PLES U ARHEOLOŠKOM KONTEKSTU

Pokušaj „re“konstrukcije nematerijalnog

P Kada se u ljudskoj povijesti prvi put dogodio neki ples? Precizan odgovor na to nam izmiče. Izvjesno
je samo da je Čovjek zaplesao puno prije pojave bilo kojeg oblika civilizacije, vjerojatno i prije
formiranja tzv. „kultura“, a možda čak i prije nego je homo sapiens sapiens stupio na scenu. Danas
znamo da je plesni pokret, upravo kao i govor, proizašao iz najdublje srži ljudskoga bića, prvo kao
izraz emocija i način izbacivanja viška energije, a odmah potom i kao oblik komunikacije.

Postanak plesa je nedvojbeno isprepleten s postankom glazbe. Oboje su u svojoj osnovi oblik
ispoljavanja emocija i komunikacije i objema je neizostavan sastojak P ritam - jednoliko ponavljanje
obrazaca koje se nalazi posvuda u prirodi. Od kruženja planeta i izmjene godišnjih doba, do tzv.
bioritma živih bića i otkucaja njihovih srca. Ovdje će konkretno biti riječi o ritmu koji proizvodi čovjek
svojim pokretom, no čak se i taj javlja u raznim oblicima: tu je ritam naših koraka pri „običnom“ hodu,
ali i eventualni ritam koji stvaramo dok obavljamo neke relativno jednolične i repetitivne radnje –
obično pri određenim poslovima. Logična je pretpostavka da su te dvije vrste ljudskih ritmičnih
pokreta naposljetku stvorile i onu treću – P plesni pokret.

Pojam plesa danas ima mnogobrojne definicije. One se međusobno razlikuju prema aspektu koji
određuju te ovisno o obilježjima povijesnih i društvenih okruženja u kojima su nastale. Ovdje su neke
od njih... P

Za temelj ovog istraživanja uzeta je posve pojednostavljena verzija prve gore navedene definicije:
Ples je skup pokreta. Naravno da ćemo imati na umu puni oblik te definicije, kao i prema potrebi
mnoge druge definicije, ali za početak nam je dovoljno osloniti se samo na ovu jednostavnu tvrdnju –
ples je skup pokreta. P Sukladno tome definirala bih i pokret – kretanje u prostoru - kao
nematerijalnu tvorevinu.

Naime, o „materijalnosti“ pokreta se možda može govoriti samo hipotetski i to isključivo u vizualnom
smislu - jer je pokret vidljiv, a vidljiv je samo za vrijeme svog trajanja – izvođenja. On nužno ima svoj
početak i kraj u prostoru i vremenu: točku A i točku B, te brzinu izvođenja veću od nule. Izvan toga
on ne postoji. Brzina pokreta ne može biti nula, jer to znači mirovanje, a pokret i mirovanje su
pojmovi koji se međusobno isključuju. Stoga ću ples i pokret nadalje podrazumijevati kao
nematerijalne tvorevine, koje se standardno najcjelovitije bilježi tehnologijom video snimke, koja
postoji tek nešto više od sto godina.

Iz svega ovoga slijedi da nam iz davnih vremena nisu mogli ostati primarni, materijalni izvori - ostaci
pokreta, kao što su nam ostali ostaci materijalnih tvorevina poput građevina i posuđa. Za razliku od
polomljenih komadića keramike iz kojih možemo rekonstruirati i cijelu posudu, ne postoje „ostaci
pokreta“, polomljeni ili cijeli, koje bismo mogli primiti prstima i ogledati sa svih strana.

P Stoga se u proučavanju plesova najdavnijih vremena možemo osloniti isključivo na sekundarne

izvore. U ovom slučaju to su likovni prikazi kao glavni arheološki izvor, zapisani opisi kao povijesni
izvor, te plesovi današnjih ljudskih zajednica na različitim stupnjevima kulturne razvijenosti kao
„pomoćni“, etnološki izvor. *
P Najraniji likovni prikazi ljudskog lika pojavili su se već s paleolitskim ljudima. Ovdje vidite neke od
njih. Kao što znamo, u paleolitiku su ti prikazi naslikani na zidovima pećina, oblikovani u mekom
kamenu ili izrezbareni na kosti, dok se s neolitikom i keramičkom proizvodnjom javljaju i
antropomorfne glinene figurice te ljudski likovi oblikovani u reljefu ili oslikani na keramičkim
posudama. Svim je tim prikazima zajedničko to da su stilizirani, shematski, više ili manje apstraktni te
da naglašavaju određene dijelove tijela koji su u umu tadašnjeg čovjeka bili najbitnije obilježje bića
kojeg se htjelo likovno prikazati.

P Koliko je do danas poznato, tek s pojavom povijesnih urbanih civilizacija koje su poznavale pismo –
kao što su Mezopotamija, Egipat, Kreta, Mikena... - javlja se kao standard detaljan prikaz ljudskog lika
kojim se teži minucioznom realizmu i gdje je jednaka pažnja posvećena i tijelu i licu.

P U oba razdoblja postoje likovni prikazi koji se mogu protumačiti kao prikazi ljudi koji plešu.
Istraživačima su indikatori za to da je neki antropomorfni prikaz upravo prikaz „plesača“ položaji
njegovih ekstremiteta – ruku i/ili nogu – koji na neki način „izlaze“ iz okvira prikaza „nerasplesanog“
ljudskog lika u mirnom, stajaćem položaju.

Istraživač plesa u arheološkom kontekstu, Yosef Garfinkel s Instituta za arheologiju Hebrejskog

Jeruzalemu, u svojoj knjizi „Dancing at the Dawn of Agriculture“ donosi P tablični pregled položaja
ruku i nogu zabilježenih na keramičkim posudama sa otprilike 170 nalazišta sa širokog područja
Bliskog Istoka, jugoistočne Europe i sjeverne Afrike. P Kao što možete vidjeti, daleko najzastupljeniji
je položaj u kojem su ruke podignute uvis, raširene i po mogućnosti još i savijene u laktu – popularno
nazivani „orant“. Osim njega, tu vidite i ostale prikaze s rukama i nogama u najrazličitijim položajima i
prema g. Garfinkelu, svi se oni mogu smatrati prikazom ljudskog lika u plesnom pokretu. P Isti autor
likove plesača prepoznaje i u puno apstraktnijim, geometriziranim oblicima, poput ovih.

P U razdoblju prvih velikih civilizacija prikazima plesa obiluju gotovo sve velike kulture Starog svijeta:
Mikenska, Minojska, klasična grčka, etruščanska, egipatska i rimska. Lepeza potencijalno plesnih poza
na likovnim prikazima se ponešto povećava - uz prikaze kakvi postoje i u pretpovijesti, javljaju se i
mnogi prikazi tijela u akrobatskim položajima poput skokova i savijanja u „most“ i kao takvi mogu biti
dio nekog plesa. Zahvaljujući mnogo detaljnijem prikazu ljudskih likova i njihove okoline, ovo
razdoblje u usporedbi s pretpovijesnim uvelike olakšava tumačenje određenih prizora kao prikaz
plesa. Ovakvi prikazi prepuni detalja vrlo često predstavljaju razne sakralne i profane svečanosti,
slavlja i žalovanja, a to su prilike koje su vrlo često sadržavale ples pa se stoga i određeni likovi koji su
na njima prikazani lakše mogu protumačiti kao plesači. Međutim, ipak treba biti oprezan i ne tvrditi
da baš svaka žena u suknji ili svaki lik kojemu vijori kosa ili je podigao ruke – pleše.

Likovni, dakle umjetnički prikazi poput svih ovih koje smo sada vidjeli, najrelevantniji su arheološki
izvor za saznanja o plesu u davnim vremenima. Osim njih, jedini opipljivi „artefakti“ koji se još mogu
dovesti u vezu s plesom su određeni dijelovi arhitekture – npr. gradski trgovi, kazališta ili dvorišta,
galerije i dvorane u hramovima i palačama, grobni spomenici – za koje se ili zbog povezanih likovnih
prikaza ili zbog zapisanih svjedočanstava može pretpostaviti da su bili poprišta svečanosti i drugih
manifestacija, a time i plesova; te osim njih - neke parafernalije za koje znamo – opet iz likovnih
prikaza i zapisanih svjedočanstava – da su ili glazbeni instrumenti, ili neki predmeti koje su sami
plesači koristili za vrijeme plesa. Međutim, podaci o samim plesovima koje možemo dobiti iz ovih,
„ne-likovnih“ artefakata neusporedivo su oskudniji od onih koje daju likovni prikazi i svode se
uglavnom na pretpostavke o mogućim plesnim formacijama – ako je riječ o nekoj kružnoj arhitekturi,
postoji vjerojatnost da se plesalo u krugu – te o prirodi plesa – ako je arhitektura sakralna ili su
korištene određene parafernalije, ples je imao religijski karakter, itd.

P Ovo su podaci o plesovima koje je moguće dobiti iz arheoloških izvora (kao što smo rekli,
prvenstveno iz likovnih prikaza). Treba imati na umu da se nijedna od ovih točaka ne može smatrati
stoposto točnom preslikom samog događaja i da te podatke uvijek treba „uzimati“ okvirno i to iz
nekoliko razloga: zbog umjetničkog stila kojemu dotični prikaz pripada (ovisno o tome je li više ili
manje apstraktan, kakav je pristup perspektivi, itd.), zbog prilagođavanja mediju na kojem je likovno
djelo izvedeno (ovisno o tome je li riječ o figuri, reljefu ili slici, jesu li reljef ili slika izvedeni na nekom
dijelu arhitekture ili na nekom predmetu poput keramičke posude, itd.) te naposljetku – zbog
umjetničke vizije samog autora za koju ipak nikad ne znamo u kolikoj mjeri odražava stvarnost. Iz istih
razloga, treba imati na umu i da nije uvijek iz svih prikaza moguće izvući sve ove podatke (najočitiji
primjer je već naveden - pretpovijesna umjetnost je mnogo oskudnija detaljima od umjetnosti velikih
civilizacija). Redoslijed po kojem su ovdje izloženi se okvirno kreće od onih koji se najčešće mogu
„iščitati“ prema onima koji se rjeđe nalaze.

 Broj sudionika
 Poza ili više njih koje se zauzimaju tijekom plesa
 Oblik plesne formacije ako je sudionika više – najčešće kružna ili linijska
 Prigoda pri kojoj se pleše – religijska ili profana svečanost, vjenčanje, pogreb...
 Spol sudionika
 Status pojedinih sudionika – šamani, svećenici, hramske plesačice...
 Smjer kretanja formacije – kružno, pravolinijsko, spiralno...
 Prostor u kojem se ples odvija
 Instrumenti koji stvaraju glazbenu podlogu
 „Rekviziti“ koje plesači koriste

I ovime smo iscrpili arheološke izvore. U okviru onoga što nas je najviše zanimalo, a to je izgled samih
plesnih pokreta, saznanja su nam ograničena. Ako prihvatimo da neki likovni prikaz predstavlja ples,
jedino što možemo zaključiti u vezi njegovih pokreta jest da je prikazana poza dio nekog pokreta –
onaj koji uistinu možemo proučiti tek ako se pokret zaustavi - i time, zapravo, prestane biti pokret.
Međutim, iz jedne poze nije moguće rekonstruirati cijeli pokret, jer više različitih pokreta može
sadržavati jednu te istu pozu. To je otprilike kao kad raspolažete samo s komadićem ruba ili dna
keramičke posude. Čak i uz dobro poznavanje razdoblja i odgovarajuće tipologije posuda, moguća je
samo relativna rekonstrukcija jer je previše oblika koji su mogli imati takvo dno ili rub.

P Ovisno o bogatstvu prikaza ili uz poveznicu sa saznanjima iz nekih drugih izvora, mi možemo samo
nagađati kakav bi to pokret mogao biti. Postoje neki prikazi za koje se pretpostavlja da prikazuju
sukcesivne plesne poze – više likova koji su možda zapravo samo jedan u različitim pozama – ali
ostaje pitanje koliko se vjerno može „pogoditi“ pokret između dvije uzastopne poze – jer se vrlo često
on može izvesti na više od jednog načina. *RUKA

Na ovom polju bi se najviše podataka moglo izvući iz nekog likovnog prikaza koji bi jasno prikazivao
uistinu puno uzastopnih poza nekog plesnog pokreta – poput primjera na ovoj fotografiji – ali takav
još nije pronađen.
P Sada prelazimo na druge izvore koji su nam dostupni u proučavanju davnih plesova, a to su
povijesni izvori, dakle pisana svjedočanstva. Riječ je o najranijim spomenima plesa u pisanim djelima
koja pripadaju velikim civilizacijama Starog vijeka i nastavku njihove usmene predaje. Naravno,
odmah ćemo uočiti da ovim putem možemo dobiti samo saznanja o plesovima iz povijesnog
razdoblja – onima koji su u arheološkim izvorima prikazani na bogatim freskama i reljefima kakve smo
maloprije gledali - dok o plesovima pretpovijesnih zajednica koje nisu imale pismo ovim putem ne
saznajemo ništa. To jest donekle točno, ali treba imati na umu i sasvim logičnu pretpostavku da su
mnogi plesovi iz ranog povijesnog razdoblja bili vrlo slični ili čak identični svojim tradicijskim
prethodnicima u pretpovijesti – što je osobito moguće kad je riječ o plesovima izrazito „narodskog“
karaktera, jer je folklorna tradicija koju održava jedan narod na jednom prostoru vrlo tvrdokorna i
rijetko podložna promjenama – te stoga postoji mogućnost da se u ponekom retku opisa nekog
antičkog plesa krije i poneki podatak koji se može odnositi i na neki pretpovijesni ples na tome
prostoru. Pitanje je samo hoćemo li taj podatak uspjeti prepoznati.

P Sami spomeni plesa u najranijim pisanim dokumentima su prebrojni da bi ih ovdje sve nabrajali.
Ples se spominje na više mjesta u Bibliji i u Talmudu, u epu o Gilgamešu, te u djelima egipatskih,
grčkih i rimskih povjesničara i književnika. Tu se ubrajaju npr. Maneton, Herodot, Platon, Aristotel,
Plutarh, Lucijan, Homer, Sapfa, Juvenal, Marcijal, Ovidije... Da nabrojim samo neke od njih. Naravno,
najviše je slučajeva u kojima se ples samo usputno spominje pri opisima svečanosti i sličnog, no ovdje
možete vidjeti jedan pjesnički opis iz Homerove Ilijade:

P Ovo su podaci koji se mogu dobiti iz povijesnih izvora:

 Identitet sudionika (spol, dob, status)

 Izgled sudionika (odjeća, nakit i fizički izgled)
 Broj sudionika (rjeđe)
 Prigoda, prostor i atmosfera u kojoj se ples odvija
 Naziv plesa
 Vrsta plesa (borbeni, religijski, profani...)
 Izgled grupnih formacija
 Smjer kretanja formacije
 Vrsta glazbe i instrumenata uz koje se plesalo, pa čak i pjesme koje su se pjevale uz
ples
 Izgled pojedinih pokreta

Kao što vidite, većina stavaka se podudara. Međutim, ovom popisu nedostaje izgled pojedinih poza
koje je moguće predočiti samo slikom, no zato nam pisani izvori mogu donijeti nazive pojedinih
plesova, riječi pjesama, te opis glazbe i pokreta, što ne možemo dobiti iz slike. Kako su nas najviše
zanimali upravo pokreti, posebna pažnja posvećena je upravo njihovim opisima.

P Krajem 1. tis. pr. Kr. u Indiji je nastala Natya Shastra - dramaturški kodeks pravila koja se odnose na
kazalište, čiji su sastavni dio ples i glazba. On sadrži vrlo detaljne opise mnogih pokreta i gesti, koji su
popraćeni i vizualnim prikazima, najčešće u obliku reljefa na hramovima diljem Indije. Međutim,
među civilizacijama Starog svijeta koje su glavni predmet našeg proučavanja – zahvaljujući prostoru
na kojem su nastale – nema sličnog dokumenta. Zapisani opisi pojedinih plesnih pokreta nisu niti
približno toliko detaljni i precizni, a kamoli obilni, poput onih iz indijskog i nekih drugih srednjeazijskih
kodeksa. Najviše što iz ovih „naših“ opisa plesnih formacija i pokreta možemo dobiti su podaci poput:
„skakali“, „pljeskali rukama“, „okretali se“, „u krugu“, „u liniji“, „padali u čučanj“, „izbacivali
naizmjence desnu pa lijevu nogu“, „poskakivali“ i sl. Sve ove radnje se daju vizualizirati i naravno,
izvesti, no javlja nam se sličan problem kao i s pokretom koji spaja dvije poze – sve ih se može izvesti
na više od jednog načina.

A sada prelazimo na treću, posljednju grupu izvora.

P Pokreti su relikti u najširem smislu te riječi. Ljudi se u osnovi kreću jednako kao i prije 20 000
godina, kao i životinje. Jednako hodaju, skaču, saginju se, penju, itd. Te kretnje su uvjetovane
njihovom tjelesnom građom i okolinom u kojoj se nalaze, a varijacije koje su se razvile s vremenom
kao rezultat razvoja čovječanstva i različitih društava, nestručnom su oku često nevidljive. Kad se
tome pribroji i činjenica da je način života u zajednicama na nižem civilizacijskom stupnju na
određenoj razini stoljećima ostajao nepromijenjen, legitimna je pretpostavka da su bar neki plesni
pokreti tih zajednica iz najranijih vremena preživjeli i do danas. I to je glavni razlog za korištenje
etnoloških i etnokoreoloških izvora.

P Kao što sam rekla u samom uvodu, ove izvore smatramo pomoćnima jer sami po sebi ne daju
izravne i precizne podatke o plesovima najdavnije prošlosti. Međutim, to ne umanjuje njihovu
vrijednost jer se kombinacijom podataka dobivenih iz etno-antropoloških istraživanja i onih dobivenih
iz prvih dvaju izvora dolazi do logičnih pretpostavki, koje i same imaju određenu vrijednost, unatoč
tome što se konkretni dokazi za njih možda još traže.

Ime discipline kojom se koristimo je etnokoreologija - disciplina koja proučava folklorne, ali i urbane
plesove suvremenih zajednica diljem svijeta. Naravno, ovdje pojam „suvremeni“ koristimo kao
oznaku pripadnosti vremenu u kojemu živimo te bližoj prošlosti, za čije plesove još uvijek znamo kako
su izgledali.

P Ovisno o načinu života neke suvremene ruralne zajednice – stupnju razvijenosti, društvenom
ustroju, aktivnostima u kojima sudjeluju i religiji koja se prakticira – možemo pretpostaviti da su i
najranije zajednice sa sličnim načinom života mogle imati i slične plesove. Naime, kako navodi i
hrvatska etnokoreologinja Ana Maletić, čest je slučaj da se pripadnici zajednica iz različitih dijelova
planeta, a koji se bave istim poslovima, slično kreću te sukladno tome katkad imaju i slične plesove.
Stoga je vrlo moguće da su i davni ljudi koji su živjeli u vrlo sličnim uvjetima kao i neki današnji, plesali
slično njima. Moguće je da ta vjerojatnost raste ako je arhaična zajednica koja nas zanima postojala
na istom prostoru na kojem je i današnje pleme ili zajednica s kojom je uspoređujemo, ili na
prostoru s kojeg se to današnje pleme ili zajednica doselilo.

Jedan od glavnih problema s kojima se ovdje susrećemo je više ili manje turbulentna povijest samog
prostora koji istražujemo. S obzirom na velike migracije čovječanstva tokom cijele njegove povijesti i
diljem svijeta, teško je naći mjesto za čiju se populaciju sa sigurnošću može reći da tu obitava na
primjer od neolitika, u više-manje istom genetskom sastavu. Međutim, kako sve migracije rezultiraju
barem nekom vrstom kulturnih razmjena, dio njih svakako su bili i plesovi i uglavnom je nemoguća
zadaća odrediti koji bi plesni element mogao izvorno pripadati jednoj, a koji drugoj grupi, a koji
možda objema. Tu nam katkad mogu pomoći povijesni i arheološki izvori, a katkad ne.
Dakle, primjenom etnokoreologije i podataka iz etnoloških izvora ne možemo dobiti podatke koji bez
ikakve sumnje govore o konkretnim plesovima najdavnije prošlosti kao što ih možemo - u koliko god
skromnom obliku – dobiti iz arheoloških i povijesnih izvora. Ono čemu nam služe etnokoreološki
izcvori jest da saznanja o suvremenoj zajednici, čiji se živi plesovi još mogu proučavati i doživjeti u
cijelosti, usporedimo sa saznanjima o davno iščezlim zajednicama koje nas zanimaju. Pa kad vidimo u
kolikoj se mjeri njihov način života podudara, možemo pokušati procijeniti kolika je mogućnost da su
koristili iste ili slične elemente u svojim plesovima.

Ovime završavam pregled izvora koji su mi bili dostupni pri istraživanju najranijih plesova i sada ću
vam ukratko opisati naš projekt – pokušaj „re“konstrukcije tri pretpovijesna plesa.