PITANJA ZA TURISTIČKE VODIČE IZ HRVATSKE POVIJEST

1. Po čemu je značajan lokalitet Šandalja?

Šandalja je arheološki lokalitet udaljen 4 km sjeveroistočno od Pule, a sastoji se od više

fosilnih špilja otkrivenih 1961. godine. Šandalja I bogata je fosilnim materijalom, kostima
lovnih životinja i kamenim oružjem udarnog tipa izrađenog od oblutaka, tj. potočnih valutica.
Šandalja II je u neposrednoj blizini, otkrivena 1962. godine, a svi njezini slojevi sadrže
tragove o prisutnosti paleolitskih lovaca u njoj. Pronađen je velik broj ognjišta, ostaci homo
sapiensa, strugala, šiljci kao i zbirka tipičnih gravetki (razna sječiva i šiljci korišteni za lov na
krupnu divljač). Nađeni su i koštani proizvodi kao i probušeni životinjski zubi.

2. Glavne značajke Danilske kulture.

Danilska kultura (oko 4 500 do 3 900 godine pr. Kr.). Razvila se oko lokaliteta Danilo pokraj
Šibenika, a najpoznatija nalazišta su Vela spilja na Lošinju, Smilčić, Bribir, Markova spilja na
Hvaru, Vela spilja na Korčuli. Nositelji te kulture živjeli su u ukopanim kružnim kolibama ili
nadzemnim kružnim kućama. Naselja su gradili na otvorenom, a špilje su im služile za
povremeni boravak. Izrađivali su finu keramiku glačane površine koja je zatim tehnikom
urezivanja i rovašenja ukrašena spiralama i meandrima uz bogatu crvenu inkrustraciju. Druga
vrsta fine keramike su žuto-sivo obojene posude s naslikanim obojanim motivom. Po obliku
posude su najčešće bikonične zdjele, poluloptaste posude na nozi ili vratu, te kultne posude na
četiri noge s visokim prstenastim drškom, tzv. ritoni. Posebnu cjelinu čine plastični keramički
ljudski i životinjski likovi male visine od 7 do 15 cm s različitim ukrasima.

3. Glavne značajke Hvarske kulture.

Hvarska kultura (oko 3 900 do 3 300 g. pr. Kr.) bila je rasprostranjena na

srednjodalmatinskim
otocima i obali i to: otok Hvar, Korčula. Lastovo te poluotok Pelješac i
djelomično nasljeđuje Danilsku. Kultura je dobila naziv po bogatim nalazištima u Grapčevoj
spilji gdje je i prvobitno bila otkrivena i Markovoj spilji na otoku Hvaru. Bogata keramička
produkcija odnosi se na keramiku fine, glatke i oslikane površine s geometrijskim ukrasima
poput spirale, meandra, vrpce i polukrugova nanesenih crvenom, bijelom, žutom i crnom
bojom, a koji nikada ne prekrivaju cijelu površinu posude.

4. Što znate o grčkoj kolonizaciji na tlu Hrvatske?

Područje Jadrana rano je postalo predmet interesa antičkih Grka o čemu svjedoče grčki mitovi
i legende kao i pojedini arheološki nalazi koji pripadaju kasnoj mikenskoj kulturi. Iako
tijekom
7. i 6. st. pr. Kr. jača interes Grka za istočnu obalu Jadrana koji plove uz nju te se pokušavaju
zadržati, tek početkom 4. st. pr. Kr., kada je na području Sicilije i južne Italije vladao moćni
tiranin grčkog grada Sirakuze Dionizije Stariji osniva se prva grčka kolonija na Visu (Issa)
oko
397. godine pr. Kr. Uz Dionizijevu pomoć Grci s otoka Parosa na otoku Hvaru osnivaju 385.
godine pr. Kr. koloniju Pharos čije su osnivanje pokušali spriječiti Iliri, ali su ih Grci uz
pomoć Dionizija porazili.
Issa i Pharos razvili su snažno gospodarstvo koje se temeljilo na trgovini, proizvodnji
keramike i poljodjelstvu i to posebno uzgoju vinove loze (hvarski ager). Tijekom 4. st. pr. Kr.
utjecaj Sirakuze slabi i Issa postaje samostalan polis (grad-država). Issa kao svoje kolonije
osniva Korkyru Melaine (Lumbarda na Korčuli), Tragurion (Trogir) i Epetion (Stobreč).

5. Naše zemlje pod rimskom vlašću.

Potkraj 3. st. pr. Kr. Rimljani su se zaratili s ilirskim plemenima koja su živjela na istočnoj
jadranskoj obali. Do sukoba dolazi uslijed jačanja države Ardijejaca čija je povijesna pojava
povezana sa silaskom u primorje oko rijeke Neretve, nakon čega su ovladali pomorskim
vještinama pod kraljem Agronom i kraljicom Teutom. Godine 228. pr. Kr. porazili su ilirsku
kraljicu Teutu, a 219. prisilili su ilirske vođe južno od Neretve da im budu saveznici. Godine
167. pr. Kr. zauzimaju prostor do lijeve obale Neretve. U daljnjim ratovima pokoravaju
Delmate, Liburne, Japode i druga plemena. Polovicom 2. st. pr. Kr. najveći su sukobi s
Delmatima koji su iskoristili slabljenje države Ardijejaca da ojačaju svoju vlast i prošire se do
mora. Rimljani su prodirali na delmatski teritorij bez trajnog uspjeha. Između 78. i 76. godine
pr. Kr. ponovno ratuju s Delmatima kojima uspijevaju oteti Salonu. Sukob se zaoštrio za
građanskog rata između Cezara i Pompeja. Godine 48. pr. Kr. Delmati nanose Rimljanima
težak poraz. Daljnji pokušaji Rimljana nemaju uspjeha i Delmati, čak po Cezarovoj smrti,
zauzimaju Salonu. Teže poraze nanosi Delmatima Oktavijan 33. i 34. godine pr. Kr. i tek 27.
godine uspijevaju pokoriti Delmate. Teške borbe vodili su Rimljani i s Japodima i oko
Segestice (Sisak). Ostaci salonitanskog amfiteatra Osvojen prostor Rimljani organiziraju u
provinciju Ilirik (Illyricum). Godine 59. pr. Kr. dobio ju je Cezar na upravu. Konačno su
Rimljani zagospodarili svim ilirskim plemenima poslije ugušenja panonskodelmatskog
ustanka (Baton od 6. do 9. g. pos. Krista). Ilirk su podijelili na Donji (sjeverni), koji se kasnije
prozvao Panonija i Gornji (južni), koji je dobio ime Dalmacija. Slijedile su kasnije
Dioklecijanove reforme potkraj 3. st. pos. Kr. Godine 395. pos. Kr. car Teodozije I. podijelio
je Rimsko Carstvo na Zapadno i Istočno s granicom od Budve na Drinu. Rimljani su postupno
romanizirali Ilirik i to uspješnije u primorju i gradovima nego u unutrašnjosti. Stanovništvo se
bavilo poljoprivredom i stočarstvom, te uzgojem loze i masline, a u Panoniji žitaricama.
Iskorištavali su i rudnike. Gradovi su se dijelili na grad-civitas, koloniju s najvećim pravnim
stupnjem i grad-muncipium s nešto manjim. Rimski se utjecaj širi putem stacioniranih rimskih
vojnih jedinica, iz kolonija i organizacijom sudstva i državne uprave te je zato i Ilirik bio
dobro povezan putovima. Izgrađena je mreža cesta od Salone, kao središnjeg grada provincije
Dalmacije, prema unutrašnjosti za namjesnika Publija Komelija Dolabele početkom 1.
stoljeća pos. Kr. Uz Salonu posebno su se još razvili: Pola (Pula), Iader (Zadar), Epidaurum
(Cavtat), Siscia (Sisak), Mursa (Osijek), Cibalae (Vinkovci), Aquae Iasae (Varaždinske
toplice). Gradovi se grade planski s vodovodom, kanalizacijom, kurijom i bazilikama za javne
poslove, termama, kazalištima i amfiteatrima. Od druge polovice 2. st. počinje razdoblje
barbarskih upada, gradovi se utvrđuju kao i seoska imanja (villae rusticae). Krajem prve
polovice 5. st. Panoniju zauzimaju Huni, a poslije njih Istočni Goti, Gepidi, Langobardi i
Avari. Kršćanstvo se u Iliriku jače razvija nakon Milanskog edikta 313. godine te je ono već
dobro organizirano i rasprostranjeno. Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva 456. godine
ono je još neko vrijeme živjelo na istočnoj jadranskoj obali do 480. godine. Nakon toga
zavladali su Ostrogoti (do 535. godine), zatim Bizant, kada se tijekom 6. st. pod Justinijanom
privremeno obnavlja vlast rimskog carstva nad današnjim hrvatskim područjima (Dalmacija -
bizantska tema) uz određeni graditeljski procvat do seobe Hrvata, odnosno Slavena.

6. Hrvatska za vrijeme kneza Domagoja.

Domagoj (954.-876.) je u obrambenom sukobu žestoko potukao Veneciju na moru, zajedno s

Francima, od Arapa osvojio Bari u Italiji što koriste Bizantinci pod carem Bazilijem I. da
napadnu i opljačkaju hrvatsku obalu u sklopu svojih nastojanja da obnove svoju prevlast na
Jadranu te zato od gradova i otoka pod svojom vlašću organiziraju upravno-vojnu oblast -
temu Dalmacija, podvrgava ih crkvenoj vlasti patrijarha u Carigradu, a poslije ovoga
Domagoj
se posvećuje sustavnim gusarskim napadima i to posebno na bizantske saveznike Mlečane.
Domagoja ugrožavaju i zavjere u njegovoj državi (poslije Domagojeve smrti Bizantinci
dovode na prijestolje Trpimirova sina Zdeslava, (878-879.).

7. Hrvatska za vrijeme kneza Branimira.

Branimir (879.-892.) koji je uspostavio odlične odnose s papom Ivanom VIII. i od njega dobio
879. priznanje Hrvatske kao samostalne države - prve u povijesti Hrvata. U njegovo doba
Hrvati-Neretljani žestoko su porazili Veneciju i nametnuli joj danak za slobodnu plovidbu uz
hrvatsku obalu. Tako su Hrvati ovladali istočnim, plovidbenim dijelom Jadranskog mora koga
kasnije povijesni izvori nazivaju našim, tj. hrvatskim morem (mare nostrum). Za kneza
Branimira došli su u Hrvatsku svećenici, učenici slavenskih apostola Cirila i Metoda i donijeli
crkvene knjige na staroslavenskom jeziku i slavenskom pismu glagoljici. Otada se kod Hrvata
na tom jeziku i pismu obavljala služba Božja (liturgija), pišu crkvene knjige, pa je to početak
pismenosti u Hrvata na svom jeziku i pismu. Tako su Hrvati bili jedini europski narod koji je
imao svoj liturgijski jezik umjesto latinskog ili grčkog jezika.
Hrvatski su knezovi ostavili u kamen uklesana svjedočanstva kakvih imaju samo najstariji
narodi u Europi. To su poglavito natpisi s imenima i funkcijama vladara, npr. pro duce
Trepim(ero) - za kneza Trpimira. Branimir je ostavio više natpisa kao dux Croatorum - knez
Hrvata, Višeslav posebnu krstionicu koja simbolizira pristupanje hrvatskog naroda Rimskoj
crkvi, time i zapadnoj kulturi, a uz spomenuto ima još zapisa i hrvatske kamene plastike,
posebnih hrvatskih crkava (Nin) i drugdje.

8. Počeci primanje kršćanstva na tlu Hrvatske.

Prve dodire s kršćanstvom Hrvati su ostvarili odmah po doseljenju, međutim prihvaćanje nove
vjere bio je dugotrajan proces. Kristijanizacija Hrvata započela je već u 7. st. putem
preostalog kršćanskog stanovništva koje je nastavilo živjeti među doseljenim Hrvatima kao i
iz gradova bizantske Dalmacije. O tolerantnom odnosu novih stanovnika prema
starosjedilačkom, kasnoantičkom i kršćanskom stanovništvu ukazuje misija opata Martina
kojeg je papa Ivan IV. poslao s mnogo novca u Dalmaciju i Istru 641. godine radi otkupa
zarobljenih kršćana koji se uspješno vratio u Rim s moćima najuglednijih mučenika stradalih
u Dioklecijanovim progonima kršćana. Njihovi likovi su prikazani na mozaicima u
baptisteriju pri bazilici sv. Ivana Lateranskog, medu kojima su i sv. Anastazije (sv. Staš) i sv.
Dujam. Usprkos tome kršćanstvo se medu Hrvatima učvrstilo tek početkom 9. st. i to
vjerojatno djelovanjem svećenstva akvilejske patrijaršije. U drugoj polovici 9. st. stanovnike
istočno od Neretve kristijaniziraju bizantski misionari, Metodovi učenici za cara Bazilija I.
Makedonca (867-886). Tako je proces kristijanizacije Hrvata bio dugotrajan i kompleksan
proces u kojem su sudjelovali različiti činitelji, no franački utjecaj je bio najvažniji, a glavnina
kristijanizacije dogodila se početkom 9. stoljeća nakon što su u Hrvatsku došli franački
misionari. Njih su slijedili benediktinci šireći zapadno-kršćansku kulturu.

9. Crkveni sabori u Splitu 925. i 928. godine.

S obzirom na to da su u pokrštavanju Hrvata sudjelovali svećenici iz Franačke, Rima, Bizanta

te oni iz obližnjih gradova Bizantske Dalmacije, dugo nije bilo jasno čiji biskupi ili
nadbiskupi trebaju obnašati crkvenu vlast u Hrvatskoj. To je pitanje rješavano na crkvenim
saborima u Splitu, 925. i 928. godine. Tri su visoka svećenika imala namjeru postati crkvenim
poglavarima za cijelu uvećanu Hrvatsku, kakva je stvorena u Tomislavovo vrijeme. Dvojica
od njih bili su Romani a jedan je bio Hrvat. Svaki od njih smatrao je da, iz nekog razloga,
upravo on ima pravo zasjesti na taj visoki položaj. Sabor je odlučio da „ona crkva i grad, u
kojem počivaju kosti blaženoga Dujma, imaju prvenstvo nad crkvama ove pokrajine". Dakle,
splitski je nadbiskup postao vjerskim poglavarom u Hrvatskoj. Tomislav nije mogao utjecati
tako da pobijedi njegov kandidat, jer bi to pokvarilo njegove odnose s papom. Godine 928.
Ninska je biskupija ukinuta.
Na crkvenim je saborima također raspravljano o upotrebi hrvatskog jezika i pisma glagoljice u
crkvama. Službeno je stajalište crkve bilo da se u bogoslužju smije koristiti samo latinski
jezik. Papa je zahtijevao da svećenici na saboru oštro osude bogoslužje na hrvatskom jeziku.
Međutim, oni su zaključili kako će svećenici glagoljaši i dalje moći služiti misu ako ponestane
svećenika koji znaju latinski. Iz tog se zaključka crkvenog sabora vidi da je na terenu
nedostajalo svećenika koji su znali latinski, pa su zbog toga glagoljaši bili nužni.
Polovicom 10. stoljeća u hrvatskoj vladarskoj obitelji dolazi do raskola i rata za prijestolje.
Glavne su uloge u tom ratu imala braća Miroslav i Mihovil Krešimir II. Hrvatska je ponovno
stekla mir dolaskom na vlast Stjepana Držislava. Držislav je bio sin Mihovila Krešimira II. i
njegove supruge Jelene. Jelena je potjecala iz uglednog roda zadarskih Romana. Tim su
brakom poboljšani odnosi hrvatskog vladara s primorskim gradovima koji su službeno još bili
u sastavu Bizantske Dalmacije.
Poznato je da je Držislav bio u odličnim odnosima s Bizantom, kojim je tada vladao car
Bazilije II. Držislav je zadržao upravu nad Bizantskom Dalmacijom, koju su hrvatski vladari
stekli još u Tomislavovo doba, iako prema sačuvanim izvorima ne možemo ustanoviti jesu li
njome vladali cijelo to vrijeme. Bizant je vjerojatno Dalmaciju prepuštao na upravu jakim
hrvatskim vladarima, a oduzimao je od slabih. Većina povijesnih izvora Držislava naziva
kraljem. Pretpostavlja se, ipak, da se njegova kraljevska vlast nije odnosila na gradove
Bizantske Dalmacije. On je tamo, baš kao i Tomislav, bio samo upravitelj. Od smrti Stjepana
Držislava 996. godine pa do uspona na hrvatsko prijestolje Petra Krešimira IV. 1058. godine
prošlo je šezdesetak godina, koje su obilježili neprestani dinastički sukobi. On je osnovao
grad Šibenik uvidjevši veliko značenje obale. Nakon crkvenog raskola 1054. priklonio se papi
u Rimu. Stradao je u sukobu s Normanima. Kralj Petar Krešimir IV. Budući da nije imao
potomaka, naslijedio gaje Dmitar Zvonimir (1075 -1089), slavonski ban, koji je okrunjen u
Solinu za hrvatskog kralja. Benediktinskom samostanu svete Lucije pokraj Baške na otoku
Krku darovao je livadu na kojoj su izgrađeni crkva i samostan, a ta je darovnica, poznata
Bašćanska ploča, glagoljicom uklesana u kamen. Nakon njegove smrti Mađari su osvojili
Slavoniju, a u Primorskoj Hrvatskoj je za kralja izabran velikaš Petar Svačić, koji je nakon
nekoliko godina poražen od mađarskog kralja Kolomana na planini Gvozd. Nakon toga je
1102. sklopljen ugovor hrvatskih velikaša s Kolomanom, tzv. Pacta Conventa o stvaranju
Hrvatsko-Ugarske Države. Stvaranjem Hrvatsko-Ugarske Države završeno je razdoblje
hrvatske povijesti koje nazivamo razdobljem narodnih vladara.

10. Hrvatska za vrijeme kralja Tomislava.

Početkom 10. stoljeća na hrvatsko je prijestolje stupio Tomislav, do danas vjerojatno

najpopularniji hrvatski vladar. Na prostoru nekadašnje Franačke, nasljednici Karla Velikog
međusobno su ratovali za prevlast u zapadnoj Europi. Ti će ratovi rezultirati stvaranjem dviju
moćnih država: Svetog Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti i Francuske. S istoka je u
Europu stigao nov narod: Mađari. Isprva se nisu zadržavali na jednom mjestu, nego su lutali
srednjom Europom, ratujući i živeći od pljačke. Tek polovicom 9. stoljeća trajno su se
nastanili u Panononskoj nizini gdje su utemeljili državu. Postali su susjedi Hrvatima; hrvatska
i mađarska povijest počinju se ispreplitati. Na jugoistoku Europe Bizant je još dominirao, ali
je u susjedstvu jačao opasan protivnik: Bugarsko Carstvo. Tomislav je, s obzirom na ratne
pobjede i proširenje državnog teritorija, bio jedan od najuspješnijih hrvatskih vladara. Vješt
vojnik, ali i diplomat, uspio je Hrvatsku, Panoniju i bogate primorske gradove ujediniti pod
svojom vlašću. Tomislav je porazio Mađare i, pretpostavlja se, potjerao ih sjeverno od Drave.
Bugarski car Simeon poslao je vojsku u Hrvatsku jer je Tomislav pružio utočište srpskom
knezu u bijegu pred Bugarima. Tomislav je i ovoga puta porazio neprijatelja.

11. Hrvatska za vrijeme kralja Zvonimira.

Budući da nije imao potomaka, naslijedio gaje Dmitar Zvonimir (1075 -1089), slavonski ban,
koji je okrunjen u Solinu za hrvatskog kralja. Benediktinskom samostanu svete Lucije pokraj
Baške na otoku Krku darovao je livadu na kojoj su izgrađeni crkva i samostan, a ta je
darovnica, poznata Bašćanska ploča, glagoljicom uklesana u kamen. Nakon njegove smrti
Mađari su osvojili Slavoniju, a u Primorskoj Hrvatskoj je za kralja izabran velikaš Petar
Svačić, koji je nakon nekoliko godina poražen od mađarskog kralja Kolomana na planini
Gvozd. Nakon toga je 1102. sklopljen ugovor hrvatskih velikaša s Kolomanom, tzv. Pacta
Conventa o stvaranju Hrvatsko-Ugarske Države. Stvaranjem Hrvatsko-Ugarske Države
završeno je razdoblje hrvatske povijesti koje nazivamo razdobljem narodnih vladara.

12. Kultura Hrvata u ranom srednjem vijeku.

Crkvene zgrade najmnogobrojniji su i najčešće sačuvani kulturni spomenici. Građene su u

predromaničkom stilu. Najvažnije su crkva sv. Donata u Zadru, crkva sv. Jurja u Putalju iznad
Kaštel Sućurca, crkva sv. Petra u Rižinicama, crkva sv. Petra u Muču, itd. Od 11. stoljeća
najpoznatije su crkva sv. Križa u Ninu, crkva sv. Trojice u Splitu, crkva sv. Nikole kraj Nina
itd. Ostaci iz grobova su pomogli poznavanju starohrvatske kulture. Starohrvatski klesari su u
bogatom troprutastom ukrasu - pleteru, rezbarili križeve, biljke i zvijezde, a od 11. stoljeća uz
ptice i zvijeri i ljudske likove. Za razvoj latinske pismenosti u Hrvatskoj najzaslužniji su bili
benediktinci. Latinsko je pismo najstarije pismo upotrebljavano u Hrvatskoj. Najvažniji
hrvatski glagoljski spomenik je Zvonimirova darovnica - Bašćanska ploča. Glagoljicom su u
11. stoljeću isklesani Vdlunska ploča s otoka Cresa, Krčki natpis, Plominski natpis s likom sv.
Jurja, Grdoselski natpis u Istri itd.

13. Što je Personalna unija i što znate o tom razdoblju hrvatske prošlosti.

Personalna unija je savez država koje povezuje isti vladar. Takvo povezivanje Hrvatske i
Mađarske zbilo se 1102. godine, a njime je nastala zajednička Hrvatsko- Ugarska Država.
Najvažniji vladari dinastije Arpadovića bili su: Koloman koji je bio prvi vladara Hrvatsko-
Ugarske Države (1102 - 1116). On je dalmatinskim gradovima dao pravo na samoupravu.
Andrija II. (1205-1235) bio je slab vladar kojeg su 1222. plemići prisilili da im izda Zlatnu
bulu, povelju kojom je plemstvu dao brojne povlastice i ograničio kraljevu vlast nad njima.
Andrijin sin i nasljednik Bela IV. (1235 - 1270) pokušao je urediti stanje u kraljevstvu, no u
tome ga je spriječila provala Tatara, koji su porazili njegovu vojsku na rijeci Šaju. Nakon toga
Tatari su prodrli u Hrvatsku pljačkajući je od Božića 1241. do travnja 1242. godine. U
Hrvatskoj su se u razdoblju vladavine Arpadovića uzdigli knezovi Kačići, Nelipići, Šubići i
krčki knezovi, koji će se poslije prozvati Frankapanima, a u Slavoniji su bili vrlo moćni
Babonići i grofovi Goijanski.
 13. Turska osvajanja u Hrvatskoj u 16. stoljeću.

Od 1521. do 1566. za vrijeme sultana Sulejmana I. Veličanstvenog doživljavala su i Hrvatska

i Ugarska najteže poraze u svojoj povijesti i redom gubile brojne gradove i pokrajine. Najprije
je 1521. pao Beograd, tada ugarski grad, nazvan zlatnim ključem Ugarske, a također i
Hrvatske i Slavonije. Osmanlije zauzimaju Srijem, a njihove snage iz Bosne nadiru u
Dalmaciju i osvajaju Knin (1522.), Sinj i Skradin. Uzalud je 1522. knez Bernardin Frankapan
Ozaljjski u Nurnbergu molio pomoć od njemačkog državnog sabora koja nije stizala. Godine
l525. njegov je sin Krsto Frankapan posljednji put spasio Jajce od pada u smionom pohodu se
divila ondašnja Europa. Poslije Hrvatske na red je došla Ugarska. Sultan Sulejman I.
Veličanstveni poveo je glavninu svoje vojske preko Vukovara i Osijeka na sjever. Sagradili su
poznati most na Dravi i preko njega usmjerili svoje napade prema habsburškom Beču. Kralj
Ludovik II. Jagelović slabo se pripremio za obranu, primio je samo pomoć iz Slavonije, a
hrvatsku vojsku nije čekao, nego je ušao u boj i doživio 1526. strahoviti poraz u bici na
Mohačkom polju na Dunavu. Poslije te katastrofe, koja je značila slom Jagelovića i preustroj
hrvatsko-ugarskog kraljevstva, Osmanlije su imale otvoren put prema Budimu i Beču. I
Hrvati i Ugri su se nakon toga okrenuli svaki posebno za pomoć Europi. Prva na tom smjeru
bila je habsburška Austrija iza koje je stajalo Njemačko Carstvo, također pod Karlom V.
Habsburškim koji su i prije pomagali u obrani Hrvatske jer je preko nje bio otvoren put prema
osvajanju austrijskih nasljednih zemalja (Štajerske, Kranjske, Koruške).

14. Uloga Uskoka za vrijeme ratova s Turcima.

Uskoci su, prebjezi s područja koje su okupirali Turci. Stigavši na slobodni teritorij (sjedište
im je bilo u Senju), oni su kao sastavni dio posade Vojne krajine nastavili borbu protiv
Turaka. Uskoci su sebe smatrali ratnicima u obrani granica kršćanstva tj. tvrdili su da vode
sveti rat protiv muslimanskih pogana. Uskoci su s vremenom počeli napadati i kršćane,
ponajprije mletačke brodove (napadali su i Dubrovčane jer su oni priznavali vrhovnu vlast
turskoga sultana), pa su odnosi Habsburške Monarhije i Venecije u mnogo navrata bili vrlo
zategnuti. Ti su pljačkaški pohodi dobrim dijelom bili uvjetovani drugačijim položajem
uskoka u odnosu na ostale krajišnike: oni nisu posjedovali zemlju, a kako su plaće dobivali
neredovito morali su se sami pobrinuti za preživljavanje. Vlasti su Vojne krajine na sve
učestalije uskočke pljačkaške pohode gledale dvojako: s jedne strane, sposobnost uskoka da si
sami pljačkom osiguraju plaću doživljavali su kao vrlinu, no katkad su uskočke prepade (u
vrijeme primirja ili mira) doživljavali negativno jer su izazivali Veneciju i Osmanlijsko
Carstvo na akcije koje su ugrožavale habsburšku državu. Kako bečki Dvor, usprkos stalnim
prigovorima Venecije, nije obuzdao uskočke napade na Mlečane, Uskočki poglavar između
Venecije i Habsburške Monarhije je 1615. godine izbio Uskočki rat. Rat je donio velika
razaranja, posebno u Istri, a nakon njegova svršetka Habsburška je Monarhija morala pristati
na preseljenje uskoka iz Senja u unutrašnjost.

15. Uloga Hajduka za vrijeme ratova s Turcima.

Jedna od posljedica širenja osmanlijske vlasti u jugoistočnoj Europi bile su i velike migracije
- dio kršćanskog stanovništva napuštao je ugrožena ili već osvojena područja u potrazi za
sigurnošću. Turcima je, međutim, u interesu bilo zadržati ne samo osvojenu zemlju nego i
njezine obrađivače. To je, uz islamski zakon koji je uvažavao druge monoteističke religije,
bio glavni razlog njihove relativno tolerantne vjerske politike. Pripadnici monoteističkih
religija (kršćani, Židovi) nisu prisiljavani na prelazak na islam. Nemuslimanski dio
stanovništva morao je, međutim, plaćati dodatne poreze. Premda je te dodatne poreze veći dio
nemuslimanskog stanovništva doživljavao kao diskriminaciju, valja napomenuti da su ta
dodatna porezna opterećenja na neki način predstavljala nadomjestak za vojnu službu (tu su
obvezu, naime, imali samo muslimani). Stoga se može zaključiti da je, barem u vrijeme
širenja osmanlijske države, položaj nemuslimanskog dijela stanovništva bio razmjerno
povoljan. Opisane posljedice turskih osvajanja vrijede i za hrvatska područja koja su došla
pod osmanlijsku vlast - velik dio Hrvata napustio je taj prostor, a oni koji su ostali u početku
su živjeli u razmjerno tolerantnom okružju. Međutim, s vremenom se taj odnos počeo
mijenjati. Prestankom turskih osvajanja (koja su donosila veliku dobit) povećani su porezi
kršćanskom stanovništvu, a pritisak se osjećao i na području vjere jer su kršćani sve češće
prisiljavani prihvatiti muslimansku vjeru. Posljedica otežanih životnih uvjeta bilo je
nezadovoljstvo, a zatim i otpor kršćanskog stanovništva. Često su podizane bune protiv turske
vlasti, a istaknuto mjesto u otporu imali su hajduci - odmetnici koji su organizirani u hajdučke
družine napadali manje skupine turskih vojnika, sakupljače poreza, trgovce te su na taj način
unosili dodatnu nesigurnost u, krizom zahvaćeno, Osmanlijsko Carstvo.

16. Dalmacija pod mletačkom vlašću – glavne značajke.

Nakon što je 1409. godine Venecija kupila prava na Dalmaciju, u sljedećih je desetak godina
učvrstila svoju vlast na istočnoj obali Jadrana. Tada jedna od najmoćnijih europskih država
slabjeti je počela u sljedećem, 16. stoljeću. Glavni uzrok tome bilo je preseljenje težišta
trgovine sa Sredozemnog mora na Atlantski ocean, kao jedna od posljedica otkrića novih
kontinenata. Dodatni problem bilo je ubrzano širenje Osmanlijskog Carstva pa je Venecija
ostala bez dijela prije osvojene Dalmacije. Sve do polovice 17. stoljeća Venecija je uglavnom
nastojala izbjeći sukobe s Osmanlijskim Carstvom, svjesna negativnog utjecaja ratovanja na
svoje gospodarstvo, ponajprije na trgovinu. Tada je, međutim, ipak izbio dugotrajni rat za
otok Kretu (tzv. Kandijski rat) kojim je Venecija izgubila spomenuti otok, ali je osigurala
određena teritorijalna proširenja u Dalmaciji (Makarsko primorje i utvrda Klis). Potkraj 17. i
početkom 18. stoljeća Venecija je kao članica Svete lige sudjelovala u prot turskim ratovima
te je dodatno proširila svoj teritorij na račun Osmanlijskog Carstva. Granica uspostavljena
nakon spomenutih ratova do danas je ostala hrvatskom granicom prema Bosni i Hercegovini.
Dugogodišnje mletačko upravljanje Dalmacijom imalo je uglavnom negativan utjecaj na
gospodarski razvoj ovoga prostora. Carinske i druge mjere znatno su ograničavale trgovinu, a
dodatni je problem bila odsječenost dalmatinskog priobalja i gradova od unutrašnjosti, što je
posebno izraženo nakon turskog osvajanja dalmatinskog zaleđa i dijela obale. Stanovništvo
dalmatinskih gradova dijelilo se na dva sloja: vlastelu (plemiće) i pučane. Njihovi su sukobi
bih prilično učestali. Naime, usprkos činjenici da nije imala veću političku ulogu jer su sve
ključne odluke donosili knezovi (mletački plemići odgovorni izravno Veneciji), malobrojna je
vlastela donosila odluke uglavnom na štetu pučana. Stoga su se pučani za ravnopravnost
nastojali izboriti i otvorenim bunama. Najpoznatija takva pobuna pučana je Hvarska buna pod
vodstvom Matije Ivanića (izbila je 1510. godine) koju je Venecija uspjela ugušiti tek nakon
nekoliko godina.

17. Dubrovnik u srednjem vijeku.

Premda se prvi put spominje pod nazivom Dubrovačka Republika tek 1441. godine
Dubrovnik je svoju samostalnost razvijao još od 1358. godine, kada je priznao vrhovnu vlast
hvatsko-ugarskih vladara. Nakon bitke na Mohačkom polju Dubrovnik je priznao vrhovnu
vlast Osmanlijskog Carstva, čime se, medu ostalim, obvezao i na isplatu godišnjeg danka.
Plaćanje danka Dubrovčanima se, međutim. višestruko isplatilo jer su imali pravo slobodnog
trgovanja na cijelom Osmanlijskom Carstvu. Ako ovom dodamo podatak da je Dubrovačka
Republika bila u odličnim odnosima i sa španjolskom, tada najmoćnijom silom zapadnog
dijela Sredozemlja, a možda i šire, sasvim je jasno da su pretpostavke za ubrzan razvoj
Dubrovnika postojale. Spretni i sposobni dubrovački trgovci iskoristili su navedene
pogodnosti tj. uspjehe vlastite diplomacije te je Dubrovnik u 16. stoljeću dosegnuo vrhunac
svoje gospodarske moći i postao jednom od najvećih trgovačkih sila na Sredozemlju. Potkraj
16. i početkom 17. stoljeća pojavili su se prvi znakovi krize. Slabljenje gospodarske moći
Dubrovnika u prvom je redu bilo uvjetovano premještanjem težišta trgovine sa Sredozemlja
na Atlantik. No, i u novonastalim okolnostima Dubrovčani su se nastojali snaći pa su,
primjerice, čuvajući svoju neutralnost u vrijeme Kandijskog rata, bili jedini koji su od njega
imali velike koristi. Najteži udarac Dubrovnik je doživio 1667. godine kada je strahovit potres
uništio veći dio grada. U ruševinama, i u požaru koji je nakon potresa planuo, poginuo je velik
broj stanovnika Dubrovnika — ti su materijalni i ljudski gubici znatno oslabili Dubrovačku
Republiku i ona se od tog udarca nikada više nije posve oporavila.

18. Objasnite zašto je došlo do otpora bečkom centralizmu.

Uzroci nezadovoljstva hrvatskoga plemstva Stvaranjem Vojne krajine hrvatski su plemići

ostali bez velikog dijela posjeda koji su stavljeni pod upravu vojnih vlasti (najprije u Grazu, a
zatim u Beču). Vlasi i drugi useljenici na prostor Vojne krajine privlačeni su upravo zemljom
koju su dobivali u zamjenu za vojnu službu. Drugi uzrok nezadovoljstva hrvatskoga plemstva
također je vezan uz Vojnu krajinu: krajiškim su vojnim formacijama zapovijedali uglavnom
plemići-časnici iz austrijskog dijela Monarhije, čime su domaći plemići bili uskraćeni među
ostalim i za velike plaće koje je takav časnički položaj donosio. Njihovo je nezadovoljstvo
dodatno poraslo nakon mira koji je 1664. godine sklopljen u Vašvaru. Iako je Osmanlijsko
Carstvo prije toga pretrpjelo vojni poraz, postignutim mirom moglo je biti zadovoljnije nego
Habsburška Monarhija. Hrvatsko je plemstvo u tako sročenom ugovoru, kojim se osmanlijska
vlast usprkos porazu zadržala na osvojenim područjima, vidjelo namjeru bečkoga Dvora da se
Hrvatsku zadrži slabom, u granicama „ostataka ostataka nekad slavnoga kraljevstva", kako bi
se ona teže suprotstavljala centralizaciji i apsolutizmu. Naime, centralizmu i apsolutizmu,
čijim je uvođenjem plemstvo gubilo na važnosti, bilo bi se lakše oduprijeti nakon priključenja
područja koja su bila pod osmanlijskom vlašću jer bi time ojačala ekonomska moć plemstva.

19. Objasnite tijek Zrinsko – frankopanske urote.

Vodstvo urote kojom se trebalo svrgnuti Habsburgovce preuzeli su najmoćniji velikaši - braća
Nikola i Petar Zrinski. U to je vrijeme Nikola Zrinski bio hrvatski ban, a uz posjede u
Hrvatskoj on i brat imali su i mnoge posjede u Ugarskoj. Braća Zrinski u mnogo su se navrata
istaknuli u borbama protiv Turaka, a najčešće je spominjan pothvat Nikole Zrinskog iz 1664.
godine koji je odjeknuo tadašnjom Europom: prodrijevši duboko u teritorij koji su okupirali
Turci, uspio je spaliti most koji je u vrijeme Sulejmana II. Veličanstvenog podignut na Dravi
kod Osijeka. Kako je Nikola Zrinski iste godine poginuo u lovu, vodstvo urote preuzeo je
njegov brat, novi ban, Petar Zrinski. Petru Zrinskom potporu je pružao Fran Krsto Frankapan,
brat Petrove supruge Katarine, te drugi hrvatski i ugarski velikaši. Dakle i dio ugarskog
plemstva uključio se u planiranje urote, medu ostalim i zato što su kao simpatizeri
protestantizma bili nezadovoljni kraljevim nastojanjima da suzbije sljedbenike Martina
Luthera u Ugarskoj. Vođe urote bili su svjesni da im za ostvarenje nauma o svrgavanju
Habsburgovaca neće biti dovoljna vlastita snaga i moć nego da im je potreban snažan
saveznik.
 20. Tijek oslobođenja hrvatskih krajeva od osmanlijske vlasti.

Osmanlijsko je Carstvo u drugoj polovici 17. stoljeća zahvatila duboka društvena, politička i
gospodarska kriza. Potkraj kolovoza 1683. godine osmanlijska vojska predvođena Kara-
Mustafom stigla je do Beča i bezuspješno ga opsjedala. Opkoljenom je gradu u pomoć stigla
poljska vojska predvođena Janom Sobjeskim i dva puta su porazili Osmanlije. Nakon toga je
osnovan savez Sveta liga, u koji su ušle Habsburška Monarhija, Poljska i Mletačka Republika
i na taj načinje slomljena je osmanlijska dominacija u srednjoj Europi. Hrvati su dizali
ustanke protiv Osmanlija, i tako pomagali habsburškoj vojsci, a posebno su se istaknuli fra
Luka Ibrišimović i svećenik Marko Mesić. Mirom u Srijemskim Karlovcima (1699)
Osmanlijsko je Carstvo izgubilo Slavoniju, Liku, Krbavu i prostor oko rijeke Une. Mirom u
Požarevcu (1718) Habsburška je Monarhija dobila Srbiju, Srijem i Bosansku Posavinu, a
granica Mletačke Dalmacije prema Osmanlijskom Carstvu uspostavljena je na crti koja se i
danas zadržala kao državna granica između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Mirom u Beogradu (1739) Austrija je izgubila sve krajeve južno od Save i Dunava koje je
dobila mirom u Požarevcu.

21. Objasnite apsolutizam Marije Terezije i Josipa II.

Neki su apsolutistički vladari prihvatili onaj dio prosvjetiteljskog učenja koji znanje smatra
temeljnom vrijednošću. Stoga su podupirali razvoj znanosti i masovnu naobrazbu širih slojeva
stanovništva. Potaknuli su otvaranje škola i uvođenje opće školske obveze. Tvrdili su da
vladaju za dobrobit svojih podanika. Drugi dio prosvjetiteljskog učenja, koji govori o potrebi
jednakosti svih ljudi, prosvijećeni apsolutisti prihvatili su samo djelomično: ukinuli su torturu
(ozakonjeno mučenje zatvorenika) i sudske procese protiv vještica. Dalje od toga uglavnom
nisu išli. U Habsburškoj Monarhiji, dakle i u Hrvatskoj, prve je reforme u duhu
prosvjetiteljstva provela Marija Terezija (1740 -1780). Marija Terezija U vrijeme Marije
Terezije uvedena je opća školska obveza za djecu od 6 do 13 godina. U nižim se razredima
nastava održavala na materinskom jeziku (dakle, u Hrvatskoj, na hrvatskom jeziku). Josip II,
sin Marije Terezije, prosvjetiteljske je ideje shvatio ozbiljnije od drugih vladara prosvijećenog
apsolutizma. Pokrenuo je reforme na kakve se drugi europski vladari nisu usudili ni pomisliti.
Ograničio je moć Crkve i ukinuo velik broj samostana. Proglasio je osobnu slobodu kmetova.
Kmetovi su sada mogli napustiti feudalni posjed. Proglasio je vjersku slobodu. Vjernici svih
vjera (katolici, protestanti, pravoslavci, Židovi) dobili su jednaka prava. Uveo je strogo
centraliziranu vlast. Dvor je izravno upravljao svim dijelovima Monarhije. Staleški sabori i
pokrajinska plemstva izgubila su većinu ovlasti. Njemački jezik postaje jedinim službenim
jezikom u Monarhiji. Navedenim reformama
protivilo se plemstvo, Crkva, pa i širi slojevi stanovništva razljućeni nametanjem njemačkog
jezika. Zbog toga (i zbog nestabilnog stanja u Europi nastalog izbijanjem Francuske
revolucije 1789. godine) Josip II. je prije smrti povukao većinu svojih reformi.

22. Koje su značajke francuske vladavine u Dalmaciji?

Francuska je vojska zauzela našu obalu, a u svibnju 1806. ušli su u grad Dubrovnik i okupirali
ga. Time je dokinuta višestoljetna samostalnost Dubrovačke Republike. Godine 1809.
Napoleon je ponovno porazio habsburšku vojsku. Novim mirom područje njegove vlasti
proširilo se na Vojnu krajinu i Bansku Hrvatsku južno od Save, te na slovenske zemlje južno
od Save. Novostečena područja te Istra i Dalmacija nazvani su Ilirskim pokrajinama Napoleon
je vojnu vlast u Dalmaciji povjerio Augustu Marmontu, visokomu francuskom časniku, a
civilnu je upravu povjerio Vicku Dandolu. Dandolo je uveo jednakost pred sudom i ukinuo
torturu u sudskim procesima. Ukinute su i staleške povlastice i uvedena opća porezna obveza.
Otvarane su osnovne škole s hrvatskim nastavnim jezikom, a na hrvatskom se jeziku održale i
nastava u stručnim i višim školama koje su otvarane u gradovima. Pokrenute su i dvojezične
hrvatsko-talijanske novine „I'll Regio Dalmata - Kraglski Dalmatin ".

24. Glavne značajke Hrvatskog narodnog preporoda?

Potpomognuti od nacionalno svjesnoga svećenstva i dijela plemstva, mladi su hrvatski

intelektualci postali nositelji procesa nacionalnog ujedinjenja. Najistaknutiji predstavnik
mladih intelektualaca bio je Ljudevit Gaj. Njemu je bilo jasno da će prvi korak k
ujedinjavanju hrvatskih zemalja biti stvaranje jedinstvenoga književnog jezika za sve Hrvate.
Gaj je 1830. godine objavio Kratku osnovu horvatsko-slavenskoga pravopisanja, u kojoj je
predložio da Hrvati za službeni jezik odaberu kajkavsko narječje; kasnije će Gaj predložiti da
se za službeni jezik odabere štokavsko narječje. Već 1832, dvije godine nakon Gajeve Kratke
osnove, grof Janko Drašković objavio je u Karlovcu djelo Disertatia iliti razgovor darovan
gospodi poklisarom, koja je postala opće prihvaćena politička osnova hrvatskoga narodnog
preporoda - bio je to prvi hrvatski nacionalni program, pisan štokavskim narječjem. Ljudevit
Gaj bio je vođa hrvatskog narodnog preporoda Sudionici hrvatskoga narodnoga preporoda bili
su mladi
ljudi. Da bi ubrzali stvaranje narodnoga jedinstva, preporoditelji su se nazvali ilircima, a
njihov je pokret poznat i pod nazivom ilirski pokret. Ljudevit Gaj je 1835. godine u Zagrebu
pokrenuo novine s književnim prilogom „Daniczom Horvatzkom, Slavonzkom y
Dalmatinzkom ".. U „Danici" su objavljene mnoge poznate pjesme hrvatskih preporoditelja: u
desetom broju objavljena je pjesma Antuna Mihanovića Hrvatska domovina, današnja
hrvatska himna Lijepa naša domovina, koju je uglazbio Josip Runjanin. Osim pomoću novina,
preporodne su se ideje širile u čitaonicama, koje su osnovane u Varaždinu, Karlovcu i
Zagrebu. Matica ilirska osnovana je 1842. godine kako bi se izdavale knjige na hrvatskome
jeziku. Osnovan je i Narodni muzej, Gospodarsko društvo iz kojeg će se razviti gospodarska
komora, te Prva hrvatska štedionica. Godine 1840. izvedena je prva kazališna predstava na
hrvatskom jeziku - Juran i Sofija ili Turci pod Siskom, autora Ivana Kukuljevića. Među
skladateljima najznačajniji je Vatroslav Lisinski, čija je opera Ljubav i zloba (prva na
hrvatskome jeziku) premijerno izvedena 1846. Protivnici ilirskog pokreta u Hrvatskoj
utemeljili su 1841. Horvatsko-vugersku stranjku, koja je zastupala čvrsto povezivanje s
mađarskim plemstvom. Njih su ilirci nazvali mađaronima. Pristaše ilirskog pokreta osnovali
su Ilirsku stranku. Godine 1847. sastao se Hrvatski sabor na kojem je donesena odluka da
hrvatski jezik postane službenim u Hrvatskoj.

25. Hrvatska u vrijeme bana Josipa Jelačića.

Zaključcima koji su doneseni 25. ožujka 1848. godine, a poznatim kao Zahtijevanja naroda
zatraženo je imenovanje Josipa Jelačića za hrvatskog bana. Kralj Ferdinand je udovoljio tom
zahtjevu, a ban Jelačić je imenovan i zapovjednikom cijele Vojne krajine. On je utemeljio
samostalnu hrvatsku vladu Bansko vijeće, koje je imalo odjele za unutarnju upravu,
pravosuđe, školstvo, bogoštovlje, vojne poslove, financije, promet, gospodarstvo i odnose s
austrijskom i ugarskom vladom. Vijeće je bilo odgovorno Hrvatskom saboru. Jelačić je
zaslužan i za ukidanje kmetstva koje je ukinuto Banskim pismom 1848. Borba za unutarnju
neovisnost dovela je do pogoršanja odnosa s Mađarima, a nakon što su propali pregovori s
mađarskom vladom, banska je vojska ušla u Rijeku čime je ovaj grad došao pod bansku vlast.
Jelačić je nakon toga objavio rat ugarskoj vladi tražeći neovisnost i ravnopravnost. Vojska je
ušla u Međimurje i proglasila ga sastavnim dijelom Hrvatske. Pošto je iste godine izbila
revolucija u Ugarskoj banska vojska je pomogla u gušenju te revolucije i car je za
sudjelovanje u gušenju revolucije nagradio bana imenovanjem za gubernatora Rijeke i
Dalmacije. Na taj načinje Hrvatska bila ujedinjena u osobi bana Jelačića iako stvarno nije
bila. Franjo Josip I. je donio novi ustav 1849. kojim je država još više centralizirana, a
Hrvatskoj je potvrđeno pravo na narodni jezik.

26. Hrvatsko – Ugarska nagodba i njene posljedice.

Austro-Ugarska Monarhija nastala je 1867. godine sklapanjem Austor-ugarske nagodbe.

Hrvatima je nakon Austro-ugarske nagodbe preostalo tek da se dogovore s Mađarima o
međusobnoj podjeli ovlasti. Hrvatski je sabor imenovao izaslanstvo (sastavljeno od unionista
jer su članovi Narodne stranke napustili rad sabora), koje je sredinom 1868. godine potpisalo
u Budimpešti Hrvatsko-ugarsku nagodbu kojom je potvrđena je cjelovitost Hrvatske te uređen
položaj Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije u sastavu Ugarskoga Kraljevstva.
Hrvatska će imati bana, Austro – Ugarska Monarhija Sabor i vladu, koja će uređivati
unutarnje poslove - bogoštovlje, nastava i pravosuđe, a dio će se poslova obavljati zajednički -
carine, financije i porezi, vanjska trgovina te prometnice. U institucijama za koje je nadležan
Hrvatski sabor upotrebljavat će se hrvatski jezik, kao i u domobranstvu. Pitanje Rijeke rješeno
je prijevarom, tzv Riječkom krpicom. Mnogi u Hrvatskoj su bili nezadovoljni Nagodbom, a
svoje nezadovoljstvo su najotvorenije pokazali Eugen Kvaternik, istaknuti član Stranke prava
i njegove pristaše koji su 1871. podigli Rakovičku bunu protiv Ugarske i Austrije. Buna je
završila neuspješno, a sam Kvaternik je ubijen.

27. Hrvatska u vrijeme bana Ivana Mažuranića.

Kako bi modernizirao Hrvatsku, ban Ivan Mažuranić (1873 - 1880) proveo je opsežne
reforme u školstvu i sudstvu. Odvojio je upravu od sudstva, a modernizirao je i državnu
upravu. Poreznim je reformama ubrzao novčarske tokove. Gospodarska podloga njegovim
reformama bila je u znatnom financijskom osamostaljenju Banske Hrvatske, koje je
dogovoreno revizijom Nagodbe. Osnivanjem mreže škola znatno je unaprijeđeno obrazovanje
stanovnika. Mažuranić je proglasio i vjersku i nacionalnu toleranciju u Banskoj Hrvatskoj.
Politička borba za ravnopravnu uporabu hrvatskoga jezika te širenje narodnjačke misli
osnovne su smjernice narodnoga preporoda Hrvata u Istri. Dinko Vitezić, Matko Laginja,
Matko Mandić, Vjekoslav Spinčić i još neki preporoditelji prigrlili su pravaške ideje i
nastojali su Istru čvršće vezati uz Bansku Hrvatsku, i kulturno i gospodarski, te u konačnici
ujediniti Istru s Banskom Hrvatskom i ostalim hrvatskim zemljama. U Dalmaciji su
Narodnjaci na izborima 1870. godine za Dalmatinski sabor izborili većinu. Iduće je godine
hrvatski jezik postao uredovnim jezikom Dalmatinskoga sabora, a hrvatski je jezik ulazio i u
upravu i sudstvo.

28. Objasnite političke prilike u Hrvatskoj na početku 20. stoljeća.

Jedna od odluka Berlinskoga kongresa održanog 1878. godine bila je dozvola Austro-
Ugarskoj Monarhiji da privremeno okupira Bosnu i I Hercegovinu. Nakon trideset godina
okupacije, početkom 20. stoljeća Austro-Ugarska je proglasila pripojenje (aneksiju) Bosne i
Hercegovine što je uzrokovalo političku krizu na rubu rata jer je i Srbija bila zainteresirana na
proširenje na prostor BiH. U sljedećem je razdoblju srpska vlada tajno pomagala
revolucionarne organizacije čiji je cilj bio svrgavanje austrougarske vlasti u BiH. Pripadnik
jedne takve organizacije, Mlade Bosne, izvršio je u lipnju 1914. godine, u Sarajevu, atentat na
austrijskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda. Taj je događaj bio povod velikom ratu
koji je većina europskih sila predviđala, a neke su ga od njih i priželjkivale. Naime, vjerovale
u da će na taj način ostvariti svoje želje o teritorijalnom proširenju. Najprije je Austro-
Ugarska navijestila rat Srbiji, a onda se broj uključenih država počeo naglo povećavati. Na
jednoj su se strani našle Središnje sile (Njemačka, Austro-Ugarska, zatim Bugarska i Turska),
a na drugoj Antanta (Engleska, Francuska, Rusija, kasnije Italija i SAD). Italija se u rat
uključila tek nakon što joj je tajnim Londonskim ugovorom obećan veći dio hrvatskoga
priobalja. Hrvatska je u to vrijeme bila sastavni dio Austro-Ugarske Monarhije pa je, ne
svojom voljom, bila upletena u ratne operacije i dijelila sudbinu četverogodišnjih stradanja s
većinom europskih naroda. Hrvati u austrougarskoj vojsci Hrvatski su se mladići i muškarci
kao državljani Austro-Ugarske Monarhije morali odazivati na mobilizacijske pozive i ratovati
na istočnom (protiv Rusije), balkanskom (protiv Srbije) i talijanskom bojištu. Kako hrvatski
narod nije bio zadovoljan svojim položajem u Austrougarskoj Monarhiji, mnogi su vojni
obveznici pokušavali izbjeći svoju građansku dužnost, a oni koji su ipak završili na bojištu
nisu imali previše motiva ratovati za interese države koju i nisu smatrali svojom. Najlakši
način dezertiranja bio je da se vojnik koji je kod kuće na kratkom dopustu ili oporavku nakon
njegova isteka jednostavno ne vrati u svoju jedinicu. Kako su se ti vojni bjegunci od vlasti
uglavnom skrivali po šumama, prozvani su zeleni kader. Potkraj rata vojnih je bjegunaca bilo
sve više —1917. već ih je bilo oko 20 000. Nisu, međutim, svi uspjeli izbjeći vojnoj obvezi, a
među onima koji su završili na bojištu bilo je mnogo poginulih, ranjenih i zarobljenih.
Premda se nije ratovalo na hrvatskom području, hrvatski je narod osjetio sve teške posljedice
rata. Ne odnosi se to samo na mladiće i muškarce novačene u austrougarsku vojsku nego i na
ostalo stanovništvo koje nije izravno sudjelovalo u ratu. Gotovo svaki rat prate nestašice i
pogoršanje životnog standarda, pogotovo ako su dugotrajni kao što je to bio Prvi svjetski rat.
Potrebno je redovito opskrbljivati brojnu vojsku, a proizvođača je znatno manje nego u doba
mira. Budući da vojska teško može ratovati gladna, preostaje jedino slabija opskrba civilnog
stanovništva pa su nestašice, neimaština i glad pogodile većinu stanovnika Hrvatske. Iako je
opskrba u pitanju, imala prednost u odnosu na civilno stanovništvo, nestašice hrane
pojavljivale su se i na bojištima. Povrh svega, potkraj rata Hrvatsku je, kao i većinu Europe,
zahvatila epidemija španjolske gripe koja je odnijela još desetak tisuća života.

29. Osnutak i djelovanje Jugoslavenskog odbora.

Među najpoznatijim su političkim emigrantima bili Frano Supilo, Ante Trumbić i poznati
kipar Ivan Meštrović. Oni su u Rimu (Italija je tada još bila neutralna) osnovali Hrvatski
odbor. Poslije je Odbor proširen srpskim i slovenskim političkim emigrantima s područja
Austro-Ugarske te je promijenio ime u Jugoslavenski odbor, a sjedište mu je premješteno
najprije u Pariz, a potom u London. Članovi Odbora smatrali su da je rat dobra prilika da se
područja Austro-Ugarske na kojima su živjeli Hrvati, Slovenci i Srbi osamostale, a potom
ujedine sa Srbijom i Crnom Gorom u zajedničku državu južnih Slavena. Stoga je jedna od
glavnih zadaća Odbora bila uvjeravanje svjetske javnosti u neodrživost Austro-Ugarske te
djelovanje na njezinu razbijanju, čime bi ujedinjenje postalo moguće. Drugi je važan zadatak
Odbora bio borba protiv osvajačkih težnji Italije. Italija je u rat na strani Antante ušla tek
nakon što joj je Londonskim ugovorom 1915. godine obećan veći dio istočne jadranske obale.
Premda je ugovor bio tajan, za njegovo se postojanje i približni sadržaj ipak znalo te je Odbor
trebao uvjeriti čelnike Antante u njegovu nepravednost. Antanti je, međutim, bilo mnogo
važnije imati Italiju na svojoj strani u ratu nego biti pravedan prema Hrvatima i Slovencima.
Ovakvo stanje dodamo je osnažilo uvjerenje Odbora da je ujedinjenje sa Srbijom i Crnom
Gorom nužno jer su vjerovali da bi Srbija, koja je ratovala na strani Antante, mogla kod
svojih saveznika utjecati na obuzdavanje talijanskih posezanja. Srbijanska je vlada prihvaćala
ideju ujedinjenja, no ona je to ujedinjenje u stvari zamišljala kao pripojenje Srbiji dijelova
austrougarskog teritorija na kojima su živjeli Hrvati, Slovenci i Srbi. Ante Trumbić Prema
gledištu predsjednika srbijanske vlade Nikole Pašića nova bi država trebala biti centralistička
monarhija s dinastijom Karađorđevića na čelu, što nije bilo ništa drugo nego provedba plana
stvaranja velike Srbije. Takva su stajališta srbijanske strane razjedinila Jugoslavenski odbor.
Frani Supilu bilo je, naime, jasno da u tako organiziranoj državi Hrvati i Slovenci ne bi mogli
ostvariti svoje pravo na ravnopravnost. Stoga je on zahtijevao od Odbora da se najprije sa
Srbijom i Crnom Gorom dogovori unutarnje uređenje države, a tek onda pokrene postupak
ujedinjenja. Jer, ako bi se sva prijeporna pitanja riješila prije ujedinjenja, time bi se
onemogućila kasnija srpska prevlast u zajedničkoj državi. Većina članova Odbora nije
prihvaćala Supilovo mišljenje. Smatrali su da je ujedinjenje potrebno provesti što je moguće
prije, a tek potom razgovarati o unutarnjem uređenju države, ponajprije zbog talijanskih
posezanja kojima bi se bilo lakše oduprijeti uz pomoć Srbije. Ostavši u manjini, Frano Supilo
je 1916. istupio iz Odbora, a već je sljedeće godine umro u Londonu. U srpnju 1917. godine,
nakon jednomjesečnih pregovora na grčkom otoku Krfu, predstavnici srbijanske vlade i
Jugoslavenskog odbora potpisali su sporazum poznat pod nazivom Kriška deklaracija.
Dogovoreno je da će nakon pobjede Antante i njezinih saveznika biti stvorena nova država -
Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Nova bi država trebala biti ustavna, demokratska i
parlamentarna monarhija s dinastijom Karađorđevića na čelu. Slovenci, Hrvati i Srbi slobodno
bi upotrebljavali svoja nacionalna imena, zastave i pisma (latinicu i ćirilicu), ali ne bi imali
zaseban teritorij ni parlamente. Srpska je strana mogla biti puno zadovoljnija ovakvim
dogovorom jer je Jugoslavenski odbor pristao na centralizam, a zauzvrat je dobio samo
obećanja o ravnopravnosti, bez jasnih jamstava. Tijekom kasnijeg stvaranja zajedničke države
srpska se strana nije pridržavala zaključaka Krfske deklaracije, već su Hrvatskoj nametnuti
mnogo teži uvjeti ujedinjenja.

30. Hrvatska između Prvog i Drugog svjetskog rata.

Nakon atentata kralj je uveo Šestosiječanjsku diktaturu. Treći listopada 1929. Kraljevina Srba,
Hrvata i Slovenaca dobila je novi naziv - Kraljevina Jugoslavija. U Italiji je Ante Pavelić
1930. godine utemeljio organizaciju Ustaša - hrvatski oslobodilački pokret, čiji je cilj bila
oružana borba za osamostaljenje Hrvatske. Zbog vanjskih pritisaka kralj Aleksandar je 3.
rujna 1931. proglasio novi Ustav, koji se po načinu donošenja naziva Oktroiranim ili
nametnutim ustavom. Novim je Ustavom Jugoslavija postala ustavna, ali ne i parlamentarna
monarhija. Pavelićev povjerenik, Eugen Kvaternik, organizirao je atentat na kralja
Aleksandra, koji je 9. listopada 1934. u Marseillesu izveo Veličko Georgijev Kerin, član
makedonske terorističke organizacije VMRO (Unutarnja makedonska revolucionarna
organizacija). Aleksandrov stariji sin Petar bio je maloljetan i do njegove punoljetnosti
Kraljevinom Jugoslavijom vladalo je Namjesništvo, na čelu kojeg je bio Aleksandrov bratić
Pavle Karađorđević.

31. Osnivanje Banovine Hrvatske.

Sporazumom između predsjednika vlade Dragiše Cvetkovića i VIadka Mačeka stvorena je 25.
kolovoza 1939. Banovina Hrvatska. Banom Banovine Hrvatske imenovan je Ivan Subašić.
Vladko Maček postao je potpredsjednik jugoslavenske vlade. Banovina je na svojemu
teritoriju samostalno upravljala unutrašnjim poslovima, sudstvom, školstvom, prosvjetom,
zdravstvom i socijalnom skrbi. Brinula se o svim važnijim granama gospodarstva, a Hrvati
koji su prije otpušteni iz državnih službi vraćeni su na posao. Hrvatski nacionalni grb i
zastava mogli su se neometano isticati. Skori početak Drugoga svjetskog rata i raspad
Kraljevine Jugoslavije onemogućili su da Banovina Hrvatska doista zaživi.
32. Narodnooslobodilački pokret u Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata.

U Hrvatskoj je 22. lipnja 1941. osnovan Sisački partizanski odred, prva antifašistička vojna
formacija u porobljenoj Europi. Danas taj dan obilježavamo kao Dan antifašističke borbe.
Vrhovno vojno zapovjedništvo za Hrvatsku - Glavni štab Narodnooslobodilačkog pokreta
Hrvatske - osnovan je 19. listopada 1941. Njegov je zapovjednik bio Ivan Rukavina. Najviši
organ jugoslavenskoga antifašizma (kojemu je pripadao i hrvatski antifašizam) postalo je
Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ). Na Drugom zasjedanju
AVNOJ-a u Jajcu donesena je 29. studenoga 1943. odluka o osnivanju Demokratske
Federativne Jugoslavije. Najviši organ antifašističke Hrvatske bilo je Zemaljsko antifašističko
vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH). Predsjednik ZAVNOH-a bio je hrvatski
književnik Vladimir Nazor. Na Trećem zasjedanju ZAVNOH-a u Topuskom 8. i 9. rujna
1944. proglašena je Federalna Država Hrvatska, nacionalna država Hrvata u sastavu
Demokratske Federativne Jugoslavije. Tijekom rata Hrvatska je bila zahvaćena četničkim
terorom kojeg je predvodio Momčilo Đujić. Partizani su nakon rasula NDH i predaje njezinih
trupa te mnoštva civila učinile strašan pokolj nad Hrvatima kod austrijskoga gradića
Bleiburga - oni koji nisu likvidirani, prisiljeni su pješačiti natrag, a na tom putu, koji je nazvan
Križni put Hrvata, mnogi su ubijeni i mučeni, a mnogi su umrli od gladi i iscrpljenosti.

33. Hrvatska u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske.

Drugi svjetski rat započeo je 1. rujna 1939. godine napadom Njemačke na Poljsku. Engleska i
Francuska tada su navijestile rat Njemačkoj, čija je vojska u prvim ratnim godinama bila
nezaustavljiva: redom su osvajane Poljska, Danska, Norveška, zemlje Beneluxa i Francuska.
Jugoslavija nije bila dijelom Hitlerovih ratnih planova za 1941. godinu, ali je ipak bila
napadnuta. Hitler je, naime, planirao napad na SSSR, ali se prije početka napada želio
osigurati od mogućega britanskog napada s juga. Zato je njemačka diplomacija vršila pritisak
na jugoslavenskoga kralja i vladu nastojeći ih pridobiti za pristupanje Trojnom paktu,
vojnopolitičkom savezu koji su osnovale Njemačka, Japan i Italija. Bojeći se rata s državom
koja je u vrlo kratkom vremenu osvojila velik dio Europe i znajući da bi u eventualnom ratu
Jugoslavija doživjela siguran poraz, vodstvo države popustilo je njemačkom pritisku te je 25.
ožujka 1941. Kraljevina Jugoslavija pristupila Trojnom paktu. Dio domaće javnosti nije
odobravao ovaj korak te su u Beogradu protivnici pakta organizirali prosvjede. Sporazumom
je bila nezadovoljna i Velika Britanija jer je njime Njemačka osigurala još jednog saveznika.
Stoga je britanska obavještajna služba pomogla grupi srpskih časnika da izvede državni udar:
27. ožujka 1941. godine zauzete su sve važnije ustanove u Beogradu, svrgnuta je vlada
Cvetković-Maček, a predsjednikom nove vlade proglašen je general Dušan Simović. Premda
je nova vlada izjavila kako neće poništiti sporazum o ulasku Jugoslavije u Trojni pakt, Hitler
je, pretpostavljajući da se radi samo o kupovanju vremena, odlučio napasti Jugoslaviju. Napad
je počeo 6. travnja 1941. bombardiranjem Beograda, a samo jedanaest dana nakon toga
Jugoslavija je bila prisiljena na bezuvjetnu kapitulaciju. Njezin su teritorij međusobno odijelili
Nijemci, Talijani, Mađari i Bugari, a na jednom je dijelu stvorena Nezavisna Država Hrvatska
Nastanak Nezavisne Države Hrvatske Europska je javnost u međuratnom razdoblju bila
upoznata s nezadovoljstvom većine Hrvata zbog položaja u zajedničkoj državi Južnih
Slavena. Upravo tu općepoznatu činjenicu nastojali su iskoristiti Nijemci i Talijani te
omogućiti stvaranje
samostalne hrvatske države koja bi, jasno, bila pod njihovim izravnim utjecajem. Osnivanje
takvih „neovisnih" država bila je česta Hitlerova praksa u osvojenim područjima jer je
računao da će stanovništvo puno lakše prihvatiti okupaciju ako su, barem prividno, na vlasti
domaći
političari. Hitler je na čelo neovisne hrvatske države htio postaviti Mačeka, imajući u vidu
njegov osobni ugled i činjenicu da je predvodio najsnažniju hrvatsku stranku. Talijanski
diktator Mussolini imao je svoga kandidata, Antu Pavelića, računajući da će na njega moći
lako utjecati i osigurati Italiji velike teritorijalne ustupke (s obzirom na to da je
Italija više od deset godina pružala gostoprimstvo Paveliću i ustašama). Kako je Maček odbio
ponudu, ispravno procjenjujući da se ne isplati vezati uz fašističku Italiju i nacističku
Njemačku, prihvaćen je talijanski prijedlog. U skladu s njim je 10. travnja 1941. godine, dok
su njemačke trupe ulazile u Zagreb, Slavko Kvaternik na zagrebačkom radiju pročitao proglas
o uspostavi Nezavisne Države Hrvatske, koja je, uz Hrvatsku, obuhvatila Bosnu i
Hercegovinu i dijelove Srbije. Budući poglavnik NDH, Ante Pavelić, tek je nekoliko dana
poslije stigao iz Italije. Ustroj vlasti u NDH. Podređenost okupatorskim silama Vlast je u
NDH bila organizirana po uzoru na Italiju i Njemačku. Na čelu države nalazio se poglavnik
Ante Pavelić koji je imao praktički neograničenu vlast. Kako su sve stranke osim Ustaškog
pokreta bile zabranjene, sve je važne odluke, imenovanja, zakone itd. donosio ili Pavelić sam
ili uz pomoć uskoga kruga najodanijih ustaša. Hrvatski se sabor sastao triput tijekom 1942.
godine, ali je njegov utjecaj na politički život bio zanemariv (valja napomenuti da je saborske
zastupnike imenovao poglavnik osobno jer izbori nisu održavani). Poglavnik je bio i vrhovni
zapovjednik oružanih snaga koje su se sastojale od domobranstva (redovita vojska koja se
popunjavala novačenjem) i Ustaške vojnice (dobrovoljci, pristaše ustaškog pokreta). Premda
je u samom imenu države stajalo da je nezavisna, ona je bila podređena okupatorskim silama
— Njemačkoj i Italiji, koje su i omogućile njezin nastanak. Taje podređenost bila vidljiva od
prvih dana postojanja NDH, već pri utvrđivanju njezinih granica. Italija je, naime, priznanje
novonastale države uvjetovala velikim teritorijalnim ustupcima na koje je Pavelić pristao 18.
svibnja 1941, kada su potpisani Rimski ugovori. Tim je dogovorom Pavelić Mussoliniju
predao velik dio dalmatinske obale (od Zadra do Splita), dio Konavala, Boku kotorsku, sve
otoke osim Paga, Brača i Hvara te velik dio Hrvatskog primorja i Gorskog kotara. Hrvatska
je, doduše, zadržala dio priobalja, ali u tom području nije imala puni suverenitet jer joj je bilo
zabranjeno imati ratnu mornaricu ili graditi vojne objekte uz obalu. Podređenost NDH
okupatorima potvrđuje i podatak da su se na njezinu teritoriju stalno nalazile njemačke i
talijanske vojne trupe, koje je država još imala obavezu i opskrbljivati. Dvadesetak godina
koje je Hrvatska provela u zajedničkoj državi Južnih Slavena većini je Hrvata ostalo, zbog
njezina neravnopravna položaja, u lošoj uspomeni. Stoga je stvaranje neovisne hrvatske
države, makar i u okolnostima njemačke i talijanske okupacije, velik dio Hrvata dočekao s
odobravanjem. Međutim, već u prvim mjesecima postojanja nove države broj onih koji su je
podupirali vrtoglavo je opadao. Jedan od uzroka splašnjavanja oduševljenja novom državom
svakako su bili već spomenuti Rimski ugovori kojima je velik dio hrvatskog teritorija
jednostavno prepušten Talijanima. Drugi je uzrok bio u teroru koji su ustaške vlasti počele
provoditi. Naime, ustaške su vlasti svoju zahvalnost njemačkim i talijanskim saveznicima,
koji su im pomogli doći na vlast i stvoriti državu, pokazale i prihvaćanjem fašističke i
nacističke ideologije koja se temeljila na rasizmu i antisemitizmu. Ubrzo nakon uspostavljanja
NDH započeli su progoni Židova - u početku su oni ograničeni na javna ponižavanja (svi su
Židovi morali nositi posebne oznake žute boje s ucrtanom židovskom zvijezdom) i
oduzimanje imovine, ali s vremenom je u potpunosti preuzet njemački model te su otvarani
koncentracijski logori u kojima su nastradali brojni Židovi čija je jedina krivnja bila njihova
vjera i narodnost. Uz njih, proganjani su bili Romi i Srbi te svi oni koje su vlasti smatrale
protivnicima režima, bez obzira na nacionalnu ili stranačku pripadnost. Uz nazočnost
njemačke i talijanske vojske na teritoriju NDH i gospodarsku podređenost, ona
je bila vidljiva i na političkom planu jer je Njemačka sve vrijeme nadzirala rad poglavnika i
hrvatske vlade preko svog poslanika u Zagrebu, a Italija je na području koje je bilo pod
njezinom okupacijom učvršćivala i civilnu vlast. Vezanost uz sudbinu zemalja Trojnog pakta
došla je do izražaja nakon kapitulacije Italije 1943. godine. Počelo se naslućivati da bi i
Njemačka mogla izgubiti rat pa je dio čelnika NDH planirao prebaciti Hrvatsku na savezničku
stranu smatrajući da je to jedini način da se očuva hrvatska država. Ministri Mladen Lorković
i Ante Vokić upoznali su Pavelića s ovom idejom, no on je odlučio ostati vjeran Hitleru te je
naredio uhićenje Lorkovića i Vokića. Zatvoreni su u logor u Lepoglavi gdje su prije kraja rata
i ubijeni. Vežući svoju sudbinu uz Njemačku, NDH je bila osuđena na propast – povlačenje
njemačke vojske dovelo je i do povlačenja ustaša, ali i mnogih civila koji su se bojali dolaska
partizanske vojske. Pavelić, najodgovorniji za događaje u NDH, uspio je pobjeći. Velika
većina manje odgovornih ili pak potpuno nevinih to nije uspjela te se sav bijes pobjednika
srušio upravo na njih.

34. Položaj Hrvatske u socijalističkoj Jugoslaviji.

Hrvatska je nakon drugog svjetskog rata ušla u Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju
kao jedna od šest njenih republika. Nova država je razvijala socijalizam po uzoru na Sovjetski
savez, zbog čega je došlo do gušenja građanskih i političkih sloboda. Zabranjeni su politički
zborovi građana, ukinuta je sloboda tiska, a sve političke stranke, izuzevši komunističku,
prestale su s djelovanjem. Na montiranim procesima su se našli- mnogi Hrvati, a jedan od njih
je bio i kardinal Stepinac. Ni sami komunisti nisu bili pošteđeni takvih stvari, pa je jedan od
najistknutijih hrvatskih komunista Andrija Hebrang 1948. lišen slobode i ubijen u zatvoru. Do
jačeg otpora u Hrvatskoj dolazi 1971. godine kada je pokrenut masovni narodni pokret pod
nazivom "hrvatsko proljeće" koji je brutalno ugušeno, a najistaknutije vođe su kažnjene
dugotrajnim zatvorskim kaznama. Ovaj pokret je ipak doveo do promjene Ustava koji je
izmijenjen 1974. godine koji je republikama dao veću autonomiju i ovlasti.

35. Nastanak suverene hrvatske države.

Dugotrajna gospodarska i društvena kriza je sve više potresala Socijalističku Jugoslaviju, koja
se počela raspadati. Na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj održanim 22. travnja i 6.
svibnja 1990. pobijedila je Hrvatska demokratska zajednica. Republike su se sve teže mogle
dogovoriti oko uređenja države, pa je u Republici Hrvatskoj održan referendum 19. svibnja
1991. na kojem se velika većina građana odredila za samostalnu i suverenu hrvatsku državu.
Tu odluku građana je Hrvatski sabor ozakonio 25. lipnja 1991. kojom je Hrvatska proglašena
samostalnom i suverenom državom. Hrvtaska se našla i na udaru velikosrpske politike koja
nije mogla prihvatiti činjenicu o samostalnosti Hrvatske. Prvi oružani sukob je izbio 31.
ožujka 1991. na Uskrs kada je pala prva žrtva Domovinskog rata, policajac Josip Jović.
Osnivanjem Zbora narodne garde Hrvatska je činila sve kako bi se obranila od srpske agresije.
Na međunarodnom planu je Hrvatska 15. siječnja 1992. doživjela međunaroddno priznanje, a
22. svibnja 1992. je primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda. Hrvatska vojska je
počela bilježiti prve velike uspjehe 1993. kada je oslobođena Maslenica, a akcijom "Bljesak"
u svibnju 1995. je oslobođena zapadna Slavonija. Najveća pobjeda hrvatske vojske dogodila
se u akciji "Oluja" koja je započela 4. kolovoza 1995. U njoj je oslobođen preostali dio
Hrvatske, a 5. kolovoza na kninskoj utvrdi je zavijorio hrvatski barjak.