Podrijetlo Hrvata je problem koji još nije riješen na opću suglasnost.

Ovo pitanje je
zaokupljalo znatan broj stručnjaka i amatera stotinama godina. Sam problem je višeznačan i
na njega vjerojatno nikada neće biti moguće dati jednostavan i definitivan odgovor.

Podrijetlo Hrvata obuhvaća sljedeće aspekte i činjenice koje treba objasniti:

Oblikovanje Hrvata kao političke nacije u srednjem vijeku;

Sam naziv Hrvat, odnosno Horvat i sl;
Činjenicu da sadašnji Hrvati govore južnoslavenskim narječjima, i da znanost Hrvate smatra
slavenskim narodom;
Polulegendarnu tvrdnju o doseljavanju Hrvata na Jadran;
Podrijetlo (u genetskom smislu) današnjeg stanovništva Hrvatske, koje se smatra Hrvatima.

U doba srednjovjekovne hrvatske države (u Dalmaciji) bile su nazočne sljedeće skupine:

1.starosjedilačko, romanizirano stanovništvo (Iliri);

2.Slaveni, romanizirani Iliri i ostali,
uglavnom u gradovima koji ostaju pod vlašću Bizanta do 12. stoljeća;
3.doseljeni Slaveni;
4.Hrvati;
5.vladajući sloj (dinastija) hrvatske države;

Prve dvije skupine su bile brojčano oslabljene epidemijom kuge i provalom Avara i Huna.

Ove nabrojane skupine nisu nužno međusobno različite. Moguće je da su Hrvati jednostavno
jedna (istaknuta) podskupina doseljenih Slavena, npr. konjanici i sl. Manje je vjerojatno da
jedni s drugima imaju malo veze. Dinastija je vjerojatno proizašla iz istaknutih Hrvata.
Proglašavanje Branimira "knezom Hrvata", ne znači da su svi njegovi podanici bili isključivo
(tadašnji) Hrvati. O ovome se tako malo zna, naročito o zbivanjima u 6. i 7. stoljeću, da je bilo
kakav zaključak teško donijeti.

Međutim, skupine su se stapale i naziv Hrvati se tokom stoljeća i prostorno širio, a konačno
oblikovanje Hrvata kao suvremenog naroda odvijalo se tek u 19. stoljeću.

Spomen Hrvat

Prvi spomen imena Hrvat je 852. godine na Trpimirovoj darovnici, čiji original je izgubljen, a
najstariji prijepis je iz 1568. (Lujo Margetić je 2002. iznio mišljenje da je to zapravo sudski
dokument, i da potječe iz 840.[2]) U kamenu je najstariji napis iz Šopota (kod Benkovca),
gdje se spominje i Branimir:

+BRANIMIRO COM ... DUX CRUATORVM COGIT...

U stranim izvorima se ime Hrvat spominje tek u 10. stoljeću, u dokumentima splitskih crvenih
sabora i u De administrando imperio bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta.

Rasprostanjenost Hrvatsko ime se sreće i na slavenskom sjeveru (u Moravskoj i Slovačkoj),

uz rijeku Saalu u Njemačkoj, u Austriji i Sloveniji, te na jug do Grčke.
Tako se u Koruškoj nalaze Hrvatski kotar i Chrowat uz gornju Muru; u srednjem vijeku su
zabilježena imena mjesta Krobathen, Krottendorf, Krautkogel; Kraut kod Spittala. U
Štajerskoj su Chraberstorf, Krawerspach, Chrawat itd.

U Sloveniji su Hrovate i Hrovača. U Njemačkoj uz Saalu su postojali Chruuati, Churbate i

Korbetha, zapadno od Leipziga.

Na jugu, u Makedoniji su Arvati kod Donje Prespe, a u Grčkoj su Harvati na Atici i Harvation
na Peloponezu;

Nastanak
Ne zna se odakle dolazi naziv Hrvat (prasl. *Hъrvatъ, stsl. Hъrvatinъ). Iznesene su razne
teorije, od povezivanja s egipatskim božanstvima1, Karpata, do igre riječima Konstantina VII.
Porfirogeneta; najvjerojatnijom se čini veza s nekim iranskim terminima, kao što su Sarmati.

Jedan argument je i naziv ΧΟΡΟΑΘΟΣ (Horoathos) koji se nalazi se na dva kamena ispisana
grčkim pismom iz 200. godine, pronađena u luci u grada Tanais na poluotoku Krim, na ušću
rijeke Don u Azovsko more, porušenog u 4. stoljeću.

Na primjer, Stjepan Krizin Sakač je pokušao objasniti naziv Hrvat ovakvim nizom: Hrvat-
Horvat-Horoat-Horuat-Horohvat-Harahvat-Harahvait-Harahvatiš.

1
Makaranin dr. Ivan Cvitanušić, služeći se lingvističkom ana lizom, došao je do novih zaključaka o našem
mogućem podrijetlu

Hrvati su došli iz Egipta i Mezopotamije:

Hrvatski narod potječe iz Egipta i Mezopotamije i nije slavenskog podrijetla kako se to dosad smatralo. Hrvati su
bili sljedbenici egipatskog boga Hora te je odatle izvedena imenica Hor-vatska. Ove smjele tvrdnje sažetak su
nove teorije o podrijetlu Hrvata doktora filozofije Ivana Cvitanušića iz Makarske, koji svoje otkriće drži
revolucionarnim, epohalnim i – konačnim.

Misterij podrijetla
Služeći se komparativnom lingvistikom, Cvitanušić se posljednjih četvrt stoljeća posvetio znanstvenom
istraživanju te je obišao mnoge europske biblioteke. Prikupio je na tisuće stranica podataka koji idu u prilog
njegovim tvrdnjama.

– Misterij o podrijetlu Hrvata konačno je riješen. Najrigoroznijom filolingvističkom analizom nedvojbeno sam
utvrdio kako imenica Hrvatska, odnosno Hor-vatska potječe od imena Hor, koje je egipatskog podrijetla. Osim
toga, mnogi toponimi u Hrvatskoj nedvosmisleno upozoravaju na mezopotamsko podrijetlo hrvatskog naroda.
Primjerice, ime našeg otoka Suska podsjeća na na mezopotamski grad Susu, stari hrvatski grad Nin kod Zadra
nosi ime po znamenitom mezopotamskom gradu Ninivi i njegovu osnivaču Ninu.

Usto, nedvojbeno je da je i grad Zagreb dobio ime od svojih osnivača Hrvata podrijetlom iz okolice znamenite
planine u Mezopotamiji Zag-ros. Prezime Horvat, jedno od najraširenijih u jugoistočnom dijelu Europe,
nedvosmisleno pokazuje da su preci toga raširenog plemena bili sljedbenici egipatskog boga Hora – kaže Ivan
Cvitanušić, koji je svoju doktorsku titulu stekao na uglednom sveučilištu u Padovi.

Jesu li imena brojnih hrvatskih gradova uistinu potekla s Istoka ili je riječ o slučajnim podudarnostima, laicima
je nemoguće prosuditi. No, Cvitanušićeva će teorija zasigurno izazvati podijeljene reakcije znanstvenika, ali i
podgrijati maštu znatiželjnika koji su se prije nekog vremena susreli s pokušajima dokazivanja iranskog
podrijetla Hrvata.

Hrvati su, prema Cvitanušićevim spoznajama, na dug put prema današnjoj domovini krenuli čak dvije tisuće
godina prije Kristova rođenja, a na svoj su izvorni jezik i kulturu zaboravili “zahvaljujući” Ćirilu i Metodu te
prelasku na kršćansku vjeru.

Traumatski zaborav
– Hrvati nisu pristigli u vrijeme poznate seobe naroda sa sjevera i sjeveroistoka, nego su emigrirali u današnju
Hrvatsku iz Mezopotamije i Egipta u drugom i prvom tisućljeću pretkršćanske ere. Kao i svi stari narodi, poput
Grka, Hrvati su bili politeisti i imali su svoje bogove, koje su nazivali istim ili sličnim imenima kao i drugi
narodi na području današnjeg Bliskog istoka.

Dugo su, nakon dolaska na Balkanski poluotok, slavili svoje bogove i govorili jezikom svojih praotaca.
Međutim, starokršćanska liturgija, koju su uveli Ćiril i Metod, potpuno je promijenila svijest starih Hrvata,
izbrisala stari jezik te prouzročila traumatski zaborav podrijetla – objašnjava dr. Cvitanušić.

– Veliki antički povjesničar Diodor Sicilski nedvosmisleno potvrđuje u prvoj i drugoj knjizi svoje glasovite
“Povijesne biblioteke” da su stari narodi sa srednjoistočnog područja migrirali prema zapadu te odatle sa sobom
Doseljavanje
Nijedan izvor iz šestog i sedmog stoljeća ne govori o doseljavanju Hrvata, već se spominju
isključivo Slaveni. O doseljavanju Hrvata saznajemo iz uglavnom djela Konstantina VII.
Porfirogeneta Προς τον ίδιον υιόν Ρωμανόν, poznatom kao De administrando imperio,
napisanom u 10. stoljeću, gdje piše, između ostalog:

Ali, Hrvati su u to vrijeme živjeli iza Bagibareje, tamo gdje su sada Bjelohrvati
(Belohrobatoi). Od njih se odijelio jedan rod od petoro braće, Kloukas i Lobelos i Koseniz i
Mouhlo i Hrobatos i dvije sestre, Touga i Bouga, i došli su sa svojim narodom u Dalmaciju i
našli su Avare kao gospodare zemlje. Pošto su jedni s drugima ratovali nekoliko godina,
Hrvati su nadvladali i pobili neke od Avara a ostale su prisilili na podložnost. I tako je od tog
vremena ova zemlja zaposjednuta po Hrvatima, a u Hrvatskoj (Hrobatia) još postoje potomci
Avara, i njih se prepoznaje kao Avare. Ostali Hrvati su ostali kod Franačke i sada se nazivaju
Bjelohrvati, to su bijeli Hrvati, i oni imaju svoga vlastitoga kneza, oni su podložni Otonu,
velikom kralju Franačke, ili Saksonije (Saksias), i oni su nekršteni, i oni se uzajamno žene s
Turcima i prijateljuju s njima. (De administrando imperio, gl. XXX)

Čini se da Konstantin prenosi narodni mit o doseljavanju Hrvata, budući da je struktura slična
mitovima ostalih naroda (jedan od "braće" nosi ime Hrvat, dolaze "braća i sestre"), a uostalom
piše tri stoljeća nakon doseljavanja.

Još jedan odlomak:

Hrvati, koji sada žive u predjelu Dalmacije jesu potomci nekrštenih Hrvata, također nazvanih
"bijeli", koji žive iza Turaka (Tourkias), i u susjedstvu Franačke, a za slavenske susjede imaju
nekrštene Srbe. "Hrvati", na slavenskom jeziku znači: "oni koji imaju mnogo zemlje". Ti su
isti Hrvati došli zatražiti zaštitu kod Heraklija, imperatora Bizantinaca, prije nego su Srbi
zatražili zaštitu tog istog imperatora Heraklija, i to u vrijeme kad su Avari potukli i istjerali iz
tih krajeva Rimljane koje je imperator Dioklecijan doveo iz Rima u ove zemlje i tamo naselio,
i koji su bili nazvani "Rimljani" zbog toga što su bili preseljeni iz Rima u te krajeve, ja mislim
na one koji su sada nazvani Hrvatska i Srbija. Ovi su isti Rimljani, protjerani od Avara u doba
tog istog imperatora Bizantinaca Heraklija, i njihove su zemlje ostale puste. I tako, po
zapovijedi imperatora Heraklija, ovi isti Hrvati potukli su i protjerali Avare iz tih zemalja, i sa

ponijeli svu znanost kojom su raspolagali veliki narodi, poput starih Egipćana u doba faraona, Feničana,
Sumerana i drugih.

Uzrok migracija bili su veliki ratovi koji su se vodili na prostoru Euroazije, primjerice upad ratničkog naroda
Hiksa u Egipat u drugom mileniju stare ere, grčko razaranje grada Troje, perzijansko i asirsko razaranje Egipta,
grčko-perzijski ratovi, ratovi između Atene i Sparte te ratnički pohodi Aleksandra Makedonskog protiv većine
ondašnjih naroda na području srednjeg istoka i Azije. Današnji su Hrvati potomci drevnih plemena koja su još u
pradomovini živjela u visokociviliziranim i uređenim državama.

Prema arheološkim nalazima, prema imenima mjesta te ostacima antičkih svetišta, uočljivo je da su praroditelji
Hrvata znatnim dijelom bili visokog aristokratskog podrijetla – kaže dr. Ivan Cvitanušić, koji je svoju teoriju već
predstavio talijanskim kolegama, a oni su je s oduševljenjem saslušali.
dozvolom imperatora Heraklija, oni su se naselili u toj istoj zemlji Avara, u kojoj sada
stanuju. (De administrando imperio, gl. XXXI)

Prema ovome bi "Bijela Hrvatska" bila na području današnje Češke, Slovačke ili južne
Poljske, a čini se da je nejvjerojatnije oko Krakova.

Ukupno se Hrvati spominju u tri poglavlja. Ovo djelo je bezbroj puta analizirano, a čini se za
o dolasku Hrvata Konstantin bilježi narodnu legendu. Riječ Hrvat je slična grčkoj riječi za
zemlju; takva je usporedba danas odbačena. Što se tiče "Turaka", pretpostavlja se da
Konstantin VII. misli na Mađare. Osim toga, moguće je da su neki dijelovi kasnije ubačeni,
upravo XXX. poglavlje.

Postoji teorija i da se nikakvi Hrvati nisu doselili, već da su autohtoni (riječ je višeznačna).

Etimologija hrvatskog imena

Ime Hrvati, prema suvremenim istraživanjima vuče korijen iz iranske ili arijske riječi, i
najvjerojatnije iz proto-arijskog saraswati (sanskrt), koje se kasnije pretvorilo u Harahwaiti.
Ono datira iz 3750. godine prije Krista. Ovdje treba znati da su Arya narodi prodrli u Indiju,
noseći sa sobom iransko ime i iranski jezik. Danas se oni nazivaju Hindusima (po rijeci Ind) i
čine granu Indoeuropskih (Arijskih naroda). Aryan znači 'plemeniti' a prefiks ar- prisutan je
kako u imenu Aryan, tako i u raznim drugim nazivima. Čak je i u asirskom postojao naziv
Arvat. Ostale razne varijante nalazimo i kod drugih naroda koji su bili u kontaktu sa
Hrvatima, a ovaj etnonim ostao je i danas sačuvan imenima naselja i gradova kao u Siriji
(Arwata), Chorwat u Indiji, a u Kurdistanu postoji i selo Hrvati. Značenje imena Hrvati moglo
bi imati slično značenje koje ima i ime Arya i Harahwaiti.

U jednom rukopisu koji datira iz 1370. pr. Kr. spominju se Hrvati i njihov jezik kao
Hurrvuhe. U vremenima Ahemenida, napose kod Kira II. i Darija I. postoji istočna iranska
provincija Harauvatya i pleme koje tamo živi nazivano Harauvatis ili Harahvaiti (grč.
Arahozija), spominju se 12 puta. Postoje i dva rukopisa koja spominju Hrvate u Iranu u II. i
III. stoljeću prije Krista u zemljama Horooouathos i Horoathoi. Godine 318. spominju se
Aryans (Arijci) Horites (Huriti) ; 559. govori se o arijskim konjanicima Hrwts s područja
Krima i Azova.

Lanac imena koji od III. tisućljeća pr. Kr. povezuje kavkasko-mezopotamsko-iranske

Prahrvate s današnjim Hrvatima izgleda ovako:

Huravat - Sarasvat - Aruvat - Harahvaiti - Harvat - Aurvat - Harauvatiš- Harauvatija -

Harauvatim - Harauvat - Harahvat - Horohvat - Arivates - Horvathos - Hrovatoi - Crvat -
Harvat - Horvat - Hrvat

Sličnosti Hrvata i Iranaca

U prilog iranskog podrijetla Hrvata upućuje i jezik ali i odjeća. Postoje mnoge sličnosti imena
sadašnjih Hrvata i onih koja su se koristila u starom Iranu. Još jedna stvar upućuje na iransko
podrijetlo, njihova odjeća. Oni su se oblačili poput Sasanida. Većina lokalne ženske odjeće
kod hrvatskih žena bila je nalik onoj što su nosile žene starog iranskog carstva. Hrvati ipak
stigoše u novu domovinu, sa ili bez Tuge i Buge i njihovom braćom. Imena ovih ljudi
svakako danas nalazimo u imenima plemena koji naseliše nove hrvatske krajeva: Tugomirići,
Bužani i drugi plemena su čija je povijest mnogo jasnija, a neka postadoše i obiteljskim
imenima.

Tamo su već odavna prije Krista u ranom Iranu i u Kurdistanu pod stijegom šahovnice i
tropleta cvjetale velike samosvojne civilizacije u vlastitim ranim jezicima hurrwuhé i hurâti u
kraljevstvima Harauvatiya prije 2600-2323 god., pa najvećem Hurátina prije 2843-2578 god.,
Hurrwuhi-Ehelena prije 3520-3268 god. i najstarijem Hurrwúrtu prije 4360-3710 godina. U
njihovim prijestolnicama - wesi, stolovalo je pod trobojnom tijarom čak pedesetak ranih
banova i kraljeva, npr. Bratarna, Surina i Radomišt, s ratnicima - marjani i svecenstvom -
yarani pod prvosvecenikom Lubura i božanstvom Nina-Sawúška.

Rana povijest Hrvata prema toj teoriji

Sedmo je stoljeće, Avari su navalili na Dalmaciju i zauzeše 614.- 615. Salonu, Hrvati su još
iza Karpata. Na putu prema obalama Jadrana prethodi utemeljenje Bijele i Crvene Hrvatske.
Oni su kao nomadski narod oko 200. prije Krista migrirali u stepe i ujahali u Europu pred kraj
4. stoljeća, moguće zajedno sa Hunima. Pokorili su Slavene na području sjeverne Bohemije i
južne Poljske i osnovali Bijelu Hrvatsku. Slavenski jezik preuzeli su od brojčano
mnogobrojnijih Slavena, ali su sačuvali hrvatsko ime koje ih je pratilo tisućama godina
unazad, prvi puta spominje se kao Harahwaiti iz 3750. prije nove ere.

U 7. stoljeću došavši na rimsko područje nazivaju ih Slavenima. Prateći kronološki povijesna

imena Hrvata pratimo ujedno i njihovu migraciju iz Irana i Afganistana (Harahvaiti i
Harauvati) pa na područje Armenije u Gruzije (Hurravat i Hurrvuhe), do Crnog mora
Horoouathos i napokon na obalu Jadrana (Croati). U 4. stoljeću Hrvati prodiru u područje
naseljeno Antima i osnivaju Crvenu Hrvatsku (na području današnje Ukrajine) gdje ih
nazivaju Horiti. U vikinških putopisaca ova je zemlja nazivana Krowataland. Kod ruskih i
poljskih putopisaca nazivani su Carvati, Rothe Krobatthen i Horvaty. Ukrajinska se Hrvatska
po smrti kralja Mezamera ujedinjuje s Bijelom (zakarpatskom) Hrvatskom u Veliku Hrvatsku.
Glavni grad ove države bio je današnji Krakov. U šestom stoljeću antsko-slavenski savez se
raspada pod pritiskom Avara. Anti nestaju. Hrvati se podigoše i potjeraše Avare do Jadrana
gdje su utemeljili drugu Crvenu Hrvatsku. Ovdje su oni trebali stići negdje u drugoj polovici
7. stoljeća. (Prema caru Herakliju ipak su već 630. otjerali Avare i Slavene s Jadranske obale.)

Novija politička pozadina

Danas ipak postoje mnogi realni dokazi koji pobijaju teoriju o slavenskom podrijetlu Hrvata.
Prisutnost Hrvata u područjima naseljenim Antima povukao je teoriju o njihovom slavenskom
podrijetlu, što je napose odgovaralo panslavistima i pretvorilo se u politički mit. Znanstvena
istraživanja o iranskom podrijetlu Hrvata bila su za vrijeme Jugoslavije cenzurirana, i nisu
smjela biti publicirana, Hrvatima je povijest pisala politika. Napori da se otkriju dokazi
istraživanja o ovom problemu žive već dvjesto godina. Godine 1797. jedan istraživač učinio je
studiju o iranskom podrijetlu Hrvata i zaključio da su migrirali iz zapadnog područja stare
Perzije. Uništavanjima dokaza tijekom stvaranja Jugoslavije (1918.) daju primjer 'vukovi',
bigot (licemjeri)-Slaveni koji su sakupljali ovakve dokaze i uništavali ih. Ova se praksa
primjenjivala od 1918. pa do 1990., a njezino nepoštivanje smatralo se kriminalnim činom,
četvoricu istraživača ubila je jugoslavenska tajna policija.