Prvo predavanje

seoba naroda vs. unutarnji razvoj Rimskog Carstva.

pojam > problematian
popratna znaenja nisu paluzibilna iz dananje znanstvene perspektive
u sklopu ovih predavanja rabi se u sasvim openitom smislu > kao zbroj zbivanja u
kasnoj antici i na poetku ranog srednjovjekovlja koji su povezani s dolaskom stranog
stanovnitva na tlo Rimskog Carstva i s formiranjem njegovih drava sljednica
Angli (Engleska)
Franci (Francuska, Frankonija)
Burgundi (Bourgogne, tj. Burgundija)
Langobardi (Lombardija)
njemake savezne pokrajine: Saska, Tiringija i Bavarskaveliki mit europske povijesti
renesansa
etabliranje pojma u srednjoeuropskoj historiografiji zasluga je bekog renesansnog
uenjaka Wolfganga Laziusa (1514.-1565.), autora djela De gentium aliquot
migrationibus (O seobama nekoliko naroda) objavljenog 1557. g.
Povijest pojma
Wolfgang Lazius: De gentium aliquot migrationibus [...] (Basel 1557).
Henricus Moller: Oratio de origine mutationibus et migrationibus gentium (Wittenberg
1563). [Govor o porijeklu promjena i seobama naroda]
Johannes Janus: Dissertatio de gentium quarundam ortu [...] & migrationibus
(Kopenhagen 1628). [Rasprava o nekakvom nastanku narod]
Johannes Loccenius: Dissertatiuncula de migrationibus populorum in genere
(Stockholm 1628) [Raspravica o seobama narodaopenito]
Abrahamus Milius: De Origine animalium et migratione populorum (Genf 1667). [O
porijeklu ivotinja i seobi naroda]
Christophorus Philippus de Waldenfels: Selectae antiquitatis libri XII: De gestis
primaevis, item de origine gentium nationumque migrationibus atque praecipuis
nostratium dislocationibus (Nrnberg 1677). [Dvanaest knjiga o odabranim starinama:
O prvotnim zbivanjima, takoer o porijeklu seoba naroda i nacija i naroito naim
premjetanjima]
Johann Ehrenfried Zschackwitz: Einleitung zu denen vornehmsten Rechts-Ansprchen
derer gecrnten hohen Hupter. (Frankfurt 1733). [Uvod u najistaknutije sudske
sporove okrunjenih veleglavara]
to je narod?
Iako sadrajno krajnje nejasan, danas tvori samorazumljivi dio naeg svijeta politikog
predodbe
esto se pod narodom podrazumijeva jasno razgraniena skupina ljudi koja stanuje na
odreenom teritoriju i koja se od susjednih naroda razlikuje nizom zajednikih osobina

to su Germani?

etnonim (gr.), naziv za pripadnika (pripadnike) nacije, naroda, plemena, roda ili
kakve druge vee ili manje narodnosne ili etnike skupine
Germani su u ranom carsko doba bili zbirni pojam rimskih pisaca za stanovnike
podruja istono od Rajne (Cezar, De bello Gallico)

Za nae dananje razumijevanje problematino je to su antiki autori pojmom

Germana oznaavali neto drugo nego ono to su mnogi istraivai iz 19. i 20. stoljea
pretpostavljali kao samo po sebi razumljivo.
Tako nisu ba sve skupine koje su prema dananjim kriterijima govorile germanskim
jezikom prema antikom poimanju bile Germani: Goti se, na primjer, u antici nisu
ubrajali meu Germane nego, kao i Huni, meu skitske narode.
Ni stanovnici Skandinavije nisu u to vrijeme smatrani Germanima budui da u oima
antikih geografa Skandinavija nije bila dio Germanije.

Odnos Rimljana i barbara

u antici > povezani pojmovi

barbarsko vs. rimsko
Rimljani su ivjeli u Rimskom Carstvu i bili su civilizirani, obrazovani i voeni
razumom.
Barbari su naprotiv ivjeli izvan Carstva i bili su to tui to su mu bili udaljeniji. Bili
su divlji, kompulzivni i emotivni, do granice ivotinjskog.
Tko je bio, a tko nije Rimljanin samo je pravno bilo tono utvreno: to su bile odrasle
osobe koje su posjedovale rimsko graansko pravo i bile voene u poreznim popisima.
Godine 212. dobili su svi slobodni podanici Carstva rimsko graansko pravo.
Dijelovi stanovnitva Carstva nisu ni tada bili jo rimski graani, meu njima robovi i
ljudi stranog podrijetla.
Aspekti rimstva su, meu inim, i obrazovanje, urbana kultura, obiteljsko podrijetlo,
socijalne mree ili politike veze, dok su jezik, etnicitet i religija - to je sve bilo vrlo
aroliko zastupljeno u Rimskom carstvu - igrali manju ulogu.
U teoriji je granica izmeu barbarskog i rimskog bila jasna i stroga
U praksi su se meutim kategorije neprestano mijenjale, ovisile su o situaciji i prije
svega su stalno bile fleksibilne
Barbarsko je moglo oznaavati najvei mogui kontrast rimskom, ali je jednostavno
moglo biti i izrazito rimsko.

Kronoloki aspekti

Tradicionalno se poetkom seobe naroda smatra prvi spomen Huna u junoj Rusiji (tj.
Ukrajini) oko 375. g., a njezin kraj se veinom odreuje odlaskom Langobarda sa
srednjeg Dunava u Italiju 568. g.
znanost je germanofonim skupinama pripisala u ovom vremenu viestruko vanu
ulogu
najprije, tijekom seobe naroda su vanu ulogu vie igrale negermanske skupine,
poevi od ve spomenutih Huna
skupine kadto zaista aroliko sastavljene. Obuhvaale su ljude dijelom jako razliitog
podrijetla i jezika - viejezinost je bila vie pravilo negoli izuzetak
jezik je u antici i u ranom srednjem vijeku igrao openito podreenu ulogu kao oznaka
za pripadnost skupina
strane skupine nisu prelazile rimske granice samo na Sjevernom moru, Rajni i
Dunavu, nego i na sjeveru i zapadu Britanije, u sjevernoj Africi, Egiptu i Prednjoj
Aziji

Raspad Carstva

Bizant
Unutarnji sukobi
ivot elemenata rimske kulture

Pitanje etniciteta u kasnoantikoj i srednjovjekovnoj povijesti i arheologiji

etniki identitet tumai se kao fluidan, uvijek nanovo konstruirani subjektivitet

skupine zasnovan na poimanju povijesti i tradicije skupine
On se definira kao situacijski konstrukt, koji stvara skupina, ali se on formira i izvan
nje, kroz percepciju razlika prema drugim skupinama
U isti mah etniki identitet namee i vanjski promatra koji kontrolira diskurs
zahvaljujui, najee, politikoj, ali i ideolokoj i kulturolokoj dominaciji
tzv. barbarski narodi u seobenom razdoblju, koji kronoloki pokriva vrijeme kojim se
ovdje bavimo, svoj identitet temeljili na privrenosti odreenoj vladarskoj obitelji uz
koju su se borili i ije su tradicije prisvojili
ovo podrazumijeva i mogunost etnike raznolikosti pokrivene jedinstvenim
identitetom
u pisanim izvorima je nemogue neiji etniki identitet definirati kao objektivnu
kategoriju, ali on nije ni potpuno proizvoljan.
Drugo predavanje

Rim prodire na sjever

irenjem Rimskog Carstva u dva stoljea nove ere nisu ljudi u prostranim dijelovima
Europe doli samo u dodir sa stranom vojnom silom, nego i s drugaijim nainom
ivota.
Na novoosvojena podruja onkraj jezgrenih zona sredozemnog svijeta, tj. u zapadnoj,
srednjoj i jugoistonoj Europi, prodrli su tipini elementi mediteranske civilizacije:
gradovi,
sela (vici),
velika ladanjska imanja sagraena od kamena (villae rusticae).
Preuzeti su tipini rimski oblici organizacije poput gradske opine (civitates) i
komunalne samouprave.
I svjetovi regionalnih bogova prilagoeni su rimskom uzoru i tovani su u hramovima
s mediteranskim obiljejima.
Uzajamni utjecaji > granina podruja
Svijet barbara
preko granica Carstva
zemljoradnja i stoarstvo
nema sredita nalik gradovima
drvena gradnja
samostalna izrada alata
gustoa naseljenosti nia
trgovina luksuznim predmetima (od Crnog mora prema jugu)

Politike strukture u barbaricumu

Opisuju se tek shematski
Manjkaju izvjea tamonjeg stanovnitva
Dostupni rimski izvori
Najbolje smo upoznati sa skupinama koje su ivjele blizu granice
Bitno nejasniji su podaci o skupinama koje su ivjele u unutranjosti barbaricuma
stanovnitvo preko granica bilo je organizirano u regionalnim grupama
na elu je stajala jedna ili vie vanih obitelji
arheologija to potvruje, prije svega, bogato opremljenim raskonim grobovima u
srednjoj i sjevernoj Europi
u njima je vidljivo postojanje povlatenog gornjeg sloja
raskoni grobovi u Halebenu (Tiringija) i Leuni (Saska) pokazuju da je u vremenu
oko 300. g. postojao na podruju srednje Labe i Saale vlastodraki centar
Grobovi se, s jedne strane, bjelodano razlikuju u pogrebnom ritusu od istovremenih
ukopa slojeva obinog puka, a s druge strane pokazuju zauujue sline ukrasne
priloge
Izdizanje vieg sloja, rimska kultura utjecaj i predmeti

Stara imena - nova imena

Mnoga plemenska imena rimski izvori spominju uvijek iznova tijekom stoljea, to
upuuja na stanovitu politiku stabilnost
To po svoj prilici vrijedi za Gote (Gutonce), Vandale, Sveve ili Langobarde
Ta su imena bila uvrijeena kod Rimljana ve stoljeima prije doba seobe naroda
U drugim su sluajevima oito opetovani neuspjesi vodeeg sloja doveli do toga su
odreena imena naroda sasvim nestala iz zapisa - tako oznaavane skupine su se oito
raspale
Tacit, oko 100. g., knjiga Germanija
Nasuprot tomu, u tekstovima o seobi naroda pojavljuju se oznake skupina koje su
kratko prije bile prvi put zasvjedoene
Tako se Alamani u dananjoj jugozapadnoj Njemakoj i Franci istono od srednje i
sjeverne Rajne prvi put spominju potkraj 3. stoljea
Sasi su naprotiv potvreni prvi put u 4. stoljeu
a Bajuvari tek sredinom 6. stoljea.
Iako je irenje Rimskog Carstva u bitnome okonano u 1. stoljeu, to ne znai da
Carstvo vie nije obraalo pozornost na podruja preko granice. I kulturno i politiki
imperij je duboko utjecao na ljude preko granice. Kulturni utjecaj Rima moe se
razabrati prvenstveno u arheolokom materijalu: rimska uporabna dobra stizala su tako
u velikom broju preko granica na sjever i istok.
U dananjoj Danskoj pronaene su velike koliine rimskog oruja koje su stanovnici
zemlje iz obrednih razloga bacali u movare.
Ve spomenuti bogati raskoni grobovi iz ovog doba iznijeli su brojne luksuzne rimske
predmete, poput skupocjenih posuda od stakla ili srebra. Njihova prisutnost u paru u
grobovima pokazuje da su pripadnici barbarske elite oponaali prilikom gozbi rituale
pijenja mediteranskih viih slojeva. Nalazi rimskih muara u kojima su se pripremali
umaci od zaina svjedoe o preuzimanju mediteranskih prehrambenih navika.
Nadalje, u grobovima u Germaniji nalaze se u kasnoj antici sve vie tipini elementi
rimske vojnike nonje, naroito bogato ukraeni bronani dijelovi pojasa i odjevne
kope.
Pismo > latinski jezik > rune

Germanija oznaava dio barbaricuma - podruje istono od Rajne i sjeverno od

Dunava do otprilike dunavskog koljena.
Istono se nadovezuje Skitija, pri emu je tona granica izmeu obje velike regije bila
nejasna ve antikim geografima.
Naprotiv, Skandinavija na sjeveru nije pripadala Germaniji. Time Germanija nije u
potpunosti odgovarala naseobinskom podruju germanskih skupina u modernom
jezikoslovnom smislu: ni germanofoni stanovnici Skandinavije niti gotske skupine u
istonoj Europi nisu ivjele u Germaniji.

Prilika stvara ratove

Ukupno je na granici rimskog imperija na Rajni i Dunavu dugo vremena bilo
razmjerno mirno. Ipak, uvijek iznova je dolazilo do vojnih sukoba koje su rimskim
etama stvarali velike probleme. Poetkom 2. stoljea nastali su estoki sukobi s
Daanima u dananjoj Rumunjskoj koji su doveli do osvojenja Transilvanije i
uspostave pokrajine Dacije u Karpatskom luku. Od 166. do 180. godine trajali su
dugotrajni vojni sukobi s Markomanima i drugim skupinama na srednjem Dunavu.
U drugim sluajevima bio je vojni omjer snaga bitno jednostraniji. Tako se ini da su
pohodi cara Karakale protiv stnovnika dananje jugozapadne Njemake 213. godine
uglavnom sluili tomu da caru prue osobni vojni uspjeh koji mu je hitno trebao iz
unutarnjopolitikih razloga. Mnogo toga upuuje na to da se radilo o propagandnom
pothvatu kojem nije uzrok bila ozbiljna barbarska prijetnja.
Bogatstvo Carstva
Neposredan povod za vojne sukobe bile su uglavnom slabosti rimske pogranine
obrane. Naroito kad su pogranine ete bile smanjene kako bi se upotrijebile na
drugim ratitima, prizivalo je to vie ili manje produljene pljakake pohode duboko u
rimski imperij. Tako je Carstvo u godinama prije izbijanja Markomanskih ratova
povuklo ete s dunavske granice kako bi ih upotrijebilo na Istoku protiv Parta.
Rimska pogranina obrana bila je oslabljena prije svega neprestano opetovanim
graanskim ratovima radi kojih su ete redovito opozivane s granica. Naroito tijekom
3. stoljea, kad je vie od desetljea neprekidnog slijeda graanskih ratova uzdrmalo
Carstvo, dolo je opetovano do spektakularnih pljakakih pohoda barbarskih skupina.
Ponekad su ak rimske stranke u graanskom ratu poticale barbarske skupine da
napadnu podruje njihova protivnika. Tako skupocjeni zlatnici vladara zasebnoga
Galskog Carstva, Postuma (260-269), pronaeni u raskonim grobovima tipa
Haleben-Leuna svjedoe da je taj uzurpator darovima potaknuo germanske skupine
da krenu u rat protiv njegova protivnika, zakonitog cara Galijena (253/260-268).
Izgledan ratni plijen obeavao je brzo bogatstvo, ali je i plaa u rimskoj slubi ili u
vojsci koju je Rim priznao nudila razmjerno siguran prihod.
Naprotiv, manje je vjerojatno da su barbari zbog gladi, prenaseljenosti ili klimatskih
pogoranja bili prinueni na napad na rimski teritorij. [Ovo inae kao uzrok seoba
spominju pisci poput Jordana (Gotska povijest) ili Pavla akona (Povijest
Langobarda).] Protiv toga govori injenica da su barbarske vojske sa svojih
pljakakih pohoda uvijek iznova u svoju domovinu dovodile brojne zarobljenike koji
se ondje moralo dodatno hraniti.
Rimski imperij u predveerje seobe naroda
Seoba naroda ubraja se tradicionalno meu najvanija objanjenja za propast Rimskog
Carstva. Pitanje zato od kasnog 5. stoljea vie nije bilo rimskog cara na Zapadu spada u
spornu historijsku temu.

U svojoj knjizi Pad Rima povjesniar Alexander Demandt predoio je popis 210 uzroka
za propast Rimskog Carstva koji su dosad bili navoeni
Uz uzroke koji nas danas navode na smijeh, stoje oni o kojima se i danas raspravlja
Presudna vanost esto se jo uvijek pripisuje vojnim razraunima Rimskog Carstva s
razliitim barbarskim vojskama, dakle, onom to se openito opisuje kao seoba naroda
Kranstvo i reforma Carstva
Car Dioklecijan (284-305) ostvario je temeljitom reformom uprave novu politiki
satabilnost koja je pozitivno djelovala na iroke dijelove Carstva.
Takozvana kasna antika - vrijeme izmeu kraja 3. i sredine 6. stoljea - bila je na
mnogim poljima i u mnogim podrujima obiljeena blagostanjem, u drugom pak
pogledu dubokom promjenom.
Ukupno je reforma pogodovala regionalizaciji Carstva.
Umjesto jednog cara za cijelo Carstvo nakon Dioklecijanove reforme vladala su sada
dvojica augusta i dva cezara u etiri razliite prijestolnice
(Mediolan - Milano,
Treverska Augusta - Trier,
Nikomedija - Izmit,
Tesalonika - Solun odnosno Sirmij - Sremska Mitrovica).
Pa ipak, to nisu prvi primjeri jednakopravnog suvladarstava i razdiobe Carstva (pr.
Valerijan (253.-260.) i Galijen (253.-268.) itd.)
Carevi vie nisu rezidirali u Rimu nego u gradovima koji su se nalazili blie granicama.
Pobjeda Konstantina, sina Konstancija I., nad njegovim protivniko Maksencijem na
Milvijskom mostu preda vratima Rima 312. godine smatra se kljunim datumom za
kristijanizaciju Rimskog Carstva.
Nakon toga kranstvo se irilo mnogo bre nego prije itavim Carstvom i izgradila se
razvijena crkvena organizacija.
Kranski teolozi i drugi autori povezali su kransku misao s rimskim tradicijama i
tako mjerodavno odredili sliku epohe kakvu posreduju pisana vrela
to je kasna antika?

Povjesniari umjetnosti
U njemakoj historiografiji tradicionalna je podjela od poetka Dioklecijanove
vladavine (284.) pa do odlaska Langobarda u Italiju (568.)
Od Petera Browna i njegova koncepcijski utjecajnog djela The World of Late Antiquity
(1971.) kasna antika se smatra vremenom velike inovacije i uzbudljive aktivnosti, a
nikako ne dobom (pr)opadanja. U knjizi Pad Rima (The Fall of Rome) Bryan WardPerkins se posluio arheolokim podacima, npr. keramikom, kako bi pokazao da je
standard ivota na Zapadu u godinama poslije barbarskih invazija doivio vrlo stvaran
pad.
Kasna antika je vrijeme kad je rimski svijet doivio i degradaciju (pa ak i
dezintegraciju) i transformaciju, to se dogaalo tijekom duljeg vremena (od 5. do 7.
stoljea) i bilo na razliitoj razini u razliitim regijama eurosredozemnog svijeta.
Ve 212. je car Karakala radi porezne politike dodijelio svim stanovnicima Carstva
rimsko graansko pravo.
To je dovelo do toga da graansko pravo vie nije bilo ueni cilj povezan s posebnim
povlasticama, za koji su lokalne elite bile spremne na poseban troak koji je
naglaavao njihovu pripadnost Carstvu.

To se prije svega pokazivalo u tome da su privatnici bili sve manje pripravni plaati za
javne gradnje poput kupki, hramova, kazalita ili forumskih graevina.
Odgovarajue graditeljske mjere postale su tijekom 3. stoljea rjee i u 4. stoljeu su
gotovo sasvim izostale. Politiki problemi i inflacija doveli su do procesa tijekom
kojeg je regionalni i lokalni prihodi stupili u prvi plan, nakon to se dva stoljea
naglaavala povezanost u nadregionalnim okvirima Carstva.
Graanski ratovi i problemi u Carstvu odvratili su pozornost od granica, to je
ponovno obodrilo ratnike odrede blizu granice na pojaanu aktivnosti u Carstvu. To
je vrijedlo kako za podruja na Rajni tako i za dunavsku granicu, gdje su Goti sve vie
Carstvu stvarali probleme, ali i u sjevernoj Africi, Egiptu i na perzijskoj granici
Carstva se sve vie nalo pod pritiskom.

Arijanci i katolici
U 4. stoljeu jedno je teoloko pitanje rascijepilo kranstvo, pitanje o tomu koje je
prirode Isus Krist: potpuni Bog i istobitan s Bogom Ocem i Duhom Svetim (gr.
homousa) ili stoji izmeu Boiga i ovjeka, preslika Oca.
Kristovu bogonalinost (homoa) propagirao je u ranom 4. stoljeu prije svega Arije iz
Aleksandrije.
Nikejski koncil 325. godine je odluio protiv takvog tumaenja. Nikejska ispovijed
vjere koja se i danas ispovijeda u katolikoj i evangelikoj crkvi utvrdila je da je Krist
jednak Bogu i jedno bie s Bogom Ocem i Duhom Svetim.
No mnogi su vjernici ispovijedali bogonalinost Isusa Krista, razliite struje tzv.
homejaca. Njihovi su ih protivnici oznaavali arijancima. Suprotna strana je samu
sebe nazvala katolikom (opevaljanom) ili ortodoksnom (pravovjernom).
Arijanizam je do kraja 4. stoljea imao snanu politiku ulogu. Sam je car Konstancije
II. bio homejac, jedanko kao i misijski biskup Gota, Wulfila. U ovoj fazi arijanske
dominacije prele su razne barbarske skupine na arijansko kranstvo. U Carstvu je
pak nedugo poslije prevlast stekla ortodoksna pozicija. Ipak, mnogi su barbari ostali
dalje arijanci. Za Gote, Vandale, Alane, Burgunde i mnoge druge ak postalo vaan
dio vlastitog identiteta ustrajati u arijanskom usmjerenju. Tek porazom Vandala i
Ostrogota i prelaskom hispanskih Vizigota kao i Langobarda u Italiji na katolianstvo
bio je okonan teak unutarkranski konflikt.
3.predavanje
Decentralizacija i jaanje regija
Unato administrativnim promjenama i uspostavi novih prijestolnica, Rim je ostao
simbolino sredite Carstva i sjedite Senata
To je znaenje grad zadrao usprkos tomu to je broj stanovnika snano opadao ak i
kad ve vie nije bilo CarstvaKarlo Veliki dao se, na Boi, 800. okruniti carem u
Rimu po papi, rimskom biskupu
Tako je podcrtao silnu idealnu snagu koja je jo uvijek proizlazila od ideje Rimskog
Carstva s njegovom prijestolnicom, Rimom
Karlo Veliki dao se, na Boi, 800. okruniti carem u Rimu po papi, rimskom biskupu
Tako je podcrtao silnu idealnu snagu koja je jo uvijek proizlazila od ideje Rimskog
Carstva s njegovom prijestolnicom, Rimom
Trgovina i razmjena nastavile su tei i u Zapadnom Carstvu na visokoj razini, no ve
u 4. stoljeu bile su vidljive jasne razlike
Dok su podruja blia Sredozemlju ostala snano vezana uz nadregionalnu
razmjenu, u sjevernim su provincijama, ali i u sjevernoafrikim pograninim
regijama, kontakti na daljinu u 5. stoljeu snano opali

U junoj Galiji, junoj Hispaniji, Italiji i plodnim podrujima sjeverne Afrike gradske
i civilne senatorske elite odravale su snanu poveznicu s Rimskim Carstvom
Naprotiv, u Britaniji, sjevernoj Galiji i na dunavskoj granici inio se regionalnim viim
slojevima tradicionalni rimskih drutveni poredak sve vie neprivlanim
Ovdje je ponajprije vojska tvorila poveznu toku
Ove raznolike veze izmeu periferije i centra, izmeu regije i Carstva,
jedan su od kljueva za razumijevanje seobe naroda- jer je i uloga barbara u
provincijama ovisila o tim odnosima

Karijere u Rimskom Carstvu

Pod Dioklecijanom i poslije njega jasno je izgraen i upravni aparat i podijeljen na
civilno i vojno podruje
Provincijski namjesnici vie nisu imali kontrolu nad vojnim jedinicama u svojim
provincijama, a vojni zapovjednici vie nisu bili nadleni za opskrbu i plaanje eta
Ukupno se odnos elita prema Carstvu iz temelja promijenio: dok su lokalni vii
slojevi troili u rano carsko doba mnogo energije da se prikau dijelom Carstva,
jaanje centra i njegove uprave prouzroilo je to da su elite radije zauzimale pasivnu
poziciju i oekivale to Carstvo moe za njih uiniti
To je veliku ansu nudilo penjaima na drutvenoj ljestvici - ak i onima koji su se
rodili izvan Carstva
Od otprilike 350. godine pomaknula se struktura moi izmeu cara i vojske
Vojskovoama su se od Konstancija II. (337.-361.) prenosile sve vee ovlasti sve dok
potkraj 4. stoljea nisu u Zapadnom Carstvu naposljetku postali moniji od samih
careva
Na ovo su se nadovezali dinastiki sluajevi: u prvoj polovini 5. stoljea su se na elu
Zapadnog Carstva nala vie puta djeca carevi, za koje su regentstvo drali
vojskovoe
Poetak pripada Stilihonu koji je nakon smrti cara Teodozija I. 395. preuzeo
skrbnitvo nad njegovim jo malodobnim sinom Honorijem
S velikom je energijom Stilihon, kojem su mnogi antiki pisci stavljali u teret
polubarbarsko podrijetlo, vie od jednog desetljea ravnao udesom Zapadnog Carstva
Godine 408. pao je rtvom dvorske intrige usred turbulentne faze barbarskih invazija
Odgovarajue karijere nisu imali samo asnici barbarskog podrijetla, nego i rimski
vojnici
Primjer za to je vojskovoa Bonifacije koji je u 420-im godinama u velikoj mjeri
samostalno vladao u sjevernoj Africi
U povijesnom pamenju je Bonifacije ostao prije svega stoga to je 429. navodno
pozvao Vandale u sjevernu Afriku da bi mu oni pomogli protiv njegovih unutranjih
rimskh protivnika
Bonifacije je umro 432. nakon pobjedonosne bitke protiv vojskovoe Aecija koji ga je
naslijedio na razliitim poloajima
Aecije je vladao vie od dva desetljea Zapadnim Carstvom, dok je nominalni car
Valentinijan III. ispunjavao samo reprezentativnu funkciju
Aecije je bio odgovaran za mnoge politike odluge koje su presudno utjecale na tijek
seobe naroda
Godine 436. unitio je Burgundsko Kraljevstvo na srednjoj Rajni i potaknuo
preseljenje potuenih Burgunda na podruje juno od enevskog jezera
Godine 451. skovao je savez razliitih barbarskih skupina koje su presudno
pobijedile, zajedno s redovnim rimskim odredima, Hune u bitci na Katalaunskim
poljima. [Bitka nije bila toliko presudna jer hunska mo nije bila slomljena, nego je

Atila ve sljedee godine udario na Italiju. Ipak ta je pobjeda natjerala Hune i njihove
saveznika da se povuku iz Galije.]
Bez obzira na svoje zasluge pao je nedugo potom kao rtva intrige: car Valentinijan
III. vlastoruno ga je 454. usmrtio u audijenciji. Na uspon vojskovoa povoljno je
djelovalo to to su sada postojale razne prijestolnice i bilo je vie careva
Istovremeno je postojanje sve monijih podrunih vojnih zapovjednika poticalo
raspadanje jedinstva Carstva
Neovisno o seobenim pokretima i ratnikim sukobima tako je nastalo plodno tlo za
vaan proces preobrazbe
Gubitak moi starih elita i odgovarajui uzlet moi drutvenih novopridolica
U oima tradicionalista ti su novi mogunici bili jako nalik barbarima, barem kad su
im postali opasni
Barbarizacija u Carstvu je tako bila u Carstvu, ali ak i bez upada barbarskih horda
izvana
Vojskovoa je prijevod latinske sintagme magister militum [doslovno, vojni
naelnik]. Vojskovoa je od 4. stoljea bio vrhovni zapovjednik odreda pokretne
vojske. Meu razliitim vojskovoama, kojih je istovremeno bilo vie, jednome je bilo
povjereno zapovjednitvo nad svim etama. Taj najvii vojskovoa preuzimao je od
kraja 4. stoljea sve vie funkcije regenta koji je stajao uz cara (Arbogast, Aecije,
Ricimer). Od Konstancija II. najvii je vojskovoa nosio dodatan naslov patricija
Flavije Stilihon (roen oko 365., umro 22. kolovoza 408. u Raveni), sin Rimljanke i
rimskog asnika vandalskog porijekla, bio je rimski vojskovoa. Karijeru je ostvario
pod carevima Teodozijem I. i Honorijem i uspeo se do najmonijeg ovjeka u
zapadnoj polovici Carstva. Ve 384. oenio se Teodozijevom neakinjom i pokerkom
Serenom. Godine 394. porazio je protucara Eugenija u bitki na Frigidu (d. Vipava) i
398. afrikog pobunjenika Gildona. Prema Alarikovim Gotima imao je Stilihon
promjenljiv odnos, Godine 408. optuen je za veleizdaju i pogubljen. Njegova je smrt
znatno oslabila Zapadno Carstvo

Kasnorimska vojska
Vojska je u kasnom Rimskom Carstvu bila jedna od najvanijih odskonih dasaka za
karijeru
Kao i samo Carstvo ona je takoer od Dioklecijana bila podijeljena na dva
zapovjednitva: zapadnu vojsku i istonu vojsku
K tome su se razlikovale dvije vrste eta, mobilna operativna vojska (comitatenses) i
pogranine postrojbe (limitanei)
Procjene na temelju jedinica koje se navode u spisu Notitia dignitatum, taksativnom
popisu rimske vojske u ranom 5. stoljeu za Zapadno Carstvo iznose 113.000 u
operativnoj vojsci i oko 135.000 u pograninim etama. Je li vojska zaista dosegla
ovu punu snagu nije sigurno
Rije je o spisu iji naslov u prijevodu glasi Popis civilnih i vojnih slubi u obje
polovice Carstva, dakle pokriva i civilne i vojne dvorske i provincijske dunosnike

Migracije - dugo prije vremena velike seobe naroda bila svakodnevica Rimskog
Carstva
Izvanredna cestovna mrea kao i brodski promet du morskih obala i rijekama u
unutranjosti nisu nudili samo najbolje preduvjete za kretanje roba, nego i ljudi
Rimska cestovna mrea imala prvenstveno vojnu namjenu, tj. sluila je kretanju
postrojbi te za dravnu potu

Prijevoz robe javnim cestama bio je izrazito skup pa se transportirala samo luksuzna
roba, ija visoka trina cijena je mogla podnijeti dodatan troak
Takoer, plovidba morem bila je uglavnom ograniena na etiri mjeseca, od lipnja do
rujna, jer ostali mjeseci nisu bili plovidbeno tako sigurni zbog vremenskih uvjeta
Trgovci su se nastanjivali u najudaljenijim kutovima Carstva, vojnike su premjetali
tisuama kilometara daleko do krajnjih granica imperija
Metropole u provincijama i u sreditu Carstva imale su za ljude maginu privlanu
snagu, obeavale su obrazovanje i drutveni uspon ili barem izglede da se netko dobro
snae
I preko granica Carstva uvijek je bilo pokreta ljudi i skupina ljudi - miroljubivih i
ratnih, dobrovoljnih ili nedobrovoljnih
U potrazi za profitom rimski su se trgovci usuivali zai duboko u barbaricum
Rimski vojnici granice prelaze zbog politikih razloga
Bilo bi pogreno rimske granice smatrati svojevrsnom eljeznom zavjesom
Poznate utvrene crte na granicama - recimo gornjogermansko-recijski limes u
junoj Njemakoj ili Hadrijanov zid u kotskoj - manje su sluili spreavanju
kretanja ljudi i roba, a vie njihovu nadzoru
I u kasnoj antici rimska vlast je sebi uvijek iznova doputala naseljavati itave
barbarske skupine na tlo imperija. Preduvjet za to inilo je u pravilu formalno
podvrgavanje pod vrhovnitvo rimske drave.
ini se da je u mnogim graninim podrujima ta vrsta naseljavanja u kasnoj antici
promijenila etniku strukturu
Tako u sjevernoj Galiji - dananja Francuska, Belgija, juna Nizozemska i Porajnje nalazimo razliite povijesne dokaze za naseljavanje barbarskih skupina.
Arheoloke naznake ak upuuju na to da je rimska vlast ciljano naseljavala
barbarske skupine u najsjevernijem dijelu Galije kako bi iznova napuila oblast koja
je prethodno dalekoseno opustjela
Pisani izvori izvjeuju da su u sjevernoj Galiji naseljene barbarske ete koje su, na
obrambenu slubu, dijelom bile obvezne i na obradu dravnih zemljoposjeda
Kasnorimski pisani izvori za te skupine koje su se naselile unutar granica Carstva
koriste raznovrsne oznake: laeti, dediticii, foederati, gentiles.
Ti pojmovi zacijelo oznaavaju ondanji pravni status, pri emu su toniji sadraji u
znanosti jo sporni
Nejasno je i jesu lite skupine u svom kasnorimskom okruenju dugorono mogle ili
eljele ouvati vlastiti identitet - moda su ve tijekom kasne antike bile uglavnom
asimilirane
Je li taj oblik migracije - tj., naseljavanja barbarskih vojnih odreda - trajnije mijenjao
etniku strukturu stanovnitva na rimskom tlu od pojedinanih migracija?
Vojskovoe barbarskog podrijetla nisu ostvarili karijere u Carstvu samo na elu
vlastitih ratnikih skupina, nego i pojedinano u redovnoj rimskoj vojsci
U prvoj polovini 4. stoljea postigli su prije svega vojnici s jugozapadnonjemakog
podruja, tj. alamanskog podrijetla, visoke poloaje u rimskoj vojnoj hijerarhiji; u
drugoj polovini 4. stoljea njih su potisnuli prvenstveno asnici franakog podrijetla
Vrhovni zapovjednici vojnih snaga, vojskovoe (magistri militum), sve su vie od
kraja 4. stoljea zamjenjivali cara kao stvarni vlastodrci
Tijekom 5. stoljea je naposljetku od vojskovoa polazilo manje ili vie trajno
stvaranje kraljevstva
Tako je Odoakar najprije sluio u osobnoj strai cara Antemija prije nego to je 476.
svrgnuo posljednjeg cara Zapadno Carstva Romula Augustula. Potom su ga

njegovi vojnici uzdigli za kralja Italije kojom je uspjeno vladao desetljee i pol dok
493. nije podlegao gotskom kralju Teoderiku.
I za prvog povijesnog uhvatljivog predstavnika kaljevske dinastije Merovinga, kralja
Hilderika, rimska je sluba tvorila ishodite, naime, vrhovno zapovjednitvo u
sjevernogalskoj provinciji Drugoj Belgici (Belgica Secunda).
Hilderik (umro 481./482.) prvi je povijesno utvreni predstavnik franake kraljevske
obitelji Merovinga. Nepoznato je kad se rodio. Od 460-ih godina pojavljuje se u
izvorima kao kralj i franaki vojni voa u sjevernoj Galiji. Zajedno s rimskim
generalima borio se, meu ostalim, protiv Vizigota i Sasa.
U pravilu su rimski pisci biljeili barbarske seobe samo onda kad su ona bila od
vanosti za politiku sigurnost
No mora se raunati s tim da su se uvijek iznova doseljevale osobe i manje skupine u
pogranina podruja
Radna je snaga u antici bila vrijedna i stoga je zacijelo bila dobrodola
Koji je bio opseg tog doseljavanja i je li ono u kasnoj antici dovelo do toga da se
presudno promijeni etnika struktura i kulturno obiljeje odreenih pograninih
prostora, naalost, nije poznato

Velike invazije
Snanije nego upravo opisano naseljavanje itavih barbarskih skupina i pojedinanih
osoba, koje je slijedilo uz dozvolu rimskih vlasti, nau sliku o seobi naroda oblikuju
silni seobeni valovi
Mnoge je imperij mogao uspjeno suzbiti - recimo, upad jedne velike gotske skupine
pod radagaizom 406. u Italiju ili pohod Huna u Galiju 451. - u drugim sluajevima su
prodrli napadai trajnije ostali na rimskom tlu, tako Vandali, Svevi i Alani koji su se
406. prebacili preko Rajne
Drukije nego u tradicionalnoj predodbi jedne germanske seobe naroda nisu se
barbarske invazije nipoto pak ograniavale na podruja na Rajni i Dunavu
Iz kotske i Irske provaljivali su Skoti i Pikti u Britaniju i na kontinent.
U sjevernoj Africi su plemena Maura uvije iznova prelazila granicu Carstva. Ovome
se pribrajaju skupine koje su ve odavno bile naseljene Carstvu, ali su u kasnoj antici
uzrokovale iste probleme kao i strana barbarska plemena.
Najpoznatiji primjer takvih unutranjih barbara su Izaurijci iz nepristupane
planinske oblasti na jugu Male Azije. Barem ih je prijestolniko stanovnitvo u
Konstantinopolu smatralo barbarima; njihove pobune potkraj 5. stoljea car je
Anastazije dao uguiti.
Groblja na redove - svjedoanstvo germanske doseobe?
4.predavanje

Sredinom 5. stoljea u mnogim se oblastima srednje i zapadne Europe pojavio novi

oblik pokapanja, tzv. groblja na redove.
Prozvana su po karakteristinom redanju grobnih jama koje se dodue ne moe opaziti
kod svih grobalja ovog tipa.
Uobiajeno su se mrtvi ukapali bez spaljivanja, bilo u jednostavne zemne grobove ili u
lijesove odnosno drvene grobne komore.
Grobne jame bile su usmjerene du osi zapad-istok tako da su preminuli mogli motriti
izalazak Sunca.
Relativno esto nalaze se prilozi koji se razlikuju ve prema spolu.
Mnogi grobovi mukaraca sadre ma, koplje i tit.

enama se esto prilagao nakit.

Jelo i pie se uobiajeno prilagalo pripadnicima oba spola.
U veini grobova opstali su jedino metalni i keramiki nalazi, samo u rijetkim
sluajevima sauvali su se i ostaci odjee i drugi grobni prilozi od organskog
materijala.
Groblja na redove pronalazimo u velikom broju u irokom pojasu od dananje
sjeverne Francuske preko Belgije, june Nizozemske, Porajnja, vicarske i june
Njemake do Gornje Austrije. Slina groblja pojavila su se otprilike istovremeno u
istonoj Engleskoj, sredinjoj panjolskoj i na srednjem Dunavu.
Dugo se vremena smatralo da su se u grobljima na redove gotovo iskljuivo pokapali
doseljenici iz Germanije zbog ega se u njima vidio dokaz opsenih seobenih pokreta.
Danas ih se drukije procjenjuje: veina obiljeja grobalja na redove ima korijene u
kasnorimskom ukapanju. Tu su grobovi s tijelima usmjerenja zapad-istok bili sasvim
uobiajeni, dok je u Germaniji iz doba seobe naroda prevladavao paljevinski ukop.
Druga obiljeja, naroito ukapanje u odjei ukraenoj fibulama i s priloenim orujem,
su novine iz druge polovine 5. stoljea
Ni za to nije mogue nai uvjerljive uzore u Germaniji. Naposljetku, ukupna
rasprostranjenost grobalja na redove prije upuuje na kasnorimsko podruje: nalaze se
potpuno predominantno na nekadanjem rimskom tlu.
Sve ovo upuuje na to da korijeni grobalja na redove treba traiti u kulturno arolikoj
sredini kasnorimskih pograninih oblasti. Na njima su vrlo vjerojatno pokapani
nekadanji rimski stanovnici ovih podruja kao i ljudi koji su se doselili iz Germanije.
Ove posljednje je dodue samo rijetko mogue nedvojbeno identificirati.

Podunavske provincije

U vremenu seobe naroda podruje na srednjem i donjem Dunavu nalazilo se u aritu.

Ondje su rijeku preli Goti, odatle su Huni pljakali Balkan i dospjeli sve do Galije. Iz
srednjeg Podunavlja su naposljetku krenuli i Langobardi u Italiju.
Podruja sjeverno od donjeg Dunava u dananjoj Rumunjskoj i Ukrajini nisu bila
samo razmjerno gusto naseljena, nego i otvorena stepskom prostoru na Istoku na
kojem su velika ljudska mnotva mogla brzo napredovati.
Pokreti konjanika ratnika jedva da su se mogli kontrolirati u ovom prostoru kojem,
kao zapadna predstraa, pripada i Panonska nizina.
Na rimskoj strani podunavske granice oteavale su esto nepristupane planine
junoga Balkana brze vojne operacije.
Osim toga, problemi koordinacije rimske uprave spreavali su obranu od barbara
budui da je Balkanom tekla i granica izmeu Istonog i zapadnog Rimskog
Carstva.
Nisu uvijek razliiti vladari osjeali izrazit poriv da svojim kolegama iz druge
polovice Carstva budu vojno na pomo.
Naroito estoki bili su barbarski upadi preko donjeg Dunava jer je udaljenost do
prijestolnice Istonog Rimskog Carstva u Konstantinopolu bila relativno mala.
Tako je Durostor (Durostorum, dananja Silistra u Bugarskoj), gdje su 376. velike
gotske skupine prele Dunav s dozvolom Rimljana, bio svega jedva 600 kilometara
kopnom udaljen od Konstantinopola.
Iz tog je razloga prijestolnica, koja je prve zidine dobila jo pod carem Konstantinom
I., utvrena u kasnoj antici jo jedanput. Izmeu 408. i 413. - pod carem Teodozijem
II. - podignute su Teodozijeve zidine duge 6,5 km kojima je povrina Konstantinopola
bila znatno poveana.

Vie od tisuu godina one su tvorile nesavladiv branik protiv svih pokuaja osvajanja tek je sulatnu Mehmedu II. uspjelo 1453. na silu osvojiti grad.
Podunavski prostor nije tek u kasnojantici dobio veliku strateku vanost, nego ju je
imao ve u prethodnim stoljeima - austrijski povjesniar Roland Steinacher s pravom
je o njemu govorio kao o vojnom vjebalitu rimskog imperija.
Uvijek iznova je ovdje dolazilo do vojnih sukoba - kako s vanjskim neprijateljima,
tako i u graanskim ratovima.
Osim toga, carstvo je novailo naroito u 3. stoljeu mnoge vojnike iz podunavskih
provincija.
Te ete nisu samo tvorile znatan dio rimske vojske, nego su neki asnici iz ove regije
nakon blistavih vojnih karijera dospjeli ak i na carsko prijestolje.
Car Dioklecijan potjecao je iz Dalmacije,
njegov sucar Maksimijan Herkulije kao i njegovi nasljednici Galerije i Konstantin
I. doli su na svijet u dananjoj Srbiji. [Maksimijan Herkulije se rodio u okolici
Sirmija, Konstantin u Najsu-Niu, meutim Galerije se, prema rimskim izvorima
(Eutropije), rodio u okolici Serdike-Sofije, iako neki misle da bi potjecao iz Feliks
Romulijane- Gamzigrada blizu Zajeara u Srbiji, gdje je sagradio sebi palau.]
ak i u 5. stoljeu je vojnicima iz podunavskih provincija stajala otvorena karijera u
Carstvu - vojskovoa Aecije rodio se u Durostoru (Silistra u Bugarskoj).
Od posljednje treine 4. stoljea situacija se u odnosu na prola stoljea promijenila
utoliko to je Carstvo uvijek iznova novailo itave odrede pod njihovim vlastitim
voama.
Oni su bili bre uporabljivi nego regularno unovaene ete i, bar kratkorono, zacijelo
i jeftiniji.
Pokretani su protiv unutranjih rimskih suparnika i ustanika kao i protiv barbarskih
skupina s ove i one strane rimskih granica.
U opreci prema ranijim stoljeima rimska je uprava uvijek sve vie zanemarivala
svoju tradicionalnu maksimu da barbarske odrede stacionira to je mogue dalje od
prostora gdje su unovaeni.
Mnogi ti odredi poput Alarikovih Gota ili Gajzerikovih Vandala desetljeima su
operirali na rimskom tlu, dijelom u slubi Rima, no dijelom u otvorenom ratu s
rimskom vlau.
Njihovo je lutanje zavrilo tek kad su se trajno naselili na odreenom podruju
imperija (Vandali) ili kad su od rimske vlasti dobili doznaeno odreeno podruje
(Goti).

Promjene
Na kraju seobe naroda svijet je na prvi pogled izgledao drukije nego u prethodnoj
epohi.
itavo Zapadno Rimsko Carstvo raspalo se na niz manjih kraljevstava koja su
imena dobila po barbarskim plemenima.
Salijski Franci u sjevernoj Galiji, Burgundi u jugoistonoj Galiji, Vizigoti u
jugozapadnoj Galiji i veem dijelu Hispanije, Svevi u sjeverozapadnoj Hispaniji,
Vandali (s Alanima) u sjevernoj Africi, Odoakrovi Germani u Italiji i potom u
Dalmaciji, a nakon njih Teoderikovi Ostrogoti, Rugijci u Noriku dok ih nije porazio
Odoakar te romanizirani Briti u Britaniji.
Pri pobliem razmatranju bile su ipak mnoge strukture u tim dravama i dalje
oblikovane rimski.
Tzv. barbarska prava, leges, stahala su u tradiciji rimskog vulgarnog prava, a ne nekog
germanskog prava.

U mnogim su regijama nastavile postojati rimske upravne strukture.

Naroito su rimske gradske opine, civitates, nastavile ivjeti u irokim dijelovima
nekadanjeg zapadnog Carstva kao crkvene jedinice - biskupske dijeceze.
Kranstvo i Crkva imali su nadalje istaknuti drutveni poloaj.
Svi su barbarski kraljevi bili orijentirani na suradnju i administrativnu pomo klera.
U skladu s tim je prelazak na [pravovjerno] kranstvo bio viestruko presudan korak
za uspjeno osnivanje drave na rimskom tlu.
Ponekad su barbarski kraljevi bili potaknuti da odustanu od arijanske vjeroispovijesti
koju su donijeli u zemlji i prijeu sa svojom pratnjom na katolianstvo
Bez obzira na neke kontinuitete kraj Rimskog Carstva i etabliranje barbarskih drava
sljednica donijeli su sa sobom dramatine promjene.
Tako su se, recimo, temeljito promijenile jezine strukture: latinski je dodue nastavio
ivjeti kao mjerodavni sakralni i upravni jezik,
no u svakodnevici su ga u ranom srednjem vijeku zamijenili novi, romanski jezici
koji su se razvili iz regionalnih varijanti kolokvijalnog latinskog.
U Porajnju, junoj Njemakoj i Engleskoj nametnuli su se germanski jezici.
K tome su stariji regionalni jezici dalje ivjeli, naroito keltski jezici na zapadu
Britanije, baskijski u dananjoj sjeveroistonoj panjolskoj i jugozapadnoj
Francuskoj ili berberski dijalekti u sjevernoj Africi.
Ukupno je novi svijet bio snanije vojno obiljeen nego drutvo iz rimskog carskog
doba
ak i kad su barbarski vojnici po uzoru na rimske elite teili za tim da gomilaju
zemljoposjed, u kasnoantikoj borbi za mo izmeu vojnih i civilnih elita pobijedili
su naposljetku ratnici.
Ve u kasnoj antici je vojniki obojeni stil ivota oito jako privlaio ne samo mnoge
pripadnike rimskih elita, nego i ire krugove stanovnitva.
Iz arheolokog gledita nebrojeni grobovi s orujem koji se mogu nai od poodmaklog
5. stoljea na nekadanjoj sjevernoj periferiji imperija upeatljiv su dokaz tomu.
Neovisno o tome jesu li svi mukarci pokopani s orujem u ivotu zaista bili vojnici u smrti su takvima bili predstavljeni.
Ukupno su drave sljednice bile bitno manje centralistiki orijentirane nego prije
Rimsko Carstvo i time s jedne strane fleksibilnije, ali s druge strane sklonije
politikim krizama.
U ekstremnom sluaju mogao je niz neuspjeha jedne kraljevske kue dovesti do toga
da su neko kraljevstvo ili etnika skupina brzo netragom nestali, kao na primjer
Heruli ili Gepidi.
U osnovi je pravo u ranom srednjem vijeku bili osobno i teritorijalno vezano, to znai
da se pravna pripadnost odreivala prema mjestu roenja, a ne podrijetlu roditelja.
U skladu s tim ljudi koji su tijekom 6. stoljea roeni na podruju valjanosti franakog
prava, lex Salica [Salijskog zakona], sjeverno od Loire i zapadno od Rajne, sve vie
postajali Francima.
5. predavanje

Goti, Huni i ostala plemena u dunavskim provincijama i na prostoru Crnog mora

Dunavska je granica bila naroito nemirna oblast zbog sukoba s Daanima,
Markomanima i drugim plemenima ve tijekom prvog rimskog carskog stoljea.
Takva je ostala i u kasnoj antici.

Sjeverno od donjeg toka Dunava, na zapadnoj obali Crnog mora, dakle u dananjoj
Rumunjskoj, Moldaviji i junoj Ukrajini, ivjele su u 3. i 4. stoljeu razliite gotske
skupine.
Vie od dvjesto godina kasnije povjesnik Jordan je te razliite entitete podijelio na
dvije velike cjeline: Vizigote i Ostrogote.
U 3. i 4. stoljeu, pored pretea kasnijih glavnih skupina, ivjele su raznovrsne gotske
grupe pod razliitim voama.
Jo dugo prije velike seobe naroda, u 3. stoljeu, odvanim su akcijama postali tema.
Poduzimali su uspjene pljakake pohode sve do Egeja i june obale Crnog mora.
Godine 251. poginuo je rimski car Decije u bitki protiv Gota.
Skupine s gotskim imenom razvile su se u ovom vremenu u dominantnu snagu u
okviru raznolikog barbarskog okruenja s desecima razliitih plemenskih grupa
zapadno i sjeverno od Crnog mora.

Gotske skupine
U 4. stoljeu jasnije su se formirale dvije gotske skupine. Greutunzi (Greutunghi)
ivjeli su sjeverno od Crnog mora.
Prema mnogo kasnijem Jordanovom prikazu njihovo je obiljeje bilo snano ratniko
konjanitvo.
Kao istaknutog vladara te gotske skupine izvori navode kralja Ermanarika koji je
prema povjesnici Amijana Marcelina poinio samoubojstvo nakon poraza od Huna
375. i sloma svog kraljevstva.
Sjeverno od Dunava i zapadno od Crnog mora, dakle prije svega na podruju dananje
Rumunjske, ivjeli su Goti zvani Tervinzi (Tervingi) koji su od 332. godine bili u
ugovorom definiranom partnerskom odnosu s Rimskim Carstvom.
Stajali su pod vodstvom suca (iudex) - na kraju je tu slubu obnaao Atanarik.
O ivotu na tervinkom podruju mnotvo podataka prua Pasija Sv. Sabe koji je
podnio muenitvo 372. godine u jednom progonu krana koje je zapovjedio
Atanarik. Njegov ivotopis izvjeuje o sukobima koje je prodor kranstva unio u
tradicionalno gotsko rodovsko drutvo.
Sredinji lik kranske misije na gotskim podrujima bio je biskup Wulfila koji je za
gotski jezik razvio pismo temeljeno na grkom alfabetu i proireno runskim slovima.
Do 375. godine ivjele su tervinke skupine u nenapetom odnosu s Rimskim
Carstvom. [Dodue, trajao je rat od 367. do 369., Goti su tu i tamo znali upadati na
rimsko podruje, a krajem 340-ih dogodio se veliki incident razrijeen pregovorima.]
Ovo potvruje arheologija u toj regiji koja pokazuje snane rimske utjecaje.
Arheoloki je sjeverno od Dunava i Crnog mora u 4. stoljeu dominirala tzv.
ernjahovsko-sntanademureka kultura koju karakteriziraju groblja s paljevinskim
i kosturnim ukopima te osobitosti materijalne kulture - meu ostalim, keramika i
dijelovi nonje. Iskapanja u naseljima pokazuju da su osnovu ivota primarno tvorili
uzgoj stoke i poljoprivreda. K tome su se stanovnici bavili raznovrsnom obrtnikim
djelatnostima i trgovinom.
Dodue, Goti nisu bili jedine populacijske skupine koje su u 3. i 4. stoljeu bile
naseljene na rubu Crnog mora i sjeverno od Dunava.
Tijekom doba velike seobe naroda sve su vie ulogu igrali Heruli koji su u 4. stoljeu
formirali kraljevstvo na Azovskom moru.
Oko sredine 4. stoljea Got Ermanarik podvlastio je to kraljevstvo, koje je potom, s
greutunkim Gotima, palo pod hunsku vlast.
Pisani izvori navode mnoge druge skupine, ija je tona naseobinska podruja teko
odrediti na prostoru izmeu Crnog mora i oblasi sjeverno od srednjeg Dunava, meu

ostalima Skire na Crnom moru, Gepide u Karpatskoj kotlini, Vandale Hazdinge na

panonskom prostoru i Rugijce u srednjem Podunavlju.
Tradicionalno se obje najvanije gotske skupine u njemakom jeziku oznaavaju kao
Westgoten i Ostgoten, u prijevodu na hrvatski, Zapadni Goti i Istoni Goti.
Meutim ti pojmovi u ovom obliku nisu povijesni. Najstarija poznata imena za obje
skupine glase Vesi/Tervingi i Ostrogothi[zapravo Austrogothi]/Greutungi.
Nedugo nakon 400. postojao je jo samo suprotstavljeni par Vezi i Ostrogoti.
Tek je Kasiodor u 6. soljeu stvorio analogne forme Vizigoti za Gote u
Galiji/Hispaniji i Ostrogoti za italske Gote.
Pojmovi Zapadni i Istoni Goti su naprotiv novovjekovne tvorbe, pri emu naroito
pojam Zapadni Goti (Westgoten) navodi u zabludu budui da Vizigoti znai
dobri/plemeniti Goti.
Zbog toga se i u njemakoj znanosti sve vie koriste izvorne oznake Ostrogoti i
Vizigoti.

Ptica simbol due

U irokoj uporabi u dekoriranju predmeta
Neke od vrsta jasno prepoznatljive na arheolokim predmetima
Pojedine vrste specifine za pojedino arheoloko razdoblje
ovjek u odnosu prema prirodi oblikuje svakodnevni, sveani i religijski ivot
Motivi preuzeti iz flore i faune daju posebno znaenje i naglasak odreenom predmetu
Ptice rano postaju jedan od omiljenih motiva
Simbolika ptica je vrlo kompleksna
Rairena cijelim diljem svijeta sve do dananjih vremena
Ptica - Simbol due odvojene od tijela, predstavlja duhovni ivot, ali i magijske
nadnaravne moi. Privlai dobre savjetnike, dovodi do viih stanja svijesti.
Za Vikinge i Gote, ptice grabljivice su bile simboli osvajanja
Odin i drugi nordijski bogovi su esto u pratnji gavrana. Smatrali su ga osobito
mudrom i pametnom pticom. Gavran i vrane su esto povezani sa amanima i
vraevima.
Let je simobol putovanja due u budunost
Prikazi ptica na gotovo svim vrstama predmeta
Svakodnevna uporaba, nakit, vojna oprema, kompozicije struktura i arhitektonskih
elemenata /crkveni namjetaj, mozaici, freske/
Ptica moe biti dio prikaza ili su predmeti u potpunosti izraeni u liku ptice
Ptice posrednici izmeu neba i zemlje
Ptice uzori za religijsku umjetnost i simbole
Krila znak boanskog poslanja
Nema svaki predmet s prikazom ptica religijsku ili mistinu simboliku
Jedna ptica nema jedno simboliko znaenje
Ptice su vrlo vaan imbenik ljudske prehrane
Kranstvo
Brojni simboli
Simbol krilatog bia due
Predmeti su brojni
Omiljeni su i mali predmeti igle, ptije fibule

Seoba naroda
esta uporaba ivotinjskih motiva

Stilizirani prikazi fantastinih ivotinja i cikada

MOTIV PTICE GRABLJIVICE
Prikazi:
Samo glava s naglaenim kljunom
Ptica prikazana u cijelosti
Kope, fibule, igle, Na ovim prostorima najvie se povezuju uz Istone Gote i
Gepide
Fibule, kope, pektorali,
Simboliko znaenje nakita
Podrijetlo u srednjoazijskoj stepskoj tradiciji koja prodire na europski prostor
ORAO > upiuje na vrhovnog boga Odina
Kope s jednom veom glavom ptice grabljivice nazivaju se orlovskim kopama
inile su sastavni dio enske nonje
Nosile su se privrene na pojasu
Jedinstvena je ona pronaena u Kninu
Inae su rijedak nalaz na Podunavlju
Najvie ih potjee s podruja dananje Ukrajine s obala Crnog mora
Orao kao rimski, kasnije kranski simbol, izvrsno se uklopio u germanski svijet
tijekom njihova prodiranja na Zapad
Rani srednji vijek
Sakralno graditeljstvo
Zabati, ciboriji, pluteji
Trokutasti zabati oltarnih pregrada na podruju Dalmacije
Dalmatinska predromanika nastaje na starokranskom nasljeu
Kri i ptice
Bjelobrdska kultura iznimka
Ptice tijekom cijelog srednjeg vijeka dekorirale i nonju, a ne samo nakit
Tkanine, penjaci, keramika, arhitektura, knjige,
Iznimka RODE smatrane su neistima pa je papa Zaharija zabranio njihovu
konzumaciju u 8. st.
Movarice
Bronana preslica, Sisak, 5.-6. st.
Fibula, Novi Banovci, 4.-5. st.
Pjevice
Igla, Sisak, 4.-5. st.
Fibula, Sisak, 4.-5. st.
Grabljivice
Motiv ptice grabljivice obiljeava vrijeme seobe naroda
Prikaz samostalno ili ne
Naglaen kljun
Motiv rairen u nainu uporabe i prostorno
Ukrasni oblici na istonogermanskim (Istoni Goti, Gepidi) te reducirano na
zapadnogermanskim (Merovinzi) metalnim predmetima koji se posebno veu uz
ensku nonju 5. i 6. Stoljea
Primjeri: Han Potoci, Mostar, BiH, 6. st., pektoral pa okolica Batajnice, Srijem, 6. st.,
kaciga tipa Baldenheim pa Fibula, Sisak, 6. st. pa Fibula, Novi Banovci, Srijem, 6. st.

6. predavanje

Bitka kod Hadrijanopola

Amijan Marcelin opisuje bitku kod Hadrijanopola kao epohalni dogaaj: osim
razornog rimskog poraza kod Kane 216. g. pr. Kr. protiv Kartaanina Hanibala, nigdje
u analima nema spomena tako ubojitog obrauna.
Kobni ishod bitke pripisuje nepromiljenom postupku cara Valenta.
Izvidnika jedinica Rimljana navela je premalenu snagu protivnikovih eta. To je
navelo Valenta na brzi napad. Nije priekao ete Zapadnog Carstva pod carem
Gracijanom koje su ve pristizale u pomo. Valent i neki njegovi savjetnici nisu eljeli
dijeliti pobjedu nad barbarima u koju su sigurno vjerovali s Gracijanom.
Ujutro 9. kolovoza 378. pokrenuli su se sa svojom vojskom od Hadrijanopola (d.
Edirne u europskom dijelu Turske) iz smjera protivnikog logora koji je bio
postavljen u obliku kolnog utvrenja. Oko podneva dosegli su neprijateljsku vojsku,
gladni iscrpljeni od vruine.
Voa Gota i njihovih saveznika, Fritigern, otezao je s poetkom bitke jer Alatej i
Safraks sa svojim geutunkim (i alanskim) konjanicima jo nisu bili stigli do vojske.
Poetak bitke oznaio je nekoordinirani napad jedne rimske jedinice.
Amijan Marcelin opisuje bitku koja je uslijedila slikovitim rijeima: lijevo krilo
carskih eta mogla je isprva napredovati i borbom gotovo probiti do gotskih kola.
Tada su se meutim na bojitu pojavili geutunki konjanici i nasrnuli rimskim
napadaima na lea. Rimska konjica nije dola u pomo pjeatvu pa su njegova
krila bila bez zatite izruena napadima. Nakon duge obrane izbila je u rimskoj
vojsci panika - prema Amijanu Marcelinu, samo ih je treina uspjea pobjei,
ostali su pali na bojitu.
Meu poginulima bio je sam car Valent zajedno s dvojicom vojskovoa i brojnim
drugim dostojanstvenicima.
Rimsko Carstvo je unutar svojih granica izgubilo veliku bitku - Goti su u Carstvu
postali faktor moi koji je trebalo uzeti za ozbiljno.
Kratka kronologija razrauna izmeu Carstva i Gota u 4. Stoljeu
315. pobjeda nad tervinkim Gotima i Sarmatima (Konstantin I.)
323. rat protiv tervinkih Gota
332. 20. travnja, pobjeda nad Gotima (Tervinzi, Taifali, Karpi) Konstantina II. na
donjem Dunavu; savez izmeu gotskog kralja Arijarha i Konstantina I. (primanje 40
000 tervinkih Gota u federatski status prema Jordanu)
367.-369. prvi gotski rat (Valent)
375. poraz vizigotskoga vladara (iudex) Atanarika koji se povlai u Karpate
376. dio tervinkih Gota pod Fritigernom i Alavivom pojavljuje se na Dunavu;
savez sa Carstvom i dozvola naseljavanja u Trakiji; jesen 376. vjerojatno kod
Durostora (Silistrija) Goti prelaze Dunav
377. rat izmeu Gota i Carstva (uzroci: tekoe u opskrbi, nepovjerljivost,
zloporabe);
Gracijan zarobljenim Gotima i Taifalima daje zemlju u Padskoj nizini
378. drugi gotski rat i pogibija Valenta kod Hadrijanopola
379. objavljena pobjeda nad Gotima, Alanima i Hunima u Carigradu (Teodozije I.)
380. naseljavanje greutunkih Gota, Alana i Huna pod Alatejem i Safraksom u
Panoniju (Gracijan);

pohod protiv tervinkih Gota (Teodozije I.)

381. dolazak Atanarika u Carigrad i njegova smrt
382. savez s tervinkim Gotima koji dobivaju prostor za naseljavanje u Trakiji
386. pobjeda nad greutunkim Gotima koji su pod Odotejem pokuali prijei donji
Dunav; Odotejeva pogibija, a preivjeli Goti naseljeni u Frigiji
388. sudjelovanje trakih Gota i panonskih Gota, Alana i Huna u pohodu Teodozija
I. protiv carskog uzurpatora Magna Maksima
389.-391. nemiri i bune Gota u Makedoniji i Trakiji
sudjelovanje trakih Gota i panonskih Gota, Alana i Huna u pohodu Teodozija I. protiv
carskog uzurpatora Eugenija; Alarik je zapovjednik trakih (tervinkih) Gota u
Teodozijevoj vojsci; Stilihon ga odmah vraa; on pljaka balkanske pokrajine jer
smatra da nije dobio to ga ide
395. Alarik pustoi Grku; imenovan za magistra militum per Illyricum (vojnim
zapovjednikom Ilirika)
399. greutunki Goti pod voom Tribigildom diu ustanak u Frigiji; Tribigild se
sporazumio s Gotom Gainom, istonorimskim vojskovoom koji je upuen protiv
njega; prelazi u Trakiju, gdje ubrzo pogiba
Carstvo Huna
Od 375. vladali su Huni cijelim prostorom stepe sjeverno i zapadno od Crnog mora do
Dunava.
U prvim desetljeima nalazili su se pod upravom ie regionalnih knezova, meu
ostalima Uldina koji je stajao na strani rimskog cara protiv Gaine (istonorimski
vojskovoa gotskog podrijetla koji se 399.-400. sukobio s Carstvom) ili Radagaiza
(gotski voa velike ratnike skupine skupine koja je 405.-406. provalila u Panoniju
sve do Italije). U prvim desetljeima 5. stoljea pomicalo se sredite hunske moi
stalno od Crnog mora prema zapadu u Karpatsku kotlinu.
Poetkom 440-ih godina Huni su se zaletjeli u prvi veliki udar na Carstvo.
Orobili su niz velikih gradova na dunavskoj granici, meu njima Singidun (Beograd,
Srbija) i Najs (Ni, Srbija).
Godine 447. Atila, koji je dvije godine prije ubio brata, prodro je do okolice
Konstantinopola, potukao rimsku vojsku, osvojio Marcijanopol (Devnja, Bugarska) i
dospio do Egeja.
Istoni je Rim morao sklopiti mir pod nepovoljnim uvjetima.
Iscrpan izvjetaj istonorimskog diplomata Priska o putovanju poslanstva na Atilin
dvor nudi dobru sliku o njegovoj rezidenciji izmeu Dunava i Tise. Rije je bila o
drvenoj palai s kulama i palisdama okruenoj manjim zdanjima za ene i ljude iz
pratnje.
Hunski je dvor gozbe odravao u dvorani u kojoj je na sredini stolovao Atila dok su
gosti sjedili na stolcima du zidova.
Palaa je bila jedan od najvanijih komunikacijskih centara ondanjeg svijeta. Ovdje
stvorene mree odreivale su kasnije jo desetljeima sudbinu rimskog svijeta.
Atila je vladao nad narodima najrazliitijeg podrijetla, meu inima Gotima, Gepidima,
Herulima i Skirima.
Na dvoru su se govorili hunski, gotski, latinski, grki i drugi jezici. Samo Atilino ime
germanskog je podrijetla i znai mali otac. Gotske su skupine preivjele na
crnomorskom prostoru ak i doba hunske vladavine, meu njima prije svega Goti na
Krimu, poznati u 6. stoljeu kao Tetraksiti. Jo u 16. stoljeu je Francuz Ghislain de
Busbecq [Gislen de Bsbek] naao ostatke gotskog jezika na Krimu.

Stanovnitvo pod Atilinom vladavinom bilo je najveim dijelom sjedilako i ivjelo

je u selima.
Drutvenu strukturu hunskog carstva oblikovala je snana konkurencija suparnikih
ratnikih skupina.
To se, meu ostalim, vidi i po izuzetnoj vanosti prestinih darova koji su u velikom
broju izili na svjetlo dana u grobovima i ostavama.
Grobni nalazi pritom pokazuju da je moda u hunskom carstvu sjedinjavala utjecaja iz
razliitih regija: osim snanih obiljeja sa sredozemnog prostora, i elemente s
crnomorskog podruja.
Mnogi predmeti upuuju na izvore sve do sredinje Azije, poput takozvanih hunskih
bronanih kotlova koji su rasprostanjeni od Galije do Kine ili takozvanih nomadskih
ogledala.
Jako rairena je osim toga bilo i izobliavanje lubanje, njezino umjetno produivanje
dugotrajnim zamatanjem glave u doba rasta. Izvan hunskog carstva taj se obiaj
prakticirao i na tirinkom, alamanskom i burgundskom prostoru.
Atila (umro 453.) najpoznatiji je hunski kralj. Godine 434. naslijedio je strica Rugu sa
starijim bratom Bledom. Do 445. vladali su zajedno, ali je Atila tada dao ubiti Bledu.
Iz Panonske nizine vladao je Atila nad mnotvom barbarskih skupina na istoku i
jugoistoku Europe. Od Istonog Rimskog carstva iznuivao je sve vei danak.
Njegov prodor na Zapad doivio je vrhunac 451. u bitci na Katalaunskim poljima.
Nakon njegove iznenadne smrti 453. carstvi Huna se brzo raspalo.
Atilina vojska
Atilino je carstvo nudilo velike mogunosti astohlepnim ratnicima rimsko-barbarskog
drutva u pograniju.
Njegov dvor bio je pravo stjecite ambicioznih vojnika koji su stajali u uskoj
povratnoj sprezi s vojnom elitom Rimskog Carstva.
Na Atilinom dvoru su na primjer boravili oevi trojice vladara koji su slijedili jedan za
drugim: Orest, otac posljednjeg zapadnog cara Romula Augustula (475.-476.), Edika,
otac Odoakra, (476.-493.) i Tiudimir, otac gotskog kralja Teoderika Velikog (493.526.). Dodue, ravnoteu moi u hunskom carstvu odravali su jedino vanjskopolitiki
uspjesi i neprekinuti dotok zlata i prestinih dobara.
Kad je istonorimski car Marcijan 450. obustavio isplatu danka, Atila se okrenuo
protiv zapada: 451. umarirao je s velikom vojskom u Galiju.
Osim hunskih konjanika, protiv Zapada su s Atilom nastupili i greutunki Goti,
Gepidi, Rugijci, Skiri, Heruli i Sarmati.
Njemu nasuprot stajao je rimski vojskovoa Aecije koji je imao dobre veze kod Huna
i nekoliko je godina u mladosti proveo kao talac na hunskom dvoru.
Aecije je uspio zajedno s vizigotskim kraljem Teoderidom (Teoderikom I.) izvesti na
bojno polje protiv Atile veliku vojnu silu sastavljenu od rimskih, gotskih, franakih i
burgundskih eta.
U rano ljeto 451. voena je na Katalaunskim poljima kod Troyesa (Francuska) bitka
[Tonije kod mjesta Maurika nedaleko od Troyesa]. Unato pogibiji gotskog kralja
Teoderida, nijedna od dviju strana nije uspjela sebi upisati pravu pobjedu.
Arilino povlaenje na istok oznailo je prekretnicu u hunskoj povijesti.
Sljedee je godine Atila dodue jo upao u Italiju i opljakao vie sjevernoitalskih
gradova, meu ostalima Akvileju, Milano i Paviju, no potom se opet vratio, a da nije
napao Ravenu ili Rim niti pokazao volju trajnije se smjestiti na rimskom podruju.
Atilina je vladavina prela zenit.
Istoni Rim je nadalje odbio tribut i prodro s istoka na hunsko podruje.

Balkanske provincije bile su iscrpljene, navale na Galiju i Italiju naposljetku su

propale. Ve 453. umro je Atila u noi svoje svadbe s Gotkinjom (H)ildiko od udara
kapi.
Novi poredak u Podunavlju
Nakon Atiline smrti brzo se raspala Atilina koalicija.
Gepidi, Goti i druga plemena odbila su slijediti njegove sinove.
U bitki na rijeci Nedao 454. pobijedili su Gepidi pod svojim voom Ardarikom - uz
podrku Skira, Rugijaca, Herula, Sveva i drugih odreda - presudno Hune pod
vodstvom Atilina sina Elaka.
Ostatak Huna stupio je u rimsku carsku slubu, povukao se natrag na istok ili se
prikljuio drugim plemenima.

Rugijci
Umjesto velikog hunskog carstva stvoren je u Podunavlju niz manjih barbarskih
kraljevstava.
O njihovu poloaju i opsegu izvori daju tek nepotpune vijesti.
Sjeverno od Dunava, u dananjoj Austriji, kraljevstvo su osnovali Rugijci.
O njihovoj smo vladavini razmjerno dobro obavijeteni jer o Rugijcima mnogobrojne
podatke donosi ivotopis sv. Severina.
Prema tom izvoru, Rugijci su dodue uvijek iznova pritiskali rimsko stanovnitvo
juno od Dunava, no u globalu su prije djelovali u njihovu zatitu.
Ipak je 488. dao njihovo krlajevstvo unititi Odoakar, vladar Italije.

Heruli/Svevi/Sarmati
Istono, na granici s Rugijcima, otprilike u dananjem eko-slovakom pograniju s
obje strane Morave, etabliralo se kraljevstvo Herula.
Oni su prije hunske invazije obitavali u junoj Rusiji, ali su ih Huni takorei presadili
na zapad.
U dananjoj junoj Slovakoj postojala je nekoliko desetljea kraljevstvo Sveva.
Zacijelo, izmeu Tise i Dunava, nalazilo se naposljetku malo i kratkotrajno kraljevstvo
Sarmata.
Gepidi
U nekadanje jezgreno podruje hunske vlasti - Panonsku nizinu istono od srednje
Dunava i u Transilvaniji - etablirali su se pobjednici u bitki na Nedau, Gepidi.
Dodue, nisu mogli ostvariti trajnu premo.
Naprotiv, u dominantnu su silu iznova podigli gotski vojni odredi.
Godine 469. uspjeli su se u pobjednikom boju na rijeci Boliji odrati protiv koalicije
Gepida i drugih skupina.
Gotski ratnici nisu ipak tvorili jedinstveno vladarsku tvorevinu, nego su se podijelili u
dvije glavne skupine. Jedan odred koji je vodio Teoderik Strabon djelovao je u
bliskom osloncu na istonorimski carski dvor. Njemu je ak nakon duljih pregovora
usojela ak dobiti zemlju u Trakiji.
Druga skupina oko Tiudimira i njegova sina Teoderika [zapravo oko Valamira kao
najstarijeg i dvojice njegove mlae brae, Tiudimira i Vidimira] naselila se na temelju
ugovornog sporazuma s Rimom u Panoniju. [Zapravo je Carstvo samo priznalo takvo
stanje.]

Teoderik (Teodorik)
Teoderik Strabon, umro u jahaoj nezgodi (pao je s konja na kola s orujem pa ga je
probilo koplje) kratko prije izbijanja sukoba izmeu njega i njegova imenjaka kojem
je kasnija tradicija podijelila nadimak Veliki.
Teoderik, Tiudimirov sin, sad je neogranieno vladao nad gotskim skupinama na
Balkanu
Dodue, nije mu uspjelo sklopiti zadovoljavajui sporazum s Rimskim Carstvom
U djetinjstvu i mladosti Teoderik je deset godina ivio kao talac na carskom dvoru u
Konstantinopolu - otuda je poznavao intrigantnu igru za mo i presti na najvioj
razini iz vlastitog kuta
Oito se nije elio zadovoljiti saveznikim kraljevstvom po uzoru na Vizigote u
jugozapadnoj Francuskoj
No narasle ambicije nije uspio ostvariti nasuprot ojaaloj istonorimskoj vladi
Iz tog razloga za obje je strane bilo povoljno rjeenje kad je Teoderik 488. Gote poveo
u Italiju
Ondje su postojali izgledi za novo vladavinsko podruje koje je bilo bitno privlanije
od svega to su Teoderik i njegova vojska mogli postii na Balkanu
Car Zenon je pak prepoznao mogunost da se rijei Odoakra, nepokornog vlastodrca
u Italiji i zamijeni ga opunomoenikom koji e barem nominalno priznavati
vrhovnitvo carskog dvora.
Teoderikov pohod na Italiju nije ipak znaio kraj istonogotske nazonosti na Balkanu
tovie, on je iz Italije u ime Konstantinopola vrio vlast nad svim preostalim
dijelovima imperija na Zapadu kojima su, osim sjevernoalpskih podruja Recije i
Norika, pripadale i Dalmacija i Panonija (potonje pokrajine tek nakon to su mu
priznata osvajanja mirom s carem Anastazijem I. 510. godine)
Teoderikovo kraljevstvo Gota
Godine 489. stajao je novi gospodar na granici Italije
Teoderik se spremao protjerati Odoakra iz Italije i sam preuzeti vlast
Prvi put su u borbi za Italiju jedan nasuprot drugom stajala dvojica vladara barbarskog
podrijetla
Got Teoderik doao je, dodue, po nalogu Istonog Carstva
Nakon ratnih pohoda na Balkanu sa svojim Gotima koji su prije bili naseljeni u
Panoniji sporazumio se 484. s istonorimskim carem koji ga je imenovao
vojskovoom i patricijem
Godine 488. sklopio je s carem Zenonom dogovor po kojem je trebao oteti Odoakru
vlast i umjesto cara vladati u Italiji.
Teoderik je krenuo sa svojom vojskom pa je u kolovozu 489. dola prva pobjeda nad
Odoakrom kod mosta na Isonciju (danas rijeka Isonzo)
No potrajalo je jo vie od tri godine dok Teoderik nije opkolio Odoakra u Raveni.
Obojica su kraljeva sada sklopili kompromis koji je opstao samo kratko: nekoliko
dana poslije ubio je Teoderik vlastoruno svog suparnika i stekao samovlast nad
Italijom
Teoderik, nazvan Veliki (ro. 451/56, umro 30. kolovoza 526.)
Bio je kralj Ostrogota iz roda Amalaca
Pod njegovim su vodstvom Ostrogoti uspjeli osvojiti Italiju od Odoakra kojeg je
Teoderik svojeruno 493. ubio kako bi potom stvorio Ostrogotsko Kraljevstvo u Italiji
Teoderik je bio pametan vladar koji je znao kako uskladiti interese Rimljana i Gota u
Italiji

Nakon poraza koji su tuluki Vizigoti doivjeli protiv Franaka, Teoderik je stekao
kontrolu i nad preostalim Vizigotskim Kraljevstvom
Umro je 526. godine i pokopan je u mauzoleju u Raveni koji je dao sagraditi
Teoderik je nastavio ivjeti kao Dietrich von Bern (Ditrik Bernski) u mnogim sagama
srednjovjekovne poezije.
Goti i Rimljani
U Ostrogotskom Kraljevstvu Goti su inili neznatnu manjinu
Prema modernim procjenama, Teoderikova je vojska brojila oko 20.000 ratnika od
ukupnog broja od oko 100.000 osoba
Tomu treba pribrojiti vojnike i njihove obitelji prisutne u Italiji ve pod Odoakrom i
ranije
Nasuprot njima stajalo je vie milijuna Rimljana
Kao jedina vojna sila u zemlji Goti su ipak raspolagali velikom moi, ali su morali
pronai nain da trajno usuglase interese razliitih skupina stanovnitva
Ideologija Teoderikova i njegovih savjetnika, prije svih Kasiodora, uvijek je s tim u
vezi naglaavala rimski karakter gotske vladavine
Ova je misao tvorila osnovu snanog kontinuiteta kasnoantiko-rimske kulture pod
gotskom vladavinom
Rimljani i Goti ne daju se stoga ni jasno razluiti
Glavno obiljeje Gota, koji su doli u Italiju kao heterogena vojnika gomila s
gotskom jezgrom, bila je njihova vojnika staleka svijest (ovo je inae teorija
Patricka Amoryja, People and Identity in Ostrogothic Italy, 489-554)
Vojnitvo je odreivalo njihov identitet jae nego etniko podrijetlo
Goti su pod Teoderikom bili istoznanica za vojsku Italije
Veina drugih dravnih funkcija su naprotiv ostale u rukama civilna elita - to e rei
Rimljana
Kasiodor i Jordan k tome prenose gotske mitove o porijeklu koji zacijelo nisu sasvim
izmiljeni. Te povijesne pripovijesti ine vjerojatnim da je barem jedan dio ljudi iz
Teoderikove pratnje koji su se doselili u Italiju posjedovao gotski identitet bogate
tradicije.
Stanovit broj gotskih rukopisa i papirusnih isprava iz Ravene uva gotski jezik i
pismo.
Gotski je dakle bio ivi jezik u Italiji, iako je u svakodnevnom ivotu viejezinost
sigurno bilo jako rairena.
Mnogi Goti nosili su germanska imena.
Mnogo toga upuuje i da ih je vojnika odjea razlikovala od rimskih civila.
Niz grobnih nalaza, prije svega iz enskih grobova, pokazuje da su ene nosile osobitu
modu koja ih je identificirala kao pripadnice vodeeg gotskog sloja.
Od sluaja do sluaja je meutim nesigurno tko jest bio Got, a tko nije i prije svega na
temelju ega.
Teoderik je navodno rekao da bogati Got imitira Rimljane, a siromani Rimljanin
imitira Gote. Iz tog je oito da je bila drutvena i ekonomska privilegija pripadati
Gotima.
Gotsko-bizantski rat
U prvom desetljeu 6. stoljea stajalo je Ostrogotsko Kraljevstvo na vrhuncu moi.
Teritorijalni dobici u Panoniji i Galiji ojaali su Teoderika jednako kao i spretna
enidbena politika i politika saveza.

U nadolazeim desetljeima ponovno su izbile stare suprotnosti izmeu Rimljana i

Gota - pokazalo se da gotsko kraljevstvo nije bilo samostalna drava, nego dio
Carstva.
U 520-im godinama eskalirao je sukob sa Senatom, na ijem vrhuncu su slavni senator
Boecije i prvak Senata Simah smaknuti.
Godine 526. umro je kralj Teoderik, a da nije osigurao nasljednika. Njegov raskoni
mauzolej, iji se pokrov sastoji od golemog monolita, do danas svjedoi o vanosti
ovog vladara na kraju antike.
U sljedeim godinama, tijekom kojih je vladala njegova ki Amalasvinta, pogorali su
se sukobi.
Nasljednik Atalarik bio je jo dijete i umro je prerano.
Za njim je slijedio bitno stariji Teodahad koji je tijekom unutarnjih konflikata zatoio
Amalasvintu i dao je pogubiti.
Time je Teodahad dao poticaj da 535. godine napadnu bizantske ete cara Justinijana
koje su godinu prije osvojile ve Vandalsko Kraljevstvo.
Do kraja 535. Belizar je ve drao itavu Siciliju, u studenom 536. uao je u Napulj i
u prosincu u Rim.
Potom je gotska vojska 536. izabrala Vitigisa za kralja, prvog ostrogotskog kralja koji
nije potjecao iz roda Amalaca.
Ostrogoti su se pod novim kraljem Vitigisom reorganizirali pa su uslijedile teke borbe
s promjenljivim uspjehom.
Najvie je stradavalo stanovnitvo, a u zemlji je izbila i glad.
Ni Vitigis nije mogao sprijeiti poraz kojim je Konstantinopol prijetio.
Godine 540. kapitulirao je pred bizantskim vojskovoom Belizarom.
U svibnju 540. Belizar je uspio zauzeti Ravenu.
Nakon toga Justinijan ga je opozvao, ponajvie jer ga je razljutilo to se Belizar
upustio u pregovore s Ostrogotima koji su mu ponudili carsku vlast na Zapadu i
openito prekoraio ovlasti.
Zbog toga nije niti primio posebnu nagradu, dok je proslava pobjede bila privatna,
namijenjena samo senatorima.
No gotsko-bizantski rat time nije bio okonan. Totila koji je 541. uzdignut za kralja
pokazao se kao uspjean vojskovoa i uspio je u protuofenzivi preosvojiti gotovo
itavo Teoderikovo vladavinsko podruje (Bizant je od 540. do 545. bio u ratu s
Perzijom, a 542-543. bjesnjela je i kuga).
Na bojite se 544. vratio Belizar, no s nedostatnim snagama jer je glavnina eta bila
potrebna na istonoj granici.
Vie nije ni uivao carevo povjerenje pa je 548. smijenjen.
ustinijan je 550. glavnim zapovjednikom imenovao bratia Germana, no on je umro
prije nego to je uope dospio u Italiju.
Napokon je car 552. poslao bizantskog vojskovou Narzeta (ili Narzesa) sa snanom
vojskom nakon to je prethodne godine sklopljeno primirje s Perzijom.
U dvije bitke u lipnju i listopadu 552. Narzet je Ostrogotima nanio presudne poraze.
U borbi su pali Totila i njegov nasljednik Teja.
Jo su se neko vrijeme odrala izdvojena mjesta otpora, ali je Carstvo dobilo rat.
Time je zapeaen kraj Ostrogotskog Kraljevstva.
Glavnina Gota podvrgnula se bizantskoj vlasti i otpravljeni su na svoja dobra.
Iako se na nekoliko godina vratio mir, gotovo dvadesetogodinji rat (535.-552.)
ostavio je Italiju u jadnom stanju.

Italija je teko propatila u ratu i bila itava opustoena. Justinijan ju je 554. upravno
uklopio u Carstvo dokinuvi stare zapadnorimske dvorske slube koje su Ostrogoti jo
uvali. Time je zapravo i potpuno dokrajio Zapadno Rimsko Carstvo.
Belizar ili Flavius Belisarius (ro. oko 505., umro 565.) bio je istonorimski vojni
zapovjednik i vojskovoa cara Justinijana I. Godine 530. pobijedio je perzijske
Sasanide kod Dare u Mezopotamiji i stekao slavu. Pod njegovim vodstvom
istonorimska je vojska osvojila 533.-534. Vandalsko Kraljevstvo u Africi. Godine
535.-540. borio se u Italiji protiv Ostrogota i od 541. opet na perzijskoj bojinici. Zbog
njegove narasle moi stalno se pogoravao njegov odnos s Justinijanom. Izmeu 542. i
544. sasvim je ispao iz carve milosti. Godine 544.-548. po drugi put je preuzeo
vodstvo rata protiv Gota, ali je na koncu opozvan. Presudnu je pobjedu nad Gotima
izvojevao naposljetku 552. Narzet.
Kronologija

473. Goti naputaju Panoniju, budui da su potroili zalihe; drijebom odreeno da

Vidimir ide u Italiju, a Tiudimir sa sinom u Trakiju
477. Teoderik postaje MVM praesentalis (glavni dvorski vojsovoa, do 478.) i
patricij; Zenon ga uzima za sina po oruju prema germanskom obiaju
478. Zenon trai od Teoderika da kao MVM udari na Strabona; ovaj na to pristaje
tek kad su ispunjeni njegovi uvjeti, ali ne dolaze rimska pojaanja, a Teoderikova
vojska prelazi Strabonu, te se morao sporazumjeti s njim; Zenon smjenjuje Teoderika i
sporazumi se sa Strabonom
479. Teoderik pljaka po Balkanu; uskoro mu se pridruuje i Strabon kojega je
Zenon smijenio (479.)
482. Teoderik pustoi Makedoniju i Tesaliju
483. sporazum sa Zenonom; postaje MVM praesentalis (do 487.) i konzul (za 484.);
Ostrogoti dobili Priobalnu Dakiju i dio Donje Mezije
484. Teoderik konzul (jedini barbarski kralj koji je poaen redovitim konzulatom)
486. pustoi Trakiju
487. kree iz Nove protiv Carigrada
488. Teoderik kree u Italiju po nalogu cara Zenona iz Nove (Svitov, Bugarska) u
Drugoj Meziji; osvaja Sirmij gdje su bili Gepidi
489. upad u Italiju; 28. kolovoz bitka na Soi, rujan bitka kod Verone (porazi
Odoakrovi)
490. 11. kolovoz odluujua bitka na Adi, poraz Odoakrov
493. 5. oujak ulazak Teoderikov u Ravenu
497. Anastazije legalizirao poloaj Ostrogota u Italiji poslavi Teoderihu ornamenta
palatii koja je Odoakra odaslao 476. u Carigrad
504. nakon smrti gepidskoga kralja Traustile Teoderik zaposjeda Sirmij
505. komes Picija poraava Anastazijeve bugarske federate
507. istonorimska flota pustoi obalu Italije kao odgovor; nakon vizigotskoga
poraza kod Vouilla, Teoderikovom intervencijom sauvana Septimanija; Teoderik
nastupa kao skrbnik maloljetnoga kralja Vizigota Amalarika
519. Justin priznaje konzulat Teoderikova zeta Eutarika (Amalasvintina mua) i
uzima ga kao sina po oruju
526. 30. kolovoz Teoderik Veliki umire; naslijedio ga je unuk Atalarik, ija je
regentica Teoderikova ki Alamasvinta
535. 30. travnja Teodahat ubija Amalsvintu; istonorimska intervencija; Mundon
osvaja Dalmaciju, Belizar Siciliju i potom Napulj i Rim

536. Vitigis novi kralj Gota i Italika

537./8. Vitigis opsjeda Belizara u Rimu
539. Vitigis osvaja Mediolan uz pomo 10 000 Burgunda koje je uputio franaki
kralj Teudebert; Justinijan alje Narzesa u pomo Belizaru sa svjeim snagama (538.);
sukob izmeu dvojice vojskovoa (Narzet se nije htio podvrgnuti Belizarovu
vrhovnitvu)
540. Belizar zatvara Vitigisa u Raveni; pad grada i Vitigis zarobljen; poslan u
Carigrad gdje postao dravni subsidijar i dobio naslov patricija; njegovi Goti su
primljeni u rimsku vojsku; novi kralj postaje Hildebad (do 541.); Belizar odlazi na
Istok da preuzme zapovjednitvo u ratu protiv Perzijanaca; novi zapovjednik German
(do smrti 550.)
541. Totila postaje kralj
543. zauzima Napulj i opsjeda Rim
546. 17. prosinac Goti osvajaju Rim
550. ponovno osvajanje Rima
551. Narzet postaje vrhovni zapovjednik nakon Germana
552. 6. lipanj polazei iz Salone, Narzet se iskrcao kod Ravene; Totila mu krenuo
ususret iz Rima; bitka kod Busta Gallorum u Umbriji gotski poraz; Totila pogiba na
bijegu;
1. listopad bitka kod planine Laktarij kod Vezuva poraz i smrt novoga kralja Teje
555. unitena posljednja uporita na jugu (Kuma gdje je Tejin brat Aligern branio
gotsko
kraljevsko blago)
562. slomljen otpor i u zadnjim uporitima gotskim u Italiji, u Lucci, Veroni i
Brescii
Ostrogoti u Panoniji i Dalmaciji
Poslije Atiline smrti 453. godine hunska je veledrava potonula u krizu od koje se vie
nije oporavila.
Atilini sinovi nisu bili u stanju odrati na okupu golemi savez naroda.
Protiv njih je ubrzo ustao velik dio germanskih podlonika. Vrhunac meusobnih
sukoba dosegnut je 454. godine u bitki kod rijeke Nedao (Nedaus) u Panoniji.
Huni i njihovi saveznici izvukli su krai kraj i tako je okonana hunska prevlast.
Ovim rasapom okoristili su se i pobjednici i poraeni meu Germanima: Gepidi koji
su predvodili ustaniku koaliciju postali su gospodari podruja izmeu Tise, Dunava,
Olta i Karpata, a Ostrogoti koji su pruili podrku Hunima zavladali su Panonijom.
Prostor pod izravnim utjecajem Ostrogota prostirao se Prvom i Drugom Panonijom te
zacijelo i oblinjim dijelovima Panonije Savije i Valerije, a onamo su prispjeli
uzmaknuvi pred Gepidima iz dananje sjeverozapadne Transilvanije, gdje su bili
naseljeni jo pod vlau Huna.
Predvodila su ih trojica brae iz roda Amalaca: Valamir kao vrhovni kralj te Tiudimir i
Vidimir. Iako Valamir pod svojim vrhovnitvom nije uspio okupiti sve Gote poslije
hunskog poraza, ipak je raspolagao znatnom vojnom silom da bude zanimljiv rimskim
vlastima. Tako je istoni rimski car Marcijan (450-457) sklopio s panonskim
Ostrogotima federatski ugovor (455.) kojim je zapravo samo potvrdio postojee stanje
odnosno ve provedeno ostrogotsko zaposjedanje dijelova Panonije.
Predmeti potjeu s podruja Druge Panonije (Pannonia Secunda), kako se nazivala
nakon Dioklecijanovih (284.-305.) i Konstantinovih (306.-337.) reformi ili Sirmijske
Panonije, kako je prvi spominje Kasiodor poetkom 6. stoljea.

Danas se to podruje prvenstveno odnosi na podruje istone Slavonije i

Srijema.
Vrijeme uzeto u razmatranje je ono koje je oznailo poetke velikih kretanja koje
se tradicionalno naziva tzv. velika seoba naroda (375. godine Huni rue gotska
kraljevstva u sjevernom Pricrnomorju) do vremena dolaska Avara na podruje
Sirmijske Panonije (Avari pustoe Sirmij 582. godine). Dokumenti?
Seoba naroda. (tradicionalna uenja)
Vanost revizije u obradi arheoloke grae.
Graa iz depoa Srednjovjekovnog odjela Arheolokog muzeja u Zagrebu.
Obrada arheoloke grae ukljuuje opis, odreivanje dimenzija i teine, crtanje i
fotografiranje kao i pregled opeg stanja nalaza. Zato?
Praenjem materijalne ostavtine etnika (identitet, etnicitet?) koji su boravili na
podruju Druge (Sirmijske) Panonije u vremenu od kraja 4. do kraja 6. stoljea,
pokuavamo proniknuti u onaj dio njihova duhovnog svijeta i materijalne kulture koja
nije ostala zabiljeena u povijesti.
Izravno na grau najue su vezana imena Josipa Brunmida i Zdenka Vinskog.
Brunmid: Opis starina po Sriemu, Starine ranijeg srednjega vijeka iz Hrvatske i
Slavonije (fibule iz doba seobe naroda u Narodnom muzeju u Zagrebu), Novci
gepidskoga kralja Kunimunda;
Vinski: Zlatne okovice iz vremena seobe naroda, Arheoloki spomenici velike seobe
naroda u Sriemu, Zikadenschmuck aus Jugoslavien, Orlovske kope iz Jugoslavije,
Kasnoantika batina u grobovima ranog srednjeg vijeka kao injenica i kao problem,
Ein Spangenhelmfund aus dem stlichen Syrmien....
Zidna rimska opeka s natpisom o opsadi Sirmija, datirana oko 582. godine
(mjesto pohrane: Arheoloki muzej u Zagrebu) Kriste Gospode. Pomogni
gradu, odbij Avarina i uvaj Romaniju i onog koji je ovo napisao. Amen.
De origine et situ Germanorum ;O porijeklu i obiajima Germana
Publije Kornelije Tacit
98. godina
jednostavnost i moralnost Germana nasuprot dekadenciji i nemoralu Rimljana;
strog obiteljski ivot, vjernost i odanost, hrabrost u ratu i tenja za slobodom, no
i ovisnost o kocki i prekomjerno uivanje piva
Vjerodostojnost je upitna
Kada se ponovno spominje?
Ukrasni okov, Novi Banovci
DRUGA PANONIJA
Snaga ovog podruja vidljiva je ve iz njegove geografske strukture, koja ukazuje na
veliku vanost prostora koji je povezivao zapadne i istone carske pokrajine.
Administrativni opseg Druge Panonije, kasnije prozvane Sirmijskom, moe se odrediti
samo u grubim crtama.
Kako je prostor Druge Panonije geografski izrazito ispresijecan plovnim putevima,
umovitim i travnatim predjelima te gorjima, upravne granice treba ponajprije traiti u
granicama koje je nametala priroda.
SMJENE DOMINACIJE

VRIJEME FEDERATA (380.-427.)

380. Goti, Alani i Huni naseljavaju Drugu Panoniju.

Prolazak Vizigota pod Alarikom (395.-410.) kroz Drugu Panoniju kljuno je utjecao
na raslojavanje tronarodne skupine panonskih federata.
427. konano protjeran i ostatak hunskih federata koji nisu otili s Alarikom.
Vidljiv je priliv nove grae mijeanje s romaniziranim stanovnitvom pa se postavlja
i pitanje federata.
Okov korica maa, Zmajevac

VELIKI HUNI (433./441.-453.)

433. godine sklapaju federatski ugovor sa Zapadnim rimskim carstvom.
Tim su ugovorom Hunima vjerojatno preputene pokrajine Valerija i Druga Panonija,
a moda i dio Prve Panonije, s tim da su veliki gradovi Druge Panonije ostali izuzeti
(strateka ogranienja).
441. godine Huni zaposjedaju Sirmij i zavravaju osvajanje Druge Panonije.
453. godine umire Atila.
454. Nedao poetak dominacije Germana.
PRVA FAZA OSTROGOTSKE DOMINACIJE (455.-473.)
Ilok, fibule
455. car Marcijan dozvoljava naseljavanje Valamarovim Ostrogotima
Vrijeme neprestanih sukoba (Huni, Skiri , Svevi)
Sirmij centar za prodor u Iliriku prefekturu i sukob sa Sarmatima
Stalni pohodi onemoguuju ivot stanovnitvu iseljavanje manjak resursa
473. Ostrogoti naputaju Drugu Panoniju
PRVA FAZA GEPIDSKE DOMINACIJE (473.-504.)
473. po odlasku Ostrogota Gepidi zaposijedaju Sirmij
Sirmij sjedite gepidskog kralja
Teite vladanja istoni Srijem
504. kraljevstvo Gepida pada pod drugim ostrogotskim udarom
DRUGA FAZA OSTROGOTSKE DOMINACIJE (504.-535.)
Sirmijska Panonija
Kolanje novca svjedoi o tenjama ostrogotske vlasti da se kraj privredno uzdigne
Po smjetaju slijede Hune i Gepide vana cestovna vorita i rijeni prijelazi
535. Justinijan zapoinje rat protiv Ostrogota i preuzima vlast u Sirmiju
DRUGA FAZA GEPIDSKE DOMINACIJE (536.-567)
536. Gepidi ponovno osvajaju Sirmij i nastanjuju ire podruje.
U Sirmiju stoluju gepidski kralj i arijanski biskup.
Naselja Sirmij i Cibale, obnova keramiarskih radionica, gepidski novac.
539./40. Carstvo je prisiljeno sklopiti mir i jae se oslanja na Langobarde.
547. Carstvo Langobarde stavlja u neposredno susjedstvo Gepidima.
549., 550., 551. Langobardi vs. Gepidi Asfeld (Gepidi izgubili Cibale).
566-7. obnova rata izmeu Gepida i Langobarda s konanim porazom Gepida.
-Jakovo Kormadin, kopa

PREDMETI IZ MUZEJSKE ZBIRKE

Sluajni nalazi
Veinom s poetka 20. do sredine 20. st
Pitanja etniciteta i odnos
germansko/barbarsko.
- odraava stav pripadnika koji sebe smatraju viom kulturom, a ti su barbari ve
stoljeima bili u doticaju s rimskom kulturom.
Kako je obraivano razdoblje na prostoru Druge, kasnije Sirmijske Panonije oznaio
suivot barbara i romaniziranog starosjedilakog stanovnitva, predmete koji su danas
dio fundusa Srednjovjekovnog odjela Arheolokog muzeja u Zagrebu mogli su nositi i
jedni i drugi .
Huni na evropskom tlu - sudar dvaju svjetova.
Istok i Zapad spojeni na prostoru Karpatske kotline - ispreplitanje kulturnih utjecaja.
Danas je vrlo teko izluiti arheoloki materijal koji bi se mogao pripisati iskljuivo
Hunima.
Graa koja se tradicionalno pripisuje hunskom kulturnom krugu uglavnom se datira u
vrijeme od tridesetih godina 5. stoljea, a osobito od 441. godine kada je okonano
hunsko zaposjedanje Druge Panonije pa do 453. godine koja je obiljeena smru
Atile.
To su prvenstveno sluajni nalazi.
Neovisno o jasnom novom utjecaju s Istoka - teko je precizno govoriti o etnicitetu,
naroito kad ne postoji siguran kontekst nalaza.
Tradicionalno se vremenu dominacije Huna pripisuju raznovrsni oblici malih fibula u
obliku cikada kao i okrugla ogledala sa zrakastim ukrasom koja su izraena od
srebrne slitine.
Problem - gotovo je nemogue razluiti hunski od gotskog ili openito
istonogermanskog materijala.
Osobit problem predstavlja nedovoljno sustavno istraenih nalazita.
Kako smo suoeni s materijalom bez pouzdanog arheolokog konteksta, trebalo bi se
ograditi od pripisivanja nalaza pojedinom etniku.
Germanski nain noenja fibule, ali uzevi u obzir istraena ranosrednjovjekovna
groblja u Bavarskoj (Altenerding i Aubing) i pretpostavivi slinu situaciju i na
ostalim podrujima gdje su obitavali barbari - nain noenja nakita i uporabno
dekorativnih predmeta mogao je biti dosta slobodan.
Ostrogoti predmeti se najee povezuju sa enskom nonjom.
Nalazi koji se tradicionalno pripisuju ostrogotskom kulturnom krugu odnosno
vremenu dominacije Ostrogota veinom se datiraju u kraj 5. i poetak 6. stoljea,
odnosno u razdoblje druge faze ostrogotske dominacije nad Sirmijskom
Panonijom.
Karakteristine: lune fibule izraene od srebrnog iskucanog lima , lune fibule
ukraavanje rovaenjem, masivne preice i kope, masivne kope izraene od srebra s
pozlatom i ulegnutim almandinima.
Razvoj lunih fibula pod utjecajem rimskih vojnikih fibula promjena namjene
mijenja i znaaj i one postaju simbol barbarskog identiteta.
Volker Bierbrauer naglaava potrebu usuglaavanja kasnoantikih izvora s
arheokim istraivanjima.
Tip Aquileia prema Khnu

Obiljeje tipa Aquileia jest polukruna glava s pet kuglastih gumbia sa spiralnim ili
krunim ukrasima.
Postoji samo nekoliko iznimaka s cik-cak ili krunim uzorkom.
Khn ga datira od 450. do 550. godine
Smatra ga vanim za razvoj germanskih lunih fibula na srednjoevropskom prostoru.
Pojavljuje se uestalo, a podrijetlo ga vee uz junorusko-gotsko podruje s kojeg se
irio u srednju Europu.
Khn smatra da je rije o velikoj gotskoj formi i smatra da je ona iskljuivo
ostrogotska.
Noga fibule je romboidnog oblika i, uglavnom, spiralno ukraena. Na stranicama
romba su utori s ulegnutim almandinima. Posebno obiljeje ovog tipa su dvije ptije
glave s lijeve i desne strane.
Tip Sisak prema Khnu
Izrazito ostrogotski.
Datira se u kratko razdoblje od 500. do 550. godine.
Podruje rasprostranjenosti fibule u potpunosti odgovara ostrogotskom prostoru
utjecaja, a njegove ranije forme nalaze se u podruju krimskih Gota.
Uz uobiajenu polukrunu glavu i veinom romboidnu nogu obiljeava ga ukrasni
lepezasti oblik na ploici glave koji se pojavljuje na fibuli iz june Njemake, s
nalazita Mainz-Zalbach.
Poseban interes pobuuje upravo ukras na glavi fibule lepezastog oblika koji podsjea
na antike uzore.
Posebnu slinost ovaj tip fibula pokazuje prema tipu Aquileia to je, prema Khnu,
razlog vie da se i ovaj tip fibula pripie Ostrogotima.
Vojna oprema
Defenzivno/Ofenzivno
Kacige, uz oklop i tit, spadaju u defenzivno oruja ratnika i vrlo su vane u zatiti
ratnika. Njihovi nositelji mogli su biti samo ratnici na visokim poloajima.

Nalazi kaciga tipa Baldenheim

prostorno su vrlo raireni (od rubnih dijelova Istonog Rimskog Carstva pa sve do
skandinavskih prostora), ali malobrojni (do sada je poznato trideset i devet primjeraka)
svjedoe o vrhunskoj ratnikoj opremi istaknutih pojedinaca.
najee se nalaze u tzv. kneevskim grobovima Germana, a na Sredozemlje ih je
vjerojatno donijela rimska vojska koja je na rubovima Azije upoznala sasanidske
oblike naoruanja.
taj tip preuzimaju bizantske radionice usavravajui tip na provjesla, a italski ih
majstori dovode do savrenstva tako da je preuzeti oblik sasanidske kacige doraen
specifinim dijelovima rimskih kaciga (titnici za obraze, vrat i nos).
vjerojatno ranobizantske radionice istonog Sredozemlja tijekom 5. i 6. stoljea po
uzoru na sasandisku shemu kacige na etiri provjesla razvijaju novi tip kacige na est
provjesla.
taj je oblik kasnije modificiran u italskim radionicama kada dobiva svoju
prepoznatljivu dekoraciju i, u punom smislu, postaju tip Baldenheim.
Vei dio povrine kaciga ukraavan je tehnikom punciranja, osim lima na eonom
obruu gdje je ukras izveden tehnikom tijetenja pomou matrice. Motivi se mogu
podijeliti na ornamentalne (nasuprotno postavljeni trokuti ispunjeni linijama, motivom
krljuti i krunica) - oni se nalaze na vertikalnim prekama provjesla - i figurativne

(kri, liturgijsko posue, kale, kadionica, romboidna ili ovalna patena), vegetabilne
(rozeta, drvo ivota, vinova loza, groe), zoomorfne (grupe ptica i riba, orao, jelen,
golub, paun, koza, medvjed, lav).
Vinski je smatrao da je kaciga pripadala Gepidu koji ga je, u obliku plijena, zadobio
nakon to su Ostrogoti napustili 535. godine Sirmij te je, s osloncem na Wernera,
smatrao da je plod rada ravenskih radionica. Pitanje o tonom mjestu nalaza i
kontekstu ostaje otvoreno, a tako i apsolutna interpretacija samog nalaza. Prema
iskazu nalaznika, svi nalazi su iz jednog groba.
7. predavanje

Gepidi
Gepidi su pod hunskom dominacijom obitavali u ravnici uz gornju Tisu
Pojedine gepidske skupine moda su se ve tada smjestile sve do rijeke Maros
(Mure).
Nova jezgra gepidskoga podruja nastala je nakon bitke na rijeci Nedao kada su drali
podruje uz srednju Tisu, izmeu rijeka Maros i Krs (Cri).
Napokon, do kraja 5. stoljea zahvatili su pod svojom vlau iroki prostor izmeu
Tise, Dunava, Olta i Karpata. Iz novoga matinog podruja posegnut e za drugim
oblastima im to prilike budu dopustile. Pogodna se prigoda ukazala odmah nakon to
su se Ostrogoti povukli iz Panonije i Gepidi su je znali iskoristiti.
Pojedinosti u vezi s gepidskim prodorom u junopanonski prostor nisu poznate
Prvi poticaj tomu moda je dao poraz Sarmata, ijega je kralja Babaja 470/1. godine,
vjerojatno nedaleko od Singiduna (Singidunum-Beograd), a sjeverno od Dunava,
potukao budui ostrogotski kralj Teoderik Amalac.
Gepidi se izmeu 471. i 473. godine vrlo vjerojatno jo nisu bili proirili sve do
granice Druge Panonije i Prve Mezije, ali su to uinili uskoro potom. Zauzeto vlastitim
unutarnjim nevoljama (ustankom trakih gotskih federata pod Teoderikom Strabonom,
a i injenicom to su u njegove oblasti upravo bili provalili panonski Ostrogoti),
Istono Rimsko Carstvo nije bilo u mogunosti umijeati se u panonske prilike.
Put je Gepidima bio otvoren
Prisvojivi u cijelosti i sarmatsko podruje izmeu Dunava i Tise, Gepidi su se bez
potekoa prebacili na rimsko tlo, u Drugu Panoniju Sauvana pisana vrela ne donose
podatke o tonom vremenu gepidskog irenja u spomenutu rimsku pokrajinu niti koje
su sve njezine dijelove izravno zaposjeli
Nekoliko kasnijih izvora svjedoi o tome da je gepidski kralj stolovao u Sirmiju prije
488. godine, dakle, prije sraza s Teoderikom Amalcem, to tvori nesumnjivi terminus
post quem non* za gepidski prodor
* Trenutak poslije kojeg se neki dogaaj nije mogao zbiti
Okolnosti oko te bitke pokazuju da su Gepidi vrlo dobro poznavali prirodna obiljeja u
istonom dijelu Druge Panonije i nastojali su ih iskoristiti u strateko-obrambene svrhe
Ovo ujedno podrazumijeva i dulji boravak na nekom podruju pa se moe zakljuiti da
su Gepidi do Teoderikova povratka u Drugu Panoniju ondje ivjeli ve vie godina
Otuda je mogue pretpostaviti da su Gepidi u sirmijskoj oblasti zasjeli nedugo nakon
473. godine ili moda jo i potkraj te godine, odmah im im je postalo bjelodano da su
Ostrogoti napustili Panoniju

Zasebno pitanje tvori opseg gepidskog naseobinskog podruja u Drugoj Panoniji u

prvom razdoblju njihove prisutnosti koje se velikim dijelom kronoloki poklapa s
drugom fazom ostrogotske nazonosti
Dva se temeljna problema nameu s tim u vezi
Prvi je nemogunost da se zbog istovjetnih znaajki jednoga dijela materijalnih
ostataka s ovoga prostora (fibule, pojasne kope, spate) sasvim jasno razlue
arheoloki nalazi koji pripadaju Gepidima od onih koji pripadaju Ostrogotima
Druga je nesigurnost u vezi s utvrivanjem apsolutne kronologije ako u nalazima ne
postoji i komparativni arheoloki materijal koji omoguuje toniju dataciju
U oba sluaja znatno je oteano nedvojbeno utvrivanje u kojem su vremenu Gepidi
zauzeli odreeno podruje.
Prema Bni, to slijedi i Pohl, Gepidi su ve u prvom razdoblju drali cijelu Drugu
Panoniju te, uz Sirmij, i druge vane gradove poput Murse (Mursa-Osijek), Cibala
(Cibalae-Vinkovci) i Basijane (Bassianae-Donji Petrovci)

Meutim, arheologija zasada jo nije pruila potvrdu o neposrednoj gepidskoj

prisutnosti ni u Mursi ni u Cibalama ni u Basijani u prvoj fazi njihova gospodstva na
ovim prostorima
Dakako, ta injenica uope ne iskljuuje mogunost da su Gepidi podruje sve do
Murse smatrali svojom interesnom sferom, ali u svakom sluaju svjedoi o njihovoj
nezainteresiranosti da izravno nasele spomenute gradove (izuzetak su Cibale na ijem
e podruju Gepidi u drugoj fazi svoje nazonosti podii naselje, dok u Mursi i
Basijani ni tada, prema dostupnim nalazima, nije bilo gepidskih naseobina)

Iz rasporeda nalaza koje je mogue pripisati Gepidima moe se zakljuiti da je teite

prvobitnoga gepidskog naseljavanja u Drugoj Panoniji bilo na podruju dananjeg
istonog Srijema, ali da su utjecaj protegnuli sve do okolice Cibala jer su se ondje bili
suprotstavili Ostrogotima u njihovom prodoru 488. godine
Raspored nalazita otkriva da su se smjestili uglavnom uz posavsku granicu s Prvom
Mezijom, ali da su zadrali i uporita koja su ih povezivala s prekodunavskim
oblastima (Novi Banovci, Srijemski Karlovci)
Vrijedi istaknuti da Gepidi zaposjedanjem cijele Druge Panonije strateki ne bi nita
dobili nego bi samo razvukli svoje snage, budui da su bili usmjereni na odnose s
Istonim Carstvom, a tada im nije ni prijetila nikakva opasnost sa zapada
Cijelu pokrajinu u prvom razdoblju svoje nazonosti nisu bili osvojili niti Ostrogoti
koji su neusporedivo vie bili orijentirani na djelovanje na panonskim prostorima
Ipak, da su Gepidi novozauzeti prostor smatrali izuzetno vanim, pokazuje injenica
da je njihov kralj upravo Sirmij odabrao za novo sjedite
Boravak Gepida u junoj Panoniji bio je nepomuen sve do dolaska Ostrogota
predvoenih Teoderikom Amalcem u kasnu jesen 488.
Gepidi su vrlo vjerojatno bili dobro obavijeteni o primicanju ostrogotskog mnotva,
budui da su Ostrogoti putovali rimskom podunavskom cestom koja je zavravala u
Singidunu, a prolazila nadomak oblastima u dananjem Banatu koje su bile pod
gepidskim nadzorom
Ispravno sudei da Ostrogoti moraju proi njihovim podrujem u Drugoj Panoniji,
odluili su se na otpor
Odluku im je to lakom inilo staro neprijateljstvo prema Ostrogotima pa je sukob bio
zapravo neizbjean

U ovom asu ve neposredno upoznati s ostrogotskom silom, ini se da su Gepidi

odluili zasad samo usporavati njezino kretanje, to je za cilj imalo pogorati stanje
ostrogotske logistike.
Vjerojatno su se Gepidi ostrogotskom nadiranju prolazno suprotstavili u kraljevskom
sjeditu, Sirmiju
Gepidi su, dakle, napustili Sirmij pruajui manji otpor jer su zacijelo ve tada vrsto
nakanili suprotstaviti se Ostrogotima na drugom, povoljnijem mjestu. Gepidsko
povlaenje pred nadmonom silom imalo je taktiku svrhu
Naime, srijemski Gepidi oito nisu raspolagali znatnijim vojnim snagama, a po svemu
sudei nisu mogli raunati ni na veu pomo od svojih sunarodnjaka iz zadunavskih
krajeva
Ostrogotski je kralj pokrenuo svoje ete kako bi se rijeio gepidske prijetnje
Cesta ga je od Sirmija vodila prema Cibalama i odatle prema Mursi. U zamovarenom
podruju kojim je protjecala rjeica Ulka (Ulca), dananja Vuka, Gepidi su se
pripremili za odluujui sraz. Samu rjeicu iskoristili su kao obrambeni zid,
zaprijeivi prolaz tako to su svoju vojsku rasporedili na stratekim mjestima
U bitki koja se zametnula na prostoru nepovoljnom za napadaa, uspjean je ishod za
Ostrogote u prvi mah bio neizvjestan, ali je na kraju cjelodnevnog boja prevladala
upornost i brojana nadmo
Ostrogoti su probili gepidske opkope i preli rijeku
Potueni su Gepidi ostali i bez kola natovarenih ljetinom, to je Ostrogotima ublailo
oskudicu hranom od koje su trpjeli
Kako se ini, u borbi je poginuo i gepidski kralj Traustila/Trapstila, dok je njegov sin i
nasljednik Trazarik sklopio s Ostrogotima mir
Mir je nedvojbeno odgovarao i Teoderiku koji je time elio sebi osigurati zalee kako
bi nesmetano mogao provaliti u Italiju
Ispravnost ove odluke pokazala se uskoro. Naime, Ostrogote su napali Sarmati,
zacijelo negdje u istonoj Slavoniji (Srijemom su ponovno vladali Gepidi), hotei
moda iskoristiti ostrogotsku iscrpljenost tek zavrenim sukobom s Gepidima.
Iako su srijemski Gepidi sauvali svoje kraljevstvo, ono vie nije uivalo jednaki
ugled. Trazarik je bio kralj u Sirmiju, ali se vjerojatno nedugo nakon poraza 488.
godine kao novi vladar tiskih Gepida pojavljuje Gunderit
Vrlo vjerojatni vladar Gepida nepoznat u pisanim izvorima, ali ije ime je zabiljeeno
na jednom prstenu pronaenom u tzv. kneevskom grobu (jednom od dva) u Apahidi u
sjeverozapadnoj Rumunjskoj, bio je i stanoviti Omharus. Grob se u pravilu datira u
posljednju etvrtinu 5. stoljea pa je Omhar zacijelo bio Trazarikov suvremenik, to
moda znai da je nakon poraza u bitki od Ostrogota nastalo dvojno kraljevstvo
Gunderit, koji se spominje u vezi s dogaajima oko 504. godine, moda je bio
Omharov nasljednik
Da nad Germanima vlada vie kraljeva nije bilo nita neobino s obzirom na nasljednu
praksu da svi sinovi preminulog kralja imaju pravo na udio u kraljevskoj vlasti
ako je bilo i kod Ostrogota (braa Valamir, Tiudimir i Vidimir, s time da je Valamir bio
vrhovni kralj kao najstariji; meu Francima i Burgundima takoer). Stoga je mogue
da je Omhar bio mlai brat i suvladar Trazarikova oca Traustile koji je preselio glavnu
prijestolnicu u Sirmij.
Kako bilo, ova podjela oslabila je poloaj obje skupine pa kad je Teoderik odluio
504. godine okonati gepidsku dravu u Drugoj Panoniji, nasuprot onomu to se
dogodilo prije 16 godina, nije naiao na otpor vrijedan spomena. Trazarik je pobjegao
k Gunderitu, prepustivi pobjedniku ne samo svoje kraljevstvo nego i vlastitu majku.
ini se da je Teoderik za tu vojnu intervenciju trebao izliku: njegov panegiriar

Enodije za rat krivi poraenoga koji je to sam izazvao svojim spletkarenjem i

nespremnou na sporazum.
Carstvo je nijemo promatralo slom srijemskih Gepida, zabavljeno ratovanjem na
Istoku protiv Perzije (upravo su 503. i 504. godina bile vrijeme intenzivnih
istonorimskih vojnih napora na istonom bojitu).
Ostrogotska je pobjeda bila potpuna i nestalo je gepidske vlasti u Drugoj Panoniji
Gepidi su prihvatili novoga gospodara i ostali su naseljeni u Srijemu
Ondje su mogli biti meu onim barbarima koji su upadali u estoke sporove s mjesnim
rimskim stanovnitvom, jer se upravo gotski komes u Sirmijskoj (Drugoj) Panoniji,
vir illustris (svijetli mu) Kolosej, navodi kao osoba koja je morala uredovati u tim
pitanjima
Napokon je Teoderik izmeu 523. i 526. godine odluio preseliti glavninu gepidskoga
puanstva iz Druge Panonije na ostrogotsko podruje u Galiji, u Provansu, gdje su
trebali posluiti kao tit na granici s kraljevstvom Burgunda
Time je praktiki zavrilo prvo razdoblje gepidske prisutnosti u junoj Panoniji
Teoderikovom smru 526. godine promijenili su se odnosi snaga u srednjem
Podunavlju. ini se da je tada Istono Carstvo odluilo djelatnije zahvatiti u tamonje
prilike, pomiljajui zacijelo i na jaanje svog utjecaja u jugoistonoj Panoniji.
Ovo se poklopilo i s novim buenjem gepidskih pretenzija prema panonskim
krajevima.
Stoga je lako mogue da su Gepidi barem uz preutni pristanak, ako ne i na poticaj
Carigrada provalili u Drugu Panoniju i pokuali osvojiti Sirmij, ali su ih Ostrogoti pod
vodstvom buduega kralja Vitigisa porazili i potom prolazno upali i na istonorimsko
podruje (vjerojatno 528.).
Rat koji je Justinijan 535. godine pokrenuo protiv Ostrogota utjecao je izravno i na
junopanonski prostor, budui da su se Ostrogoti pred nadiranjem istonorimskih
snaga u Dalmaciju poeli povlaiti iz savsko-dravsko-dunavskog meurjeja.
Ovom su prigodom Istoni Rimljani preoteli Ostrogotima Sirmij, ali su ga ve sljedee
godine zaposjeli Gepidi.
Valja pretpostaviti kako istonorimska posada u Sirmiju nije bila dovoljno brojna da se
suprotstavi napadu niti su Rimljanima na raspolaganju stajala pojaanja. Stoga nije
nemogue ni da su se pred gepidskim nadiranjem carske ete jednostavno povukle iz
grada.
Ponovnim zauzimanjem Sirmija zapoelo je drugo razdoblje gepidske prevlasti u
Drugoj Panoniji. Ovoga puta su Gepidi naseljavanjem zahvatili iri prostor, o emu
svjedoe arheoloki nalazi.
Njihovi grobovi odnosna groblja pronaeni su kod Batajnice blizu Zemuna, na
lokalitetu Kormadin kod sela Jakova, te u Vinkovcima. Pojedinani nalazi keramikih
posuda, nakita i drugih uporabnih predmeta potjeu iz Belegia u Srijemu na desnoj
obali Dunava, Kuzmina kod Srijemske Mitrovice, Novih Banovaca, Srijemske
Mitrovice i iz Vinkovaca, a moda su otkriveni i na jo nekim srijemskim lokalitetima.
Novost su svakako nalazi gepidskog novca koji su po uzoru na istonorimski novac
kovani u Sirmiju.
Gepidski novac pronaen je u Dalju (Teutoburgij-Teutoburgium), okolici Srijemske
Mitrovice i u Novim Banovcima.
Na temelju spomenutih lokaliteta nazire se opseg novog gepidskog naseobinskog
prostora u Drugoj Panoniji: zahvaao je od Zemuna na istoku do Vinkovaca i Dalja na
zapadu.
Dva najvea gepidska naselja u junoj Panoniji bili su Sirmij i Cibale.

Sirmij je postao sreditem jedinstvenoga gepidskog kraljevstva kojim je tada vladao

Elemund (umro 548.). Novo premjetanje prijestolnice u Sirmij ukazuje na svijest
Gepida o vladarskom kontinuitetu s obzirom na politiku, strateku i gospodarsku
vanost ovoga grada, ali svjedoi i o njihovoj elji da opet igraju veu ulogu u
srednjem Podunavlju.
U Sirmiju je ivio i gepidski prijestolonasljednik i stolovao arijanski biskup.
Ondje je otkriveno i malo gepidsko naselje koje se sastojalo od drvenih koliba.
Nastambe su bile razmjerno blizu jedna drugoj i dijelom ukopane u tlo odnosno u
ostatke ili buku ili podne mozaike naputenih rimskih zgrada, a pokraj njih su
evidentirana i sporadina ukopavanja.
Cibale
U Cibalama su se Gepidi takoer posluili postojeom arhitekturom za osnivanje svog
naselja.
Za stanovanje su iskoristili manje razruene graevine odnosno ouvanije zgrade koje
je bilo lake na brzinu popraviti, dok su mrtve sahranjivali meu poruene objekte.
O nastojanju da uspostave ureenije ivotne uvjete svjedoi i obnova mjesnih
keramiarskih radionica. Budui da su Cibale tvorile isturenu zapadnu toku u
gepidskom obrambeno-vladavinskom sustavu, ne zauuje da je ondje bilo
uspostavljeno vee naselje. Grad je bio predstraa prema zapadu odakle je mogla doi
opasnost, u najranijem razdoblju jo od Ostrogota, a potom od Langobarda.
Poslije prekida saveznikih odnosa s Carstvom, Gepidi su poeli provaljivati i u
Iliriku prefekturu, tonije Daku dijecezu.
Prodor im je olakala zauzetost Carstva u ratu protiv Ostrogota.
Iliriki vojskovoa Kaluk je isprva iznio pobjedu nad njima, ali je 539. godine doivio
teak poraz koji ga je stajao i ivota.
Ovo je uvjerilo carsku vladu u to da je nudan sporazum s Gepidima kako bi se
osigurala dunavska granica, i inae ugroena provalama Slavena i Bugara.
Stoga je Justinijan sklopio mir s Gepidima, ime je i stari ugovor o saveznitvu iznova
stupio na snagu.
Pritom Gepidima nije samo obnovljen svakogodinji supsidij nego su im, kako se ini,
kao federatima, uz dijelove Druge Panonije, bile odstupljene i prostrane oblasti u
sjevernim pokrajinama Ilirike prefekture, du Dunava, tonije u Prvoj Meziji i
Obalnoj Dakiji.
Gepidi su u etrdesetim godinama 6. stoljea bili na vrhuncu moi, ali je to ponukalo
Carstvo da se jo jae osloni na novu silu koja se raala u Panoniji - Langobarde.
Bez obzira na trajnu ostrogotsku nazonost nastala je nakon odlaska Teoderika i
njegovih ratnika stanoviti vlastodraki vakuum na Balkanu.
Njega su najprije ispunili Gepidi, ije je kraljevstvo bila jedina novotvorevina u
Podunavlju koja se uspjela odrati.
Gepidima je u meuvremenu bilo ak i uspjelo zavladati i starim carskim gradom
Sirmijem (Sremska Mitrovica, Srbija), gdje su sada rezidirali njihovi kraljevi.
Dalje na sjeveru su u politiku prazninu koja se stvorila nakon unitenja kraljevstva
Rugijaca nagrnuli Langobardi.
Zapadnogermanski Langobardi su se na samom kraju 80-ih godina 5. stoljea spustili
iz dananje eke u nekadanju zemlju Rugijaca sjeverno od Dunava.
Ondje su potpali pod vrhovnitvo Herula, a nedugo potom su promijenili i boravite,
moda upravo u elji da pobjegnu herulskom stisku, prebacivi se preko Dunava po
svemu sudei na podruje dananjega Tullnerfelda u Donjoj Austriji (oko 505.
godine).
Godine 508. pobijedili su Herule i zauzeli znatne dijelove Panonije.

Prema danas u historiografiji i arheologiji rairenom miljenju, Langobardi su nedugo

nakon herulskog poraza, na samom poetku vladavine kralja Vakona (510-540),
prodrli u Panoniju i nametnuli se tamonjim Svevima u sjevernim oblastima pokrajina
Prve Panonije i Valerije.
Langobardski potez morao je privui pozornost i Ostrogota i Carstva i biti barem
dijelom posljedica njihove spremnosti da prihvate Langobarde kao novi imbenik
moi u srednjem Podunavlju.
Mogue je i pretpostaviti neto vie od puke preutne privole carigradske vlade za
snaniji ulazak Langobarda na formalnopravno carsko podruje u Panoniji, budui da
su oni inili snanu protuteu Ostrogotima.
Tako bi i savez izmeu Langobarda i Gepida, oivotvoren branom vezom izmeu
Vakona i gepidske kraljevske keri Austriguze, uz oite interese i jedne i druge strane
da razgranie podruje svoga utjecaja, mogao biti posljedica istonorimske
diplomatske akcije.
Carigradskom dvoru je bez sumnje bilo stalo da uz Gepide na svojoj strani ima i novu
silu u zapadnom dijelu Karpatske kotline, pogotovo onu koja nije bila osobito
naklonjena Ostrogotima.
Jae privezivanje Langobarda uz Carstvo sklapanjem ugovora o savezu tada jo
zacijelo nije dolazilo u obzir zbog nedavno utanaenog mira s Teoderikom jer bi to
pobudilo u ostrogotskom kralju sumnju o carskim nakanama i pokvarilo netom
uspostavljeni mir.
Zbog svojih ekspanzionistikih tenja Langobardi su sve izrazitije dospijevali u sukob
s Gepidima.
Poetkom velikog rata koji je rimski car Justinijan poveo protiv Ostrogota stanje na
Balkanu se 536. takoer nalo u pokretu.
Justinijan se povezao s Langobardima i traio da mu prema svojim mogunostima
budu saveznici protiv Gepida.
Odnosi izmeu Vakona i Carstva podignuti su na novu razinu poslije smrti kralja
Teoderika u kolovozu 526. Zacijelo 527. godine, a moda ve u jesen 526. carska bi
vlada slubeno odobrila langobardsko zaposjedanje sjeverne Panonije sve do Drave,
pritom vjerojatno sklopivi s njima i savezniki ugovor.
Novi zapletaji u ratu protiv Ostrogota i sve izrazitija opasnost od Franaka, ali i napeti
odnosi s Gepidima ponukali su carigradski dvor da pripusti Langobarde jo dalje na
jug. ini se da je Justinijan s Langobardima sklopio novi sporazum ubrzo nakon to je
na prijestolje zasjeo kralj Audoin (546-560), vjerojatno 547. godine. Kako svjedoi
Prokopije, Langobardima su kao carskim saveznicima, uz izdaan novani dar, bili
ustupljeni grad Norik i utvrde u Panoniji, a i brojna druga mjesta.
Veina strunjaka se slae da je rije o istonom ili jugoistonom dijelu Unutranjeg
Norika oko gradova Celeje (Celje) i Petoviona (Ptuj) i cijeloj Panoniji Saviji odnosno
dijelovima obje panonske pokrajine juno od Drave. Rije je o oblastima koje je
Carstvo ne tako davno bilo preotelo od Ostrogota. Teite Langobarda je u svakom
sluaju ostalo u Panoniji sjeverno od Drave, kao to pokazuje neusporedivo vea
koliina arheolokog materijala.
Nazonost Langobarda u junoj Panoniji potvruju i grupirani iako sporadini
arheoloki nalazi.
U Panoniji Saviji koja je zapadnim rubom zahvaala i u dananje slovensko ozemlje
ostaci langobardske materijalne kulture pronaeni su u Sisciji, Samoboru, a moda i u
okolici Koprivnice, te u Velikim Malencima kod Breica i Zidanom gaberu.
U Drugoj Panoniji otkriveni su ostaci u okolici Osijeka i u Vinkovcima, te u Novim
Banovcima, s time da je posljednji nalaz po svemu sudei bio u gepidskoj uporabi.

Meu utvrdama u Panoniji Saviji koje su dodijeljene Langobardima mogao se nalaziti

i kasnoantiki kastrum na ozaljskoj gradini. Raspored nalaza jasno pokazuje da su
Langobardi zaposjeli rubne dijelove obje junopanonske pokrajine, to odaje poglavito
vojnu svrhu njihova dolaska na taj prostor: preuzeti gradovi i utvrde sluili su im kao
obrambena uporita prema Francima i naroito Gepidima. Kad se na umu ima i
raspored arheolokih lokaliteta langobardske provenijencije u prekodravskim
krajevima, koji su neusporedivo mnogo gui nego u junoj Panoniji, moe se opaziti
njihova uestalost uz Dunav gotovo do ua Drave. Ovo daje za pravo Prokopijevoj
tvrdnji da su se Langobardi smjestili ne odve daleko od Gepida.
Blizina Langobarda uinila je nespokojnima Gepide koji su zacijelo ispravno sudili da
je ovaj potez Carstva bio dobrim dijelom uperen protiv njih.
Napokon je prigueno neprijateljstvo izmeu Langobarda i Gepida buknulo svom
estinom i prelilo se u rat.
Neposredni povod bila je injenica to su obojica kraljeva, i langobardski Audoin i
gepidski Turizind, bili zapravo uzurpatori, iji su se zakoniti suparnici u borbi za
prijestolje obratili protivnikom taboru za pomo.
Rat je izbio 549. godine, a Carstvo je odluilo podrati Langobarde nakon to su se
poslanstva oba sukobljena naroda obratila za potporu Konstantinopolu.
No, kad se gepidskom podruju primaknula snana istonorimska vojska, prethodno
porazivi Herule negdje na sjeveru Prve Mezije, obje zaraene strane odluile su na
brzinu sklopiti mir, a da pravog ratnog razrauna nije niti bilo. Prisutnost mone
carske vojske nije odgovarala ni jednoj ni drugoj strani jer su i Langobardi i Gepidi
zacijelo slutili da bi s obzirom na trenutane okolnosti nakon bitke jedini pravi
pobjednik bilo Carstvo.
Ipak, netrpeljivost izmeu Langobarda i Gepida bila je toliko snana da su ve
sljedee godine (u rano proljee 550) iznova pograbili oruje.
Ni ovoga puta nije se dogodio sraz na bojnom polju jer su se vojske povukle
prestraene za njih neobinom prirodnom pojavom, nakon ega su njihovi vladari
utanaili dvogodinje primirje.
No, ovo je bio samo predah tijekom kojega su i jedni i drugi nastojali ojaati svoje
pozicije.
Napokon je u rano proljee 551. izbio novi rat. Ponovno su i Langobardi i Gepidi
zatraili carsku vojnu pomo. Dvor ju je obeao objema stranama, ali je naposljetku
odluio podrati Langobarde, raskinuvi sporazum s Gepidima.
Ipak, vei dio upuenih istonorimskih snaga nije se izravno umijeao u sukob.
Langobardi su pak prodrli na gepidsko podruje i u velikoj bitki na tzv. Polju bogova
(Asfeld) u istonom dijelu Druge Panonije (izmeu Cibala i Sirmija) teko porazili
neprijatelja, iako sa znatnim obostranim rtvama.
Gepidi su prvi put podlegli pred Langobardima.
Nato je pod paskom Carstva sklopljen mir, kojim su se i Langobardi i Gepidi morali
obvezati na sudjelovanje u carskom pohodu protiv Ostrogota u Italiji pod
zapovjednitvom eunuha Narzeta. Osim toga, Gepidi su se sada i formalno morali
odrei svojih steevina u Prvoj Meziji i Obalnoj Dakiji, a ini se da je Carstvo
obnovilo vlast i u jugoistonom dijelu Druge Panonije, te da je Gepidima potvren
posjed Sirmija prema novom federatskom ugovoru. Gepidi su se moda morali odrei
i Cibala koje bi zaposjeli Langobardi, pa su se tako jo neposrednije nali izmeu dvije
vatre.
Mir izmeu Langobarda i Gepida odrao se desetljee i pol.
Justinijan je umro u studenom 565. godine i ini se da se novi otvoreni sukob izmeu
dva naroda dogodio tek poslije toga, zacijelo poetkom 566. godine.

Godine 565. izbio je drugi, presudni rat. Bitka je vjerojatno ponovno voena u Drugoj
Panoniji.
U tom su srazu pobijedili Langobardi i gepidski kralj Kunimund se osjetio ponukanim
da zatrai pomo Carstva.
Pritom je novom caru Justinu II. (565-578) obeao da e vratiti pod istonorimsku
upravu Sirmij i zemlju juno od Drave, dakle cijeli gepidski posjed u junoj Panoniji.
Carska je vojska pod zapovjednitvom kuropalata Baduarija stigla i uz njezinu je
potporu jo iste, 566. godine Kunimund uspio nadvladati, odbivi molbu
langobardskog kralja Alboina za primirjem.
Meutim, gepidski kralj se nakon pobjede predomislio i nije Carstvu prepustio
obeana podruja. Ovo je zapeatilo sudbinu Gepida.
Langobardi su se za savez obratili Avarima, hotei jednom zasvagda skriti Gepide.
Pritom su se obvezali avarskom kaganu da e mu u sluaju pobjede pripasti polovica
plijena i sva zemlja Gepida, znai i junopanonski posjed. Kunimundu nije preostalo
nita drugo nego opet se za pomo utei Carstvu. Ponovno je obeao odstupanje
gepidskih posjeda u junoj Panoniji.
Justin zahtjev nije odbio, ali je izjavio da treba vremena za prikupljanje snaga. U to
vrijeme su u Carigrad poslanstvo bili uputili i Langobardi i ishodili od cara obeanje
da e biti neutralan u sukobu. ini se kako je s Gepidima bilo dogovoreno da prepuste
Sirmij carskim snagama im se one pojave.
Langobardi su pak sklopili savez s Avarima, turkijskom nomadskom konjanikom
skupinom koja je tek kratko prije prodrla iz euroazijskih stepa u Europu.
Zacijelo u proljee 567. zapoeo je dramatian rasplet dugotrajnog suparnitva izmeu
Langobarda i Gepida.
Istovremenom langobardsko-avarskom napadu na samo sredite svoga podruja
Gepidi nisu mogli odoljeti. U opem pokolju njihov kralj Kunimund je poginuo, a
gepidska je drava prestala postojati. U meuvremenu je istonorimska vojska ula u
Sirmij, to je Carstvo uvuklo u estoke sporove s Avarima koji su smatrali da to
podruje prema sporazumu s Langobardima pripada njima.
Carstvo se domoglo i gepidskoga kraljevskog blaga koje su u Carigrad donijeli
gepidski arijanski biskup Sirmija Trazarik (Gepidi su arijanstvo prihvatili vjerojatno
tijekom 5. stoljea) i Kunimundov neak Reptila.
Budui da je dolazak Avara regionalnu strukturu moi ponovno bitno promijenio,
langobardski kralj Alboin odbio je graditi svoju vlast u Karpatskoj kotlini.
Umjesto toga poao je istim putem kao i Teoderik osamdeset godina prije: u travnju
568. poveo je svoje ratnike i cjelokupno ljudstvo u Italiju koju je gotsko-bizantski rat
u potpunosti iscrpio. Tu su Langobardi utemeljili kraljevstvo koje je potrajalo dvjesto
godina. U Podunavlju su vlast preuzeli Avari.
Svega nekoliko godina nakon presudnog poraza Ostrogota u Italiju je 568. stigla nova
barbarska vojska: Langobardi pod vodstvom svog kralja Alboina - dogaaj koji se
esto vidi kao posljednji in seobe naroda u uem smislu. Kao to je ve opisano na
drugom mjestu, Langobardi su kratko prije konano porazili svoje dugogodinje rivale
Gepide. Jedna poznata saga navodi (sauvao ju je Pavao akon u Povijesti
Langobarda) kako je Alboin ubio gepidskog kralja Kunimunda, dao od njegove
lubanje napraviti pehar i oenio se njegovom keri Rozamundom.
Moda Langobardi koji su prispjeli u sjevernu Italiju nisu uope vladajuem
bizantskom vojskovoi Narzesu bili nezgodni, budui da su ondje mogli djelovati kao
predzie protiv ofenzivnih Franaka (srednovjekovni izvori, tako i Pavao akon,
spominju Narzesovu izdaju i pozivanje Langobarda u Italiju i ta je legenda bila
rairena u srednjovjekovlju: meu prvima je biljee Izidor Seviljski, Kronika, 402,

Djela rimskih prvosveenika, 63.4 i Fredegar, Kronika, 3.65, no suvremeni izvori Marije Avencheski, Grgur Tourski) nita ne znaju o Narzesovoj izdaji, pa se ona
slobodno moe odbaciti.
Mogue je da je nakon langobardske invazije Narzes bio u bizantskim krugovima
osumnjien za propuste -Konstantin VII. Porfirogenet u spisu O upravljanju
Carstvom, 27 pie da su Langobardi stigli do Beneventa na Narzesov poziv i ondje bili
naseljeni, a zatim su na prijevaru osvojili grad i zavladali junom Italijom - pa se tako
rodila predodba o njegovoj odgovornosti ili je on snosio krivicu u oima italskog
stanovnitva nezadovoljnog opresivnom poreznom politikom i napaenog stalnim
ratovima, jer je langobardski napad donio novo teko razdoblje u povijesti Italije.
S druge strane, pria o pozivanju mogla je samim Langobardima posluiti kao
opravdanje za upad u Italiju budui da tako vie nisu doli kao puki osvajai nego na
zahtjev legalne vlasti.
Kako god bilo, da se i u jednom trenutku pokazalo kako je sumnja u Narzesovu izdaju
osnovana, teko je vjerovati da bi njegovi posmrtni bili sveano primljeni u Carigradu
i pokopani u samostanu u Bitiniji u nazonosti samoga cara). Langobardski je napad u
svakom sluaju naiao na slab bizantski otpor. Veina sjevernoitalskih gradova je
Langobardima prela bez borbe, samo je Pavija pruila otpor i bila osvojena. Nakon
ove brze pobjede Alboin nije mogao drati na okupu svu vojsku. Skupina Sasa vratila
se na sjever, druge su se skupine okrenule protiv kraljevstva Franaka. Neke su grupe
odmarirale na jug, gdje su osnovale vojvodstva Benevent i Spoleto. Za razliku od
Teoderikovih Gota Langobardima nikad nije uspjelo podvlastiti itavu Italiju. Dijelovi
su zemlje trajno ostali pod bizantskom kontrolom, naroito gradovi Ravena i Rim sa
svojom okolicom te veliki dijelovi june Italije.
I Alboinova smrt 572./573. ula je u legendu. Navodno je u Veroni prisilio svoju enu
Rozamundu da bije iz pehara od oeve lubanje. Rozamunda se potom osvetila tako to
je privezala Alboinov ma tijekom podnevnog sna pa su ga dvorjani ubili, a da se nije
mogao braniti. Za Alboinovom smru uslijedilo je razdoblje slabog kraljevstva,
tijekom kojeg su glavnu rije vodili vojvode.
Tek je kralju Agilulfu (591.-616.) uspjelo stabilizirati kraljevstvo koje je sada
obuhvaalo velike dijelove sjeverne i srednje Italije.
Pod langobardskom vladavinom bili su i Spoleto i Benevent, dva vojvodstva u srednoj
i junoj Italiji.
Alboin (umro 572/3.) bio je kralj Langobarda. Nakon pobjede nad Gepidima,
dugogodinjim langobardskim suparnicima za vlast u Karpatskoj kotlini, poveo je
Alboin veliku vojsku u Italiju koja je onda isprva naila na malo otpora. Tek je grad
Pavia pruio otpor. Ve tijekom togodinje opsade Pavije poelo se jedinstvo njegove
vojske osipati. Ubrzo nakon osvojenja grada ubila ga je njegova supruga Rozamunda,
ki posljednjeg gepidskog kralja. Malo kasnije njegova se vojska presudno raspala.
U razdoblju izmeu poetka gotsko-bizantskog rata 535. i konsolidacije langobardske
vladavine oko 600. dogodio se u Italiji prijelaz iz antikog u srednjovjekovni svijet.
Zbog ratova, pljakanja i gladi, ali i velike epidemije kuge broj stanovnika Italije
znatno je u tim godinama opao. Veina gradova se smanjila - njihove prije gusto
naseljene povrine raspale su se na pojedinane naseobinske otoke izmeu kojih su se
stanovnici bavili poljoprivredom i postavili malena groblja. ak i u samom ponosnom
Rimu koji je stajo pod papinsko-bizantskom vlau raspoznatljiv je takav razvoj.
Trgovina na daljinu osjetno je opala, a sredinje upravne strukture kasnorimske drave
su se raspale. Civilna rimska elita koja je jo u Ostrogotskom Kraljevstvu igrala vanu

politiku ulogu u velikoj je mjeri nestala. Propao je rimski porezni sustav, a na

njegovo je mjesto stupio sustav podavanja svakom zemljoposjedniku.
Osim promjena u gradskim naseljima, rano langobardsko doba u Italiji obiljeilo je
dolazak grobalja s grobovima na redove. Ta groblja nalikuju po nainu ukopa i opremi
na groblja sjeverno od Apa. Na nekropolama kao to su Nocera Umbra ili Castel
Trosino u Apeninima pokopavala se ratnika elita koja se, poput Gota, od svog
okruenja izdvajala u prvom redu kao vodei vojniki sloj. Onovremeni tekstovi crtaju
kontinuiranu tradiciju Langobarda od iseljavanja iz Italije do vladavine u Italiji.
Kasniji langobardski vladari su oigledno smatrali vrijednim potkrepljivati svoj
langobardski identitet s pomou prie o asnom podrijetlu. To je podupiralo
langobardsku vladavinu, ija povijest ipak vie pripada srednjem vijeku nego dobu
seobe naroda.
8. predavanje

Vandali
Pratimo ih od Dunava do sjeverne Afrike
Potkraj 5. Stoljea Vandali su se nalazili na rimskoj granici na srednjem Dunavu,
odakle su zajedno s ostalim susjednim skupinama provaljivali na rimski teritorij.
ini se da su se pod pritiskom Radagaizove skupine 405./406. Godine premjestili dalje
na zapad
Na razmeu 406. I 407. Godine velika invazija preko Rajne
Posebnu kunju u slubi Rima franaki su odredi proli kad su se na prijelazu 406. I
407. Godine suprotsavili invaziji barbarski ratnika.
Jedna velika skupina barbarskih vojnih odreda najprije se okupila s druge strane Rajne
izvori navode prije svega Vandale koje je vodio kralj Godigizel, Alane pod kraljem
Respendijalom i Sveve.
Nepoznato je kako je invazija tekla, iako se veinom pretpostavlja da je Rajna kod
Mainza bila prizorite dogaaja. Redovna rimska pogranina obrana bila je u tom asu
jako oslabljena budui da je prethodnih godina vojskovoa Stilihon ete s Rajne
povukao u Italiju kako bi ih upotrijebio protiv upalih Gota.
. Posljednjeg dana godine 406. Velik broj vandalskih ratnika prebacio se preko Rajne
kojima su se Franci najprije uspjeno suprotstavili.
No nakon to su Vandalima u pomo pohitali Alani, franake ete su bile prisiljene
podlei. U narednim godinama napadai su se zadravali u sjevernoj Galiji.
Vjerojatno tek 409. Godine proirili su Vandali, Alani i Svevi svoje akcije na junu
Galiju. Moda ih je na to potaknuo Geroncije, jo jedan rimski asnik eljan moi, koji
se u Hispaniji pobunio protiv Konstantina III.
U kasno ljeto 409. Krenuli su Vandali, Alani i Svevi naposljetku u Hispaniju, gdje su
se zadrali idua desetljea.
O uincima barbarske invazije na Silvestrovo 406. Detalje doznajemo prije svega iz
pisma sv. Jeronima.
On izvjeuje da su napadai opustoili velik broj gradova, meu njima Mainz,
Worms, Strasbourg i Reims.
Osim Vandala, Alana i Sveva, on k tome navodi i mnoge druge skupine koje su
sudjelovale u invaziji. Dodue, ti su podaci sumnjivi.
Jeronim nije samo pisao daleko od dogaanja, nego i poticaj za njegov prikaz poziva
na oprez: njegov opis nije nastao u okviru povijesnog djela, nego potjee iz privatnog
pisma jednoj udovici.

U njemu ocrtava sadanjost najmranijim bojama kako bi adresatkinju uvjerio u to da

se odrekne svijeta u korist uranjanja u kransku vjeru.
Vandali u Hispaniji
Kao protuuslugu za dravnu isporuku ita Goti su 418. Nastupili protiv Vandala, Alana
i Sveva koji su se jo uvijek zadravali na Pirinejskom poluotoku i nanijeli im teak
poraz.
U tim borbama Goti su Vandale Silinge i Alane gotovo potpuno unitili.
Ostaci obje grupe pobjegli su pod zatitu Vandala Hasdinga koje je vodio kralj
Gunterik (407.-428.) dogaaj koji je ustanovio prevlast Hazdinga nad velikom
vandalsko-alanskom skupinom.
Prije nego to su Goti potpuno mogli unititi svoje barbarske suparnike, Carstvo ih je
povuklo iz Hispanije.
U iduim godinama Gunterikovi su Vandali nastupali protiv Sveva u Galiciji.
U tomu su postigli stanovite uspjehe, dok ih rimska vojska pod zapovjednikom
Hispanije Asterijem nije suzbila.
Izmeu 419. I 420. Vandali su velike dijelove provincije Betike stavili pod svoju vlast
Godine 422. Postigli su pobjedu protiv rimskog zapovjednika Kastina koji je
vjerojatno planirao unitenje vandalsko-alanske grupe.
Vandali su sada bili u posjedu mnogih lukih gradova koji su im omoguili da ojaaju
snage pomorskim odjelima. S tim brodovima pljakalisu baleare i gradove rimske
Maurtanije. U junoj Hispaniji Vandali se ipak nisu dugo zadrali.
Ve 429. Prebacili su se u sjevernu Afriku i osvojili najbogatije provincije rimskog
Zapada.
Kasnoantika sjeverna Afrika
U usporedbi s drugim provincijama Zapadnog Carstva rimske je sjeverna Afrika
kratko prije vandalskog osvajanja bila jo uvijek bogata i neobino plodna.
Izmeu Sredozemnog mora i Sahare, Nila i Atlantika dijelila se u sedam veih oblasti.
Daleko na zapadu, u dananjem Maroku, leala je provincija Mauretania Tingitana
(Tingitska Mauretanija) na koju su se u dananjem Aliru nadovezivale Mauretania
Caesariensis (Cezarska Mauretanija) i Numidija.
Srce najplodnija i najgue naseljena bila je provincija Africa Proconsularis
[Prokonzulska Afrika] sa svojom prijestolnicom Kartagom u dananjem Tunisu [od
Dioklecijanova vremena je Prokonzulska Afrika bila podijeljena na Zeugitsku Afriku,
koja se i dalje nazivala Prokonzulskom Afrikom jer je njome upravljao prokonzul, a
obuhvaala je sjeverni dio stare Prokonzulske Afrike i na Bizacenu koja je obuhvaala
juni dio nekadanje Prokonzulske Afrike].
Jugoistoni Tunis i zapadna Libija tvorili su Tripolitaniju. Istono od Velikih Sirta,
zaljevu na libijskoj obali, nadovezivalo se izvorno grko kolonizacijsko podruje
Cirenaike, za kojim je dalje na istoku slijedila provincija Egipat [Cirenaika i Egipat su
pripadali Istonom Carstvu].
Na sjeveru mauretanskih provincija, Numidije i prije svega Prokonzulske Afrike zimi
je tako obilno kiilo da je bila mogua i jest intenzivna poljoprivreda. Sjeverna je
Afrika ak smatrana itnicom Rima. Stanovnici su proizvodili ito i ulje za glavni grad
Rim koji su prevoeni velikim flotama preko Sredozemnog mora. No malo stotina
kilometara od sredozemne obale sa umama plutnjaka i plodnim ravnicama krajolik
brzo prelazi u stepu i naposljetku u pustinju. U toj prijelaznoj zoni leala je juna
granica Rimskog Carstva.
Gusta mrea gradova presijecala je plodne regije sjeverne Afrike. Prije svega u
dananjem sjevernom Tunisu urbanizacija je izraena kao inae nigdje u Rimskom
Carstvu. Izvan plodnih, urbaniziranih podruja na sjeveru nomadske skupine i

plemenske strukture oblikovale su sjevernu Afriku trajale kroz itavo rimsko vrijeme.
U kasnoj antici su sve jasnije dolazile do izraaja. Berberskih grupa nazivanih
Libijcima ili Maurima bilo je u rimsko vrijeme kako s ove tako i s one strane
granice. Osim toga, poznati su i brojni primjeri skupina koje su se uspjeno integrirale
u rimske strukture.

Kao ina Rajni i Dunavu, i na jugu Carstva postojala je granica, s druge strane koje su
djelovala barbarska plemena. Budui da je pustinja ve predstavljala zatitu, vojne su
graevine i prepreke prije bile iznimka. Strateki porazmjetene utvrde bile su prije
svega potrebne ondje gdje su trgovaki i stoarskik putovi prelazili granicu i gdje su
podruja na granici s jugom bila naseljena. Preteno se radilo o polunomadskom
stanovnitvu koje je vrsta uporita imalo u oazama. Daleko na jugu ivjelo je oko
glavnog mjesta Garame (Djerma, Libija) uglavnom pleme Garamanta. Od prvog
spomena kod Herodota oni su bili do kasne antike mona skupina u Fezzanu, dijelu
Sahare u jugozapadnoj Libiji. Osnova njihova ivota u Sahari, o kojemu upeatljivo
svjedoe arheoloki ostaci, bila je trgovina s Rimskim Carstvom i raskoni sustavi
navodnjavanja.
Vandalska osvajanja u sjevernoj Africi
Povijest vandalske Afrike poinje u proljee 429. Godine kad je kralj Gajzerik (428.477.) poveo svoju vojsku preko Gibraltarskog tjesnaca i iskrcao na afrikom tlu. Iza
mnogih koji su tada preli u Afriku leala su burna desetljea: mnogi stariji vjerojatno
su doivjeli jo prelazak Rajne 406. Godine, potom pljakanja u Galiji, mnogobrojne
bitke, odlazak u Hispaniju 409. I privremeno naseljavanje u raznim krajevima
Pirinejskog poluotoka.
Nakon dolaska u sjevernu Afriku skupina se hitro kretala na istok. U provinciji
Numidiji, dananjem istonom Aliru, porazila je rimsku vojsku pod vodstvom
vojskovoe Bonifacija. Potom je Gajzerik etrnaest mjeseci 430.-431. Opsjedao obalni
grad Hipon Regij (Annaba). Tijekom opsade umro je crkveni otac Augustin (28.
Kolovoza 430.), hiponski biskup. Nakon osvajanja Gajzerik je Hipon Regij uinio
svojom prijestolnicom i vladao nad velikim podrujem u dananjem Aliru.
Intervencija istonorimske vojske 431.-434. Nije poluila uspjeh (432. Rimske snage
su doivjele novi poraz) pa je 435. Sklopljen prvi mirovni sporazum.
S provincijom Prokonzulskom Afrikom plodno srce rimske sjeverne Afrike oko
glavnog grada Kartage bilo je ipak dalje u rimskim rukama. No Vandali se nisu htjeli
toga odrei. Dana 19. Listopada 439. Napali su nepripremljenu Kartagu i tako su
itavu sjevernu Afriku stavili pod svoju vlast. Rimska protuofenziva koja se
pripremala sa Sicilije 441. Godine propala je i prije nego to je poela: ponovno su u
pitanju bile istonorimske snage, ali od pohoda nije bilo nita jer su u isti mah napali
Huni. Mirovni ugovor sklopljen 442. S carem Valentinijanom III. osigurao je
Gajzeriku naposljetku vlast nad podrujem koje odgovaralo otprilike dananjem
Tunisu i sjeveroistonom Aliru. Dananji Maroko i zapadni Alir ostali su pod
rimskom kontrolom. S pomou svoje flote Vandali su potom stavili pod svoju vlast
Baleare, Sardiniju, Korziku i zapadnu Siciliju.
Gajzerik (ro. Oko 389, umro 25. Sijenja 477.) preuzeo je 428. Kraljevsku vlast nad
Vandalima i Alanima. Godine 429. Poveo je svoju vojsku u sjevernu Afriku i 439.
Osvojio Kartagu, glavni grad rimske Afrike. Pod njegovim vodstvom nastalo je s
Vandalskim Kraljevstvom u sjevernoj Africi jedno od najmonijih barbarskih dravnih
tvorevina u 5. Stoljeu na tlu Rimskog Carstvo. Gajzerik, koji se uvijek iznova
mijeao u carsku politiku, umro je 477. U Kartagi u poodmakloj dobi.

Prelazak Vandala u sjevernu Afriku

Godine 428. Je pri pljakanju Seville umro Gunterik iz roda Hazdinga. Njegova ga je
polubrat Gajzerik naslijedio kao kralj ujedinjene vandalsko-alanske vojske. Godinu
dana kasnije odluili su Gajzerik i njegovi ljudi napustiti Pirinejski poluotok i
prebaciti se u Afriku. Vojska je bila sastavljena od ljudi razliitog podrijetla:
hazdinkih i silinkih Vandala, ali i Alana, Gota, Sveva i Rimljana. Kroniar Viktor iz
Vite biljei da je Gajzerik prije prelaska dao svoje ljude platiti i to tako tono da su
uraunata i novoroena djeca toga dana. Sa starima, mladima, djecom, robovima i
gospodarima broj je iznosio 80.000 osoba. Isti broj spominje i istonorimski
povjesniar Prokopije. Prema njemu, Gajzerik je podijelio Vandale i Alane u tisuine.
Na njihovo elo postavio je osamdeset voa kako bi stvorio dojam da njegova vojska
broji 80.000 ljudi. Na poetku je vojska dodue brojila samo 50.000 ljudi, no kasnije
je vlastitim priratajem i prikljuivanjem drugih brbara znatno narasla. Koliko god bio
velik broj, poruka antikih pisaca je jasna: bilo je jako mnogo ljudi.
Morali su se u Afriku prevesti laama po moru to se ve u srednjem vijeku smatralo
velikim logistikim uspjehom. Je li zaista to bilo tako izvanredno, neka ostane
nerijeeno. Maurske su vojske suprotni pravac prema sjeveru ve prije viekratno
svladale. Vandali su se otisnuli na zaplijenjenim brodovima vjerojatno iz Tarife ili
Cartagene. Nije poznato gdje su se iskrcali. Dvije su mogunosti zamislive: brodovi su
mogli poli najkraim putem preko Gibraltarskog tjesnaca i iskrcali se u dananjem
Maroku. Ipak, budui da su kopnene veze odatle prema istoku u provinciju Cezarsku
Mauretaniju dananji zapadni i sredinji Alir bilo nadasve teko dohvatne, mogli
su Vandali odabrati drugu mogunost koja bi ih vodila dalje na istok izravno u neku od
luka u Cezarskoj Mauretaniji. Odatle bi krenuli na zapad i ve nekoliko mjeseci
kasnije opsjedali grad Hipon Regij.
Razlozi prelaska Vandala u sjevernu Afriku?
Kasniji autori, poput Prokopija, biljee da se zapovijedajui rimski vojskovoa u
Africi Bonifacije sklopio s Vandalima sporazum kako bi osigurao vojnu potporu za
unutranje sukobe u Africi. No tomu proturjei to je Bonifacije ve 429. S afrikom
vojskom stupio u boj protiv Vandala. Vjerojatnijim se ini da su Vandali, dospjevi
pod pritisak Gota i Sveva u junoj Hispaniji, u bogatim afrikim provincijama vidjeli
isplativ i ne preteko ostvariv cilj. Koji god bio razlog za prelazak, nadolazee godine
dale su im barem u jednome za pravo: pred Vandalima su stajala uspjena desetljea.
Vandalsko Kraljevstvo
Osvojenjem Kartage, nakon Rima najvanije grada u Zapadnom Rimskom Carstvu i
potom sustavnim naseljavanjem svojih podanika dao je Gajzerik Vandalskom
Kraljevstvu u Africi njegov stvarni oblik. Pritom su Vandali preuzeli zateene
kasnorimske strukture u upravi i naseljavanju bez velikih promjena. Prije svega su u
plodnoj provinciji Prokonzulskoj Africi razvlastili rimske zemljoposjednike. Njihova
zemljita, tzv. sortes Vandalorum (vandalske estice), predana su kao nasljedni i od
poreza slobodni posjed vandalskim ratnicima. Vjeroskopolitike mjere arijanskih
Vandala protiv rimske katolike veine bile su usredotoene na to podruje. To
pokazuje da je prije svega Prokonzulska Afrika trebala biti pretvorena u vandalskoarijansku zemlju. U drugim su provincijama Vandalskog Kraljevstva koje su plaale
porez i rimski zemljoposjednici i Katolika crkva bolje proli.
Rimske su vojske viekratno pokuavale Vandalima oduzeti Afriku. Godine 442.
Rimska se istonorimska flota mroala vratiti prije nego to je krenula u akciju jer su
Huni Atila i Bleda zaprijetili dunavskoj granici. ini se da su se Valentinijan III. i
Aecije pomirili s podjelom Afrike. No kad je propala nada u dinastiko povezivanje
Gajzerikove obitelji s teodozijanskom lozom vjenanjem vandalskog princa Hunerika

i carske keri Eudokije, Gajzerik je opet krenuo u ofenzivu. Godine 455. Otplovio je u
Italiju i etrnaest dana pljakao Rim. Godine 468. Propala je jo jedan opseno
zasnovani flotna pohod Istonog Rima budui da je Gajzerik uspio zapaliti i unititi
monu rimsku flotu. Godine 474. Sklopljen je izmeu Vandala i istonorimskog
carskog dvora vjeni mir. Kako se moglo i oekivati, on nije vjeno trajao,
nego napokon do 533. Kad je Justinijan I. poslao iznova vojsku protiv
Vandalskog Kraljevstva.
Vandali su u pamenju ostali prije svega kroz izvjetaje katolikih pisaca o njihovim
brutalnim mjerama protiv katolika. No tek je u vrijeme Francuske revolucije
vandalizam postao sinonimom za bezumni unitavalaki bijes.
Biskup grada Bloisa [Bloaa], Henri-Baptiste Grgoire [Anri-Batist Gregoar] oigosao
je tadanje besmisleno unitavanje umjetnikih djela pojmom Vandala. Tako su
vandali do gotovo danas sveprisutni. Moderni pojam meutim nema nikakve veze s
kasnoantikim Vandalima koji se nisu ni bolje ni loije ponaali nego ostale vojske iz
toga doba.
Vandali u Italiji napad s juga
Tri godine poslije hunskog napada na Italiju (452.) doao je novi nasrtaj iz sasvim
drugog pravca: u osvetu za neodrano obeanje o vjenanju izmeu Eudokije, keri
preminulog Valentinijana III. i Gajzerikovog sina Hunerika (kralj 477.-484.) vandalski
je kralj krenuo u udar protiv novog cara Petronija Maksima. Gajzerik je s flotom
odjedrio prema Rimu i etrnaest je dana pljakao grad. Prokopije iz Cezareje
izvjeuje o teko natovarenim brodovima koji su s plijenom odjedrili natrag u
Kartagu. Meu plijenom je bilo i idovsko hramsko blago koje je Tit dopremio 71. U
Rim nakon osvajanja Jeruzalema
Akcija je za neposredno posljedicu imala pad novog cara. Osim toga, pokazuje koliko
su velik utjecaj u meuvremenu imali neki barbarski vladari na sredinje odluke
Carstva. I sljedei car, Avit, kojeg su podravali tolozatski Goti [Vizigoti u kraljevstvu
sa sreditem u Tolozi, d. Toulouse], uspio se odrati samo do 456. Godine.
Ricimerova vladavina
Sljedei carevi stajali su u sjeni monog vojskovoe Ricimera. Ricimer je bio
plemenitog barbarskog podrijetla, sin gotske princeze i svevskog princa. A odgojen je
na dvoru Valentinijana III. Napravio je vojniku karijeru u Aecijevoj vojsci, a Avit ga
je imenovao za vojskovou. Istonorimski car Leon I. Ricimera je odlikovao
naslovom patricija koji je u Zapadnom Carstvu u pravilu pripadao najmonijem
zapovjedniku.
Ricimer je za cara uzdigao zapovjednika Majorijana koji je potjecao iz italskog
plemstva. Jo jedan vjskovoa, Egidije iz galorimskog roda, preuzeo je vojno
zapovjednitvo u Galiji. Egidije je uspio odrati poloaj u Galiji, a Majorijan je
pokazao da nije car sjena kakvim bi ga Ricimer rado bio vidio. Djelatno se Majorijan
zaloio za to da sprijei raspad zapadne polovice Carstva. Briljivo je planirao
preosvajanje sjeverne Afrike od Vandala i u tu svrhu je preao s vojskom i flotom u
Hispaniju. Poduhvat je meutim propao ve u luci Cartagene kad je flota moda
uslijed izdaje uniena (460.). Majorijan se potom povukao u Italiju; u ljeto 461.
Ricimer ga je svrgnuo i dao pogubiti.
Ricimer je sada na prijestolje postavio Libija Severa kojeg je u potpunosti kontrolirao.
Taj je car umro ve 465. Godine. Ricimer je potom samostalno dvije godine vladao u
Italiji, dok istonorimski car Leon I. nije 467. Poslao Antemija kao cara u Zapadno
Carstvo. I Antemije je unato Ricimerovoj moi uzeo uzde vladavine sam u ruke.

Protiv Vandala je 468. Okupljena golema vojska sastavljena od zapadnih i istonih

eta. Ona je isprva postigla uspjehe, a onda je podbacila. Mnogi znanstvenici u tom
porazu vide dogaaj koji je Zapadnom Carstvu slomio kraljenicu.
Da je uspjelo vratiti Afriku pod carsku vlast, stajali bi Carstvu vani resursi na
raspolaganju da se odri na drugim bojinicama. Umjesto toga Antemije je sve vie
gubio na ugledu, Godine 472. Izmeu Ricimera i Antemija koji je rezidirao u Rimu
dogodio se otvoreni lom.
Ricimer je krenuo na Rim i osvojio ga, a Antemje je u ljeto 472. Smaknut. Ricimer je
sam umro ve dva mjeseca poslije, ali je prije jo na carsko prijestolje uzdigao Olibrija
koji je potjecao iz slavne senatorske obitelji Anicija.
Jesu li Vandali bili vandali?
Drukije nego to bi doslovni zao glas dao pretpostaviti, Vandali u osvajanju Afrike
nisu nipoto za sobom ostavili trag pustoi. Umjesto toga, postoji jako mnogo
kontinuiteta. Vandali nisu u Afriku doli opustoiti zemlju, nego sudjelovati u njezinu
blagostanju.
Prema sadanjim znanstvenim spoznajama, novopridolice nisu donijele vlastitu,
arheoloki dokazivu materijalnu kulturu. Gajzerikovi ratnici su umjesto toga iskoristili
postojee mogunosti. Naselili su se na zemljoposjedima i u gradskim kuama
razvlatenih Rimljana koje su dijelom dali ukrasiti raskonim mozaicima. Pod
vandalskom vladavinom u Africi su se gradile i obnavljale palae, kupelji i crkve, kao
to svjedoi natpis iz crkve u tuniskom Henchir el-Gussetu koji spominje vandalskog
kralja Trazamunda (496.-523.). I arheoloki izvori i grki povjesniar Prokopije
pokazuju da su Vandali njegovali izrazito rimski stil ivota, s ljubavlju prema
kupeljima, glazbu, raskonoj odjei, kazalitu, trkalitima i lovu. I svoje su mrtve
Vandali pokapali na rimski nain na starijim grobljima ili u crkvama. Dodue, mali
broj uglavnom jako bogatih grobova upuuje na tui, za Afriku neuobiajeni ritual
pokapanja koji se dovodi u vezi s Vandalima. Obiljeje mu je to da su preminuli
pokapani u raskonoj odjei koja je pokazivala njihov visok drutveni poloaj. U crkvi
u Thuburbo Maius najmanje su tri osobe pokopane na taj nain. Njima pripada i jedan
Vandal koji je pokopan u rimsko-mediteranskom odijelu. Prilikom iskapanja od njega
je pronaena jedna raskona fibula za ogrta, jedna pojasna kopa i kopa obune
garniture. Mozaik na njegovom grobu u lai crkve donosi njegovo gemansko ime
Arifrid.
Vandalsko Kraljevstvo je k tome izvozilo velike koliine ita i maslinovog ulja koji su
predstavljali pravo bogatstvo zemlje. Iz istonog Sredozemlja uvaana je skupocjena
roba poput svilenih tkanina, dragulja, zaina i papirusa, a brojni nalazi amfora u
Kartagi i drugim lukim gradovima potvruju uvoz istonog, esto palestinskog vina.
Od kralja Guntamunda (484.-496.) kovali su Vandali vlastiti bronani i srebrni
novac, ija daleka rasprostranjenost govori u prilog vitalnosti vandalskodobne
trgovine. I poznata afrika fina keramika terra sigillata proizvodila se u
Vandalskom Kraljevstvu kao i prije pod rimskom vladavinom i izvozila se po itavom
Sredozemlju. U Rimu je jo u drugoj polovici 5. Stoljea do 90 % fine keramike
potjecalo iz sjevernoafrike proizvodnje.
Ona svjedoi da su unato vandalskom osvajanju i otuda proizalim preprekama jo
vladali ivi kontakti i da su iz sjeverne Afrike u Rim, osim keramike, i dalje stizale i
ivene namirnice.

9. predavanje

Kraj gornjogermansko-recijskog limesa i poeci Alamana

Na rajnskoj i dunavskoj granici ve je dugo prije poetka seobe naroda bilo nemirno.
Graanski ratovi u 3. stoljeu uzrokovali su da je sve vie eta povlaeno iz
pograninih utvrenja. Odlazak brojano snane vojske i duboki gospodarski
problemi, u pratnji s brzom inflacijom rimskog srebrnog novca, pobrinuli su se ve
prije sredine 3. stoljea za propadanje rimskog naseljavanja.
Godine 260. eskalirala je situacija. U Agripinskoj Koloniji (Kln) vojskovoa Postum
se uzdigao za cara - no svoje posezanje za vlau mogao je ostvariti samo u Galiji i
Britaniji kao i privremeno u junoj Njemakoj i Hispaniji. U sredinjim oblastima
Carstva, na Sredozemlju, uzde je u rukama drao car Galijen (od 253. sucar s ocem,
260.-268.). Vie od jednog desetljea tvorila je juna Njemaka spornu pograninu
zonu izmeu zasebnog tzv. Galskog Carstva kojim su vladali Postum i njegovi
nasljednici i rimskog jezgrenog podruja koje je drao Galijen. Najkasnije tada
napustile su posljednje ete definitivno pogranine utvrde kako bi se prikljuile jednoj
ili drugoj stranci u graanskom ratu. U pozadini limesa uobiajeni ivot ve je odavno
bio klonuo - veliki dijelovi stanovnitva su zemlju oito napustili. Kad je zasebno
Galsko Carstvo 274. okonano i obnovljeno jedinstvo Carstva, rimske se vlast odrekla
toga da ponovno zaposjedne utvrenu crtu gornjogermansko-recijskog limesa.
Umjesto toga, povukla je ete na novu graninu crtu du Rajne, Illera i Dunava.
Godine 289. pisani izvori navode prvi put ime Alamana kao skupnu oznaku za
stanovnike jugozapadne Njemake koju su Rimljani napustili. Ve sredinom 4.
stoljea alamanske su skupine vojno oteavale rimsku pograninu obranu - postale su
imbenik moi u srednjoj Europi.
Podrijetlo Alamana je nejasno, to se prije svega moe objasniti nedostatnim izvorima.
O doseljavanju alamanskog naroda ili plemena pisana vrela nita ne govore najvejrojatnije je da je ime Alamana tek sada nanovo bilo oblikovano. Nejasno je prije
svega u kojoj je mjeri rimsko stanovnitvo ostalo u zemlji i u oima rimskih autora
postalo Alamanima. Za razliku od dakih provincija u dananjoj Rumunjskoj, koje je
rimska uprava napustilo u isto vrijeme, nita u dananjoj jugozapdnoj Njemakoj ne
upuuje na to da su dijelovi stanovnitva odravali tradicionalni rimski nain ivota.
Ovdje je ivot u kamenim objektima vila jednako zamro kao i u gradovima i seoskim
naseljima. S druge strane meutim postoje arheoloke naznake za mnoga naseobinska
mjesta, dodue na nioj razini nego prije. Jesu li moda ipak u zemlji ostale
pojedinane skupine osoba, naroito one koje nisu imale mnogo toga izgubiti, a na
carskom podruju malo dobiti? Ne treba previdjeti ni veze brojnih arhaeolokih nalaza
u kasnoantikoj Alamaniji s arheolokom graom carskodobne Germanije. To dodue
u pograninim regijama imperija u to vrijeme nije neobino. Naprotiv, grobovi ranog
alamanskog razdoblja, kojih je ukupno malo, prate rimski uzor pokapanja tijela.
Samo jako rijetko pojavljuju se paljevinski grobovi koji su u to vrijeme uobiajeni u
Germaniji.
Ukupno se moe utvrditi da arheoloka svjedoanstva iz jugozapadne Njemaku u
poslijelimeskom razdoblju ukazuju na jedinstvenu mjeavinu barbarskih i rimskih
obiljeja. Nalazi znaajni za kulturno odreenje razlikuju se sasvim jasno od
prethodnog rimskog naseljavanja, ali ne odgovaraju ni u to vrijeme u Germaniji
uobiajenom modelu naselja. K tome se arheoloki ne izdvaja u Germaniji ni odreena
regija odakle bi doli Alamani.

Od 4. stoljea su u Alamaniji arheoloki potvrena razliita visinska naselja u kojima

su dijelom stanovale skupine osoba visokog ranga - moda alamanski kraljii (reges
Alamannorum) o kojima izvjeuje rimski povjesniar Amijan Marcelin. U svakom
sluaju, ve u prvoj polovini 4. stoljea ratnici alamanskog podrijetla ostvarivali su
blistave karijeru u rimskoj vojsci - dok ih nisu potisnuli suparniki Franci.
Godine 411. britansko-galski uzurpator Konstantin III. poslao je svog vojskovou
Edobiha da unovai pomo Franke i Alamane kako bi suzbio napada hispanskog
vojskovoe Geroncija kojeg je on bio 408. imenovao. Geroncije je opsjeo Konstantina
u Arlesu [Arlu], ali se potom povukao na dolazak vojske zakonitog cara Honorija pod
vojskovoama Konstancijem i Ulfilom. Konstantin je i dalje pruao otpor, ekajui
Edobiha na elu franakih i alamanskih odrede, no kad je ovaj stigao, doivio je poraz
pa se i Konstantin predao.
Do sredine 5. stoljea Alamani su obavljali graniarske zadae na gornjoj Rajni i
gornjem Dunavu (Recija), o emu postoje i arheoloka svjedoanstva (grobni ukopi
koji se pripisuju Alamanima). Nepoznato je kako je hunski napad na Galiju 451.
utjecao na alamanske zajednice ili u kojoj su se mjeri one suprotstavile Atili. Jedna
posljedica hunskog utjecaja pojava je umjetne deformacije lubanje kod male djece, to
je azijatski obiaj. Ta je pojava meu alamanskim zajednicama, koliko se moe
prosuditi, bila i ograniena i kratkotrajna.
Nakon spomena u vezi s 411. godinom Alamani iezavaju iz pisanih vrela i opet se
pojavljuju tek sredinom 450-ih godina kad dre i jednu i drugu obalu Rajne, a njihove
ratnike bande upadaju u Reciju, Norik i Italiju od kraja 450-ih do sredine 470-ih
godina, a u 490-im godinama irili su svoj utjecaj sve do srednje Rajne i na utrb
Franaka. Potkraj 5. stoljea doivjeli su prvi teak porazu u sukobu s Francima kralja
Klodviga I. u kojem je poginuo i nepoznati alamanski kralj, a potom i 506. godine,
nakon ega su sjeverna alamanska podruja potpala pod franaku vlast.
Od poetka 6. stoljea Alamani se u pisanim izvori nazivaju i Svevima, to se pripisuje
dolasku znatnog dijela podunavskih Sveva nakon to su doivjeli poraz od Ostrogota
na rijeci Boliji (469.). Otuda se govori o drugoj etnogenezi Alamana u koju bi svoj
etniko-identitetski element ugradili pridoli Svevi. Ostrogotski kralj Teoderik Veliki
je dio Alamana poetkom 6. stoljea preselio u Italiju, a po svoj prilici i u Panoniju
Saviju, gdje su se vjerojatno prikljuili ondje ve otprije naseljenim Svevima koji su
im sada bili srodnici. Juni dijelovi alamanskog podruja potpali su pod ostrogotski
protektorat koji je naposljetku 536./537. takoer zavrio u vlasti Franaka.
Podrijetlo Bajuvara
Arheoloka i povijesna znanost ve desetljeima intenzivno raspravljaju o podrijetlu
Bajuvara. Nemali povod tomu su krajnje siromani izvori. Kratko nakon sredine 6.
stoljea istonorimski povjesniar Jordan spominje prvi put oznaku Bajuvari. U okviru
svoje povijesti Gota on u jednom ekskursu opisuje naseobinsko podruje Sveva u
dananjoj jugozapadnoj Njemakoj. Oni su, kako hoe Jordan, za istone susjede imali
Baibarii (Bajbarije). Time je lokalizarao Bajuvare ve kao stanovnike one regije u
kojoj se i danas nalazi Bavarska: istonoalpsko predvorje.
I mali broj spomena Bajuvara u sljedeim desetljeima ne daje blie podatke o
njihovom podrijetlu. Nijedan onodobni izvor ne izvjeuje da su se Bajuvari doselili iz
neke druge oblasti na svoje kasnije naseobinsko podruje. Ipak, u znanosti se uvijek
iznova uzima kao samorazumljivo da se ve dugo prije prvog spomena Bajuvara, u 4. i
5. stoljeu, barem jedna jezgrena skupina morala doseliti iz barbaricuma. Naroito se
eku tradicionalno gleda kao prvobitnu domovinu. Zadnje se ta teza oslanja jedino na
to da se ime Bajuvara treba izvoditi od antike oznake za eku, Boiohaemum -

meutim, meu jezikoslovcima je takvo tumaenje do danas sporno. Arheoloki se ne

izdvaja nikakva posebna veza izmeu Bavarske i eke. Iz dananjeg gledita je teza o
podrijetlu iz eke dodue jedna od mnogih mogunosti. Zamisliva je i alternativa, da
su Bajuvari kao etnika skupina nastali tek bitno kasnije. Moda je u ovom procesu
rije o posljedici integracije alpskog predvorja u merovinko Franako Kraljevstvo
oko 536. Godine
Ve malo zatim postavili su franaki kraljevi u podruju istono od Lecha jednog
vojvodu kako bi oblast mogli vojno-politiki nadzirati. Kao prvog vojvodu pisani
izvori oko 555. navode izvjesnog Garibalda, plemia visokog ranga iz okruenja
franakih kraljeva. Ime Bajuvara se zacijelo isprva odnosilo u politikom smislu na
stanovnike novostvorenog vojvodstva i oznaavalo je pratnju novog vlastodrca, to
jest vojvode. Pod vodstvom Garibalda i njegovih nasljednika u sljedeim se
desetljeima vojvodstvo razvilo u samostalnu politiku veliinu u dananjoj Staroj
Bavarskoj i istonoj Austriji. Najkasnije u 8. stoljeu dobilo je i kulturnu i vjersku
vanost. Zacijelo se tek postupno meu stanovnicima vojvodstva razvio jai osjeaj
pripadnosti.
Hispanski Svevi od Rajne do Hispanije
Meu barbarskim ratnicima koji su na prijelazu 406. i 407. godine preli preko Rajne i
upali u Galiju bili su i Svevi. U njihovom sluaju po svoj je prilici rije o skupinama
koje su neko bile pokrivene imenom Kvada koje inae iezava iz pisanih vrela
potkraj 4. stoljea (meu posljednjima Kvade spominje Jeronim u pismu iz 396.
godine). Vjerojatno tek 409. godine, zajedno s Vandalima i Alanima, proirili su svoje
akcije na junu Galiju. U kasno ljeto 409. krenuli su Vandali, Alani i Svevi naposljetku
u Hispaniju.
Galicijsko kraljevstvo Sveva
Svevska grupa koja se doselila u Hispaniju smjestila se prema kroniaru Hidaciju
godine 411. na obali Atlantika u dananjoj Galiciji. Koliko je svevska skupina bila
velika nije poznato. Broj ratnika se procjenjuje na 8000-9000, to bi za cijelu skupinu
znailo brojno stanje od 30.000 do 50.000. Ako se vrijeme naseljavanja u Galiciji
smatra datumom osnutka, u vezi sa svevskim kraljevstvom u Hispaniji radi se o
najstarijoj barbarskoj dravi sljednici na rimskom tlu. Rezidencijalni gad Sveva
postala je Brakara, dananja Braga u Portugalu. Kad se to dogodilo, nije jasno zbog
mravih izvora.
Ofenzivi vizigotskog kralja Valije 418. u Hispaniji izmakli su Svevi zacijelo zbog
zabitnog poloaja Galicije, a moda i zahvaljujui rodbinskim vezama Valije s obitelji
jednog svevskog kneza. No 419. napali su Vandali Hazdinzi. Poraz u Nerbazijskim
brdima sprijeila je tek intervencija rimskog zapovjednika Asterija koji je prinudio
Vandale na uzmak. S tim u vezi izvori prvi put spominju ime svevskog kralja
Hermerika. Jedan svedski odred natisnuo se za Vandalima koji su odlazili, ali su ga oni
unitili pod vodstvom kasnijeg kralja Gajzerikom na rijeci Anas (Guadiana). Kad su
Vandali 429. naputali Hispaniju, bilo je u njihovim redovima i Sveva.
Do sredine 5. stoljea Svevi su poduzimali pljakake pohode po cijelom Pirinejskom
poluotoku i i sve vie su irili svoje vladavinsko podruje. Godine 441. umro je kralj
Hermerik; naslijedio ga je njegov sin Rehila, suvladar od 438. Godine 446. Rehila je
postigao pobjedu protiv napada rimske vojske, to mu je donijelo vlast nad velikim
dijelom Betike i Kartaginske. Svevsku vladavinu provincijsko stanovnitvo Galije nije
lako trpjelo. Svevima su predbacivali nasilje, pljake i porobljavanje. Biskup Hidacije

iz Flavijskih Toplica (Aquae Flaviae, danas Chaves u Portugalu), inae i kroniar,

vodio je poslanstvo Aeciju u Galiju da izmoli vojnu pomo protiv Sveva.
Kralj Rehijar - svevsko kraljevstvo na vrhuncu moi
Kad je 448. Rehila ve umro, naslijedio ga je na svevskom prijestolju sin Rehijar. On
je oenio ker vizigotskog kralja Teoderida (Teoderika I.) i poduzimao je vojne
pohode u sjevernoj i istonoj Hispaniji. Kraljevstvo hispanskih Sveva je pod njim
dosegnulo sviju najveu rasprostranjenost. Godine 453. sklopili su kralj Rehijar i
dvojica zapovjednika koje je u Hispaniju poslao Aecije mirovni sporazum. Njegova je
posljedica bila da je Ravena ponovno kontrolirala provinciju Kartaginsku. No smrt
Valentinijana III. godine 455. koja je Gajzeriku dala povod za prepad na Rim ohrabrila
je Rehijara da prekri sporazum i opet upadne u Kartaginsku. Odbio je i poslanstvo
cara Avita i poslanike Vizigota Teoderika II. koji su ga pokuavali odvratiti od akcije.
Umjesto toga, poeo je napadati provinciju Tarakonsku. Kontrolom nad tom
provincijom Svevi bi postigli vlast nad cijelim Pirinejskim poluotokom. Teoderik II. to
nije kanio prihvatiti pa je s vojskom preao Pirineje. Godine 456. voena je bitka na
rijeci Urbik blizu dananje Astorge - Vizigoti su dokraja potukli Sveve pod kraljem
Rehijarom. Malo poslije zarobili su Rehijara u Luci Kalea (danas Oporto) i smaknuli
ga u prosincu 456.
Podunavski Svevi
Podunavski Svevi historiografski je pojam pristan poglavito u arheolokoj literaturi
koji oznaava nekadanje Kvade, svevsku skupinu, koju od poetka 5. stoljea
narativni izvori nazivaju imenom Sveva. Pojedine svevske skupine su od kraja 4.
stoljea bile naseljene u sjevernoj Panoniji. Vojskovoa Stilihon je svevske
Markomane smjestio na carskom tlu u Panoniju kao rimske saveznike. Poznato je ime
markomanske kraljice Fritigil koja je izmjenjivala pisma s mediolanskim (milanskim)
biskupom Ambrozijem (397.). Njezin imenom nepoznati suprug dobio je vjerojatno
in vojnog zapovjednika na granici (dux).
Franci - prvo gusari, potom saveznici
Priblino istovremeno kad i Alamane - godine 291. - pisani izvori prvi put spominju i
ime Franaka. Najraniji spomeni povezani su s izvjeima o gusarenju na Sjevernom
moru. Kasnije su rimski autori proirili znaenje pojma: pod Francima su se
pdorazumijevale sve skupine koje su obitavale desno od srednje i donje Rajne, to jest
istono od provincije Donje Germanija (u kasnom Rimskom Carstvu to je Druga
Germanija) - jednako kao to se otprilike istodobno uvrstilo ime Alamana kao
skupni pojam za barbarske susjede imperija istono od provincije Gornje Germanije
(Prva Germanija i Velika Sekvanska).
Sredinom 4. stoljea franake su skupine u velikom broju prele rajnsku granicu,
uvelike zbog povoljne prilike koja im se nudila nakon propale Magnencijeve uzrpacije
350./351. godine. Tek je caru Julijanu uspjelo od 355. poraziti upale barbarske
skupine. Julijan je dijelove poraenih Franaka naselio u niem pravnom statutu i s
obvezom na vojnu slubu u dananjoj Belgiji i sjevernoj Francuskoj (oblast
Toksandrija). Prisutnost tih skupina je zajedno s ve spomenutim karijerama franakih
ratnika u rimskoj vojski stvorilo poslije povoljnu poetnu poziciju za franaku
ekspanziju. Dotad su Franci veinom bili pouzdani partner Rima koji je opetovano i s
uspjehom djelovao u obrani rajnske granice.
Tako su posljednjeg dana godine 406. velik broj vandalskih ratnika prebacio se preko
Rajne kojima su se Franci najprije uspjeno suprotstavili. No nakon to su Vandalima
u pomo pohitali Alani, franake ete su bile prisiljene podlei. Borili su se na rimskoj
strani i u bitki na Katalaunskim poljim 451. godine.

Burgundi na Rajni i u dananjoj zapadnoj vicarskoj

Burgundi su nosili staro ime kad su tijekom 5. stoljea takoer postali stalna sila u
Galiji. Prvi put su Burgundi spomenuti ve u carsko doba. U drugoj polovini 4.
stoljea Amijan Marcelin ih je oznaio kao istone susjede Alamana. No ukupno ti
rani spomeni ostaju sporadino. Tek poetkom 5. stoljea, prekalaskom na rimsko tlo,
Burgundi su dobili povijesno oblije.
Iz arheolokoga gledita Burgundi se ponekad smatraju nevidljivim narodom.
Unato intenzivnom trudu znanosti nije uspjelo identificirati na Rajne nalaze koji bi se
mogli protumaiti kao iskaz burgundskog doseljavanja iz pretpostavljenih ranijih
naseobinskih oblasti u podruju Majne.
Osim njihova naseljavanja na Rajni o Burgundima jedva da ita doznajemo u
sljedeim desetljeima. U 430-im godinama oito su pokuali proiriti pod kraljem
Gundaharom svoju vlast na prostor dananje Belgije, to je rimska strana protumaila
kao pobunu. Zbog tog je vojskovoa Aecije 435./436. godine estoko nastupio protiv
njih. Izvori izvjeuju da je Aecije unitio gotovo itav narod Burgunda zajedno s
njihovim kraljem. Vojno se Aecije u tom ratnom pohodu oslanjao na hunske pomone
ete - ta okolnost bi mogla tvoriti povijesnu jezgru srednjovjekovne Sage o
Nibelunzima koja pripovijeda o unitenju Burgundskog Kraljevstva od ruku Atile i
njegovih Huna. Za razliku od Pjesme o Nibelunzima ova razorni poraz nije nipoto
zna konanu propast Burgunda - on je tovie tvorio poticaj za uspjeno stvaranje
drave od sredine 5. stoljea.
Godine 443. Aecije je potuene Burgunde naselio u tzv. Sapaudiji, podruju sjeverno
od enevskog jezera. O uvjetima naseljavanja ne doznajemo nita - s obzirom na
njihovu oajnu situaciju u tom trenutku ini se ipak krajnje nevjerojatnim da bi u tu
svrhu bili izvlateni rimski posjednici. U oimaa rimskih vojnih stratega njihova je
nazonost u dananjoj zapadnoj vicarskoj imala jasno raspoznatljiv smisao: Burgundi
su zamiljeni kao tampon-zona prema Alamanima i Francima nasljenima sjeverno. Od
njih su trebali tititi ona podruja june Galije koja su jo stajala pod izravnom
rimskom upravom.
Raspad rimske vlasti u Galiji
Zbog manjka pouzdanih onodobnih izvora nije poznato koji je bio razmjer pustoenja
to ga je donijela provala Huna u junu Njemaku i Galiju. Bez obzira na to pitanje
znaile su te godine jasan rez za Zapadno Rimsko Carstvo. Tek kratko nakon Atile i
njegova je suparnika Aecije snala smrt: potaknut dvorskom intrigom na carskom
dvoru osobno ga je ubio car Valentinijan III. tijekom audijencije 454. godine.
Aecijevom smru zavrila je posljednja faza relativne stabilnosti u galskim i
germanskim provincijama. Caru dodue nije uspjelo ubojstvom stei politiku
kontrolu: ve nakon malo mjeseci ubila su ga dva pripadnika Aecijeve pratnje.
Uslijedila je faza brzih izmjena careva dok se svrgavanjem Romula Augustula puna
dva desetljea kasnije Carstvo na Zapadu nije konano nije ugasilo.
U Galiji i u germanskim provincijama rimska je vlast ila svom kraju. Pogledom
unatrag moe se rei da je raspad nastupio ve potkraj 4. stoljea kad je sjedite
Galske prefekture premjeteno iz Triera u Arles. Ve tim je korakom Rim sredite
svoje vlasti u Galiji premjestio sa sjevera na jug - daleko od ugroene vojne granice,
natrag u pretpostavljeno sigurno zalee.
Naseljavanjem Vizigota u Akvitaniji i Burgunda u Sapaudiji nisu se u junoj polovini
Galije samo etablirale relativno brzo razmjerno stabile drave sljednice, nego su u isti
mah te dravne tvorbe odsjekle preostala rimska podruja u sjevernoj Galiji od
rimskih jezgrenih podruja na sredozemnom prostoru. U sjevernoj Galiji nastao je

vakuum politike vlasti u kojem su se u drugoj polovini 5. stoljea hrvale za prevlast

razliite skupine.
Za vlau su ovdje s jedne strane teili vojni voe rimskog podrijetla koje su dijelom
uivali slubeno priznanje Ravene, a dijelom su vladali na temelju vlastite snage poput
Egidija i Pavla. Egidijeva sina Sijagrija izvori nazivaju ak rex Romanorum, rimski
kralj. S tim su se vojskovoama natjecali barbarski asnici, meu njima ne samo
junogalski kraljevi Vizigota i Burgunda, nego prije svega i visoki vojni zapovjednici
franakog podrijetla. I oni su barem privremeno obnaali rimske vojne slube, recimo
comes Arbogast koji je stolovao u Trieru ili kralj Hilderik koji je u posljednjim
godinama ivota bio zapovjednik u provinciji Druga Belgika. Osim toga, u Galiji su se
uvijek iznova mijeale i barbarske skupine s desne obale Rajne, naroito Alamani,
Tirinani i Sasi.
Grob franakog kralja Hilderika!
Klodvig - osnivakog Franakog Kraljevstva
Iz ove borbe za vlast pobjednikom je izaao Hilderikov sin Klodvig. Ve kao
esnaestogidnjak naslijedio je 482. prminulog oca. U sljedeim desetljeima uspjelo
mu je ukloniti gotovo sve suparnike. Nije samo u dananjoj sjeverozapadnoj
Francuskoj porazio vladajueg rimskog kralja Sijagrija i Alamane koji su se naselili
na Rajni, nego postupno i sve druge franake male kraljeve, meu njima ne i na
posljednjem mjestu vlastite roake.
Godine 507. hametice je porazio naposljetku Vizigote 507. kod Vouilla i uvelike je
uklopio njihovo kraljevstvo oko Toulousea u svoje vladavinsko podruje. Klodvigovi
sinovi nastavili su u prvoj polovini 6. stoljea njegovu osvajaku politiku i podvrgnuli
su 532. kraljevstvo Burgunda, alamansku junu Njemaku i 531./534. kraljevstvo
Tirinana.
Temelji za uspjenu ekspanzionistiku politiku merovinkih kraljeva je prema starijem
povijesnom prikazu bilo doseljavanje velikih franakih populacijskih skupina iz
dananje sjeverozapadne Njemake u Porajnje i sjevernu Galiju. Prema dananjim
saznanjima upitno je je li se to tzv. franako zaposjedanje ikad dogodilo. Niti
psotoje povijesni dokazi za jedan takav procez niti se on moe arheoloki utvrditi.
Nastanak Franakog Kraljevstva vio je politiki i vojni proces, ije ishodite je tvorila
franaka vojska u savezu s Rimom. No ne treba sumnjati da su se tijekom 5. i 6.
stoljea barbarske populacijske skupine naselile na lijevoj obale Rajne - jo uvijek je
du nekadanje carske granice postojala znatna civilizacijska razlika zbog ega su
biva rimska podruja imala znatnu privlanu snagu na ljude iz barbaricuma. Dodue,
doseoba se ne da sa sigurnou potvrditi.
Franaki kralj Klodvig (oko 462.-511.) bio je utemeljitelj velikog Franakog
Kraljevstva. Oko 481./482. naslijedio je oca Hilderika kao mali kralj i od Rima
priznati upravitelj i sjevernogalskoj provinciji Drugoj Belgiki. Meu mnotvom
ratnika porazio je u sljedeim desetljeima postupno gotovo sve suparnike. rimskog
kralja Sijagrija kao i Alamane i Vizigote, ali i sve druge franake male kraljeve.
Nakon pobjede nad alamanskim kraljem 496. preao je s najvanijim ljduima iz svoje
pratnje na pravovjerno kranstvo.
Kraljevstvo Franaka - kolijevka naroda
Naposljetku su Franci nastali kao etnika skupina prije svega nakon utemeljenja
merovinkog kraljevstva na nekadanjem rimskom tlu. Ishodite bio je najprije
zajedniki identitet pripadnika pripadnika franake vojske. Meu ostalim
stanovnicima Franakog Kraljevstva razvio se zacijelo tek postupno sve snaniji
osjeaj zajednike pripadnosti. itav niz imbenika mogao je na to djelovati:
zajedniki vojni uspjesi, jedinstvena religija od Klodvigova prijelaza na katoliku

vjeroispovijest i franako pravo koje je objavio Klodvig, Lex Salica. Postupno je ta

svijest zacijelo sve vie odgovarala onom to moderna znanosti zove etnikim
identitetom - tek sada nastao je franaki narod. On se zasigurno samo dijelo
sastojao od ljudi iji su se preci doselili iz Germanije. Kod najveeg dijela
rasnosrednjovjekovnih Franaka radilo se najvjerojatnije o potomcima prethodno
rimskog stanovnitva koje je odustalo od svojih starih kulturnih obiljeja i preuzelo
franaki ivotni stil koji je bio snanih vojnikih karakteristika.
Budui da Franako Kraljevstvo nije bilo jedinstveno ni politiki ni pravno, nije
tvorilo samo okvir za oblikovanje Franaka, nego i drugih etnikih skupina. Dok se
franaki identiet ograniio prije svega na jurisdikcijskom podruju Franakog
Kraljevstva sjeverno od Rajne, razvili su se i na kasnije osvojenim podrujima na jugu
kao i istono od Rajne novi identiteti. Njihove toke kristalizacije tvorile su nove
upravne jedinice koji su franaki kraljevi ondje uspostavili radi osiguranja vlasti. Na
jednaki nain nastali su Alamani u jugozapadnoj Njemakoj i sjevernoj vicarskoj kao
i Bajuvari. Vrijedan je panje i slian proces u nekadanjoj vizigotskoj jugozapadnoj
Francuskoj: njezini su se stanovnici poeli u 8. stoljeu opet oznaavati kao
Rimljani.
Kronologija Franakog Kraljevstva
306./7. pohod protiv Franaka (Konstantin I.)
310. pohod protiv Franaka (Konstantin I.)
358. Julijan u Toksandriji naseljava Salijske Franke koji priznaju rimsko
vrhovnitvo
368. pobjeda nad Francima i Sasima
456. pada Treverska Augusta (Trier) u vlast Franaka
459. pada Kolonija Agripinska (Kln) u vlast Franaka
481. Hilderika (kralj od o. 464.) nasljeuje Klodvig
486. poraz Sijagrija, sina MVM per Gallias Egidija (umro 464. ili 465.)
496./7. Hlodvig poraava Alamane
498./9. Hlodvig prihvaa pravovjerno kranstvo (biskup Remigije iz Reimsa)
508. Anastazije poslao Hlodvigu u Tours imenovanje za poasnog konzula i
patricija
o. 509. Klodvig vlast iri i na Ripuarske Franke nakon smrti njihova kralja Sigisberta
511. Klodvig umire i nasljeuju ga sinovi Teuderik I., Klodomer, Hildebert I. i
Klotar I.
531. Franci pokoravaju Tirinane
533. Franci pokoravaju Burgunde
537. Franci oduzimaju Ostrogotima Provansu
Klodij (Chlodios), polulegendarni kralj Salijskih Franaka, o. 425.-o. 455., roak
Merovehov, njegova rezidencija bio isprva Dispargum ija lokalizacija nije
sigurna; preavi iz Toksandrije osvojio je Cambrai (Cameracum u sjevernoj
Francuskoj na Scheldi); poraz koji je Francima nanio Aecije izmeu 440. i 450.
kod Arrasa nije bitno utjecao na franako irenje na zapad i jug; moda je ve on
osvojio Tournai
Meroveh (Merovej), polulegendarni kralj Franaka, otac Hilderikov i djed Klodvigov,
o. 440./450. osnovao pobonu liniju u Tournaiu, moda se borio protiv Huna i iviod
do 457./8.
Hilderik I., umro 481./2., 1653. pronaena u Tournaiu njegova bogato opremljena
grobnica, vladao oko Tournaia, podreen galorimskim vojskovoama koji su rezidirali
u Soissonsu; 463. borio se pod magistrom militum Egidijem uspjeno protiv Vizigota

Orlansa; obnovljeni napad kralja Euriha na Orlansa odbili su komes Paul i Hilderih;
oni su 469. takoer oslobodili grad Angers koji su ugroavali saksonski pomorski
pljakai pod Odoakrom; u toj je bitki poginuo Paul; Hilderihovi Franci osvojili su
daljnja saksonska uporita na Loirei; prema Grguru Tourskom u jednom trenutku su se
Franci pobunili protiv Hidleriha i prisilili ga da se skloni kod Tirinana; nakon
Egidijeve smrti 464. ostao je Hilderih u saveznitvu s njegovim sinom Sijagrijem (rex
Romanorum kod Grgura Tourskog); izmeu 476. i 481. pregovarao je s Odoakrom,
tada vladarom Italije, oko zajednkih akcija protiv Alamana na gornjoj Rajni
Lex Salica za Franke (Klodvig), a za Galorimljane vrijedio Breviarium Alaricianum
Hlodvega naslijedili njegovi sinovi Teuderik I., Klodomer, Hildebert I. i Klotar I.
Teuderik I. (511.-533.), najstariji sin, dobio treinu Regnuma, SI sa svim podrujima
na desnoj obali Rajne, prijestolnica u Reimsu; Klotar I. (511.-561.), dobio dio sa
sjeditem u Soissonsu te sjeverno i istono od Somme s Cambraiom i Tournaiom, tj.
prostore koji su najveim dijelom odgovarali franakom podruju prije Hlodvigovih
osvajanja, a takoer dobio i enklavu u posebno podijeljenoj Akvitaniji; Klodomer
(511.-524.), trei sin Hlodviga i Hrodehilde, dobio dijelove pokrajina Sensa i Toursa
uz sjever Akvitanije s Bourgesom i Potiersom; prijestolnica Orlans; Hildebert I.
(511.-558.), dobio podruje izmeu Somme i Loire sa sreditem u Parizu, uz krajnji
zapad Akvitanije.
Proirenja Franake za Klodvigovih sinova:
Klodomer je zajedno s Klotarom I. i Hildebertom I. pohod protiv Burgunda 523. koji
je on zapoeo; poginuo kad je prijevarom pao u ruke Burgunana 21. lipnja 524. kod
Vseroncea;
Teuderik I. je 531. s Klotarom I. i uz podrku Sasa porazio Tirinane; tirinki kralj
Herminafrid ubijen 533.; osvojena tirinka podruja na Saali, srednjoj Elbi i Majni
Klotar I. je nakon pokoravanja Burgundije dobio je jug do rijeke Durance s Velence i
Embrunom; Hildebert I. je dobio sredite burgundskoga kraljevstva s Lyonom 534.;
Teuderih I. nije sudjelovao u pohodu protiv Burgunda, ali je za svoj raun osvojio
podruja u junoj Akvitaniji; Hildebert I. je 536. dobio ostrogotsku Provansu