SVEUČILIŠTE JURJA DOBRILE U PULI

SVEUČILIŠNI PREDDIPLOMSKI STUDIJ POVIJESTI I LATISNKOG JEZIKA I

RIMSKE KNJIŽEVNOSTI

NEOLATINISTIČKA KNJIŽEVNOST

(Seminarski rad)

Profesorica: viši lektor, profesor Z. Milanović

Studentica: Tara Pavlović

Kolegij: Neolatinistička književnost

Pula, travanj 2016.

 UVOD

U ovom radu objasnit ću pojam neolatinistička književnost. Odredit ću u kojem

razdoblju počinje, a u kojem završava. Isto tako prikazat ću razvijanje novovjekovne latinske
književnosti i njezine najbitnije odrednice. Također, ukazat ću na razlike između
srednjovjekovnog i novovjekovnog latiniteta, te ću istaknuti važnost karolinške renesanse.
Osvrnut ću se posebno na područje Italije, gdje je Petrarka započeo raditi na tome da se oživi
antička kultura. Nakon toga, navest ću najbitnije prestavnike novovjekovne latinske
književnosti sa područja Italije, Mađarske, Njemačke i Poljske.

NOVOVJEKOVNA LATINSKA KNJIŽEVNOST

Na izmicanju srednjega vijeka, u ranim godinama 14. st. kad se u Italiji,

najrazvijenijoj srednjoeuropskoj zemlji, u nekim gradovima već bila učvrstila građanska
klasa, a narodna književnost afirmirala, književnost na latinskom, gotovo neprekidana u do
tada petnaestostoljetnom trajanju, ulazi u novu, treću i bez sumnje završnu fazu. Do kraja 16.
st. se proširila po svim europskim zemljama izvan domašaja turske vlasti. Iako ostvaruje sve
manje vrijednih književnih djela, plodna je filozofskim, teološkim i znanstvenima u tijeku još
cijela dva iduća stoljeća.1 Latinski se i dalje upotrebavlja, ali sve manje, jer u pojedinim
književnostima prevladavaju narodni jezici, od kojih ga neki postupno potiskuju iz
diplomacije i znanosti u međunarodnim kontaktima. Tih sedam stoljeća književnosti na
latinskom jest razdoblje novovjekovne, novolatinske ili latinističke književnosti. Pojava
novolatinske književnosti i promjene u njoj koincidiraju s nastajanjem i razvojem velikih
europskih pokreta koji označuju zaokrete u umjetnosti, kulturi, politici, religiji, filozofiji i
znanosti. Kako se ti pokreti, radi vrlo različita stupnja ekonomskog i kulturnog razvoja ne
javljaju svagdje istodobno, to joj i podjela varira prema prema prilikama u pojedinim
zemljama, oviseći prvenstveno o tome kada se u njima počinje drukčije doživljavati antika,
njezino najveće izvorište te kršćanstvo koje joj tijekom više stoljeća daje osnovni ton.
Prihvatimo li taj princip, podjela bi mogla biti ovakva: predrenesansa (14. st.), renensansa
(15.-17. st.), prosvjetiteljstvo (18. st.) i novije doba (19. i 20. st.).

Srednji vijek se u potpunosti temelji na latinskom, čistom ili iskvarenom, ali ipak
jedinstvenom jeziku što je u nekim područjima do 9. st. živi, razgovorni jezik, a osim toga i
temeljni jezik crkvene i svjetovne književnosti te državnih isprava. Govorni latinski se u
kasnom srednjem vijeku pretopio u romanske jezike, ali je književni latinski od 9. st. i nadalje
u uporabi među učenim ljudima zahvaljujući i obrazovnoj obnovi za vrijeme karolinške
renesanse, kad se ponovno intenzivnije uči u biskupskim i redovničkim školama, nakon što su
u 5. st. za barbarskih provala nestale rimske gradske škole.

S jačim razvitkom filologije i humanističkog obrazovanja, produbljuje se poznavanje

latinskog jezika. Počevši od sredine 15. st. prevladava čisti klasični jezik. Latinski je bio
jedini jezik u školskim i intelektualnim krugovima, na njemu se izvodi nastava, polažu ispiti,
razgovara za vrijeme odmora i kažnjava ako se u čemu pogriješi, vode učene rasprave i
1
Ratimir Mardešić, Povijest svjetske književnosti, str. 405.
svakodnevna konverzacija, obavljaju profesionalni poslovi, izjavljuje ljubav ili psuje. 2
Latinizira se sve u krugovima gdje su se našli na okupu pripadnici različitih naroda i
socijalnog podrijetla, imena i prezimena, pa se čak i u odijevanju i običajima oponašaju
Rimljani, a narodni jezici se potcjenjuju kao neprikladni za duhovno stvaranje. Svima je
najveći uzor Ciceron, a u pjesništvu Vergilije i Horacije, manje Katul i Ovidije.

Što se tiče oponašanja stila i jezika, već su se potkraj 15. st. rasplamsale polemike,
kasnije obnovljene, oko dviju oprečnosti: ciceronizma i anticiceronizma. Na čelu
ciceronovaca Paolo Cortese zahtjeva da se sve mora uskladiti jedino sa stilom najboljeg pisca
zlatnoga doba rimske književnosti. Aniticiceronizam u 16. st. nalazi svoje pobornike u
prekoalpskim zemljama, najprije u Nizozemcu Erazmu, zatim u Flamencu Lipsiusu, čiji je
jezik bio prilagodljiv potrebama novoga vremena.

U prozi se latinski jezik, unatoč kontinuiranu obrazovanju na temelju jezika

Ciceronova doba, ipak s vremenom mijenja, što zbog potrebe za novim riječima i izričajima,
što pod utjecajem sintakse narodnih jezika, dok u pjesništvu ostaje tako reći nepromjenjiv.
Zbog čvrstih pravila metrike pjesnici su trebali temeljito proučiti latinsku prozodiju i jezik te
se književni rad u to vrijeme i nije smatrao toliko stvaralačkim činom koliko filološkim
umijećem.

Vračanje čistom klasičnom, koje je često dovodilo do pukih imitacija i plagijata,

zadalo je težak udarac latinskom kao govornom i književnom jeziku, naučen u školama teško
se prilagođuje praktičnim i kulturnim potrebama širih društvenih slojeva koji sve više jačaju.

U studentskim i profesorskim krugovima iz zabave se katkad upotrebljava makaronski

govor, mješavina gramatičkih struktura klasičnoga latinskog s iskvarenim srednjovjekovnim i
s pučkim, prvenstveno dijalektalnim riječima. Kolijevka mu je Padova. Kad ga je Teofilo
Folengo iz Mantove, nazvan Homerom makaronskog pjesništva, na početku 15. st. uzdigao na
razinu pjesničkog jezika s klasičnom metrikom, našao je više oponašatelja u Francuskoj,
Njemačkoj, Engleskoj, Španjolskoj, Portugalu i drugdje.3

Pronalazak tiska pogoduje narodnim jezicima jer i pisci i izdavači žele doći do što
većeg broja čitalaca i kupaca. Afirmacija narodnih jezika za reformacije zadaje nov udarac
latinskom jeziku. Obrazovna mu reforma, koju u protureformaciji provode uglavnom
isusovci, ponovno proširuje upotrebu. Postaje čistiji, bliži klasičnom.

PREDRENESANSA

2
Isto, str 408.
3
Isto, str. 410.
 Povijest trećeg razdoblja književnosti na latinskom jeziku, poslije starovjekovnog i
srednjovjekovnog, počinje u 14. st. s Francescom Petrarkom (1304-1374) u Firenci. Talijanski
književnici postupno prihvaćajući starorimske norme pisanja, kršćansku književnu republiku
zamjenjuju novom, humanističkom.4 Petrarka je radio na tome da se oživi antička kultura. U
Avignonu sreće mladu Lauru koju uzdiže do simbola u svojim sonetima. Međutim, pjesnik je
te pjesme na talijanskom, što će mu ovjekovječiti slavu, prezrivo nazivao nugae (trice) i nije
ih cijenio kao latinski dio svog opusa, šesnaest do sedamnaest puta veći od talijanskog. Ako bi
se ta bogata latinska djela klasificirala po vrstama, naime samo su dva djela na talijanskom
Canzoniere i Trionfi, onda bi se mogla podjeliti na pisma, u prozi i stihu, rasprave i pjesnička
djela.

Prozni dio obuhvaća 43 knjige pisama, od kojih su 24 Prijateljska (Rerum

familiarum), 17 Staračka (Seniles) i 2 pod naslovom Različna (Variae) i pismo Potomstvu
(Posteritati). U pjesnički dio ulaze Poslanice u stihu, u tri knjige. Sva ta pisma nastala su u
rasponu od gotovo pedeset godina. Neka od tih pisama pravi su eseji o vrlo različitim temama.
Brižno ih je dotjerivao, pretvarajući ih u književna pisma, jer je očekivao da će ih potomstvo
čitati s velikim zanimanjem, kao i Ciceronova, u koga se najviše ugledao. Za upoznavanje
njegova rada najvažnija su Prijateljska pisma i pismo Potomstvu. Iz prvih doznajemo kako se
u njemu razvijala ljubav prema antičkoj umjetnosti, strast za skupljanjem rukopisnih djela,
zbog čega je poduzeo dva znanstvena putovanja. Autobiografsko pismo Potomstvu otkriva
kako sav živi u duhu s antikom, te kako bi volio da se rodio u nekom drugom vremenu
(antici).

U njegova historiografska djela spada O slavnim ljudima (De viris illustribus),

životopisi uglednih muževa iz rimske povijesti, Staroga zavjeta i grčke mitologije s jačim
naglaskom na prikazu njihovih moralnih osobina i vrijednosti nego na povijesnim
činjenicama.5 Djelo Knjige o spomena vrijednim stvarima (Rerum memorandum libri) sadrži
povijesne anegdote u kojima se ističu glavne vrline ili mane istaknutijih pojedinaca u Italiji i
Sirijsko putovanje (Itinerarium Syriacum), zemljopisni vodič po Svetoj Zemlji. Ta su djela
napisana u duhu antičke književne znanosti, predajom prenijete do Petrarke, po kojoj povijest
više pripada lijepoj nego znanstvenoj književnosti. Petrarka je tim djelima postao uzor za
pisanje kronika, memoara i kratkih novela – anegdota.

Među njegovim raspravama najvažnija su moralno – filozofijska djela, u prvom redu

spis koji nije bio namjenjen javnosti, Tajna, ili Moja tajna (Secretum ili Secretum meum). To
je zapravo pišćeva duhovna oporuka u obliku tri razgovora. Petrarka je mislio kako će mu
povijesni spjev u slavu Rima Afrika (De Africa) kod potomaka pribaviti veliku slavu. Spjev je
trebao imati 12 knjiga, ali je uspio napisati samo 9, uz veliku prazninu između 4. i 5. koju
nikad nije popunio. Tema spjeva je iz rimske povijesti: svršetak drugog punskog rata.

Petrarkin mlađi suvremenik Giovanni Boccaccio (1313-1375) tek u završnom

razdoblju života počinje pisati na latinskom jeziku. Kako je Petrarkin humanistički rad stekao
u Firenzi više pristaša, porastao je i ugled latinskoga na račun talijasnkoga, pa se vjerojatno i

4
Isto, str. 413.
5
Isto, str. 415.
zbog toga Boccaccio prihvatio pisanja na tom jeziku. Njegova djela su napisana u Petrarkinu
duhu ali s jezikom još bliskim srednjovjekovnom.

Francuska je u 14. st. bila upletena u stogodišnji rat i nije u dodiru s kolijevkom
humanizma. Ipak se primjećuje neko zanimanje za klasičnu starinu: pojedini kraljevi i
vojvode skupljaju rukopise antičkih djela i daju ih prepisivati.

RENESANSA

Italija

Odlazak bizantskih učenjaka na Zapad započeo je prije pada Carigrada (1453) i mnogo
je pridonio da se humanistički pokret, začet od Petrarke i Boccaccia, u Italiji rasplamsa jedno
stoljeće ranije nego u ostaloj Europi. Manuel Hrisolora (1350-1415) je napisao prvu grčku
gramatiku na latinkom, najprije se upotrebljavala u rukopisima, a potom je tiskana 1483.g. u
Firenci. Ekonomski i politički vrlo značajna, Firenca, već od početka 14. st. kolijevka
humanizma i duhovna domovina latinskih pisaca u svim rodovima, postaje neprijeporno
najjače intelektualno središte u drugoj polovici 15. stoljeća. Bogati pojedinci – mecene –
otvaraju prve tiskare i javne knjižnice, a u nekim se gradovima utemeljuju akademije i
književna društva.

Poggio Bracciolini je najistaknutiji pisac prve pol. 15. st. Sretan otkrivač do tada
nepoznatih rukopisa i njihov neumorni prepisivač, istaknuo se kao najtipičniji predstavnik
renesanse. Na putovanju po Francuskoj, Njemačkoj i Italiji pronašao je desetak Ciceronovih
govora, zatim Lukrecija, Valerija Flaka, Vitruvija i Amijana Marcelina i još cijeli niz manjih
pisaca.6 U raspravi u 4 knjige O nestalnosti sreće opisuje rimske spomenike kakvi su bili u
njegovo vrijeme i to je najbolji i najtemeljitiji prikaz Rima u 15. st. Najpoznatije djelo mu je
Knjiga dosjetki koja je u njegovo vrijeme bila 26 puta tiskana i tri puta prevedena na
talijanski.

Lorenzo Valla (1407-1457) se istaknuo kao prozni pisac u napuljskom krugu. Pisao je
filozofska djela i rasprave. Njegov smisao za kritiku, lingvistiku i povijest najviše dolazi do
izražaja u kraćem spisu O izmišljenoj Konstantinovoj darovnici u koju se pogrešno vjerovalo.
Tim su famoznim dokumentom pape dokazivali svoje pravo na svjetovnu vlast. Nakon što je
ustanovio da je ta darovnica falsifikat, morao je pobjeći iz Rima u Napulj. U svom
najglasovitijem djelu Ljepote latinskog jezika u 6 knjiga, do 1536. doživjelo je 59 tiskanih
izdanja.7

Papa Nikola V (1398-1455), humanist i prije nego se zaredio osnivač Vatikanske

biblioteke, za kojega je Valla preveo Tukidida, Herodota i Demostena, svojim je
mecenatstvom pripremio uvjete da Rim postane jedno od glavnih humanističkih žarišta. Enea
Silvio Piccolomini je potkraj života izabran za papu pod imenom Pio II, također je mnogo
pridonio da Rim dobije na prestižu u humanističkom svijetu. Prije nego je postao papa pisao
6
Isto, str. 420.
7
Isto, str. 424.
je pjesme, a 1444.g. je izdao epistolarni roman Dvoje zaljubljenih u Boccacciovu stilu, o
ljubavi mlada čovjeka i udate žene. To je prva humanistička komedija koja se u velikoj mjeri
oslanja na Plauta. Kao papa napisao je povijesno djelo Zapisi o spomena vrijednim
događajima što su se zbili u njegovo doba. Poslije njega u Rimu se više nego igdje drugdje
njegovalo pisanje povijesti.8

Mrco Girolamo Vida (1485-1566) je pisao samo na latisnkom. Jedno od njegovih

vrijednijih djela je Kristijada, spjev u 6 knjiga o životu Krista koji započinje od trenutka kad
se Isus s učenicima vraća u Jeruzalem, a završava mukom. Ugledao se na antičke pisce,
najviše na Vergilija i u jeziku i u pjesničkim slikama.

Mađarska

U Mađarskoj humanizam najvjerojatnije započinje za vrijeme vladavine kralja

Sigismunda Luksemburgovaca (1368-1437) koji na dvor dovodi Petra Pavla Vergerija (1370.-
1444), humanista iz Kopra i povjerava mu dužnost dvorskog tajnika. Za vrijeme svog boravka
u Budimu probudio je interes za novo gledanje na svijet. Pisac je prve, koliko je do sada
poznato latinske humanističke komedije Pavao, komedija s tendencijom da se popravi
mladićki karakter. Janoš Hunyadi (1387-1456) podrijetlom Rumunj, okuplja veći broj stranih
stranih humanista. Hrvatsko-ugarski kralj, Janošev sin, Matija Korvin, slijedi očeve stope i
također dovodi strane humaniste na dvor, čime stvara povoljne uvjete za razvoj humanizma.
Za njegova života humanizam proživljava najveći procvat na dvoru.9 Pod vladom njegovih
nasljednika, Jagelovića, humanisti se okupljaju oko biskupskih dvorova. Nakon što je 1526.g.
došlo do katastrofalnog poraza u bitci s Turcima, država se komada i humanisti odlaze u
druge države, osobito u Njemačku i Poljsku.

Središnje ličnosti u korvinovom krugu su Ivan Vitez od Sredne i njegov nećak Ivan
Česmički, oba školovana u Italiji. Vitez je u Budimu utemeljio skriptorij i knjižnicu
(Corviana). Česmički, još nazivan i Pannonius pisao je samo na latinskom. Nakon školovanja
u Italiji, vrativši se u kraj gdje je nerado boravio, umro je od tuberkuloze u 38. godini života.

Talijanski povjesničar Antonio Bonfinikoji je od 1486. živio na ugarskom kraljevskom

dvoru. Napisao je Dekade Ugarske povijesti, te u tom djelu prikazuje ugarsku povijest od
najstarijih vremena do 1495. godine, uspoređujući je s poviješću drugih naroda. Dugo je
vremena bilo temeljno djelo mađarske historiografije. 10

Njemačka

Potkraj 15. i tijekom 16. st. Njemačka doživljava velike ekonomske, političke,
društvene, vjerske i kulturne promjene. Tada razvijeniji ekonomski gradovi, osobito s
tiskarama i i sa starim, obnovljenim ili novim sveučilištima postaju središta humanističke
umjetnosti i znanosti. Oko tih sveučilišta, u kojima se nastava temelji na proučavanju antičkih
8
Isto, 425.
9
Isto, str. 435.
10
Isto, str. 436.
pisaca, nastaju i prve znanstvene akademije i humanistički krugovi. Prvo razdoblje
humanizma se poklapa s vladavinom Maksimilijana I (1493-1519) koji je i sam bio humanist,
pisac i mecena. U to vrijeme snažnije prodiru talijanski utjecaji i jača svijest o nacionalnom
jedinstvu. Drugo razdoblje obuhvaća vladu Karla V (1519-1555) u kojem se poslije žestokih
vjerskih borbi, mirom u Augsburgu 1555. g. definitivno utvrđuje protestantizam prema načelu
čija zemlja, njegova vjera. Konrad Celtis ili pravim imenom Pickel ili Bickel (1459-1508),
poznat je kao pokretač mnogih kulturnih akcija, kao u prvi u potpunosti njemački
humanistički pjesnik i ujedno najveći njemački pjesnik ljubavnih pjesama. 11 Glavno mu je
djelo Četiri knjige Ljubavnih pjesama na četiri strane Njemačke, u kojemu govori o četiri
dragane i o znamenitostima krajeva i gradova kojima je prolazio. Umire u 49. godini od
sifilisa, a kao pjesnik postaje uzor cijelom njemačkom novolatisnikom pjesništvu.

Najistaknutiji njemački latinist Eoban Hesse (1488-1540) je bio vrlo sklon Lutherovim
reformama, te u brojnim pjesmama slavi Luthera i napredovanje njegovih reformi. Njegovo
najpoznatije djelo Heroide, nastalo je po uzoru na Ovidija. Heroide su epistolarni roman sa
sadržajem iz Evanđelja. Isto tako vrlo uspješan Peter Lotich (1528-1560), po općem priznanju
je bio najbolji njemački pjesnik. Njegove najranije pjesme su dijelom antimilitarističke, a
djelomično rodoljubne i pejzažne. U trima knjigama Elegija teme su ljubavne. U posljednje
dvije knjige nižu se slike iz vojničkog i lutalačkog života, u kojem je izgubio zdravlje, s
predosjećajima skore smrti. 12

Poljska

Pojava latinskog pjesništva u Poljskoj potaknula su dva stranca. Nakon što je humanist
Filippo Buonaccorsi, književnim imenom Callimachus Experiens, prognan iz Italije zbog
sudjelovanja u uroti protiv pape, došao je 1472. g. u Poljsku i ostao je u njoj 24 godine, do
kraja svog života. Bio je diplomat, povjesničar i učitelj kraljevih sinova. Prvi na poljskom tlu
piše ljubavne elegije u duhu talijanskog renesansnog pjesništva. Pjesničkim djelom u antičkim
oblicima s humanističkim temama snažno je utjecao na studente u Krakovu, koji će kasnije
postati jedno od najuglednijih humanističkih žarišta.

Njemački humanist Celtis, kao putujući profesor obilazi sveučilišta, te došavši u

Krakov osniva prvo književno društvo u Poljskoj nazvano Višlansko društvo, kojega su
članovi pretežno iz sveučilišnih redova i bogatoga građanstva, ponajviše njemačkog
podrijetla, ubrzo prihvatili humanističke ideje.13 Kao i Kalimah, piše ljubavne elegije.

Jedan od prvih poznatijih poljskih humanista bio je Jan Dantyszek (1485-1548). U

svom opširnom spjevu Prudentski rat slavi poljsku pobjedu nad njemačkim viteškim redom.
Bio je kraljev tajnik i diplomat. Pisao je crkvene himne, svadbene pjesme, te pobjede u slavu
poljskoga oružja. Napisao je, poslije Kalimaha, prvu ljubavnu elegiju, a autobiografsko djelo
Pred smrt napisan vlastiti život prvo je te vrste u poljskoj kniževnosti.

11
Isto, str. 438.
12
Isto, str. 439.
13
Isto, str. 441.
 Po laskavim pjesmama upućenim kralju i kraljici poznat je Andrzej Krzycki (1482-
1537). On je bio prvi predstavnik dvorskog renesansnog pjesništva u Poljskoj. Njegov
suvremenik, Klemens Janicki je u svom kratkom životu napisao po jednu knjigu elegija,
tužaljki i epigrama, jednu svadbenih pjesama te nekoliko političkih spisa. Smatra se prvim
poljskim lirskim pjesnikom, a ujedno je i prvi poljski latinist koji je dobro vladao grčkim
jezikom.

Osobito poznat zbog matematike i astronomije, Nikolaj Kopernik (1473-1543)

studirao je na Krakovskom sveučilištu, jednom od najuglednijih u Europi, a zatim u Bologni i
Padovi. U djelu O gibanju nebeskih tijelesa objašnjava heliocentrični sustav. Napisao je i
sedam oda vjerskoga sadržaja.14

ZAKLJUČAK

Potkraj 17. st. novolatinska književnost, gledana u cjelini, polako zamire. Kao pisani,
književni jezik još čuva univerzalnost sve do kraja 18. st., osobito u znanostima, filozofiji,
teologiji i politici, gdje i sam stvara nove termine, zbog čega se naziva znanstveni ili učeni
latinitet, ali kao govorni gubi sve više svojih međunarodnih funkcija, pogotovo što ga različiti
nacionalni izgovori čine dosta nerazumljivima. Latinski kao službeni jezik najdulje se u
cijeloj Europi zadržao u Hrvatskom saboru u Zagrebu, čak do 1847.g.

Literatura: Povijest svjetske književnosti, uredili: Frano Čale, Aleksandar Flaker, Ivo Frangeš,
Slavko Goldstein, Vladimir Vratović, izdavač: Mladost Zagreb

Napisali: Damir Salopek, Vladimir Vratović, Stjepan Hosu, Ratimir Mardešić, Ahmet
Kelmendi

14
Isto, str. 444.