Univerzitet u Banja Luci Prof.

dr Ljiljana Ševo
Akademija umjetnosti
Studentski program dramskih umjetnosti
Animirani film 2018/19.
Dajana Vulin

Seminarski rad iz Istorije umjetnosti

Tema: Romanička skulptura

Banja Luka,
Oktobar, 2020.
Sadržaj:
1. Uvod
2. Skulpture
3. Zaključak

1
 1. UVOD

Od V vijeka sve do sredine XI vijeka vajarstvo je bilo ograničeno na ornamentalne reljefe,

predmete primjenjene umjetnosti i sporadične figure malih dimenzija. Sredinom XI vijeka,
uporedno sa obnovom arhitekture, to počinje da se mijenja i dolazi do obnove kamenog vajarstva.
U ovom periodu uticaj na život čovjeka je imala crkva, te zbog toga je glavna tema romaničke
skulpture teološka. Crkva proglašava ideju o grešnosti čovjeka i svijeta u kom živi, u suprotnosti
ističe svetost i uzvišenost duhovnog svijeta. Zbog toga, u skulpturi, primjećujemo uzvišenost
duhovnog nad fizičkim. To se ogleda i u činjenici da se skulpture nisu odvajale od crkve, i da su
služile kao ukras i kao prepričavanje bitnih teoloških događaja.
Lik klesan u kamenu, trodimenzionalan i opipljiv mogao se tumačiti kao kršenje Božije
zapovjesti a, satue su podsjećale na panganske idole. Ovo je u Vizantiji uzrokovalo ikonoboračke
sukobe, ali do takvih drastičnih reakcija nije došlo. Iako je došlo do pobuna, razvijanje vajarstva
se nije moglo spriječiti.

2
 2. SKULPTURA

2.1.Apostol, 1090. Crkva St-Sernin, Tuluza.

Među prvim značajnim primjerima počecima vidimo u crkvi St-Sernin , Apostola u Tuluzi u
Francuskoj. Trenutno je smješten u deambulatorijumu, međutim to nije njegovo prvobitno mjesto.
Na ovom primjeru vidimo potpuno frontalan pristup liku, njegova veličina i čvrstina impliciraju
na to da se trebao vidjeti i prepoznati sa veće daljine. Lice i tijelo su statično, kruto i ne pomišljamo
na pokret i samo padanje draperije je ukočeno i ravno. Njegova kosa podsječa na kapu i prijanja
čvrsto uz glavu. Način na koji je rađen ovaj primjerak, podsjeća na vajarstvo arhajske Grčke.

3
 2.2. Hrist, 1090, Crkva St-Sernin, Tuluza.

Pored Apostola, značajan primjer sa crkve St-Sernin je i Hrist. Hrist je prikazan kako sjedi, te
je takođe uokviren. Kao i apostol, desnom rukom blagosilja dok u lijevoj drži jevanđelje, na kom
je ispisano na latinskom jeziku ,,Pax Vobis’’ – što znači ,,mir vama’’. Okvir je u obliku badema,
te uglove popunjavaju četiri pisca jevanđelja. Draperija je postavljena takođe kruto i ukočeno, ali
dovoljno je meka da dočara sjedeći položaj i naznači skraćenja.

4
 2.3. Južni portal, početak XII vijeka, crkva St-Pierre, Moasak.

Iduću skulpturu nalazimo u Moasaku (rani 12. vijek) , nedaleko od Tuluze, gdje na crkvi St-
Pierre nalazimo jednu cjelinu oko srednjeg stuba južnog portala. Krajnje stilizovan splet ljudskih
i životinjskih formi je izdužen tako da obavija stub. Ljudski lik predstavlja starozavjetnog proroka
dok životinja, lav, predstavlja mračne sile koje su zarobljene i pripitomljene u tijelu životinje.

Nije sa sigurnošću utvrđeno odakle deformacija anatomije. Smatra se da su romanički umjetnici

iznova tumačili svijet i da se nisu obavezali na antičku tradiciju.

5
 2.4. Istočna strana južnog portala, crkva St-Pierre, Moasak.

Ispred portala se nalazi takođe i trijem sa raskošnim stranama, na istočnoj strani možemo
vidjeti Blagovijesti i Posjetu Bogorodice Jelisaveti, a iznad arkada su prikazane priče iz Hristove
mladosti. Ovde nailazimo na istu stilizaciju na koju smo zatekli na stubu iz Moasaka, izdužene i
tanke udove, koji ovde služe kao dočaravanje priče.

6
 2.5. Strašni sud, timpanon, 1130-35, katedrala u Otunu.

Iznad portla romaničkih crkava nalazi se timpanon, polukružna površina koja se oslanja na
nadrvatnik. Na njemu je reljefom obično prikazivana neka značajna scena iz hrišćanske teologije.
Obično je to bio Strašni sud. Jedan takav značajan primjerak možemo vidjeti na katedrali u Otunu.
Strašni sud (cca 1130.) je ovde prikazan vrlo grafično. Njegov centrali događaj je ustvari scena
vaganja duša, gdje se mrtvi dižu iz svojih grobova obuzeti strahom jer im sudbina visi o kantaru
koji đavoli vuku na jednu stranu a anđeli na drugu. Duše koje je anđeo spasio se čvrsto drže za
njegove skute a sa druge stane đavo je ščepao one koje idu u pakao. Stilizaciju đavola možemo da
povežemo sa prethodno urađenim životinjama. Kompleksni način opisivanja ovog stvora možemo
u jednu ruku povezati sa čovječijim izgledom, dok s druge strane vidimo životinjske tendencije.
Dugačke noge kao kod pauka, krznena bedra i krvoločna usta izazivaju jezu pri samom
posmatranju, za razliku od životinja koje su ranije predstavljene kao pripitomljene i obuzdane,
đavola ništa ne obuzdava i on uživa u onome što radi.

2.6. Odašiljanje apostola, timpanon srednjeg portala, 1120 – 32, crkva Ste-Madeleine,
Vezelej.

Nedaleko od Otuna, nalazi se još jedan značajan timpanon srednjeg portala crkve St-
Madeleine u Vezleju. Tu je prikazana scena Odašiljanja apostola. Na njoj vidimo veliku figuru

7
Hrista koja dominira srednjim dijelom, raširenih ruku kao da obuhvata svoje apostole koji su
prikazani malim figurama. On ih šalje da propovijedaju hriščanstvo diljem svijeta, te svaki drži
jevanđelje u rukama. Iznad reljefa, u nadvratniku i u arhivolti, polukružnom okviru timpanona,
nalaze se znakovi zodijaka i scene koje prikazju još uvijek nepokršten svijet. Prikazane su sve, do
tada poznate, rase ljudi, koje žive u dalekim i nepoznatim zemljama. Neke od tih rasa su poprilično
stigmatično predstavljene, kao na primjer Etiopljani, čiji je nos zamjenjen svinjskom njuškom.

2.7. Sjverni dovratnik srednjeg portala, kraj XII vijeka, crkva St-Gilles-du-Gard.

Idući značajan primjerak za romaničku skulpturu je na crkvi Saint Gilles du Gard iz 12.
vijeka. Tu vidimo na dovatniku portala masivne stubove sa kapitelima. Opisuje dve velike statue,
iako vezane za arhitektonski okvir, kao i većinski dio statua romanike, izlaze snažno iz zida.
Njihova težina i masivnost im daju određenu samostalnost iako su vezane za samu arhitekturu.
One stoje na konsolama koje podupiru zgrčene zvijeri. Način na koji su rađene statue i zvijeri

8
nas podsjećaju na rimski stil, dok male figure na samoj osnovi (Kain i Avelj) nas podsjećaju na
stil iz Mosaka.

2.8. Benedetto Antelami, Kralj David, 1180-90. Zapadno pročelje katedrale, Fidenca.

Ovakve naznake rimskog stila primjećujemo samo povremeno na području Francuske, dok u
Italiji, gdje nije došlo do prekida veze sa antikom vidimo direktno podsjećanje na rimske uzore.
Kao što vidimo na statui Kralja Davida na katedrali u Fidenzi. Ovu statuu je radio Benedetto
Antelami, koji prvi put poslije staih Grka odaje neku dozu individoulnosti i ličnog stila. Iako ne
stoji slobodna u prostoru, dosta je samostalnija od statua u Francuskoj. Smještena je u niši, što joj
već daje slobodu, a čvrsta i masivna forma ostavlja utisak anatomski funkcionalnog i
proporcionalnog tijela i pomalo nagovještava kontrapost. Gledajući ovakav primjer u poređenju sa

9
njegovim prethodnicima ne možemo da ne primjetimo veliki raskorak u njihovom izgledu, iako je
statua Kralja Davida povezana sa arhitekturom kao i prethodne.

2.9. Kapitel dvojnog stuba, XII vijek, Notre Dame

Ovde vidimo zanimljivo prilagođavanje tijela potrebi arhitekture, u sceni gdje Isus pere noge
svojim učenicima, vidimo nesrazmjerne proporcije gdje je glava znatno veća od tijela, kako
bi se uklopile u oblik kapitela.

10
 2.10. Spomenik lava, 1166, trg pred katedralom, Braunschweig

Jedan neobičan izuzetak koji u potpunosti stoji slobodan i nevezan za arhitekturu je spomenik
lava iz 1166. koji se nalazi u Njemačkoj. Ovo je bronzana statua lava u prirodnoj veličini koja se
nalazi na trgu ispred katedrale i to je jedina romanička statua koja u poptunosti stoji sama.
Spomenik je podigao saksonski vojvoda Henrik zvani ,,lav’’ koji je vjervoatno, želio da istakne
svoju ratničku sposobnost. Lav stoji ponosno i pravo, izgleda kao da ga ne može ništa poljuljati.

11
 Zaključak:

Vajari romaničke skulpture su bili neopterećeni klasičnim pristupima te su zbog toga mogli
bez ikakvih problema da neprirodno uviju, istegnu i međusobno preprliću likove koje rade. Cilj
nije bio da se postigne realizam i iluzija prostora, već da se iskažu neki religiozni postulati na način
koji je bio prihvatljiv mentalitetu ljudi srednjeg vijeka. Djela romanike se odlikuju umjetničkom
izrazu vrhunske ekspresivnosti.i umjetničke slobode. Njihova zajednička tačka je uvijek mađtovit
i izražajan prikaz ovog svijeta koji se dijeli na dobro i na zlo, anđele i demone, nebo i zemlju.
Velika ekspresivnost ovih radova je produbila čovjekovu misao o duhovnom svijetu i misao o
vjeri. Srednjevijekovni čovjek spoznaje strah i posljedice nevjerničkog života.

12