Ana Katarina Zrinski – žena, majka, banica

Povijest hrvatskog naroda, kao i povijest drugih naroda, isprepletana je dogaĎajima u

čijem se središtu često nalazi ličnost koja je zbog svog djelovanja ostala u povijesti zapamćena.
U najčešćem slučaju povijest pamti, zbog niza okolnosti, pojedince iz sloja ljudi koji su
malobrojniji poput plemićkog staleža ili svećenstva, nasuprot brojnijem običnom puku. Jedna od
najpoznatijih i najdugotrajnijih hrvatskih plemićkih obitelji je obitelj Zrinski iz porodice Šubića,
a uz Zrinske se gotovo uvijek veže i porodica Frankopan, potomci knezova krčkih. Ove dvije
porodice svakako ostavljaju najupečatljiviji trag u razdoblju hrvatskog novog vijeka. Osoba o
kojoj je u ovom kratkom radu riječ povezuje upravo ove dvije magnatske obitelji koje su svoj
vrhunac, ali i pad doživjele upravo u tom nesretnom1 17. stoljeću. Prije svega, riječ je o ženi.
Povijest, pogotovo hrvatskog naroda, prije modernog doba ne može se baš podičiti da je imala
puno žena koje su imale izrazitu političku, gospodarsku i umjetničku ulogu, a kamoli sve tri
zajedno. Tim više što su žene tijekom povijesti bile marginalizirane i namijenjeni su im poslovi
oko voĎenja kućanstva i briga za potomstvo, a pristup obrazovanju ograničen. Ipak, to nesretno
17. stoljeće iznjedrilo je jedno veliko žensko ime, a to je Ana Katarina iz porodice Frankopana
Tržačkih koja će ostati u memoriji hrvatskog naroda kao iznimna žena, pjesnikinja, mecena,
diplomatkinja, ali i kao simbol hrabrosti i borbenosti. Upravo će ona postati uzor ženama u
Hrvatskoj sve do današnjih dana.

Kako to obično biva u ranijim razdobljima povijesti, ni za Anu Katarinu ne zna se točno
kad je roĎena. Ipak, pretpostavlja se da je roĎena oko 1625. godine u Bosiljevu. Bila je kći Vuka
II. Krištofa Frankopana Tržačkog, generala i zapovjednika hrvatskih krajiških ratnika, a majka
joj je bila Njemica Uršula Inkofer, druga žena njezina oca. Brat joj je bio Fran Krsto Frankopan,
takoĎer poznati član te porodice koji će isto imati veliku historijsku ulogu.

Ono što treba posebno naglasiti je činjenica da se Anu Katarinu Zrinski gotovo uvijek
veže u kontekstu dogaĎaja koji se u našoj historiografiji interpretira kao Zrinsko- frankopanska
urota. Ana Katarina je ovdje imala svoju ključnu političku ulogu. Upravo su je u tom kontekstu
gotovo svi hrvatski historiografi valorizirali, počevši naravno od Ivana Kukuljevića Sakcinskog

1
Gotovo svi hrvatski historiografi, ali i europski, 17. stoljeće nazivaju nesretnim stoljećem

1
koji se prvi počeo baviti sakupljanjem podataka o Zrinskima i Frankopanima, a neposredno onda
i o Ani Katarini. Pored svoje političke uloge u okviru Zrinsko- frankopanske pobune, Ana
Katarina istaknula se i na književnom polju i to kao vrhunski primjerak hrvatske barokne
književnosti, tj. kao pripadnica hibridnog jezičnog i književnog fenomena poznatijeg kao
ozaljski književni krug.

Lav i zmaj ponovno ujedinjeni

Podatke o životu Ane Katarine Zrinski nema u izobilju pa je dosta teško rekonstruirati
njezin životni put. RoĎena u Bosiljevu, gdje je kao i u Karlovcu provela svoje najranije
djetinjstvo, a može se pretpostaviti da je i stekla visoku kućnu naobrazbu od strane svoga oca
koji je posjedovao vrlo vrijednu i veliku knjižnicu. Naravno, kao pripadnica plemstva služila se i
s nekoliko jezika te ju sasvim opravdano možemo nazvati poliglotom. Pored materinskog
hrvatskog govorila je još i latinski, talijanski i maĎarski, a naravno i njemački s obzirom na to da
joj je majka bila Njemica. Šesnaesta godina njezina života bila je prekretnica jer se 27. listopada
1641. godine udala za velikog i uglednog hrvatskog plemića Petra Zrinskog. Raskošno
vjenčanje održalo se u Karlovcu koje je za ono vrijeme bilo izniman dogaĎaj o kojem se dugo
pričalo. Bio je to veliki i važan dogaĎaj naše povijesti jer se udajom Ane Katarine Frankopan za
Petra Zrinskog spajaju se dotad dvije najmoćnije hrvatske plemićke obitelji te će tako zajedno
dočekati i svoj konačni pad. Udajom Ane Katarine Frankopan i Petra Zrinskog ponovno su se
spojili lav i zmaj2 što će reći da nije prvi put da dolazi do spajanja tih obitelji. Nakon Bosiljeva i
Karlovca, sa svojim mužem nastanjuje se u gradu Ozlju koji je bio frankopanski grad, a nakon
tragične pogiblje hrvatskog bana Nikole Zrinskog VII. Čakovečkog u Kuršanečkom lugu, Petar
zajedno sa ženom Katarinom seli u Čakovec3, središte meĎimurskog vlastelinstva, u vrlo bogato
i raskošno ureĎeni grad gotovo kraljevskog sjaja. Ana Katarina Zrinski bila je ponajprije majka.
U braku Petra i Katarine Zrinski rodilo se četvero djece. Najstarija je bila kći Jelena koju su
opisivali kao ženu iznimne ljepote koja je cijeli život posvetila otporu protiv apsolutističkih
težnji Bečkog dvora. Svoju borbenost, ljepotu, ali i mržnju prema stranim ugnjetavačima
neminovno je naslijedila od majke te se nadamo da će u budućnosti njezin životni put biti bolje
istražen, a u Hrvatskoj njezin lik zasluženo i pravedno podignut na pijedestal. 1651. godine rodio

2
lav kao simbol Frankopana, zmaj kao simbol Zrinskih
3
Zvonimir Bartolić, Majka Katarina, str. 53./4.

2
im se jedini sin, Ivan Antun, koji je završio vojnu naobrazbu te stekao visoki vojnički čin, a koji
će tragično završiti svoj život u tamnici. Poslije sina imali su još dvije kćeri, Juditu Petronjelu
koja se zaredila i živjela u samostanu klarisa u Zagrebu, a najmlaĎa kći Zora (Aurora) Veronika
postala je na kraju uršulinka te do kraja života živjela u samostanu u Celovcu. Svoju majčinsku
ulogu Ana Katarina Zrinski vodila je paralelno s drugim obavezama, politikom i gospodarstvom.

Zrinsko frankopanska urota i politička uloga Ane Katarine Zrinski

Istaknuto je da političko djelovanje Ane Katarine prvenstveno treba gledati u okviru

Zrinsko - frankopanske pobune koja je bila opravdani revolt dijela visokog hrvatsko i ugarskog
plemstva koji su svoje nezadovoljstvo, tj. carskim apsolutizmom, hegemonizmom i nepoštivanje
prava plemstva opravdavali temeljnim zakonima i Zlatnom bulom Andrije II. iz 1222. Smrću
bana Nikole Zrinskog započinje druga faza pobune u čijem se središtu nalaze njegov brat Petar,
ali i Petrova žena Ana Katarina – koji su bili srce i duša pokreta protiv Habsburgovaca.4 Iako
nije bilo tipično niti uobičajeno da se takvim poslovima bavi jedna žena, Ana Katarina probila je
sve društvene i tradicijske barijere te postala u pravom smislu – diplomatkinja, termin koji će tek
puno kasnije biti rezerviran i za pripadnice ženskog roda. Naime, njezino zapažano političko
djelovanje očituje se u pregovorima s francuskim dvorom u Veneciji preko francuskog poslanika
biskupa Bonzyja dok je u Beču pregovarala s drugim francuskim poslanikom Gremonvilleom.
Isto tako, upustila se u pregovore i s dijelom ugarskom visokog plemstva koji je takoĎer imao
interesa u svrgavanju Habsburgovaca, ali i s poljskim plemstvom. Kako su urotnici računali na
Poljsku kao svojeg saveznika, Ana Katarina lobirala je da se austrijska nadvojvotkinja Eleonora
ne uda za poljskog kralja jer bi se time habsburško-poljski odnosi učvrstili, predlagali su dansku
princezu. Kako je poznato, svi ti pokušaji traženja saveznika nisu urodili plodom, a kao
zaključak može se navesti da je hrvatsko (i ugarsko) plemstvo u tome svemu bila samo lutka u
rukama velikih igrača (Luja IX., Venecije, Poljske, Visoke Porte...).5

Osim na političkom planu Ana Katarina istaknula se i na gospodarskom planu. Kako su

Zrinski i Frankopani gospodarili velikim imanjima (od Jadrana do Balatona) bila je potrebna
velika i dobra organizacija kako bi se takvi posjedi, i sve što oni nose, mogli dobro održavati. U

4
Dragutin Pavličević, Povijest Hrvatske, Drugo, izmijenjeno i znatno prošireno izdanje sa 16 povijesnih karata u boji,
str. 193.
55
Zvonimir Bartolić, Majka Katarina, str. 64-65

3
takvom velikom mehanizmu Ana Katarina imala je svoju ulogu, a to svjedoči Zvonimir Bartolić
koji spominje sačuvanu korespondenciju koja prethodno i dokazuje. Pa se tako Katarinin potpis
nalazi na mnogim listinama koje su regulirale odnose u postojećim feudalnim prilikama ili pak
potvrĎuje stare pravice i obveze Rakovčanima, Samoborčanima, Banjčevčanima i Brezancima.
Sačuvan je i korespondencija izmeĎu Ane Katarine i protonotara Kraljevine Hrvatske Ivana
Zakmardyja o posudbi novaca.6 Svakao takvih je dokumenta bilo mnogo više.

Bolesnoj grofici nisu ostavili ni zdjele, ni ražnja

Prvo markiza, od udaje grofica, a na posljetku i banica put Ane Katarine Zrinski uz ruže,
bio je posut i trnjem. Nakon što je Zrinsko – frankopanska urota otkrivena, urotnike je Dvor
namjeravao kazniti. Leopoldova odmazda bila je strašna i nemilosrdna, a nije zaobišla ni Anu
Katarinu. Nakon što je carska vojska upala u Čakov Turen 14. travnja 1670. počela je strahovita
pljačka i konfiskacija svih imanja Zrinskih i Frankopana. Govorimo o enormnom bogatstvu koje
se stoljećima akumuliralo u rukama te dvije porodice. To bogatstvo je nasljeĎe i cjelokupnog
hrvatskog naroda. Naravno, bila je to pomno iscenirana predstava iz Bečkog dvora koja je imala
za cilj zatrti ove dvije porodice, a njezine je članove trebalo uništiti kako bi se spriječila svaka
mogućnost da se ta imanja ponovne vrate u ruke legitimnih vlasnika. Time je Leopold maknuo
svoje buntovne podanike, a sebi prigrabio veliko bogatstvo. Dokaz da je pljačka bila velika je i to
što su se carski namjesnici morali opravdavati kod cara i kralja Leopolda zbog prevelike pljačke.
Carski namjesnici temeljito su opljačkali čakovečku utvrdu u kojoj je stolovala bolesna grofica.
Od srebrnih svijećnjaka, konja, ratnog plijena, oružja pa čak i hranu7, uzeli su gotovo sve, u
narodu se slikovito kazalo da bolesnoj grofici nisu ostavili ni zdjele ni ražnja. Tog dana počinje
križni put grofice Zrinski. Bolesna, i nemoćna, lišena svih dobara bila je istjerana iz svojeg
doma. Dugo se nije moglo odrediti gdje će grofica biti zatočena, jer je postojao bojazan da je
podanici oslobode. Predložena su mnoga mjesta meĎu kojima i razni samostani, ali zastrašujuća
je činjenica da su samostani odbijali Katarinino boravište, svoj odgovor predstojnica samostana
klarisa u Ljubljani obrazlaže: “Ako grofica uznemiruje cijelo carstvo, kakav li bi nemir s njom
lako prišao u naš tihi samostan, koji bi radi nje sigurno izgubio svoje dobro ime!”8 Grofica Ana
Katarina tako je sa svojom najmlaĎom kćerkom bila kao loptica koja se dodavala s jedna na

6
Zvonimir Bartolić, Majka Katarina, Matica hrvatska, Čakovec, 2004. str, 6.
7
Vladimir Kalšan, Međimurska povijest, str. 125.
8
Zvonimir Bartolić, Majka Katarina, str, 75.

4
drugu stranu. Njezina očajnička pisma knezu Lobkowiczu takoĎer nisu urodila plodom, a s
njome se okrutno postupalo, čak i posluga. Na samom kraju smještena je u samostan
dominikanki u Grazu, a takva jadna, bolesna i siromašna na kraju je bila odvojena od svoje kćeri
Zore Veronike koja je odvedena u uršulinski samostan u Celovec. Na svom moralnom, fizičkom
i psihičkom padu od samo nekoliko godina, Ana Katarina mučenički je podnosila svoju patnju.
Kao takva, bila je odvojena od obitelji, muža i brata su joj smaknuli u Bečkom Novom Mjestu
31. travnja 1671., za sudbinu kćeri Jelene i sina Ivana Antuna nije znala. Osiromašena, svedena
na prosjački štap, bolesna, umrla je, kažu pomućena uma, u 48. godini života 16. studenoga
1673. godine, a pokopana je u crkvi sestara dominikanki u Grazu. Njezini posmrtni ostaci do
dana današnjeg nisu identificirani i časno sahranjeni kako je Ana Katarina Zrinski zaslužila.9

Kult Ane Katarine Zrinski

Oko svih istaknutih povijesnih ličnosti, ovisno o svom djelovanju u vremenu i prostoru
ako ne za života, onda nakon smrti, stvara se kult ličnosti. Kao što se postepeno razvio kult
Zrinskih, koji su u memoriji hrvatskog naroda ostali simbol otpora protiv ugnjetavanja tuĎinske
vlasti i borba za hrvatske državne (vlastite) interese, tako se i razvio kult Ane Katarine. Ana
Katarina bila je iznimna žena i to dokazuju prethodne činjenice. Bila je diplomatkinja,
književnica, mecena, sudjelovala je u političkoj igri protiv Bečkog dvora, a uz to je vodila
gospodarske poslove, ali i one majčinske. Upravo zbog tog svog doprinosa mnoge žene uzimali
su primjer Ane Katarine kao svoj uzor te se njome vodile. Njezinim imenom stvarana su razna
društva sve do današnjeg dana. Prvo takvo osnovano je u Americi (Kćeri Katarine Zrinjske), a
prvo u Hrvatskoj u Karlovcu 26. ožujka 1919. kao Žensko prosvjetno katoličko društvo Katarina
Zrinjska10. Ana Katarina Zrinski je čest motiv i u umjetničkim djelima. Potrebno je na prvom
mjestu staviti roman Eugena Kumičića Urota- Zrinsko frankopanska u kojem na najvjerniji način
revitaliziran lik Ane Katarine. Iako ne znamo kako je Ana Katarina izgledala jer ne postoji niti
jedan njezin portret, prema opisima suvremenika Oton Iveković je naslikao 1919. Anu Katarinu
kako pregovara u Veneciji s francuskim poslanikom. Nadalje, u Čakovcu danas u ulici koja nosi
njezino ime stoji njezina bista, a ispred čakovečke palače stoji brončani spomenik Ane Katarine,
njezinog brata i muža pod nazivom Oproštaj. U Republici Hrvatskoj u novijoj povijesti sve više

9
Zvonimir Bartolić, Majka Katarina, str. 76./7.
10
Hrvatska revija

5
se ulice i trgovi nazivaju njezinim imenom i imenom njezine obitelji, a njoj u čast (ili nazvanim
njezinim imenom) održavaju se razne manifestacije, zaklade, kvizovi... Recentan je onaj na
MeĎimurskom veleučilištu u Čakovcu kviz Ana Katarina Zrinski koji provjerava znanja o
povijesti obitelji Zrinski, a održava se svake godine na obljetnicu pada Zrinskih i Frankopana.
Takvih manifestacije će u budućnosti svakako biti još više jer postoje mladi i perspektivni ljudi
koji su voljni baviti se time.

Putni tovaruš

Putni tovaruš11 najvrjednija je književna ostavština Ane Katarine Zrinski. To je zapravo

molitvenik koji je Ana Katarina prevela s njemačkog originala, ali uz svoje izmijene i dodatke
koji je legitimiraju kao pjesnikinju, a ne samo prepisivačicu. Zanimljivo je da je Ana Katarina
bila prva žena banske Hrvatske koja se sama bavila izvornim stvaralačkim radom i
prevoĎenjem.12 Bio je vrlo popularan pa je doživio čak tri izdanja. Prvo u Veneciji 1661., a
drugo 1687. i 1715. u Ljubljani. Molitvenik ima 5 poglavlja, a prije svakog je umetnuta
umjetnička slika u bakrorezu. Poglavlja su ukrašena umjetnički izraĎenim inicijalnim
majuskulama, a umetnute su i vinjete. Ovaj molitvenik dugo je bio popularan, a izdvaja se i po
sadržaju i strukturi.13 U predgovoru molitvenika je posveta, i to posveta Bogu, Vsemoguchemu
Neba i Zemlye Sztvoritelyu, Otczu.14 Zatim, navodi razloge pisanja molitvenika, a piše ga zbog
toga što je malo knjiga na hrvatskom jeziku, ali i zbog vjerskih razloga. Objavljivanje Putnog
tovaruša zaživjelo je još za vrijeme autoričina života, ali njezina pjesnička ostavština to nije.
Dugo je trebalo da se obrade i skupe sve njezine pjesme u jednu zbirku. Konačno, to je uspio
Josip Bratulić, a Pjesmarica je objavljena na 340. godišnjicu smrti Ane Katarine, 2013. godine
uz potporu Matice hrvatske. Osim svojih autorskih djela, uz Anu Katarinu se dugo vremena
vezala Sibila, zbirka gatalica koja je u maĎarskoj književnosti poznata kao Fortuna. Kako je
upravo njezin potpis sačuvan na tom djelu tvrdilo se da je ona autorica, no neki ipak smatraju
(što je i potkrijepljeno dokazima) da se radi o nekom drugom autoru, a rukopis se identificira s
rukopisom Katarinina muža Petra Zrinskog. Uz to, Petar Zrinski je na dan prije svojeg
pogubljenja u Bečkom Novom Mjestu ispisao najpotresniji tekst pisan hrvatskim jezikom, a to je

11
tovaruš, kajk. prijatelj
12
Olga Šojat, Ana Katarina Frankopan-Zrinska, Pet stoljeća Hrvatske knjževnosti, str. 8.
13
Zvonimir Bartolić, Majka Katarina, str. 119./120.
14
Ana Katarina Zrinski, Putni tovaruš, predgovor, str. 3.

6
oproštajno pismo svojoj dragoj ženi pod nazivom Moje drago serce. Posebno je interesantan
jezik kojim piše Ana Katarina, ali i njezin brat i muž. Naime, velika imanja obitelji Zrinski i
Frankopana kojima su gospodarili od Jadrana do Balatona zahtijevala su jedinstvenu i učinkovitu
administraciju. U svrhu toga stvoren je umjetni, hibridni jezik ili nadnarječni tip hrvatskoga
jezika čije je osnovna karakteristika mješavina svih hrvatskih narječja (kajkavski, čakavski i
štokavski). Bio je to „službeni” jezik zrinsko- frankopanske kancelarije.15 Kako je političko,
kulturno i gospodarsko središte Petrovog dijela imanja bilo u Ozlju, za takav se jezični i
književni fenomen ustalilo naziv ozaljski književni (jezični) krug. Upravo takvim jezikom pisan
je i Putni tovaruš, refleks jata je ikavski, a uočava se i sjevernočakavska puna vokalnost. U
morfologiji su prisutni stariji gramatički morfemi, a na leksičkoj razini prisutan je velik broj
hungarizama koji su u skladu s kajkavskom književnom tradicijom.16

Ipak, potrebno je spomenuti kako nisu uvijek svi bili naklonjeni Ani Katarini. Kako je
protuzrinska promidžba poslije sloma Urote bila iznimno jaka, javljali su se i neke pjesme,
doduše ne velikog umjetničkog dosega, koji su upravo Anu Katarinu držali za glavnog krivca
pobune protiv Beča. Takva jedna pjesma je i Cantio mixta koja Anu Katarinu naziva zla žena,
kao najveće zlo.17Slična takva je i pjesma Alia vero de rebellione comitis Petry Zriny koja na
ciničan način izruguje Petra što se je dao prevariti od Katarine Tržac kojoj je pridevek, da je
pravi tržac.18

. Ovo je samo kratki pregled o životu ove velike žene. Ostalo je još puno prostora za
istraživanje i valorizaciju njezina života, ali i života ostalih članove porodice Zrinskih i
Frankopana. Ostaje nada da će se takva istraživanja svakako nastaviti.

15
Josip Bratulić, Ozaljski književno-jezični krug, Povijest hrvatskoga jezika, str. 268.
16
S. Holjevac, J. Lisac, D. Stolac, Ana Katarina Zrinski, Putni tovaruš, Antologija djela iz 17. i 18. stoljeća, Povijest
hrvatskog jezika, str. 565.
17
Zvonimir Bartolić, Majka Katarina, str. 19.
18
Ibid, str. 21.

7
 Popis literature:

knjige:

1. Ana Katarina Zrinski, Putni tovaruš, za tisak pripremio: Zvonimir Bartolić, Matica
hrvatska, Čakovec, 2005.
2. Josip Bratulić, Ozaljski književno-jezični krug, Povijest hrvatskoga jezika, 2. knjiga :
16. stoljeće, Croatica, Zagreb
3. Olga, Šojat, Ana Katarina Frankopan-Zrinska, Pet stoljeća hrvatske književnosti,
Knjiga 15/II : Hrvatski kajkavski pisci II, urednik : Krsto Špoljar, Zagreb, 1977.,
Matica hrvatska
4. Sanja Holjevac, Josip Lisac, Diana Stolac, Ana Katarina Zrinski, Putni tovaruš,
Antologija djela iz 17. i 18. stoljeća, Povijest hrvatskog jezika, knjiga 3 : 17. i 18.
stoljeće, Croatica, Zagreb
5. Vladimir, Kalšan, MeĎimurska povijest, Čakovec, 2006.
6. Zvonimir, Bartolić, Majka Katarina, biografski i književno-povijesni kolaž o Ani
Katarini Frankopan-Zrinski i Putni tovaruš, Zrinski, Čakovec, Matica hrvatska,
2004.

članci:

1. Lucija Benyovsky, Društvo Katarina grofica Zrinski, Hrvatska revija, 3, 2007.