Orlovo Gnijezdo Obitelji Zrinski Plemick PDF

Krešimir Regan
»ORLOVO GNIJEZDO« OBITELJI ZRINSKI –

PLEMIĆKI GRAD OZALJ
Autor u radu razmatra višestoljetnu povijest plemićkog grada Ozlja na desnoj obali Kupe kod
Karlovca od njegova prvog spomena u vrelima 1244. godine. Razmatra fortifikacijske i arhitek-
tonske promjene grada, osobito tijekom 18. i 19. stoljeća. Donosi detaljan pregled, utemeljen na
analizi vrela i relevantne literature, o plemićkim obiteljima u čijem je Ozalj bio vlasništvu od 13.
do 20. stoljeća. U suvremeno doba za Ozalj brine Družba »Braća hrvatskog zmaja« uz prekid
tijekom 1945–1990. kada je bio u državnom vlasništvu.
Ključne riječi: Ozalj, plemićki grad (burg), dvorac, Zrinski, karlovačko Pokuplje
Uvod
Obitelj Zrinski jedna je od najstarijih srednjovjekovnih plemićkih obitelji s
hrvatskoga prostora, a potječe od knezova Bribirskih iz istoimene hrvatske župa-
nije. Nakon njihove vojne propasti 1322. godine u sukobu s hrvatsko-ugarskim
kraljem Karlom I. Robertom i potpune političke propasti za vladavine kralja
Ludovika I. Velikog, obitelj je bila prisiljena na nagodbu kojom su kralju preda-
li plemićki grad Ostrovicu u zamjenu za plemićki grad Zrin u srednjovjekovnoj
Slavoniji (1347), čime je utemeljena obitelj knezova Zrinskih. Tijekom druge po-
lovice 14. i prve polovice 15. stoljeća proširili su svoj posjed uz lijevu obalu rijeke
Une u Banovini, da bi tijekom 16. st. kraljevskim darovnicama te ženidbenim i
nasljednim ugovorima stekli, između ostalog, čitavo Međimurje (1546), gornji
dio Pokuplja (1550) te Gorski kotar i Vinodol (1577).1
Nakon što se polovicom 16. st. plemićki grad Zrin, njihovo stoljetno sjedi-
šte, našao na prvoj liniji obrane hrvatskoga kraljevstva od Osmanlija, Nikola IV.
Zrinski (Sigetski) je za novo obiteljsko sjedište odabrao stari čakovečki plemićki
grad. Budući da je Čakovec bio znatno udaljen od glavnine zrinskih posjeda na
Banovini, karlovačkome Pokuplju, Gorskome Kotaru i Vinodolu, svojim položa-
1 M. Kruhek, Posjedi i gradovi, 12-15.
45
Susreti dviju kultura: obitelj Zrinski u hrvatskoj i mađarskoj povijesti
jem Ozalj se sam po sebi nametnuo kao »…središte unutrašnjohrvatskih posjeda

Zrinskih«.2 Taj status zadržao je sve do kobne 1671. godine, kada je nakon sloma
zrinsko-frankopanskoga protuhabsburškog pokreta bio opljačkan i stavljen zajed-
no s drugim Zrinskim imanjima pod upravu kraljevskog fiska.
Stoga ćemo u ovome radu nastojati obraditi ne samo povijesnu i arheološku
topografiju Ozlja već i pokušati prikazati ulogu Zrinskih u oblikovanju toga je-
dinstvenoga plemićkog kompleksa.
Ozalj u pogledu s juga (snimio Zvonimir Tanocki)
Historiografija
Zahvaljujući mitskome položaju velikaških obitelji Frankopana i Zrinskih u
hrvatskoj povijesti, Ozalj je kao jedno od njihovih najvažnijih sjedišta »osigu-
rao« sebi trajno zanimanje hrvatskih povjesničara, arheologa i povjesničara um-
jetnosti.
2 N. Štefanec, Heretik Njegova, 38, 76-77 i 189.
46
Krešimir Regan »Orlovo gnijezdo« obitelji Zrinski – plemićki grad Ozalj
Među prvima koji je pisao o njemu bio je »otac hrvatske historiografije«

Ivan Kukuljević Sakcinski. U svome pionirskom radu o utvrdama na području
ondašnje Trojedne Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije detaljno je obradio
povijest njegovih vlasnika od prvog spomena u 13. st. pa sve do njegova doba
kada se nalazio u rukama plemićke obitelji Batthyany, autorovih suvremenika.3
Nažalost, njegovoj arhitekturi posvetio je tek nekoliko rečenica opisujući ga kao
četverokutnu utvrdu na koju se naslanja palas Nikole IV. Zrinskoga. Taj nedosta-
tak ispravio je August Šenoa, koji je četiri godine kasnije pripremio za čitateljstvo
zagrebačkog »Vienca« manji prilog o Ozlju na temelju Kukuljevićeve knjige.4
Budući da je Šenoino doba bilo obilježeno borbom Hrvata za očuvanje hrvatske
državne i narodne individualnosti unutar Habsburške Monarhije, ne čudi činjeni-
ca da je Šenoa prigodom opisa ozaljske arhitekture najviše pažnje posvetio građe-
vinama koje su podigli Zrinski.5 Gotovo dvadeset godina kasnije o Ozlju je pisao
Radoslav Lopašić u svome znamenitome djelu o utvrdama na području Korduna
i Karlovačkoga Pokuplja.6 Mada je kao vrsni poznavatelj arhivske građe oboga-
tio Kukuljevićev i Šenoin tekst nizom novih podataka prikupljenih u različitim
hrvatskim, mađarskim i austrijskim arhivima, prerana smrt spriječila ga je da jed-
nakim žarom opiše taj vrijedan plemićki kompleks. Umjesto njega to je u kraćim
crticama uradio Emil Laszowski, koji je dovršio Lopašićevo djelo i pripremio ga
za tisak.7 Čini se da se tada Laszowski zainteresirao za povijest Ozlja budući da
je osam godina kasnije objavio nove arhivske podatke o toj utvrdi i vlastelinstvu
prikupljene u zagrebačkome i budimpeštanskome arhivu,8 a 1929. godine obja-
vio monografiju o njemu, koja je sve do naših dana najcjelovitija rasprava o Ozlju
uopće.9 Naime, u njoj je prvi put bila detaljno opisana njegova arhitektura te dan
prikaz građevinskog razvoja. Laszowski je o Ozlju ponovno pisao 1935. godine
kada je za zagrebački »Svijet« pripremio kraći novinski tekst o njemu, ilustriran
sjajnim grafikama Osječanina J. Gojkovića.10 U međuvremenu je o Ozlju pisao i
Gjuro Szabo, koji je objavio njegov prvi tlocrt.11
3 I. Kukuljević Sakcinski, Njeke gradine, 1-11.

4 A. Šenoa, »Ozalj-grad«, 809-810.
5 Obitelj Zrinski, a posebno njezini nesretno stradali članovi Nikola IV., koji je poginuo u Sigetu
1566. godine, i Petar Zrinski, pogubljen u Bečkom Novom Mjestu 1671. godine, simboli su hrvat-
ske državotvornosti.
6 R. Lopašić, Oko Kupe i Korane, 193-210.
7 »Nije jadan Rade dospio ni da prvu knjigu, – opis gradova ‘oko Kupe i Korane’ – posvema dovrši,
– jer ga preteče smrt. Za ovu knjigu, da uzmogne ući u štampu, trebalo je još napisati uvod i opisati
gradove Ozalj, Ribnik i Švarču, a još i koješta dopuniti u rukopisu.« E. Laszowski, »Uspomeni
Radoslava Lopašića«, XXII.
8 E. Laszowski, »Nekoliko privatnih arkiva«, 9-17.
9 E. Laszowski, Grad Ozalj.
10 E. Laszowski, »Grad Ozalj«, »Svijet«, 150-151.
11 Gj. Szabo, Sredovječni gradovi, 56-58.
47
Drugi svjetski rat prekretnica je u istraživanju Ozlja. Mada se za rata nalazio

u rukama Družbe »Braća hrvatskog zmaja«, zapravo je bio pod okupacijom ta-
lijanske vojske koja se nije adekvatno skrbila o njemu zbog čega su nastala prva
veća oštećenja. Taj negativan trend nastavio se i za prvih godina komunističkoga
jugoslavenskog režima i trajao je sve do 1952. godine, kada je pod vodstvom prof.
Tihomila Stahuljka napravljen prvi stručni pregled građevinskoga stanja toga važ-
nog plemićkog kompleksa.12 Ta istraživanja pod vodstvom ondašnjega Konzerva-
torskog zavoda u Zagrebu (danas Državna uprava za zaštitu kulturne i prirodne
baštine Ministarstva kulture), a koja uz prekide i pod vodstvom drugih institucija
traju sve do naših dana, ponovno je potaknula niz istraživača na proučavanje njego-
ve građevinske slojevitosti i povijesnoga razvoja. Dok su se njime tijekom 1950–ih
i 1960–ih godina isključivo bavili konzervatori, početkom 1970–ih godina javio
se kod povjesničara, povjesničara umjetnosti i arheologa novi interes za taj važan
plemićki kompleks. Tako je 1971. godine na inicijativu uredništva časopisa »Arhi-
tektura« Antoaneta Pasinović sastavila manji prilog o njemu te usporedila arhitek-
turu i povijesni razvoj Ozlja i Staroga grada u Varaždinu.13 Iste godine obilježavala
se tristota obljetnica od pogibije Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana 1671.
godine u Bečkom Novom Mjestu, što je bio povod Dragutinu Feletaru i Tomislavu
Đuriću da se osvrnu na povijest Ozlja u sklopu obrade deset njihovih najpoznatijih
utvrda ili dvoraca.14 Pet godina kasnije zagrebačko je društvo Kajkavsko spravišče
čitav broj svoga časopisa »Kaj« posvetilo ozaljskome kraju, a samome plemićko-
me gradu čak tri članka. Prvi od njih pripremio je Martin Vajdić te u njemu dao
detaljan opis Ozlja te prikaz njegove prošlosti.15 Drugi je pripremio konzervator
Branko Lucić, koji je uime Restauratorskoga zavoda u Zagrebu vodio od 1967. go-
dine konzervatorska istraživanja na Ozlju.16 U njemu je detaljno opisao palas zvan
Žitnica, njegovu obnovu te planove o njegovoj budućnosti, koji, nažalost, nisu ni
nakon tri desetljeća nakon rečenih radova zaživjeli. Posljednji članak objavili su
Martin Modrušan i Milan Kruhek te u njemu dali prikaz najvažnijih arhivskih
fondova o Ozlju.17 O plemićkome gradu Ozlju Kruhek je ponovno pisao u svojoj
monografiji o graditeljskoj baštini karlovačkog Pokuplja, u kojoj je detaljno prika-
zao prošlost toga plemićkog grada i njegov građevinski razvoj.18 Vrlo zanimljivu
raspravu o Ozlju izradila je kao diplomski rad Klementina Juričić, te u njemu de-
taljno opisala, između ostalog, sve konzervatorske radove koji su se na tome vrijed-
nome plemićkome kompleksu odvijali od 1952. do 1999. godine.19
12 K. Juričić, Stari grad Ozalj, 20.

13 A. Pasinović, »Varaždin i Ozalj«, 29-32.
14 T. Đurić – D. Feletar, Navik on živi, 67-70.
15 M. Vajdić, »Po dragome kraju«, 63-77.
16 B. Lučić, »Ozaljski Stari grad«, 116-119.
17 M. Modrušan – M. Kruhek, »Arhivski izvori«, 203-208.
18 M. Kruhek, Graditeljska baština, 229-235.
19 K. Juričić, Stari grad Ozalj, 1-67.
48
Osim povjesničara, zadnjih godina Ozalj je privukao pažnju arheologa. Među

njima posebno se ističe Lazo Čučković, pod čijim se vodstvom i u suradnji s Tiho-
milom Težak–Gregl i Brankom Stergar od 1991. godine provode sustavna arhe
ološka istraživanja. Mada je Čučković redovito objavljivao rezultate istraživanja,20
u cijelosti ih je izložio i interpretirao tek 2006. godine u arheološkome leksikonu
Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža.21 U međuvremenu je i Tihomila Težak
Gregl objavila raspravu o prapovijesnim ostatcima naselja podno srednjovjekov-
noga Ozlja,22 dok je u suradnji s Čučkovićem i Stergaricom priredila katalog izlož-
be Ozalj od neolita do Frankopana, u kojemu su također bili objavljeni rezultati
arheoloških istraživanja na Ozlju zaključno s 1994. godinom.23 Među posljednji-
ma se Ozljem, odnosno njegovom arhitekturom bavio Zorislav Horvat, koji je
tijekom 1990–ih i 2000–ih godina objavio niz članaka o srednjovjekovnoj arhi-
tekturi i u njima obradio, između ostalog, pojedine građevine ili plastične detalje
ozaljskoga kompleksa (branič-kula, prozori, krovišta, kapele itd.).24
I na kraju ovoga kratkog pregleda najvažnijih radova o Ozlju valja posebno
istaknuti pregledni rad Branka Nadila u kojemu je rekapitulirao sve dosadašnje
spoznaje o Ozlju,25 te studiju Nataše Štefanec o Jurju IV. i njegovome bratu Nikoli
V. Zrinskom, u kojoj je detaljno opisala život braće te ulogu koju je imao Ozalj u
njihovim političkim, gospodarskim i kulturnim planovima.26 Nije nevažan niti
vrlo bogato ilustriran katalog ozaljskoga muzeja, koji su za tisak priredili Branka
Stergar, Zvonimir Gerber i Ivica Lukšić.27
Slikovna dokumentacija
U istraživanju svake povijesne građevine ili kompleksa veliku ulogu imaju
slikovni prilozi. To se posebno odnosi na istraživanje plemićkih gradova, koji su
nakon gubitka uloge »središta života i zbivanja širih okolnih područja« tijekom
17. st. bili masovno prepuštani zubu vremena,28 dok su rijetki imali sreće da budu
20 L. Čučković, »Ozalj – zaštitna arheološka«, 49-51; Isti, »Prapovijesne gradine«, 163-164; Isti,
»Karlovačka arheologija«, 190-193; Isti, »Arheološko nalazište Ozalj«, 145-147; Isti, »Arheološ-
ka iskopavanja«, 24-26.
21 L. Čučković, »Ozalj«, 204-205.
22 T. Težak-Gregl, Prapovijesno nalazište, 165-181.
23 T. Težak-Gregl – L. Čučković – B. Stergar, Ozalj od neolita.
24 Z. Horvat, »Prozori na burgovima«, 50 i 53-55; Isti, »Ulazi u burgove«, 47-48; Isti, »Kapele u
burgovima«, 188 i 195; Isti, »Primjena drva«, 13-14, bilj. 5; Isti, »Drvene konstrukcije«, 150-
151; Isti, »Branič-kule«, 35; Isti, »Pozicije burgova«, 25; Isti, »Stambeni prostori«, 38-39.
25 B. Nadilo, Živopisne i romantične utvrde, 177-184.
26 N. Štefanec, Heretik Njegova.
27 B. Stergar – Z. Gerber – I. Lukšić, Ozaljski kraj.
28 K. Zloušić-Iđaković, »Zaštitni radovi«, 96.
49
tijekom 18. i 19. st. znatno pregrađeni u duhu baroknoga i historicističkoga stila
u monumentalne velikaške rezidencije, i tako se, mada u izmijenjenome obliku,
sačuvaju sve do naših dana. Jedan od takvih kompleksa jest i plemićki grad Ozalj.
Premda se veliki broj informacija o njegovome ranijem izgledu dobilo na osnovu
analize povijesnih dokumenta te rezultata arheoloških i konzervatorskih radova,
za potpuno razumijevanje njegova povijesnog razvoja nezaobilazni su izvor nje-
gove povijesne slike, grafike, crteži i nacrti, koji se razlikuju u detaljima kako me-
đusobno tako i u odnosu na današnje stanje.
Najstariji poznati crtež ozaljskoga
plemićkog grada potječe sa zemljo-
vida Ugarske, koji je za potrebe or-
ganiziranja obrane istočnih granica
Habsburške Monarhije, odnosno Hr-
vatsko-Ugarskoga kraljevstva, izradio
1556. godine Wolfgang Lazius.29 Na
tome zemljovidu autor je prikazao
zapadne krajeve hrvatskih zemalja,
kao i dio južne Ugarske, s naglaskom
na raspored gradova i važnijih utvrda.
Iako se na prvi pogled čini da su prika-
zi gradova i utvrda na zemljovidu ura-
đeni slobodnim umjetničkim stilom,
bez uporišta u stvarnome stanju, ono
što prvo upada u oči jest nepostojanje
jedinstvenoga obrasca po kojima su te
građevine ucrtane, kao na nekim dru-
gim zemljovidima toga doba, te da su
pojedini crteži plemićkih gradova na
tome zemljovidu, poput Velikog Kal-
nika ili Garića, vrlo pouzdani u saži-
manju podataka koje donose i točni u
glavnim konturama usprkos perspek-
tivnim pogreškama ili nekim drugim
nepreciznostima.30 Kada Laziusov
crtež Ozlja usporedimo s njegovim
tlocrtom, vidimo da ga prikazuje u
pogledu s istočne strane te da se ras-
Prikaz Ozlja 1556. godine (Wolfgang Lazius) pored građevina s tog crteža poklapa
29 M. Slukan Altić, Povijesna kartografija, 438; M. Lapaine – I. Kljajić, »Lazius«, 332-334.

30 K. Regan, »Plemićki grad Veliki«, 89, bilj. 17; Isti, »Plemićki grad Garić«.
50
sa stanjem na terenu. Tako najveću građevinu na tome crtežu pokrivenu šatora-

stim krovom možemo identificirati s istočnim krilom palasa, građevinu lijevo od
nje s okruglom kulom u jugozapadnome uglu današnjega južnog krila dvorca, a
građevinu desno od istočnog krila palasa sa Žitnicom. Premda je prostorni ras-
pored ozaljskoga plemićkog grada u pogledu s istoka gotovo vjerno pogođen, on
je manje precizan u prikazivanju pojedinih detalja, poput visine prikazanih gra-
đevina ili izgleda njihovih krovnih pokrova. Dok je okrugla kula na lijevoj strani
crteža nacrtana pokrivena stožastim krovom, što je i logično s obzirom na njezin
tlocrtni oblik te kasnija grafičko-fotografska svjedočanstva o njoj, dotle je istočno
krilo, kao i palas Zrinskih, prikazano pokriveno piramidalnim krovovima, što je
potpuno pogrešno. Unatoč tim nedostatcima, ovaj stilizirani prikaz Ozlja može
se smatrati stanjem plemićkoga grada polovicom 16. st. On je važan ne samo zbog
toga što nam svjedoči o izgledu barem jednog dijela toga kompleksa već i stoga što
nam nedvojbeno potvrđuje činjenicu da u doba svoga nastanka nije bio opasan
vanjskim obrambenim zidom. Da je postojao, Lazius bi ga svakako nacrtao budu-
ći da je ipak riječ o vojnome zemljovidu.
Znatno mlađi, ali i ne manje bitan crtež Ozlja nalazi se na naslovnoj stranici
popisa spisa ozaljske utvrde i vlastelinstva nastalih u razdoblju od 1585. do 1773.
godine, danas pohranjenog u fondu Arhiv grada Ozlja Hrvatskoga državnog ar-
hiva u Zagrebu.31 Riječ je o prekrasnoj veduti Ozlja iz 1770. godine u pogledu s
juga i iz ptičje perspektive. U prvome je planu nekadašnja središnja utvrda pregra-
đena u baroknome duhu, čije su proporcije te raščlamba pročelja točno prikazani.
Južno i istočno krilo, kao i istočni dio sjevernog krila prikazani su kao dvokat-
ne građevine, za razliku od zapadnoga dijela sjevernoga krila koje je prikazano
jednokatno. Veličina prozora i njihov raspored na njima, kao i prikaz otvora na
sjevernome krilu u glavnim su crtama točni. Nažalost, autor vedute pogrešno je
prikazao središnji dio sjevernoga krila s kapelom, koja je u vrijeme izrade ovoga
crteža imala dva kata. Autor je također propustio nacrtati zapadni obrambeni zid
središnje utvrde u njegovoj punoj visini i dužini. Umjesto toga zadovoljio se nje-
govim tek simboličnim prikazom u obliku neke manje građevine naslonjene na
južni zid vanjske utvrde, pokrivene dvostrešnim krovom s dimnjacima, koja se
pruža prema branič-kuli. S obzirom na preciznost u drugim detaljima Ozlja, vrlo
je izgledno da je autor namjerno taj dio toga kompleksa prikazao stilizirano kako
bi mu do punog izražaja došlo novouređeno sjeverno krilo. Vanjski obrambeni zid
također je u glavnim crtama točan. Njime dominira, kao i danas, velika dvokatna
ulazna kula s prilaznim mostom, na koju se s lijeve strane naslanjaju manja kula i u
produžetku stari palas Zrinskih, a s desne strane obrambeni zid flankiran četirima
polukulama. Zanimljiv je i podatak da su te kule otvorene manjim topovskim
otvorima, danas većinom zazidanima, dok su zidovi između njih bili otvoreni
31 Hrvatski državni arhiv, Vlastelinstvo Ozalj 1567-1891 (HR-HDA-689).
51
Prikaz Ozlja 1770. godine (nepoznati autor, Ministarstvo kulture, Planoteka)
uskim puškarnicama. Na crtežu je točno prikazano i južno pročelje palasa Zrin-

skih, otvoreno većim vratima u prizemlju i jednim manjim vratima na prvome
katu. Budući da je i prikaz vanjske utvrde te palasa Zrinskih u glavnim crtama
točan, ova je veduta Ozlja vrlo važan izvor za razumijevanje procesa pretvorbe
gotičko-renesansne utvrde u barokni dvorac tijekom druge polovice 18. st.
Sljedeći crtež Ozlja nastao je pedesetak godina kasnije, odnosno 1830. godi-
ne i prikazuje Ozalj u pogledu sa sjeverozapada. U prvome su planu zidovi vanjske
utvrde na potezu od palasa Zrinskih do ulazne kule, a u pozadini stara branič-kula
te zapadno i južno krilo nekadašnje unutrašnje utvrde s okruglom kulom. Autor
crteža veliku je pažnju posvetio detaljima, što se posebno odnosi na točan prikaz
broja, rasporeda i veličine prozora, od kojih su neki prigodom konzervatorskih
radova tijekom druge polovine 20. stoljeća zazidani.32 Jednaku pažnju autor je
posvetio proporcijama svih građevina ozaljskoga kompleksa, koje su u glavnim
crtama prikazane točno. S obzirom na navedeno, možemo pretpostaviti da je
32 Prilikom obnove branič-kule bili su zazidani svi barokni prozori, tako da je danas na kuli vidljiv tek
njihov okvir, kao i prozori palasa Zrinskih kojemu su vraćeni prozori iz 16. st.
52
Prikaz Ozlja 1830. godine (Laszowski, Ozalj, 65)
točno nacrtano i danas nepostojeće zapadno krilo unutrašnje utvrde s ulaznim

vratima u glavno dvorište dvorca. Ono je prikazano kao jednokatna građevina čije
je vanjsko, zapadno pročelje otvoreno tek ulaznim vratima položenima nedaleko
branič-kule.
Taj crtež skladno nadopunjuje najstarija fotografija Ozlja, koju je 1869. godi-
ne snimio Ivan Standl.33 Na njoj je Ozalj zabilježen iz istoga smjera. Ona je poseb-
no vrijedna stoga što je to jedino izvorno svjedočanstvo o izgledu zapadnoga krila
porušenoga tri godine kasnije prilikom posljednjega velikog preuređenja ozalj-
skoga kompleksa. No, za razliku od crteža iz 1830. na kojemu je to krilo prikazano
u jednoj visini duž čitave njegove dužine, ova fotografija nam jasno pokazuje da je
sjeverni dio toga krila, tik uz branič-kulu, bio znatno viši. Stoga možemo pretpo-
staviti da je između 1830. i 1869. godine zapadno krilo bilo preuređeno tako da je
njegov središnji i južni dio bio snižen gotovo za visinu jednoga kata, a da je to krilo
svoju izvornu visinu zadržalo tek uz branič-kulu. S obzirom na to da je zapadno
krilo bilo interpolirano u obrambeni zid nekadašnje srednjovjekovne utvrde, tre-
ba pretpostaviti da je to jedino sačuvano slikovno svjedočanstvo o izvornoj visini
srednjovjekovnih bedema. Interesantan nam je prikaz i prilaznoga mosta s te fo-
tografije, koji leži na kamenim i drvenim nosačima sve do ulazne kule. Posebno je
zanimljiv spoj s mostom budući da u to vrijeme još uvijek nije postojala kamena
stepenica ispred vanjskoga pročelja kule na koju se danas naslanja prilazni most.
33 Ova fotografija poslužila je nepoznatom autoru kao predložak za izradu grafike Ozlja kojom je ilu-
striran Šenoin prilog u »Vijencu«. A. Šenoa, »Ozalj-grad«, 808.
53
Ozalj u prikazu sa sjeverozapada 1869. godine (snimio Ivan Standl)
Na toj se fotografiji također vidi danas porušeni stražarski drveni čardak, koji je
ležao na zapadnome dijelu mosta nedaleko njegova spoja s kopnom.34
34 Od 1869. godine pa sve do danas nastao je niz fotografija ozaljskoga plemićkog grada, ali istovre-
meno je grad inspirirao i brojne umjetnike. Budući da bi taksativno nabrajanje autora i rasprava o
umjetničkoj vrijednosti njihovih djela daleko premašilo zadane okvire ovoga rada, ukratko ćemo se
osvrnuti tek na nekolicinu koja prikazuje danas nestale detalje ozaljske arhitekture. Posebno su nam
interesantne slike Slave Raškaj, rođene Ozljanke, kojoj je stara utvrda bila vječna inspiracija. Ona
je 1899. godine naslikala dva akvarela koja prikazuju poligonalnu kulu vanjske utvrde te Ozalj u
pogledu sa zapada. Posebno nam je zanimljiv posljednji akvarel, kojim dominira velika ulazna kula
s krovištem koje se urušilo u zimi 1917. godine. Slikovno svjedočanstvo o starome krovištu ulazne
kule, ali ovaj puta u pogledu s istoka dao nam je još jedan veliki hrvatski slikar, Ljubo Babić, »Raškaj,
Stari grad Ozalj, 1899.«, u: B. Stregar, Retrospektiva Slave Raškaj, 34, sl. 4; Lj. Babić, Ulazna kula
starog, 103.
54
Katastarski plan Ozlja iz 1861. godine (Hrvatski državni arhiv)
Vrlo vrijedni izvori u istraživanju povijesnoga razvoja ozaljskoga plemićkog

grada jesu i brojni planovi. Najstariji među njima nastao je prilikom katastar-
ske izmjere ozaljske općine 1861. godine. Taj je 1929. godine poslužio Emilu
Laszowskom kao predložak za izradu detaljnijega tlocrta.35 Oba prikaza zanimlji-
va su ponajprije zbog ucrtanoga zapadnog krila unutrašnje utvrde te građevine
koja se protezala od vanjskoga zapadnog pročelja duž južnoga obrambenog zida
vanjske utvrde sve do ulazne kule. No oba imaju niz pogrešaka. Prva i najveća
odnosi se na izgled istočnoga krila unutrašnje utvrde, koje je prikazano gotovo
za trećinu šire nego što je to u izvornom obliku. I na vanjskoj utvrdi se autori-
ma potkralo nekoliko pogrešaka. Među njima posebno upada u oči krivi tlocrt
palasa Zrinskih i njegov položaj u odnosu na ostatak Ozlja, zatim prikaz poli-
gonalne kule ulaznoga kompleksa kao okrugle ili potkovičaste polukule kule te
naposljetku prikaz spoja terase podno nekadašnjega istočnog obrambenog zida
vanjske utvrde i njezine sjeveroistočne polukule. No, unatoč tim i više nego očitim
greškama, taj se tlocrt opetovano koristi sve do naših dana.36
35 Hrvatski državni arhiv, Državna geodetska uprava, Katastarska karta Ozlja iz 1861.
36 M. Kruhek, Graditeljska baština, 230; B. Nadilo, »Živopisne i romantične«, 177.
55
Plan Ozlja s početka XX. st. (Pasinović, Varaždin i Ozalj, 31)
Na osnovu njih nastao je nekoliko godina kasnije novi plan Ozlja, koji na
temelju nepostojanja zapadnoga krila unutrašnje utvrde datiramo između 1872.
godine, kada je ono porušeno, i 1918. godine, s obzirom na to da su sve legende na
tome tlocrtu ispisane na njemačkome jeziku, dakle na jednom od službenih jezika
Austro-Ugarske.37 Za razliku od prethodnih planova, na ovome je prvi put prika-
zan vanjski ogradni zid, koji se proteže po vanjskome rubu obrambenoga jarka od
prilaznog mosta pa približno do ostataka kapele sv. Antuna. Jednako tako isprav-
ljeni su i neki nedostatci prethodnih planova. Tako je istočno krilo prikazano u
izvornim dimenzijama, kao i poligonalna kula. No, greška je napravljena prilikom
prikaza istočnoga dijela čitavoga kompleksa. U potpunosti je izostavljena sjeve-
roistočna polukula vanjske utvrde, dok je terasa potpuno pogrešno prikazana u
obliku jednoga manjeg bastiona. Mada su te greške i više nego očigledne, i ovaj je
tlocrt Ozlja aktualan u znanstvenoj literaturi iako je u međuvremenu napravljen
novi i potpuno točan katastarski plan Ozlja.38
37 A. Pasinović, »Varaždin i Ozalj«, 31.

38 Z. Horvat, »Kapele u burgovima«, 188; Isti, »Pozicije burgova«, 25.
56
Tlocrt Ozlja iz 1929. godine (Laszowski, Ozalj, 31)
Za razliku od katastarskih planova, od 1950-ih nastaje niz tlocrta Ozlja. Prvi

među njima izrađeni su 1954. godine za potrebe konzervatorskih radova na Oz-
lju, a danas su pohranjeni u Planoteci Uprave za zaštitu kulturne i prirodne bašti-
ne Ministarstva kulture.39 Od ostalih tlocrta posebno je zanimljiv tlocrt Željka
Kovačića, koji je izradio u suradnji s tvrtkom Conex d.o.o. iz Zagreba i na temelju
istraživanja konzervatora Vinka Štrkalja za potrebe obnove muzejsko–ugostitelj-
skih sadržaja. Na njemu je posebno zanimljiv prikaz ostataka zapadnog krila unu-
trašnje utvrde, koje je danas ponovno pokriveno debelim slojem zemlje. Mada
su na ovome tlocrtu otklonjeni svi nedostatci katastarskih planova u zapadnome
dijelu kompleksa, svi dosad nabrojeni nedostatci u istočnome dijelu kompleksa
ponovljeni su jer se autor očito služio starim tlocrtom kao podlogom. Štoviše, oti-
šao je i »korak dalje« te vanjski polukružni obrambeni zid između južne i jugo
istočne polukule prikazao potpuno ravnim. Među posljednjim objavljenim tlocr-
tima Ozlja vrijedi istaknuti tlocrt njegova sjevernoga dijela, na kojemu su prvi
put prikazani ostatci predromaničke i romaničke utvrde, otkopani pod vodstvom
arheologa Laze Čučkovića.40

40 L. Čučković, »Ozalj«, 204.
57
Unutrašnja utvrda – tlocrti po etažama (Hrvatski restauratorski zavod)
58
Tlocrt Ozlja (Željko Kovačić)
Tlocrt romaničke urbanističke cjeline u Ozlju (Čučković, Ozalj, 204)
59
Povijest
Kao što je to slučaj s većinom hrvatskih plemićkih gradova, niti za Ozalj ne-
mamo pouzdan podatak o godini njegova osnutka. Njegova pisana povijest poči-
nje 1244. godine, ispravom kojom hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. podjeljuje po-
vlastice Pribićima, gradokmetovima podgorske utvrde, u znak zahvalnosti što su
mu pomogli preoteti Ozalj od moćnoga primorskog bana Stjepana II. Babonića.41
No, na temelju arheoloških istraživanja znamo da su na mjestu današnjega dvor-
ca nositelji lenđelske (lengyelske) kulture kasnog neolitika još krajem četvrtog i
početkom trećeg tisućljeća pr. Kr. sagradili naselje, od kojega su danas u cijelosti
pronađeni ostatci tek jedne zemunice. Premda ne možemo sa sigurnošću utvrditi
razlog podizanja ovoga naselja, možemo pretpostaviti da je bilo utvrđeno s obzi-
rom na smještaj na vrhu ozaljske stijene te da je moglo služiti za nadzor važnog
prijelaza (gaz) preko rijeke Kupe. S obzirom da su na mjestu današnjega ozaljskog
dvorca otkriveni, između ostalog, i ostatci nositelja kulture žarnih polja, nema
sumnje da je ozaljsko prapovijesno i po svoj prilici utvrđeno naselje postojalo i u
1. tisućljeću pr. Kr.
Što se tijekom narednih stoljeća događalo s njime danas ostaje nepoznanica,
no ono što je sigurno jest to da je preko njega u kasnoantičko vrijeme sagrađena
nova utvrda, koju stariji autori nazivaju Azelija.42 Na temelju njezinih ostataka i
pronađenog materijala pretpostavlja se da je podignuta negdje potkraj 3. ili počet-
kom 4. st. u sklopu akcije sustavnog utvrđivanja Rimskoga Carstva,43 a da se život
u njoj odvijao sve do kraja 6. ili početka 7. st. kada je osvajaju i uništavaju novo-
pridošli Slaveni i Avari prilikom prodora prema istočnoj obali Jadrana.44 Premda
se na temelju pronađenih ostataka ne može utvrditi da li se tu nalazila utvrđena
postaja za nadzor prijelaza preko Kupe ili manje utvrđeno naselje ili oboje, po-
stojanje prostorije s grijanim podom i više nego jasno svjedoči o visokoj kvaliteti
stanovanja u njoj.45 S obzirom na to da su na ostatcima kasnoantičke utvrde pro-
nađeni gusti slojevi paljevine, koji se keramikom datiraju u 7. i 8. st., nema sumnje
da je stara kasnoantička utvrda nakon pada pod avarsko-slavensku vlast bila ob-
novljena te da je često gorjela, kao i naselje koje se prostiralo uz njezine zidove.46
41 I. Kukuljević Sakcinski, »Regesta documentorum«, 232-233.

43 O kasnoantičkim utvrdama na prostoru Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine postoji obilna
literatura, zbog čega ćemo u ovome pregledu spomenuti tek one najvažnije. HRVATSKA: Z. Gu-
njača, »Kasnoantička fortifikacijska«, 50-59; SLOVENIJA: J. Šašel – P. Petru, Clavstra Alpivm
Ivliarvm; Ciglenečki, Höhenbefestigungen; BOSNA i HERCEGOVINA: I. Čremošnik, »Rimska
utvrđenja«, 358-361.
45 Hipokausti su bili česti inventari bizantskih utvrda. Osim ovoga pronađenog u Ozlju, takva
građevina otkrivena je i u bizantskoj utvrdi na Žirju. Z. Gunjača, »Otok Žirje«, 43-44.
46 T. Težak-Gregl – L. Čučković – B. Stergar, Ozalj od neolita, 10; L. Čučković, »Ozalj«, 205.
60
Iako se na ovom stupnju istraženosti ne mogu rekonstruirati ni približan

izgled ni funkcija ozaljskoga kasnoantičkog i avaro-slavenskog utvrđenja, ono što
je sigurno jest da se život na ozaljskoj stijeni odvijao i nakon što je čitav ozaljski
kraj, najkasnije početkom 9. st., pao pod vlast franačkoga cara Karla I. Velikog
i njegove vazalne kneževine Donje Panonije. O tome nam ponajbolje svjedoče
donji dijelovi ostataka polukružnoga obrambenog zida, pronađeni u sjevernome
dijelu kompleksa. Njegovi su temelji od ostataka kasnoantičke utvrde odvojeni
debelim slojem paljevine, a od gornjih slojeva također tragom gara i dubokoga
crvenog taloga nastalog od visoke temperature.47 Budući da se gornji slojevi toga
zida nalazom karolinške ostruge datiraju u 10. st., a sloj na kojemu leže njegovi
temelji između 7. i 9. st., možemo pretpostaviti da donji slojevi polukružnog be-
dema pripadaju predromaničkoj utvrdi koju je za zaštitu jugozapadnoga pristupa
svojoj kneževini dao sagraditi donjopanonski knez Ljudevit (?–823). Naime, kada
se 819. godine Ljudevit pobunio protiv vrhovne franačke vlasti, car Ludovik je
sve do sloma ustanka 823. godine slao na njega postrojbe prikupljene u Furlaniji,
Bavarskoj, Alemaniji, Istočnoj Franačkoj te Saskoj. Kako su postrojbe iz Furlanije
na putu prema savsko-dravskome međuriječju morale proći planinsko područje
današnjega Gorskog kotara u Hrvatskoj ili Notranjske i Dolenjske u Sloveniji,48
logično je pretpostaviti da su ga forsirali najkraćim i najlakšim mogućim putem
– dolinom rijeke Kupe. Budući da se Ozalj nalazio na samome jugozapadnome
ulazu u Donjopanonsku kneževinu, na mjestu gdje posljednji brdski ogranci di-
narskoga i alpskoga planinskog sustava prelaze u Kupsku dolinu, i dalje u savsko-
-dravsko međuriječje, vrlo je izgledno da je Ljudevit dao snažno utvrditi ovu važ-
nu stratešku točku. Ako ovu tezu prihvatimo kao izglednu, onda bi vrijeme grad-
nje donjih slojeva ozaljske predromaničke utvrde valjalo tražiti između 821. i 822.
godine, kada mu je njegov saveznik i gradeški patrijarh Fortunat poslao majstore
za gradnju utvrda.49
Nakon gušenja ustanka ozaljska utvrda dijelila je sudbinu savsko-dravskog
međuriječja. Tijekom 9. st. nalazila se naizmjence pod vlašću Franaka i Bugara,
da bi za 10. i 11. st. njome vladali neovisni knezovi, koji su povremeno priznavali
vrhovnu vlast mađarskih ili hrvatskih vladara. U to vrijeme bila je ponovno ob-
novljena.50 Takvo stanje održalo se do 1091. godine kada je savsko-dravsko me-
đuriječje i velike dijelove Hrvatske osvojio ugarski kralj Ladislav I. Arpadović. Da
bi novoosvojeni teritorij u savsko-dravskom međuriječju politički i upravno što
47 Z. Horvat, »Ulazi u burgove«, 47-48; T. Težak-Gregl – L. Čučković – B. Stergar, Ozalj od neolita,

10; L. Čučković, »Ozalj«, 205.
48 Furlanija je povijesna pokrajina na prostoru sjeveroistočne Italije, između Karnskih Alpa i Jadran-
skoga mora.
49 I. Goldstein, Hrvatski rani, 167-171; M. Ančić, Hrvatska u karolinško, 18 i 48.
50 Z. Horvat, »Ulazi u burgove«, 47-48; T. Težak-Gregl – L. Čučković – B. Stergar, Ozalj od neolita,
10; L. Čučković, »Ozalj«, 205.
61
čvršće stavili pod svoju vlast, Ladislav i njegovi nasljednici podijelili su ga na žu-
panije. Prilikom te podijele ozaljsko područje našlo se u sklopu Goričke županije.
No u procesu slabljenja središnje kraljevske vlasti za vladavine Andrije II. ta se ve-
lika županija započela raspadati na brojna vlastelinstva i plemićke posjede, među
kojima je svakako bilo najveće vlastelinstvo velikaške obitelji Babonića.51 Premda
se Ozalj u njihovim rukama spominje već 1244. godine, kada im ga uz pomoć
Pribića oduzima hrvatsko-ugarski kralj Bela IV., najkasnije tijekom 1270-ih on se
ponovno čvrsto našao u njihovim rukama. Budući da je ležao na krajnjem rubu
njihove državine, u pograničnome području prema Kranjskoj, ne čudi da je upra-
vo za njihove vladavine bio znatno proširen.52 U njihovome je posjedu do 1327.
godine, kada ih je ban Mikac pod zidinama plemićkoga grada Steničnjaka vojno
slomio te uime hrvatsko-ugarskog kralja Karla I. Roberta zaplijenio većinu njiho-
vih imanja, između ostalog i Ozalj.53 Za vladavine Robertova nasljednika Ludovi-
ka I. Velikog, postaje dijelom velike Zagrebačke županije, u sastavu koje će ostati
sve do 1921. godine, da bi za vladavine Sigismunda Luksemburgovca bio 1397.
godine založen knezu Nikoli IV. Krčkom (od 1430. nosi prezime Frankopan) i
njegovoj majci grofici Ani Goričkoj za 17.000 dukata.54 Tako su Frankopani ušli
u posjed Ozlja, a konačnu potvrdu za njega Nikola je dobio tek 1412. godine
kada ga je Zagrebački kaptol po Sigismundovom nalogu konačno uveo u posjed
toga plemićkog grada. No Nikola nije dugo uživao u vlasništvu svoje nove utvrde.
Naime ubrzo ju je dosmrtno darovao svojoj supruzi Doroteji Gorjanski jer mu je
posudila 20.000 forinta. Potom su utvrdu naslijedili njegovi sinovi, koji su zajed-
no gospodarili Ozljem sve do znamenitoga sastanka na Modrušu 1449. godine,
kada je velika državina Nikole IV. Frankopana bila podijeljena na osam dijelova.
U toj diobi Ozalj je zapao Nikolu V. i njegova sina Bartola X. Ozaljskoga.55 Kada
je 1474. godine Bartol umro, njegova sestra Margareta ustupila je Ozalj svome
stricu Stjepanu III. (II.) i njegovome sinu Bernardinu Ozaljskome, rodonačelniku
ozaljske grane Frankopana.
Stjepanovi potomci nesmetano su uživali u svome posjedu sve do 1544. go-
dine kada je Katarina Zrinska nagovorila svoga brata Stjepana IV. (III.) da s nje-
zinim suprugom Nikolom IV. Zrinskim (Sigetskim) sklopi ugovor o uzajamnom
nasljeđivanju posjeda i utvrda u slučaju izumiranja njihovih obitelji u muškome
koljenu.56 S obzirom na to da je Nikola imao čak tri sina, a Stjepan, koji je već
bio »u godinama«, niti jednoga, bilo je i više nego očito da je Katarina odlučila
51 J. Adamček, Agrarni odnosi, 427-428.

52 L. Čučković, »Ozalj«, 205; Z. Horvat, »Pozicije burgova«, 25, sl. 3.
53 Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (dalje: CD), sv. IX, sabrao Tadija
Smičiklas, Zagreb 1911., 358-359 i 386-387.
54 E. Laszowski, »Grad Ozalj«, 54.
55 P. Strčić, »Frankapan«, 394-395.
56 E. Laszowski, »Grad Ozalj«, 60-61; P. Strčić, »Frankapan, Stjepan IV(III) Ozaljski«, 424.
62
svojim sinovima osigurati očevinu. Budući da je potom upravu nad Stjepanovim

posjedima iz nama danas nepoznatih razloga preuzeo Nikola IV. Zrinski, ubrzo je
izbio višegodišnji spor u kojem je Stjepan uživao podršku Frankopana Tržačkih.
On je bio okončan tek 1550. godine nagodbom u Čakovcu, kojom su Stjepanova
sestra Katarina i Nikola Zrinski dobili kao suvlasnici na upravljanje utvrde i vlaste-
linstva Ozalj, Dubovac, Grobnik, Bakar i Hreljin. Sukladno nagodbi iste je godi-
ne Nikola IV. bio uveden u posjed Ozlja,57 a šest godina kasnije dovršio je u njemu
palas (Žitinicu) u kojem je često boravio nakon odstupanja s banske dužnosti.
Budući da Stjepan IV. (III.) Frankopan Ozaljski nije bio zadovoljan ni ovom
nagodbom, ponovno je oko njegove bivše baštine izbio višegodišnji spor. On je
bio okončan tek 1561. godine trećim po redu sporazumom kojim je Stjepan sva
svoja imanja oporučno ostavio nećacima Nikoli V., Jurju IV. i Krsti Zrinskome.58
Kada je 1577. godine Stjepan preminuo, Zrinski su preuzeli Ozalj zajedno s dru-
gim Stjepanovim imanjima. No, protiv toga ponovno su se pobunili Frankopa-
ni Tržački tražeći povrat starih obiteljskih posjeda u svoje ruke, što je dovelo do
novoga spora. On je bio okončan tek 1580. godine nagodbom kojom su Zrinski
bili priznati kao neosporni vlasnici bivših Stjepanovih gradova, utvrda i posjeda u
Hrvatskome primorju, dijelu Gorskoga kotara i u Karlovačkom Pokuplju, dok su
Frankopani Tržački zauzvrat stekli Novigrad na Dobri, Zvečaj, Lukovdol (danas
Severin na Kupi) i Novi Vinodolski.59
Time su bili stvoreni svi preduvjeti da Ozalj uspostave kao novo sjedište svo-
jih unutrašnjohrvatskih posjeda budući da je tri godine ranije njihovo stoljetno
sjedište – plemićki grad Zrin – pao pod osmansku vlast.60 Njegova uloga još je više
narasla nakon smrti Krste 1573. godine, kada su braća međusobno podijelila po-
sjede. Svojim dijelom očevine Juraj je upravljao iz Čakovca, a Nikola V. iz Ozlja.61
Tijekom 17. st. značaj Ozlja još više raste, što nam ponajbolje potvrđuje činjenica
da za Nikole VII. (1620-1664) i Petra IV. (1621-1671) postaje žarištem značajne
kulturne djelatnosti, poznate pod nazivom ozaljski književni ili kulturni krug.62
57 N. Štefanec, Heretik njegova, 24.

58 P. Strčić, »Frankapan, Stjepan IV(III) Ozaljski«, 424.
59 Isto.
60 N. Štefanec, Heretik njegova, 189.
61 Isto, 40, 76-77 i 179.
62 U Banskoj Hrvatskoj je u drugoj polovini 17. stoljeća izrasla osebujna književna pojava nazvana
ozaljski književni (kulturni) krug. Njegovi su se pripadnici služili dijalektalnom situacijom južno
od Kupe, ponajprije Ozlja i njegove okolice, u kojem su u tom razdoblju boravili Zrinski i Franko-
pani, iza kojih su ostala književna djela na tom interdijalektu. Radi se o tipu hibridnog jezika, koji
je obuhvaćao čakavsko, kajkavsko i štokavsko narječje i koji je mogao funkcionirati jer su se mnoge
razlike između narječja mogle zanemariti, tako da se prijenos obavijesti odvijao nesmetano. Taj je
starohrvatski interdijalekt kao javni standard doživio slom pogubljenjem Zrinskog i Frankopana
1671. od Bečkoga dvora, što je zapečatilo književnu djelatnost ozaljskog kruga, a Zrinskomu i
Frankopanu priskrbilo status nacionalnih junaka i mučenika. Pretečom tog kruga smatra se Juraj
63
Status zrinskoga upravnog i kulturnog središta Ozalj je zadržao sve do kobne

1670-1671. godine, kada je nakon sloma zrinsko-frankopanskoga protuhabsbur-
škog pokreta bio opljačkan i stavljen zajedno s drugim Zrinskim imanjima pod
upravu Ugarske dvorske komore i Adama Zrinskog.63 Godine 1691. otkupila je
Austrijska dvorska komora od Ugarske dvorske komore njezinu polovicu Ozlja,
da bi čitav grad preuzela 1692. godine nakon što im je zrinsku polovicu Ozlja pre-
pustila udovica Adama Zrinskog.64 Pod njezinom upravom Ozalj je bio do 1725.
godine kada ga je prodala markizu Rajmondu Perlasu.65 Budući da je Ozalj u me-
đuvremenu stradao u požaru, između 1743. i 1753. godine markizov sin Franjo
ga je obnovio i pretvorio u velebni barokni dvorac. Godine 1766. preuzela ga je
obitelj Batthyany, koja ga tijekom druge polovice 18. st. obnavlja i proširuje.66 U
njihovim rukama Ozalj je sve do 1872. godine kada ga kupuje kneginja Vikotrija
Thurn und Taxis.67
Premda se Ozalj nalazio u njihovim rukama i nakon završetka Prvoga svjet-
skog rata, oni nisu uživali u njemu jer su im nove jugoslavenske vlasti privremeno
oduzele upravu nad njime (državni sekvestar) i u njega smjestile ruske aristokra-
te izbjegle iz domovine nakon Oktobarske revolucije.68 Za privremene državne
uprave dvorac je počeo ozbiljno propadati, premda je njegov pravi vlasnik knez
Albert Marie Lamoral Thurn und Taxis bio voljan platiti sve popravke.69 U očitoj
nemogućnosti da preuzme svoju imovinu, knez Albert je 16. srpnja 1928. daro-
vao Ozalj i nešto okolnoga zemljišta Družbi »Braća hrvatskog zmaja«.70 Odmah
Ráttkay Velikotaborski (Veliki Tabor, 22. prosinca 1612. – Zagreb, 1. rujna 1666.). No, najvažnija
djela na tom starohrvatskom standardu dali su Ana Katarina Zrinska (Bosiljevo?, oko 1625. – Graz,
16. studenoga 1673), Fran II. Krsto Frankopan (Bosiljevo, 4. ožujka 1643. – Bečko Novo Mjesto,
30. travnja 1671), Petar IV. Zrinski (Vrbovec, 6. lipnja. 1621. – Bečko Novo Mjesto, 30. travnja
1671), Pavao Ritter Vitezović (Senj, 7. siječnja 1652 – Beč, 20. siječnja 1713) i Juraj Križanić (Obrh
kraj Ozlja, 1617. ili 1618. – Beč, 1683), dok je najveći prilog trodijalektalnom jeziku ozaljskog kruga
dao propovjednik i leksikograf Ivan Belostenec (Varaždin, o. 1594. – Lepoglava, 10. veljače 1675).
D. Dukić, »Hrvatska književnost«, 491-492.
63 E. Laszowski, Grad Ozalj, 64-72.
64 Adam Zrinski poginuo je 19. kolovoza 1691. u bitki kraj Slankamena kao pretposljednji muški po-
tomak znamenite hrvatske velikaške obitelji i kao posljednji vlasnik preostalih zrinskih imanja koja
nisu bila zaplijenjena nakon sloma protuhabsburškog pokreta 1671. godine. Budući da je ubijen
metkom u leđa, sumnja se da je na njega bio izvršen atentat jer su njegovom smrću Habsburgovci
de facto postali vlasnicima gotovo polovice Banske Hrvatske, što im je omogućilo uvođenje centra
lizma tijekom idućih desetljeća. E. Laszowski, Grad Ozalj, 73-74.
66 Isto, 79-80.
67 Isto, 86.
68 Isto, 86; M. Vajdić, »Po dragome kraju«, 77.
69 U zimi 1917. na 1918. urušio se krov nad ulaznom kulom, koji je bio popravljen 1923. godine. E.
Laszowski, Grad Ozalj, 86.
70 E. Laszowski, Grad Ozalj, 88-91; Z. Despot, »Povijest Družbe«, 12-13; M. Kevo, »Povjesnica
zmajske«, 93.
64
po ulasku u posjed Ozlja Braća su pokrenula opsežnu obnovu ne bi li spasili dvo-

rac od daljnjeg propadanja i dali mu novu ulogu.71 Jedan dio pretvorili su u hotel
s restoranom, a drugi dio u zmajski muzej, arhiv i knjižnicu.72 Zmajska braća bri-
nula su se o Ozlju sve do 1943. godine, kada su ga zaposjele talijanske okupacijske
snage i devastirale.73 Premda je nakon Drugoga svjetskog rata Ozalj bio vraćen
Družbi, već 1946. godine komunističke vlasti proglasile su je »...profašističkom i
nenarodnome udrugom...«, zabranile joj rad, a njezinu imovinu konfiscirale i na-
cionalizirale.74 Tako je Ozalj postao »narodnim vlasništvom«, što je ubrzalo dalj-
nje propadanje. Ono je zaustavljeno tek 1954. godine kada su pokrenuti radovi
na njegovoj obnovi nakon što se urušilo krovište nad Žitinicom.75 Ti radovi su do
početka 1970-ih toliko uznapredovali da je 1971. godine na prvome katu sjever-
noga krila otvoren Zavičajni muzej Ozlja, dok je ostatak kompleksa bio ustupljen
na korištenje Hotelsko ugostiteljskome poduzeću »Korana« iz Karlovca. Ono je
u podrumskome dijelu istočnoga krila otvorilo restoran, a prostorije prvog i dru-
gog kata južnoga i sjevernoga krila pretvorilo u hotelske sobe. Radovi na obnovi
dvorca nastavili su se nakon Domovinskoga rata (1991–1995), a posebno ih je u
posljednjih nekoliko godina intenzivirala Družba »Braća hrvatskog zmaja«, ko-
joj je nakon gotovo pola stoljeća vraćeno vlasništvo nad tom drevnom hrvatskom
utvrdom.76 Usporedno s obnovom tekla su i arheološka istraživanja.77
Ozaljske utvrde
Plemićki grad Ozalj nalazi se u jugozapadnome dijelu istoimenoga naselja
Karlovačke županije, na vrhu strme i visoke kamene stijene ili hridi, koja se uzdiže
neposredno uz desnu obalu rijeke Kupe. Riječ je o jednoj od najvećih srednjovje-
kovnih i novovjekovnih utvrda na hrvatskome prostoru koja je, unatoč brojnim
preinakama i nadogradnjama u baroknome stilu, sačuvala svoje srednjovjekov-
no lice i strukturu sve do naših dana. Budući da se nalazi na položaju s kojega
se mogao lako nadzirati i štiti prijelaz (gaz) preko Kupe, a samim time drevna
komunikacija koja je preko rubnih dijelova Dinarida i Alpa spajala današnje pod-
71 Z. Despot, »Povijest Družbe«, 12-13.

72 Zrinsko-frankopanski muzej, Galerija slika, Dvorana hrvatskih grbova i zastava te Arhiv i knjižnica.
M. Kevo, »Povjesnica zmajske«, 93.
73 Isto.
74 Isto, 94-95.
75 Novi krov na palasu Žitnici izveden je tek 1965-1967., što je dovelo do znatnih oštećenja pros-
tora same palače. B. Lučić, »Ozaljski stari grad«, 116; Z. Horvat, »Primjena drva«, 13-14; Isti,
»Drvene konstrukcije«, 146.
77 B. Stergar – Z. Gerber – I. Lukšić, Ozaljski kraj, 18.
65
Tlocrt Ozlja (Krešimir Regan)
ručje sjeverne Italije sa savsko-dravskim međuriječjem, ne čudi da je taj povoljan

prometni, strateški i lako branjivi položaj bio prepoznat još u prapovijesno doba,
kada su najstariji poznati stanovnici ozaljskoga kraja sagradili na njezinome mje-
stu prvo utvrđeno naselje. Vrijednost toga položaja bio je na cijeni i kasnije, tako
da je današnji dvorac treći po redu obrambeno-stambeni kompleks sagrađen na
tome mjestu.
Utvrđeno prapovijesno naselje

Najstariji obrambeno-stambeni kompleks u Ozlju sagradili su nositelji len-
đelske (lengyelske) kulture kasnog neolitika krajem 4. i početkom 3. tisućljeća pr.
Kr. Mada su od njega pronađeni ostatci tek jedne zemunice smještene u prirod-
66
nom udubljenju u stijeni između srednjovjekovne branič-kule i palasa Zrinskih,

nema nikakve sumnje da su najstariji stanovnici ozaljskoga kraja iskoristili prirod-
nu zaštićenost toga položaja te ga uz skromne zahvate utvrdile. Naime, arheološka
istraživanja pokazala su da su današnji ravnjaci na vrhu ozaljske hridi (glavno i
unutrašnje dvorište te prostori između unutrašnje utvrde i vanjskih obrambenih
zidova) nastali stoljetnim nasipavanjem i poravnavanjem terena. Shodno tome
utvrđeno je da je ozaljska hrid izvorno bila hrptom u smjeru zapad – istok podije
ljena na dva dijela. Dok je južni dio bio dubokim usjekom odvojen od susjednih
brežuljaka, dotle se sjeverni dio strmo obrušavao u rijeku Kupu izuzev na sjeve-
rozapadnoj strani. Ondje se neposredno ispod najvišeg dijela hridi, odnosno iz-
među branič-kule i stijene na kojoj leži palas Žitnica, nalazio blago položen plato
u smjeru sjevera, na kojemu su i pronađeni ostatci ranije spomenute zemunice.
S obzirom na to da je taj dio ozaljske hridi bio ne samo najviši i najravniji nego
i strmim padinama gotovo u cijelosti zaštićen sa zapadne i sjeverne strane, treba
očekivati da su upravo ovdje prapovijesni stanovnici sagradili utvrdu ili utvrđe-
no naselje. Nažalost, o njezinome izgledu danas ne možemo ništa reći. No, na
osnovi konfiguracije terena te analogije prema drugim prapovijesnim utvrđenim
naseljima na hrvatskome prostoru možemo pretpostaviti da su obrambeni zidovi
mogli dijelom pratili hrbat ozaljske hridi te zatvarati naselje s jugoistočne, južne
i jugozapadne strane u obliku nepravilna poluovala.78 Što se tiče same nastambe
zemunice, na temelju pronađenih ostataka pretpostavlja se da je njezin gornji dio
bio sagrađen od isprepletenoga pruća ožbukanog blatom, dok joj je krov bio izra-
đen od slame. Izuzev nje, tragovi ljudskog djelovanja u prapovijesti pronađeni su i
u unutrašnjem dvorištu nedaleko cisterne.79
Kasnoantička utvrda
Što se tijekom narednih stoljeća događalo s prapovijesnim naseljem danas
ostaje nepoznanica, no ono što je sigurno jest to da je preko njega u kasnoantičko
vrijeme sagrađena nova utvrda. Tijekom istraživanja od nje su pronađeni ostatci
temeljne stope zida između prapovijesne zemunice na južnoj i palasa Zrinskih na
sjevernoj strani, zatim ugao nekakve građevine uz jugoistočni ugao toga palasa,
potom još jedan zid u prostoru glavnoga dvorišta uz unutrašnje pročelje sjevernog
krila dvorca te naposljetku jedan duži zid na kamenoj padini između vanjskoga
pročelja sjevernoga krila dvorca i ostataka temelja romaničke kapele. Sam zid s
vanjske je strane ravan, dok s unutrašnje strane završava jednim većim i manjim
78 Gradina u Klincu, gradina Kiringrad, gradina u Velikom Gradcu, gradina Budim u malom Gradcu,
Batina, gradina Rudina, Gradac u Sarvašu, gradina u Sopotu, Damića gradina u Starom Mikanovcu,
gradinsko naselje Turska kosa itd.
79 L. Čučković, »Arheološka iskopavanja«, 25.
67
polukružnim udubljenjem, što je navelo voditelja arheoloških istraživanja Lazu

Čučkovića na pomisao da se tu radi o ostatcima trobrodne bazilike.80 Od pokret-
nih nalaza posebno su zanimljivi ostatci rimske keramike, zatim crjepova (tegule)
te šupljih opeka (tubuli) koje nam s ostatcima velike peći za grijanje svjedoče o
postojanju hipokausta u jednoj od prostorija utvrde.81 Ti nalazi, kao i nalaz posre-
brene bakrene fibule u obliku križa iz 6. st. te sloj paljevine nastao oko 600. godi-
ne, navode nas da zaključimo da je ova utvrda, koju stariji autori nazivaju Azelija,82
bila podignuta negdje potkraj 3. ili početkom 4. st. u sklopu akcije sustavnog utvr-
đivanja Rimskoga Carstva, a da se život u njoj odvijao sve do kraja 6. ili početka
7. st. kada je osvajaju i uništavaju novopridošli Slaveni i Avari prilikom prodora
prema istočnoj obali Jadrana.83 Premda se na temelju postojećih ostataka ne može
utvrditi da li se tu nalazila utvrđena postaja za nadzor prijelaza preko Kupe, manje
utvrđeno naselje ili oboje, postojanje prostorije s grijanim podom i više nego jasno
svjedoči o visokoj kvaliteti stanovanja. S obzirom na to da su na ostatcima kasno-
antičke utvrde pronađeni gusti slojevi paljevine, koji se keramikom datiraju u 7. i
8. st., nema sumnje da je stara kasnoantička utvrda bila obnovljena te da je često
gorjela, kao i naselje koje se prostiralo uz njezine zidove.84
Plemićki grad
Ozaljski plemićki grad jedan je od najstarijih, najbolje sačuvanih i najvećih
srednjovjekovnih obrambeno-stambenih građevinskih kompleksa u Hrvatskoj,
koji je nizom pregradnji pretvoren u barokno-klasicistički dvorac. Svojom čita-
vom površinom zauzima ravnjak i vrhove padina kamene hridi, a pristupa mu se
sa zapadne strane mostom preko dubokog usjeka, koji ga odvaja od susjednih bre-
žuljaka. Od zapada prema istoku pruža se u dužinu od približno 115 m, a najveća
mu je širina oko 54 m (bez Žitnice). Sastoji se od unutrašnje izdužene višekutne
utvrde pregrađene u palaču, te vanjske utvrde čiji ju zidovi opasuju u obliku izdu-
ženog i nepravilnog ovala. Čitav kompleks građen je od grubo obrađenog kamena
slaganog, ovisno o građevini, u manje ili više pravilne vodoravne nizove različitih
visina, te manjim dijelom od opeka, kojima su se zazidavali stariji otvori te ispunja-
vale pukotine u zidovima, nastale slijeganjem tla, potresnim djelovanjem, lošom
80 L. Čučković, »Ozalj – zaštitna arheološka«, 49-51; Isti, »Prapovijesne gradine«, 163-164; Isti,
»Arheološko nalazište Ozalj«, 145-147; Isti, »Arheološka iskopavanja«, 24-26.
81 Hipokaust je bio rimski uređaj za grijanje prostorija pomoću vreloga zraka. On se iz ložišta sustavom
nadsvođenih kanala puštao ispod poda prostorije, koji je ležao na nizu stupaca zidanih od opeke,
ili kroz šuplje opeke u zidovima. Taj uređaj bio je izumljen u 2. st., a u srednjovjekovnoj se Europi
koristio sve do 11. st. »Hipokaust«, 581.
83 Isto, 204.
84 T. Težak-Gregl – L. Čučković – B. Stergar, »Velika seoba«, 10; L. Čučković, »Ozalj«, 205.
68
Ozalj u pogledu sa sjeverozapada (snimio Zvonimir Tanocki)
temeljenošću itd. Izuzetak su uglovi branič-kule, kapele te pojedinih građevinskih

cjelina unutrašnje utvrde, koji su izvedeni klesanim kamenom različite veličine.
Širina zidova unutrašnje i vanjske utvrde varira od jedne do druge građevine.
Premda se iz ozaljske arhitekture može zaključiti kako je ona tipičan primjer
utvrđene plemićke rezidencije, dovoljan je samo letimičan pogled na njegove zi-
dove da se iz njihove različite strukture zaključi kako je taj ogroman kompleks
bio izgrađivan nekoliko stoljeća, a da su njegove građevinske faze bile uvjetovane
promjenom vojne doktrine, materijalnim mogućnostima njezinih gospodara, ge-
ostrateškim značenjem u određenom povijesnom razdoblju te naposljetku gubit-
kom obrambene u korist stambene funkcije. Unatoč tome što je barokna i manjim
dijelom klasicistička obnova dijelom poništila rezultate prethodnih obnova, go-
tovo ni na jednoj hrvatskoj utvrđenoj rezidenciji pojedine građevinske faze nisu
tako jasno vidljive te dijelom dokumentirane pisanim i grafičkim izvorima kao
što je to slučaj kod ozaljskoga plemićkog grada. Pogledamo li pomno tlocrt njego-
va stambenog sklopa, razaznat ćemo da se srednjovjekovna utvrda i njezin palas
većim dijelom kriju unutar današnje palače, dok su tek manji dijelovi sačuvani u
arheološkom stadiju.85 Iz tog smo razloga u daljnjoj analizi njegove arhitekture
85 Analiza velike ozaljske palače pokazala je da su njezini vanjski i unutrašnji zidovi, sačuvani negdje
visinom do spoja prvoga i drugoga kata, a negdje do ispod strehe, s mjestimičnim tragovima pro-
zorskih otvora različitih stilskih karakteristika (romanička strijelnica na vanjskome pročelju sjever-
noga krila, romanička bifora na unutrašnjem pročelju istočnoga krila, ostatci dvaju čeških prozora
69
taj veliki kompleks podijelili na četiri dijela – ranosrednjovjekovnu, unutrašnju i

vanjsku utvrdu te Žitnicu.
Ranosrednjovjekovna utvrda
Ozaljska ranosrednjovjekovna utvrda treći je po redu obrambeni sklop na
ozaljskome kamenom brdu te jezgra oko koje se tijekom sljedećih stoljeća razvijao
i dograđivao plemićki grad. Danas se od nje očuvao tek manji fragment obram-
benog zida, koji se u blagome luku pruža kroz prirodnu škarpu od branič-kule
do spoja vanjskoga obrambenog zida s jugoistočnim uglom Žitinice, zatim teče
usporedno sa sjevernim obrambenim zidom vanjske utvrde da bi negdje u visini
sjeverozapadnoga ugla kule gradske kapele počeo blago zaokretati prema jugu u
smjeru svetišta kapele. Tijekom arheoloških istraživanja 1991. godine u sklopu je
zida pronađen i prag manjih ulaznih vrata širok 0,8 m, kojima se moralo pristupa-
ti drvenim mostom budući da se ispred njega nalazila obrambena graba, nastala,
kao što smo već napomenuli, podizanjem zida posred škarpe među živim stije-
nama između branič-kule i Žitnice.86 S obzirom na veličinu vrata, i više je nego
očito da su se njima mogli služiti tek pješaci. Samim time smještaj gospodarskih
građevina, poput štala, moramo locirati izvan njezinih zidova, po svoj prilici na
prostoru današnjega vanjskog dvorišta između ulazne i branič-kule.87
Osim po ostatcima ulaza, ovaj zid zanimljiv je i po činjenici što se sastoji od
dva sloja, međusobno odvojena tragovima gara i tankim crvenim slojem nastalim
od visoke temperature, dakle gorenjem.88 Postanak starijeg sloja se na temelju pro-
na unutrašnjem pročelju sjevernoga krila iznad ulaznih vrata trijema itd.), zapravo prvotni zidovi
unutrašnje utvrde i njezina velikog palasa, dok su arheološka istraživanja dokazala da je branič-kula
isprva štitila još stariju utvrdu, čiji su ostatci pronađeni tijekom arheoloških istraživanja, a da je
Žitnica bila isprva sagrađena kao samostalna obrambeno-stambena građevina. Primjer Ozlja nije
osamljen slučaj. Naime, interpolacija rezidencijalne plemićke arhitekture u staru srednjovjekovnu
česta je pojava u Europi, pa tako i u Hrvatskoj. Među njima posebno se ističe pregradnja srednjo-
vjekovne renesansne utvrde Stari grad u Varaždinu, plemićkoga grada Trakošćana, Valpova, Trsata,
Bosiljeva itd. Unatoč istome obrascu, ozaljskome primjeru najsličniji je primjer Iloka, gdje je ve-
lika srednjovjekovna utvrđena palača bosanskoga kralja poslužila u 18. st. kao kućište za izgradnju
baroknoga dvorca obitelji Oelaschi. Z. Horvat, »Analia srednjovjekovne«, 195-212; V. Marković,
»Rimsko pročelje«, 185-195; D. Damjanović, »Klasicistička obnova«, 363-371.
86 Z. Horvat, »Zidine i braništa«, 180.
87 Smještaj gospodarskih građevina izvan zidina utvrda bio je zbog njihove skučenosti uobičajena prak-
sa u srednjemu vijeku. Tako je na primjeru plemićkoga grada Malog Kalnika, sagrađenog najkasnije
tijekom prve polovine 13. st., Zorislav Horvat pokazao da su se zbog konfiguracije terena i obram-
benih razloga (u Mali Kalnik također su mogli ući samo pješaci) gospodarske građevine ove utvrde
morale nalaziti na prostoru ispod žive stijene, gdje se formiralo njegovo svojevrsno podgrađe. Z.
Horvat, »Neki novi pogledi«, 19 i 22.
88 T. Težak-Gregl – L. Čučković – B. Stergar, »Velika seoba«, 10.
70
Predromanički zid s ulaznim vratima (Težak-Gregl − Čućković − Stergar, Ozalj od neolita)
nalaska karolinške željezne ostruge datira u 9. st.,89 a mlađeg sloja na temelju nje-
gove skromne širine od tek 0,74 m u široko razdoblje između 10. i prve polovine
13. st.90 Dodatnu potvrdu takvom datiranju mlađega sloja daje i skošenje njegova
vanjskoga pročelja u donjem dijelu, koje odstupa od okomice oko 20°, što je tako-
đer karakteristika obrambenih zidova nastalih prije 1250. godine.91
U sastavu ranosrednjovjekovne utvrde nalazila se i gradska kapelica, čiji su
ostatci pronađeni 1991. i 1992. godine između zapadnog dijela sjevernoga krila i
sjevernoga obrambenog zida vanjske utvrde. Riječ je o manjoj jednobrodnoj ro-
maničkoj crkvici s polukružnom i oslikanom apsidom, čija se gradnja na temelju
89 Taj sloj datiran je na temelju nalaza željezne ostruge s trnom ukrašenim pri dnu bakrenim limom. T.
Težak-Gregl – L. Čučković – B. Stergar, »Velika seoba«, 10; L. Čučković, »Ozalj«, 205.
90 Z. Horvat, »Zidine i braništa«, 193-194; Isti, »Stilska stratigrafija«, 46.
91 Vrbovec kraj Huma na Sutli, Stari grad kraj Koprivnice, Krapina, Korođ kraj Osijeka. Ž. Demo,
»Castrum Keukaproncha«, 321-360; Z. Horvat, »Zidine i braništa«, 194; T. Tkalčec – I. Škiljan,
Vrijeme utvrda.
71
Pogled na ostatke romaničke kapele (Težak-Gregl − Čućković − Stergar, Ozalj od neolita)
stilskih karakteristika i analogija datira u kraj 12. ili početak 13. st.92 Ova kapela
bila je planski razgrađena do nivoa temelja, i to najkasnije polovicom 15. st. kada
je sagrađena nova kapelica u gotičkome stilu. 93
Unutrašnja utvrda
Unutrašnja utvrda najdojmljivija je građevinska cjelina čitavoga ozaljskog
kompleksa. Pruža se od branič-kule do istočna krila u dužinu od približno 65 m
dok joj najveća širina iznosi čak oko 42 m. Baroknim i klasicističkim pregradnja-
ma ona je u cijelosti pretvorena u veliku dvokatnu palaču, koja sa svojim trima
92 T. Težak-Gregl – L. Čučković – B. Stergar, »Srednji vijek«, 13; Z. Horvat, »Kapele u burgovima«,

188.
93 Premda je Stergar pretpostavila da je romanička kapela stradala u velikome potresu 1348. godine,
kasnija su istraživanja pokazala da je dio ziđa apside u jednom trenutku slegao i bio popravljen, što bi
sugeriralo da je kapelica bila oštećena u potresu. T. Težak-Gregl – L. Čučković – B. Stergar, »Srednji
vijek«, 13; Z. Horvat, »Kapele u burgovima«, 195.
72
Pogled na južno pročelje sjevernog krila (snimio Krešimir Regan)
krilima zatvara unutrašnje dvorište nepravilna tlocrta sa sjeverne, istočne i dijelom

s južne strane. Nekada je to dvorište zatvaralo još i jednokatno zapadno krilo, sa-
građeno 1766. godine na sjevernome obrambenom zidu unutrašnje utvrde, a koje
je u posljednjoj velikoj obnovi dvorca 1875. godine bilo porušeno do razine da-
našnjega unutrašnjeg dvorišta, dok su njegove podrumske prostorije bile zatrpane
građevinskim otpadom i zemljom te prekrivene manjim parkom.94 U toj obnovi
porušena je manja zgrada postavljena na zapadno krilo »u ključ« – ona ga je duž
jugozapadnoga obrambenog zida vanjske utvrde povezivala s ulaznom kulom.
Dok su južno i istočno krilo približno jednakih dimenzija, sjeverno kri-
lo gotovo je dvostruko duže i po arhitektonskim detaljima najzanimljivije. Od
branič-kule do kapele čini ga dugačka i uska zgrada, otvorena s unutrašnje strane
nizom manjih i trima većim arkadama,95 a od kapele do istočnoga krila gotovo
94 M. Kruhek, Graditeljska baština, 233.

95 Isprva je gotovo čitavo prizemlje zapadnoga dijela sjevernoga krila bilo otvoreno s 10 manjih arkada,
no prilikom pregradnje Ozlja sredinom 18. st. nekoliko njih bilo je zamijenjeno trima većim arka
dama. Dvije od njih nalaze se ispred kapelice i služe kao reprezentativni pristup glavnome stepeni-
73
Pogled na kasnogotičke arkade sjevernog krila (snimio Krešimir Regan)
dvostruko šira zgrada, otvorena s unutrašnje strane u visini prvoga kata trijemom
i četirima velikim arkadama koje nose osmerokutni stupovi kasnogotičkih stilskih
karakteristika. Negdje u središtu sjevernoga krila sagrađeno je sredinom 18. st.
monumentalno stubište, koje je, sudeći prema zazidanim okvirima vrata na nje-
govome vanjskome zidu, bilo drvenim hodnicima povezano s južnim krilom.96
Uskim drvenim hodnikom bilo je navodno do 1834. godine povezano sjeverno
krilo sa Žitnicom.97 Osim što ovo stubište povezuje dva dijela sjevernoga krila u
jednu cjelinu, ono je zanimljivo i po tome što je njime uspješno riješena visinska
razlika u etažama između dva dijela sjevernoga krila. Sudeći prema debljini zidova
istočnoga dijela sjevernoga krila kroz sve tri etaže, fakturi zida te postojanju gotič-
kih arkada, nema nikakve sumnje da je ovaj dio sjevernoga krila bio podignut kao
štu. Treća se nalazi u zapadnome dijelu sjevernoga krila, a služi za prolaz prema vanjskome dvorištu
i Žitnici.
96 Hodnike koji povezuju dva krila dvorca nalazimo i na drugim hrvatskim utvrdama pregrađenima u
dvorce. No za razliku od Ozaljskoga, većina sačuvanih su zidana. Takve zidane hodnike nalazimo u
Starom gradu u Varaždinu te u Velikom Taboru.
97 E. Laszowski, Grad Ozalj, 35.
74
Pogled na romaničku biforu istočnoga krila

(snimio Krešimir Regan)
75
Pogled na ostatke kamenog okvira vrata na vanjskome pročelju južnoga krila

76
Pogled na potporni zid (trbušasto izbočenje) istočnoga krila (snimio Krešimir Regan)
dvokatno krilo srednjovjekovnoga palasa u 15. st. Za razliku od njega, kako poka-
zuju konzervatorska istraživanja, zapadni je dio sjevernoga krila sagrađen u 16. st.
Istočno krilo pažnju je istraživača privuklo nakon što je na njegovu zapadno-
me dvorišnom zidu prizemlja pronađena romanička bifora iz 13. st., koja se sma-
tra najstarijom biforom pronađenom na jednom plemićkome gradu kontinental-
ne Hrvatske.98 Na temelju toga nalaza ovaj se dio palače, uz branič-kulu, smatra
najstarijim dijelom čitavoga ozaljskog kompleksa. Nedaleko bifore nalazi se jedan
visoki i uski šiljati gotički prozor, koji osvjetljava podrumski prostor istočnoga
krila. Budući da donji dio njegova kamena okvira leži gotovo u razini unutrašnjeg
dvorišta, nema sumnje da je ono bilo tijekom vremena nasipano, čime je prizemlje
krila s unutrašnje strane bilo s vremenom pretvoreno u napola ukopani podrum.
Uz ta dva prozorska okvira, na nekadašnjem južnome pročelju ovoga krila u visini
prvoga kata pronađen je uz postojeći prozor kameni okvir nekoga većeg otvora.
S obzirom na njegovu širinu te duboku i visoku nišu koju je omeđivao, postavlja
se pitanje da li se tu radi o ostatcima srednjovjekovnih vrata kojima se izvorno
ulazilo u ovaj dio Ozlja?
98 Z. Horvat, »Prozori na burgovima«, 50.
77
Južno krilo unutrašnje utvrde (snimio Krešimir Regan)
Premda ovi ostatci i više nego jasno govore u prilog tome da je ovo krilo bilo
nekoliko puta obnavljano, veliki problem istraživačima predstavlja datiranje tih
obnova, kao i njihov ukupan broj. Naime, još od vremena Laszowskog kroz litera-
turu se provlači podatak da je drugi kat ovoga krila bio nadograđen polovicom 18.
st., kada je Ozalj temeljito pregrađivao Franjo Perlas. No pronalazak izvornoga
zapadnog brida ovoga krila u visini drugog kata na današnjem južnome pročelju
palače, izvedenog ugaonim klesancima različite veličine, zatim jednaka debljina
zidova ovoga krila kroz sve tri postojeće etaže (izuzetak je tek zid drugog kata
južnog pročelja) te, naposljetku, postojanje potpornog zida u obliku snažnoga tr-
bušastog izbočenja na istočnome zidu prizemlja palače više govore u prilog tezi
da je stara romanička palača bila još u srednjem vijeku nadograđena, zbog čega je
njezin jugoistočni ugao iz statičkih razloga bio učvršćen snažnim potpornjakom
trbušastog izgleda. Stoga možemo pretpostaviti da se srednjovjekovni ozaljski pa-
las sastojao od dva dvokatna i »na ključ« postavljena krila, te da se komunikacija
istočnim krilom u visini prvog i drugog kata odvijala, kao i danas, drvenim hod-
nicima.
Najmlađe krilo je južno. Poput druga dva krila, i njegovo se vanjsko pročelje
oslonilo na stari srednjovjekovni obrambeni zid, koji možemo pratiti do visine
78
spoja prvog i drugog kata. Premda se u dosadašnjoj literaturi navodilo da je na

postojeće jednokatno krilo grof Franjo Perlas nadogradio drugi kat, ta je tvrdnja
tek dijelom točna.99 Naime, tijekom nedavne obnove južnog krila otkriveni su s
istočne strane stubišta uglovi starije građevine, izrađeni od grubo oblikovanih kle-
sanaca različite veličine. S obzirom da su oni na dvorišnome pročelju otkriveni u
visini prizemlja i drugoga kata, a na vanjskome pročelju također u visini drugoga
kata, možemo zaključiti da je južno krilo isprva bila dvokatna građevina koja se
protezala od istočnoga krila palače pa sve do stubišta, koje se u cijelosti naslanja
na nekadašnje zapadno pročelje ovoga krila. U takvome se obliku ono održalo do
polovice 18. st., kada ga je grof Perlas produljio sve do Trške kule. Tom prilikom
bila je uz spoj Trške kule i vanjskoga pročelja dograđena manja, po svoj prilici
jednokatna građevina pravokutnoga tlocrta, koja se lijepo vidi na veduti Ozlja iz
1770. godine.
U unutrašnju utvrdu pristupalo se kroz najmanje dvoja vrata. Prva od njih
nalazila su se u zapadnom krilu palače nedaleko branič-kule. Premda su se od njih
sačuvali tek skromni ostatci temelja bočnih zidova, koji su flankirali nišu vrata
čitavom širinom porušenoga zapadnog krila, na temelju crteža Ozlja iz 1830. go-
dine danas znamo da je to bio jednostavan polukružni ulaz kojim se pristupalo iz
vanjskog u unutrašnje dvorište. Drugi ulaz u jezgru Ozlja nalazio se u zapadnom
dijelu sjevernoga krila, u neposrednoj blizini branič-kule, a tik do današnjega pro-
laza između vanjskog i unutrašnjeg dvorišta. Od njega se sačuvao tek dio lagano
zaobljenoga kamenog nadvoja. Unatoč tome, na temelju teksture ispune nekadaš-
nje niše ovih vrata, različite od ostatka zida, danas znamo da su to bila uska i rela-
tivno niska vrata.100 S obzirom na skučenost prostora ispred njih te činjenicu da
je ovaj dio vanjskoga dvorišta niveliran, možemo pretpostaviti da im se pristupalo
pokretnim mostom već preko drvenoga podesta.101 Osim po kamenom okviru,
ova vrata zanimljiva su i po činjenici da se iznad njih u visini prvoga kata nalazi
jednako široka i uska traka ispunjena ciglom. Stoga se nameće pitanje da li su ova
vrata bila branjena obrambenim erkerom (doksatom) iznad ulaza, toliko čestim
obrambenim elementom plemićkih gradova i utvrda.102
99 E. Laszowski, Grad Ozalj, 79; M. Kruhek, Graditeljska baština, 233.

100 Gotovo identična i također zazidana vrata pronađena su na jezgri plemićkoga grada Slunja. M.
Kruhek – Z. Horvat, Stari grad Slunj, 30.
101 Povišene ulaze nalazimo u plemićkih gradova Pake, Garića, Vrbovca kraj Huma na Sutli ili
zagrebačkog Gradeca (ulaz na istočnome obrambenom zidu kraj Popova tornja). M. Kruhek – Z.
Horvat, Stari grad Slunj, 31-32; Z. Horvat, »Ulazi u burgove«, 48; M. Šimek, »Utvrda Paka«,
161-163; Z. Horvat – T. Tkalčec, »Arhitektura i arhitektonska«, 181-218.
102 Gradnja obrambenih erkera iznad ulaza učestala je praksa u hrvatskih plemićkih gradova i utvrđe-
nih naselja tijekom 15. i 16. stoljeća, dakle u vrijeme snažnog prodora renesanse na hrvatski prostor.
Takve građevine nalazile su se na ulaznim kulama Samobora, Malog Kalnika, Garića, kao i na ulazi-
ma gradskih vrata Senja ili iznad ulaza utvrda u današnjim Kaštelima. D. Miletić, Samoborski stari
grad, 77; Z. Horvat, »Neki novi pogledi«, 23.
79
Pogled na zazidanu nišu srednjovjekovnih vrata desno od sadašnjeg ulaza u unutrašnje dvorište.
Iznad njih zazidana strijelnica (snimio Krešimir Regan)
80
U sastavu unutrašnje utvrde nalazi se još nekoliko građevina, od kojih je veći-

na izvorno imala isključivo obrambenu namjenu. Najstarija među njima jest bra-
nič-kula zvana Babonić-kula, podignuta u nekadašnjem sjeverozapadnome uglu
unutrašnje utvrde, na najvišoj točci. Danas se nalazi na zapadnome kraju sjever-
noga krila. Riječ je o čvrsto zidanoj dvokatnoj građevini trapezastog tlocrta, koja
završava trećom obrambenom etažom natkrivenom šatorastim krovom s malim,
kratkim sljemenom. Zidana je od nepravilnog lomljenka približno jednakih ve-
ličina slaganih u relativno pravilne redove, dok su joj uglovi ojačani glatkim kle-
sancima nejednakih veličina. Dok je prizemlje kule zidano masivno, s po jednim
uskim i izduženim prozorom postavljenim posred sjevernoga pročelja,103 dotle su
ih gornji katovi imali nekoliko. Tako je prvi kat otvoren dvama uskim i dugačkim
prozorima podignutim posred sjevernog i južnog krila. Vrlo je izgledno da je i
zapadno pročelje prvog kata kule moglo biti otvoreno istim prozorom, no u ka-
snijim pregradnjama Ozlja na ovome je mjestu probijen veliki prozor, od kojega
se nakon zadnje obnove kule vidi tek kameni okvir. Gotovo identična situacija
ponavlja se i na drugome katu, gdje je južno pročelje otvoreno gotovo identičnim
malim prozorom, za razliku od sjevernoga gdje se nalazi manji prozor kvadratnog
oblika. Ono što je posebno zanimljivo na ovom katu kule jest niša iz koje se ulazi u
obnovljenu drvenu konzolnu kućicu zahoda. S obzirom na svoju funkciju, ne čudi
da je kućica blago pomaknuta iz središnjega dijela pročelja prema jugozapadnome
uglu kule. Ulaz u kulu nalazio se na istočnome pročelju, u visini današnjega prvog
kata, tako da mu se u najstarijoj fazi moralo pristupati drvenim stepeništem. Sam
ulaz oblikovan je romaničkim kamenim okvirom, kakve nalazimo na Popovom
tornju i kuli Lotrščak zagrebačkog Gradeca, zatim na istočnome obrambenom
gradskom zidu Gradeca nedaleko Popova tornja i na Medvedgradu, dakle na
kompleksima građenima sredinom 13. st.104 Sudeći prema stilskim karakteristika-
ma pročelja i kamene plastike, gradnju ove obrambene građevine možemo datirati
u polovicu 13. st. Na zapadno pročelje kule naslanja se u visini njezinih temelja i
pod pravim kutom fragment zida, koji nakon nekoliko metara lomom zaokreće u
smjeru jugozapada prema prilaznoj stazi i dalje prema vanjskome obrambenome
zidu. Nažalost, na temelju postojećih ostataka ne može se donijeti konačan zaklju-
čak ni o namjeni ni o vremenu nastanka ovoga zida.
Na krajnjem zapadnom rubu južnog krila nalazi se Trška kula, koja je svoje
ime dobila prema stanovnicima nedalekog Trga kraj Ozlja. Naime prema urbaru
ozaljskoga vlastelinstva tu kulu bili su dužni održavati stanovnici toga mjesta.105
103 Prema Zorislavu Horvatu, to su puki otvori na pročelju, vrlo uski, koji se klinasto šire prema
unutrašnjosti. Po svom obliku više liče strijelnicama nego prozorima. Z. Horvat, »Prozori na bur-
govima«, 44.
104 Z. Horvat, »Stilska stratigrafija«, 53-54.
105 Trg kraj Ozlja jedno je od najstarijih naselja ozaljskoga kraja. Smjestilo se na malome poluotoku
nastalome meandriranjem Kupe, oko 3 km sjeveroistočno od Ozlja. Njegova povijest započinje još
81
Babonić-kula (snimio Krešimir Regan)
82
Riječ je o dvokatnoj građevini potkovičastoga tlocrta, podijeljenoj polukružnim

kamenim vijencem na niži, donji dio, i znatno viši gornji dio. Nekada je donji
dio zbog pada terena bio znatno dublji, no nakon niveliranja terena uz kulu on
je danas sa svih strana podjednake visine, osim kod polukule, gdje je nakon ar-
heoloških radova iz 1974. godine otkopano njezino izvorno lice. Sudeći prema
debljini zida svih etaža kule, koji su gotovo istih dimenzija, treba pretpostaviti da
je kula sačuvana u izvornoj visini. Premda danas ima nekoliko baroknih prozora,
prilikom njezine posljednje obnove otkrivene su i restaurirane dvije perforirane
kamene ploče s kruškolikim oblikom otvora koje su zatvarale dvije puškarnice.
Budući da jedna od njih gleda u smjeru zapada, a druga juga, treba pretpostaviti
da se najmanje jedna puškarnica nalazila i na istočnome pročelju kule. Osim plo-
ča puškarnica, u posljednjoj obnovi kule vraćen je i izvorni visoki stožasti krov,
uklonjen 1923. godine.106 Sudeći prema građevinsko-stilskim karakteristikama,
riječ je o baterijskoj kuli sagrađenoj najkasnije tijekom prve četvrtine 16. st. za
obranu dugačkoga južnog poteza unutrašnje utvrde.107 Takav odabir njezine loka-
cije ne čudi s obzirom na činjenicu da je upravo ovaj dio utvrde, gledano vojnički,
bio u vrijeme jačanja opsadnog topništva najslabija točka njezine obrane. Naime,
gotovo preko puta Trške kule nalaze se dvije blago položene visoravni, koje su od
ozaljske stijene odijeljene dubokim usjekom. Na zapadnoj visoravni nalazi se žup
na crkva sv. Vida, a na istočnoj veliko školsko igralište. U vrijeme borbe hladnim
oružjem širina toga usjeka bila je dovoljna da onemogući neprijateljsko djelovanje
katapultima ili sličnim opsadnim spravama po zidinama Ozlja. No u vrijeme pro-
dora Osmanlija na hrvatski prostor krajem 15. i početkom 16. st., koji koriste za to
vrijeme već snažno vatreno opsadno oružje, ta obrambena fronta ozaljske utvrde
postala je najslabijim dijelom čitavoga obrambenog sustava. Naime, konfiguracija
u 13. st., kada se na mjestu današnjega ozaljskog naselja razvilo trgovište pod nadležnošću ozaljskog
gospodara i kaštelana. Budući da se Ozalj nalazio u neposrednom susjedstvu Njemačkoga carstva,
bio je potkraj 13. i početkom 14. st. često pljačkan od susjednih Nijemaca iz Kranjske i Štajerske,
zakletih neprijatelja kralja Karla I. Roberta. Da bi zaštitio njegovo stanovništvo, godine 1329. ban
Mikac odlučio je premjestiti trgovište na novu i sigurniju lokaciju. Izbor je pao na položaj velikog
poluotoka, kojeg je izgradnjom obrambenog jarka i drvene palisadne ograde od jedne do druge
obale Kupe pretvorio u čvrsto branjeni otok. Stoga ne čudi da se u dokumentima Trg često nazivao
»otokom Svih Svetih« i »otokom Ključ«. No, s vremenom je ipak prevladalo današnje ime, koje
je nastalo prijevodom njegova latinskoga imena (de Foro). Da potakne naseljavanje novoga naselja,
ban Mikac dodijelio mu je privilegije, kojima ga je oslobodio od podložništva gospodaru ozaljske
utvrde i dao mu pravo održavanja sajmova. E. Laszowski, Grad Ozalj, 11-14.
106 Isto. 86.
107 Po vanjskome izgledu i položaju ozaljskoj Trškoj kuli najsličnija je baterijska kula Kostel-grada, po-
dignuta uz južni vanjski obrambeni zid tijekom 1520-ih ili 1530-ih uza sam njegov spoj s jugoza-
padnim bedemom, te kula na kaštelu u Bakru. Osim njih, slične baterijske kule sagrađene su i na
plemićkome gradu Trakošćanu (zapadni ugao utvrde), Starom gradu u Varaždinu (uz branič-kulu) i
Milen gradu. A. Horvat, »Pregradnja burgova«, 26-29; D. Miletić, »Plemićki grad Kostel«, 70-71.
K. Regan, »Plemički grad Grižane«, 148; P. Strčić, Putovima Frankopana, 2.
83
Trška kula (snimio Krešimir Regan)
84
terena omogućavala je potencijalnome napadaču smještaj vatrenoga oružja točno

preko puta njegova južnog obrambenog zida i izravno borbeno djelovanje po nje-
mu. Stoga ne čudi da je posred njega, na mjestu gdje se ozaljska stijena najviše pri-
bližila istočnoj i bližoj visoravni, bila sagrađena snažna baterijska kula. Njezinom
gradnjom ostvareno je bolje flankiranje južnoga obrambenog zida na tom izlože-
nom i ugroženom potezu. Da je taj položaj i u narednim godinama predstavljao
najslabiju ozaljsku točku obrane, svjedoči nam i južna polukula vanjske utvrde,
sagrađena radi ojačanja toga položaja gotovo podno Trške kule, tik uz njezinu
zapadnu stranu.
Treća izvorno obrambena građevina Ozlja jest kula gradske kapele, isprva na-
slonjena na vanjsko pročelje sjevernoga obrambenog zida, a danas interpolirana u
njega. Izvorno je riječ o pravokutnoj građevini, čiji je sjeveroistočni ugao odrezan
i skošen. Istočno je malo pravokutno svetište smješteno u pomolaku koji leži na
višedijelnim kamenim konzolama.108 Isprva je kapela imala samo dvije etaže –
gornju namijenjenu isključivo obrani, i donju u kojoj se nalazi kapela koja svojom
visinom dopire do spoja prvog i drugog kata sjevernoga krila. Čitava građevina
leži na niskom i nešto šire zidanom podestu, koji je od nje odvojen uskim i bla-
go skošenim kamenim vijencem. U kapelu se ulazi kroz dvoja vrata smještena na
južnome zidu tik uz jugozapadni ugao. Prvim vratima ulazi se iz trijema u brod,
dok se drugim vratima ulazi iz hodnika na emporu (galeriju) podignutu uz za-
padni i dio južnog zida kapele na gotičkim višedijelnim kamenim konzolama.109
Sjeverno i sjeveroistočno pročelje kapele otvoreno je u prizemlju trima šiljatim
gotičkim prozorima i jednakim brojem puškarnica (dvije se nalaze na zapadnome
zidu), zatvorenima perforiranim kamenim pločama s kruškolikim oblikom otvo-
ra. Nekadašnja gornja etaža kapele danas je međukat između kapele i druge etaže
sjevernoga krila, a pristupalo mu se stepeništem postavljenim na emporu. Prostor
međukata i stepeništa bio je osvijetljen četirima manjim pravokutnim prozorima
gotičkih obilježja, od kojih su se danas sačuvali tek okviri od klesana kamena i sko-
108 S obzirom na nepostojanje sjeveroistočnoga ugla kapele i konzolno postavljenog svetišta/pomolaka,

možemo pretpostaviti da je ovaj dio kapele skošen ili iz želje graditelja da svojim vanjskim izgledom
ona »oponaša« poligonalna svetišta gotičkih crkava ili, što je izglednije, zbog prilagodbe konfigu-
raciji terena na kojemu je podignuta. Naime, iskapanja 1991-1993. potvrdila su da je prostor ispred
sjevernoga pročelja kapele i vanjskoga obrambenog zida nasipan i niveliran. Iz toga zaključujemo
da je kapela izvorno stajala na vrhu stijene, kao i sjeverno krilo srednjovjekovnoga palasa koje leži
istočno od nje. Budući da obje građevine leže na istoj visini a da nisu izravno povezane, premda bi
zbog njihove velike blizine takvo rješenje bilo i više nego logično, možemo pretpostaviti da se u vrije
me gradnje među njima nalazila škarpa, te da su je graditelji radije odlučili obići nego premostiti ili
ispuniti. Takva gradnja bila bi tehnički jednostavnija, a zbog uštede materijala i radnih sati znatno
jeftinija. Dodatnu potvrdu ove teze možemo naći i u izgledu svetišta/pomolaka. Naime, zbog čega
bi srednjovjekovni graditelj ovaj dio kapele postavio na konzole? Odgovor je jednostavan. Zbog
toga što podno svetišta nije imao tlo na kojemu bi ga temeljio.
109 Z. Horvat, »Kapele u burgovima«, 195.
85
Rekonstrukcija izgleda pročelja kapele u XVI. st. (Krešimir Regan)
šenih rubova.110 Poput branič-kule, i ona je zidana od lomljenka približno jedna-

kih veličina slaganih u relativno pravilne redove, dok su joj uglovi ojačani glatkim
klesancima nejednakih veličina. Na temelju stilskih karakteristika i spominjanja
njezina kapelana 1501. godine, zaključuje se kako je ova obrambeno-sakralna gra-
đevina sagrađena krajem 15. st.111 No, čini se da se u ovome obliku kula gradske
kapele održala tek kraće vrijeme budući da je već u 16. st. njoj s južne strane bio
dograđen dvokatni aneks, čiji se drugi kat protegnuo i iznad kapele. Tom dograd-
njom nekadašnja kula gradske kapele dobila je oblik dvokatne građevine gotovo
kvadratna tlocrta, pokrivene šatorastim krovom s dužim sljemenom usmjerenim
pravcem sjever – jug. Prema V. Štrkalju, voditelju istraživanja i obnove kapele, u
isto vrijeme bila je između branič-kule i kompleksa kapele sagrađena jednokatna
110 Gotovo identični prozori s okvirima od klesanog kamena i skošenih rubova nalaze se u prizemlju
palasa Žitnice i na drugome katu peterokutne kule plemićkoga grada Ribnika. Z. Horvat, »Prozori
na burgovima«, 47-50.
111 Po svome obliku, vremenu gradnje i smještaju unutar sklopa plemićkoga grada, ozaljskoj kapeli
najsličnija je kapela Grebengrad u Hrvatskome zagorju. R. Lopašić, Oko Kupe i Korane, 193; Z.
Horvat, »Kapele u burgovima«, 184, 188 i 195.
86
građevina, koja je s kompleksom kapele činila jedinstvenu građevinsku cjelinu.

Prema ostatcima okvira triju tzv. čeških prozora, jednog na zapadnome pročelju,
drugog na uskom sjeveroistočnome pročelju, a trećeg na južnome pročelju kom-
pleksa kapele, V. Štrkalj je ovu obnovu široko datirao u 16. st.
Uz ove tri sačuvane obrambene građevine, tijekom kampanje 1995. godine
pronađeni su između sjevernoga i južnog krila ostatci zida, koji se pruža smjerom
sjever – jug. Širok je jedan metar, a građen je od lomljenog kamena.112 Gotovo
identičan zid pronađen je tijekom arheoloških istraživanja 1976. i 1977. godine
kod južne polukule vanjskoga obrambenog zida i Trške kule. S obzirom na gotovo
identičnu širinu i način zidanja, i više je nego jasno da se radi o dva dijela jednog
te istog zida. Da bismo objasnili vezu između ovih dvaju fragmenata, dovoljno je
da ostatak zida kod polukule produljimo prema sjeveru i vidjet ćemo da se izrav-
no spaja na južni kraj ostatka zida pronađenog u dvorištu. Također, kada bismo
ostatak toga zida produžili još dalje prema sjeveru, vidjeli bismo da bi se gotovo
pod pravim kutom spajao s nekadašnjom kulom gradske kapele, odnosno nešto
mlađom dvokatnom građevinom u koju je kapela interpolirana. S obzirom na po-
ložaj pronađenog dijela zida, kao i na činjenicu da ni uz jedan fragment zida nisu
pronađeni tragovi drugih građevina koji bi se naslanjali na njih ili ih koristili u
konstrukcijskome smislu, možemo slobodno zaključiti da je prostor srednjovje-
kovnoga ozaljskog palasa bio od unutrašnjeg dvorišta utvrde odvojen obrambe-
nim zidom, te da su se na njegovim krajevima u 16. st. nalazile dvije kule – Trška
kula u jugozapadnome uglu te kula gradske kapele u sjeverozapadnome uglu. Slič-
no rješenje odvajanja stambenoga dijela od ostatka utvrde nalazimo i u drugih
onodobnih plemićkih gradova, poput primjerice Kostel-grada113 ili Kamengrada
kraj Požege.114
Vanjska utvrda
Za razliku od unutrašnje, zidovi vanjske utvrde gotovo su u cijelosti vidljivi.
Premda su naše vrijeme dočekali znatno sniženi, oni danas opasuju ozaljsku unu-
trašnju utvrdu ili palaču sa sve četiri strane u obliku izduženoga i nepravilnog ova-

113 Središnja utvrda Kostel-grada sastoji se od peterokutnoga unutrašnjeg dvorišta i dvokrilnog i dvokat
nog palasa. Od ostatka utvrde ta je palača odvojena snažnim obrambenim zidom. Prema Miletiću,
ovaj palas sagradio je oko 1530. godine Petar Keglević, jajački (1520-1522) i hrvatski ban (1537-
1542). D. Miletić, »Plemićki grad Kostel«, 71-76.
114 Iako se Kamengrad spominje još 1421. godine, njegove stilsko-građevinske karakteristike ipak su
proizvod nešto kasnijeg vremena, vjerojatno prve četvrtine 16. st., kada je njegov vlasnik budući
hrvatsko-ugarski kralj Ivan Zapolja (1487-1540). Za njega se vjeruje da je konačno potpuno izgra-
dio Kamengrad kao snažno utvrđenu palaču. J. Adamček, »Požega i Požeška županija«, 111-120;
Z. Horvat – I. Mirnik, »Graditeljstvo srednjeg«, 121-157; J. Zelić, »Kamengrad u Kamenskom«,
183-198.
87
la, osim na krajnjem istočnome dijelu, između sjeveroistočne i jugoistočne ugaone

polukule. Naime taj je potez nakon gradnje prostrane terase u obliku trokutastoga
bastiona u cijelosti porušen i zamijenjen kamenim podzidom s pristupnom sta-
zom i stepeništem. Unutrašnja utvrda sastoji se od nekoliko cjelina – obrambeno-
ga zida sa šest polukula različitih tlocrta i veličine, kompleksa ulazne kule, Žitnice,
poligonalne kule te obrambenog jarka.
Dok su zidovi na sjevernoj, istočnoj i južnoj strani podignuti u neposrednoj
blizini središnje utvrde, dotle je zapadni zid sagrađen na nešto većoj udaljenosti,
zbog čega se između kompleksa ulazne kule i unutrašnje utvrde oblikovalo manje
dvorište, polukružnim prilaznim putem podijeljeno u gotovo dva jednaka dije-
la. Za razliku od obrambenih zidova unutrašnje utvrde, bedemi vanjske utvrde s
polukulama i kruškolikim puškarnicama znatno su tanje građeni (prosječna širi-
na iznosi tek 0,70 m), ružne su teksture zida (priklesani kamen različite veličine
složen u redove različitih visina) i zidani lošom žbukom.115 Sve te tri karakteristi-
ke govore u prilog tome da su podizani u velikoj brzini, dakle u vrijeme kada je
osmanski pritisak na ostatke Hrvatskoga kraljevstva na vrhuncu i kada se većina
srednjovjekovnih utvrda brzom dogradnjom obrambenih sustava prilagođuje ra-
tovanju vatrenim oružjem. Premda u dokumentima nije zabilježena godina grad-
nje ozaljske vanjske utvrde, možemo pretpostaviti da se to dogodilo između 1556.
godine, kada na Laziusovom crtežu Ozlja ona nije prikazana, te 1599. godine,
kada je na ulaznu kulu bila postavljena ploča u čast dovršetka njezine gradnje.116
S obzirom da je ovaj zid podignut nabrzinu, ne čudi da je prilikom obnove Ozlja
1875. godine ponovno promijenjen njegov vanjski izgled. Naime, pod prijetnjom
deformacije čitavoga južnog poteza bedema vanjske utvrde uslijed nivelacije tere-
na unutrašnjeg dvorišta u današnju visinu, na mjestima lomova zida pridodani su
snažni potpornjaci.
Gotovo je identične građe svih šest potkovičastih polukula vanjske utvrde,
koje su podignute na mjestima lomova zida. Sjeverna, sjeveroistočna i jugoistočna
polukula u cijelosti su ispunjene zemljom i pretvorene u vidikovce, južna poluku-
la dijelom je otkopana za arheoloških istraživanja 1976-1977. godine, dok su se
izvorne prostorije trapezastoga tlocrta jedna iznad druge očuvale tek u sjevero-
zapadnoj polukuli. Unatoč tome, na temelju zazidanih puškarnica i prozorskih
okvira te crteža Ozlja iz 1770. godine danas znamo da su se sastojale od tri zidane
etaže, od kojih je srednja bila otvorena puškarnicama kruškolikog otvora, a gornja
puškarnicama u obliku manjih pravokutnih otvora. Dok su sjeverna, sjeveroza-
115 Godine 1974. urušio se dio zida polukule podno Trške kule.
116 U to vrijeme grade se obrambeni prsteni s polukulama i oko drugih hrvatskih utvrda i naselja (Bri-
nje, zagrebački Kaptol, Samobor, Dubrava, Đurđevac, Susedgrad, Grobnik itd.). Ozlju najsličniji
su Slunj i Grobnik, čije su srednjovjekovne jezgre također u drugoj polovici 16. st. bile opasane
bedemom s polukulama. M. Kruhek – Z.Horvat, Stari grad Slunj, 31–32; S. Miculinić, »Grad
Grobnik«, 155-161.
88
padna, jugoistočna, južna i sjeverozapadna polukula očuvane u izvornome okru-

ženju, dotle je sjeveroistočna polukula većim dijelom ugrađena u sjeverni zid vanj-
ske utvrde i nadograđena jednom manjom polukulom potkovičastog tlocrta. Na
temelju različitosti fakture zida ove polukule, kao i dijela sjevernoga zida vanjske
utvrde na potezu od nje do sjeverne polukule, možemo pretpostaviti da je ovaj dio
vanjskih bedema sagrađen tek u 19. st. za obitelji Batthyany, a svakako prije 1861.
godine kada je ucrtan na najstarijem katastarskome planu Ozlja. Osim fakture
zida, tome u prilog govori još i konfiguracija terena, jer se upravo na ovome mjestu
ozaljska stijena gotovo okomito obrušava prema koritu rijeke Kupe. Prema tome,
nije postojala vojna opravdanost dodatnog utvrđivanja ovoga dijela Ozlja budući
da je on bio štićen prirodom svoga položaja.
Puškarnicama su također bili otvoreni i bedemi. Premda je većina njih danas
zazidana, ipak su se od njih sačuvali uski kameni okviri pravokutnog tlocrta pri
vrhu vanjskih pročelja bedema. Izuzetak je tek kraći potez bedema između ula-
zne i poligonalne kule, gdje su se u cijelosti sačuvale tri puškarnice. Svaka od njih
sastoji se od uskoga kamenog okvira te niše čije se bočne strane ljevkasto sužavaju
prema okviru. Na istome potezu bedema rekonstruiran je i obrambeni hodnik.
Sastoji se tek od drvene stražarske staze natkrivene dvostrešnim krovom, no sve
donedavno je uz poligonalnu kulu postojao i manji fragment rekonstruiranoga
drvenog prsobrana oslonjenog na obrambeni zid. Možemo pretpostaviti da su na
isti način mogli biti natkriveni ostali zidovi i polukule vanjske utvrde prije velike
barokne obnove polovicom 18. st.
Najbolje sačuvani dio vanjske utvrde jest ulazni kompleks, koji se sastoji od
ulazne kule, okrugle polukule, utvrđenoga potpornog stupa, dugačkog pristup
nog mosta te manje poligonalne kule. Okosnica čitavoga kompleksa jest sama
ulazna kula, koju su sagradili Zrinski 1599. godine. Riječ je o dvokatnoj građevi-
ni kvadratnoga tlocrta pokrivenoj strmim šatorastim krovom.117 U njoj se nalaze
velika gradska vrata s lijepo profiliranim kamenim portalom. Sam portal sastoji
se od kamenoga okvira ukrašenog dvjema kamenim kuglama, koji omeđuje pra-
vokutnu nišu s polukružnim otvorom dovratnika. Nekada se u kulu ulazilo po-
kretnim mostom, od čijeg su se mehanizma za dizanje sačuvali tek parovi kolotura
smješteni u gornjim uglovima pravokutne niše. Kada je most bio podignut, u cije
losti se nalazio u niši, koja ga je na taj način dodatno štitila od neprijateljskoga
djelovanja. Od ostalih obrambenih elemenata kule sačuvale su se tek dvije puškar-
nice neposredno iznad portala, od kojih lijeva ima kruškoliko oblikovani otvor.
S južne strane se na ulaznu kulu naslanja okrugla polukula, s kojom je povezana
nadsvođenim prolazom. Prema predaji tu su se nalazile tamnice u kojima je ban
117 Godine 1917. urušilo se krovište kule, koje je bilo popravljeno tek 1923. godine. Tada je kula
pokrivena novim i znatno nižim krovom, koji je nakon Drugoga svjetskog rata zamijenjen
današnjim.
89
Ulazni kompleks u pogledu sa zapada (snimio Branko Nadilo)
Petar Zrinski zatočio Ali-pašu Čengića nakon što ga je zarobio u bitki kraj Jurje-
vih stijena 1663. godine.118 Mada su prijašnji istraživači pretpostavljali da je ova
polukula starija od ulazne kule, ne treba unaprijed odbaciti mogućnost da su obje
građevine nastale istodobno.119
U sklopu ulaznoga kompleksa nalazi se, za hrvatske prostore, posve neobična
obrambena građevina. Riječ je utvrđenom potpornom stupu prilaznoga mosta.120
Sastoji se od dva dijela. Njegov donji dio masivni je kameni stup trokutastog tlocr-
ta, šiljkom okrenut prema zapadu. Na njega se naslanja obrambena etaža pravo-
kutnoga tlocrta, izvedena na snažnim višedijelnim konzolama pomoću kojih je
savladana razlika u tlocrtu. Manjim konzolama bilo je još izvedeno i lice sjever-
noga i južnoga pročelja gornje etaže. Trokutasti dio ove građevine u cijelosti je
118 E. Laszowski. Grad Ozalj, 30-31.

119 Gotovo isto rješenje nalazimo kod kaštela u Driveniku, gdje je ulazna kula također branjena uga-
onom okruglom kulom. Na sličan način bili su branjeni ulazi i kod kaštela u Bakru i Grobniku. Kod
obiju utvrda neposredno uz ulaze sagrađene su okrugle ugaone kule ili polukule. P. Strčić, Putovima
Frankopana, 1-6.
120 Pelc ga naziva obrambeni stupac-kula. M. Pelc, Renesansa, 64.
90
Utvrđeni potporni stup (snimio Krešimir Regan)
91
Pogled na ostatke kapele sv. Antuna Padovanskog
Tlocrt kapele sv. Antuna Padovanskog (Laszowski, Ozalj, 79)
92
zidan od klesanaca, kao i uglovi gornje etaže, greda između konzola te okviri triju
puškarnica, dok je ostatak zida podignut od lomljenka nejednake veličine. Gornja
prostorija isprva je bila otvorena prema ulaznoj kuli (danas zazidana), dok je na
svakoj od ostalih triju strana bila po jedna puškarnica. Mada je današnji prilazni
most u cijelosti nalegao na krov ove građevine na svome putu prema ulaznoj kuli,
do 1821. godine ona je s kulom bila povezana pokretnim mostom. S obzirom na
tu činjenicu, kao i na temelju analogije, možemo pretpostaviti da je na ovoj građe-
vini postojala još jedna etaža – drveni zaštitni čardak – koji je branio pristup po-
kretnome mostu, a koji se u slučaju neprijateljskog zaposjedanja prilaznoga mosta
mogao brzo uništiti.121 Izgledno je da je drveni čardak, odnosno stražarska kućica
mogla stajati i na početku prilaznoga mosta, kao što je to slučaj kod Čakovca ili
Konjščine.
Pristupni most suvremena je građevina. Njegov drveni nogostup leži na
obrambenom stupu i jednom kamenom potpornju sagrađenom najkasnije u pr-
voj četvrtini 19. st. Njemu je prethodio stariji most, podignut po nalogu grofa
Batthyanya, čiji nam se izgled sačuvao na crtežu iz 1830. godine i na fotografiji iz
1869. godine. Zahvaljujući njima, danas znamo da su dionicu drvenog nogostupa
do obrambenoga stupa nosila još četiri kamena nosača, od kojih je jedan danas
sačuvan, dok je dionica nogostupa do ulazne kule bila oslonjena na dva para dr-
venih stupova.122 S obzirom na to da udaljenost između ulazne kule i posljednjeg
para drvenih pilota odgovora visini niše ulaznoga portala, možemo pretpostaviti
da je prije 1821. godine ovu udaljenost premošćivao pokretni most. Premda nema
sumnje da je ovaj pristupni most nastao najkasnije tijekom druge polovine 18. st.,
na temelju položaja obrambenoga stupa i drvenih stupova možemo pretpostaviti
da je barem u svome istočnom dijelu zadržao oblik koji je mogao imati krajem 16.
st., kada su Zrinski dovršili ulazni kompleks. Jednako tako možemo zaključiti da je
taj prvi most umjesto triju kamenih nosača također imao tri para drvenih stupova.
Ulaznome kompleksu Ozlja pripada još jedna manja kula, podignuta gotovo
na pola puta između ulazne kule i Žitnice, na malenome kamenom istaku. Riječ
je o dvoetažnoj građevini poligonalnoga tlocrta i zaobljenih uglova. Dok se pri-
zemnoj prostoriji pristupa iz vanjskoga dvorišta, dotle se gornjoj etaži pristupa
drvenim trijemom koji vodi od ulazne kule. Stariji autori nazivali su je oružanom
(Laszowski) i kapelicom sv. Antuna (Szabo).123
121 Drveni zaštitni čardaci česta su pojava pri ulazima u plemićke gradove i kaštele, odnosno na pris-
tupnim mostovima ili rampama na hrvatskome prostoru. Takve obrambene građevine zabilježene
su npr. na plemićkome gradu Slunju, kaštelu u Konjščini, tvrđavi Čakovec, plemićkom gradu i kas-
nijoj tvrđavi Otočcu itd. M. Kruhek – Z. Horvat, Stari grad Slunj, 27; Lj. Krmpotić, Izvještaji o
utvrđivanju, 46, 105-107, 119, Z. Horvat – K. Filipec, »Novija saznanja«, 169-170.
122 E. Laszowski, Grad Ozalj, 82.
123 E. Laszowski, Grad Ozalj, 31; Gj. Szabo, Sredovječni gradovi, 57.
93
Žitnica u pogledu s istoka (snimio Krešimir Regan)
Premda se čitav kompleks nalazi na prirodno zaštićenome položaju, koji je

dubokim usjecima s triju strana odvojen od susjednih brežuljaka, dok ga s četvrte
strane štiti rijeka Kupa, na prostoru podno južne fronte Ozlja nalazi se obrambeni
jarak, čija je strana okrenuta potoku i cesti oblikovana debelim kamenim zidom.
Nedaleko njega u smjeru zapada nalaze se na malenome platou ostatci kapele sv.
Antuna Padovanskog, koju su kao manju jednobrodnu građevinu s polukružnom
apsidom i manjim tornjićem nad ulazom sagradili Petar IV. Zrinski i Ana Katari-
na Zrinska između 1654. i 1664. godine povodom rođenja njihova sina Ivana An-
tuna Zrinskog.124 Kapelica je u funkciji bila do 1792. godine kada se spominje kao
napuštena. Zatim je preuređena u kovačnicu, da bi potkraj 19. st. bila porušena.125
Njezine ostatke otkopala je Družba »Braća hrvatskog zmaja« 1925. godine. U
vrijeme kada je Laszowski pisao svoju monogorafiju, na njezinim se ruševinama
nalazio električni trasformator.
124 Godine 1654. rodio se Ivan Antun Zrinski, a 1664. bila je ozaljska župa sv. Antuna sjedinjena sa
župom Svih Svetih u Trgu. E. Laszowski, Grad Ozalj, 42-43.
125 Isto. 47-48.
94
Tlocrt Žitnice po etažama (Zorislav Horvat)
Žitnica
Žitnica, poznata još i kao palas Zrinskih, tehnički je naziv za veliku troetažnu
građevinu nepravilnoga trapeznog tlocrta pokrivenu strmim četverostrešnim kro-
vom s dugačkim sljemenom, koja se svojim južnim pročeljem naslanja na sjeverni
obrambeni zid vanjske utvrde. Riječ je o najbolje sačuvanoj kasnogotičko-renesan-
snoj palači na čitavome prostoru kontinentalne Hrvatske. Nalazi se izvan vanjske
utvrde, na sjevernome odvojku ozaljske stijene, koja se poput klina strmih stranica
oštro zabija u korito Kupe. Pristupa mu se iz vanjskog dvorišta kroz glavno južno
pročelje, koje je zaobljeno prema unutra i na čije se uglove vežu obrambeni zido-
vi vanjske utvrde. Svoje ime dobila je za vladavine Batthyanyja, koji su je nakon
pregradnje unutrašnje utvrde u raskošnu palaču pregradili u hambar. Premda su
stariji istraživači na temelju natpisa na nadvratniku ulaznih vrata na prvome katu
smatrali kako je ovu građevinu sagradio 1556. godine Nikola IV. Zrinski (Nikola
Šubić Zrinski ili Nikola Zrinski Sigetski), suvremena istraživanja pokazala su da
je Nikola samo porušio obrambenu etažu s krovištem starijeg objekta te umjesto
nje dogradio zidanu i sagradio novo krovište, koje se široko nadvilo nad ulaznim
pročeljem u koje se upire nizom greda.126 Najmanja od svih etaža je podrumska,
koja se sastoji od tek jedne prostorije smještene u sjeverozapadnome dijelu palasa.
Uskim stepeništem ona je povezana s prizemnom etažom, koja se sastoji od većeg
126 Isto, 33-35; Gj. Szabo, Sredovječni gradovi, 57-58; M. Kruhek, Graditeljska baština, 232; Z. Hor-
vat, »Stambeni prostori«, 39.
95
predvorja te dviju velikih soba. Zapadna je služila kao spavaća soba, a istočna kao
boravak, zbog čega je osvijetljena trima velikim prozorima s kamenim šprljcima
(tzv. češki prozori). Za razliku od nje, spavaća soba bila je osvijetljena trima ma-
njim pravokutnim prozorima, predvorje jednim manjim prozorom na zapadno-
me zidu, dok su podrum i pristupno stepenište otvoreni četirima strijelnicama.
Spavaća je soba bila ukrašena zidnim slikama vjerskog sadržaja, dok su na zidovi-
ma boravka pronađeni brojni grafiti pisani glagoljskim i latiničnim pismom. Uz
te tri sobe, na palas se s južne strane naslanjala jedna manja prostorija, za koju
Horvat pretpostavlja da je mogla služiti kao kuhinja.127 Od ostalih detalja sačuvao
se na zapadnome pročelju dimnjak kamina, koji je grijao spavaću sobu, dok se na
temelju ostatka dimnjaka u sjeveroistočnome uglu predvorja pretpostavlja da je
boravak bio grijan kalijevom peći, koja se ložila iz predvorja. Iz predvorja se ta-
kođer malim vratima moglo izaći iz utvrde. Za razliku od podrumske i prizemne
etaže, koje su međusobno povezane, u etažu prvoga kata pristupalo se vanjskim
stepeništem kroz portal Nikole IV. Nakon što se prođe kroz vrata, ulazi se u pred-
vorje istoga oblika i veličine onome u prizemlju, a iz njega u veliku dvoranu koja se
prostire svom širinom građevine i osvijetljena je petorima prozorima segmentnog
nadvoja, u čijim nišama se nalaze klupice. S obzirom na veličinu dvorane, drveni
strop nosi podvlaka128 postavljena na dva stupa. Od ostalih detalja sačuvala se u
sjeveroistočnome uglu niša iz koje se pristupalo zahodu, koji se nalazio u drvenoj
konzolnoj kućici. Prema Gabrijeli Šaban, voditeljici obnove Žitnice, drveni pre-
gradni zid odvajao je prostor zahoda od ostatka predvorja te ga dijelio na manji
zapadni i veći istočni dio.129 Obje prostorije osvjetljavao je po jedan manji pravo-
kutni prozor.
Zaključna razmatranja
Premda se u povijesnim izvorima Ozalj prvi put izravno spominje tek 1244.
godine, taj izvanredan geostrateški položaj uz prijelaz preko rijeke Kupe bio je za-
posjednut još u prapovijesti, kada su nosioci lenđelske (lengyelske) kulture kasnog
neolitika s kraja 4. i početka 3. st. podigli prvo, i po svoj prilici utvrđeno naselje.
S obzirom na to da su se od njega, kao i od kasnijeg kasnoantičkoga utvrđenog
naselja ili vojne ispostave sačuvali tek skromni fragmenti, na ovom stupnju istra-
ženosti nedovoljni za izvođenje konačnih zaključaka, u ovoj raspravi usredotočili
smo se isključivo na plemićki grad Ozalj. Unatoč tome što su barokne obnove
dobrim dijelom prekrile ili porušile njegovo srednjovjekovno romaničko-gotičko
127 Z. Horvat, »Stambeni prostori«, 39.

128 Jaka drvena greda okomito postavljena na smjer pružanja greda stropa.
129 Z. Horvat, »Drvene konstrukcije«, 151.
96
Rekonstrukcija građevinskog razvoja Ozlja: 1 – Polovina XIII. st.; 2 – Druga polovina XIII. st. (Babonići);
3 – Prva polovina XV. st. (Stjepan III. (II.) Frankopan); 4 – prva polovina XVI. st. (Bernardin
Frankopan); 5 – druga polovina XVII. st. (Zrinski); 6 – druga polovina XIX. st. (Thurn-Taxis) (Krešimir
Regan)
i novovjekovno renesansno lice, na temelju dosadašnjih arheoloških i konzerva-

torskih radova te analizom pojedinih dijelova toga velikog kompleksa može se
izvršiti djelomična rekonstrukcija povijesnoga razvoja kroz najmanje dvanaest
građevinskih faza.
Prvoj ili najstarijoj razvojnoj fazi plemićkog grada Ozlja pripadaju ostatci
obrambenoga zida iz 19. st. koji se polukružno pruža podno vanjskoga pročelja
97
Pogled na prilazni put i dvorište unutrašnje utvrde (snimio Krešimir Regan)
sjevernoga krila unutrašnje utvrde. Premda se na osnovu ovih skromnih ostata-

ka ne može sa sigurnošću utvrditi izgled ove utvrde, na temelju konfiguracije te-
rena te međusobna odnosa kule gradske kapele i nekadašnjega sjevernoga krila
srednjovjekovnoga palasa u 15. možemo pokušati izvršiti barem djelomičnu re-
konstrukciju njegova tlocrta. Naime, arheološka istraživanja od 1991. do 1995.
godine pokazala su da je teren uz pročelja zapadnog dijela sjevernoga krila ispr-
va naglo padao od sjevera prema istoku, odnosno od juga prema sjeveru, te da je
branič-kula sagrađena na omanjem platou, koji je ujedno i najviša točka ozaljske
stijene. Jednako tako nam prilazni put od ulazne kule do unutrašnjeg dvorišta,
koji se postepeno i polukružno uspinje po jugozapadnoj padini toga platoa i više
nego jasno određuje njegov rub, a samim time i mogući smjer pružanja obram-
benoga zida. Naime, obrambeni zidovi uvijek su se podizali na mjestima prelaska
platoa u padine. U razmatranju izgleda ranosrednjovjekovne utvrde treba u obzir
uzeti i međusobni odnos kule gradske kapele i sjevernoga krila srednjovjekovnoga
palasa. On ne samo da nam sugerira postojanja škarpe među njima, a samim time
i istočnoga ruba srednjovjekovne utvrde, već i polukružni oblik njezine istočne
fronte. Naime, dovoljno je da polukružni istočni završetak pronađenoga obram-
98
benog zida ranosrednjovjekovne utvrde produljimo prema jugu i vidjet ćemo da

se izravno spaja sa stijenom na kojoj leži kula gradske kapele. Na temelju svega mo-
žemo zaključiti da je Ozalj u svojoj najstarijoj srednjovjekovnoj fazi bio omanja
utvrda ovalnoga tlocrta sagrađena u 9. st. i obnovljena prije 1250. godine.
Drugoj razvojnoj fazi Ozlja pripadaju branič-kula, podignuta na njegovoj
najvišoj točci za zaštitu ulaza, zatim ostatci kapele položeni između zapadnog
dijela sjevernoga krila i sjevernoga obrambenog zida vanjske utvrde te ostatci pr-
vobitnoga palasa, danas interpolirani u podrumsku i prizemnu etažu današnjega
istočnog krila palače. Premda se na temelju romaničkih stilskih karakteristika po-
dizanje ovih građevina može široko datirati u 13. st., debljina zidova branič-kule
i palasa više govore u prilog da su podignuti oko 1250. godine, dakle u vrijeme
kada se odvijao projekt ubrzanog fortificiranja Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva
u očekivanju nove provale Tatara.130 No kao novi problem javlja se pitanje inve-
stitora ove faze, jer je već 1244. godine Bela IV. uz pomoć svojih podložnika oteo
Babonićima Ozalj, koji se kao njegovi gospodari ponovno javljaju tek potkraj
13. stoljeća. S obzirom na stratešku važnost Ozlja, moguće je da je Bela IV. od-
mah nakon njegova osvajanja dogradio branič-kulu na strateški najosjetljivijemu
mjestu utvrde te podigao kapelicu za vjerske potrebe vojne posade, no teško je
povjerovati da bi u vrijeme kada je čitavo kraljevstvo strepilo od novoga upada
Tatara krenuo u gradnju za to vrijeme toliko nepotrebne velike palače. Naime, on
za tako veliku investiciju nije imao ni vremena, ni novaca, ni potrebe. A i jednog,
i drugog, i trećeg imali su Babonići, koji su nakon kratkotrajnog sukoba s kraljem
ponovno stekli njegovu naklonost.131 Naime, u posljednjoj četvrtini 13. st. Babo-
nići su počeli voditi tzv. zapadnu politiku, koju je obilježila uspostava rodbinskih
veza s goričko-tirolskim grofovima (udaja Klare Eufemije Goričke za Ivana I. Ba-
bonića), a preko njih s Habsburgovcima.132 Budući da je Ivan tim brakom stekao
neke posjede u Goričko-tirolskoj grofoviji, moguće je da je upravo on početkom
14. st. započeo s gradnjom velikoga palasa u Ozlju kao odmorišne stanice na putu
iz obiteljskoga središta Steničnjaka prema Koruškoj i dalje prema njegovim posje-
dima u Goričkoj grofoviji. Ako se uzme kao vjerojatna ova pretpostavka, onda bi
gradnju palasa mogli definirati kao treću građevinsku fazu u razvoju Ozlja. Mada
na ovom stupnju istraženosti ne možemo utvrditi vezu među njima, na temelju
130 T. Tkalčec, Arheološka slika, 239-240; D. Mondekar, »Stari grad Krapina«, 24-27.
131 Godine 1241. su Baboneg I. i Stjepan II. bili pohvaljeni od kralja Bele IV. za vojne zasluge i
oslobođeni plaćanja kunovine i upletanja bana čitave Slavonije u upravljanje njihovim posjedima.
Pretpostavlja se da su kralju pomagali pri povlačenju pred Tatarima iz Austrije preko Zagreba do
jadranske obale. Također, Stjepan II. je od 1243. do 1249. obnašao dužnost primorskoga bana.
»Babonići«, Hrvatski biografski leksikon, sv. 1, 306.
132 Prema Kekezu, glavni cilj »...takve »zapadne« politike Babonića bilo je osiguranje zapadne granice
njihovih posjeda i povezivanje sa sve jačim goričko-tirolskim grofovima, a preko njih sa Habsbur-
govcima, od kojih su realno mogli očekivati zaštitu i podršku uzme li se u obzir nesređena situacija u
Ugarskoj, a poglavito u Slavoniji«. H. Kekez, »Između dva kralja«, 85.
99
analogija možemo pretpostaviti da stara predromanička utvrda i novi romanički

palas nisu bili međusobno povezani.133
I tako smo se u razmatranju približili četvrtoj građevinskoj fazi Ozlja, koja
se na temelju stilskih karakteristika datira u drugu polovicu 15. i prvu četvrtinu
16. st., dakle u vrijeme vladavine Frankopana. Premda nitko ne dvoji da su oni
većim dijelom porušili staru predromaničko-romaničku utvrdu i sagradili novu u
kasnogotičkome stilu (današnja unutrašnja utvrda s prostranim palasom i Žitni-
com), sporno je pitanje kronologije gradnje njezinih pojedinih dijelova. Naime,
postavlja se pitanje zbog čega bi Frankopani istovremeno gradili dva palasa ako
znamo da je veći od njih spadao među najveće takve reprezentativno-stambene
građevine na čitavome hrvatskome prostoru. Odgovor na ovo pitanje u kraćim
je crtama ponudio Horvat. Prema njemu, radove na obnovi započeo je već 1449.
ili 1450. godine Nikola V. Frankopan gradnjom ili obnovom cisterne, a nastavio
Stjepan III. (II.) Modruški Frankopan nakon što se Ozalj našao 1474. godine u
njegovim rukama. On je sagradio Žitnicu kao »...objekt u kojem se trebalo sta-
novati za vrijeme pregradnje romaničkog palasa« u veliki kasnogotički palas, dok
je nakon njegove smrti iza 1484. godine njegov sin Bernardin dovršio čitav kom-
pleks dogradnjom kapele, sjevernoga krila i vanjske utvrde.134 Premda je ovako
ponuđen razvoj Ozlja zanimljiv, ova teza zaslužuje još više razrade.
Naime, Stjepan III. (II.) Modruški bio je jedan od najuglednijih dvorjana
rimsko-njemačkoga cara Sigismunda Luksemburgovca, u čijoj se pratnji nalazio
za njegovih brojnih putovanja po Europi.135 Tijekom njih nezaobilazna točka bio
je i grad Nürnberg. Položen na križanju velikih trgovačkih putova koji povezuju
Bavarsku, Švapsku, Frankoniju i Češku, on je još od vremena Sigismundova oca
Karla IV. Luksemburgovca bio neslužbenom prijestolnicom Svetoga Rimskog
Carstva Njemačke Narodnosti i mjestom održavanja njemačkoga državnog sabo-
ra.136 Iznad grada nalazi se Kaiserburg, moćna utvrda njemačkih careva, čija unu-
trašnja utvrda svojim tlocrtom neobično sliči unutrašnjoj utvrdi Ozlja. Oba kom-
pleksa imaju branič-kulu na jednoj, a zasebno utvrđeni dvokrilni palas na drugoj
stani te gradsku kapelu u nastavku jednog od krila palasa. Ako znamo da je ta
133 Premda se na hrvatskome prostoru mogu naći primjeri plemićkih gradova s međusobno nepove-
zanim građevinskim strukturama (Vrbovec kraj Huma, Okić, Lička Ostrvica itd.), kao najzgodniji
primjer ipak nam se nameće plemićki grad Kamen kraj Begunjah u Gorenjskoj u Sloveniji, koji je
do 1511. godine bio sastavljen od manje utvrde iz 12. st. s branič-kulom na jednom brežuljku te
utvrđenog palasa podignutog na susjednom brežuljku. P. Fister, Umetnost stavbarstva, 180-181.
134 Z. Horvat, »Fortifikacijska djelatnost«, 244-247.
135 V. Klaić, Krčki knezovi Frankapani, 218-221; P. Strčić, »Stjepan III (II) Modruški«, 422-424.
136 Prema Zlatnoj buli rimsko-njemačkoga cara Karla IV. Luksemburga iz 1356. godine, svaki novoiz-
abrani njemački kralj (istovremeno i car) morao je svoj prvi državni sabor održati u Nürnbergu. P.
Calore, Castles of Bavaria, 124; B. Milić, Razvoj grada, 238-239.
100
Tlocrt Kaiserburga u Nürnbergu i Ozlja (Krešimir Regan)
cjelina carske utvrde u Nürnbergu građena od druge polovine 12. st. nadalje,137 da
je u njoj mogao boraviti Stjepan III. (II.) Modruški kao Sigismundov dvorjanin,
da je unutrašnja utvrda Ozlja odjednom podignut kompleks iz druge polovine
15. st., koji dobrim dijelom oponaša koncepciju unutrašnje utvrde Kaiserburga,
ne preostaje nam ništa drugo nego zaključiti kako je pregradnju Ozlja iz romanič-
ke u kasnogotičku utvrdu prema unaprijed i do svake pojedinosti jasno zamišlje-
nom planu započeo Stjepan III. (II.) Modruški upravo po uzoru na tu bavarsku
137 Jedan od najstarijih dijelova Kaiserburga je njegova okrugla romanička branič-kula. P. Calore, Cas-
tles of Bavaria, 124.
101
utvrdu. Premda se čini neobičnim da je novo obiteljsko sjedište, po kojemu će

njegovi potomci nositi pridjevak Ozaljski, odlučio sagraditi upravo na samome
rubu svoje državine, ne smijemo zaboraviti da su se u to vrijeme pod njegovome
vlašću nalazili ne samo veliki dijelovi nekadašnje državine njegova oca Nikole IV.
uz rijeku Kupu (dijelovi Gorskog kotara, Vinodola i Karlovačkog Pokuplja) već
i Kranjska kojom je za vladavine nadvojvode Fridrika (poslije car i kralj Fridrik
III.) i Alberta III. (poslije hrvatsko-ugarski kralj Albert) upravljao kao zemaljski
kapetan (1436-1447. i 1453-1458).138 Prihvatimo li ovu tezu kao izglednu, onda
je logično da je tome velikome poduhvatu prethodilo rušenje romaničke kapele
i obrambenih zidova te podizanje Žitnice kao privremene rezidencije, koja je sa
susjednom branič-kulom mogla biti spojena drvenom obrambenom galerijom u
jedinstvenu obrambenu cjelinu. S obzirom na kvalitetu zdanja, moguće je da je
Stjepan namjeravao po završetku svoga velikog palasa prepustiti Žitnicu svome
sinu i njegovoj obitelji da im služi kao rezidencija na ozaljskoj stijeni.
S obzirom na veličinu zahvata, jasno je da Stjepan nije dočekao dovršetak
gradnje, odnosno da ju je okončao njegov sin Bernardin Ozaljski. Čini se da je
Ozalj u to vrijeme mogao biti u visokome stupnju neizgrađenosti, budući da je
Bernardin, kao što je to pokazao Miletić, naglo prekinuo gradnju svoje utvrđene
rezidencije u nedalekom Ribniku i postojeće snage uložio u dovršetak Ozlja.139
Premda je Horvat na osnovu »kašteloidnih elemenata« pripisao Bernardinu i
gradnju vanjske utvrde s polukulama, na temelju najstarijeg prikaza Ozlja iz 1556.
godine možemo pretpostaviti da ona u njegovo vrijeme nije postojala. Osim toga,
i oblik polukula vanjske utvrde govori u prilog tome da nisu nastale za Bernardi-
nova života. Naime, njegove kružne i potkovičaste kule mahom su visoke građevi-
ne okomitih strana,140 dok su ozaljske polukule relativno niske građevine skošenog
podnožja. No, za razliku od polukula vanjske utvrde, gotovo sve karakteristike
Bernardinovih kula nosi Trška kula (izuzev kordonskog vijenca), čiju gradnju smo
na temelju analogija datirali upravo u posljednje godine njegova života. S obzirom
da je vatreno opsadno oružje još za Bernardinova života postajalo sve razornije, i
logično je da je tijekom prve četvrtine 16. st. morao na najugroženijem dijelu svoje
nove, ali u vojnome smislu već prilično zastarjele utvrde dograditi snažnu i viso-
ku Tršku kulu namijenjenu obrani od vatrenog oružja. No, s druge strane postoji
mogućnost da je upravo Bernardin kao vrsni vojni stručnjak trasirao i projektirao
vanjsku utvrdu i izvršio pripreme za njezinu gradnju.
Premda na osnovu svega rečenog možemo zaključiti da su vladavinu Fran-
kopana na Ozlju obilježile najmanje dvije značajne građevinske faze – četvrta, za
138 P. Strčić, »Stjepan III (II) Modruški«, 423.

139 D. Miletić, »Stari grad u Ribniku«, 20-29; Z. Horvat, »Fortifikacijska djelatnost«, 257.
140 Vidi ugaone okrugle kule i polukule Ogulina, Grižana, Dubovca, Novigrada na Dobri, Vitunja itd.
S. i V. Gvozdanović, »Stari grad Vitunj«, 17-22; K. Regan, »Plemićki grad Grižane«, 146-151; Z.
Horvat, »Fortifikacijska djelatnost«, 257.
102
koje je sagrađena Žitnica i porušena romanička utvrda s kapelom, te peta, za koje

je sagrađena cjelokupna unutrašnja utvrda – još uvijek na ovome stupnju istra-
ženosti ne znamo gotovo ništa o njegovome izgledu u to doba. Možemo ga tek
naslutiti na osnovu tlocrta, sačuvanih arhitektonskih detalja vidljivih ispod baro-
knoga sloja te debljine zidova. S obzirom da je ona poprilična, znamo da je bila
dostatna za smještaj stražarske staze ne samo na obrambenim zidovima već i na
zidovima palasa, onako kao što je to bio slučaj kod utvrđenih palača Iločkih u
Iloku ili u Várpaloti, građenih nekako u isto vrijeme.141 Jednako tako na temelju
istih primjera možemo pretpostaviti da je krovište palasa zbog smještaja stražarske
staze povrh bedema moglo biti malo uvučeno, bez vanjske strehe.142 Izuzetak je
bila tek Žitnica za koju se pretpostavlja da je imala potkrovlje obrambene namje-
ne i drvenu konzolnu galeriju.143 Također na temelju debljine zidova znamo da je
dvokrilni palas imao uz prizemlje još dvije etaže, dok su vanjski zidovi bez braništa
dopirali u visinu do spoja današnje etaže prizemlja i prvoga kata, što nam jasno
pokazuje tlocrt prizemlja i prvoga kata unutrašnje utvrde. Osim u tlocrtu, izvorna
visina toga obrambenog zida vidljiva je i na najstarijoj fotografiji Ozlja, tik uz bra-
nič-kulu, a dijelom i na crtežu iz 1830. godine. Jednako tako na temelju sačuvanog
otvora u gotovo tri puta tanjem vanjskome zidu zapadnog dijela sjevernoga krila u
visini prvog kata možemo pretpostaviti da su pojedini zupci kruništa imali otvore
za promatranje.144
Iduća građevinska faza – šesta – poklapa se s ulaskom obitelji Zrinski u suvla-
sništvo Ozlja. To suvlasništvo trajalo je od 1550. godine, kada su Katarina i Niko-
la Zrinski dobili na upravljanje Ozalj, pa sve do 1577. godine kada je preminuo
Nikola IV. Ozaljski Frankopan. S obzirom da je Stjepan koristio veliki ozaljski
palas, Nikoli IV. Zrinskom nije preostalo ništa drugo već da za svoje potrebe uredi
nekadašnje Stjepanovo privremeno boravište – Žitnicu – što je i učinio 1556. go-
dine nadogradivši je za jedan kat i pretvorivši je u za ono doba komfornu palaču.
U takvome obliku Ozalj se održao do druge polovice 16. st. Tada je sagra-
đena vanjska utvrda, dok je na potezu od branič-kule do kule gradske kapele sa-
građena nova jednokatna građevina. U njezinome sastavu našla se i kula gradske
kapele, koja je bila pretvorena u robusnu dvokatnu pravokutnu građevinu. Iako se
ova sedma građevinska faza morala odvijati između 1556. godine, kada je Lazius
nacrtao Ozalj bez vanjske utvrde, i 1599. godine, kada je dovršena ulazna kula,
a samim time i vanjska utvrda u čijem sastavu se nalazi, nećemo pogriješiti ako
141 Z. Horvat, »Stambeni prostori«, 43-47.

142 Z. Horvat, »Analiza srednjovjekovne faze«, 206-207 i 210; Isti, »Stambeni prostori«, 44-48.
143 Z. Horvat, »Fortifikacijska djelatnost«, 246.
144 Otvori za promatranje na zupcima kruništa uobičajeni su na hrvatskim srednjovjekovnim utvr-
dama. Ozlju najsličniji pronađeni su na kružnoj polukuli na južnome pročelju frankopanskog
kaštela Grobnik. S. Miculinić, »Grad Grobnik«, 157-158; Z. Horvat, »Zidine i braništa«, 180-
192; B. Milković – L. Turato – I. Huić, »Frankopanski kašteli«, 264.
103
ovu fazu vremenski još više suzimo na razdoblje nakon 1577. godine, odnosno na
vrijeme kada je Ozalj nakon smrti Stjepana IV. (III.) Ozaljskog Frankopana pre-
šao u puni posjed njegovih nećaka Nikole V. i Jurja IV. Zrinskog. S obzirom da su
ga braća učinila središtem svojih unutrašnjohrvatskih posjeda, bilo bi logično da
su ga upravo oni u skladu s njegovom novom ulogom radikalno obnovili, stavivši
pritom naglasak na njegove utvrde.
Mada je takav prikaz građevinskog razvoja Ozlja općeprihvaćen, u nekim je
svojim dijelovima proturječan. To se prvenstveno odnosi na gradnju arkadnog
trijema u prizemlju sjevernoga krila na potezu od branič-kule do glavnoga ste-
peništa i rušenje obrambenoga zida, koji je prostor dvokrilnog palasa odvajao
od unutrašnjega dvorišta. S obzirom da Čučković ove radnje datira u 16. st.,145
nameću se tri pitanja vezana uz njih. Prvo, zbog čega bi Zrinski u vrijeme najja-
čega osmanskog pritiska na njihove posjede rušenjem unutrašnjega obrambenog
zida te gradnjom reprezentativnoga i dimenzijama velikoga stambenog krila uz
sjeverni obrambeni zid unutrašnje utvrde, otvorenog arkadama, značajno oslabili
obrambene mogućnosti Ozlja? Drugo, zbog čega bi graditelji zapadnog dijela sje-
vernoga krila luk arkade između stupova 5 i 6 (gledano od zapada prema istoku)
stavili u funkciju preuzimanja opterećenja segmentnog luka koji nosi zapadni zid
kule gradske kapele te dio krovne konstrukcije? I treće, postavlja se pitanje zbog
čega arkade ozaljskoga trijema nose obilježja kasne renesansne, navješćujući pri-
tom barokne stilske osobine, dok ostatci prozora na južnome, sjevernome i sjeve-
roistočnome pročelju obnovljene kule gradske kapele, navodno sagrađene u isto
vrijeme, nose kasnogotičke stilske karakteristike.
Opravdanost prvog pitanja prvenstveno nalazimo u činjenici da su Zrinski
tijekom 16. st. jačali svoja utvrđenja u duhu suvremenoga renesansnog obrambe-
nog graditeljstva nakon što se njihova djedovina u Banovini našla izravno izlože-
na osmanskome pritisku nakon pada Jajačke banovine 1527. godine. U traženju
odgovora na prvo pitanje moramo uzeti u obzir i činjenicu da se Ozalj krajem 16.
st., dakle u vrijeme navodne gradnje arkada, nalazio u strateški najnepovoljnijem
dijelu Hrvatskoga kraljevstva, koji je trajnim ratovanjem s Osmanlijama bio sve-
den na nevelik prostor čija je širina od hrvatsko-osmanske bojišnice kraj Karlovca
do hrvatsko-kranjske granice nedaleko Ozlja jedva iznosila 25 km, kao i činjenicu
da su se Osmanlije upravo tim prostorom najčešće koristile u svojim pljačkaškim
prodorima prema današnjim slovenskim i austrijskim zemljama. Premda nema
sumnje da je Ozalj tijekom 16. st. imao stambeno-reprezentativnu ulogu, zvuči
gotovo nevjerojatno da bi Zrinski kao veliki vojni znalci nju forsirali na štetu nje-
gove obrambene uloge, i to u vrijeme kada se Hrvatsko kraljevstvo doslovno bori-
lo za opstanak. Ispravnost drugog pitanja pronalazimo u činjenici da je zbog osla-
njanja segmentnog luka na kojem počiva zapadni zid kule gradske kapele u luk
104
Pogled na potporni betonski stup sjevernoga krila

105
arkade između 5 i 6 stupa bila ozbiljno narušena konstrukcija zapadnog pročelja

kule gradske kapele i južnog pročelja zapadnog dijela sjevernoga krila, što je s vre-
menom dovelo do popuštanja segmentnog luka i deformacije zidova. Budući da je
ova nepravilnost u građenju bila uspješno otklonjena tek u sanacijskim radovima
1982-1988. godine, kada je iznad luka sagrađena armiranobetonska greda, podu-
prta na južnome kraju armiranobetonskim stupom, zvuči gotovo nevjerojatno da
bi graditelji prilikom obnove kule gradske kapele i gradnje toga dijela sjevernoga
krila stvorili tako nepovoljnu situaciju s prijenosom opterećenja.146 Osnovanost
postavljanja trećeg pitanja pronalazimo u različitosti stilova pojedinih arhitekton-
skih detalja zapadnog dijela sjevernoga krila. Samim time nameće se novo pitanje:
Zbog čega bi investitor ovako velike građevine u vrijeme kada hrvatskim prosto-
rima dominira renesansa upotrebljavao elemente dvaju drugih stilova, odnosno
stila koji je prethodio renesansi i stila koji ju je naslijedio?
Na sva ova pitanja jedan je odgovor. Prizemlje zapadnoga dijela sjevernoga
krila u vrijeme gradnje u 16. st. nije bilo otvoreno arkadama. Samim time nije bilo
potrebe za rušenjem obrambenog zida, koji je dijelio prostor palasa od ostatka
unutrašnje utvrde. Tek je njegov sjeverni kraj bio uklonjen kako bi se napravilo
prostora za nadogradnju kule gradske kapele. Na taj način je preko nje bila ostvare-
na komunikacija između novoga i staroga dijela sjevernoga krila, odnosno između
kasnogotičkog i renesansnog palasa. Istovremeno je povećana komfornost Ozlja
a da pritom nije bila bitno smanjena obrambena mogućnost njegove unutrašnje
utvrde. Probijanje arkada i rušenje obrambenoga zida dogodilo se stoljeće kasnije,
u vrijeme kada je sklapanjem mira na rijeci Žitvi 1606. godine između Rudolfa II.
Habsburškog i sultana Ahmeda I. prestala izravna osmanska prijetnja za hrvatske
zemlje i nastupilo dulje razdoblje mira. Budući da su prestankom direktne vojne
opasnosti obrambeni elementi unutrašnje utvrde postali bespotrebnima, mogli
su Zrinski u skladu sa zahtjevima novoga vremena pristupiti modernizaciji stare
utvrde. Porušili su stari obrambeni zid, a unutrašnje pročelje sjevernoga krila od
146 Gotovo identična situacija dogodila se na arkadnome trijemu Velikog Tabora, gdje se luk arkade u
prizemlju sjevernoga dijela trijema oslonio u luk arkade istočnoga dijela trijema, te tako ozbiljno
narušio čvrstoću čitave konstrukcije. S obzirom da je do ovakvoga nepovoljnog rješenja došlo uslijed
etapne gradnje arkadnoga trijema tijekom 17. st., možemo pretpostaviti da se sličan scenarij odvijao
i na Ozlju. Logično je pretpostaviti da su graditelji novog dijela sjevernoga krila i kule gradske kapele,
kako bi uspostavili komunikaciju između njih, novi zapadni zid kule gradske kapele oslonili u
prizemlju na segmentni luk čiji su se krakovi izvorno upirali u stari zapadni zid kule gradske kapele i
zid unutrašnjeg pročelja novosagrađene građevine. No čim su graditelji arkadnoga trijema probili taj
zid i uprli južni krak luka ispod zapadnog pročelja kule gradske kapele u luk novopodignute arkade,
poremetili su statiku obje građevine, što je u konačnici tijekom 1970-ih i ranih 1980-ih dovelo do
teških oštećenja u konstrukciji toga dijela sjevernoga krila. Taj propust u gradnji bio je uklonjen, kao
što smo napisali, tek suvremenim konstrukcijskim rješenjima i materijalima. A. Žmegač, »Veliki
Tabor«, 67-75; E. Lokošek – I. Kleiner, »Zamjena kamenih stupova«, 267-276; K. Majer – R.
Mavar, »Oslikana pročelja«, 151-152.
106
branič-kule do kule gradske kapele pretvorili u arkadama otvoren trijem. U prilog

ovakvome građevinskome slijedu govore i stilske karakteristike prozora, koji nose,
kao što smo već ranije napomenuli, kasnogotička obilježja, za razliku od arkada
koje nose kasnorenesansna, toliko svojstvena građevinama prve polovice 17. st.147
Nakon što smo pokušali razriješiti genezu građevinskog razvoja zapadnog
dijela sjevernoga krila, nameće se kao posljednje pitanje razlog njegove gradnje u
vrijeme, kao što smo već rekli, najvećeg osmanskoga pritiska na hrvatske zemlje.
Odgovor na ovo pitanje trebali bi, kao i za vrijeme Nikole IV. Sigetskog i Stjepa-
na IV. (III.) Frankopana, potražiti u suvlasništvu nad Ozljem. Naime, nazočnost
vlasnika u dvije osobe, Nikoli V. (1559-1605) i Jurju IV. Zrinskom (1549-1603),
mogla je biti razlogom gradnje još jednoga palasa. Prihvatimo li ovo objašnjenje
kao izgledno, onda je jedan brat imao svoje domaćinstvo u starom frankopan-
skom palasu, a drugi brat u novome palasu, koji je sa Žitnicom i branič-kulom či-
nio jedinstven kompleks. Ova dva kompleksa bila su spojena u jedinstvenu cjelinu
– današnje sjeverno krilo palače – tek u 18. st. Tada je između njih bilo sagrađeno
monumentalno stubište, kojim je, kao što smo već ranije napomenuli, uspješno
riješena visinska razlika u etažama.
Na temelju prethodne rasprave možemo djelatnost obitelji Zrinski na Ozlju
svesti na čak četiri građevinske faze. One su Ozlju dale manje-više današnji oblik
i veličinu. Prvoj Zrinskoj, odnosno šestoj građevinskoj fazi pripada nadogradnja
Žitnice za jedan kat, što je 1556. godine napravio Nikola IV. Zrinski. Drugoj Zrin-
skoj ili sedmoj građevinskoj fazi pripada vanjska utvrda, koju su između 1577. i
1599. godine sagradila braća Nikola V. i Juraj IV. Zrinski. Oni su bili nositelji i
treće Zrinske ili osme građevinske faze, u kojoj je bila nadograđena kula gradske
kapele i zgrada smještena između nje i branič-kule duž sjevernoga obrambenog
zida kao nova rezidencija za jednog od braće. Četvrtoj i posljednjoj Zrinskoj
fazi, odnosno devetoj građevinskoj fazi Ozlja, pripadaju probijanje arkada u pri-
zemlju zapadnog dijela sjevernoga krila, rušenje unutrašnjega obrambenog zida,
podizanje starijeg dijela južnog krila te gradnja kapele sv. Antuna Padovanskog
uz vanjski rub obrambenog jarka. Premda nam se nisu sačuvali zapisi o vremenu
ove pregradnje, na temelju velike sličnosti ozaljskih arkada i arkada dvorca Stari
grad u Kraljevici, možemo pretpostaviti da je ove radove na Ozlju izvršio Petar
IV. (1621-1671) nakon što je 1638. godine s bratom Nikolom VII. (1620-1664)
prvi put podijelio obiteljska imanja, odnosno nakon što su ih 1649. godine braća
147 Premda se arkadama otvoreni trijemovi grade već u drugoj polovici 16. st. (kurija na zagrebačkom
Kaptolu br. 7; kuća Mrazović u Varaždinu itd.), oni kao građevinski element ipak dominiraju tije
kom 17. st. Tako su se na zagrebačkome Kaptolu arkadama otvoreni trijemovi u prizemlju ili na
prvome katu nalazili na gotovo svim kurijama iz 17. st., na unutrašnjim pročeljima franjevačkog
samostana te na vijećnici, dok su na Gradecu sačuvani na zgradi bivšega Plemićkog konvikta u Ka-
menitoj ulici, također podignutoj u 17. st. Lj. Dobronić, Renesansa u Zagrebu, 136 i 142-143; M.
Pelc, Renesansa, 145-148.
107
po drugi put podijelila.148 S obzirom na to da je Nikola u toj podijeli dobio staru i

raskošnu obiteljsku rezidenciju u Čakovcu, Petru nije preostalo ništa drugo već da
sebi sagradi novu, a Ozalj se sam po sebi nametao za tu ulogu budući da je još od
16. st. bio sjedištem zrinskih unutrašnjohrvatskih posjeda.149 Ovom posljednjom
obnovom on je od kasnogotičko-renesansne utvrde postao ranobaroknom rezi-
dencijom, čiji oblik nije bitno promijenjen ni kasnijim Perlasovim i Batthyányje-
vim pregradnjama i nadogradnjama.150
Posljednje tri građevinske faze, čijim opisom završavamo ovu raspravu, u cije
losti su posvjedočene dokumentima, crtežima, fotografijama i planovima. Za-
hvaljujući toj sretnoj okolnosti znamo da se deseta građevinska faza odvijala za
obitelji Perlas između 1743. i 1753. godine. Tada je južno krilo produženo prema
zapadu sve do Trške kule, zazidane su arkade u prizemlju sjevernoga pročelja i
probijene nove, sagrađeno je monumentalno stepenište u zglobu između istoč-
nog i zapadnog dijela sjevernoga krila, srušen dio srednjovjekovnih obrambenih
zidova u jugozapadnome dijelu unutrašnje utvrde, nadograđena ulazna kula za
jedan kat.151 Jedanaesta građevinska faza djelo je obitelji Batthyany, koja je 1776.
godine preuredila manji palas u žitnicu, nadogradila drugi kat sjevernoga krila
na potezu od kule gradske kapele do branič-kule, sagradila zapadno krilo dvorca
iznad staroga kolnog ulaza u unutrašnju utvrdu, kao i zgradu između njega i ula-
zne kule duž obrambenog zida vanjske utvrde, obnovila prilazni most, sagradila
terasu u istočnome dijelu vanjske utvrde u obliku bastiona te potez zida vanjske
utvrde od sjeverne do sjeveroistočne polukule.152 Dvanaesta i posljednja građevin-
ska faza djelo je obitelji Thurn und Taxis, koja je 1872. godine porušila zapadno
krilo dvorca te nivelirala sav teren između unutrašnje utvrde i južne strane vanjske
utvrde. Budući da je zbog toga ojačao pritisak na vanjske zidove, godine 1875. su
na mjestima lomova pridodani snažni potpornjaci.
148 E. Laszowski, Gorski kotar, 16; Isti, Grad Ozalj, 63.

149 Osim Ozlja, Petar je sagradio utvrđenu rezidenciju Stari grad u Kraljevici (između 1639. i 1650),
Novi grad u Kraljevici (1650-1653), Čabar (nakon 1649) te iz temelja pregradio stari kaštel u Brodu
na Kupi (1651). Ovim putem ispravljam navod iz rada o zrinskim utvrdama, u kojem sam grad-
nju Starog grada u Kraljevici pripisao Nikoli VII. E. Laszowski, Gorski kotar, 25-57 i 164-178; A.
Mohorovičić, Utvrđeni gradovi, 113; K. Regan, »Plemićki gradovi«, 183-184; B. Milković – L.
Turato – I. Huić, »Frankopanski kašteli«, 267-270.
150 Moda pregradnji starih utvrda u utvrđene ranobarokne dvorce zahvatila je u to vrijeme čitavu Ban-
sku Hrvatsku. Posebno se ističe Klenovnik, koji su njegovi vlasnici Draškovići tijekom prve polovice
17. st. pregradili u krasan ranobarokni rezidencijalni kompleks, da bi ga tijekom 18. st. dogradili u
najraskošniji hrvatski dvorac. U isto vrijeme Erdődyjevi su počeli pregrađivati varaždinski Stari grad,
Ratkajevi Veliki Tabor, a zagrebački biskupi Biskupsku tvrđu. Lj. Dobronić, Zagrebačka biskupska
tvrđa, 76–84; M. Šćitaroci Obad, Dvorci i perivoji, 110–121 i 274-279; Z. Balog, »Dvorac Kle-
novnik«, 47–57.
151 E. Laszowski, Grad Ozalj, 30, 76-79 i 82.
108
I na kraju, umjesto zaključka, valjalo bi se još osvrnuti na problem tipološkog

određenja plemićkog grada Ozlja prije njegove pregradnje u baroknu palaču. No
na samome početku ovoga posla suočavamo se s poteškoćama. Ako njemu prione-
mo pozivajući se na najosnovniju i potpuno zastarjelu razdiobu takvih kompleksa
na visinske i nizinske plemićke gradove, Ozalj svojim položajem jest i jedno i dru-
go.153 Naime, svojim smještajem u Pokuplju, nizini oko donjeg toka rijeke Kupe
koja upravo počinje podno njegovih zidina, on je bez sumnje nizinski plemićki
grad. No svojim položajem na vrhu ozaljske stijene, koja se strmo uzdiže iznad
rijeke Kupe kao krajnji gorski ogranak Slunjske krške ploče, on je istovremeno i
visinski plemićki grad. S obzirom na to da ga zbog kompleksnosti njegova polo-
žaja, odnosno vrste terena, ne možemo svesti na ova dva najosnovnija tipa, veliku
pomoć u tome poslu pruža nam tipologija prema tipu tlocrta koju je ponudio
Zorislav Horvat.154 Prema njegovoj podjeli, Ozalj pripada tipu plemićkih gradova
složenoga tlocrta, proširivanog tijekom vremena. No kako nam ponuđene tipolo-
gije malo govore o prostornofunkcijskoj organiziranosti kompleksa, vrlo važnoj
za razumijevanje njegova građevinskoga razvoja, u ovome smo se poslu oslonili na
rezultate njemačkih »burgologa«.155 Premda nema sumnje da je srednjovjekovni
Ozalj svoj život započeo kao pogranični plemićki grad (njem. burg, engl. castle,
češ. hrad, rus. gorod), on se s vremenom pretvorio u snažno utvrđenu rezidenciju,
odnosno u utvrđenu palaču, u kojoj palas zadržava određene obrambene značaj-
ke, no glavnu obrambenu ulogu preuzima vanjski sustav zidova, kula, obrambe-
nih jaraka itd. No bilo bi pogrešno i površno Ozalj tipološki odrediti kao utvrđe-
nu rezidenciju, budući da se tim pojmom mogu opisati i kompleksi koji nemaju
gotovo nikakve sličnosti s Ozljem izuzev činjenice da su im vlasnici bili feudalni
magnati (npr. Čakovec, Ilok, Ludbreg, Ružica-grad kraj Orahovice, Gorjan II.
itd.). Stoga se u nedostatku našega pojma za ovakvu vrstu plemićkoga grada mo-
153 Premda su se problemom tipološkog određenja plemićkih gradova u Hrvatskoj bavili brojni autori
(E. Laszowski, Gj. Szabo, A. Horvat, M. Kruhek, Z. Horvat, D. Miletić, A. Žmegač itd.), neka-
ko se s vremenom u našim leksikonima i enciklopedijama bez ikakvoga razumljivog razloga ust-
alila tipološka podjela na dva osnovna tipa – visinski i nizinski, dok se u popularno-znanstvenoj
literaturi nametnula za hrvatske prostore potpuno neprikladna britanska tipološka podjela na tri
osnovna tipa – zemljano-drvene utvrde, utvrde sa središnjom kulom i koncentrične utvrde. Gj.
Szabo, Sredovječni gradovi, 25-26; A. Deroko, Grad (Burg), 525; A. Horvat, »Hrvatska«, u: Grad
(Burg), 526-528; O staroj fortifikacionoj, 3-4; S. i V. Gvozdanović, »Stari gradovi«, 5-11; M. De-
vide, »Burgovi u Slavoniji«, 12-17; A. Deanović, »Historičke gradine«, 18-25; »Grad«, Opća
enciklopedija, vol. 3, 231; M. Kruhek, Krajiške utvrde, 27-29; A. Žmegač, »Veliki Tabor«, 70-71;
Isti, »Najvažnije djelo hrvatske burgologije«, V–XV; »Grad«, Hrvatska (opća) enciklopedija, vol.
4, 298-300; Z. Horvat, »Pozicije burgova«, 25-26.
154 Z. Horvat, »Pozicije burgova«, 25-26.
155 O. Piper, Abriss, 134-137; Die Wartburg, 1-25; W. Müller – G. Vogel, Atlas arhitekture 2, 352-357.
109
žemo poslužiti njemačkim te Ozalj proglasiti tipičnim predstavnikom plemićkih

gradova tipa Ganerbenburg (»viševlasnički plemićki grad«).156
S obzirom da je Ozalj još od 1474. godine, kada njegovim vlasnicima postaju
Stjepan III. (II.) i njegov sin Bernardin, pa sve do pogibije Adama Zrinskog u
bitki kraj Slankamena 1691. godine, istodobno u rukama više obitelji ili grana
obitelji, i da mu je upravo u tome razdoblju dan oblik koji karakterizira trajna pri-
sutnost tri zasebna rezidencijalna kompleksa međusobno povezana zajedničkim
obrambenim građevinama u jedinstvenu obrambenu cjelinu, nećemo pogriješiti
ako ovu raspravu okončamo upravo ovakvim tipološkim određenjem ovoga ple-
mićkog grada.
Izvori i literatura
Izvori
Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. IX, sabrao Tadija Smičiklas, Za-
greb 1911.
Hrvatski državni arhiv, Vlastelinstvo Ozalj 1567-1891 (HR-HDA-689).
Hrvatski državni arhiv, Državna geodetska uprava Republike Hrvatske, Katastarska karta Oz-
lja iz 1861.
Kukuljević Sakcinski, Ivan. »Regesta documentorum regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae
saeculi XII.«, »Starine«, 24, Zagreb 1891., str. 232-233.
Literatura
Adamček, Josip. »Požega i Požeška županija u srednjem vijeku«, Požega 1227-1977, Slavon-
ska Požega 1977., 111-120.
Adamček, Josip. Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća, Zagreb 1980.
Ančić, Mladen. Hrvatska u karolinško doba, Split 2001.
Antoljak, Stjepan. »Babonići«, Hrvatski biografski leksikon, sv. 1, Zagreb 1983., 306-310.
156 Ganerbenburg je plemićki grad nastanjen članovima različitih obitelji ili grana jedne obitelji isto-
dobno. Karakterizira ga unutrašnja podijeljenost na nekoliko zasebnih rezidencijalnih stambenih
dijelova (palasa), međusobno ujedinjenih zajedničkim obrambenim zidovima. Nastanak ovakvih
plemićkih gradova tumači se nasljednim pravom Svetoga Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti,
prema kojemu su se nekretnine dijelile između svih nasljednika. Budući da se takvim baštinjenjem
iz generacije u generaciju topila njihova gospodarska snaga, a da je slabljenjem središnje vlasti jačala
potreba za utvrđivanjem rezidencija, članovi različitih obitelji ili grana jedne obitelji ujedinili bi
kapital te zajedničkim snagama sagradili obrambeni zid utvrde, a vlastitim sredstvima unutar njega
međusobno odvojene rezidencijalne komplekse. Najpoznatiji primjer ovoga tipa plemićkoga grada
jest Burg Eltz u Njemačkoj.
110
Babić, Ljubo. »Ulazna kula starog grada Ozlja, Crteži iz mape ‘OZALJ’, 1911.«, u: »Po dra-
gome kraju. Ozaljsko područje«, »Kaj«, br. 9-11, Zagreb 1976., 103.
Balog, Zdenko. »Dvorac Klenovnik – rezidencija obitelji Drašković«, u: Klenovnik/750 godi-
na/1244.-1994., Klenovnik 1995.
Calore, Paula. Castles of Bavaria, Twickenham 1998.
Ciglenečki, Slavko. Höhenbefestigungen aus der Zeit vom 3. bis 6. Jh. im Ostalpenraum/Višinske
utrdbe iz časa 3. do 6. st. v vzhodnoalpskem prosotoru, Ljubljana 1987.
Čremošnik, Irma. »Rimska utvrđenja u BiH s osobitim osvrtom na utvrđenja kasne antike«,
»Arheološki vestnik (Šašalov zbornik)«, Ljubljana 1990., br. 41, 358-361.
Čučković, Lazo. »Ozalj – zaštitna arheološka iskopavanja 1992. godine«, »Obavijesti HAD-
-a«, god. 24, br. 3, Zagreb 1992., 49-51.
Čučković, Lazo. »Prapovijesne gradine karlovačkog kraja«, »Izdanja Hrvatskog arheološkog
društva«, br. 16, Zagreb 1993., 163-164.
Čučković, Lazo. »Karlovačka arheologija 1991-1994.«, Zbornik 3. Domovinski rat u Karlovcu
1991-1994., Karlovac 1994.
Čučković, Lazo. »Arheološko nalazište Ozalj«, »Žumberački krijes«, Zagreb 1994., 145-
147.
Čučković, Lazo. »Arheološka iskopavanja u Ozlju 2002. godine«, »Glas Gradskog muzeja
Karlovac«, god.2, br. 1, svibanj 2003., 24-26.
Čučković, Lazo. »Ozalj«, Stotinu hrvatskih arheoloških nalazišta, Zagreb 2006., 204-205.
Damjanović, Dragan. »Klasicistička obnova dvorca Odeschalchi u Iloku po projektima arhi-
tekta Karla Rösnera iz 1839. godine«, u: Dvorci i ljetnikovci. Kulturno nasljeđe kao pokre-
tač gospodarskog razvoja, Varaždin 2006., 363-371.
Deanović, Ana. »Historičke gradine«, »Arhitektura«, br. 109/110, Zagreb 1971., 18-25.
Demo, Željko. »Castrum Keukaproncha/Kuwar – počeci istraživanja«, Podravski zbornik
‘84, Koprivnica 1984., 321–360.
Despot, Zvonimir. »Povijest Družbe Braće Hrvatskoga Zmaja«, »Časopis za suvremenu po-
vijest«, god. 29 (1997), br. 1, Zagreb 1997., 12-13.
Devide, Marija. »Burgovi u Slavoniji«, »Arhitektura«, br. 109/110, Zagreb 1971., 12-17.
Die Wartburg: ein Denkmal deutscher Geschichte und Kunst, Berlin 1907.
Dobronić, Lelja. Renesansa u Zagrebu, Studije i monografije Instituta za povijest umjetnosti,
knj. 12, Zagreb 1994.
Dobronić Lelja. Zagrebačka biskupska tvrđa, Zagreb 1991.
Dukić, Davor. »Hrvatska književnost – neke temeljne značajke«, u: Hrvatska i Europa, Barok
i prosvjetiteljstvo, sv. 3, ur. Ivan Golub, Zagreb 2003., 491-492.
Đurić, Tomislav – Feletar, Dragutin. Navik on živi ki zgine pošteno, Zagreb 1997.5, 67-70.
Fister, Peter. Umetnost stavbarstva na Slovenskem, Ljubljana 1986.
Goldstein, Ivo. Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb 1995.
»Grad«, Opća enciklopedija, 3, Zagreb 1977., 231.
»Grad«, Hrvatska (opća) enciklopedija, 4, Zagreb 2002., 298-300.
111
Gunjača, Zlatko. »Kasnoantička fortifikacijska arhitektura na istočnojadranskom priobalju i

otocima«, Žirajski libar, br. 1, Žirje – Šibenik 1994., 50-59.
Gunjača, Zlatko. »Otok Žirje, Gradina – kasnoantička utvrda (II)«, Žirajski libar, br. 1, Žirje
– Šibenik 1994., 43-44.
Gvozdanović, Sena i Vladimir. »Stari grad Vitunj u Modruškoj županiji«, »Peristil«, br. 10-
11, 1967-1968., Zagreb, 17-22.
»Hipokaust«, Hrvatska enciklopedija, sv. 4, Zagreb 2002., 581.
Horvat, Anđela. »Pregradnja burgova-kaštela«, u: »Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvat-
ske«, 1-2, Zagreb 1974.
Horvat, Zorislav – Mirnik, Ivan. »Graditeljstvo srednjeg vijeka u Požeškoj kotlini«, Požega
1227-1977, Slavonska Požega 1977., 121-157.
Horvat, Zorislav. »Prozori na burgovima XIII-XV. st. u kontinentalnoj Hrvatskoj«, »Pro-
stor«, vol. 5, br. 1, Zagreb 1997., 50, 53-55.
Horvat, Zorislav. Strukture gotičke arhitekture, Zagreb 1989.
Horvat, Zorislav, »Zidine i braništa na utvrdama kontinentalne Hrvatske 12-15. st.«, »Pro-
stor«, vol. 4, br. 2, Zagreb 1996., 175-200.
Horvat, Zorislav. »Ulazi u burgove 12-15. stoljeća«, »Prostor«, vol. 6, br. 1-2, Zagreb 1998.,
47–48.
Horvat, Zorislav. »Kapele u burgovima 13.-15. stoljeća u kontinentalnoj Hrvatskoj«, »Pro-
stor«, vol. 7, br. 2, Zagreb 1999., 181-198.
Horvat, Zorislav – Filipec, Krešimir. »Novija saznanja o kaštelu Konjščina«, »Opuscula ar-
chaeologica«, 25 (2001), Zagreb, 169-170.
Horvat, Zorislav. »Analiza srednjovjekovne faze gradnje dvorca Odescalchi, nekadašnjeg pala-
sa Nikole Iločkog, kralja Bosne«, »Prilozi Instituta za arheologiju«, br. 19, Zagreb 2002.,
195-212.
Horvat, Zorislav. »Primjena drva u gradnji burgova od 13. do 15. stoljeća«, »Prostor«, vol.
13, br. 1, Zagreb 2005., 13-14, bilješka 5.
Horvat, Zorislav. »Drvene konstrukcije na burgovima kontinentalne Hrvatske (II. dio)«,
»Prostor«, vol. 14, br. 2, Zagreb 2006., 143-157.
Horvat, Zorislav. »Branič-kule na burgovima kontinentalne Hrvatske od 13. do 15. stoljeća«,
Horvat, Zorislav. »Fortifikacijska djelatnost Bernardina Frankopana«, Modruški zbornik, br.
3, Modruš 2009., 237-286.
Horvat, Zorislav. »Neki novi pogledi na burg. Mali Kalnik«, »Cris«, god.VI, br. 1, Križevci
2004., 19-26.
Horvat, Zorislav. »Pozicije burgova tijekom 13.-15. stoljeća«, »Prostor«, vol. 16, br. 1, Za-
greb 2008.
Horvat, Zorislav. »Stambeni prostori u burgovima 13.-15. stoljeća u kontinentalnoj Hrvat-
skoj«, »Prostor«, vol. 17, br. 1, Zagreb 2009., 33-51.
Horvat, Zorislav. »Stilska stratigrafija burgova 13.-15. stoljeća u kontinentalnoj Hrvatskoj«,
112
Horvat, Zorislav – Tkalčec, Tatjana. »Arhitektura i arhitektonska plastika burga Vrbovca

kraj Huma na Sutli«, »Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu«, 26 (2010) 1, Zagreb,
181–218.
Juričić, Klementina. Stari grad Ozalj (diplomski rad), Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakul-
tet, Zagreb 1999.,1-67.
Kekez, Hrvoje. »Između dva kralja: plemićki rod Babonića u vrijeme promjene na ugarsko-
hrvatskom prijestolju, od 1290. do 1309. godine«, »Povijesni prilozi«, br. 35, Zagreb
2008., 61-89.
Kevo, Mario. »Povjesnica zmajske braće«, »Hrvatska revija«, 5(2005), 4, Zagreb, 89-96.
Klaić, Vjekoslav. Krčki knezovi Frankapani, Rijeka 21991.
Krmpotić, Ljudevit. Izvještaji o utvrđivanju granica Hrvatskog Kraljevstva od 16. do 18. stoljeća,
Hannover – Karlobag – Čakovec 1997.
Kruhek, Milan. Graditeljska baština karlovačkog Pokuplja, Karlovac 1993., 229-235.
Kruhek, Milan – Horvat, Zorislav. Stari grad Slunj, Zagreb 1993.
Kruhek, Milan. Krajiške utvrde i obrana hrvatskog kraljevstva tijekom 16. stoljeća, Zagreb 1995.
Kruhek, Milan. Posjedi i gradovi obitelji Zrinskih i Frankopana, Zagreb – Wien 1999.
Kukuljević Sakcinski, Ivan. Njeke gradine i gradovi u Kraljevini Hrvatskoj, sv. 1, Zagreb 1869.
Lapaine, Miljenko – Kljajić, Ivka. »Lazius, Wolfgang«, u: Hrvatski kartografi/Biografski leksi-
kon, Zagreb 2009., 332-334.
Laszowski, Emil. »Uspomeni Radoslava Lopašića!«, u: Lopašić, Radoslav. Oko Kupe i Korane.
Mjestopisne i poviestne crtice, Zagreb 1895., I-XXIV.
Laszowski, Emilij. Hrvatske povjesne građevine, Zagreb 1902.
Laszowski, Emil. »Nekoliko privatnih arkiva u Hrvatskoj«, »Vjestnik Kr. Hrvatsko-Slavon-
sko-Dalmatinskog zemaljskog arkiva«, god. 5, Zagreb 1903., 9-17.
Laszowski, Emilij. Gorski kotar i Vinodol, Zagreb 1923.
Laszowski, Emil. Grad Ozalj i njegova okolina. Mjestopisne i povjesne crtice, Zagreb 1929.
Laszowski, Emil. »Grad Ozalj«, »Svijet«, god. 10, knjiga 20, br. 8, Zagreb, 17. kolovoza
1935., 150-151.
Lokošek, Egon – Kleiner, Ivo. »Zamjena kamenih stupova u prizemlju dvorca Veliki Tabor«,
»Građevinar«,god. 56, br. 5, Zagreb 2004., str. 267-276.
Lopašić, Radoslav. Oko Kupe i Korane. Mjestopisne i poviestne crtice, Zagreb 1895.
Lučić, Branko. »Ozaljski Stari grad i zaštita njegovih spomeničkih vrijednosti«, »Kaj«, br.
9-11, Zagreb 1976., 116-117.
Majer, Krasanka – Mavar, Ramona. »Oslikana pročelja velikotaborskog palasa«, »Godišnjak
zaštite spomenika kulture Hrvatske«, br. 31-32, 2007-2008., Zagreb, str. 147-159.
Marković, Vladimir. »Rimsko pročelje dvorca Odescalchi u Iloku«, »Radovi Instituta za po-
vijest umjetnosti«, br. 27, Zagreb 2003., 185-195.
Miculinić, Sonja. »Grad Grobnik«, Grobnički zbornik, br. 1, Rijeka 1988., 119-161.
Miletić, Drago. »Plemićki grad Kostel«, »Kaj«, br. 3-4, Zagreb 1997., 55-76.
Miletić, Drago. »Stari grad u Ribniku«, »Peristil«, br. 45, Zagreb 2002., 20-29.
113
Miletić, Drago. Samoborski stari grad, Samobor 2001.

Milić, Bruno. Razvoj grada kroz stoljeća. II. Srednji vijek, Zagreb 1995.
Milković, Borka – Turato, Lada – Huić, Irma. »Frankopanski kašteli – prilog inventarizaciji,
istraživanju i kreativnom promišljanju«, u: Dvorci i ljetnikovci. Kulturno nasljeđe kao po-
kretač gospodarskog razvoja, Varaždin 2006., 261-270.
Modrušan, Martin – Kruhek, Milan. »Arhivski izvori za povijest Ozlja i ozaljskog vlastelin-
stva«, »Kaj«, br. 9/11, Zagreb 1976., 203-208.
Mohorovičić, Andre. Utvrđeni gradovi i kašteli sjevernoga Jadrana/Città fortificate e castelli
dell´Adriatico settentrionale, Rijeka 1997.
Mondekar, Daniel. »Stari grad Krapina – primjer srednjovjekovne fortifikacije na zapadnoj
granici Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva«, »Lucius«, god. 2, sv. 3, Zagreb 2002.
Müller, Werner – Gunther, Vogel. Atlas arhitekture 2/Povijest graditeljstva od romanike do sa-
dašnjosti, Zagreb 2000.
Nadilo, Branko. »Živopisne i romantične utvrde Ozalj i Ribnik«, »Građevinar«, god. 55, br.
3, Zagreb 2003., 177-184.
»Obnova Starog grada u Ozlju u tijeku«, »Zmajske vijesti«, 598 (2007) 1, Zagreb, 19-25.
Pasinović, Antoaneta. »Varaždin i Ozalj: dva tipa naših gradova«, »Arhitektura«, br. 109–
110, Zagreb 1971., 29-32.
Piper, Otto. Abriss der Burgenkunde, Leipzig 1990.
Pelc, Milan. Renesansa, Zagreb 2007.
Regan, Krešimir. »Plemićki grad Veliki Kalnik«, »Kaj«, god. 37, br. 3, Zagreb 2004., 89, bilj.
17.
Regan, Krešimir. »Plemićki grad Grižane«, Vinodolski zbornik, br. 11, Crikvenica 2006., 115-
157.
Regan, Krešimir. »Plemićki gradovi, kašteli i tvrđave obitelji Zrinski«, Zbornik radova Znan-
stvenog skupa »Povijest obitelji Zrinski«, u povodu 340. obljetnice smrti Nikole Zrinskog,
Zagreb 2007., 137-188.
Regan, Krešimir. »Plemićki grad Garić«, Izlaganje na Znanstveno stručnom skupu »Garić
grad i okolica – od srednjovjekovlja do suvremenosti«, Podgarić, 28. X. 2010.
Slukan Altić, Mirela. Povijesna kartografija/Kartografski izvori u povijesnim znanostima, Sa-
mobor 2003.
Stergar, Branka. Retrospektiva Slave Raškaj (katalog izložbe), Ozalj 1996., 34, sl. 4.
Stergar, Branka – Gerber, Zvonimir – Lukšić, Ivica, Ozaljski kraj od pretpovijesti do XX. stoljeća,
Ozalj 2010.
Stopar Ivan. Razvoj srednjeveške grajske arhitekture na Slovenskem Štajerskem, Ljubljana 1977.
Strčić, Petar. »Frankapan (Frankopan)«, Hrvatski biografski leksikon, 4, Zagreb 1998., 387-
398.
Strčić, Petar. »Stjepan III(II) Modruški«, Hrvatski biografski leksikon, 4, Zagreb 1998., 422-
424.
Strčić, Petar. »Stjepan IV(III) Ozaljski«, Hrvatski biografski leksikon, 4, Zagreb 1998., 424-
425.
114
Strčić, Petar. Putovima Frankopana, Rijeka 2009., 1-10.

Szabo, Gjuro. Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1920.
Šašel, Jaroslav – Petru, Peter. Clavstra Alpivm Ivliarvm, sv. 1, Ljubljana 1971.
Šćitaroci Obad, Mladen. Dvorci i perivoji Hrvatskoga zagorja, Zagreb 1991.
Šenoa, August. »Ozalj-grad«, »Vienac zabavi i pouci«, god. 5, Zagreb 1873., 809-810.
Šimek, Marina. »Utvrda Paka«, »Hrvatski arheološki godišnjak«, 4(2007), Zagreb, 161-
163.
Štefanec, Nataša. Heretik Njegova Veličanstva/Povijest o Jurju IV. Zrinskom i njegovom rodu,
Zagreb 2001.
Težak–Gregl, Tihomila. »Prapovijesno nalazište Ozalj-Stari grad«, »Opvscvla archaeologi-
ca«, br. 17, Zagreb 1993., 165-181.
Težak-Gregl, Tihomila – Čučković, Lazo – Stergar, Branka. Ozalj od neolita do Frankopana
(katalog izložbe), Ozalj 1994.
Tkalčec Tatjana. Arheološka slika obrambenog sustava srednjovjekovne Slavonije (doktorska di-
sertacija), Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, Zagreb 2008.
Tkalčec, Tajana – Škiljan, Ivana. Vrijeme utvrda: Plemićki grad Vrbovec na Sutli (katalog izlož-
be), Hum 2010.
Vajdić, Martin. »Po dragome kraju. Ozaljsko područje«, »Kaj«, br. 9-11, Zagreb 1976., 63-
77.
Zloušić-Iđaković, Kristina. »Zaštitni radovi na starom gradu Velikom Kalniku u 2004. god.«,
»Cris«, god. 6, br. 1, Križevci 2004., 96.
Zelić, Juraj. »Kamengrad u Kamenskom kraju«, u: Zlatna dolina, 1(1998), Požega 183-198.
Žmegač Andrej. »Veliki Tabor – interpretacija arhitekture«, »Radovi instituta za povijest
umjetnosti«, 16/1992., Zagreb, 65-75.
Žmegač Andrej. »Najvažnije djelo hrvatske burgologije«, u: Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i
Slavoniji, Zagreb 2006.2, V-XII.
Sažetak
»ORLOVO GNIJEZDO« OBITELJI ZRINSKI – PLEMIĆKI GRAD OZALJ
U mjestu Ozlju nedaleko od Karlovca nalazi se plemićki grad Ozalj, koji se u dokumen-
tima prvi put spominje 1244. Sagrađen je na mjestu starije bizantske utvrde iz 6. stoljeća na
kamenoj stijeni koja se strmo uzdiže iznad desne obale rijeke Kupe. Sam grad sastoji se od dva
dijela: gradske jezgre podignute na njegovome najvišemu nivou te vanjskog obrambenog zida,
branjenog okruglim polukulama i kvadratnim kulama, koji opasuje kamenu stijenu u obliku
nepravilna ovala. Od ostalih građevina posebno se ističe dvokatna branič-kula, gotička kapela
naslonjena na južno krilo dvorca te palaču Nikole Zrinskog zvan Žitnica, dok je od nekadašnje
romaničke kapele, smještene južno od Žitnice, sačuvali tek temelji otkriveni nedavnim istraži-
vačkim radovima. Današnji izgled dobio je tijekom 18. i 19. stoljeća, kada je nizom pregradnji
bio pretvoren u dvorac. Njegovi gospodari bili su, među ostalim Babonići (između 1244. i
115
1280-1325), knezovi Krčki (1398-1550), Zrinski (1550-1671), Ugarska dvorska komora i

Adam Zrinski (1671-1692), Austrijska dvorska komora (1692-1725), markiz Perlas (1725-
1766), Batthyany (1766-1872), Thurn-Taxis (1872-1928), Družba »Braća hrvatskog zmaja«
(1928-1945) te naposljetku ozaljska općina. Premda se veliki broj istraživača hrvatske kulturne
baštine bavilo prošlošću ozaljskoga plemićkog grada, namjera nam je ovom prilikom obraditi
ne samo njegovu povijesnu i arheološku topografiju, već i pokušati prikazati osebujnost te for-
tifikacijske građevine u odnosu na druge fortifikacije i druga rješenja tadašnjega doba. Pritom
će se poseban naglasak staviti na one stambene i obrambene građevine ozaljskog kompleksa
koje su sagradili članovi obitelji Zrinski tijekom svoje dugogodišnje vladavine. To se posebno
odnosi na renesansnu palaču iz 1556., koju je Nikola Zrinski podigao na kamenoj litici kao
manji jednokatni dvorac, te na vanjski obrambeni zid s pristupnim mostom, čiji su obnovu
Zrinski dovršili oko 1599. godine.
Rezümé
A ZRÍNYI CSALÁD ŐSI FÉSZKE – OZALJ NEMES VÁROSA
A Károlyvárostól nem messze fekvő Ozalj nemesi városát 1244-ben említik először az ok-
levelek. A város egy 6. századi bizánci erőd helyén épült, arra a sziklaszirtre, amely meredeken
emelkedik a Kupa folyó jobb partja fölé, és két részből áll: a szirt legmagasabb részén elhelyez-
kedő városközpontból és a félköríves illetve szögletes bástyák által biztosított külső védőfalból,
amely szabálytalan ovális formában öleli körül a sziklaszirtet. A többi építmény közül kiemel-
kedik a kétszintes őrtorony, a palota déli szárnyának támaszkodó gótikus kápolna, valamint
Zrínyi Miklós Žitnicének nevezett palotája, míg a Žitnicétől délre elhelyezkedő valamikori
románkori kápolnának csak a nemrégiben feltárt alapjai maradtak meg. Ozalj mai külalakját
a 18-19. század során nyerte el, amikor sorozatos átépítéseknek köszönhetően kastélyformát
kapott. A vár urai voltak többek között a Babonicsok (1244 és 1280/1325 között), Krk grófjai
(1398–1550), a Zrínyiek (1550-1671), a magyar udvari kamara és Zrínyi Ádám (1671–1692),
az osztrák udvari kamara (1692–1725), Pelas márki (1725-1766), a Batthyányak (1766-1872),
Thurn-Taxis (1872-1928), felügyeletet gyakorolt fölötte a Družba »Braća hrvatskog zmaja«
([Horvát Sárkányrend] 1928-1945), majd végül az ozalji önkormányzat. Bár Ozalj nemesi
városának történetével a horvát kulturális örökség számos kutatója foglalkozott már, a jelen
írásban nem csupán a város régészeti és történeti topográfiáját dolgozzuk fel, hanem megkísé-
reljük bemutatni, miben állt ezeknek az erődépítményeknek a különlegessége a kor más erőd-
jeihez és építészeti megoldásaihoz viszonyítva. Emellett kitüntetett figyelmet kapnak az ozalji
épületegyüttes azon lakóházai és védelmi építményei, amelyeket a Zrínyi család emelt, hosszú
birtokossága idején, mindenek előtt az 1566-i reneszánsz palota, amelyet kisebb egyszintes
kastélyként Zrínyi Miklós építtetett a sziklaszirtre, illetve a külső védőfal és a bejáróhíd, ame-
lyek felújítását 1599-ben fejezték be a Zrínyiek.
(Preveo Sándor Bene)
116

Orlovo Gnijezdo Obitelji Zrinski Plemick PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Orlovo Gnijezdo Obitelji Zrinski Plemick PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Krešimir Regan

»ORLOVO GNIJEZDO« OBITELJI ZRINSKI –

1 M. Kruhek, Posjedi i gradovi, 12-15.

jem Ozalj se sam po sebi nametnuo kao »…središte unutrašnjohrvatskih posjeda

Ozalj u pogledu s juga (snimio Zvonimir Tanocki)

2 N. Štefanec, Heretik Njegova, 38, 76-77 i 189.

Među prvima koji je pisao o njemu bio je »otac hrvatske historiografije«

3 I. Kukuljević Sakcinski, Njeke gradine, 1-11.

Drugi svjetski rat prekretnica je u istraživanju Ozlja. Mada se za rata nalazio

12 K. Juričić, Stari grad Ozalj, 20.

Osim povjesničara, zadnjih godina Ozalj je privukao pažnju arheologa. Među

29 M. Slukan Altić, Povijesna kartografija, 438; M. Lapaine – I. Kljajić, »Lazius«, 332-334.

sa stanjem na terenu. Tako najveću građevinu na tome crtežu pokrivenu šatora-

31 Hrvatski državni arhiv, Vlastelinstvo Ozalj 1567-1891 (HR-HDA-689).

Prikaz Ozlja 1770. godine (nepoznati autor, Ministarstvo kulture, Planoteka)

uskim puškarnicama. Na crtežu je točno prikazano i južno pročelje palasa Zrin-

Prikaz Ozlja 1830. godine (Laszowski, Ozalj, 65)

točno nacrtano i danas nepostojeće zapadno krilo unutrašnje utvrde s ulaznim

Ozalj u prikazu sa sjeverozapada 1869. godine (snimio Ivan Standl)

Katastarski plan Ozlja iz 1861. godine (Hrvatski državni arhiv)

Vrlo vrijedni izvori u istraživanju povijesnoga razvoja ozaljskoga plemićkog

Plan Ozlja s početka XX. st. (Pasinović, Varaždin i Ozalj, 31)

37 A. Pasinović, »Varaždin i Ozalj«, 31.

Tlocrt Ozlja iz 1929. godine (Laszowski, Ozalj, 31)

Za razliku od katastarskih planova, od 1950-ih nastaje niz tlocrta Ozlja. Prvi

39 K. Juričić, Stari grad Ozalj, 39-41.

Unutrašnja utvrda – tlocrti po etažama (Hrvatski restauratorski zavod)

Tlocrt Ozlja (Željko Kovačić)

Tlocrt romaničke urbanističke cjeline u Ozlju (Čučković, Ozalj, 204)

41 I. Kukuljević Sakcinski, »Regesta documentorum«, 232-233.

Iako se na ovom stupnju istraženosti ne mogu rekonstruirati ni približan

47 Z. Horvat, »Ulazi u burgove«, 47-48; T. Težak-Gregl – L. Čučković – B. Stergar, Ozalj od neolita,

51 J. Adamček, Agrarni odnosi, 427-428.

svojim sinovima osigurati očevinu. Budući da je potom upravu nad Stjepanovim

57 N. Štefanec, Heretik njegova, 24.

Status zrinskoga upravnog i kulturnog središta Ozalj je zadržao sve do kobne

po ulasku u posjed Ozlja Braća su pokrenula opsežnu obnovu ne bi li spasili dvo-

71 Z. Despot, »Povijest Družbe«, 12-13.

Tlocrt Ozlja (Krešimir Regan)

ručje sjeverne Italije sa savsko-dravskim međuriječjem, ne čudi da je taj povoljan

Utvrđeno prapovijesno naselje

nom udubljenju u stijeni između srednjovjekovne branič-kule i palasa Zrinskih,

polukružnim udubljenjem, što je navelo voditelja arheoloških istraživanja Lazu

Ozalj u pogledu sa sjeverozapada (snimio Zvonimir Tanocki)

temeljenošću itd. Izuzetak su uglovi branič-kule, kapele te pojedinih građevinskih

taj veliki kompleks podijelili na četiri dijela – ranosrednjovjekovnu, unutrašnju i

Predromanički zid s ulaznim vratima (Težak-Gregl − Čućković − Stergar, Ozalj od neolita)

Pogled na ostatke romaničke kapele (Težak-Gregl − Čućković − Stergar, Ozalj od neolita)

92 T. Težak-Gregl – L. Čučković – B. Stergar, »Srednji vijek«, 13; Z. Horvat, »Kapele u burgovima«,

Pogled na južno pročelje sjevernog krila (snimio Krešimir Regan)

krilima zatvara unutrašnje dvorište nepravilna tlocrta sa sjeverne, istočne i dijelom

94 M. Kruhek, Graditeljska baština, 233.

Pogled na kasnogotičke arkade sjevernog krila (snimio Krešimir Regan)

Pogled na romaničku biforu istočnoga krila

Pogled na ostatke kamenog okvira vrata na vanjskome pročelju južnoga krila

98 Z. Horvat, »Prozori na burgovima«, 50.

Južno krilo unutrašnje utvrde (snimio Krešimir Regan)

spoja prvog i drugog kata. Premda se u dosadašnjoj literaturi navodilo da je na

99 E. Laszowski, Grad Ozalj, 79; M. Kruhek, Graditeljska baština, 233.

U sastavu unutrašnje utvrde nalazi se još nekoliko građevina, od kojih je veći-

Babonić-kula (snimio Krešimir Regan)

Riječ je o dvokatnoj građevini potkovičastoga tlocrta, podijeljenoj polukružnim

Trška kula (snimio Krešimir Regan)