FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Centar za obrazovanje nastavnika

Akademska godina 2017./2018.

Odgojne implikacije holokausta

Seminarski rad

Student: Igor Krnjeta

Mentor: dr.sc. Mirjana Šagud
Kolegij: Sustavna pedagogija
Datum predaje: 30.10.2017.

1
Sadržaj:

1. Uvod………………………………………………………………………………3
2. Pedagoška načela poučavanja holokausta………………………………………….4
3. Znanstvene spoznaje o holokaustu u nastavi……………………………………….6
4. Zaključak…………………………………………………………………………….9
5. Bibliografija…………………………………………………………………………..10

2
1. Uvod

Pod terminom holokaust podrazumijevamo sistematično i državno-odobreno ubijanje

oko 6 milijuna europskih Židova, kao i milijuna pripadnika drugih skupina (poput Roma,
homoseksualaca, duševno oboljelih itd.) za vrijeme Drugog svjetskog rata od strane Trećega
Reicha i država koje su mu bile saveznice (kao što su Nezavisna Država Hrvatska, Rumunjska
itd.). Sam koncept holokausta bio je od strane nacističkih vlasti zamišljen kao „konačno
rješenje židovskog pitanja“ što je podrazumijevalo njihovo istrebljenje. Holokaust (u
prijevodu sa grčkog „potpuno izgorio što je referenca na kremiranje trupala) se u
historiografiji i javnom diskursu još naziva i Sho'ah što na hebrejskom jeziku označava veliku
katastrofu. Holokaust danas smatramo prvim modernim genocidom iz tog razloga što je za
potrebe svog provođenja upregnuo državne administrativne i birokratske aparate. Sama
ubijanja su se vršila ili u masovnim probiranjima i streljanjima u osvojenim područjima (na
taj način je poginula većina žrtava holokausta) ili u za to specijaliziranim logorima smrti kao
što su Auschwitz-Birkenau, Treblinka i Sobibor koji su za sredstvo masovne eliminacije
koristili plinske komore kroz koje su puštali pesticid Zyklon-B.1
Holokaust je u današnjem javnom mnijenju percipiran kao jedan od događaja koji su
odredili smjer u kojemu su se formirali moderni svijet i društvo. Lekcija koju je čovječanstvo
navodno izvuklo iz tog događaja jest da je uključivanje cjelokupnog državnog aparata u
službu mržnje i istrebljivanja pojedinih skupina apsolutno neoprostiva. Zato se i postavlja
pitanje kako se holokaust mlađim generacijama u sklopu obrazovanja treba predstaviti. Je li
prikladnije pojasniti im tu mračnu tematiku hladno i znanstveno što uključuje brojke,
statistiku i činjenice vezane uz događaj ili na taj način da im se obrađivana tematika približi sa
izjavama svjedoka, korištenjem povijesnih izvora ili čak da učenici iz učione izađu sa
moralnom poukom koju su stekli iz predavanja? Naposljetku, to je pitanje koje korespondira
ne samo sa poučavanjem holokausta u školama, već je i jedno od temeljnih pitanja u
povijesnoj znanosti i odnosi se na apsolutno bilo koje područje ili temu izučavanja.
Na temelju svega izrečenoga se nameće pitanje na koji način je najpreporučljivije
pristupiti holokaustu kao nastavnoj jedinici i kako ga prikladno predstaviti učenicima. Kao što
je već naznačeno, veliko je pitanje je li nam u cilju postići da učenici iz te lekcije izvuku
određenu moralnu pouku. Jedno od pitanja je i kako utjecati da se to i obistini. Na tom tragu
možemo i analizirati koliko se kroz obradu te lekcije može uvidjeti odgojni karakter

1
„Holocaust: European history“, Encyclopaedia Britannica. https://www.britannica.com/event/Holocaust (posjet
29.10. 2017.)

3
holokausta i o čemu bi on kao događaj trebao osvijestiti učenike te pritom kontekstualizirati tu
nakanu u moderna socio-politička stremljenja. Još jedna od diskutabilnih tema jest koliko je
prikladno učenicima izlagati nove znanstvene spoznaje ili prijepore o holokaustu te na koji
način one mogu doprinjeti kvalitetnijoj nastavi.

2. Pedagoška načela poučavanja holokausta

Kao što se moglo nazrijeti iz dosadašnjeg narativa, od iznimne je važnosti znati kako u
školskom kontekstu ispravno pristupiti bilo kojoj teškoj tematici. U tu skupinu svakako
potpada i tema holokausta. Nastavnik bi trebao znati kako učenicima prikladno predstaviti tu
temu i istovremeno paziti da cilj ne bude da se u učenicima bespotrebno izazove osjećaj
nelagode. Iz tog razloga je zbog velike odgovornosti koja počiva na profesorima povijesti,
oformljena stručna skupina u sklopu djelovanja Ministarstva znanosti i obrazovanja koja je
sastavila nekoliko smjernički orijentiranih dokumenata čija namjena je olakšati i uvesti
nastavnike u poučavanje o toj teškoj temi.
Prema tim dokumentima, temeljni cilj nastave jest: poboljšati (ili za početak
uspostaviti) znanje o holokaustu kao povijesnom događaju, kao i o procesima koji su doveli
do njegova odvijanja; sačuvati sjećanje na holokaust kao na jedan od događaja koji su odredili
stanje modernog svijeta te naposljetku potaknuti razmišljanje u učenicima o toj tematici i
primijeniti stečena znanja na moralno i duhovno preispitivanje. 2 Iz zadnje stavke možemo
uvidjeti već višestruko spomenutu tezu da je holokaust odredio paradigmu razmišljanja
modernog svijeta o strmoglavom razvoju ljudskih prava te se iz tog razloga cilja na to da
učenici od svog prvog kontakta sa holokaustom odmah evaluiraju taj događaj. Pritom je
nužno naglasiti da iako je to promišljanje očito usmjereno na dobar i plemenit cilj ono jest
inkorporirano u globalnu suvremenu liberalnu ideologiju i da se na taj način potakne učenike
da već od malena djeluju protiv netolerancije i na taj način doprinose poboljšanju svijeta.
Sljedeća stavka koja mnoge nastavnike zbunjuje jest ispravan način na koji bi se o
holokaustu trebalo podučavati. Mišljenje radne skupine jest da bi se holokaust učenicima prvo
trebao definirati i odrediti, dok bi sati predviđeni za obradu te teme trebali biti predavani u
pozitivnom radnom okruženju. U tom duhu se nastavlja da je pri predavanju nužno maknuti se
od statistike i u predavanje unijeti elemente osobnih priča i izjava svjedoka kako bi se u
učenika pojačala empatija koja je pak jedan od presudnih faktora za bolje razumijevanje
gradiva. Nadalje, potiče se multidisciplinarno orijentirano pojašnjavanje političko-društvenog
2
Radna skupina za obrazovanje. Smjernice za nastavu o holokaustu (Shoah). Preuzeto sa:
https://mzo.hr/sites/default/files/migrated/smjernice-za-nastavu-o-holokaustu.pdf (posjet 29.10.2017.)

4
konteksta koji je omogućio da se holokaust uopće odvije. Iduća stavka koja se naglašava i
nastavlja na prošlu jest da postoji iznimno malo ili da gotovo uopće ne postoje jednostavni
odgovori na pitanje kako je do holokausta došlo. Pritom je nužno osvijestiti učenike da je
najveći dio izvora o holokaustu došao od strane počinitelja zločina. Što se tiče tumačenja
izvora, potrebno je staviti naglasak na različite interpretacije (bilo kod učenika ili čak
profesionalnih povjesničara) koje mogu proizaći iz rada na izvorima. U nastavi je također
važno odabrati prikladne i odgovarajuće slike i snimke koje ne prikazuju isključivo
uznemirujuće prizore kao što su hrpe trupala nastale prilikom oslobađanja koncentracijskih
logora. Između ostaloga preporuča se ne izjednačavati patnje različitih skupina kao i istaknuti
različite načine na koji su žrtve reagirale na rasplet događaja oko njih. To se odnosi na
činjenicu jesu li pasivno i docilno dočekivali svoju sudbinu ili su organizirali različite činove
otpora. Također je učenicima važno naglasiti da holokaust nije bio neizbježan i da se
počinitelje zločina ne izjednačava sa demonskim i ne-ljudskim silama. Između ostaloga se
preporuča proučavanje zavičajne povijesti i različitih načina na koje se holokaust
komemorira. S druge strane, preporuča se da se ne organiziraju nastavne aktivnosti u kojima
se učenike dijeli u različite „tabore“ i na taj način ih se izjednačava sa zločincima ili žrtvama.
Naposljetku se ističe da se holokaust kao događaj ne bi nipošto trebao poricati i da je
apsolutno nužno pri obradi te tematike uzeti u obzir zabrinutost ili strah učenika.3
Nakon što su obrađene osnovne smjernice za nastavu o holokaustu (ovaj segment služi
kao svojevrsna dopuna tom dijelu) i preporučljive metode za podučavanje te teme potrebno je
još istaknuti zašto se ta tema treba učiti, odnosno koje implikacije holokaust ima na moderni
svijet. Dokument započinje konstatacijom da je holokaust prekretnica u povijesti 20. stoljeća
zato što se radilo na istrebljenju cijelog jednog naroda te se stavlja naglasak na konstataciju
da učenje o holokaustu istovremeno služi kao promišljanje o zloporabi moći od strane
vladajućih organa i na temelju toga o modernoj relevantnosti samog koncepta genocida.
Nadalje, naglašava se da je nužno shvatiti na koji način se razvijaju predrasude i mržnja
prema određenim skupinama (u ovom primjeru antisemitizam) te na koji način je to štetno.
Naglašava se i moderan karakter holokausta zato što je to događaj čiji katalizator su bili
onodobna stručna znanja i birokracija. Holokaust je također primjer na kojemu se može
istraživati kakvu ulogu su imali manjak izjašnjavanja i indiferentnost u odvijanju masovnih
ubojstava. Potiče se i njegovanje uvida u okolnosti koje su dovele do holokausta i na temelju
toga se potiče razvoj demokratske odgovornosti u učenika. Poanta sa kojom dokument

3
Radna skupina za obrazovanje. Kako poučavati o holokaustu u školama. Preuzeto sa:
https://mzo.hr/sites/default/files/migrated/kako-poucavati-o-holokaustu-u-skolama.pdf (posjet 29.10.2017.), 1, 2.

5
završava jest poticanje učenika da ponajprije moraju shvatiti i zatim njegovati modernu
kulturu o sjećanju na holokaust.4
Međutim, jedan od temeljnih problema koji je već spomenut jest raznolikost
pogođenih skupina. Naime, usprkos pogrešnom i uvriježenom javnom mišljenju, u holokaustu
nisu stradali isključivo pripadnici židovske vjeroispovijesti i židovskog podrijetla. Nužno je
istaknuti da su stradavale i druge skupine kao što su: mentalni bolesnici, fizički deformirani,
Romi, homoseksualci, Srbi (što je jedan od zločina koji su provodili i na koji su posebice bili
orijentirani hrvatski saveznici nacista), Jehovini svjedoci itd. Jasno u povijesnoj znanosti su
konstantne rasprave o tome na koje se skupine više ciljalo i na čijem se istrebljenju više
radilo. S druge strane, u politologiji se kao interesantan problem izučava koliko država Izrael
kao osnovu svoje vanjske politike i državotvornog elementa koristi holokaust te se navodno iz
tog razloga isključuju stradanja drugih skupina. Obje teme bi također bile prikladne za
raspravu sa učenicima, no pritom bi trebalo uzeti u obzir njihovu dob i trenutni stupanj
obrazovanja.
Pritom treba naznačiti da učenicima treba istaknuti da je holokaust varirao među
pojedinim područjima i da nipošto nije prihvatljivo o holokaustu govoriti isključivo kao o
pokušaju istrebljenja samo židovskog naroda, već uključiti i stradavanja drugih, već
spomenutih skupina. Tu se zatim postavlja pitanje ukoliko ubojstva neke skupine (npr. Roma)
ne potpadaju u holokaust, a ti zločini su bili u sklopu više-manje iste politike i odvijali su se
istim metodama, kako je onda taj događaj prikladno zvati. Iz tog razloga neki autori
preporučaju govoriti o holokaustu kao o događaju koji je doveo do smrti 11 milijuna ljudi, a
ne samo 6 milijuna Židova i da je osnova za taj zločin nalažena na temelju vjere, etniciteta ili
psiho-fizičkih boljki svih žrtava.5 Ta stavka također može pomoći učenicima da ih osvijesti o
dodatnoj razini moralne pouke koju mogu izvući iz užasnih događaja, a ta je da je pogrešno
mjeriti patnju neke skupine u sklopu politike masovnih ubojstava na temelju toga „tko je više
patio“, odnosno koliki broj žrtava koja skupina broji.

3. Znanstvene spoznaje o holokaustu u nastavi

Veliki problem koji opterećuje sve nastavne teme u povijesti, ali i nastavnike jest
pitanje koliko je prikladno uz osnovne činjenice i koncepte koji su odavno usustavljeni
učenike izlagati novim znanstvenim idejama, spoznajama ili povjesničarskim prijeporima
4
Radna skupina za obrazovanje. Zašto poučavati o holokaustu?. Preuzeto sa:
https://mzo.hr/sites/default/files/migrated/zasto-poucavati-o-holokaustu.pdf (posjet 29.10. 2017.)

5
Forgetting the 'Holocaust'. https://www.youtube.com/watch?v=ZeU9QVh4MI8 (posjet 29.10.2017.), 2013.

6
(npr. u interpretaciji značaja pojedinih uzroka nekim povijesnim događajima) i ako da, u kojoj
mjeri. Najrazumnijom varijantom bi bilo izlaganje učenika srednjoškolskog uzrasta tom
aspektu nastave zato što se pretpostavlja da su osnove obrađivane materije usvojili u osnovnoj
školi te da ovaj dio služi ne samo da im ojača postojeća znanja, već i da se radi na razvoju
kritičke misli i pripremi ih se za rad na fakultetu koji je drastično različit od srednjoškolskog
rada. Posebice se to preporučuje za rad sa učencima u kasnijim razredima srednjih škola zato
što su zreliji. Što se tiče tematike holokausta, za ovaj rad je izdvojen jedan znanstveni prijepor
u tumačenju naravi holokausta kao događaja i jedno drugačije gledište na holokaust.
U historiografskom svijetu trenutno postoje dvije struje misli koje dijametralno
suprotno pristupaju holokaustu kao događaju, a te dvije „škole misli“ se nazivaju
intencionalistima i funkcionalistima. Osnovna ideja intencionalista jest ta da je nacistički
režim neprestano i nepokolebljivo namjeravao uništiti cjelokupnu populaciju europskih
Židova te da je antisemitizam bio jedina pokretačka snaga nacizma. 6 Nadalje, pripadnici te
struje odbacuju mogućnost da se druge genocide koji su se desili van Europe naziva ili
oslovljava kao još jednom instancom holokausta.7 Druga struja misli se nazivaju
funkcionalisti i njihova osnovna teza počiva na tome da je do holokausta došlo „krivudavim
putem“ i da faktori koji su doveli do tog događaja variraju od društvenih, kulturnih, kao i
političkih odluka i u nacističkoj Njemačkoj, ali i van nje.8 Glavna implikacija
intencionalističkog pristupa jest polaganje na determinizam, odnosno neizbježiv karakter
holokausta. Upravo u tome jest problem zato što se počinitelje demonizira, kao i što se
(eventualno moralno pozitivne) odluke koje su bile činjene devalorizira. Taj pristup
holokaustu pridaje mitski, nedodirljivi i teško preispitiv karakter čime ta priča postaje
materijal za prvoklasnu propagandu. Pritom je nužno naglasiti da je to gledište koje je sve
donedavno bilo osnova znanstvenog mišljenja o holokaustu te se čini da je na njemu bazirano
i javno mišljenje o tom događaju. S druge strane, funkcionalistička perspektiva se čini
realnijom i znanstvenijom (što su stavke kojima školska nastava treba stremiti) zato što
upoznaje učenike sa idejom da su odluke koje povijesne ličnosti donose važne i da imaju
posljedice. Time dodatno osviještavamo učenike da će jednoga dana i njihove odluke biti
važne. Nadalje, time ukazujemo da je nužno svaki događaj i osobu smjestiti u pripadajući
kontekst i pojasniti ga što je moguće detaljnije iz stjecaja tih socio-političkih okolnosti i
pozadine. Na taj način će učenici moći shvatiti na koji način su djelovali ljudi koji su živjeli i
djelovali u tom povijesnom trenutku i zato će im njihove odluke imati više smisla.
6
Haim Bresheeth, Stuart Hood. Introducing the Holocaust. (London: Icon Books, 1994.), 23.
7
Ibid, 171.
8
Ibid, 23.

7
 Jedno od intrigantnih novih gledišta o holokaustu je ono koje je britanski povjesničar
Mark Mazower iznio u svojem djelu Hitler's Empire: How Nazis Ruled Europe u kojemu
iznosi tezu da se nacističku državnu tvorevinu Treći Reich (u prijevodu „Treće Carstvo“)
treba doslovno promatrati kao takvo, to jest da su se nacisti vodili idejom o formiranju
europskog carstva baziranog na rasnoj prevlasti. Nakana je bila ta da bi to europsko carstvo
bilo oformljeno na onom principu na kojem su Britanci u to doba u Indiji vodili carstvo, a taj
princip je bio onaj postavljen na rasnim temeljima, odnosno na ideji da su pojedine ljudske
rase razvijenije od drugih.9 Nakana je bila ta da se Njemačka na taj način nanovo postavi
konkurentnom drugim onodobnim globalnim carstvima kao što su britansko i francusko. Ideja
koja je prožeta kroz cijelu knjigu se bazira na tome da je u zapadnom svijetu trenutno
postojana zla paradigma o nacizmu iz jednoga razloga, a taj je što su se nacisti prema Europi i
Europljanima odnosili kao prema kolonijalnom posjedu. Jedne od glavnih karakteristika
pretvaranja nekog područja u kolonijalni posjed su povećana ekonomska eksploatacija i
osnivanje logora za one za koje smatra da su rasno inferiorni što je bio dio politike i
britanskog i belgijskog i niza drugih imperijalističkih ciljeva. 10 Iz toga se nameće zaključak da
bi holokaust, da se kojim slučajem desio npr. u središnjoj Africi u to doba nad domorodačkim
stanovništvom bio u onodobnoj europskoj kolektivnoj svijesti opravdan. Novije
revizionistički usmjerene teze, poput ove su prikladnije za rad sa starijim učenicima i mogu
potaknuti niz interesantnih rasprava ili otvoriti niz pitanja o svijetu u kojem živimo. Za
početak, može se postaviti pitanje zašto se prisjećamo na određene dane sjećanja oslobođanja
Auschwitza, no ne prisjećamo se genocida koje je Drugo njemačko carstvo 1904. počinilo nad
narodom Herero na prostoru moderne Namibije. Isto tako se može postaviti pitanje zašto su
danas mjesta poput Auschwitza ili Treblinke pretvorena u spomen-centre, dok su
koncentracijski logori u Africi koje su Britanci oformili u Drugom burskom ratu (1899-1902)
ili za vrijeme ustanka Mau-Mau (1952-1960) zaboravljeni, barem u kolektivnom sjećanju
Europljana. Na temelju toga, može se povući rasprava o prošlim imperijalnim sustavima, kao
i o eventualnom novom imperijalnom principu na kojem funkcionira moderni svijet. Također
se može diskutirati o tome koliko se danas njeguje, makar na suptilan način, rasno osviješteni
osjećaj koji je razlog zašto takve stvari ne pamtimo ili tu pojedinost možemo pripisati tome da
je ljudsko biće biološki programirano da mu bude ponajviše stalo do onoga što se događa u
njegovoj neposrednoj blizini (koliko god taj pojam danas bio relativan), dok ga je za ono
udaljenije manje briga. Sve ovo su samo neki od prijedloga i ideja koji se iz ove relativno

9
Mazower, Mark. Hitler's Empire: How Nazis Ruled Europe. London: Penguin Press, 2008.
10
Ibid, 6, 9.

8
jednostavne i intrigantne hipoteze mogu razviti u iznimno poticajnu i zanimljivu raspravu
među učenicima i osvijestiti ih da moralna i duhovna pitanja prošire na globalnu razinu i na
taj način da budu ne samo odgovorni europski građani, već i građani svijeta.

4. Zaključak
Pri poučavanju holokausta bilo u osnovnoj ili u srednjoj školi valja uzeti u obzir
pomalo generičnu izjavu da je to gradivo kojemu treba pristupiti iznimno savjesno i ono što je
posebno važno, a to je bez natruhe negiranja ili čak veličanja tog čina masovnog ubojstva.
Nadalje, treba iznimno pripaziti na to da se djecu ne uplaši nepotrebno užasavajućim
prikazima iz koncentracijskog logora iako istovremeno treba uzeti u obzir da se tako mračna
tema ne može obraditi u potpunom izbjegavanju zastrašujućih materijala.
Što se tiče pedagoškog pristupa, optimalna varijanta je predstaviti holokaust kao
ponajprije ljudski događaj. To se odnosi na činjenicu da nije nimalo uputno predstavljati taj
događaj kao da je orkestriran od strane zlih nezemaljskih sila, već osvijestiti učenike da su
njime rukovodili ljudi koji su mogli donijeti odluku da to ne provode, no naposljetku
očigledno nisu. Iz tog odgojno usmjerenog detalja se može izvući moralna pouka, ne samo
ona ustaljena da je ubojstvo samo po sebi loše, već na koji način pojedinac može djelovati da
se takve grozote ne ponove. U tom segmentu teksta se može detektirati implicitna srž
korištenih dokumenata koji služe kao smjernice nastavnicima kako pristupiti temi holokausta
da je upravo to ono najvažnije što učenici mogu izvući iz te teme. Kao što je već natuknuto, iz
tih smjernica se može iščitati da je u interesu svakog razumnog građanina suvremenog svijeta
spriječiti takve grozote i stoga ovi dokumenti služe kao mikroprimjer suvremenih socio-
političkih stremljenja koja su iznimno orijentirana na njegovanje ljudskih prava. Što se tiče
uvođenja novih znanstvenih ideja u nastavu, važno je odabrati prikladna i ne odviše
komplicirana gledišta koja će se učenicima moći približiti i sa njima prodiskutirati. U takvom
tipu aktivnosti u kojima učenici mogu postaviti pitanja vezana uz temu novih gledišta i
prodiskutirati ih sa svojim vršnjacima se može pripomoći u razvijanju kritičnijih i
kompetentnijih mladih ljudi. Također im se na taj način može prikazati da i među stručnim
profesionalcima, kao što su akademski povjesničari dolazi do pluralnosti i razilaženja
mišljenja.

5. Bibliografija:

9
1. Bresheeth, Haim, Stuart Hood. Introducing the Holocaust. London: Icon Books, 1994.

2. Forgetting the 'Holocaust'. https://www.youtube.com/watch?v=ZeU9QVh4MI8

(posjet 29.10.2017.), 2013.

3. „Holocaust: European history“, Encyclopaedia Britannica.

https://www.britannica.com/event/Holocaust (posjet 29.10. 2017.)

4. Mazower, Mark. Hitler's Empire: How Nazis Ruled Europe. London: Penguin Press,
2008.

5. Radna skupina za obrazovanje. Kako poučavati o holokaustu u školama. Preuzeto sa:

https://mzo.hr/sites/default/files/migrated/kako-poucavati-o-holokaustu-u-
skolama.pdf (posjet 29.10.2017.)

6. Radna skupina za obrazovanje. Smjernice za nastavu o holokaustu (Shoah). Preuzeto

sa: https://mzo.hr/sites/default/files/migrated/smjernice-za-nastavu-o-
holokaustu.pdf (posjet 29.10.2017.)

7. Radna skupina za obrazovanje. Zašto poučavati o holokaustu?. Preuzeto sa:

https://mzo.hr/sites/default/files/migrated/zasto-poucavati-o-holokaustu.pdf
(posjet 29.10. 2017.)

10