Europska srednjovjekovna književnost

Srednji vijek je poznat kao druga epoha u književnosti. Radi se o razdoblju koje označava period između
antike te novoga, odnosno modernog doba od propasti Zapadnog Rimskog Carstva 476. do 15. stoljeća. U
prvom dijelu književnost je svoj vrhunac dosezala na latinskom jeziku.

Srednjovjekovna književnost čija su djela bila pisana na latinskom jeziku nastavak je klasične rimske
književnosti iz razdoblja starog vijeka. Spomenuta književnost se služila latinskim jezikom koji je kroz
nekoliko stoljeća srednjeg vijeka bio jedini književni jezik koji se koristio na zapadu Europe.

Europska srednjovjekovna književnost njegovala je iste književne vrste kao i klasična rimska književnost, a
pored toga je stvorila i nove s tim da je jedino na području dramskog pjesništva došlo do definitivnog
prekida s antikom.

10. stoljeće obilježava razdoblje kada se razvila svjetovna i crkvena drama iz teksta i i obreda koji se
odnosio na kršćansko bogoslužje. Od 2. stoljeća paralelno s rimskima se javljaju i i kršćanski pisci, a od 5.
stoljeća djeluju samo kršćanski pisci bilo da se radilo o biskupima, svećenicima ili monasima.

U 10. stoljeću nastupaju mnoge promjene kada latinski jezik više nije na prvom mjestu. To je vrijeme
kada se sve više piše na narodnim jezicima, a nakon srednjeg vijeka latinski je ostao važan samo za
područje znanosti kao što su filozofija i teologija.

Polako dolazi do sve šire upotrebe narodnih jezika. U 8. stoljeću se počinju pojavljivati djela na
engleskom, u 9. stoljeću na njemačkom i francuskom jeziku, a od 12. stoljeća na portugalskom i
španjolskom.

Srednjovjekovni tekstovi su imali više namjena, pa se tako u žanrovski dio ubrajaju i spomenici narodne
pismenosti u kojima estetska funkcija nije bila dominantna. Srednjovjekovna djela su na samom početku
bila vezana uz junačku i nacionalnu epiku.

Kao najstarije djelo na bilo kojem jeziku je “Pjesan o Roalndu”, “Beowulf”, “Pjesan o Cidu”, “Tristan i
Izolda” te mnoga druga djela. U to se vrijeme javljaju viteški romani.
Europska srednjovjekovna književnost obilježava razdoblje gdje je od velike važnosti bila uloga samostana
u kojima se čuvaju klasična antička djela, ali gdje su i nastajala nova znanstvena djela.

Prepisivanje je bio kompliciran proces nakon kojeg su rukopise preuzimali minijaturisti koji su crvenom
tintom stvarali inicijale koji su se najčešće nalazili u bogato oslikanim rukopisima.