Skulptura Sainte-Foy, Conques

-opatija Conques
-utemeljena početkom 9.st. (dolazi do naseljavanja redovnika)
-današnja crkva iz 2.pol. 11.st.
-1.pol. 12.st. Pretvorena u romaničku hodočasničku crkvu
-lokacija na hodočasničkom putu prema Santiago della Compostela
-sv. Jakov, Santiago della Compostela – mjesto hodočasništva zbog relikvija
-Sainte Foy – pozlačena puna skuptura svetice na prijestolju
-neskladne proporcije i niz kasnijih aplikacija
-djelovčica od 12 godina (početak 4.st, vrijeme Dioklecijana)
-mučena 303. u Agenu, JZ Francuska
-Sainte Foy = Sancta Fides
-glavni portal: Posljednji sud
-u strukturi lik Sainte Foy (u položaju klanjanja)
-povezuje se natpis na portalu o veselju na nebesima
-legenda o donošenju relikvija Sainte Foy u Conques: Furta Sacra, 866.
-sveta krađa – opravdana krađa relikvija

Prvi srednjovjeovni primjer Maiestas:

-nazvana Maiestas (Bernard iz Angersa: Liber miraculorum beuctae Fidis)
-legende o čudima i trikovima
-biskup Stjepan II. Iz Clermont-Ferranda: poklonio relikvijar opatiji
-ne zna se kako je skulptura iz 10.st. Izvorno izgledala, jer ima puno kasnijih dodataka

Teorije:
1.GLAVA: J. Taralon (1978.): glava nije napravljena za skulpturu već je skulptura napravljena za glavu
-glava neproporcionalna i dominira
2.PRIJESOLJE: A. Grabar (1952.): nema razloga da se svetica prikazuje na prijestolju
-prijestolje za Krista, kraljeve i careve
3.KRUNA: J. Taralon: kruna nije mučenička, već carska ili kraljevska
-izvorno na glavi bio lovorov vijenac
-glava u sekundarnoj upotrebi

1
Prijestolje:
-mozaici: Santa Pudenziana, Rim i Saint Apollinare Nuovo, Ravenna
-Lateranska bazilika: postojao srebrni reljef sa Kristom na prijestolju (nije sačuvan)
-najraniji prikaz tog tipa
-uzor za tip: antički bogovi (Zeus, Olimpiija) – prijestolje solium
-visoki stolac odvijek rezerviran za pater familias
-prikaz car na prijestolju: koncencija od vremena Konstantina Velikog
-sella curulis – stolac rimskih magistrata
-"Dagobertovo prijestolje"– bila sella curulis (uzeli Merovinzi, dodali naslon i rukohvate)
-prikazi cara na prijestolju popularizirani u vrijeme Karolnga (preuzeli iz kasne antike)
-biskup također na prijestolju (catedra) – predstvalja Krista

Lice:
-muško lice asocira na kasno antičke portrete
-u kasnoj antici portret reupotrebljen kada je andodano tijelo i prijestolje

Kruna:
-visoka kruna (slična kruni Svetog Rimskog Carstva)
-ranije kao lovorov vijenac ili dijadema
-kruna na karolinškim i otonskim prikazima vladara

Opis prije i nakon 1000.:

a) 985.: djevojčica sa elegantnim i anđeoskim licem, roskasti obrazi
-drvena objana pučka skulptura
b) 1010. Bernard iz Angersa: idol, zlatna i blještava od dragog kamenja, nalik na ljudsko lice
-nisu opisi iste skulpture
-prva skulptura propala i oko 1000.zamjenjena novom

Povijest skulpture Sainte Foy:

a) 866. krađa relikvija – capsa aurea (zlatna škrinja)
b) 10.st.drvena skulptura – vrijeme obnove crkve oko 942-984.
c) nakon 1000. - zlatna skulptura

-carski portret (glava 4/5.st.) + prijestolje + kraljevska (carska) kruna

-prikaz cara na prijestolju?
-skulptura mučenice oko 1000. pretvorena u cara na prijestolju?
-Oton III. Pronašao posmrtne ostatke Karla Velikog
-može li se poza Karla Velikog povezati s nekim ikonografskim tipom?

Conques i Karlo Veliki:

-inicijal A iz Conquesa (oko 1080.)
-prvi u nizu inicijala koje je Karlo poklonio opatijama
-relikvija pravog križa
-luneta portala (1107-1125.): prikaz Karla Velikog kojeg opat vodi za ruku
-carska kruna na glavi, u rukama carski simboli
-Sainte Foy ispod Karla
-vjerovanje da je Conques dobio relikvije od pripadnika Karolinške dinastije
-dokument Luja Pobožnog, 819. - Karlo Veliki utemeljio samostan

2
-Karlo Veliki samostanu možda poklonio najstariji relikvijar (zlatna škrinja)

Važnost Karla Velikog oko 1000. godine:

-bio branitelj i simbol kršćanstva
-Defensor fides, Rex Christianissimus
-Oton III. otvara 1000. na Duhove Karlovu grobnicu
-očekivanje Apokalipse (broj 1000 se spominje u Apokalipsi)
-Duhovi – silazak Duha Svetoga
-predaja 10 zapovjedi
-posveta carske krune (Konstantinopol)
-337. smrtni dan Konstantina
-pronalazak Karlova tijela – kao pronalazak Kristova groba
-Krist – Konstantin – Katlo Veliki – Oton III.
-car kao Kristov namjesnik na zemlji
-translatio imperii i očekivanje Apokalipse
-prijenos Carstva (carske tradicije i legitimiteta)
-Konstantin – Karlo Veliki – Oton III.

Lateranski triklinij:
-mozaik: Karlo Veliki prikazan ka pandan Konstantinu
-Karlo Veliki kao Maiestas Domini
-Einhard: nađena skulptura na prijestolju ispod koje je bio ukop
-Sancta Fides kao simbol i utjelovljenje Karla kao najznačajnijeg kršćanskog vladara
-solium: božanstva (bliska carskom kultu) i personifikacije

Sancta Fides:
1. utjelovjeljuje univerzalnu ideju vladara, Kristova namjesnika i branitelja vjere i simbolički je
prikaz divinizirane carske vlasti
2. personofokacije vjere (model antičkih personifikacija)
Sancta Fides = vjera kao personfikacija
        = implicitna ideja spasenja

Nastala oko same godine 1000. i dvojbe oko njene datacije i namjene se dobro uklapaju u ta razmišljanja i
očekivanja. Riječ je o pozlaćenoj skulpturi svetice na prijestolju. Poza je ukočena, mrvicu
hiperdimenzioniranu glavu s krunom i pogledom usmjerenim prema nebu. Ima kasnije dodatke kao drago
kamenje na sebi, intervencija na rukama kao i dekor na trupu iz gotike. Dakle dugo štovanje je u pitanju i
ima puno legenda o toj skulpturi, svetice su se zavjetovale putem te skulpture.

Conques je tipična romanička hodočasnička arhitektura, no skulptura je ranija kao. Conque ima školjkast
oblik i počinje tak da je neki Dadon se povuko tam u 9.st., Benediktinac. Tam je odlučio prakticirat svoj
kršćanskki život i uskoro osnuje manji samostan na istom mjestu. To se našlo na hodočasnićkom putu
prema Santiagu. Svi ti samostani na tom hodočasnićkom putu su bili posjećivani. Poanta im je bila podići
svoju važnost na tom putu, da privuku sami po sebi hodočasnike. Oni su značili i prije razvoj vjerskog
turizma, donosili su novac i prestiž. Ti benediktinci su probali malo nabrijat svoju ponudu. Ima legenda da
je jedan benediktinac otišao na 10 godina kljucat u drugi samostan (Agenu) i tam živio s njima, a onda je
ukrao svetu relikviju Sainte-Foy. To je tzv. furte sacra, sveta krađa, koja se moralno opravdavala jer je
svaki samostan trebo imat neku relikviju. Tako je i romanička crkva posvećeno i njoj. Na romaničkom

3
timpanu iz 1/2 12.st. vidimo upravo nju, ali i razdvajanje svetih od prokletih, no kao crticu vidimu i
Sainte-Foy koja je kraj Božje ruke koja ju blagoslivlja.

Sainte Foy tj. Sancta Fides (Vjera) je bila mučenica iz Dioklecijana i mučeništvo je pretrpila u Agenu oko
303. s 12 godina kad se odbijala odreči kršćanske vjere. Zbog tog je bila mučena, probali su je spalit na
roštilju, a kak im to nije uspjelo su joj odrubili glavu. Njeni ostatci su navodno ostali u Agnesu pa je u
Conques to došlo krađom 866. Ta mala djevojćica je prikazana na visokom prijestolju s krunom, tj. prvi
srednjovjekovni Maiestas. Tak su je i zvali kao što piše Bernard iz Angersa oko 1010.-20. pripovjedajući
legende o njenim čudima i trikovima. Jedna je npr. priča o lokalnom plemiću čija je žena bila bolesna pa
se zavjetovala Saint-Foy i obećala joj prsten nakon smrti. Muž nije poslušo njnu želju, već je sačuvao
prsten i njom vjenčao slj. suprugu. Tak kad su jednom došli na svećanost u crkvu, njoj je prst masu
natekao i prsten je sam pao, odskočio i prilijepio se za Sainte-Foy. Ima masu i priča kak je lječila il
spašavala ljude, masu ih je.

U Ars Sacri kaže da je relikvijar vjv. poklonjen između 940.-84. i poklonio a je biskup Stjepan II. iz
Clermont-Ferranda. Primjećuju se dorade poput prijestolja iz 2/2 10.st, makar je skulptura iz 1. Zbog
dodataka tipa krute restauracije ruku teško je neš zaključit o originalnoj skulpturi, al je vjv bila kruta. Kaže
i onaj Bernard da se masu stavlja glave u skulpture i štuje ih se, al kad je vidio ovu Skulpturu je reko da ni
Mars ni Jupiter nisu dostojni ovome, ta lada mučenica je prikazana na ovako maistetičan način što je on
povezao sa skulpturama antičkih Božanstava. Ovo je zbunilo i povjesničare umjetnosti 20.st. I neobično
fakat je to usporedit sa skulpturom Sainte-Foy u Conquesu iz 15.st. U također pozlaćenoj statui
prepoznajemo jedno djevojačko lice, ona je čak i u pozi koja sama po sebi izražava poniznost. Ova
skulptura je ukručena, posjednuta na prijestolje i ima pogled prema nebu. Drugo je da ima nježnu
dijademu, al ima i atribute tj. ono za roštilj, palmu i mač. Možemo prepoznat tu djevojčicu koja je mučena,
al na originalnoj skulpturi nema šanse. To je vladarsko lice tu, glava je prevelka za tijelo.

Pumovci razmišljali pa su klasičnim metodama išli analizirat ikonografski i stilski. Kaže Taralon da glava
nij enapravljena skulptura, već suprotno. Glava je daleko naturalističkija, lijepša je plastički. Sama glava
je predimenzionirana pa je lako zaključit da je glava prvo napravljena i onda je za nju dodano to tijelo.
Grabar zaključuje u vezi prijestolja, zaš je mučenica postavljena na prijestolje tog tipa. Pa od antike (pater-
familias s visokim naslonom) nadalje je visoko prijestolje rezervirano za Božanstva, u kršćanstvu za
Krista il bar za vladare, al nikad se ne vidi tak svetica. Na kraju Taralona je zaintrigirala i kruna, te krune
su inače dijademe, a ne ovak zatvorene krune. Jednom su skinuli krunu i vidjeli da je originalno tu bio
Lovorov vijenac.

Što se tiče prijestolja prva figura do tad koja pada napamet je Kristov lik npr. Sant Apolinare in Nuovo
(6.st.), Krist na ornamentiranom prijestolju s visokim naslonom. U Liber Pontificalis je sačuvan zapis koji
govori o izvornom unutrašnjem uređenju Lateranske bazilike. Pa tako se ovdje navodi srebrni reljef koji
prikazuje Krista na prijestolju. To znači da još od Konstantinovog doba već imamo prvo taj prikaz.
Podsjeća nas to na pogansku antiku, npr. Fidijevog Zeusa, antički Bogovi koji sjede na visokom
prijestolju. Kak su se vladari prikazivali s Božanstvima na novčićima se oni ni nisu na prijestoljima
prikazivali. Vladar se na visokom prijestolju tek od Konstantina velikog prikazuje npr. na novčiću. Tak i
na Konstantinovom slavoluku imamo takav prikaz. Ima i Stella Curulis, stolac rimskih magistara kao npr.
Dagonbertovo prijestolje s početka 7.st. U Karolinškoj tradiciji vidimo prikaz Lothara, Karla Ćelavog iz
Kodeksa Aureusa npr. Ugl prikazivani su na visokom prijestolju. Te stolice se viđaju i na biskupskim
katedrama npr. Eufrazijeva katedra iz Eufrazijeve bazilike. Iz tog svega je masu neobično da je djevojčica

4
na taj način prikazano.

Što se tiče kruna, najčešće mućenice imaju dekorativne dijademe. Ovakva kruna zatvorena nas podsjeća
na karolinge, ali i važnije otone. Henrik II. s početka 11.st. ima npr. zatvorenu krunu s pendilijama
uobičajenim za bizantske krune. Ovo je kontaktima Bizanta s Otonima modificiralo krunu SRC. Ima
prikaz krunjenja kralja s carskom insignijom lorosa, bizantski element koji je bio težak i zahtjevan odjevni
element. Na glavi prikaza je kruna zatvorenog tipa. Dakle to nije mučenička kruna, već carska kruna. Što
se tiče glave, koja ne djeluje ni nježno ni ponizno, djeluje malo muško. Izražena čeljust, jaka brada i
dominantan pogled. To podsjeća na Konstantina, ne sam na slavoluku, već tipa u reljefu s Teodozijem I.
To su te obrve, podignuta glava, te obrve itd. Dakle to je glava carske skulpture kasnoantičkog doba nakon
Konstantina, sred. il kraj 4.-5.st. Kad analiziramo te elemente i shvatimo da se ne radi o skulpturi
djevojćice možemo vidjet kak je suvremenici opisuju. Tad piše da djevojčica anđeoskog lica s
roskastim obraščićima 985. što ne zvuči skulptura koju vidimo pred sobom. Opis onog Bernarda o.
1010. kaže da je zlatna, blještava od dragog kamena i ljudskog lica, dakle ona govori o stvarnoj
skulpturi. To nam kaže da je skulptura nastala 985.-1010. Imamo terminus post quem (985.) i
terminus ante quem (1010.)

866. kažu nam izvori da je prvi relikvijar izrađen nakon što je donesena lubanja svetice. Vjv u doba
preuređenja crkve između 942.-984. je obnavljana crkva i nastaje novi relikvijar, onaj opis 985. opsiuje
neš skroz drugo pa znamo da nam to nije ostalo. Vjv je ta skulptura bila drvena i bojena, tak je to tad išlo,
tip provincijske skulpture. Oko 1000. ili ubrzo nakon 1000. je nastala ova. Imamo carski portret sad s
kraja 4.-poč.5.st. Ona je na carskom prijestolju s carskom facom i carskom krunom. Istraživači su se
zapitali je li to prikaz carskog prijestolja. Moffitt ima interpretaciju koja nije široko prihvaćena i ima nekih
slabih mjesta. Ima zapisa o tome da je novokrunjeni Oton III. tražio tijelo Karla Velikog i fakat su ga našli
kaj je bilo jako dokumentirano i pročul ose, pogotovo da je Karlovo tijelo bilo izgledalo masu živo u pozi
Maiestas Domini. Moffittu je prva stvar kad je čito taj opis koja mu je kliknula ova skulptura. Je li moguće
da je to skulptura Karla Velikog koji je tad okupiro maštu. Da to sipitamo moramo vidjet je li Conque
povezan s Karlom velikim. Većinom iz legenda i krivotvorenih kasnijih dokumenata saznajemo da ima
dugu karolinšku tradiciju. Sad krivotvoreni dokument ipak govori o nečem, znači da je nekom bilo u
interesu napravit dokument koji daje lažno svjedočanstvo. Redovnicima u Conquesu je bilo bitno da
istaknu svoju povezanost s Karlom velikim.

Incijal A je datiran krajem 11.st. i navodno kao je Kalro Veliki poklanjo samostanima relikvijare u obliku
slova abecede. Conquesu je kao dao prvi, opa. U luneti crkve s početka 12.st. uz Krista vidimo
Bogorodicu, sv. Petar i lik s dugom bradom (pustinjak Dadon vjv), pored neki redovnik valjda i za ruku
drži bradatog vladara koji ima insignije vladara i to je vjv Karlo Veliki il svakako karolinški vladar.
Primjer srv. teksta koji kaže da je relikvije svetice dobio prek Karolinške dinastije (kaj se protivi onom kaj
je već rečeno, kaj je točno možemo nagađat). Postoji i legenda da je Karlo Veliki utemeljio sam samostan,
a dokument iz 819. kaže daje Karlo Veliki donirao samostan. Bez obzira o tome što je od toga istina,
legenda ili falsifikat, al očito je tad postojala bitna težnja povezat Conques s karolinzima. On je imo ulogu
u dinastiji, pogotovo oko 1000. Još u svoje doba on je smatran braniteljem vjere (pokrštavanje, pohodi i
zaustavljanje arapske naezde) te su izdavani novčići njegove vjere koji su govorili Karlo Imperator,
defensor fides. Mnogi su ga nazivali Rex Christianisimus, imo je važnu simboličku ulogu obrane
kršćanstva. Nije čudo da se Oton III. želio poistovjetit s Karlom Velikim i to mu je bilo masu važnije neg
prethodnicima. Blagdan duhova 1000. je odabrao jer je bio silazak Duha svetog, jer je nekakva predaja 10

5
zapovjedi, tad je posveta carske krune, bio je smrtni dan Konstantina velikog i bojalo se te apokalipse. O
toj godini se u intelektualnim krugovima masu raspravljalo.

Pronalazak Karlova tijela je ko Kristova groba. Karlo Veliki se prvi krunio za SRC do Otona III. u tom
kriznom razdoblju kad je vrlo bitno da vlada legitiman car, nasljednik velikih prethodnika. Tu govorimo o
onom konceptu translatio imperii. Karlo Veliki je sam sebe smatrao ko novim Konstantinom, ekipa je to
pušila i to je bio legitimitet Rimskog carstva jelte. Ugl ima tih opisa otkrivenog tijela Karla Velikog koji su
dost groteskni. Govore nam opisi da su suvremenici bili fascinirani činjenicom da ga je Oton našo i da se
činio tolko živ. Einhard nam daje istinu, kao da kak nije dao Karlo upute kak da ga se pokopa onda su
stavili luk iznad portretne skulpture. Dakle to nije balzamirano, to je skulptura i vidimo kak je srv. mašta
kreirala taj lik. Ak pogledamo Karlov lik s novčića i Saint-Foy moramo vidjet sličnost. Al zašto za jednu
sveticu? Tu se vraćamo na godinu 1000. i značenju kršćanstva i kršćanske vjere. Moffitt je možda otišo
predaleko i rekao da je to Karlo Veliki. Ovdje se ne treba učitati konkretan lik Karla Velikog, al moguće da
su bili kreatori inspirirani opisima ulaska u grobnicu. Riječ je zapravo o skulpturi svetice koja nadilazi
značenje lokalne svetice, već zbogigre riječi u njenom imenu, sveta Vjera, koja je jako važna u 1000.,
kršćanski vladar koji znači stabilnost te vjere poput Karla je važan. A personifikacije u to doba jesu
prikazivane na carskim prijestoljima osim cara i Krista. Dakle bolja interpretacija je da kad je prerađivana
je trebala prikazivat lokalnu sveticu, no istovremeno bit utjelovljenje ideje kršćanskog vladara i
utjelovljenje vjere, postala je personifikacija vjere kao takve, a s obzirom da je za održavanje vjere bitan
kršćanski vladar kao takav s vizijom Otona III., ona je trebala utjelovit ideju univerzalnog vladara,
kristovog namjesnika na zemlji

Političke i ekonomske okolnosti u vladavini Otona III

Ikonografski programi za Otona III

29.10.

APOKALIPSA

Jules Michelet: 1835. - drastična slika očekivanja kraja svijeta i religiozan zanos
-ključan trenutak u transformaciji francuskog društva u 11.st.
-utjecaj na povjesničare
-19.st. - "terreno de lai unil"
-niz autora smatra da je mit o apokalipsi protjean iz ozbiljnih razmatranja i da se radi o
romantičarskom razmišljanju

6
-dvije linije razmišljanja:
a) Pierre Riche, 2001.:straha od 1000. godine da promjenama nije bilo
-dominantna linija
b) David Knowles, Richard Landes: 1000. godina bitna za čovječanstvo sa bitnim
tadašnjim promjenama

Pierre Riche:
-980-1030. razdoblje između karolinške epohe i romanike te veliki trenutak u povijesti
Europe
-odlazak Otona III i Silvestra II je prelazak jednog milenija u drugi, a ne kraj epohe
-treba čekati 1030. da bi se primjetile transformacije zapadnog svijeta
-"mutatio de lau mill" ne postoji, već postoji kontinuitet između kraja 10.i početka 11.st. U
svim domenama kulturnog i političkog života

7
 -promjena se dogodila oko 1030-1040., a ne oko 1000. godine
-terreurs de lau mill – strahovi su legende povjesničara romantizma 19. st.,nemaju veze sa
stvarnošću
The Apocalyptic Year 1000: strah od godine 1000.je krivo postavljena teza
The Year 1000 – Religions ... : apokaliptična iščekivanja jesu postojala

Apokalipsa/Knjiga Otkrivenja:
-grč. Apokalipsis = otkrivenje
-autor: Ivan sa Patmosa (razlika između Ivan Apostol, Ivan Evanđelist)
-posljednji dio Novog Zavjeta
-datirana u Domicijanovo doba (81-96.g.) - progoni kršćana
-397.g. Kartaga – uvrštena u kanonske spise na Koncilu
-kompleksan tekst pun simbola i metafora (važna simbolika brojeva)
-7 isprepletenih priča – nema linearnog kronološkog slijeda događaja
-starozavjetni korjeni (Dn, Ez)
-različita tumačenja: u znanosti se proučava u kontekstu povijesnih događaja 1.st.n.e.
-Ivanovo progonstvo na Patmos, 7 maloazijskih crkava
-nije sigurno kome se Ivan obraća (7 crkava: 7 svijećnjaka, 7 zvijezda...)
-možda vođe 7 crkava prognali Ivana na Patmos
Otk 1: "Jer vrijeme je blizu!"
-grč. Kairos = sretan trenutak (krivo tumačenje)
Otk 2: "ohladnjela ljubav"
-Ivan se obraća crkvi u Efezu (onima koji loše vode crkvu, a ne nevjernicima)
-obraća se 7 konkretnih crkava?
-govori o 7 epoha u povijesti?
-tekst Apokalipse popularan u vrijeme progona (daje nadu)
-popularan kroz čitav rsv (među intelektulanim i višim slojevima)
-Beatus iz Liebane (730-800.) -komentari Apokalipse, u arapskoj najezdi prepoznao
Antikrista, popularizirao tekst
-tekst se osobito popularizira u vijeme Otona I i oko godine 1000.
-ponavljanje broja 1000 nekoliko puta u različitim kontekstima
-Adso iz Montier-en-dera – opat samostana
-napisao kraljici Gerbergi Saksonskoj (sestra Otona I) Libellus de Antichristo, 954.
-mala knjiga o antikristu

8
 -najranije rsv djelo u kojem je mit o posljednjem vladaru svijeta
-ideja renovatio imperii
-apokaliptična pretkazanja

Pavlova poslanica Solunjanima:

-Adsovo tumačenje: dok postoji vladar koji vodi carstvo kao Kristov namjesnik na zemlji,
neće se dogoditi ništa loše (Antikrist neće uspjeti u naumu)
-Thietlaud iz Einsiodelna: Rim drži Antikrista zavezanim 1000 godina

Osnovi izvori 19.st.:

1. Liber apologeticus: Abona iz Flaurya (945-1004), 998.
2. Historiarum libriquinque: Rodulf Glaber (980-1048), 1030.
-s novim milenijem oko 1000. Europa se ogrnula plaštem novih crkava

Očekivanje Apokalipse i kršćansko računanje vremena:

-apokaliptični milenijarizam – prožeo rsv misao
-neki mu se nadaju, dok se drugi za njega pripremaju ili ga odgađaju
-promjene računanja vremena služe za odgađanje
-službeni crkveni izvori ne spominju Apokalipsu
-računanje vremena do apokalipse nije dio službenih teoloških zapisa
-sv. Augustin – broj 1000 ne treba doslovno shvatiti i računati vrijeme do te godine
-naslijedio sv. Jeronim
-rsv: računanje i preračunavanje vremena do apokalipse
-poimanje Rimskog Carstva na čelu s carem kao prepreku dolaska Antikrista

-2 kršćanska sustava računanja vremena: Anno Mundi i Anno Domini

1.ANNO MUNDI
-računanje vremena od stvaranja svijeta (podrijetlo u židovskom kalendaru)

9
-vjerovanje po tom računanju da će Apokalipsa nastupiti 6000.g. nakon stvaranja
-sabatikalni mileniarizam – nakon 6 dana stvaranjaje u ljudskom vremenu 6000 godina
-nakon 6000 g. rada je 1000 dana odmora i izobilja

2.ANNO DOMINI
-računanje vremena po Kristovoj smrti i uskrsnuću ili inkarnaciji (33 g. razlike)
-redovnik Dionizije Mali 523.
-vjerovanje da će Apokalipsa nastupiti 1000 g. nakon Kristove smrti/inkarnacije
-vs. republikanski/carski Rim – bilježenje vremena od osnutka Rima, konzula (republika) ili
cara(Carstvo)

AM kada je prelazak milenija?

AM I – Hipolit iz Rima i Julije Afrički uvode u kršćanski sustav, početak 3.st.
-Kristova inkarnacija dogodila se 5500 godina nakon stvaranja svijeta
-prema AD svijet je stvoren 5500 BCE
-u 4.st. gubi na popularnosti
AM II – Euzebije iz Cezareje (prevodi sv. Jeronim), 303.g.
-Kristova inkarnacija oko 5199.
-prema AD svijet stvoren 5199 BCE nakon
-godina 800. treba biti Apokalipsa
-u 7.st. gubi na populatnosti
Beda Venerabilis – prihvaća AD – milejnij završava oko 1000 AD
-odgodio Apokalipsu za 200 g.
-"resetira eshatološki sat"– ne zanima ga postanak već kraj svijeta
-prepravlja AM (AM III: inkarnacija = 3952 AM)
-popularizira sustav AD
Alcuin iz Yorka (Bedin učenik) – zakonska odredba Karla Velikog
-789. Admonitio generalis
-1. put nakon Augusta car mijenja način računanja vremena
-preračunavanje vremena dokaz da se nastoji "odgoditi" apokalipsa
-osiguravanje kontinuiteta Rimskog Carstva također dokaz odgode
-Karlo Veliki okrunjen 800.g. na Božić u Rimu
-Oton III – krunidba 996. u Rimu
-otvaranje Karlove grobnice    1000 AD na Duhove
-po AM III: 800 g. prijelaz milenija (6000 g. od stvaranja)
-po AD: 1000 (1000 g. od inkarnacije)
    1033 (1000 g.od uskrsnuća)

Milenijska iščekivanja Otona III:

-996. priprema za krunidbu (plašt sa prikazima Apokalipse)
-nekoliko dana prije Duhova 1000. godine – diploma kojom donira biskupiju u Warzburgu
za spas duše svoje obitelji
-Duhovi – u Aachenu otvaranje grobnice Karla Velikog
-simbolički preuzima ulogu Karla Velikog
-1002. uz njega i pokopan
-oko 1000. - Oton III se naziva slugom Isusa Krista, augustus, rimski car, Božjom voljom

10
 spasitelj i osloboditelj
-legitimitet Z i I Carstva: car čitavog civiliziranog svijeta

Oton III i Rim:

-"novi Konstantin"– papa Gerbert (Silvestar I uveo naziv) – Silvestar I bio papa Konstantina
-za Otona III rim trebao postati centar svijeta
-Rim – caput mundi, mjesto hodočašća
-Otonova palača u Rimu
-1001. denuncira lažnu Konstantinovu darovnicu – Konstantin ostavio vladavinu nad
zapadnim carstvom papi
-u sljedećim godinama papa i car vladaju u skladu
-univerzalni vladar čitavog civiliziranog svijeta

Povijesni dokumenti:
-pisci i redovnici očekuju Apokalipsu
-veliki porast hodočašća
-s prolaskom 1000. fokus se pomiče na 1033.
Riche: kontinuitet kraja 10. i početka 11.st.
-kontinuitet osigurava stabilnost (umjetnost...)
-prikazi vladara poistovjećenih sa prethodnicima
-romaničke crkve sa westwerkom (karolinški uzori)
Langes: veliki broj hodočašća
-porast značenja kulta relikvija
-Kristov lik – u središtu organizacije liturgijskog prostora (značenje križa)
-brojne kapele i zvonici
-brojne posvete Bogorodici
-posvete sv. Mihovilu (važe duše) – hodočašća na Monte Gargano
-početci crkvene reforme

Postoje 2 oprećne teze, da apokaliptične teze nisu uljevale strah, i da jesu i strah i očekivanje. Apokalipsa
dolazi iz Ivanovog Otkrivenja. Ivan s Patmosa dakle, postoji diskusija znanstvena oko toga. Full
intrigantna priča zbog neobičnosti. Postoji masu istraživanja ovog teksta i utvrdilo se da tekst datira u
Domicijanovo doba, kraj 1.st. kad ima dosta intenzivnih progona kršćana. Taj tekst se povezuje s tim da
kršćani prolaze kroz teške trenutke. Ona je uvrštena u kanon i to je u Novom zavjetu jedini apokaliptički
tekst, al Danijelovi snovi i Ezikielova vizija postoje u Starom. Dugo je bilo otpora uvrštavanju ovog u
kanon. Priča je puna metafora, simbolike brojeva. Nemremo baš to pratit linearno ko na zapadnjačkoj
percepciji vremena. Istočnjačka percepcija vremena je drugačija i tako to višeslojno i višesmjerno
strujanje vremena vidimo i tu. Nemre se ni skužit jel se priče događaju u sukcesiji il istovremeno il prije il
poslje itd. Tekst i danas izaziva velike rasprave.

Jedno tumačenje teksta je da je Ivan kad je prognan na Patmos napiso tekst obračajući se 7 maloazijskih
crkava na koje se referira i u tekstu. U tom smislu je zanimljiv način na koji se obraća. Ivan govori u Otk 1
da se kairos bliži, to znači da se sretan trenutak bliži i to govori da apokalipsa nije tekst koji bi nas trebo
11
plašit, već je to sretan trenutak. Najavljuje tu i pozitivnu ideju apokalipse, ideja općeg duhovno-moralnog
pročišćenja, kraja jednog i početka drugog vremena. Ivan tako na početku dobija Božju zapovijed obratit
se 7 crkava pa ima 7 svjećnjaka (crkva) i 7 zvijezda (vodilje tj. biskupi). Onda piše svakoj crkvi zasebno i
spominje grijehe samih tih biskupija/biskupima. Kaže biskupu Efeza da se okrene otkud je il će mu doć
Bog i uzet crkvu. Ivan dakle vidimo da ima probleme s tim crkvama i pitanje jel se progoniteljima obraća
il biskupima s kojim je on imo problema. Neki Larkin je radio velike tablice na kojim je rastavljao tekst
apokalipse pokušavajući uspostaviti neki red tu, dešifrirat tekst.

E, al da, godina 1000. Broj 1000 se ponavlja neprestano kroz tekst, govori da će se dogodit neš za 1000 pa
će slj tisuću opet. Kao da đavo ne zavodi narode 1000 godine, a nakon 1000 godina će kraljevati Krist
1000 godina dok će đavo bit okovan. Al kad čitaš tekst teško je reć na kojih se soma godina misli. O tekstu
se masu pisalo kad god je kršćanstvo bilo ugroženo, npr. kad se antikrist vidio u arapskoj naezdi za što je
zaslužan Beatis iz Liebane. On je piso komentare, a dosta je bilo divnih iluminacija koje su oslikavale
njegove komentare. Popularizira se i naravno razdoblje oko 1000., od Otona I. (960ih) do Otona III.
(o.1000.). Za to je zaslužan Adso iz Montier-en-dera koji je piso sestri Otona I. udana za Luja IV. On joj je
poslao malu knjigu o Antikristu koju je napiso i on predskazuje kak ga vidi i apokaliptična događanja itd.
Njegov je tekst vezan uz renovatio imperii, to je kao obnova rimskog carstva, Konstantinovog i Karlovog.
Već iz samih zapisa izlazi da dok postoji legitiman nasljednik tih velikih vladara, dotle je svijet siguran.
Legitiman svjetovni kršćanski vladar daje sigurnost svijetu i štiti od zla. Ovdje ima masu propagande.

Pitanje je koliko je bilo fakat straha u višim slojevima oko apokalipse, a kolko je to bila sam metoda
držanja reda. Adso piše da će Antikrist izvrnut sve, tražit svoju slavu, da će natprirodne znakove pokazat
kao najava apokalipse. Upravo pod utjecajem takvih tekstvoa gledat meteori, naezde kukaca, bolesti, gladi
itd. ko pretskazivanje kraja svijeta. Iz Pavlove poslanice Solunjanima kaže da je bezakonje već na djelu, al
sam da ga ima neku da zadrži njegovo otajstvo da sve ne propadne. Adso prek toga tvrdi da dok god ima
vladara legitimnog iz loze Karla, svijet je na sigurnom. Jedan njemački kroničar. Oton I. je 962. krunjen za
cara SRC. Sve je to povezano s politikom kako bi se dodatno afirmirala uloga cara i otonske dinastije.

E sad kršćansko je računanje vremena pokazatelj najave apokalipse. Mnogi se nadaju tome, to je kairos, a
mnogi to pokušavaju odgoditi. Jedan od načina za odgađanje je promjena računanja vremena. Teološki
spisi ne spominju baš Apokalipsu, sv. Augustin se protivio tom doslovnom shvaćanju teksta i računanju
vremena Apokalipse jer je smatrao da je to sve simbolički napisano. Unatoč tome je rani srv. obilježilo
mijenjanje kalkulacije vremena i poimanje SRC kao prepreka dolaska Antikristu. Postoje 2 krćanska
računanja vremena: Anno Mundi i Anno Domini. Prvo je židovsko od početka svijeta, drugo kršansko od
rođenja Krista makar je i dilema jel se broji od rođenja Krista il uskrsnuća njegova. Kršćani su prihvatili
rimsko računanje vremena, al s promjenama. Tad se gledalo vrijeme od datuma osnutka Rima i carevi
određuju računanje vremena. Neš se dogodilo u godini x konzula za vrijeme y cara. Kršćani su se osvrtali
na Kristovu smrt i uskrsnuće pa tako prema Anno Mundi se vjerovalo da će se dogodit apokalipsa 6 soma
godina nakon stvaranja svijeta. Drugo je da će se dogodit 1000 godina od Kristove inkarnacije.

Prema prvom sustavu računanja vremena smatra se da se Kristova inkarnacija dogodila 5500god nako
nstvaranja svijeta, a Apokalipsa će se dogoit nakon 6 soma godina. Apokalipsa se tad treba dogodit oko
500. Čim je došlo 5.st. i bližilo se to zamijenjen je sustav s Anno Mundi II, poznat od prije. Ta druga brija
govori da se Kristova inkarnacija dogodila 5199god nakon Stvaranja svijeta. Onda oko 800. godine, al oko
700. je i to izgubilo na popularnosti i uvodi se sustav Anno Domini. Prema tome se eshatološki sat resetira
oko 1000.god prema Bedi Venerabilis. To se dogodilo službeno u vrijeme Karla Velikog, on je preuzeo

12
sustav od Bede. On je izdao Admonitio generalis 789. di on službeno mijenja računanje vremena, carskom
objavom. To je sve bilo bitno jer se upravo 800e trebala dogodit apokalipsa i lakše je odgodit to sve za 200
godina. Karlo Veliki je prvi nakon Augusta promjenio skroz računanje vremena. Dakle vrlo je jasno da je
računanje vremena uvijek mijenjano maloprije Apokalipse.

Drugi način odgađanja je osiguravanje kontinuiteta Rima, da osiguramo cara da drži svezano bezakonje.
Tu ulaze koncepti translatio i renovatio imperii. Prijenos legitimiteta i obnova carstva, nije slučajn oda se
Karlo Veliki 800. kruni na Božić, a 801. je trebala bit Apokalipsa i nije čudno da se on baš maloprije kruni
za cara. Mogućnost da žena sjedi u Bizantu na prijestolju je skroz ok, al na Zapadu se nemre to, to da sjedi
carica na prijestolju je prijestolje prazno. Kao Karlo Veliki kak piše Reinhardt ulazi u Sv. Petra pa ga je
papa zaskočio i okrunio, on ni kriv ni dužan nije niš znao, skroman momak. Oton III. se kruni 996. u Rimu
i traži grobnicu Karla Velikog da preuzme insignije carske i da simbolički preuzme carski legitimitet na
sebe od najvećeg kršćanskog vladara koji je vladao u ključnom trenutku isto 1000. Nova ključna godina je
postala 1033., što je soma godina nakon Kristove smrti i uskrsnuća. Nakon tog novi entuzijazam u gradnji
i svemu jer je prošla sva opasnost.

Na krunidbi Otona III. bio je ogrnut plaštom s prikazima apokalipse. Nadalje on donira crkvu u
Wurzburgu za dušu obitelji, al donira i crkvu sv. Marije u Aachenu za poštovanje u Karlu. On pritom citira
poslovicu Korinjanima: "Mi smo ti koje su zapala posljednja vremena", vidi i sebe i Karla kao one koji
moraju zaustavit posljednja vremena. On Rim nastoji pretvorit opet u centar svijeta makar mu to nije
uspjelo. On boravi u Rimu, gradi tamo, odlazi na hodočašće u monte Gargano sv. Mihovilu jer nam on
važe dušu u otkrivenju, prvi arkanđeo. Oton III se vidi ko važan vladar. On se vidi ko ujedinitelj I i Z. Bio
je full mlad i prikazuje se vrlo zabrinuto na iluminaciji, al se prvi put prikazuje gotovo ko Krist. U
mandorli, raširenih ruku ko u posljednjem sudu, a ispod njega je personifikacija zemlje. On je sebe vidio
ko novog Konstantina upravo zbog odnosa prema rimskoj tradiciji i Rimu. Papa Gerbert je uzeo ime
Silvestar. On 1001. denuncira Konstantinovu darovnicu koja je tak i tak bila lažirana. U srv. su se pape
vidjele ko nasljednike Rima pa su lažirali darovnicu di je Konstantin ostavio Rim papama. Čitava
ikonografija oko papinske odjeće, ceremonije itd. danas je sve vezano uz Rim. Oton III. je nasuprot tome
smatro sebe vladarem Rima i papa Silvester II. se s tim složio. Oni su vladali zajedno neko vrijeme
skladno, sve one priče oko borbe za investituru i sukobi Tudora i pape blabla., to je sve došlo kasnije, a
oni su tu skladno vladali i osiguravali svijet.

Postoje povijesni dokumenti koji potvrđuju kak je tad ekipa kroničara i pisaca vjerovala u apokalipsu, a
narod koji se nije razumio u računanj evremena su pitali koja je godina konstantno. Kad Riche kaže da
nema promjene oko 1000. nego se promjene događaju tek nakon 1030ih je u pravu, al to ne znači da se
apokalipsa nije koristila u političke svrhe, za borbu vladara itd. Bilo je bitno zadržat kontinuitet i
stabilnost onog prethodnog. Upravo taj kontinuitet je bitan da se zadrži stabilnost i spriječi sranje. Na
početku smo rekli da ima 2 škole koji kreću s 2 polazišta i naglasak govore s 2 stvari, francuska škola
govori o karolinškoj renesansi tad i karolinškim uzorima blabla. To nije nimalo u kontradikciji s
milenijarizmom germanskim, naprotiv to je dokaz za to ak se uključe povijesni izvori i možemo vidjet
zašto je taj kontinuitet bio tolko važan.

Prikazi apokalipse u ranom srednjem vijeku - kreni od Beatisa pa gradi prema dalje

Procitat malo o Lascou

13
POLITIČKI OKVIR

razdoblje otonske vladavine (Sveto Rimsko Carstvo)

-Ludwig Dijete (Karoling, prvi franački kralj) – 911. umire bez nasljednika
-vojvoda Konrad I Njemački 911.
-vojvoda Henrik I Ptičar 919. - začetnik otonske dinastije (istočna Franačka)
-936. krunidba Otona I za kralja u Njemačkoj (Aachen)
-951. Oton I anketira Italiju (preuzima vlast od kralja Berengara II)
-pripajanje Italije otonskoj državi
-962.papa Ivan XII ga u Rimu kruni za cara    (962-973.)
-krunidba: kralj Njemačke-kralj Italije-car Svetog Rimskog Carstva
-obnova ideje Rimskog Carstva – 1157. sveto Rimsko Carstvo , 1474. sveto Rimsko Carstvo
njemačkog naroda
-translatio imperii
-Danijel (Danz) opisuje 4 velika vladara
-Njemačko kraljevstvo – jezgra Svetog Rimskog Carstva
-organizacija carstva: vojvodstva (samostalne cjeline)
marke (pogranična područja koja imaju veću samostalnost)
-Istra u sastavu SRC – tek od 11.st. djeluje samostalno

Otonska umjetnost:
-saksonska dinastija (Henrik I – začetnik, njemački kralj)
-Oton I (962.), Oton II (973.), Oton III (996.), Henrik II (1014.)

Postotonska umjetnost:
-vrijeme ranih Salijevaca
-Konrad II (1027.), Henrik III (1046.)

Likovni prikazi:
-Oton I – Antependij iz Magdeburga, 962-968. (bjelokosna pločica)
-Oton II – Registrum Gregorii, 983. - jako promijenjen prikaz vladara
-Oton III – carska aura (uzor kasna antika)

Krunjenje careva SRC:

-tri puta: 1. njemački kralj
      2. talijanski kralj (langobardska željezna kruna)
      3. car SRC (kruna SRC)
-kruna SRC izrađena za Otona I – 8 pločica ukrašene enkabošonom (144 dragog nebrušenog
kamenja)

14
 -144 kao simbolika raja (Apokalipsa: 144 duša...)
-svaka druga pločica je emajlirana (kloazoniranje)
-prikazi: Krist kao simbol vladavine + 3 starozavjetna kralja

Obnova odnosa sa Bizantskim Carstvom:

-Bizant ima drukčiji tip vladavine
-Oton I tražio od Bizanta neku vrstu potvrde
-slao poslanike u Bizant (birali žene u Konstantinopolu)
-972. Oton II + Teofano (bizantska princeza)
-Oton III također zaručen za bizantsku princezu (umro mlad i nije se oženio) – prikazi
prema konstantinopolskom modelu
-Henrik II i Henrik III – ponosni na bizantske korjene

Oko godine 1000. je velik dio Europe ujedinjen pod Sveto rimsko carstvo. Smatra se svetim carstvom jer
nasljeduje ko fol Konstantina koji je ko fol bio kršten. Danas znamo da je Konstantin bio pragmatičan car
koji je dodvoravo kršćanima iz interesa, no tad ga se gledalo ko velikog svetog lika i kao nasljeduje se po
njemu Rim koji je ovdje da brani od apokalipse. Karlo Veliki je imo ogromno carstvo, al već je njegov sin
Luj Pobožni podijelio to na istočnu/zapadnu Franačku i Italiju. Ideja cara koji nasljeduje Karla Velikog se
održala sve do kraja 9. st. i kasnije je ta ideja zamrla pa su kraljevska funkcionirala partikularno pa je I
franački kralj (danas Njemačka) bio Ludvig Dijete i umro je bez nasljedstva 911. On je imo karolinške
krvi, al bilo je logično da se među plemstvom izabere netko za kralja. Biran je Konrad I. kojeg je
naslijedio Henrik I. Ptičar koji je bio otonac. 919. je krunjen za kralja i to se smatra početkom otonske
vladavine makar je krunjen sam za kralja Njemačke, a ne cara.

Nasljednik mu Oton I. spada pod velke ranosrv. vladare. On je prvo krunjen za kralja u Aachenskoj kapeli
936. (po uzoru na Karla) i onda 26god kasnije je krunjen za cara u Rimu 962. nakon što je anektiro Italiju.
Ne znamo kak je on izgledo, lik mu je tek u kasnijim razdobljima prikazivan. Da bi bio car si trebo imat
Rim, središte nekadašnjeg carstva pa je zato 951. anektiro Italiju i tadašnjeg kralja Berengara II. je
podredio svojoj vlasti. Ugl krunio ga je papa Ivan 12. krunom koja je dan dans sačuvana uz kasnije
dodtke. Ta kruna se zove kruna sv. rimskog carstva i tu kreće ideja obnove sv. Rimskog carstva,
kršćanskog i onda će bit pitanje prijenosa carstva s jednog na drugog kralja u kontekstu iščekivanja
posljednjih dana. Otonska dinastija je tako krenula od Kralja Henrika I. čiji se otac zvao Oton i po tom se
svi zovu otonovci. Ne trebamo znat godine vladanja/krunjenja. Oton I., II., III. i Henrik II. U periodu Post-
otonskih vladara tj. Salijevci isto ima važne spike s Aachenskom katedralom. Konrad II. i Henrik III. tu
bitni. Dakle karolinzi prek ženske linije dolaze do Otona. Oton i neki bavarski vojvode onda rade Henrika
Ptičara. Onda idu Otoni, a Salijevska ekipa je nasljedovala Otona I. Uvijek se tražilo genetsko podrijetlo
prethodnih vladara.

A propos prostora carstva Francuska je ostala zasebna spika za vrijeme Otona. Od Saskije je krenulo, al se
pripojio talijanski prostor sve do Rima

OTONSKA RENESANSA

15
Otonska renesansa je razdoblje preporoda za vrijeme vladavine prva tri cara Otonske dinastije. Sva trojica
nosili su ime Oton: Oton I. (936. – 973.), Oton II. (973. – 983.), i Oton III. (983. – 1002.), a razdoblje
procvata uvelike je ovisilo o njihovom pokroviteljstvu.

Otonska renesansa započela je nakon Otonovog vjenčanja s Adelaidom (951.) kad su ujedinjena
kraljevstva Italije i Njemačke čime je došlo do približavanja Zapada i Bizanta, što je nadalje povelo ka
kršćanskom (političkom) jedinstvu predstavljenim njegovom carskom krunidbom 962.godine.

Ovo se razdoblje ponekad proširuje i na vladavinu Henrika II. a rjeđe i na Salijsku dinastiju. Općenito se
termin ograničava na imperijalnu dvorsku umjetnost provođenu na latinštini u Njemačkoj.

Otonska renesansa naročito je prepoznatljiva u umjetnosti i arhitekturi, ojačana obnovljenim kontaktima s

Konstantinopolom, što se ogleda u oživljavanju katedralnih škola (radionica). To je vidljivo primjerice u
radu Bruna iz Kölna, u proizvodnji iluminiranih rukopisa iz nekoliko elitnih pisarnica poput
Quedlinburga, utemeljenoga od Otona 936. godine, kao i u političkoj ideologiji.

Carski dvor je postao centar religioznog i duhovnog života kojega su predvodile žene-uzori iz kraljevske
obitelji poput Matilde od Ringelheima, literarne majke Otona I., njegove sestre Gerberge od Saksonije,
njegove supruge Adelaide, ili carice Theophano.

Nakon carske krunidbe Otona I. godine 962., pojavila se obnovljena odanost ideji Carstva u Otonovom
najbližem krugu kao i u reformiranoj Crkvi, što je stvorilo razdoblje velikoga kulturnog i umjetničkog
zanosa. Otonska je umjetnost prvenstveno bila dvorska umjetnost, stvorena da bi potvrdila direktnu svetu i
carsku liniju kao izvor legitimne moći proizašle od Konstantina i Justinijana. U takvoj atmosferi, remek-
djela su spajala tradiciju na kojoj se temeljila nova umjetnost: slike kasne antike, karolinško razdoblje, i
umjetnost Bizanta. Na ovaj način, termin se koristio kao analogija karolinškoj renesansi koja je popratila
krunidbu Karla Velikog godine 800.

Mala grupa otonskih samostana primala je direktno sponzorstvo cara i biskupa, što je omogućilo stvaranje
veličanstvenih srednjovjekovnih iluminiranih rukopisa - ujedno najcjenjenije umjetničke forme toga doba.

U samostanu Corvey nastali su neki od najranijih rukopisa, za kojima su uslijedili radovi pisarnice u
Hildesheimu nakon 1000. godine.

Najpoznatija otonska pisarnica je ona otočkoga samostana Reichenaua na jezeru Constance, čije su
minijature najizrazitije oblikovale sliku otonske umjetnosti. Jedan od najznačajnijih radova iz Reichenaua
jest Codex Egberti koji sadrži narativne minijature s prikazom Kristovog života, što je ujedno najraniji
takav ciklus, a koji u sebi spaja utjecaje karolinške umjetnosti kao i tragove otočkih i bizantskih utjecaja.
Drugi poznati rukopisi su Reichenauski Evangelistar, Liuther Codex, Pericopes Henrika II., Bamberška
Apokalipsa i Hitda Codex.

Arhitektura ovog razdoblja također je bila inovativna te prethodi kasnijoj romaničkoj arhitekturi. U
politici su se razvijale teorije kršćanskoga jedinstva i carstva, kao i oživljavanje klasičnih ideja o carskoj
moći na zapadu. Supruga Otona II. bila je Grkinja Theophano, zbog čega je bizantska ikonografija postala
prisutna u zapadnoj umjetnosti.

Globus s križem (globus cruciger) postao je simbol kraljevske moći, a sveti rimski carevi prikazivani su
kao okrunjeni od Krista u bizantskom stilu. Na pokušaj povratka slavi carskoga Rima ukazuje činjenica da

16
je Oton III. svoju prijestolnicu smjestio u Rim te uključio grčko-rimsku modu u dvorskim ceremonijama.

Najznačajnije osobe otonske renesanse: Hroswitha iz Gandersheima, Oton I., Oton II., Oton III., Henrik
II., Hermannus Contractus, Gerbert iz Aurillaca- papa Silvestar II., Theophano, Gvido iz Arezza,
Liutprand iz Kremone, autor Historie Ottonis, Bruno I., nadbiskup Cologne, Widukind iz Corveya, autor
«Res gestae Saxonicae», Adelaide, nadstojnica Vilicha

17
Kad govorimo o SRC dolazimo do pojma otonske renesanse. Pokušava se istaknuti što je u srv. bilo
nasljedovano od prethodnih klasičnih izričaja. Pitanje je kolko su te srv. renesanse renesanse, a kolko
kontinuitet. Postoji diskusija o tome u pumu, no ako govorimo o terminu renesanse ima Sikstova oko 5. st.
u Rimu di se jasno referira na antičke modele u doba kad je kršćanstvo toliko afirmirano da reference na
klasičnu antiku nisu nimalo opasne. Rim je uvijek ostao vezan uz klasične tradicije pa tako imamo
kontinuirano tu te klasične ideje/motive, al ipak postoji renesansa 12. st. kad se svijesno imitiraju uzori
kasnoantičkih bazilika. Liutpranska renesansa je sljedeća koja podrazumijeva akulturaciju jednog plemena
koja dolazi u Italiju sa specifičnim obilježjima i tehnikama obrade u metalu. Na prostoru Italije stječu
konkretan kontakt s kasnoantičkom baštinom koju filtriraju kroz svoje iskustvo i nasljeđuju to u
umjetnosti u doba kralja Liutpranda dakle ima taj procvat. Karolinška renesansa koji je gotivio antičku
umjetnost, filozofiju itd. Otonska renesansa se oslonila upravo na tu renesansu.

U otonskoj renesansi su veliku ulogu igrali karolinški modeli, predlošci i ideje. Koristi se često ta 3.
karolinška renesansa i to odgovara području Francuske. Francuska je ostala izvan domene SRC i slijedila
je vlasititi razvoj i vrlo se jasno oslanjala na lokalne karolinške modele pa se u Francuskoj inzistiralo na
razvoj kripte il vanjske kripte. Za Francusku nema smisla koristit termin otonske renesanse. Dakle ista je
shema na različitim prostorima. Kad govorimo o otonskoj renesansi smještamo je u vrijeme trojice Otona.
Oton I. je prikazan na Antependiju iz Magdeburga te je prikazan s modelom crkve. On ju je gradio i tamo
je pokopan sa ženom. On ju poklanja Kristu na prikazu, a Krist sjedi na sferi i hijerarhijski je veći od
Otona, ali zanimljivije jesu i sveci prikazani veći. To skroz odgovara ranosrv. predodžbi o mjestu vladara
naspram Krista. Oton II. i III. su prikazani na iluminacijama s naslananjem na tradiciju profanog prikaza
vladara koja postoji bar od Konstantina. Na antičku tradiciju upućuje odjeća tipa tunika, plašt i ukrasne

18
garniture. Sam plašt je vojnički te je tako obilježje vladara. Moda bizantskog svijeta se asimilirala u
Zapadni, no inspiracija je sigurno kasnoantička. Skeptar i sfera (globus u ruci) su isto atributi, ali i
dijadema na glavi je indiktivna. Dijadema je otvoren tip krune. Frontalni smještaj, antička odjeća i tip
dijademe te ideja prikaza vladara u tom svjetovnom modelu. Kraj Teodozija su prikazani suvladari. Pored
Otona III. su prikazani predstavnici svjetovne i crkvene vlasti. S jedne strane vojnici, s druge strane
nadbiskupi.

Odnos s Istočnim carstvom se trebo postavit, da postoji I i Z carstvo s 2 legitimna vladara koji se
međusobno moraju priznavat. Odnos s Bizantom je bio važan. Oton II. je tražio ženu iz Bizanta da pojača
tu vezu I i Z carstva i tako je oženio Teofano 972., bizantsku porfirogenetu (princezu). To se reflektiralo i
na umjetničko stvaralaštvo jer Bizant je po svojoj raskoši, tradicijama i intelektualnim krugovima jako
različita od Z. Taj impuls koji je došo kroz Teofano je promjenilo mnogo toga u domeni umjetnosti, ona je
došla s različitom odjećom, ikonama itd. Predmeti koje je donijela sa sobom su utjecali na formiranje
idetntiteta otonskih vladara. Pločica koja seč uva u Clunyu podsjeća na pločice iz Bizanta koje su
komemorirale bizantske krunidbe, navodno u Konstantinopolu izvedena. Vidimo loros na odjeći iz
bizantskih pločica. To je tkanina ukrašena dragim kamenom. Riječ je o dragocjenom i simbolički
nabijenom predmetu. To su isključivo car i carica nosili, eventualno varijacije na loros su i najbliži
suradnici. Kolko se rijetko nosila, tolko se često viđala jer je tak prikazana na novčiću. Na Uskrs i datum
krunjenja je tak obučen, al je taj imidž bio prisutan. Oton II. nema Loros i zato vjv. je izrađeno u
Konstantinopolu jer će tom majstoru bit jasno da car izvan Bizanta nema Loros iako se imitira taj motiv s
detaljima i kamenjem, ali bez lorosa.

Oton III. je prikazan profano s tim potpornjima vlasti, al u svetom prikazu je krunjen od sv. Petra i Pavla u
kršćanskoj tradiciji.

OTONSKE ILUMINACIJE

-H. Mayr-Harting: Ottonian Book of Illuminations

-zanimaju ga društveni odnosi koje tamo može saznati
-ne zanima ga stil
-kulturna povijest – kulturni okvir u kojem su umjetnici djelovali, a drugi promatrali
njihova djela
-umjetnost toga doba usko povezana s ritualom i ceremonijom
-ilustrira otonsko društvo ne samo ikonografijom već potpuno novi estetskim vrijednostima

Obilježja otonske vladavine:

-kronike i biografije – uvid u vladavinu
-nema administracije i birokracije u suvremenom smislu
-tzv. Ottonisch Salichen Reichskirchen system
-dvorsko crkveni sustav (povezanost svjetovnih i crkvenih vladara)

19
-lakše upravljanje golemim teritorijem
-nema stalnog sjedišta vlasti, mobilnost izrazito važna
-carski iter – "putujuće kraljevstvo" (vs. Bizant ili Kordobski kalifat)
-mobilnošću car izražavao svoju moć
-car kao i papa postavljao svoje kapelane
-familiaritas – prvi uz cara s    kojim je održavao kraljevstvo
-Hoftage – dani primanja na dvoru (gdje god bi došao car bi primao podanike, uloga cara
kao suca)
-uzor: Karlo Veliki također bio mobilan vadar
-Sacrality masa substitute for birocracy – važnost svetosti i magične moći cara
-izvrsno okruženje za umjetnost koja naglašava carski legitimitet
-nema naturalizma

Iluminatori na društvenoj ljestvici:

-na rukopisima potpisani pisari, a ne iluminatori (ponekad ista osoba)
-pisari bili na višoj društvenoj ljestvici
-sadržaj ispred forme
-otonska umjetnost tumači se preko njenih simbola
-Reichenau – najznačajniji centar produkcije rukopisa (otonska vladavina)
-Liutharova grupa (oko 1000) -vrhunac škole
centri: Regensburg – skriptorij ili škola (Henrik II – zlatno doba), Koln, Fulda, St. Gallen,
Trier? možda izvorište iluminacija iz Reichenaua), Mainz, Hildesheim

IZVORIŠTA OTONSKE UMJETNOSTI

GEROV KODEX, Reichenau, 965.

-najstariji rukopis s figuralnim prikazima iz Reichenaua
-Perikope – iz evanđelja izdvojeno ono što će se čitati na euharistiji
-naručio biskup Ghero (nadbiskup Kolna, prije kapelan Otona I)
-prikazi evanđelista i pisara koji donosi knjigu Gheru, a on je predaje sv. Petru
-pitanje datacije – važnost formalne analize i detalja
-Gherova svečenička odora – postanak rukopisa prije 969. (postao nadbiskup)
-pali – insignija nadbiskupa

CODEX WITTEKINDEUS, Fulda, 975.

20
 -potpuna evanđelja
-poklon Otona I novoj nadbiskupiji u Magdeburgu
-Reichenau i Fulda    - skriptoriji u bliskim odnosima s dvorom

Izvori:
-Evanđelistar iz Lorscha, dvorska škola Karla Velikog, oko 815.
-"Flachenkunst"– nova estetika koja počinje prevladavati 960ih
-umjetnost plohe, nema prostora i iluzionizma
-promjena kolorita (vesele pastelne boje)
-drukčije vrijednosti otonske umjetnosti

MAJSTOR RUKOPISA "REGISTRUM GREGORII"– MAGISTER GREGORII

-najklasičniji majstor otonskog razdoblja, 980-990e
-najznačajniji iluminator toga doba (zlatar?) - nisu stroge granice
-talijansko podrijetlo? (zbog klasičnosti)
-smiješta likove unutar arhitekture (prostor)
-više pažnje posvećuje detaljima
-simetrični odnosi, zagasitiji kolorit
-klasičnije    detaljnije prikazano lice (voluminoznost)
-primjenjuje također i    Flachenkunst (ne zanima ga perspektiva)
-najbolji umjetnici vezani uz dvor, ali mnogi nisu imali stalno sjedište
-ne zna se kojoj je školi pripadao (nije vezan uz samo 1 skriptorij)
-mobilnost preduvjet umjetničkog djelovanja
-naručitelji: Egbert, carski dvor
-najraniji rad – vjenčani list za Teofano
-Evanđelistar iz Sainte Chapelle, 983.

21
Korištenje predložaka:
-karoliški (Evanđelistar iz Lorscha)
-ponekad i utjecaj kasnoantičkih rukopisa
-Samostan u Lorschu -duga tradicija
-jedino ostala monumentalna vrata (9.st.)
-centar obrazovanja i kulturnog života
-posjedovao veliku biblioteku
-Codex Wittekindeus – karolinški predložak Ada grupe dvorske škole
-svjesno korištenje predložaka
-prije Gherova kodeksa nema kontinuiteta škole (morali postojati predlošci)
-Oton I kao nasljednik Karla Velikog
-krunjenje u Aachenu
-pozivanje na translatio imperii

Naručitelji:
-carski dvor i dvorski kapelani
-"aristokratska umjetnost"– velika uloga dvora
-dvorski kapelani: Ghero iz Kolna, Egbert iz Triera

EGBERTOV PSALTIR, Reichenau, 977-993.

-233 lista, 19 minijatura preko cijele stranice
-prikazi svih trierskih biskupa (naglašena povezanost sa sv. Petrom i Pavlom)
-prikaz Egberta sa pravokutnom aureolom (živući čovjek)
-u iluminacijama vidljiva borba za prevlast
-sv. Petar poslao biskupe da pokrštavaju u Germaniji
-štap sv. Petra, Trier

EGBERTOV KODEKS, Reichenau, 977-993.

-165 listova, 60 potpuno oslikanih listova
-najstariji sačuvani srednjovjekovni rukopis sa prikazima iz Kristova života

22
 22.11.13

OTONSKE ILUMINACIJE II.

-umjetnost otonskog doba usredotočena na Krista (Mike Harding)

-predodžba cara – kristocentrična – slika Krista kao predodžba vlast
-karolinško poimanje vlast kralja – uzori vladavine su SZ kraljevi (realni uzori vrlina)
-otonsko poimanje vlasti kralja/cara – uzor vladavine sam Krist (identifikacija lika vladara s
likom Krista)
-podrijetlo u kasnoantičkom i bizantskom poimanju cara

EVANĐELISTAR OTONA III, Aachen, 996.

-Liutharov evanđelistar (pisar)
-Mayr-Harting naglašava bizantske modele
-ikona Krista nad carskim prijestoljem, Konstantinopolska palača, 10.st.
-običaj proskineze pred carem = identifikacija cara s Kristom
-proskineza – padanje na koljena pred carem

23
-stara tradicija: Dioklecijan (Jupiter), Konstantin (Sol) – prikazi na kasnoantičkom novcu
-utjecaj Bizanta na otonske vladare – izaslanik Liutprand iz Cremone posjetio
Konstantinopol 949.
-poslan da upija bizanstske običaje
-povezanost sa karolinškim modelima u prikazu vladara

CODEX AUREUS, 870.

-istaknuto veličanstvo (car izrazito velik)

-personifikacije Gotije i Francije (pokrajine) sa cornucopiom
-prikaz božanske ruke koja ga blagoslivlja
-unutar kupole (povezanost sa božanskim)

PRIKAZ LUJA POBOŽNOG, 830.

-vojna odjeća i štit
-niej prikaz Krista već njegova vojnika

24
 -škrinjica sv. Petra – traditio legis (Krist, Petar, Pavao)

-u karolinškim modelima nigdje nema doslovnog poistovjećivanja s Kristom

Prikazi Otona III:

-Oton III – nadzemaljska sfera – iznad svih kraljeva, Kristov namjesnik na zemlji, kralj i
svećenik
-Harting: Oton III krunjen na Uzašašće 996. - usporedba s Kristom?
-donja zona: BDM i apostoli
-gornja zona: Krist u mandorli (ili na dugi), a mandorlu nosi anđeo
-samo aluzija na uzašašće i Apokalipsu (serafini + plameni kotač)
-bjelokosna pločica iz Magdeburga – prikaz poniznog Otona III
-prikazivanje vladara u antičkoj tradiciji (mladolik portret, dijadema, duga tunika)
-Registrum Gregorii, 883.
-Evanđelistar Otona III iz Munchena, 1000.
-Oton III se uvijek pokazuje kao mladić – sa 16 krunjen za cara (umro sa 22)
-prikazi provincija koje se klanjaju Otonu III (uzor: poklonstvo kraljeva)
-sklavinija: Poljska, Francuska, Germanija i Roma (važnija od Italje, renovatio imperii)
-Oton III sagradio palaču u Rimu i htio da rim postane centar svijeta
-Bamberška apokalipsa, 1000. - dijadema, krune ga Petar i Pavao, ispod njega provincije

Prikazi Henrika II:

-prikazivan kao odrastao muškarac
-prikazi sa nadbiskupima (prikaz vladavine)
-Sakramentarij iz Regensburga, 1002.
-Pontifikat Henrika II, Seeon, 1007.
-pendilija – visuljci sa bizantskih kruna
-Thietmar, biskup Merseburg – opis kristocentrične vladavine Henrika II – krunidba za cara
u Rimu 1014. (procesija, 12 senatora)

EVANĐLISTAR HENRIKA II, Regensburg, 1022.

-ideja kralja-svečenika
-prikaz cara u mandorli, a oko njega perfonifikacije
-Sapientia, Prudentia, Iustitia, Pietas, Lex, Ius
-bizantski loros – dio bizantske svećeničke odore (zlatna traka omata se oko tijela, nosi se
u
Bizantu samo na uskrs)
-smjeli ga nositi car i 12 velikodostojnika najbližih caru

25
Lik Krista u otonskoj umjetnosti:
-nemoguće razumijeti kristocentričnu vladavinu bez poznavanja Kristove ikonografije

EVANĐELISTAR OTONA III, Aachen, 996.

-23 lista u potpunosti prekriveno kristološkim ilustracijama

Krist i Zebedejevi sinovi

-zatvorena svena u arhitektonskom okviru, nema realnog pejzaža, zlatna pozadina, Krist
veći
od likova, postavljen na povišeno tlo, stilizirani i simbolički prikazi gradova, naglasak na
Kristu
-vertikalne (piramidalne ) kompozicije, hijerarhija, važnost pogleda (dramatičnost scene)

Izlječenje opsjednutog dječaka

-A. Boeckler: najdramatičnija scena u srednjovjekovnom slikarstvu
-ekspresionizam i psihološki učinak
-utjecaj na Rubensov rad

EVANĐELISTAR OTONA III, Munchen, 1000.

-34 lista sa ilustracijama u kronološkom slijedu
-oba evanđelistara pripadaju Liutharovoj grupi – najznačajnija grupa otonskih iluminacija

26
Pranje nogu
-nema ekspresije kao u Aachenu
-Krist u centru kompozicije (naglasak na Kristu)

Uzori za otonske rukopise s kristološkim sadržajem (Harting):

1.BIZANTSKI
-direktan kontakt
-9 i 10.st. - u Bizantu il-uminirane liturgijske knjige s NZ scenama
-povijesni kontekst – intenzivan diplomski odnos krajem 10.st.
-Oton II i Teofano ženidba
-trgovina – direktna s njamačkim gradovima
-grčki slikari u njemačkim dvorskim krugovima
-Padebornski biskup Meinwerk 1017. - Kapel sv. Bartolomeja – per Grecosoperaris – kaže
da su ju gradili grčki majstori

2.KASNOANTIČKI/RANOBIZANTSKI i RANOSREDNJOVJEKOVNI
-preko Italije
-pravokutni nimbusi (aureole, zlatne pozadine – kasnoantička i karolinška umjetnost u
Italiji)
-Oton II    – boravi u Ravenni
-Oton III – za kralja ga krunili nadbiskup Mainza i Ravenne (inače smao Mainz)
-ottonisch-salischen Reichskirchensystem – talijanski biskupi i opati
-iz Italije se dopremaju knjige
-Egbert iz Triera putovao u Italiju po relikvije
- u Veroni bio s Otonom II 983.g.
-Egbertov psaltir, Aachenski evanđelistar, Registrum Gregorii

-u karolinškoj umjetnosti nije naglasak na NZ

-izuzetak: Drogonov sakramentarij, Metz, 850. - scene u inicijalima (nekad preko cijele
stranice)
-10 i 11.st. - doba reformi
-Gorze (kraj Metza – ishodište reforme koja se širila u smislu samostanskog centra)
-reforma: vita comnis (prema pravilima sv. Benedikta: Kristov život kao uzor za život
redovnika)
-naglasak na Kristovu ovozemaljskom životu – Novi zavjet
-najčešće istovremeno naglašavanje božanske i ljudske prirode
-karakteristično za 1000.g.
.Krist istovremeno Bog i čovjek – ravnoteža između ljudske i božanske prirode
-Wundertater – čudotvorac – naglasak na Kristovim čudima (ozdravljuje, uskrsnjuje)
-gospodar i sudac
-ideal vladavine – pravednost, milosrđe, snaga
-scene muke – ne pretjeruje se na prikazivanju ljudske prirode (iznimka kolnska škola)
-scene raspeća – balans između božanske i ljudske prirode
-istovremeno i trijumf i smrt
-kasnoantički uzori

27
 AACHENSKI EVANĐELISTAR
-jedini prikaz mrtvog Krista
-nema simbola božanstva
-ubrzo napušten model

KOLNSKI EVANĐELISTAR
-zadržava se tio mrtvog Krista – Gherovo raspeće, 975.
-specifična duhovnost Kolna (utjecaj Bizanta?)

UTIN KODEKS, Regensburg, 1020.

-najznačajniji primjer scene koja je zamišljena kao Kristov trijumf nad patnjom i smrću
-zlatna kruna, purpurna carska odjeća, simboli Sol i Luna, mrtvi koji uskrsnjuju, crkva i
sinagoga, milosrđe i pravda

Estetika otonske umjetnosti:

-odgovara idejama 1000.g.
-Flachkunst, Flacheneinheit – umjetnost plohe
-zlatne pozadine – događaj izvan realnog prostora i vremena
-univerzalno značenje, dojam bezvremenskog
-Gebardefigur (figura geste) – pretjerivanja i distorzije
-ekspresionistička kvaliteta

Mayr-Harting daje iznimno vrijedan doprinos proučavanju otonske iluminacije jer su se do tad proučavalo
u likovno-estetskom smislu prema stilskim karakteristikama, ikonografiji, datiranje itd. Sve je to bilo u
cilju da se postavi kronologija, prepoznaju škole i skriptoriji di je nastajalo. Mayr-Harting izvrče
paradigmu pokušavajući pokazati što to kaže o društvu, to je više kulturna povijest. On prihvaća
istraživački doseg tadašnjih istraživanja i gradi na tome, želi vidjet što nam iluminacije te mogu dodatno
reći o tome društvu. To je krajnji cilj interpretacije. To znači kao da umjetnost nije sam odraz društveno-
političkih događanja, već je vezana uz ceremonije i rituale i dodaje svoje doprinsoe.

Otoni nisu izmislili taj tip vladanja Reichskirchensystem, al su ga usavršili. To je sustav zajedničkog
djelovanja carstva i crkve. U tom smislu su otonskim vladarima bili važni prikazi vojskovođa i
nadbiskupa, to su jednak ovažni oslonci za vlast. Naravno za nadbiskupe su postavljeni ljudi od povjerenja
samog cara. Car ima krug kojem vjeruje, ekipa s kojom živi na dvoru i od crkvenih lica je to uvijek
dvorski kapelan (onaj koji vodi liturgiju na dvoru) i često su ti kapelani postavljani na ta mjesta ključnih
nadbiskupija. Nadbiskupi su imali svoju vojsku i trebali su bit u funkciji obrane u stresnim situacijama.
No kad misliš o Bizantu uvijek razmišljaš o Konstantinopolu. Tam funkcionira velika palača s dvorcem, to
je ključno mjesto vladara. Ona je scenograf za sve jer je bila jako raskošna s jako raskošnim običajima od
podizanja carskog prijestolja do spuštanja istog, elaborirani spektaklt. Sve je bilo koncentrirano u toj
palači. Otoni su vladali više s mobilnim vladarem. Nije bilo stalno sjedište vlasti, već velik broj palača. I
Karlo Veliki je to imao, ali Otoni su to poboljšali. Cijelo vrijeme su kružili po carstvu jer naprosto
cruisajući okolo da stalno moraš bit primljen i ugošćen si pokazivo moć. Nije bilo lako bit careva osoba od

28
povjerenja jer si to trebo financirat. Kad car dođe u tvoju opatiju si trebo ugostit i financirat carstva i cijelu
njegovu pozamašnu svitu. Zato su se trebali porezi skupljat i car je tak dobio pare. Car je imo Hoftage kad
je primao pravne i imovinske sukobe i mogo je prakticirat vlast nad područjem.

Familiaritas je termin za njegove ljude od povjerenja. Drugo je da otonsk islikari razmišljaju kao
zanatlije ili molitelji, a ne kao estete. Likovno izražavanje je imalo svoju funkciju. Izražavale su se
određene ideje preko likovnog izričaja. Zato se trebalo razmišljat kao teolog il zanatlija, a ne kao esteta.
Nije bitno kak ćeš to naslikat za zadovoljtvo, već je slika trebala izražavat neku ideju. Moramo gledat to
ko modernu umjetnost, simbolizam il ovak neš. Ne tražimo realnost, već zašto je pojedini prikaz izrađen
tak kak je. Još jedna stvar je pozicija pisara u odnosu na iluminatora. Pisar je imo viši status, to je ko
propovjednik i orguljaš. Pažnja je nariječi bez obzira kolko jači može biti iluminator. Kad nalazimo
imenima pisara riječ je o pisarima, a ne o slikarima. U ranom razdoblju dominiraju samostanski skriptoriji
od kojih je najpoznatiji Reichenau, pogotovo Lijutardova grupa. To predstavlja vrhunac te škole. Mayr-
Harting tvrdi da je najjači samostan bio Trier jer je Reichenau bio prenebitan za takvu školu, no te teze su
osporene u međuvremenu.

Narudžbe iz Reichenaua su bile bitne za Otona II. i III. Regensburg je isto bio u Bavarskoj i bitan, u
stilskom smislu masu drugačija škola od kud je najviše naručivao Henrik II. Kolnska škola isto
iluminatorska škola. Echternach, Salzburg, Hildesheim, Fulda itd. se neće baš pitat, sam da se zna da su
bile značajne. Ugl predlošci su mahom u karolinškoj umjetnosti.

Jedan od najranijih otonskih rukopisa je najraniji figuralni rukopis iz Reichenaua - Gerov kodeks. Gero je
bio nadbiskup Kolna. Rij eč je o jednostavnim iluminacijama i prikazima vidimo kak gero sv. Petru
predaje tu knjigu. Tu se vidi da nije bitan mimesis il perspektivna skračenja, pozadina je potpuno
apstrahirana. Arhitektonske okvire imamo, al nije ni to postvljeno u prostor, već čisto da se naznači
ambijent. Obilato se koristi hijerarhijska perspektiva, one vječne odnose stvari. Codex Wittekindeus oko
975. je iz Fulde. Naručio je vjv Oton I. i poklonio novosnovanoj biskupiji u Magdeburgu koju je sam
osnovao, obrambeni punkt jelte. Radi se o jednostavnim prikazima evanđelista, zadržavaju se
arhitektonski elementi s pozadinama koje su apstrahirane. Likovi sami zadržavaju voluminoznost, nije do
toga da slikari nisu znali prikazat voluminoznost, vidimo to u obilatnoj draperiji. Sigurno je da su znali
pokazat perspektivno skraćivanje, al to mu nije bilo u interesu. Pozadina je naprosto skraćena. Kolorit u
Gerovu često koristi kontraste tipa ljubičaste/narančaste. Te boje su važne u iluminacijama, značajnije
nego što je bila u karolinškim. Karolinške iluminacije su bile uzor s dvorskom školom Karla Velikom i
npr. evanđelar iz lorscha. Ak govorimo o bliskosti realnosti u Karolinga su te boje bile bliže stvarnosti sa
zemljanim bojama, a otonsk islikari se sve više odmiću od imitacije realnosti sa živim bojama, potpuno
apstrahiranim pozadinama itd. Flechenkunst, umjetnost plohe, jer termin koji se često tu korositi. To je
jedna estetika koja počinje prevladavat 960ih. Moramo to percipirat kao dekoriranu površinu, a ne kao
prostor. Tad još uvijek ima pokušaja iluzioniranja što se u Otona miče, apstrahira, oplošnjuje i oživljava.
Čak i u kopiranju se radi individualni izričaj koji počiva na plošnoj umjetnosti

Svakako je samostan u Lorschu bio jedan od centara. Ako pogledamo Majstora koji je radio Registrum,
on je najpoznatiji slikar tih otonskih iluminacija te ujedno najklasičniji. Zadržava se perspektiva tu, iako je
ograničeno na volumene koje radi u prostoru. Iako zatvara tkaninom prostornu dubinu. U odabiru boja se
to vidi, puno su decentnije. Oblikovanje lica je puno više osjenčano i realistično itd. Zato je vjv. talijanski
majstor. E sad jesu li se u otonskim skriptorijima svijesno koristili karolinški predlošci? Odgovor je da,
pokazuje se s tim da škole nemaju kontinuitet već su etablirane za Otona I. tek, a drugi su reference na

29
Karla Velikog i potreba da se Oton I. poistovjeti s time, njegovo krunjenje je referenca na Karla itd.
Spojila se činjenica da je trebala neka tradicija na koju će se spojit s ideološkom potrebom povezivanja s
Karlom velikim.

The style of the "Liuthar group", unlike other schools in Ottonian art, departs further from rather than
returning to classical traditions; it "carried transcendentalism to an extreme", with "marked
schematization of the forms and colours", "flattened form, conceptualized draperies and expansive
gesture".[1] Backgrounds are often composed of bands of colour with a symbolic rather than
naturalistic rationale, the size of figures reflects their importance, and in them "emphasis is not so
much on movement as in gesture and glance", with narrative scenes "presented as a quasi-liturgical
act, dialogues of divinity".[2] The group were produced perhaps from the 990s to 1015 or later, and
major manuscripts include the Munich Gospels of Otto III, the Bamberg Apocalypse, and a volume of
biblical commentary there, and the Pericopes of Henry II, the best known and most extreme of the
group, where "the figure-style has become more monumental, more rarified and sublime, at the same
time thin in density, insubstantial, mere silhouettes of colour against a shimmering void". [3] The group
introduced the background of solid gold to Western illumination.

Stali kod uloge naručitelja

Krune

Kruna sv. Rimskog carstva je najranija (962.), a Konstantina i Stjepana su neš kasnije (1042., 1070.).
Lombardska kruna je bio bitan element krunjenja za kralja sv. rimskog carstva. Kruna Karla velikog je
nestala, navodno otopljena za vrijme franc. revolucije. Kruna SRC. je nastala 962. i izrađena je vjv za
krunidbu Otona I. u Z Njemačkoj vjv. u Reichenau. Ima gore luk nadograđen za Konrada II., a izvorna
kruna. Napravljena od 8 zlatnih pločica od 22 karatna zlata. Tu su 4 pločice ukrašene biserjem, a 4 u
emajli imaju prikaze s Maestas domini i evanđelistima. Drago kamenje imaju simbolike, safiri čuvaju put
u nebo, amethyysti čuvaju od neistina, smaragd isto neš radi. Maestas Domini se vidi, pa prikaz proroka
Izaje, pa prikaz Kralja Davida i na kraju Solomona. Dakle kralj treba bit mudar, pravedan itd., to su
putokazi vladaru. Biserje naravno okružuje to sve. Križ je na prednjoj pločici i pretpostavlja se da ju je
nosio sam car. S unutrašnje strane je ugraviran Krist. Ima još hrpa vrijednih regalija koje su bitni elementi
u samom krunjenju. Broj dragih kamenja je 144, dijeljiv s 12 što označava 12 kamena visokog židovskog
svećenika, apostola i kamenja na kojim će biti izgrađen novi Jeruzalem. Ceremonijal krunjenja je bitan jer
je sam car bio pomazan od Boga i tako bio u direktnoj vezi s nebeskim. Po tom Božanskom pravu je on
vukao svjetovnu vlast.

Da bi posto car trebo si prvo bit okrunjen za Njemačkog kralja, pa lambodarsko u Paviji tj. kasnije Milano,
pa Rim za cara. Kruna Konstantina IX Momomaha ima 7 pločica, 1042.-1050. u cloisone tehnici di je
prikazan car, žena, sestra kao i figure plesačica i personifikacije istine i pravde. Plesačica može bit
ljubavnica, al vjv ne. Prvenstveno je to treala bit ženska kruna, al je zapravo bio poklon vjv. mađarskom
kralju koji se oženio za ukrajinsku princezu koja je bila u rodbinskim vezama s Bizantom. Ima masu
gramatičkih pogrešaka što nas navodi na to da se radi o falsifikatu.

Kruna sv. Stjepana vjv je nastala oko 1070. u Konstantinopolu. Mit same krune, danas gledana kao sveta

30
kruna je da je njom krunjen prvi Mađarski kralj, a do 10.st. su Mađari dosl bili pogani. Stjepan I. je
navodno krunjen na Božić 1000. i to je simbolika jer su tad Mađari ušli u kršćansku uniju s Europom i
mogli su na vanjskopolitičkoj sceni bit ravnopravni. Što se tiče znanstvene utemeljenosti da je to bilo za
cara Mihaela VII. Ima corona graeca kao prva kruna i corona latina kao druga te poznati iskrivljeni križić.
Ima pendilija smještane di su uši i to je na foru Bizanta

Otonska arhitektura

Otonska arh. Njemačke dakle pripada SRC, no Italija je isto, al je vezana za lokalne tradicije s jakom
antičkom i kasnoantičkom baštinom koja ima dugo trajanje i reflektira se na arhitekturu oko 1000.

Arhitektura Francuske je izvan src i narudžba je vezana ugl za velike opatije i biskupska sredstva. Ovo se
povezuje s karolinškom tradicijom.

Njemačku ćemo gledat kronološki, Italiju regionalno i Francusku po arhitektonskim elementima i njihovoj
kronologiji.

OTONSKA RENESANSA U NJEMAČKOJ

                  -većinom uništene ili pregrađene

-katedrale kao reprezentativne građevine modificirane i kasniej (pregrađivane)
-Njemačka podjeljena na vojvodstva (Saksonija, Lotaringija, Franfija, Bavarska)
-Saska (Saksonija) – ishodište inovacija u otonskoj arhitekturi

KATEDRALA MAGDEBURG
-937. Oton I sagradio samostan sv. Mauricija (st. Moritz)

31
-955. pregradnja, 967. postala katedrala nakon osnivanja nadbiskupije u Magdeburgu
Gradnje su trajale do sredine 11. st., ali dogodili su se požari na početku 11. st., jedan u prvoj polovini 11.
st. koji je spalio crkvu do temelja, kao i jedan na sredini 11. st.
-nalaz: niz bjelokosnih reljefnih pločica sa antependija
-s vremenom pregrađivana (gotika)
-pokopani Oton I i žena Adelaida
-porfirni, mramorni i gravirani stupovi (Italija) – spolije koje donosi Oton I
-izvorni tlocrt – znamo iz arheoloških nalaza
-trobrodni bazilikalni tip sa dvostrukim korom, atrij i baptisterij, flankirana s dva tornja, toranj na pročelju,
imala je dvostruki transept, spomenuti tornjevi su bili na istočnom pročelju, moguće je za pretpostaviti da
je tamo bio ciklus fresaka
-napravljena je od skupih materijala iz dopremljenih Italije – stupovi, porfir i granit

-Mainz (Wigilis), Augsburg, Worms (međutim poznati tlocrt je nastao pregradnjama tijekom 11.st.),

        Prepoznaje s utjecaj

Bizanta kao legitimacija carstva. Saksonija (Saska) se smatra ishodištem inovacija u otonskoj arh. U
Njemačkoj su većinom spomenici sačuvani u tragovima tipa arheologija, dijelovi arhitekture, faksimile
(podizanje objekata prema starijim nacrtima). Neke su crkve stradale u WWII, neke su prirodno
tranformirane pogotovo značajni objekti tipa katedrale kao najpodložnije promjeni ukusa. Katedrala u
Magdeburgu je jedna takva, osnovana od Otona I. kao punkt za lakšu obranu u skladu s reichsenkirchen
sistema. Tu je bio samostan sv. Mauricija. Katedrala (955. - 967.) je imala značaj za njega i pokopan je u
katedrali, imala je posebnu pažnju i donatorstvo i reljefne bjelokosti su tu izrađene. Dakle trobrodna
bazilika s velikim atrijem što pokazuje kasnoantičku tradiciju, transeptom i apsidom flankiranom s 2
tornja (novitet) i jedan vleiki toranj na pročelju (po debljini zidova). Pregrađivana u 11. st. te je izgorjela
1207. u požaru.

Sv. CYRIAKUS, GERNRODE

-rimski mučenik (relikvije, veza s Rimom)

-prezentira gradnju u doba Otona I
-959-961., markgrof Gero (Saska istočna Marka) – nije Ghero iz Kolna; gradi ju kao poticaj za

32
promicanje kršćanstva između prostora Eble i Odre, ondje je Gero bio i pokopan
-izvorno posvećena sv. Mariji i Petru – donose se relikvije
-ženski samostan uz crkvu – pod carskom zaštitom
-prvu fazu gradnje tj brod i zapadni dio je financirao Oton II, a    Teofano financirala dovršavanje
-Z apsida dodana 1130., ali crkva u izvornim gabaritima
-dodana nova dekoracija
-bazilikalni oblik na tri kata, s galerijama, rastvoren prostor izmjenom nosača, naglašeno križište
(povezano s produbljivanjem kora), u galerijama su vidljive paralele s crkvom sv Agneze u Rimu
-ispod svetišta dvoranska kripta – jedna od najstarijih sačuvanih sjeverno od Alpa
-na Z umjesto apside imala monumantalan ulaz
-slična: St. Riquier, Centula – westwerk karolinški
-unutrašnjost: iznimka
-otonske crkve imale velike glatke plohe zidova rezervirane za oslik
-St. Cyriakus ima galeriju (jedinstven njemački primjer)
-mjesto za redovnice tijekom liturgije
-uzor: 5.st.ranokršćanska crkva u Solunu – Acheiropoietos, Hagios Demetrios
-uzor rimski: St. Agnese, St. Lorenzo fuori le Mura
-drveni otonski strop (svodovi u bočnim brodovima)
-izmjena nosača seže i na galeriju
-mali pozori, povišeno svetište zbog kripte

        Bjelokosne pločice je netko uzeo za

seminar, no bitno je reći da su fini radovi sa zanimljivim probijanjem površine (prazan prostor) i
zanimljivim prikazima iz Kristova života. Sv. Cirijak, Gernrode ima pokrovitelja iz najviših krugova.
Izvorno posvećena Mariji i sv. Petru, nije bilo relikvija ni lokalnih svetaca pa je bilo općih titulara. Ipak
nakon 10-ak god su donesene relikvije sv. Cirjaka iz Rima dobila je posvetu. Bila je ženski samostan pa
ima inovacija. Z apsida nije postojala prije, imala je apsidu sam na I, a Z je u 13.st. dodana. Iz tlocrta
vidimo da je široka i kratka s izmjenom nosača, 2 stupa i jedan stub s kombiniranim nosačima oko svetišta
i ulaznog prostora. Gornja etaža imala galerije pa su dolje trebali bit jači stupovi

Na Saint Riquieru, Centula (Francuska) se vidi Westwerk već naslijeđen od Karolinga te se to dalje
razrađuje katkad, al nikad neće bit tolko monumentalno ko za karolinga. Bit će mali westwerci il
reducirani westwerci...Gornja etaža imala galerije pa su dolje trebali bit jači stupovi (nisam siguran za
koju crkvu). Ugl ta ideja opće stavljanja gornje galerije u Otona je moguće utjecaj istočne i ranokršćanske
arhitekture u Bizantskom carstvu ko npr. Solun. Liturgija je bila poanta, vjernici su mogli bit u bočnim

33
brodovima il galeriji, al glavni brod je trebo ostat prazan za liturgiju. Protiv teorije preslikavanja takve
crkve više nisu u modi tad u Bizantu te je mala vjerojatnost da je neki arhaičan tip bitno bit odražen na
otonsku arh. Drugi to tumače utjecajem Rimskog modela (s kraja 6., poč7.st. su San Lorenzo i San Agnezi
fuoi le muri) iz grobnih crkava za prostor hodočasnicima koji idu na grobove pa se preko galerija spušta u
katakombe, do groba i vraća se gore pa na izlaz bez da se ometa liturgiju koja se odvija dolje. Ipak
govorimo o Gernrode, nije bitno kaj je utjecalo, al je originalno za ženski samostan. Također je tu
dvoranska kripta koje su česte u Italiji (Rim, Santa Maria in Cosmedin), al ne u Njemačkoj i tek u 2/2 10.
st. nastaje jedna od najstarijih dvoranskih kripti S od Alpa, križni svodovi, nizak prostor s jednostavnim
potpornjima i to će ostat karakteristično za njem.

ST. PANTALEON, KOLN

-izgrađena na prethodnici: sv. Kuzma i Damjan

-nadbiskup Bruno obnovio ranokršćansku crkvu i osnovao samostan 953, kasnije je ondje
boravio nadbiskup Gero
-nova crkva 966-980.
Vjerojatno se radilo o bazilici s korom i kriptom te istočnom apsidom, a krakovi transepta su
imali zaobljene apsidalne kapele
-westwerk s tornjem – zadržao izvorni izgled
Ne znamo kako je izgledala crkva iz vremena nadbiskupa Brune, jer je čitava struktura bila
izmijenjena sredinom 11.st.
-Teofano financirala dovršetak gradnje
-izvorno bila jednobrodna (neobično), naglašeno Z zdanje s kružnim tornjićima
-bočni zidovi bili raščlanjeni lezenama koje povezuju slijepe lukove
-interijer – potpuno preuređena u gotici
-sačuvan izvorni westwerk – 2 etaže, centralni šuplji prostor okružen galerijom

    U Kolnu ima crkva. sv. Pantaleona. Njeno Z zdanje je zadržalo izgled.

34
Sama crkva je doživjela pregradnje s gotičkim brodovima itd., al bočni brodovi su zapravo dodani, a
izvorno je jednobrodna građevina s troapsidalnim transeptom i monumentalnim Z zdanjem u odnosu na
samu veličinu prostora. Izvana je ograđena plitkim lezenama tj. slijepim lukovima, tipična dekoracija za
2/2. 10.st. Prozori velki su dio gotičke pregradnje, nije otonska arhitektura imala takve prozore. Vidimo da
još nisu otoni tad imali svod. Westwerk u Corveyu je najmonumentalniji, više etaža. U Kolnu imamo
reduciranu verziju karolinške spike.

KATEDRALA MAINZ

-978-1009/1096. (pregradnje 12/13.st)

- to je bila jedna od crkava koju je u povijesti arhitektonskog istraživanja bilo najteže
istražiti i pokušati rekonstruirati
-ranokršćanska peterobrodna crkva
-nadbiskup Willigis imao pravo krunjenje za kralja u Rimu
-978-1009. na dan posvete izgorila
-reference na rimske uzore i prethodnike
-sv. Petar, Rim i sv. Bonifacije, Fulda – utjecaj; zapadni transept i apsida
-okcidentirana, atrij, drveni strop/krovište
-mainz kao "drugi Rim"
-obnovio nadbiskup Baldo

Katedrale u Mainzu neamo niš, nadbiskup je ipak bio full visoke pozicije na prijelazu milenija. Važan
punkt za njem. vladare. Vjv je bila građevina s apsidom na Z, okcidentirana po uzoru na neke karolinške.
Po okcidentaciji se pretpostavljaju rimski uzori, konkretno sv. Petar. Svakoj biskupiji se bilo važno
povezat s apostolskim korijenima i Rimom. Jel imala Z apsidu il je bipolarna, neamo ideje. Crkva u
Essenu (prije ženski samostan) je gotička brija. Građevina je bila trobrodna s izraženim transeptom.
Zanimljiva je zbog usporedbe s aachenskom kapelom. U pročelju se može vidjet to. Westwerk je full
zanimljiv i tlocrt je organiziran kao isječak nekog neš. Bilo je važno povezat s karolinzima u

35
siimboličkom smislu. Aachenska kapela je sam služila ko povijesni model, moderno se bilo pozivat na
nju.

ESSEN MINSTER

-danas crkva sv. Trojstva

-845. bio ženski samostan – utemeljio hildesheimski biskup
-pregradnja u doba Otona II i III – vrijeme opatice Matilde (973-1011.), bila je posvećena
1051.
-gotička dvoranska crkva danas
-atrij, monumentalni ulaz, trobrodna bazilka, transept; ono što je danas sigurno sačuvano je
zapadni dio tj. westwerk, kripta te ostatci broda i transepta
-sličnost unutrašnjosti westwerka s Aachenom – zapadni dio je vjerojatno iz doba opatice
Matilde 974-1011, a kripta na istoku moguće da je izgrađena pod opaticom Teofano u
polovini 11.st.

Iz Essena je jedna figura bogorodice isto, važna jer je najranija skulptura Bogorodice s dijetetom u punoj
plastici (tad nije tak korišteno), prva samostojeća skulptura u srv. S od Alpa, također je rađena od drva i na
nju su aplicirani zlatni listići.

SV. PETAR I PAVAO, OTTMARSHEIM

36
 -1020-1030.
-izvorno posvećena BDM
-sačuvana gotovo nepromijenjena
-priklesani lomljenac, izvorna dekoracija (slijepe viseće arkade)
-unutrašnjost imitacija Aachena – male dimenzije i skromna dekoracija

Apropos aachenske kapele bitno je spomenut kapele sv. Petra i pavla u Ottmarsheimu. Te građevine su
bile od lomljenaca, nema još romaničkih klesanih blokova. Priklesani lomljenac s masu žbuke, uglovi
naglašeni klesancima koji drže tu strukturu. Prozori rijetko imaju neku obilniju dekoraciju. Motiv slijepih
lukova pod krovištem se javlja već u 2/2 10.st. i postoj ez aštitni znak Lombardije oko 1000. Počinje se
1020-30e kad je crkva izgrađena i S od Alpa koristi. Ko Aachen kapela u skromnijoj izvedbi. Kubični
kapiteli, ogoljeno u neku ruku sve to. Tipično za njemačku romaničku arh. Što se tiče originalnosti, kopija
je u srv. značila neš drugo. Trebala je imat uzor originala, al niej trebala bit replika. Ovo je tako kapija
Aachena u formi, elevaciji, ideji, al nije do posljednjeg detalja.

KATEDRALA AUGSBURG

-994. (Oton III)

-na mjestu starije iz 8/9.st. - starija nije sačuvana
-samo zapadni transept sa apsidom
-nije imala I transept

U Augsburgu katedrala 994. od Otona III. imala niz pregradnji, i u 11. i u goici.

37
 KATEDRALA BAMBERG

-posvećena sv. Petru i Jurju

-1004-1012., no u 13.st. je bila gotovo cijela ponovo izgrađena
-Henrik II. utemeljio biskupiju
-ima 2 kripte, samo Z transept, nema I transept, međutim vidljiva je ideja bipolarnosti,
tornjevi uz I kor

- Katedrala u Bambergu je za Henrika II predstavljala ono što je Magdeburg predstavljao za Otona I.,
dinastijski mauzolej tj. Kaiserhome. Referira se na sv. Petra u Rimu i vidi se da se s orijentacijom želi
povezati s rimskim korijenima.

SV. MIHOVIL, HILDESHEIM

-996. Kapela sv. Križa, početak gradnje crkve?

-danas faksimil (prema nacrtima i modelima)
-stradala u 2.svj. ratu
-gradio biskup Bernward
- trobrodna bazilika s dvostrukim korom, s apsidama na svakome kraju građevine, bila je bipolarna tj.
imala je 2 transepta i dvije apside, to je bio prvi primjer u kojem je transept s namjernom ukrižen s
brodom crkve
-izmjena nosača, prazne zidne plohe
-ulazi na jugu
-kripta s oltarom BDM posvećena 1015.
-relikvija ispod tornja
-kamen temeljac ispod JZ tornja – natpis sa datacijom

38
Sv. Mihovil u Hildesheimu je školski primjer otonske arh. Biskup Bernward. Znamo da je crkva 1033.
dovršena i u izgradnji je već 1019. Vjv je oko 1000. početa gradnja. Podignuta je u biti faksimilija, ona je
sjebana u WWII. Karakteristična je izmjena nosača stupa/stuba, ima velikih površina zidova iznad
kolonada, rezidirane za fresko slikarstvo, prozori podignuti u gornju zonu bez da bacaju tolko svjetla u
donju razinu. Često ko spomenute su imale 2 transepta s 2 križišta, dakle bipolarnost, i često 2 kripte i 2
svetišta. Kod tog bipolarnog su ulazi bili sa strane ofc., dakle skroz drugačija orijentacija prostora nego
talijanski longitudinalni prostori i osi. Sve odgovara liturgijskim zahtjevima. Crkva izgleda puno
različitije. Veličina Z apside s eotkriva u unutrašnjosti i tlocrtu tek i to je bila Bernwardov grob.

Ono kaj se prenosi od karolinga je westwerk i aachenska kapela ko najpopularniji uzor. Kapela sv.
Bartolomeja u Paderbornu pokazuje kolko je postojala živa komunikacija između S i J. Povijesni izvori
nam potvrđuju da je biskup Meinwerk od nekog Grecosa, tj. od Grka. Vjv ne misli na bizantske grke nego
grčke majstore iz Italije, i onda mu grade kapelu koja podsjeća na južnodalmatinske crkve 11.st. Uzor joj
pokazuje živu komunikaciju s južnim prostorima

KATEDRALA SPEYER

-posvećena Uznesenjeu BDM i sv. Stjepanu

-započeta 1030. (Konrad I – Salijevci)
-posveta 1061., a kasnije pregradnja
-carska crkva salijevske dinastije
-primjer njemačke rane romanike
-izvorna apsida pravokutna
-izvorna crkva imala drveno krovište
-1090-1106. pregradnja u kojoj dobiva svodove (Henrik III)
-dvoranska kripta – najveća romanička kripta u Europi
-posvećena 1041.
-kubični kapiteli

E sad, formacija romanike je tema za sebe. Katedrala u Speyeru započeta 1030-ih je bitna tu pod
vladavinom Salijevaca. Građena 30-ak godina, no ovo što vidimo je zreloromanička, a izvorna je poznata
po rekonstrukcijama. Otoni su imali sklonost prema kaiserkirche, ona je Konradu bilo ono što je Henriku

39
bio Bamberg il Otonu Magburg. Vjv je centralni tlocrt bio zamišljen s bačvastim svodom, al nije bilo
mogućnosti za to izvest. Ono što moramo primjetit je plastička raščlamba bočnih zidova. Ono što vidimo
danas je zreloromanička građevina.

TRIER

Bazilika sv Maksimina,

Benediktinska, sredina 10. st., uništile su ju francuske trupe u 17 st

ITALIJA

U Italiji stil nosi lokalna obilježja zbog kasnoantičke ostavštine i počinje se oko 1000. pojavljivati tzv.
prva romanika tzv. Uzmemo li za primjer San Salvatore u Brescii 2/2 8. st. il 1/2. 9. st. vezano uz
posljednjeg langobardskog kralja, krasan primjer perzistencije kasnoantičke tradicije, jednostavne
trobrodne bazilike. Promjenila se ipak organizacija svetišta - troapsidalno svtište s 3 oltara s drugačijom
oltarnom pregradom koja zatvara sve 3 apside. Ipak kad bi u nju ušo ko posjetitelj il čak i stručnjak puma
koji se ne specijalizira za srv., trebo bi dosta vremena da skužiš jel to kasna antika il rani srv. U Italiji je i
bitna spolija zbog obilja kasnoantičkog i antičkog materijala. Uporaba spolija je intenzivna te se i tu
koriste antički kapiteli. Kontinuitet stucco dekoracija se nastavlja u ranom srv Italije. U Rimu npr. Santa
Prassede 820. koja u izvornom obliku se opet teško govori o kasnoantičkoj ili ranoj srv. crkvi. Atrij,
bazilikalno osvjetljenje, otvoreno krovište itd., jedino anularna kripta odaje da je riječ o srv. crkvi
skopirano od ranosrv. pregradnje sv. Petra u Rimu. I u mozaicima vidimo kasnoantičku tradiciju,
ikonografske formule ponovnog Kristovog dolaska i opća kompozicija scena se iznimno naslanja na
kasnoantičku tradiciju. Takav tip kraje i do 10. st.

Pojam prve romanike je definirao Cadafalch prije stotinjak godina. On je htio pokazat razliku arh. koja
traje u predromaničkom razdoblju (San Salvatore u Brescii i Santa Prasede), ali i one koja se odmiče od
tradicije kasne antike, no uspostavit razliku što će arhitekturu oko 1000. u S talijanskim i katalonskim
prostorima razlikovat od tog što je prethodilo. Prvenstveno u lombardskoj arhitekturi pokušava detektirat
koji su to novi elementi koje nismo vidjeli i koji pokazuju to dugo trajanje. Koncentrira se na tehniku
gradnje, a onda elemente i aplikaciju arh. dekoracije. Priklesani lomljenac je tehniak gradnje koja se
tradicijski preuzima iz kasne antike, dakle nema još u prvoj romanici precizno klesane kamene blokove
tipične za zrelu romaniku. Ono što se uvodi su svodovi, ne sam u kriptama ko u ranijim stoljećima
(Katedrala u Akvileji npr, kripta Novigradske katedrale isto). Kombiniraju se stubovi il križni nosači koji
zamijenjuju stup s kapitelom. Također je razlika slobodnostojeći zvonik i baptisterij. Slobodnostojeći
baptisteirj se koristi u kasnoj antici, no sad se ponavlja kasnoantički model samostojećih baptisterija preko
alpa kolko kužim? Zvonici su bili vezani uz strukturu bazilike do sad, u Italiji oko 1000. se javljaju
campanili tipični upravo za Italiju. Ti kampanili se tolko dobro uklapaju da se brijalo dosta da su oni
ranokršćanska invencija, al eto ipak ne.

Iz S Italije kreće i artikulacija vanjskog oplošja. Kad govorimo o europskom prostoru bazilike nisu imale
vanjsku dekoraciju, eventualno su bili plitki slijepi lukovi oko prozorskih otvora, vanjska opna je bila

40
dosta neutralna. Sada se obraća pažnja na vanjsko oplošje time da se ona dekorira, da se na nju stavlja
skulptura. Prvo dekorativni elementi, a s vremenom i skulptura. Sve te inovacije se mogu vidjet u
primjerima arh. oko 1000. i koji će se javljat svi simultano u jednom spomeniku i moć ćemo govori o
ranoromaničkoj arhitekturi. Ishodište te arhitekture su lombardski majstori koji su putujući po Italiji širili
taj ukus diljem mediterana, a kasnije i preko Alpi.

-jaka kasnoantička tradicija i elementi "prve romanike"

"Prva romanika/Prva romanička umjetnost":

-J. Puig i Cadafalch
-zapadni dio Mediterana – umjetnost različita od predromaničke
-priklesani lomljenac i manji komadi kamena – imitacija cigle
-svođenje – križni i bačvasti svod (kripte, prezbiterij, bočni brodovi)
-središnji brod se još ne nadsvođuje
-stupovi zamjenjeni stupcima i križnim nosačima
-slobodnostojeći zvonici i baptisteriji (sj. Italija)
-artikulacija vanjskog plašta – "lombardske slijepe/viseće arkade"
-izlazak skulpture na pročelje
-Lombardija ishodište inovacija
-magistri comacini – putujući majstori širili tehnike gradnje
-romanika kao obnova ranokršćanske tradicije – teži se imitaciji ranokršćanskog prostora
-stupovi i kapiteli kao spolije

SV. PETAR, SAN PIERO A GRADO, kraj Pise, 10-12.st.

-kasno antička tradicija (današnja imala ka prethodnicu) – pregrađivana
-u tom mjestu se sv. Petar iskrcao brodom
-ka elementi: otvoreno drveno krovište, velika polukružna apsida, veliki trijumfalni luk,
trobrodna bazilika na stupovima, kapiteli spolije
-temelji crkve 4/5.st. - vidljivi izvana
-raščlamba zida lezenama, polikromija, prozori maleni i rijetko raspoređeni
-kontraapsida i stupnjevani viseći lukovi iz 12.st
-gotičke freske u eksterijeru
-trijumfalni luk se stupnjevito uvlači – 11.st.

41
San Piero a Grado (10. - 12. st.) navodno mjesto di se sv. Petar iskrco iz barke. Ugl ova bazilika građena
do 2/2 10.st. je nadograđivana do 12.st. Prozorska zona doduše odudara od tog modela, nema tolka
količina svjetla. Igra plastičnih masa na susretu broda/apside di se profilira spoj apside i glavnog broda
odaje, kroz srv. se sve više naglašava to razmeđe i naglašuje se korni prostor. Zidovi su još tanki tu i ima
spolija iz 4., 6. st..., svejedno. Korištene su spolije slobodno da se dobi živa slika plastičke dekoracije.
Crkva je ranija u temeljima i to se vidi sam na prostoru apside i bočnih zidova. Vide se 3 apside izgrađene
u srv., al je bitno razlikovat dekoraciju iz prve romanike s npr. slijepim lukovima za razliku od višestruko
profiliranih slijepih lukova i višestruko profiliranih doprozornika koji govore o zreloj romanici što nam
govori o zreloj romanici 12.st. Plitke lezene su zanimljiv način raščlambe zidne plohe. Kontraapsida je
nastala u pregradnji u 12.st. isto

SAN PIETRO IN AGLIATE, Lombardija, 875?-10/11.st.

-priklesani lomljenac (kasna antika koristi ciglu)
-pleterna ornamentika – nesigurna za dataciju (korištenje 8-11.st.)
-ako je in situ u ekterijeru mora biti 11.st. (izlazak skulpture)
-plitke niše u eksterijeru (dekorativna i konstruktivna uloga)
-plitke lezene, prozori kripte, povišeno svetište, debeli zidovi, produbljeno svetište,
nadsvođeni traveji ispred svetišta
-dvoranska kripta – križni svod (skromna dekoracija)
-slobodnostojeći baptisterij – način gradnje, raščlamba zida arkadama i nišama, uski prozori
sa špaletama

42
San Pietro in Agliate je tako crkva s kraja 9. st. zbog pleternih dovratnika što je upitno, al ajd. Na začelju
tu vidimo te inovacije, npr. rasteretne niše, male niše ispod krovišta koje imaju dekorativnu i rasteretnu
funkciju. Druga stvar je artikulacija zidne plohe plitkim lezenama, a osim toga javlja se i polikromija u
okvirima prozora te polikromija okvira prozora kripte. Naglašava se prostor kripte na van i ti prozori se
isto naznačuju na van dekorativnim elementima. U interijeru vidimo produbljivanje kornog prostora,
prostor susreta gl. broda i apside postat će sve značajniji i sve će se više artikulirat o. 1000. Jedno od
objašnjenja za bačvasti svod je akustika, kao da je tim pojačana akustika, ali je i snizio krov
omogučavajući bolje zadržavanje topline. Po tlocrtu vidimo kasnoantičku tradiciju, al po svetištu i
apsidama i koru vidimo da nije kasna antika. Kapiteli su spolije makar ima originalnih. Kriptai ma
imitacije korintskog kapitela. Slobodnostojeći baptisterij znamo da nije iz 6. st. prema rasteretnim nišama,
slijepim lukovima, naglašenim okvirom te uski i duboki prozori. To znači da je zidna masa deblja i rade se
špaletirani prozori. Prozorski otvor je širi, a prema unutrašnjosti uži. Takvi prozori primaju više svjetlosti
koja je jasno usmjerena. Rade se prozoru špalete da kod pomicanja Sunca što dulje zraka svjetlosti
upadala u prostor, al onda se omogućava mali ulaz svjetlosti.

SAN VICENZO A GALLIANO, CANTU, Lombardija, 1007.

-obnova ranokršćanske iz 5.st.
-apsida sa slijepim arkadama – bila oslikana
-dvoranska kripta – relikvije Adeodatusa
-izgubila jedan brod
-prozori se prorijeđuju – svaki drugi se zatvara
-rombovi između prozora
-oslikavanje kripta u predromanici i romanici – rijetke sačuvane
-slobodnostojeći baptisterij – početak 11.st.
-iznutra galerija kojoj se ne zna funkcija (nema u kasnoj antici)

43
San Vincenzo a Galliano, isto ranokršćanska bazlika obnavljana oko 1000., jasno datirana jer je
zabilježeno ime osobe koja ga je obnavljala tj. oslikavala što je Aribertus koji se dao prikazat kao
donatora. Primjećujemo plitke slijepe niše (ne lukove) koji idu kroz visinu apside što je tipično za oko
1000. To je opet jednostavna trobrodna bazilika, no s prozorima koji su manje i rijeđe raspoređeni te zbog
povišenog svetišta vidimo da je crkva imala kriptu. Kripta je izgrađena o.1000. za kriptu sv. Adeodatusa s
kapitelima s mesnatim listovima. Ovdje se unutra na van prošitruje prozor s čim dobijamo još manje
svjetlosti, kosinom se malo svjetlosti nastoji raspršiti prema podu. Baptisterij je centralnog četverolisnog
tlocrta, klasik, no unikatan je po tom što ima unutra nosače i ima galerijski prostor. Tu su nađeni
bazamenti 3 oltara. Galerijski je prostor imao liturgijsku funkciju i još uvijek ne znamo čemu prostor gore
može služit.

SANTA MARIA MAGGIORE, LOMELLO, Lombardija, 1025.

-koloristički efekt – cigla
-viseće arkade, naglašavanje prozorskih otvora, niše
-slobodnostojeći baptisterij – romboidne dekoracije
-upisani transept sa 3 apside
-duboki kor
-inovacije u interijeru:
-dijafragmatski lukovi sa biforama – podjela prostora
-lukovi lagano potkovasti sa dodatnom profilacijom
-dekorativne plitke lezene (svaka druga spaja dijafragmatske lukove)
-nosači: dva spojena polustupa + kubični kapiteli
-križni svodovi u bočnim brodovima

44
Santa Maria Maggiore u Lomellu sažima to sve te donosi nove stvari o.1025., blizu 1030ih tj. perioda za
koje se vide ozbiljnije transformacije u arhitekturi i možemo govori tad o ranoj romanici ko stilu. Tu je
nekoliko slijepih lukova povezanih lezenama, slobodnostojeći baptisterij s plitkim nišama. Ima niz stvari
koje smo vidjeli, ipak posebno je zanimljiv interijer. Prvo stupovi nisu jednostavni, već su središnji
pravokutni nosači s priljepljenih 2 polustupa koji se izmjenjuju sa stubovima. Nadalje zadržava se drveni
strop, no unutrašnjost je ritmizirana dijafragmatskim lukovima koji potenciraju ritam kretanja prema
svetištu, no unutrašnjost dijele te segmente modularno. Imamo bifore koje služe protoku svjetlosti, no
kako sustav još nije dosljedno izveden vidimo lezene koje se nadovezuju na dijafragmatske lukove, i one
koje ne završavaju nigdje. Tu nema spolija, već kubični kapiteli koji se tu javljaju prvi puta u talijanskoj
arh., a bit će tipični za romaniku. Također križni svodovi u bočnim brodovima su bitni. Svi elementi su se
javljali ranije, al ovdje se konačno svi javljaju na okupu s elementima vanjske dekoracije. Organizacija
svetišta više nema jednostavnu organizaciju, već patuljasti transept neki. Dodatni korak koji ide prema
jasnom definiranju prostora kora koji će sve više dobit značenje kroz ranu romaniku. Baptisterij tlocrtno
izgleda kasnoantički, al vanjski pristup je nov.

SANTA MARIA ASSUNTA, TORCELLO, Veneto, 1008.

-obnova ranije crkve (632., 826.)
-jaka kasnoantička tradicija 6.st.
-nove tendencije u eksterijeru
-visoki kasniji kampanil
-interijer: imitacija kasne antike (mramor, puno spolija, mramorne oplate, mozaici u apsidi i
Z zidu)
-utjecaji Bizanta
-izduženo svetište

Što se tiče drugih područja, iz Veneta možemo vidjet više tradicionalnosti. Santa Maria Assunta u
Torcellu je imala ranokršćansku prethodnicu, no posveta ove koja stoji je iz 1008. U rastvaranju vanjskog
plašta su češći lukovi spojeni s lezenama, što se nadovezuje na one bizantske crkve s plitkim lukovima
spojenim s lezenama. Manje je tu lukova pod strehom. Mozaički je do krajnjih granica ukrašen interijer
(neočuvan), mramorne oplate, opus sectile na podu. Blisko zadržavanje ranokršćanskih/kasnoantičkih
modela, koristi se i mramor s raskošnim kapitelima. U bočnim brodovima vidimo dijafragmatske lukove.
Tlocrt nalikuje ranokršćanskoj bazilici.

Na Santa Maria Assunta Trocellu se vidi apokalipsa, niže se prema tekstu otkrivenja i ima trublje koje se

45
javljaju, prizor s 24 prijestolja s 24 starješine, gore je glavni prikaz Krista. Dolje se vidi i prikaz pakla.
Koristi se i groteska da bi se poslala poruka. Ima i trublje koje sviraju anđeli, pa različiti prizori spomenuti
tu, žena Babilona. Krila su dosta nježna, a zlatna pozadina podiže cijeli prizor. Prazno prijestolje je
povezan s otkrivenjem i povezan s političkom spikom da je Bizant prizno ženu za prijestolje, a zapad se ne
slaže. U centralnom prikazu vidimo bizantskog cara i caricu koji su uz Krista i anđele na Posljednjem
sudu. Svi mozaici su različito datirani. Krist pantokrator se datira u kraj 11.st. Arkanđeli su tu Božanska
garda odjeveni u carsku odjeću. Posljednji sud je oko 1100. donji dio, a gornji 12. Ili 13.st.

KATEDRALA CAORLE, Veneto, 1038.

-na mjestu ranikršćanske
-na pročelju jaki pilastri, kampanil kružnog presjeka
-rana romanika vidljiva na začelju: stupnjevanje zidne profilacije
-izmjena nosača: stupci i stupovi
-prozori maleni i široko razmaknuti
-svetište sa upisanim bočnim apsidama

46
 -kasna antika: korintski kapiteli
-nisu spolije, već interpretacija kasne antike
-impost sa viticama, kapiteli kao akantus spinosa – stilizacija

Katedrala u Caroleu opet na prostoru Veneta pa ima više dugačkih lukova povezanih lezenama,
unutrašnjost ima kombinaciju stupova s kapitelima i stubova, a kapiteli pokazuju jasnu varijaciju na
korintski te par kubičnih kapitela. Listovi su plastičniji u korintskim i puno realističniji pa se datira
kasnije.

SAN GIOVANNI, VIGOLO MARCHESE, Emilia Romagna, 1008.

-crkva benediktinskog samostana
-slobodnostojeći baptisterij – ne zna se potreba funkcije, možda pitanje prestiža
-duboki polustupovi s lukovima

47
KATEDRALA POMPOSA, Emilia Romagna
-benediktinska opatija iz 9.st.
-u 11.st. centar crkvene reforme i intelektualnog života sjevernog Jadrana
-boravi Guido iz Arezza – reformator notnog pisma
-1026. ponovna posveta
-godina zapisana na narteksu (majstor Mazulo – radio dekoraciju)
-1063. kampanil
-bazilika iz 9-11.st., dekoracija iz 11-14.st.
-majstor Mazulo – dekoracije pročelja
-koloristički efekt – različita boja cigle
-motivi: vitice sa ljudskim likom
-u kamenu zoomorfne aplikacije
-"lombardski zvonik"– pravokutni presjek i rastvaranje prema gore
-Campanille del manaci, Saint Ambrogio, Milano, 9st. - najraniji lombardski

Kampanili:
-tipično talijanska tradicija

48
Primjer iz Emilie Romagne je benediktinska opatija u Pomposi, posvećena 1026. Ima tu niza
nadogradnji u unutrašnjosti, no njen vestibul, trijem (vezano za prostor ispred crkve), narteks (vezano za
ranokršćansko sa svojim funkcijama). Bitna je polikromna dekoracija kombinacijom cigli, kamena i
terakotnih pločica koje se umeću ko raznobojne zdjelice, naravno tu je i kamena skulptura koja se aplicira
dodatno s dekorativnim tranzenama (vijencima s bogatim viticama, životinjama i ljudskim likovima). To
je rađeno ko po matrici. Pokazuje se raskoš na vanjštini. Zvonik je iz 1063. te je krajnji izdanak
slobodnostojećih zvonika. Oni mogu imat kružnu formu (Ravenna sa Sant Apolinareima), a pravokutni
zvonik je uvoz s prostora lombardije te se zato zove lombardski zvonik jer se prvi put pojavljuje na Sant
Ambrogio u Milanu. Ukrašen visećim slijepim lukovima te otvorima koja se povećava odozdo prema
gore, od monofra prema kvadriforima. Najraskošniji primjer lombardskog zvonika je u Pomposi... izvan
Lombardije.

Tornjevi na pročelju su drugi element npr. Santa Maria Assunta u Bobbiju, simetrični zvonici uz glavno
pročelje. Vidljiv je i duboki korni prostor s malim apsidama na transeptu. U organizaciji kornih prostora se
preuzima burgundski model.

Primjer iz Friulia je Santa Maria Assunta iz 1031., kasni primjer. Ona je na granici razdoblja o.1000.
Pokazuje izvana jednostavnu dekoraciju lombardskim slijepim lukovima međupovezanim plitkim
lezenama. Prepoznaje se i lomljenac koji je u potpunosti ponovio tlocrt ranosrv. crkava, model sv. Petra u
Rimu. Ostaje se vjerno korintskom kapitelu kao predlošku, ali se taj list izvodi na drugačiji način, to je
prutasto oblikovanje listića, iszo tak se skulpturu oblikuje npr. kosu u ranoromaničkim primjerima.

49
 SAINT APOLLINARE NUOVO i SAINT APOLLINARE IN CLASSE, RAVENNA, oko
1000.
-nije područje Lombardije (Ravenna je u Emilia Romagna)
-među najstarijim sačuvanim zvonicima
-rastvaranje prema gore

Elementi preuzeti iz njemačke i francuske arhitekture:

-Friuli, Emilia Romagna, Piemonte (krajnji sjever)

FRANCUSKA

E sad par primjera iz francuske i njem. arhitekture. Logično da se prvo javljaju najsjevernije. Kontakti s
francuskom su ugl prek benediktinaca koji kontaktiraju s Clunyem i ekipi koja se naseljava na prostor S
Italije te donose specifične oblike u svetištu. Donosi se duboko svetište, ali i avant-nef, predbrod, duboka
struktura prije broda. Nije westwerk, već element iz burgundske arhitekture. Tornjevi na pročelju su drugi
element npr. Santa Maria Assunta u Bobbiju, simetrični zvonici uz glavno pročelje. Vidljiv je i duboki
korni prostor s malim apsidama na transeptu. U organizaciji kornih prostora se preuzima burgundski
model. Samostanska crkva u Fruttuariji isto preuzima burgundske modele jer su tam stolovali
clunyevski benediktinci. Ovdje se opet vidi burgundski model svetišta tj. echelonirano svetište. Napokon
katedrala u Aosti ima isto tornjeve uz svetište, preuzeto od njemačkih modela.

13.12.13

ARHITEKTURA U FRANCUSKOJ

-J.P.Caillet: Geographie des Formes

-najviše inovacija oko 1000. godine
-Kraljevstvo Francuske se nalazilo izvan Svetog Rimskoh Carstva
-Normandija, Burgundija

1. Rješenje Z dijela građevine i pročelja

2. Rješenje I dijela građevine – svetište, kripta
3. Naglašavanje križišta
4. Artikulacija masa u glavnom brodu

1. RJEŠENJE ZAPADNOG DIJELA GRAĐEVINE I PROČELJA

SAINT PIERRE i    NOTRE DAME, JUMIEGES, Normandija

-karolinško nasljeđe
-danas gotička pregradnja

50
Saint Pierre, kraj 10.st.
-romanički kružni lukovi, bifore, nosači
-veliki polukružni luk u 2.etaži – naknadno zazidan
-pretprostor u građevini – platforma za komunikacija s crkvom kroz veliki otvor
-Z portik (porche) – Carlson, 1966., "westwerk"
-ako je westwerk onda se mora koristiti termin reducirani, nije narteks
-galerija/platforma = tribune
-tornjevi sa stubištem
-u portiku – svod u donjoj etaži
-svod i u bočnim brodovina (zbog toga jer su uski) – nisu pravi brodovi već bočni prostori
koji nose galeriju
-jednostavan korintski kapitel – sličnost sa karolinškim iz 9.st.
Notre Dame, 1.pol.11.st.
-dobro sačuvan ulazni portik sa galerijom

SAINT PHILIBERT, TOURNUS, Burgundija, 1025.-50.

-opatijska crkva
-zapadno zdanje s dva tornja
-artikulacija pročelja – elementi prve romanike (slijepe arkade)
-kasniji romanički portal
-brod doživio nekoliko preradnji
-poprečni bačvasti svodovi 1070-1080.
-današnj orgulje dijele crkvu i "narteks"
-do pročelja postoje prekidi u prostoru (nije kontinuiran prostor)
-prostor ispred glavnog broda je samostalan – narteks?
-avant-nef (predbrod), galileja, burgundski narteks (specifično rješenje za Burgundijau, kasnije se širi)
-prostor koji se proteže kroz tri traveja
-donja etaža ostala sačuvana
-gornja etaža: trobrodna, pristup stubištem
-tko je imao pristup kapeli na gornjem katu? Koja joj je funkcija? Kojem kultu je pripadala?
-pristup iz bočnog broda na 2. etažu narteksa
-prozori u bočnim brodovima
51
-prije orgulja nije bio otvor već apsida    - prostor koji samostalno funkcionira (zasebna crkva)
-komunijacija s glavnom crkvom kroz male prozore
-za razliku od westwerka ne komunicira s glavnim brodom (zbog zatvorene apside)

CLUNY II, Burgundija, poč.11.st.

-galileja

Kruger:
-galileja – dvoetažni burgundski narteks koji se javlja isključivo u samostanskim crkvama
-klinijevski običajnik ne spominje funkciju gornje etaže narteksa
-burgundski narteks vs. Westwerk:
-ww: u crkvama različitih funkcija / -bn: isključivo samostanske crkve
-ww: komunikacija s crkvenim brodom / -bn: potpuno odvojena zatvore cjelina, apsida prema
crkvi
-ww: u    njemu drugi najvažniji oltar u crkvi vezan uz sv. Spasitelja, bipolarnost objekta(Centula)
/ -bn: oltar se ne spominje u redovničkim zapisima
-ne može se smatrati da burgundski narteks derivira iz karolinškog westwerka
-Centula: Ecclesia sancti Richarii i Ecclesia sancti Salvatioris

-galileja – naziv prvi put u zapisima Cluny II

-iz običajnika vremena opata Odilona – Liber tramitis
-funkcija: misa za mrtve na Dušni dan 02.11.
-30 misa za pokojnika u 30 dana
-potrebna posebna crkva za mise
-simbolika naziva?
-biblijska galileja u kojoj se Isus nakon uskrsnućća susreće s učenicima
-simbol susreta s Bogom nakon smrti
-donja etaža komunicira s glavnom crkvom – narteks

SAINT-BENOIT-SUR-LOIRE, centralna Francuska, 1020-1070.

-tour-porche (toran portik)
-Tour de Gauzlin – izgrađen u vrijeme opata Gauzlina
-donja etaža: ima ulogu narteksa
-gornja etaža: jako rastvorena (nema dojma privatnosti)
-Kapela sv. Mihovila
-po 3 otvora sa 4 strane
-simbola 12 – 12 vrata za Novi Jeruzalem

52
 -3 apside na istoku
-dekoracija sa apokaliptičnim prizorima, 1080.
-ne zna se ima li toranj sličnosti sa Burgundskim narteksom

2. RJEŠENJE ISTOČNOG DIJELA GRAĐEVINE – SVETIŠTE, KRIPTA

a) karolinški uzori – troapsidalno svetište

SAINT GENEROUX, POITOU, kraj 10.st.

-crkva restaurirana i izgubila izvorini izgled
-trobrodna, troapsidalna crkva
-novost: produbljivanje korskog prostora
-iznad trijumfalnog luka bifore (dovod svjetlosti)

a) karolinški uzori – kripte

SAINT BENIGNE, DIJON, 1011-1018.

-vanjska kripta – rotonda na nekoliko razina
-sve nadsvođene
-sačuvana samo razina prizemlja
-rotonda iza I apside, na S i J tornjevi sa stubištima
-kripta rotonde spojena s donjom crkvom – kripta se proteže tako cijelom građevinom
-istočno od rotonde je troetažna kapela
-Heizt, Conant – "ostwerk"– imitacija Svetog Groba, za uskršnju liturgiju

53
 20.12.13

Rotonda:
-The Rotonda od Sancta Maria in Dijon as Ostwerk, Speculum, 75/2
-rotonda = ostwerk – može funkcionirati kao zasebna građevina
-korištena za marijanske blagdane (Cvjetnica)
-u rotondi BDM se posvećivala palmina grana
-etaže rotonde: 1. Oltar sv. Trojstva
2. Oltar sv. Križa
3. oltari posvećeni mučenicima
-Beate Mariae Rotunda – uzor Panteon (ista posveta)

b) inovacije

-Echelonne – stupnjevanje apsida (apside i na transeptu)

-Cluny II, Saint Pierre-et-Saint-Benoit, Notre Dame
-deambulatorij sa radijalnim kapelama
-Clermont Ferrand, Saint Philibert Tournus
-radijalne kapele služe za smještaj relikvija, ali imaju i konstrktivnu ulogu
-Edson Armi: bačvasti svod deambulatorija apsorbira potisak polukupole
-poprečne bačve radijalnih kapela raspoređuju težinu na zidove radijalnih kapela
-poprečni lukovi ispod bačve deambulatorija kao dodatno olakšanje
-niše na apsidalnom zidu: Sant Eustorgio, Milano
-potpornji u apsidalnom zidu stabiliziraju bazu polukalote
-nije samo dekoracija – olakšavanje zida od potiska kupole
-slijepe arkade i ispune na apsidalnom zidu

3. NAGLAŠAVANJE KRIŽIŠTA
-toranj nad križištem

54
-Percey les Forges, Saint Martin de Chapaize

4. ARTIKULACIJA MASA U GLAVNOM BRODU

-unutrašnji prostor – quadratum populi
-Saint Mexine Chinon
-pravokutni stupci
-mogu biti dodatno pojačani polustupovima

BIZANTSKA ARHITEKTURA

5 tipova crkava. Duga tradicija, o.1000. je period vladanja 2 dinastije. Makedonska renesans je od 867.-
1204. i to je tzv. Makedonska renesansa, doba umjetničkog, ekonomskog i kulturnog razvoja. Kommenska
dinastija je nakon Makedonske ugl. Quincunx tip se razvija duže vrijeme i najčešće je. Neki kažu da je tip
nastao u provincijama pa došo u prijestolnici, neki govore sličnosti s iranskom il armenijskog arh. Tlocrt
kvadratnog centralnog prostora s oblikom grčkog križa, centralni prostor na 9 traveja i centralno sužavanje
masa ga karakterizira. Myrelaion je primjer iz 920., ima u centru kupola koja je flankirana 4 bačvastih
traveja i to čini 4 kraka grčkog križa. Kupola stoji na 4 nosača koji dijele prostor na 9 dijelova. Kupolni
dijelovi su niži. Bočni traveji su viši od ugaonih. Na Z je nartekst, u nekim slučajevima su tu bočne
kapele. Hosios Lukas je primjer iz 10.st. Opet centalni kvadratni prostor, grčki križ, kupola i ugaoni traveji
križno svođeni.

Tip crkve s oktogonalnom kupolom je npr. Nea Moni u Chiosu. Središnji prostor je širok, glavni prostor u
obliku kvadrata te ima 8 nosača koj idrže kupolu, a nalaze se tu i pandantivi koji formiraju kružnu osnovu
Oktogonalna kupola+tlocrt grčkog križa je najimpresivniji tip, a najpoznatiji primjer je Katholikon di ima
oktogonalna kupola na trompama, al su na uglovima nosači oblika L. Sa svake strane su traveji, a I krak
završava apsidom. Te bočne kapele su križno svođene i imale su zasebne male kupole.
Bazilikalni tip je najraniji, nastao na rimskom modelu, al se 5st nije koristio i tek u kasnom 9.st. izvirio te
je najpopularniji u provincijama npr. Bugarska, SI Grčka i Srbija. Bačvasto svođene, drveno krovište,
niski brodovi i široki lukovi. Hagia Sofia u Izniku je primjer.
Zadnji tip je troapsidalna crkva s primjerom Megisti Lavra i Katholikona. Primjer quintcuxa (cross and
square) proširen na 3 apside. Pjevala se liturgija u tom prostoru. Kupola stoji na nepravilnim nosačima

Cross in square je prevedivo u “locrt križa u kvadratu”. Crkva s oktogonalnom kupolom je bolje kao
oktogonalna jezgra s kupolom/kupola na oktogonalnoj osnovi. Troapsidalna crkva je trokonhna crkva.

ZIDNO SLIKARSTVO U ITALIJI I U NJEMAČKOJ

NJEMAČKA

Zidno slikarstvo je najviše očuvano na sjeveru Italije, ali ima ga i na području Njemačke. Slikarstvo oko
god. 1000 je poznatije u iluminiranim rukopisima te stilski razvoj otonskog i postotonskog slikarstva
možemo razmatrati prvenstveno iz rukopisa. Ipak ta je veza između zidnog slikarstva i ilustriranih
rukopisa opravdana jer nemamo dovoljno primjera zidnog slikarstva pa se u ovom slučaju služimo
metodom kompariracije zidnog slikarstva sa iluminiranacijama da bismo uspostavili njihov stilski tijek,
55
prepoznali škole itd.

U Njemačkoj je zidno slikarstvo sačuvano dovoljno dobro (u smislu da nije tek u fragmentima) u Fuldi i
Reichenau. U Bavarskoj je bilo najviše iluminatorskih škola koje su ujedno bile najkvalitetnije, a ondje
spada i Reichenau. Tamo su se obrazovali i fresko-slikari. Postoji međutim teza da Reichenau zapravo nije
imao snažnu umjetničku školu, već da se ti rukopisi moraju smjestiti u Trier kao u centar njihove
proizvodnje. Posljednjih godina se ipak vraća mišljenje da je umjetnički centar bio Reichenau, bez obzira
na to što je se radi o nešto manjem i donekle izoliranom samostanu.

Samostan u Reichenauu postoji od 8. st. i imo je prvi procvat u vrijeme Blada, karolinga u doba Karla
Velikog. Vrhunac je doživio za opata Berna. Male freske su sačuvane u crkvi. Sankt Georg u Oberzellu
(Bondsee). Oko 1000. je pregrađena, pretvorena u troobrodnu baziliku. Postalo je duboko svetište u
nekom trenu. Dobila bočne apside i jednu malu kapelu za ulaz, vestibul. Bila je tu i gornja etaža sa sv.
Mihaelom. To je kratka bazilika, no ona je bila raskošno ukrašena, bili najbolji majstori to radili. Ona je
ukrašavana u 3 zone. U gornjoj zoni između prozora (preslikana dosta) su prikazi proroka/svetaca.
Najvažnija središnja zona s prikazima iz Kristova života i njegovih čuda (karakteristično za tad) i na kraju
perspektivni meandar koji će postati, tako reći, zaštitni znak za Reichenau, ali i općenito za umjetnost oko
1000. U donjoj zoni su medaljoni još sa slikama opata, ali preslikani su pa ih ne brojimo.

Ikonografski ciklus bavi se temom Kristova života i njegovom Božanskom prirodom, s dodatkom
Navještenja koji je možda raniji primjer smještanja tog na trijumfalni luk gdje je Marija s jedne, a Gabrijel
s druge strane. Sva ikonografija je usmjerena na Krista kao čudotvorca. Opsjednuti Gerazenac je npr.
primjer, neki lik kojeg su opsjedali duhovi pa ga Krist izlječuje i oni odlaze u svinje koje bježe.
Jednostavno je, s jedne strane Krist, s druge lik i svinje koje opsjednute bježe prema jezeru. U pozadini
simbolički prikaz grada, kućice unutar zidina što je tipično za rukopise, nema tendencije da se grad
prikaže realno. Arhitektura isto sam kulisno okružuje prikaz, nema ona monumentalnost il perspektivu, to
je sam tu da se nanači arh. koja popunjava prostor. To je isto česti element Otona. Pozadina s različitim
trakama boja isto se uvriježilo za Otona, a u romaničkom će doć do vrhunca jer se gubi podsjećanje na
realni likovni prostor, ima i dalje iluzije prostora. Princip atmosferske perspektive, ono što je bliže je
toplije, dalj ehladnije.

56
Perspektivni meandar. Želja za perspektivom se ispunjava u meandrima, ali u slici dominira plošnost
tipična za otonsku umjetnost. Također svi prikazi imaju natpise i pomažu da se pročita o kojoj se slici radi.
Izlječenje oboljelog od vodene bolesti. Opet je naglašen Isus kulisnim jednostavnim okvirom, donosi mu
se bolesnik naturalistički prikazan, razodjeven da se vidi njegovo bolesno tijelo. Opet imamo figure gesta.
Drama se događa između tih prstiju. Uskrsnuće sina Udovice iz Naina ima sad majku koja moli i sin je na
nosilima. Svaki prikaz je jasno odvojen, ima granica između prikaza jasnih, čak djeluje ko da izviru iz
dijela i nisu stali u kadar svi. Uskrsnuće Lazara ima zapadnjački prikaz groba i grobnog mjesta, nema veze
s onim ukopavanjem u stijene. Iza su prisutni svjedoci koji podižu to i drže se za nos da se vidi kao da je
već neko vrijeme mrtav. Uvodi se element pučke priče i to će se često javljat. U smirivanju oluje se Isus 2
puta pokazuje, jednom spava, drugi put smiruje oluju pa imamo gotovo stripovsku priču. Prikazi su dost
sjebani na žalost.

S obzirom na stilske karakteristike su se predlagale razne datacije, danas je uvriježeno 980. To je

kvalitetno makar uništeno na površinskom dijelu. Vide se tamne podslike koje naznačavaju sjene, te bijele
poteze na boji inkarnata, obrisne linije sam naglašavaju crte lica i dijelove odjeće. Kvalitetno slikarstvo
koje danas ne možemo sam tak valorizirat. Teško je za dataciju usporedit s ičim kad nema primjera pa se s
rukopisima poslužilo. Demus je datirao freske krajem 10. st. smatrajući da tu još ima gravitas, ozbiljnost,
težina i korpulentnost figura prepoznatljiva u Codex Egberti. Dakle likovi s lijeva na desno, ima narativni
slijed, u pozadini ima još iluzioniranih prostora. Nakon 1000. se pozadina apstrahira u zlato, likovi postaju
plošniji i apstraktniji, do punog izražaja dolazi Flachenkunst. Demus je bio u pravu, i novija istraživanja
govore da bi trebalo tad biti.

Sv. Silvestar u Goldbachu ima slabije sačuvane slike, ali se možda radi o istim slikarima il modelima.
Blizu je Reichenaua u malenoj kapeli. Kapela potječe iz 9. st., a oslikavana je i 9. i 10. st. Teško je
razlučiti sve te slojeve, no likove apostola u svetištu moguće je prepoznati. Ima karakteristika zajedničkih
s ovim, monumentalne bordure, likovi koji kao da sjede, pozadina koja se nastoji prikazat u iluziji dubine
od toplijih prema hladnijim, sličan kolorit apostolskih odjeća, ima i na boičnim zidovima trijumfalnog
luka. Prepoznaje se Isus kako podiže ruku, slično kao na prikazu Smirivanje oluje iz Reichenaua. Po
nekim detaljima vidimo da je prikazana arhitektura ista, kulisna, jednostavna, neskraćena u nijansama od
bijelog do tamnocrvenog od nijansa ružičaste, što je dosta tipično, kao i kolorit, način sugerirnja pozadina
itd.

57
Fulda-Neuenberg, crkva sv. Andrije, posvećena 1023., je u kripti dobila oslik 1025. - 40. Tridesetak smo
godina od Reichenaua. Prikazana su 22 anđela raspoređenih po svodovima kripte. Pozadine više nema,
skroz je apstrahirana. Ono što se dogodilo s iluminiranim rukopisima da se apstrahirala pozadina u zlatnu,
tak se tu dogodilo s bijelom. Likovi anđela su izgubili tijelesnost, oplošnjeni su. Tipičan kolorit isto.

ITALIJA

Više je sačuvanih primjera u Italiji. Iako se radi o otonskom dobu, radi se o lokalnoj školi. Baptisterij u
Novari jedan od ranijih primjera, oktogonalnog oblika i dobio je dogradnju u razdoblju oko 1000. Tu je
dobio fresko oslik, od kojeg je malo ostalo sačuvano, no ima scene iz Apokalipse 993-1032.

58
Apsidalni oslik crkve San Vincenzo Galliano, Cantu (Como) je vrlo dobar primjer, crkva pregrađena u
ovo doba s novim baptisterijem. To je sve program obnove koju je podigao Aribertus. Pa se vidi i njega,
pa dvoranska kripta... Aribertus se dao naslikat na apsidalnom zidu za razliku od onih koji se slikaju uz
svece, on se spustio na nižu razinu, na apsidalnom zidu. Klasik, on s modelom crkve.

Središnji prikaz je zanimljiviji di imamo Krista koji je uspravan, drži knjigu, ima dignutu desnu ruku
(pozdrav, obraćanje, oratoris). To može bit ponovni Kristov dolazak s istim prikazom Krista koji silazi iz
nebesa. Ipak ovo je drugačije. Mandorla je inovacija koja se počinje upotrebljavat od ovog vremena, no ak
pogledamo akvarel di je bio bolje sačuvan prikaz vidimo arkanđele s Petitio i Postulatio. Je li to
apokaliptična Ezekielova vizija? Pastor ovium bonus je čitljiv, prisutna je jaka i hijerarhizacija, Isus
prikazan 2 put veći od arkanđela i 4 put od svetaca. Ak zbrojimo sve elemente vidimo 2 proroka koji nisu
vezani uz Apokalipsi. Peticio et Postulatio su elementi koji se koriste u obrani na sudu. Ovo je u biti vizija
o vlastitom spasu, priča o predaje duše Bogu, Aribertus daruje svoju dušu Bogu i nastoji to prikazat kao
program spašenja, ne suđenja. To je individualni ikonografski program koji odgovara spremljenim oko
1000. Na licima ćemo primjetit sličnosti s Reichenau - krupne oči, naglašene sjene kao podočnjaci,
naglašene sivkasto-zelenkaste sjene... pokazuje se bliska interpretacija. Ipak primijećujemo puno veću
voluminaznost, bliskost oblikovanja antici dakle korpulentnost nego da su izgubili voluminoznost. Vjv je
riječ o milanskoj školi.

59
U Aosti, San Pietro ed Orso, su primjeri jako dobro sačuvani, iznad svoda ima stari oslik 990.-1025.
Bitna razlika u odnosu na Galliano je da se radi o tradicionalnijem slikarstvu, jednostavniji način slikanja.
Prikaz vezan uz Apokalipsu, Kristološki ciklus. Nema te ekspresije u licima, nema te individualizacije, ko
naivni crtež su tipizirana s grubim obrisima. To je u biti ta druga škola. U katedrali je vjv ista škola sa
sličnim prikazima, ali mnogo kvalitetnija. Sv. Evanđelist u Efezu; Sv. Jakov osuđen na smrt u Jeruzalemu;
Smirivanje oluje.

60
Akvilejska katedrala je bitna, još od 313. je ima, čuvanu mozaički podovi preko svih pregradnji do 8. st.
Akvileja ima 2 patrijarha, jedan u Gradu i drugi u Akvileju (drugi vezan za Langobarde). Kome pripada taj
prestiž? To rivalstvo koji je poečelo u 7. st. te je trajao do godine 1000. te se pokazuje na freskama koje se
datiraju 1031. Druga stvar je odnos u vidu Reichskirchen sistema. Patrijarh Poppo se daje slikati u apsidi
zajedno s Marijom, Isusom i svecima. Time pokazuje kolko si daje na značaju, ima aureolu i model crkve
u ruci te je hijerarhijska perspektiva manji od svetaca.

U apsidi je Marija na prijestolju s Kristom u mandorli s tetramorfom. Da se Mariji daje takav status na
prijestolju je novo početkom 11. st. i nešto što govori o važnosti Marije općenito. U likovima svetaca
prepoznajemo tendencije da se pozicionira kao Akvilejski patrijarh. Ako čitamo veće likove jasno nam je
neš. Sv. Marko je pozvan u Akvileju kako bi pronašao sv. Hermagoru, vodi ga tamo i on postaje prvi
biskup koji je tu s đakonom. Drugi biskup je sv. Hilarije i tu Poppon poručuje da Akvileja ima apostolske
korijene, Akvileja ima vezu s Rimom i sv. Petrom. Sv. Eufemija je ovdje koja je ta konkurencija u Gradu,
no očito kao mi imamo pravo na to, a ne Venecija. Poppo je bio prvi prekoalpski patrijarh poslan od strane
cara da vrati njen sjaj i da se poziva na korijene biskupije. Prikazan je Popon s nekim lokalnim vojvodom i
carom Henrikom II, a i kasnijim vladarima. Nespretno su prikazani, tipa cara Konrada II se nije moglo
prikazat jednako velke ko svetce pa ga je prikazao ko da lebdi ovdje. Carica Gisela neš manje lebdi i

61
manji Henrik III ovdje. Činjenica da se tu prikazuju popovi i carska obitelj je ilustracija Reichenkirche.
Vidi se od kog je poslan, koja mu je intencija itd. Demus je pretpostavio da je to neki slabiji primjer jer je
nije vidio restauriranu, majstori su uistinu vrhunski, vjeroajtno talijanski slikar.

SVETI MARTIN U LOVREČU PAZENATIČKOM

Sv Martin u sv. Lovreču Pazenatičkom, zna se da je u 11.st., al se većinski nije istraživala. Maraković se u
okviru doktorata bavila njegovim freskama, a kasnije je još više istraživala. Spomenik je u rangu
talijanskih spomenika ogo godine 1000. i može nam poslužit ko lokalnu studiju slučaja da nam bude
usmjerenje kako istraživat jedan spomenik Istarske gradine su naselja koja su zadržala gradinsku strukturu
koncentričnog nizanja stambenih objekata od vrha prema dolje. Sv Lovreč Pazenatički je jedan takav, vjv
je tu bilo prapovijesno naselje. Smatralo se da je to bilo u feudu porečkog biskupa pa je bio zaključak da je
on gradio tu crkvu jelte. Danas kad vidimo tlocrt kastruma možemo uočit dosta toga.

Crkva je izgrađena izvan ranosrv. zidina grada te je prislonjena na zidine, oduvijek je funkcioniro južni
ulaz u crkvu. Riječ je o monumentalnoj trobrodnoj bazilici, proporcionalno premonumentalna za veličinu
kastruma. Neobično je da je ovo tu izgrađeno izvan gradskih zidana naknadno opaana još jednim krugom
zidina. Uz zidine je tu bila gradska palača koja je srušena 1836., a nakon tog je crkva dobila pročelje koja
baš i nije najsretnije riješenje. Klasicistički, dosta suho pročelje koja kulisno prekriva tu srv. crkvu otkrivši
trg ispred nje. Znamo da je postojao prolaz između palače i crkve i u gornjem dijelu je bio prozor koji se
otvarao crkvi. To sve upučuje da je crkva bila vezana uz gradsku palaču i da je morala bit vezana uz
lokalne predstavnike vlasti i vjv se koristila za neke svećanosti, potpisivanje darovnica i dokumenata što je
također zapisano. Kandler je bio napiso da je starija i savršenija bazilika od porečke.... nije, ali vidimo da
je ekipa bila fascinirana njome. To je onaj internacionalni tip ranoromaničke trobrodne bazilike s 3 apside,
a ističe se svojom veličinom.

Postavlja se pitanje onda tko je izgradio to, tko je bio vlasnik kastruma. Roberti i Marušić su istraživali
kastrum. Roberti tvrdi da je izgrađen nakon 983. godine. S obzirom da je Istra bila pod SRC za područje
Istre su vezane razne darovnice Otona kojima su oni dodjeljivali posjede crkve. Činjenica da se taj posjed
ne spominje u darovnici, Roberti se sjetio da je to novoizgrađeni kastrum, nakon 983., koji je trebao biti
uporište porečke crkve. Marušić s druge strane pokazuje da je kastrum raniji po strukturi ziđa i načinima
gradnje. Sam pejzaž i samo mjesto di se nalazi sv. Lovreč, na križištu rimskih prometnica, pokazuje nam
da je nemoguće da je taj položaj bio neiskorišten do 983. To nam pokazuje da je ipak starije, al je tim
čudnije zaš se ne spominje u darovnicama Otona II.

Za početak s našim istraživanjem se uvijek treba krenut od samog objekta. Izvana bez obzira na kasnije
nadogradnje prepoznajemo tipične elemente za arhitekturu oko godine 1000. poput slijepih niša, tih plitkih
lukova. In situ prozorske tranzene pokazuje ornament pletera trobršksaf koji se od karolinga koristi u Istri
i zadržava se do 1/2 11.st. kao što znamo iz drugih spomenika. Pri južnom trijemu vidimo lapidarij di su se
fragmenti nadograđivali tijekom stoljeća na J zidu. U restauratorskim zahvatima su otkrivene in situ
tranzene s istim ornamentima i jedna jednostavnija. Možemo bit dost sigurni da je riječ o 11.st. Vanjski
zidovi su tijekom stoljeća dobili svoje pregradnje. Interijer nam otkriva dobro oučuvan prostor 11.st.
ranoromaničke bazilike usporediv s prostorima Italije. Apsolutno se podudara opća koncpecija crkava
naslonjena na ranokršćansku i kasnoantičku tradiciju sam što se produbljuje svetište zbog liturgije koja se

62
tam odvija. Otvoreno drveno krovište se zadržava, nema svođenja u središnjoj apsidi, prozori su nešto
rahliji s manje osvjetljenja i svjetlo je većinom na svetištu. Kapiteli se oslanjaju na kasnoantičke, ali ih
reinterpretiraju. Kapiteli su jednostavni, pripadaju palmetnom tipu jer nemremo prepoznat akantus. Jedan
tip ima lepezaste listove, drugi su prutasto oblikovani i treći su mesnati listovi.

Komparativne primjere možemo tražit na području Akvileje i SI Italije, još uže na području Trsta,
područje Veneta, Friuli itd. To je raspon od 30ih do 70ih 11.st. Najranija crkva tam je akvilejska bazilika
1030ih i znamo kak je izgledala. Ima hrpa spomenika koji pokazuju liniju od akvilejske, al najusporedivija
s našom je katedrala sv. Justa u Trstu, prije 1075. znamo da je napravljena. Ovdej se palmete nižu u 2 reda,
al također otvaraju prostor za male palmetice. Za drugi tip di se dodiruju s listovima palmete, to ćemo nač
komparativni materijal puno širi. Mesnati listovi nalaze komparacije od kasnoantičkog razdoblja pa do
11.st. Skulpturu ko da možemo pozicionirat u 11.st. Samo jedan tip pripada korintskom akantusu, vrlo
stiliziranom tipu. Korintski akantus je bio na prvom, a nasuprotni je zamijenjen pa možemo pretpostavit
da su bila 2 korintska na početku. Uobičajena praksa je bila da se korintski i palmetni kombiniraju na
značajnijim mjestima.

Freske nisu bile detaljno proučene dosta dugo jer su bile prekrivene nanosima prljavštine. Ovdje imamo
kompletno sačuvan oslik J apside i fragmentarno S apside što je iznimno vrijedno za ovo razdoblje. Zbog
toga ovo pripada europskom vrhu, nezaobilazan u razmatranju slikarstva 11.st. u Europi. O tome su pisali
od početka 20.st., no intenzivnije od sredine 20.st. Dobilo se razne osvrte onda, često nespojive. Fučić
kaže da se javlja bizantska svetačka tipologija, al je suštinski otonsko. Kaže da su benediktinski slikari. On
nikad ne elaborira kaj je bizantska svetačka tipologija lol. Perčić kaže da se javlja bizantska odjeća, a i
Bergamini i Tavano isto govore o tome. Da bi vidli što je točno, trebamo krenut od ikonografije. U apsidi
je Krist okružen dvojicom arkanđela s kasnoantičkim korijenom i ponavlja se kroz rani srv. Ispod se radi
o 4 svetca simetrično raspoređenim oko onog prozora. Postavljeni su frontalno i uklapaju se u onaj
flechentype u umjetnosti, pojačano i dekorativnim prugama iznad glava. Ikonografski vidimo da je riječ o
mladolikom svecu i 3 starija s bradama. Najlijeviji ima plašt bez bijelog pojasa. To je nadbiskupski palij,
to po tradiciji mogu nosit i kasnoantički biskupi. Time su nam ovi likovi označeni ko sv. biskupi.
Najlijeviji je dakle đakon što znamo po oznaci knjige.

Ak se dotaknemo da nose bizantsku odjeću, vidjet ćemo da to nije točno. Bizantski tipovi ne nose
dalmaticu, imaju enherion itd. Ne trebamo znat te detalje, al pri detaljnoj analizi ova je liturgijska odjeća
tipično zapadnjačka. Dalmatika je obilježje isključivo Z liturgijskog kruga, tunica alba dolje isto tipična,
palij i manipul koji drže itd. Dapače odjeća se poklapa s onim što se može vidjet u italiji. Ipak u smislu
bizantske tipologije def je slična tonzura. Nekima je obrijano tijeme, tzv. tonzura sv. Petra, a tonzura sv.
Pavla je brijanje cijelog prednjeg dijela. Tonzura sv. pavla je tipična za istok, a sv. Petra za zapad. Dakle tu
vidimo te neke istočnjačke karakteristike. U S apsidi vidimo samo fragmentarne freske koje nisu
strapirane makar je to kasniji oslik. Zašto? Jer su donji slojevi otučeni na žalost. U gornjoj zoni vidimo
bradatog lika okrenutog prema ko nekom ciboriju, a s druge strane neki ko da komunicira s njim.    S te
strane je neki treći lik koji je izvan komunikacije. Natpis iznad apside posvećuje Mariji apsidu pa je Perčić
pretpostavila da se radi o navještenju.

Ima više smisla da je ovo Zaharijeva služba, naovještanje rođenja Ivana Krstitelja kad anđeo Zahariji
usred liturgijske službe koja se nad oltarom događa donosi vijest da će dobiti sina. Taj kult je bio
popularan oko godine 1000., ima tog u brojnim iluminacijama kad je taj kult bio prilično popularan. Sv.
Zaharija je imao veze s Marijom pa ima smisla. Talijanski istraživači povezuju to s akvilejskom

63
katedralom i to jeeee istina kao da su usporedive, međutim po mnogo čemu su različite i provincijalniji
rad od Akvileje. Likovi su frontalno skroz, difuzionalnija lica, likovi nisu tolko izraženih pokreta te je
kolorit bitno drugačiji, ima dekorativni element prugica i cik-cak trakica koji oplošnjuju pozadinu.
Također su lica u sv. Lovreču sumarnije nego ekspresivnot Akvileje iako ostaju izražajne oči, izduženi
nosevi i to karakteristično za bizantizme 11.st. Po općem dojmu ćemo lovrečke freske. Ak skužimo da je
kolorit tipičan otonskom slikarstvu više skužim oda ovo pripada više prekoalpskoj tradiciji. Freske u
Goldbarchu i Fuldi više s tim flechenkunstom podsjećaju, u konačnici i način slikanja lica. Sve do sitnih
biljnih motiva koji se vide u iluminiranim manuskriptima ipak se više upućuje na prekoalpskom. Po
općem dojmu ovo je def Z kultura usporediva s otonskim i postotonskim iluminacijama između 1010ih do
1040ih.

Ima stilskih nedosljednosti, vjv rezultat lokalnih brija. Primjećujemo voluminozne draperije likova u
apsidi. Skroz različito od plošnih draperija u apsidi. Tipologija lica je btina, izraz Krista pantokratora te
lice jednog svetca. Tipično je za bizantsku tipologiju. Strogi pogled uzdignutih obrva, izduženi nosevi i u
kutevima podignute obrve jesu zaista bizantska spika. Onda možemo zaključit možda da je bilo važno da
podsjećaju na I svetce, al s druge strane nas to podsjeća na otonski Egbertov psaltir. Slikar je roko prema
poznatim predlošcima. Upravo je salzburški slikarski krug bio poznat po preuzimanju svetaca i bizantskih
predložaka. Bez sumnje se radi o postotonskom slikarskom krugu i vjv primarno s komparacija
iluminiranih rukopisa to se čini po onom malo što nam je poznato salzburški slikarski krug 11.st.
Uvjerljivija komparacija nego s Akvilejom.

Baptisterij u Concordiji krajem 11.st. su slikani slični svetci sve do zatamljenja na obrazima. Za
Concordiju se zna da su salzburška škola to slikali. Drugim riječima salzburški slikarski krug je bio jači
neg što smo do sad mislili. Skroz je moguće da ovdje imamo lokalnu vlast koji su povezani s Bavarskom,
moguće je da su i slikari došli od tam. Sigurno je da slikari nisu obrazovani u Istri, ona tad nema lokalnu
slikarsku školu, a ono što znamo je daleko provincijalnije. Zaključci su da je riječ o južnonjemačkom
slikarskom krugu, vjv Salzburg i Seon, da je riječ o eklektičnoj školi s različitim obrascima, vidi se
bizantizam, majstori koji rade skulpturu su domaći, a majstori za freske uvezeni (neobično). Datacija 2/2
1.st., sigurno nakon 1030. i prije 1070ih. Važno je da je tad u Istri fakat bio umjetnički uzlet, 1040ih se
gradi crkva sv. Mihovila... to je razdoblje kad lokalna aristokracija financira crkvene objekte, opemu i
dokazuje da je Istra bila uklopljena u veliko područje SRC po istom reichskirchensystema. Istra je
uklopljena u SRC na političkoj razini (feudalci povezani s J njemačkom), na crkvenoj (postavljen biskup)
i umjetničkoj (jasno reflektiranje umjetničkih tendencija).

Ima fragment pluteja s likom anđela u pozi orans s prutastim oblikovanjem što možemo nadodat korpusu
kapitela te se može povezat sa skulpturom u Dalmaciji od tad. Naposljetku naručitelj tko je? Sad dolazi
dio posla više od povjesničara. Nakon toga se zagrebe u povijesne izvore i proba nač što doznajemo iz
izvora o crkvi, tražiš di se spominje Castrum Sancti Laurentii. Ne spominje se među posjedima porečke
crkve ni u darovnici ni u kasnijim dokumentima. Tek u 1178. se potvrđuje porečkom biskupu od pape
ingerencija na ovoj crkvi. U brojnim dokumentima kojima se potvrđuju posjedi nema kastruma. Ali
spominje se u darovnici biskupa Engilmara i da ima neka cesta pored 1030. Zašto se ne spominje u drugim
darovnicama onda? Spominje se u 12. i 13.st. u kontekstu neke presude koje su istarski grofovi donijeli.
Zaključak je da nije posjed porečkih biskupa, već grofova kojim aje pripadao i castrum Calisedo. Tad je
Istra bila u vlasništvu neke njemačke obitelji i vrlo je logično da je obnavljan Castrum sv. Lovreč s novom
crkvom u trenutku kad je Istra na strani SRC i grofovi iz obitelji Weimar su bliski carevima i Istra se

64
osamostaljuje u grofoviju i postaje politički snažna.

65