1

dr. sc. Petar STRČIĆ

PRIMORSKO-GORANSKA ŽUPANIJA

Mali povijesni pregled

Zagreb, 2009.
 2

UVOD

1.
Nova upravna jedinica u Republici Hrvatskoj - ustanovljena je 1993. godine -
na prvi pogled ne čini povijesnu cjelinu. Naime, ona obuhvaća kvarnersko-primorsko,
kvarnersko-otočno, liburnijsko-istarsko i goransko područje koja su, međutim,
funkcionalno-logično ipak povezana; samo je izuzetak senjsko područje koje je ušlo u
okvir susjedne, isto tako u to doba osnovane Ličko-senjske županije.
Ta prirodno geografska neusklađenost vidi se i u povijesnom aspektu, pa je
utoliko i teže dati prikladan povijesni, čak i manji pregled. S druge strane, prometna je
komponenta sačuvana u cjelini; a ona je, zapravo, osim nacionalne, u ovome slučaju
iznad svega.
Naime, upravo prostor ove Županije tisućljećima je najvažniji u povezivanju
dva osnovna prirodna i gospodarska prostora u cijeloj Hrvatskoj, a time osobito i
središnje i mediteranske Europe; to su posavsko-podunavska i jadransko-sredozemna
Hrvatska. Nije naodmet napomenuti da ova Županija povezuje i dva najznačajnija
hrvatska gradska centra: metropolu Zagreb i luku Rijeku. Zbog prirodnih uvjeta na
koji se danas u znatnom dijelu sve više oslanja gospodarstvo, a time i je u prvome
planu i zanimanje stranih zemalja za ovaj kraj, upozoravamo na to da ovdje prolazi
45. paralela (usporednica); to je i u svjetskim razmjerima važan podatak, jer ukazuje
na takve klimatske uvjete koji se i te kako odražavaju na noviju oblast privređivanja,
na turizam.
Takvi su uvjeti bili u prošlosti, a takvi su uglavnom i danas; a oni i bitnije
obilježavaju povijesne procese, uz stalne, uobičajene mijene i život niza etnosa, pa
naroda, kako onih manje tako i onih dobro poznatih, sve do Hrvata, ovdje u
 3

apsolutnoj većini aktivno prisutnih već desetak stoljeća.

2.
Ovo je područje bilo u okviru niza državnih i drugih upravnih tvorevina i
vlasti: Rimsko Carstvo, Germani, Istočno Rimsko Carstvo/Bizant, Franci, Hrvatsko
Kneštvo i Kraljevstvo, Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo Mletačka Republika, Francuzi,
Habsburška, Karađorđevićeva i Savojska Monarhija, Velikonjemački Reich, tzv.
Nezavisna Država Hrvatska, FR/NR/SR Hrvatska u FNR/SFR Jugoslavija; danas je u
okviru Republike Hrvatske. Dio ovoga područja bila je i paravojna Kvarnerska
Regenca, te Riječka Država.
U crkvenome pogledu ovo je područje pripadalo, primjerice, Tršćanskoj,
Gradiškoj, Ljubljanskoj, Puljskoj i Zagrebačkoj biskupiji, a biskupije – Krčka,
Osorska, Rapska itd. - pak, bile su sufraganske Salonitanskoj, Splitskoj, Zadarskoj,
Kaločkoj, Ostrogonskoj, Goričkoj i Zagrebačkoj nadbiskupiji ili su bile u nadležnosti
Akvilejske patrijaršije. Danas je cijelo područje u okviru Riječke nadbiskupije i
metropolije.

3.
Građa je, upravo, obilna; vrela se nalaze i čuvaju u hrvatskim državnim
arhivima, napose u Rijeci i Zagrebu, u arhivima pojedinih institucija (napose
crkvenih) i društava. Isto tako, veoma velike količine arhivalija nalazi se u inozemnim
arhivskim i drugim spremištima, napose, npr., u Vatikanu, u pojedinim državnim
arhivima Italije ( npr., u Veneciji), Austrije (npr., u Beču i Gracu), u Sloveniji (npr., u
Ljubljani), u Mađarskoj (npr., u Budimpešti) - itd. O dijaspori napose ima vrela u
pojedinim arhivima u SAD. Postoji i niz inventara i vodiča o građi u tim arhivima i
drugim spremištima građe.
Isto tako je i veoma opsežna literatura na hrvatskome jeziku i na brojnim
stranim jezicima i pismima. Postoji i niz objavljenih bibliografija.

1. RAZDOBLJE DO 6. STOLJEĆA

Ljudskoga je života na prostoru Županije primorsko-goranske bilo još u za nas

uglavnom tamnim, prethistorijskim vremenima. Tragove prastanovništva nalazimo na
 4

širokom prostoru: paleolitski ljudi nastavali su, npr., Lopar na otoku Rabu i za sobom
ostavili nožiće, strelice itd. Tragova ima i na Osorčici na o. Lošinju (tu su koštani i
kremeni ostaci ljudskoga života), pa na padinama istarske planinske Ćićarije, osobito
u podnožju Učke, na području Brseča, Mošćenica i Lovrana, inače naselja vezanih uz
Jadransko more, ponad kojega se nalaze. Ti nalazi ukazuju i na svetišta za pokapanje
mrtvih, npr., iznad Medveje. No, tragova ima do Kastavšćine i Rijeke, te, dalje, do
Lokava u Gorskom kotaru, gdje su ima nalaza lovaca.
Mnoge su od nastambi - pećine - korištene i dalje, u nama poznato povijesno
doba, pa čak i u srednjemu vijeku; u ovim krajevima tada su živjeli i urbanizirani
stanovnici.
Među ovima, svakako, najpoznatiji su prvi čije ime znamo – Iliri. Tako su Histri
(razmišlja se da su ovi mogli biti i zaseban etnos) stanovnici Istre, a Liburni su
naseljavali obalni prostor južno od Istarskoga poluotoka. Utjecali su na iščezavanje
Japoda s ovog područja. Matrijarhat, mrtvaci u skvrčenom položaju i plovila -
osnovne su karakteristike tisućljetnog života ovoga dijela Ilira, inače rasprostranjenih
na veoma širokome prostoru istočne jadranske obale i u njezinu zaleđu, u
unutrašnjosti.
Međutim, veoma rano počeli su na Jadran, pa tako i u područje Riječkog zaljeva
uplovljavati Heleni. O tome govore i legende tih uvijek znatiželjnih Grka, npr., o
stvaranju Apsirtida - Kvarnerskih otoka; među njima su o Cres i o. Lošinj stoljećima
nosili zajedničko ime Apsoros, današnji Osor, po istoimenom gradu uz usku prevlaku,
odnosno uz potonji kanal koji je od jednoga Apsorosa stvorio dva otoka - Cres i
Lošinj. Ta legenda koja govori o herojstvu i krađi, o ljubavi i mržnji, o potjeri, osveti i
smrti zapravo svjedoči o praktičnome dijelu života, o grčkim trgovačkim vezama
između dalekih obala Crnoga mora i riječkoga područja. Drugi pak grčki podaci
također spominju te iste otoke pod imenom Elektridi; a to, pak, govori također o
trgovačkim vezama, ali s dalekim sjevernim obalama Europe, gdje se nabavljao
jantar, koji je, očito, stizao na Mediteran k preko Riječkog zaljeva i Kvarnerskih
otoka. Usto, spomen kositra na tim otocima govori i o ovdašnjem tržištu u to doba
veoma dragocjenog metala.
Iz grčke literature u 4. st. prije Krista poznat je liburnijski grad Idassa; smatra se
da bi to mogao biti prvi spomen Tarsate, naselja uz utok Rječine u Jadran, na vrhu
Riječkog zaljeva. \
Taj stoljetni uhodani život Liburna i Grka nije u 4. st. u znatnijoj mjeri poremetila
 5

provala Kelta sa sjeverozapada. No, zato znatne i dugoročne posljedice imat će pojava
nove, mediteranske sile sa centrom na susjednome Apeninskom poluotoku, u Rimu.
Rimljani su u ekspanziju najprije krenuli za njih najbržim, morskim putem, preko
Jadrana, pri tome kršeći snagu tamošnjih južnih ilirskih država; a u 3. st. pr. Kr. stižu i
kopnom sa sjevera, te Histre slamaju 177. godine. Rimski osvajači postupno kreću
dalje, redom pokoravaju ilirska plemena, pa tako i Liburne u riječkome području.
Štoviše, Rim ih koristi i u borbama protiv drugih Ilira ili u svojim unutrašnjim
obračunima.
Tako, osobita su događanja 49. god. pr. Kr. u prvome građanskom ratu u Rimskoj
Republici. Tada je Pompejeva flota upravo uz liburnijsku pomoć razbila otpor
Cezarova brodovlja, i to uz obalu o. Krka, vjerojatno kod o. Sv. Marko. No, u
ukupnom zbroju ratnih dobitaka u rimskoj državi ipak je - na kraju - pobjedu odnio
Julije Cezar. No, velika kvaliteta broda "liburna" nije zaboravljena, pa je ušao kao
elitno plovilo u sastav rimske mornarice; štoviše, flota «liburna» bitno je utjecala na
Oktavijanovu pobjedu nad savezničkom flotom svojih neprijatelja - rimskoga
suparnika Antonija i njegove saveznice/ljubavnice egipatske kraljice Kleopatre.
Cezarov nasljednik Oktavijan, potonji prvi rimski car (August), mudrom se
politikom održao na vlasti; tako je, uz ostalo, skršio i ilirski otpor općenito. No,
Liburni se ipak nikada do kraja nisu inkorporirali u život velikoga Rimskog Carstva,
čuvajući dio svoje osobnosti. Rimljanima su morali uglavnom prepustiti svoja veća
utvrđena naselja, poput gradskih na otocima - Raba, Krka, Fulfinuma (ispod Omišlja),
Osora, te na susjednome kopnu - Turessa (kod Crikvenice), Bakra, Tarsatike i
Lovrana.
Rimljani nastoje Ilirik što prije pretvoriti u izvor očekivane materijalne koristi i
područje s kojega su mogli u dalju ekspanziju; tako grade i prometnice, a među njima
su i velike transverzale, kakva je bila i glavna cesta obalna cesta koja je potekla od
Akvileje preko Trsta, Kastva, Rijeke, Turessa i Senja, pa dalje, na jug, u Dalmaciju.
Na tu se veliku prometnicu kod Kastva uključivala cesta iz Pule, a od Senja je
odvojak kretao prema unutrašnjosti. Cijelo je ovo područje ušlo u novoformiranu
upravnu cjelinu Dalmaciju.
Veća se naselja intenzivnije razvijaju; njih naseljavaju Romani i drugi
predstavnici mnogobrojnih naroda Carstva, pa prerastaju i u veće u gradove. Dobivaju
i određena prava - privilegije, poput naselja Raba koje ima status municipija, s
upraviteljima, medu kojima su - uz Rimljane – i dalje nalazili (poromanjeni) Liburni.
 6

Sličan status stekao je Krk te osobito značajno jadransko pomorsko-trgovačko

raskrižje općenito – Osor. Ovaj spoj o. Cresa i o. Lošinja uskoro je dobio i
karakteristike uobičajene za tadašnji grad u Rimskom Carstvu: forum, hram, kazalište
itd. Pogodan geopolitički i gospodarski prostor ovoga dijela današnje Županije trajao
je gotovo dvije stotine godina, što je pridonijelo njegovu gospodarskom cvatu.
Temeljite promjene počinju s velikim seobom naroda, s provalama tzv. barbara s
istoka Evrope, kamo su stigli iz Azije, osobito od 4. stoljeća. Stalni su siloviti -
osobito – germanski, i to gotski udari po rimskoj državi. Potkraj toga stoljeća opet
oživljava Tarsatika, ali sada kao rimski grad gotovo u cjelini podređen vojnim,
uglavnom obrambenim potrebama. O tome svjedoči veoma dug utvrđen zid -
"Liburnijski limes", koji se pruža od Tarsatike na moru preko susjednoga Grobničkog
polja na sjeveru do Prezida u Gorskome kotaru; pokraj njega u sigurnosti je kroz
Gorski kotar tekla "japodska cesta", čiji je početak također u Akvileji uvrh
Tršćanskoga zaljeva, a završetak imala u Lici. No, ništa nije pomagalo - gotske su
provale slijedile i dalje - smatra se da je i sâm najznamenitiji gotski vođa Alarik u
početku 5. st. upravo u Tarsatici imao svoje boravište. Na kraju, Liburnija je dočekala
i konačni slom antičkog svijeta, s nestankom Zapadnoga Rimskoga Carstva u 5.
stoljeća.
U međuvremenu na istočno jadransko obalno i otočno područje, pa tako i u
područje sadašnje Županije, veoma rano stižu štovatelji Isusova nauka i žrtve, koji se
ukorjenjuju do te mjere da se veoma rano formiraju i šire vjerske zajednice. Tako se
kao prvi biskup 530. god. spominje Ticijan na o. Rabu; uskoro su poznati i osorski te
krčki biskupi; ovi posljednji su neko vrijeme imali nadležnost i nad susjednim
kopnom. Te otočne biskupije ulazile su u ingerenciju splitske, pa zadarske
nadbiskupije. Njima je pripadala i senjska biskupija, koja je, postupno, dobila u
nadležnost cijelo Primorje, ali bez susjednih otoka. Do zapadne obale potoka Rječina
crkvena je vlast bila u rukama akvilejskoga patrijarha, odnosno puljskoga biskupa.
Podižu se mnoge crkve pa - čak - i veoma veliki hramovi. Javljaju se bazilijanci s
Istoka, prvi redovnici uopće u kršćanskome svijetu.
Takva je bila državna, etnička i crkvena konstelacija prilika kada su se na
pozornicu povijesnih zbivanja i ovoga primorsko-goransko-istarskoga kraja pojavili
Slaveni, prvi put na Jadranu uopće spomenuti u spisima u papinskim spisima, i to u
Istri, potkraj 6. stoljeća.
7
 8

2. VRIJEME VELIKIH PROMJENA

1. Propast antičkoga svijeta i dolazak Hrvata

Nakon langobardskog prolaska i preko primorsko-istarskog područja prema
sjevernom dijelu Apeninskog poluotoka (potonja Lombardija), slijede i Slaveni; ovi
nisu marili za u međuvremenu uspostavljenu vlast preživjeloga dijela rimske države -
Istočnoga Rimskoga Carstva, poznatijeg pod imenom Bizant, sa sjedištem u
Konstantinopolu (Carigrad). Slavenska se plemena na području današnje Županije
primorsko-goranske uskoro profiliraju kao Hrvati koji zaposjedaju cijeli prostor osim
velikih utvrđenih romanskih gradova na otocima - Osora, Krka i Raba, s ostacima
(djelimice) poromanjenih Liburna. Hrvati drže sva ostala naselja i gradine, pa se
dotadašnji stanovnici izvan tih gradova ubrzo i pohrvaćuju, bez obzira na to jesu li
Liburni, Romani ili pripadnici drugih etnosa nekadašnje mnogoljudne i velike rimske
afro-azijsko-evropske države. Hrvati postupno prodiru i u spomenuta tri velika
gradska centra.

2. Između novih velesila

U međuvremenu se na zapadnoj evropskoj pozornici oformljuje franačka državna
zajednica, i to kao nova, veoma snažna općeevropska sila. Konfrontirala se i s
Bizantom pa i na ovome sjevernojadranskom području. Franački prodor u hrvatske
prostore doživio je, međutim, snažan vojni odgovor, čak i velik poraz upravo u
području Riječkog zaljeva; štoviše, tada, god. 799. čak je ubijen furlanski markgrof
Erik. No, u igri između te dvije velesile, Franačke i Biznata, Hrvati nisu imali
značajniju ulogu, pa su u počecima slijedećeg stoljeća Franci dobili i Istru i Liburniju,
dok su spomenuta tri otočna grada pripadala Bizantu. Zapravo, situacija se bitno ne
mijenja: Hrvati su čvrsto ukorijenjeni, o čemu govore brojni nalazi, npr., u Vinodolu,
čak i visoke umjetničke kvalitete. Brojnost tih tragova, bogatstvo i ljepota njihove
izrade govore o materijalnoj snazi, ali i o njihovoj visokoj kulturi i bogatim običajima.
Prema tituli hrvatskoga kneza Borne u središnjoj Dalmaciji – «dux Dalmatiae
atque Liburniae» - vjerojatno je da je i riječki kraj dio njegove države, i to u prvoj
polovici 9. stoljeća. No, upravo u tim kapitalnim trenucima uspona Hrvatske
Kneževine, na zapadnim obzorjima Jadrana pojavljuje se novi neprijatelj, lociran na
lagunskim otočićima kod utoka rijeke Pad u Jadran, koji će pod imenom Mletačke
Republike započeti stoljetnu bitku za supremaciju nad cijelim Jadranom. Doduše, obje
 9

hrvatske države na istočnoj obali Jadrana stalno su i s oružjem u rukama osporavali to

pravo, a i Bizant je morao priznavati njihovu snagu, pa je u istome, 9. st. odredio da
njegovi gradovi Cres, Rab i Krk, zajedno sa Splitom, Zadrom i Trogirom plaćaju
danak hrvatskim vladarima.
Hrvatski monarsi na području središnje Dalmacije i Kvarnerskoga primorja i dalje
nastoje dobiti u svoje ruke i bogata tri kvarnersko-otočna grada koja su bitno utjecala
na život cijeloga otočja; ali, i širega obalnog područja, odnosno na ono najvažnije, na
plovidbu putevima od presudne vrijednosti za pripadnike niza etnosa na Sredozemlju,
pa i na unutrašnjost njegova obalnoga područja. Jer, glavni je plovidbeni put – zbog
pogodnih prirodnih, ljudskih i drugih uvjeta, tekao uz istočnu obalu Jadrana, pa je
utjecao i na gospodarske probitke svih. U tome smislu može se gledati i prisutnost
kvarnerskih otočnih biskupa na splitskim saborima hrvatskoga kralja Tomislava u
prvoj polovici 10. stoljeća. Taj i inače moćan vladar oslanja se na latinski, uglavnom
romanski kler, a istupa protiv hrvatskih, glagoljaških svećenika; pored ostaloga i zato
da dobije za sebe bogate obalno-otočne bizantske gradove, pa tako i one na
Kvarnerskim otocima.

3. Kršćanstvo i glagoljaštvo
Radi se o tome da je kršćanstvo do kraja 9. st. u potpunosti prevladalo na prostoru
današnje Primorsko-goranske županije, i to s presudnim utjecajem sljedbenika grčke,
potonje svete braće i zaštitnika Evrope, Ćirila i Metoda iz Soluna. Prema nekim
mišljenjima, njihovi su glagoljaši kao otkupljeni robovi u Veneciji stigli nakon kraha
svoga djelovanja na sjeveru, u Moravskoj. Tako su se našli i u Istri i u Kvarnerskom
primorju, stvarajući - uz sljedbenike svete braće u dalekoj Makedoniji - najčvršće
uporište glagoljanju, i to hrvatskome.
U tome smislu najjače je glagoljaško središte na istočnoj obali Jadrana i, uopće, na
hrvatskome prostoru o. Krk, pa su na njemu i oko njega nastali i ostali do danas
sačuvani najbrojniji i najvažniji spomenici staroslavenske Službe Božje i glagoljskim
pismom pisani tekstovi na hrvatskome jeziku, uklesani u kamenu. Medu
najpoznatijim su Valunska ploča (Valun, o. Cres), Krčki (u gradu Krku) i Plominski
natpis (Plomin, istočna obala Istre) te Jurandvorski ulomci (o. Krk) iz 11. stoljeća. Iz
prvih godina poslije 1100. god. najznačajniji uopće na svijetu i opsegom najveći
kameni spomenik je Bašćanska ploča iz Jurandvora u krčkoj Bašćanskoj dolini.
Zapravo, to je krsni list svih Hrvata, jer je na njoj hrvatskim jezikom i pismom
 10

(glagoljicom) uklesana prvi put riječ hrvatski, i to vezana uz ime samoga hrvatskog
kralja Zvonimira (ne treba zaboraviti da u to doba tek započinje proces formiranja
etnosa pod imenom Englezi). Izradili su ju benediktinci. Hrvatsko glagoljaštvo je
ovdje toliko snažno da ga je, konačno, i sâm nasljednik Sv. Petra u Rimu podržao,
iako se nije uklapalo u njegovu opću evropsku politiku, pa tako ni osobito snažno i
plodno djelovanje krčkoga glagoljaškog svećenstva.
Papinu je politiku svesrdno u 11. st. podržao i osorski biskup Gaudencije, potonji
svetac, do danas i jedini u Zapadnoj Hrvatskoj uopće, pa tako i u Primorsko-goranskoj
županiji; i on je bio benediktinac, možda s o. Lošinja, a moći mu se nalaze u Osoru.
Moći Sv. Krištofora nalaze se u Rabu, a znatan broj moći (čak 35 svetaca) u
prekasnome umjetničkom djelu/relikvijaru koji je Bogorodičinu svetištu na Trsatu
poklonila Barbara, hrvatska kneginja Frankopan i srpska despotica Branković.
Ojačana je Venecija - nakon što se učvrstila u dijelovima zapadne i južne Istre -
nastavila s oružanim nastojanjima širenja svoje vlasti, ali se, pri tome, morala stalno
sukobljavati s Hrvatskom Kraljevinom. Tako, otoci povremeno prelaze iz ruku u ruku,
ali sa stalnim snaženjem hrvatskoga utjecaja. To se ogleda i u vladarevu pozivanju
spomenutih sljedbenika Sv. Benedikta u ove krajeve; ti su veoma naobraženi i
marljivi redovnici – prvi u zapadnome kršćanstvu - u znatnoj mjeri unaprijedili
gospodarstvo i bitno utjecali na širenje prosvjete te na razvoj i čuvanje hrvatske
kulture. Medu prvim opatijama benediktinci su zasnovali onu Sv. Petra na Rabu, a
najveća koncentracija njihovih samostana na istočnoj obali Jadranskoga mora upravo
je na o. Krku. O njihovu značenju govori i Evanđelistar, pisan na latinskom jeziku,
pismom beneventana, i to u Osoru oko 1080/82. godine, te spomenuta «Bašćanska
ploča» pisana na hrvatskom jeziku, glagoljicom; tu je i osorski biskup, potonji splitski
nadbiskup Lovrom, benediktinac koji je bitnije utjecao na razvoj hrvatske državne
politike. Od središta glagoljaštva napose je poznat Vrbnik, u kojemu su sačuvani i
prvi rukopisi iz radnoga srednjega vijeka: Grškovićev apostol i Premudini ostrišci,
primjerice; Kločev glagoljaš iz početka 11. st. nađen je u Frankopana. Tako, od oko
770 sačuvanih glagoljskih rukopisa uopće, gotovo 470 ima vezu s o. Krkom.
Veliko razdoblje Hrvatskoga Kraljevstva zamire sa smrću kralja Dmitra
Zvonimira, pa potkraj 11. st. u oružani kaos upada i područje Županije. O ne baš
ugodnom životu u ovome kraju govore i francuski križari koji su njome prošli na putu
prema Sv. Zemlji u nastojanju da ju oslobode od «nevjernika»; a veliki arapski
znanstvenik Edrisi spominje samo Lovran, Bakar i Bribir, pa bi to moglo biti
 11

svjedočenje o tome da su druga veća naselja privremeno zamrla

.
3. TOBOŽNJI «MRAČNI» SREDNJI VIJEK (12–15. st.)

1. Formiranje kneževine Krčkih

O dijelu povijesnih zbivanja u ranome srednjemu vijeku već je bilo riječi. Već
i iz tih natuknica vidljivo je da riječ nije o «mračnome» srednjemu vijeku, kako se
povremeno kaže u literaturi. O tome govori fenomen otočnih aristokrata.
Hrvatsko je Kraljevstvo na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće pripalo mađarskoj
dinastiji Arpadović, ali uz otpor, pa i Rabljana; doduše, zakratko je Rab i pripao
Mađarima, ali Mletačka Republika vješto je iskoristila kaotičnu situaciju te uskoro na
duže vrijeme prisvojila i taj otok. Drži se da je ostali dio današnje Županije ostao u
okviru Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva, no, ipak zakratko, jer, krećući u ime
akvilejskoga patrijarha, iz tršćanskoga kraja stižu Devinska Gospoda, koji zaposjedaju
područje do Rječine, pa tako taj dio Županije ulazi u višestoljetnu užu interesnu oblast
njemačkih zemalja. Isto tako, Mlečići su – osim o. Raba – u prvim desetljećima 12. st.
zaposjeli i druge otoke, pa iako ih povremeno i gube, postupno upravo u Riječkome
zaljevu stvara se sve uočljiviji, višestoljetni granični državni trokut između Mletačke
Republike, njemačkih vladara odnosno feudalaca i Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva.
Gotovo istodobno, na duže vrijeme sređena je i crkvena uprava, pa tako i
područje zapadno od Rječine pripada puljskome biskupu (podređena je i dalje
patrijarhu u Aquilei, kome povremeno pripada i čabarsko i gerovsko područje u
Gorskome kotaru). Istočno od Rječine, tamošnje područje ulazi u okvir novoosnovane
Krbavske, potonje Krbavsko-modruške biskupije; ova je, pak. u ingerenciji
nadbiskupa u Splitu. I dalje djeluje Krčka, Osorska i Rapska biskupija koje su u 12. st.
ušle u nadležnost novoosnovane Zadarske nadbiskupije.
Ovdje treba zabilježiti i prvi posjet jednoga nasljednika Sv. Petra. Naime,
Aleksandar III. na putu za Veneciju (zbog nevremena) boravio je u Zadru, pa je u
nastavku puta 1177. god. boravio u Rabu; ovdje je Sv. Mariji Velikoj ili Uznesenju
Blažene Djevice Marije posvetio novu stolnicu Rapske biskupije.
Sve tri spomenute moćne feudalne strane nastoje učvrstiti svoju vlast nad
svojim područjem današnje Županije ili prijeći granične linije. One, pak, cjeline koje
imaju stariju svijest o svojim pravima, a i stoga što su bili važni gospodarski ili
politički subjekti, nastoje što bolje očuvati svoj autonoman život. Tako su i Rabljani
 12

očuvali neke sloboštine, ali kneza im ipak imenuje dužd Serenissime, i to uglavnom iz
redova svoji, mletačkih plemića; slična je situacija i na o Cresu. Venecija pri tome
pazi da se ti upravitelji previše ne osile, a osobito gledaju na to da ne postanu
nasljedni. No, na o. Krku inače promućurni Mlečići - prevarili su se.
Najveći jadranski otok, naime, od Mlečića je dobio je u zakup Dujam I.; žena
mu je Marija. Za sada je Dujmovo podrijetlo nepoznatoga korijena i ishodišta; ali
njegovi nasljednici sebe su smatrali potomcima rimskih aristokrata, Frangepana ili
Frangipana. Već Dujmovi prvi nasljednici uspjeli su pretvoriti otok, najprije, u
nasljedni zakup, a potom i u svoje nasljedno kneštvo/feud. Veoma vještom igrom
među moćnijima od sebe stvorili su znamenitu obitelj knezova Krčkih - jedine
feudalce koji su se stoljećima održali na otocima uopće, uz obje jadranske obale.
Štoviše, ta je obitelj već u istome 12. st. prešla na susjedno kopno, u službu hrvatsko-
ugarskih vladara Arpadovića, te je dobila Modruš, pa Vinodol, Senj itd.
Domaći je puk znao i oružjem braniti svoja prava, pa, npr., Osorani ubijaju
mletačkog kneza. Nije lako ni knezovima Krčkima, jer su se - uz grad Krk sa snažnim
romanskim ostacima – na o. Krku formirale i svojevrsne slobodne hrvatske općine,
zajednice s kaštelima/gradićima Baškom, Vrbnikom, Dobrinjem i Omišljem. Stoga se
općenito na otocima ne mogu ustaliti klasični oblici feudalnih odnosa, pa je tako na
Cresu naturalna renta i tlaka uglavnom zamijenjena novčanim podavanjima, odnosno
takvom vrstom odnosa iz kojega će se razviti i kolonat (potrajao je čak do 40-ih
godina 20. stoljeća). No, ima sukoba i između pojedinih otočnih slojeva, jer u starim
gradovima i dalje traje podjela na plemiće i pučane, a ona se javlja i drugdje. Tako,
npr., god. 1372. god. u Velikome je vijeću o. Raba 66 rapskih plemića i samo 16
pučana. Na Krku, međutim, osiljeni knezovi Krčki sami određuju tko će biti plemić, a
nezadovoljni i plemići i pučani nemaju šanse u sukobima s njima, iako su pojedinci
čak i bogati. Knezovi su toliko moćni da si mogu za otok dozvoliti statutarno
određivanje odnosa, ali tek 1388. godine.

2. Papina podrška glagoljanju

Odnosi su ponešto-drukčiji na susjednome kopnu, na posjedima grofova
Devinskih, zapadno od Rječine, i imanjima knezova Krčkih, istočno od utoka u
Jadran toga povećega potoka. Ovdje ima i čvršćih feudalnih oblika odnosa, pa o moći
knezova govori i to da su se već 1288. god. odlučili na stvaranje Vinodolskoga
zakona. Time je nastao jedan od najranijih i najvažnijih hrvatskih pravno-povijesnih,
 13

ali i kulturnih spomenika općenito; vrijednost mu se s pravom uspoređuje s drugim

statutima u tadašnjoj Europi. Tekst je zapisan u Novome Vinodolskome, u prisutnosti
kneza Leonarda i njegovih dvorjana te predstavnika slobodnih općina Bakra, Bribira,
Drivenika, Grižana, Grobnika, Hreljina, Ledenica, Novoga i Trsata; općine, naravno,
priznaju vlast feudalca u određenim oblastima života.
Akt je, kao i onaj spomenuti krčki u Vrbniku sto godina kasnije, napisan
hrvatskim jezikom, na glagoljici. Naime, intenzivno se i dalje razvija glagoljaška
kultura, napose na o. Krku, pa do toga doba sve brže Hrvati ulaze u (uglavnom)
romanske gradove, u otočna gospodarska, politička, vjerska i upravna središta Rab,
Osor i Krk. Sami knezovi Krčki čvrsto i snažno stoje iza te kulture, kako vidimo, i u
upravnome životu. Veliku podršku u tome promicanju kulture i pismenosti na
hrvatskome jeziku dao im je i sâm papa, potvrđujući 1248. god. senjskome biskupu, a
četiri godine kasnije i benediktincima podno Omišlja da se u obraćanju Bogu mogu
služiti materinskim jezikom. Uz praktično provođenje u život, jer se glagoljica širila s
umnažanjem posjeda Krčkih, to je značilo čuvanje već tada ugroženoga hrvatskoga
identiteta upravo na kneževskim posjedima, pa i nekih osnovica hrvatske državnosti iz
ranoga srednjega vijeka.
U snaženju Krčkih velika im je prednost dobro snalaženje u mletačko-
hrvatsko/ugarskim konfliktima, a osobito provala Tatara u Hrvatsku, i tom prigodom
kneževska pomoć ugroženome vladaru. Uz tu provalu 1242. god. vezana je i legenda
o strašnome tatarskom porazu na Grobničkome polju, o boravku kralja Bele na o.
Krku i Cresu.

3. Ponovno Rijeka
U 13. st. pada i pojava prvih sljedbenika sv. Franje u ovome kraju, na o. Krku,
pa i o boravku samoga Sv. Franje u gradu Krku i na Trsatu. A osobito treba upozoriti
na legendu o boravku Sv. Kuće iz Nazareta na Trsatu u periodu od 1291. do 1294.
godine, kada je na rukama anđela "odletjela" u Loreto, na Apeninski poluotok.
Knezovi Krčki uskoro su počeli njegovati Bogorodičin kult na Trsatu, povjerivši ga
franjevcima, tako da je crkva sa samostanom jedno od najstarijih marijanskih
hodočasničkih središta u Hrvatskoj. Treba zabilježiti i to da dolazi kraj znamenitim
benediktincima u ovome kraju, kojemu su podarili, osim one materijalne i duhovne
prirode, još i mnoge kulturne vrijednosti, napose vezane za glagoljicu.
Preko Rječine, pak, u 13. st. opet uskrsava naselje na desnoj obali Rječine,
 14

ovaj put - po jednome mišljenju - pod imenom Rika, a uskoro i kao Flumen, pa
Fiume, nerijetko i s pridjevkom Sv. Vida, po svecu-mučeniku iz Sicilije, u čiju je čast
ovdašnji feudalac podigao kapelu (postoji i mišljenje da je to učinjeno na temeljima
još starijega, slavenskog božanstva Svantovida ili Svetovida).
Tu Rijeku, iako tek u blagome usponu Mlečići žele skršiti, no tadašnji Riječani
ipak nastavljaju razvoj naselja, uglavnom osloncem na trgovinu. Moćni kaštel Trsat
ponad nje, u rukama Krčkih, nije im neprijatelj, a knezovi Rijeku neko vrijeme i drže
u svojim rukama. I drugi riječki gospodari, Devinci ulaze u razne sukobe, pa grad
dobiva čvršće bedeme i feudalčev kaštel.

4. Feudalni sustav
Na taj dio Županije dugoročno nije djelovalo okupljanje hrvatskih zemalja u
rukama moćnoga i ekspanzivnoga hrvatsko-ugarskoga vladara Ludovika I, što mu je
donijelo, uz ostalo, i Osor, Krk i Rab; a nisu se promijenili ni status ni moć knezova
Krčkih. Na prostoru preko Rječine i dalje se učvršćuje feudalni sustav u pograničnoj
Kastavskoj gospoštiji, čiji su predstavnici nadležni i za liburnijsko-istarske kaštelsko-
općinske zajednice Veprinac i Mošćenice. Doduše, i ovdje su već kmetovi uglavnom
slobodni, ali gospodarski su zavisni, sa znatnim novčanim i naturalnim podavanjima
(zajednička i osobna); štoviše, Kastavci povremeno moraju i na tlaku. Uvriježeni se
susjedski odnosi između Kožljaka u Istri i Mošćenica u 14. st. preciziraju u dijelu
čuvenoga Istarskoga razvoda, a između feudalca i podložnika urbarima, npr.
Rašporskim urbarom iz istoga stoljeća, koji govori o dijelu današnjega Županijskoga
istarskoga Krasa i tamošnjih Žejana, Velih i Malih Mune koje su pripadale grofovima
Goričkima te urbarom Kvarnerskih imanja Devinaca s prijelaza stoljeća, kada
tadašnju Rijeku, Kastav, Veprinac, Lovran, Mošćenice i Brseč dobivaju novi feudalci
- Walsee. Taj akt govori o visoko razvijenim robnonovčanim odnosima u tome
feudalnome odsječku života liburnijske Istre, što - uz slične i kolonatske odnose na
otocima te slobodne vinodolske općinske zajednice na tamošnjem feudu - ukazuje i na
osebujniji razvoj na od 13. do 15. st. na današnjemu županijskome prostoru. A tada
naglo dolazi do nove povijesne mijene.

5. Osmanlijske provale
Borba za prijestolje u Hrvatsko-Ugarskome Kraljevstvu Veneciji je dala
prigodu da što novcem, a što silom otoke opet vrati u svoj posjed. Doduše, osim Krka,
 15

koji i dalje neprikosnoveno drže knezovi Krčki, u borbama je stradao i Rab; a Osor su
kuga i đenovska flota tako uzdrmali, da njegovu ulogu sve više preuzima Cres. Ali i
knezovi Krčki dostižu zenit svoga razvoja - bili su i banovi, tj. hrvatski potkraljevi,
orođeni s vladarskim europskim kućama, s posjedima širom Hrvatske te u bosanskim,
slovenskim, austrijskim i talijanskim zemljama. Bitno utječu na politiku na Jadranu i
u centralnoj Evropi, čak i na izmjene dinastija u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu.
Vrhunac moći dostižu u doba banova - oca Ivana V. i sina Nikole IV, u drugoj
polovici 14. i u prvoj polovici 15. stoljeća. Vladar im, npr., daje u zalog gotovo
cijelu/ondašnju Hrvatsku, a šire se i u Bosnu. Konačno, sâm papa u osobnome susretu
u Rimu Nikoli IV. potvrđuje (tobožnje) antičko podrijetlo te mu dodjeljuje grb, a time
i ime uglednih, ali tada osiromašenih rimskih aristokrata Frangepana/ Frangipana.
No, i dalje snažno utječu na plodan razvoj hrvatske kulture zasnovane na
glagoljanju i glagoljici, pa u tom pogledu odskaču novljanski i bribirski brevijari iz
toga 15. stoljeća. Uskoro, polovicom toga vijeka cijepa se obitelj, a time i time i
golema državina, na niz manjh, neracionalnih gospodarskih cjelina. Usto, dolaze u
sukob s vladarima, a tu je i nova napast - Osmanlija počinje im nagrizati imanja, a
Venecija im 1480. god. otima čak i (prvi poznati) zavičaj – zaposjela je i zadržala Krk
kao posljednji jadranski otok koji još nije imala. Iako su pojedinci i dalje bili moćni,
obitelj Krčkih ide prema zalazu.
Istodobno, započinje brži uspon tadašnje Rijeke Sv. Vida, uskoro i Bakra.
Štoviše, prvi put u vrelima spomenuto je i jedno naselje u Gorskom kotaru - Delnice
(1438.), a zatim Lokve (1454), preko kojih teče trgovački put s obala mora prema
unutrašnjosti Hrvatske. Naselje na desnoj obali Rječine sve više dobiva značenje
većega trgovačkoga, pomorskoga i obrtničkog centra. Drvo za gradnju brodova i za
izvoz stiže iz Gorskoga kotara i Kastavštine, željezo iz Austrije i Gorskoga kotara,
trguje se i s najudaljenijim dijelovima Apeninskoga i Balkanskog poluotoka te s
ostalom Evropom; naravno, i s gotovo svim hrvatskim naseljima, napose onima na
obali. Tadašnji su Riječani i dalje uglavnom Hrvati, čakavci, a zbog poslova i zarade
sve češće se ovdje zadržavaju i pripadnici drugih naroda. Oni bivaju i sve utjecajniji,
što se uočava u nastojanjima da se u riječku župu i kaptol kao službeni uvede latinski
jezik i pismo umjesto hrvatskoga jezika i glagoljskoga pisma. Rijeka se razvija s
određenim samoupravnim pravima, naravno, u onakvome opsegu koliko je to
odgovaralo feudalcu, u drugoj polovici 15. st. Habsburgu koji se pojavio i na obali
Riječkog zaljeva. Ti su austrijski magnati dobili i kastavsku, veprinačku i mošćeničku
 16

općinu kao i Trsat. Feudalac je novim posjedima statutima potvrdio neka stara
općinska prava, osuvremenili život s novima i potvrdili svoju vlast.
U međuvremenu traje razdoblje nesreća, posebice u vezi s osmanlijskim
prodiranjima i osvajanjem hrvatskih krajeva. Donekle se i pod dojmom odjeka tih
zbivanja može razumjeti i vječna tema života i smrti koju je majstorska ruka Vincenta
iz Kastva prikazala u crkvi Sv. Marije na Škriljinah u Istri u obliku znamenita ciklusa
zidnih slika - Mrtvačkoga plesa na Beramskim freskama; a također su tu i prizori iz
života Majke Božje itd. Sve je više prognanika i izbjeglica iz ostalih krajeva Hrvatske
te Bosne i drugih istočnih balkanskih zemalja. Frankopani ih i organizirano
naseljavaju u Gorski kotar i na o. Krk, gdje se inkorporiraju u život ovdašnjega
pučanstva; i pripadnici drugih etnosa pohrvaćuju i postaju katolici; no, u dijelu
Gorskoga kotara ostaju u okviru svoje etničke i vjerske pripadnosti, pa se postupno
iskazuju kao pravoslavci i potonji Srbi.
O životu dijela Gorskog kotara lijepo svjedoči frankopanski Modruški urbar, s
podacima i o Vrbovskome, Bosiljevu, Lukovdolu i Gomirju. U Liču Frankopani
kopaju i prerađuju željeznu rudaču, a drugdje i ostale kovine, pa čak i zlato i srebro.
Uspješno započet razvoj i dalje temeljito remete provale Osmanlija koji su
preko Grobnika i Klane nadirali prema slovenskim i talijanskim zemljama, usput
pustošeći i Gorski kotar, pa je čak stvoreno i ime "Turska cesta". Borbi protiv
Osmanlija napose su veliki obol dali Frankopani (Martin se, npr., borio i na Kosovu,
Krsto je prodirao u Bosnu itd.), ali i drugi iz ovoga područja, pa tako i Dominisi iz
Raba; tako je Ivan, biskup senjski, vesprimski (u Mađarskoj) i ankonski biskup (na
Apeninskome poluotoku), te papin nuncij za Ugarsku, kao zapovjednik dijela
kršćanske vojske 1444. god. zajedno s hrvatsko-ugarskim kraljem poginuo u bitki s
Osmanlija, u Varni na obali Crnoga mora, u Bugarskoj. A slom dijela hrvatskoga
plemstva na Krbavskome polju potkraj 15. st. (gdje se napose istaknuo Bernardin
Frankopan) otvorio je dugi, tragičan period, pa je i modruški biskup morao potražiti
novo sjedište, u Novome Vinodolskom.
Ipak, i u to doba velikih nesreća stvaraju se nove vrijednosti, na granici
između romanike i gotike. Uz učvršćenje starih gradskih i kaštelskih zidina i utvrda u
nizu naselja, podižu se građevine i drukčijih vrijednosti, npr., u Osoru gradska
vijećnica, u Cresu katedrala, a s dolaskom franjevaca na krčki otočić Košljun
započinje stvaranje tamošnje kulturne riznice.
 17

4. RATOVI I OKRETANJE MORU

1. Dolazak habsburške vlasti (15-16. st.)

Osmanlijske provale i osvajanja nisu bile jedini takav sadržaj u tim nesretnim
vremenima, jer je područje današnje Županije upalo i u žrvanj novih mletačko-
austrijskih sukoba. Tako je najistočniji dio hrvatskoga istarskog Krasa pripao Austriji,
Rijeka je snažno udarana od Mlečića, a na suprotnoj, mletačkoj strani ugrožen je Cres.
Osmanlije i dalje bitno utječu na hrvatsku sudbinu, pa i u tolikoj mjeri da - nakon
poraza vojske posljednjega hrvatsko-ugarskog kralja iz poljske dinastije Jagelović
1526. godine - dio hrvatskog plemstva predaje svoju sudbinu u ruke Habsburgu, a
time i Gorski kotar te preostali dio Kvarnerskog primorja. To, međutim, ovom kraju
puno ne pomaže pa Osmanlije i dalje pustoše Gorski kotar, a napadaju i Grobnik pa
čak i Bakar na samome moru.
Situacija se mijenja donekle kada u Senj i susjedno područje započnu pristizati
skupine izbjeglica, pa i iz istočnih južnoslavenskih i balkanskih područja, koji su
uskoro postali poznati i u evropskim razmjerima pod imenom uskoci. Ovi iskusni
ratnici snažno odgovaraju na osmanlijske prepade, no, nakon niza godina, izmjenom
političke konstelacije napadaju i mletačke posjede, osobito susjedne otoke Krk, Rab i
Pag. Zbog ojačale vojne discipline i tereta, ali i štićenja plemićkih povlastica u tome
pogledu, Rabljani se neuspješno bune protiv Mlečića, dok Riječani dobro surađuju s
uskocima zbog trgovine njihovom opljačkanom robom i dovedenim robljem. I Rijeka
i Bakar grade brodove za uskoke koji haraju obalama i desetljećima utječu i na
sudbinu sjevernog Jadrana.
Frankopani i dalje gospodare Gorskim kotarom i dijelom Kvarnerskog
primorja, ali sa znatno smanjenim prihodima. Naime, zbog osmanlijskih pustošenja
propada gospodarstvo, a za polovicu se smanjio i broj Gorana. Na najvećem dijelu
toga područja u drugoj polovici 16. st. Frankopane smjenjuju Zrinski koji su se bolje
snašli u teškim vremenima. Tako, oni snažno aktiviraju trgovačke veze Vinodola
preko Gorskog kotara s ostalim dijelovima Hrvatske, pa i sa Slovenijom i
Mađarskom. Njihov Bakar postaje snažna konkurencija susjednoj habsburškoj Rijeci.
Zahvaljujući bolje organiziranoj obrani od Osmanlija, na širemu hrvatskom
prostoru cijeli kraj se postupno oporavlja, o čemu govori i niz urbara (Bakar, Hreljin,
Novi, Grobnik itd.). Tome pridonosi i povratak dijela starosjedilaca, a i naseljavanje
novoga stanovništva. Medu njima su se u dijelu Gorskoga kotara stalno nastanili i
 18

spomenuti Srbi i Vlasi; značajan njihov duhovni centar postat će manastir u Gomirju.

2. Novi kulturni procvat

Ova su stoljeća znatno obilježena i djelovanjem nekoliko snažnih ličnosti,
naravno, pored pripadnika obitelji Frankopan, koji su ostavili čvrst trag u svjetskoj
znanosti i kulturnoj baštini. Tako je kanonik Blaž Baronić iz Vrbnika udario pečat
senjskoj tiskari iz koje su izašle (gotovo) najstarije hrvatske knjige, tiskane na
glagoljici. Osmanlijska opasnost pridonijela je da u tadašnju Rijeku stigne modruški
biskup Šimun Kožičić Benja i započne s tiskarskom djelatnošću također glagoljskim
pismenima (npr. Misal hrvački).
Iz vinodolskih Grižana kreće na svoj slavni umjetnički put najslavniji sin
današnjega županijskoga prostora toga vremena - Julije Klović Kroata koji je (do
konačna počinka u Rimu 1578) postao znamenit likovni umjetnik u svjetskim
razmjerima, čak i učitelj El Greca; toliko se istaknuo svojim kistom da je nazvan
«Michelangelom minijature». Franjo Petris (iz Cresa) i Marko Antun Dominis (iz
Raba) mislioci su također poznati u svjetskim razmjerima; prvi, papin prijatelj,
osobito se istaknuo u filozofiji, a drugi, kao, senjski biskup, splitski nadbiskup, primas
Hrvatske i Dalmacije, u Engleskoj oxfordski milord i windsorski dekan, te kao
političar, prirodoznanstvenik, filozof i teolog.
Riječki kapetan Franjo Barbo Kožljački (Istra) poticao je prevođenje vjerskih
knjiga na hrvatski jezik i tiskanje glagoljicom, šireći tako protestantsku misao. Ivan
Klobučarić s o. Krka, augustinac, slikar je i habsburški dvorski kartograf, koji je prvi
precizno učinio niz geografskih crteža istočne obale Jadrana, pa I Riječkoga zaljeva,
o. Krka I tadašnje Rijeke. Franjevac Franjo Glavinić iz Kanfanara u Istri (roditelji su
mu iz Bosne) plodno je djelovao i u trsatskome samostanu, dajući niz povijesnih i
vjerskih knjiga. Riječanin Vinko Jelić, kanonik, bio je dvorski pjevač i glazbenik.
Takav visok broj intelektualaca na ovome prostoru, i k tome još od iznimne
vrijednosti, k tome još na čelu s Frankopanima, od kojih se gotovo svaki i posebno
ističe u kulturi, politici ili na vojnom planu, otkriva veoma široke mogućnosti razvoja
ovdašnjega prosvjetnog, znanstvenoga života, ali na znanje i vještinu ovdašnjega
svijeta da se dokažu i razviju u ličnosti koje dominiraju u oblastima svojega rada
širom Evrope.

3. Gospodarski oporavak
 19

U međuvremenu dolazi kraj ere senjske uskočke dominacije na Jadranu,

pomagane dijelom i od Primoraca, ali slom tih uskočkih ratnika popraćen je ratom.
Naime, oružanih okršaja bilo je i prije, pa i oštrijih, a Mlečići u više navrata blokiraju
primorske luke. Uskoci haraju i susjednim otocima te duboko u Istri (prvi je prostor u
vlasti Republike, a drugoga je u znatnom svojem dijelu vlasnik Habsburg) što u općoj
konstelaciji evropsko-mediteranskih interesa velikih sila dovodi do «uskočkoga rata"
(1615-1917). Pored ostaloga, spaljeni su Volosko i Lovran, napadnut je Bakar,
zauzete Mošćenice. Na kraju, žrtvovani su uskoci, raseljeni su, a rat je pojedinim
područjima štetu nanio na veoma dugi rok.
Oporavku je cijeloga područja relativno iznenada i znatno pridonio Gorski
kotar. Ovdje tadašnja generacija Zrinskih znalački unapređuju gospodarstvo. Snaže
promet i naglije razvijaju Bakar kao pretovarno-trgovačku luku. Eksploatira se
goransko šumsko bogatstvo, upravo - drvo, pa željezna rudača, pa se sirovina ili
proizvodi izvoze ili prerađuju; Zrinski dovode brojne stručnjake iz susjedne Slovenije,
ali čak i iz Češke i Njemačke. Tako se naglo razvijaju Lič, Čabar, Fužine itd. Na
drugoj, pak, strani državne međe tisućljetno trajanje Serenissime ide prema zalazu; a
kada se u doba prekooceanskih otkrića Mlečići više nisu tako vješto snalazili, u
nastojanju da održe svoj veoma visoki standard života pojačavaju eksploataciju i
svojih kvarnerskootočnih posjeda. Tako, zbog neracionalne gospodarske politike
Venecije, Krk, do 15. st. najbogatiji otok na Jadranu, naglo siromaši, a Osor, jedan od
najznačajnijih prometnih središta, više se nikada nije oporavio (do danas).
Duže je trajalo dok se aktivira1a borba za opstanak, pa krčki Boduli sami
počinju koristiti sve slabosti lagunske države na izdisaju. Tako se otoci počinju
oporavljati, trgujući i sa susjednim kopnenim i udaljenijim Apeninskim poluotokom;
pri tome krše niz mletačkih odredbi. Mlečići uzalud jačaju kontrolu, sada se
miješajući i u upotrebu govornoga jezika i pisma, tražeći - zbog financijske i druge
kontrole - da se akti i drugi pisani materijali pišu na talijanskom jeziku i latinicom, a
ne samo na hrvatskom jeziku i glagoljicom. No, mletačkoj državnoj blagajni svi
napori ne donose neke veće novčane probitke.
Oporavlja se i riječko i liburnijsko područje, iako uz snažan otpor pa i bune
protiv novih moćnih feudalaca – isusovaca, koji u vrh Riječkoga zaljeva s
Apeninskoga poluotoka stižu u 17. stoljeću. Tako su oružane bune protiv njih - jezuiti
centar imaju u tadašnjoj Rijeci - u više navrata podizali stanovnici veprinačkoga,
mošćeničkog i kastavskog područja odbijajući prihvatiti zastarjele i preživjele
 20

kmetske obveze, na kojima isusovci grubo insistiraju. S druge strane, ti su učeni

redovnici visoko podigli razinu obrazovanja, osobito s osnivanjem gimnazije u
tadašnjoj Rijeci 1627. godine, koja je dobila i neke sveučilišne povlastice. Djeluju i na
kazališnome i graditeljskom polju; dovršavaju crkvu Sv. Vida u Rijeci (gradila se čak
104 godine!), ali ne uspijevaju završiti velebni hram u Kastvu (trebao je biti najveći u
Zapadnoj Hrvatskoj i Južnoj Sloveniji).
Međutim, cijelo to stoljetno isusovačko veoma značajno kulturno-prosvjetno
djelovanje u snažnoj je sjeni zbog neinkorporacije tih redovnika u ovdašnje tkivo
hrvatskoga puka (o čemu govore i brojne čak oružane bune protiv njih). Isusovci su
uglavnom bili Talijani koji su bitno utjecali na početak i ubrzanu talijanizaciju viših,
vladajućih riječkih slojeva; to je dugoročno pogubno djelovalo, pa je znatne odjeka
imalo na kasnija nacionalno-politička zbivanja na ovome prostoru, napose u tadašnjoj
Rijeci, i to na štetu apsolutno većinskoga, hrvatskog puka.
Istodobno na Trsatu traje barokizacija tamošnjega Bogorodičina hrama te
obnova (izgorjela) samostana njegovih čuvara/franjevaca. Uz ostalo, oni se počinju
isticati i s umjetničkim djelima više majstora. Barok stiže i drugdje, i to onim tempom
kako se sa smirivanjem ratnih neprilika naselja otvaraju široj okolici, pa sve brže
nestaju i zidine i utvrde. Gospodarski uzlet osobito dolazi do izražaja u graditeljskoj
djelatnosti, napose u podizanju brojnih crkava ili širenja starijih. Od dvoraca ističu se
oni Zrinskih, u Bosiljevu, Čabru, Brodu na Kupi i Severinu te u Kraljevici.
 21

4. Pad Zrinskih i Frankopana; posljedice

U međuvremenu privodi se kraju višestoljetno djelovanje dviju najodličnijih

hrvatskih feudalnih obitelji - Zrinskih (Bribirski, Šubići) i Frankopana (knezova
Krčkih).
Frankopani su od prve svoje pojave na o. Krku u počecima 12. st. uspjeli
postati i posjednici susjednoga vinodolskog i senjskog te ličkoga i krbavskoga
područja; bili su načelnici gradova u Dalmaciji i Istri, vlasnici posjeda u Austriji,
Bosni, Hrvatskoj, Mađarskoj, Švedskoj, na Apeninskome poluotoku. Bili su
nadbiskupi u Mađarskoj, hrvatski banovi/potkraljevi, danski kraljevski namjesnici u
Švedskoj, pouzdanici careva i kraljeva, diplomati, ratnici, graditelji, književnici;
orođeni su bili i s evropskim vladajućim dinastijama. Najuporniji su na svijetu čuvari
staroslavenske (starohrvatske) Službe Božje i glagoljske baštine, i na književnome, i
na upravnom i na drugome polju. Jedina su otočna aristokratska obitelj koja se na
Jadranu održala od 12. do 17. stoljeća, odnosno toliko dugo – više od pola milenija.
No, polovicu 17. st. dočekuju sa znatno smanjenim imanjima, u Primorju samo s
Novim Vinodolskim; znatno su na taj gubitak njihovih posjeda utjecali Osmanlije do
15. st. dalje pa Zrinski. Istodobno, Zrinski ponovno dostižu zenit, te su hrvatski
potkraljevi/banovi i gospodari znatnih dijelova Gorskog kotara i Primorja, štoviše i
primorsko-senjski kapetani u Vojnoj krajini. Ubrzali su gospodarske promjene pa
Bakar postaje gotovo najznačajnija luka u hrvatskom dijelu Habsburške Monarhije
(šampanjac «Bakarska vodica» izvožen je morskim putovima po mediteranskim
zemljama, ali čak i u Švicarsku), a raste značenje i susjedne Kraljevice, u koju se, u
novoizgrađeni kaštel/grad slijeva golema kulturna baština s raznih strana svijeta.
Braća Nikola i Petar Zrinski, Petrova žena Katarina te njezin brat Franjo Krsto
Frankopan istodobno su i značajni književnici. Osobito se ističe Frankopan, a svi oni
djeluju u okviru tzv. ozaljskoga kruga koji je utjecao na razvoj hrvatskoga
književnoga jezika, a time i na snaženje svijesti o zasebnome identitetu hrvatskoga
etnos.
Globalnoj, evropskoj politici Habsburga i njihovoga vladajućeg kruga u
Monarhiji, međutim, nije odgovaralo snaženje Zrinskih i Frankopana i njihovo
nastojanje da u prvome planu državne politike bude borba protiv Osmanlija. Hrvatski
aristokrati nastoje spasiti svoja imanja, ali time i preostalu Hrvatsku od Osmanlija; no,
i protiv očitijih presizanja dvora, time i Nijemaca za hrvatskim zemljama (Vojnu
 22

krajinu već drže u rukama, slavonska područja preoteta od Osmanlija daju njemačkim
plemićima). U takvoj situaciji Zrinski, sa slovensko-njemačkim i mađarskim
aristokratima pripremali su otpor dinastijsko-njemačkoj politici, kojemu se pridružio i
Frankopan; tražilo se saveznike u Parizu, na kraju čak i u Istanbulu.
Na primorsko-goranskim imanjima Zrinskih i Frankopana započelo je
okupljanje ustanika. No, apsolutno nadmoćan habsburški dvor radikalno i brzo riješio
je problem - godine 1670. zaplijenjena su imanja ustanika u korist Kraljevske ugarske
komore (kasnije su prešla u svojinu Nutarnje austrijske komore), ali su u
međuvremenu, najprije temeljito opustošena i opljačkana. Tako su, primjerice, od
veoma bogatoga grada/kaštela Zrinskih u Kraljevici ostali samo zidovi i krov.
Sljedeće godine smaknut je vođa ustanika, Petar Zrinski, pa i Frankopan. Uskoro su u
Hrvatskoj zatrti oba roda. Ipak, Frankopani su se – prema tradiciji (do danas) održali
na Apeninskome poluotoku, u Furlaniji, sa sjedištem u Ioanisu ponad Tršćanskoga
zaljeva, ali kao Talijani.
Primorsko-goranske gospoštije Grobnik, Bakar, Hreljin, Drivenik, Grižane,
Bribir i Novi Vinodolski, te luka Bakarac, zatim Kraljevica, Selce i Crikvenica,
imanja u Gorskome kotaru s "fabrikama" davane su u najam strancima koji u
kratkome roku žele izvući što veću korist, pa dolazi i do oružanih buna. I tadašnja
Rijeka stradava, ali zbog drugih razloga: teško ugrožena naglim uzrastom Bakra, oštro
je stala na stranu Habsburga, ali od sloma konkurencije u doba urote nije bilo koristi,
jer je cijelo zaleđe bilo temeljito opustošeno, a preostali dohodak i dobitak odlazio je
austrijskoj i mađarskoj vlasteli. Ipak, kako je tada bila slomljena neposredna
osmanlijska opasnost, započinje obnova trgovine i u habsburškim primorskim
gradovima, pa i onima na susjednome, mletačkom kvarnerskome otočnom području
iako im nije naklonjena centralizirana politika sve siromašnije Mletačke Republike,
kao i posljedice francuske građanske revolucije (s početkom 1789), a napose
Napoleonovi ratovi. Tu su i povremene ratne neprilike (primjerice, god. 1701.
francuski ratni brodovi napali su tadašnju Rijeku, a stradao je i Omišalj). Ali, neke
koristi ipak ima, napose one materijalne prirode, i to zbog merkantilističke austrijske
politike (zacrtane u 17. st.) i boljega razumijevanja velikoga značenja mora, posebice
trgovine s mediteranskim i oceanskim svijetom.
 23

5. NOVI RAZVOJNI POTICAJI

1. Pripreme za novo doba

Počeci 18. st. bili su u mnogočem prekretnički za cijelu Monarhiju pa tako i za
područje sadašnje Županije, i to od drugoga desetljeća toga vijeka; naime, prestala je
stoljetna osmanlijska opasnost, pa je Beč stvorio novi razvojni poticaj, kretanje novim
povijesnim putovima, na tragu okretanja pogleda od osmanlijskoga istoka u
susjedstvu prema zapadu Evrope i njegovu cvatu zahvaljujući u prvome redu
tamošnjemu moru; a s time u vezi je razrada merkantilističke politike Habsburgovaca
i njihovih vladajućih struktura u Monarhiji, čija pojava datira u drugu polivicu
prethodnoga vijeka.
Radilo se o tome da je vladar Karlo VI. god. 1771. i formalno proglasio
slobodnu plovidbu Jadranski morem te time jednostavno/silom ukinuo stoljetno pravo
koje si je isto tako silom prisvojila Venecija; štoviše, dvije godine kasnije tadašnju je
Rijeku isti car/kralj proglasio slobodnom lukom. No, apsolutnu korist od tih promjena
uglavnom imaju veoma udaljeni austrijski, posebice mađarski vladajući krugovi u
istočnome, njihovu dijelu Monarhije. Tome ugarskom dijelu države i dalje pripada i
Gorski kotar i Kvarnerske primorje, bez mletačkih susjednih otoka, dok je gradić
Rijeka (i dalje samo na desnoj strani utoka Rječine u Jadran) i dalje bliže vezan uz
austrijski dio Monarhije.
Nekoliko godina potom puštena je u promet Karolinska cesta koja je Riječki
zaljev - s ishodištem na istočnoj strani Rječine, ispod Trsata - preko ostaloga Primorja
te Gorskoga kotara bitno povoljnije povezala s unutrašnjošću Hrvatske; promjene
potiče i Jozefinska cesta od Senja prema unutrašnjosti, izgrađena u drugoj polovici
toga 18. stoljeća. Orijentacija Beča prema moru i na drugim je poljima i dalje očita –
u Kraljevici, uz samu granicu prema o. Krku koji je u svojini nemoćne Venecije -
izgrađena je prva ratna luka u Monarhiji, s brodogradilištem. S nekoliko upravnih
promjena htjelo se dio Gorskoga kotara i Primorja uskladiti s novim privrednim
usmjerenjima i življe ih okrenuti prema svjetskim privrednim tokovima putem mora.
Tako je u Rijeci proradila i velika rafinerija šećera.
Kako se to područje i dalje nalazilo u Banskoj Hrvatskoj, dakle u okviru
istočnoga, ugarskoga dijela Monarhije, sada je i Budimpešta počinjala aktivnije
posezati za tadašnjom Rijekom, i to na isti način kako je Beč već učinio s Trstom na
svome području. Istočni, manji dio današnje Županije ostao je, međutim, i dalje
 24

izdvojen iz općih događaja, jer se nalazio u Vojnoj krajini. Kako ova ima poseban
status u Monarhiji, to je područje dijelilo nezavidnu sudbinu toga dijela hrvatskih
zemalja, jer je tada i kasnije bilo samo izvor vojnika za mnogobrojne austrijske ratove
širom Europe. Ta vojna upravna tvorevina, kao ni liburnijska Istra koja je bila u
austrijskom dijelu Monarhije te Kvarnerski otoci u okviru Mletačke Republike, nisu
imali mogućnost za življi gospodarski pa ni drugi pozitivniji i širi razvoj, niti državnih
poticaja u tome smjeru. Ipak, sami otočani nastavljaju koristiti barem to što je
Venecija na zalazu pa aktiviraju svoje unutarnje kreativne snage te se počinju
gospodarski oporavljati.

2. Austrijska i mađarska vlast na cijelome području

Zbivanja na duhovnom planu u Zapadnoj Europi u 18. stoljeću, a napose
velika francuska građanska revolucija od 1789. god i dalje te njeni odjeci započeli su,
međutim, temeljitije mijenjati stoljećima uhodani život i u ovom području Hrvatske.
Na početak promjena utječu pogotovo dugotrajni Napoleonovi ratovi (odnijeli su i
ljudske živote i materijalna dobra, napose crkvena, odnosno crkveno-narodna poput
veoma starih bratovština), kada se i ovdje izmjenjuje vlast Bonaparte i
Habsburgovaca.
Naime, pod francuskim udarima 1797. god. propala je višestoljetna Mletačka
republika pa je Beč zaposjeo i njezine Kvarnerske otoke. Potom, u novoj konstelaciji
europskih ratnih prilika, cijelo su područje dobili Francuzi, pa se i ovamo zalijeću
protivnički engleski brodovi, blokirajući promet sa svijetom. No, u konačnici je cijelo
područje današnje Županije 1815. god. ipak pripalo Austrijskome Carstvu. No, Beč
nije sjedinio sva ta područja u jednu cjelinu, kako se to moglo očekivati s obzirom na
niz prirodno-geografskih i geopolitičkih razloga i prednosti. Otoci su uključeni u
sastav novoformirane upravne cjeline - u Istarski okrug, sa sjedištem u Pazinu (dio je
Austrijskoga primorja, s centrom u Trstu), zajedno s liburnijskom Istrom i
Kastavštinom. Ostali dio Kvarnerskoga primorja i Gorski kotar ostaju u ugarskom
dijelu Monarhije, u okviru Banske Hrvatske, a njihova istočna područja su u Vojnoj
krajini. Nije riješeno pitanje tadašnje Rijeke, za koju se sve oštrije otima Mađarska.
U poticajnoj privrednoj oblasti treba istaknuti dovršenje Lujzinske ceste u
počecima 19. stoljeća, druge s početkom ispod Trsata, koja je na suvremen i znatno
brži način preko Gorskog kotara povezala ovaj primorski kraj s unutrašnjošću
Hrvatske. Posljedice dugotrajnih ratnih nesreća ipak su razmjerno brzo sanirane, iako
 25

privredni i drugi razvoj ometaju spomenute neracionalne administrativne promjene, a

ograničenja ostaju uglavnom ista kao i ona od prije 1797. godine, kad je ovdje tekla
državna austrijsko-mletačka međa. Samo donekle u tom smislu treba gledati
reorganizaciju crkvene uprave - ukinute su Osorska (cresko-lošinjska) i Rapska
biskupija koje su uključene u Krčku (20-ih godina).

3. Poticajni hrvatski narodni preporod

Ojačani privredni resursi i učvršćeni nacionalizam u Mađara bitno utječu na
sve življe uključivanje "njihovih" Zemalja Sv. Stjepana u privredne tokove, pa tako i
Banske Hrvatske; tako se i Kvarnersko primorje naziva "Ugarskim primorjem". No,
ilirski pokret odnosno hrvatski narodni preporod u prvoj polovici 19. st. bitno je
utjecao na snaženje svijesti o etničkoj, pa sve više i narodnosne svijesti, a time i
građanskih snaga i u ovim goransko-primorsko-istarskim krajevima rasparčane
Hrvatske. Tako je među prvima u hrvatskoj i u Primorju osnovane čitaonice, prva
organizirana žarišta narodnoga okupljanja. Postupno se i ovdje otkriva velika hrvatska
prošlost. Banska je Hrvatska postupno prihvaćana kao matica-zemlja Hrvata općenito,
pa tako i na goransko-kvarnersko-istarskome području.
Ovdje na trenutak treba zastati: u Kraljevici oživljava brodogradilište, u
kanjonu Rječine, ispod Trsata proradila je tvornica papira, s upotrebom prvoga
parnoga stroja u ovim, južnim krajevima Monarhije.
Opće revolucionarno evropsko građansko kretanje u Evropi te službeni slom
feudalnoga sustava 1848. god. imalo je znatnoga odjeka na sve tadašnje društvene
slojeve. Doduše, ostalo je bez praktičnoga efekta kratkotrajno objedinjavanje cijeloga
Gorskoga kotara i Primorja s tadašnjom Rijekom 1848, ali bez liburnijske Istre i
Kvarnerskih otoka, i to u rukama bana Josipa Jelačića. Ali, zato je u liburnijskoj Istri
došlo je do prvoga masovnog iskazivanja narodnih hrvatskih osjećaja u austrijskoj
pokrajini Istri s Kvarnerskim otocima. To istupanje protiv uskoga talijanaško-
talijanskog sloja koji apsolutnom moći vlada nad apsolutnom većinom stanovništva
nije pomoglo i formalnu inkorporaciju u maticu Hrvatsku, tj. u Bansku Hrvatsku.
Ipak, ovdje se od sada razvija preporodni pokret, s vodstvom čak i za cijelu Istru s
otocima, s glavnim centrima u Kastavšćini i Vrbniku na o. Krku. Utoliko je potrebniji
jer se u talijanskom preporodu – risorgimentu sve više čuju glasovi o talijanskoj
svojini istočne obale Jadrana.
 26

4. Podjela vlasti – Dualna Monarhija

Kontrarevolucija 1849. god. te daljnji njemački (austrijski) neoapsolutizam,
kao i politika Beča općenito samo su privremeno zakočili povijesni proces, iako
općegrađanska antifeudalna revolucija 1848. god. u socijalno-gospodarskom pogledu
nije bitnije izmijenila odnose na ovome području. Naime, ovdje odranije nema
klasičnoga kmetstva, pa tadašnje službeno ukidanje feudalizma u Monarhiji za ovaj
kraj bio je uglavnom formalni akt koji nije bitno pomogao seljacima na području
sadašnje Županije, a osobito ne onima na nekadašnjem mletačkom teritoriju; naime,
na otocima nije ukinut kolonat.
Kraj šezdesetih godina, međutim, donio je osobitu prekretnicu - oslabljeni je
Beč u korist Budimpešte primoran 1867. god. na razdiobu Habsburške Monarhije, i to
na Austro-Ugarsku; i prostor današnje Županije ostao je razdvojen u dva neprirodna
dijela, a tadašnja je Rijeka, štoviše, izlučena iz Banske Hrvatske i 1868. god. stavljena
pod neposrednu kontrolu Budimpešte («Riječka krpica» na Hrvatsko-ugarskoj
nagodbi). Tako su Mađari, konačno, čvrsto zakoračili na obalu Riječkoga zaljeva; od
tada cijeli život primorsko-goranskoga kraja nastoje podvrgnuti u korist nagloga
razvoja samo tadašnje Rijeke.

5. Nagli uspon («mađarske») Rijeke

Budimpešta tadašnju Rijeku (i dalje grad na desnoj obali Rječine) ubrzano
pretvara u veliki izvozno-uvozni trgovačko-lučki i pomorsko-industrijski emporij, ali
samo u njezinu korist; u tome je svesrdno podržava samo mala, ali moćna anacionalna
vladajuća riječka grupa (Rijeka se u znatnoj mjeri širi u more, nasipavanjem). No, do
kraja 19. st. Mađari su se ovdje, u gradu na desnoj obali Rječine toliko učvrstili da im
ti mađaroni/ungarezi nisu više potrebni, pa se oni, u nastojanju da sačuvaju svoj
privilegirani položaj, ponovno orijentiraju prema veoma udaljenome kraju, ovaj put
prema Rimu i talijanstvu.
U međuvremenu su Mađari preko Gorskog kotara tadašnju Rijeku željeznicom
spojili s Budimpeštom (1873), ali hrvatsko područje kroz koja ona prolazi, pa tako i
Gorski kotar, ima malo koristi od toga spoja. Gotovo istodobno Austrijanci su preko
Ljubljane Rijeku spojili s Bečom, a i sa svojim Trstom. Taj drugi željeznički spoj bio
im je osobito potreban i zbog Opatije, koja tada isto tako naglo od maloga naselja
izrasta u veliko austrijsko ugostiteljsko-hotelijersko središte, a najveće na bečkoj obali
Jadrana i jedno od najvećih u cijeloj Monarhiji. Time je mađarskoj ekspanziji
 27

spriječen put prirodnoga razvojnog smjera prema zapadu Riječkoga zaljeva, pa se

Budimpešta mora okrenuti prema istoku. Tako, odmah preko Rječine, od
kaštela/grada Trsata i više manjih sela potiče osnivanje novoga naselja pod imenom
dotadašnjega maloga naselja Sušaka. Na taj su način Mađari s uspjehom razbili do
tada relativno snažan mađarski municipij koji je bio u hrvatskim rukama i nadležan za
područje istočno od Rječine. To je, pak, Mađarima omogućilo daljnje gospodarsko
kretanje prema istoku Kvarnerskoga primorja, pa ulažu kapital i u Kraljevicu
(brodogradilište) i Crikvenicu (ugostiteljstvo); zaustavljeni su u Novom
Vinodolskom.
U međuvremenu, u okviru susjedne istarsko-otočke austrijske markgrofovije
(od 60-ih godina sjedište je u Poreču) nastavlja izrastanje o. Lošinja u mediteransku
brodarsko-brodograđevnu silu, koja do 70-ih godina postaje poznata i u svjetskim
razmjerima, no, u toj drugoj polovici 19. st. jedro, općenito, naglo gubi trku s parom.
Nepripremljen na to i bez državne pomoći propada hrvatski kapital uložen u
jedrenjake na cijeloj hrvatskoj obali, a uskače strani. Zbog toga, a i zbog drugih
nedaća (posebice zbog uzastopnih bolesti koje su uništile vinovu lozu, a vino je za
velik dio područja bio glavni gospodarski proizvod) započinje i masovno iseljavanje,
osobito u prekooceanske, američke zemlje. U tome Primorce slijede i mnogobrojni
Gorani koji također ne nalaze kruha niti perspektive življenja u zavičaju
(karakterističan je primjer naselja Vrata: potkraj stoljeća francuski je poduzetnik u
primorju pokrenuo privrednu djelatnost, a u Vratima drvnu industriju, koja je
zapošljavala ne samo stanovnike Vrata već i Gorane iz drugih mjesta, njih blizu pet
stotina. Namještaj se izvozio u niz mediteranskih zemalja, pa čak i u Australiju i
SAD; u početku 20. st. sve je propalo).

6. Ličnosti
Ovaj je kraj i sada iznjedrio nekoliko ličnosti koje su bitno utjecale na razvoj
više oblasti života.
U prvoj polovini osobito je istaknut Ivan Feretić, svećenik iz Vrbnika, prvi
hrvatski narodni preporoditelj Kvarnerskih otoka i Istre, glagoljaš, nastavnik i plodan
pisac (za života nije objavio niti jedan rad, a svako je gotovo od kapitalne vrijednosti).
U drugoj polovici 19. i u počecima 20. st. na prvome mjestu navodimo ime
Andrije Mohorovičića iz Voloskoga, koji je duže službovao i u Bakru; i danas je
znamenit čak i u svjetskim razmjerima, kao seizmolog i meteorolog. Svjetski "kralj
 28

baritona" bio je operni pjevač Josip Kašman iz Maloga Lošinja, odakle je i

podpredsjednik parlamenta austrijskog dijela Monarhije i predsjednik Istarskoga
sabora, pravnik i političar Francesco Vidulich (Franjo Vidulić). Prvi hrvatski ban iz
građanskih redova, političar i jedan od najvećih hrvatskih pjesnika uopće je Ivan
Mažuranić iz Novoga Vinodolskog. Naslovni nadbiskup Sofije i general reda
konventualaca bio je Bonaventura Soldatić iz Cresa. Prvi predsjednici akademija
znanosti i umjetnosti na slavenskom jugu - u Zagrebu i Beogradu - bili su kanonik,
političar i povjesničar Franjo Rački iz Gorskoga kotara (Fužine) i liječnik i
prirodoslovac Josip Pančić iz Vinodola (Bribir).
Glavne su vođe hrvatskoga narodnog preporoda i pokreta Istre Kvarnerskih
otoka - uz biskupa Jurja Dobrilu iz Istre - pravnik Dinko Vitezić iz Vrbnika (o. Krk) i
Matko Laginja iz Klane (Kastavšćina). Kao književnik i političar osobito se ističe
Evgenij Kumičić (Brseč). Krčki biskup Antun Mahnić (Slovenac Anton Mahnič), pak,
daje novi sjaj glagoljskoj pismenosti i staroslavenskoj/starohrvatskoj Službi Božjoj; u
gradu Krku osnovao je treću akademiju znanosti (Staroslavensku) na
južnoslavenskom jugu, ima tiskaru i nakladništvo, a začetnik je i hrvatskoga
političkog katoličkog pokreta. U vrh je svjetske politike odjednom (od 1900. dalje)
ovaj kraj izbacio Frana Supila, koji je kao novinar i političar iz Dubrovnika prešao u
Sušak pa preko Rječine u tadašnju Rijeku, istaknuvši u prvi plan hrvatsko pitanje
uopće - rasparčanost hrvatskih zemalja te ugroženost Hrvata od nijemstva, mađarstva
i talijanstva. To je Supilo učinio upravo u (tadašnjoj) Rijeci koja na prijelazu stoljeća
stranome namjerniku već u potpunosti, sliči mađarskom gradu. Svu tragičnost
situacije takvoga grada te sloma niza vrijednosti tadašnjega društva i života općenito
odražava nesretna sudbina Janka Polića Kamova, književnika iz Sušaka, čija se
umjetnost tek u naše dane započela smišljenije valorizirati.
I jedna osobita zanimljivost: John Owen Dominis rođen je u Trstu, odrastao u
SAD, tajnik dva kralja Havaja, od 1862. god. muž posljednje vladarice/kraljice
Liliuokalani i princ. Doživio je američko prisvajanje Havaja – kao vrhovni vojni
zapovjednik vojske od svega stotinjak vojnika nije se mogao oduprijeti daleko
brojnijem i naoružanijemu okupatoru. Smatra se da je otac toga Dominisa s o. Raba,
iz već spominjane, znamenite obitelji.
Od brojnih redovničkih zajednica napose spominjemo samo zajednicu Sestara
Presvetoga Srca Isusova; naime, ona je jedina redovnička zajednica koja je osnovana
na ovome prostoru. Prve je sestre 1898. god. u tadašnjoj Rijeci počela okupljati
 29

Marija Krucifiksa Kozulić, podrijetlom s o. Lošinja.

 30

6. PRVI SVJETSKI RAT I MEĐURAĆE

1. Prva fašistička država na svijetu i prvi antifašistički otpor

Prvi svjetski rat između berlinsko-bečke grupacije protiv skupine država na
čelu s Londonom, Parizom i Petrogradom, kojoj se pridružio i Washington, nanio je i
ovome primorskome, goranskom i istarskom kraju znatne ljudske žrtve i materijalne
štete, a posljedice su bile katastrofalne i dugotrajne i zbog novonastale konstelacije
međunarodnih prilika. Naime, u trenucima raspada prestarjele Austro-Ugarske potkraj
1918. god. na dijelu njezina teritorija formirana je Država Slovenaca, Hrvata i Srba,
sa sjedištem u Zagrebu, koja se – zbog rimskoga nadiranja na hrvatsku obalu,
poslijeratnih teškoća i nereda – gotovo odmah udružila s Kraljevinom Srbijom (bila je
na pobjedničkoj strani) u Kraljevstvo SHS, sa sjedištem u Beogradu.
No, Kraljevina Italija nije priznala te države već je okupirala velik dio prostora
današnje Županije, kao i drugih dijelova hrvatske (i slovenske ) obale. Time je
postavljeno svjetsko "jadransko pitanje".
Tadašnja Rijeka do tada nije ulazila u političku niti gospodarsku interesnu
sferu Rima; no, kako je ovaj izložen unutrašnjim talijanskim snažnim socijalnim
pokretima masa, dobro mu je došlo odvraćanje pažnje na "jadransko pitanje". Tako je
Gabriele D' Annunzio, pjesnik i pustolov, koji je okupirao tadašnju Rijeku i osnovao
paradržavu Kvarnersku regencu, upotrebom fašističkih metoda - prvi put na svijetu -
nastojao grad i okolicu zadržati za Italiju; no, s otoka Krka odmah su ga Boduli
izbacili.
Zatim, pristankom na osnivanje kratkotrajne Države Rijeke, Rim je također
želio dobiti samo na vremenu kako bi Italija zadržala što više drugoga, za nju
zanimljivijega prekojadranskog obalnoga područja. Napokon, koristeći i
nezainteresiranost Beograda za ovaj dio svoje znatno proširene srbijanske države,
Rim je dobio liburnijsku Istru s dijelom Kastavšćine, tadašnju Rijeku, pa gotovo sve
Kvarnerske otoke - Cres, Lošinj, Unije, Ilovik, Sušak, Vele i Male Srakane (uz
dijelove Dalmacije). Ostali dio Kvarnerskoga primorja s Gorskim kotarom i otocima
Krkom i Rabom ostao je u Kraljevini SHS (od 1929. preimenovana je u Kraljevinu
Jugoslaviju).

2. Dvojaki gospodarski razvoj

S određivanjem takve državne granice u početku 20-ih godina tisućljetni su
 31

uhodani privredni i drugi tokovi nasilno prekinuti. Tadašnja Rijeka, uz druge

talijanske luke na Jadranu i bez zaleđa, kao ni Opatija pored drugih apeninskih
ljetovališta, nisu bile potrebne Italiji. Tako su ta dva do tada veoma i u evropskim
razmjerima razvijena središta naglo propala; osobito je bio drastičan slom tadašnje
Rijeke koji je pokazao da je njezin cvat bio zasnovan na umjetno stvorenoj podlozi u
dalekoj Mađarskoj. Istodobno, ovdje traje nasilna talijanizacija i progoni "stranaca";
prvi su istjerani Mađari, Nijemci, Česi itd., a potom ih slijedi i znatan broj Hrvata. U
crkvenom području taj talijanski dio današnje Županije odcijepljen je od Modruško-
senjske biskupije te je osnovana Riječka biskupija.
Međutim, istodobno je Sušak preko Rječine, s osloncem na veliko, prirodno
zaleđe, naglo izrastao u vodeću jugoslavensku luku te dobiva status grada. U
pojedinim međuratnim godinama brže se razvija i ugostiteljsko-hotelijerska privreda u
Crikvenici te na o. Krku i o. Rabu, iako su i oni prepušteni sami sebi; stoga se
nastavlja iseljavanje, opet u prekooceanske zemlje.

3. Istaknuti pojedinci
U političkoj oblasti i dalje se ističe spomenuti Matko Laginja iz Klane, koji
kao prognanik iz svoje Klane (pripala je Italiji) postaje ban (prvi iz Istre) u dijelu
hrvatskih zemalja u okviru Kraljevine SHS. Književnom djelatnošću privlače pažnju
također prognanici iz Italije - Drago Gervais iz Opatije i Viktor Car Emin iz Kraja.
Započinje plodno djelo muzikologa Ivana Matetića Ronjgova iz Kastavšćine, dok
Odon Horvath iz Sušaka postaje ugledan knjževnik u Austriji, a Irma Gramatica iz
Rijeke izvrsna glumica. Treba zabilježiti i zanimljivost - upravo u kraljevičkom
brodogradilištu započinje politički uspon Josipa Broza, došljaka iz Hrvatskoga
Zagorja, potonjega Tita.

7. DRUGI SVJETSKI RAT I PORATNO DOBA

1. Svjetski sudar i sjeverni Jadran

U Drugome svjetskom ratu, dakle od njegova početka 1939. godine, kao i u
više prethodnih oružanih okršaja toga trećega desetljeća sudjeluju stanovnici i ovoga
područja (npr., u Etiopiji oni koji se nalaze u Italiji, u Španjolskoj i ti građani iz
liburnijske Istre, ali i iz Kvarnerskoga primorja i Gorskog kotara). God. 1941. u
neposrednu ratnu nepogodu upada cijeli prostor, jer je apeninska država zakoračila
 32

preko Rječine te okupirala znatan dio i goranskoga i primorskoga prostora propale

Kraljevine Jugoslavije. Štoviše, dio joj je kao posjed ugovorom potvrdila Nezavisna
Hrvatska Država koju su formirali Berlin i Rim.
Talijanski fašistički režim odmah započinje vladati na način koji je već
desetljećima isprobavan u liburnijskoj Istri i na otocima, silom talijanizirajući ovaj
hrvatski kraj i naglo ga gospodarski iscrpljujući. No, pod udarcima Anglo-
Amerikanaca taj se fašistički imperij raspao 1943. pa je kvarnersko-riječki i goranski
prostor okupirao nacistički Velikonjemački Reich koji ga je uključio u svoju novu
upravnu tvorevinu, sa sjedištem u Trstu. No, istodobno, od početka talijansko-
fašističke okupacije 1941. razbuktao se narodnooslobodilački rat široke političke i
socijalne opcije, u ovom kraju gotovo u cjelini hrvatskoga karaktera i pod vodstvom
hrvatskih komunista. No, taj se pokret do 1944. god pretvorio u revoluciju sa svim
uobičajenim represivnim mjerama jedne takve silovite povijesne pojave; tako je
krenuo u iseljavanje i znatan broj Talijana (starije i došljačko pučanstvo).
Dijelove županijskoga teritorija koji su od 1918. bili pod Italijom ili koje je
Rim prisvojio 1941. godine, narodnooslobodilački pokret i formalno je u spomenutoj
prekretničkoj 1943. vratio u sastav matice domovine Hrvatske, a time i u sustav nove
Jugoslavije, ovaj put republike. U veoma teškim bitkama 1945. god. i ovdje je
slomljen nacifašistički protivnik kao i njegovi brojni domaći i strani saveznici.

2. Obnova i demografske promjene

Kraj II. svjetskoga rata ovaj dio Sjevernoga Jadrana dočekao je teško pogođen
– velik broj ljudi smrtno je stradao u neposrednim borbama, u talijanskim i
njemačkim konclogorima smrti i na druge načine. Uništena su brojna dobra, napose u
gradovima (npr. u tadašnjoj Rijeci njemački je okupator zadnjih dana rata uništio sva
važnija lučka i industrijska postrojenja te prometnice; zalutala je anglo-američka avio-
bomba uništila zgradu spomen-knjižnice i doma "Vitezić" u Vrbniku - itd.). No,
odmah je započeta obnova porušenih dijelova.
Mirovna konferencija u Parizu 1947. god. potvrdila je rezultate
antifašističkoga rata, a posebice dugu borbu s talijanskim posezanjem. Tako su
prirodna, privredna, nacionalna i druga cjelina – Rijeka i Sušak, koje dijeli samo
potok Rječina, god. 1948. konačno udruženi pod imenom Rijeka. Taj je čin, uz
oslonac na veoma široko zaleđe, presudno utjecao na to da taj grad uz ušće Rječine
uskoro postane najveća luka i jedno od najvećih jugoslavenskih industrijskih središta,
 33

respektabilno i u svjetskim razmjerima. Naglo se obnavljaju stari, pokreću novi

privredni sadržaji, pa se grad i fizički naglo širi, posebice prema Grobnišćini i
Kastavšćini. I Opatija i o. Rab opet dostižu pa čak i prestižu svoj ugostiteljsko-
hotelijerski odnosno turistički sjaj, a pridružuju im se Crikvenica, o. Krk, o. Lošinj
itd. Jedan od najvidljivijih dijelova toga cvata je povezivanje o. Krka s kopnom
«Titovim mostom» (sada: «Krčki most»), najveći takve vrsti na svijetu, koji dodiruje i
o. Sv. Marko; tu je i moderni aerodrom kod Omišlja. Na žalost, Gorski kotar se i sada
slabo razvija.
Sve to, međutim, prati i negativna demografska slika: znatan se broj
autohtonih Talijana i onih koji su ovamo stigli u 20. st. iseljava u Italiju. U cijelo
područje stiže znatan broj stanovnika iz istočnih krajeva Jugoslavije. Isto tako,
negativne odjeke ima i staljinistički poratni period, doba ubrzane nacionalizacije i
konfiskacije materijalnih dobara, te progona građanskih i drugih osoba. Napose je
negativne odjeke imao konclogor Goli otok i Sv. Grgur pokraj o. Raba, gdje su
najprije zatočeni staljinističke pristalice totalitarizma («informbirovci»), a potom i
drugi protivnici tadašnjega državnoga i društvenoga sustava, u kojem vlada samo
KP/SKH (u okviru KPJ/SKJ).
Veliki cvat ujedinjene Rijeke te privredni uspon cijeloga područja (osim
Gorskoga kotara) na svoj osobiti način oslikava, npr. i formiranje Riječke
nadbiskupije i metropolije (u nju su ušle Modruško-senjska, Krčka i Porečko-puljska
te novoosnovana Gospićko-senjska biskupija) te Sveučilište (s nizom fakulteta i
odjelima u Rijeci, Opatiji, Puli i Gospiću); već 1945. god. osnovan je Jadranski
institut (danas Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU) koji je prilozima
znatno pripomogao Pariškoj konferenciji da donese odluke u korist Hrvatske, odnosno
tadašnje Jugoslavije. Djeluje i niz novih kulturnih manifestacija (npr. Osorske
glazbene večeri, Krčke ljetne igre, tu su i lošinjska podvodna natjecanja, nogometni
turniri, ugostiteljska, automobilska i motociklistička natjecanja - itd.). Znatno je
razvijena i izdavačka djelatnost – objavljuju se brojna hrvatska glasila, ali nisu
zaboravljena ni talijanska. Pored ostaloga, osim, npr., dnevnika Novi list i La voce del
popolo, izlazi i niz znanstvenih i kulturnih zbornika i časopisa – primjerice, Battana,
Liburnijske teme, Grobnički, Kastavski, Krčki (najplodniji, s gotovo 50 svezaka od
1970. godine) i Vinodolski zbornik, Otočki ljetopis Cres-Lošinj, Problemi sjevernoga
Jadrana, Vjesnik Državnoga arhiva u Rijeci itd., a i svaki od fakulteta objavljuje svoje
zbornike. U Rijeci i drugdje djeluje niz nakladnika. God. 1988. objavljena je i prva
 34

Povijest Rijeke na hrvatskome jeziku, a ima i niz fotomonografija, među njima i više o
trsatskom svetištu.
Ovaj kraj posjećuju brojni državnici i druge ličnosti znamenite u svjetskim
razmjerima, koji djeluju u raznim oblastima života.

3. I – predsjednik Kostarike
Brojni su pojedinci koji su se istakli u ovome razdoblju, pa ih ne možemo sve
ni nabrojiti. Ali, na posebnome mjestu svraćamo pogled na izuzetan životni put
potomka naših iseljenika s o. Cresa i o. Krka, na Franju Orlića (Francisco Orlich) koji
je postao čak i predsjednik Republike Kostarike.
U svijetu je jedan od vodećih dirigenata-umjetnika Lovro Matačić iz Sušaka
dok je Ivica Kurtini ušao u red najistaknutijih sportaša-vaterpolista na Zemlji.

8. ZAKLJUČAK

1.
Razdoblje poslije 70-ih godina još ne ulazi u djelokrug povjesničara; nisu
poznata ni sva vrela potrebna za donošenje čak ni okvirnih historiografskih,
znanstvenih i stručnih ocjena (uostalom, i po sadašnjim hrvatskim zakonskim
propisima o arhivskoj služi i građi zrela građa prima se u arhivske institucije 30
godina unatrag od njezina nastanka). No, već sada se može reći da spomenuti opći
privredni cvat nije bio zasnovan na čvrstim privrednim uporištima i tržišnim
zakonitostima, već na načelima državnoga i društvenog «komunističkog» sustava i
njegova jednostranačkoga nadzora i usmjeravanja; presudan je utjecaj politike.
Započinje samoupravno-socijalistički eksperiment.
Osamdesetih godina očito je kako privreda ne prati moderne trendove u
zapadnome svijetu; to se vidi i u tome da preko granice ponovno traže posao mnogi
stanovnici ovoga područja. Sve se češće događa da se financijska sredstva odlijevaju
iz ovoga područja, znatnim dijelom u središnji centar moći, u Beograd.
Slične i druge teškoće - poput onih spomenutih na prostoru Županije -
nagomilale su se u jugoslavenskoj državi uopće, a napose u nacionalnoj oblasti.
Konačno su dovele do jasno izraženih težnji pojedinih jugoslavenskih republika -
napose u Hrvatskoj i Sloveniji - da se življe okrenu očito prosperitetnijemu
demokratskom i liberalnom Zapadu te da se razvijaju u skladu s tamošnjim tržišnim
 35

načelima. To je u prvoj polovici 90-ih godina 20. st. dovelo do jugosrpskoga oružanog
osporavanja tih nastojanja, do višegodišnjega rata kako bi se spriječio samostalan
razvoj tek osnovane Republike Hrvatske te njezina odluka da se riješi
«komunističkoga» nasljeđa.
Domovinski je rat završen, a Republika Hrvatska (u okvirima prethodne SR
Hrvatske) s uspjehom održala. Iako područje Primorsko-goranske županije nije
pogođeno neposrednim ratnim razaranjima, znatan je broj poginulih i ranjenih u
obrani domovine. Privredni je život znatno zakočen, no ovo je područje smoglo snage
za prihvat na tisuće izbjeglica i prognanika iz neposrednoga ratom ugroženoga te
okupiranoga područja Hrvatske pa i iz Republike Bosne i Hercegovine (gdje se rat
također rasplamsao).
U okvirima upravne razdiobe Republike Hrvatske, od Gorskog kotara i
najvećega dijela Kvarnerskoga primorja (bez senjskog područja i o. Paga) te od dijela
istočne (liburnijske) Istre 1993. god. osnovana je Županija primorsko-goranska, sa
sjedištem u Rijeci, s više stotina tisuća stanovnika: nju čine stare ili
novouspostavljene gradske i općinske cjeline Ova nova upravna cjelina nastoji se
othrvati nepogodama, već poznatih iz poraća ranijih oružanih sukoba i na ovome
prostoru, ali tu su nove teškoće, posebice u vezi s prelaskom na tržišne i druge odnose
prema uzorima zapadnog svijeta. Osjećaju se pozitivni pomaci u raznim oblastima
života.
U svemu tome osobitu pažnju zaslužuju dva događaja, značajna i u svjetskim
razmjerima. Naime, rekosmo, ovaj su kraj posjetile mnogo ličnosti znamenite i u
svjetskim razmjerima, ali, svakako, najugledniji među njima je papa Ivan Pavao II,
koji je za svoje stoto apostolsko putovanje odabrao Hrvatsku; više je dana boravio u
Rijeci, ovdje održao Sv. Misu pred stotinjak tisuća ljudi, a s o. Krka zrakoplovom je
svaki dan odlazio u pastoralna putovanja u ostale krajeve Hrvatske. A krčki biskup
mons. Josip Bozanić (samo je rođen u Rijeci, ali, zapravo, je iz Vrbnika) postao je
zagrebački nadbiskup i metropolit, a 2003. god. i kardinal Svete Rimske Crkve – prvi
iz cijele Zapadne Hrvatske.
2.
Uvid u povjesnicu Županije primorsko-goranske ne može se dobiti bez
podrobnijega prikaza prometnih prednosti ovoga kraja, a time i trgovine. Te prednosti
omogućile su znatan pomorski i industrijski pa turistički razvoj. Naravno, bilo je
padova i uspona, razni su narodi nastavali ovo područje, a i nestajali, strane su zemlje
 36

i narodi posezali za njim, pa i u najnovije vrijeme. Ovdje i danas ima pripadnika više
narodnosti; ipak, čak i uz velike životne nepogode u apsolutnoj se većini ovdje
najbolje snašao i održao hrvatski puk, stvorivši dobro ukorijenjenu materijalnu
osnovicu za život niza naraštaja u prošlosti i današnjih stanovnika. Uvjereni smo da će
slična, dobra osnovica biti isto tako uspostavljena s plodnim rezultatima i za njihove
nasljednike.

Najuži izbor literature

1. Tatjana Blažeković: Fluminensia Croatica, Bibliografija knjiga, časopisa i novina

izdanih na hrvatskom ili srpskom jeziku na Rijeci. – Zagreb, 1953.
2. 900 godina Bašćanske ploče (1100-2000.). – Krčki zbornik. sv. 42, Posebno
izdanje, sv. 36, Baška, 2000.
3. Gorski kotar. - Delnice, 1981.
4. Istra i Slovensko primorje. Borba za slobodu kroz vjekove. - Beograd, 1952.
5. Zlatko Keglević: Bibliografija. Rasprave i članci o Istri, Hrvatskom primorju i
Gorskom kotaru u časopisima i zbornicima SRH 1945-1970. – Rijeka, 1979.
6. Vjekoslav Klaić: Krčki knezovi Frankapani. Knjiga prva. Od najstarijih vremena
do gubitka otoka Krka (od god. 1118. do god. 1480.). - Zagreb, 1901; Krčki zbornik,
sv. 25, Krk, 1991; Biblioteka «Fluminensia», ICR, Rijeka, 1991.
7. Danilo Klen, Petar Strčić i drugi: Povijest Rijeke. – Rijeka, 1988.
8. Emilij Laszowski: Gorski kotar i Vinodol. Dio državine knezova Frankopana i
Zrinskih. Mjestopisne i povjesne crtice. – Zagreb, 1923.
9. Darinko Munić, Nikola Stražičić, Petar Strčić: Županija primorsko-goranska. The
County of the Coast and Gorski kotar. - Rijeka, 1996.
10. Makso Peloza: Riječka metropolija. Prošlost, sadašnjost. Bibliografija. karte. –
Rijeka, 1973.
11. Vodič Historijskog arhiva Rijeka. – Pazin-Rijeka, 1980.
37