FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Odsjek za povijest

Akademska godina 2017./2018.

Herodotov odnos prema izvorima u četvrtoj knjizi Povijesti

Seminarski rad

Student: Igor Krnjeta

Mentor: dr.sc. Jelena Marohnić

Kolegij: Teorijski pristupi i paradigme u historiografiji stare povijesti II.

Datum predaje: 27.3.2018.

1. Uvod

Grčkog autora Herodota iz Halikarnasa (484. – cca. 430/420. g. pr. Kr.) smatra se
ocem historijske znanosti zahvaljujući njegovu djelu Povijest koje karakterizira kombiniranje
starogrčkih etnografskih interesa zajedno sa relativno potpunim iskazom o Grčko-perzijskim
ratovima. Pri istraživanju materijala za svoje temeljno djelo, Herodot je proputovao veći dio
Perzijskog Carstva. Neke od lokacija za koje znamo da ih je posjetio su: Egipat (koji je obišao
sve do Elefantine, odnosno današnjeg Asuana na jugu), Libija, Sirija, Elam, Babilonija,
Trakija, kao i prostori sjeverno od Crnog Mora sve do rijeke Don. Temeljno obilježje njegova
načina pisanja jest to da Herodot svoj narativ izvodi kao da pripovijeda priču čiji cilj jest da
ponajprije zabavi čitatelja. Taj detalj koji će kasnije postati uobičajena praksa u pisanju
antičke historiografije se najbolje može primijetiti u uvrštavanju dijaloga ili govora pojedinih
istaknutih ličnosti u tekst.1

Knjiga kojoj će se posvetiti pažnja u ovome tekstu jest četvrta koju je Herodot nazvao
prema muzi Melpomeni. Točnije, fokus će biti na istraživanju izvora kojima se Herodot
koristi, kako ih navodi te koji se odnos između pisanih i usmenih izvora može isčitati iz
Herodotova narativa. U fokusu četvrte knjige Herodotove Povijesti jest pohod perzijskog
kralja Darija na Skite (skup nomadskih naroda indoiranskog podrijetla koji je nastanjivao
prostor od sjevernog Crnomorja sve do srednje Azije) te Herodot pri opisivanju tog
povijesnog događaja ujedno pojašnjava povijest i običaje Skita, geografske značajke prostora
koji nastanjuju (npr. navođenjem pojedinih rijeka), kao i obilježja naroda koji ih okružuju.
Herodot tu priliku koristi i kako bi geografski opisao njemu (odnosno Grcima) poznati svijet
te definirao odnos između Europe, Azije i Libije (današnje sjeverne Afrike). U dotičnoj knjizi
se također opisuje pohod perzijskog satrapa Arijanda na Libiju povodom čega Herodot
etnografski opisuje i narode koji nastanjuju taj prostor.2

1
„Herodotus, Greek historian“ Encyclopaedia Britannica. https://www.britannica.com/biography/Herodotus-
Greek-historian (posjet 24.3.2018.)
2
Dubravko Škiljan, „Dodatak: Sadržaj Herodotove Povijesti po knjigama“ U Herodot: Povijest. Preveo i priredio
Dubravko Škiljan. (Zagreb: Matica hrvatska, 2007.), str. 41
2. Izvori u četvrtoj knjizi Herodotove Povijesti

Izvore kojima se Herodot koristio pri komponiranju narativa četvrte knjige možemo
ugrubo podijeliti u dvije skupine. Prvi su oni izvori koje izričito navodi (npr. imena
pojedinaca koji su mu dali pojedine informacije, grupa ljudi kao što su pojedina plemena ili
ono čemu je sam posvjedočio), dok u drugu skupinu uglavnom spadaju opisi događajnice
Darijeva pohoda za koje ne možemo uvidjeti odakle je Herodot preuzeo narativ koji priča u
obrađivanoj knjizi. Za taj tip opisivanih događaja je očigledno da im on najvjerojatnije nije
sam svjedočio, već da se za informacije o tim događajima i osobima služio određenim
dokumentima ili iskazima svjedoka koje ne navodi.

Tako se pri početku knjige Herodot referira na ono što je sam već spomenuo, a tiče se
rasprostranjenosti skitskog teritorija.3 Nadalje, pri početku opisa prostora koji Skiti nastanjuju
Herodot se koristi sintagmama kao što su: citiranje „jednog Skita“ ili „kako Skiti pričaju“. 4 Pri
navođenju potonjeg primjera, Herodot priča da se Skiti genealoški vezuju uz mitskoga kralja
Targitaja koji je prema priči bio najmlađi od trojice braće koji se ujedno jedini mogao
približiti božanskom zlatu koje je palo sa neba i na taj način dobiti božansku legitimaciju da
postane kralj. Prema Herodotu, Skiti na taj način tumače da su se od svakog brata razvila tri
različita skitska plemena. Također, Herodot spominje da Skiti vjeruju da su roditelji te trojice
braće Zeus i kći rijeke Boristena. Pritom i sam naglašava da on osobno ne vjeruje u tu priču. 5
Nadalje, Herodot ponavlja da Skiti tvrde da podrijetlo vuku od kralja Targitaja te da je od
njegova postojanja sve do trenutka u kojemu pričaju sa Herodotom prošlo tisuću godina.
Herodot također navodi da se „prema njihovu kazivanju“ to sveto zlato očuvalo i da ukoliko
za vrijeme pojedinih svečanosti pokraj njega netko zaspe da će taj umrijeti kroz tok naredne
godine. Također, Herodotu su Skiti „pripovijedali“ da je u krajevima sjeverno od njihovih sve
puno razasutog perja koje leti i ulazi ljudima u oči što Herodot kasnije u tekstu tumači kao
snijeg.6 Potom se spominje da Grci „kazuju“ priču o Heraklu i Gerionu koju vezuju uz Skitiju
te da je Heraklo tamo obljubio ženu koja je postala pramajka skitskoga naroda. 7 Također se
spominje priča za koju Herodot ističe da joj vjeruje. U njoj navodi da su Skite, kao skupinu
azijskih nomada, potjerali Masagećani sve do Kimerana te da su Kimerane Skiti pobijedili i
3
Herodot, Povijest, prev i prir. Dubravko Škiljan (Zagreb: Matica hrvatska, 2007.), IV, 1.
4
Herodot, IV, 3, 5.
5
Herodot, IV, 5, 6.
6
Herodot, IV, 7, 31.
7
Herodot, IV, 8, 9, 10.
zauzeli njihov teritorij. Potkrjepu toj tvrdnji on nalazi u činjenici da u Skitiji postoje
kimerijske zidine, luka, kao i prostor koji se naziva Kimerijom te da je iz toga očito da su
Kimerani pobjegli pred Skitima.8 Herodot također navodi danas izgubljeni ep O Arimaspima u
kojemu se navodi sukob niza naroda i čudovišta u Skitiji te potom sam Herodot pripovijeda
priču o Aristeju koji je navodni autor tog epa. Herodot navodi da tu priču „pripovijedaju“ u
gradovima Prokonezu i Kiziku.9 Autor između ostaloga naznačuje da ne može upitati nikoga
što se nalazi dalje od Skitije zato što to nitko ne zna sa sigurnošću. Tu ističe i Aristeja koji u
svom epu nije došao dalje od plemena Isedonaca. Naposljetku, Herodot navodi da će na
osnovi onoga što je čuo o udaljenim krajevima i ispričati 10 time implicirajući vlastitu kritičku
distancu.

Herodot potom iznosi da Grci koji žive uz rijeku Hipanis Skite zemljoradnike nazivaju
Boristenjanima.11 Herodot se također potom naslanja na već spomenutu činjenicu da „koliko
mu je poznato“ sjeverno od kraja u kojem se nalazi jest isključivo nenaseljen prostor. 12 Potom
se navodi plodoskupljačko pleme Agripejaca za „koje se priča“ da su ćelavi od rođenja i da su
tuponosi te se ustvrđuje da su do njihovog smještaja stvari poznate, a da za daljnje prostore
nitko ne zna točno pripovijedati. 13 Potom se navodi da Isedonci kazuju da sjeverno od
Agripejaca žive jednooki ljudi i slične nadnaravne pojave. 14 Herodot također navodi da
stanovnici otoka Dela pričaju da su zavjetni darovi nošeni od plemena Hiperborejaca došli do
Skita te da su bili nošeni na zapad do Jadrana te da za taj običaj i sam Herodot zna. 15 Pri
prelasku na opis perzijske sfere i Arabije, Herodot se čudi onima koji su razdijelili Libiju,
Aziju i Europu zato što prema njegovom mišljenju su među tim cjelinama velike razlike te da
bi potkrijepio svoju tezu priča o feničkoj posadi koja je oplovila Afriku počevši u Crvenom
moru.16 Herodot također navodi da nitko nema pojma sa koliko mora je Europa okružena te

8
Herodot, IV, 11, 12.
9
Herodot, IV, 13, 14, 15.
10
Herodot, IV, 16.
11
Herodot, IV, 18.
12
Herodot, IV, 20.
13
Herodot, IV, 23, 25.
14
Herodot, IV, 27.
15
Herodot, IV, 33, 34.
16
Herodot, IV, 42.
navodi da za Libiju „kažu“ da je dobila ime po tamošnjoj stanovnici zvanoj Libija. 17 Pritom
također navodi da za rijeke Boristen i Nil nijedan Grk nije kadra reći gdje se nalazi izvor te
dvije rijeke.18 Potom pri povratku na opis skitskih običaja se navodi da Skiti smatraju da je
njihovim prorocima proročka vještina dana od njihovih predaka, dok njihovi vračevi zvani
Enareji smatraju da im je dana od Afrodite.19 Također se spominje skitski filozof Anaharsis za
kojega autor navodi da o njemu Skiti ne znaju ništa te da za njega Timno kaže da je bio stric
skitskog kralja. Herodot također navodi da Peloponežani kažu da je Anaharsis išao u Grčku po
naredbi skitskog kralja da ondje nešto nauči. 20 U tekstu se također naznačuje da je Herodot
slušao priče o velikom broju Skita, no da sam ne zna ništa detaljnije o tome. Također se u
tekstu se spominje da prema pričama tamošnjih stanovnika, u Skitiji postoji kotao napravljen
samo od mjedenih strelica.21 Pri spomenu Crnog mora, Herodot spominje i tzv. Mrke stijene
za koje kaže da Grci tvrde da se međusobno primiču jedna drugoj. 22 U ovoj sekciji se
spominje i gradnja mosta preko Bospora od strane Darija koji je graditelja Mandrokla sa
Sama nagradio sa darovima od kojih je Mandroklo napravio sliku koju je darovao Herinu
hramu i pritom joj dodao natpis (citiran u tekstu) u kojem glorificira svoju gradnju mosta. 23
Pri obradi teritorija oko Bospora, spominje se i da oni koji stanuju u okolici pričaju da je
rijeka Tear najbolja od svih zato što ima ljekovita svojstva. 24 Također se naznačuje da Grci
koji žive na Helespontu i Crnom moru smatraju da je božanstvo Salmoksis (spomenuto u
prethodnom odlomku) bilo običan čovjek i rob na otoku Samu kod Pitagore, sina
Mnesarhova.25 Herodot također navodi da Grci i Skiti koji žive na tom prostoru pričaju da se
svaki pripadnik trakijskog plemena Neura jednom u godini pretvara u vuka, dok pritom sam
Herodot kaže da iako se lokalci zaklinju u to da on u taj običaj osobno ne vjeruje. 26 U
daljnjem narativu se spominje da Skiti smatraju da su Jonjani od svih Grka najgori zato što

17
Herodot, IV, 45.
18
Herodot, IV, 53.
19
Herodot, IV, 67.
20
Herodot, IV, 76, 77.
21
Herodot, IV, 81.
22
Herodot, IV, 85.
23
Herodot, IV, 88.
24
Herodot, IV, 90.
25
Herodot, IV, 95.
26
Herodot, IV, 105.
ukoliko su slobodni su najnečovječniji od svih ljudi, a ako su robovi tada su najponizniji. 27
Nadalje, spominju se priče od Lakedemonjana i Terana koje se slažu sve do jednog mjesta što
se tiče podrijetla žitelja otoka Tere, a dalje Herodot naznačuje isključivo ono što pripovijedaju
sami Terani, dok će kasnije u tekstu naglasiti gdje se priče Terana slažu s onima od strane
Kirenjana.28 Herodot kao izvor također navodi i citira službene Pitijine odgovore Teranima
koji se tiču osnivanja njihovih naseobina u Kireni.29

Pri prelasku na opis naroda Libije, Herodot se uglavnom vodi krilaticom da priča samo
ono što pripovijedaju Libijci te tako započinje pričom da pleme Psiljana ratuje protiv južnoga
vjetra.30 Pri obrađivanju mitskog naroda Lotofaga, u tekstu se spominje da se „pripovijeda i
ovakva priča“ o Jasonu i Tritonu koji su bili u Libiji. 31 Pri opisivanju plemena Ausejaca i
navođenja njihovog rituala oblačenja žena u grčku vojnu opremu, autor ustvrđuje da ne zna sa
čime su Ausejci ukrašavali svoje žene prije dolaska Grka. Ovdje se također spominje priča da
sami Ausejci kažu da je Atenu Zeus posvojio kao vlastitu kćer, a da su joj pravi roditelji
Posejdon i Tritonida.32 Nadalje, pri opisu planine Atlas se navodi da „tamošnji stanovnici
pričaju“ da je ta planina jedan od nebeskih stupova. 33 U daljnjem narativu Herodot opet
ponavlja da on pripovijeda samo ono što mu pričaju sami Libijci što se u ovom primjeru
odnosi na opis postupka da Libijci djeci pale žile na tjemenu sa ciljem da im u kasnijem
životu ne bi škodio gnoj.34 Herodot potom još jednom navodi da „Libijci pričaju“ da zapadno
od rijeke Tritona postoje bezglavi ljudi s očima na prsima, divlji muškarci i slična fantastična
bića.35 Također, pri opisivanju običaja Kartažana, autor ustvrđuje da je osobno na Zakintu
vidio proces vađenja smole iz močvare čime želi potvrditi da je istinito da to rade i
Kartažani.36 Pri opisu Kartažana, također se navodi priča koju su oni ispričali Herodotu da

27
Herodot, IV, 142.
28
Herodot, IV, 150, 154.
29
Herodot, IV, 155, 157, 159.
30
Herodot, IV, 173.
31
Herodot, IV, 179.
32
Herodot, IV, 180.
33
Herodot, IV, 184.
34
Herodot, IV, 187.
35
Herodot, IV, 191.
36
Herodot, IV, 195.
dalje od Heraklovih stupova (današnjeg Gibraltara) postoji dio Libije naseljen ljudima sa
kojima oni trguju i sa kojima imaju posebno etabliran ritual.37

3. Zaključak

Naposljetku možemo uvidjeti potvrdu već naznačene činjenice da kod Herodota

možemo naći da iako uvelike citira izvore, postoje mjesta na kojima je itekako upitno
podrijetlo njegova znanja o danoj tematici. Od izvora koje najčešće koristi su izjave urođenika
ili pak pojedinih grčkih skupina o dotičnim područjima ili narodima koja trenutno opisuje.
Interesantno je da ponekada koristi izjave ili spoznaje Grka ili s druge strane vlastita iskustva
kako bi potvrdio pojedine stavke na koje je naišao. Nadalje, također je iznimno indikativna
činjenica da Herodot u pojedinim situacijama (npr. pri opisu plemena Neura) izričito kaže da
se ne slaže sa njima ili da ne vjeruje njihovim izjavama u čemu možemo vidjeti natruhe
kritičkog pristupa obrađivanoj tematici. Što se tiče odnosa između pisanih i usmenih izvora,
dojam koji se stječe jest taj da ih Herodot navodi samo kada naiđe na poneke natpise koji
spominju ili na neki obrađuju prostor ili događaj kojim se trenutno bavi, što je na temelju
obrađivanog teksta vidljivo ponajprije iz „citiranja“ proročanstava pitijskog svetišta ili natpisa
na Herinom hramu.

4. Bibliografija

1. „Herodotus, Greek historian“ Encyclopaedia Britannica.

https://www.britannica.com/biography/Herodotus-Greek-historian
(posjet 24.3.2018.)

2. Herodot. Povijest. Preveo i priredio Dubravko Škiljan. Zagreb: Matica hrvatska, 2007.

37
Herodot, IV, 196.