Krešimir Filipec

SKRIPTA

ARHEOLOGIJA SLAVENA I AVARA

Zagreb, IV./V. 2020.

1
SADRŽAJ

Predgovor

I.
A. Uvodna razmatranja / Opća historijska geografija
a) Opće postavke
b) Opća literatura – udžbenici i priručnici
c) Historijska geografija
d) Klima, elementarne nepogode, seobe i ratne nedaće
B. Kronološke sheme
a) Kronološke sheme kasnoantičkog doba srednje i istočne Europe
b) Godina 568. – povijesno-kronološka razdjelnica
c) Kronologija vremena avarske i slavenske dominacije u Karpatskoj kotlini
C. Arheološke kulture, narodi i interpretacije
a) Arheološka interpretacija
b) Arheološke kulture srednje i istočne Europe
c) Rodovi, plemena i narodi
d) Vjera i vjerovanje

II. U „staroj“ domovini

A. Slavenska pradomovina
a) Teorije o smještaju slavenske pradomovine
b) Prinosi drugih znanosti / lingvistika

III. Kratka povijest šumske, šumsko-stepske i stepske zone istočne Europe

A. Ranoantičko doba
a) Arheološke kulture – antički historiografi i geografi
b) Venedi i Veneti
c) Lokalne kulture, Germani i sarmatski utjecaji od 1. do druge polovine 2.
st.
d) Tabula Peutingeriana
B. Kasnoantičko doba
a) Opći sukobi i velike seobe (Faza B2/C1)
b) Vrijeme hunske dominacije
c) Nakon odlaska Huna do njihove povratne seobe
C. Kraj kasne antike
a) Pokreti prema Rimskom Carstvu i donjem Dunavu – situacija u
Pricrnomorju
b) Prodor prema zapadu

2
IV. Slaveni kroz prizmu arheoloških kultura u povijesnim vremenima
A. Arheološke kulture
a) Arheološke kulture i kulturni modeli na istoku Europe
b) Opis prostora u „protoslavensko“ doba
B. Arheološke kulture povijesnog doba
a) Praška kultura
b) O posudama praškog tipa
c) Posude proizvedene na lončarskom kolu
d) Penkovska kultura
e) Koločinska kultura
f) Fibule i lučne („slavenske“) fibule
g) Najstarija slavenska naselja u južnom dijelu Panonske nizine

V. Povijesni izvori 550. – 567./568. – 626.

A. Slaveni i srednjoeuropsko-istočnoeuropski kulturni krug
a) Počeci slavenskog naseljavanja i zauzimanja sjeverne, srednje i južne
Europe
b) Povratna seoba Herula, Hildigis i Martin iz Brage
B. Zbivanja u Panonskoj nizini i Dalmaciji / sukob Langobarda i Avara s Gepidima –
učvršćivanje avarske vlasti u Gepidiji
a) Langobardi i Gepidi u Panoniji do 567.
b) Langobardsko zauzimanje Italije
C. Avari i Slaveni
a) Pojava Avara na granicama Rimskog Carstva
b) Ulazak Avara u Karpatsku kotlinu i zauzimanje Gepidije
c) Ratna zbivanja oko 590. / konačan pad Sredozemnog Norika i Panonije
D. Kriza prvog Avarskog Kaganata i njezine posljedice u Dalmaciji
a) Unutrašnja kriza i nove seobe
b) Pad i napuštanja Dalmacije / dolazak Hrvata

3
 I. Uvod

A. Uvodna razmatranja / Opća historijska geografija

a) Opće postavke

Povijest Hrvata, kao i drugih naroda, utkana je u povijest današnje suvremene Europe. Upravo s
Hrvatima i drugim Slavenima te njihovim selidbama prema zapadu završavaju velika premještanja naroda
šumske i šumsko-stepske zone istočnog dijela srednje i istočne Europe prema Sredozemlju, južnoj,
srednjoj, zapadnoj i sjevernoj Europi.
Opisati vrijeme slavenske dominacije, slavenskih seoba i osvajanja u Europi bio je zadatak
mnogih arheologa te drugih povjesničara, posebno onih koji se bave poviješću slavenskih država i nacija.
Slaveni su zauzeli velike dijelove zapadne i središnje te južne Europe i oni su prvi zastalno ostali na
teritoriju Istočnog Rimskog Carstva, ranije pošteđenog dulje barbarske prisutnosti, ne kao federati s
dozvolom, već kao osvajači. Na njegovu teritoriju osnivaju svoja kraljevstva, kneževstva te razne druge
samostalne, polusamostalne i zavisne državne tvorbe. Neke će potrajati kraće vrijeme, a na nekima će
se opet slavenska većina održati do današnjeg dana ili barem do novijeg doba. U okviru tih velikih
slavenskih seoba pojavili su se Hrvati te s njima združeni slavenski i drugi, doseljeni i zatečeni etnosi koji
će sudjelovati u stvaranju moderne hrvatske nacije. Zaposjednuti teritorij od Hrvata poklapa se s
dijelovima nekadašnjih rimskih provincija Dalmacije, Panonije, Sredozemni Norik te s dijelovima X.
talijanske regije.
Zemlje u koje su oni ušli uređivane su i kultivirane od prethistorijskog do kasnoantičkog doba pa
se do 3. st. morala vidjeti razlika u odnosu na krajobraz s druge, vanjske strane rimskog limesa. Unatoč
tomu vrlo je vjerojatno velik dio bio pod šumama, močvarama te ostao neobrađen ili uslijed mnogobrojnih
kriza postao zapušten. Blage ocijedite uzvisine i grede te zaklonjeni položaji, često smješteni podalje od
nekadašnjih magistralnih pravaca, bili su bolje nastanjeni pred kraj kasne antike.
Današnja fizička geografija po mnogočemu je drugačija. Krajobraz je ponajviše izmijenjen u 18. i
19. st., podosta u narednim stoljećima sve do danas uslijed velikih melioracijskih radova, uređivanja
vodotokova, sječe šume, stvaranja novog poljoprivrednog i građevinskog zemljišta, urbanizacije,
industrijalizacije, deagrarizacije te probijanja novih komunikacija, naposljetku uslijed ratnih pustošenja
Kakvu su zemlju zatekli Slaveni u svojoj novoj domovini vrlo je teško zamisliti ili rekonstruirati prema
sadašnjem stanju istraživanja. U prvo doba neposredno nakon doseljenja, kada su bili na vrhuncu moći i
kada im nije prijetila bilo kakva vanjska ugroza, mogli su slobodno naseliti agere nekadašnjih gradova,
sela, gospodarskih imanja te sve ono što im se činilo prikladnim pa i visinske utvrde gdje se tada ponajviše
odvijao svakodnevni život rimskog stanovništva u provincijama. Cijeli taj prostor, većinom napušten od
starog stanovništva, lakše je bilo privesti svrsi, nego krčiti nove poljoprivredne površine, za što uostalom
nije bilo potreba. O tome svjedoče mnogobrojna nalazišta smještena uz antičke prometnice, uz antička
mjesta, urbane aglomeracije, njihove agere, kao i ona direktno podignuta pored ili unutar napuštenih
građevina, npr. na vilama rustikama i napuštenim seoskim imanjima. Prilagođavanje novog kraja svojem
načinu života neće biti dovršeno u jednom mahu, već će trajati stoljećima, iz generacije u generaciju.
Kad se velike seobe naroda promatraju kroz prizmu rimskih suvremenika, običnih građana 5., 6.
ili 7. st., stanovnika provincije bremenitih problemima, tada je njihova predodžba o velikim seobama
naroda sasvim drugačija. Dobivamo sliku rušenja njihova svijeta, načina života, nasrtaju na kulturu te
početak nečeg sasvim novoga njima nepoznatog, stranog vjerojatno vrlo odioznog, svega onoga što se
nije činilo kao civilizacijski napredak, a često je bilo praćeno razaranjem, protjerivanjem, bježanjem i
ubijanjem. Gledište osvajača zasigurno je drugačije, jer onaj koji je iz ekološki vrlo zahtjevnog područja
srednje ili istočne Europe otišao na zapad preko Labe, Rajne, Dunava i Save u Italiju, u zapadnoeuropske
provincije sve do Hispanije i Afrike, u područje vrlo ugodne klime, otišao je zasigurno na bolje. Je li iz

4
njihove perspektive to mračni dio povijesti ili bi se sve to moglo opisati drugačije, svakako pozitivnije? Oni
svi u vrtlogu velikog pomaka različitih skupina s istoka prema zapadu dolaze do puno povoljnijih područja
u kojima se život činio jednostavniji i bolji, jer je on to zaista i bio. Zapadne zemlje trpjele su velike
demografske gubitka ponajviše zbog velikog odljeva stanovništva. Zemlje s oslabljenim „germanskim“
kraljevstvima u srednjoj Europi i na zapadu bile su slabo branjene, područja su bila nejednako naseljena
ili čak posve napuštena, obradiva zemljišta bilo je dovoljno za sve. U tim osvajanjima, pomacima i
promjenama stvaraju se i propadaju različita kraljevstva i kneževstva, ali također propadaju ili napreduju
ljudi, pojedinci te cijele zajednice. Arheološkim istraživanjima dobivaju se podatci koji nam omogućuju da
pratimo i promatramo stapanja različitih ljudi, njihove kulture života u određenom kraju i još mnogo drugih
segmenata iz svakodnevnog života ljudi koji su ostavili neki trag. Mračno doba stagnacije ili degradacije
jednih postaje osnova za napredak drugih. Ako želimo ispravno interpretirati vrijeme, potrebno se
usredotočiti na adekvatne indikatore.
Stanovništvo zapadnih rimskih provincija, ekonomski iscrpljeno konstantnim ratovanjima na svom
teritoriju, prolaskom različitih vojničkih skupina i cijelih naroda, nije moglo napredovati niti imati opipljiv
demografski rast. U prvim desetljećima 6. st. pod gotskom vlašću te još oko sredine 6. st. osjetio se
određeni polet vidljiv u izgradnji mnogobrojnih visinskih naselja, utvrđenja te mnogobrojnih zidanih zgrada,
vila rustika i crkava. U burnim vremenima 5. i 6. st. više su stradavale Panonije, Italija i Norik, nego
Dalmacija koja je, zaštićena prirodom svoga položaja, velikim gorama i planinama, postala refugijalno
područje gdje su se sklanjali ljudi iz ugroženijih krajeva. Ona ne samo da je uspjela preživjeti različite krize
nego je postigla određeni pozitivni privredni rast koji se može dobro uočiti na kulturno-umjetničkoj baštini,
arhitektonskim i urbanističkim ostvarenjima. Rekonkvista se odvila upravo u vrijeme kada su krenuli
pozitivni gospodarski trendovi nastavljeni nakon završetka ratnih djelovanja. Nakon Justinijanove obnove
učinjeno je dosta na novom uređenju zemlje. Taj polet ipak je usporen zbog globalnih poremećaja u drugoj
polovini 6. st., iscrpljenosti Carstva kugom i elementarnim nepogodama, a sve to zajedno i još mnogo
toga dovelo je do novih pomicanja ljudi i naroda s istoka Europe. Takva zemlja s raznolikom razvijenošću,
pod različitim jurisdikcijama te s nejednakom naseljenošću postat će poprište novih političkih zbivanja.
Nakon najvećih pustošenja i osvajanja potkraj 6. i početkom, a napose potkraj prve trećine 7. st., život
Romana, romaniziranih starosjedilaca i „starih barbara“ nastavit će se na uskom području uz more te na
otocima. Unutrašnjost, udaljenija od primorskih gradova, bit će potpuno prepuštena novim doseljenicima.
Povlačenje jednih i zauzimanje zemlje od novih ljudi i naroda trajat će poprilično dugo, više od stoljeća,
odnosno nekoliko generacija, a o tim procesima često nam jedinu pouzdanu informaciju pružaju
arheološka nalazišta i nalazi. Možda bi o tome ponajbolje svjedočila nalazišta i ostave u zaleđu Zadra i
Salone sve do Kninskog ili Imotskog polja.

Slavensko zauzimanje nove domovine može se shvatiti kao vrlo dug, složen proces, koji je
posljedica mnogobrojnih vojnih kampanja, pustošenja, „tihe“ kolonizacije i „neprimjetnog“ seljenja,
useljavanja, miješanje, egzogamnih veza, ulaska u vojničku službu, trgovačkih veza, najrazličitijih procesa
nespomenutih u povijesnim izvorima te osvajanja. Slično se može reći i za Hrvate koji su zauzeli rimsku
provinciju Dalmaciju. Potrebno je naći model koji bi opisao kako su se odvijali procesi promjena. O tome
je još davno pisao K. Godłowski navodeći da je u arheološkim raspravama ponekad prevelika važnost
dana opisu i traženju specifične materijalne kulture, keramičkim oblicima (tzv. praškim posudama),
metalnim predmetima,oblicima naseljavanja ili pogrebnim običajima. Jedan kasnoantički svijet i svijet
vezan uz različite kulture velike seobe naroda u velikom je dijelu propao, posebno u unutrašnjosti
provincije, i zamijenjen je novim modelom naseljavanja. Između njih nema jasnog, vidljivo dokazanog
kontinuiteta. Tu treba razlikovati kontinuitet u odabiru položaja od kontinuiteta vidljivog u neraskidivom,
neprekinutom nizu nastanjivanja određenog položaja u kojem nova populacije nastanjuje položaj i živi
barem neko vrijeme sa starom populacijom. Trebao bi biti vidljiv otprilike onaj kontinuitet kakav je dokazan
u Panonskoj nizini pod avarskom dominacijom, gdje staro stanovništvo ostaje i s njima se miješaju
pridošlice. Svi se oni mijenjaju, i staro i pridošlo stanovništvo, te stvaraju zajedničku materijalnu kulturu
nakon nekoliko generacija zajedničkog života. Procesi su u Hrvatskom primorju, u Dalmaciji, kulminirali

5
stvaranjem dviju zajednica, starom romanskom, koja se održala u nekim priobalnim gradovima, otocima
i zaleđu i novom hrvatskom. One će se jedna pored druge ili jedna s drugom razvijati cijeli srednji vijek,
doći će do asimilacije i akulturacije.
Dakle ovdje je riječ o zauzimanju zemlje od novih naroda, prvotno od „neimenovanih“ „Slavena i
Avara“, a potom od Hrvata. Šteta što nam sačuvani povijesni izvori općenito nisu više rekli o etničkom
sastavu tih Slavena, Avara, napokon o Hrvatima. O njima znademo da nisu sastavljeni od nekakvog
„monolitnog tijela“, o tome uostalom pišu rijetki izvori ili se to iz njih može naslutiti, ali nije nam poznato
kako su oni sebe sami nazivali i identificirali. Ono što su nam ostavili, tragovi njihova bivstvovanja, također
nam ne pomaže puno u tom razlikovanju. Premda nam je jasno da kasnoantičkim i ranosrednjovjekovnim
piscima to sve nije bilo važno te se nisu potrudili zabilježiti njihova prava imena, mi bismo danas ipak
voljeli o njima znati više.

6
 b) Opća literatura – udžbenici i priručnici

Arheološka literatura posvećena slavenskoj etnogenezi, dolasku Slavena ili općenito

ranosrednjovjekovnim arheološkim kulturama srednje, istočne i južne Europe vrlo je opsežna. Nije manje
opsežna ni literatura posvećena velikoj ekspanziji, oblikovanju novih zajednica, prodoru Avara,
zauzimanju nove domovine te vremenu neposredno nakon doseljenja Slavena i Hrvata u novi kraj. Na
ovome mjestu spomenut ćemo samo priručnike i udžbenike koji su se koristili na studiju arheologije u
Zagrebu do tzv. bolonjske reforme (do 2004./2005.). Pisanje priručnika ili udžbenika nažalost nije dio
hrvatske tradicije kad je u pitanju arheologija srednjeg vijeka, ali tu svakako treba istaknuti pozitivnu
iznimku Ljubu Karamana. On je 1930. napisao knjigu, svojevrsnu sintezu tadašnjih istraživanja. Zbog
svoje aktualnosti i vrlo velike erudicije pisca ta se knjiga duže vrijeme održala na popisu literature, sve do
ranih devedesetih godina 20. st., možda i zbog pomanjkanja drugih monografskih izdanja na hrvatskom
jeziku na zagrebačkom studiju arheologije. Knjiga Iz kolijevke hrvatske prošlosti. važan je svjedok
vremena, pokušaja stvaranja, oblikovanja tradicije pisanja znanstvenih i stručnih sinteza. Danas je ta
knjiga sadržajno poprilično zastarjela, ali je još uvijek ostala dio opće kulture. Njegova studija Iskopine
društva „Bihaća“ u Mravincima i starohrvatska groblja bila je također neizostavna obvezna literatura. Vrlo
velik, značajan prinos proučavanju ranosrednjovjekovne arheologije, a u okviru nje i „slavenske“
arheologije, dao je Z. Vinski, profesor na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. On je u
mnogobrojnim člancima stručnoj i znanstvenoj javnosti, ali i studentima, nastojao približiti glavna europska
strujanja. U svojim člancima referirao se na najnoviju arheološku literaturu, čvrsto vežući hrvatsku
arheologiju uz srednjoeuropski arheološki krug. Na zagrebačkom studiju arheologije ponajviše su se
koristili češki, njemački i mađarski priručnici, a u manjoj mjeri slovenski, poljski, ruski, srpski, ali također
priručnici tiskani i u drugim zemljama.
Na ovome mjestu neizostavno treba najprije spomenuti češkog znanstvenika Lubora Niederlea,
koji je obilježio prva desetljeća dvadesetog stoljeća napisavši, između 1902. i 1925., više knjiga o
slavenskoj prošlosti (Slovanské starožitnosti). Također je priredio svojevrsni priručnik koji se koristio u
originalu ili u prijevodu na srpski jezik L. Niederle, Rukovět slovanské archeologie. U popisu literature bili
su i češki priručnici: J. Eisner, Rukovět slovanské archeologie, Z. Klanica, Počátky slovanského osídlení
našich zemí, Z. Váňa, Einführung in die Frühgeschichte der Slawen te Z. Váňa, Die Welt der alten Slawen.
Valja spomenuti dva slovenska priručnika, udžbenik J. Korošca, Uvod v materialno kulturo
Slovanov zgodnjega srednjega veka i A. Pleterskog, Etnogeneza Slovanov: obris trenutnega stanja
arheoloških raziskav. Na popisu su bili ruski priručnici: Б. А. Рыбаков, Ремесло Древней Руси; В. В.
Седов, Славяне в древности; И. П. Русанова, Славянские древности VI – VII вв.
Neizostavni su bili također njemački priručnici: J. Herrmann, Die Welt der Slawen, Geschichte,
Gesellschaft, Kultur, J. Herrmann Zwischen Hradschin und Vineta. Frühe Kulturen der Westslawen i u
novije doba: S. Brather, Archäologie der westlichen Slawen. Siedlung, Wirtschaft und Gesellschaft im
früh- und hochmittelalterlichen Ostmitteleuropa.
Kao literatura studentima su služili priručnik M. Gimbutas, The Slavs, različiti poljski priručnici,
stariji W. Hensel, Słowiańszczyzna wczesnośredniowieczna; Zarys kultury materialnej, noviji M.
Parczewski, Die Anfänge der frühslawischen Kultur in Polen. Posljednja je u nizu monografija F. Curte,
The Making of the Slavs. History and Archaeology of the Lower Danube Region, c. 500–700.
Za avariku se koristio priručnik J. Kovačevića: J. Koвачевић, Aварски каганат, te drugi
priručnici, različita monografska izdanja i katalozi poput: J. Hampel, Alterthümer des frühen Mittelalters in
Ungarn I-III, Gy. László, Etudes archéologiques sur l'histoire de la société des Avars, I. Kovrig, Das
awarenzeitliche Gräberfeld von Alattyán, katalog izložbe: Awaren in Europa. Schätze eines asiatischen
Reitervolkes 6.-8. Jh.; katalog izložbe: Germanen, Hunnen und Awaren. Schätze der
Völkerwanderungszeit, Cs. Bálint, Die Archäologie der Steppe, F. Daim (Hrsg.): Awarenforschungen, J.
Zábojník, Slovensko a avarský kaganát, kao i mnoga druga posebna izdanja, monografije, knjige, katalozi
te članci.

7
 c) Historijska geografija

Preduvjet boljem poznavanju povijesnih zbivanja i procesa jest dobro poznavanje geografije, tj.
prirodnih obilježja pojedinih regija jer izgled zemlje, specifičnosti određenih krajeva, s obzirom na tlo,
klimu, vegetaciju, ekološke uvjete, često su ključni u formiranju pojedinih zajednica, kultura, država i
naroda. Nakon tisućljetnog razvoja, od prethistorijskog doba, kvaliteta života u pojedinim je dijelovima
zemlje u pozitivnom smislu izmijenjena ljudskim djelovanjem, mijenjanjem, kultiviranjem te
prilagođavanjem zemljišta gospodarskim potrebama. Velik dio Europe u kasnoj antici te ranom srednjem
vijeku još je uvijek bio prekriven gustim šumama, one se masovno krče još od mlađega kamenog doba
(neolita). Stvaraju se nove plodne površine kao preduvjet općem privrednom napretku, posredno se
omogućuje lakša komunikacija među ljudima i dalekim krajevima. U povijesnim vremenima velike su
zasluge starih civilizacija, grčke i rimske, za razvoj agrikulture. U okvirima još uvijek vrlo oskudne
poljoprivrede, uz slabu agrotehniku, bit će potrebne velike površine da se prehrani stalno rastuće
stanovništvo. Posebno se to odnosi na područja izvan Rimskog Carstva. Praćenje tehnološkog napretka
bit će zaslužno za to da se pojedine državne tvorbe i etnici šire ili propadaju, da imaju ekonomski rast,
razvoj ili da stagniraju, zaostaju. U konačnici neke su regije otvorene utjecajima sa strane, druge su pak
zatvorene, jednima na raspolaganju stoje mnogobrojni prirodni resursi, drugi su toga lišeni. Jedne su
stalno na udaru vojnih skupina, druge su pak zaštićene prirodom svoga položaja. Potrebno je dobro
poznavanje geografije srednje i istočne Europe, odnosno poznavanje zemlje odakle su ljudi potekli te se
oblikovali narodi koji će u vrtlogu velikih seoba od 400. do 800. zauzeti zapadna područja.
Kod današnjeg kartografskog prikaza Europe ustalilo se orijentirati zemljovide, nacrte, planove i
drugo prema sjeveru. Tako se površina zemlje počela prikazivati još od antičkog doba, a takva se
perspektiva ustalila od kraja srednjeg i početka novog vijeka. Danas je uobičajeno, uz manji broj
izuzetaka, da se svi zemljovidi orijentiraju prema sjeveru. Takav je pogled na Europu i cijelu Zemlju
uobičajen u svakodnevnoj upotrebi. Čini se da ako bismo izmijenili kut gledanja, da bi se dio sadržaja
izgubio, odnosno da bi bio potreban veći napor da se sagledaju pojedini prikazani elementi jer se naše
oko priviklo na postojeću sliku. Ponekad je uobičajeni kut gledanja smetnja u potpunom, cjelovitom
sagledavanju razmatranog prostora. Stoga se pojavljuje potreba da se zemljovidi prilagode, zaokrenu, tj.
da se drugačije orijentiraju. U ovoj knjizi to će biti učinjeno na više mjesta! Prvo na što su sarmatski,
germanski slavenski narodi naišli na svojem putu od istoka prema zapadu bili su obronci Karpatskog
gorja, a nakon toga otvarao im se prirodan put sa sjeverne i južne strane. U arheološkoj literaturi
preslikavaju se problemi današnje fizičke, gospodarske, kulturne, političke geografije, a na kraju općenito
povijesne geografije.
U središtu današnjih zemljovida Europe je Sredozemno more. U prvom su planu odozdo
sjevernoafričke države, uz gornji je rub Arktik, lijevi rub doseže sve do Islanda, do Grenlanda, zapadni do
Azora, desni rub do Urala, Kavkaza ili Kaspijskog jezera, a Bliski je istok prikazan rubno s istočne strane.
U središtu starih antičkih zemljovida bila je Italija, s Rimom i Sredozemnim morem. Danas su učestale
potpodjele Europe na istočnu, zapadnu, srednju, sjevernu i južnu. Na različitim zemljovidima potpodjele
se različito omeđuju i opisuju te su takve podjele često više političke nego čisto geografske. Zanimljivija
je podjela Europe na kulturne provincije ili prema sličnostima, ona dočarava nešto slično onome što mi
pratimo od najstarijih prethistorijskih do ranosrednjovjekovnih vremena. Kao i u prethistoriji, danas se
također mogu vidjeti sličnosti među pojedinim narodima, državama i regijama. Također je razvidno da
takva potpodjela ponekad ne odražava ni državne, ni etničke, ni jezične, ni vjerske sličnosti, već je
najčešće uvjetovana određenim dužim historijskim razvojem. Kako bi se takva Europa opisala, ponekad
je potrebno razmotriti razvoj i više stotina godina unatrag.
Europa s Azijom čini nerazdvojnu cjelinu, stoga je teško odrediti istočne granice Europe jer one
zapravo ne postoje. Danas kartografi istočnu granicu Europe stavljaju na Ural. Antički geograf Strabon
navodi da je između Krima i poluotoka Tamana tjesnac u antici poznat kao Kimerijski Bospor; da je to
granica između Europe i Azije. U žarištu našeg interesa, dakle nije samo Europa, već cijela Euroazija.

8
 Klima značajno određuje rast specifične vegetacije pogodne za određenu privrednu djelatnost,
utječe na stvaranje arheološke kulture, a posredno na oblikovanje određene političke tvorevine. Podjela
europskog krajobraza prema klimi i vegetaciji čini se ključnom kod opisa ljudi u vremenu o kojem
govorimo. Europu obilježavaju četiri glavna klimatska područja: područje atlantske, mediteranske,
srednjoeuropske umjereno kontinentalne i istočnoeuropske kontinentalne klime. Umjereno kontinentalna
klima i šumska zona obilježavaju velik dio zapadne, srednje Europe, istočnoeuropska kontinentalna klima
obuhvaća široko područje do Crnog mora i Kaspijskog jezera. Velik dio istoka Europe zauzimaju tajge,
krajnji sjever tundra, a južni su predjeli prekriveni listopadnim šumama umjerene klimatske zone, na koje
se naslanjaju stepe, a između listopadnih šuma i stepe proteže se tzv. šumsko-stepski krajolik. Šumska
zona proteže se od Porajnja na zapadu do Baltičkog mora na sjeveru sve do srednjeg Podnjeprovlja na
jugu gdje se polagano mijenja u stepski krajobraz. U istočnoj Europi nalaze se velike i prilično duge plovne
rijeke čime je omogućeno lakše povezivanja sjeverne Europe i Pribaltika (Baltičkog mora) s jugom, s
Crnim i Azovskim morem. Postoji više ruta po riječnim vodotocima sjevrno i istočno od Karpatskog gorja:
ruta Visla – zapadni Bug prema južnom Bugu – Dnjestar; ruta Njeman – Berezina – Dnjepar; ruta Daugava
– zapadna Dvina – Gornji Dnjepar te još istočnije rute Daugava – zapadna Dvina – Volga te Daugava –
zapadna Dvina – Oka – Don, te mnoge druge. Uz to postoje putevi uokolo sjevernih i istočnih nižih
pristranaka Karpatskog gorja koji se koriste kao najbolja kopnena poveznica Pricrnomorja sa sjeverom i
zapadom Europe.

Stepe povezuju središnju Europu, odnosno dio Panonske nizine istočno od rijeke Dunava do
Potisja, posljednju najzapadniju europsku stepu, sa stepama istočne Europe, središnje Azije sve do
Mongolije i Kine. Između najzapadnije stepe smještene u Panonskoj nizini i istočnoeuropskih stepa izdiže
se Karpatsko gorje, ono je klancima koji presijecaju gorske predjele povezano s ostalim stepskim
područjima. Stepe se dijele na dva glavna područja, na istočnoeuropsko-zapadnosibirsko i na
srednjoazijsko područje. Karakteristično za stepu je nepostojanje gustih šuma, osim uz rijeke i jezera.
Pokrivena je velikim travnatim i plodnim površinama. Najpogodnija je za uzgoj raznovrsne stoke, a izvrsna
je za uzgoj konja. U stepama razne skupine i cijeli narodi uzgajaju stoku, putuju s njom, žive život selilaca,
u potrazi za pašnjacima. Nastanjene su tzv. „konjaničkim“ nomadskim narodima sposobnim da sa svom
svojom imovinom i stadima prevale velike udaljenosti, da se, prema potrebi, na silu izbore za nove terene,
pašnjake i pojilišta. Groblja avarskog doba u Panonskoj nizini ili različite druge nomadske kulture u
Pricrnomorskim stepama jasno pokazuju da su one nastanjene skupinama čije se gospodarstvo zasniva
na uzgoju stoke, a koje nemaju stalno prebivalište. Krčenjem i ekspoloatacijom šuma, ponajviše zbog
širenja obradivog zemljišta, potreba poljoprivredne proizvodnje, omogućuje se lakši prodor stepskim,
konjaničkim narodima u šumsku zonu u pravcu današnje Volinije i Poljske. Stepski krajobraz često
ograničava normalan život sjedilačkim, ratarskim narodima. Oni najčešće izbjegavaju slična staništa, ali
su češće onemogućeni da se u njih useljavaju jer se u takvom podneblju ne mogu održati i obraniti.
Politička situacija u stepskoj zoni poprilično je ovisna o zbivanjima u bližim i dalekim krajevima,
od Sredozemlja, kroz središnju Aziju do Irana (Perzije), pa sve do Dalekog istoka, Mongolije i Kine. Mnogo
puta u povijesti iz dalekog istočnog prostora prema zapadu će se uputiti nomadski narodi koji će zbog
nekog razloga željeti ili biti prisiljeni napustiti svoja stara staništa. U prethistoriji to su bili, između ostalih,
različiti Indoeuropljani, Kimerijci, Skiti, a u povijesnim vremenima kasni Skiti, Sarmati, Alani, Huni,
Kutriguri, Utiguri, Avari, Bugari, Mađari, Kazari, Pečenezi, Kumani, Mongoli, Turci te mnogi drugi narodi.
Često će svi oni u svojim pohodima prema zapadu izmijeniti političke prilike ne samo u istočnoj već,
izravno ili posredno, u središnjoj, zapadnoj Europi i Sredozemlju. I često će biti uzrok novim seobama.
Procesi, najčešće uzroci seoba, započeti u dalekoj Aziji na granicama Kine, Perzije, u središnjoj se Aziji
u sljedećih nekoliko godina, desetljeća ili stoljeća odražavaju na daleke zapadne narode sve do središnje
Europe. Tako jedna daleka situacija može utjecati na niz drugih događaja te pokrenuti tzv. domino-efekt.
Sve do hunske provale (posljednja trećina 4. st.) različiti narodi indoeuropskog porijekla bili su dominanti
i vladajući u tome prostoru sve do Tien Shana na istoku. Nakon toga sve će više različiti hunski, mongolski,
turski i bugarski narodi preuzimati prvenstvo, sve dok konačno ne bude prekinuta fizička veza između

9
indoeuropskih naroda i jezičnih skupina u Europi s onima u Perziji (Iranu). Kina, Perzija i daleka Indija bile
su prve na udaru nomadskih skupina. Kina i Perzija nastojale su kontrolirati stepe i tamošnje narode staviti
pod svoju kontrolu. Obično su se nomadi iseljavali ili prodirali na njihov teritorij. Nije zabilježeno da bi se
neki narod ili pleme iz Kine ili Perzije dobrovoljno iselio prema stepi i istočnoj Europi.

Rimsko Carstvo najznačajnija je državna tvorevina u antičkom, kasnoantičkom, ali i u

ranosrednjovjekovnom razdoblju Europe i Mediterana. U vrijeme svoga najvećega opsega kontrolirat će
ne samo prostor oko rijeka Dunava ili Rajne, već također daleke zemlje u unutrašnjosti kontinenta. S
udaljenim kraljevstvima održavat će trgovačke i političke veze, miješat će se u njihove prilike, provoditi
vlastitu volju, nastojati gospodariti njihovim resursima. Rimsko Carstvo gospodarski će i kulturno utjecati
na veliku većinu zemalja toga podneblja, ali će također i utjecaji iz tih zemalja stizati na njegov teritorij.
Umjetno podijeljena Europa limesom ipak će disati jednim plućima. Europu antički pisci dijele na Rimski
dio, Slobodnu Germaniju i Sarmatiju (Skitija), ali spominju i druge zemlje nastanjene drugim narodima i
jezicima. Uz njih postoje helenističke tvorevine oko Crnog mora, države uz Kavkaz, prema Volgi i
Kaspijskom jezeru. Većina njih bit će uzdrmana intenzivnim procesima stvaranja novih državnih tvorbi,
kako na nekadašnjem rimskom teritoriju od 5. do 7. st. tako i izvan njega. Bez poznavanja procesa u
srednjoj, istočnoj Europi ili središnjoj Aziji nije moguće objasniti tamošnja zbivanja, arheološke kulture i
narode. Dvije velike seobe, ona na prijelazu 2. u 3. i ona potkraj 4. i početkom 5. st., itekako su imale
odraza na političke odnose. Između 400. i 600. urušio se stari svijet jer se tada pokrenulo mnoštvo naroda.
Ti pokreti doveli su do početka jednoga novog doba koje završava germanskim naseljavanjima zapadnih
provincija i slavenskim zauzimanjem velikih područja u srednjoj i južnoj Europi. Sa Slavenima, Avarima i
Bugarima, kao i drugim nomadskim narodima koji su nakon njih ušli u Karpatsku kotlinu završavaju velike
seobe prema zapadu i jugu Europe. Prvi odsjek velike seobe naroda završava do sredine 6. st., a upravo
su tada već u zamahu nove seobe koje će uglavnom završiti do posljednje trećine 7. st.

10
 d) Klima, elementarne nepogode, seobe i ratne nedaće

U novije doba pojavljuju se teze da su erupcije vulkana pokrenule klimatske promjene te posredno
dovele do pojave i širenja tzv. Justinijanove kuge. One su obično započele izuzetno hladnim ili kišovitim
razdobljem, a završavale su razdobljima klimatske stabilnosti. Vjerojatno je erumpirao vulkan Ilopango
(El Salvador, Srednja Amerika) 535. ili 536. na sjevernoj hemisferi, a neki drugi vulkan 539. ili 540. negdje
u tropima. Promjenu klime valja uzeti u obzir kao jedan od čimbenika koji je možda također utjecao na to
da su se ljudi pomaknuli iz svojih staništa.
Nakon erupcije vulkana 535. ili 536. „suha magla“ prekrila je veći dio zemlje, od Kine do
Sredozemlja, pa sve do Amerike, a uslijedilo je dugotrajno globalno hlađenje koje je potrajalo više od
desetljeća, od otprilike 536. do 550. Godovi na drveću, povijesni izvori (Prokopije iz Cezareje, Ivan Efeški,
biskup i dr.) te arheološki podatci upućuju na to da su učinci bili posebno izraženi na sjevernoj hemisferi,
gdje su ekstremno hladne ljetne temperature dovele do izuzetno slabog prirasta usjeva. Prokopije iz
Cezareje piše da je u vrijeme desete godine vladavine Justinijana (536./537.) sunce zračilo svjetlošću bez
svjetla i činilo se da je pomrčina. Dugo se zadržala magla, ljeta su postala hladnija pa je sve dovelo do
kontinuirano loših berbi, jer su se temperature spustile dovoljno nisko da ometu rast biljaka. Razdoblje
izuzetno hladnih ljeta zahvatilo je srednju Europu od 535. do 558.; proljetne oborine bile su male od kraja
530.-ih do 570.-ih, a minimalne između 544. i 567. Nakon svega toga uslijedile su glad, različite zarazne
bolesti i kuga. Kuga se pojavljivala u raznim dijelovima tijekom cijelog 6. i 7. st., npr. zahvatila je velik dio
Carstva 541. – 543., 558., 571., 573. – 574., 591.; Ravenna, Grado i Istra 592.; Solun, 597.; 598.; 599. –
601.; 618. – 619.). Prilikom ugrožavanja samoga Carigrada 599. – 600. kuga je poharala avarsku vojsku
i tada je preminulo sedam kaganovih sinova.
Povijesni izvori svjedoče o ekstremnoj zimi 558./559. koja je omogućila „barbarskim“ skupinama
da prijeđu zaleđeni Dunav. Na tlu današnje sjeverne Mađarske tijekom 6. st. zabilježen je pad
temperatura, zabilježene su brze promjene vodostaja, od vrlo niskog tijekom 5. st. do visokog u 6. i 7. st.,
s povećanim godišnjim prosjekom količine oborina. U drugim regijama može se pratiti suša u 6. st., što
govori o različitim regionalnim oblicima općeg trenda klimatskih promjena, koji je sveukupno neugodno
utjecao na poljoprivredne zajednice. Drugo produljeno hladno razdoblje bilo jeizmeđu 595. i 615., a suši
uvjeti nastavili su se između 604. i 614. pa ponovno između 617. i 625. Iz pisanih izvora posebno
saznajemo o utjecajima ekstremnih vremenskih prilika na rimske trupe; 599. zabilježili su hladnu zimu
koja je također dovela do smrti vučnih životinja; 602. bila je glad u Carigradu, a početkom te godine
hladnoća i jesenske kiše pogodile su vojsku na europskom bojištu, što je pridonijelo padu cara Mauricija;
suša se spominje u Carigradu 610., kada je cara Foku zamijenio novi car Heraklije I. te ponovno 618.
kada je u Carigradu ponovno bila glad (zbog perzijskog osvajanja Egipta). Glad je ipak češće povezana
s lošom opskrbom koja je bila uvjetovana ratnim djelovanjima. Nova erupcija vulkana dogodila se 626. s
vrlo sličnim efektima kao one ranije. Tada je također erumpirao neki daleki vulkan donoseći višemjesečnu
tamu. Time je bila posebno pogođena Kina, ali je zabilježena velika hladnoća u narednim godinama i na
Mediteranu. Sve te klimatske promjena povezane su s velikim preseljavanjem ljudi posebno iz istočnih
dijelova Europe prema zapadu i Sredozemlju gdje je bilo lakše ponovno uspostaviti gospodarsku
djelatnost.
Nepovoljne klimatske okolnosti dovode do negativnih demografskih promjena i do strukturne
transformacije društva. Opadanje broja stanovnika vidi se posredstvom povijesnih i arheoloških dokaza.
Klimatske promjene krive su za mnoge proces,e ali ne za sve. Smanjuje se broj stanovnika na pojedinim
u prijašnje doba gusto naseljenim mjestima, stanovništvo se često seli ili se koristi samo dijelom
prijašnjega gradskog prostora. Vidljiva je ruralizacija , ali i jačanje u prijašnje vrijeme manjih gradskih
središta. Javlja se tendencija povlačenja stanovništva unutar gradskih zidina, kako je to vidljivo na istočnoj
jadranskoj obali, ali i u unutrašnjosti gdje se grade mnogobrojne utvrde, zakloništa, pribježišta te podižu
zidovi oko gradova. Ratovi i opća nesigurnost ubrzali su takve procese. U vrijeme poljoprivrednih radova,
u vrijeme berbe i žetve, stanovništvo je bilo raspršeno uokolo svojih mjesta, ali ono ipak ima svoje stalno
sjedište na zaštićenom mjestu. Posredno se o tome može saznati iz opisa avarskog napada na Singidun

11
584., a nakon toga pokušaja da se zauzme Solun 586. Uzdizanje pojedinih magnata, stvaranje velikih
zemljišnih posjeda, dovodi do većeg ekonomskog raslojavanja stanovništva. Svi ti procesi s jedne su
strane nesumnjivo posljedica težih uvjeta života agrarnog stanovništva, ali i posljedica ratnih djelovanja i
promjene društvenih odnosa.
U konačnici se čini da je sve to povezano: erupcija vulkan, promjena klime, glad, seobe, suše,
ratovi te promjene društvenih odnosa.

12
 B. Kronološke sheme

c) Kronološke sheme kasnoantičkog doba srednje i istočne Europe

Svaki dio Europe (Rimsko Carstvo, sjeverna, zapadna i srednja Europa, istočna Europa,
Pricrnomorje, ruski sjeverozapad, euroazijske stepe...) ima svoje geografske, kulturne, političke,
gospodarske specifičnosti, sličnosti, razlike jer ne postoji univerzalna arheološka kronološka shema koja
bi sve mogla pokriti. Istina, takve kronološke sheme češće su se radile u prošlosti. Stoga se ponajbolji
primjeri mogu naći u okvirima srednjoeuropske arheologije u okviru koje su rađene kronološke sheme za
velika područja zauzeta od Germana na zapadu, na rimskom teritoriju, kao i one posebne za Slobodnu
Germaniju. Srednji dio istočne i istočna Europa razvijala je vlastitu kronološku shemu vežući je sa
sjevernoeuropskim, srednjoeuropskim, srednjoazijskim te kavkaskim područjem.
Kod datiranja koriste se apsolutne i relativne kronologije, različite prirodoznanstvene metode, pri
čemu dendrokronologija može u povoljnim okolnostima dati točnije datume. Radiokarbonsko datiranje
puno je nepreciznije, ali je ta metoda, u nedostatku drugih, u posljednje vrijeme vrlo raširena diljem Europe
te popularna u Hrvatskoj i u susjednim zemljama. Često se događa inverzija, preokretanje normalnog
slijeda, pri čemu se arheološke metode apsolutno pretpostavljaju datumima dobivenim tom metodom,
često bez mogućnosti provjere. Takav pristup sve više doživljava opravdane kritike i sumnju u neupitnu
točnost tako dobivenih podataka za kronološki slijed materijala. Potrebno je izgraditi skale relativne
kronologije za kompaktne regije, za osnovna nalazišta, za dobro istražene lokalitete, sinkronizirati
dobivene stupce te u dobivenu „mrežu“ uvoditi osnove za „apsolutnu“ dataciju.
Arheološka znanost teži predmete datirati što točnije, idealno bi bilo u godinu, ali se često
zadovoljava s užim razdobljima, događajima, pobliže odredivim okolnostima, s povijesnim osobama te se
vrlo često pojavljuju generacije kao idealna osnovna jedinica vremena (± 25 god.).

Moderno doba obilježile su različite koncepcije. Jedne se temelje na istraživanjima u okviru

kronološke sheme materijala s područja Rimskog Carstva i „germanskog“ materijala. Tridesetih godina
20. st. J. Werner je s pomoću kovanica datiranih grobova iz Austrazije izradio kronologiju merovinškog
materijala od 450. do oko 700. On je pokušao uskladiti povijesna zbivanja s razvojem određenog oblika,
novog proizvoda, s nestankom ili pojavom određenog materijala, njegovom pojačanom upotrebom,
promjenom tehnologije, tehnika, stilova, s razvojem općih trendova i mode. Ta je kronologija tijekom
cijelog 20. st. mijenjana i dopunjavana od samoga autora, njegovih učenika, ali i mnogih drugih. Njegove
postavke još su uvijek sadržane u mnogim suvremenim kronologijama, većina je pak u kasnijim
prosudbama dopunjena ili odbačena. Nakon njega pojavile su se nove kronološke sheme za merovinški
materijal: H. Amenta, V. Bierbrauera, H-W. Böhmea, G. Kossacka, U. Koch, M. Martina, M. Périna, H.
Rotha, B. Schmidta. H. Ament je, uvažavajući kritike kronološkog sustava merovinškog doba, na temelju
K. Böhnerove podjele izradio izmijenjenu kronološku sheme. Cijelo razdoblje podijelio je na starije i mlađe
merovinško doba, granična godina između njih je 600., a cijelu kronološku shemu još je raščlanio na
ukupno šest pododjeljka od 480. do oko 720. U isto doba izrađivane su kronologije materijala za Slobodnu
Germaniju i cijelu istočnu Europu, srednju Aziju i Kavkaz. Izrađene su modificirane kronološke sheme J.
Eggersa i K. Godłowskog, na temelju istraživanja starijih istraživača iz prve polovine 20. st. Te kronologije
naknadno su dopunjavane, mijenjane od drugih arheologa poput J. Tejrala na zapadu za srednju Europu
ili A. K. Ambroza, M. Ščukina, M. Kazanskog na istoku te mnogih drugih poljskih, potom nekada
sovjetskih, a danas ruskih, ukrajinskih, litavskih i inih arheologa. Nemjerljiv je njihov doprinos razvoju fine
kronologije materijala istočnoeuropskih, ali isto tako srednjoeuropskih područja. Panonska nizina bila je
u žarištu interesa mnogih autora kronoloških shema jer se tu ukrštavaju zapadni s istočnim utjecajima,
antički s barbarskim predmetima, postoji veliko miješanje materijala te je to područje gdje se najbolje
mogu pratiti novi seobeni valovi, a s njime novi procesi, društvene promjene, različiti predmeti, razvoj
tehnika i stilova te mode.

13
 Danas je još uvijek vrlo raširen tzv. tipološko-kronološki pristup datiranju. On počiva na
kombinaciji predmeta u zatvorenim cjelinama jer raznolikost i količina priloga daju dobru osnovu za
relativno-kronološke sustave. Oni se često orijentiraju prema određenim vodećim tipovima predmeta u
grobovima ili zatvorenim cjelinama kao što su nakit, pojasne garniture, oprema, oružje, a u novije doba
sve više prema keramičkim posudama. U okvirima relativno kronoloških datiranja tipološka se metoda
koristi pri klasifikaciji arheoloških starina, a pritom se teži prije svega za vremenskom i prostornom
klasifikacijom materijala te za socio-ekonomskom klasifikacijom. Ona se oslanja na analizu formalne,
funkcionalne i materijalne srodnosti predmeta, pri čemu se serije tipova sastavljaju prema stupnju njihove
sličnosti.

Kod apsolutnokronološkog datiranja vrlo se često poseže za importima iz većih proizvodnih i

kulturnih središta (ponajviše iz Rimskog Carstva). Arheološki materijal u Slobodnoj Germaniji i Sarmatiji
datira se vrlo često s pomoću trgovine s rimskog ili nekog drugog područja (helenistički gradovi, Perzija,
Kina…) odakle su došli različiti importi, ali isto tako tehnike i tehnologije. Kovanice su često vrlo nesigurne
za datiranje nalaza, one često pružaju dataciju terminus post quem ili ante quem non. Ponekad su korisne
za apsolutnu kronologiju kada je vrijeme njihova kovanja sa sigurnošću odredivo, kod datacija
funkcioniranja nekog mjesta na temelju izgubljenog novca ili ostava jer je sitan novac bio uobičajen kao
svakodnevno sredstvo plaćanja, recimo kod datiranja kraja svakodnevnog života u gradu Saloni ili Sisku.
Povezivanje s povijesnim osobama, recimo s franačkim kraljem Hilderikom, franačkom kraljicom
Arnegundom, bugarskim kaganom Kuvratom itd., događajima ili kompleksima u prošlosti je često bilo vrlo
važno te je dovodilo do dalekosežnih promjena dotadašnjih kronoloških pokušaja.

Kronologije antičkog doba u Slobodnoj Germaniji nastale su na materijalu društvene elite, na

temelju tzv. kneževskih grobova i počivaju isključivo na nalazima iz grobova, na rimskim importima (terra
sigillata) te na metalnim predmetima.
Ponekad postoje problemi jer se često isti ili slični predmeti, posebno oblici nakita, pojavljuju kod
široke mase stanovništva. Pojedine tipove tih predmeta te skupine mogle su usvojiti tek nakon određenog
vremena, ovisno o udaljenosti od središta proizvodnje, odnosno o mogućnosti praćenja trendova i mode.
Značajni dobro datirajući predmeti često se polako šire od većih središta prema periferiji. Ponekad se
pojedini predmeti pojavljuju na jednom mjestu u jednom vremenu, ali se na drugom, često udaljenom
području, znaju pojaviti u znatno kasnijem. To je posebno velik problem kod nekih tipova ženske i muške
nošnje, kod nakita, kao i kod oružja i opreme. Oružje i oprema mogu se nakon proizvodnje držati u
skladištima i više desetaka godina pa tek onda, prema potrebi, pustiti u promet. Vrlo često elitne postrojbe
nose oružje najnovije generacije, ostali oružje starije generacije, u okvirima općeg pučkog ustanka u
slučaju rata ili velike opasnosti, a kod naoružavanje u vrijeme veće nevolje mogu se očekivati stariji
modeli. Romani i većina romaniziranih starosjedilaca ne polažu oružje u grobove, stoga se trend i pojava
oružja u njihovim grobovima vrlo teško proučava. Ista je ili slična situacija s pripadnicima šumske i
šumsko-stepske zone istočne Europe, među njima s Gotima ili Slavenima, koji najčešće ništa ne prilažu
u grobove. Najbolje se trendovi promjene mode mogu pratiti kod pojedinih naroda poput Gepida,
Langobarda, Franaka, Alamana (Alemana), Sasa i naposljetku stepsko-nomadskih konjaničkih naroda,
npr. Bugara, Kutrigura, Avara ili Turaka.
Uz to se vrlo često događa da se pojedini tip oružja i opreme zadržava i postaje vrlo omiljen u
određenim sredinama gdje ga stanovnici duže nose i razvijaju vlastitu proizvodnju. U drugim dijelovima
zemlje, pa i tamo gdje su prvotno bili proizvedeni, pojavljuju se sasvim drugačiji oblici. Uz to je prisutna
duga upotreba pojedinih tipova neovisna o općeprikazanim primjerima, sve se može naslijediti, nositi
jednu ili više generacija. Kod ženske mode čini se da je situacija još kompliciranija. Iako se ženska nošnja
smatra vrlo konzervativnom, na njoj se mogu pratiti različiti trendovi tijekom nošenja posve novih odijela
do promjena u detaljima. Uz to se u grobu ili u nekoj zatvorenoj cjelini mogu u kombinaciji s drugim
predmetima naći predmeti deponirani neposredno nakon proizvodnje, ali isto tako treba pretpostaviti da

14
se isti ili sličan predmet mogao nositi dvadeset i više godina pa da je onda mogao doći pod zemlju u
kombinaciji s drugim, mlađim predmetima. U ženskoj nošnji određene stvari kao da su vječne, a druge se
ipak češće mijenjaju. Tako npr. upravo između kraja 6. na zapadu te otprilike do kraja 7. st. na istoku
prestaje nošenje velikih ponajviše lučnih i malih fibula na ženskoj nošnji. Negdje će se ti procesi odvijati
brže, a negdje sporije, ali će svugdje završiti najkasnije do početka 8. st. Nakon gotovo tisuću godina
nošenja tradicionalnog peplosa te njenih inačica fibula prestaje biti funkcionalni dio nošnje. Također
prestaje nošenje lučnih fibula na pojasu i oko pojasa. U tome času neki drugi oblici nakita postat će
prikladniji za datiranje. Dobre naušnice, ogrlice, narukvice, metalni ukrasni privjesci, neki drugi nakit
mogao se nasljeđivati više generacija, a s druge strane neki drugi predmeti koji predstavljaju statusni
simbol mijenjat će se više puta u životu osobe, npr. predmeti vezani uz obuću i odjeću koji se tijekom
češćeg nošenja više troše. Naušnice su osobito interesantne, nose ih muškarci i žene te će one ubrzo u
srednjoj i južnoj Europi nositi kronologiju arheološkog materijala u grobovima. One su bile poznate od
prethistorijskog doba, ali su s vremena na vrijeme jače bile prisutne u nošnji ljudi. Tako se primicanjem
različitih naroda, pod utjecajem antičke romanske ženske nošnje, one sve više javljaju od 5. i 6. st. U 7. i
8. su općeprihvaćene, a od 9. do 12. st. često su jedini datirajući predmet u grobovima. Ono što je u ranije
doba bila fibula, postat će naušnica (sljepoočničarka) u ranom srednjem vijeku, posebno nakon 800.

Kod etničkih interpretacija predmetima je posvećena vrlo velika pozornost. Oni su važni jer
pokazuju ukus u odijevanju određenih populacija, a trendovi, klima i vremenske prilike određuju način
odijevanja. Toplija ili jednostavnija odjeća, šivana kožnata ili od različitih domaćih ili uvoznih tkanina
pokazuju dostupnost kvalitetnijeg materijala, naučene stvari kod pojedinih skupina kakve se teže
mijenjaju, individualne, stečene veze, komunikaciju sa sličnim zajednicama. Moda nije statična, ali gotovo
svi nastoje pratiti novitete, posebno iz sfere napretka tehnologije, oružarstva. Predmeti u grobovima ne
mogu se uvijek bez jasnog konteksta upotrebljavati kao etničke oznake pokopanih. Danas je također
posve jasno da se ni pokop mrtvih ne može paušalno određivati kao presudan kod etničke interpretacije.
Često se u arheološkoj literaturi navodi da samo Slaveni, Balti i neki Germani spaljuju mrtve u 6. i 7. st.,
što naprosto nije točno, kao što je netočna i pretpostavka da nema Slavena koji u isto doba u grobove
polažu mrtva tijela.
Slaveni te druge populacije šumske, šumsko-stepske zone istočne i srednje Europe sa
specifičnim načinom ponašanja u prostoru s vrlo ograničenim brojem predmeta u grobovima, na grobljima,
odnosno često s odsutnošću ideje o prilaganju predmeta u grobove, barem u ranijim stadijima, vrlo su
često težak zadatak za sastavljače kronoloških shema. Malo je čvrstih uporišta za datiranje vremena
slavenske dominacije u 6. i 7. st., pa se stoga apsolutni datumi mogu navesti samo uz velik oprez.
Slično kao s arheološkim kulturama kasnog carskog vremena (kasnoantičkog doba) izvan
područja Rimskog Carstva za Slavene su također izrađivane općenite kronološke sheme koje su se često
pokazale nedostatne, manjkave. Dioba tzv. kasnocarskog doba u Slobodnoj Germaniji na temelju oblika
metalnog nakita proizašla je ponajprije iz obradbe grobalja, što ovdje najčešće izostaje. Dobro datirana
groblja iz vremena slavenske dominacije do poč. 7. st. u pojedinim su regijama sasvim izostala.
Geografska difuzija, socijalna fleksibilnost, dakle otežavaju formiranje istodobnih horizonata za iste ili
slične oblike predmeta.

U Panoniji i Dalmaciji groblja su zbog specifičnih geografskih okolnosti, gospodarskih i socijalnih

prilika tijekom turbulentnih zbivanja od 5. do 7. st. vrlo često relativno kratkog vijeka trajanja ili je riječ o
pokopima na velikim nekropolama u arealu velikih gradova poput Salone ili Zadra gdje je vrlo teško složiti
uporabljivu kronološku shemu grobova na temelju postojećih istraživanja. Spomenuti gradovi, njihovi
cjeloviti ili okrnjeni ageri, kao i otoci ostali izvan dosega osvajača, bit će indikativni u smislu pokazivanja
kad je što prestalo biti dio starog sustava. Ostala groblja poput Knina-Greblje, Mihaljevića, Rakovčana
relativno su kratkog vremena trajanja, ali su u mnogočemu indikativna jer nam pokazuju do kada su na
njima trajali pokopi, a donekle nam pokazuju i etnički sastav stanovništva. Na njima se pojavljuje miješani
germanski i domaći kasnoantički materijal. Zanimljive su kasnoantičke utvrde i visinska naselja, drugi

15
lokaliteti, ostave i slučajni nalazi jer se po njima također može, iako su predmeti najčešće nađeni izvan
definiranog konteksta, u usporedbi s drugim lokalitetima i područjima, dobiti određena kronološka slika
naseljavanja. U tome smislu vrlo su interesantni najrazličitiji slučajni nalazi, najčešće različite krstolike
fibule, pločaste fibule, životinjske fibule (lav, leopard, jelen, druge rogate životinje, ptice-grabljivice, paun,
golub, golubica, druge različite ptičice, ribe…), fibule-bule, narukvice s manje ili više zadebljanim
krajevima, narukvice u obliku stiliziranih životinja, različite igle i ukosnice s različitim završetcima u obliku
ptica, kocke, poliedra itd. tipične za nošnju romanske populacije. U isto doba nalaze se različite naušnice
(filigranske i tiještene, poliedarske, košaraste, oblika okrenute piramide, s kuglastim završetkom (tip
Szentendre, tip Deszk, tip Szegvár), zvjezdolike naušnice, s granuliranim trokutastim ili polumjesečastim
završetcima, s-karičice, različiti obruči itd), prstenje, drugi nakit, kasnoantičke/ranobizantske fibule s
povijenom nogom ili kasnoantičke/bizantske, mediteranske kopče te dijelovi pojasnih garnitura koji će biti
ključni za dataciju. U tome prostoru služimo se tipo-kronološkim sustavima načinjenim za cijeli
mediteranski, kasnoantički i ranobizantski materijal. Taj bizantski i mediteranski prostor često se
uspoređuje sa zapadnim merovinškim i istočnim stepsko-nomadskim područjima i Iranom.

16
 d) Godina 568. – povijesno-kronološka razdjelnica

Godini 568. dano je vrlo veliko značenje u arheologiji srednje Europe, a time posredno i u
hrvatskoj arheologiji. Godine 567. Langobardi su s Avarima porazili Gepide, svoje istočne susjede u
Karpatskoj kotlini, a sljedeća 568. obilježena je njihovom invazijom na Italiju. Nakon ulaska Avara u
Panonsku nizinu, uništavanjem Gepidskog Kraljevstva, probijen je do tada „neprobojni“ zid koji nije
dopuštao slobodnu seobu preko njihova teritorija, odnosno preko istočnih i jugoistočnih obronaka
Karpatskog gorja u Panonsku nizinu sve do obale Dunava i dalje prema jugu. S druge strane odlaskom
Langobarda u Italiju oslobodio se velik prostor za nastanjivanje novih naroda.
Arheolozi su taj događaj pokušali iskoristiti kao jedan od onih koji omogućuje da se povijesni
događaji iskoriste za pouzdanu arheološku dataciju arheološke građe, što je u pomanjkanju dobro
datiranih predmeta trebalo biti od velike pomoći. Pretpostavka za to bila je da su svi Langobardi otišli u
jednom valu. Smatralo se da se prije 568. u Karpatskoj kotlini s Langobardima u njihovoj panonskoj fazi
razvija I. životinjski stil, nakon njega prijelazni stil poput onog na konjskoj opremi u Veszkényu, a da nakon
spomenute godine, ulaskom Langobarda u Italiju, započinje širenje II. životinjskog stila. Isto tako prije
568. nije se očekivala ponovna pojačana upotreba tehnike tauširanja u Panonskoj nizini, a nakon te
godine obično su datirani tako ukrašeni predmeti jer vrlo često dolaze u kombinacijama s II. životinjskim
stilom. U tom kontekstu promatrao se te datirao grob franačke kraljice Arnegunde (historijsko datiranje
smrti † 571. – 582.; arheološko datiranje prema predmetima u sarkofagu 49: 570./580./600.) iz Saint-
Denisa pored Pariza. U tome grobu pojavljuje se s jedne strane arhaična nošnja s dvije kloazonirane
kružne fibule, a onda se na podvezicama iznad obuće pojavljuju tauširani jezičci ukrašeni karakterističnim
ukrasom II. životinjskog stila. Nošnja kakvu je nosila kraljica Arnegunda proširila se Europom te među
Germanima u Panonskoj nizini do početka 7. st.; veze sa zapadom nisu bile prekinute. I. Bóna je smatrao
da se avarska invazija dogodila odmah u proljeće 568. Drugi istraživači pomicali su je u nešto kasnije
doba, oko 570., a I. Kovrig između 574. i 578. Kasnije su poneki iznosili mišljenje da se to dogodilo nakon
pada Sirmija 582. Vrlo su rijetki arheološki dokazi koji bi potvrdili ranije zauzimanje langobardskog
panonskog teritorija. Arheološki nalazi i nalazišta često su dvojbeni u smislu tumačenja etničke
pripadnosti nositelja. Njih npr. Zamárdi, Csákberény, Környe i Kölked obično datiraju u posljednju trećinu
6. i na početak 7. st.
I u najnovije se doba godina 568. često označava kao kraj seobe naroda u srednjoj Europi iako
je posve jasno da ona to nije zato što se ništa dramatično u smislu prekida kontinuiteta života u većem
dijelu Panonije tada još nije moglo dogoditi. Ista ta 568. u hrvatskoj arheologiji dobivala je veliko značenje
kao godina u kojoj započinje hrvatska nacionalna arheologija, jer se računalo da su se tada s Avarima
počeli seliti Slaveni (i Hrvati) sve do granice Italije i u Dalmaciju. To se također pokazalo netočnim. Njihova
seoba i zauzimanje nove domovine krenulo je barem desetak ili više godina poslije. Isto se tako godinom
568. pokušalo datirati početak ranog srednjeg vijeka jer je dolaskom Avara i Slavena završilo jedno
povijesno razdoblje, nestao je naseljenički kontinuitet, a nastao diskontinuitet i u velikoj mjeri „nestanak“
starije kasnoantičke romanske i germanske populacije i „germanske“ kulture vremena seobe naroda. U
hrvatskoj arheološkoj literaturi početak srednjeg vijeka različito se datira.
Z. Vinski naznačio je godinu 400. kao početak novog doba koje je prema njemu završilo oko 800.
To vrijeme dijelilo bi se na dva doba, prvo bi bilo u znaku hunskih, germanskih i inih seoba prema zapadu,
a drugo u znaku avarsko-slavenskih seoba. Povijesna razdjelnica između prvog i drugog doba bila bi 568.
U arheološkim interpretacijama koriste se nazivi: vrijeme velike seobe naroda, kasnoantičko doba, rjeđe
ranobizantsko doba. Općenito nije došlo do usuglašenog gledišta o nazivu za pojedino vrijeme. U
sjevernohrvatskom području najčešće se prilikom opisivanja posljednjih naselja s romanskim
stanovništvom na kasnoantičkim visinskim naseljima i utvrdama pisalo o kasnoantičkom vremenu. U
Dalmaciji se često koristio termin bizantski ili ranobizantski za vrijeme nakon Justinijanove rekonkviste.
Taj naziv u sjevernoj hrvatskoj arheologiji češće se koristio za predmete mediteranskog porijekla s
prijelaza 6. u 7. st. i u kasnije doba, ponajviše od vremena vladavine cara Heraklija I. Usuglašena
terminologija ne postoji. Ipak, ako se uzme u obzir da s avarsko-slavenskim zauzimanjem završava vidljivi

17
kontinuitet kasnoantičke i ranobizantske kulture, tada možemo govoriti da s njima započinje „pravi“ srednji
vijek. Tako u svome udžbeniku Slovačka i Avarski Kaganat M. Zabojnik 567./568. smatra godinom kada
završava vrijeme seobe naroda i godinom koja označava „početak srednjega vijeka“. Bez obzira na to što
ni taj termin suštinski ništa ne objašnjava, već je samo riječ o dogovoru ili manje-više prihvaćanju
određenog naziva.
Langobardski „odlazak“, zauzimanje Italije, iseljavanje iz Panonije i Sredozemnog Norika trajao
je duže od 568. To se posebno dobro opaža u zapadnim područjima, ali također bliže središnjim dijelovima
Langobardske države u Panoniji, sve do Dunava te preko njega do južne Moravske gdje je naseljenički
kontinuitet utvrđen do oko 580. Kraj života tamošnje langobardske i općenito „germanske“ populacije nije
moguće odrediti s velikom sigurnošću jer je već davno postalo razvidno da je velik dio te populacije ostao
na svojim staništima, ne samo do vremena kada bi se teorijski očekivalo iseljavanje u pravcu Italije već
mnogo duže. Mnogi Germani sudjeluju u životu novoformiranog „Avarskog Kaganata“ u Karpatskoj kotlini.
Uostalom, ranija faza tzv. Keszthelyske kulture (arheološku kulturu definirali su između ostalih I. Kovrig i
A. Kiss) stavlja se u vrijeme nakon 568., a to je upravo vrijeme kad još nije prekinuta fizička veza s drugim
langobardskim teritorijem u Noriku i Italiji, kao ni s rimskim teritorijem u Panoniji i Dalmaciji. U
Keszthelyskoj kulturi vidljive su vrlo jake veze tamošnjeg stanovništva s Italijom i Dalmacijom.
Na velikim grobljima poput Környe, Kölked Feketekapu A i B, Zamárdi, Budapest-Budakalász
jasno su prisutni „germanski“ kulturni elementi koji se razvijaju u kontaktu s avarskom zajednicom. Dakle
nije samo riječ o tome da neki ostaju, već ti koji su ostali održavaju i dalje razvijaju kontakte s merovinškim
te mediteranskim prostorom. Prema interpretaciji A. Kissa u Kölked Feketekapu A na rubu postojećeg
groblja pokopan je sa suprugom i djetetom „avarski namjesnik“. Prema njemu tijekom prve „okupacijske“
faze, sve do oko 580. ili 590., pokop „avarskog namjesnika“ bila je jedina veza s „Avarijom“, a žitelji
različitog podrijetla nastanili su se među starosjediocima tek nakon toga. Oni su također osnovali novo
groblje (Kölked Feketekapu B). „Germanski“ kulturni elementi nestali su do oko 600. bez ikakvog traga.
Predmeti nađeni kod „avarskog namjesnika“ i njegove obitelji predstavljaju mješavinu mode donesene s
istoka i one preuzete od domaćih ljudi. Nađene su zlatne naušnice, kopče za pletenice, koštane ploče za
ojačanje, dvosječni mačevi s „P“ ušicom. Slični predmeti nalaze se na drugim avarodobnim pokopima
vezanim uz pristigle nomade, no ne možemo biti sigurni da je taj „namjesnik“ možda samo dobio ili uzeo
oružje i opremu kao svoj statusni simbol u novim društvenim okolnostima. Tu danas postoje vrlo različita
mišljenja. Dok jedni posve niječu nomadske karakteristike, drugi ih apsolutno zastupaju, a treći smatraju
da to sve ovisi o različitim okolnostima. Etnička pripisivanja vrlo su nepouzdana te danas posebno
podložna oštroj kritici, ali poznato je da se način pokopa mrtvih vrlo teško mijenja. U sjevernoj Italiji bi
langobardske pokope s tiještenim garniturama promatrali ne u smislu drugačije etničke pripadnosti
pokopanog, već u kontekstu praćenja trendova u vojničkoj modi, oružarstvu. Teorijski ne možemo znati
je li on uopće avarski „namjesnik“ jer također može biti glavar sela koji je prihvatio nove običaje pokopa
ili čak rimski podložnik, budući da se groblje nalazi na granici od Rimljana zauzete Sirmijske Panonije (ne
znamo što su osim Sirmija 567. točno zauzeli Rimljani nakon propasti Gepidskog Kraljevstva). Nije
poznato jesu li zauzeli samo Sirmij i okolicu, otprilike ono što se danas smatra Srijemom, ili cijelu Sirmijsku
Panoniju koja vjerojatno obuhvaća dio Baranje uključujući nalazište Kölked. Ženska nošnja ranoavarskog
doba 568. – 670. pod jakim je utjecajem kasnoantičke, bizantske, germanske, istočnoeuropske i azijske
stepsko-nomadske tradicije. Uostalom, pokope mrtvih na grobljima na redove nomadi u stepama nisu
poznavali. Takav način pokopa mrtvih preuzeli su od domaćeg stanovništva. Jedni su utjecali na druge i
to ih je mijenjalo.

Godina 568. nije kronološka razdjelnica pa se ne može koristiti kao pomoćno sredstvo u datiranju
nalaza, s jedne strane onog kasnoantičkog, romanskog, „opće“ germanskog i langobardskog, kao ni
novog sloja čija se pojava smješta u vrijeme dolaska Avara i Slavena. U tako rano doba ne može se
datirati nijedan avarski predmet koji je zasigurno s njima došao iz istočnoeuropskih stepa, nijedan njihov
grob. To se odnosi na cijelu Panonsku nizinu i na današnji hrvatski teritorij, gdje također nema nikakvih
dokaza o tako ranoj smjeni vlasti, odlasku jednih i dolasku drugih. Općenito, čini se da svi u srednjoj

18
Europi imaju problema s datiranjem prve generacije doseljene u novu domovinu (ponekad su vrlo
problematične i sljedeće dvije generacije). Nesumnjivo se to može objasniti samo vrlo mladom
populacijom, čiji će pripadnici početi umirati tijekom sljedećih desetljeća. Arheologija ponajprije istražuje
grobove i iz njih crpi građu. Nesumnjivo će odmah nakon doseljenja netko umrijeti, umiranje će biti češće
tijekom sljedećih desetljeća, ali proći će generacija-dvije ili više dok se to ne bude moglo potvrditi
arheološkom metodom.

19
 e) Kronologija vremena avarske i slavenske dominacije u Karpatskoj kotlini

Prvi pokušaji klasifikacije materijala iz vremena avarske dominacije u Karpatskoj kotlini bili su već
sredinom 19. st. J. Hampel je 1905. u svome monumentalnom djelu znanstveno obradio sve do tada
poznate starine u Ugarskoj, uključujući ondašnju bansku Hrvatsku (Trojedno Kraljevstvo
Hrvatska, Slavonija i Dalmacija) te je prema kronološkom slijedu podijelio sav arheološki materijal
vremena seobe naroda u Karpatskoj kotlini u četiri skupine. Prva skupina vezana je uz seobu naroda (5.
st.), a u drugoj i trećoj skupini raspravljao je o građi vezanoj uz doba avarske dominacije. Četvrta je vezana
uz staromađarski sloj. Na temelju načina izrade lijevane garniture datirao je prije tiještenih. Tu je pokazao
određenu slabost u metodologiji, a ista pogreška ponovljena je kasnije u djelu A. Alföldija. A. Alföldi je
drugu skupinu povezao s Avarima, a treću s Kutrigurima smatrajući ih istodobnima. Djelo J. Hampela
ističe se vrlo lijepim još danas uporabljivim crtežima mnogobrojnih avarodobnih grobnih cjelina i slučajnih
nalaza. Vrijeme avarske dominacije u Panonskoj nizini dobilo je posebno značenje u okviru mađarske
arheologije smatrajući je dijelom starije mađarske nacionalne povijesti. Dvadesetih i tridesetih godina 20.
st. započinju mnogobrojna sustavna arheološka istraživanja koja će biti podlogom za nove znanstvene
prinose poznavanju te novom raščlanjivanju toga vremena.
Propust i u kronološkom smislu krivo postavljen slijed arheološke građe bit će ispravljen u djelu
N. Fetticha iz 1926. On će se istom problemu vraćati u kasnijim radovima. On je vrijeme avarske
prisutnosti razdijelio u dvije skupine: prvu (568. – 670.) koju karakteriziraju tiještene pojasne garniture i
drugu s lijevanim pojasnim garniturama (670. – 800.). Drugu je skupinu povezao s dolaskom Onogur-
Bugara (680.). Vrijeme pojačane upotrebe lijevanih garnitura u radovima se počinje nazivati „vrijeme
grifona i vitica“.
Dvadesetih godina svoj je prinos raščlanjivanju problema dao P. Reinecke uvevši termin
Keszthelyska kultura za vrijeme upotrebe lijevanih pojasnih garnitura. Taj termin u hrvatskim se radovima
održao sve do pedesetih godina 20. st., a ponekad se zbog nepoznavanja materije i materijala provlači
historiografijom sve do novijeg doba. Do tada je bilo uobičajeno materijal iz doba Avarskog Kaganata
dijeliti na onaj vezan uz tzv. Martinovski stil/tip Marty(i)novka (srebrni predmeti i pojasne garniture
bizantskog porijekla, tamge…) na one avarskog porijekla: tzv. Keszthelyska (Kesteljska) kultura –
poistovjećena s vremenom nošenja lijevanih garnitura. Naknadno će to ime, Keszthelyska kultura, biti
vezano uz kulturu Romana i Germana oko Blatnog jezera te u mađarskom dijelu nekadašnje provincije
Panonije od 6. do 9. st.
Gy. László raščlanio je stariju fazu s tiještenim garniturama na dvije skupine: stariju je opisao
poput N. Fetticha, a na novoj je prepoznao ukrase izvedene prepletima, tzv „zubnim rezom“ (Zahnschnitt
Ornament), skupinu s lijevanim garniturama ukrašenu ponajprije s grifonima i viticama koja nastupa nakon
720. te traje do u 9. st. Vrijeme avarske dominacije podijelio je na tri razdoblja: starije, ranoavarsko
vrijeme, s premoćnim bizantskim utjecajem (568. – 679.), prijelazno (680. – 720.) i mlađe, kasnoavarsko
vrijeme, s lijevanim garniturama ukrašenim grifonom i viticom (720. – 896.). Oko 680. pojavio se novi
doseljenički val s Kame, prve skupine starih Mađara u okviru Saltovske kulture.
Prema hrvatskom arheologu Z. Vinskom spomenuto vrijeme obilježava I. Avarski Kaganat 568.
do oko 630., a nakon njegove unutrašnje krize II. Avarski Kaganat, od oko 670. Građu je podijelio na tri
dijela: 1. rana faza avarske dominacije 568. sve do približno 650.; 2. vrijeme trajnih kriza u I. Avarskom
Kaganatu, poslije 626., a što se arheološki odražava do oko 700. – srednja faza avarske dominacije te 3.
vrijeme koje se poklapa s II. Avarskim Kaganatom (prije označeno kao vrijeme tzv. Keszthelyske kulture
(ne ono romanskih starosjedilaca u Transdanubiji, već tada kulturi vezanoj uz Avare)) značajno za cijelo
8. st. On je prvotno tzv. Martinovski/Martynovka stil povezao sa Slavenima, držeći ga slavenskim dobrom,
poslije se više bavio kasnoantičkim kulturnim elementima.
Postojao je određeni problem u datiranju predmeta ranoavarskog doba, tiještene garniture od
srebrnog lima ukrašene pletenicom, floralnim motivima ili tzv. klanskim oznakama „tamgama“,
neukrašenim garniturama, onima urešenim graviranim geometriziranim ornamentima, ukrašenom
pletenicom ili modificiranim II. životinjskim stilom, tzv. Fettichov Tier. – Zahnschnittornamentik i datiranju

20
kasnoavarskih lijevanih garnitura ukrašenih grifonima i viticama. Često su ti predmeti bili zajedno u
zatvorenoj grobnoj cjelini, što je upućivalo na to da su iz istog vremena ili barem da među njima ne postoji
neka veća kronološka distinkcija.
Taj problem definitivno je razriješila na primjeru groblja u Alattyánu I. Kovrig jasno određujući što
pripada ranoavarskom vremenu (568. – 670.), što prijelaznom (670. – 720.), a što kasnoavarskom dobu
(720. – 800.). Ona je jasno razdijelila ranoavarski od prijelaznog, srednjoavarskog, materijala. Definirala
je srednjoavarsko doba naznačivši da se u njemu istodobno još pojavljuju tiještene, vrlo često neukrašene
garniture u kombinaciji s novim lijevanim garniturama ukrašenim grifonima i viticama, također se pojavljuju
tiještene garniture od srebrnog lima s pleternom ornamentikom i graviranim ukrasom (lokalna varijanta II.
životinjskog stila), sa šiljastim završetcima, umetci od staklene paste, naušnice s granuliranim
završetcima, sablje, bojne sjekire, mlatovi itd., a da su grobovi orijentirani SZ-JI ili S-J. Ranoavarsko doba
prema njoj obilježavaju srebrni predmeti tipa „Martynovka“ često ukrašeni tzv. tamgama, tiještene
garniture ukrašene motivom točka-zarez, rozetama, okovi s ljudskim maskama, štitasti i mali okrugli okovi,
tiješteni glatki jezičci, pojasna garnitura s 5 do 11 jezičaca. Oklopi s lamelama, dugi mačevi s „p“ ušicom,
refleksnim lukom s koštanim pojačanjima, velike trobridne strelice, duga koplja, oprema konja s trolisnim
aplikama s resama, (okrugli stremeni) naušnice s kuglastim privjeskom, naušnice tipa okrenute piramide,
narukvice s proširenim krajevima, srebrne posude, zlatne kovanice od Justinijana I. do Heraklija I. i
Heraklejosa Konstantina. Grobovi su orijentirani I-Z ili SI-SZ, s nišama, a uz položenog mrtvaca nalazi se
cjeloviti ili parcijalni pokop konja ili samo simbolični ukop konja.
Njezina kronološka shema i podjele na tri glavna razdoblja utjecala je na druge sastavljače
kronoloških shema. Razvidno je da je prvo razdoblje od 568. do početka 7. st. obilježilo miješanje kulture
preživjelog lokalnog (kasnoantičkog romanskog i germanskog) i doseljenog stanovništva (heterogenih
nomadskih skupina: Avara, Kutrigura, Bugara… i Slavena). Kronološki oslonac za to razdoblje vidljiv je u
slojevima rušenja, napuštanja kasnoantičkih utvrda i naselja u vrijeme avaro-slavenskih prodora te
osvajanja sve do Egejskog mora. Nakon njega slijedi razdoblje obilježeno dominacijom Avarskog
Kaganata koje je završilo neuspjehom kod opsade Carigrada 626. te unutarnjim nemirima. U tome
razdoblju (570./580. – 630./640.) stilovi (oprema i oružje) koji su razvijani u postjunstinijanovo doba, o
čemu svjedoče mnogobrojni nalazi matrica, kalupa za lijevanje te drugog pribora za izradu predmeta, u
grobovima se pojačano pojavljuju. U njima se zrcali stara radioničarska tradicija i vrlo veliki strani kulturni
utjecaji, vjerojatno kao posljedica ratova s Perzijom i pojačanim vezama sa stepom i Turskim Kaganatom.
Različiti predmeti, često vezani uz tzv. Martinovski stil, pojavljuju se cijelo vrijeme vladavine Heraklija I.,
pa i njegovih nasljednika, otprilike do propasti bugarske države. Oni se u rano doba kao noviteti prihvaćaju
među Langobardima te se šire na merovinškom području. Pred kraj toga razdoblja, u drugoj i trećoj trećini
7. st., pojačana je, uvjetovana kazarskom ekspanzijom, pohrana tzv. Martynovskih blaga (Antske starine)
u Pricrnomorju. U Heraklijevo doba razvijaju se novi stilovi, oružje i oprema, a ona će biti vidljivija u
grobovima u posljednjim desetljećima 7. i početkom 8. st.
I. Bóna podijelio je vrijeme avarske dominacije u dvije faze: ranoavarsko vrijeme, datirano novcem
(567. – 675.), nakon kojeg slijedi kasnoavarsko vrijeme, 675. – 804. + još oko 25 godina. Obje faze
raščlanio je na nekoliko podfaza:
I. Ranoavarsko vrijeme, datirano novcem (567. – 675.)
1. zauzimanje vlasti (567. –600.)
2. vrijeme avarske prevlasti (600. – 630.)
3. vrijeme stalnog naseljavanja kasnoavarskog elementa (630. – 675./670.) (uvod u
kasnoavarsko razdoblje)
II. Kasnoavarsko vrijeme, 675. – 804. + još oko 25 godina
1. vrijeme miješanja staroga stanovništva i novih doseljenika s istoka (675. – 700.)
2. vrijeme miješanja obiju skupina te pojava lijevanih pojasnih garnitura stila grifoni/vitice.
(700. – 720.)
3. klasično vrijeme umjetnosti s grifonima i viticama (720. – 740.)
4. kasno vrijeme ornamentike s grifonima i viticama tzv. stil Nagyszentmiklós (760. – 804.)

21
 J. Zabojnik raščlanio je avarodobna nalazišta na 5 faza:
I. faza: kratko vrijeme prije naseljavanja Avara u Karpatsku kotlinu
II. faza: 567./568. (zauzimanje Karpatske kotline – pad Sirmija)
III. faza: 582. – 602. (vrijeme vladavine cara Mauricija)
IV. faza: 602. – 626.
V. faza: 626. – 803.

Svoj doprinos razvoju kronološke sheme dali su brojni arheolozi. Z. Čilinská složila je, između
ostalog, nakit, naušnice prema kronološkom slijedu F. Daim razdijelio je ranoavarsko doba na dva dijela:
na Avarsko doba I. (568. – 626.) i avarsko doba II. (626./650./670.) T. Vida izradio je tipologiju posuđa iz
ranoavarskog doba. D. Csallány, A. Sós i A Salamon na groblju u Pókaszepetku, É. Garam, M. Martina,
A. Lippert, P. Stadler te mnogi drugi dali su vrlo velike prinose poznavanju Avara njihovih susjeda i cijelog
razdoblja. Stanje istraživanja avarskog doba ponajbolje se može vidjeti na korpusu avarskog materijala
ADAM-u, što ga je uredio J. Szentpéteri.

Vrijeme rane avarske dominacije može se podijeliti prema kaganima na čelu kaganata:
1. od 550-ih – oko 583. kagan Bajan
2. oko 583. – oko 604./610. jedan od kaganovih sinova (stariji sin)
3. oko 604./610. – oko 626./630. vjerojatno mlađi sin
4. 630./631. borbe između avarskih i bugarskih pretendenata na kagansko mjesto
5. poslije 630./631. novi avarski kagan.

Prema kaganima i smjenama na čelu kaganata posredno se mogu pratiti glavni trendovi i
tendencije avarskog društva. U vrijeme kagana Bajana dogodio se dolazak iz azijskih stepa, stupanje u
federatski odnos s Carstvom, zauzimanje nove domovine te prvi veći udari na rimski teritorij. Vrijeme
vladavine jednog od njegovih starijih sinova koji ga je naslijedio jest vrijeme snažne ekspanzije, osvajanja
golemih teritorija, prodora, opsjedanja utvrđenih gradova, ali je to još uvijek vrijeme jake rimske obrane i
određene ravnoteže snaga na bojištu. U vrijeme mlađeg kaganova sina dolazi do opće avarske
dominacije u odnosu na rimsku/bizantsku vojsku, ali i do početka krize, koja se nastavlja nakon njegove
smrti.

22
 C. Arheološke kulture, narodi i interpretacije

a) Arheološka interpretacija

Koliko arheološka znanost može zaista točno oslikati stvarni život ljudi u prošlosti, teško je reći.
S obzirom na specifične arheološke izvore čini se da je to jedan vrlo malen, a ponekad zanemariv
postotak. Sve ovisi o tim ljudima, njihovu načinu života, odnosu prema svijetu oko sebe, posebno odnosu
prema svojim mrtvima. Danas se u arheološkoj literaturi može naći više različitih metodoloških pristupa
interpretaciji arheoloških izvora. Ovdje nije cilj udubljivati se u navedenu temu, jer postoji vrlo velika,
opsežna literatura koja je tome posvećena. Na ovome mjestu iznose se samo općenita razmišljanja u
pokušaju interpretacija pojmova koji se koriste u knjizi. Isto tako ne propituje se pojam „arheološka kultura“
jer je toj temi također danas posvećeno puno prostora, kao što se ne propituju mogućnosti takve
interpretacije.
Ostavština ljudi u definiranom geografskom podneblju opisuje se skupnim, plemenskim,
narodnim, grupnim, dinastičkim ili nekim drugim imenima, u okvirima državne tvorbe, a ponekad u
okvirima arheološke kulture. Postoji vidna neujednačenost kao posljedica različitih metodoloških
sadržajnih pristupa, stanja istraživanja, ali isto tako interpretativnih mogućnosti, naposljetku kao
posljedica prenošenja uobičajenih gledišta iz drugih radova. Kad je riječ o vremenu seobe naroda, tada
se govori o više kulturnih krugova ili kulturnih modela u istočnom dijelu srednje Europe i u istočnoj Europi.
U većini slučajeva „slavenski“ kulturni krug relativno je lako razlikovati od susjednih kulturnih krugova (ili
modela): od „germanskog“ (istočnogermanski, sjevernogermanski, zapadnogermanski, „merovinški“ itd.),
„stepsko nomadskog“ (sarmatski-kasnoskitski, Avarski Kaganat, Turski Kaganat itd.), „baltskog“
(zapadnobaltski, leto-litavski i pruski), „zapadno Povolško-Okskog (Moščinska – kasno Djakovska
kultura), „povolško-finskog“, „zapadnofinskog“, kruga „oko rijeke Kame" i drugih.

Arheološka kultura često se smatra umjetnim izumom arheologa. Kritike idu za tim da se one
često definiraju s premalo izvora. Ta tvrdnja u mnogome jest točna budući da su arheolozi vrlo često iz
nemoći da opišu zbivanja u vremenu, o čemu su ostali zapisi u arheološkim slojevima, iz neznanja ili iz
drugih pobuda izmišljali različite kulture, one često nisu bile stvar dobrog proučavanja izvora, već vrlo
često umjetni konstrukt. „Arheološka kultura“ načelno bi trebala biti opisana u određenom vremenu i
prostoru te bi morale postojati sličnosti u načinu i opsegu korištenja dobara prirodne sredine, u vrsti
nastanjivanja, oblicima gradnje, gospodarskoj djelatnosti, u razini tehničkog i tehnološkog napretka,
životnom standardu populacije, stilu i eventualno umjetničkim svojstvima izrađenih predmeta, ratnom
umijeću, obredima pokopa, odnosu prema mrtvima, u oblikovanju društvene organizacije, religijskom
kultu itd.
Danas kada baratamo s više podataka, možemo reći da su arheološke kulture u onom smislu
kako su ih ponajviše tumačili stari autori u prvoj polovini 20. st. u mnogome dovedene pred ponovno
prosuđivanje. Posebno se to odnosi na opće temeljne metodološke postavke i etničke interpretacije; ako
nema povijesnih izvora, najčešće ne možemo povezati arheološku kulturu s nekim narodom. Pojam
kultura znatno je širi od pojma etnosa, pripadnici istih kultura ne moraju govoriti istim jezikom, ne moraju
imati zajedničku povijest, ne moraju se u mnogočemu slagati. Poznato je da se iz više različitih „kultura“
može razviti jedan etnos te da se u povijesnim izvorima spomenuti etnos pojavljuje u dvije ili više
arheoloških kultura. Isto je tako utvrđeno da se u pisanim izvorima imenom navedeni narodi na
određenom području ponekad ne mogu poistovjeti s utvrđenim arheološkim kulturama.
Dio prethistorijskih zajednica vjerojatno je predstavljao etnose u postupku stvaranja ili su već
možda bili oblikovani. Identiteti mogu nastati, ali ne moraju biti dužeg vijeka trajanja. Dinamika razvoja
pojedinog etnosa također je složen, dinamičan proces koji nije jednostavno objasniti jer često nadilazi
arheološku interpretaciju. Postoje vrlo različiti pokušaji objašnjenja i teorije kako je došlo do etnogeneze
pojedinog naroda: to je različito, npr. kod Gota, Alamana, Huna te naposljetku kod Bavaraca, Avara,

23
Bugara ili Hrvata. O postojanju naroda doznajemo na temelju pisanih izvora, a ako nije nigdje spomenut,
nije moguće točno odrediti iz koje je „arheološke kulture“ iznikao neki „povijesni narod“. Unatoč tome
postoje pokušaji da se u okviru, npr. multietničke i nejedinstvene Černjahovske kulture prepoznaju Goti,
Sarmati, Heruli i neki drugi narodi, naposljetku skupine koje će sudjelovati u etnogenezi Slavena. U
okvirima Pševorske kulture traže se preci Vandala, ali isto se tako pretpostavlja da je ona „kulturno“
utjecala na kasnije Slavene, u okvirima npr. Praške kulture itd. Slično se događa s Kulturom karpatskih
kurgana koja je geto-dačka, ali se zbog specifičnog odnosa prema mrtvima, podizanja gomila, kurgana,
također veže uz Slavene. Česte su teorije koje su dobro potkrijepljene arheološkim izvorima, metodološki
dobro postavljene, ali koje podrazumijevaju previše teoretiziranja zbog sličnog „kulturnog modele“, a
najčešće zbog istih predmeta koji se pojavljuju u okvirima sljednika kulture. Danas je sve podložno
propitivanju jer je razvidno da očuvane strukture ponekad pružaju vrlo malo elemenata za rekonstrukciju
zbilje, iako se čini da se u okviru arheološke kulture može nešto više reći o ljudima, o njihovu načinu
života, o kulturi i identitetima itd. Svemu pomažu dobra arheološka istraživanja, kao i usavršavanje
metodologije rada i interpretacije.
Što bolje poznajemo odrađenu regiju u datom vremenu, arheološka kultura najčešće se
zamjenjuje drugim imenom, najčešće vezanim uz pojedinu zajednicu koja na temelju povijesnih izvora
najčešće ima svoje vlastito ime ili je mi povezujemo s identificiranom skupinom. O kasnoj antici od 5. do
7. st. znamo ponajviše prema ostacima građevinske i obrtničke djelatnosti, ali u grobovima arheoloških
kultura srednje i istočne Europe najčešće ništa ne vidimo. Stoga tu kulturu ponašanja u odnosima prema
mrtvima interpretiramo u skladu s tada vodećim trendovima. Najbolje predmete izrađene u kasnorimskim
radionicama nalazimo na prostoru pod njihovim utjecajem, a oni se dalje prenose razmjenom, trgovinom,
iseljavanjem. To se možda najbolje vidi u vojnoj odori Langobarda ili Avara, u dodacima na ženskoj nošnji.
Kasnoantička vojna oprema spojena u nošnji nositelja s drugim predmetima (materijalna kultura) s
karakterističnim načinom pokapanja bit će jedan od elemenata važan za određivanje njihove „kulture“.
Čini se da su nam dobro poznata tzv. avarodobna nalazišta, ali je svakako potrebno dobro
metodološki postaviti interpretaciju jer se u grobovima diljem Karpatske kotline, gdje se uglavnom
prakticira inhumacija, vide samo Avari (i Kutriguri, Bugari, općenito stepski nomadi, konjanički narodi) te
donekle Romani i Germani, ali nikada Slaveni ili Anti. Za te pretposljednje i posljednje u interpretacijama
je rezervirana samo incineracija. To je naprosto sasvim krivi pristup. Često se pojava lučnih fibula 5. i 6.
st. na istoku Europe interpretira kao povratna seoba istočnogermanskih naroda, ali kad se na zapadu
pojave lučne fibule, npr. tzv. dnjeparske fibule te predmeti tzv. tipa Martynovka, danas se to najčešće
izbjegava povezati sa slavenskom seobom u istu tu Karpatsku kotlinu, već se sve više usmjerava prema
trgovini, bizantskom utjecaju, a vrlo rijetko egzogamiji. Dopušta se seoba Germana na istok, kao i njihov
utjecaj na tamošnje stanovnike, ali se odriče mogućnost da su Slaveni na zapadu svojom seobom utjecali
na tamošnje pučanstvo. Osim kod nekih germanskih naroda poput Sasa većina ostalih prakticira pokop,
a ne spaljivanje. No spaljivanje mrtvih još uvijek se mora očekivati kod Germana u 6. i 7. st. jer to nije
specifikum određen samo za Slavene. O tome je li se u većoj mjeri među Slavenima proširio obred
polaganja mrtvog tijela, možda najzornije pokazuju groblja na redove u Dalmaciji, dakle izvan spomenute
Karpatske kotline. Čini se da već početkom, ali zasigurno od sredine 8. st., Hrvati već uvelike polažu
mrtva tijela u grobove. Možemo postaviti mnogo pitanja, ali ćemo se u smislu zadanog poglavlja zadržati
na dva: jesu li to Slaveni jer ne spaljuju svoje mrtve (npr. da je groblje Nin-Ždrijac u Zadravju, u
Transdanubiji ili Alföldu, rijetko bi ga tko pripisao neavarima) te jesu li taj obred tamošnji doseljenici
prakticirali prije dolaska u novu domovinu, a ako nisu, kad su promijenili način pokopa? Metodološki je
vrlo suspektno sve one vezane uz inhumaciju pripisivati jednoj, a uz incineraciju drugoj, iako je moguće
da su ti običaji vezani više uz jedne ili druge. Nesumnjivo mnogi Slaveni, kako to pokazuju arheološka
istraživanja u međurječju Drave i Save te južno od Save u donjem toku rijeke Vrbas, spaljuju mrtve još do
početka 9. st., ali neki već ranije polažu mrtva tijela u grobove. Dobar je primjer za to groblje u Velikoj
Gorici koje se može povezati s Hrvatima ili nekim Slavenima, a vrlo teško s Avarima. Ljudi se mijenjaju i
arheologija unatoč svojim pokušajima sa sigurnošću ne može razriješiti etničku pripadnost. To nas ne
opravdava kod razrješavanja pitanja što se zbiva u Karpatskoj kotlini sa Slavenima, kojih je prema

24
povijesnim izvorima mnoštvo, ali su „nevidljivi“ na terenu. Uostalom, lingvistička ostavština, posebno
toponimi, pokazuje da su Avari izvjesno progovorili većim dijelom slavenskim jezikom, a to ne bi bilo
moguće da među njima nije bilo mnoštva Slavena da nametnu takvu lingua franca.
Praška, Penkovska ili Koločinska kultura opisane su na temelju specifične arheološke građe i
kulturnog modela, a razlike između njih slabo su izražene, posebno između dvije posljednje. Sve ih spaja
poseban recesivan kulturni model. Čini se da su navedene kulture, ponajviše vezane uz Slavene, nastala
u „hodu“, uz „nazadni“ početni stadij u odnosu na kulture pod jakim kasnoantičkim utjecajem.
Arheološke kulture ponekad se definiraju samo na temelju posuda, kao što je to izraženo kod
Praške kulture, i to onih vrlo jednostavne izrade. Često se u interpretacijama svaki „praški“ lonac povezuje
sa Slavenima, što je netočno ili barem mora biti sumnjivo. Različiti pristupi s vrlo različitim interpretacijama
i definicijama dovode do velike zbrke te otežanog praćenja pojedinih područja sa specifičnom
„arheološkom kulturom“. Arheološka znanost stoji otprilike na pola puta između prirodnih i humanističkih
znanosti. Iako to nije uvijek moguće, ona traži određene čvrste dokaze, u najmanju ruku u dobro
dokumentiranim, dobro istraženim i ponovljenim jasno definiranim situacijama. Ako te dokaze nije moguće
skupiti, tada se sve zasniva na hipotezi.

25
 c) Rodovi, plemena i narodi

O „slavenskim“ narodima vrlo malo znamo u vrijeme njihove velike seobe prema zapadu od 5. do
7. st. Sasvim je izvjesno da su zasebni „slavenski“ narodi, poput „germanskih“, imali svoja imena, da su
s njima nastupali te da su ih drugi po njima prepoznavali. Njihova imena mogla su biti stečena, mogli su
ih mijenjati u različitim okolnostima, dobivati nova, preuzimati tuđa, gubiti ih i stjecati. Etnički identitet stvar
je individualnih osjećaja skupina i ljudi. Općenito skupine nisu bile izolirane, štoviše, ostvarivale su kontakt
s drugim skupinama, miješale se s njima i stvarale zajedništvo te novi identitet. Nijedna skupina ne može
živjeti sama za sebe izolirano, već sasvim normalno u njihovu razvoju postoji potreba za udruživanjem,
povezivanjem, miješanjem s drugim skupinama. To je pitanje od životne važnosti, pitanje opstanka i zalog
budućnosti svake obitelji, porodice i naroda. U tom kontekstu treba shvatiti sklapanje tazbina (lat affinitas;
odnos koji nastaje između porodica posredstvom braka, ženin rod) između Mađara i Bijelih Hrvata koji
žive u prijateljstvu, a o čemu bizantski car Konstantin Porfirogenet piše kao o nužnosti opstanka, ne samo
zbog vojnog ili nekog drugog savezništva već kao o fiziološkoj nužnosti da bi se ostvario normalan
demografski razvoj. Nijedna skupina, pleme ili narod ne mogu preživjeti i ostvariti razvoj bez kontakata s
drugim skupinama. To je više pitanje preživljavanja pa se u tome kontekstu putem različitih mirnodopskih
i ratničkih odnosa stvaraju nove skupine, plemena, novi narodi. Neki zadržavaju starije ime, na neke se
ono prenosi putem različitih kontakata, neki dobivaju nova imena, etnonimi nisu stalni, sve je to sasvim
normalna pojava koja se najčešće ne može pratiti putem arheološke građe. Jer ti narodi nisu nepovezani,
statični. Arheološka kultura, modeli, nošnja, sve se mijenja, sve je podložno utjecajima sa strane, posebno
onda kada su narodi u pokretu. Nažalost, antropološka, također genetska istraživanja, još su na samome
početku. Zbog specifične kulture pokopa ljudi koji prakticiraju spaljivanje i polaganje mrtvog tijela najčešće
u običnu jamu čini se da ni tu odgovori još neko vrijeme, nažalost, neće biti mogući. Na kraju će se
zasigurno pokazati da ni genetska istraživanja pojedinih skupina, plemena i naroda neće moći biti moguće
uvijek povezati s narodima spomenutim u povijesnim izvorima.
Neka od „slavenskih“ narodnih imena su zapisana, većina nisu. Iz ranijih povijesnih izvora
saznajemo za Hrvate, Srbe, Duljebe, Abodrite, različite zapadnoeuropske ili tračke, makedonske i grčke
„Slavene“ itd. Izvori o tome najstarijem vremenu slavenske povijesti znaju malo, donose nam vrlo površne
podatke. Hrvatsko ime raspršeno je uokolo Karpatskog gorja, preko Češke kotline, Koruške sve do
Jadranskog mora, stoga je razvidno pomisliti da netko to ime pronosi od crnomorskog slijeva do Jadrana.
U tom kontekstu ne možemo a da se ne zapitamo nisu li Slaveni zaista bizantski ili zapadni
konstrukt jer te narode povezuje očito (samo?) jezik, a zasigurno oni sebe nisu uvijek tako doživljavali. U
Karpatskoj kotlini ljude koji govore očito jedinstvenim jezikom, od 6. do 9. st., koji nazivamo slavenskim,
svi uokolo njih nazivaju Slavenima. Nije li to posljedica njihove nesamostalnosti unutar Avarskog
Kaganata, gdje se nije održala elita koja bi prenijela starije ime? Svi su oni postali Avari, a onda Slaveni?
Tko je te ljude naučio da su oni Slaveni!? Kako je došlo do toga da su zaboravili (sic?) svoje narodno ime,
jesu li ga ikada imali, jesu li ga zamijenili nekim novim? Čini se da se do novog vijeka nijedan narod tim
imenom na jugu Europe nije koristio sam za sebe, već su ih drugi tako imenovali. Puno je pitanja, a malo
odgovara. Istina, rijetki povijesni izvori svjedočit će o tome da su neki od njih još u 9. i 10. st. poznavali
svoje „staro ime". Ponajbolji su primjer Hrvati i Duljebi (oni su u kasnije doba nestali) te druge plemenske,
ratničke, socijalne ili možda ipak etničke skupine, npr. Kosezi. Ime jednog od petorice braće Kosenc, koji
je s ostalom braćom i s dvije sestre doveo Hrvate u Dalmaciju, te naziv višega ratničkog sloja u Karantaniji
gdje se Hrvati nalaze, istog su imena.
Možemo si na kraju postaviti pitanje je li tijekom povijesti uopće moguće opisati određeni narod,
je li to moguće na osnovi jednog imena spomenutog na više geografskih pozicija. Praćenjem povijesnih
izvora dobivamo vrlo vrijedne podatke, ali se također čini da je situacija više kompleksna i da to što je
zapisano treba promatrati s vrlo velikim oprezom.

26
 d) Vjera i vjerovanje

O vjerovanju starih Slavena prije seoba znamo vrlo malo. Problem je u tome što o njihovoj
najstarijoj religiji, vjerovanju i običajima nije ostalo zapisano puno toga, a materijalna kultura u toj
rekonstrukciji ne pomaže puno. Nismo sigurni ni u to imaju li u staro doba, prije početka velikih seoba,
istu ili sličnu religiju? Povijesni izvori o tome suvislije daju svjedočanstva tek iz relativno kasnog doba,
ponajviše od 10. ili čak poslije 12. st., a ta su svjedočanstva najčešća kod opisa istočnih i zapadnih
Slavena, općenito onih relativno kasno kristijaniziranih. Nešto se ipak doznaje o njihovoj vjeri kad su se
Slaveni bliže primakli rimskim granicama tijekom 6. i u 7. st. Moguće je da su tada te skupine imale istu
ili sličnu religiju, ali to se ne može sa sigurnošću tvrditi. Nema čvrstih uporišta osim pojedinih sitnih
predmeta, malih idola, amuleta, kultnih mjesta identificiranih prema sličnosti s onima na susjednom
području te materijalnih dokaza ponajviše iz kasnijeg doba, opet najranije od 8. st. Raniji nalazi većinom
su upitni jer su nađeni izvan dobro datiranog arheološkog konteksta. Moguće je da o njima svjedoče
toponimi, ali ne znamo kad je što prvotno nazvano i imaju li baš to ili neko drugo značenje.
Paljevinska groblja većinu njih uvrštavaju u krug ljudi tradicije šumske zone Europe, stoga možda
možemo pomisliti da su njihova vjerovanja i običaji slični drugim povijesnim indoeuropskim narodima. Toj
temi posvećena je vrlo opširna arheološka, antropološka, etnografska i lingvistička literatura. Moguće je
da se od njihove ranije tradicije nešto očuvalo u kasnijim kazivanjima i običajima za koje neki smatraju da
su se očuvali sve do današnjih dana ili barem do ne tako davnog doba. O tome postoji vrlo opširna
literatura, a ta je tematika posebno dobro izložena u djelima R. Katičića. Rekonstruirani su neki bogovi,
božanstva, običaji i obredi, ali se njihov kult ne može čvrsto datirati te ne možemo znati jesu li svi imali
istu vjeru, jesu li postojale lokalne inačice, nešto što je bilo svojstveno samo određenima, u što su zaista
vjerovali, kako su se prema njoj odnosili u stvarnosti te kako se njihova vjera mijenjala u kasnije doba,
posebno pod utjecajem kršćanstva. Prema svemu izloženom čini se da je narodna tradicija prenijela
određene informacije o njoj, ali vjerojatno samo njezin manji dio.

Moguće je da je u tom kontekstu najsigurniji stariji izvor za to doba Prokopije iz Cezareje iz sredine
6. st. On ja napisao da Anti i Slaveni vjeruju da je jedan od bogova, stvoritelj svijeta (demijurg), tvorac
munje te da je jedini vladalac svijeta, njemu žrtvuju bikove te druge žrtvene životinje, zavjetuju se te
prinose žrtve. U sudbinu ne vjeruju niti joj pridaju kakvu pozornost, a u slučaju bolesti, ratne ili smrtne
opasnosti zavjetuju se da će prinijeti žrtvu. Obožavaju rijeke i vile (nimfe) i druga niža božanstva i svima
njima prinose žrtve i po tim žrtvama vračaju.
Prema tome najranijem zapisu moglo bi se zaključiti da je njihova religija slična starim
indoeuropskim narodima koji u svome panteonu imaju vrhovnog boga (Grci Zeusa, Rimljani Jupitera,
Germani Odina. Balti Peruna), koji se kod Slavena može nazvati jednostavno Bog, prema baltskom Perun
ili možda jednostavno Svetivid (Svantovid), Svarog ili možda ipak nekako drugačije. Kod „nižih“
božanstava i vila mogu se također naći podudarnosti u rimskoj, grčkoj, germanskoj ili baltskoj religijskoj
tradiciji. Nekima su imena očuvana u izvornom obliku (Vrag, do zla boga), u uzrečicama ili stanjima (noćna
mora, Morana, baba roga). Ponekad se ta tema iscrpljuje različitim naklapanjima bez jasnog, čvrstog,
povijesno dobro datiranog uporišta. O nekom teološkom znanju o njihovu vjerovanju, u što su vjerovali te
kako su se ponašali, problematično je pisati. Često se koristi pojam „slavenska mitologija“, kao da se
slavensko vjerovanje sastojalo samo od skupa mitova, prepričavanja mitova, legendi ili bapskih priča.
Njihovo je vjerovanje moralo sadržavati neke općenito prihvaćene norme. Nesumnjivo je da su na njihov
geografski nekompaktan teritorij uslijed seljenja i dolaska pridošlica, dolazili različiti kultovi i različita
vjerovanja. Blizina stepskog područja možda je na njih prenijela neke elemente šamanizma ili nekih drugih
starih iranskih vjerovanja, a u kasnije doba, dolaskom Avara, određene srednjoazijske vjerske tradicije.
Na kraju se može pretpostaviti da od vremena jačih odnosa s Rimskim Carstvom treba pomišljati na
ulazak kršćanstva među njih. O tome znamo vrlo malo, ali poznavajući kasnorimsku i bizantsku politiku,
znamo da su oni zasigurno s prvim susretima s njima među njih slali misionare kako bi ih upoznali s
kršćanstvom te pokrstili. O toj djelatnosti također nemamo nikakvih svjedočanstava ni dokaza pa to ne

27
mora pokazivati ni prijelaz na polaganje tijela mrtvih kod pojedinih skupina i cijelih zajednica, recimo kod
Anta ili relativno rano kod Hrvata. Kršćanstvo ne propisuje kako treba postupati s mrtvim tijelom te kako
provesti obredne običaje. Pokop nije sakrament – dopušteno je spaljivanje mrtvog tijela, polaganje mrtvog
tijela s prilogom ili bez priloga, ovisno o tradiciji pojedine porodice. Valja napomenuti da je kod svih tih
naroda, kako onih iz šumske tako i onih iz stepske zone, vjerovanje osobna stvar. Njima je bilo
neshvatljivo da bi netko nekomu priječio njegovu vjeru ili je čak nametao. Tu nije riječ o nekoj toleranciji,
već o načinu života i međusobnih odnosa u kojem nije važno tko u što vjeruje – nevjernici su nepoznati.
Ne postoje državna vjera ni propisi. Svaka se vjera poštuje, što se ponajviše vidi kod različitih obrednih
običaja i oblika pokopa. Oni svjedoče o nastanjivanju stranih skupina na kompaktnom teritoriju druge
zajednice, egzogamnim vezama te pokopima stranaca. Rušenje i pljačkanje kršćanskih sakralnih
građevina nije vezano uz vjersku mržnju, već samo uz stjecanje dobara te zasigurno uz širenja terora,
kako bi se umanjila moć neprijatelja ili ga se jednostavno otjeralo. Nakon zauzimanja zemlje kršćanima
nitko ne brani prakticiranje vjere, to se lijepo vidi na području Avarskog Kaganata. Problem nastupa kad
pojedine zajednice ostaju izvan organiziranih crkvenih struktura, što u teološkom smislu dovodi do
zastranjivanja ili otpadništva. H. Losert objavio je istraživanje o malom groblju u arealu grada
Regensburga na poziciji Groβprüfening. Uz pokope tipične za manju slavensku zajednicu, u urnama, u
grobnim jamama bez urni, nađene su posude čije se porijeklo može naći u drugim dijelovima Panonske
nizine i Pricrnomorja, a nađeni su i predmeti poput naočalastih privjesaka, trapezoidnih privjesaka, kopči
i drugih metalnih predmeta, perli, pršljenaka omiljenih među Slavenima, ali i među njihovim
suvremenicima. U jednom od grobova pronađen je okov kopče s križem izvedenim u tehnici punciranja,
vjerojatno mediteransko-kasnoantičkog porijekla. To nije nikakav siguran dokaz da je pokopani bio
kršćanin. On je to zaista mogao biti, ali jedan takav pokop na groblju nedaleko od značajnog crkvenog i
političkog središta Regensburga (Castra Regina) zasigurno bi mogao uputiti na procese koji će zahvatiti
jednu takvu zajednicu koja je pred Avarima očito izbjegla na bajuvarski teritorij. Groblje autor datira od
kraja 6. i u 7. st.
Nakon što misionari krenu u aktivniju akciju pokrštavanja, mogući su otpori, ali oni su zabilježeni
u kasnije doba (iza 8. st.), posebno na franačkom misijskom području zbog grubosti i nametanja koji su
ovima bili neshvatljivi i neprihvatljivi. Takvu kristijanizaciju treba promatrati u kontekstu tadašnjih političkih
odnosa, mogućeg preveniranja vanjske ugroze putem nasilne ili politikom vođene kristijanizacije.
Vrlo vjerojatno s počecima kristijanizacije Slavena treba računati nakon njihova dolasku u novu
domovinu ili teorijski nakon stupanja i naseljavanja na rimski teritorij. O tome su jedini izvor Martin iz Brage
i Konstantin Porfirogenet kad piše o pokrštavanju Hrvata. Kako se kod pojedinih skupina vrlo rano
pojavljuje polaganje mrtvih tijela, nije isključeno da se taj preokret možda s tim može dovesti u vezu, ali
nije dokazano. Moguće je da su tu prisutne veze sa sarmatskim i istočnogermanskim stanovništvom, koje
također pridonose vjerskoj raznolikosti.

Groblje iz 6. i ranog 7. st. iz Sârata-Monteoru (više od 1500 grobova) na jugoistočnim rubovima

Karpatskog gorja u Vlaškoj nizini u Rumunjskoj pokazuje kakvi su se običaji uz pokop prakticirali kod
tamošnje slavenske populacije. Mrtvo tijelo pokojnika odjeveno u svečano ruho bilo je spaljeno na lomači.
Posude od pečene gline, vjerojatno napunjene hranom i pićem, bile su postavljene na jedan kraj lomače.
Poslije spaljivanja svi ostaci spaljenog pokojnika i predmeti koji nisu bili do kraja uništeni vatrom bili su
pokopani na groblju u jame raznih oblika i dimenzija. U ponekim jamama bilo je predmeta koji su gorjeli
na lomači ili se u nju stavljala čitava posuda od pečene zemlje. Ponekad je u toj posudi bio pepeo, kao i
u jami uz nju, a prakticirao se pokop u glinenu posudu koja je služila kao urna. Urne su bile nepokrivene
ili prekrivene na nepoznat način. U stanovitom broju grobova nije bilo ničeg drugog osim pepela. Jame
su obično bile ovalne ili gotovo okrugle, promjera 30 – 80 cm i dubine 8 – 30 cm. Iznad groba podigao bi
se humak ili je grob bio nekako drugačije označen jer nisu zabilježena preslojavanja. U grobovima nema
oružja, a nađene strelice mogle su biti u tijelu pokojnika prije spaljivanja. Noževi i drugi metalni predmeti,
kresiva, ukrasni predmeti, fibule, pojasne kopče, ponajviše tipa Papa i Korint, ogrlice sastavljene od
najrazličitijih, među njima i karakterističnih tzv. augen i drugih staklenih perla. Dio se odnosi na bizantski

28
uvoz, a dio su izradile lokalne radionice. Keramičke posude pripadaju područnim tipovima pod utjecajem
Penkovske kulture ili pripadaju regionalnoj kulturi obično nazivanoj Ipoteşti-Ciurel-Cândeşti s jakim
praškim kulturnim utjecajem i s izvjesnim romanskim utjecajima. Prema grobovima se ne mogu utvrditi
socijalne razlike, niti oni govore o društvenom karakteru populacije. Žensku nošnju krasi ogrlica od perli,
lučna fibula i naušnice, obično zvjezdolikog tipa. Groblje sličnih karakteristika nađeno je na položaju Balta
Verde u blizini najznačajnijeg prijelaza preko Dunava kod Trajanovih vrata, kod današnjeg Đerdapa, ali i
među Slavenima u Češkoj i Karpatskoj kotlini. Groblja s položenim tijelima mrtvaca u Pruneni i Cepturi,
kao i drugo blago iz Coşovenii de Jos, u novije se doba povezuje s vanjskim utjecajem, možda s
izbjeglicama s gepidskog teritorija. Nije dokazano rano polaganje mrtvog tijela kod Slavena u Vlaškoj
nizini.
Dobar primjer u Hrvatskoj pruža groblje u Belišću-Zagajcima u slavonskoj Podravini. Otkrivena
su ukupno trideset i dva groba. U dvadeset i dva groba riječ je o ukopu u običnoj jami, u devet slučajeva
o ukopu u urni, običnoj maloj posudi, koja je također bila ukopana u grobnu jamu, a u jednom slučaju u
grob bez zemljane urne. Tamo gdje je nađena urna, ona je bila jedina keramička posuda u grobu. Kod
ukopa u jamu nađen je jedan tip posude ili više tipova posuda. Općenito se može reći da je postojao isti
ritual pokopa. Mrtvo tijelo pokojnika, vjerojatno odjeveno u svečano odijelo, bilo je spaljeno na lomači.
Posude od pečene gline, vjerojatno napunjene hranom i pićem, bile su postavljene na jedan kraj lomače.
Poslije spaljivanja ostaci kostura i ulomci glinenih posuda, možda namjerno razbijeni za vrijeme karmina,
bili su pokopani u grobne jame. U ponekim jamama bilo je predmeta koji su gorje na lomači, ali čini se da
dio nije gorio, već da se koristio kod blagovanja prilikom pokopa. O blagovanju kod pokopa govore i
neizgorene, životinjske kosti koji su bile skupljene po završetku obreda i položene u jamu. O obredu kod
pokopa posredno govori Teofilakt Simokata kad opisuje napad na Musokija, jednog od kraljeva vlaških
Slavena. On je bio pijan i um mu je bio pomućen nakon što je pio piće od hmelja (pivo?), prilikom pjevanja
(karmina) u povodu bratove smrti. Teofilakt Simokata piše da je takvo što u njih bio običaj. To je običaj
kod gotovo svih poznatih starih naroda.

Ovdje opisan način pokopa bio je proširen kod starijih populacija u srednjoj i istočnoj Europi te se
od njih puno ne razlikuje. O tome, o „stravi“ iznad grobova, piše Jordan u svojoj Getici. Usporedbe s
prošlim vremenima mogu ići vrlo daleko, sve do prvih stoljeća nakon rođenja Isusa Krista ili još dalje
prema starijem brončanom dobu, Kulturi polja sa žarama, mlađoj Lužičkoj kulturi i regionalnim kulturama
željeznog doba koje slijede nakon njih. To su groblja populacija šumske zone koje većinom prakticiraju
spaljivanje mrtvog tijela s urnama ili bez njih. Ona se razlikuju ponajviše prema opremi grobova, količini
priloga, načinu spaljivanja pokojnika – samo u nošnji ili sa stvarima kojima se pokojnik za života služio,
obrednom ritualu (ispraćaju preminulog/karmine), prema broju urni u odnosu na postotak običnih jama,
prema određenim konstrukcijama te postojanju i veličini humka, izgledu tumula, iznad jame. Nesumnjivo
iza tih grobalja stoji sličan vjerski pristup koji ima podlogu u vjeri tih ljudi čija je tradicija vjerojatno istog
izvora te se paušalno može povezati s vjerovanjima starih Indoeuropljana šumske zone. Najbliže sličnosti
mogu se naći u vjerovanjima njihovih najbližih geografskih susjeda.
Prema sadašnjem stanju istraživanja Anti prakticiraju polaganje mrtvog tijela u grob uz uobičajenij
obred spaljivanja mrtvog tijela, tj. koriste se dvama ritualima. Oni dakle u određenim slučajevima spaljuju,
a drugima ga polažu u grobnu raku. Moguće je da je to posljedica veza sa starom černjahovskom
baštinom i baštinom njihovih bližih susjedstva s nomadima, ali također ne treba isključiti ni moguću
kršćansku misionarsku djelatnost nakon učvršćivanja savezničkih veza s Rimskim Carstvom.

29
 II. U „staroj“ domovini

A. Slavenska pradomovina

a) Teorije o smještaju slavenske pradomovine

Arheolozi, historičari, lingvisti, antropolozi, etnografi, a u novije doba genetičari i mnogi drugi,
bavili su se pitanjima kada, gdje i kako su nastali Slaveni. Arheolozi prethistoriju tih ljudi promatraju
analizirajući materijalne ostatke, ponašanja u prostoru, definirajući njihov kulturni model. Teorija o njihovu
porijeklu ima više, ali nijedna još nije dala uvjerljive argumente ili dokaze koji bi neosporno, konačno
potvrdili mjesto slavenske pradomovine, slavenskih pradomovina ili domovine naroda koji će do sredine
7. st. zauzeti golem dio današnje Europe. Mnoge rasprave započinju s frazom kako je podrijetlo i
etnogeneza Slavena jedno od najspornijih pitanja u europskoj povijesti.
Ponekad, zbog istog ili sličnog jezika zapisanog u kasnije doba, oni su promatrani kao dio jednog
etnosa. Čini se da to ime zamjenjuje imena različitih naroda čija prava imena nitko nije zapisao ili su o
njima izgubljeni izvori. Kod većine se, u kasnije doba, nije održalo njihovo staro ime, ako su ga uopće
imali. Taj se „narod“, vjerojatno u određenom povijesnom trenutku, našao okupljen na definiranom
prostoru, ali povijest tih ljudi, širenje njihova jezika nije stvar jednog ili nekoliko etnika, već je riječ o
Indoeuropljanima sastavljenim od često vrlo različitih skupina, kultura, s različitom tradicijom i poviješću.
Njihova „sličnost“ proizlazi iz razlika u mentalitetu između ljudi u tome geografskom bazenu u odnosu na
one na zapadu ili Sredozemlju. Čini se da o tome ponajbolje govore podjednako sačuvani povijesni izvori
i arheološka istraživanja.
Postoji više teorija o tome odakle su oni ponikli. U starije je doba postojala teorija o velikoj
slavenskoj pradomovini smještenoj između rijeka Odre i Visle do srednjeg Dnjepra. Zagovornici te teorije
i danas postoje, neki je zagovaraju doslovno tražeći u arheološkim kulturama toga podneblja njihove
prethodnike. Čini se da se argumentacija može prihvatiti ako tezu shvatimo tako da se tu govori o prostoru
gdje su se razvile arheološke kulture koje će u kasnijem stadiju prenijeti određene elemente materijalne
ili duhovne kulture ili samo fizički, antropološki pa i biološki sudjelovati u formiranju slavenske jezične
zajednice i naroda. Nijedna arheološka kultura datirana prije 5. st. ne može se sa sigurnošću dovesti u
vezu sa Slavenima. Svi pokušaji pokazali su se sasvim pogrešnim, neuspješnim ili u najmanju ruku
nedokazivim, a pogotovo oni čija argumentacija odlazi predaleko u prošlost, sve do kasnog brončanog
doba, do Lužičke, Pomorske kulture ili kultura starijeg i mlađeg željeznog doba.

Zapadna teorija o slavenskoj pradomovini u slivu rijeka Visle i Odre pokazala se u većem svojem
dijelu također nedokaziva, zbog tamošnjeg drugačijeg kulturnog modela. Neki smatraju da su najstarija
slavenska staništa istočni tereni Pševorske kulture, koja bi trebala imati udjela u formiranju Slavena.
Općenito se ta zapadna teorija temeljila na navodima Plinija Starijeg, Tacita i Ptolomeja koji spominju
Venede (Venete) na donjem toku rijeke Visle pa sve do Baltičkog mora. Te drevne Venede poistovjećivalo
se sa Slavenima. Njihova uloga u razvoju kasnijih naroda nije do kraja razjašnjena. O njima će više riječi
biti poslije.
Istočna teorija slavensku pradomovinu smješta na usko područje oko srednjeg Dnjepra, u Voliniju
i u Polesju. U novije doba ta se identifikacija smješta u južne dijelove Bjelorusije i sjevernu Ukrajinu. To
je područje gdje je danas ponajviše uprt pogled zbog određenih povijesnih zbivanja i procesa koji su mogli
odvesti do mjesta ishodišta različitih migracija u povijesno doba. O tome području kao mogućem ishodištu
Slavena bit će više govora u nastavku.
Postoji teorija o smještaju Slavena na srednjem Dunavu (nastala je pod utjecajem Nestorove
kronike iz 12. st. Povijest minulih ljeta / Повѣстъ временныхъ лѣтъ). Ta teorija i u novije doba ima
dosta pobornika. Nju ne treba posve odbaciti, možda je treba samo reinterpretirati. Čini se da je, kad je
riječ o navedenom izvoru, ostao neki spomen o kasnijim seobama, tada još očuvan u sjećanju ljudi. Nakon

30
propasti Avarskog Kaganata uslijed franačkih i bugarskih vojnih udara, početkom 9. st. došlo je do velikih
iseljavanja ljudi iz Karpatske kotline, a drugo veliko iseljavanje iz istog bazena bilo je nakon propasti
Velikomoravskog kneževstva početkom 10. st. Raspolažemo malim sekvencama zapisanim u određenim
povijesnim izvorima. Nedostaje nam puno poveznica, ne znamo što je navedeni pisac zapravo želio reći.
Govori li on o nekim kasnijim seobama?
Uz te glavne postoje mnoge druge teze koje su bile iznošene još od kasnog srednjeg vijeka,
renesanse i prosvjetiteljstva. Mnoge od njih danas su samo stvar literalnog proučavanja.

M. P. Barford i nakon njega F. Curta tumačili su da su Slaveni Europom širili samo kulturni model
svoga načina života, pri čemu je jezik dio toga kulturnog modela, a nisu se širili kao biološka pojava. Ovo
je koncept koji svakako zaslužuje pozornost jer arheološka istraživanja potvrđuju širenje određenog
specifičnog koncepta ili kako je to napisao K. Godłowski specifičnog, recesivnog, kulturnog modela. U
kojoj mjeri se šire ljudi, biološka populacija, zaista je teško reći, vjerojatno ni više niti manje nego što je to
zabilježeno u prijašnjim „germanskim“ seobama za vrijeme kojih se također širi određeni kulturni model.
Teorije da su Slaveni izmišljotina bizantskih pisaca, da oni zapravo ne postoje, danas su također
još vrlo prisutne u raspravama ponajviše historičara. Prema F. Curti nastanak Slavena manje je bio stvar
etnogeneze, a više izmišljanja, zamišljanja i opisivanja bizantskih autora. Prema njemu neki vid identiteta
određene skupine, koji bi možda mogli nazvati etnicitetom, razvijao se iz povijesnih uvjeta koji su uslijedili
nakon utvrđivanja dunavskog limesa pa je to dakle bio identitet razvijen pod Justinijanovim utvrdama, a
ne u pripjatskim močvarama. Prema njemu taj je identitet bio puno složeniji od para „Sk(c)laveni-Anti“,
nametnut od bizantske historiografije. „Slaveni“ sami sebe nisu tako nazivali što nam govori da nijedna
skupina nije preuzela značajke nametnute im izvana, ali da je taj opis više bio pedantna izmišljotina, nego
rezultat sustavne interakcije preko etničkih granica. Curta smatra da prvu jasnu izjavu „mi smo Slaveni“
nalazimo u Prvom ruskom ljetopisu iz 12. st. pa s tim ljetopisom završava nastanak Slavena i počinje
druga priča: ona o „nacionalnoj“ upotrebi tog imena pri svojatanju porijekla. Drugi upozoravaju na to da je
ipak prvi spomen nešto raniji, onaj u djelu „Žitja Metodova“.
Slavene, pogotovo ne one spomenute u povijesnim izvorima na granicama Carstva, nikada ne
treba doživljavati kao jedan etnos, već ih treba promatrati u okviru arheoloških modela pa i modela
rekonstrukcije kulturnog modela ljudi srednje i istočne Europe u prethistoriji. Prema tome ljudi iz tih
dijelova Europe promatrani su kao Slaveni jer ih drugačije nije bilo moguće nazvati. Nemamo podatke o
njihovim pravim narodnim imenima, kao što zapravo ne znamo jesu li zaista svi oni govorili nekim
slavenskim jezikom odmah u starijoj domovini ili su naknadno bili slavenizirani, kao ni je li taj proces
slavenizacije bio dovršen u staroj domovini ili tek na odredištu. Ono što zasigurno znamo jest da je jedna
veća skupina morala govoriti slavenskim jezikom, jer se on u jednoj prilično jedinstvenoj formi ne bi mogao
proširiti, pa onda ni održati. U kasnije doba južno od srednjeg Dunava znamo, za Hrvate, Srbe, Abodrite,
Duljebe, Guduskane, Timočane, „Koseze“, geografski nešto južnije smještene različite „makedonske“ i
„grčke“ Slavene: Smoljane, Draguvite, Sagudate, Velegezite, Vajunite, Verzite, Strimonite, Rinhine,
„sedam plemena“ na sjeveru Bugarske, Sjeverjane (Sjeverne) itd. Sa Slavenima je, u širem smislu riječi,
bilo drugih naroda i skupina. Koliko je bilo samo tih Slavena, a koliko ostalih, također je stvar rasprave, a
ona, bojim se, nikada neće biti dovršena.
Goti su Germani i Franci su Germani, tako ih često opisujemo u raspravama ponajviše prema
jezičnim svjedočanstvima, nije poznato kako su oni sami sebi nazivali te jesu li uvijek imali isti identitet.
Kada opisujemo Gote, od Baltika (1. st.) do Italije i Hispanije (5./6. st.), svjesni smo, jer nešto znamo o
njihovu razvoju, da su među njima prisutne, u različitim suodnosima, mnoge druge skupine pa i to da
grobovi s tzv. „gotskim“ lučnim fibulama često ne pripadaju „pravim“ Gotima, već možda Alanima,
Sarmatima, Romanima itd. Jesu li Germani, Kelti ili Romani također fikcija, antičkih ili bizantskih pisaca?
Čini se da bi pravi odgovor bio: da, oni su samo fikcija, odnosno potreba ljudi da druge ljude svrstavaju u
određene kategorije i pretince. No o sličnostima Gota i njihovu kulturnom utjecaju na „Slavene“ u
Pricrnomorju raspravlja se više nego o drugima, Francima, čiji je utjecaj postao jači u kasnije doba. Neki
će narodi nestati i za njih nikada nećemo saznati, drugi će se održati do povijesnog doba, a treći će nastati

31
na putu ili tek naknadno. Formiranje današnjih modernih nacija nastupilo je nakon Francuske revolucije,
a konačno formiranje hrvatske nacije zbilo se posebno nakon 1848. i završilo dvadesetih godina 20 st.
Hrvatsku naciju nikada nisu činili samo stari Hrvati koji su zauzeli novu domovinu, već različiti drugi okolni,
bliži i daleki, slavenski i neslavenski narod. Jezik je jedno, a kultura, gospodarski i politički odnosi prema
drugim narodima nešto su sasvim drugo. Kod Hrvata se tako već u davnini razvila teza o njihovu
slavenskom, ilirskom, nekom drugom regionalnom identitetu ili u moderno doba iranskom, gotskom ili
slavenskom porijeklu. Te tri posljednje teze na današnjem stupnju istraživanja mogu sve doći u obzir, za
sve postoje argumenti za i protiv. Naravno, osnovno je dobro postaviti premise, kako bi se izbjegao pristup
mnogih diletanata.
Čini se jasno da Hrvati, moćan ranosrednjovjekovni narod čiji se tragovi mogu naći na više
pozicija u istočnoj, srednjoj i južnoj Europi, nije sastavljen od nekog jedinstvenog etničkog elementa pa ni
samo od Slavena. Poput Langobarda koji su zauzeli Italiju, a kod kojih uz osnovni langobardski nukleus
postoje mnogi drugi s njima spojeni slični, vrlo različiti narodi, dijelovi naroda i pridruženih skupina (Sasi,
Gepidi, Svevi, Noričani, Bugari…). O Hrvatima i njihovoj kompozitnosti prilikom doseobe u novu domovinu
piše Toma Arhiđakon. On spominje da je došlo sedam ili osam rodova plemića iz Poljske iz kraja koji se
zove Lingoni pod Totilom. O istome piše ranije bizantski car Konstantin Porfirogenet. On spominje da se
jedan rod odvojio od drugih Hrvata koji stanuju tamo gdje su sada Bijeli Hrvati, petero braće i dvije sestre
(Kluka, Lobel, Kosenac, Muhlo i Hrvat te Tuga i Buga) s kojima su došli Hrvati.
Postojali su pokušaji da se u spomenutoj braći i sestrama vide različita bratska i sestrinska,
materinska plemena te da se odredi odakle su oni mogli doći. Razvidno je da bi se u 8. st. mogle izdvojiti
određene razlike u hrvatskom korpusu, a kolike su one bile u ranije doba, nije moguće zaključiti prema
postojećem stanju istraživanja. Razlike govore u prilog relativno heterogenoj populaciji. Na sadašnjem
stupnju ulaženje u tu problematiku donosi podosta poteškoća arheologu jer ulazi u povijesno-lingvističko
područje. Dosadašnji pokušaji interpretacije plemena pokazali su se neuspješni ili barem dvojbeni. Kada
se pojave imena, kao u ovom slučaju, na sadašnjem stupnju nama nepoznatog porijekla, često su
izložena sumnji, kritici. Tako je bilo i sa samim hrvatskim imenom koje se s narodnog imena u nekim
raspravama prenijelo na socijalnu skupinu. To zasigurno nije isključeno jer dobro organizirana, ponajviše
ratnička skupina jest okupljajući faktor.

U okviru jezičnih skupina hrvatski se ubraja u slavenske jezike i ima tri glavna narječja: ča/kaj/što.
Lingvisti ga svrstavaju u južnoslavensku jezičnu skupinu, tijekom povijesti hrvatski se jezik zapisivao trima
ili čak većim brojem različitih pisama. Ali pravo porijeklo tim Hrvatima još uvijek nije zadovoljavajuće
riješeno, kako prije tako ni nakon doseobe u novu domovinu na Sredozemlju. Nesumnjivo su u Panoniji,
uz one u Dalmaciji, živjele druge zajednice nakon zauzimanja nove domovine tijekom 6. i 7. st. Među
njima zasigurno su Hrvati, Guduskani, istočni susjedi su im Srbi, možda Abodriti, a na sjevernom rubu
Duljebi i ostali čija imena nisu zapisana. Nije sačuvan ni njihov stvarni identitet, podatak o tome smatraju
li se oni zaista Slavenima, jesu li među njima svi Slaveni, znači li im to ime išta? Na kraju si možemo
postaviti pitanje što bi to trebalo značiti biti Slaven? Prema načinu ponašanja u prostoru, prema odnosu
među sobom i prema drugima, ratničkom umijeću, kulturi gradnje kuća, oblikovanju naselja, odnosu
prema mrtvima i svim drugim elementima oni podsjećaju na ljude koji su također većinom došli iz šumske,
šumsko-stepske, ali i stepske zone istočne Europe. Na putu te dolaskom u novu domovinu promijenili su
se, ne nose ista odijela, unose nove stvari – prate trendove i modu, mijenjanju ono što je kod ljudi
najkonzervativnije, način pokopa mrtvih. Mijenja se ženska moda i to ne samo njezini metalni dijelovi već
krojevi. Neki su trendovi nadregionalni, s jedne strane to jest zamjenjivanje incineracije inhumacijom, a s
druge strane kod ženske mode polako nestaje potreba za lučnim fibulama i karakterističnim pojasevima,
u modu sve više dolaze naušnice, krojevi oprava su drugačiji. Moguće je da se svi ti procesi zbivaju među
Slavenima i da to jesu Slaveni, a možda i da nisu. Uvijek postoji sumnja. Arheologija ne može, ako nisu
sačuvane riječi, natpisi, zauzeti konačan stav o tom pitanju. Povijesni su izvori rijetki, često vrlo
nepouzdani, podložni različitim interpretacijama. Arheološka metoda jedino može dijelom popuniti tu

32
prazninu, ali ona ne može reći kako su se ljudi osjećali, kojim su jezikom govorili ni kojem su narodu
pripadali.

Slaveni kao ni Germani ne postoje kao jedan narod, već se pod tim imenom skrivaju različiti
narodi. Ovdje se raspravlja o njima, ali također i o onima proizašlim iz specifičnoga istočnoeuropskog
kulturnog kruga. U tome je smislu potraga za njihovom pradomovinom potraga za različitim ljudima s
različitom poviješću i identitetima, vjerojatno različite kulture. Oni su možda na putu ili tek u novoj
domovini, prije toga puta, stvorili ili preuzeli novi jezik. U starijoj literaturi također su se vodile rasprave o
tome jesu li Slaveni i Anti nastali kao rezultat podjele Veneda, općeg skupnog imena koje su drugi,
vjerojatno „Germani“, prenijeli na neke od tih naroda. Prvo bi dakle postojali neki Venedi, a onda bi se
tako nazivali još neki drugi koji su se pojavili na približno istom prostoru. Pravo njihovo ime nije zapisano
te je teško povjerovati da su se svi ti „novi“ narodi zvali skupno Anti i Slaveni, a uz to još Venedi. Najbolje
analogne primjere pružaju njihovi susjedi Germani, kod kojih se podjela na velika i male narode,
plemenske saveze, kraljevstva, rodove i skupine čitko ocrtavala već u ranije doba.
Postoji teza da su Anti svoje susjede nazvali Slavenima jer su, navodno, govorili istim jezikom
kao oni, a njima da su dali ime njihovi istočni susjedi koji su govorili iranskim jezicima. Anti bi trebalo
značiti „vanjski“, narod na vanjštini. Gledajući iz njihove stepske perspektive, Anti su to zaista bili, narod
na rubu stepsko-nomadskog područja. Postoje još mnoge druge teze, ali o njima ovdje nećemo
raspravljati.

Lingvistička podjela na jezike s jedne strane pomaže u identifikaciji pojedinih narječja, ali
predstavlja i vrlo velik problem u shvaćanju i interpretaciji arheološke građe. Jezik je jedno, a arheološka
kultura, pravi identitet ljudi, politička pripadnost itd. često je nešto sasvim drugo. Naučena podjela
dijeljenja ljudi prema jezicima možda je potaknula bizantske pisce da ih šablonski podijele, jer nisu mogli,
znali ili htjeli drugačije zapisati njihov pravi identitet. Možda bi da su učinili drugačije, samo zbunjivali
čitatelje. Uostalom, uporno ti bizantski pisci Avare nazivaju Hunima, Mađare nazivaju Turcima itd. Oni se
obraćaju čitatelju, a ne mare za ono što bi nama danas bilo od velike vrijednosti, tj. da su pojmove bolje
definirali, što bismo smatrali znanstvenom korektnošću. Slavene u donjem Podunavlju Teofilakt Simokata
naziva Getima, kako su nekada nazivani isključivo Goti. Ime Slaveni i Anti očito pokriva veće barbarske
skupine, čije sastavnice Bizantinci nisu pobliže razlikovali. Prokopije iz Cezareje te kasnije Einhard,
biograf na dvoru kralja Velikog u njegovu životopisu, kada govore o Slavenima, pišu da se ti ljudi razlikuju
prema jeziku, prema ponašanju i da im se ime mijenja od zemlje do zemlje. Dakle nije riječ o jednom
narodu, već o ljudima „spojenima“ jezikom. Naziv „Slaveni” vjerojatno je obuhvaćao jezično srodna
plemena, ali na njihovim širim područjima živjeli su i ostaci autohtonog stanovništva te drugog
stanovništva pomaknutog iz svojih starih staništa. Tezu možemo i obrnuto postaviti pa reći da su u nekom
području istočnoeuropskog kulturnog područja u većini živjeli drugi etnici, a među njima Slaveni ili oni koji
govore slavenskim jezikom. Ne znamo jesu li uz slavenski govorili drugim jezicima, ne znamo jesu li ga
već tada svi poznavali, jer su ga mogli naučiti naknadno, izvorni govornici mogli su početi govoriti drugim
jezikom.

33
 b) Prinosi drugih znanosti / lingvistika

Prema lingvistima slavenski jezik čini granu indoeuropske jezične porodice. Lingvističko-
geografski prostor proizlazi iz leksičkih i gramatičkih paralela s drugim indoeuropskim jezicima. Neki
nalaze velike sličnosti s baltskim jezicima pa govore o nekoj baltoslavenskoj jezičnoj zajednici, a drugi ta
zajednička obilježja objašnjavaju kao posljedicu dugih susjedstava. Slaveni se spominju u 6. st., a prve
zapisane riječi potječu iz 9. st.
Nemale jezično-srodne veze postoje s baltskim, germanskim, iranskim, bugaro-turskim te
jezicima koji se nisu očuvali do povijesnih vremena (npr. geto-dačkim, keltskim, italskim, venedskim (?)
…). Njih se smatra rezultatom neposrednih kontakata naroda pred veliku seobu, kao i starih povijesnih
kontakata tijekom dužeg vremena. Lingvistima nije, unatoč mnogobrojnim pokušajima, pošlo za rukom
točno odrediti prostorni položaj jezičnih kontakata koje opažaju te ih ne mogu čvrsto i precizno datirati.
Arheolozima bi prije svega bilo zanimljivo upravo to, znati kada se što događalo u razvoju slavenskih
jezika, tj. kada se može govoriti o počecima nekog protoslavenskog ili praslavenskog jezika. Većina
baltskih, germanskih te iranskih jezika tada više nije bila jedinstvena te su bili podijeljeni na mnoga
narječja. Veliku sličnost među različitim govornicima slavenskog jezika odseljenima tijekom velike seobe
nitko ne može osporiti! Prema tome, taj bi se jezik trebao razviti neposredno prije velikog odseljavanja.
Postojeće lingvističke studije najčešće se temelje na suvremenoj teritorijalnoj distribucije izvornih
govornika slavenskih jezika ili njihovih predaka. Drevna postojbina Slavena, barem u posljednjim
stoljećima njihove povijesti, prema lingvistima, kao jedinstvena povijesna cjelina, do oko 6. st. bila je
smještena daleko od mora, planina i stepe, u šumskom pojasu, bogata najrazličitim vodotocima, barama,
jezerima i močvarama. Tako iznesena definicija previše je općenita jer se šumska zona s umjerenom
kontinentalnom klimom sa stajaćicama i tekućicama prostire od srednjeg toka Labe i Odre na zapadu do
Desne na istoku. Takav široki prostor ne bi bio prikladan za razvoj zajedničkog slavenskog jezika, barem
ne u njegovim ranim fazama, jer odvajanje tog jezika od ostalih indoeuropskih jezika i njegov razvoj kao
jedinstvenog skladnog sustava podrazumijeva blisku, stalnu komunikaciju njegovih stvaratelja i govornika
tijekom dužeg vremena.
Proučavanje toponimije nije donijelo očekivane rezultate. Svi pokušaji da se nađu prostori s „čisto
slavenskom toponimijom" također su do sada bili osuđeni na propast. Najčešće se takve pojave
primjećuju na područjima gdje je staro lokalno stanovništvo iz poznatih ili nepoznatih razloga iseljeno, a
novopridošli stanovnici, došavši u puste ili opustošene krajeve, sve su preimenovali. Čini se da su
govornici tog jezika duže nego druge jezične skupine i narodi, recimo Germani ili Kelti, održavali svoje
jezično jedinstvo. Zbog toga neki izvode zaključak da su imali relativno zatvoreno područje naseljavanja.
Nitko ne daje odgovor na pitanje gdje je to bilo te kada su oni govorili istim tim jezikom u stvaranju. Pogled
je usmjeren prema Polesju i gornjem Podnjeprovlju, ali za to nema dokaza. Pomišljanje o tome da je riječ
o maloj teritorijalnoj bazi s jakim demografskim potencijalom nije moguće dokazati jer arheološka
istraživanja takav prostor nisu našla. Područje gdje bi se teorijski mogla nalaziti slavenska domovina
obilježavaju mala naselja raštrkanog tipa i zaseoci, često se na maloj udaljenosti može naći veća
aglomeracija, ali između njih se nalaze veliki prazni prostori. Sve u svemu relativno dobra naseljenost, ali
ne i prenapučenost.

Lingvistička geografija, dakle, donosi rješenje u previše općenitom obliku, iako treba imati na
umu njezine zaključke, kao i "metodu jezičnih kontakata". Nadalje se smatra da je propast toga
slavenskog jezičnog jedinstva nastupila tek nakon seobe te da tada nastupa podjela na istočne, zapadne
i južne Slavene. Prostorno udaljavanje od zemlje podrijetla, miješanje s drugim jezičnim skupinama na
putu i u novoj domovini, dovelo je do daljnjeg razdvajanja na pojedine posebne jezike. Čini se da su još
na početku 19. st. slavenski jezici bili manje u kontrastu nego što su to danas, a regionalna su narječja
stvarala prijelaze. Poznato je da su u 9. st., prije misije u Velikoj Moravskoj, Konstantin i Metod preveli
određene knjige na jezik Slavena iz okolice Soluna, a taj je jezik onda mogao služiti među zapadnim
Slavenima.

34
 Razdioba južnoslavenskih jezika na narječja dogodila se nakon doseobe u nove krajeva, ali su tu
nesumnjivo važnu ulogu imale kasnije veze, odvojen društveni razvoj, miješanje s različitim srodnim i
manje srodnim jezicima, napokon politički život u velikim državnim zajednicama, a što je pojedine skupine
dovelo u međusobni suodnos. Tu je prvu ulogu ponajprije u srednjoj Europi odigralo miješanje različitih
skupina u okvirima prostranog Avarskog Kaganata (567./568. do oko 800.). Prvotno stanje nije moguće
utvrditi upravo zbog intenzivnih kasnijih veza, čestih seljenja te najrazličitijih povezivanja ne samo sa
srodnicima koji govore istim ili sličnim narječjem već i s drugim etnicima. Arheološke kulture ne mogu se
pridružiti poznatim jezicima i narodima, a svi pokušaji nisu urodili plodom. U okviru jedne ili više
arheoloških kultura, što je posljedica današnjeg stanja istraživanja, možemo očekivati da se razvio jezik
starih Slavena. U traženju tih arheoloških kultura ne ide se daleko od prijelaza 5./6. st. ili od početka 6. st.
Svako traženje neke daleke arheološke kulture ili više njih, koja bi bila glavna u procesu etnogeneze
Slavena, pokazalo se uzaludnim. U konačnici nismo sigurni ni da oni koji se pojavljuju na povijesnoj sceni
od početka 6. st. zaista govore slavenskim jezikom (svi zasigurno ne govore). Osobna imena, često
zapisana samo kod višega društvenog sloja, u tome ne pružaju veliku pomoć. Ona u pojedinim
zajednicama mogu biti posljedica egzogamnih veza, ali, što je vrlo često, i posljedica postojeće tradicije
davanja imena u okviru određenoga kulturnog kruga.

35
 III Kratka povijest šumske, šumsko-stepske i stepske zone istočne Europe

A. Ranoantičko doba

a) Arheološke kulture – antički historiografi i geografi

Antički historiografi, geografi, kroničari i drugi pisci znaju podosta o narodima u istočnoj Europi.
Ipak su informacije o onima udaljenijima od rimskih granica, Karpatskog gorja, Crnog i Baltičkog mora
vrlo često nedorečene te među njima ne nalazimo jednoznačna svjedočanstva o Slavenima prije 6. st.
Ondje se ne pojavljuje opće ime koje bi označavalo Slavene ili bi se s njima moglo povezati; ne pojavljuju
se jasni nazivi pojedinih slavenskih naroda poznatih iz ranosrednjovjekovnih izvora, a također se ne
pojavljuje nijedno narodno ime slavenskog porijekla. Pojavljuju se druga imena koja se prema sličnosti s
imenima i navodima iz kasnijeg doba možda mogu povezati sa Slavenima ili slavenskim narodima. Često
su to imena, prema lingvističkoj rekonstrukciji, povezana s iranogovorećim skupinama. O tome problemu
i interpretaciji u izvorima različitih imena postoje vrlo različita razmišljanja, vrlo oprečna gledišta. Antički
pisci poznaju Venete ili Venede, a to je potaklo mnoge da tu potraže pretke povijesnih Slavena, jer ih je
s njima prvi povezao antički historičar Jordan. Taj su naziv tijekom cijelog srednjeg i novog vijeka
mjestimice upotrebljavali slavenski susjedi Germani i Ugrofinci. Danas je jasno da ne postoji opravdan
razlog da vjerujemo da se pod tim imenom skrivaju pretpovijesni Slaveni, teorijski ne prije 5. ili čak 6. st.
To staro ime očito je preneseno na njih od njihovih susjeda. Antički pisci, historiografi i geografi područja
istočne Europe poznavali su znatno slabije i površnije nego središnju Europu i područja bliže morskim
obalama. Čini se da ih taj prostor nije zanimao ni politički ni gospodarski, bio je podalje od trgovačkih
puteva, bez njima tada zanimljivih prirodnih resursa, a na kraju oni ih tada vojno nisu ugrožavali.

Pokušaji da se naprave retrospektivni lanci arheoloških kultura te tako otkriju preci pravih ranih
povijesnih Slavena od 6. do 7. st., nisu donijeli zadovoljavajuće rješenje, jer među njima postoje prevelike
strukturne razlike. Taj postupak bio je popularan sve do kraja 20. st., ali još danas ima vrlo važnu ulogu u
interpretacijama. Površno poznavanje šumskog i šumsko-stepskog pojasa sjeverno i istočno od
„Europske Sarmatije“ 6. i 7. st. upućuje na to da se radi o sasvim drugom svijetu sa svojim idejama i
vrijednostima kako su često naglašavali ruski arheolozi.

U starijoj arheološkoj literaturi razrađivala se teza da je prvi trag o precima Slavena zabilježen
kod grčkog povjesničara Herodota (5. st. pr. Kr.), u dijelu njegove Historije, gdje se govori o Neurima
(Neuroí), Budinima (Budinoi) ili Skitima „ratarima“ ili „oračima“ itd. Budini prema Herodotu imaju: „modre
oči riđu kosu“. Danas je manje-više jasno da se među spomenutim narodima ne može tražiti prethodnika
Slavena. Riječ je ipak o predalekom prošlom vremenu, 5. st. pr. Kr. Možda je uspio pokušaj da se pradavni
narodi spomenuti u tome tekstu povežu s brončanodobnim i željeznodobnim arheološkim kulturama
istočne Europe, ali time ništa nije riješeno u vezi s pitanjem etnogeneze Slavena. Iako se u tekstu s
lingvističkog, kulturnog pa i antropološkog gledišta tu mogu prepoznati prastanovnici toga podneblja, to
još nikako nisu oni koje ćemo prepoznavati gotovo deset stoljeća poslije kao pripadnike naroda koji će
zauzeti velika prostranstva od istoka do zapada Europe.
Ravenski Kozmograf piše (I, 12): (ibi)...Scytharum est patria unde Sclavinorum exorta est
prosapia... (ondje) je domovina Skita odakle je potekao narod Slavena. Skitija je geografska oznaka
zemlje, isto onako kako se mi i danas ponekad koristimo antičkim nazivima provincija da bismo bolje
označili područje koje opisujemo u ranom srednjem vijeku ili u kasnije doba. To će u prvim stoljećima
nakon rođenja Isusa Krista biti Sarmatija itd. Državne tvorbe prečesto su se mijenjale, što je među čitatelje
moglo unijeti zabunu.

36
 b) Venedi i Veneti

Antički povjesničar Jordan je u 6. st. napisao da su Veneti, Slaveni i Anti istog porijekla. Venete
ne poznaje Prokopije iz Cezareje, već samo piše da Anti i Slaveni govore istim jezikom, a isti su im običaji
i vjera. Kako je već rečeno, sličnim se imenom, Venedi (Wende, Windi …) služe Germani i Finci da bi
označili svoje susjede Slavene pa je to bio poticaj da se kritički preispituju etnonimi Veneti ili Venedi te
različite inačice unatrag sve do 1. st. Proučavani su oni antički geografi i historičari koji spominju sličan
etnonim ili toponim (Plinije: Venedi (N.h. 4,97); Tacit: Venethi (Germ. 46); Ptolomej: Οὐενἐδαι (III.5, 7 i
8); Tabula Peutingeriana: Vanedi, Venadisarmatae; Jordan: Venethae (Get, 34), Venethi (Get. 119 i
dalje)) te se pokušao detektirati prostor na koji bi se odnosio. Teza da su Veneti/Venedi kod antičkih
pisaca Slaveni, činio se izvjesnim. Problem se nametnuo na početku tih studija jer je to ime široko
rasprostranjeno u Europi te se ne može sa sigurnošću dovesti u vezu sa Slavenima, već više s drugim
vjerojatno neimenovanim indoeuropskim narodima. Unatoč tomu mnogi smatraju da moraju postojati
neke izravne ili neizravne veze, pa se ti Venedi povezuju s pomicanjem Zarubinačke kulture od zapadu
prema istoku uslijed prodora različitih mlađeželjeznodbnih kultura na početku 1. st. Uslijed tih pomicanja
na starim staništima ostali bi dijelovi starog stanovništva, neki bi stvorili lokalne osobitosti, tipove ili
zasebne kulture, koji bi kasnije, u povijesno doba, bili prepoznate u okviru kasne faze Pševorske ili
Černjahovske kulture.
Neki smatraju da jezik tih Veneda/Venata uopće nije indoeuropski. Čini se da se u rano doba pod
tim imenima mogu smatrati neki nepoznati narodi, no nikako i nikad ne slavenski. Zanimljivo da antički
pisci, između drugih područja, Venede/Venete stavljajuu na početak jantarskog puta u Pribaltik (Venedski
zaljev), a da se narod sličnog imena Veneti također nalazi na kraju tog puta u sjevernoj Italiji. Možda je
riječ o tome da se taj toponim s jedne strane zabunom prenio na drugu stranu svijeta, jer većina autora
ipak govori o tome da su istočnoeuropski Veneti/Venedi iza Karpatskog gorja, iza rijeke Vistule (Visle).
Moguće je da je riječ o nekim starim seobma. Etimologija tog imena različito se tumači, ali je izvjesno (ali
ne i dokazano) indoeuropskog postanka.

Etnonim Venedi po prvi se put može naći u Naturalis historia, IV. 13.96-97 odnosno Prirodnoj
povijesti rimskog povjesničara Plinija Starijeg (23./24. – 79.). Autor spominje Venede među narodima
(Venedi, Sarmati, Skiri, Hirri), svi oni dotiču rijeku Vislu, a nalaze se istočno od Germana.
... nije manja prema mišljenju Aeningia. (97) neki govore da su prostori do rijeke Vistule naseljeni
Sarmatima, Venedima, Skirima, Hirrima, da se zaljev naziva Kilipen i na njegovu ušću (ulazu) je otok
Latris, zatim drugi zaljev, Lagn, na granici s Kimbrima.

Rimski povjesničar Publije Kornelije Tacit (58. – 117.) piše: „Ovdje je kraj Svebije. Da li da narode
Peucinjana, Veneta i Fena pripišem Germanima ili Sarmatima, nisam siguran. Premda Peucinjani, koje
neki zovu i Bastarnima, po govoru, nošnji, postojbini i prebivalištima žive kao Germani. U svih vlada
prljavština i lijenost. Lica velikaša, zbog uzajamnih ženidaba, poprimila su nešto od ružnoće Sarmata.
Veneti su mnogo toga preuzeli od njihovih običaja: što se god, naime, šuma ili planina izdiže između
Peucinjana i Fena, tuda u razbojstvima krstare. Oni se ipak prije ubrajaju među Germane jer i kuće grade
i štitove nose i raduju se iskustvu pješačenja i trčanju, što je sve suprotno od Sarmata, koji žive na kolima
i na konju.“ (Tacit, Germania 46, 1,2).
Iz citata je vidljivo da Tacit ne zna mnogo o Venetima, on oklijeva u tome jesu li Veneti Sarmati ili
Germani. Čuo je za taj narod koji se od iranskih Sarmata razlikuje po sjedilačkom načinu života, a po
nekim obilježjima sliči njemu puno bolje poznatim Germanima. Iz onoga što o Venetima kaže Tacit ne
možemo zaključiti gotovo ništa, osim da se vjerojatno radi o nekom negermanskom narodu ili skupini
naroda čiji nam jezik nije ostao sačuvan. Neki narodi spomenuti kod Tacita dotiču rijeku Vislu. Sarmati su
uz gornji tok, Venedi, ako se uzme u obzir ono što o njima piše Ptolomej, su na ušću Visle (Tac. Germ.
XLIII. 3). Iz povijesnih izvora proizlazi da te Venede ili Venete na rubu germanskog i sarmatskog svijeta
treba lokalizirati u istočni dio srednje te u istočnu Europu. Na to naročito ukazuje Plinije Stariji smještajući

37
Venede (Venedis, Benedis) istočno od rijeke Visle. Tacit Venete smješta izvan okvira Svebije, a njoj
između ostalog pripadaju Lugi, Goti, ali i baltski Esti te između Fena i Peucinjana, a ove druge prema
Tacitu neki zovu i Bastarnima. To se najvjerojatnije odnosi na području današnje istočne Poljske, južne
Bjelorusije i sjeverne Ukrajine.

Ptol. Geog, III.5.1,5 (1) Europska Sarmatija je okružena na sjeveru Sarmatskim oceanom, a
prema dolje Venedskim zaljevom. (5) i drugim gorama okružena Sarmatija iz kojeg izlaze … i Venedske
gore; U poglavljima Ptol. Geog, III.5.7-10. Venede ubraja među veće narode, oni žive pored Venedskog
zaljeva. Neki u njegovoj geografiji spomenuti etnonimi mogli bi se eventualno povezati s kasnijim
povijesnim etnosima. Tako se vodila rasprava o Stauanima, Sauarima (III.5.7-10), Suobenima
(VI.14,9,10), ali i Serbima (V.9.21.), njih smješta između sjevernih obronaka Kavkaza i rijeke Volge.
Spominje i mnoge druge narode. Ptolomejeve Stavane, Suovene i Serbe pokušalo se identificirati sa
Slavenima, rasprava nije dovršena pa nije isključeno da je jedno od tih imena kasnije prešlo na neki
povijesni narod koji je prenio njihovo ime. To je možda slučaj kod Serba tj. Soraba, Srba gdje je možda
ime jednih prenijeto na druge te možda kod Suovene na Slavene. To su samo pretpostavke, one nemaju
nikakvo znanstveno objašnjivo čvršće uporište. R. Katičić je napisao da je srpsko ime vjerojatno iranskog
porijekla. Možda je i hrvatsko ime iranskog porijekla? To ne znači da je istog porijekla i arheološka kultura.

Ostaje otvoren problem kako pomiriti tu relativnu preciznu lokalizaciju Veneda kod Ptolomeja s
Tacitovim podatcima o smještaju Veneta. Ptolomej ih smješta istočno od ušća Visle, na uskom potezu uz
obalu između Venedskog zaljeva (vjerojatno Gdanjski zaljev – ušće Visle), ali zasigurno iza ušća Njemena
ili čak Daugave/Zapadne Dvine. Venedske gore možda su neke gore u zaleđu Gdanjskog zaljeva ili
možda ipak Karpati kroz koje je tekao jantarski put? Jedino je, kako se čini vjerojatno rješenje,
pretpostavka da ti primorski Ptolomejevi Venedi nisu identični kontinentalnim Venetima Tacita pa bi u
odnosu na njih trebalo primijeniti neslavensku etničku pripadnost. Ptolomej ponajviše pridonosi zbrci oko
smještaja Veneta.
Imaju li Tacitovi Veneti ikakve veze sa Slavenima, jednako je nepoznato kao i to radi li se o ostatku
istih onih Veneta u pretpovijesno doba nastanjenih na sjeverozapadnim obalama Jadrana. U starije su
doba pojedini poljski arheolozi Venede smještali na prostor Pševorske kulture smatrajući je slavenskom.
No ona je više Keltska i Germanska, a slavenska komponenta se zbog jasnog diskontinuiteta nikako ne
može dokazati, iako se pretpostavlja određen utjecaj. U svakom slučaju, Germani, u širem smislu riječi,
vrlo su lako mogli prenijeti ime nekoga predslavenskog naroda na Slavene, kada su jednom s njima
stupili u dodir. Kao što je slavensko ime nametnuto tim ljudima od susjeda, ono se pojavljuje ponajviše u
graničnoj zoni prema drugima. Nijedan slavenski narod sam sebe tako nije nazivao na početku povijesnog
doba. Prema M. Ščukinu iz Jordanovih tekstova mogu se izvući sljedeći zaključci: Veneti su generalizirani
pojam za sve Slavene i Ante; oni izgledaju kao zasebna skupina; čini se da su upravo oni bili zajednički
korijen svih slavenskih skupina. Ništa se sa sigurnošću ne može zaključiti pa je najnevjerojatnije da ti
etnonimi i toponimi pripadaju nekom nestalom narodu.

38
 c) Lokalne kulture, Germani i sarmatski utjecaji od 1. do druge polovine 2. st.

Širenje Kelta, keltske civilizacije, latenizaciju te nova tehnološka rješenja prodrli su (3. – 1. st. pr.
Kr.), preko Visle i Karpata sve do Podnjeprovlja, Polesja, do šumsko-stepske zone istočne Europe. U
okviru tih procesa, ali i neovisno o njima, prodiru kulturni utjecaji te seobeni valovi iz drugih dijelova
zapadne i sjeverne Europe na prostor šumske zone istočne Europe. Sve to dovodi do razvijanja sasvim
nove zajednice u arheološkoj literaturi poznate kao Zarubinačka kultura (nalazište Zarubinci/Ukrajina; u
lit. još: Zarubinci, Zarubincy, Zarubinska, Zarubinjecka, Zarubinječka kultura). Ona je nastala na podlozi
starih kasnobrončanodobnih i željeznodobnih zajednica te mnogo toga od njih baštini, kako u materijalnoj
tako u duhovnoj kulturi, načinu pokopa mrtvih, a u sebi dugo zadržava te prenosi neke starine koje će na
zapadu biti prije zaboravljene.
Usvajanje novih tehnologija, a riječ je o preuzimanju oblika naselja, izgleda kuće, tada vrlo
popularne poluukopane kuće s konstrukcijom i stranicama, izrađene od tesane drvene građe ili pruća, s
ognjištem ili bez njega ili peći u kutu, o preuzimanju novih tehnologija u obradi metala, sitne industrije i
predmeta vezanih uz nošnju prije svega latenizirane fibule itd., nije posljedica tamošnjeg lokalnog razvoja,
kao ni razvoja lokalnih zajednica, već ponajviše vanjskog utjecaja. Analiza glavnih oblika arheološkog
materijala pokazuje da se Zarubinačka kultura, na periferiji latiniziranog svijeta, razvijala u sporijem ritmu
jer je bila izoliranija od ostalih. Na gotovo cijelom njezinu području bile su rasprostranjene fibule s
trokutastim štitom, a u drugim kasnolateniziranim kulturama svaki kronološki stadij karakterizira praktično
novi niz fibula. Ta kultura poznaje utvrđena gradišta, otvorena naselja, pogrebni običaji vezani su
isključivo uz spaljivanje mrtvih u oblicima i inačicama poznatim u starijim kulturama cijelog šumskog
područja zapadne Europe (u urnama, u jamama, pod kurganima/tumulima, s više ili manje ili bez priloga
itd. …). Ona je obuhvaćala široka područja: Podnjeprovlje do rijeke Tjasmin na jugu, do rijeke Berezine
na sjeveru, do srednje Posejme na istoku i Pripjatsko Polesje. Uočene su neke regionalne osobitosti zbog
prostorne udaljenosti, ali i kao utjecaj susjednih područja: na sjeveru Kulture s crtkanom keramikom, na
zapadu Pševorske kulture, drugih latenskih i kasnolateniziranih kultura uz Karpatsko gorje, a na jugu
kasnoskitskog i sarmatskog područja. Zarubinačka kultura pokazuje sve osobitosti kulturnog modela tada
prisutnog u lateniziranim arheološkim kulturama zapadne Europe i dio je istih procesa, njezin etnički
sastav nije poznat, ali se on ne podudara sa sastavom s njom sinkronom Pojenešti-lukaševskom kulturom
rasprostranjenom između Dnjestra, Pruta i Sireta. Smatra se da je Pojenešti-lukaševska kultura ona na
čijem će području rasprostiranja antički pisci prepoznati Bastarne (Peucine). Obje su kulture multietničke,
heterogene, raznolike, s jakim autohtonim, germanskim (posebno izraženo kod Pojenešti-lukaševske
kulture), inim (nama nepoznatim narodima / i možda Geto-Dačanima, protoslavenima (ti posljednji u to
doba još nikako ne mogu biti potvrđeni).
Između početka 2. i kraja 1. st. pr. Kr. Sarmati su zauzeli cijelo područje između Dona i Dnjepra,
uspostavili prve kontakte s kasnim Skitima, sjevernocrnomorskim grčkim gradovima-državama i
nositeljima Zarubinačke kulture. Nakon toga krenuli su zauzimati prostor zapadno od Buga te onaj između
Dnjestra i Pruta. Sredinom 1. st. pr. Kr. prisilili su nositelje Zarubinačke kulture da se isele prema sjeveru
te potisnuli Geto-Dačane prema zapadu te uspostavljaju fizički kontakt s Rimskim Carstvom na Dunavu.
Njihova je povijest povijest kretanja iz srednjoazijskih stepskih područja prema Crnom moru gdje su
smijenili staru skitsku vlast te došli pod kulturni utjecaj helenističkih grčkih gradova. Oni su u stalnoj potrazi
za novim pašnjacima, mjestima za obitavanje, a stalni sukobi s drugim narodima također su ih prisiljavali
na neprestane pokrete i selidbe.
Između 18. i 79. dogodio se novi razmještaj različitih naroda iranskoga govornog područja, prije
svega sarmatskih i različitih drugih kasnoskitskih naroda. U to doba pojavljuju se sarmatski nalazi između
rijeka Pruta i Sireta te oko srednjeg Dnjepra gdje se u arheološkim slojevima dobro opaža sloj rušenja,
paleži popraćen nalazima trobridnih strelica sarmatskog tipa. Otprilike do sredine 1. st. pojavljuju se
Sarmati i u Panonskoj nizini, došlo je do seobe Jaziga (prije toga oni su bili između Dnjepra i Dnjestra,
kamo ih smješta Strabon). Sredinom 1. st. po prvi se put na europskoj strani pojavljuju Alani, a Aorsi su

39
zauzeli zapadnija staništa. Njihov pokret krenuo je kao posljedica formiranje i širenja Kušanskog Carstva
(prva polovina 1. st. pr. Kr. do prve polovine 1. st. nakon rođ. Kr.).

Posljedice dolaska novih sarmatskih i drugih kasnoskitskih naroda u Pricrnomorje te njihovo

širenje prema dostupnim područjima u stepskoj i šumsko-stepskoj zoni Europe dovele su do razbijanje
Zarubinačke kulture u Podnjeprovlju i Pojenešti-lukaševske kulture bliže istočnim obroncima Karpata. U
ranijem vremenu, kako se to može vidjeti prema geografu Strabonu, Zarubinačka se kultura spustila
prema jugu sve do stepske zone. Primijećeno je da oko sredine 1. st. prestaju pokopi na svim njezinim
većim grobljima. Polesje je potpuno napušteno, a u srednjem Podnjeprovlju stanovništvo mijenja staništa,
spuštajući se s otvorenih brda prema močvarnim i poplavnim ravnicama obraslim grmljem, oko kijevskog
Podnjeprovlja i gornjeg Dnjepra teško dostupnih konjanicima. Dio se kreće prema Brijanskoj šumi, dio se
kreće prema sjeveru i stapaju se s Juhnovskom kulturom, a dio možda odlazi sasvim daleko na istok na
prostor Imenkovske kulture. Na kraju se dio povlači vjerojatno srodnicima na zapad, pod okrilje
Zvonigorodske kulture, gdje je Plinije Stariji smjestio ranije Bastarne, sastavljene od ostataka Pojenešti-
lukaševske kulture i pridošlica Pševorske kulture pomaknutih ekspanzijom Wielbarske kulture.
Nekad velik prostor Zarubinačke kulture posve je razbijen. Kao što je rečeno, utvrde nositelja
te kulture stradavaju u požarima, a u slojevima uništenja pronađene su sarmatske strelice. Na novim
teritorijima nekadašnje Zarubinačke kulture u srednjem Podnjeprovlju sarmatska groblja i grobovi dosežu
gotovo do visine Kijeva (grobovi s inhumacijom). Njihova je domovina očito razbijena te je stanovništvo
izbjeglo. Čini se da bi se to moglo povezati s onim što donosi Tacit:
Kao rezultat svega Venedi …između Peucinjana i Fena, tuda u razbojstvima krstare…!

Možda su odvojene, male skupine ljudi bez domovine krenule prema sjeveru u dubinu šumske
zone u smjeru sjeveroistoka. Ti pripadnici Zarubinačke kulture utječu na transformaciju Dnjeрrо-dvinske
kulture, pri čemu je sačuvana i Dnjepro-dvinska tradicija te se miješaju s pripadnicima nositelja Kulture
crtkane keramike Kasnozarubinačke skupine. Možda Veneti sve do Tacitova vremena „lutaju" radi pljačke
jer se u novim ekološki vrlo oskudnim staništima nisu mogli prehraniti. Možda je o njima riječ, ali to sigurno
ne možemo znati jer se ništa ne može reći preciznije i definitivno. Moguće je da su nomadski Sarmati,
potrebiti poljoprivrednih proizvoda, preselili dio pokorenog stanovništva Zarubinačke kulture u dio zemlje
gdje su mogli podmirivati njihove potrebe, a to bi moglo objasniti pojavu kasnozarubinačke skupine tipa
Rahny prema jugu. U krizi i raspadu Zarubinačke kulture pokušavaju se vidjeti polazišne točke procesa
formiranja slavenskih naroda, a to vrijeme se u literaturi ponekad naziva protoslavenskim dobom.
Zasigurno se tu tek stvaraju okolnosti koje će dovesti do oblikovanja novih naroda.

Od 1. st. uslijed širenja granica Rimskog Carstva da rijeke Dunava, a posebno nakon prodora
u Daciju, osnivanjem nove provincije pod carem Trajanom, stavljanjem velikog dijela Pricrnomorja pod
protektorat širi se utjecaj antičke civilizacije duboku prema prostoru istočne Europe sve do granica
šumske zone. Otprilike u isto doba u 1. i 2. st. postojali su kontakti između kasnih Skita i Sarmata
nastanjenih u stepskoj zoni uz Crno more i Germana koji su započinjali ekspanziju prema istoku i jugu, o
čemu s jedne strane svjedoče pojave sarmatskih kopalja s tamgama (klanske oznake stepsko-nomadskih
naroda), a s druge strane germanska umba štitova sve do Crnog mora. Štitovi s metalnim umbom nisu
bili poznati među stepsko-nomadskim narodima, nisu poznati ni kod nekog drugog stepsko-nomadskog
naroda sve do granica Kine. Stepsko-nomadski narodi imali su drugačije štitove kojima su najčešće čuvali
leđa tako da su im ruke bile slobodne. Pojavu toga oružja i opreme sredinom 1. st. možemo povezati s
velikom provalom Sarmata prema sjeveru Europe. Ta migracija dobro se opaža kada se prouče dva dijela
starih antičkih geografa Strabona (napisano 18.) i Plinija Starijeg (napisano prije 79.) koji opisuju različite
položaje naroda iranskoga jezičnog sustava u Zakarpatju, Pricrnomorju i Zakavkazju.
Drugo razdoblje, slobodno možemo reći prvog odsjeka promjena etničkih odnosa, otprilike
nastupa u vrijeme vladavine sarmatskog kralja Farzoja (Farsoes) (49. – 70.?) koji svoju vlast širi u
Pricrnomorju. Njegovo carstvo i njegova nasljednika Inismeja (Inismeos) proteže se od Dnjepra na istoku

40
do Pruta na zapadu, otprilike do današnjih gradova Berdičev i Ternopolj na sjeveru. Ratuje protiv
Rimljana, a u njegovo se vrijeme omogućuje širenje sarmatskih naroda duboko u šumsko-stepsku zonu.
Pod kontrolu stavlja pojedine germanske i dačke narode, a utjecaji su dokumentirani sve do južnih
područja Pševorske kulture. Ti kontakti vide se u grobovima elite. Grčka kolonija Olbija, tada u okviru
njegova Carstva, kuje njegove novac i novac nasljednika do 82. Cijelo 1. st. obilježili su nasrtaji različitih
skupina i naroda na rimski teritorij. U konačnici ta faza završava vojnom invazijom na Daciju (101. – 102.
/ 103. – 106.). Ta intervencija i pripajanje Dacije rimskoj državi izravno će utjecati na to da se dio dačkog
stanovništva prebaci u sjeveroistočne dijelove nekadašnjeg kraljevstva i s druge strane Karpatskog gorja,
što će dovesti do novih promjena etničkih odnosa. Nakon prve četvrtine 2. st. prestaju alano-sarmatski
pokopi u srednjem Podnjeprovlju, što je povezano sa slabljenjem Kraljevstva Farzoja u Pricrnomorju.

Izmijenjen je europski istok kakav se uobličavao tijekom nekoliko stoljeća. To je početak procesa
koji će dovesti do toga da se na tome prostoru profilira nekolika vrlo različitih kulturnih modela.

41
 d) Tabula Peutingeriana

Tabula Peutingeriana, itinerarium pictum izrađena je u vremenu od 12. do 13. st. prema starijim
predlošcima. Zemljovid je nastao u prvim stoljećima nakon rođ. Isusa Kr., ali nesumnjivo odražava
situaciju iz augustovskog vremena. Velik dio podataka vezanih uz istočnu Europu odražava stanje prije
3. st., ali je vjerojatno dopunjavan sve do 4./5. st. Orijentiran je prema sjeveru, a u središtu je Italija. Čini
se da susjedne narode ili one bliže granicama Rimskog Carstva kartograf označava crvenom bojom, a
one dalje crnom bojom. Tako na neki način određuje njihov položaj u odnosu na udaljenost od rimskih
granica. Inače ne pokazuje neki interes za udaljenije krajeve, jer je to zapravo cestovna karta.

Na zemljovidu se spominju Venadi (VII.1), odnosno Venadisarmatae zapadno od Bastarnskog

gorja i Venedi (VII.4). Venadisarmatae su označeni crnom bojom, što bi značilo da su udaljeniji od granica
Carstva, a Venedi su označeni crvenom bojom, što bi značilo da se nalaze u neposrednom susjedstvu.
U istom redu s Venedima nalaze se imena naroda: Piti, Gaete, Dagae sjeverno od donjeg
Dunava, odnosno između Dunava i Dnjestra. Ime Venadisarmatae nalazi se u istoj ravni kao i naziv Alpes
Bastarnice, odnosno Bastarnske Alpe koje se obično povezuju s Karpatskim gorjem. Prema položaju oni
bi se trebali nalaziti sjeverozapadno od gorja ili prema Baltičkom moru ili prema gornjoj Visli – neki ih
stavljaju i na gornju Tisu, što je manje vjerojatno. Istočno od njih nalaze se uz rub zemljovida Blastarni, a
do njih Dacpetoporiani. Zapadno od njih nalaze se Lupiones Sarmatae, do njih zapadnije Amaxobii
Sarmate, a do njih solitudines Sarmatarum odnosno sarmatske pustinje, potom Sarmati vagi, a zatim
slijede germanski narodi poznati iz drugih izvora. Prema imenima naroda spomenutim na zemljovidu vidi
se jaka tradicija antičkih pisaca npr. Plinija Starijeg ili Tacita. Ona je nastala prije nego će Kvadi i
Markomani nakon 3. st. nestati sa svjetske pozornice. Od Crnog do Baltičkog mora nižu se različiti
kasnoskitsko-sarmatski narodi. Njima se ponekad dodaje još pokoje ime. Nije isključeno da se tu možda
može vidjeti situacija prije nego su Goti zauzeli prostor od Baltičkog do Crnog mora. Spominju se samo
Sarmati na uskom potezu od Potisja, preko današnje Rumunjske sve do druge strane Karpata. Kartograf
zapravo uopće ne zalazi duboku u prostor, on ne poznaje ništa ili ga ne zanima ništa što je udaljenije od
njemu poznatog svijeta. Također je zanimljivo da se Venadi, što je vjerojatno lapsus calamis, i Venedi
smještaju upravo otprilike u onaj dio zemlje u kojem će se Slaveni pojaviti u povijesna vremena. Na
zemljovidu su jedni prikazani sjeverno i zapadno od Bastarna, a drugi u Tračkoj zemlji u nizu naroda koji
su vjerojatno svi tračkog postanka. Moguće je da je riječ o tome da je ta podvojenost naziva posljedica
njihova razbijanja u ranije doba uslijed provale sarmatskih plemena prema zapadu. R. Katičić donosi
podatak da je car Volusijan (251. – 253.) nosio počasni naslov Vendicus, odakle se može zaključiti da su
neke skupine toga naroda provaljivale na rimski teritorij. To zasigurno još uvijek nisu Slaveni.
Naziv Venadisarmatae tumači se na različite načine. Jedno od prihvatljivijih tumačenja jest ono
da antički pisci narode na sjeveru i istoku Europe u etničkom smislu pripisuju bilo Germanima – zapadne
narode bilo Sarmatima – istočne narode. Oznaka Sarmat(a)e uz pojedino ima naroda poput Roxulani
Sarmate, Suani Sarmatae, Sasone Sarmatae označava da je riječ o negermanskim narodima. Slično se
u Aziji dodaje naziv Skitski (Skythae).
Prema sada rasprostranjenom mišljenju imenom Venedi bili su imenovani različiti narodi koji su
stanovali istočno od Germana.

Dio srednje Europe istočno od Rimskog Carstva obuhvaćala je relativno jedinstvena kulturna
provincija s mnogim zajedničkim crtama u sferi materijalne kulture, u gospodarsko-društvenoj strukturi,
oblicima naseljavanja, pogrebnom obredu, u općenitom ritmu promjena i razvoja. Teritorij te kulturne
provincije poklapa se s područjem koji je u pisanim izvorima poznat kao Germanija, gdje su u većini
dominirali narodi germanskog podrijetla, međutim, oni nisu bili njegovi jedini stanovnici. U tu
srednjoeuropsku kulturnu provinciju ubraja se, između ostalih, Pševorska kultura koja od 2. st. prije Kr.
obuhvaća veći dio južne i srednje Poljske. Sjeverno i sjeveroistočno od nje nalazila se Wielbarska kultura,

42
kao i druge različite „germanske“ kulture zapadno od nje te „baltske“ kulture istočno. Jugoistočnu obalu
Baltika zauzeo je specifičan kulturni kompleks čije se stanovništvo nesumnjivo može identificirati s
baltskim i dalje finskim stanovništvom. Istočne od te kulturne provincije nalaze se strukturno različite
arheološke kulture.
Prema Jordanu na južne obale Baltičkog mora, u Pomeraniju, u prostor nazvan Gothiscandza,
doselile su se nove skupine iz Skandinavije. Tu se oblikuje Wielbarska kultura početkom 1. st., a to je
kultura doseljenika koja se mijenja pod utjecajem supstrata. Širenjem područja u njoj se pojavljuju sve
više regionalni elementi. U okviru te kulture nalaze se zasigurno Gutones-Goti, Lemovijci, (Ulme-)Rugijci
i Gepidi. Nju karakteriziraju: velika groblja s inhumacijom i incineracijom, odnosno biritualna groblja,
groblja samo s incineracijom u kojima se prakticiraju različiti načini pokopa: pokop ostataka u urni te u
grobnoj jami bez urne. Nadalje, od kraja faze B1 (oko početka 1. st. do 80.) pojavljuju se tumuli s različitom
kamenom konstrukcijom i kamenim obrubima; slični su identificirani u Skandinaviji. Specifično je
neprilaganje oružja u grobove, a muški grobovi vrlo su često jako siromašni. Predmeta ima više u ženskim
grobovima gdje se pojavljuje više fibula, pojas te nakit. Obično se kod fibula treći primjerak razlikuje od
prva dva. Dijelovi nošnje i nakit izrađeni su od bronce. Tijekom faze B2 (80. – 160.) kultura se nastavlja
širiti u pravcu sjeverne Velikopoljske.

43
 B. Kasnoantičko doba

a) Opći sukobi i velike seobe (Faza B2/C1)

Nove promjene u istočnom dijelu srednje i istočne Europe započele su otprilike oko 150. (Faza
B2), kada započinje spuštanje nositelja Wielbarske kulture prema Skitiji Oium, prema Voliniji u pravcu
Crnog mora. Taj pokret učinili su Goti pod vodstvom Filimera koji je zauzeo Skitiju u susjedstvu Pontskog
mora. Prvi narod na koji je naišao i pobijedio ga u Ojumu bili su, prema Jordanu, Spali, a Prokopije iz
Cezareje piše da je zajedničko ime Anta i Slavena u davnini bilo Spori. Postoji li tu kakva sličnost ili
tradicija o nekom prastarom narodu Spali-Spori? O tome je bilo rasprave, ali je vrlo teško donijeti neki
sud. Dakle može, ali i ne mora biti sličnosti.
U fazi B2/C1 između 150./180. i 220./230. ponovno se može govoriti o velikom pomicanju cijelih
naroda, prodoru Gota, Herula, vjerojatno drugih istočnogermanskih naroda sve do Krima, Azovskog i
Crnog mora do 220./230. O tome iseljeničkom i osvajačkom vremenu nešto saznajemo kod gotskog
povjesničara Jordana, vjerojatno je puno toga ipak ostalo nezabilježeno. Kao posljedica toga velikog
iseljavanja ljudi iz pribaltičke zone prema Pricrnomorju mogu se pratiti pritisci na druge arheološke kulture
i povijesne narode. Oni na udaru potom pritišću svoje zapadne, južne te istočne susjede. Nositelji
Pševorske kulture pomiču se prema zapadu, prema južnoj Poljskoj, prelaze Karpatsko gorje i ulaze na
područje istočne Slovačke i gornjeg Potisja. Cijela europska Germanija i Sarmatija je u pokretu, a „lančane
reakcije“ dovode do pomicanja udaljenijih skupina. U to doba započinju tzv. Markomanski ratovi, o kojima
podosta saznajemo iz antičkih izvora. Markomanska vojna 166. do 180. združila je Sarmate (Jazige),
Geto-Dačane i Germane protiv Rimskog Carstva.
Narodi se prelijevaju preko rimskih granica sve do same Italije pritisnuti novim političkim
okolnostima na istoku Europe, započinje novo doba koje će donijeti nemir i velika izmještanja naroda.
Započinje obnova obrambenih zidina u Carstvu, kastrizacija. Nastavljaju se ratovi ne samo na granicama
već i u dubini teritorija, što je prije toga vremena bilo nezamislivo jer je vladao pax Romana. Istočno od
njega posve će biti izmijenjene političke prilike, stvorit će se novi politički odnosi, pojavit će se novi narodi
(faza C1), razviti arheološke kulture koje će do dolaska Huna, u posljednjoj trećini 4. st., biti posve
oblikovane (faza C3). U to vrijeme još uvijek se nosi stara tradicionalna nošnja, ali se u većoj upotrebi
pojavljuju fibule s podvijenom nogom i predmeti poput srebrnih lučnih fibula i novih modela pojasnih kopča
koje ćemo smatrati karakterističnim elementima za određivanje naroda ili barem kulturnog kruga iz kojeg
su potekli u vrijeme hunskog i posthunskog doba.

Kao posljedica toga velikog doseljeničkog vala sa sjevera ponovno se promijenila situacija u
bjeloruskoj i ukrajinskoj šumskoj i šumsko-stepskoj zoni. Prije svega riječ je o formiranju novih arheoloških
kultura, a jedna od njih je kasnozarubinačka ili postzaurubinačka kultura. Prostor koji je ona obuhvaćala
djelomično se razlikuje od prostora klasične zarubinačke kulture, ona zauzima srednje i gornje
Podnjeprovlje i Polesje. Nastala je između ostalog kao posljedica izmicanja njenih nositelja, prije pred
Sarmatima, a u ovo doba pred nositeljima Wielbarske kulture prema istoku, gdje se miješaju s drugima.
A. M. Oblomski i drugi ističu mišljenje da je to također posljedica klimatskih promjena. Od oko polovine 3.
st. zamjetni su procesi slabljenja gustoće naseljavanja i procesi pojačanih iseljavanja iz nekih regija, a oni
su vjerojatno bili uzrokovani odljevom stanovništva na terene smještene blizu granica Rimskog Carstva,
gdje je nastupala koncentracija i konsolidacija barbarskog življa u 3. i 4. st.

Migracija nositelja Wielbarske kulture (faza B2/C1) kretala je u jugoistočnom smjeru te je izvršena
ne u jednom, već u nekoliko valova. Pomicanjem Wielbarske kulture prema Crnom moru stvoren je
otvoreni kontaktni koridor između južne baltičke obale, koja se prazni u smjeru Volinije, srednjeg toka
južnog Buga, Moldavije i obale Crnog mora u smjeru Dobruđe. To je dovelo do pojave novih formi fibula,
drugih predmeta, među njima onih od jantara daleko na jugu. Novi doseljenici sa sjevera zauzeli su

44
stepske sarmatske teritorije sve do grčkih gradova na obali. Stvaraju se osnove za kulturne modele, novu,
bogatu i relativno visoko razvijenu arheološku Černjahovsku kulturu.
Ona je u drugoj polovini 3. st. sve do početka 5. st. zauzimala gotovo cijelu šumsko-stepsku i
stepsku zonu Ukrajine i Moldavije, a velik dio današnje Rumunjske zauzimala je Černjahovska Sîntana
de Mureş, kultura čija se pojava datira u tim krajevima otprilike poslije 330. Černjahovska kultura spaja
se s geto-dačkim kulturama (Kultura karpatskih humaka) te apsorbira druge kulture uključujući istočna
područja Pševorske kulture. Kultura karpatskih kurgana s velikom vjerojatnošću čini enklavu raznorodnog
stanovništva, slobodnih Dačana, Costoboca, Karpa, opstalog do početka hunske dominacije.
Černjahovska kultura sastavljena je od različitih elemenata, a u svojoj je osnovi multikulturna, multietnička
s različitim posebnim regionalnim tipovima. Povijesni izvori na njezinu prostoru raspoznaju Gote te s njima
pomiješane različiti sarmatske i kasnoskitske narode. Njihovi pripadnici osnovali su kraljevstva u
novoosvojenim krajevima od Sedmogradske do rijeke Dona.

Nakon dolaska u Pricrnomorje nastupaju upadi Gota na područje Rimskog Carstva, intenzivnije
od druge polovine 3. st. O tome postoji podosta izvora u kojima se spominju pustošenja provincija
samostalno i u zajednici s drugim tamo nastanjenim germanskim narodima, slobodnim Dačanima,
Costobocima, Karpima. Blizina Carstvu omogućuje im lakše preuzimanje tehnologije i modnih trendova,
između ostalog preuzimaju brzo lončarsko kolo. U konačnici kao preludij u kasnija zbivanja na području
cijelog Carstva otvorit će se novo područje za naseljavanje na prostoru evakuirane provincije Dacije. U
posljednjem desetljeću 3. st. (291.) Goti su se razdvojili na dva dijela: na Zapadne Gote (Tervinge) ili
Vizigote, smještene zapadno od Dnjestra, a o kojima će u izvorima biti dosta podataka, i na Istočne Gote
(Greutunge) ili Ostrogote o kojima će biti vrlo malo riječi u ranijim antičkim izvorima (prvi se put spominju
tek 369.). O njihovoj ranijoj povijesti više ćemo saznavati iz Kasiodorovih djela i Jordanova djela.

Sjeveroistočno od Černjahovske kulture u istočnoeuropskoj zoni miješanih šuma, na periferiji

šumsko-stepskog pojasa, pojavljuje se nejedinstven kulturni kompleks, poznat kao Kasnozarubinačka
kultura, a nakon njega na približno sličnom teritoriju formirat će se Kijevski tip odnosno Kijevska kultura.
Te kulture jako odskaču u svakom pogledu od Černjahovske kulture te od drugih europskih kultura iz
vremena pod jačim antičkim utjecajem. Kijevska kultura nalazi se podalje od utjecaja antičke civilizacije,
nerazvijena je u odnosu na zapadne susjede, a postoje određeni kontakti s Černjahovskom kulturom.
Neki je određuju kao istočnobaltsku, drugi kao baltsku i slavensku, odnosno protoslavensku, treći u njoj
vide različite etnike, nedefinirane etnike, pomiješane nakon prisilnog premještanja iz zapadnih staništa
(Venede). Etnička atribucija stanovništva kijevske kulture ostaje nedefinirana.

Gotski kralj Hermanarik (još i Ermanrik, (H)ermanarik, Ermanaric, Hermanaric) porazio je Herule
i okrenuo se Venedima. Heruli se prvi put na obali Azovskog mora spominju 267. te u prvo doba s Gotima
napadaju Rimljane. U doba Hermanarika († 375.) započeo je krvavi rat između Gota i Herula. Jordan o
tome piše:
... Nakon pokolja nad Herulima Hermanarik je krenuo oružjem i na Venete. Iako nisu bili na cijeni
kao ratnici, bilo ih je mnoštvo pa su se isprva pokušali oduprijeti. No gomila ljudi nevična ratu ne vrijedi
ništa, osobito kad i Bog dopusti da ih napadne gomila naoružanih.…

Među narodima osvojenim u vrijeme vladavine gotskog kralja Hermanarika Jordan također
imenuje narod imenom Koldi (Coldas), koji se pouzdano identificiraju s nositeljima Moščinske kulture.
Prema V. Sedovu otprilike na tome prostoru trebali bi se nalaziti Jordanovi Golthescytha koji bi se možda
trebali poistovjećivati sa stanovništvom Kijevske kulture. U vrijeme vladavine Hermanarika prema Origo
Gothica uz postojeće spominju se i neki drugi narodi npr. Mordvini (Mordenzi), drugi narodi i krajevi čija
je identifikacija možda vezana uz različita baltska te ugro-finska plemena. Sjeverozapadno od Kijevske
kulture proteže se teritorij Kulture crtkane keramike čije nositelje većina arheologa smatra istočnim

45
Baltima, a dalje na sjever i sjeveroistok proteže se Dnjeparsko-dvinska i Moščinska kultura koje se obično
identificiraju s ugrofinskim i istočnobaltskim narodima.

Nesumnjivo se država Hermanarika širi, zauzimaju se različita područja, kontroliraju se riječni,

plovni i trgovački putevi na istoku. Uspostavljena je gotska hegemonija nad velim dijelom istočne Europe,
prema Jordanu od Baltičkog do Crnog mora. Smrću Hermanarika 375. započinje dijeljenje Istočnih Gota.
Černjahovska je kultura očito bila neka mješavina jezika i naroda, ujedinjena pod vlašću gotskih
kraljeva, naslonjena na Carstvo, a ono im je bilo izvor prihoda bilo posredstvom pljačke bilo putem
federatskih odnosa, što je pripadnicima pružilo prilično dobar i kvalitetan život, a za antičke su pisce svi
oni, bez obzira na podrijetlo i srodstvo, Goti ili Skiti, stanovnici Gotije/Skitije. Koliki je zaista bio udio
Germana u toj kulturi teško je reći. Stepski nomadi, konjanički narodi, u pravilu ostavljaju više predmeta
u grobovima stoga o njima više znamo, a njihov broj nije zanemariv. Ne treba zaboraviti da je sinonim za
Černjahovsku kulturu u ranije doba bio kultura s urnama. Bolje su poznata groblja gdje se prakticira
inhumacija i biritualna groblja, također su dobro poznata groblja s incineracijom, ali zbog teže
prepoznatljivosti u prostoru takvih je groblja vjerojatno manje od njihova stvarnog broja. Čini se da bi
količinski omjeri onih s incineracijom u odnosu na one druge trebali biti puno veći nego što to sada
prikazuje statistika. Zbog svega se čini da je u toj kulturi sarmatski udio veći od germanskog.

46
 b) Vrijeme hunske dominacije

Posljedica hunskog upada u stepsku zonu istočne Europe poslije 375. je da su cijeli narodi u
pokretu, a velika većina germanskih, sarmatskih, alanskih skupina kreće prema zapadu. Neki bježe, neki
se združuju s Hunima, velik dio dolazi u okvire hunske države čije se središte uskoro seli prema Panonskoj
nizini. Mogućnosti dobivanja bogatog plijena, sudjelovanja u pljačkaškim pohodima s Hunima,
nastanjivanja na atraktivnom zemljištu bili su čimbenici koji su u orbitu hunske države privlačili pojedine
poduzetničke jedinice, odrede ratnika i na kraju cijele plemenske skupine čak s udaljenih terena.

Preostaci stare naseobinske strukture, u vidu Černjahovske kulture, mogu se i dalje pratiti na
terenu, barem do povratne migracije Huna nakon istjerivanja iz Panonske nizine nakon poraza na rijeci
Nedao 455. Slaveni se dalje pouzdano ne mogu sa sigurnošću utvrditi, o njima još uvijek nema nikakvih
suvislih podataka, već jedino u kasnije doba o određenim zbivanjima piše Jordan. Možda se tek o njima
nešto saznaje putem tzv. „0“ faze Praške kulture, o čemu više poslije.
Ostrogoti su poraženi od Huna 375./376., a Vizigoti bježe na područje Carstva. Isto tako nedugo
za njima krenut će pomicanje drugih naroda, među njima Ostrogota, Huna, Alana i Vandala. Započinje
ono što je K. Godłowski nazvao divovskom dezintegracijom istoka Europe. Velika većina naroda napušta
svoja stara staništa te odlazi na zapad. Oslobađaju se veliki prostori za naseljavanje novih skupina i
naroda. Godine 380. u Panoniji su kao federati smješteni Ostrogoti, Huni i Alani. Vandali i Alani prelaze
preko Rajne 405./406. Odlaskom Vandala gotovo se potpuno prazni prostor sjeverno od Karpatske kotline
te polagano završava Pševorska kultura. Nakon odlaska velike većine nositelja te kulture gase se i
preostale enklave tako da su se do druge polovine 5. st. njihovi ostaci zadržali još u središnjoj Poljskoj, a
na Karpatima do sredine 6. st. S tim preostacima pševorskog stanovništva Slaveni su mogli doći u kontakt,
ali o tome postoje nesigurni podatci.

Najstariji spomen Anta nalazimo opet kod Jordana. On spominje da je Vinitarije, nasljednik
Hermanarika, vodio rat protiv Anta (posljednja desetljeća 4. st. ili uoči 375./376.?). Možda se taj rat odvijao
u uvjetima ugroženosti od Huna pa nije isključeno da su težak položaj Gota iskoristili njihovi susjedi Anti
pa započeli ekspanziju na gotska područja. Čini se da su tada započela seljenja Anta i Slavena na jug pa
bi prema tome akcija Vinitara imala za cilj njezino obustavljanje. Prema O. Trubačevu ime gotskog kralja
Vinitara moglo bi se prevesti tek kao počasno ime. U prijevodu to bi bilo Venetoor, dakle onaj koji je
razorio Venete (Vinitharius, got. *Viniþ-arja-). Napali su Ante, pobijedili ih te razapeli njihova vođu Boza
(Bosa, Boža, možda iskrivljeno napisano zapravo samo antskog vođe; vodjь), njegove sinove i 70
njegovih velikaša. Ti se događaji odvijaju u oblastima sjeverno od Crnog mora. Hermanarikov nasljednik
Vinitarije (prema Jordanu) ili Vitimir (prema Amianu Marcelinu) godinu dana poslije ubijen je u borbi s
Hunima († 376.).
Nosioci Kasnozarubinačke kulture srednjeg Dnjepra bili su prisiljeni povući se na sjever i
sjeveroistok, a nakon Hunske invazije i propasti Černjahovske kulture počeli su se njihovi potomci, u
okvirima Kijevske kulture, pomiješani s drugim izbjeglicama i njihovim istočnim i sjevernim susjedima,
vraćati na stara staništa, vjerojatno kao rani povijesni Slaveni. Hunska ugroza ponovno je natjerala Gote
da potraže utočišta u šumskoj zoni, što je dovelo da rata s Antima, njihovim najbližim susjedima.

47
 c) Nakon odlaska Huna do njihove povratne seobe

O posthunskom vremenu gotovo da i nemamo pouzdanih povijesnih izvora. Većina

stanovništva nositelja Černjahovske i Pševorske kulture je nakon hunske invazije 375. još neko vrijeme
živjela u svojim naseljima, ali su ubrzo zamijećene promjene. Stanovništvo je krenulo uglavnom prema
zapadu. Teško je reći kad se dogodio glavni odljev već prije 406. u vrijeme Radagaisa ili u vrijeme velike
„mobilizacije“ nakon 430. Nakon sloma gotske dominacije sjeverno od Crnog mora nije odmah došlo do
nestanka Černjahovske kulture, već se, istina u manjem broju, prorijeđena naselja još mogu pratiti –
registrirano je postojanje tzv. Kasnočernjahovske kulture. Oni pripadnici koji su nastavili živjeti u svojim
bivšim mjestima tijekom 5. st. usred različitih okolnosti, nakon odseljavanja većine, bili su zahvaćeni
različitim novim procesima. Jedan od njih možda je degradacija njihove dotadašnje materijalne kulture.
Mnogi arheolozi teorijski postavljaju pitanje jesu li oni u najtežoj krizi potpuno izgubili i zapostavili sve
svoje dotadašnje tehnološke vještine i tradicije? To je teško zamislivo, ali tako bi se najlakše mogao
objasniti kontinuitet između tehnološki naprednih kasnoantičkih kultura vezanih uz zapad i recesivnih
ranosrednjovjekovnih kultura u kojima ćemo prepoznavati ponajviše Slavene, ali ne samo njih. Kontinuitet
između njihovih obitavališta i kasnijih na istom teritoriju nije jasan, kao što se ne može dokazati produžetak
života nekog kasnočernjahovskog naselja u vrijeme Koločinske ili Penkovske kulture. Mogu se, istina,
pratiti neki elementi u materijalnoj kulturi, kao što su vrlo jednostavne posude izrađene bez upotreba kola,
koje nisu imale neku važniju ulogu u bogatom ansamblu posuđa te možda u nekim oblicima nošnje. Svi
ti elementi mogli su doći i drugim posredstvom do njihovih nasljednika.
U zapadnoj i srednjoj Europi, koja je također doživjela iste ili slične procese, degradacija opće
kulture teorijski setakođer mogla dogoditi. Osim akulturacije i preuzimanja kulture doseljenika preostaci
Germana u pribaltičkoj zoni s pridošlim Slavenima, tijekom 7. i 8. st., tako stvaraju nove kulturne obrasce,
kao što to vjerojatno čine i Romani na jugu.
U Panonskoj nizini Gepidi i drugi germanski narodi se nakon više od desetljeća zajedničkog života
ne mogu više razlikovati od Avara, od srednjoavarskoga vremena. Posebno je u kasnoavarskom vremenu
prisutno potpuno pretapanje i gubitak vlastitog identiteta, oni se više kao Germani nigdje ne spominju.
Kada je riječ o prostoru šumske i šumsko-stepske zone istočne Europe ti procesi vezani uz odumiranje
jedne kulture i teorijsko prihvaćanje obrazaca ponašanja druge mogli su trajati duže od sto godina
(otprilike između 375./400. i 500.). Unatoč različitim teorijskim pristupima i domišljanjima bez čvrstih
dokaza o kontinuitetu potraga za izravnim precima ranih povijesnih Slavena u nosiocima Černjahovske i
Pševorske kulture nije donijela pozitivne rezultate. Tako osmišljeni procesi ipak se ne mogu dokazati jer
se ne može dokazati da se u okviru nesumnjivo etnički nekompaktne Černjahovske kulture nalaze također
neke skupine protoslavenskog ili praslavenskog stanovništva. Jer ako su te veze postojale, one ipak nisu
mogle odigrati nikakvu odlučujuću ulogu u konačnom procesu kristalizacije ranosrednjovjekovnog
slavenskog kulturnog modela. Iz tih se procesa isključuje i Pševorska kultura.
Potkraj 4. st. stvorila se mogućnost zauzimanja južnih dijelova Ukrajine teorijski od nekog
„protoslavenskog“ stanovništva, no te procese arheološki nalazi jednoznačno ne potvrđuju. Od
Černjahovske i njoj susjedne Kulture karpatskih kurgana, prema K. Godłowskom, preuzima se vrlo malo
kulturnih elemenata, to znači jedino oni koji su mogli biti lako adaptirani jednostavnijom i manje razvijenom
kulturnom te gospodarsko-društvenom strukturom protoslavenskog stanovništva. U novije doba preci
Slavena ponajviše se traže na području Kijevske kulture.

Prema M. Kazanskom u specifičnoj situaciji povećane vojne napetosti, u vrijeme velike seobe
naroda, mala kraljevstva grade se na principu vojne organizacije te u njima glavnu ulogu ima stroga
pokornost kralju (vođi), klanu (obitelji), koji čine takvo kraljevstvo, što je dobro vidljivo među Germanima
u hunsko doba. Ti ljudi u početku često biraju vođu, ali zadržavaju pravo uklanjanja ili čak jednostavno
ubijanja kralja, jer je on, prije svega, vojni vođa (ostale su mu funkcije sporedne), objedinjujući lik, oko
kojeg se okupljaju raznoliki ljudi – stvarna podrška njegovoj moći. Prema H. Wolframu taj oblik
organizacije često se povezuje s prvom vrstom etnogeneze. Etničko podrijetlo vojnika, kao i ostalih

48
subjekata je sekundarno. Sudbina takvih formacija stvorenih za rat u potpunosti ovisi o vojnom uspjehu i
uspjehu vođe, stoga su takva okupljanja, mala kraljevstva, vrlo kratkotrajna. Nadalje M. Kazanski smatra
da su dva takva mala kraljevstva u drugoj polovini 5. st. mogla postojati u kijevskom okrugu i vjerojatno u
Olbiji na Crnom moru, gdje su u ostavama nađeni predmeti tipični za kneževsku barbarsku civilizaciju
doseljenih naroda, prije svega Germana, a nisu karakteristični za nomade posthunskog doba te takve
stvari još uvijek nisu poznate kod Slavena. Prema navedenom autoru arheološki materijal
istočnogermanskog podunavskog porijekla na istoku Europe može se povezati s povlačenjem Huna
nakon poraza i istjerivanja iz Panonske nizine poslije poraza na rijeci Nedao 454. te s njima vjernim
saveznicima, među kojima se u izvorima spominju Angiskiri. Zbog svoje vrlo labave strukture
kasnoantička kraljevstva nemaju potencijal za duži opstanak i formiranje jake državne strukture.
Nadalje, prema Kazanskom su postojala dva seobena, gotovo istodobna vala od zapada prema
istoku. Prvi je povezan s povlačenjem Huna i njihovih odanih saveznika, a drugi s borbom za „hunsku
ostavštinu", a to se uglavnom odnosilo na šumsku zonu u kojoj je zabilježen niz „istočnogermanskih“
predmeta. Ti predmeti često se pojavljuju u kombinaciji sa slavenskim i baltskim kulturnim elementima. U
tom ratnom sukobu u pricrnomorskoj šumskoj i šumsko-stepskoj zoni nastaje velik broj utvrđenih naselja,
a u nekima su od njih zabilježeni slojevi vatre te tragovi razaranja. Upitno je tko je tome pridonio: Germani
ili možda ipak Slaveni i Balti u ekspanziji?
Prema M. Kazanskom proboj spomenutih stranih skupina u šumsku zonu vjerojatno je pridonio
konsolidaciji lokalnog stanovništva (dakle slavenskog), ubrzao proces pojave vojničkog sloja u njemu, što
je jasno vidljivo, na primjer, u predmetima iz groblja u Rjazan´ na Oki, gdje se do 5. st. formira prestižni
vojni pogrebni obred u kojem se koristi velik dio stranih kulturnih elemenata, a znatan broj grobova sadrži
oružje i konjsku opremu. Grobovi s pokopanim konjima i/ili konjskom opremom poznati su među drugim
„šumskim“ narodima, osobito među Estima, ali i Slavenima u okviru Praške kulture te su povezani s vojnim
pogrebnim običajima. U isto su vrijeme na Oki zabilježeni pokopi vojnih vođa, kao i izravne zapadne
pozajmice u prestižnim vojnim odijelima te oružju. Općenito je, prema M. Kazanskom, prisutnost alohtonih
elemenata u vojnoj supkulturi pouzdan znak raspodjele ratnika kao društvene skupine. U šumsku zonu
istočne Europe je prema M. Kazanskom Germane, ali i Slavene i zapadne Balte moglo privući krzno i
trgovina krznom, jer je krznena odjeća postala moderna te je bila tražena po cijeloj Europi, uključujući i
Konstantinopol, koji Slaveni nazivaju Carigrad. Navedena rekonstrukcija zbivanja čini se mogućom, no
ona ostaje na razini hipoteze jer je nije moguće dokazati.

Blizina crnomorskih stepa Panonskoj nizini i nekoliko zabilježenih prodora Huna prema svojoj
napuštenoj zapadnoj domovini mogli su također dovesti do upotrebe i lokalne proizvodnje tada vodećih
tipova predmeta, prije svega lučnih fibula i pojasnih kopči. Trgovina i međusobni odnosi nikada nisu bili
prekinuti, možda su nastavljeni i onda kada je većina nositelja Černjahovske kulture otišla prema zapadu.
Gepidi koji graniče s novim hunskim područjem na istoku bili su prije toga njihovi vjerni saveznici, a potom
nositelji ustanka protiv Huna. Oni su most između istoka i zapada, održavaju veze sa svojim germanskim
susjedima, kao i sa Slavenima u napredovanju prema jugu i zapadu, te s dalekim Baltima na sjeveru
odakle im dolaze jantarne perle. Možda su se s njihova naseobinskog prostora distribuirali predmeti, prije
svega rovašene lučne fibula, prema istoku, ali isto se tako dio proizvodnje mogao prebaciti na rimski
teritorij, kamo su se povukli mnogi narodi, te otuda distribuirati na nova tržišta. Ne treba uvijek pomišljati
na seobene valove kod pojave određenog tipa predmeta, pogotovo onda kad je riječ o ljudima koji bez
obzira na različite kulturne modele i ponašanja u prostoru ipak pripadaju sličnom svjetonazoru, ali isto
tako mijenjaju oružje i opremu zbog održavanja obrambene spremnosti ili navalne moći te nošnju u skladu
s trendovima.
Stanovnici šumske i šumsko-stepske zone tijekom prijelaza 5. u 6. st. ubrzano se mijenjaju na
vojnom planu. Prije iako slabije naoružani i odjeveni, pružali su otpor jačima te su se usuđivali i napadati.
Nesumnjivo su sadašnju situaciju iskoristili narodi u prijašnje vrijeme potisnuti prema istoku, ponajviše
Slaveni, a njihovo kretanje prema zapadu nije zaustavila povratna hunska seoba. Vojnički sloj imali su i

49
prije hunskog doba, on se spominju u izvorima, ali nije vidljiv u načinu pokopa. Neki od njih počet će u
znatno kasnije dob, pod utjecajem susjednih naroda, prilagati više predmeta u grobove, među njima
opremu i oružje. Lučne fibule i kopče te drugi ukrasni i upotrebni predmeti na nošnji došli su do njih
praćenjem mode u šumskoj zoni i one u daljim krajevima.

50
 C. Kraj kasne antike

a) Pokreti prema Rimskom Carstvu i donjem Dunavu – situacija u Pricrnomorju

Potkraj 5. i početkom 6. st. mijenja se etnička slika ne samo u šumskoj i stepskoj zoni istočne
Europe već se utjecaj i val novih naseljenika, ali ponajviše pljačkaških odreda, širi dalje sve do
sjeveroistočnih dijelova Karpatske kotline, prema Visli, donjem Dunavu i na područje Carstva. O tome
dobro svjedoče povijesni izvori.
Grobovi u kojima se prakticira inhumacija prema svojem inventaru pripadaju „istočnogermanskom
kulturnom krugu“, ljudi se odijevanju poput različitih skupina stanovništva u istočnom dijelu Crnog mora,
a druge su analogije u karpatsko-podunavskoj zoni. Podrijetlo takvih običaja može se pratiti do
Černjahovskog doba, ali treba uzeti u obzir različite naknadne oblike političkog djelovanja, doseljavanje,
saveze itd., koji su se odvijali od 5. do 7. st. Uz obične uparene fibule, nizu populacija u Dnjepru nije bio
tuđ običaj nošenja dviju različitih vrsta fibula, barem tijekom druge polovine 5. do 7. st. A. K. Ambroz je
smatrao da prototipovi dnjeparskih fibula iz 7. st. imaju svoje podrijetlo u Podunavlju. Inhumacija nije samo
obilježje područja Penkovske kulture te se ona pojavljuje uz istočne obronke Karpata i na području Praške
kulture. One se mogu povezati sa zonama u kojima se očuvala Černjahovska baština te sa zonama pod
utjecajima stepsko-nomadskih kultura, a nije prisutna na Koločinskom i Tušemlja-Bancerovščina prostoru.
Spomenici su raznoliki. Svaka je skupina dala specifičan doprinos, a jugoistočna orijentacija grobova
rijetka je u stepskoj zoni. Nositelji su uključeni u složen sustav kulturnih odnosa te se ne mogu
generalizirati kao „Slaveni", „Germani" ili „nomadi". Prema I. O. Gavrituhinu registrirano je devet takvih
lokaliteta na kojima se prakticira inhumacija u Podnjeparskoj regiji: Volobuevka (druga polovina 5. st.),
Ljubovka (druga polovina 5. st. do prvih desetljeća 6. st.), Martynovka (stariji predmeti / unutar 6. st.
prototipovi podunavske tadicije), Lihačevka (druga polovina 5. do prve polovine 6. st.), Babiči (5. – 7. st.),
Sumy-Sad, grob 4 (5. – 6. ili 7. st.), Maksimovka (5. – 7. st.), Čulakovka, kurgan 38/1896 (5. – 7. st.),
Konstantinograd/Krasnograd (druga polovina 5. st. do prvih desetljeća 6. st.). Njima treba pridružiti
enklavu kasnočernjahovskog stanovništva između Karpatskoga gorja i Pruta.

Stepe sjeverno od Crnog mora između 480. i 530. nastanjivali su Hunuguri/Onoguri, tj. pridošlice
Bugari pomiješani s Hunima. Oni češće u prvoj polovini 6. st. prodiru na rimski teritorij, kao što su to prije
njih činili povratno doseljeni Huni nakon istjerivanja iz Panonske nizine. Oko 550. Kutriguri smješteni
zapadno od Azovskog mora zauzimaju cijelo Pricrnomorje, stavljaju Bugare pod svoju kontrolu te
započinju konstantno prodirati na carsko područje. Istočno od njih smješteni su s njima srodni Utiguri.
Različite konjaničke stepsko-nomadske narode antički pisci teško razlikuju, najprije spominju bugarske,
a onda kutrigurske napade, naposljetku avarske, sve najčešće ipak nazivaju Hunima, kao da su im svi
isti.
Približno u isto doba započinju slavenski i antski napadi. Oni su započeli u prvim desetljećima 6.
st, oko 535. približavaju se Solunu, a do sredine istog stoljeća razmiljeli su se po cijelom Iliriku, Traciji i
Grčkoj. Postoje pretpostavke da se u izvorima spomenutim Getima (Getae equites) također vide Anti
(Slaveni). Oni prema Marcelinu Comesu 517. i 530. provaljuju u Makedoniju (Macedoniju), Tesaliju i Epir.
O razmjerima pustošenja piše Prokopije iz Cezareje. On spominje velik broj ubijenih i zarobljenih te da su
cijeli krajevi pretvoreni u skitsku pustinju. Godine 545. Slaveni su napali Ilirik, ali su ih porazili marširajući
Heruli. Godine 548. prodiru sve do Drača i osvajaju mnogobrojne utvrde koje nitko nije branio, napadi se
nastavljaju 550. kad sa značajnijim snagama opsjedaju Solun, ali odustaju od opsade pred dolaskom
rimske vojske te kreću pustošiti Dalmaciju. U to doba Prokopije se pita pomažu li Slaveni gotskom kralju
Totili? Može se pretpostaviti da ostave novca skrivene između 548. i 551. iz Ilirika svjedoče o tim
provalama. Njihove vojne kampanje nastavljaju se u drugoj polovini stoljeća. U ožujku 559. provalili su
Kutriguri pod vodstvom Zabergana u Traciju i preko Makedonije u Grčku. Drugi odred stigao je do dugog
zida.

51
 Zanimljivo je da Slaveni, Anti i Huni neovisno jedni o drugima sudjeluju u pohodima, ali da i među
njima postoje sukobi. Tako je zabilježeno da su Slaveni porazili Ante. To je vrlo važan podatak koji nam
govori o tome da su Slaveni, iako nejedinstveni te podijeljeni na manja kraljevstva, bili sposobni poraziti
savez koji je nesumnjivo u kasnije doba odigrao vrlo važnu ulogu u povijesti pricrnomorske šumsko-
stepske zone. Očito se tada Anti nisu mogli nositi sa slavenskom moći pojedinih njihovih saveza. Vlaški
Slaveni oduprijet će se kako Rimljanima tako i Avarima, stoga je vrlo vjerojatno riječ o moćnom društvu
na granici Carstva. Morala je, uz zajednički jezik, koji je posvjedočen od antičkog pisca, među njima
postojati neka značajna razlika. Prokopije iz Cezareje će kasnije dometnuti da su u vezi s epizodom s tzv.
lažnim Hilbudom uzajamno stupali u pregovore te bez straha komunicirali.
Anti su također samostalno napadali Carstvo, a prvi je napad zabilježen na početku vladavine
cara Justina I. (518. – 527.). Tada su napali Traciju, a poraženi su od stratega Hermana. Od 530. do 545.
strateg Tracije Hilbuda čuva dunavsku granicu kako je ne bi prelazili Huni (Bugari), Anti i Slaveni. Car
Justinijan 533. nosi naziv Antski, što znači da ih je pobijedio. Isti naslov pojavit će se kod Justina II.,
Tiberija i Mauricija, a posljednji put kod Heraklija I. 612. U vrijeme Justinijanove vladavine Anti će postati
njegovi saveznici. Prokopija iz Cezareje je zapisao da im je nuđeno mjesto za naseljavanje u oblasti grada
Tirisa (Tira?) na ušću Dnjestra te im je obećavana pomoć i zlato s obvezom da štite Carstvo od navale
Bugara (Huna) koji su provalili netom prije toga 544. Nije jasno jesu li ponudu prihvatili, ali je izvjesno da
je rimska pomoć kretala prema Antima. Stoga na njihovu teritoriju valja očekivati rimsko oružje i opremu.
Oni će vrlo dugo ostati njihovi saveznici pa i onda kada Avari, oko 560., sve njihove južne i zapadne
susjede stave pod svoju kontrolu, a njih teško oštete u ratnom pohodu. Nije jasno je li se to dogodilo s
rimskim dopuštenjem jer su Avari u međuvremenu također postali njihovi saveznici.

Slaveni koji su porazili Ante izvjesno su vrlo moćni, stoga podatke iz Pseudo-Mauricijeva
Strategikona treba promatrati u tom svjetlu. Iako vjerojatno u početku slabije naoružani, morali su nakon
određenog doba posjedovati bolje oružje te savladati određenu napadnu taktiku, inače ne bi bili sposobni
ne samo napasti nego se ni uspješno oduprijeti rimskim regularnim trupama. O tome postoje mnoga
svjedočanstva, zapisi o pohodima i ratovima, o uspješnom srazu s moćnim neprijateljem. Materijalni
ostaci na njihovim potencijalnim staništima, njihova arheološka kultura, o tome gotovo ništa ne svjedoče.
Tek velika groblja u kojima se prakticira incineracija na području današnje Vlaške nizine u Rumunjskoj
posredno svjedoče o njihovoj mnogoljudnosti. U tamošnjim grobljima nalaze se samo različite željezne
fibule s podvijenom nogom, lučne fibule, kopče drugi predmeti ponajviše prisutni u ženskoj nošnji i nađeni
u grobovima žena. Muški grobovi najčešće su bez metalnih priloga. O tome kako je taj materijal došao
među njih postoji više razmišljanja. Prije svega u ranije doba on je, kako je već rečeno, vjerojatno došao
preseljenjem određenih skupina na istok, ali ipak ponajviše trgovinom. Nije jasno jesu sva ta groblja
vezana uz Slavene ili tu treba tražiti spomenute Ante, budući da se na više mjesta pojavljuje biritualnost.

Pripadnici slavenskog „srednjeg“ staleža u svoju su nošnju uvrstili predmete tada još uvijek česte
na germanskom i rimskom području. Ne treba ispustiti iz vida da se Gepidsko Kraljevstvo nalazi u njihovu
susjedstvu i da ono nije izgubilo ništa od svoje snage u prvoj polovini 6. st. te je zasigurno jedan od
posrednika u trgovini između istoka i zapada. S druge strane zabilježeno je da se na području istočne
Europe započelo s vlastitom izradom lijevanih lučnih fibula. To je očito posljedica težeg nabavljanja robe
sa zapada, ponajviše uslijed tamošnje promjene nošnje i mode, ali i nesumnjivo potražnje koja se ne
može zadovoljiti samo uvozom. Tržište istočne Europe prihvatilo je određeni tip metalnih ukrasa za
tradicionalnu nošnju sa zakašnjenjem, stoga će se u tome područje takva moda zadržati najdulje. Onoga
časa kada su napustili izolaciju šumske zone, sva zapadna dobra bila su im na raspolaganju. Relativno
malen broj rovašenih lučnih fibula na njihovu području svjedoči o tome da je njihova materijalna kultura i
njihov odnos prema dobrima ostao nepromijenjen. U ranije doba, tijekom 5. i 6. st., nisu polagali u većem
broju metalne predmete u grobove, stoga to ne čine u većem broju ni tada kada su vjerojatno uslijed
prodora i pljačke na zapadu u mogućnosti više toga deponirati. Prije to nisu činili vjerojatno zbog slabe

52
dostupnosti predmeta i nedostupnosti drugih resursa. To ih je poticalo na pojačano recikliranje i pažljiviji
odnos prema metalima. Oni zbog izoliranosti sve recikliraju, ništa ne bacaju. Njihov odnos prema mrtvima
i pogrebnoj kulturi ostao je očito nepromijenjen, ali će se ipak, što zbog egzogamnih veza, što pod
utjecajem konjaničkih naroda, što zbog blizine rimskog teritorija i kršćanstva, početi mijenjati.

Na području Vlaške nizine i Moldavije uspostavlja se specifična kultura koju zbog određenih odlika
obično vežu uz Slavene. Ona se naziva Ipoteşti-Ciurel-Cândeşti u Vlaškoj nizini i Costişa-Botoşana
kultura u Moldaviji. Te kulturne skupine pokazuju da se na navedenom području dogodio susret
istočnoeuropskih slavenskih i antskih pridošlica s kasnoantičkim stanovništvom, s izbjeglicama s
gepidskog teritorija i teorijski s velikim brojem zarobljenika deportiranih na slavenski teritorij. U svakom
slučaju razvija se određena nova kultura, blago izmijenjena, na od Slavena novozauzetom teritoriju. Nju
karakteriziraju sela s najviše dvadeset poluukopanih kuća s pećima u kutovima i gradnjom od tesena
građe. Sličan proces izmjene kulturnih utjecaja odvijao se nekoliko stoljeća prije kad su isti prostor
zaposjeli Goti. Tada je tamo nastala Černjahovska Sîntana de Mureş kultura. Taj teritorij dobro je poznat
i opisan u povijesnim izvorima. On je poprište sukoba pa i intervencije rimske vojske izvan vlastita
teritorija. Slaveni prodiru duboko na rimski teritorij iz godine u godinu te se vraćaju u svoju domovinu s
različitim dobrima, plijenom. Gotovo ništa od toga nije nađeno u istraživanjima, tek pokoja fibula, kopča i
sitan predmet. Ili zlato nisu nosili, deponirali u grobove, ili je ono nestalo u kasnijim sukobima i
pljačkanjima Avara koji su ih napali upravo zbog toga što su na svome teritoriju bili u posjedu velikog
bogatstva? Da nema tih podataka iz izvora, zaključili bismo da je riječ o siromasima o kojima nešto
svjedoči samo lonac te pokoji metalni predmet. Ako su goli, jadni i slabo naoružani, kako mogu činiti
razbojstva i poduzimati opsežne i vrlo zahtjevne pohode? Arheološki su još uvijek većinom
neprepoznatljivi.
Kako nam je njihova materijalna kultura nepoznata, teorijski možemo pomisliti da je nošnja
njihovih žena, deponiraju se predmeti samo u ženskim grobovima, slična Romankama. Slaveni očito vrlo
brzo kopiraju sve ono s čime se susreću. Čini se da se u tom procesu nošnja njihovih žena ubrzo mijenja.
Oni se pojavljuju upravo u kritičnom vremenu kada jedna nošnja koja je tražila fibulu zauvijek odlazi u
prošlost. Takva nošnja bila je u uporabi još od kasnoga brončanog doba, preko latenskog doba do
povijesnog vremena. Tražila je obično jednu ili dvije fibule u gornjem dijelu tijela te jednu ili više manjih
fibula u drugim dijelovima nošnje. Haljina je bila opasana kopčom kao neizostavnim dijelom nošnje te se
na tom dijelu također u tvo doba pojavljuju male lučne fibule.

Na rimskom teritoriju nosi se pojas, cingulum. On ne traži kopču, ali može doći s njom. Neko
slično rješenje moralo je postojati u njihovoj staroj domovini jer su kopče i fibula vrlo rijetke, ali postoje.
Pojavljuju se, dakle, novi krojevi koji više ne traže fibule te ona mijenja mjesto na nošnji. Vrlo vjerojatno
visoki staleži preuzimaju, pljačkaju, otimaju, upravo takvu žensku nošnju, a u ansamblu s takvom nošnjom
pojavljuje se nakit, naušnice, kvalitetno izrađene naušnice od plemenitog metala. To je moda „diktirana“
iz Konstantinopola, ona je bila vidljiva u provincijama poharanim Slavenima. Ta moda postat će statusni
simbol, nakit i naušnice (često nošene kao sljepoočničarke) malo-pomalo počinje se pojavljivati u
različitim kontekstima. Metalni ukrasi nisu presudni za novu opravu pa ih stoga ne treba očekivati u
grobovima u većem broju. S vremenom one će postati apsolutni indikator slavenske prisutnosti.
Nesumnjivo se uz one koje prihvaćaju novi kroj dalje nalaze i one tradicionalno odijevane. Njihova će
kultura odijevanja biti indikator visokog i srednjeg staleža u šumsko-stepskoj i šumskoj zoni istočne
Europe još više od stotinu godina. Na našu žalost još je dalje dominantno prisutan trend većinom
neizlaganja metalnih predmeta vatri na lomači prilikom spaljivanja pokojnica, stoga metalni predmeti i
dalje neće biti čest nalaz. Predmeti će se stoga nalaziti ponajviše u ostavama ili u na brzinu napuštenim
naseljima. Povijesni izvori spominju mnoge skupine koje se zaletavaju na Carsko Područje, a mi ih uopće
ne možemo identificirati, za što mora postojati neko racionalno objašnjene. Uostalom, ni Romane ne
možemo opisati baš na temelju deponirane materijalne kulture u grobovima, o njima većinom svjedoče
neki drugi sačuvani spomenici. Sa Slavenima je problem u tome što s jedne strane imaju arheološki vrlo

53
teško prepoznatljive obredne običaje, a s druge strane ne grade čvrste građevine. Oni se ponašaju vrlo
racionalno, u skladu s okolnostima. Čemu ulagati u čvrstu gradnju i opremu doma kad se na određenim
područjima ne misle zadržati dulje vrijeme. Prokopije iz Cezareje piše da žive u siromašnim kolibama,
koje su jako raštrkane, da svaki od njih i po više puta promijeni mjesto boravišta. Veliki su prostori
napušteni pa nema potrebe da se na iscrpljenoj zemlji duže zadržavaju. Svaka generacija ima priliku
živjeti drugdje, neprestano su u pokretu, čemu onda graditi bolje kuće. To je nepotrebno trošenje resursa.
Oni su zapravo vrlo ekonomični i racionalni.

Između 537. i 547. zabilježeno je da se Slaveni, Anti i Huni (Bugari) nalaze uvojačeni u rimskim
postrojbama, ratuju na Kavkazu, u Italiji s Gotima te ih se smatra vrsnim ratnicima. Od 536. Anti, Slaveni
i Huni spominju se u postrojbama vojskovođe Belizara u ratu i Italiji. Njima je vrlo često namijenjen rod
vojske konjaništvo. To nam također govori o njihovoj vještini, prilagodljivosti, ali i o istom već ranije
viđenom obrascu kad su se Goti pojavili u blizini rimskog teritorija. Rana faza njihova međusobnog života
obilježena je sukobima, ali vrlo često dio „barbara“ Rimljani pridobivaju da prijeđu u njihovu službu. Da
nisu bili dobri ratnici, Rimljani to zasigurno ne bi činili. To će dalekosežno utjecati na razvoj tih zajednica
jer će se njihovi pripadnici bolje upoznati ne samo s Carstvom, njegovom vojskom, tehnologijom, već i s
različitim zemljama, potencijalnim mjestima za preseljenje.

Dolaskom Avara većina tih naroda i svi nomadi u Pricrnomorju ušli su u njihov savez šezdesetih
godina 6. st. Jedino su im se uspješno suprotstavili Anti te nešto kasnije Slaveni u Vlaškoj nizini. Oni su
očito bili najborbeniji. Mnogi su došli pod njihovu vlast, a velik dio pobjegao je od njih na isti način kako
su to ranije pred Hunima činili Germani.
Približavanjem Turskog Kaganata 576. – 580. većina tamošnjih naroda i Avari napustit će
pricrnomorske stepe, na rubu turskog imperija spomenut će se Utiguri, prije u savezu s Avarima, potom
Alani koji su tada u savezu s Turcima. Antski savez ipak je opstao na rubu Turskog Kaganata. U
posljednjim desetljećima 7. st. tim se područjem širi saltovska kultura ponajviše vezana uz prodor Kazara.

54
 b) Prodor prema zapadu

Zahvaljujući analizama arheoloških izvora K. Godłowskog, kao i drugih arheologa poput M.

Parczewskog koji su opisivali seobene valove, znamo da je do 500. kroz teritorij znatnog dijela istočne i
srednje Europe prošao val naglog slabljenja te nestanka kulturnog i naseljeničkog sustava koji je nekoliko
prethodnih stoljeća kulturnu provinciju činio vezanom uz jake antičke utjecaje. Prema njima ta kulturna
provincija obuhvaćala je cijeli Barbaricum od gotskih zemalje na obalama Crnog mora do sjedišta raznih
germanskih naroda u slivu Labe, a taj raspad i nestanak dotadašnjih struktura nije dotaknuo
istočnoeuropsku šumsku zonu ni područje naseljeno Baltima. U baltskom području, uz donji tok rijeke
Visle uzduž Baltičkog mora, u to se vrijeme razvija tzv. Olsztynska kultura s jakim istočnogermanskim
kulturnim elementima. Uz ušće Visle Jordan smješta Vividarijce (Vidivarijci) koji su se, sastavljeni od
različitih plemena, tu sklonili, pronašli svoje utočište i formirali narod. To je lijep primjer iz pisanih izvora
kako se formira novi narod!

Slabljenje stare naseljeničke strukture se prema zapadu može vidjeti:

a) u Ukrajini i Moldaviji (promjene su vidljive na prijelazu 4. u 5. st.)
b) jugoistočni, južni, a djelomično i zapadni dio današnje Poljske (tijekom prve polovine 5. st.)
c) u istočnoj Slovačkoj (potkraj 5. st.)
d) u središnjoj Poljskoj (potkraj 5. st. ili čak početkom 6. st.)
e) u baltičkom Primorju, Pomeraniji (u prvoj četvrtini 6. st.),
f) u Češkoj (oko polovine 6. st.), a u južnoj Moravskoj do posljednjih desetljeća 6. st.
g) do rijeke Labe potkraj 6. st. ili početkom 7. st.

Germanski nalazi velike seobe naroda i kontakti između Slavena i Germana na području istočne
i zapadne Slovačke započeli su prema G. Fuseku i J. Zabojniku potkraj 5. st. U južnoj Moravskoj
langobardski nalazi zadržavaju se do osamdesetih godina 6. st., otprilike do vremena kad završava
njihovo iseljavanje u Italiju. Uništenjem Tirinžana i Varna (594.) napuštena su naselja istočno od rijeke
Saale. Cijeli je taj prostor istočno od tzv. saksonskog limesa pust ili vrlo slabo naseljen.

Ponajviše se slavenski prodori prema zapadu prate proučavanjem tzv. praških posuda,
datiranjem lokaliteta ponajviše putem dendrokronološke metode koja se pokazala pouzdanijom u odnosu
na radiokarbonsko datiranje i analizu peludi. Treba uzeti u obzir da je, kad su u pitanju tzv. praške posude,
riječ o širenju ne osobite forme ili čak o pojavi slične forme u isto vrijeme na različitim mjestima s tim da
veza između njihova postanka nije jasna. Ono što je sigurno jest da ne možemo svaki tzv. praški lonac
povezivati sa Slavenima; za to je ipak potreban širi kontekst. Čak ni njihova pojava u grobovima sa
spaljenim ostacima pokojnika nije siguran znak slavenske prisutnosti jer se teorijski isti obred može vezati
uz neke Germane, recimo Sase, koji još nisu prešli na inhumaciju.

Prema K. Godłowskom na zapadnim su se područjima postupno pojavile ranoslavenske skupine

koje prezentiraju model posve različit od onog dominatnog na tome području. Stoga opisani redoslijed
činjenica, prema K. Godłowskom, možemo pojasniti zamjenom starog stanovništva novim, slavenskim.
Dodali bismo zamjenom stanovništva čija je „kultura", odnosno kulturni model vezan uz antičke kulture,
zamijenjen kulturnim modelom značajnim za kulture šumske i šumsko-stepske zone istočne Europe. S
tim da te kulturne granice ne moraju biti uvijek jako naglašene. Među njima teorijski mogu biti pripadnici
drugih jezičnih zajednica, koje se nisu održale do povijesnog doba. To se razdoblje početka i rane
slavenske prisutnosti u arheološkoj literaturi jednostavno naziva ranoslavensko vrijeme, a kulture se
obilježavaju kao Ranoslavenska kultura. U okviru nje spominje se tzv. Sukowski tip ili Sukowska
kultura (također kultura Sukow-Dziedzice) čiji se nalazi identificiraju sjeverno od tzv. praške kulturne
provincije. Prisutan je velik problem njihova interpretiranja, ali i identifikacije, jer su vrlo velike sličnosti s

55
predslavenskim supstratom. Stoga se otvara novo pitanje jer nam njihova ostavština, unatoč vrlo velikoj
međusobnoj sličnosti, a evidentnoj razlici prema srednjoeuropskim i kulturama zapadne Europe, ne može
odgovoriti na pitanje imaju li oni isto ili slično porijeklo ili su se samo u određeno doba našle na istom ili
sličnom prostoru. Na kraju ostaje i otvoreno pitanje pripadaju li one uopće Slavenima te jesu li ti Slaveni
isti, pripadaju li istim narodima.
Prema M. Duliniczu područje između Odre, Labe i Visle bilo je slabo naseljeno Slavenima još
potkraj 6. i početkom 7. st. Prema arheološkim podatcima najraniji slavenski nalazi datiraju u
Velikopoljskoj i Kujaviji (Kujawy) iz 7. st.; iz Saske (Sachsen) potječu iz 7. st., iz Pomeranije,
Brandenburga i Mecklenburga-Vorpommern iz druge polovine 7. st, a oni iz Schleswig-Holsteina i Donje
Saske (Niedersachsen) još su kasniji te potječu tek iz 8. st.

Povijesni su izvori dosta nedorečeni. Imamo podatke o povratnoj seobi Herula te njihovu prolazu
kroz sve slavenske zemlje, imamo podatke da je među Slavene izbjegao (H)Ildigis, a Teofilakta Simokate
navodi da su tri zarobljena Slavena 592. (?) ispričala da potječu „s kraja zapadnog oceana“. Identifikacija
zemalja na koje se odnose ti navodi nisu do sada opće prihvaćeni, postoje različite teze, a neki sumnjaju
općenito u njihovu vjerodostojnost.
Prva dva avarska vojna pohoda na Franačku zbila su se 561./562. i 566./567. Prigodom drugog
pohoda zarobili su kralja Sigiberta, ali su ga pustili u zamjenu za potrepštine i hranu. To bi moglo svjedočiti
u prilog tomu da se na svom pohodu nisu imali od koga opskrbiti, odnosno da su velik dio puta prolazili
kroz napuštenu zemlju. Moguće je da je od rijeke Visle na zapad zemlja bila slabo naseljena, odnosno da
su otprilike do nje bila slavenska naselja. Prema povijesnim podatcima čini se da se Slaveni pojavljuju na
granici Franačke, Saske i Tiringije već u posljednjoj trećini 6. st., a arheološki podatci potvrđuju nešto
kasnije vrijeme. Treći avarski pohod do rijeke Labe zbio se 595./596., vjerojatno kao protureakcija na
franačko-bavarske akcije u dolini rijeke Drave. Njihov veliki marš s druge strane Karpatskog gorja doveo
je do stavljanja mnogih slavenskih naroda pod njihovu kontrolu. Također se može pretpostaviti da je taj
prodor mogao dovesti do toga da su neki slavenski narodi pred njima izbjegli prema zapadu, sjeveru i
istoku Europe. Vjerojatno se zbio sličan efekt kao i kod hunskog prodora u Europu dva stoljeća ranije.
Tome posredno svjedoče izjave triju Slavena s kitarama koje spominje Teofilakt Simokata. Oni su
posvjedočili da je avarski kagan darovima mamio slavenske vođe da mu se pridruže, ali oni su to ljubazno
odbili zbog daljine puta. Kao i kod Huna u ranije doba, neki su prisilno došli pod avarsku vlast, neki su
pobjegli pred njima, neki su se sami pridružili iz koristi, a neki koji su to mogli, zbog daljine su odbili svako
sudioništvo s njima.
U prvu polovinu 7. st. datiraju se borbe Franaka i Slavena, pobjeda Samovih Slavena kod
Wogastisburga (Wogastisburc) 631. (?) nad franačkom vojskom Dagoberta I. Slaveni koji su pobijedili
Franke bili su prije toga avarski saveznici i podložnici. Jedan od razloga pobune prema franačkom je
kroničaru Fredegaru taj što su Avari svake godine zimovali kod Slavena te iskorištavali njihove žene i
kćeri, a uz to su trpjeli i mnoge druge terete. Napokon im je to dojadilo te su podigli pobunu kad je avarska
sila bila daleko na jugu. Moguće je da se potvrde za takvu situaciju mogu naći u postojanju tzv. avarskih
namjesnika na „germanskom“ groblju u Kölkedu. Fredegar izvješćuje da su Samovi Slaveni više puta
vodili bitke protiv Avara (Huna) i da su uvijek pobijedili.
Savezom je vladao knez Samo (623. – 658.) prema izvorima franački trgovac (sic?) koji je pobio
mnoge druge franačke trgovce, a njihova dobra opljačkao. Nakon toga franačkog poraza sorapski će se
vođa Dervan pridružiti Samovu savezu (Samovo Kraljevstvo), a prije toga je, prema Fredegaru, duže
vrijeme bio pod franačkim kraljevima. Nakon franačkog poraza Samo je napao Tiringiju pod franačkom
vlašću. Nakon njegove smrti savez se doskora raspao, a to je donekle u vezi s obnovom avarske moći u
Podunavlju i njihovu okretanju prema zapadu. Slaveni su najkasnije od početka 7. st. već daleko na
zapadu, ali za to nema čvrstog dokaznog materijala izvan Češke kotline i Polablja. Iz Češke potječe, uz
mnogobrojna nalazišta praškog tipa, velik broj predmeta datiranih u drugu i treću trećinu 7. st. koji
pripadaju istočnoeuropskom (penkovskom) i srednjopodunavskom području, kao što je zamijećen veći
broj kasnoantičkih/ranobizantskih nalaza. U Češkoj je nađeno više fibula: (Werner tip IIB, eventualno IID)

56
vjerojatno u manjoj ostavi s drugim metalnim predmetima u Mĕstec Králové, a na lokalitetima Kozojedy-
Dřevíč i Liteň one koje pripadaju tipovima Werner IC i IIA te imaju paralele na groblju u Sârata-Monteoru
i Lučistoje na Krimu, to su najzapadniji takvi nalazi. Nema sumnje da se na tim najzapadnijim lokalitetima
mogu povezati sa seobom slavenskog stanovništva s istoka. Granice teritorija Samova saveza nisu
utvrđene, okvirno se njegov teritorij proteže od današnjeg Brandenburga i Saske na sjeveru do Koruške
na jugu.
Teško je pomiriti povijesne izvore koji govore o Slavenima u tome dijelu Europe oko Labe i Saale,
na granicama Franačke i Saske sve do Danske na sjeveru s arheološkim podatcima koji upućuju na nešto
kasnije doba njihova naseljavanja. Isti problemi pojavit će se kod interpretacije vremena naseljavanja
Slavena na jugu Europe.

57
 IV. Slaveni kroz prizmu arheoloških kultura u povijesnim vremenima

A. Arheološke kulture

a) Arheološke kulture i kulturni modeli na istoku Europe

Arheološke kulture pradomovinu Slavena ili pradomovine Slavena danas ponajviše identificiraju
na predjelima istočne Europe, na području južne Bjelorusije i sjeverne Ukrajine. To je područje koje je u
ranije doba zauzimala Kasnozarubinačka kultura, a u povijesno doba Kijevska kultura. Tome području na
zapadu su susjedne Pševorska i Černjahovska kultura te još više na zapadu Kultura karpatskih kurgana.
Arheološki materijal s toga prostora datiran u razdoblje od kraja 4. do sredine 6. st. potvrđuje
postojanje tri kulturne skupine ili tri kulturna modela ljudi. Njihov je način života vrlo sličan, jednostavan,
presiromašan pa se čini kao da je u odnosu na starije zajednice evoluirao u negativnom smislu – tj. prisutni
su recesivni elementi – vidljiv je tehnološki nazadak.

Postoje najmanje tri kulture vezane uz Slavene:

a) zapadna skupina, kultura, kulturni model ili tip dobila je naziv Praška ili ponekad u starijoj
literaturi (ali još i danas) Praško-korčakovska kultura, još i tip Žitomir koji se danas više ne koristi. Praška
kultura poistovjećuje se s u izvorima spomenutim Slavenima (Sclaveni). Taj pojam treba shvatiti u užem
smislu riječi jer su i ostali (Anti i Venedi) Slaveni. M. Kazanski i neki drugi primjenjuju pojam „Sklaveni" na
nositelje Praške kulture, a pod „Slavenima" predmnijevaju sve slavenske narode ranog srednjeg vijeka
koje, npr. bizantski pisci jasno razlikuju od S(c)klavena-Slavena, recimo Ante. Moguće je da su u to
vrijeme postojali i drugi slavenski narodi koji se nisu smatrali Slavenima.
b) jugoistočna skupina nazvana je Penkovska kultura i povezuje se s u povijesnim izvorima
spomenutim Antima i Antskim savezom ili antskim spomenicima (starinama).
c) treća je Koločinska kultura; ona pokazuje najčvršću vezu sa starijim kulturama toga prostora i
moguće je da su njeni nosioci bili Venedi. Neki u njoj vide i Balte te neke druge etnike, a ponajmanje
Slavene. Postoje velike srodnosti s Penkovskom kulturom.

Do oblikovanja tipičnog načina života, istih ili sličnih predmeta, sličnog tehnološkog i tehničkog
dosega došlo je u tim zajednicama, tim trima kulturama, uz značajan utjecaj kultura iz istočnog dijela
srednje i sa sjeveroistoka Europe iz šumske zone, pogotovo s područja Kijevske kulture. Na njeno su
formiranje utjecala i druga područja s drugačijim kulturnim modelom, često spominjana Pševorska,
Černjahovska i Kultura karpatskih kurgana. Sve to staro stanovništvo nije otišlo prema zapadu pa se
njihova naselja, posebno, npr. kasnočernjahovska naselja i groblja, mogu pratiti sve do sredine 5. st. pa i
u kasnije doba. Očito je u ispražnjeni prostor počelo pritjecati stanovništvo, vjerojatno u ranije doba
odbačeno prema istoku i sjeveroistoku Europe. To stanovništvo izbjeglo s različitih strana bit će okupljeno
na jednom mjestu te će sudjelovati u razvoju Kijevske kulture.Postoji velika suprotnost u odnosu na
tehnološki razvoj tih starijih kultura (Pševorska, Černjahovska, Kultura karpatskih kurgana) u odnosu na
navedene mlađe kulture (Praška, Penkovska, Koločinska kultura). Postoji ipak djelomična sličnost s njima
ponajviše vidljiva u načinu pokopa mrtvih većinom vezanom uz obred spaljivanja. Postoje sličnosti u
nekim sferama života između njih, u gradnji kuća i smještaju te oblicima naselja. Tijelo mrtvaca spaljuje
se uz vrlo skromne priloge koji također ponekad posve izostaju prilikom pokopa preostataka u plitku
grobnu jamu. Zbog korištenja toga jednostavnog rituala pokopa grobovi i groblja većinom su nevidljivi,
arheološki teško prepoznatljivi i većinom neubicirani i neistraženi. Takav način pokopa u starije doba bio
je proširen među drugim skupinama, narodima i kulturama šumske zone Europe, pa i među onima u
srednjoj Europi. Kod tih zajednica on se ponajduže očuvao, a one na zapadu s vremenom su poprimile
drugačiji način pokopa ili je takav način pokopa ostao u manjini. Kod klasične Zarubinačke kulture, čiji se
nositelji vrlo često apostrofiraju kao jedni od najizglednijih, ali zasigurno ne jedini, slavenskih ranih

58
predaka, postoji veći asortiman posuda. Ona je prava latenska kultura pa su vrlo često uz posude u
grobovima nalažene fibule i drugi predmeti.
Izostanak više predmeta u grobovima, izuzev tehnološki vrlo jednostavnih, bez upotrebe
lončarskog kola izrađenih posuda bez ukrasa, onemogućuje bolji pogled na njihovu nošnju. Kod gradnji
kuća koristi se stari u okvirima dostignuća latenske civilizacije proširen i tehnički usavršen model
poluukopanih kuća, najčešće kvadratnog oblika, sa stranicama dužine od 2,5 do 4,5 metra. U nekim
nastambama bili su sačuvani ostaci drvenih potpornja. Unutar poluukopanih kuća često se nalazi ognjište,
kamena ili glinena peć. Takva gradnja kuća proizašla je iz praktičnosti tih ljudi, jer nije imalo smisla graditi
čvrsta zdanja za čiju bi gradnju bilo potrebno više resursa i vremena, kada su ta zdanja ionako bila
predviđena za stanovanje u kraćem razdoblju. Njihov život u prostoru gdje nisu bili u stanju, zbog slabog
agrotehničkog znanja u postupcima uzgoja bilja i obradi tla duže vrijeme boraviti na istom mjestu, utjecao
je na njihovo racionalnost. Nevelika naselja tih zajednica nalazila su se uz plodnu zemlju, poneka od njih
bila su utvrđena. Dominante poljoprivredne kulture bile su proso, vrlo izdržljiva biljka koja može rasti na
suhim i klimatski nepogodnim područjima, a u odnosu na posijani dio obilan prinos daje i pšenica.
Daleko od načina života u Pricrnomorju i kulture života ljudi pod helenističkim i antičkim utjecajem
te različito od „kultura“ koje su više-manje pripadale krugu pod jakim utjecajem antičke civilizacije vidljiva
je zaostalost tih zajednica. Mnoštvo raštrkanih sela po brdima, uz doline rijeka, jednostavne kuće i
okućnice, vrlo grubo uglavnom jednolično posuđe, rijetkost metalnih nalaza, odsutnost groblja, ne pružaju
priliku za praćenje dinamika razvoja kulture te uspostavljanje neke, čak i približne kronologije. Granice tih
kultura bitno se mijenjaju u kasnom 6. i ranom 7. st. Praška se kultura proširila na zapad te obuhvatila
područje srednjeg Dunava, gornje i srednje Labe, Penkovska se proširila prema donjem Dunavu, a
Koločinska prema područjima u istočnoj i središnjoj Poljskoj i prema bjeloruskim močvarama na istoku.
Prisutno je mišljenje da je njihov način života donio nekoliko prednosti: trajnost, stabilnost i
predvidivost te da se njihovo širenje temeljilo na lokalnim ruralnim zajednicama, a ne regionalnim
strukturama moći, što se ipak ne može dokazati. Neki stručnjaci pak smatraju da je do demografskog
rasta moralo doći iako opadanje broja stanovnika nije ustanovljeno u matičnim područjima tijekom širenja
na druge prostore. Unatoč odseljavanju nema drastičnog napuštanja regija kakvo je prije zabilježeno u
vrijeme hunskog doba i odseljavanja Germana prema zapadu. Također postoje mišljenja da je njihov
način života mogao biti privlačan drugim narodima koji su proživjeli raspadanje većih političkih sustava
toga vremena o kojima su bili ovisni, primjerice narodima na rubu Rimskoga Carstva, a Slaveni ni o kome
nisu ovisilie. Može se nadodati da je upravo taj kulturni model preostalom stanovništvu, kao i pridošlicama,
omogućio opstanak. „Parazitski“ način života u odnosu na Rimsko Carstvo kakav su prakticirali većinom
Huni, germanske skupine i narodi, a poslije i Avari, njima bi bio sasvim stran. On je bio u suprotnosti s
njihovim slobodnim i samostalnim načinom života. Unatoč tome prve provale na njihov teritorij pokazuju
da nisu bili imuni na luksuz. Čini se da su oni, kad su se njemu približili, vrlo brzo prihvatili novi model i
način života, kao i obrasce već vidljive u prijašnje doba.

59
 b) Opis prostora u „protoslavensko“ doba

Černjahovska kultura prostorno i kronološki odgovara razdoblju dominacije Gota s prisutnošću

priličnog udjela drugih etničkih elemenata, uglavnom sarmatskog i kasnoskitskog podrijetla. Ona je
nastala širenjem naseljenika Wielbarske kulture na novi prostor prije držan od pripadnika drugih kultura.
Najprije su zauzeli istočne rubne dijelove Pševorske, potom zapadna područja Zarubinačke kulture,
prostor u slivu Dnjestra, a naposljetku teritorij pod jakim sarmatskim i kasnoskitskim utjecajem u
Pricrnomorju od donjeg Dunava do pred Krim, a u unutrašnjosti velik dio stepske i stepsko-šumske zone.
U kasnijem stadiju širi se na terene susjednih kultura koje su se izmaknule pred njihovim nadiranjem u
šumsku zonu prema sjeveroistoku. Sve osobitosti toga novozauzetog područja utjecale su na njezino
oblikovanje i mijenjanje. Njezina multikulturalnost i multietničnost vidljiva je u svim sferama života, u
oblicima naseljavanja, oblicima kuća, nadzemnom i poluukopanom, u velikom i bogatom spektru
najrazličitijega glinenog posuđa, staklenih čaša, u ukrasnim te upotrebnim predmetima. Na novom
teritoriju miješaju se elementi donošeni sa sjevera s onima zatečenim, kao i novima koji su stigli uslijed
blizine s antičkim svijetom. Način pokopa oblikovan u okviru nejedinstvene Wielbarske kulture prenosi se
pa se miješa s novim elementima te su prisutni različiti načini pokopa, incineracija, u urnama često s
mnogo različitih priloga. Pojavljuje se inhumacija, grobovi su najčešće orijentirani prema sjeveru i zapadu
te su česta biritualna groblja. Za njih su karakteristična neutvrđena naselja, nadzemne jednoprostorne
kuće, a lijep primjer predstavlja lokalitet Leposavka. Primjećuje se pojačana obrtnička djelatnost. Na
prostoru Černjahovske kulture postoji vrlo velik spektar uvozne robe iz različitih krajeva, amfore, metalno
posuđe, terra sigillata, čaše i najrazličitiji drugi predmeti. Počinje se s masovnom upotrebom lončarskog
kola kod izrade keramike. Kronologija je vrlo često rađena prema rimskim kovanicama i uvoznoj robi. Na
zapadu se oblikuje tzv. Černjahovska Sîntana de Mureş kultura. Ona je zauzimala velik dio šumsko-
stepske i stepske zone Ukrajine i Moldavije, južne dijelove Sedmogradske (Transilvanija, Erdelj) i Vlašku
nizinu (Multenija, Oltenija). Oblikovala se u drugoj polovini 3. st. i trajala do početka 5. st. U njoj se
povezuju kulturni elementi s Crnog mora sa zapadnim i srednjoeuropskim karakteristikama. Pred kraj, u
doba Hermanarikove države, dodatno se proširuje prema istoku i sjeveru. Tijekom posljednje trećine 4. i
početkom 5. st., uslijed masovnog odseljavanja, polako nestaje te nije jasno na koji su način
kasnočernjahovska naselja utjecala na populacije koje su nakon njih došle na isti prostor.
Na njihovu teritoriju pojavljuju se lokalne varijante i tipovi, a neki u tim lokalnim varijantama
pokušavaju naći različite etničke sastavnice. Jedna je od njih područje Volinije u kojem se, prema
ukrajinskim arheolozima, zapaža intenzivno miješanje utjecaja sa susjednom Zarubinačkom kulturom. Na
tom području razvio se volinjsko-podolski tip, u novije doba nazvan Zubricka kultura. Ona je razvijena
sredinom 1. st., a nestala je na početku 3. st. uslijed prodora Wielbarske kulture prema jugu. Na tom
području poslije se razvija lokalni tip Čerepin Černjahovske kulture (gornji Dnjestar, zapadni Bug). Na
njezinim nalazištima nađeni su grubi glineni lonci rađeni bez upotrebe lončarskog kola. Prema D. Kozaku
to je područje bilo naseljeno Venedima.
Njoj je na zapadu susjedna Kultura karpatskih kurgana, također vrlo visoko razvijena kultura
duboko povezana s antičkom civilizacijom. Zauzimala je sjeveroistočni dio Karpatskog gorja i gornji sliv
rijeka Dnjestra, Pruta i Sireta. Ona s velikom vjerojatnošću čini enklavu dačkog stanovništva koje je na
Karpatima opstalo do seobe naroda (3. – 5. st.). Nastala je na dijelu prostora koji je prije nje zauzimala
Pojanešti-Lukaševska kultura. Karakteriziraju je pokopi spaljenih pokojnika u jamama i glinenim
posudama pod velikim gomilama. U plitko ukopanim kućama i na grobljima nalaze se različiti oblici posuđa
izrađenih na kolu i bez upotrebe lončarskog kola te različiti drugi predmeti.

Pševorska kultura duboko je latenizirana srednjoeuropska kultura nastala s vjerojatnim

sudjelovanjem autohtonih (Pomorska kultura / Kelti) elemenata i doseljenika sa sjevera (protogermani).
Nalazi se na tzv. jantarnom putu te su u njoj prisutni i mnogi mediteranski elementi i običaji. Oni su svi
jako na nju utjecali te je to vrlo bogata kultura. Na grobljima se prakticira incineracija, pokopi u
jednostavnim jamama i u glinenim posudama. U grobovima postoje mnogobrojni prilozi, često se nalazi

60
više lonaca te najrazličitiji svakodnevni metalni i stakleni predmeti. Tu su prisutne jako izražene
podunavske keltske tradicije. Pokojnik je bio položen na lomaču u kompletnoj nošnji, sa svim predmetima
kojima se za života služio i koji se pokapaju zajedno s njim. Iznad grobova također se podižu gomile. U
posljednjoj fazi, vjerojatno pod utjecajem kršćanstva, pojavljuje se inhumacija. Također je vrlo razvijena,
postoje različiti obrti, trgovina i moderna poljoprivreda, o čemu između ostalog svjedoče i željezni lemeši.
U posljednjem stadiju, što zbog povoljnoga geografskog prostora, što zbog vrlo razvijene poljoprivrede,
bilježi znatan porast stanovništva. Širenjem Wielbarske, a poslije Černjahovske kulture gubi određena
područja na svojim istočnim međama, ali također zauzima terene južno od Karpatske kotline. Među
spektrom najrazličitijih posuda izrađenih na lončarskom kolu nalaze se jednostavne posude izrađene bez
lončarskog kola koje između ostalog podsjećaju na kasnije praške posude. Sva groblja i velika većina
naseobina Pševorske i Wielbarske kulture nestaje do posljednje četvrtine 4. st., oko 400. godine, a nijedno
se sa sigurnošću ne može datirati u 5. st. Većina materijala karakteristična je za fazu C3 i D. Na područje
te kulture antički pisci smještaju Lugijce, Silinge, Hasdinge, Vandale i druge germanske narode.
Oksivska kultura (Oksywie skupina) zauzimala je područje s obje strane Visle do Gdanjskog
zaljeva i istočno do Pomorja. Ima nešto drugačije karakteristike u odnosu na Pševorsku, danas se
povezuje s ranim Gotima i ranim Burgundima, a u prošlosti s Venetima. Ekspanzijom stanovništva
Wielbarske i Pševorske kulture prema zapadu, stapanjem s kulturnim područjem Labskih Germana,
razvila se Luboszyce kultura koja se povezuju s kasnoantičkim Burgundima. Na njezinu se području
prakticira spaljivanje mrtvih tijela u grobnoj jami, a u posljednjoj fazi polaganje mrtvog tijela u raku.
Kijevska kultura datira se uglavnom u razdoblje od 3. do 4. st. Ona egzistira u značajnom dijelu
sliva srednjeg i gornjeg Dnjepra i Desne. Različita je od starije Kasnozarubinačke kulture koja se pojavljuje
na dijelu područja koje je ona zauzimala od 1. do 3. st. U njoj su izraženi elementi zapadnog,
srednjoeuropskog podrijetla. Nalazišta Kijevske kulture ispočetka su smatrana kao kasna etapa
Kasnozarubinačke kulture, u literaturi se spominjao i Kijevski tip kasnozarubinačke kulture itd. Kijevska
se kultura od svojih prethodnika razlikuje u recesivnom kulturnom modelu, jer za razliku od klasične
Zarubinačke pa i Kasnozarubinačke kulture (sredina i treća četvrtina 1. st. – poč. 3. st.), koje obje
pripadaju latenskom civilizacijskom krugu, sadrži vrlo malo progresivnih elemenata. Najčešće se u
literaturi ne niječe genetska veza s tim starijim kulturama. Kijevsku kulturu karakteriziraju poluukopane
kuće, naselja raštrkanog tipa, relativno siromašan ansambl posuđa i metalni predmeti ukrašeni
istočnoeuropskim emajlom. Način pokopa predstavljaju jame u koji se polaže samo pepeo s krhotinama
keramičkih posuda ili bez njih, i u jamama s glinenom posudom s vrlo različitim varijantama. Predmeti u
grobnim jamama uglavnom izostaju.
Njezinu podjelu na lokalne varijante prvi je predložio R. V. Terpilovski, a kao kriteriji su mu pri
tome poslužili ne samo teritorijalno grupiranje nalaza već i tipološka bliskost materijala. Na sjeveru regije,
u bazenu između zapadne Dvine, gornje Lovate i Velike, locirani su nalazi tipa Abidnja (srednjo i
gornjodnjeprovsko područje), kruga desinske varijante, Desinskog tipa, krug Posejma i Donjecka te druge
lokalne varijante. U tipu Abidnja nazire se povezanost s klasičnim zarubinačkim nalazištima Posožja i
gornjeg Podnjeprovlja tipa Čečersk-Kisteni, a određenu ulogu u njezinu formiranju imali su elementi
kasnije Kulture crtkane keramike. Daljnja sudbina naselja kulturnog kruga Abidnje još nije jasna, ali nije
isključeno da se na širokoj plohi istraživanoj od Berezine na istoku do Podljašja na zapadu taj tip starina
transformira u kulture vezane uz postojanje ranih Slavena.
Na jugoistoku šumskog Podnjeprovlja, u nižem i srednjem Podesenju, koncentriraju se nalazi
Desinskog tipa, koji se šire na istok u niže i srednje Posejme, a također su potvrđeni na sjeveru lijeve
šumsko-stepske dnjeparske obale. Nalazišta Desinskog tipa razbacana su po velikim prostranstvima sve
do gornje Lovate na sjeveru. Početak premještanja Desinskog tipa Kijevske kulture u sjevernom pravcu
datira se vremenom ne kasnijim od početka prve polovine 4. st.
Pojava nalaza tipa Zaozerje povezana je s prodiranjem u gornje Podnjeprovlje skupina kijevskih
nalaza, kako onih kruga Abidnja, tako i desinske varijante. Starine kruga Zaozerje povezane su
podrijetlom s Kijevskom kulturom, a o tome svjedoče kompleksi nalaza, od keramike do metalnih
izrađevina, tradicije građenja kuća te pogrebnih obreda. Broj datirajućih nalaza u naseljima

61
gornjodnjeparske tradicije na nalazištima tipa Zaozerje nije velik, a u Zaozerju su pronađena tri brončana
ukrasa, ulomak narukvice i dvije fibule. Narukvica je karakteristična za odjeću koja pripada tzv. „krugu
barbarskih emajla“, ima visoku trokutastu lopaticu na očuvanim krajevima i trokutasto tijelo. G. F.
Korzuhina slične narukvice uvrstila je u tip 1 i ukazala na to da se one prije svega susreću na području
Podnjeprovlja i Poočja. Vremenski raspon pojave nalaza istočnoeuropskog kruga s emajlom (prstenovi,
fibule, broševi, trapezasti privjesci, ogrlice) većinom se datira u faze B2/C1–C2, ali najstariji datum
postanka ukrasa toga stila još nije određen, a moguće je njihovo javljanje do 4. st., a najkasnije do početka
hunskog doba. Oni su rasprostranjeni od Finske na sjeveru, preko istočne baltičke obale, gdje je
koncentracija vrlo velika, sve do Prikavkazja, a velika koncentracija je također duž rijeke Don i njezinih
pritoka.

Kijevska kultura relativno je siromašnija od zapadnih kultura vjerojatno zbog izoliranosti i

udaljenosti od utjecaja antičke civilizacije. Na južnom njezinu djelu, na dijelu lijeve obale sliva Dnjepra,
mogu se utvrditi intenzivniji kontakti s Černjahovskom kulturom, što se između ostalog vidi u češćoj
upotrebi keramike rađene na kolu, kao i one ukrašene emajlom. Područje Černjahovske i Kijevske kulture
djelomično se preklapa. Dio stanovništva Kijevske kulture ili njezini pojedinačni predstavnici mogli su biti
uključeni u okvire Černjahovske kulture, a u isto vrijeme neke skupine stanovništva Černjahovske kulture
prodrle su na njezin teritorij te sa sobom donijele vlastite tehnike izrade posuđa, izgradnje i opremanja
kuća. Ti kontakti stanovništva obiju kultura bili su ne samo gospodarski i trgovački već se oni tumače s
jedne strane kao prijateljski i možda čak saveznički odnosi, ali s druge stane ponajviše kao osvajački. Ti
procesi mogu se djelomično objasniti obostranim mikromigracijama, ali također i osvajanjima u vrijeme
Hermanarika te napuštanjem čarnjahovskih priobalnih područja u vrijeme hunske ugroze. Novi elementi
pojavljuju se u mnogim sastavnicama Kijevske kulture: u keramici, obrtima, alatima, gradnji kuća, a dolazi
i do promjene mode. Goleme razlike ostale su ipak u oblikovanju vrlo velikog i golemog različitog
ansambla posuđa, u izgradnji različitih kuća, u stupnju distribucije keramike i uvezenih antičkih proizvoda.

Dio istraživača Venede i neke Slavene smatra stanovništvom Kijevske kulture, a drugi smatraju
da ona pripada tzv. istočnim Baltima. Pokušaji da se ona označi kao glavni temelj oko kojeg su se
obrazovali rani Slaveni u prvim stoljećima nakon rođenja Isusa Krista uglavnom na prostoru gornjeg sliva
Dnjepra nemaju dokaze, a pripadnici te kulture ne smiju se označavati terminom protoslaveni. I
Zarubinačka i Kasnozarubinačka kultura imale su veliko značenje za razvoj Kijevske kulture. One se
jednako mogu smatrati baltskom, kao što se s velikom sigurnošću mogu smatrati, npr. Venedskom ili
kulturama nekih nestalih naroda. Postoji pretpostavka da su nakon progona i seobe na nova staništa
njezini pripadnici postupno izgubili svoj jezik i identitet te stvorili novi, potkraj 3., početkom i bliže sredini
4. st. Pod naletom Černjahovske kulture prestaje život u brojnim naseljima, neka se nalazišta preklapaju,
neka zauvijek nestaju. Nastaje pustoš kao posljedica iseljavanja oko srednjeg Dnjepra na južnoj granici
Kijevske kulture. Stanovništvo Podesana prodire na sjever sve do Smolenskog Dnjepra i u Podvinje. U
tome prostoru uslijed migracija, miješanja s lokalnim skupinama, stvaraju se nove situacije koje utječu na
stvaranje novoga naseljeničkog modela.

Sjeverozapadno od Kijevske kulture proteže se teritorij Kulture crtkane keramike čije nositelje
većina arheologa smatra istočnim Baltima. Ta kultura također ima veliko značenje u oblikovanju onih iz
6. i 7. st. Nju će apsorbirati susjedna Tušemljanska kultura. Sjeveroistočni dio zauzimaju gradišta
Dnjepro-dvinske kulture koja će također, prema nekim autorima, odigrati značajnu ulogu u formiranja
slavenskih skupina u kasnom stadiju. Na njihovu se području pojavljuju nalazi tipa Bancerovščine i
Tušemlja koji sadržavaju izrazito južne (kijevsko-koločinske) elemente. Ona je zauzimala široka
prostranstva Smolensko Podnjeprovlja, Polocko-Vitebsko Podvinje, gornje tokove rijeka Njemen i
Berezine, na sjeveru je graničila s Kulturom Pskovskih dugih kurgana, na zapadu s istočno-litavskim
starinama, na jugu s Koločinskom, a na istoku s Moščinskom kulturom. Ne poznaje lončarsko kolo, ima
razvijene obrte i obradu željeza. Na njeno područje od 6. st. započinje infiltracija slavenskih elemenata. S

62
Moščinskom kulturom obično se identificiraju ugrofinski ili istočnobaltski narodi. Moščinska kultura na
Gornjoj Oki nestat će u vrtlogu velikih promjena u vrijeme velikog odljeva ljudi prema zapadu do druge
polovine 5. st. Na njezinu arealu rasprostiranja proširit će se Dnjepro-dvinski tumuli (kurgani).

63
 B. Arheološke kulture povijesnog doba Slavena

Danas mnogi upućuju na područje Kijevske kulture kao na ono na kojem se razvila kultura
„protoslavena“. Povezivanje uz Černjahovsku, Pševorsku ili Kulturu karpatskih kurgana prisutno je u
starijim, ali još uvijek i u novijim raspravama. Osobito se u tom kontekstu razmatraju pojedini elementi na
Černjahovskom i Pševorskom teritoriju, pojedini regionalni kulturni tipovi, specifični oblici naselja, izgled
kuća, a velika pozornost posvećuje se posudama rađenim bez upotrebe lončarskog kola. Danas se još
uvijek čini da su sve te teze nedokazive, unatoč nesumnjivim utjecajima na izgled i razvoj susjednih
kultura. Problematično je jasno odrediti kontinuitet naselja i određenih oblika na dobro dokumentiranom
nalazištu. Sve kulture, kao i one istočno od njih, mogu doći u obzir u etnogenezi protoslavena, ali
retrospektivno praćenje ključnih elemenata na daje čvrsto dokazanu strukturu.
Širenje Praške ili Penkovske kulture u slivu Pruta, Dnjestra i južnog Buga te u južnom dijelu sliva
Dnjepra obilježeno je bitnim nazadovanjem u gospodarsko-društvenim odnosima, osobito u obrtima,
trgovačkoj razmjeni te općenito u svakodnevici, ponajviše u oblicima i kulturi života, raznolikosti posuđa,
oblicima zgrada i naselja. Nazadovanje je posebno vidljivo u tome što se kod njih pojavljuju već
prevladane faze razvoja materijalne kulture njihovih zapadnih i južnih susjeda. Ako su se u sjevernoj zoni
etnički nejednolične Černjahovske kulture mogli nalaziti u kasnom carskom dobu neke skupine
(proto)slavenskog stanovništva, one nisu oblikovale izgled kasnije ranosrednjovjekovne kulture. Kao što
je već rečeno, opća struktura i neki elementi Černjahovske kulture mogli su ipak u teorijskom smislu
odigrati ulogu u oblikovanju Penkovske kulture. Isto se može reći i za Pševorsku kulturu, neki njezini
elementi mogli su sudjelovati u oblikovanju Praške kulture, ali oni nisu presudni.
U svjetlu pisanih izvora Slaveni su se pojavili tek u 6. st., na pragu velike ekspanzije koja je
uzrokovala kolosalno proširenje teritorija koje su zauzimali u smjeru juga, zapada i istoka. Ipak valja
naglasiti da takva situacija uopće nije bila netipična i izuzetna pojava. Iako vrlo malo znamo i o ranijim (to
znači o razdoblju koje je prethodilo velikom rasprostranjivanju) etapama povijesti drugih europskih naroda,
npr. Kelta ili Germana, ipak je ta pojava u slučaju Slavena znatno jače izražena. Arheološke kulture
povezane sa Slavenima postaju jasno vidljive tek u doba ekspanzije. Na novim terenima one se
prepoznaju upravo zbog toga što se ponajviše razlikuju od onoga što je do tada na tim područjima bilo
poznato. Kako je riječ o ljudima u pokretu, oni se mijenjaju na svojim putovanjima te će na njihovim
krajnjim odredištima vrlo brzo doći do prihvaćanja tekovina kulture podneblja u koje su se doselili, a to će
u mnogome izmijeniti njihov kulturni model i otežati njihovu identifikaciju.

Ne postoji jedinstvena ranoslavenska ili protoslavenska kultura, već onda kada se pojavljuje,
teorijski se prepoznaje u okvirima barem tri ili više arheoloških kultura. Ne može se govoriti o nekom
jedinstvenom slavenskom etnosu jer on nema dužu zajedničku povijest tijekom prošlih stoljeća, nema isti
postanak i ne ponaša se isto u prostoru. Njihova najveća sličnost proizlazi iz tog istočno-srednjoeuropskog
arheološkog kompleksa u kojem se pojavljuju slični načini ponašanja u prostoru. Kulturni model koji je
različit od onog postojećeg te dobro poznatog na zapadu i na Mediteranu. Nezaobilazna je njihova
značajka zajednički jezik, ali to nije njihova jedina značajka.

64
 a) Praška kultura

U kasnom carskom (kasnoantičkom, kasnorimskom) razdoblju i vremenu većih seobe naroda

između početka 3. i kraja 6. st. na teritoriju između Odre i lijeve strane Dnjepra bila su prisutna dva kulturna
modela koji su se odrazili na proizvodnju i uporabu keramike:
a) model koji se odlikuje velikom raznolikošću oblika, tehnikama obrade i ukrašavanja. On je
vidljiv u Pševorskoj, Wielbarskoj, Černjahovskoj kulturi te Kulturi karpatskih kurgana u srednjoj Europi.
Unutar toga modela i kulturnog kruga u kasno carsko doba može se utvrditi rast udjela posuda sličnih
loncima Praške kulture, ali one nigdje nisu stekle prevlast. Ta tendencija opaža se i među drugim
kulturama nedvojbeno germanskog karaktera, npr. među Svevima i Langobardima u Panoniji.
b) recesivni model u kojem su se koristile posude proizvedene isključivo bez uporabe lončarskog
kola i bile su neukrašene. Poluukopane kuće slabo su opremljene i siromašne su inventarom. Taj model
s vrlo malo formi i jednoličnim ansamblom posuđa, predstavlja između ostalog Kijevska kultura. Taj drugi
model proširio se tijekom 5. – 7. st. na jug i zapad.

Praška kultura (ponekad zvana: Praško-korčakovska kultura, Korčakovska kultura, Korčak-

Žitomir, ponekad Praški tip, Žitomirski tip – danas su to sve zastarjeli pojmovi od kojih su neki izvan, a
drugi još mjestimice u uporabi) pojavila se tek u doba slavenske ekspanzije ili neposredno prije nje na
području sjeverozapadne Ukrajine, a u približno isto doba i u zapadnim dijelovima, krajnjim zapadnim
dometima ekspanzije u Češkoj kotlini. U njoj je jak udio lokalnih elemenata, arheoloških kultura koje su
joj prethodile i onih koje su donijele skupine sa sjevera s područja šumske zone. Jednostavni tipovi
glinenih lonaca koji je karakteriziraju teorijski su mogli nastati u različito ili isto doba bez ranijih uzora na
različitim mjestima, prejednostavni su, a opet ključni za opis razdoblja. Tu nastupaju veliki problemi vezani
uz njihovu identifikaciju, interpretaciju (također etničku interpretaciju) i datiranje.

I. Borkovský je na temelju istraživanja na području Praškoga grada definirao glinene lonce

oblikovane bez upotrebe lončarskog kola, relativno primitivne izrade te ih je povezao s ranim slavenskim
naseljavanjem Češke kotline. Oni su se po svojim osnovnim karakteristikama razlikovali od onoga što je
prije kolalo na tom području. To je bio početak traženja osobitog tipa lonca, njegovo kartiranje, kronološko
opredjeljivanje u potrazi za prvotnom pradomovinom Slavena. Nakon toga su slični oblici nalaženi diljem
srednje i istočne Europe, ponekad u neuobičajenim kontekstima, često bez čvrsto datiranog sadržaja.
Općenito se smatralo da svaki takav lonac dokazuju slavensku prisutnost, svjedoči o slavenskom
zauzimaju određene zemlje. I. P. Rusanova je taj tip keramike preimenovala u „Korčak“ tip na temelju
sustavnog istraživanja na lokalitetima u Žitomirskoj oblasti i u Polesju. Svojim istraživanjima željela je
uputiti na mjesto prvotnog nastanka takvog osobitog tipa lonaca. Ona je dala sustavan opis i
sveobuhvatnu karakterizaciju ranoslavenske kulture te je poput V. V. Sedova smatrala da se njihov razvoj
može povezati dijelom s ostavštinom Pševorske kulture. Ta teza poslije je kritizirana jer je teško dokaziva
zbog toga što postoje bitne razlike u cjelokupnosti strukture tih kulturnih kompleksa. Na to je u svojim
mnogobrojnim radovima upućivao K. Godłowski. Neki poput D. A. Maczyńskiog iznijeli su tezu da je
Praška kultura proizašla iz tzv. Kulture crtkane keramike ili s područja drugih istočnobaltskih kultura. Ta
se teza, također zbog strukturne razlike, čini malo vjerojatnom, ali nije sasvim isključeno da su nositelji te
kulture sudjelovali u oblikovanju Praške kulture. Povezivanje Praške kulture s Černjahovskom također ne
daje rezultate, kako je već rečeno zbog posve drugačije koncepcije i velikih razlika u materijalnoj
ostavštini. S područja zapadnog Polesja i sjeveroistočne Volinije nisu arheološki prepoznate kulture iz
kasnoga carskog doba. To područje M. B. Ščukin naziva „bijelom mrljom“ na arheološkom zemljovidu
istočne Europe i možda bi na njemu valjalo tražiti početke kompleksa kulture koja nas zanima. I. O.
Gavrituhin je na temelju novijih istraživanja upravo tu smjestio tzv. „0“ fazu Praške kulture. On smatra da
je tu postojalo migracijsko žarište koje je dovelo do stvaranja proizvoda vezanih uz nastanak „slavenskog
kruga“. Desninska varijanta kijevske kulture dosegla je gornji Dnjepar, a u hunsko doba proširila se na

65
gornji Sejm i Sulu te se povezala sa Sejmsko-Donjeckom varijantom kijevske kulture te s kijevskom
varijantom Černjahovske kulture.
U Pripjatu i Polesju se, prema I. O. Gavrituhinu, pojedina nalazišta mogu povezati s tzv.
najstarijom fazom, tzv. nultom („0“) fazom Praške kulture (nalazišta Ostrov i Petrikov). Prema njemu
posude „Praškog tipa“ zauzimaju vodeće mjesto u keramičkom kompleksu tipa Abidnja, u poluukopanim
kućama s pećima u kutu. On smatra da je to utjecaj još sjevernijih tradicija – materijala poput Zaozerje
(krug Zaozerje – Uzmen’), koji je utjecao na oblikovanje gornjih dijelova posuda, a koji je također vrlo
karakterističan za prvu polovinu 4. st. Ipak se ne može utvrditi čvrsta veza između pojave jednih i
preuzimanja istih oblika u mlađim naseljima. I. O. Gavrituhin, poput M. B. Ščukina, sugerira prisutnost
zajedničke izvorne jezgre iz koje izrastaju tip Abidnja i najraniji spomenici koji su prethodili nultoj (0) fazi
Praške kulture. Oni su smatrali da tu ne treba tražiti lokalnu skupinu spomenika, već situaciju koja bi
mogla dovesti do stvaranja nove vrste artefakata. Pojava ranih „praških“ naselja u prethodno
ispražnjenom području, prema njima je nesumnjivo bila rezultat migracije male skupine stanovništva.
Malen dio slične „etnokulturne“ zajednice našao se u zoni Pripjata i Polesja, u situaciji neke izolacije od
ostataka srodnika, a to se objašnjava teškom kulturnom i povijesnom situacijom u srednjem Podnjeprovlju
u prvoj polovini 4. st.

Najkarakterističniji su za opisivanu kulturnu grupu osnovni oblici ručno lijepljeni, prostoručno

izrađeni, bez upotrebe lončarskog kola, neukrašeni lonci. Oni bi se trebali nadovezivati na slično posuđe
Pševorske i Černjahovske kulture iz gornjeg sliva Dnjestra prema V. D. Baranu i I. P. Rusanovi. U
naseljima praškog tipa s tog terena poznati su slučajevi pojavljivanja krhotina posuđa Černjahovske ili
Kulture karpatskih kurgana s tipičnom „praškom“ keramikom. Sličnosti proizašle iz oblika naseljavanja,
gradnje kuća, izrade poznatih oblika keramike veze su koje su te zajednice mogle ostvariti u ranije doba
te mogu pokazivati općenite karakteristike kulturnog modela šumske i šumsko-stepske zone srednje i
istočne Europe. Dominacija lonaca među ranim Slavenima toliko je očita da daje, prema K. Godłowskom,
povoda razmišljanju o vjerojatno značajnoj ulozi posuda izrađenih od organskih materijala, ponajprije od
drveta. Jednostavna forma lonca sigurno je uglavnom zadovoljavala skromne potrebe slavenskog
domaćinstva 5. – 7. st. Bez obzira na to što se ona u najranijoj fazi raspada na lokalne skupine ili
subprovincije, prema V. V. Sedov i J. Zemanu ona reprezentira na cijelom zauzetom teritoriju zajednički
strukturni tip zahvaljujući kojemu se izrazito razlikuje od drugih suvremenih joj kulturnih kompleksa.
Svugdje gdje se nije pojavilo evidentno miješanje sa stranim elementima, pojavljuje se isključivu ručno
lijepljena keramika u kojoj dominiraju lonci koji se malo razlikuju s obzirom na oblik i funkciju te su gotovo
uvijek neukrašeni. S obzirom na opću uzajamnu sličnost keramičkih sastava na cijelom prostoru
ranoslavenske kulture, malo značenje imaju razlike u proporcijama i detaljima oblika tog posuđa. Pogrebni
običaji prikazuju jednu od varijanata oblika pokopa prisutnih kod populacija srednje i istočne Europe od
kasnoga brončanog doba. Njezina je specifičnost u tome što ona prikazuje samo jedan ili dva tipa s
varijantama u kojima se pojavljuju isključivo vrlo oskudno opremljeni paljevinski pokopi, a često grobovi
uopće nisu arheološki vidljivi.
Praške posude pojavljuju se u raznim, često jako udaljenim jedva međusobno kontaktirajućim
skupinama Slavena, to govori u prilog tome da su nastale u istom krugu. One se nadalje mijenjaju u
kontaktima s lokalnim stanovništvom. Uz širenje toga vrlo jednostavnog tipa posuda širi se i njihov životni
stil, koji također odgovara istoj situaciji. Praška se kultura doživljava kao slavenska ili preteno slavenska
kultura. Ali ona se ne smije interpretirati kao neki jedinstveni socio-ekonomski i kulturni krug ljudi koji imaju
neku samosvijest o zajedničkom porijeklu. Također ih povezuju isti ili sličan jezik.
Praška kultura širi se tijekom cijelog 5. st. Prema zapadu je praćena asimilacijom lokalnih skupina,
prije svega onih koje su vezane uz istočnogermanski kulturni krug, ali i drugih kultura (Kultura karpatskih
kurgana). Zbog tog polaganog širenja i apsorpcije nositelji Praške kulture, dakle Slaveni, su u antičkim
izvorima poznati tek početkom 6. st. Udaljavajući se od prvotnog mjesta naseljavanja, njihova se
materijalna kultura transformira pod utjecajima susjeda, ali unatoč tome na krajnjim granicama dosega
još uvijek pokazuju određene sličnosti sa središnjim područjem gdje se oblikovala. Zbog tih se

66
uspostavljenih veza također gube osnovni elementi „prvotne“, „tradicionalne“ kulture, što arheološku
kulturu ranih Slavena čini neprepoznatljivom.
U kasnije doba Praška se kultura širi prema južnoj Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj istočnoj
Njemačkoj, a južni krak zaobilazi Karpate i dotiče područja današnje Vlaške nizine u Rumunjskoj. Ovdje
je važno napomenuti, parafrazirajući poljskog arheologa K. Godłowskog, da je možda uzaludan trud
traženje tipološki ranijih faza „ranoslavenske“ kulture u formi koja se pojavila nakon 500. Arheološke
kulture Slavena, ne jedne univerzalne za sve, nego više različitih kultura, vjerojatno su se oblikovale tek
kratko prije početka „velike“ slavenske ekspanzije ili baš za vrijeme njezina trajanja, možda izvan terena
pradomovine, kao što je to slučaj s Avarima i s dijelom istočnih Germana. Stoga je općenit model te
kulture puno važniji nego čisto tipološke uzajamne poruke njenih elemenata, kao što su npr. slični oblici
keramičkih posuda (u oblicima i izradi tih posuda vidi se jaka tradicija starijeg, ponajviše odseljenog ili
donekle asimiliranog stanovništva Pševorske, Černjahovske i Kulture karpatskih kurgana, kao i
Kasnozarubinačke tradicije i Kijevska kultura). Preveliko davanje na važnosti samo keramičkim
posudama, npr. praškim posudama ili pojedinim tipovima metalnih predmeta, u prošlosti su to bile lučne
fibule, također nema nekog većeg smisla iako su oni najčešće u središtu zbivanja i opisivanja arheologa
jer su to jedini identificirani nalazi. Najveći problem u interpretaciji predmeta vezanih uz Prašku kulturu
jesu loše objave, ulomci keramičkih posuda nesustavno objavljene građe, metodološki upitno posloženi
slojevi, često vrlo loše izvedena arheološka istraživanja, slabo datirani predmeti zbog kojih dolazi do
velikih odstupanja u kronologiji i općenito u datiranja.
Prema F. Curti širenje Praške kulture ne odgovara nijednom obrascu daleke seobe, prema njemu
kulture se ne sele, obično se seli samo jedna uska podgrupa s određenim ciljem pa je stoga besmislica
govoriti o praškoj kulturi kao o kulturi Slavena koji je sele. On nadalje napominje da su nalazi s područja
donjeg Dunava, istočno i južno od Karpata, stariji od onih iz navodne pradomovine u Žitomirskoj oblasti,
Polesju ili u Podoliju i sjevernoj Bukovini. Samo se neki nalazi u južnoj i istočnoj Rumunjskoj mogu datirati
u razdoblje već oko 500. Prema njemu dokaza je premalo da bi se iz njih mogao izvući neki jasan
zaključak, ali iz onog što imamo, vidljivo je da bi, umjesto „slavenske kulture“ koja je nastala u pradomovini
i proširila se u okolna područja, trebalo zamisliti puno šire područje sa zajedničkim ekonomskim i kulturnim
običajima.

Na kraju, nažalost, treba ustvrditi da ne postoji nijedno područje za koje bi se sa sigurnošću moglo
tvrditi da je na njemu začelo formiranje Praške kulture. Posljednjih pedesetak godina iznesene su
mnogobrojne teze, zagovarane od različitih autora, mijenjane su postavke, mišljenja, ali nema
jedinstvenog gledišta o tom pitanju jer očito ključne premise još uvijek nisu dobro postavljene. Ipak se
teza o „0“ fazi Praške kulture zasad čini najuvjerljivijom.

67
 b) O posudama praškog tipa

Podrijetlo keramike tzv. praškog tipa te brzo širenje tog oblika i forme posude još je uvijek jedno
od najvažnijih pitanja u raspravi u vezi sa širenjem ranosrednjovjekovnih slavenskih arheoloških kultura.
S obzirom na prilično primitivan način izrade teško je naći pouzdane ranije analogije iako se slične posude
nalaze od latenskog doba, prije njega u željeznodobnim kulturama pa onda u kasnijim kulturama
kasnoantičkog doba, npr. u Pševorskoj, Černjahovskoj ili Kijevskoj kulturi u srednjoj i istočnoj Europi.
Praška posuda jednostavan je, ručno, bez upotrebe lončarskog kola izrađen lonac s najvećim promjerom
trbuha u gornjem dijelu i slabo izraženim ustima.

Prema I. O. Gavrituhinu pokretanja Slavena s lijeve obale Dnjestra k nižem Podunavlju događala
su se tijekom više stoljeća i bila su popraćena aktivnim kontaktima s jugozapadnim susjedima, procesima
asimilacije, a u rekonstrukciji te slike važnu ulogu imaju kompleksi s datirajućim nalazima. Arheološka
istraživanja u Kodynu, gdje su pronađeni datirajući nalazi 5. st., dopustila su, prema dijelu arheologa,
izlučiti siguran reper za dijeljene cijelog horizonta slavenskih nalazišta toga vremena. Negdje na tom je
području došlo do kontakta između „ranoslavenske“ kulture u nastanku i preostalog stanovništva
Černjahovske kulture i Karpatske kulture grobnih humaka pa jedna od hipoteza kaže da su praške forme
možda preuzete od Slavena posredovanjem Černjahovske kulture. I. P. Rusanova među prvima se
posvetila mjerama i proporcijama lonaca kao mogućeg tipološkog indikatora važnog za općenitu dataciju
i razvoj. Izdvojila je glavne tipove poput većih i manjih lonaca, tava, pekva. Upozorila je na oblike profilacija
smatrajući da postoji određena kronološka razlika između onih slabije i jače profiliranih. Te forme tumače
se, prema K. Godłowskom, mogućim ostatkom ekspanzije Pševorske kulture u područje gornjeg toka
Dnjestra i Voliniju, koja se zbila još u ranocarsko doba i u ranoj fazi kasnocarskog doba. Prema trećima
mogle su se razviti na području Kijevske kulture u okviru istočnoeuropskog kulturnog kompleksa, o tome
najviše piše I. O. Gavrituhin. Prema njemu u hunskom vremenu možemo govoriti o slavenskom prisustvu
kako na lijevoj tako i na desnoj obali srednjeg Podnjestrovlja (Berezec), a na gornjem Prutu praška
nalazišta datiraju se oko sredine ili u 2. polovini 5. st. (Kodyn kuća 10). Željezna fibula s tordiranom
oprugom iz kuće 21 u Kodynu po M. Schulze-Dörrlamm svrstana je u tip Prag (oko 440. – 480.), a još
jedna željezna fibula iz Kodyna karakteristična je za istočnu Litvu. Ulomci keramičkih posuda datiraju se
također otprilike od druge pol. 5. do prve pol. 6. st. Dataciju podržavaju kuće Kodyn 10 ili Kodyn 21, gdje
se uz fibule u obliku samostrijela ili željezne fibule s lukom našla vrlo rana keramika praškog tipa, neka je
imala rub ukrašen otiscima prstiju. U istom kontekstu nađeni su malobrojni ulomci keramike Kulture
karpatskih kurgana. Prema istraživanju G. Fuseka čini se da se u Slovačkoj, kao i u Poljskoj, nalaze
tipološki slična praška nalazišta, a slični su kompleksi u istočnoj Njemačkoj i na donjem Dunavu. Prema
tome, nalazi slični onima iz Kodyna nađeni su na širokom prostoru, gdje se pojava Slavena postavlja ne
ranije od kraja 5. st. ili možda u prva desetljeća 6. st. U najstarijim istraženim naseljima 5. st. u području
srednjeg Dnjestra i gornjeg Pruta glavni je tip kuće pravokutna poluukopana građevina, opremljena
kamenom ili glinenom peći sazidanom u kutu. Prema M. Kazanskom takvu grubu keramiku izrađuju žene
za svoju kućnu upotrebu pa bi ona mogla biti pokazatelj kulturne pripadnosti proizvođača. Ta keramika
nije namijenjena za prodaju ili razmjenu, stoga bi moglo biti riječ o tome da tamo borave žene slavenskog
porijekla.
„Praške” su oblike u kasnoj antici, dakle na dosad nerazjašnjen način, Slaveni adaptirali, ali s
druge su se strane oni održali neovisno (?) o tome u nekim germanskim sredinama 6. – 7. st. Dok su kod
Slavena u okviru tzv. Praške kulture predstavljali najvažniji dio keramičkih formi, u germanskom su svijetu,
npr. u Pševorskoj kulturi kasnoga carskog doba (kasnoantičko doba) i dalje, npr. među Svevima i
Langobardima u 6. st., činili samo malen dio keramičke proizvodnje, koja je, što se tiče forme i tehnike
proizvodnje, bila vrlo raznolika. Posude „praškog” tipa poznate su i iz avarodobnih grobalja Karpatske
kotline, ponajviše iz germanskih grobova. S obzirom na te činjenice teško je podržati stav nekih čeških
istraživača da su se te posude pojavile kod Langobarda i Gepida kao posljedica slavenskih utjecaja.

68
Prema T. Vidi osim zasigurno slavenskog porijekla kod nastanka tih jednostavnih formi valja uzeti u obzir
mjesno germansko porijeklo. One se pojavljuju među Langobardima kao jedan od tipova na temelju
starijih svevskih (svebijskih) modela. Mogle su se pojaviti neovisno o njima ako promatramo te posude
kao dio općeg trenda kulture ljudi u pokretu koji sa sobom ne nose previše stvari, već samo ono
najnužnije. Posude praškog tipa zastupljene su često na avarodobnim nalazištima. Osim skupine IIIE koju
je odijelio T. Vida, nesumnjivo pripada praškom tipu kasnijih varijanti posuda, sigurno i po redu forme
priključene grupi IIID. Postoje razlozi objektivne prirode: nedostatak kronološki relevantnih obilježja unutar
ranoslavenskih keramičkih formi, još uvijek malen broj raspoloživih cjelovitih posuda, tendencija
dugovječnosti klasične forme praškog tipa, koji je u 4. (?) do 5. st. usvojen kod Slavena preživio do kraja
7. st., a kao relikt vjerojatno i dulje. Sažimajući sve predstavljene teze, možemo ustvrditi da: nije jasno
gdje su te posude zaista nastale, jer one pripadaju tako jednostavnim formama da su se mogle proširiti u
isto vrijeme s više različitih polazišnih točaka. Također nije jasno tko se sve njima koristio i zašto su
postale tako raširene, tako popularne. Jasno je samo to da je to forma omiljena među narodima istočne i
srednje Europe, da se praćenjem njih donekle mogu registrirati dometi njihovih seoba. Slabljenjem
seobenih potencijala i dolaskom u novo okruženje obično su zamjenjivane novim oblicima.

Kao osnovni kriterij tipološke podjele tzv. praške posude uzeta je proporcija građe i veličina
posude, oblikovanje ruba i dijelova blizu dna. Prema J. Zemanu mogu se izdvojiti dvije skupine prema
načinu izrade: za prvu, stariju grupu, najznačajnije je da se glinena masa odlikuje nerazmjernom
mješavinom sastojaka, granula pijeska i sitnih kamenčića, izmrvljene keramike različite veličine, a dio
granula i glinenih grumena strši iznad stijenki, stijenka je glačana ili je na njezinu površinu nanesen sloj
žitke gline te se dobivao glatko-hrapav izgled; drugu, mlađu grupu, obilježava dodavanje pijeska,
kamenčića i drobljenca manjih granula koje su mnogo ravnomjernije raspodijeljene u keramičkoj masi,
stijenka je vrlo hrapava i ne pokazuje glinenu prevlaku. Obuhvaćeni su svi keramički tipovi posuda, tj.
lonci, zdepaste posude, zdjele i tanjuri, podlošci, pekve, plitki tanjuri sa zaobljenim profilom. Za lonce je
karakteristično da im je visina veća od najvećeg promjera trbuha koji se nalazi u gornjem dijelu posude.
Kod zdepastih posuda situacija je obrnuta. Lonci su različite veličine. Nalaze se male posude visine
maksimalno 18 cm, skupina lonaca visine iznad 33 cm, 30 – 42 cm. Najočitije obilježje karakteristično za
područje između srednjeg Dnjepra i Labe oko 500. su kratki, okomiti ili lagano ukošeni rubovi lonaca.
Prema općenito raširenoj hipotezi takvi neukrašeni i uvučeni rubovi lonaca trebali bi se datirati ranije,
dakle traži im se veza sa sličnima poznatim u starijim kulturama. Lonci s neukrašenim i uvučenim
rubovima pronađeni su na Dnjestru i Prutu, gdje se datiraju u 5. st. Za najraniji stadij, dakle, nije dokazano
ukrašavanje lonaca, a kasnije se kao motivi pojavljuju uzorci izvedeni češljem (horizontalne i valovite
vrpce) i šilom (horizontalne, kose, lučne i valovite linije), žigosani motivi (jamice na rubu posude, skupine
jamica na trbuhu, prstenasti otisci kraja trske). Taj način ukrašavanja posuda vjerojatno se proširio iz
donjeg Podunavlja od 6. st. Tamo se mogla dokazati zajednička pojava rane keramike i kasnoantičkih
lončarskih proizvoda, kod kojih se često koristio češalj. S takvom paralelnom pojavom s velikom
vjerojatnošću može se računati i u srednjem Podunavlju.
G. Fusek i M. Parczewski pokušali su izdvojiti tipove keramike također prema oblicima. Izdvojeni
su različiti tipovi, ali postoji problem kako njihovu tipologiju primijeniti na nađene posude. Čini se da mjere
i proporcije nemaju uvijek presudnu ulogu u datiranju, a za takvu dataciju značajne su cjelovite posude
kojih je obično vrlo malo. Prema G. Fuseku ranoslavenske spomenike praškog tipa karakteriziraju ručno
modelirane posude s izvijenim vratom i najvećom širinom trbuha u gornjem dijelu tijela. To je osobina
kulturne pojave na ranoslavenskim naseljima položenim nisko uz vodotokove. Ta su naselja neutvrđena,
kuće su poluukopane s pećima u kutu, urne su položene u velike jame, a pripadnici se prehranjuju baveći
se ratarstvom, uzgojem prosa i pšenice. Takve domaće izrađevine, jer ne poznaju lončarsko kolo,
najprimjerenije su njihovoj kuhinji, pripremi jela, pohrani hrane u smočnici i skladištu. On razlikuje nekoliko
tipova lonaca koje prema oblicima kronološki datira u fazu I-III. Od kraja 5. do polovine 7. st. datira fazu
Ia, od prijelaza 5. u 6. do posljednje trećine 6. st., koja je djelomično istodobna s napuštanjem starijih
germanskih naselja, a karakterizira je arhaična forma. S njom je djelomično sinkrona faza Ib, od prve

69
trećine 6. do prve trećina 7. st. U njoj se pojavljuju nove tehnologije izrade, nove forme, a kao posljedica
kontakata s Langobardima. U fazi II, datiranoj u prijelaz 6. u 7. st. do posljednje trećine 7. st., došli su
Avari te se raširila upotreba lončarskog kola, a u fazi III, od druge trećine 7. st., pojavljuju se novi oblici
posuda izrađenih na lončarskom kolu i dorađenih rukom. Nadalje se zadržavaju stari oblici izrađeni bez
upotrebe kola i oni dorađivani rukom.

Najčešća nalazišta praškog tipa su u Češkoj kotlini, u Slovačkoj, Sedmogradskoj i Vlaškoj nizini,
sporadično u ranoavarodobnim grobljima u Potisju, ali su česta na istodobnim grobljima u Transdanubiji,
npr. u groblju Kölked A, Budakalászu, Cserkútu, Kehidi, Pókaszepetku itd. Čini se da su one važne kod
rješavanja pitanje početka ekspanzije Slavena u Karpatsku kotlinu, ali one ne smiju biti jedini i presudan
dokaz u lancu dokazivanja. Rasprostranjenost je glavni kriterij za etničko uvrštavanje dotičnih varijanata
posuda u srednjem Podunavlju: primjerci pripisani Germanima potječu iz kosturnih grobova, ponajprije
djece, ali i odraslih. Lonci „praškog” tipa poznati su iz avarskih grobalja Karpatske kotline pa se tu često
sumnja u njihov etnički karakter, opredjeljuju se kao germanski ili avarski. Tumačenje nekih nalaza iz
naselja može izazvati još više poteškoća.

Pokušaji sastavljanja „uske” definicije lonaca praškog tipa bili su promašeni jer je većina autora
uzela za temelj a priori pretpostavljene „uzore” umjesto kompletnog, provjerenog i što se tiče kvalitete i
kriterija prikaza standardiziranog izvornog materijala. Pojam se odnosi na keramiku raširenu od Ukrajine
do istočne Njemačke i zapadne Češke, razlikuje se od više ili manje točno izdvojenih skupina kao što su
tipovi Penkovka, Koločin, Tušemlja, Tornow, Korčak, Sukow, Dziedzice, tzv. neukrašene slavenske
keramike iz područja srednjeg toka Labe i Saale, tipa Feldberg-Kędrzyno, skupine Leipzig i dr. Skupine
Ipoteşti-Ciurel-Cândeşti odražavaju proces transformacije Praške kulture pod utjecajem kulture
romaniziranih starosjedilaca, uz sudjelovanje nositelja drugih kultura. Takva nalazišta s „izmiješanim“
praškim te komponentama drugih kultura (prije svega Penkovske), postoje u središnjoj Moldaviji te na
južnom Bugu. Također ima onih gdje je praški materijal pomiješan s predmetima nastalim pod nomadskim
utjecajima (Dodeşti na jugu Moldavije i dr.). Praški lonac može biti indikator prisustva Slavena, datacijsksa
mu je vrijednost također ponekad upitna. U svakom slučaju ne može se ubrajati u slavensku keramiku jer
ne postoji slavenska keramika, ne postoje slavenski lonci, postoji samo keramika i postoje samo lonci.
Tim tipom lonca koriste se Slaveni jer im je prikladan u domaćinstvu, nesumnjivo je u dobro definiranom
kontekstu, poznatoj situaciji, dokaz slavenskog prisustva. Obrađene forme ni slučajno nisu same po sebi
presudne za etnički karakter proizvođača i korisnika. Čini se da je najkontroverznije preko lonaca rješavati
etničke probleme. Za njih je ipak potreban određeni dobro definirani i poznati kontekst. Svaki praški lonac
automatski ne potvrđuje slavensku prisutnost, kao što se termin slavenska keramika ne bi trebao koristiti
kod opisa ne samo praških nego i lonaca koji naknadno ulaze u upotrebu tijekom cijelog ranog srednjeg
vijeka, kako kod drugih tako i kod Slavena.

70
 c) Posude proizvedene na lončarskom kolu

Na mnogim nalazištima s keramikom izrađenom bez upotrebe lončarskog kola u 6. i 7. st.,

ponajviše uz spomenute tzv. praške lonce, ponegdje su bili nađeni ulomci keramičkih posuda izrađeni na
lončarskom kolu, često ukrašeni horizontalnim linijama ili valovnicom. Većina ih u predjelu ruba pokazuje
slabe tragove rotacije, stoga je moguće da je riječ o primitivnom ili spororotirajućem kolu. Njihovi rubovi
ne razlikuju se od brojnih posuda iz kasnijih etapa ranoga srednjeg vijeka, posebno učestalijih od 8. st. U
najstarijim objektima između Pruta i Dnjestra, datiranima u 5. st., pojavljuje se keramika oblikovana na
lončarskom kolu Karpatske kulture grobnih humaka i Černjahovske kulture. Čini se da su se Slaveni već
tada susreli s keramikom izrađenom na lončarskom kolu i drugačijim, kvalitetnijim oblicima od onih koje
su poznavali, ali ih nisu inkorporirali u svoju svakodnevnu kulturu te uvrstili u repertoar posuda svoje
kuhinje, smočnice i ostave.
U Češkoj i Moravskoj mjestimice su u ranoslavenskim objektima bili pronađeni ulomci posuda
tipičnih za tamošnje Germane iz njihova mlađega razvojnog stadija (kraj 5. do sredine 6. st.). Upotreba
lončarskog kola te prihvaćanje nove tehnologije u izradi glinenih lonaca u Podunavlju se pojavljuju već u
7. st. gdje su se odseljeni Slaveni našli pod jačim kasnoantičkim utjecajem ili pod utjecajem tamošnjih
Germana. Rani Slaveni vrlo su brzo preuzeli različite kasnoantičke elemente ili su ih uvezli u svoje domove
u doticaju s drugim etnicima. To je najbolje vidljivo ondje gdje su pridošli Slaveni bili okruženi
starosjediocima. Ponajbolji primjeri mogu se naći u Grčkoj, ali također i diljem Panonske nizine i donjeg
Podunavlja gdje su se isprepletala naselja različitih etnika s različitim tradicijama. Isti procesi napuštanja
starih jednostavnih oblika posuda te prihvaćanja novih oblika odvijat će se na drugim pozicijama posebno
intenzivno od početka 8. st. Avari također preuzimaju lončarske tradicije nakon seobe na nova staništa.
Vrlo malo ostaje od onoga što bi smatrali njihovim središnjeazijskim tradicijama. Moguće je da su tu njihovi
lončari prihvatili oblike domaćeg, ponajviše preostalog sarmatskog supstrata preko tzv. potisaka posude
jer su im možda ti oblici bili prikladniji.
Kad je riječ o tzv. praškim posudama, jasno je da je to, zbog jednostavnosti i uporabljivosti, tip
posuda prihvaćen od različitih ljudi. Posude izrađene na lončarskom kolu također ne mogu biti etnički
indikator. Općenito je poznata situacija da su kuhinja i posude koje se upotrebljavaju kod pripreme jela
najkonzervativniji dio svakodnevne kulture ljudi jer su vezane uz njihov ukus i prehrambene običaje, ali
unatoč tomu razvidno je da se bolji lonci ne odbijaju. Veći je problem objasniti zašto neka visokocivilizirana
skupina prihvaća jednostavnije, nego objasniti zašto neka regresivna skupina prihvaća bolje lonce. U
tome smislu vrlo je slikovito prihvaćanje lončarskog kola i lonaca pod podunavskim utjecajem na nalazištu
u Velaticama ocrtao J. Poulík. Na tamošnjem groblju u ranijoj fazi koriste se lonci bez upotrebe lončarskog
kola, a horizontalna stratigrafija pokazuje kasnije prihvaćanje i upotrebu lonaca izrađenih na kolu. Tu bi
bio slikovito opisan razvoj, odnosno prihvaćanje novih oblika i tehnologije, posvjedočen na mnogobrojnim
nalazištima. Gdje je god moguće, treba odvojiti vlastitu proizvodnju od one uvozne.
Obično se u literaturi kraj Praške kulture povezuje s prihvaćanjem lokalnog lončarstva iz novog
okruženja. Tako se na zapadu Europe stvaraju nove ranoslavenske kulture kod kojih je jako prisutan
autohtoni germanski element, kao i na južnim područjima gdje se preuzima lončarstvo s kasnoantičkim
tradicijama. Taj prijelaz, odnosno preuzimanje novih oblika te preuzimanje lončarskog kola, odvijao se u
različitim fazama na prostoru naseljavanja. Prema sadašnjem stupnju istraživanja na paljevinskim
grobljima ono se prihvaća tek od druge polovine 7. u 8., ali većinom od druge polovine 8. st. Takva
keramika, izrađena na lončarskom kolu, u starijoj je literaturi bila nazivana podunavskom ili gradišnom.
Otprilike istu dinamiku prihvaćanja novih oblika pokazuju istraživanja u naseljima osnovanim na novim
područjima.

71
 d) Penkovska kultura

Podrijetlo Penkovske kulture nije sasvim jasno pa tako V. V. Sedov njezin nastanak povezuje s
Černjahovskom kulturom, a slično i P. N. Tretjakov s preseljenjem na jug nositelja nalaza
kasnozarubinačkog kruga šumske zone. E. A. Gorjonov je smatrao da je njezino izvorište u šumskoj zoni
Kijevske kulture. Penkovska kultura vjerojatno je nastala ekspanzijom pripadnika Kijevske kulture prema
jugu, a u njezinu su oblikovanju potencijalno sudjelovali lokalni černjahovski supstrati te utjecaji kulture
stepskih nomada. Najstarija nalazišta potječu vjerojatno iz 5. st., dakle nešto su mlađa od najkasnijih
Kijevske kulture, odnosno čak se s njima kronološki preklapaju u najmlađoj fazi te se vide sličnosti
osnovnih elemenata materijalne kulture. Općenito je danas prevladavajuće mišljenje da Kijevska kultura
predstavlja jezgru oko koje su se formirale ranosrednjovjekovne „slavenske“ kulture, ponajprije Količinska
i Penkovska. Prema pisanim izvorima područje Penkovske kulture u 6. st. nastanjivali su Anti.
Opći model te kulture vrlo je sličan Koločinskoj i Praškoj. Njezini pripadnici poznaju slična naselja,
utvrđena gradišta, grade slične poluukopane kuće, ali razlike između njih prilično su očigledne pri
usporedbi vodećih formi posuda i u samoj strukturi kompleksa, ali na izmiješanim nalazištima nije uvijek
moguće čitko odijeliti ulomke penkovskih posuda od koločinskih i praških. Vrlo velike sličnosti nalaze se
između nje i Koločinske kulture te se smatra da su upravo njezini pripadnici ključni u njezinu razvoju.
Utjecaji Penkovske kulture osjetili su se do kraja 6. i u 7. st. do Karpata i donjeg Podunavlja gdje se
miješaju s tamošnjim kulturnim elementima stvarajući nove forme.

Izvore penkovske keramike valja tražiti u kasnozarubinačkoj tradiciji, ali ponajviše u kasnim
fazama Kijevske kulture. Također se mogu potvrditi neke poveznice s ručno lijepljenom keramikom
Černjahovske kulture. Pronađene posude izrađene su bez upotrebe lončarskog kola i često imaju oštro
plastično rebro na vratu. Osnovu keramičkog kompleksa Penkovske kulture sačinjavaju bikonični lonci s
maksimalnim proširenjem na sredini tijela, a isto tako tulipanaste posude. Uz to se u ansamblu nalaze
vrčevi, zdjele, kolutovi za pečenje kruha i tave s niskim rubom. Sličnosti s ranijom Kijevskom kulturom
vide se među profiliranim posudama, cilindro-koničnima, među vrčevima visokog vrata i širokog grla, a
zastupljene su također bočice. Utvrđene su veze s južnim stepskim područjem, čiji se predmeti nalaze u
Podnjeprovlju, ali oni ne dominiraju pa se čini da su uvezeni. Njihovo postojanje može se objasniti time
da tamošnje stanovništvo nije predstavljalo etnički homogenu masu samo doseljenog stanovništva sa
sjevera, već da se ono pomiješalo s došljacima s juga.

Pred kraj egzistiranja Penkovske kulture sve se više pojavljuju vidljive veze s njihovim južnim
susjedima, nomadima, ponajviše pojavom rituala pokopatijela, inhumacijom, ali također i upotrebom
sličnih predmeta. Taj „novi“ ritual pokopa tumači se miješanjem pripadnika šumske zone s ostacima
stanovništva u šumsko-stepskoj i posebno u stepskoj zoni, gdje je taj način pokopa bio uobičajen. M.
Kazanski to tumači egzogamijom, brakovima. Taj način pokopa, koji se pojavljuje pred kraj egzistiranja
Penkovske kulture, može se objasniti čvršćim vezama s tamošnjim ostacima starog stanovništva, recimo
Alanima o kojima bi možda svjedočile karakteristične grobne konstrukcije i pokopi u nišama. Jordan piše
da imaju isti način borbe kao Huni, dakle kao stepski nomadi, ali se od njih razlikuju po karakteru, načinu
života i po izgledu. Isto se tako postavlja pitanje je li riječ o simbiozi ljudi različitih tradicija ili o tome da su
nomadi s juga na njihove napštene pozicije došli tek nakon odlaska pripadnika Penkovske kulture.
Izvjesna je njihova veza s Bugarima. Prije svega je riječ o problemu nastalom kod interpretacija
arheoloških istraživanja, gdje se na pojedinim pozicijama zaista događa takva stratigrafska situacija u
kojoj se elementi nomadske kulture pojavljuju iznad zadnjeg sloja funkcioniranja starijih slojeva vezanih
uz penkovsko stanovništvo. Penkovska kultura počela je ustupati mjesto novim kulturama oko sredine 7.
st. uslijed povratnog upada podunavskih Bugara u Pricrnomorje, a ponajviše nakon dolaska Kazara u
posljednjim desetljećima 7. st. U to doba treba otprilike datirati većinu tzv. ostava „Antskih starina“,
odnosno ostava stila/tipa Martynovka. Osnovna masa pripadnika Penkovske kulture vjerojatno je

72
odstupila prema sjeveru, prema svojim srodnicima u okviru Koločinske kulture, a čini se da treba računati
s daljim migracijama pripadnika te kulture ne samo prema istoku već i prema zapadu.

Svečana ženska nošnja nekadašnjeg stanovništva Černjahovske kulture sastojala se od dviju

(mogla je imati jednu ili dvije, rijetko više) fibula različitih vrsta, a na pojasu se često nalazila kopča. Vrlo
su popularne bile ogrlice od različitih zrna, narukvice i različiti privjesci izrađeni od metala, roga, školjke.
Ta tradicija prenosi se na nošnju antskih žena, a pojavljuju se i neki dodatni ukrasi. Svečani komplet
odjeće koji su nosile antske žene uglavnom uključuje mjedene ili srebrne predmete. To su bili: ukrasi za
glavu (trake za glavu, sljepoočničarke), ogrlice, torkves, dvije fibule, ukrasi u obliku širokog tanjura, ogrlica
sastavljena od ravnih ili rjeđe trokutastih, trapezoidnih privjesaka pričvršćena lančićima ili vrpcom, ogrlica
sastavljena od kamenih ili staklenih perli itd. Ukrasi za ruke uključuju narukvice i prstenje te se još
pojavljuju mali ukrasi izrađeni od legure olova i kositra ušiveni na tekstilu. Predmeti tzv. antskih starina
pronalaze se i na penkovskom i na koločinskom teritoriju, a moda nošenja sličnih metalnih ukrasa
rasprostranjena je šire, sve do Krima, koji je jedno od kulturnih žarišta toga doba, kao i na okolna područja.
Arheološke kulture južnog Krima izuzetno su važne u razmatranju kronologija drugih regija jer su one bile
tradicionalno povezane s Podunavljem i Mediteranom.

Trenutno postoji općeprihvaćeno stajalište prema kojem su tzv. „Antske starine“ jedinstven niz
predmeta čija pojava svjedoči o zajedničkim kulturnim i povijesnim procesima koji su obuhvaćali značajan
dio Podnjeprovlja na kraju velikoga migracijskog razdoblja, a istodobno se dokazuje heterogenost tog
niza. Prema mišljenju O. A. Ščeglove „Antske starine“ sakrivene su ne prije sredine, odnosno u drugoj
polovini 7. st: Gaponovska ostava datirana je u treću četvrtinu 7. st., između 650. i 670., a prema A. M.
Oblomskom u drugu polovinu 7. st. A. B. Komar tu ostavu datira između 640. i 670. Martynovska ostava
datira se od 670. do 690. O. A. Ščeglova, nastavljajući istraživanje u smjeru koji su razvijali različiti
arheolozi prije nje, podijelila je blago u dvije skupine. Prvoj skupini pripadaju blaga u Kozievki,
Novoodesska, Gaponova, Trubučeva, Martynovke i druga. Zaključeno je da dnjeparska blaga I. skupine
nisu posljedica dugogodišnje akumulacije, već se okvirno datiraju u drugu ili treću četvrtinu 7. st. Ona bi
trebala biti povezana s relativno kratkotrajnim povijesnim događajem. Vjerojatno je da je kataklizma koja
je dovela do gubitka Martynovskog, Gaponovskog i ostalih sličnih blaga također poslužila kao razlog
prestanka Koločinske i Penkovske kulturne tradicije u srednjem Podnjeprovlju. U blagu otkrivenom u
Sudžiu (Zamost´e) zabilježen je ulomak bizantske srebrne posude sa žigom koja pripada Konstansu II.
(641. – 668.) ili Konstantinu IV. (668. – 685.). To je gornja granica kada ta blaga dolaze pod zemlju. Prema
M. Kazanskom većina predmeta u ostavama izrađena je otprilike između 620. i 640., a odsutni su predmeti
koji su se pojavljivali poslije 640. do 650. Dio predmeta može se pripisati kraju 6. i poč. 7. st. Male lučne
fibule se u okviru Penkovske kulture i na južnokoločinskim nalazištima ne nalaze poslije 640./660. To bi
otprilike bilo vrijeme kada su tzv. „Antske starine“ i predmeti stila/tipa Martynovka mogli doći u zemlju, ali
tu dataciju valja ipak shvatiti uvjetno. Općenito se predmeti koji se pojavljuju u tzv. antskim starinama
datiraju od kraja 6., prijelaza 6. u 7. do sredine treće četvrtine 7. st. U tim ostavama nalazi se velik broj
fibula, nakita, ukrasnih predmeta koji predstavljaju internacionalnu modu kakva je bujala između 620./640.
do 660./680. Ovdje se treba prisjetiti da u Pseudo-Mauricijevu Strategikonu piše da Slaveni i Anti skrivaju
sve što im je potrebno u zemlju i, skrivajući sve suvišno, žive poput lopova.

Treba napomenuti da slični predmeti nisu iščezli ni nakon vremena u kojem su skrivene ostave
tzv. „Antskih starina“. Štoviše, slična kulturna tradicija održala se u Podnjeprovlju, o čemu svjedoče
antropomorfne fibule u dnjeprovskim ostavama druge skupine, iz druge polovine 7. st. To bi značilo da su
pojedine skupine preživjele vojni poraz i razaranje koji su to područje pogodili sredinom i u posljednjoj
trećini 7. st. Serije nakita pastirskoga tipa karakteristične su za vrijeme nakon sredine 7. st., a prototipovi
su mogli nastati prije. Ostave toga tipa mogu se datirati od sredine 7. st. i poslije. Na području na kojem
su se rasprostirala penkovska nalazišta i na kojima nalazimo ostave I. skupine „Antskih starina“ pojavilo

73
se neslavensko stanovništvo s donjeg Dunava i sjevernoga Kavkaza i dolazi do pojave tzv.
malajapereščepinskog horizonta.

Gotovo svi još danas prihvaćaju koncept J. Wernera da blago ili možda uništeni grob iz Malaje
Pereščepine (Poltava), nedaleko od Dnjepra, pripadaju kaganu Kuvratu. Dva slična zlatna prstena s
monogramima u obliku križa čitaju se kao Xoβρατoυ Xρoβατoυ itd. (Kovrat, Krovat, Kuvrat…) i Xoβράτoυ
πατρικίου (patricij Kuvrat). Nakit i drugi predmeti svjedoče o sličnosti s podunavskim avarskim ukopima,
a zlatni pojas/cingulum, o njegovu visokom statusu unutar društva, posredno možda također o
patricijskom statusu. Čitava skupina arheoloških spomenika iz Malaje Pereščepina, među kojima je
najmlađa kovanica koja pripada Konstansu II. (642. – 647.), smještena je uglavnom oko Dnjestra. Osim
blaga toj skupini pripadaju i spomen-kompleks u blizini Voznesenke, pogrebni kompleks u blizini Glodosa,
(inhumacija) kao i predmeti nađeni u Kelegejevi, pokopi u Novogirejevki, Zapečilovki, Limarovki,
Makuhovki (mlađa izdanja Heraklijevih kovanica 632. – 641.), Jasinovu i drugi. Oni su došli pod zemlju
oko sredine 7. st., tj. u vrijeme smrti kana Kuvrata. Drugi smatraju da je možda riječ o nekom nepoznatom
avarskom dostojanstveniku, možda kutrigurskom, ili se povezuju s Kazarima s kraja 8. st. Sva nalazišta
tipa Malaja Pereščepina, koja sadrže bogate predmete, povezana su s višom aristokracijom Kubratove
Bugarske, pronađena upravo zapadno od Dona, blizu Dnjestra i uglavnom u slivu rijeke Dnjepar, točnije
oko srednjeg Dnjepra, na područjima koja su bila kontaktna zona sa šumsko-stepskom zonom, gdje ima
i Penkovskog, odnosno spomenika tipa Pastirskoje Gorodište. Gotovo svi predmeti i kovanice potječu iz
druge trećine 7. st., tj. datiraju se u kraj postojanja Velike Bugarske. Predmeti te vrste i blago koje je
vjerojatno pripadalo bugarskoj aristokraciji nisu registrirani s istočne strane Azovskog moru, u Kubanu i
donjem toku Volge, a to je prvotni teritorij Unogundura (Ounogounduroi), tj. spomeutih Bugara. U tome
području očekivalo bi se sjedište te države i s njima povezani predmeti barem od 30-ih do 60-ih godina 7.
st. Njih tamo nema, već se oni nalaze u šumsko-stepskoj zoni sjeverno od Pricrnomorskih stepa, sjeverno
od područja koje su tada držali Kutriguri (horizont Sivašovka) koji su bili u sukobu s
Utigurima/Unogundurima. Ta nalazišta nalaze se na antskom području (Penkovska kultura) i otprilike u
onom dijelu gdje se mogu očekivati tzv. „Antske starine“.

Kraj Penkovske kulture i kraj postojanja Antskog saveza u Pricrnomorskoj šumsko-stepskoj zoni
povezuje se s nemirnim dobom i općim sukobom koji je plamtio sve do oko 650. Između 634. i 640. kagan
Kuvrat oslobodio se avarskog vrhovništva i osnovao zasebni Bugarski Kaganat koji će prerasti u Veliku
Bugarsku Magna Bulgaria. On je na tu poziciju poslan kao bizantski štićenik i saveznik da bi oslabio
Avarski Kaganat. Zanimljivo je prisjetiti se da je upravo u najtežim danima za Carstvo 612. Heraklije I.
vjerojatno prekinuo savezništvo s Antima pa potom izvjesno s njima zaratio. Čini se da su već tada
Rimljani odlučili izabrati nove saveznike, Bugare. Nije isključeno da su možda Anti u vrijeme kad je njima
bilo najteže, prekinuli savez te se pokušali domoći plijena. U svakom slučaju Antski je savez bio oslabljen,
a to je donekle u vezi s politikom cara Heraklija I. Nije jasno kakvi su bili njihovi odnosi prema Bugarima.
U konačnici širenjem Kazarskog Kaganata obje su skupine (Penkovska kultura i stepsko-nomadska
kultura u Pricrnomorju) potisnute.

74
 e) Koločinska kultura

Koločinska kultura oblikuje se dijelom na prostoru koji je zauzimala Kijevska kultura u 5. st. u
gornjem i sjevernom dijelu srednjeg sliva Dnjepra te se može smatrati njezinom najmlađom fazom. Poput
Praške kulture nositelji te kulture označavani su kao Balti ili Slaveni te „neki drugi narodi između njih“.
Pripadnici te kulture u izvorima se povezuju s Venedima spomenutim kod Jordana. Veza između Kijevske
i Koločinske kulture primijećena je još 1960.-70.-ih godina od V. N. Danilenka, P. N. Tretjakova i E. A.
Gorjonova. Prema P. N. Terpilovskom sastav kulture na zapadnom dijelu lijeve obale Dnjepra proizašao
je na osnovi desinskih i sličnih nalaza tipa Uljanovka te migracije na istok stanovništva Podesenja i njihova
miješanja sa sejminsko-donjeckim narodima. Predmeti Kijevske i Koločinske kulture se isprepleću,
postoje vrlo velike sličnosti u materijalnoj kulturi, a razlike su vidljive u oblicima tipičnim za različito vrijeme
funkcioniranja kultura. Južna granica obiju kultura gotovo se preklapa, ali postoji tendencija širenja
Koločinske prema sjeverozapadu i istoku.
Svi osnovni tipovi kijevske keramike produžuju svoje postojanje, a novi su tipovi neznatno
izmijenjeni. Na njezinu se području nalaze: lonci, vrčevi, kolutovi i tave s nevisokim rubovima. Slično je s
metalnim predmetima; stariji kijevski pokazuju veze s kasnoantičkim predmetima, a u okviru Koločinske
kulture pojavljuju se noviteti u skladu s tadašnjim modnim trendovima. Uz to se predmeti hunskog i
posthunskog doba nalaze u kasnokijevskim i u ranokoločinskim kompleksima. Starija kijevska i mlađa
koločinska naselja smještena su u isti krajolik, na rubovima brda, uz rijeke, u vodoplavnim dolinama itd.
Svi se koriste poluukopanim kućama, često četvrtastog tlocrta, s otvorenim ognjištem i središnjim stupom.
Poluukopane kuće sa središnjim stupom, koje u 3. – 4. st. prevladavaju samo u Podesenju, poslije 5. st.
nalaze se u koločinskom arealu. Kuće se grade na osnovi desinjsko-sejminske tradicije. Pogrebni običaji
u Kijevskoj i Koločinskoj kulturi su slični, u obje nije poznato polaganje mrtvog tijela u grobove. U odnosu
na Prašku kulturu puno je veći broj pokopa u urnama nego polaganja pepela i kostiju s ostalim sakupljenim
predmetima u običnu jamu. Kasni sloj koločinskih naselja uz rub šumsko-stepske zone ne razlikuje se
mnogo od ranijih položaja. Naselja se većinom nalaze na niskim pozicijama koje graniče s poplavnim
predjelom te nemaju obrambenih utvrda.

Sve slavenske kulture ili kulture koje su i slavenske pokazuju određeni nazadak u odnosu na
arheološke kulture koje su prije njih bile na istom području. Taj je nazadak posebno vidljiv u oblicima i
repertoaru predmeta kojima se koriste, smanjivanju broja oblika i količine predmeta, u tehnološkom
stupnju razvijenosti. U odnosu na ranije doba smanjuje se broj naselja, a to se tumači odseljavanjem.
Prema I. O. Gavrituhinu osnovne tendencije na teritoriju gornjeg Podnjeprovlja u 5. i 6. st. bili su načelni
procesi slavenizacije Balta ili „naroda između Balta i Slavena“ i seobe.

75
 f) Fibule i lučne („slavenske“) fibule

Fibule nose Slavenke otprilike u isto doba kada su one još uvijek popularne kod drugih naroda
od južnog Krima preko šumske i šumsko-stepske zone do Baltika na sjeveru, Gepidije i merovinškog
prostora na zapadu. Uslijed vlastite proizvodnje i dužeg korištenja mogu se prepoznati uže lokalne
skupine. Tako je, npr. određeni tip karakterističan za Podunavlje, Mazuriju, Krim, Kavkaz, Podnjeprovlje,
odnosno širok prostor istočne i srednje Europe. Moguće je da su stara središta proizvodnje, poput onih u
Podunavlju, utjecala na njezinu distribuciju i proizvodnju u ranije doba. Postojanje istih ili sličnih komada
na različitom geografskom prostoru upućuje na kontakt između različitih skupina.

Prema I. O. Gavrituhinu i M. Kazanskom formiranje lokalne mode, oblika odjeće i krojeva odijela
bilo je pod jakim istočnogermanskim utjecajem, a njihovu preuzimanju pripomogle su germanske
migracije u nekoliko valova nakon propasti hunske vlasti u Podunavlju. Prema M. Kazanskom
mnogobrojne istočnogermanske vojne skupine utječu na razvoj političke i gospodarske situacije u
šumskoj zoni pa se njihovi kulturni elementi počinju pojavljivati na slavenskim, baltskim i inim teritorijima.
Otprilike posljednjih desetljeća 5. st. ti kontakti prestaju ili primjetno slabe iako se primljeni impuls u
šumsko-stepskoj zoni nastavio u lokalnom stvaralaštvu, a zabilježen je i poslije, ali mnogo slabije nego
na početku poslijehunskog razdoblja. Otprilike u to doba dolazi do promjena arheoloških kultura (Praška,
Koločinska i Penkovska kultura) koje se nesumnjivo mogu povezati s etničkim promjenama, migracijama
novih skupina i djelomičnim ili potpunim nestankom starog stanovništva. U gornjim tokovima zapadne
Dvine i Volge do prve polovine 5. st. formira se nova Kultura dugih kurgana, u srednjem dijelu Bjelorusije
Kulturu s crtkanom keramikom apsorbira Tušemljanska kultura, u istočnoj Litvi nalaze se predmeti tipa
Taurapilas, a u blizini ušća Njemena pojavljuje se nova kulturna skupina s vidljivim podunavskim
utjecajem (Olsztynska skupina).
Među „germanskim“, „slavenskim“ i „baltskim“ nalazima u šumskom pojasu prisutni su različiti
dijelovi ukrasa ženske odjeće, fibule, bubrežaste kopče i dijelovi muške nošnje, opreme, oružje i konjska
oprema. Izgled ratničke oprema nastao je kao posljedica vanjskih utjecaja i ne mora odražavati stvarnu
prisutnost Germana ili Balta, već njihove prestižne vojne supkulture, a isto je slučaj s pojavom oružja i
opreme stepsko-nomadskog podrijetla. Kod ženske mode situacija je nešto drugačija. Ona je s jedne
strane vrlo konzervativna, ali stalno otvorena novitetima jer žene nastoje pratiti modu i opće nove
trendove. Nošnja i krojevi se, istina, teže mijenjaju, ali modni dodatci puno lakše, osobito ako su izrađeni
atraktivno i od plemenitog metala. Slični procesi bili su već dobro poznati na zapadu gdje su tijekom 5. i
6. st. naseljenici s istoka preuzeli kompletnu novu nošnju, a sada se isto zbiva na istoku i među
novoodseljenim grupama na zapadu tijekom druge polovine 6. i poč. 7. st. Obično novitete najprije
prihvaća elita, a onda iste ili slične predmete preuzimaju niži staleži. Nova moda nošenja drugačijih
predmeta također može odražavati prisutnost novih doseljenika iz istočnogermanskog ili zapadnobaltskog
svijeta u šumskom pojasu, a dio predmeta mogao je doći zbog miješanih međuetničkih brakova. Kao što
je naznačio M. Kazanski, u prvo doba nošenje lučnih fibula mogla je biti moda istočnogermanskih žena
koje migriraju sa svojim porodicama u šumsku zonu nakon propasti hunske vlasti u Podunavlju. Prije i
poslije tih migracija nesumnjivo su postojale dobre trgovačke veze koje su dovele do toga da se među
tom populacijom u većem broju prihvate lučne rovašene fibule. Migracije su mogle potpomoći takve
procese. Na širokom promatranom arealu prisutne se različite fibule, npr. fibula s podvijenom nogom, koje
se većinom datiraju u sredinu 6. st., ali većinom u kasno 6. i 7. st. Prisutne su različite kasnoantičke forme,
a među novitetima ima lučnih rovašenih fibula istočnogermanskog tipa. Uz njih su sličnom tehnikom
izrađene kopče i drugi predmeti. Na području na kojem su, između ostalih, živjeli i Slaveni, istočno od
Karpata, nađeni su predmeti podunavskog istočnogermanskog porijekla, predmeti rađeni prema njihovoj
tradiciji pa oni svjedoče o intenzivnim vezama jednog s drugim područjem već od druge trećine 5. st.
Nositelji tih fibula vjerojatno su Slaveni, Anti, Venedi, Balti, ostaci Germana, koji su na tom području prije
bili dominantni ili neki drugi, nama nepoznati narodi koji su tada još mogli živjeti na šumsko-stepskom

76
području istočne Europe, izuzev možda nomada hunskog porijekla koji obično ne nose takvu opravu.
Nakon početne vanjske distribucije započinje domaća proizvodnja. Čini se da je tu riječ o čistom transferu
tehnologije te širenju utjecaja prema istoku među ljude koji tek sada u većoj mjeri prihvaćaju neke modne
dodatke. Kao i na zapadu, lučne fibule o kojima se ponajviše raspravljalo u arheološkoj literaturi, stvar su
elite, odnosno srednjeg i višeg staleža, isto onako kako je to i prije bilo među Germanima. One nemaju
etnički nazivnik, nisu slavenske kao što prije nisu bile germanske. One su dio mode žena toga doba i
univerzalne su germanske, baltske, slavenske, bugarske…. Čini se da su one bile dobro prihvaćene, ali
pitanje je jesu li bile i masovno prihvaćene kao u prijašnje doba svoga procvata od druge polovine 5. do
sredine 6. st. Žensko odijelo, peplos, takve lučne fibule dobilo je kao ukras na srednjem Dunavu sredinom
5. st. (faza D 3 (450. – 470./480.), a slična će se moda širiti sve do 7. st. u različitim smjerovima pa i
prema istoku Europe. Potkraj 6. i u 7. st. moda nošenja lučnih fibula na gornjem dijelu tijela već će na
zapadu biti sasvim izuzetna, a na istoku će se održati još poprilično dugo. Nakon sredine 6. st. na zapadu
i u Rimskom Carstvu širi se nova moda i trendovi, usvajaju se novi krojevi haljina, a njih ponajviše krase
naušnice, narukvice, torkvesi, ogrlice od perli, jantarne perle, privjesci i različiti drugi ukrasni predmeti.
Lučne fibule, koliko god još bile atraktivne, više nisu jedini znak bogatstva pripadnica pojedinih naroda s
istoka Europe koji tada stupaju na povijesnu scenu. Štoviše, one govore o tome da te pripadnice nose,
namjerno ili ne, vrlo konzervativnu nošnju. Fibule krase gornji dio nošnje, a možda se još uvijek nalaze i
na već znatno zastarjelom peplosu. U tradicionalnim društvima ženska nošnja jedno je od
najkonzervativnijih obilježja materijalne kulture. Njihovi pripadnici u svojim selidbama prenose i svoju
nošnju. Stoga se pojava takvog ženskog nakita u zoni slavenskih arheoloških kultura, pa čak i u zajednici
s drugim predmetima vezanim uz taj šumsko-stepski prostor, pa i onima koje pripisujemo Slavenima i
slavenskim spomenicima, treba smatrati dokazom prisutnosti Slavena i Anta te određenog broja
podunavskih Germana, prije svega Gepida. Gepidski teritorij na Karpatskom gorju graniči s ispražnjenim
područjima nekada gusto naseljenima drugim istočnim Germanima. Nesumnjivo je općenito važna uloga
Germana u trgovini i širenju mode, kao posrednika između istoka i zapada. Prema M. Kazanskom takvi
nalazi mogu upućivati na egzogamne brakove koji su u tradicionalnim društvima često imali vojno-političke
saveze te one upućuju na učestale trgovačke kontakte, a možda i političke veze istoka sa središnjom
Europom. Nadalje, postoje arheološki nalazi koji se mogu protumačiti kao dokaz prebivanja Slavena –
nositelja Praške kulture – među Germanima. Konačno, germanski predmeti iz Podunavlja u južnim
baltičkim područjima upućuju na to da Slaveni nisu ometali germansko-baltske kontakte, što je bilo
moguće samo ako su se neke germanske skupine slobodno kretale duž slavenskog teritorija. Isto se
odnosi i na Slavene, trgovina obično ne ide u jednom pravcu.
Čini se da ne treba očekivati prevelik broj lučnih rovašenih fibula među odseljenim Slavenima na
zapadu, na novoosvojenom i novostečenom teritoriju jer se u to doba, od sredine 6. st., uvodi sasvim
drugačija nošnja. Ako su se tek tada domogli bogatstva i boljih predmeta, moguće je da su prihvatili tada
vjerojatno vrlo skupu nošnju rimskih žena kakvu nose viši staleži u Rimskom Carstvu.

Ne postoji specifični slavenski nakit pa ni „slavenske fibule“, niti postoji neki poseban tip njezina
nošenja, kako je to davno sugerirao J. Werner. On je pokušao naći razliku između pojedinačnog nošenja
lučnih fibula, koji bi navodno bio više vezan uz Slavenke nego uz Germanke koje bi nosile fibule u paru.
Ta teza pokazala se promašenom jer je broj fibula očito vezan uz vrstu odjeće i način nošenja. Prvi je o
antropomorfnim i zoomorfnim lučnim fibulama iz Podnjeprovlja opširno pisao B. A. Ribakov te je na
temelju ukrasa izdvojio skupinu s izraženom spiralnom ornamentikom i koncentričnim krugovima i drugu
skupinu koju karakteriziraju ukrasi u obliku ptičjih glava. Slično je fibule podijelio A. J. Ajbanin i to na one
germanskog porijekla s koncentričnim krugovima s točkama u sredini, s viticama u obliku slova „s“ te s
ukrasima u obliku ptičjih glava. U ukrasu prve skupine vide se jaki utjecaji i sličnosti među istočnogotskim
i gepidskim fibulama druge polovine 5. i prve polovine 6. st. Prototipovi druge skupine fibula, među kojima
se ističe podskupina prema H. Kühn nazvana skupina „Kerč“, u Podunavlju su u drugoj polovini 5. i prvoj
polovini 6. st. Fibule sa shematiziranim ukrasom na nozi i glavi uvrštene su u tip Aquileja prema H. Kühnu

77
ili unutar tipa Udine-Planis prema V. Bierbraueru. Drugoj skupini pripadaju tzv. dnjeparske fibule na koje
su se više osvrnuli B. A. Ribakov i J. Werner.
J. Werner napravio je klasifikaciju fibula pronađenih u istočnoj Europi te ih je podijelio u dvije
skupine (I i II) i više tipova (I: A–L; II: A–D), na temelju različitih ukrasa na glavi, luku i nozi te prikaza na
završetku noge u obliku ljudskog lica („maske“), skupina I, ili u obliku životinjske glave, skupina II. Smatrao
je da su te fibule nastale u radionicama u srednjem Podnjeprovlju tijekom 7. st. Dnjeparske fibule opisao
je kao relativno primitivnu formu fibule, ravno lijevane, s ukrasom u obliku graviranja ili punciranja. Obje
su skupine istodobne i datiraju se od 6. st i tijekom 7. st.

Tzv. dnjeparske fibule podijeljene su u dvije skupine prema reljefnim motivima: fibule s viticama,
one imaju direktne prototipove u tradiciji istočnogotske nošnje iz sredine do treće četvrtine 5. st te fibule
s geometrijskim reljefnim dekorom (tip Moreşti 525./530. – 560./575.). Fibule su nađene u različitim
područjima i kontekstima na srednjem Dunavu među Gepidima koji nastavljaju tu tradiciju i među
Slavenima na teritoriju koji su zauzeli od srednjeg Dnjepra do donjeg Dunava i Vlaške nizine. Isti ili slični
primjerci nalaze se među krimskim Gotima te u baltičkoj zoni. Takve fibule nađene su u naselju s
posudama praške kulture, druge pak u grobovima gdje se prakticira obred inhumacije. Teško ih je datirati
jer nema puno zatvorenih cjelina koje se mogu pouzdano datirati. U Berezovki je nađena fibula čiji se
prototipovi mogu naći oko Tise i južno od srednjeg Dunava te još jedna koja pripada tzv. dnjeparskim ili
antskim starinama. Fibule prve skupine datiraju se u drugu polovinu 5. st., a druge obično na području
Koločinske i Penkovske kulture u posljednju trećinu 6. do druge trećine 7. st. Stoga se prema sadašnjem
stupnju istraživanja, uvažavajući druge predmete i njihovu datacijsku vrijednost, takve fibule
istočnogermanskih serija ukrašenih viticama u Podnjeprovlju datiraju u rasponu od 530. do 600.

F. Curte je pokušao je vidjeti mogu li se njihovom distribucijom pratiti slavenski seobeni valovi.
One, dakle, prema njegovu mišljenju, predstavljaju tadašnji trend i nisu indikator za etničku pripadnost
vlasnika/vlasnice fibula. Prema F. Curti u teoriji se širenje tipova fibula ili načina ukrašavanja moglo
dogoditi u svakom trenutku pomicanja s područja na područje bilo samih fibula (putem darova ili trgovine),
s njihovim vlasnicima ili bez njih, bilo šablona fibula bilo, naposljetku, majstora koji su prenosili gotove
fibule ili njihove šablone. J. Werner je smatrao da su „slavenske“ lučne fibule stigle do Mazurije razmjenom
za jantar, a njegovo drugo tumačenje podupire ideju o putujućim majstorima na kojoj se još uvijek temelje
općeprihvaćeni pogledi na organizaciju proizvodnje u ranom srednjem vijeku. F. Curta je napisao da se
čini da je rasprostranjenost u ranom 6. st. bila uža od one u kasnom 6. ili ranom 7. st., kada vidimo veći
stupanj međusobne povezanosti.J. Werner je smatrao da su „slavenske“ lučne fibule stigle do Mazurije
razmjenom za jantar, ali prema njegovoj analizi mnogi mazurijski primjerci stariji su od njihovih vanjskih
analogija, a jantar u 6. i 7. st. nije pronađen u istočnoj i južnoj Rumunjskoj, već samo u Gepidiji. Prema
zaključcima iz njegove analize sve lučne fibule ovdje su bile „u modi“ oko 600., neke poput tipa I F bile su
u upotrebi u ranom 6. st. premda ne i jednako popularne, nisu bile jednako rasprostranjenosti, neke od
Wernerovih tipova nisu se nosile na Krimu, neke u Mazuriji, ali su se mnogi tipovi pojavili u određenim
razdobljima na području donjeg Dunava. J. Werner smatra da je malo dokaza fizičkog kopiranja postojećih
fibula, iako su neki dijelovi fibula izrađeni vrlo slično, vjerojatno s pomoću nekakvih mehaničkih sredstava,
vjerojatno šablona. Budući da je svaka fibula mogla biti napravljena prema svojem individualnom modelu,
ideja o putujućem majstoru koji sa sobom nosi brončane ili olovne šablone za svaki par fibula postaje
besmislena. Uz to, postoje jasni dokazi lokalne proizvodnje. U poluukopanoj građevini iz Bernašivke, kraj
Mohlyv Podils'kyja u Ukrajini, pronađen je kalup za lučne fibule napravljen od steatita. Regionalne
varijacije zasigurno su moguće i trebamo pretpostaviti da su istodobno bile upotrebljavane različite
tehnologije za proizvodnju iste vrste artefakata. Nedostatak identičnog kopiranja brojnih tipova fibula
snažno ukazuje na to da su svaka fibula ili par fibula bili napravljeni po želji, vjerojatno samo za jednu
prigodu, a to se, prema F. Curti, najvjerojatnije događalo s početkom bračnog života. Uz to, nedostatak
fibula ili drugih predmeta koji su pridržavali odjeću u ženskim grobovima, mogao bi dovesti do zaključka
da je pristup fibulama ovisio i o društvenom statusu. Prema F. Curti lučne fibule mogle bi prikazivati

78
kretanje ljudi, ali to prema njemu nije bilo kretanje, migracija u klasičnom smislu, već je bila riječ o
drugačijoj mobilnosti, onoj preko darova ili žena koje su se udavale u udaljene skupine kako bi se stvorili
savezi. Za tu tezu postoje, prema njemu, dva razloga: prvo, kretanje stilova ukrašavanja nije išlo samo u
jednom smjeru – neki tipovi fibula išli su prema sjeveru, neki prema jugu, često u isto vrijeme, a drugo,
ne postoji nijedna fibula koja bi se mogla pripisati samo jednoj regiji, iako su se često s Mazurije ili Krima
širili novi oblici. Nadalje, prema F. Curti „slavenske“ lučne fibule nisu bile oznake društvenog statusa ni
spola, već oznake moći onih koji su mogli uspostaviti odnose na velikim udaljenostima i tako postati
utjecajni. On također kaže da nije slučajnost da su svi tipovi bili u upotrebi oko 600. jer to je bilo doba u
kojem su simboli osobnog identiteta bili vrlo traženi. Tu tezu, prema njemu, potvrđuje također činjenica
da je istočno od Karpata velik broj fibula pronađen u naseljima, a ne u grobovima, a ni u jednom naselju
nije pronađeno više od jedne fibule, i to obično u najbolje opremljenoj građevini. Prema njemu, materijalna
kultura s fibulama koristila se za stvaranje nove društvene hijerarhije.

79
 g) Najstarija slavenska naselja u južnom dijelu Panonske nizine

Kod istraživanja problema početaka slavenskog naseljavanja područja južno od Karpata bitno
značenje ima kronologija nestanka germanskih nalazišta na području Slovačke, Moravske, Češke i Donje
Austrije, kao i onih na području Malopoljske, Šleske i istočne Njemačke. To je koncept zastupljen u
mnogobrojnim raspravama K. Godłowskog, dobro dokumentiran i objašnjen kod drugih autora, npr. kod
J. Tejrala. Tzv. „germanski“ predmeti dobro zastupljeni u 5. st. polako iščezavaju s cijelog teritorija. U
Slovačkoj iz prve polovine 6. st., prema G. Fuseku, može potjecati samo jedan grob s originalno
oblikovanom kopčom iz mjesta Kalná nad Hronom, kao i nalazište kacige tipa Baldenheim iz Dolnih
Semerovca. Zbog nestanka starijeg stanovništva Slaveni su se mogli nastaniti u jugoistočnoj Slovačkoj
već početkom 6. st, ali za to ne postoje čvrsti dokazi jer se položaji gdje je nađen praški tip posuđa ne
mogu precizno datirati. Gepidski teritorij otprilike doseže Tiszafüred na sjeveru, sjeverniji položaji oko
gornjeg sliva Tise tada su napušteni te je očito započelo odseljavanje stanovništva prema jugu, bliže
Rimskom Carstvu. U sjeveroistočnom dijelu Moravske germanska staništa gotovo u potpunosti nestaju
već početkom 6. st., a u južnoj Moravskoj, u najzapadnijom dijelu Slovačke (zapadno od Malih Karpata) i
u Donjoj Austriji, langobardsko naseljavanje trajalo je do osamdesetih godina 6. st. U Češkoj kotlini
germanska su nalazišta datirana u stupanj IIIa prema B. Schmidtu, dakle u drugu četvrtinu 6. st. ili čak
još kasnije. U Češkoj i u Moravskoj nađeni su solidi Justina I. i Justinijana I., njih nema na potencijalno
slavenskim područjima oko Karpata, već su češći na langobardskom području. Naselje u Březnu možda
svjedoči o ostatku germanskog stanovništva te miješanju sa slavenskim došljacima, slična je situacija
prepoznata u Roztokyma. Na nalazištu Kozly kod Mĕlníka nađen je s ranom praškom keramikom troslojni
češalj s trokutnom ručkom, a on se datira ne kasnije od prve polovine 6. st.

Vrlo su indikativni predmeti iz dviju poluukopanih kuća iz Krakówa-Nowe Hute iz objekta 45 i 62A.
Oni su početno datirani na prijelaz 6. u 7. st. ili u prvu polovinu 7. st, a tu su veliku ulogu odigrali maleni
trapezasti ukrasi s crticama od izbušenih točkica na donjem kraju. Njima slični ukrasi mogli bi se vidjeti u
panonskim nalazištima Pečuh i Cserkút te na širokom prostoru od Baltika do Podnjeprovlja i Povolžja. Taj
nakit, koji se kao dio mediteranske mode širi prema sjeveru i istoku, datira od prve trećine 7. sve do
posljednje trećine 7. st. Drugi predmeti s tog nalazišta također se ne mogu precizno datirati, ali otprilike
pripadaju sredini ili posljednjoj trećini 7. st. Drugi nalazi vezani uz slavensku ekspanziju na području
Poljske, kako su to pokazala istraživanja J. Dulinicza, nisu zabilježeni sa zapadne strane rijeke Visle prije
sredine 6. st. Općenito je teško dobro datiranje predmeta, a dendrokronološke analize upućuju na još
kasnije vrijeme. Nažalost, kad bi praške posude na tom području pripadale tom ranom dobu, one još
uvijek ne bi bile dokaz o najranijem slavenskom naseljeničkom valu. Slični se problemi s interpretacijom
nalazišta prenose na slovačke lokalitete u blizini langobardskog teritorija. Smatra se da bi iz toga dijela
trebala započeti slavenska ekspanzija prema jugu Panonske nizine. U sjevernoj Hrvatskoj pronađen je
određeni broj nalazišta koja se prema tipokronološkim vezama s materijalom iz istog doba mogu okvirno
datirati u 7. st., ali opet ne sigurno u kraj 6. ili početak 7. st. S druge strane na sadašnjem stupnju
poznavanja problematike širenja i distribucije tih posuda ne možemo biti sigurni jesu li slične jednostavne
oblike prihvatili ili čak razvili zaostaci kasnoantičkog stanovništva. Nisu jasni međusobni utjecaji, a
problem je da se kod datiranja često kao ključno uzima radiokarbonsko datiranje. U Sloveniji je posljednjih
dvadesetak godina istraženo više ranosrednjovjekovnih nalazišta s jednostavnim posudama koje prema
autorima pripadaju praškom tipu (Nova Tabla, Pod kot). U Prekomurju na nalazištu Nova Tabla kod
Murske Sobote nađene su posude praškog tipa, a one prema M. Guštinu i G. Tiefengraberu pripadaju
sloju Murska Sobota I koji datiraju od kraja 6. i početka 7. st. do druge polovine 7. st. Taj sloj obilježavaju
glinene posude izrađene bez upotrebe lončarskog kola i nenaglašenih usta, različiti lonci, pekve, pladnji
za pekvu. Posude imaju neizražen obod ili blago i jače prema van izvijen obod te općenito poroznu fakturu,
grube su i nepravilne izrade, a neke su ukrašene češljastim prugama, poneke valovnicom. To nalazište
valja povezati sa sličnima u Prekomurju u okolici Murske Sobote te s onima s južne strane Blatnog jezera,

80
gdje započinju druga ranoavarodobna nalazišta. Vjerojatno je to jedan od najstarijih dokaza slavenske
prisutnosti na naseobinskom području koje će do početka razvijenog srednjeg vijeka biti tijesno vezano
uz sjevernohrvatsko međurječje.

Istom dobu pripadaju različita nalazišta u Mađarskoj, Sloveniji i Hrvatskoj. Istraživanje

ranosrednjovjekovne „slavenske“ keramike te općenito identifikacija lokaliteta toga doba na području
Hrvatske još je uvijek na samim počecima. Postoje dobra arheološka istraživanja u Podravini te
kronološka podjela keramičkog materijala prema tipovima napravljena od T. Sekelj Ivančan. Ona je u
okviru istraživanja u Torčecu izdvojila keramičku skupinu Torčec I. Postoje određene sličnosti između
materijala Torčec I sa slovenskim nalazištima. Prema autorici slično oblikovana keramika datirana u
približno isto doba nalazi se također u Jazbinama u Batkoviću kod Bijeljine, Mušićima kod Žabljaka u
istočnoj Bosni te na nizu drugih nalazišta u Mađarskoj, Češkoj (najstarija faza u Roztokyma), Moravskoj i
Slovačkoj.
Dio arheološkog materijala s istraženih lokaliteta iz Hrvatske valja prihvaćati s velikim oprezom.
Ponekad je problem u slučajnim nalazima, starijim istraživanjima te materijalu dobivenom bez jasnog
konteksta, a ponekad je problem u vezi s karakterom kompleksa iz kojih potječu. Vrlo je često riječ o
jamama i vrlo ograničenim, malim arheološkim istraživanjima, često vrlo loše izvedenim i metodološki
slabo dokumentiranim. Još je uvijek bolje istražena Slavonija i Srijem nego južna Hrvatska. U Starim
Perkovcima, Debeloj šumi u brodskoj Posavini nađena su dva poluukopana objekta, vjerojatno kuće
ispunjene otpadom, ponajviše ulomcima keramičkih posuda i zgure. Obje se datiraju u sredinu ili kraj 7.
st. Poluukopane građevine pokazuju tip kuće kakav se u tom dijelu Slavonije održao do kasnoga srednjeg
vijeka. Danas kad je posve jasno da ti jednostavni oblici mogu imati različito porijeklo, da mogu pripadati
baštini autohtonog stanovništva kao i pridošlicama Slavenima, svemu treba pristupiti vrlo oprezno. Stoga
su zaključci koji se zasnivaju na ograničenim istraživanjima, slabe vrijednosti u smislu etničke atribucije.
Oni bi se morali promatrati kao prijedlozi koje je poželjno često preispitivati kako raste broj onih iz boljih
prikupljenih izvora. Pokušaji da se uz pomoć radiokarbonske metode datiraju arheološki slojevi i ulomci
keramičkih posuda, nije donio zadovoljavajuć rezultat, pogotovo kad se oni spoje s lošim ili fragmentarno
istraženim arheološkim lokalitetima.

Nedostaju nam nalazišta s dobro datiranim grobnim ili jamnim cjelinama ili usporedbenim dobro
datiranim predmetima. Do tada sve ostaje na razini hipoteza i stvaranja mogućnosti da su iz ovog ili onog
razloga neke skupine mogle doći, duže ili kraće boraviti na određenom teritoriju, te su upravo praški lonci
ili neki drugi jednostavni lonci dokaz njihove prisutnosti. To još nikako nije dokaz stalnoga slavenskog
naseljavanja. Mala jednoslojna raštrkana nalazišta ne mogu biti dokaz trajnog zauzimanja zemlje. U prilog
mogućnosti da se upravo u savsko-dravsko-mursko-zalskom području može i mora očekivati raniji sloj
slavenskog naseljavanja govore povijesni izvori, kao i kraj mnogih kasnoantičkih lokaliteta, utvrda i
visinskih naselja sve do duboko na području današnje Austrije u smjeru južnog Tirola. B. M. Szőke je na
primjeru dobro istraženog naselja iz jugozapadne Mađarske (objekt br. 40) u Balatonmagyaród-
Hídvégpuszti postavio pitanje tko je tu živio, domaće kasnoantičko i germansko stanovništvo ili doseljeno
avarsko i slavensko, možda duljepsko stanovništvo. Analogije keramičkim posudama nalazi na
ranoavarodobnim biritulalnim grobljima u Zalakomáru, Kehidi, Pókaszepetku. Prema njemu najvjerojatnije
je riječ o slavenskom duljepskom stanovništvu, ali ne nalazi odgovor na pitanje jesu li oni umijeće izrade
keramike donijeli sa sobom ili su gotove posude ponijeli u novo stanište. Iako je najvjerojatnije riječ o
Slavenima, smatra da je o etničkoj pripadnosti onih koji su tu zaista živjeli u tome frekventnom razdoblju
seoba i vojnih pohoda izlišno govoriti. O više seobenih valova piše T. Sekelj Ivančan analizirajući razlike
u keramičkom materijalu faza Torčec I i Torčec II. na izmaku 6. i tijekom 7. st. Situaciju u Podravini i cijeloj
sjevernoj Hrvatskoj dodatno komplicira slabo poznavanje kasnoantičkog supstrata 6. st.

Roztoky (Češka kotlina)

81
 Čini se da vrlo dobar model izgleda naselja 6. i 7. st. pruža lokalitet Roztoky u Češkoj, istraživan
od N. Profantove. Roztočko naselje imalo je petstotinjak kuća i rasprostiralo se, nejednakom gustoćom,
na površini od 20 ha. Velik broj kuća svjedoči u prilog postojanju urbane aglomeracije, uz rijeku Vltavu,
na strateškoj poziciji gdje se upravljalo prometom i trgovinom. To je najveća poznata urbana aglomeracija,
puno veća od Března i puno veća od drugih lokacija razasutih unutar Češke kotline, Moravske ili drugih
dijelova Karpatske kotline. Naselje se koristilo 120 – 150 godina (530./570. – 680.), oko šest generacija.
Izdvojene su tri faze: Roztoky I obuhvaća razdoblje od minimalno 50 – 60 godina, između 530. (560.) i
kraja 6. st.; Faze II i III zajedno predstavljaju razdoblje od 590. (600.) – 660. (680.).
Broj stanovništva je varirao. Najveća gustoća bila je u vrijeme starije faze kulture praškoga tipa
(Praška kultura), a u daljim je fazama opadala. Pretpostavlja se da je do migracije stanovništva u to mjesto
dolazilo tako da su se selile manje skupine koje su vjerojatno bile rodbinski povezane. Stanovništvo je
uzgajalo svinje, bavilo se lovom i ribolovom te sijalo žitarice. Obradivo je zemljište bilo puno ograničenije
od zemljišta drugih zajednica, što je u kontrastu s pretpostavkom o velikom naseljavanju prostora te je
postavljena hipoteza da se stanovništvo koristilo nekim udaljenijim obradivim područjima ili nekim drugim
izvorima hrane. Male obrađene površine na ovom primjeru poništavaju uobičajene teze ili ih barem
dovode u pitanje, one kako se rani Slaveni isključivo bave ratarstvom i kako je to za njih uobičajenij način
života i prehrane.
Različiti oblici stambenih i gospodarskih građevina pokazuju da zajednica nije bila potpuno
homogena, već ju je sačinjavalo različito stanovništvo. U poluukopanim kućama bile su građene masivne
kamene peći, a prevladava konstrukcija kuće s jednim nosivim stupom koji je uvijek smješten preko puta
otvora peći. Ispred peći nalaze se dvije okrugle udubine koje su služile da se u njih umetnu police ili
štapovi na kojima se nešto sušilo. Kraj peći pronađene su posude čvrsto ugrađene u pod, a služile su za
čuvanje zaliha hrane i vode.
Fazi Roztoky I ubraja se najveći broj građevina prvoga useljeničkog vala, sveukupno 38 – 41
građevina, a u njima je pronađena jednostavna neukrašena keramika praškoga tipa. Fazi Roztoky II
pripada 12 – 22 objekta (7 – 8 poluukopanih kuća i četiri jame), a u većini slučajeva riječ je o ukrašenim
ulomcima keramičkih posuda. Fazi Roztoky III pripada jedanaest građevina u kojima je pronađena
ukrašena keramika. U apsolutnoj kronologiji moguće je te kuće smjestiti u prvu polovinu ili, točnije, u prve
dvije trećine 7. st. Apsolutno datiranje 3. faze (i prethodne, 2. faze) odgovara datiranju 1. horizonta
keramike srednjodunavske kulturne tradicije (prema J. Macháčeku). U drugoj polovini 6. st., najkasnije na
prijelomu 6. i 7. st., širi se drugi raznoliki val različitih velikih skupina Slavena, vjerojatno s donjeg
Podunavlja, koji karakterizira pojava ukrašene keramike. Dekoracije imitiraju češljasti način ukrašavanja
rukom rađenih posuda (od 35 pronađenih objekata taj se način izrade pojavljuje kod 23 – 24 objekta). Toj
skupini motiva ponajprije pripadaju kombinacije nastale od pravilnih, višestrukih valovnica, krivina te
izoliranih češljastih valovnica. Ti motivi svjedoče o intenzivnom kontaktu s područjem koje je bilo upoznato
s novom tehnologijom (izrada keramike na kolu) i novim načinom izrade. Zajednica u Raztokama imala
je intenzivne kontakte s drugim slavenskim i neslavenskim zajednicama i područjima te razvijenu trgovinu
sa zapadnim merovinškim područjem.

82
 V. Povijesni izvori 550. – 567./568. – 626.

A. Slaveni i srednjoeuropsko-istočnoeuropski kulturni krug

a) Počeci slavenskog naseljavanja i zauzimanja sjeverne, srednje i južne Europe

Pisani izvori vrlo malo govore o slavenskoj prisutnosti i o počecima slavenskog naseljavanja
sjevernih dijelova Karpatske kotline pa onda i o njihovim daljnjim prodorima prema jugu u pravcu
Jadranskog mora. Opširnije informacije oni nam pružaju tek u posljednjoj četvrtini 6. i na početku 7. st.,
kada se Slaveni pojavljuju već s Avarima u Panonijama, Dalmaciji te već ulaze u Italiju (Venetia et Histria)
i do krajnjih obala Grčke. Ti izvori tada su još vrlo krnji te ne pružaju relevantne podatke o naseljavanju,
već najviše općenito o pustošenjima, a u manjoj mjeri o padu ili napuštanju određenih pozicija ili o
ratničkim prodorima u dubinu rimskog teritorija. Ratnički pothvati i pustošenja dijelova nekadašnjih
provincija i Italije već su davno poznate taktike istočnih i srednjoeuropskih naroda od početaka seoba pa
i od onih jačih selidbenih valova s kraja 4. i 5. st.

O prvim pristiglim Slavenima, njihovim vojničkim družinama, u Karpatsku kotlinu u prvoj polovini,
odnosno u trima prvim desetljećima 6. st. možemo doznati kod Prokopija iz Cezareje i Jordana. Njima su
bili poznati Slaveni nastanjeni na terenima na vanjskom luku Karpata, ali naznačuju područje odakle kreću
u svoje pothvate, odnosno granice njihova tadašnjeg dosega. Jordan nam daje općenite podatke o
Slavenima i njihovu porijeklu. Obilno se koristio podatcima iz izgubljene Kasiodorove "Povijesti Gota"
napisane početkom 6. st., ali je mnogo toga sam nadodao. Do 6. st. dogodile su se brojne promjene na
području gdje su u njegovo doba boravili slavenski narodi. Huni su bili provalili u 4. st. u pricrnomorske
ravnice, a zatim premjestili svoja politička središta u Panoniju i povukli brojne druge narode tih područja
sa sobom (primjerice: Herule, Gote, Sarmate itd.). Nakon propasti njihove države Huni se povlače u stepe
uz Crno more, također na donji Don i Volgu. Stanovništvo šumske i šumsko-stepske zone moglo se širiti
prema zapadu i donjem Dunavu. Tako je razmještaj Slavena potkraj 5. st. prikazan u Jordanovu djelu „O
podrijetlu i djelima Gota" (De origine actibusque Getarum). On piše kako se „od izvora Visle do
neizmjernih područja smjestio brojan narod Veneti". Spominje da je gotski kralj Hermanarik ratovao sa
Slavenima. Moguće je da je to točan navod iako je prošlo dvjesto godina od pisanja povijesti (6. st.) i toga
događaja (4. st.). Navodi da se oni dijele na Venete, Ante i Slavene, ali naznačuje da su istog porijekla.
Navedeni, vrlo šturi podatci bit će uz one koji se donose kod Prokopija iz Cezareje podosta raspravljani u
arheološkoj i povijesnoj literaturi bez konačnog zaključka.

... Između tih rijeke leži Dacija, okružena strmim Alpama kao krunom uz čiji lijevi rub, koji je
okrenut prema sjeveru, na golemom prostoru – sve do izvora rijeke Vistule (Visle) – prebiva mnogobrojan
narod Veneta... Slaveni obitavaju na prostoru od Novietuna i tzv. Murzijskog jezera do Danastra, a na
sjeveru do Vistule... Iako danas njihova imena variraju među različitim porodicama i mjestima, ipak se
pretežno nazivaju Slaveni i Anti... sada oni imaju tri imena, a to su Veneti, Anti i Slaveni

Pokušalo se proniknuti tko su to Veneti, tko Anti, a tko Slaveni jer su prema Jordanu istog korijena.

VENETI Venethi
ANTI Antes ] jednog korijena (Venethi, SLAVENI)
SLAVENI Sclaueni

(prema Jordanu)

83
 Postoje pokušaji da se ta tri etnička naziva povežu uz identificirane i u prostoru prepoznate
arheološke kulture. Tako je K. Godłowski povezao povijesne nazive naroda s arheološkim kulturama.

VENETI Venethi = Koločinska kultura

ANTI Antes = Penkovska kultura
SLAVENI Sclaueni = Praška kultura

(prema K. Godłowskom)

Jordan nadalje piše da su Slaveni zauzeli teritorij između Novietunuma i Mursijskih močvara
(civitate Novietunense et laco qui appelatur Mursiano). Ubikacija dva od četiri toponima koja spominje
vrlo je različita pa samim time vrlo dvojbena. Interpretacija spomenutih toponima povezuje se s arheološki
dokazanim vremenom naseljavanja Slavena u određenom kraju. Pokušava se vidjeti u kojoj su mjeri
Jordanovi navodi u kojima govori o tome što je zauzeto od Slavena precizni, odnosno u kojoj su mjeri
točni. Danas još uvijek nemamo jedinstveno gledište o tom problemu, već imamo puno različitih mišljenja,
sumnji i konstrukcija. Postoji problem ubikacije mjesta koje spominje pisac jer se isti toponimi pojavljuju
na području Rimskog Carstva barem na dva mjesta: Novietunum (današnja Isakča) u Bugarskoj nedaleko
od delte Dunava i isti ili sličan naziv za mjesto u današnjoj Sloveniji Noviodunum (Drnovo kod Krškog).
Novietunum je s većom ili manjom sigurnošću ipak ubiciran u bugarski Novietunum, jer se prema izvorima
čini mogućim da tamo tada već borave Slaveni, odnosno da kroz njega prolaze prema jugu. Drugi toponim
laco (loco, lacu) qui appelatur Mursiano veže se uz grad Mursu (Osijek), druga slična pozicija nije poznata.
Mursijsko jezero (močvare) čini se previše zapadno od mogućeg teritorija koji su Slaveni tada zaista mogli
držati. Arheološki podatci jasno govore da nema govora o tome da bi tada oni bili prisutni oko jezera (u
močvarama) oko Murse, bez obzira na to je li tu riječ o Kopačkom ritu u južnim dijelovima hrvatske Baranje
ili je riječ možda o jezeru (močvarama) koje se pružaju južno od Murse prema rijeci Vuki (Volkajske
močvare spomenute u vrijeme pobune Breuca) u pravcu rijeke Bosut, a pružaju se prema ageru grada
Cibala (današnji Vinkovci). Isto se tako čini, prema sadašnjem stupnju istraženosti, da tada Slaveni ne
nastanjuju zemlju oko Novietunuma, današnje Isakče u Bugarskoj, gdje se najstariji predmeti vezani uz
slavensku prisutnost mogu datirati od druge polovine 6. st. Ne treba posebno napominjati da tada Slavena
nema ni uokolo Noviodunuma u današnjoj Sloveniji. Kada se pogledaju povijesni izvori (ponajviše
Prokopije iz Cezareje), razvidno je da u to doba slavensko nadiranje pokriva otprilike prostor koji je opisan
tim izvorom. Zaista se prodori Slavena protežu od delte Dunava na istoku do Mursijskih močvara, nije
rečeno do Murse, na zapadu. Dio dunavskog limesa sa Sirmijem i Srijemom tada, istina, drže Gepidi, što
potvrđuju arheološki podatci, ali iz Prokopijeva je spisa razvidno da Gepidi, uz naknadu, propuštaju
Slavene kroz svoj teritorij u pljačku rimskog teritorija. Stoga se izvor može čitati u smislu u kojem Slaveni
u dijelu podunavskog limesa provaljuju na rimski teritorij. Odnosno posredno se može saznati gdje postoji
slavenska najezda pa i zauzimanje teritorija (kratkotrajno zauzimanje teritorija dok traju pljačka i pohod);
od delte Dunava do istočne granice Gepidije u Mursijskim močvarama. To je granica između Gepida i
Langobarda, a ti drugi ne propuštaju Slavene. Gepidi su bili puno bliži Slavenima i ostvarili su kontakt na
više mjesta. Slaveni nesumnjivo pljačkaju između ovdje naznačenih granica, ali nismo sigurni je li to
Jordan zaista mislio ili je to sve ipak naše domišljanje.

Vrlo su indikativni spomeni Slavena i Anta u rimskoj vojsci u postrojbama koje ratuju u vrijeme
carevanja Justinijana s Gotima u Italiji. To su dokazi da su se Slaveni i Anti primakli geostrateškoj sferi
Rimskog Carstva te se kao najamnici vojače u njihove postrojbe, na isti način kako su to oni prije činili s
drugim narodima. Rodovi vojske u kojima služe također su vrlo znakoviti te pokazuju gdje se mogu
najbolje iskoristiti njihove vještine – posebno kada se u izvoru navodi da služe u konjici. 530. – 545. strateg
Tracije Hilbuda čuva dunavsku granicu kako je ne bi prelazili Huni, Anti i Slaveni. O Slavenima i Antima i
kako se boriti protiv njih postoji zabilješka u Pseudo-Mauricijevu Strategikonu.

84
 Možda je spomen Anta u u titularu rimskih careva, ako se tako može prevesti riječ Antikòs, još
jedan spomen na te pobjede. Prvi se puta taj naziv pojavljuje kod Justinijana 533., a posljednji put kod
Heraklija I. 612. Vrlo je zanimljiv podatak o tome da su u ratu između Anta i Slavena pobijedili Slaveni.

Prokopije iz Cezareje piše da je zajedničko ime Anta i Slavena u davnini bilo Spori. On o njima
piše u svom djelu "Rat Gota" (De bello Gothico).

P(o) porijeklu su većinom bili Huni, Slaveni i Anti, pripadnici naroda, koji prebivaju onkraj Dunava,
nedaleko od obale rijeke … Prvotno su Slaveni i Anti imali svi zajedničko ime: svojedobno su se oboje
nazivali Spori … po mojem saznanju, jer prebivaju sporadično po zaselcima, raštrkani uokrug (Prokopije
iz Cezareje, Povijest vojske).

ANTI ] u davnini su bili Spori (σποράδηυ)

SLAVENI

Značajni su u izvorima spomeni prodora u unutrašnjost tadašnjeg europskog dijela Rimskog

Carstva, sve do Carigrada, Peloponeza, Epira ili Dalmacije. Prokopije iz Cezareje Slavene spominje i u
drugim relacijama.

85
 b) Povratna seoba Herula, Hildigis i Martin iz Brage

Povratna seoba Herula

Slaveni se spominju prilikom povratne seobe Herula koji su oko 512. prošli „svim zemljama
Slavena“. To vrlo nesigurno i dvojbeno svjedočanstvo zapisano kod Prokopija iz Cezareje možda bi moglo
govoriti o Slavenima nastanjenim sjeverno i istočno od Karpatskog gorja. Toj seobi, jer bi to bio najstariji
njihov spomen u vrijeme ekspanzije, posvećena je opširna problematika te postoje različiti pokušaji
rekonstrukcije kuda su oni prošli. Tako neki smatraju da su iz Karpatske kotline prošli kroz Moravska vrata
ili preko nekog prijevoja prema Maloj Poljskoj ili kroz današnju Slovačku i Moravsku u pravcu doline rijeke
Labe. Drugi smatraju da su krenuli istočno od Karpatske kotline, odnosno uokolo Karpatskog gorja prema
izvoru rijeke Visle, kroz Šlesku prema srednjoj Labi i staništu Varna.
Heruli su bili pobijeđeni od Langobarda te su se preselili na jug gdje su bili ugrožavani od Gepida.
Čini se mogućim da su zaobišli gepidski teritorij, krenuli kroz slavenske zemlje uokolo Karpatske kotline
te prešli vrlo dug i opasan put. Možda stoga i postoji izraz da su prošli kroz sve slavenske zemlje pa je taj
događaj valjalo zabilježiti jer je pothvat bio vrlo neobičan i teško zamisliv, a opet uspješan. Spominje se
očito veći broj slavenskih zemalja od rijeke Buga do rijeke Visle. Slaveni još tada nisu prešli Vislu. U tome
slučaju od onih Herula koji su krenuli na područje Carstva odvojio se jedan dio i krenuo prema sjeveru.
Taj vrlo dvojbeni izvor ne govori nam puno o njima, ali jasno naznačuje da su Heruli živjeli u iliričkim
provincijama, kao što su vjerojatno tada još neki njihovi sunarodnjaci boravili oko Nežiderskog jezera (tzv.
Hegykő skupina). Njih možemo prepoznati po specifičnim predmetima, ponajviše fibulama nakon odlaska
Langobarda u Italiju.

Langobardski pretendent Hildigis

Čini se da nešto uvjerljivije o prisutnosti Slavena južno od Karpata govori drugi Prokopijev ulomak,
gdje se spominje langobardski pretendent na prijestolje – Hildigis. Hildigis je najprije tražio sklonište kod
Varna, zatim kod Slavena u kasnim 30-im godinama 6. st., poslije kod Gepida i konačno je ponovno kod
Slavena. Vrlo vjerojatno je u vrijeme rata između Gepida i Langobarda 547. – 548. ponovno želio zadobiti
prijestolje. Prilikom dolaska u zemlju Gepida Hildigis je, prema Prokopiju, okupio veliku vojsku od 6000
konjanika koja je možda bila sastavljena od spomenutih Slavena, vjernih mu Langobarda i Gepida koji su
tada bili u sukobu s Rimskim Carstvom. On je krenuo na ratni pohod iz gepidskog područja, probio se
preko Dunava i požurio u Italiju kako bi pomogao gotskom kralju Totili. Sukobio se s rimskim vojskovođom
Lazarom u provinciji Venetia et Histria pa je nakon toga ponovno prešao Dunav i vratio se u zemlju
Slavena. To se dogodilo vjerojatno nakon što su Gepidi i Langobardi ponovno sklopili mir. Postoji više
teorija o tome kuda se Hildigis kretao do Italije. Danas se čini uvjerljiva teza pojedinih autora da je put
kroz Moravska vrata, Moravsku i uz Alpe bio teško ostvariv. Stoga se čini prihvatljiv put kroz Gepidiju s
istočne i južne strane Karpatske kotline. Povukao se jer je bio poražen – ne toliko na bojnom polju koliko
zbog gubitka inicijative. Hildigis nije ostvario kontakt s Gotima jer je bio usporen od rimske vojske na
granicama Italije, mogao se naći u okruženju i biti uništen zbog eventualne langobardske umiješanosti.
Pohod je zamišljen vrlo smiono i nije poznato s kakvim krajnjim ciljem. Domišljanja o tome da se povukao
jer mu je vojska bila sastavljena od Slavena, vojnički inferiornih, sasvim je neprihvatljiva. Okupio je brojem
značajnu vojsku, čak veću od one langobardske tada stacionirane u Italiji, ali je doživio neuspjeh.
Možda su ti slavenski saveznici Hildigisa već u prvoj polovini 6. st. zauzimali terene negdje u
blizini sjedišta Gepida i Langobarda, to znači u ne previše velikoj udaljenosti od Dunava, a zatim južno ili
istočno od Karpata. Na Karpatskom gorju Gepidi u Sedmogradskoj graniče sa slavenskim zemljama. U
izvorima nije poznato nikakvo drugo uplitanje Slavena u složenu i bogatu konfliktima ratnu povijest
langobardsko-gepidskih odnosa prije 567./568. Spominje se, istina, suradnja između Gepida i Slavena
koje uz naplatu prevoze preko Dunava nakon njihova povratka iz pljački. Teritorij današnje Slovačke nije
bio zaposjednut i naseljen od Slavena prije posljednje trećine 6. st. Isto tako arheološki materijal još ne

86
pokazuje prisutnost Slavena zapadno od gornjeg toka rijeke Visle, koju su tada tek teorijski mogli doseći.
Hildigisovi pomagači mogli su doći i iz toga dijela ili iz još udaljenijeg područja današnje Ukrajine. Iz
Prokopijeva iskaza zaključno možemo saznati da se Slaveni sigurno nalaze istočno od Varna, ubiciranih
oko rijeke Saale, sjeveroistočno, istočno te južno od Gepida. No nije jasno koliko su udaljeni od Gepida
ili Varna. Razvidno je da u to doba pripadnici različitih slavenskih naroda pružaju vojničke usluge svima
onima koji im mogu platiti, tako i Hildigisu i Rimljanima.

Pjesma biskupa Martina iz Brage

Pjesma biskupa Martina iz Brage (Bracara Augusta) u Galiciji (Portugal) koju je sročio u povodu
posvećenja bazilike sv. Martina Tourskog čini se kao da ima vrlo važnu obavijesnu vrijednost za povijest
Slavena u prostoru Karpatske kotline. Iako podosta autora smatra da bi prostor u kojem ti Slaveni žive
mogao biti povezan sa slavenskim naseljavanjem današnje istočne Slovačke, što se na sadašnjem
stupnju istraženosti ne može dokazati, nije također isključeno da Martin iz Brage misli na Slavene koji su
služili u rimskoj vojsci, a koji su spomenuti u izvorima Justinijanova doba. Pjesmu je napisao 558., a njezin
dio glasi:

Immanes variasque pio sub foedere Christi

Adsciscis gentes. Alamannus, Saxo, Toringus,
Pannonius, Rugus, Sclavus, Nara, Sarmata, Datus,
Ostrogothus, Francus, Burgundio, Dacus, Alanus,
Te duce, nosse Deum gaudent…
…
Ti za pobožno savezništvo sam pridobivaš
Različite narode Alaman, Saks, Toring,
Panonac, Rugijac, Slaven, Nar, Sarmat, Dat,
Ostrogot, Franak, Burgund, Dačanin, Alan,
Oni znaju da vas Bog vodi…

Preuzimanje opisa barbarskih naroda koji su ugrožavali Carstvo, kao što je slučaj u spomenutom
navodu, bilo je uobičajeno kod antičkih pjesnika (npr. kod Jeronima Drakoncija u djelu Romulea V i
Sidonija Apolinara u djelu Carmina). Možda je njega inspiriralo djelo Sidonija Apolinara, ali za razliku od
tog teksta on navodi još tri naroda – Sclavus, Nara i Datus. Spomen Slavena ovdje za F. Curtu nije ništa
više od retoričke floskule, čija je svrha bila isticanje zasluga. Moguće je da je autor uistinu preuzeo više
imena, ali to ne mora diskvalificirati informativnu vrijednost njegova rada. Naprotiv, spomen Sclavus,
Nara, Datus znači da Martin iz Brage nije šablonski prepisivao, nego da je vjerojatno poznavao opisane
narode. On je rođen između 510. i 520. u Panoniji, koju je napustio vjerojatno 536., a umro je oko †580.
On je po svoj prilici zabilježio narode kako su mu ostali u sjećanju iz mladosti jer nije poznato ni vjerojatno
da se nakon 536. vraćao u Panoniju. Prema mišljenju A. Avenariusa, to je tumačenje moguće i zato što
se među spomenutim narodima nalaze Rugijci, a Langobardi nedostaju, što bi značilo da je ovdje
obuhvaćeno vrijeme prije dolaska Langobarda u Panoniju. Prema D. Třeštíku, koji je uspoređivao
Martinove podatke s Prokopijevim opisom granica Gotskoga kraljevstva oko 535., Nara su stanovnici
Norika – Norici (jedan velik dio njih pružao je otpor slavenskim i avarskim osvajanjima prema zapadu
desetljećima nakon odlaska Langobarda u Italiju 568. – njihovo pokrštavanje može se dovesti u vezu s
podizanjem mnogobrojnih crkava ranokršćanskog vremena, ponajviše poslije 500. Prema svemu njihovo
se pokrštavanje zaista može staviti u vrijeme o kojem pjesma govori. Datus su očiti stanovnici nekadašnje
provincije Dacije koju su u to doba većinom nastanjivali Gepidi, a Rugus opet Langobardi koji su živjeli u
Rugilandu. To posljednje pomalo je nategnuto budući da se, kada je riječ o Rugijcima, prema ranijim
izvorima oni jednoznačno lokaliziraju na južnoj obali Baltičkog mora, a u vrijeme hunske dominacije
pojavljuju se na središnjem Dunavu gdje vjerojatno i ostaju. S obzirom na zapisanu formu imena Sclavus

87
D. Třeštík ne isključuje mogućnost da se on prilikom pisanja koristio nekim nepoznatim bizantskim
izvorom. On je očito spomenuo narode i stanovnike nekadašnjih pokrajina iz Karpatske kotline. Ne samo
neki Germani već velik dio kasnoantičkog stanovništva, očito Noričani, potpuno su kristijanizirani tek
potkraj 5. ili tek početkom 6. st. Sasi tada još nisu bili pokršteni i tu bi se moglo zaključiti da pisac pretjeruje,
ali ni to ne treba biti netočno jer mi ne znamo točno koliko je bilo ranijih pokušaja da se oni kristijaniziraju.
S pokrštavanjem nekih Slavena u Karpatskoj kotlini i donjem Podunavlju teorijski treba računati također
već u 6. st. O tome treba voditi računa kada se opisuju groblja na kojima se prakticiralo polaganje mrtvog
tijela u grobnu raku. Oni su taj obred mogli preuzeti nakon kristijanizacija, ali je dobro znati i to da
inhumacija nije preduvjet da bi netko bio kršćanin. Pisani izvori ne govore ništa više o toj temi, stoga isto
samo zahvaljujući arheološkim istraživanjima možemo očekivati eventualno proširenje znanja u tom
području.

88
 B.Zbivanja u Panonskoj nizini i Dalmaciji / sukob Langobarda i Avara s Gepidima –
učvršćivanje avarske vlasti u Gepidiji

a) Langobardi i Gepidi u Panoniji do 567.

Nakon što su porazili Herule Langobardi su oko 510. zaposjeli južnu obalu rijeke Dunava,
odnosno najsjevernije dijelove Panonija, otprilike od Vindobone do Aquincuma. U grobovima su nađeni
različiti predmeti, keramičke posude, ponajviše dijelovi vojne opreme i oružja zapadnomerovinškog
kulturnog kruga te ženska nošnja također zapadnih karakteristika. Ta faza i pripadajuća nalazišta obično
se prema dobro istraženom groblju u Szent Endreu nazivaju tip Szentendre. Godine 535. Langobardi su
sklopili savez s Rimljanima i sudjelovali u pohodu na gotsku Italiju. Od toga doba datiraju se najraniji
grobovi tzv. skupine tip Vörs-Kajdacs, što bi govorilo u prilog pomicanju langobardskih sjedišta u južne
dijelove Panonije Prime i zauzimaju gotovo cijele Valerije. U novom preslagivanju snaga Franačko
Kraljevstvo ušlo je u sjevernu Italiju i dijelove Norika te zauzelo alpske prijelaze. Dva kraljevstva u Panoniji,
Gepidsko i Langobardsko, ne samo da u tome času nisu bili predmet justinijanove rekonkviste nego su
preuzeli nova područja.
Justinijanova darovnica „gradova Norika i kastela u Panoniji” iz 546./547. bio je nužan potez da
se zaustavi prodor Franaka u vrijeme kada je gotski kralj Totila ponovno prijetio da povrati svoju vlast u
izgubljenim provincijama i gradovima. To je bio pokušaj da se učvrsti teško branjeni sjeveroistočni bok
Carstva. Nije poznato je li prije toga Rimsko Carstvo zauzelo Norik, južne i središnje dijelove Panonije te
barem neko kraće vrijeme stavilo pod kontrolu kastrume, kastele i druge utvrde sve do Blatnog jezera i
Pečuha. U Justinijanovo vrijeme ponovno dolazi do intenzivnog kontakta između Romana u Panoniji s
onima na području Italije i Dalmacije (ponajbolji je primjer Keszthely – Fenékpuszta te ostali lokaliteti oko
Keszthelya i Blatnog jezera). To je vidljivo kako u nošnji i opremi tako i u drugim sferama života, ponajviše
u intenzivnoj gradnji te obnovi utvrda. Ulazak Langobarda u Sredozemni Norik i dijelove nekadašnje
Savske Panonije učinio ih je bližim susjedima Rimljanima, ali isto tako bližim susjedima Francima i
Gepidima s kojima su se upleli u iscrpljujuće ratove. Godine 551. pobijedili su Gepide te osigurali širenje
uzduž srednjeg Dunava u pravcu Sirmijske Panonije.

Prema I. Bóni langobardsko prisustvo u Panoniji podijeljeno je na tri faze:

1. rana sjevernopanonska faza (510. – 535.)
2. južna (srednjoistočna) panonska faza (535. – 550.)
3. panonska faza (550. – 568.)

Posljednjoj fazi moglo bi pripadati i vrijeme kad Langobardi drže Sredozemni Norik i Savsku
Panoniju sve do Andautonije i Siska.

Langobardska staništa strateški su bila raspoređena uz glavne komunikacije, kastrume, kastele,

stražarnice, u ageru vila i gradova. Na njihovu teritoriju zabilježeni su ostaci starijeg stanovništva
ponajviše okupljenog oko Nežiderskog jezera (Neusiedlersee), tzv. skupina tipa Hegykő, starosjedilačko-
svevskog, herulskog i romanskog porijekla. Na područja sjeverno od rijeke Mure, Zale i Drave (linija
Savaria – Keszthely – Sopianae) nema zabilježenih langobardskih nalazišta, stoga tu treba računati na
preostatke romanskog stanovništva koje se naslanja na teritorije između Drave i Save sve do
kompaktnijeg i gušće naseljenog sjevernog područja Dalmacije. Ostatke sličnog starosjedilačkog
supstrata valja očekivati s obje strane rijeke Save uključujući velik dio današnje sjeverne Hrvatske.
Groblja tipa Vörs-Kajdacs bila su u upotrebi otprilike jednu generaciju, a ona tipa Szentendre dvije
ili više generacija. Nošnja muškaraca, prema sadržajima grobova, praktična je i funkcionalna, ali često
vrlo bogato opremljena. U grobovima se nalaze jednostavne pojasne garniture koje obično čine kopča i

89
okov, kaciga, spata, sax, ang, jedno ili dva duga koplja, strelice i štit. Žene su položene u grob u svečanom
ruhu s nakitom i pojasnom garniturom na koju su obično bili obješeni različiti ukrasni predmeti. Nađene
su ogrlice od staklene paste i jantara, ukosnice kao posljedica preuzimanja mode od Romanki te različite
naušnice, narukvice, uz velike i dvije male (okrugle, s-fibule) fibule na grudima. O pojas su bile obješene
različite funkcionalne stvari (ključevi, kresivo, torbica, češalj) te kao ukras često dolaze dvije lučne fibule.
Kao prilog uz pokojnika u grobovima je češća glinena, a rjeđe metalna posuda. Kneževskim grobovima
pripadaju nalazišta iz Veszkénya i Hauskirchena, ali najčešće su Langobardi svoje mrtve polagali u
grobove na malim obiteljskim grobljima.

Rimsko Carstvo neprestano je poticalo sukobe između Gepida i Langobarda, kako bi održalo
balans moći. Godine 551. po prvi se putkao gepidski saveznici spominju Kutriguri u Panonskoj nizini. U
toj vrlo opasnoj igri langobardski kralj Audoin se okrenuo Francima kao svojim novim saveznicima.
Razmirice između langobardskog kralja Alboina i gepidskog kralja Kunimunda, nakon smrti cara
Justinijana I. 565., dovele su do otvorenog rata. Alboin je 566. umarširao u Sirmijsku Panoniju i ugrozio
Gepide koji su se samo uz pomoć rimskih trupa Justina II. uspjeli obraniti te pobijediti. Zauzvrat su njima
trebali prepustiti Sirmij, ali su to nakon zajedničke pobjede odbili, zbog čega su im oni uskratili pomoć kad
su ih godinu dana poslije napali Langobardi s Avarima. Valja posebno napomenuti da su svi oni
Langobardi, Gepidi i Avari nominalno bili njihovi saveznici.

Savez Langobarda s Avarima uključivao je prepuštanje Gepidije Avarima, podjelu plijena te

nadoknadu u 1/10 sve stoke. Isto tako dogovorili su se da će nakon odlaska Langobarda u Italiju njihova
zemlja ostati nezaposjednuta u slučaju da se njihov plan izjalovi.

Nakon poraza 567. dio Gepida prebacio se na rimski teritorij, a dio je ostao u okvirima Sirmijske
Panonije u koji su konačno pustili da uđe rimska vojska, dio je otišao s Langobardima na zapad, dio je
izbjegao u treće zemlje, a velik dio ostao je u zemlji i prihvatio avarsku vlast. Vrijeme do 582. Carstvo je
iskoristilo za popravak gradskih zidina te učvršćivanje svojih položaja u zadobivenoj provinciji. Nakon
odlaska Langobarda u Italiju posve je bio poremećen balans moći u Panonskoj nizini te se stvorila nova
krizna situacija. Započeo se učvršćivati novi limes na rijeci Savi kao obrana Dalmacije. Čini se kao da je
Rimsko Carstvo, barem u početku, zapostavilo obranu Italije!

90
 b) Langobardsko zauzimanje Italije

U travnju 568., dva dana nakon Uskrsa, krenula je invazija Langobarda na Italiju. U vojsci su bili
okupljeni mnogi narodi, među njima i Sasi. Svoju domovinu, Panoniju, nominalno nisu nikome prepustili,
već je ona trebala ostati nezauzeta ako bi se bili prisiljeni vratiti. Čini se da su Avari poštivali preuzete
obveze barem do trenutka kad su učvrstili svoju vlast nad Gepidijom i uklonili glavnu rimsku prijetnju
prema svome novom teritoriju zauzećem Sirmija 582.
Vjerojatno su neposredno prije invazije na Italiju zauzeta uporišta Sisak i Andautonija, kako bi se
osiguralo lijevo krilo. O njihovoj prisutnosti u tim mjestima svjedoče mnogobrojni sitni arheološki predmeti
te ratnički grob u Andautoniji. Iste godine kad je započela invazija, pali su veliki dijelovi sjeverne Italije. U
Forojuliju (Cividale del Friuli, Čedad) je Alboin za vojvodu postavio svog nećaka zbog strateškog značenja
Forojulija i cijeloga vojvodstva. Dijelovi vojvodstva pružali su se u nizinskim dijelovima sjeverne Italije
zaposjednutim 568., a brdoviti dio obuhvaćao je područja oko claustra Alpium Iuliarum i istočno od njega.
Taj dio zemlje Anonim iz Ravene zove Valerija ili Srednja provincija, Media. Ta bi se provincija protezala
od Siscije do Emone, a graničila bi s Karneolom. Pavao Đakon piše da je Italija okružena Tirenskim i
Jadranskim morem, a sa zapada i sjevera zatvaraju je Alpe, da je u nju nemoguće ući osim kroz uske
klance ili preko najviših vrhova planina. S istočne strane, gdje se spaja s Panonijom, prilaz je otvoreniji i
vrlo ravan. Najvidljiviji su na istočnim granicama Italije langobardski nalazi s prostranog groblja u Kranju
(castrum Carnium).
Nakon zauzimanja Akvileje Istra se našla odvojena od ostale Italije. Sljedećih godina nastavljeno
je zauzimanje Italije pa su 569. Langobardi ušli u Milano, zauzet je Ticinum/Pavia, osvojeni su Tuscija i
veliki dijelovi Emilije, a na jugu Italije osnovana su vojvodstva Spoleto i Benevent. Na kraju Alboinove
vladavine u Italiji su bili zauzeti najznačajniji gradovi, osim Rima i Ravenne, kao i niz gradova na obali.
Langobardi su također širili svoje područje moći u Italiji ulazeći u rimsku službu ili kao neovisni vojvode.
Tek je 585. zaključeno prvo primirje, a ponovno posredstvom pape Grgura I. 592. između Rimskog
Carstva i Langobarda Moguće je da je ono posljedica zajedničke ugroze od Avara, a moguće je da je
došlo do zamora s obje strane. Otprilike u to doba napuštena su mnogobrojna, ali ne sva, langobardska
staništa na sjeveru Panonije, a to se poklapa s intenzivnijim slavenskim upadima dolinom rijeke Drave
prema langobardskom i slabo branjenom i nezaštićenom romanskom teritoriju. Langobardi već u
posljednjem desetljeću 6. st. ne drže ništa u Panoniji, napuštaju Norik, a do prvih desetljeća 7. st. gube
granična područja Italije sve do rijeke Soče. U arheološkoj literaturi nekada se smatralo da su sve već
napustili 568., što se pokazalo netočnim. Mir između Langobrada i Rimljana nije dugo potrajao, već je
598. sklopljeno novo primirje koje je ponovno prekinuto 601. kad Langobardi pomažu Avare da osvoje
neki otok u Traciji šaljući im majstore. U tih četrdesetak godina savezništva su se više puta mijenjala,
pokazujući da nema tradicionalnih saveznika, već da postoje samo interesi. Do 616. smrću Agilulfa bilo
je završeno osvajanje velikih dijelova Apeninskog poluotoka.
U prvoj generaciji rođenoj nakon ulaska Langobarda u Italiju u grobovima se još uvijek osjeća
snažan utjecaj iz njihove panonske faze. Taj se utjecaj ponajbolje vidi u nošnji te u daljnjem nošenju
velikih i malih fibula. Do početka 7. st. bit će prisutan jak proces asimilacije i romanizacije, kao posljedica
preuzimanja nove mode tipične za Romane u Italiji. Sličan proces već je dijelom zahvatio Langobarde u
Panoniji, a odjeci tih procesa osjećat će se tamo i onda kad teritorij bude pod Avarima. Polako će od
posljednjeg desetljeća 6. st. (druga generacija rođena u Italiji) stara nošnja sve više ustupati pred
romanskim krojevima te će do prvih desetljeća 7. st. posve nestati stari modeli, što je praćeno i sve manjim
brojem predmeta u grobovima. Kod muške nošnje, opreme i oružja nakon ulaska u Italiju bit će prisutan
jak utjecaj rimske vojne industrije. Različite garniture tzv. stila Martynovka posve će prevladati i bit će
dominante sve do početka 7. st., kad će ponovno apsolutnu dominaciju preuzeti garniture
zapadnomerovinškog kruga. „Zapadni“ merovinški pojas cijelo će to vrijeme biti čest u grobovima. U
grobovima se mogu pratiti promjene od jednostavnijih garnitura donesenih iz Panonije, preko noviteta u
obliku kopče, nasuprotnog okova i zadnjepločice kojoj se kao četvrti dio pridružuje jezičac, garnitura vrlo

91
popularna upravo u vrijeme unvazije na Italiju 570./580. – 620./630., preko pojasa s više okova i jezičaca
popularnog 620./630. – 670./680. do jednostavnijih varijanti koje čine samo kopča i jezičac. Na tzv.
trodijelnim garniturama pojavljuju se ukrasi izvedeni u maniri II. životinjskog stila i tauširanja. Moguće je
da su na razvoj toga tipa garnitura utjecale kasnoantičke pojasne garniture iz Italije ili graničnih provincija
sastavljene od dva dijela, kopče i jezičca. Lijep primjer predstavlja kopča i jezičac datiran u kasno 6. st. iz
Salone.

Oružje i oprema mijenjaju se u skladu s općim trendovima na zapadu i Mediteranu. Do polaganog

nestanka predmeta pred kraj 7. st. u grobovima će se i dalje pojavljivati spate, bojni noževi, umba štitova,
koplja, konjska oprema i drugi predmeti. Iste trendove i modu pratit će Langobardi, Gepidi i drugi Germani
koji nisu napustili svoja stara sjedišta u Panonskoj nizini; veze neće biti prekinute.

92
 C. Avari i Slaveni

a) Pojava Avara na granicama Rimskog Carstva

Pojava Avara na granicama Carstva, u susjedstvu Alana, zabilježena je potkraj 557. ili početkom
558. kad su poslali izaslanstvo u Konstantinopol. Oko 20 000 Avara prebjeglo je pred Turcima (između
546. i 557.) iz srednjoazijskih stepa i stavilo se Carstvu na raspolaganje. Tko su bili ti Avari koji će nekoliko
stoljeća imati vrlo veliku i važnu ulogu u povijesti Europe nije do kraja jasno. Kineski izvori spominju
skupine koje su vladale središnjim azijskim stepama pod imenom Jou-Jan ili Juan-Juan. Usred širenja
Turskog Kaganata našli su se pod njihovom vlašću te su nastojali izbjeći prema europskim stepama. Turci
su bili jedan od najmoćnijih nomadskih naroda u povijesti azijskih stepa. Otprilike oko 552. osnovali su
moćno Tursko Carstvo ili Kaganat, 568. sklopili su savez s Rimskim Carstvom, a oko 581. ono se podijelilo
na dva dijela, tj. Istočni Turski Kaganat, koji je zuazeo Kinu u vrijeme dinastije Tang, i na Zapadni Turski
Kaganat, koji se proširio prema zapadu. Prilikom bijega te avarske skupine združile su se s Heftalitima
(Hunima) te krenule prema Kaspijskom jezeru. Obje su skupine s drugim stepskim skupinama koje su im
se također pridružili na putu prešle Kavkaz 557. u napredovanju prema zapadu. Teofilakt Simokata piše
da to nisu pravi Avari, već lažni Avari (Pseudoavari). Očito je da su preuzeli identitet nekog drugog naroda.

Pravi Avari prema kineskim, bizantskim i arapskim izvorima etnički i kulturno pripadaju
zapadnoazijskoj grupi turskih naroda te su isto kao i Huni bili stepski nomadi. Bizantski pisci ih općenito
nazivaju i Hunima. Jedan manji dio pokazuje izrazito mongoloidne karakteristike, ali je veći dio Avara, o
čemu ponajbolje svjedoče groblja u Karpatskoj kotlini, europeidan. Nesumnjivo je riječ o vrlo heterogenim
skupinama. Godine 558. Menandar Protektor izvještava o jednom avarskom izaslanstvu: U to isto vrijeme
u Bizant je došlo neobično pleme. Nazivali su se Avari. I cijeli grad se okupio da ih vidi, jer nikad nisu
vidjeli neki takav narod. Naime, imali su dugu kosu koja im je visjela prema dolje i bila svezana i propletena
trakama. Njihova ostala nošnja sličila je jako onoj preostalih Huna...

Kao novi rimski federati u vrijeme vladavine cara Justinijana I. dobivaju zadatak da neutraliziraju
narode sjeverno od Crnog mora, koji su konstantno provaljivali duboko na njegovo područje. To im
relativno lako uspijeva pokoravanjem moćnih tamošnjih nomadskih skupina Kutrigura i Utigura, nekih
Slavena te poražavanjem moćnoga Antskog saveza. Oko 560./561. antsko izaslanstvo nakon pustošenja
odlazi Avarima (izaslanstvo vodi Mezamir, Idarizijev sin, Kelagastov brat), ali Avari su na nagovor
Kutrigura izaslanike ubili. O zbivanjima u šumskoj i šumsko-stepskoj zoni, o avarskim pustošenjima,
svjedoče arheološka istraživanja. Velika trobridna strijela i dio oklopa iz Hotomelja (Bjelorusija) pripada
krugu nalaza čije se pojavljivanje povezuju s Avarima toga doba. Nakon toga kreće pohod prema drugim
protivnicima Carstva, sve do Franačke protiv koje poduzimaju pohod 561./562. te se nakon toga vraćaju
u pricrnomorske stepe. Taj prvi prodor vjerojatno je doveo do toga da su mnoge slavenske zajednice i
narodi bili stavljeni pod avarsko vrhovništvo, druge su tada bile uništene, a treće su vjerojatno potražile
sreću u bijegu. Ta provala dovela je do bržeg pomicanja slavenskih naroda i pokrenula seobenu lavinu
koja će trajati nekoliko desetljeća ili cijelo stoljeće. Uključivanjem novih zajednica u okvir svoga društva
Avari jačaju te postaju potencijalni novi protivnik Carstva, puno gori nego što su to bile razjedinjene
skupine koje su oni okrupnili. Može se pretpostaviti da Carstvo nije ni slutilo da će oni u potpunosti izvršiti
postavljene zadatke, i više od povjerenog, već su mislili da će kontroliranim međusobnim sukobima na
duže vrijeme zabaviti te narode. To je očito dovelo do preokreta u politici prema njima u vrijeme Justinijana
II. (565. – 578.). Turski izaslanici su nešto prije, 563., tražili da ih Carstvo vrati turskom Kaganu. Situacija
je postala još složenija kada su Turci već bili na Volgi. Još prije 565. Justinijan I. je Avarima ponudio da
se nasele u okolici Singiduna (kod Beograda) koji su Heruli napustili. Kagan tada nije prihvatio carev
prijedlog, već je uskoro sklopio savez s Langobardima, nakon drugog prodora prema Franačkoj 566./567.,
te zauzeo zadnju europsku stepu koju su do tada držali Gepidi oko 567.

93
 Način pokopa i dijelovi predmeta vezani uz Avare mogu se podijeliti na one kineskog i
dalekoistočnog porijekla te one središnjega azijskog porijekla. Dalekoistočni i kineski utjecaji mogu se
vidjeti u načinu i običajima vezanim uz pokop, u oružju (sablja azijskog tipa), opremi (stremen) i nakitu,
kao što se i središnji azijski utjecaji, gdje su Avari očito bili duže vrijeme, također mogu vidjeti u načinu i
običajima vezanim uz pokope te u preuzimanju oružja i opreme vezanima uz susjednu perzijsku,
sasanidsku umjetnost i kulturu. Dolaskom u istočnoeuropske stepe preuzimaju rimsku/bizantsku nošnju,
oružje i opremu, nakit itd.

94
 b) Ulazak Avara u Karpatsku kotlinu i zauzimanje Gepidije

Nakon drugog prodora prema Franačkoj, zbog bojazni od Turskog Kaganata, više se nisu mislili
vratiti u Pricrnomorske stepe. Sklapanjem saveza s Langobardima osigurali su pobjedu nad Gepidima i
time zauzimanje zemlje koja je njihovu načinu života i privredi najbolje odgovarala, zadobili su
najzapadniju euroazijsku stepu. Avare je u prvom razdoblju vodio Bajan, što bi se s turskog jezika možda
moglo prevesti kao vođa/moćnik. Gepidi su Sirmij konačno predali Carstvu, što je izazvalo nesuglasice
između Avara koji su smatrali da su pobjedom stekli prava nad cijelom Gepidskom državom. Nakon
neuspjeha pregovora o predaji Sirmija 568. kagan Bajan je zapovjedio da deset tisuća Kutrigura zvanih
Huni prijeđe Savu i opustoši Dalmaciju. U isto vrijeme rimski zapovjednik Bon prešao je Dunav (Istar) te
boravio na gepidskim granicama. Rimljani nisu predali grad, a uskoro su obje strane, gotovo deset godina,
bile u prijateljskim odnosima. Nakon zauzimanja Gepidije sljedećih su se desetak godina bavili
učvršćivanjem vlasti u novoj domovini.
Vrlo je važan odlomak u kojem se govori o avarskom običaju „privlačenja“ saveznika. Tako
Menandar piše da su Rimljani nagovorili Avare da napadnu vlaške Slavene. Oni su njihovu vođi Daurentiju
te onima koji su bili na čelu naroda poslali izaslanike koji su od njih tražili da se pokore te da će biti upisani
za plaćanje danka. Slavenski vođa Daurentije (Dauritije) to je, naravno, odbio poručivši da nije naučen
biti podložan drugom, već tuđim vladati. O tome da Slaveni ne vole da nad njima itko vlada piše u Pseudo-
Mauricijevu Strategikonu: Slaveni i Anti vode isti način života, imaju iste običaje, vole slobodu i nisu skloni
ropstvu ili poslušnosti, hrabri su, posebno u svojoj zemlji, izdržljivi... Zajedničkom akcijom i prebacivanje
avarskih trupa preko rimskog teritorija lađama 578./579. iznenadili su te Slavene, ali oni nisu prihvatili
borbu, već su se raspršili. To su vjerojatno potomci onih Slavena koji su porazili Antski savez. U Pseudo-
Mauricijevu Stategikonu piše da su posjedi Slavena i Anta smješteni uz rijeke i međusobno su u kontaktu,
tako da među njima ne postoji oštra granica.
Tek 579. Avari ponovno vojno istupaju protiv Carstva s kojima ih i je dalje vezao federatski ugovor.
Spor se ponovno vodi oko Sirmija (Mitrovica) koji kao dio nekadašnjeg gepidskog teritorija smatraju
svojom stečevinom. Očito tada još nisu savladali opsjedanje gradova, stoga im je glavna taktika
iscrpljivanje mjesta glađu blokadom pristupnih puteva i pregrađivanjem rijeke Save. Njihovo vojno
nastupanje prema Rimskom Carstvu poklapa se s povlačenjem Turskog Kaganata iz pricrnomorskih
stepa. Nakon vojnog konflikta 576. – 580. Turski Kaganat se s Rimskim Carstvom, nakon 580., okrenuo
prema Perziji.
Upravo ta zaokupljenost Carstva (i Turskog Kaganata) istočnim, perzijskim bojištem, omogućila
je Avarima ulazak i zauzimanje toga vrlo važnog strateškog uporišta 582. Sirmij je od kasnoantičkog doba,
od vremena kada je grad bio glavno sjedište Carstva, ključno strateško mjesto u ovome dijelu srednje
Europe. Držanje Sirmija i čitavog Srijema omogućuje kontrolu nad komunikacijama iz zapadne prema
južnoj Europi. Kontrolom te strateške pozicije moguće je utjecati na zbivanja u Panonskoj nizini, a s druge
strane na komunikacije usmjerene prema Egejskom i Crnom moru, sve do Soluna i Carigrada. Izrazitu
stratešku prednost toga mjesta, kako je rečeno, prepoznali su u prijašnje doba rimski carevi, a u to doba
Avari. U Mitrovici (Sirmij) je nađen natpis na zidnoj antičkoj opeki s tragovima morta na stražnjoj strani
koji se datira u vrijeme avarske opsade. U lijevom gornjem kutu ispred natpisa urezan je kristogram, a
natpis je na grčkome jeziku i prema prijevodu R. Katičića glasi: Kriste gospodine, pomozi gradu i odbij
Avarina i čuvaj Rimsku zemlju i onoga koji je to napisao, Amen.
Nakon pada Sirmija 582. bili su otvoreni svi putevi prema unutrašnjosti europskog dijela, prema
Iliriku, dugom zidu, Heladi i Traciji. To se itekako odrazilo na zbivanja u narednim desetljećima. Nakon
Sirmija sljedila je opsada Singiduna, drugog strateški vrlo važnog mjesta, potom drugih gradova nizvodno
od Dunava. Kako to svjedoči Pseudo-Mauricijev Strategikon, Avari su izuzetno brzo učili te su vrlo brzo
ovladavali svim oruđima i oružjima s kojima su se susretali. U sljedećem razdoblju sve do 590. počinju
opsjedati mnogobrojne gradove, među njima Augustu, Viminacij i utvrde te prodiru sve do Dugog zida.
Pokušaj zauzimanja Soluna činio se kao predigra i vježba za zauzimanje samog Carigrada. Čini se da u

95
tome razdoblju glavna linija prodora ide prema Carstvu koji im je u vidu obilnog tributa omogućio solidan
život u osvojenoj zemlji. Nakon svakog prodora vraćaju se u svoja zimovališta. O njima svjedoče ostaci
manjih i većih grobalja (od 2 do 20 ukopa) koji posredno govore o strukturama i organizaciji njihova
društva. Nesumnjivo već u tome razdoblju kreću sa zauzimanjem zapadnih strana, prema franačkom,
bavarskom ili langobardskom području. Avarska fizička neprisutnost među tamošnjim podređenim
narodima, ponajviše Slavenima, ne znači da ti narodi nisu bili pod avarskom nominalnom vlašću i
kontrolom, što će se potvrditi nekoliko puta kada im nakon poraza avarski kagan sam pritekne u pomoć.

Sklapanjem mira na perzijskom bojištu 591. oslobodili su se vojni kontingenti te su poslani prema
Avarima i Slavenima u Vlašku nizinu gdje su opustošili zemlju slavenskog vođe Ardagasta. Forsiranjem
rijeka Dunava i Tise u bitci su ubijeni kaganovi sinovi; avarsko je društvo nesumnjivo proživljavao svoju
prvu krizu. To se zbilo na kraju vladavine kagana Bajana. Prisk je prodro izvan granica, pobijedio Avare
u četiri bitke te pri tome uništio mnoga gepidska sela. Do početka 7. st. vodile su se borbe po cijelom
europskom dijelu Carstva, posebno oko rijeke Dunava, ali će vojska prelaziti rijeku Dunav, ulaziti na
barbarski i upadati na avarski i slavenski teritorij. Između 597. i 599. Avari su opustošili Dalmaciju i zauzeli,
kako piše Teofilakt Simokata, tzv. grad Vonke (Bonke), a i četrdeset utvrda. Nije utvrđeno gdje je taj grad
koji se prema sličnosti povezuje s antičkim mjestom Baloie, na cesti Salona – Servitio. Čini se logičnija
pretpostavka da je morao krenuti cestom koja iz Sirmija vodi prema Saloni, stoga bi se to mjesto moralo
nalaziti na tome pravcu.
Prilikom napada Rimljana na slavenske zemlje oko donjeg Dunava 602., tada vjerojatno u savezu
s Avarima, Avari su poslali vojskovođu Apsiha protiv rimskih saveznika Anta. U ranoavarskim grobovima
s kraja 6. i početka 7. st. nalaze se brojne tzv. dnjeparske fibule, možda kao posljedica toga prodora u
šumsko-stepsku zonu. Čini se da je taj sukob značajno oslabio Antski savez, vjerojatno su pretrpjeli poraz
te su tada vjerojatno neki njezini pripadnici bili pomaknuti prema zapadu. Tada je posljednji put rimska
vojska prelazila Dunav, staru državnu granicu, u ratu protiv Slavena. U isto doba izvori su zabilježili da je
dio avarske vojske prebjegao Rimljanima. S godinom 602. završavaju avaro-rimske borbe na Dunavu te
se bojišnica pomiče u zaleđe Carigrada, na područje cijele Grčke i Tracije.
Ponovnim aktiviranjem perzijske bojišnice svi su rimski uspjesi ubrzo istopljeni. Naredno
desetljeće do smjene vlasti te tijekom prvih godina vladavine cara Heraklija I. u znaku je ponovne avarske
nadmoći na europskom bojištu. Nakon rata s Langobardima na zapadu sklapaju s njima mir koji će
omogućiti da se u prvim desetljećima 6. st. ponovno okrenu prema Rimskom Carstvu. U to doba započelo
je njihovo nesmetano kretanje diljem Carstva te je započelo slavensko naseljavanja na rimskom teritoriju.
Spominje se prijelaz vlaških Slavena, koji nisu priznavali avarsko vrhovništvo, njihovo pustošenje Tracije
i Makedonije te konačno naseljavanje u Ahaji (Helada, Peloponez) i Dalmaciji oko 614./615. Vrlo velik
uspjeh bio je dolazak Avara pred Carigrad 617. Godine 619. sklapa se, zbog nemogućnosti borbe na dva
bojišta protiv Avara i Perzijanaca, ponovno primirje s Avarima, a ono će potrajati do 626. U tome razdoblju
veći je dio europskog dijela Carstva bez ikakve obrane prepušten sam sebi te se ono našlo u vrlo velikim
problemima. Primirje su Avari ponovno prekinuli te su krenuli u opsadu Carigrada 626., a ono će završiti
njihovim povlačenjem. Već tada su bili prisutni mnogi unutrašnji problemi, a oni će kulminirati smrću
njihova kaganata, mlađeg kaganova sina oko 630.
Vrlo je malo predmeta iz prvih desetljeća nakon zauzimanja Panonske nizine (između 568. i
590-ih) koji bi se mogli čvrsto povezati s Avarima i njihovom uvezenom stepsko-nomadskom
srednjoazijskom materijalnom kulturom. Tek nakon dvadesetak i više godina, najranije od kraja 6. st., oni
će biti vidljiviji u njihovim grobovima i grobljima. Među glavne vrste predmeta iz kraja 6. i početka 7. st.
pripadaju naušnice, ogrlice, prstenje, pojasne garniture, okovi s mačem, okovi i ukrasi konjske opreme,
kao i zlatne kasnorimske kovanice. Datiranju predmeta pomažu različite kovanice čiji se raspon kreće od
Justinijana I., Heraklija I. pa sve do Konstantina IV. To prvo razdoblje obilježavaju različite inačice
naušnica tipa okrenute piramide, koje se obično dijele u četiri različite skupine. One su, ranije prema
grobnoj cjelini iz nalazišta Szent Endre datirane kovanicom Foke, bile poznate pod nazivom naušnice tip
Szent Endre. Uz njih su u istoj grobnoj cjelini nađene trubljaste narukvice vrlo popularne tijekom cijelog

96
7. st. Popularne su bile okrugle naušnice s velikim, srednjim ili malim kuglastim završetkom, a za njihovu
dataciju važan je drugi grobni nalaz iz Sent Endrea datiran kovanicom Justina II. U to doba također se
koriste različite druge kasnoantičke/bizantske mjesečaste i košaraste naušnice. U grobnim cjelinama
diljem Panonske nizine nađene su pojasne garniture različitih tipova. Uz one merovinškog porijekla ima
podosta originalnih bizantskih pojaseva s jezičcima ukrašenim točkasto-linijskim ornamentom, onih tipa
Martynovka, tipa Fenlac/Fönlak, Pančevo te mnogo drugih tipova. Pred kraj toga ranog razdoblja nalaze
se također veliki i mali jezičci tipa Kunágota, jezičci od dvostrukog glatkog lima, štitasti grboliki jezičci,
kopče ukrašene nazubljenom pletenicom, jezičasti okovi te najstariji komadi masivnih zlatnih
pseudokopči. Tome dobu pripadaju mačevi s P-ušicom kod kojih je ravna ručka mača ukrašena
nazubljenom pletenicom te umetcima za poludragi kamen. Uz njih su česte tiještene inačice poput onih
iz Kunmadarasa, Csepela i Zsámboka te mačevi s trostrukom visećom petljom za privezivanje koji su
također nađeni u Kunágoti.
U Caričinu Gradu (Justiniana Prima) nađeni su kalupi koji su se koristili za izradu kopča, okova,
završetaka remena, jezičaca, dijelova konjske opreme, fibula s podvijenom nogom te drugih predmeta,
potom tri matrice za izradu jezičaca i rozete, olovni modeli, zlatarski pribor. Radionice su datirane na
temelju brojnih kovanica od vremena vladavine careva Justina II., Tiberija i Foke do vladavine Mauricija.
Prema V. Ivaniševiću otkriće ostataka metalnih radionica ukazuje na važnost te grane gospodarstva u
gradu, a proizvodnja je ponajprije bila namijenjena opremanju vojske. Slična proizvodnja, o čemu
svjedoče nalazi matrica, kalupa, modela i alata, bila je razvijena duž savskog i dunavskog limesa (Siscija,
Singidun, Viminacij i dr.). Radionička proizvodnja iz Caričina grada dobro dokumentirana kovanicama
pokazuje da je dio predmeta usvojen od Avara, Langobarda i na merovinškom području izrađivan prije
nego se smatralo. Postoji stalan problem u vezi s tim kad je nešto proizvedeno, kad je došlo u upotrebu,
koliko se dugo zadržalo u upotrebi, kao i kada su pojedine predmete počeli proizvoditi drugi majstori
produživši vrijeme upotrebe za više desetljeća. O razvijenoj metalurškoj proizvodnji u avarskom društvu
govore ostaci matrica i zlatarskih predmeta na različitim pozicijama. Ranoavarsko vrijeme i tada vodeće
tipove garnitura pokazuju grobovi zlatara iz Felnaca/Fönlaka, Kunszentmártona, Jutasa, Gátera, Aradaca
i mnogi drugi.

U drugoj trećini i oko sredine 7. st. i dalje prevladavaju slični predmeti izrađeni u tehnici
tiještenja te se ne mogu čvrsto odvojiti od prijašnjeg doba. Velika količina pristiglog zlata ogleda
se u velikom broju zlatnih i srebrnih predmeta u kneževskim grobovima Bócsa, Szegvár,
Törökkanizsa, Kunágota, Kunmadaras, Mitrovica. Tzv. zlatne pseudokopče ukrašene
kloazoniranjem i umetnutim poludragim kamenjem tipa Bócsa, možda se na temelju naušnice
tipa Szentendre mogu datirati u početak 7. st. Prema Gy. Lászlu i A. K. Ambrozu, nošenje takvih
garnitura proširilo se s dalekog istoka tijekom širenja Prvog Turskog Kaganata. Time bi se
postavila donja granica pojave garnitura sa pseudokopčama nakon bijega Avara 558. ili ulaska u
Karpatsku kotlinu 568. Ostale garniture teorijski su mogle ulaziti u modu naknadno te trajati do
posljednje trećine 7. st. Za tu kasniju dataciju posebno svjedoči nalaz iz Malaja Pereščepine s
posljednjom kovanicom cara Konstantina IV. te predmeti iz Kunbábonya, vjerojatno groba nekog
kagana koji je došao na položaj izvjesno nakon prevladavanja krize i unutrašnjih nemira. U to
doba i dalje se nose slične naušnice karakteristične za ranije doba, s tim da se pojavljuju
zvjezdolika naušnica, obične karičice s filigranskim završetcima u obliku tri ili više skupina
granula. U to doba i dalje su karakteristični mačevi s tri ušice (Kecel), pojavljuju se karakteristični
motivi germanske pleterne ornamentike, tj. lokalne inačice drugoga životinjskog stila.

97
 c) Ratna zbivanja oko 590. / konačan pad Sredozemnog Norika i Panonije

Godine 590. bio je pokrenut veliki franački napad na langobardske posjede u sjevernoj Italiji na
temelju ugovora sklopljenog s Carstvom. Dogovoreno je da Childebert zadrži dijelove Gornje Italije, koje
je njegov otac (Sigibert) imao do 562., a da bi ostatak Italije ponovno trebao pripasti Carstvu koje je
također započelo s napadima. Nakon prvotnih franačkih i bizantskih uspjeha Langobardi su povratili
većinu izgubljenih područja u Italiji.

Forojulijsko vojvodstvo se 590. držalo uz Carstvo ili se barem za vrijeme borbenih aktivnosti
ponašalo neutralno. Stoga se smatra da su vojvoda Gisulf I. (568. –575. i 581.) i Grazulf I. (prije 581. do
oko 590.) bili na strani Bizanta, koji je poticao njegove autonomne težnje, i da je tek 604. došlo do
vjerojatno samo površne pomirbe između Gisulfa II. i kralja Agilulfa. Ako se uzme u obzir da između 580.
i 590. dolazi do uništenja svih utvrda i visinskih naselja na području Norika i susjednih panonskih područja,
i da Avari i Slaveni tada dolaze na granice same Italije, čini se da vojvoda nije bio u stanju pomoći kralju
jer je morao štititi istočne granice vojvodstva. Vjerojatno je to dovelo do saveza s Bizantom iz nužde, a
ne samo iz težnje za autonomijom. Već za vrijeme interregnuma Grazulf I., brat Gisulfa I., ugovorom se
povezao s Bizantom i po nalogu egzarha borio u Istri protiv Avara i Slavena, a nesumnjivo je on to činio i
u istočnim dijelovima svoje napadnute provincije. Otprilike tih godina, između 592. i 595., Slaveni su upali
u Bavarsku, bili su suzbijeni, ali su nakon toga ipak uz pomoć Avara razbili Bavarce. Papa Grgur Veliki
molio je 591. sve biskupe Ilirske dijeceze da oni koji su ostali u svojim mjestima prihvate i uzdržavaju
biskupe koji su pobjegli pred neprijateljem.
Svako langobardsko vojvodstvo imalo je veliku autonomiju i svakako je željelo imati još veću, to
je bio jedan od konstantnih problema Langobarda u Italiji. Upravo je Forojulijsko vojvodstvo, u vrijeme
kralja Alboina pojačano mnogobrojnim trupama, rodovima, s ciljem da brani zalaznicu, tako postalo jedno
od najgušće naseljenih područja Langobardima u cijeloj Italiji, kako pokazuju brojna groblja u Čedadu i
oko njega. Djelomično to može biti i posljedica naknadne evakuacije stanovništva iz izgubljenih
najzapadnijih dijelova Panonije i Norika.
Općenito je prihvaćeno da langobardska invazija na Italiju nije provedena u jednom mahu, kako
je to još davno zastupao I. Bóna, već da je to bio proces koji je trajao te da je možda postojalo nekoliko,
malih i dugotrajnijih (čak 2 – 3 desetljeća) migracijskih valova. Arheološki materijal pokazuje nesumnjivu
vezu preostalog stanovništva u Panonskoj nizini sa zapadnim svijetom, još nekoliko desetljeća nakon
invazije. To se može tumačiti time da je jedan dio Langobarda ostao na svojim sjedištima ili da je zaostao
za maticom, da je vjerojatno silom došlo do ponovnog naseljavanja stanovništva iz Italije (tu se često
pozivaju na Pavla Đakona i njegovu Povijest Langobarda) ili nekom povratnom seobom te da je možda
riječ o nekom drugom germanskom stanovništvu koje Langobardi nisu poveli za sobom (npr. Hegykő
skupina / Heruli, Svebi, Gepidi). Rješavanju toga problema ponajviše pridonose dobro istražena groblja
na kojima se pojavljuju predmeti zapadnog porijekla i koji se mogu datirati općenito kao posljednji ili
najmlađi na grobljima s dužim kontinuitetom trajanja, u kraj 6. ili početak 7. st. Te veze između
stanovništva u Panonskoj nizini s onim u Italiji mogu se opravdati time da je riječ o preuzimanju sličnih
predmeta od rimskog stanovništva. U rješavanju toga problema važno je pitanje kontinuiteta općenite
gospodarske, političke i socijalne strukture, važan je izgled mjesta, grobalja, važno je je li način pokopa
isti, sličan, ili postoje posve drugačiji pogrebni običaji. Arheološka istraživanja na više pozicija jasno
pokazuju da je često posljednja faza langobardskih groblja istodona s ranoavarskim vremenom. To bi
nesumnjivo moglo upućivati na to da postoji neprekinut naseljenički kontinuitet, ali ostaje otvoreno pitanje
postoji li i neprekinut kontinuitet u vezi s državnom pripadnošću Langobardskom Kraljevstvu ili možda
samo neke labave veze. Odnosno u konačnici jesu li oni ili nisu postali avarski podložnici u posljednjim
desetljećima 6. st.
U rješavanju toga problema važan je prostor koji stoji između Italije i Panonske nizine. Nesumnjivo
su prije ulaska u Italiju Langobardi zauzeli dijelove Panonije okrenute prema Dalmaciji, kako bi zaštitili

98
krilo u prodoru. O tome svjedoče langobardski nalazi iz dva strateški važna komunikacijska središta,
slučajni nalazi iz Siska (Siscia) i ratnički grob iz Ščitarjeva (Andautonia). U vrijeme zauzimanja Italije
nesumnjivo su, oni ili njihovi saveznici, zadržali položaje na području današnje Slovenije i sjeverozapadne
Hrvatske. Gubitak toga teritorija u konačnici je doveo do prekida veze između Italije i najznačajnije
preostale kasnoantičke aglomeracije u Panoniji Keszthely – Fenékpuszte, kao i do prekida fizičke
komunikacije prema preostalim langobardskim sjedištima u Panonskoj nizini.
Keszthelyska kultura tijesno je povezana uz kasnoantičko, romanizirano stanovništvo Panonije
preostalo nakon odlaska Langobarda u Italiju. R. Müller datirao je neke dijelove groblja uz južni zid utvrde
Keszthely – Fenékpuszta do prve polovine ili sredine 6. st. Detaljnom procjenom groblja smještenog uz
Horreum unutar zidina tvrđave T. Vida definirao je raniju fazu koja je započela već sredinom 6. st., a koja
se podudara s opažanjima V. Bierbrauera. Predmeti nađeni u grobovima pokazuju blisku povezanost s
mediteranskom materijalnom kulturom 5. – 6. st.

Dosadašnja argumentacija ide u smjeru da se najstariji nalazi slavenske prisutnosti mogu datirati
otprilike na kraj 6. ili početak 7. st. Istina, postoje pokušaji ranijeg datiranja slavenske prisutnosti na
temelju naseljeničkih tragova, ulomaka keramičkih posuda, pa i posuda tzv. praškog tipa, kao i na temelju
datuma dobivenog radiokarbonskim datiranjem, ali oni su još uvijek u procesu znanstvene potvrde i
valorizacije. Kao i kod rješavanja problema odlaska Langobarda u Italiju, stvar je metodološki potrebno
dobro postaviti. Prvo, posude tzv. praškog tipa ili druge posude koje se mogu pojaviti i koje su eventualno
već tada mogle biti preuzete od starijeg stanovništva same po sebi ne mogu biti dokaz slavenske
prisutnosti na novom teritoriju. Ti predmeti mogu govoriti o prestanku naseljeničkog kontinuiteta, ali još
uvijek ne moraju značiti etničku diferenciranost njihovih nositelja. Isto kao i kod pitanja ostataka
Langobarda u Panoniji, može se postaviti pitanje jesu li te skupine izuzetak, imaju li one duži kontinuitet
boravka na određenom prostoru ili je ipak samo riječ o „ekskurziji“.

Ključno u rješavanju toga pitanja pružaju:

a) posljednji ostaci kontinuiranog života na visinskim utvrdama i predmeti s pripadajućih grobalja
/ s njima u vezi posljednji spomeni biskupija i naseljenih mjesta
b) dokazi o slavenskoj ili avarskoj prisutnosti (dugotrajnijoj ili trajnoj) na istom teritoriju
(ranoavarsko doba).

Ponajveći problem ipak je u dataciji materijala, tipologiji predmeta koja nudi osnove za dobru
relativnu kronologiju. Nadalje, nedostaju čvrsti, provjerljivi i dokazani apsolutni datumi. U prvim slojevima
naseljavanja Langobarda u Italiji vidi se jasan utjecaj i veza sa starijim panonskim sjedištima. S druge
strane predmeti koji se pojavljuju u grobovima ponekad se ne mogu čvrsto datirati oko 568., već često
zalaze i u desetljeće nakon te godine. Stoga se ne može utvrditi točna godina pokopa iako je razvidno da
Langobardi, kada su već u Italiji, prate sve trendove, promjene mode pa i promjene vezanu uz ratno oružje
i opremu. Ipak postoji distinkcija između opreme i oružja koje su odnijeli u Italiju i kojom su se tamo počeli
koristiti u skladu s novim trendovima naoružavanja u odnosu na opremu kojom su se koristili u Panoniji.
Prilikom dolaska iz Panonije koristio se pojas s kopčom i nekoliko metalnih pločica, na nj je bila obješena
spata, koristili su se luk i strijele, koplje, štit sa željeznim umbom. Od kraja 6. do prve trećine 7. st.
pojavljuju se raskošni pojasevi ukrašeni zlatnim garniturama. Isto tako stil I (Salin stil I/životinjski stil I), od
početka 7. st. postupno zamjenjuje stil II (životinjski stil II), a na upotrebnim i vojnim predmetima pojavljuje
se tauširanje koje zamjenjuje kloazoniranje. Kod „običnih“ pojasnih garnitura mogu se ipak pratiti najveće
promjene. Pojavljuju se dvije vrste pojaseva: a) petodijelna pojasna garnitura / pojas zapadnog,
merovinškog tipa; b) pojas istočnog tipa, u istočnorimskoj (bizantskoj) upotrebi.

U analizi pojaseva koji su se koristili kod Langobarda u Panoniji obično se analiziraju oni
zapadnog tipa te oni često svjedoče o određenom kontinuitetu veza (moda, trend, tradicija, pripadnost i
dr.). Pojava mediteranskog, bizantskog pojasa, sastavljenog od tiještenih garnitura, često se povezuje s

99
ranoavarskom prisutnošću. Istina, kada se pogledaju langobardska nalazišta na području današnje
Slovenije (Kranj, Rifnik…), takvi pojasevi i općenito garniture izostaju, ali upravo se oni pojavljuju, npr.
oko Blatnog jezera na području Keszthelyske kulture. Ti ratnici mogli su biti u savezu s Avarima ili sami
Avari, kao što su mogli biti pripadnici drugih, tamo ranije naseljenih skupina. Veze između Langobarda u
Italiji i groblja ranog razdoblja avarske dominacije pokazuju vrlo složenu sliku međusobnih utjecaja. U
svakom slučaju nalaz tiještenih garnitura nije siguran znak prisutnosti Avara ili Slavena u Panoniji jer njih
mogu nositi Langobardi ili neki drugi Germani ili Rimljani.

Na primjeru groblja iz Csákberény-Orondpuszte, koje je bio istražio Gy. László (posljednja trećina
6. st. do kraja 7. st.), jasno se vide grobovi starosjedilaca i novih osvajača, a slično je utvrđeno na nekim
drugim pozicijama. Stremenovi, kao jedan od noviteta koji je vjerojatno došao s Avarima u Panoniju,
noviteti povezani uz nošnju nomada, ali i pokopi konja mogu se naći na cijelom groblju. Oni nisu nađeni
u nekoj od skupina (ukupno su registrirane XXIII skupine) na groblju, već u jednom ili dva groba svake
skupine, što znači da su vođe skupina bili nomadskog podrijetla! Prema analizi groblja došlo se do
zaključka da je naselje imalo miješano stanovništvo i da su u mjestu porodice živjele u zasebnim, etnički
neujednačenim skupinama, što je vidljivo u dinamici pokopa na groblju. Grobovi na groblju imali su
orijentaciju Z-I, što je općenito tipično za zapadna, ali također i za ranoavarska groblja 6. do 7. st. Vođe
(dva groba s mačevima, sa pseudokopčama; pseudokopče bile su u upotrebi od kraja 6. (Tépe) do treće
trećine 7. st. (Malaja Pereščepina itd.), stremenovima itd.) su pokopani unutar male zajednice koja je
integrirana u avarsko društvo i koja je postala dio Avarskog Kaganata. Staro stanovništvo posjeduje
zapadnoeuropske artefakte te održava odnose sa zapadnoeuropskim područjem, što jasno potvrđuje da
su se Germani uklopili u novi politički poredak u Karpatskoj kotlini. Na groblju se pojavljuju i dnjeparske
fibule tipa Martynovka, Werner tip IIC (6./7. st.) te tipa Pastirskoje (prva pol. 7. st.), što govori o vezama i
s istočnim i jugoistočnim područjima te s onima pod jakim kulturnim utjecajem Bizanta. U dva groba iz
Csákberény-Orondpuszte nađena je keramika „praškog tipa“, slična je nađena na grobljima u
Budakalászu, Cserkutu, Kehidi, a sličnog tipa u Nagykanizsa-Inkey kápolna, koja se datira se od kraja 6.
i u prvu polovinu 7. st. Pojava praške keramike ne objašnjava se slavenskim, već domaćim lokalnim
razvojem. Nikakva neovisna etnička i kulturna skupina nije nastala u tome mjestu. U svojoj novoj političkoj
zajednici romanizirani starosjedioci ili stanovništvo germanskog porijekla više se ne može jasno razdvojiti
od pridošlica nomada. Svi se oni polako stapaju te zajedno formiraju novo stanovništvo ranoavarskog
doba. Taj se proces očituje u postupnoj standardizaciji materijalne kulture, redizajnu nakita i tradicionalnih
elemenata te predmeta svakodnevice koji već ukazuju na dinamičan unutarnji razvoj te dalekosežan
sustav vanjskih odnosa nove zajednice. Može se na kraju reći da su stanovnici sela održali svoju tradiciju
još dugo vremena, služeći kao vojnici / pomoćni odredi Avarima, sve dok se nije dogodila njihova potpuna
asimilacija.

U posljednjem desetljeću 6. st. nesumnjivo dolazi do loma stare strukture na sjeveroistočnim

prilazima Italije. No današnje stanje arheoloških istraživanja ne pruža jednoznačne dokaze kada se to
zbilo. Možda bi u rješavanju toga problema mogli pomoći povijesni izvori, ali su oni ponekad preopćeniti.
Svjesni smo da slom jednih ne znači odmah naseljavanje drugih. Nesumnjivo je došlo do fizičkog prekida
između Italije i pretežno iseljenog prostora na istoku u Panoniji, no vrlo je vjerojatno na tom prostoru ostalo
više enklava među kojima je najpoznatija Keszthely – Fenékpuszta. Arheološki podatci u Panoniji
sugeriraju da se potkraj 6. i početkom 7. st. vjerojatno dogodio suživot zajednica različitog podrijetla,
usprkos postupnom napuštanju starih i osnivanju novih groblja. Avari, Slaveni, Langobardi i drugi Germani
imaju iste susjede, stoga su svi pod utjecajem zapadne merovinške i mediteranske/kasnoantičke
proizvodnje, a ona je vidljiva u određenim vrstama artefakata, posebno u muškoj vojničkoj odori, ali i u
odjeći u cjelini. Prostor sjeverno od rijeke Drave do Dunava stavljen je pod kontrolu Avara, no arheološka
nalazišta i nalazi ne pokazuju kada se to zaista zbilo. Uz to treba računati na autonomna i poluautonomna
područja te na trgovinu, koja je, uz vjerojatne prekide, konstantno postojala. Najznačajnija
ranoavarodobna nalazišta s predmetima zapadne provenijencije su Andocs-Németsűrű, Bóly-Sziebert-

100
puszta B, Budakalász-Dunapart, Csákberény-Orondpuszta, Kölked-Feketekapu A–B, Nagyharsány-
Szakás-dűlő, Pécs-Köztemető, Szekszárd-Bogyiszlói út, Várpalota-Gimnázium, Zamárdi-Réti földek. Na
grobljima se uz vojnu opremu, oružje i nakit nalaze i luksuzni predmeti, amfore, različiti merovinški,
zapadni te mediteranski predmeti. Groblja u istoj regiji pokazuju i kontakte s bizantskim teritorijem. Nove
garniture istočnog tipa također upućuju na intenzivne trgovačke veze. Garniture istočnog tipa u starijoj su
literaturi uvijek povezivane s novim nomadskim skupinama, ali kako to pokazuju i langobardski nalazi na
zapadu, s tim svakako valja računati. Radionice koje proizvode opremu za rimskog vojnika smještene su
uz zaleđe savsko-dunavskog limesa ili u njemu. O tome svjedoče nalazi poput matrica u Sisku, Biskupiji
kod Knina, Čitluku itd.

Istočne granice langobardskog područja, nakon odlaska većine u Italiju, ne mogu se točno
odrediti. Teorijski, one su dosezale otprilike do južne obale Drave na području današnje Slovenije i
sjeverozapadne Hrvatske, a utvrda u Loboru vjerojatno se nalazi na krajnjim granicama toga još uvijek
nezauzetog teritorija. Uporišta u Noriku pred vratima Italije Langobardi nisu napustili, za razliku od onih u
prekodravskoj Panoniji, niti su ih kanili napustiti. Velika koncentracija izbjeglica u Istri, na
sjevernodalmatinskim otocima i u sjevernoj Italiji može se objasniti gubitkom teritorija. Slavenski upadi i
uništavanje utvrda zasigurno su se događali protiv kraljeve volje i stoga je bilo potrebno sklopiti ponovni
mir s Avarima. Mir je sklopljen 596., vjerojatno u vrijeme ili nakon borbi za Singidun, a prije vojnog pokreta
597. Slaveni tada još nisu naselili to područje. Otprilike u isto doba spominje se napad Bavaraca na
avarske saveznike Slavene (vjerojatno 595.), koji su uz kaganovu pomoć suzbijeni, kao i napad na
franačku Tiringiju (596.). Do devedesetih godina očit je pritisak Slavena i Avara na zapadnim stranama te
se oni bore s Francima, Bavarcima i Langobardima s kojima na kraju sklapaju mir u Mediolanumu.
Langobardi 598. šalju brodograditelje, tj. tesare u Traciju kako bi tamo Avarima izgradili brodove
za opsadu bizantske utvrde na vodi. Oko 601. ponovno je s Avarima sklopljen vječni mir, a kaganov je
izaslanik produžio prema Franačkoj. Godine 602. osvojena je Padova te s Avarima i Slavenima
opustošena Istra. Langobardima u osvajanju Cremone i Mantove pomažu slavenske trupe. Čini se da je
gotovo cijelo desetljeće među njima vladao mir. Stoga je teško objasniti što se zapravo dogodilo 610. i
zašto su Avari prodrli do Čedada. Tako daleki avarski upad u dubinu langobardskog teritorija potpuno je
iznenadio stanovnike vojvodstva. Langobardska vojska bila je poražena, a ubijen je vojvoda Gisulf II.
Pojedini autori smatraju da je to bila kaznena ekspedicija, potaknuta ili dopuštena od kralja Agilulfa, slična
onoj pedeset godina poslije kada je kralj Grimoald pozvao avarskog kagana da uništi vojvodu Lupusa.
Stanovnici su pobjegli u tvrđave i iza gradskih zidina, a Avari su pustošili nebranjenu okolicu. Prema tome
podatku moglo se vidjeti da se stanovništvo povlači u utvrde samo u nevolji te da su visinska naselja bila
središta manjih jedinica i uprave. Pavao Đakon piše da su Avari opsjedali Forojulij, taj još od davnina
utvrđen grad, no mogli su ga osvojiti samo uz pomoć izdaje. Romilda je grad predala Avarima, ali oni se
nisu držali dogovora, već su opustošili i zapalili Čedad. Žitelje koji nisu uspjeli pobjeći iz grada, ulovili su
te im lažno obećali da će ih deportirati kako bi ih ponovno naselili na stara prebivališta u Panoniji, ali su
muškarce pobili na tzv. „Svetom polju“ (Campus Sanctus), a žene i djecu među sobom podijelili. Očito su
Avari odustali od prvotnog plana, jer Langobardi zasigurno nisu bili idealni agrarni kolonizatori poput
Romana koje su Avari naknadno preselili u okolicu Pečuha i na gorja Mecsek.
Što je bio uzrok te avarske provale ostaje nejasno, ali posljedice su sasvim jasne; stvoren je
„prazan“ prostor od Podravine do Posočja. Sve uporišne točke branjene kako od Langobarda tako od
domaćeg stanovništva bile u uništene, napuštene ili neutralizirane. Omogućeno je naseljavane Slavena
na novim pozicijama, na području opustošene zemlje. Tada je potpuno prekinuta veza između preostalih
enklava u Panoniji s onima u Italiji, pa tako i s enklavom u Keszthely – Fenékpuszti. Ona će sada teže
održavati veze sa Sredozemljem. Stvorena je polazišna baza za daljnje ugrožavanje Italije.

101
 D. Kriza prvog Avarskog Kaganata i njezine posljedice u Dalmaciji

a) Unutrašnja kriza i nove seobe

Neuspjeh kod Carigrada 626. nije toliko naštetio moći Avara kao što je to bila smrt mlađeg
kaganova sina oko 630. Nakon njegove smrti uslijedile su dinastičke borbe, što je omogućilo Bizantskom
Carstvu da se uplete u njihove unutarnje poslove podupiranjem protukandidata. U vremenu kada je
Carstvo bilo najslabije, pokazalo je svoju jaku otpornu moć. Vojnim i diplomatskim aktivnostima okupili su
oko sebe „saveznike“ na zapadu, prije svih vjerojatno Franačko i Langobardsko Kraljevstvo, kako bi
zajednički zaustavili jačanje Kaganata. Bizantska diplomacija možda je djelovala na to da Avari postanu
bizantski saveznici ili federati, kao i na druge skupine i narode koji će se u narednim desetljećima pojaviti
na povijesnoj sceni, kao što su to npr. Hrvati, Srbi, Abodriti i vjerojatno još neki drugi slavenski i
neslavenski narodi. Nije isključeno da je Bizant također poticao izbijanje slavenske pobune u zapadnom
dijelu Kaganata, gdje izvori spominju Samov savez. Georgije Pizida oko 630. spominje borbe Avara i
Slavena i međusobna ubijanja. U isto doba pomažu tada avarskim podložnicima Bugarima da se odcijepe
i stvore vlastiti kaganat. Pozivanjem ili obraćanjem na svoju stranu pojedinih skupina i naroda, njihovim
naseljavanjem na opustošenim područjima uz sjevernu granicu, Bizant stvara tampon zonu prema
Avarima te isto tako nastoji povratiti dio izgubljenih teritorija.

U Fredegarovoj kronici spominje se da su otprilike onda kada su Samovi Slaveni izvojevali

pobjede nad Dagobertovim Franačkim Kraljevstvom, dakle oko 630./631., izbili unutarnji sukobi u Avariji.
Spominju se sukobljene strane Avari i Bugari od kojih je svaka strana nastojala postaviti svoga kagana
na čelo države. Naposljetku su pobijedili Avari, a dio Bugara s vođom Alciokom, oko devet tisuća muževa
sa ženama i djecom, izbjegao je franačkom kralju Dagobertu u Bavarsku. Nakon što su oni u jednoj noći
većinu njih pobili, njih sedam stotina izbjeglo je sa ženama i djecom Winidskom vođi Wallucu (Walluco,
Walduco, Valduco). Ta vinidska zemlja možda se nalazila negdje u alpskom području, vjerojatno na
području gdje će se poslije spominjati Karantanci. Ona je bila u blizini Langobardskog Kraljevstva jer će
ti Bugari napokon prijeći na njihov teritorij. Nešto ranije Bugarin Kuvrat (isto: Kubrat, Kobrat, Kovrat…)
također je sudjelovao u pobuni bugarskih skupina u Karpatskoj kotlini. Upleo se u dinastičke borbe za
nasljedstvo, a nakon neuspjeha izbjegao je preko crnomorskih stepa do istočnih obala Azovskog mora
gdje je osnovao Bugarski Kaganat. Kuvratov ujak Organa bio je vođa Bugara (Ounogounduroi) te ga je
on vjerojatno naslijedio. Kagan Kuvrat preminuo je prema povijesnim izvorima između 641. i 668., a prema
inventaru groba/blaga u Malaja Pereščepini moguće je da je to bilo bliže drugom datumu († poslije 650.).
Povezivanje toga nalazišta s grobom kagana Kuvrata, što je znanstveno nastojao obrazložiti J. Werner,
nije apsolutno prihvaćeno, bez obzira na pronalazak prstena koji bi možda tomu svjedočili u prilog. Malaja
Pereščepina se prema bogatom inventaru može povezati sa sličnim kneževskim lokalitetima tipa Tépe,
Bócsa ili Kunbábony u Karpatskoj kotlini. Kuvratova država nije dugo trajala pa je već u vrijeme vladavine
njegovih sinova oko 680. uništena od Kazara. Godine 681. jedan od kuvratovih sinova Asparuh sklanja
se oko ušća rijeke Dunava i u Dobruđu te sklapa savez s bizantskim carem Konstantinom IV. Nakon
sloma Velike Bugarske u Priazovlju i Pricrnomorju dio Bugara ponovno je ušao u zonu avarskog utjecaja
te ga svojom seobom ponovno demografski ojačao.
Gdje su se otprilike u to doba, na početku 7. st. nalazili Hrvati, odnosno u vrijeme nemira u
Kaganatu, pitanje je na koje nema pravog odgovora. Arheološkim istraživanjima ne mogu se iščitati razlike
između Hrvata i drugih Slavena, tj. pripadnika šumske i šumsko-stepske zone istočne Europe. Relativno
rana pojava inhumacije povezuje ih uz zonu gdje su ti obredi bili češći, uz stepu. Nije također poznato
nastanjuju li oni kompaktan teritorij ili su već uslijed ranijih srazova s Avarima neke hrvatske skupine bile
pomaknute prema zapadu. Čini se da teze koje Hrvate ubrajaju u dionike Antskog saveza možda mogu
pružiti djelomičan odgovor na to važno pitanje, ali ga ne rješavaju. Njihov pokret mogao se dogoditi od

102
pojave Avara u istočnoj Europi, nadalje između početka konačnog razbijanja Antskog saveza, koji je
prema izvorima bio napadnut odmah nakon dolaska Avara u Pricrnomorje, pa potom opet 602. To se
nadalje moglo dogoditi u doba vladavine cara HeraklijaI. kad je Antski savez postao neprijatelj Carstva
(Konstantin Porfirogenet je napisao da su Hrvati s dopuštenjem cara Heraklija I. zauzeli Dalmaciju; on ih
je navodno pozvao), a konačno je bio dosta oštećen povratnom bugarskom seobom te njihovim
zauzimanjem cijelog stepskog i velikog dijela šumsko-stepskog područja u Pricrnomorju. Početno vrijeme
seobe stoga bi teorijski moglo nastupiti već u drugoj polovini 6. st., kad je započela destabilizacija
šumskog i šumsko-stepskog prostora, a seoba je završila u vrijeme spomenute unutarnje krize u
Kaganatu. Ovdje spomenuti više-manje poznati povijesni sljedovi, i možda još koji nepoznat, omogućuju
da se otprilike postavi vrijeme kad je dio Hrvata mogao biti pomaknut iz svoje stare postojbine. Na kraju
moramo zaključiti da na temelju vrlo rijetkih povijesnih izvora o njima saznajemo vrlo malo, a u
prepoznatim materijalnim kulturama nema ništa što bi ih označilo ili više razlikovalo od drugih Slavena ili
Anta.
Prema kasnijim povijesnim izvorima saznajemo da je bilo više hrvatskih skupina, a da je jedan
dio njih ušao u Dalmaciju. Ostali su se nastanili u nekim drugim dijelovima npr. u Bijeloj Hrvatskoj, najbliži
u Karantaniji, a Konstantin Porfirogenet spominje da se jedan dio iz Dalmacije odselio u Panoniju. To sve
jako podsjeća na u ranije doba spomenuta seljenja, vojne pohode različitih germanskih naroda. Možda
su ponajbolji primjer Goti ili Heruli kojih je više skupina krenulo prema zapadu; spominju se na različitim
mjestima i u različita vremena. Zanimljivo je da se Duljebi spomenuti u Nestorovoj kronici u blizini (bijelih)
Hrvata spominju nešto ranije na zapadu u mursko-zalskom kraju i u južnoj Češkoj. Također je moguće,
to se ne može dokazati, da su i oni bili zauzeli ta nova staništa uslijed previranja tridesetih godina 7. st. ili
najkasnije nakon velikog vala odseljavanja uslijed provale Kazara u posljednjim desetljećima 7. st. O
Duljebima i njihovoj vezi s Hrvatima napisano je već zaista mnogo. Njihovom seobom (također možda
hrvatskom, srpskom, abodritskom…) moglo bi se objasniti konačno uništenje Keszthelya – Fenékpuszte
(castrum Valco) jer su se nastanili u njegovoj blizini, ako ono nije u vezi s konačnim uništavanjem rimskih
provincija dvadesetih godina 7. st. od Avara i Slavena. Taj kasnoantički grad s okolicom bio je duže
odsječen od ostalog rimskog teritorija, ali je pod Avarima ipak zadržao svoj urbani način života, sve do
prvih desetljeća 7. st. Tada slijedi razaranje mjesta, ali nakon te epizode tamošnja populacija nastavlja
razvijati određene elemente primljene u doba kad je bila dio zapadnog svijeta. Razaranje mjesta događa
se otprilike kad propadaju slična uporišta sve do jadranske obale. Poljoprivreda u Keszthely – Fenékpuszti
se temeljila na uzgoju vinove loze i ratarskih kultura, što će se sve promijeniti nakon uništenja mjesta, a
tada se pojačava uzgoj stoke i razvija stočarstvo. Otprilike oko te 630. mogu se pratiti posljednji nalazi
vezani uz svakodnevni život kasnoantičkog stanovništva na širokom potezu od Blatnog jezera sve do
Jadranskog mora. Otprilike u vrijeme kada kreću ti seobeni valovi, može se konačno utvrditi kraj
postojanja rimskog limesa na Savi prema provinciji Dalmaciji. Unutrašnji rat u Avarskom Kaganatu
omogućio je prolazak različitim skupinama kroz Panonsku nizinu do tada još nominalno rimskog teritorija
južno od rijeka Drave, Save i Dunava. Nakon konsolidiranja Kaganata prolaz navodno više nije bio moguć,
o čemu možda svjedoči povratna seoba Srba. Pokušali su se vratiti u svoju staru postojbinu, ali su bili
odgovoreni, stoga su dobili novu zemlju za naseljavanje. Konstantin Porfirogenet napominje da su svoju
domovinu Hrvati zadobili tako što su pobijedili Avare, dakle nesumnjivo je riječ o moćnom i dobro
organiziranom narodu koji je svoju domovinu zadobio ratom i pobjedom nad Avarima. Teorijski oni su
mogli bilo kada proći avarskim teritorijem, ali je izvjesno da je to bilo lakše nakon osnivanja Samova
saveza i početka nemira u Kaganatu. Naravno, vrlo je izvjesno da su već neke hrvatske skupine bile na
području ili u zoni utjecaja Kaganata, koje su iskoristile za njih povoljne političke prilike. Prije je spomenuto
da postoji vrlo velik problem datiranja prve avarske generacije koja je ušla u Panonsku nizinu i zauzela
je. U ranim objavama avarodobnog materijala donosili su se primjeri rekonstrukcija kako bi trebala
izgledati muška i ženska nošnja Avara i Avarkinja. Ponajbolji stari primjeri prezentirani su u radu Gy.
Lászla kod njegovih rekonstrukcija nošnje iz Bócse, Kecela, Cibakáze i Kiskőrösa i drugih nalazišta
(danas su svi oni datirani znatno kasnije). Takvi pokušaji poslije su doživjeli mnogobrojne kritike.
Povezivanja povijesnih izvora s arheološkim dokazima nisu bila posve uspješna. Čini se da je slična

103
situacija i u Hrvatskoj gdje je vrlo teško datirati prvu generaciju koja je zauzela novu domovinu, a nimalo
lako nije zadatak identificirati i dvije naredne. Jedan od starijih dokaza vezan uz seobu Slavena ili Hrvata
u Dalmaciju jest ostava s matricama za tiještenje iz biskupije Pliskov kod Knina. No i kod nje je
problematično točno odrediti vrijeme kad je sklonjena. Također se nameće problem u vezi s tim tko se
njome koristio, jesu li je zakopali Rimljani pred Slavenima ili Slaveni (možda Slaveni i Avari kako se navodi
kod Konstantina Porfirogeneta) pred Hrvatima. Jedino bi slični predmeti u grobovima ili nekom
definiranom kontekstu (zgrada, radionica, naselje) teorijski mogli suziti krug vlasnika, pa onda i njegovu
etničku pripadnost. Samim tim svaki nalaz tiještene garniture ili matrice za tiještenje ne mora se, i
vjerojatno se ne smije, uvijek vezati uz Slavene, već je možda riječ o predmetima zaostalim upravo pred
slavenskom invazijom.

104
 b) Pad i napuštanja Dalmacije / dolazak Hrvata

U povijesnoj literaturi spominjano vrijeme pada Salone između 612./614. ili ranije oko 602.
poklapa se s općenitim vremenom kad se događa posvemašnja nemogućnost obrana granica Rimskog
(Bizantskog) Carstva. Nakon pada cara Foke i u prvim godinama vladavine Heraklija I. vojnički je uništen
i napušten limes na Savi i Dunavu te se sve vojne operacije prenose duboko u unutrašnjost. U 29. glavi
DAI, koja je posvećena provinciji Dalmaciji, spominje se limes na neimenovanoj rijeci, a vojska koja ga je
čuvala prije odlaska skupljala se kod Klisa. Čini se da bi to morao biti limes na rijeci Dunavu ili Savi kamo
su odredi upućivani, ali postoje razmišljanja i da je riječ o Cetini, koja bi neko vrijeme dijelila Romane od
Slavena uspješno braneći Salonu.

Pad Salone problem je koji možda rješava ključno pitanje kada je cijelo zaleđe izgubljeno. To
pitanje postavljeno je još prije više od stotinu godina, ali se zadovoljavajuće i sveobuhvatno rješenje toga
ključnog pitanja u arheološkim istraživanjima još ne nazire. Na Manastirinama u Solinu, sjeverno od
apside starokršćanske bazilike, nađen je sarkofag opatice Ivane koja je došla u Salonu iz Sirmija,
vjerojatno bježeći pred prodorom Avara i Slavena. Sarkofag je bez poklopca, djelomice je oštećen, a na
prednjoj strani urezan je natpis. Smatra se posljednjim datiranim sarkofagom na Manastirinama. Na njemu
je zapisano da tu počiva u miru sveta opatica Johanna Sirmijka…, vrijeme pokopa odgovara 12. V. 612.
Drugi natpisi koji su nastali na kraju 6. i početkom 7. st., kao epitaf djevojčice Domnike koja je umrla u
Saloni došavši također iz Sirmija, kao i dva natpisa na kojima se spominje biskup i nadbiskup Maksim
(Neka Bog da život nadbiskupu Maksimu) iz 593. – oko 602. i tekst koji komemorira svećenika Ivana,
čuvara bazilike sv. Anastazija, brata prokonzula Marcelina iz †599., govore otprilike o kraju građenja i
pokopa na grobljima uz salonitanske bazilike. Nažalost, ne govore točno o vremenu pada ili napuštanju
Salone. Na nadvratniku ulaza u baziliku na Manastirinama, gdje su ležale kosti sv. Dujma, stoji natpis:
Bože naš, milostiv budi državi rimskoj, a na dovratniku manjih salonitanskih vrata tzv. Porta Suburbia
nalazi se urezan grafit: Ti, Gospode, pogledaj! Oba natpisa mogu se smatrati otprilike iz posljednje trećine
6. i početka 7. st., a o vojnim pokličima te kada ih treba upotrebljavati piše u Pseudo-Mauricijovu
Stategikonu.
Kraj boravka u Saloni datira se prema ostavi bakrenih kovanica te prema najmlađoj kovanici koja
je, ovisno o čitanju, kovana u šesnaestoj ili dvadesetprvoj godini Heraklijeve vladavine. S obzirom na to
može datirati 625./626. odnosno 630./631. Vrijeme između kasnih dvadesetih i ranih tridesetih vrijeme je
kad bi se mogla očekivati slavensko-avarska pustošenja. U arheološkoj literaturi navode se požari i
namjerno uništavanje crkava diljem provincije kao posljedica avaro-slavenskog terora ili kao dokaz ranog
naseljavanja i zauzimanja (Breza II, Dabravine, Bilimišće, Klobuk, Glavičine u Podvršju, Rešetarica…).
Tomu nizu mogu se pridodati lokaliteti na kojima su nađene velike trobridne strelice avarskog tipa, ali njih
je ponekad izvan konteksta teško datirati. Između Salone i Zadra strelica je nađena na nalazištu Danilo s
drugim predmetima na Gradini koji dotiču kraj 6. ili poč. 7. st. U Naroni (Vid kod Metkovića) nađena je
ostava zlatnog novca i nakita, a najmlađi zlatnik pripada Mauriciju Tiberiju, pa se pretpostavlja da je do
napuštanja Narone također došlo negdje potkraj 6. i početkom 7. st.

U djelu Konstantina VII. Porfirogeneta De administrando imperio DAI, pisanom sredinom 10. st.,
pad Salone smješta se prije doseljavanja Hrvata u vrijeme vladavine cara Heraklija I. Postoji nekoliko
problema koje će morati riješiti arheološka istraživanja u sljedećem etapama, kad su pale ključne točke
na Savi i Dunavu te u kojem je vremenu nakon toga unutrašnjost do mora ili do zaleđa većih gradova
napuštena. Jesu li ostavljene neke uporišne točke sjeverno od Knina, oko rijeke Cetine, sjeverno od
Narone i Epidaura, na Velebitu, Dinari, Kamešnici. Je li uslijed slavenskog napada i razaranja posve
nestala rimska uprava nad tim područjem i što je bilo s preostalim romanskim i germanskim stanovništvom
nije posve jasno. U Potkomu kod Zrmanje nađene su imitacija zlatnih kovanica cara Heraklija I., vjerojatno
proizvod lokalnih radionica oko 630. gdje su još uvijek postojale jake kasnoantičke tradicije, ali istodobno

105
nije bilo redovitih kontakata s administrativno-političkim središtima Carstva. U Golubiću kod Knina nađene
su zvjezdolike naušnice često opisivane kao kasnoantički zlatarski rad povezivan s posljednjim ostatcima
autohtonog stanovništva, a slične su nađene u Ninu oko ranokršćanske crkve, na poziciji sv. Asel. Prema
M. Petrinec riječ je o mnogo kasnijoj proizvodnji kasnog 8. i 9. st. Ne može se ne primijetiti da su se po
načinu izrade, pa i u jednostavnijim primjercima kakvi su nađeni npr. u Kninu Greblju, kod kojih su karičice
s filigranskim zrnima na dnu složene u trokut, teorijski zaista već mogle izrađivati u prvim desetljećima 7.
st. U drugoj polovini 7. st. zvjezdolike naušnice pojavljuju se izrađene u tehnici tiještenja ili lijevanim
inačicama, a vrlo često takvima prethodi bolja radionička zlatarska proizvodnja. Danas je izlišno
promišljati o tome da je sve romansko stanovništvo odmah nestalo ili se povuklo, iako za to postoje
opravdane pretpostavke jer rijetki nalazi potvrđuju njihov daljnji ostanak. S tim je u vezi daljnje pitanje
kome je prepuštena uprava nad tim napuštenim područjem, Slavenima ili Hrvatima, je li to ničija zemlja?
To nas vraća na početno pitanje jesu li Dalmaciju najprije osvojili Slaveni i Avari pa potom Hrvati
ili su to od početka bili Hrvati, je li u pitanju slavensko ili hrvatsko zauzimanje zemlje? Ako su Dalmaciju
najprije poharali Slaveni i Avari, što je sasvim izvjesno jer se spominje nekoliko provala na području
provincije, jesu li to učinili Hrvati ili su ovi drugi kao rimski saveznici poslani da riješe problem nastao
slavenskom i avarskom prisutnošću. Napokon, u literaturi se pojavljuju teze da su Slaveni i Hrvati digli
ustanak protiv Avara, pobijedili ih te tako zadobili svoju novu domovinu. Papa Ivan IV. (640. – 642.) poslao
je opata Martina da novcem otkupljuje zarobljenike iz ruku pogana i pokupi relikvije (relikvije su bile
prenesene u Rim te su bile položene u oratorij sv. Venancija u Lateranu). Vjerojatno su istiniti podatci o
ostvarenju misije opata Martina u vezi s otkupom zarobljenika, ali se ne navodi tko je odnio relikvije u
Rim, možda isto opat Martin. Čini se kontradiktorno da se od saveznika otkupljuju ljudi i relikvije, ali
poznavajući povijest znamo da je Bizant imao vrlo „neobične saveznike“. Uostalom, papa Ivan Dalmatinac
naložio je da se relikvije donesu u Rim, a ne brine se o njihovoj pohrani u dalmatinskim i istarskim
sjedištima. Čini se da je, iako se to ne može dokazati, njegova misija bila odnijeti relikvije, a otkup
zarobljenika ne treba shvatiti jako ozbiljno. Zarobljenika je uvijek bilo i uvijek ih je trebalo otkupljivati, neki
su mogli biti više godina pa i duže u ropstvu. Povijesni izvori donekle pomažu u rasvjetljavanju vremena
o kojem malo znamo, ali budući da su vrlo šturi, često kontradiktorni, a samo u manjoj mjeri možda zaista
pouzdani, sveobuhvatno ne rješavaju problem doseljavanja Slavena, Avara i Hrvata u taj prostor. Ostaje,
dakle, otvoreno pitanje slavenskih seoba, jedne ili više njih, pada, napuštanja ili prestanka rimske vlasti u
unutrašnjosti provincije Dalmacije, vrijeme doseobe Slavena i Avara, vrijeme doseobe Hrvata, vrijeme
sukoba Slavena i Avara s Hrvatima te pobjede Hrvata nad Slavenima i Avarima. U skladu s time otvara
se pitanje od koga opat Martin otkupljuje zarobljenike i relikvije, od prvih ili od drugih. Ako otkupljuje od
drugih, to opet otvara nova pitanja. Na kraju zaista ne treba smetnuti s uma opravdane Margetićeve
primjedbe o tome da kad izvještaj Konstantina Porfirogeneta o seobi Hrvata u 7. st. ne bi postojao, o
Hrvatima ne bismo ništa znali sve do sredine 9. st. Vjerojatno bismo tada pisali o nekim neimenovanim
Slavenima. U 30. glavi spominju se petero braće i dvije sestre, a u 31. poglavlju spominje se da su Hrvati
stigli u vrijeme Porgina oca, za kojeg je započelo pokrštavanje Hrvata. Neki smatraju da je tu riječ o
kontradiktornim podatcima, ali za taj se probem može naći rješenje. Sve ovisi o kutu gledanja. Ta su
plemena mogla doći kako je napisano u 30. poglavlju, i to se sve moglo zbiti za vrijeme Porgina oca. Ne
treba olako odbacivati njegove podatke kao neosnovane priče, ali uvijek treba imati na umu da je riječ o
djelu napisanom tri stoljeća kasnije. U takvom izvještaju mogle su se potkrasti mnoge pogreške
uvjetovane kasnijim razvojem i znanjima, ali i domišljanjima, onako kako to povjesničari i danas čine u
najboljoj vjeri.

Ponovno se vraćamo na pitanje tko je uništio Salonu i zavladao Dalmacijom, Slaveni i Avari koje
apostrofira Konstantin Porfirogenet ili Hrvati? U DAI se spominje da su novi stanovnici, tamo se naselivši,
poslije kratkog vremena počeli pljačkati Romane koji su živjeli po ravnici i po uzvišenijim mjestima, zatim
su ih uništili i zavladali njihovim zemljištem. Toma Arhiđakon u 13. st. piše da su Hrvati osvojili i opustošili
Salonu. Hrvati su, prema caru, spasioci koji su pobijedili Slavene i Avare te, kako to izgleda u daljnjem
tekstu, došli pod Bizantsku upravu, pod kojom su bili sve do vremena loših careva. On doslovno piše da

106
su oni pribjegari (kako to prevodi R. Katičić), slično navodi i za Srbe, da su oni pribjegli istome caru
Herakliju I. Srbima je načelno dana zemlja u blizini Egeje, ali oni je nisu mogli zadržati, odlučili su se
povratiti, ali su se putem ipak predomislili. Nakon toga su dobili novu zemlju za naseljavanje. Je li Hrvatima
također dana zemlja koju su već zauzeli Slaveni te jesu li je oni u borbama morali zauzeti? Jedini poznati
pribjegari u drugoj polovini 7. st. kada se Kuverova vojska pojavila u Ceramezijskom polju u ageru
Herakleje Lincestide (Heraclea Lyncestis), danas Bitolj (Bitola, Monastir) uz via Egnatia u Makedoniji su
Bugari i Sermezijanci.
Mogao ih je zaista pozvati car Heraklije I., ali to ne znači da su došli dok je on vladao. Mogli su
doći nakon njegove vladavine ili neposredno nakon njegove smrti. U tome smislu možda se mogu pratiti
nestanci naselja na području istočne Europe pa se čini razumno povezati Hrvate s Antskim plemenskim
savezom. Antski plemenski savez pretrpio je štetu 602. i negdje u vrijeme vladavine cara Heraklija I. Stoga
bi neka nova pomicanja ljudi trebalo staviti otprilike u to doba: između 602. i 630. Prvi udar nanijeli su im
Avari, Bizant, a završni Bugari. Konstantin Porfirogenet napominje da Hrvati nikada nisu bili podložni
Bugarima. Odnosi li se to na staru ili novu domovinu?

Dosadašnja arheološka istraživanja jednoznačno ne rješavaju taj veliki problem. Rijetka

paljevinska groblja datirana su okvirno, ponajmanje arheološkom metodom, u 7. ili na kraj 7. st. Smatra
se da se s polaganjem mrtvog tijela započinje tijekom 8. st., a na nekim pozicijama identificiran je
biritualani pokop, iako se u nekim slučajevima, poput groblja u Dubravicama jasno vidi da je riječ o starijem
paljevinskom i mlađem kosturnom pokopu. Slično se na temelju horizontalne stratigrafije može tvrditi i za
neke druge pozicije, recimo Velim-Velištak. Stoga se sa sigurnošću ne može tvrditi prethodi li incineracija
uvijek inhumaciji ili su ta dva obreda istodobna. Istodbni pokopi utvrđeni su u dosta kasnije doba na groblju
u Petoševcima. Izlišno je tražiti neke velike kulturne razlike između Hrvata i Slavena, kad je to vrlo teško
i na drugim relacijama. Teško je razlikovati pripadnike Antskog saveza od drugih Slavena. Ponajbolji su
primjer groblja u Rumunjskoj, ali i u Pricrnomorju. Naselja jednih i drugih pokazuju vrlo sličan kulturni
model, groblja su im najčešće bez ikakvih metalnih predmeta. Također je teško razlikovati Ante od Bugara,
zbog čega se ostava, grob ili groblje u Čađavici čas pripisuje Kutrigurima, ponekad Antima, a možda su
u vezi s onim Bugarima i Sirmijcima koji su pod Kuverom bili prisiljeni napustiti Sirmijsku Panoniju nakon
neuspješnog sukoba s vrhovnom vlašću. Arheološki materijal nema mogućnosti da nešto više kaže o
nositeljima, pogotovo ako oni pripadaju istom kulturnom i civilizacijskom krugu. Groblja 7. st. u Dalmaciji
su vrlo rijetka, ali to nije samo hrvatska osobitost. Potrebno je usporediti koliko ima sigurnih slavenskih
nalaza iz Vlaške nizine, a koliko se puta taj prostor spominje u povijesnim izvorima tijekom cijelog 6. i 7.
st. Očiti postoji vrlo velika diskrepancija između povijesnih izvora i arheoloških potvrda, više puta
spomenuta u ovoj knjizi, koja bi se mogla definirati kao „nevidljivi“ Slaveni. Paljevinska groblja koja pretežu
kod svih slavenskih skupina teško su prepoznatljiva. Kad se pogleda povijest istraživanja avarskog doba
u Karpatskoj kotlini, razvidno je koliko se dugo smatralo da se jasno može vidjeti prva generacija koja je
ušla u Karpatsku kotlinu. Danas je posve razvidno da je ta prva generacija, ako joj se ne pribroje jasni
germanski i antički nalazi, teško prepoznatljiva. Postoje mnoge indicije da ona postoji, izvori ih spominju,
ali čvrsti dokazi ponekad sasvim izostaju. Arheologija je znanost utemeljena na dokazima i traži čvrste
dokaz za svoje teze. U Panonskoj nizini postoje mnogobrojna starosjedilačka groblja koja su određeni
most između starog i novog, doseljenog stanovništva. U provinciji Dalmaciji pogrebna je kultura Romana,
čini se, drugačija, a to pokazuju groblja uz crkve i u okolici gradova. U njima ima vrlo malo predmeta pa
su često upravo zbog toga slabo istražena, ona nisu atraktivna istraživačima. Čine se da su na sadašnjem
stupnju istraživanja teze o malobrojnim pridošlicama isto tako nedokazive. Ne znamo koliko je došlo novih
ljudi, ali se čini da ih je više bilo na brodovima u napadu na Benevent nego što mogu predočiti sva
dosadašnja arheološka istraživanja.
Možda se primjeri sličnih odnosa mogu naći u Grčkoj, u arheološkim istraživanjima na
Peloponezu, gdje je u više povijesnih izvora dokumentiran slavenski, prije kutrigurski i avarski upad, a
poslije je posvjedočeno slavensko prisustvo. Takav model interpretacije bio je zagovaran u starim
raspravama J. Wernera o slavenskim fibulama i figurinama iz Grčke. Na temelju ondašnjeg stanja

107
istraživanja on je pokušao izdvojiti strane elemente u Grčkoj i pripisati ih onima koji tu ne bi trebali biti.
Kao nositelja tih fibula i figurina vidio je Slavene, što se pokazalo netočnim jer kod fibula teorijski treba
računati i s drugima. Postoje i zapisi u vidi Monembasijske kronike u kojoj se na sličan način poput
podataka koje u kasnije doba donosi Konstantin Porfirogenet opisuje što se zbilo sa stanovništvom u
unutrašnjosti provincija. Oni su prema Monembasijskoj kronici prebjegli na obalu i zadržali se u pojedinim
bolje branjenim pojasevima, prepuštajući najbolju zemlju osvajačima. U Argu su keramički nalazi iz
ruševina Termi datirani u 585. te ih je P. Aupert pripisao Slavenima i interpretirao kao svjedočanstvo o
postojanju privremenog taborišta koje su slavenski pljačkaši podigli unutar grada, prije nego što su se
vratili u svoje domove sjeverno od Dunava. T. Vida i T. Völling su prilikom objave građe iz Olimpije popisali
sva najznačajnija nalazišta na Peloponezu. Groblje u Olimpiji pokazuju kako izgleda arheološka kultura
Slavena u Grčkoj koja se mijenja u novim okolnostima i po nekim pravilima čiji se obrazac može pratiti u
drugim dijelovima Europe. Na groblju u Kašiću kod Zadra nađen je vrlo sličan arheološki materijal. Riječ
je o maloj slavenskoj zajednici koja pokapa svoje mrtve prema starijem obrascu, ali čija se materijalna
kultura, vjerojatno i ponašanje, mijenjaju u skladu s novim područjima. Relativno slabo izrađena gruba
keramika polagano dobiva nove forme pod utjecajem miljea u koji su došli. Tu nije ništa što bi se moglo
povezati sa „slavenskom kulturom“ sjeverno od Dunava, ali zato brojni tipovi artefakata imaju analogije
među avarskim nalazima. Kao i u Dalmaciji, postavlja se prvo pitanje kakve Slavene mi zapravo tražimo,
kakvu njihovu kulturu očekujemo. Možda bi bilo pretenciozno očekivati da imaju identične posude kakvima
su se koristili Slaveni u gornjem Podunavlju, a što se tiče drugih artefakata oni su sličniji Avarima zbog
jednostavnog razloga što na sve njih utječu bizantska nošnja i oprema. Slavene ne određuju lonci, ni vrsta
lonaca, pa ni praški lonci kakve su teorijski oni u novim uvjetima mogli proizvesti, već situacija u kojoj su
se našli. Dovoljno su sposobni da vrlo brzo usvajaju nova znanja, svoje vjerojatno tehnološki slabije stvari
zamjenjuju novim predmetima te da u nošnju počinju unositi nove elemente. Sve ostalo bilo bi vrlo čudno
te bi govorilo o određenom „autizmu". U tome smislu možda su Slaveni u Grčkoj model koji bi nam
eventualno mogao posvjedočiti o tome razvoju.

108