Povijest krajolika

Krajolik je umjetnički prikaz prirode, u širem smislu vanjskog prostora.

Proširena definicija: Pojam krajolik odnosi se na tip likovnog predstavljanja u kojem je prirodni

ambijent subjekt ili djeluje značajnije od figura u slici.

Krajolik je bio podređena umjetnička tema kroz mnoga stoljeća zapadne civilizacije. To možemo
pratiti od antičke Grčke i kroz srednji vijek te renesansu kada je već postignuta visoka razina u
likovnom prikazivanju prirode. Na prijelazu kasnog srednjeg vijeka u renesansu krajolici imaju
dekorativno ili simboličko značenje. Samo neki elementi iz prirode su prikazivani kako bi se prikazao
ambijent. Renesansni humanizam promijenio je odnos prema prirodi prema čulnoj percepciji, ali
krajolik se još nije tretirao kao samostalna tema. U umjetnosti zapadne Europe od 15. st. na dalje
krajolik je postao nezavisna tema likovne umjetnosti, prvo u crtežu i akvarelu, a od 16. stoljeća i u
drugim tehnikama kao što je tempera i ulje na dasci ili platnu. Razvoj krajolika u Nizozemskoj tekao je
od Van Eycka, preko Geertgena tot Sint Jansa, G. Davidsa, J. Boscha, do J. Patinira.  Značajna karika u
razvitku krajolika kao samostalne teme bila je mapa od 44 bakropisa koje je izradio Majstor malih
krajolika (prvi puta otisnuto 1559.)

"Slikarstvo krajolika označava faze naše predodžbe o prirodi" (K. Clark)

U renesansnim pisanim izvorima koji nam govore o prikazivanju prirode kao što je to Leonardov
Traktat o slikarstvu, Leonardo više govori o istraživanju same prirode i pojava u njoj nego o krajoliku.

Podjela na idealni (antički ili herojski) i pastoralni karajolik (rustični ili pitoreskni), je podjela koja
je nastala iz traktata pisanih u 17. st. 

Povijest krajolika nije kontinuirana. Prikazi koji se mogu smatrati krajolicima iz egipatskih
grobova ili pompejanskih ili rimskih fresaka, jer prikazuju stijene, bilje i stabla ne potvrđuju osnovnu
ideju slikarstva krajolika kao predmeta za izdvojenu estetsku kontemplaciju nego su rađeni kao
pozadina za svijet mrtvih ili živih.

U egipatskoj umjetnosti krajolik se rijetko javlja kao samostalni element. Elementi krajolika
vidljivi su u scenama koje predstavljaju akcije ljudi i životinja.

U antičkoj Grčkoj  u geometrijskom razdoblju spirale, vijenci, palmete, akantusi simboliziraju

prirodu. U Kretsko-mikenskoj fazi divlje životinje, cvijeće, ptice. U arhajskoj fazi priroda je najčešće

09. Povijest krajolika - dr. sc. Frano Dulibić

1
pretvorena u bića - satiri, menade, čudovišta kao hobotnice. U klasičnoj fazi elementi stvarnog
pejzaža (Prometej vezan za stijenu). U vrijeme helenizma dolazi do sinteze raznih elemenata.  Za
Pompejansko slikarstvo smatra se da je nastalo kao kopija ranijih helenističkih predložaka -posebno
zanimljiva druga pompejanska faza (Livijina kuća, Vila degli Misterii).

Krajolik je otkriće renesanse. Evolucija u prikazivanju krajolika tekla je od pozadine do prizora

prirode koji dominira nad prikazanim figurama, te na koncu do samostalnog prikaza prirode.
Vjerojatno prvo isticanje krajolika nalazimo kod Dürera kada 1521. spominje Patinira kao "Joachima,
dobrog slikara krajolika". Patinirovi krajolici nemaju ništa s jedinim mogućim prethodnikom
Lenoardom i njegovim gotovo znanstvenim interesom za stijene i biljke. Patinir kao da slika
Bogorodicu i dijete ili Bijeg u Egipat prvenstveno da bi prikazao krajolik.

Gotovo nemogući zadatak klasifikacije krajolika pokušao je načiniti Kenneth Clark u knjizi
"Landscape into Art". Clarkova podjela ne treba biti shvaćena striktno, jer pojedini slikari stvaraju
krajolike miješajući elemente različitih pristupa. Donosimo sažete izvatke na temelju Clarkove
podjele:

I. Krajolik simbola
‒ vladalo je veliko nepovjerenje prema prirodi
‒ neukrotivost prirodnih sila
‒ težak rad u prirodi
‒ srednjovjekovna kršćanska filozofija - ako je naš život samo kratka međuigra na ovom svijetu,
onda ne treba posebnu pažnju obraćati na prirodu, jer priroda koju spoznajemo čulima je
grešna - stoga naše prikazivanje prirode mora biti simbolično
‒ korak prema krajoliku - sinteza simbola - načinjen je kada se počeo prikazivati začarani vrt -
Eden  (Raj na perzijskom znači ograđeno zemljište) - jedan od najraširenijih i najutješnijih
mitova čovječanstva.
‒ planine gotičkog pejzaža
 baziraju se na antičkim uzorima
 čudno izvijene stijene - predstavljaju svijet izvan Vrta
 zašto nerealistično prikazivanje planina?
- ovakav se prikaz planina održava jer predstavlja spretan simbol
- čovjek srednjeg vijeka nije istraživao planine, bile su nedokučive i ogromne

Šume - od 14. stoljeća - lov - tradicionalno zanimanje aristokracije  - tema lova je paradoks koji
pokazuje da čovjek uglavnom putem instinkta za ubijanje dolazi u blizak dodir s životom prirode.

09. Povijest krajolika - dr. sc. Frano Dulibić

2
  kartografski prostor – potreba da se obuhvati totalitet prostora

II. Krajolik činjenice

‒ od razdoblja renesanse ističu se brojne realistično prikazane detalje u krajoliku sve do

topografske točnosti

 Konrad
Witz - prvi
topografski
prikaz
ženevskog
jezera
(Čudesni
ulov ribe,
tempera na
dasci,
1444.)

09. Povijest krajolika - dr. sc. Frano Dulibić

3
  A. Dürer - prvi portret grada (Innsbruck, akvarel, 1495.)

• Joachim Patinir - prvi kojem su krajolici značajniji od figura; krajolik Nizozemske

17. St. (Bijeg u Egipat , ulje na dasci, 1524.)

09. Povijest krajolika - dr. sc. Frano Dulibić

4
  Rembrandt - pronalazi grafički ekvivalent za sve viđeno ( Vjetrenjača, ulje na platnu,
1650.)

‒ u 18. stoljeću  krajolik činjenice degenerirao u topografiju

‒ jedan od uvjeta postanka pejzaža činjenice bio je nov osjećaj za prostor
‒ kod van Eycka je instinktivan
‒ kod Flamanaca je empirijski, empirijska predstava prostora zadovoljava potrebe
naturalističkog slikarstva
‒ Firentinci išli dalje pomoću matematike - rezultat je bila znanstvena perspektiva – pronašao
ju je Brunelleschi, prvi ju je opisao Alberti, a najpotpunije ju je koristio P. della Francesca
‒ do kraja 17. st. slikanje svjetla prestaje biti čin ljubavi i postaje trikom
‒ pejzažno slikarstvo pretvorilo se u obično pravljenje slika prema izvjesnim formulama, a
činjenica je svedena na topografiju

III. Fantastični krajolik

‒ već u 15. st. slikari su se dali na istraživanje misterioznog i neukroćenog

‒ početkom 15. st. počelo se istraživati misteriozne i neshvatljive aspekte prirode
‒ slikanje aspekata prirode koji izražavaju mračne strane ljudskog duha, svjesna upotreba
uznemiravajućih oblika i simbola - to je ono što se kasnije nazvalo umjetnošću
ekspresionizma
‒ za Gruenewalda, Altdorfera i Boscha opasnosti života još su bile stvarnost. (vidjeli su
popaljena sela, grozote seljačkih ratova, vjerskih ratova...)
‒ to je utemeljeno na sjevernjačkim i antiklasičnim formama - to je imaginarni i složeni ritam
umjetnosti nemirnih, organskih formi nastale u epohi mnogih seoba naroda
‒ krajem 18. st. "zima imaginacije"

IV. Idealni krajolik

‒ po svom sadržaju i načinu slikanja u službi je ilustriranja vjerskih, povijesnih ili poetskih tema
‒ to se ne radi samo kroz figure nego kroz čitavu scenu - posebna elegancija, asocijacije na
prošlost
‒ Ovidije i Vergilije formirali imaginaciju renesanse

09. Povijest krajolika - dr. sc. Frano Dulibić

5
 • Giovanni Bellini – specifičan
(transcendentalni) odnos prema
svjetlu – Sv. Franjo u pustinji, 1475-
78, ulje i tempera na dasci, Frick
Collection, USA.

‒ i po sadržaju i po konstrukciji
krajolik mora ići za onim
višim vrstama slikarstva koje ilustriraju neku temu, bila ona religiozna, historijska ili pjesnička
‒ to se može postići ugođajem i karakterom čitave scene
‒ Ovidije i Vergilije inspirirali maštu renesansnih slikara: prvi omiljen među slikarima ljudskih
likova, drugi služio kao inspiracija za krajolik
‒ Vergilije – realistički element povezan sa snom koji je tješio čovječanstvo, mitom o Zlatnom
dobu

V. Naturalistički način gledanja

‒ početkom 19. st. prepoznato je da se status slikarstva krajolika mijenja – kod široke publike
krajolik je postao iznimno popularan
‒ J. Constable je prvi otkrio i još danas opravdava umjetnost beskompromisnog naturalizma (J.
Constable, Salisbury Cathedral from the Water Meadows, ulje na platnu, 1831.)

09. Povijest krajolika - dr. sc. Frano Dulibić

6
 ‒ njegov smisao za kretanje svjetla, vjerojatno potječe jednako od Ruysdaela koliko i od
vlastitog promatranja
‒ filozofija 18. st. pretvorila je prirodu u mehanički svijet kojim upravlja hladan razum (common
sense)
‒ Daubigny -prvi slikar koji je čitav život posvetio naturalističkom gledanju pejzaža; on ga nije
kao Constable pretvorio u sredstvo samoizražavanja ( C. F. Daubigny, Sumrak, ulje na drvu, 1866.)

‒ D a u b i g n y j e p r
kojeg su kritizirali
jer su mu radovi bili tek "impresije" (kritizirao ga Theophile Gautier) - imao velik utjecaj na
Moneta – Clark tvrdi da ga se može nazvati ocem impresionizma
‒ Monet  - odlučio dokazati da je sam objekt slikanja bez važnosti i da je doživljaj svjetla  ono
što je važno (C. Monet, Impresija, izlazeće Sunce, ulje na platnu, 1872.)

09. Povijest krajolika - dr. sc. Frano Dulibić

7
 ‒ impresionisti su bili sve do 1869. godine jednostavni naturalistički slikari
‒ dobitci i gubitci impresionizma
 dobitak je u naglašavanju svjetla; ranije su se slike često pretvarale u tamne mrlje na
zidu
 zadovoljstvo i kada gledamo na slike, a ne samo u slike; "Ovaj je razvitak tona
povezan s konačnim oslobođenjem boje."
 slikari 19. st posljednji su puta branili idealističku filozofiju koja je smatrala da linija
pripada intelektu, a boja čulima. Ova postavka stoljećima kočila slobodno izražavanje.
 impresionizam je proširio opseg našeg zapažanja - oni su nas naučili da vidimo boju u
sjeni
 njihovo povjerenje u fizički svijet - najveća greška
 ograničiti slikarstvo na vizualne doživljaje znači dotaći se samo površine
 više nas impresioniraju ideje nego čulni doživljaji
 najveća kreacija u umjetnosti je motiv koji ostaje u sjećanju
 motiv je stvar - impresionizam odbacivao stvari, ukinuo liniju

VI. Krajolici 19. i 20. Stoljeća

‒ W. Turner - more kao tema: motiv se sastojao u boji, kretanju i svjetlu





09. Povijest krajolika - dr. sc. Frano Dulibić

8
 Turner, Venice, The Mouth of Grand Canal, akvarel, 1840.
W.

 Turner je po odgoju i vlastitim sklonostima bio slikar akvarela

 akvarel, ako ga se pravilno upotrebljava, traži svijetle tonove
 s vremenom, na Turnerovu i Cezanneovu tehniku uljem utjecalo iskustvo u akvarelu
 Van Gogh je kao i Turner iznad svega imao "sjevernjački osjećaj za svjetlo kao izvor
magičnog." - Turnerovo svjetlo - biserni sjaj. Van Goghovo svjetlo - žestoko, hirovito,
zbunjuje.
‒ G. Seurat - sjedinjuje u sebi sva intelektualna strujanja svog vremena: vjeru u znanost,
zanimanje za primijenjenu i orijentalnu umjetnost, zanimanje za početke art nouveau.
‒ Pissarro - naučio zakone klasičnog slikarstva pejzaža 
‒ C. Monet - želja da uroni u vidljivo odvela ga je s čvrstog puta trad. načina konstrukcije
 njegov razvijeni poentilizam imao čudan efekt da neutralizira boje
 mnoštvo točkica s udaljenosti stvara dojam blijedog akvarela

‒ Cezanne je posjedovao sposobnost da reducira ono što vidi na zanimljive oblike. Osjetio je da
sliku treba komponirati prvo od plošnih motiva, a tek onda prijeći na stvaranje iluzije dubine.
 Cezanne postiže dojam dubine savršenim smislom za vrijednost boje
 ujedinio svoj smisao za površinski motiv, sa svjesnošću potrebe čvrste forme
 veće plohe razbijao je u izvjestan broj manjih (faseta), od kojih bi svako svojom
bojom pokazala novi pravac velike plohe
 C. je želio da forme zadrže svoj identitet i stoje u međusobnom arhitektonskom
odnosu
 birao motive koji pogoduju njegovom načinu pojednostavljivanja
 promjenu u načinu gledanja pratila je promjena u tehnici
 imao sposobnost da istovremeno sagleda i dubinu i motiv na površini
sve plohe povezane u prostoru i podvrgnute jednom planu
 "osjećaj da se tema mora odjednom sagledati i kao površinska šara i u dubini, te da
se forma mora stvoriti pomoću boje..."

Pojmovi usko povezani uz temu krajolika:

marina – prikazi mora, brodova i luka. Posebice popularni između 17. i 19. stoljeća.

veduta – prikaz grada, dijela grada, ulice ili arhitektonskih objekata. Prizor je često vezan uz prirodu
koja okružuje grad i ljudske (tzv. štafažne) figure.

09. Povijest krajolika - dr. sc. Frano Dulibić

9
panorama – pogled na grad iz veće daljine. Najčešće je pogled toliko udaljen da je vidljiv smještaj
grada u širi krajolik.

Dopunska literatura: 
Clark, Kenneth, Priroda u umjetnosti, Mladost, Zagreb 1961. 

09. Povijest krajolika - dr. sc. Frano Dulibić

10