LITERATURA:

- Pavao Tekavčić: Uvod u vulgarni latinitet

- Petar Skok: Osnovi romanske lingvistike; Dolazak Slovena na Mediteran
Članci (Enciklopedija Jugoslavije):
- Petar Skok: Dalmatski; Vlasi; Pavao Tekavčić: Istroromanski; August Kovačec:
Istrorumunjski

Supstrati

- domorodački jezici koji su se povukli pred latinskim nakon osvojenja, kolonizacije i uvođenja rimskih
institucija (ali su ostavili svoj utjecaj u izgovoru, morfologiji, tvorbi, sintaksi, leksiku i imenima).
- Npr. iberski, galski, venetski, ilirski, dački, etruščanski…

Superstrati
- doseljenički jezici koje je latinski apsorbirao potkraj Carstva.
- Npr. franački, burgundski, slavenski jezici, arapski

Adstrati
- jezici koji se govore jedan uz drugi (višejezičnost)
- Svaki supstrat i superstrat je prije toga bio nekom jeziku adstrat.

Rimsko Carstvo (kronologija):

- 5.st.pr.kr. – Rim okupio sve latinske narode
- 4. i 3.st.pr.kr. – pokorio cijeli Apeninski poluotok
- 3.st.pr.Kr. -1. punski rat – osvojio Siciliju, pa Sardiniju i Korziku
2. punski rat – osvojio gornju Italiju, obalu Ilirije, Grčku, Kartagu, Iberski poluotok
- 2.st.pr.kr. – osvojio Galiju
- 1.st.pr.kr. – pokoren Norik, Recija i Panonija
- oko 101.g. – pokorena Dacija

LATINSKI
- L. Romeo govori o tri glavna sinkronička stadija u latinskom
1) klasični latinski
2) vulgarni latinski
3) općeromanski
➔ bolje govoriti o usporedbama nego prijelazima

Nazivi za latinski
1) Lingua latina:
- prema imenu pokrajine Latium (latine loqui – govoriti latinski)
- Očuvano u romanskim jezicima:
a) ladino (židovsko-španjolski jezik doslovnih prijevoda biblijskih tekstova)
 b) ladinski (naziv za različite retoromanske idiome)
c) ladin (talijanski Dolomiti)

2) Lingua romana:
- prema imenu grada Rima (romane loqui – govoriti rimski)
- Odatle naziv za rumunjski jezik.

Periodizacija latinskog jezika (jedna od mogućih):

(dok je bio živi jezik – od najranijeg djetinjstva se uči od roditelja)
1. arhaični latinski
2. pretklasični latinski
3. klasični latinski
4. postklasični latinski („srebrni vijek latinske književnosti“)
5. kasnolatinski
(kad je postao mrtvi jezik – počinje se učiti tek u kasnijoj dobu i samostanima i sl., njegovi korisnici kao
prvi jezik imaju neki drugi)
6. srednjovjekovni latiniteta (sve više se u pismenosti i književnosti upotrebljavaju „pučki jezici“ –
romanski, germanski, slavenski) – do renesanse, srednjovjekovni latinski naučeni strani jezik
7. znanstvenog latinskog – do 18./19.st.

➔ do početka 9.st. trajala faza nesvjesnog bilingvizma, a onda počinje svjesni bilingvizam
➔ slijedi povijest dvaju zasebnih, različitih sistema : srednjovjekovnoga latiniteta s jedne strane
i romanskih jezika s druge strane

Reichenkronova podjela: (20.st.)

1. Arhajski latinitet
2. Prvi klasični period
3. Srebrni latinitet/ otprilike od Augusta do svršetka II stoljeća
4. Doba kršćanskoga latiniteta s drugim klasičnim periodom (II-IV st.)
5. V i VI stoljeće
6. VII i VIII stoljeće, s posebnim obzirom na merovinški latinitet
VULGARNI LATINSKI
- pučki jezik, govorni latinski → pravi, živi, autentični predstavnik sveukupnoga latiniteta
- neki kažu govor nižih slojeva (puka), neki srednjeg sloja
- obuhvaća sve manifestacije latinskoga jezika koje ne podliježu ili djelomično podliježu strogim
normama KL koji ima artificijelni karakter
- govorni jezik cijeloga Rimskoga Carstva u svim njegovim varijantama → Jezične pojave koje
obuhvaćaju nekoliko vjekova, različite drušvene slojeve i čitav Rimski imperij → nikako se ne mogu
svesti pod nazivnik jednoga jedinstvenog VL jezika, "en bloc" suprotstavljenog KL

vremensko ograničenje VL
1) dijakronički (povijesno)
- od Antike do danas, u neprekinutoj razvojnoj liniji
- nema nikakve granice do koje se govori "još latinski", a od nje dalje "već romanski"
- ZATO se RJ nazivaju kao današnja faza latinskoga jezika
- razvoj je uvijek kontinuiran i neprimjetan jer se uvijek dvije susjedne generacije mogu sporazumjeti
- usporedba sela (centara) sa leopardovom kožom → neka sela stiću prestiž i utječu na okolna sela,
razvijaju se novi centri oko tog prestižnog centra

2) sinkronički
- odvaja pojedine razvojne etape, ali nam ne kazuje gdje da postavimo granicu
- početak VL a) 200.g. prije naše ere
→ (kolonizacija i unošenje latinskog u pojedine provincije)
- svršetak = početak romanskih jezika → između IV i IX stoljeća
➔ o svršetku VL može se govoriti samo ako podrazumijevamo jedan jezik cijelog RC
➔ 476.
➔ 813.- Koncil u Toursu - s latinskog treba prevoditi na "rustica romana lingua" zato da bi svi
lakše mogli razumjeti što se govori, a ne da bi uopće mogli razumjeti → 813. Kao službenim"
poč RJ
➔ IV - V stoljeće = praromanski
➔ 842. Serments de Strasbourg – 1. tekst na jednom romanskom jeziku; prapraotac današnjeg
francuskog - Karlo Ćelavi i Ludvig Njemački sklapaju pakt protiv Lotara → prisega o
međusobnoj pomoći
➔ 960 i 963. Placiti - najstariji spomenik talijanskoga jezika
➔ latinska književnost prestaje početkom 7. stoljeća
- dva stoljeća koja slijede predstavljaju najniži nivo pismenosti, obrazovanja i kulture
- prekid školovanja u Galiji
Karolinška reforma - pročišćavanje i restauracija latinskog (8.st.)
- težnje Karla Velikoga za obnovom Zapadnog rimskog carstva
- uklanjanje i najgrubljih vulgarizama iz Biblije
- taj obnovljeni KL narodne mase gotovo uopće više ne razumiju

JEDINSTVO I DIFERENCIJACIJA VULGARNOG LATINITETA

1. Da li je latinski jezik, govoren u Rimskom Carstvu, bio jedinstven ili ne?

➔ Jedinstvo je postojalo do izvjesne mjere jer inače jezik ne bi mogao služiti svojoj svrsi
➔ No postojala I težnja prema lokalnoj diferencijaciji vulgarnoga latiniteta.

2. Ako je bio jedinstven, koji su faktori osiguravali to jedinstvo?

1) vojska
2) kolonizacija i kolonije
3) uprava
4) trgovina
5) rimsko građansko pravo
6) školstvo i obrazovanje
7) ceste
8) kršćanstvo

3. Ako nije bio jedinstven, koji su faktori diferencijacije ?

1) epoha kolonizacije
3) socijalno porijeklo kolonizatora
4) izolacija pojedinih area
5) bilingvizam
5) supstrat
6) superstrat
7) kršćanstvo

4. U kakvom odnosu stoji diferencijacija VL s raspadom latinskoga jezika odnosno s postankom

romanskih jezika?
➔ Postojala težnja za općim jezikom, ali smatra da ona nije posve istisnula lokalne razlike i da
nije jedini izvor romanskih jezik
➔ VL nije bio homogen i ne postoji jedna "praromanska" zajednica

Faktori JEDINSTVA VL
➔ faktori romanizacije

1) Vojska
- obavezni vojni rok → služili pripadnici svih narodnosti
- službeni jezik = latinski
 - sermo castrensis - govorni latinitet rimskoga tabora

2) Kolonizacija
- naseljavanje područja i uvođenje rimske uprave i javnoga života
- 6 pravnih statusa:
a) rimske kolonije
→ njihovi stanovnici bili rimski građani i mogli su obavljati državne službe
b) municipiji
→ stanovnici nisu imali pravo glasa i nisu mogli ulaziti u državnu karijeru
→ ali su za vrijeme boravka u Rimu uživali sva prava rimskoga građanina
c) latinske kolonije
→ stanovnici mogli baviti trgovinom
→ nisu smjeli ženiti s rimskim građanima
d) saveznički gradovi
→ s Rimom sklopili ugovor o priznavanju veličanstva rimskoga naroda
e) slobodni gradovi
→ kao i saveznički, imali sve znakove nezavisnosti, ali bez sporazuma
f) nezavisni gradovi → bez ikakvih obaveza

oko kolonija su izrasla civilna naselja od kojih potječu mnogi današnji gradovi (colonia - Köln)

3) Uprava
- preduvjet za državnu službu bilo poznavanje latinskoga jezika
- rimsko građansko pravo

4) Trgovina
- ekonomske veze i općenito komunikacija
- negotiatores (trgovci na veliko, poduzetnici)
- mercatores (sitni putujući trgovac)
- comercium prešla čak u grčki
- canabae - latinski pojam za kolibu, kasnije se koristio za grad koji je nastao kao civilno naselje u
blizini rimske legionarske tvrđave

5) Rimsko građansko pravo

- u početku bilo ograničeno samo na stanovnike Rima
- kasnije podijeljeno svim slobodnim stanovnicima Carstva
- nije navedeno poznavanje latinskog kao uvjet – vjv već bio toliko raširen da se nije trebalo
navoditi

6) Škole i obrazovanje
- gajenje književnoga latinskog jezika
- školovanje bilo dostupno svim slobodnim građanima, čak i ženama
- 3 stupnja
1. osnovne vještine čitanja, pisanja i računanja
 2. septem artes liberales (gramatika, retorika, dijalektika, mat, muzika, slikanje i gimnastika
3. retorika (posebno u Galiji)

7) Rimske ceste
- kretanje rimskih četa, trgovina, neki oblik pošte
- via strata - strada, Strasse, street
- mansio - odmorište
- glavne ceste :
- Via Appia, Via Latina, Via Salaria, Via Flaminia, Via Aemilia
- Balkan - Via Egnatia

8) Kršćanstvo
- kontakti između crkava, Rim kao centar, hodočašća
- kršćanske inovacije :
a) latinizirane grčke riječi koje su u kršćanskom latinitetu dobile novo značenje (ecclesia,
parabola, diabolus)
b) doslovni prijevodi s grčkoga (kalkovi) – dominica, -us
c) latinske tvorevine
- dvije faze u razvoju kršćanskoga latiniteta
1. kršćanstvo religija najnižih slojeva
➔ pisci svjesno odbacuju normativizam KL, vulgarizni su nešto gotovo obavezno i hvale vrijedn

2. kršćanstvo postalo državna religija

→ autori se počinju vraćati KL njezinim normama → postaje konzervativna i čuva latinski

Faktori DIFERENCIJACIJA VL
➔ oni koji dovode do cijepanja VL u romanske jezike

1) Različite epohe rimske kolonizacije

- rimska kolonizacija traje 4 stoljeća od 2 st.pr.n.e. do 2.st.pr.Kr.
- nemoguće da je svo vrijeme vladao jedan latinski
- kad je jednom provincija osvojena → kontakti s Rimom se nisu prekidali
- no, latinski jezik, jednom unesen u neku provinciju nije ostao konzerviran
- npr. Prije se govorilo “comeder » → Špa, Port
Kasnije se govorilo « manducare » → Fra, Ita

2) Izolacija pojedinih area

- doprinjelo divergentnom razvoju
- radi se ugl o feudalnim provincijama kojima nije trebala trgovina I ceste
- primjer :
a) Alpe - retoromanski govori - na malom području mnoštvo dijalekata koji su međusobno
vrlo različiti zato što je to područje međusobno izoliranih alpskih dolina
 b) Sardinija - sardski - koja ne sudjeluje niti u palatalizaciji k i g ispred palatalnih vokala niti
u prijelazu i,u u e,o, a nema ni diftonga ie,ou
c) Rumunjska - rumunjski - odcijepljen od ostale Romanije za više od 1000 godina

3) Socijalno porijeklo kolonizatora

- razlika između zapadne i istočne Romanije
- Dacija - kolonizatori neobrazovanih slojeva rimskog društva (otpadanje finalnog s)
- Galija i Hispanija – kolonizatori viših sloheva (KL – čuva se finalno s)

4) Supstrat
= jezici koji su se govorili u RC govorili prije latinskog
- tvore podlogu na koju dolazi latinski
- glavni supstratski jezici :
→ italski, etrurski, keltski, venetski, ligurski, grčki, retski, ilirski, trački, dački, berberski, iberski,
punski, mesapijski,
- praindoeuropski jezici su supstrati prema pretpostojećima, a prema latinskome sub-supstrat

5) Superstrat
- 3 grupe jezika :
1. germanski superstrat
2. arapski
3. slavenski

Utjecaj etrurskog supstrata - Teorija o Toskanskoj aspiraciji

- PROTIV
➔ Praznina od 1000.g. – toliko je prošlo od izumiranja etrurskog I aspiracije
➔ Nema 100% poklapanja s teritorijem Etrurije
➔ U etrurskom ima status fonema → u toskanskom NEma status fonema

- ZA
➔ Pojave mogu živjeti latentno – u tih 1000.g jezik je mogao živjeti u nižim slojevima
➔ Teritorij nikada nije egzaktan

Aspiracija – izgovor konsonanta s hakom: u jednom dahu.

- Gotovo uopće nema germanskog utjecaja u:

a) Sardskom
b) Dalmatskom
c) Rumunjskom

- Pripisivanje razlikovanja vokala po ekspiratornom naglasku (svojstven germanskim j.)

➔ Teorija NIJE prihvaćena jer:
a) Razlikovanje po kvaliteti postoji u Sardskom koji nema germanskog utjecaja
b) Teško da bi Romani posuđivali od Germana
 6) Bilngvizam
➔ Kontakt među jezicima → kontakt latinskog sa supstratom ili superstratom

7) Kršćanstvo
➔ Odluka da su propovjedi na narodnom jeziku

- postoji koegzistencija jedinstva i diferencijacije

faktori jedinstva osiguravaju jedinstvo potrebno za osnovnu funkciju latinskog jezika
(sporazumijevanje), faktori diferencijacije su prirodna i neizbježna posljedica geografskih,
kronoloških, socijalnih, supstratskih i drugih

ROMANSKI JEZICI

- razvili se iz latinskog jezika svakodnevne neslužbene komunikacije → VL

- Tim oblikom latinskog se nije pisalo, pa ga poznajemo samo po njegovim tragovima u tekstovima
autora koji su ga uvodili u tekstove zbog stilskih razloga ili zbog nedovoljne obrazovanosti
- Između KL i VL nije postojala neprobojna granica, nego su to dvije varijante istog jezika
koje su supostojale tijekom svih pet razdoblja „živog“ latinskog
- Vulgarni latinski ima puno definicija, ali svima je zajedničko da podrazumijevaju da su se iz njega
razvili romanski jezici.

Romania:
a) Značenje
- Pučki naziv za Rimsko carstvo koji se pojavljuje početkom 5.st. (potkraj Carstva) po uzoru na nazive
kao Germania, Hispania
- Nakon propasti ZRC (krajem 5.st.), termin je označavao područja koja su baštinila rimsku
civilizaciju, kulturu i jezik

b) Značenje
- Romanice („govoriti kao Rimljani“) – termin je označavao pučki jezik za razliku od latinskog, ali i
književno djelo na pučkom romanskom jeziku (pripovjedno djelo za razonodu)
- otuda naziv za rumončski (retoromanski jezik u gornjem toku Rajne)

c) Značenje
- kao pojam koji označava sva područja na kojima su se govorili ili se danas govore romanski jezici
- pojam uveo u romanistiku u 19.st. romanist Gaston Paris
- romanus = rimski, romanicus = romanski
- 3 dijela :
1) Romania conservata (očuvana Romanija)
 - gdje su se od rimskih vremena do danas neprekinuto razvijali romanski jezici
- Rumunjska, Italija, dio Švicarske, dio Belgije, Francuska, Španjolska i Portugal

2) Romania perdita / Romania submersa (potopljena)

- područja koja su nekad bila romanizirana, ali su se romanski idiomi izgubili
- na području rimskih provincija Panonije i Norika, dijelovi Austrije, Bavarske i Švicarske,
Britaniju, dalmatski, zapadni dio sj. Afrike
- berberski (sličnost sa sardskim)
➔ k i g nisu palatalizirani → sačuvani relikti
➔ tqumšišt → kimex (lat) → kimige (sardski) → kimak (dalmatski) = stjenica

- latinske posuđenice u germanskim jezicima

- puno termina vinogradarstva i vinarstva
- njemački latinizmi čuvaju neke izgovorne karakteristike latinskoga koje su se u svim ili skoro
svim RJ izgubila (Kaiser)

- utjecaj i u keltskim jezicima Britanije

- nazivi dijelova tijela, glagola, rednih brojeva
- veliki broj latinizama u vezi s nastavkom latinske pismenosti I redovničkoga života u Irskoj

3) Romania nova
- gdje su uneseni romanski jezici nakon otkrića novog svijeta i kolonizacije
- u Srednjem i Novom vijeku
- šp, port, fra
- kreolski jezici : guadelupski, Papiamento (ABC otoci, špa), capaverdski (port)
- qebeški → Kanada
- Cajun - francuski u Louisiani

RUMUNJSKA
- Rumunjski jezik
- jedini danas živi predstavnik balkanskoga latiniteta
- snažan utjecaj drugih jezika, posebice slavenskih (čak i u gramatici)
- teritorijalna podudarnost Rumunjske s Dacijom
- rumunjski izoliran od ostale Romanije od svršetka 6. st. pa do kraja Srednjega vijeka
→ očuvao stanje kakvo je bilo potkraj Antike, pa je rumunjski bitan za rekonstrukciju prvih
faza RJ

- 4 glavna dijalekta
1) dakorumunjski - u Rumunjskoj
2) aromunjski – Grčka, Makedonija
3) meglenorumunjski – grčki otoci
4) istrorumunjski - SI Istra, Ćićarije
ITALIJA
- Talijanski jezik
- talijanski je najbliži latinskome
- standardni talijanski jezik → Toskanski
- dijalekti :
1) sjeverni – Z. Romanija
- La Spezia - Rimini, koja je dijelila Istočnu od Zapadne Romanije
2) srednji – Korzički
3) južni
- Sjeverni – sličnosti sa retoromanskim, (franko)provansalskim → GALOITALSKI dijalekti
→ Pijemontski – Torino i okolica
➔ Ligurski – Genova
➔ Bolonjski – regija Emilia-Romagna
➔ Bergamuški– pokrajina Bergamo
➔ Tretinski – pokrajina Trentino
➔ Venecijanski – regija Veneto
➔ Peruđino ?

- Južni – sličnosti s rumunjskim i s romanskim ostacima u drugim balkanskim jezicima

→ Napolitanski – provincije Kalambrija i Kampanija
➔ Sicilijanski – Sicilija, obala Italije

Sardski jezik
- naročito u centru, oko grada Nuoro
- poseban jezik zbog puno arhaizama
- Više vrsta :
➔ Galurski
➔ Kampidanski – s utjecajem špa
➔ Logudorski
➔ Sasarski
- glavni arhaizmi:
1) očuvanje velara /k/, /g/ pred palatalnim vokalima
2) očuvanje finalnoga /s/
3) očuvanje konjuktiva imperfekta
4) upotreba ipse, a ne ille u funkciji člana (su, sa, sos, sas)
+ brojni leksički arhaizmi

ITALIJA i ŠVICARSKA
Retoromanski govori
1) u Švicarskoj kanton Graubinden
2) u Italiji a) Dolomiti
b) Furlanija
- ostaci tzv. alpskoga latiniteta koji je u prošlosti obuhvaćao veći teritorij
 - znatna dijalektalna segmentacija zbog teritorijalne rascjepkanosti i pol nesamostalnosti
- u Švicarskoj
- romanč/š :
1) surselvanski na zapadu
2) sutselvanski (sa surmeiranskim) u centru
3) engadinski na istoku
- u Italiji :
1) furlanski

- Questione Ladina
= diskusija o statusu retoromanskih govora - talijanski il ne ?
- talijanski lingvisti ih ubrajaju u talijanske govore
- romanisti drugih naroda - položaj zasebne grupe romanskih idioma

- sličnost sa sjevernotalijanskim dijalektima i s galoromanskom areom

- posebno furlanski
- 3 najvažnije značajke koje odvajaju te govore od svih talijanskih dijalekata i povezuju s
Galoromanijom
1) grupe /kl/, /gl/, u inicijalnom položaju se ne palataliziraju
2) velari /k/, /g/ palataliziraju se ispred /a/
3) očuvano je finalno /s/ pa se plural tvori od latinskoga akuzativa

FRANCUSKA
Francuski jezik
- službeni u cijeloj Francuskoj
- lingvistički ograničen na sjeverni i srednji dio države
- najpoznatiji i najproučeniji romanski jezik uopće
- najviše se udaljio od latinskoga
- najviše germanskih utjecaja zbog romansko-germanskoga bilingvizma u sj. Francuskoj
- dosljedna fleksija imenica pomoću člana
- fleksija glagola pomoću nenaglašenih ličnih zamjenica

Provansalski jezik
- južna Francuska
- Langdongsijanski – centralni Provancalski
- trubaduri - procvat XII-XIII st
- izgubio na važnosti zbog centralističke monarhije na sj. Francuske - sveden na dijalekte

Frankoprovansalski dijalekti
- u JI Francuskoj (Savoie) i francuskoj Švicarskoj (Suisse Romande), Z. Italiji
- u nečem bliski francuskom, u nečem provansalskom, sličan i sa retoromanskim govorima u
Švicarskoj
 - Gaskonjski dijalekt
- JZ Francuske
- arhaičnost
- rijeka Garonne kao granica

- Džersejski – Normandija, Kanalski otoci (prema Britaniji)

BELGIJA
- Pikarski – zamalo postao službeni jezik u Fra
- Valonski

ŠPANJOLSKA
- Katalanski
- najsličniji galoromanskoj skupini
- lengua puente ili pirinejska grupa
- posebni romanski jezik ? – pitanje statusa
- sličnosti s provansalskim :
→ diftongacija uvjetovana kontaktom s palatalima
→ redukcija nenaglašenih vokala mnogo jača nego u španjolskom,
→ inicijalno f ostaje
→ grupa /kl/ daje /l'/, a ne ž kao u šp

- Španjolski (castellano)
- raširenost u prekomorskim krajevima (Novi svijet)
- razlika između sjevera i centra-juga :
a) na sjeveru - govor autohton
b) na jugu - andaluzijski dijalekt
- šireći se prema jugu, istisnuo tzv mozarapske dijalekte (rekonkvista) → pokret je Španjolaca i
Portugalaca s ciljem protjerivanja Maura s Pirinejskog poluotoka → Mauri, islamizirani stanovnici
sjeverozapadne Afrike

- Aragonski
- Asturski
- Valencijanski – blizak Katalonskome
- Mallorca

PORTUGAL
- Portugalski (europski)
- krajnji zapad Romanije
- atlanska skupina - zato što je ful različit

- Galješki
 - Galicija
- Između portugalskog i španjolskog

Klasifikacija romanskih jezika

W. von WARTBURG – GENETIČKA KLASIFIKACIJA (1. lingvistička klasifikacija) 20.st.
- Vrijedi za razdoblje odmah nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva
- Dijeli prostor Romanije na 3 dijela crtom La Spezia – Rimini (hrptom Apenina)
1) istočnu Romaniju
2) zapadnu Romaniju
3) Sardiniju
- temelji se na 2 lingvistička kriterija :
1. kriterij: tretiranje završnog -s:
• Z. Romanija i Sardinija → čuva se -s
• I. Romanija → -s nestaje ili prelazi u -i
2. kriterij: tretiranje intervokalnih bezvučnih suglasnika (p, t, k, s, qu):
• Romanija i Sardinija → suglasnici se čuvaju neizmijenjen
• Z. Romanija → sonoriziraju se

1. Zašto u jednom dijelu Romanije s otpada, a u drugom ne?

➔ U Zapadnoj Romaniji je s očuvano pod utjecajem keltskoga supstrata, neki kažu da je zbog
kolonizacije, ili škole, crkve i obrazovanih slojeva

2. Ima li kontinuiteta ili veze između otpadanja toga fonema u KL i iste pojave u istočnim RJ ?
→ neki niječu kontinuitet, neki ga potvrđuju i kažu da se bar neki slučajevi otpadanja mogu smatrati
pretečama romanske pojave
→ komplikacije:
1) neki slučajevi otpadanja s nalaze se u tekstovima iz Zapadne Romanije
2) neka područja koja su u ranijim fazama čuvala s danas ga ne čuvaju
3) u južnoj Italiji ima još mjesta koja čuvaju finalno s

Amado ALONSO – TIPOLOŠKA KLASIFIKACIJA (20.st.)

a) Romania continua
- romanski jezici od juga Apeninskog poluotoka, preko južne Francuske i Iberskog poluotoka do
Portugala i Galicije
b) Romania discontinua
- izdvojeni romanski jezici, francuski i rumunjski
Podjela romanskih jezika

- RJ su današnja faza VL na odrđ područjima na koja se proširio latinski jezik kao jezik daily komunikacije
- Ta je genetska veza materijalna – glavnina građe romanskih jezika mogu se izvesti iz latinskog
- RJ su dobivali imena ili prema geografskom nazivu ili prema imenu osvajača ili prema predrimskom
stanovništvu
- Za jezike kažemo da su genetski srodni ako su se rodili iz istog jezika.
- Prema Humboldtu, svaki čovjek govori svojim posebnim jezikom pa je tu pojavu teško definirati

1) Friedrich Diez (19. st.)

- njegovi kriteriji : da jezik ima svoju državu ili svoju književnost
- prema njemu 6 romanskih jezika : portugalski, španjolski, francuski, provansalski,
talijanski, rumunjski
- provansalski ili okcitanski; jezik juga francuske, jezik u izumiranju
- rumunjski (vlaški; nekad Dacija, ispočetka pisan samo ćirilicom, sada samo latinicom

2) G. I. Ascoli (2. pol. 19. st.)

- židov iz sjeverne Italije, kritizirao Dieza
- treba razlikovati još barem 2 romanska jezika : (na temelju čisto lingvističkih kriterija)
- a) ladinski (retoromanski; Talijani ga vide kao talijanski dijalekt)
b) frankoprovansalski (danas izumire, njime se služi jedva 1% Švicaraca).

- Neki romanisti su utvrdili da ima još posebnih romanskih jezika :

a) sardski → izdvojen krajem 19.st, nema službeni status
b) katalonski → područje Pireneja; između 2 svj. rata bio služben, no onda opet zabranjen
c) galješki → područje Portugala – Galicija
d) korzički → varijetet toskanskog; bio pod fra vlašću, danas prihvaćen kao poseban romanski jezik
e) asturski → nije priznat (Asturija, Španjolska)
f) aragonski → Aragonija, Španjolska
g) furlanski → regionalni jezik sj. Italije, danas izumire
h) istriotski → istroromanski, istrorumunjski; osjećaju se kao Talijani
i) dalmatski → izumro
j) gaskonjski

3) Carlo Tagliavini (20. st.)

- utvrdio 4 područja romanskih jezika (jer se neki supstrati trebaju promatrati izvan teorije supstrata
a) iberoromanija → portugalski, španjolski, galješki
b) galoromanija → francuski, frankoprovansalski, okcitanski
c) italoromanija → talijanski s alpskim retoromanskim idiomima, sardski
d) balkanoromanija → rumunjski
- Uveo je i pojam perifernih romanskih jezika
4) Žarko Muljačić – DINAMIČKA KLASIFIKACIJA
- pomoću 30 pitanja (broj se povećava ; odg. da/ne) testirao je sličnosti/različitosti RJ sa VL
- Najveći broj bodova imaju oni koji se najviše razlikuju
- razlikuje 12 romanskih jezika → sardski najbliži VL, a francuski i rumunjski najudaljeniji
- nema smisla govoriti o arumunjskom, meglenorumunjskom ili istrorumunjskom kao o dijalektu
rumunjskog, jer oni s njim odavno nemaju nikakvih kontakata

5) Konstantin Jireček (češki povjesničar)

- Jirečekova linija
➔ označava granicu sfere latinskog utjecaja na sjeveru i grčkog na jugu Balkanskog poluotoka
➔ određena na temelju grč. i lat. natpisa na tom području
➔ kreće od Albanije do Bugarske, ide Crnog mora
➔ Ta je granica bitna za povijest slavenskog i romanskog jezika na Balkanu
➔ prema ovome Rumunji ne mogu biti autohtoni tu gdje su sad, mogli su doći jedino sa sjevera.
➔ Skok je crtu pomaknuo na jug

IZVORI ZA POZNAVANJE VL
→ Ne postoji tekst od početka do kraja napisan na VL → crpimo iz indirektnih izvora
→ nikakav pisani spomenik ne može nam potpuno i zaista vjerno odražavati govorni jezik

- dvije grupe izvora VL :

1. pisani izvori
2. nepisani izvori : podaci dobiveni lingvističkom rekonstrukcijom na temelju romanskih jezika

1. PISANI IZVORI
1) svjesno upotrebljavanje govora nižih slojeva kao stilistički postupak
- Pisci se približavali pučkom jeziku da bi dočarali ambijent
- Npr. Ciceronova privatna pisma, Plautove komedije
- Cena Trimalchionis, iz Petronijeva Satyricona
➔ opisuje gozbu u kući skorojevića
➔ karakteristike tipične za VL I kasnije RJ:
a) srednji rod zamjenjuje se muškim
b) mjesto klasičnih oblika Iupiter, analogičke oblike Iovis i Bovis
c) česti su deminutivi
d) rečenica uvedene s quod umjesto klasičnoga akuzativa s infinitivom

2) Latinski gramatičari
- Appendix Probi – popis od 227 riječi i izraza. Na lijevoj strani se navodi kako se treba pravilno
pisati i govoriti, a na desnoj kako ne treba
- Većina tih pogrešnih oblika postoji dns u RJ

3) Natpisi i tzv. tabelle defixionum

- jak utjecaj tradicionalnih formula, česti vulgarizmi (klesari kao mali ljudi)
 - natpisi - počasti, posvete božanstvima, nadgrobni natpisi, javni i privatni natpisi.
- tabelle defixionum - olovne, glinene pločice u koje su urezane magične formule zazivanja
demona, otklanjanja uroka, želje za osvetom nekom suparniku u ljubavi

4) Religiozni tekstovi
- Dok je kršanstvo bilo:
a) religija manjine - Jezik bio sredstvo za promidžbu ideologije, nije se brinulo za knjiž.
jezik.
b) kada je postala službena rimska religija (4.st) – počeli koristiti više normi

- prijevodi Svetoga pisma → dvije verzije:

1. Stariji - Itala - Vetus Latina - prevodili su se pojedinačni dijelovi - brojne razlike
➔ brojni vulgarizmi, pučki izrazi, posuđenice i kalkovi iz grčkog i semitskog

2. Mlađi – Vulgata (4./5.st.) - djelo sv. Jeronima, težnja za objedinjavanjem ranijih verzija I
boljim prijevod
➔ zamjena akuzativa s infinitivom pomoću zavisne rečenice uvedene s quia
➔ zameci upotrebe određenog člana
➔ brkanje izražavanja kretanja i položaja

- Peregrinatio Aetheriae (Egeriae) - opis hodočašća opatice u Jeruzalem

- KL, ali ima obilježja VL

5) Povijesna djela
- Djela bez književne vrijednosti, autori približno poznavali KL, pa su unosili vulgarizme
- Grgor Turonski = najvažniji kroničar onog doba, njegovo poznavanje KL slabo
- Historia Francorum - ranosrednjovjekovna franačka povijest
- najvažnija karakteristika njegova jezika :
➔ nesigurnost imeničke fleksije (kriva upotreba prijedloga i padeža, naročito Ak i Abl)
➔ odražava stanje u govornom latinskom tog doba koji gubi deklinaciju

6) Znanstveni tekstovi - Tehnički traktati

- važniji sadržaj nego gramatička pravilnost
- medicinska i veterinarska djela, farmaceutski i dijetetički priručnici, rasprave o ratarstvu
- Mulomedicina Chironis – priručnik o liječenju mazgi
➔ latinski prijevod grčkog djela autora Chirona
➔ Vegetius kasnije preradio djelo (rimski pisac, 5.st.)
➔ Usporedba 2 verzija : uočavamo razlike

7) Formule i zakoni, povelje

a) formulae = zbirke obrazaca za sastavljanje službenih dokumenata
→ kupoprodajnih ugovora, darovanja, ženidbenih ugovora, prodaje u dužničko roppstvo
 → starije formule bogatije vulgarizmima - utjecaj karolinške reforme

b) zakonici pojedinih germanskih plemena

➔ zadržavanje brojnih elemenata govornog jezika i germanizama:
➔ hibridne romansko-germanske složenice

8) Latinski glosari
- kad je rascjep između pisanoga latiniteta i govornog jezika toliki da je neke latinske izraze potrebno
tumačiti pučkima
- interpretamenta
- Etymologiarum sive originum libri XX - potpuna enciklopedija onovremenog znanja
- Glosar iz Reichenaua (VIII) - latinsko-romanski → tumače se riječi iz lat. teksta Biblije
- Glosar iz Kassela (IX) - romansko-germanski
- Emilijanske glose - Špa
Siloske glose - individualizirani španjolski oblici

2. NEPISANI IZVORI
1) Rekonstrukcija VL na temelju usporedbe romanskih jezika – indirektni izvor
- Dok se rekonstruirani oblik ne potvrdi u izvornim izvorima, mora se promatrati samo kao
apstraktna formula za međuromanske podudarnosti
- Kad nije izravno potvrđen, može se smatrati da je postojao u VL samo:
a) Kad takav element pretpostavljaju svi romanski jezici ili više njih
b) Kad takav element pretpostavlja zemljopisno jedinstvenu, kompaktnu skupinu jezika i
dijalekata
- RJ NE predstavljaju cijeli VL, jer ima njegovih karakteristika koje nisu preživjele u RJ
- nije rijetko da rekonstruiran oblik bude kasnije otkriven na natpisu ili u tekstu

Romanski jezici u Hrvatskoj

1) Dalmatski
- danas izumrli jezik
- zna se točan trenutak njegova nestanka → 1898. poginuo zadnji govornik Tone Udina Burbur.
- govorio se na obali Hrvatske i Crne Gore :
a) Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik i Kotor i otoci Krk, Cres i Rab
- dijalekti dalmatskog jezika:
a) veljotski → Krk
b) raguzejski → Dubrovnik
c) Jadera - Zadar
- nastao je spontano u srednjem vijeku u izravnom nastavljanju na VL
- nije bio za službene svrhe, osim u Dubrovniku za bilježničke isprave
- Najstariji tekstovi → iz 13. stoljeća, na raguzejskom (dubrovačkom) dijalektu
- Matteo Bartoli posjetio DU 1897. → rad o dalmatskom jeziku u kojem je zabilježio oko 2800
riječi
 - Raguzejski dijalekt
b) u 14.st. pod venecijanskim utjecajem
c) u 16.st. izumro, nakon većeg širenja hrvatskog jezika

2) Istroromanski ili istriotski

- Vodnjan i Rovinj u Istri
- Ima oko 1000 govornika (nije precizno, govornici su dvojezični)
- srodnost dalmatskom (u nj najstarijoj fazi) ?
- talijanski lingvisti → srodnost s venetskim ?
- posebna romanska skupina ?

3) Istrorumunjski
- sjever Istre u nekoliko sela → Žejane, Lanišće i Šušnjevica → nekoliko stotina ljudi.
- Neki ga smatraju dijalektom rumunjskog
- oko 1500 govornika (dvojezični)
- Okolni Hrvati ih nazivaju Vlasima (porijeklo), pa se i sami tako nazivaju
- Od Hrvata su preuzeli i šaljivi naziv Ćiribirci, ćiribirski.
- Danas je poprilično izmijenio strukturu, polako se gubi

Vlasi – sva značenja tog imena

1) "Walach" – Talijan, Francuz, Roman uopće.
2) U RH, vlah = došljak (pravoslavac ili katolik), u najnovije vrijeme: pravoslavac; Srbin.
3) U DU, Vlahinja = seljanka
4) Srednjovjekovni Vlasi = pokretno stanovništvo nomadskog karaktera
5) U češkom i poljskom = označava Talijane.
6) U Europi = skupni naziv za više malenih srodnih etničkih grupa iz JI Europe, potomke rimskih
kolonista i romaniziranih domaćih antičkih naroda poput Ilira i Tračana
➔ Zive u JI Rumunjskoj, I Srbiji, dijelovima Makedonije, sj. Grčke i SJ Albanije, BiH i Hrvatske
 VULGARNI LATINSKI PREMA KLASIČNOM LATINSKOM

NAGLASAK
- Mjesto naglaska je ovisilo o prirodi predzadnjeg sloga (PENULTIMA) :
a) Ako je penultima bila duga
→ duga je ako je u njoj dugi vokal
→ naglasak na penultimi → PAROKSITONE = riječi s naglaskom na prezadnjem slogu

b) Ako je penultima bila kratka

→ u njoj je bio kratki vokal
→ naglasak na 3. slogu od kraja → ANTEPENULTIMA → PROPAROKSITONE

- Riječi s naglaskom na posljednjem slogu → ULTIMA →OKSITONE : Bilo ih je jako malo, do

njih je došlo nestankom finalnog sloga ili finalnog vokala
- RJ zadržali su mjesto naglaska na istom slogu na kojem je bio i u latinskom
-
Imena slogova :
1) ULTIMA – zadnji slog
2) PENULTIMA – predzadnji slog
3) ANTEPENULTIMA – 3. slog od kraja

- Naglašene riječi:
1) OKSITONE – riječ s naglašenim zadnjim slogom
2) PAROKSITONE – riječ s naglašenim predzadnjim slogom
3) PROPAROKSITONE – riječ s naglašenim 3. slogom od kraja

VOKALIZAM

vokali se razlikuju po kvantitetu/ vokali se razlikuju po kvaliteti (aperturi)

- KL
→ imao je 5 dugih i 5 kratkih vokala (a, e, i, o, u) i 4 diftonga (/ae/, /oe/, /au/, /eu/)
→ jedna razlikovna značajka : kvantiteta (duljina)
→ po dva vokala istoga mjesta artikulacije i iste aperture razlikuju se prema kvantiteti tj. duljini
→ Razlika u duljini imala je fonološki razlikovnu vrijednost, tj. riječi različitog značenja ili različiti
oblici iste riječi s razl značenjem
➔ Npr. populus – populus (narod – topola)
→ v. kvantiteta je NEzavisna od strukture sloga → može biti kratak/dug vokal i u otv i u zatv slogu
→ s vremenom su kratki vokali dobili otvoreniji izgovor, a dugi zatvoreniji (redudantno svojstvo u
KL, kasnije postalo jako bitno)
vokali mogu biti
dugi, što se označava crticom iznad njih
kratki, što se označava polukrugom iznad njih.

- VL
→ dvije paralelne razlikovne značajke – kvantiteta (duljina) i kvaliteta → aperatura (timbre)
→ Došlo je do prelaska vokalske kvantitete u vokalsku kvalitetu (aperaturu)
→ dugi vokali bili zatvoreniji, a kratki otvoreniji - postalo relevantno
→ Dakle, od 5.st. nestaje razlika u duljini samoglasnika
→ sistem težio očuvanju sekvenci:
1. dug vokal + kratak konsonant
2. kratak vokal + dug konsonant
→ dovelo do toga da ako je slog otvoren, vokal je dug; ako je slog zatvoren, vokal je kratak
→ stvara se ovisnost kvantitete o strukturi sloga → vokalski kvantitet više nije samostalan, nego
Predvidiv → nema više razlikovnu funkciju
→ takav sustav je osnova vokalskih sustava romanskih jezika
→ odnos trajanja vokala I aperature je komplementaran → kraće trajanje, vokal je otvoreniji
→ oskički I umbrijski supstrat su zaslužni za to
→ Ostaje 7 vokala (otv. i zatv. e i o)
→ Takav sustav vrijedi za sve zapadnoromanske jezike (jezike sj i zapadno od La Spezia – Rimini)
→ ne vrijedi za Sardiniju, Južnu Italiju i rumunjski

- VL
Nestanak diftonga /ae/ i /oe/
➔ diftonzi /ae/ i /oe/ monoftongiziraju se u /ε/ i /e/

nema sinkope intertonike / ima sinkope intertonike /npr. oculus/oclus, viridis/virdis

- intertonika = u trosložnim ili višesložnim riječima onaj slog koji nije neposredno uz glavni naglašeni
slog nosi sporedni naglasak, a slog neposredno uz glavni naglasak nema u tom slučaju nikakva naglaska
a) protonička intertonika (ispred glavnog naglaska → /i/ u bonitate)
b) postonička intertonika (iza glavnog naglaska → /u/ u oculus)

Sinkopa intertonike = ispadanje intertonike u brzom govoru

- za tumačenje sinkope bitno razlikovanje melodijskoga naglaska od ekspiratornoga

a) melodijski raspodjeljuje zračnu struju podjednako na sve slogove riječi
b) ekspiratorni troši glavninu za naglašeni slog, ostatak za slogove pod sporenim naglaskom, dok
za intertonike ne ostaje ništa, pa one ispadaju
→ sinkopa rezultira iz sukoba ekspiratornoga i melodijskog naglasa po nekima

SINKOPA = Ispadanje vokala ili cijeloga sloga unutar riječi. Npr. (kol’ko prema koliko)
diftong /au/ ispred /u/ u slijedećem slogu zadržava se /mijenja se disimilacijom
- disimilacija diftonga /au/ ispred /u/
- ukoliko se /au/ nalazi ispred fonema /u/, diftong /au/ teži da disimilacijom izgubi poluvokal
- dokazi - od pompejanskih naglasaka
- zamjena početka a- prefiksom ex- upravo pretpostavlja tu disimilaciju

DISIMILACIJA = glasovna promjena kojom se izbjegava ponavljanje glasova, izravnih ili udaljenijih
susjeda, npr. dabar mj. negdašnjega babar

KONSONANTIZM (broj i svojstva suglasnika jednog jezika)

a) fonem /h/ u položaju između 2 vokala prestao se izgovarati već u pretknjiževno doba
b) izgovor početnog /h-/ nije sačuvao ni u jednom od romanskih jezika (homo – fr. homme, tal. uomo).
c) labiovelarno /qu/ početkom n.e. prelazi u /k/ (pisano c).
d) Skupina -ns- se u pučkom jeziku izgovarala kao -s-
e) Skupina -ks- (pisano -x-) djelomično se asimilira u -ss- ili -s-.

sekvence /k/, /g/ + palatalni poluvokal (/ki/, /gi/) ne palataliziraju se / palataliziraju se

- KL
- odsutnost palatalnih konsonantskih fonema (č, ğ, š, ž, l', ǹ) i dentalnih frikativa (ts, dz)
- slovo c se nije izgovaralo kao [ts] ispred /e/, /i/, a niti t se nije tako izgovaralo ispred /i/ u hijatu
- VL
- velarno /k/ i /g/ ispred palatalnih vokala /i/ i /e/ dobivaju sve izraženiji palataliziran izgovor (quinque
– fr. cinq, tal. cinque)
- cellarium – keller (podrum na lat I njem)
- podjela u 3 grupe:
1) NEMA palatalizacije
→ sardski i dalmatski
2) djelomična palatalizacija
→ veljotski
→ ispred /i/ se vrši, a ispred /e/ se NE vrši palatalizacija
4) 100% palatalizacija
→ ostatak Romanije

➔ fra I retoromanski su kasnije provodili palatalizaciju i ispred /a/ npr. cara- chere

- Od davnine je postojala tendencija za slabljenjem finalnih konsonanata.

a) nestalo finalno -m → poremetila se konjugacija, razlikovanje N. od Ak. → Ono se očuvalo u nekim
romanskim jednosložnim riječima (rem – fr. rien)
b) Finalno -t je ispalo → zadržano u starofrancuskom, a u modernom francuskom u
 posebnim slučajevima (il vient, vient-il – liaison)
c) ispalo je i završno -s

intervokalno /b/ je okluziv / prelazi u spirant

prijelaz intervokalnoga /b/ u spirant
- latinsko /b/ u intervokalnom položaju gubi okluziju i prelaz i u spirant
- dolazi do betacizma: a) devere umj debere
b) labare umj lavare
- RJ
➔ intervokalno /b/ preko spiranta (β) daje labiodentalno /v/
➔ osim španjolskog koji zadržava grafiju – caballo (konj)
➔ tal. cavallo, fra cheval (prešlo u spirant)

- VL
→ poznaje samo foneme /b/ i /u/, a ne labiodentlno /v/
→ intervokalno /b/ postaje β → nastaje cijepanje 1 fonema u 2 varijante
→ postoji i fonem /u/ koji prelazi u β
➔ takvo stanje - neodrživo - 2 izlaza:
1) restituirati za fonem /b/ samo realizaciju [b], a za / β/ samo [β]
➔ rješenje koje je odabrala većina romanskih govora
2) stopiti dva fonema, /b/ i / β/ u jedan
➔ u intervokalnom položaju realizira kao [β], u postkonsonantskom kao [b]
➔ neki govori južne Italije, sardski, a u kasnijoj etapi i španjolski

HIJAT
fonetska pojava da se u riječi ili na kraju jedne i na početku druge riječi nađu dva samoglasnika jedan
do drugoga, produženje samoglasničkog artikulacijskog otvora
SPIRANT
= kategorija glasova definirana načinom tvorbe. Spiranti se tvore tako što se dva govorna organa
međusobno približe tako da tvore suženje kroz koje dah izlazeći iz govornoga trakta prolazi
stvarajući čujno trenje

Riječ voda
1) KL - aqua
2) VL – acqua → došlo do GEMINACIJE = udvostručenje /k/ → dns u talijanskom
3) Špa, port – agua → došlo do SONORIZACIJE /k/ → /g/
4) Galješki – agua → auga → došlo do METATEZE = zbog teškog izgovora glasovi zamijene
mjesta
IMENICE
deklinacija imenica vrši se nastavcima / prijedlozima
- KL
→ različita gramatička značenja su se izražavala pomoću nastavaka
d) VL
→ Zbog promjena u izgovoru (nestajanje finalnog /-m/ i vokalske kvantitete; fonemi /i/, /u/ (kratko)
prelaze u /e/ i /o/ (zatv) → jako se smanjio broj različitih oblika u deklinacijama
→ Zbog gubitka među padežnim oblicima, izražavanje padeža se sve češće nastojalo pojačati
prijedlozima, a osnova je sve više postajala neovisna o nastavcima
→ To je bio put prema gubitku deklinacije.
→ u rumunjskom se sačuvao jedan oblik za N i A i jedan za G i D
→ u starofr. i staroprovansalskom u početku su se sačuvali oblici za N i A, a tragovi takvog stanja se
čuvaju u rumončskom
→ Razlozi osiromašenja deklinacije – složeni deklinacijski sustav, fonetske promjene, nužnost
uporabe prijedloga uz neke padeže, utjecaj stanovništva koje nije uspjelo dobro naučiti latinski
➔ NE možemo sve gl oblike riješavati prijedlozima → RJ to rješavaju fiksiranim poretkom riječi

KL – deklinacija
→ 5 deklinacija
→ Imenice 4. i 5. deklinacije nisu se održale kao posebna morfološka kategorija (4. deklinacija
prelazi u 2., a 5. u 1.).

Npr. KL VL
Campus campo → ispada /s/, /u/ prelazi u /o/
Campi (de) campo
Campo (ad) campo
Campum campo → ispada /m/, /u/ prelazi u /o/
Campo (cum) campo

- KL - rod
→ 3 roda (m., ž. i sr. r.)
→ podjela imenica na rodove više nije nalikovala stvarnosti (po spolu)
- VL I RJ
→ zato je srednji rod nestao u zapadnoromanskim jezicima
→ mnoge KL imenice u sr.r. pl. postale su imenice ž.r. u sg.
dva faktora:
1) formalna sličnost s imencama ženskoga roda na -a
2) kolektivno značenje nekih plurala koje ima dodirnih točaka sa singularom

PRIDJEVI
- VL
→ kod pridjeva srednji rod nestaje
komparacija je u pravilu sintetička / analitička
- KL
→ Komparativ i superlativ najčešće su se izražavali sintetički (pomoću nastavaka)
→ osim onih kojima osnova završava na kratki vokal -e-, -i- ili -u- → oni imaju analitičku komparaciju
(komparativ – pril. magis/ plus + pozitiv; superlativ – pril. maxime/ plurime + pozitiv)
- RJ
e) naslijedili su analitičku komparaciju (fr. fort, plus fort, le plus fort)
f) no očuvali su se i ostaci sintetičke komparacije (u rumunjskom je to jedini način) od pridjeva
koji označavaju osnovna svojstva (velik, malen, dobar, loš itd.)

pridjevi tvari u konkretnom značenju postoje / zamijenjeni su prijedložnim izrazima s de

nestanak pridjeva materije u konkretnu značenju
- već KL dopušta prijedložnu perifrazu s de mjesto pridjeva tvari
- kasnije zamjena prijedložnim perifrazama postaje opća
- djelovanjem dvaju faktora:
1) težnje prema analitičkim konstrukcijama
2) opasnosti fonetske kontrakcije kojoj su izloženi KL pridjevi na -eus, -ius

OSOBNE ZAMJENICE
Osobne zamjenice imaju 1 oblik bez obzira na naglasak / 2 oblika, ovisno o naglasku
- KL
→ ne razlikuje naglašene oblike od nenaglašenih pošto su zam. autonomne u govornom lancu
- VL
→ razlika naglašenih i nenaglašenih oblika
1) i dalje postoje naglašeni oblici, relativno samostalni
2) no, kad imamo zam + glagol, oblik se zamjenice naslanja na gl. gubeći svoju autonomiju i naglasak

POKAZNI PRIDJEVI I ZAMJENICE

- RJ
→ složeni iz latinskih demonstrativa ili pojačani pokaznom česticom eccu ili ecce
→ starfr:c’est, cist, cel, cil)

BROJEVI
- KL
→ broj 17 tvori se dodavanjem desetice jedinici (7+10)
→ brojevi 18 i 19 odbijanjem od '20' (20-1, 20+2)
- VL
→ sva se tri broja tvore dodavanjem jedinice desetici (10 +7, 10+8, 10+9)
➔ tendencija analitičke tvorbe 18 i 19
ČLAN

posebna kategorija za aktualizaciju imenica NE postoji / postoji

- KL
→ nije imao člana, bar ne kao obaveznu kategoriju
→ aktualizacija se vršila pomoću nastavaka → po njima vidimo funkciju imenice
- VL
→ pojavljuju se slučajevi upotrebe demonstrativa u svojstvu člana, ali ni to nije bila sustavna pojava
→ Proces nastanka člana bio je vrlo dugotrajan
- RJ
→ U srednjem vijeku pojavili su se AD i AI kao obavezna kategorija
→ AD - nastao od ille, -a , na Sardiniji od ipse, -a)
→ katalonski je kao relikt zadržao oblik od /ipsu/ → es, ets (m.r. sg., pl.)
→ AI - od broja unus, una (na cijelom području Romanije)
→ član ispred imenice - Italiji i zapadnoj Romaniji
→ član iza imenice - u rumunjskom
➔ Aktualizacija = dovođenje u konkretnu situaciju

GLAGOLI
- KL
→ 3 načina : indikativ, konjuktiv, imperativ
→ 2 stanja : aktiv, pasiv
→ 5 vremena : prezent, imperfekt, pluskvamperfekt, futur 1. i 2.
→ 6 infinitiva, 5 participa
- VL
- promjene u :
a) Pasivu
- gubi se sintetički oblik pasiva
- nastaje analitički → temelj za pasiv u romanskim jezicima (gl. biti + particip prošli)
- razlozi : a) težnja prema analitičkim konstrukcijama
b) polivalentnost lat perfekta pasiva (stanje ili rezultat radnje)

b) Futuru 1.
futur je sintetički / analitički, izražen perifrazama
- VL
→ sintetički futur (sačuvao se samo u starofra.)
→ zašto se sintetički futur NIJE održao ?
a) Bio je prekompliciran → 3 oblika futura
b) Težnja za afektivnošću → postignuta perifrazama (analitičkim futurom)
c) Princip ekonomičnosti → futur je često redudantan (sutra ću ići vs sutra idem), katakreza
d) Zbog fonetskih promjena → prelazak /i/ u /e/ - brkanje futura i prezenta
 → brkanje /b/ I /v/ - brkanje perfekta I futura
KATAKREZA = korištenje jednog oblika umjesto drugog ( nema oblika za futur, koristi se prezent)

→ VL
- nastali opisni izrazi za izražavanje futura 1. → PERIFRAZE
1) HABERE + INF
→ većina Romanije
→ odabran Habere jer je podrazumijevao obligaciju, kasnije gubi svoje značenje

2) sardski a) HABEO + ad + INF

b) DEBEO + INF

3) rumunjski VELLE + INF (utjecaj slavenskih jezika)

➔ Dns se opet koristi SINTETIČKI futur, no, sve više se koristi ANALITIČKI futur → F. PROCHE
➔ Morfologija i sintaksa djeluju ciklički:
- Sintetički futur (KL) → perifraza (VL, RJ) → sintetički futur → perifraza (f. proche)

anteriorna su vremena u pravilu jednostavna (sintetička) / složena (analitička)

- KL
→ latinski sintetički perfekt ima i dvije funkcije :
1) izražava radnju što se jednom u prošlosti dogodila te nmv s momentom u kome govorimo
2) izražava radnju koja je prošla, ali njezin rezultat traje u času kada govorimo
→ nesklad između plana sadržaja i plana izraza jer dvije funkcije imaju isti izraz

- VL
→ stvaranje novih oblika, specijaliziranih za drugu funkciju
→ sintetički perfekt ostaje za prvu funkciju
→ za drugu funkciju su stvoreni sljedeći oblici : (od participa perfekta i pom gl)
→ za anteriornost prema:
a) prezentu - pom. gl. u prezentu + particip perfekt pasiv = perfekt aktiva
b) prošlosti – pom gl u imperfektu + particip
c) budućnosti – pom gl u futuru + particip
→ pomoćni glagol se gramatikalizira
→ model za tvorbu složenih oblika :
1) pasivni oblici za izražavanje anteriornosti koji su i u KL složeni
2) deponentni glagoli (glagoli pasivnog oblika sa aktivnim značenjem)
3) latinske lokucije koje izražavaju rezultat radnje
- Prezent glagola habeo ima značenje anteriornosti

kondicional kao samostalni način ne postoji / postoji

- VL
 → zamjenjuje latinsku perifrastičnu konjugaciju futura aktivnog
→ razlike u tvorbi romanskih kondicionala :
1) rumunjski tvori kondicional na više načina
2) dalmatski, Iberomanija nastavlja latinski pluskvamperfekt
4) glavni jezici centra Romanije tvore kondicional kako je prethodno navedeno

oblik na -ssem je konjunktiv pluskvamperfekta / je konjunktiv imperfekta ili indikativ plpf

- RJ
→ u zapadnim RJ postao je konjunktiv imperfekta zbog raznih faktora:
1) nakon otpadanja finalnih konsonanata, prijelaza ĭ u ę →konjunktiv imperfekta postao je nejasan
2) za konjunktiv plpf stvara se novi, složeni oblik tada kad se stvaraju nova anteriornom vremena
- u rumunjskom je indikativ plpf

VEZNICI
jedan univerzalni morfem u funkciji nominalizatora rečenice ne postoji / postoji
postanak "univerzalnoga" romanskog veznika [ke]
- KL
a) iza verba sentiendi MOŽE biti akuzativ s infinitivom ili rečenica uvedena s quod
b) iza verba dicendi NE MOŽE biti rečenica uvedena s quod
→ u sistemu je jedno "prazno mjesto" → asimetrija → prvi faktor u postanku veznika
→ drugi faktor : dvosmislenost samoga ASI
- VL
→ popunjava se prazno mjesto dopuštajući rečenicu uvedenu s quod iza verba dicendi
→ tako rečenica s quod u velikom broju slučajeva mijenja ASI
→ zamjena quod s que:
1) zamjena quod s quid
2) postanak veznika que u vezi s homofonim romanskim relativom que → postaje i relativ i veznik
→ time je nastao univerzalni morfem u funkciji nominalizatora rečenice
→ to objašnjava I strukturu većine romanskih veznika koji imaju 2 dijela jer vrše dvije transpozicije:
a) drugi dio, morfem [ke] → izvršava osnovnu transpoziciju (preoblikovanje)
b) prvi dio → izvršava daljnju transpoziciju
➔ panromanske lokucije = post quod (dopo che, depuis que, despues que)
= pro/per quod (perché, pour que, para que)

VERBA DICENDI = glagol koji uvodi citat (Ona je rekla : « ….. »)

VERBA SENTIENDI = glagoli percepcije

konstrukcija akuzativa s infinitivom je standardna i česta / rijetka je i ograničena na

određene slučajeve
reduciranje ASI
- zbog širenja rečenica s [ke]
- u današnim romanskim jezicima ASI ostaje uglavnom samo iza verba percipiandi i u tzv. faktitivnim
konstrukcijama s glagolom facere (nema u rum)

AFIRMATIVNE I NEGATIVNE ČESTICE

rečenične afirmacije i negacije gotovo ne postoje / postoje
- KL
→ postoji samo kao marginalna pojava svojstvena pučkom govoru
→ afirmacija u samostalnom obliku : ponavlja se riječ na koju se pitanje odnosi
pojačava se pomoću priloga (ita, sic, verum, etiam, certe...)
→ negacija u NEsamostalnom obliku : non

- VL I RJ
→ stvorena samostalna afirmativna čestica :
a) uglavnom iz priloga sic
b) u rumunjski je prodrlo slavensko da
c) jezici galoromanije iz lat. hoc → dns oui
→ stvorena samostalna negativna čestica : (iz težnje za paralelizmom i simetrijom)
→ ta funkcionalna podvojenost dovodi do formalnog cijepkanja → ne...pas, no..non

složenice tipa glagol + imenica, složeni prijedlozi i prilozi ne postoje /postoje

- KL
→ siromašan u slaganju riječi
- VL
→ inovacije na polju slaganja riječi :
1) složenice stvorene od glagola i imenice
- u funkciji O/S) → labamanos = lava+manus
- počinju kao šaljivi nadimci, a danas su opće imenice → porte-manteau, perce-neige, abat-jour
2) složeni prilozi i prijedlozi
- prilozi složeni s de ili a → težnja za preciznošću i većom izražajnošću
- panromanske složenice : de post, de retro (derriere)
de/ab/ante (devant)
de foris, de foras (dehors)

SINTAKSA
red riječi dopušta veliku slobodu / ta je sloboda ograničena i red riječi velikim dijelom fiksiran

- KL
 → Zbog razvijene morfologije, red riječi nema bitnu ulogu u značenju cjeline
→ upitnost : izražavala se posebnim morfemima (npr. postponirano -ne) ili intonacijom,

- VL
→ zbog promjena u morfologiji, red riječi vrlo bitan
→ upitnost : izražavala se inverzijom.

- RJ
→ nasljedili važnost reda riječi, pa je uobičajen poredak S-V-O
→ Promjena reda elemenata dovodi do promjene značenja rečenice

LEKSIK
- dio jezika koji se najvidnije i najlakše mijenja
- slabo poznajemo leksik govornog jezika jer se rijetko pojavljuje u pisanim tekstovima
- promjene leksika se tenelje na INOVACIJI :
- a) posuđivanje riječi
- b) tvorba riječi
- c) promjena značenja

- Obnavljanje rječničkog fonda - razlozi

a) nedovoljno slikovite riječi zamijenjene „jačim“ izrazima
b) glagoli sa nepredvidljivom i nepotpunom konjugacijom zamijenjeni onima koji su predvidljivi i
potpuni
c) sklonost prema dužim riječima koje bolje odolijevaju fonetskoj koroziji
d) nekad se deminutivima (umanjenica) izbjegava homonimija

jedan dio leksičkoga fonda zajednički i KL i VL:

→ ali je u VL promijenilo značenje
➔ npr. lat. testa (ćup) - caput (glava)
→ testa prevagnula metaforom (fra. tête)
→ rubna Romanija zadržala « caput » → špa cabeza, rum cap
➔ npr. lat. caballus (kljuse) - equs (konj)
→ caballus prevladao
→ equs ostao u Špa

riječi koje su stvorene u skladu s KL, ali su nastale kasnije pa ne pripadaju KL

➔ brojni kršćanski termini, znanstveni termini u prijevodu s grčkoga,

a) promjene značenja
➔ promjene značenja metaforom (papillo, testa), metonijom
1) proširenje
= kad riječ vezana uz jezik određenih društvenih skupina ulazi u opći jezik
 2) suženje (specijalizacija)
- caballus, collocare (coucher), necare (noyer, anegar)
3) konkretizacija
= od apstraktnog do konkretnog značenja
4) pomak
= kad neka riječ prenese svoje značenje na značenje svojega sinonima
→ u promjenama značenja može biti utjecaja drugih jezika (semantički kalkovi)

- utjecaj ostalih faktora na leksik :

a) društveni faktori
b) religijski → dani u tjednu
c) etnički → kontakti s drugim narodima)

Geografska distribucija leksika

- lingvistička geografija = proučava stratifikaciju leksičkih el. i utvrditi tzv. arealne norme
→ panromanske riječi pripadaju osnovnom leksičkom fondu i često nemaju sinonima
a) Centralna Romanija vs. Lateralna Romanija
➔ talijanski, francuski, provansalski vs. Iberoromanija, rumunjski
➔ lateralne aree čuvaju starije stanje jer do njih ne dopiru inovacije što se šire iz centra

b) špa i port čuvaju stariji latinski izraz, nasuprot cijeloj ostaloj Romaniji
➔ ranija kolonizacija pa je i latinitet arhaičniji)

b) francuski se jako razlikuje od drugih romanskih jezika po leksiku

c) sardski, najarhaičniji, ima zanimljivih ostataka

d) zanimljive riječi očuvane u britanskim keltskim govorima i u berberskim dijalektima u SZ

Africi, npr. Liganj

PODJELA GLASOVA - KONSONANTI

1) S obzirom na veličinu zapreke, dijele se na:

 a) OPSTRUENTE
- b, c, č, ć, d, dž, đ, f, g, h, k, p, s, š, t, z, ž
- zapreka prolasku zračne struje veća
b) SONANTE
- j, l, lj, m, n, nj, r, v
- manja zapreka

2) Daljnja podjela OPSTRUENATA prema vrsti zapreke:

a) OKLUZIVI
- p, b, d, t, g, k
- potpuna zapreka
b) AFRIKATI
- c, č, ć, dž, đ
- potpuna zapreka, pa prolazak zračne struje kroz tjesnac
- nastali spajanjem okluziva I frikativa
c) FRIKATIVI
- s, š, z, ž f, h
- prolaz zračne struje kroz tjesnac

3) Podjela s obzirom na organe koji stvaraju glas:

a) BILABIJALI
- b, p, m
- usne se dodiruju
b) LABIODENTALI
- f, v
- Gornji zubi dodiruju donju usnu
c) DENTALI
- d, t, n, c, z, s
- vrh jezika dodiruje zube
d) ALVEOLARI
- l, r
- jezik dodiruje desni
e) PALATALI
- predpalatali: č, dž, š, ž → jezik dodiruje desni I tvrdo nepce
- pravi palatali : ć, đ, j, lj, nj → dodiruje samo tvrdo nepce
- srednji dio jezika dodiruje tvrdo nepce
f) VELARI
- k, g, h
- stražnji dio jezika dodiruje meko nepce