Naslov poglavlja

56

V. ZRINSKI U
MEIMURJU
9. ZRINSKI U MEIMURJU (1546. - 1691.)
Zajedniki Hrvatsko - ugarski sabor
odran u Banskoj Bistrici donio je 7. oujka
1542. godine odluku da se svi posjedi koji
su na bilo koji nain nepravedno preli u
tue ruke vrate starim gospodarima. Ova
je odluka direktno pogodila hrvatskog
bana Petra Keglevia koji je uzurpirao
pravo na akoveko vlastelinstvo, odnosno
Meimurje. Petar Keglevi je tvrdio da ga je
njegov pokojni zet Gapar Ernut imenovao
skrbnikom svoje ene Ane i djeteta kojemu
se nadao. Kralj pak je, da bi zatitio svoje
interese, poslao dvorske dame u akovec
kako bi bile nazone pri porodu. Meutim,
Petar Keglevi im nije dopustio ulazak
u akovec, a kada je prola korota zbog
smrti Gapara Ernuta, opet je udao svoju Grb obitelji do 1554. godine
kerku, ovoga puta za Ladislava Banfija,
gospodara Lendave. Nakon toga kralj
Ferdinand je odluno zatraio od Keglevia da mu preda sve posjede obitelji
Ernut. Kada je Keglevi to odbio, liio ga je banske asti. Sabor u Pounu
odran 9. studenoga 1542. godine nanovo je pozvao Keglevia da preda
kralju posjede obitelji Ernut. Ukoliko to ne uini u roku od dva mjeseca, bit
e proglaen oitim nevjernikom te se osuuje na gubitak ivota i zapljenu
svih imanja. Keglevi je odmah potom zatraio od kralja milost, a kralj mu
je pismom od 22. prosinca 1542. godine odgovorio da e ga primiti u svoju
milost kada se odree Ernutovih imanja.
Kralj Ferdinand ga sve do 1546. godine nije uspio istjerati iz akovca.
Kako bi razrijeio vrlo neugodnu situaciju, kralj je 15. oujka 1546. godine

57

Meimurska povijest

u Beu s banom Nikolom ubiem Zrinskim

sklopio ugovor kojim mu u ime naknade
duga od 50 tisua forinti za uzdravanje
banske vojske daje Meimurje s tvravama
akovec i trigova. Nikola ubi Zrinski
se obvezao da e sam te posjede oduzeti
Kegleviima.1
Ve ranije slinu je odluku donio i
dravni sabor koji se sastao u Pounu. Ban
Nikola ubi Zrinski je u srpnju 1546.
godine s vojskom provalio u Meimurje
i opsjeo akovec, a 1. rujna uspio je
zarobiti Petra Keglevia. Zarobio ga
je u trenutku kada je iz zaposjednutog
Novi grb koji je dobio Nikola akovca htio pobjei. Iako su suvremene
Zrinski Sigetski 1554. godine
kronike tvrdile da je Nikola ubi Zrinski
zarobljenog Keglevia otpremio u Be,
1 Darovno pismo kralja Ferdinanda u cijelosti glasi: Mi Ferdinand milosti Bojom car rimski, kralj Maarske, eke,
Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, nasljednik panjolskog prijestolja, nadvojvoda Austrije itd. ovim pismom potvrujemo
i dajemo na znanje svakome kojega s nae strane i strane naih nasljednika bude zanimalo, da mi, uzimajui u obzir i
pozornost sve one ljubazne, vjerne i korisne usluge koje je ugledan velika i nama vjerni, iskreno voljeni grof Nikola
Zrinski, ban naih drava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, prije bezbroj puta izvrio, sada besprekidno obavlja i
obeava da e ih i dalje pokorno obavljati njemu, njegovim nasljednicima i svakome njegovom potomku, zbog prava
besplodnosti, na nae slobodno raspolaganje preene tvrave akovec i trigovu sa svim njihovim pripadnostima, smo
odluili dati i darovati nasljednim pravom, ali uz one odreene uslove, naine i uvjete koji su izmeu nas i spomenutog
grofa u pogledu te stvari nainjeni, utvreni i postavljeni, tj. kao to je u sutini navedeno u od imenovanoga grofa
izdanom a nama uruenom obvezujuem pismu. Sadraj toga pisma je od rijei do rijei sljedei:
Mi grof Nikola Zrinski priznajemo njegovom velianstvu rimskom caru i kralju Maarske, eke itd. drave kao ban
njegovih drava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, da poto je na najmilostiviji gospodar gore imenovani kralj uzeo u
obzir nae vjerne i korisne uslunosti, koje smo njemu bezbroj puta uinili, sada neprekidno inimo, a i u budunosti
jednako tako elimo initi, odluio je da e nama, naim nasljednicima i potomcima dati i darovati akoveku i
trigovsku tvravu, koje se nalaze izmeu rijeka Mure i Drave, a koje su zbog besplodne izumrlosti pokojnih Ernusth
Vuka i Gapara, prema postojeem pravu i obiaju u maarskoj i slavonskoj dravi, nesmetano prele na kralja, i da
e osim tih tvrava i sve njihove pripadnosti na nas, nae nasljednike i potomke prei s pravom nasljeivanja, a tu e
odluku i ovaj puta eljeti odrati pod sljedeim nainima i uslovima:
Prvo, da emo mi gore spomenuti grof prije svega spomenute dvije tvrave, bespravno zauzete, iz ruku uzurpatora
Petra Keglevia svojim vlastitim snagama i trokovima zaposjesti, a samoga Keglevia kao neposlunog podanika
i buntovnika njegovog velianstva, sa svim svojim silama i sposobnostima napadati i dotle progoniti, dok konano
poraen, zaslui buntovniku kaznu. Ujedno izjavljujemo da se ona obveza koju je njegovo velianstvo prebacilo sa
svoje strane na nau bansku slubu ne obustavlja izgovorom na to, nego da emo i u ono vrijeme, dok emo raditi na
povratku tvrava, i dalje postojeim zajednikim snagama raditi na tome, da ostanemo u pogledu obrane drave i njenih
granica opskrbljeni s potrebnim vojnim sredstvima da, eventualno dolazeeg neprijatelja, izbacimo s naega teritorija.
Drugo, kako bi nau akciju protiv Petra Keglevia to prije mogli zavriti, kralj nam je dopustio i obeao, dapae
doputa nam i obeava, pa se obvezujemo da emo ne samo posjede koji pripadaju spomenutim tvravama akovec i
trigova, nego i sve u Hrvatskoj i Slavoniji postojee Keglevieve tvrave, posjede, imanja, kao i opatiju i samostan
Topusko opkoliti, napasti i zauzeti, te uzeti u posjed prije nego emo dobiti u posjed akovec i trigovu. im
zaposjednemo imanja spomenutih tvrava odmah moemo preuzeti i upotrebljavati i tvrave akovec i trigovu s njima
pripadajuim dijelovima nasljednim pravom, dok opatiju i samostan Topusko kao i ove Keglevieve posjede po njihovu
zauzimanju, kralju ili na ruke njegovih izaslanika bez ikakvih odugovlaenja i prigovora iskazati i predati. No da ne bi
spomenutu opatiju i pojedine Keglevieve posjede zaposjeli, a zavlaili s opsadom i zauzimanjem spomenutih tvrava,
kralj po nama danom nareenju zahtijeva, a to smo mi poniznom popustljivou i prihvatili i obeali, da emo uz
prvenstvenu opsadu tvrave akovec i trigova neprestano vriti nae vojne djelatnosti i ne prestati progoniti Keglevia
dok ne zauzmemo spomenute tvrave, te osvojimo sve Keglevieve pradjedovske posjede i zajedno s opatijom i

Naslov poglavlja

58

danas se pouzdano zna da je Keglevi sproveden u grad Lobor iz kojeg se

jedno vrijeme nije smio udaljavati. akovec je ve 1546. godine postao novo
sjedite obitelji Zrinski, a golemi meimurski posjedi njihovo najvanije
vlastelinstvo.1
Te 1546. godine samo su akovec, trigova i Legrad bili utvrena
mjesta akovekog vlastelinstva. Ta su mjesta imala i status trgovita. Veliki
dio teritorija akovekog vlastelinstva inile su livade, panjaci i ume dobre
kvalitete. Bilo je i mnogo oranica. Godine 1549. Zrinski su dobili privilegij da
sami na svojim imanjima prikupljaju kraljevski porez (Diku). Ta je privilegija
akovekog vlastelinstva na snazi bila jo 1720. godine.2
Od ukupne svote carine na graninoj liniji habsburkih zemalja 49,7

samostanom Topusko predamo pod vlast kralja. Ako je mogue i samu osobu Keglevia uhvatiti i takoer predati kralju.
Dalje, da emo kraljevu obveznicu na 20.000 maarskih forinti, koji nam pripadaju po obraunu, vratiti u ruke njegovu
velianstvu.
Tree, da emo mi spomenuti grof onu drugu svotu od 20.000 maarskih forinti, koju smo se obvezali isplatiti kralju
na ime reenih tvrava i posjeda udovoljiti na sljedei nain: da se ova svota novaca obrauna od one koju e nam kralj
doznaiti za, od nas njemu izvrene usluge, a eventualno ostali dio sume emo u gotovu novcu ili u zlatu ili srebru, to
se obvezujemo u toku jedne godine, kako bi kralj bio potpuno namiren.
Osim toga mi se obvezujemo isplatiti kralju 10.000 maarskih forinti za reene tvrave i njima pripadajue posjede
i to kako slijedi: da se ne primorava na plaanje gotovinom nego prema naredbi kralja, kojom se on s nama milostivo
dogovorio da kao i do sada tako i dalje obavljamo nainjenim naim uslunostima sve dok se to ne isplati pod uslovima
ako mi, to neka milostivi Bog dopusti, budemo iz redova ivih prije pozvani, a do tada ne bi sav novac bio isplaen, u
tom bi sluaju nai nasljednici onu svotu novaca, koja je preostala, bili obvezni kralju umjesto nas namiriti. Konano
da obveznica koja je nekada izdana grofovima Ivanu Zrinskom i Ivanu Torkvatu Krbavskom, te naoj brai, a isto tako
i darovno pismo kralja koje se odnosi na tvravu Zonsed, dvorac Thuwycza i Selyn, mi kao nasljednici nae spomenute
brae u tom pogledu ustupamo razrjenicu, a isto tako smo duni predati u ruke kralja i sva pisma, koja se na to odnose
kao u budue nevaea.
Mi grof na gornje postavljene i utvrene, a po nama prihvaene uvjete, koji su odmjereni kao izraz milosti kralja
prema nama, a elei udovoljiti izvrenju, obvezujemo se kralju i njegovim nasljednicima da emo na sve mogue
naine, putove, prava, reda i obiaje uz nau vjernost, potovanje i udorednost sve ono, to se postavilo u navedenim
lancima u odnosu na sve toke i sadraj, tono i bez odlaganja zavravati i protiv njih neemo prigovarati ni s
najmanjim izgovorom. I premda kralj, u nama predanom darovnom pismu, koje se odnosi na imenovane tvrave
akovec i trigovu, a koje nam je izdano i predano u Beu 1546. godine na subotnju svetkovinu pape Grgura svetog
(Feria sexta), nije spomenuo onih 50.000 forinti, isplaenih po nama kralju za spomenute tvrave, nego se pie samo
o uvjetima i sporazumima, ipak smo mi duni odrati gornje obveze te smo bez obzira na sadraj darovnog pisma
izvrili te obveze izjavljujui da jaina ogranienja, lanaka i uvjeta nee biti oslabljena pod nikakvim izlikama prevare.
Obzirom na gore nabrojeno povjerenje i svjedoanstvo predali smo 15. oujka 1546. godine u glavnom gradu Austrije
Beu vlastitom rukom potpisano i slubenim peatom potvreno pismo.
Uslijed toga mi kralj Ferdinand elei osigurati i umiriti imenovanog grofa u pogledu svih onih prije spomenutih
lanaka obeavamo kraljevom rijeju a i sadrajem ovoga pisma da emo sve to je upisano, ustanovljeno i posveeno
u lancima odrati i izvriti i grofu predati, ako i grof sve ono izvri to s njegove strane pripada nama i naim
nasljednicima, bez najmanjeg prigovora.
A ako bi se spomenuti Petar Keglevi ikada prisilio da se sloi s naim prihvatljivim uvjetima, ili bi se htio pokoriti, i
u tom sluaju ne ostaju tvrave akovec i trigova u naim rukama, nego prema gore spomenutim lancima predajemo
iste u posjed spomenutom grofu i njegovim nasljednicima kao posjed u vjeitom nasljedstvu.
Osim toga dajemo na znanje i obeavamo, ako smo sluajno koji od posjeda drugih osoba, a to se ne sjeamo, u ime
bilo ega darovali da emo te osobe drugaije zadovoljiti, da spomenuti grof ne bi trpio nikakve tete. Zato smo odluili
da imenovanom grofu izdamo privilegirano darovno pismo za slobodno posjedovanje spomenutih tvrava i njima
pripadajuih posjeda, kako bi njima mogao upravljati vrstom moi a za pravovaljanost toga potpisujemo vlastitom
rukom, te utvrujemo peatom da smo to izdali u gradu Beu 15. marta ljeta Gospodnjeg 1546., u esnaestoj godini
vladanja Rimom i dvadesetoj godini vladanja ostalim dravama. Dokument je izdan u djelu Batorfy Lajosa: Podaci za
povijest upanije Zala, Nagykanizsa 1876. - 78., I - V, svezak III., str. 195 - 202. S maarskog jezika povelju je preveo
Ladislav Antauer.
1
Perom i maem, priredio Josip Adamek, KAJ 9/1971., str. 47.
2
Kiss, str. 11.

59

Meimurska povijest

posto bilo je 1565. godine ubrano na carinarnici Nedelie koje je bilo posjed
Zrinskih, a 15,4 % u Varadinu, 19,1. u Rudersdorfu, a 8,8 % u Murskoj
Soboti. Nedelie je time postalo najvee tranzitno sredite u UgarskoHrvatskom Kraljevstvu.1
U bogatoj povijesti hrvatskog naroda obitelj Zrinski odigrala je jednu
od najznaajnijih uloga. Upravljali su ogromnim bogatstvima, trgovinom,
prometom, proizvodnjom i preradom eljeza, srebra, drveta, itarica i vina.
Njihovi nasljedni zemljini posjedi bili su u zemljopisnom rasponu od Mure
do Jadranskog mora, od akovca do Senja. Gradovi pak su bili centri posjeda,
sredita uprave i sudita te pribjeita ljudima u sluaju opasnosti. Ti gradovi
postajali su vremenom mjesta ugodna za stanovanje pretvarajui se esto u
raskone palae i dvorove kakav je primjerice bio akovec.
Obitelj Zrinski, kao ubii Bribirski, spominju se ve u 11. stoljeu
kao upani Bribira. Kasnije su postupno irili svoje posjede i politiki
utjecaj, poglavito na dalmatinske gradove. Slabljenje kraljevske vlasti za
posljednjih Arpadovia omoguilo je ubiima Bribirskim da naglo ojaaju.
Poetkom 14. stoljea postali su najmonija obitelj srednjovjekovne Hrvatske
s ogromnim posjedima i banskom vlau ne samo u Hrvatskoj ve i u Bosni.
Njihova gospodarska i politika snaga koja im je omoguavala da se ponaaju
kao samostalni dinasti slomljena je u sukobu interesa Venecije i centralistike
politike nove hrvatsko-ugarske kraljevske dinastije Anuvinaca. Ime Zrinski
dobili su nakon to su 1347. godine zamjenom za svoju utvrdu Ostrovicu doli
u posjed Zrina, Pedalja i Stupnice.
Ponovno su gospodarski ojaali za Nikole Zrinskog Sigetskog koji
je svoju obitelj proslavio uspjenim ratovanjima s Osmanlijama i konano
junakom smru pod Sigetom 1566. godine. Oni su opet postali prva i
najmonija hrvatska obitelj. Ogromnim feudom zadnjih desetljea Zrinskog
gospodstva upravljali su praunuci Nikole Zrinskog Sigetskog, Nikola i
Petar. Oni su meusobno podijelili imanja 1649. godine, a po traginoj smrti
Nikole 1664. godine Petar je preuzeo upravu i nad njegovim dijelom posjeda.
Posljednje generacije Zrinskih preporodile su u gospodarskom smislu ivot
svojih gradova i posjeda. Grevito su se borili za odravanjem gospodarske
aktivnosti kako bi namirili ratne i druge ivotne potrebe. Koncentracija
golemih imanja u njihovim rukama imala je pozitivno znaenje za politiki
razvoj Hrvatske. Ta su imanja bila prije svega materijalna podloga za voenje
njihove samostalne politike i njihove borbe za obranu Hrvatske. Pored toga
ona su bila svojevrsna poluga koja je objedinjavala i povezivala hrvatske
zemlje. Geografski poloaj tih imanja imao je veliki utjecaj na politiku
Zrinskih prema Osmanlijama. Zbog njihove neposredne ugroenosti Zrinski
su postali najistaknutiji nositelji i zagovornici aktivne borbe protiv Osmanlija.

Nataa tefanec: Heretik njegova velianstva, Zagreb, 2001. str. 159.

Naslov poglavlja

60

Njihovo bogatstvo, meunarodni ugled i mo, njihova samosvijest i

snaga bili su izvor trajnog, prikrivenog ili otvorenog sukoba s centralistikim,
apsolutistikim i germanistikim tenjama Bekog dvora. Gospodarski
neovisni i jaki, Zrinski su kroz generacije zauzimali najvie dravne slube,
a njihovo politiko djelovanje kroz ouvanje svojih interesa bilo je posredno
usmjereno ouvanju hrvatskog teritorijalnog integriteta i hrvatske dravnosti.
Sve je to bilo u suprotnosti s namjerama Bea da od Hrvatske stvori austrijsku
provinciju. Zrinski su, nema nikakve sumnje, bili tada nositelji hrvatske
dravne ideje i samostalnosti hrvatskog naroda.
Zbog tekih opih uvjeta ivota kao i najneposrednije opasnosti od
Osmanlija, Zrinski su gotovo vojniki organizirali ivot u Meimurju,
svojemu najveem, najvanijem i najvrjednijem posjedu. Stalno ratno stanje
iziskivalo je velika novana sredstva koja su Zrinskima trajno nedostajala.
Zbog toga su dijelove akovekog vlastelinstva davali u zakup ili pak kao
nagradu plemstvu za vojniku slubu. Upravo iz tih razloga u Meimurju
je oformljen jaki sloj vazalnog plemstva. Godine 1638. na akovekom
vlastelinstvu bilo je izmeu 1.100 i 1.130 kmetskih selita, a oko 65 % ili
preko 700 selita uivali su vazalni plemii. Zrinski su dakle neposredno
upravljali s tek oko 380 selita. Tih preko 700 kmetskih selita bilo je 1638.
godine okupljeno u 205 vazalnih posjeda. U rukama zakupnika (sumalista)
bilo je 83 posjeda, dok su 122 posjeda uivali slubenici (beneplacentari)
kao nagradu za vojniku ili pak civilnu slubu. Zakupnici su redom bili iz
redova plemstva, dok su slubenici bilo vojni ili civilni mogli biti i neplemii.
Prosjena veliina posjeda vazalnog plemia u Meimurju je iznosila oko 3,5
selita ili oko 42 jutara zemlje. Nakon diobe posjeda izmeu brae Nikole
i Petra Zrinskog 1649. godine ,udio kmetskih selita u rukama zavisnih
plemia poeo se smanjivati. Godine 1670. iznosio je tek 48 %. (1) Posebnu
prilino veliku grupu posjednika zemlje inili su seljaci - vojnici (Heiducken
- Soldatenbauern) kojima su Zrinski davali zemlju za vojniku slubu. U
strukturi podlonika vlastelinstva njihov se broj naglo smanjio u vrijeme
komorske uprave 1670. - 1694.
Do kraja 16. stoljea je sustav vlastelinstava obitelji Zrinski dobio
svoju konanu formu., a lanac njihovih imanja protezao se od Meimurja do
Jadranskog mora. To je omoguilo sigurnu unutranju i vanjsku komunikaciju
i trgovinu.1
akovec je oduvijek bio gospodarsko sredite Meimurja. U feudalnom
sustavu kao sjedite ogromnog vlastelinstva uz tvravu je redovito postojao
centralni majur sa svim potrebnim sadrajima i slubenicima. Meimursko
vlastelinstvo u vrijeme Zrinskih imalo je klasinu feudalnu strukturu
sastavljenu od alodija (dio vlastelinstva pod neposrednom upravom feudalnog
gospodara) i rustikala (kmetska selita). Sjedita alodija bili su marofi, a 1638.
1

Kiss, 12

61

Meimurska povijest

godine popisano ih je devet. Bili su to :Allodium Maius Velyky maroff,

Allodium Bivolzky maroff, zatim alodij kraj Trnave, pokraj psetarnice,
Nova kurija kraj Sv. Martina na Muri, te alodiji uz kurije u Donjem Kraljevcu,
Gorianu i Vulariji. Ti alodiji nisu imali velike obradive povrine. U vremenu
od 1638. do 1672. godine na akovekom je vlastelinstvu osnovano nekoliko
novih alodija s velikim obradivim povrinama. Komora i nasljednici Nikole
Zrinskog akovekog drali su 1672. godine:

Alod
1. Novi alod uz tvravu (komorski)
2. Alod uz tvravu (Zrinski)
3. Gornji Kraljevec
4. Podturen
5. ukovec
6.VelikoPolje (Sv. Kri) (komorski)
7. Veliko Polje (Sv. Kri) (Zrinski)
8. trigova
9. Legrad (bivi Czinderyjev alod)
10. Legrad
11. Alod preko Drave
Ukupno

Oranice
jutara

Livade
jutara

Vrtovi
Jutara

187
215
700
317
17
300
104
27
16
15
16

193
128
10
4
40
212
4
8
47
30

3
3
2
6
1
6
0,5
0,5
6
-

1.914

676

28

Alodiji su 1672. godine imali velike povrine oranica i livada to govori

u prilog injenici da su alodiji intenzivno rasli. Osim alodija uz akoveku
tvravu i onog u Velikom Polju, sve je ostale drala komora. Iako su kronino
oskudijevali u novcu, Zrinski su investirali velika sredstva u razvoj svojih
alodija, osobito gospodarskih zgrada. Alodijalni dio posjeda 1672. godine
iznosio je 2.700 jutara. Od toga 1.900 jutara oranica. Na svako selite padalo
je 8,6 jutara vlastelinskih zemalja ili 6 jutara oranica. Takav odnos alodija
i rustikala govori o vrlo visokoj radnoj renti (tlaci) u Meimurju. Veliku
gospodarsku vanost na akovekom vlastelinstvu imalo je vinogradarstvo
kao vrlo rentabilna grana poljoprivrede. Zrinski su u Meimurju imali 10
alodijalnih vinograda. Osam u gornjem Meimurju i dva u donjem Meimurju.
Bili su to vinogradi na brijegu Kozlovak, na brijegu Batanji, na brijegu
antavec, kod sela Frkanovec, na brijegu Popovak, na brijegu Strmec, dva
vinograda kod Banfija te vinogradi kod Legrada i Kotoribe. Svaki je imao
klijet s pivnicom i posebnog slubenika koji se o njemu brinuo. Na dvoru u
akovcu bio je centralni podrum. Putem gornice i vinske desetine Zrinski su
godinje dobivali vina u vrijednosti 7.600 forinti. Istovremeno desetina svih

Naslov poglavlja

62

itarica iznosila je 970 forinti, a mnogo vie nije mogla iznositi ni vrijednost
ostalih kmetskih naturalnih podavanja. Vinska su podavanja oito bila
najvanija podavanja meimurskih podlonika.1
Obitelj Zrinski snano je razvila trgovinu. Zrinski su se trgovinom
intenzivno bavili jo u 16. stoljeu. Bili su jedni od glavnim vojnih liferanata
hrane. O tome pak najbolje govori vrlo razvijena kmetska obveza podvoza
na dugi put. S meimurskog se vlastelinstva izvozilo vino, poljodjelski
proizvodi, stoka i drvo. Zrinski su stoku prodavali ak u Veneciji. Uvoz u
Meimurje inila je roba dvojakog podrijetla: kolonijalna i prekomorska za
potrebe uglavnom dvora u akovcu i primorska, koju su Zrinski prodavali
u trgovitima ili dalje u Maarskoj. Velike koliine ribe, dopremljene iz
Primorja te uzgojene u brojnim ribnjacima u Meimurju, prodavane su na
lokalnom tritu. Opseg poslova koji se tu odvijao dokumentiraju gospodarski
spisi i poslovne veze Zrinskih, veliina i broj alodija (marofa) i vinograda na
vlastelinstvu, naturalne rente kmetova, a posebice obveze podvoza na dugi
put. Od vinodolskih luka Bakra i Hreljina do akovca Zrinski su organizirali
i odravali stalan trgovaki put. Vana postaja bio je Grobnik kamo su stizale
karavane iz Trsta i Bakra te dalje nastavljale put prema sjeveru. U Karlovcu
su Zrinski imali dvije kue i izvan grada veliko svratite. U Zagrebu se
osim njihovih kua nalazio i trgovaki ured (officina mercatoria).2 iva
gospodarska aktivnost uz akoveku utvrdu rezultirala je davanjem posebnih
privilegija stanovnicima podgraa 29. svibnja 1579. godine. Te su privilegije
tijekom stoljea neprestano proirivane to je potenciralo dolazak novoga
stanovnitva, obrtnika i trgovaca.
Upravna organizacija akovekog vlastelinstva u vrijeme gospodstva
grofova Zrinskih mijenjala se prema potrebama obrane od Osmanlija i prema
logici racionalnog gospodarenja ovim ogromnim posjedom. Upravne jedinice
ili seoske opine zvale su se u Meimurju vojvodati (Voivodatus), judikati
(Judicatus) i panati (Spanatus). Pored toga, posebne upravne jedinice bile su
trgovita akovec, Prelog, Mursko Sredie, trigova, Nedelie i Legrad. U
Legradu je bilo i sjedite vojnog zapovjednitva - kapetanija. Zrinski su redom
bili i legradski kapetani. Vojvodati su sjedite imali u mjestima uz rijeku
Muru, dakle u Kotoribi, Gorianu i Novakovcu. Bio je to posebni sustav na
posebno izdvojenom teritoriju s vojnikom organizacijom, vrlo slian onom u
Vojnoj krajini. U vojvodatima je bilo okupljeno najvie meimurskog sitnog
plemstva kao i znatan broj seljaka - vojnika. Oni su sitne posjede dobili kao
naknadu za vojniku slubu.
Tu vojniku organizaciju najbolje potvruje zemljopisna karta Giovanija
Giuseppea Spalle iz 1670. godine na kojoj se u Meimurju spominju brojni

Rajka Modri: Povijesni spomenici obitelji Zrinskih i Frankopana, volumen 1, Zagreb 1974., str. 40-48.
Josip Adamek: Zrinsko-frankopanski posjedi u XVII. stoljeu, Radovi br. 2 Instituta za hrvatsku povijest, Zagreb
1972., str. 40.
2

63

Meimurska povijest

toponimi, a bez sumnje najzanimljiviji je popis ardaka na Muri. Spalla

navodi rjeice Bistritz i Rakonitz i sela: Slakoftze (Slakovec), Neuhoff (Novi
Dvori), Ratzcanistz (Razkrije), Lapschina (Lapina), s. Martino (Sveti
Martin na Muri), Sabgrk (abnik), Novakoitz (Novakovec), Domaschnitz
(Domainec), Gorizian (Gorian), Feldtzuervitz(?), Dekanoitz (Dekanovec),
Iacowetz (Slakovec), Gardenetz (Gardinovec), Pribeslautze, (Pribislavec)
Belitz (Belica), s. Michael (Mihovljan), s. Helena (Sveta Jelena), Giardino
(?), Postakofze (Gornji Pustakovec), Stefanze (tefanec), Wolaria (Vularija),
Sabolitz (Mala Subotica), Podbrest, Cirkulian (Cirkovljan), Oprotz
(Oporovec), Troschkotz (Drakovec), Michelofze (Donji Mihaljevec), s. Maria
(Sveta Marija), s, Weit (Donji Vidovec), Dombra (Donja Dubrava). Potom
spominje utvrde Czakathurn (akovec), Cottoriba (Kotoriba), Legrad i Novi
Zrin. Trgovita su Nedolitz (Nedelie), Strigoua (trigova), Murasardehell
(Mursko Sredie), Tornitz (Podturen) i Prilok (Prelog). Napokon ucrtava
ardake Toruska, Milikutetz, Zemeninzka, Nouaztrasa, Domasinzka,
Kolikovina, Komparija, Letinska, Lescoska, Noui Chiardak, Gornia,
Zschukitz, Pogoriletz, Sapgarska, Zeniarski, Kakugna, Katanska, Saborgore i
Margore.
Zrinski su osobito zasluni za ouvanje i razvoj hrvatskog jezika. Naime,
posebno znaenje ima injenica to se administracija na posjedima Zrinskih
vodila na hrvatskom jeziku. Svi su njihovi provizori, panovi, porkulabi,
kapetani i drugi slubenici pisali hrvatskim jezikom izvjea, pisma i druge
dokumente. Na posjedima Zrinskih tako se stvarala hrvatska terminologija, a
hrvatski je jezik postao jezikom pismenog komuniciranja velikog broja ljudi
na velikom dijelu nacionalnog teritorija.

10. NIKOLA UBI ZRINSKI SIGETSKI (1508. - 1566.)

Bio je prvi gospodar akovekog vlastelinstva iz obitelji Zrinski. Rodio
se u gradu Zrinu i odrastao u vremenu koje se dri jednim od najteih u
hrvatskoj povijesti. Od 1542. do 1557. godine bio je hrvatski ban, a potom,
do smrti, kapetan Sigeta i zapovjednik Maarske juno od Dunava. Njegova
je europska slava zapoela 1. listopada 1542. godine kada je od unitenja
spasio vojsku kralja Ferdinanda Habsburgovca u bitci s Osmanlijama pod
Petom. Naime, Osmanlije su drali u svojim rukama gradove Petu i
Budim, a kraljevska se vojska odluila napasti slabije utvrenu Petu. Glavni
zapovjednik carske vojske bio je brandenburki princ Joakim. Princ Joakim
zapovijedao je vojskom koja je brojila gotovo 55 tisua vojnika, a inile su je
talijanske njemake i maarske postrojbe. Opsada Pete zapoela je 28. rujna
1542. godine. Osmanlije su se ogoreno branili tako da carska vojska nije

Naslov poglavlja

64

uspjela zaposjesti ni jedna gradska vrata. Kasnije ocjene vojnih zapovjednika

govorile su da je opsada bila vrlo loe postavljena to je 1. listopada
omoguilo Osmanlijama proboj iz grada. U estokom sukobu Osmanlije su
nadvladali kransku vojsku koja se u rasulu poela bezglavo povlaiti. Tada
se iznenada na bojnom polju pojavio knez Nikola ubi Zrinski s postrojbom
od oko 400 hrvatskih vojnika te pomogao kranskoj vojsci da suzbije i
raspri Osmanlije. Suvremenici su drali dolazak kneza Nikole Zrinskog kao
pomo poslanu s neba. Ta mu je pobjeda doista u Europi donijela ratniku
slavu. etiri dana kasnije - 5. listopada - hrvatske, talijanske i maarske
postrojbe ponovo su napale Petu pa ak i topovima uspjele razvaliti dio
gradskih zidina, ali bez pomoi Nijemaca morale su napustiti daljnju opsadu.
Princ Joakim je nakon vijesti da se u pomo Peti pribliava turska vojska
pod zapovjednitvom rumelijskog beglerbega, proglasio zavretak ratnih
operacija za tu godinu. Nakon bitke kod Pete Nikole ubi Zrinski imenovan
je hrvatskim banom.
Kralj Ferdinand je u Beu 24. prosinca 1542. godine izdao proglas
hrvatskom narodu kojim je obznanio da je Nikolu ubia Zrinskog imenovao
hrvatskim banom. U proglasu kralj je izmeu ostalog naglasio da je uzdajui
se u vjernost, neporonost i sposobnost kneza te zbog potreba Kraljevine
Hrvatske i Slavonije za vladavinom prava i obranom od Turaka, banom
proglasio uglednoga kneza Nikolu Zrinskog dajui mu jurisdikciju, ugled i
potpunu vlast. Pozvao je sve stalee i zapovijedio da Nikolu Zrinskog priznaju
i podvrgavaju se njegovim zapovijedima u ratu i miru. Tri dana kasnije, 27.
prosinca, kralj je Nikoli Zrinskom izdao dekret o imenovanju. Obvezao ga
je da brani zemlju od neprijatelja, da podanike dri u miru, da ih brani od
otimaa, da ne podnosi grabe te da vri pravdu bez obzira na osobe. U istom
dokumentu odredio mu je i bansku plau pogodivi se za dranje 600 lakih
konjanika za koje e kralj godinje izdvojiti po 2o forinti. Kada pak bi ban
s njima ratovao izvan Hrvatske, kralj se obvezuje da e mjeseno dati jo po
2 forinta za svakog konjanika. Uz njih ban e drati i 400 pjeaka za koje
e kralj svaki mjesec plaati po 2 forinte. Za uzdravanje banova stola, za
dranje uhoda, za slanje poklisara i druge potrebe ban e godinje dobivati
jo 4 tisue forinti. Tako je uoi novih i tekih borbi s Osmanlijama Hrvatska
za bana dobila uglednog i ve tada junatvom proslavljenog Nikolu ubia
Zrinskog.
Nikola ubi Zrinski oenio se 17. lipnja 1543. godine u Ozlju
Katarinom, sestrom Stjepana II. Frankopana, posljednjeg mukog potomka
ozaljske loze Frankopana. Tom enidbom zdruile su se dvije tada najmonije
hrvatske velikake obitelji. Pred zagrebakim kaptolom 1. veljae 1544.
godine sastavili su knezovi Nikola Zrinski i Stjepan II. Frankopan znameniti
ugovor o zajednici dobara i meusobnom nasljedstvu. U ugovoru pored
ostaloga stoji da se udruuju kako bi bili u stanju oduprijeti se turskoj
pogibelji i dostojno pomoi svom kralju Ferdinandu Habsburgovcu. Hrvatski

65

Nikola ubi Zrinski Sigetski

Meimurska povijest

Naslov poglavlja

66

se knezovi primaju kao roena i diona braa kao da su roeni od istih roditelja.
Meu sobom uvode potpunu zajednicu dobara te se obvezuju na potpunu
slogu u odnosima sa drugim strankama. Napokon su odredili da ako jedna
obitelj izumre, sva e njezina imanja prei na drugu, preivjelu obitelj. Nikola
Zrinski je u to vrijeme drao 17 gradova i posjeda, a Stjepan II. Frankopan
25 gradova i posjeda. Zbog toga ugovora o zajednici dobara i nasljeivanju
prosvjedovale su slunjska i brinjsko-traka loza Frankopana. Meutim.
Njihovi su prosvjedi ostali bez rezultata. S druge strane taj je ugovor podigao
ugled i ast obitelji ubia Zrinskih. Oni su pak nakon gotovo dva stoljea
svojim posjedima izbili na more. Nakon smrti Stjepana II. Frankopana svi su
posjedi doli u ruke Nikoli Zrinskom. U braku s Katarinom Frankopankom
Nikoli se rodilo trinaestero djece. Katarina se posljednji puta iva spominje
1561. godine.
Meimurje, odnosno akoveko vlastelinstvo, Nikola ubi Zrinski je
od kralja Ferdinanda dobio 1546. godine u ime naknade za sredstva uloena u
obranu zemlje. Ve 2. sijenja 1547. godine Nikola ubi Zrinski priredio je
u akovcu veliku sveanost u povodu uvoenja u posjed Meimurja. Slubeni
dio uvoenja u posjed odran je na Kaptolu u Zagrebu dan ranije, 1. sijenja.
Sveanostima u akovcu bilo je nazono mnogobrojno hrvatsko i maarsko
plemstvo, a osobito su se isticali Franjo Tahy od Grabrovnika, Ivan Alapi od
Velikog Kalnika, Franjo Ratkaj od Velikog Tabora, Franjo Bokaj od Rasinje,
Josip Vragovi od Maruevca i Mihajlo Humski od Beretinca. Meimurje
je bilo najvei i najbogatiji posjed i zagospodarivi njime Zrinski su znatno
poveali svoj ugled te se u velikoj mjeri pribliili maarskom plemstvu.
akovec je odmah postao sijelo mnogobrojne obitelji. Nikola Zrinski i
supruga mu Katarina Frankopanka, kerka ozaljskog kneza Ferdinanda
Frankopana, imali su mnogobrojnu obitelj. Zbog toga su odmah u akovcu
zapoeli graditeljski radovi koji e utvreni Ernutov castrum pretvoriti u
modernu renesansnu utvrdu i u mjesto ugodno za stanovanje brojne banove
obitelji i druine.
Ti radovi i stalne bitke s Osmanlijama iscrpile su financijsku snagu
obitelji te je ve 4. veljae 1549. godine Nikola Zrinski zatraio od kralja
Ferdinanda da sam prikupi kraljevski porez u Meimurju i zadri ga za sebe
kao dio kraljevog duga. Naime, Nikola Zrinski je uzdravao bansku vojsku
koju je prema ugovoru o dolasku Habsburgovaca na hrvatsko prijestolje od
1527. godine, trebao uzdravati kralj. Kako on to nije inio, zbog stalnih
turskih napada bansku je vojsku naoruao, opremio i plaao ban Nikola
Zrinski Sigetski. Kada je dug narastao na gotovo 20 tisua forinti, kralj je
Nikoli 1546. godine zaloio Meimurje s namjerom da ga kasnije vrati.
Nemajui za to sredstva, a dug se neprestano poveavao, 1554. godine
Meimurje je prelo u trajni posjed obitelji Zrinski. Traei da sam prikupi
i zadri kraljevski porez Nikola Zrinski je ,to se vidi iz pisma kralju,
namjeravao porez prikupiti samo od imunijih podanika, a posve osloboditi

67

Meimurska povijest

plaanja veliki broj siromanih. Uostalom, u to je vrijeme u Meimurju bio

veliki broj pustih kmetskih selita i Nikola se Zrinski boji da se taj broj ne
povea. On e kasnije od kralja dobiti i posebni privilegij kojim e naseljavati
meimurska pusta selita s kmetovima iz svojih ugroenih posjeda uz rijeku
Unu.
Neispunjavanje preuzetih obveza i nebriga Dvora za obranu Hrvatske
nagnala je Nikolu ubia Zrinskog da zatrai razrjeenje banske asti. Tako 7.
studenoga 1552. godine Nikola ubi Zrinski pismom iz akovca javlja grofu
Nadasdyju da je kralju Ferdinandu podnio molbu da ga razrijei banske asti.
U pismu napominje da kralj nije ispunio svoja obeanja, da kraljevstvo zbog
stalnih napada Turaka propada, da je sve to se dogaa na tetu njegova imena
te ga moli da se i on kod kralja zauzme za njegovo razrjeenje. Kako kralj
njegovu molbu nije odmah rijeio, poetkom prosinca 1552. godine Nikola
Zrinski je u Graz poslao protonotara Mihaela Ravenskog da ubrza postupak.
U isto vrijeme i zbog istih razloga razrjeenje s mjesta kapetana u Slavoniji
zatraio je i Luka Sekelj. Vrlo je vjerojatno da su upravo njihove ostavke
potakle kralja Ferdinanda da poduzme odlune korake u obrani hrvatskog
kraljevstva. Sporazumno sa zastupnicima vojvodina tajerske, Kranjske
i Koruke, Ferdinand je odluio za obranu granice drati stalnu vojsku pod
vrhovnim kapetanom, bojnim maralom i ratnim vijenicima. Ta stalna vojska
trebala je brojiti preko 4.200 vojnika, a plaat e se sredstvima tajerske,
Kranjske i Koruke. Vrhovnim kapetanom u Hrvatskoj i Slavonskoj krajini
imenovan je tajerski zemaljski kapetan Ivan Ungnad. On je obvezan u obrani
suraivati s hrvatskim banom, a u sluaju veih zajednikih ratnih operacija
glavni je zapovjednik ne ban nego vrhovni kapetan. Nakon ovih poteza kralj
se nagodio s Nikolom ubiem Zrinskim koji je jo jedno vrijeme ostao u
banskoj slubi. Najprije mu je isplatio zaostali dug za izdravanje vojske,
a potom mu omoguio stalno dranje 600 lakih konjanika i 400 pjeaka.
Sredstva za njihovo izdravanje trebala je osigurati ugarska komora.
Titulu grofa za sebe i nasljednike Nikola Zrinski Sigetski stekao je
1554. godine. Tada su Zrinski dobili i novi grb. Zbog trajne turske opasnosti,a
branei Meimurje i Hrvatsku, Nikola je uz rekonstrukciju tvrave u akovcu
zapoeo izgradnju obrambenog sustava na Muri.
Kada mu je brat Ivan (1505. - 1541.) poginuo u opsadi biskupskog
grada Novog Vinodolskog, Nikola je postao univerzalnim nasljednikom svih
obiteljskih imanja i posjeda. Tako mu je pripao i rudnik srebra i kovnica
novca kod Gvozdanskog. Naime, 18. studenoga 1529. godine kralj Ferdinand
I. Habsburgovac posebnom je poveljom dao pravo Nikoli III. Zrinskom
na kovanje srebrnoga novca. Jo 1463. godine kralj Matija Korvin dao je
privilegij njegovom ocu Petru II. Zrinskom da na svojim posjedima moe
traiti i kopati rude zlata, srebra i olova bez ikakve naknade. Posve je sigurno
da su tada otvoreni rudnici olova u Gvozdanskom. Do 1534. godine rudnici,
talionica i kovnica novca bili su pod neposrednom upravom brae Ivana

Naslov poglavlja

68

i Nikole Zrinskog, a tada su zbog velikih trokova koje su Zrinski imali u

ratovima s Turcima za 7000 forinti dali u zakup kraljevskom savjetniku
Akaciju Schrotu i Leonardu Gruberu Samoborskom. Schrot i Gruber su
postrojenja eksploatirali nekoliko godina i to do isplate zalone svote pod
strogim nadzorom slubenika brae Zrinski. Nakon isplate duga Zrinski
su proizvodnju nastavili sami. Rudnici u Gvozdanskom su radili do 1578.
godine kada su Turci zauzeli utvrdu i unitili rudnike instalacije, talionicu
i kovnicu novca. Zrinski su kovali nekoliko vrsta srebrnog novca. Bili su to
denari, groevi, taliri i pfeninzi. Najpoznatiji novac Zrinskih bio je srebrni
gro kovan od 1527. do 1534. Postoji podatak da je 1549. godine rudnik dao
gotovo 700 kilograma srebra, a rudari se spominju i kao vojnici u obrani od
Turaka. Gvozdansko je Turcima palo u ruke tek 13. sijenja 1578. godine. Da
je u vrijeme Nikole Zrinskog Sigetskog radila i kovnica novca govori sauvani
talir koji ima revers isti kao onaj kovan za njegova oca, a na aversu je natpis
DOMINVS ADIVTOR ET PROTECTOR MEVS I i novi grb Zrinskih koji su
dobili 1554. godine postavi gospodarima Meimurja.
Zanimljivo je znati da je Nikola Zrinski kao hrvatski ban znao dolaziti
u sukob ne samo s carskim generalima nego i sa samim carem. Tako je
21. prosinca 1553. godine uputio iz akovca pismo vrhovnom vojnom
zapovjedniku Ivanu Ungnadu u Celje kojim odbija predati bosanskom
pai Mehmedu zarobljenog turskog zapovjednika Murata. Mehmed paa je
putanje Murata na slobodu zatraio od samog cara Ferdinanda. Ferdinand pak
je putanje na slobodu naredio Ivanu Ungnadu. Murata su u vrijeme primirja
zarobili haramije i prodali ga banovim slubenicima. U pismu kapetanu
Ungnadu Nikola Zrinski navodi da je on vjeran kralju kao i svaki podanik, ali
da Murata u zarobljenitvu ne dri niti radi novaca, niti radi darova, niti radi
konja, niti radi ma kakve otkupnine, nego da njime iskupimo krane, kojih su
Turci za ovoga primirja samo izmeu naih ljudi, ne raunajui druge, blizu
sto i pedeset zarobili. Nikola Zrinski u pismu izriito kae da e Murata
pustiti na slobodu onda kada se krani vrate iz turskog zarobljenitva. Pored
toga nada se da mu kralj toga Turina nee silom uzeti, a on ga nikome nee
predati dobre volje. vrsti stav Nikole Zrinskog doveo je do velike napetosti
na crti razdvajanja zaraenih strana i do mogunosti da se teko stvoreno
primirje okona. Izlazak iz krize naen je u mogunosti da se sukob rijei
dvobojem izmeu bana Nikole Zrinskog i bosanskog pae Mehmeda. Dvoboj
se trebao 24. kolovoza 1554. godine odrati kod urevca. Nikola Zrinski je
ak otiao u Be i od kralja dobio pristanak za dvoboj. U akovcu je napisao
svoju oporuku u sluaju da pogine u dvoboju. Meutim, Mehmed paa nije
doao na dvoboj reenoga dana. Dvoboj nije nikada odran, a naalost nije
poznata niti sudbina zarobljenog turskog vojvode Murata. Vrlo je vjerojatno
da je kasnije razmijenjen.1
Dugogodinji sukob s velikakom obitelji Erddy zapoeo je nakon to
1

V. Klai: Povijest Hrvata V, str. 252

69

Meimurska povijest

su 28. kolovoza 1556. godine knezovi Nikola ubi Zrinski i Petar Erddy
pred Zagrebakim kaptolom objavili zaruke svoje djece. Petar Erddy je
svoju malodobnu kerku Anu zaruio za Nikolina isto tako malodobnog
sina Jurja IV. Erddy je oito ovom vezom htio podii ugled svoje obitelji.
Odmah je potpisan ugovor kojim je Petar Erddy svoju kerku na daljnji
odgoj povjerio Nikoli i Katarini Zrinski te im kao miraz ustupio svoje posjede
Monyorokerek i Wereswar u upaniji Vas. Naravno da je napisan i dodatak
da se posjedi vraaju obitelji Erddy u sluaju smrti Ane ili Jurja IV, ali tek
kada Erddy Zrinskima vrate vie od 8100 forinti koje je Nikola ubi Zrinski
posudio Petru Erddyju kao i sav troak popravka i odravanja utvrda na tim
posjedima. Ve 8. rujna iste godine Petar Erddy je opozvao ugovor tvrdei
da je tetan za njegovu obitelj. Novi je ugovor ipak potpisan 13. veljae
1557. godine. Po tome ugovoru Zrinskima su ostali gradovi Monyorokerek i
Wereswar, a dobili su jo i gradove Csatar i Paka u upaniji Zala. Zrinski
su pak dali Petru Erddyju Medvjedgrad u Zagrebakoj upaniji i grad
Rakovec u Krievakoj upaniji. Pored toga Erddy je dobio 11.ooo forinti i
jednu bombardu za razaranje zidina vrijednu tisuu forinti. Mlada Ana ostala
je u obitelji Zrinski. Meutim, kasnije su zaruke iz nepoznatih razloga bile
razvrgnute. To je izazvalo veliku mrnju i dugotrajne imovinske sporove
izmeu tih dviju uglednih kneevskih obitelji, a prestala je tek propau
obitelji Zrinski.
U ispravi izdanoj 13. sijenja 1561. godine kao iva zadnji se puta
spominje Katarina Frankopanka, prva supruga Nikole ubia Zrinskog. Vrlo
je vjerojatno da je umrla od posljedica poroda posljednjeg djeteta, kerke
Magdalene. U hrvatskoj i maarskoj povijesnoj znanosti s njezinom se smru
povezuje izgradnja mauzoleja, odnosno grobnice obitelji grofova Zrinskih
unutar kompleksa pavlinskog samostana u dananjem enkovcu. Gradnja
mauzoleja najbolji je znak da je sijelo obitelji definitivno preseljeno u
Meimurje. Ve u listini izdanoj 2. travnja 1562. godine u akovcu Katarina
Frankopanka spominje se pokojnom.
Problem preseljenja podlonika ugroenih od Osmanlija na posjede
Zrinskih u Meimurju te u zapadnu Ugarsku ponovo je aktualiziran u drugoj
polovini 16. stoljea, a 28. oujka 1561. godine kralj Ferdinand dao je Nikoli
ubiu Zrinskom privilegij da na svoja vlastelinstva akovec i trigovu u
Meimurju te Monyorokerek, Weresvar i Chatar u dananjoj jugozapadnoj
Maarskoj moe slobodno naseljavati kmetove izbjegle iz hrvatskih krajeva
neposredno ugroenih od Turaka. Hrvatski su kmetovi tada naseljavali slabo
naseljena podruja zapadne Maarske i Burgenlanda u Austriji. Proces
seljenja je zapoeo nakon 1493. godine, a ve 1515.godine na vlastelinstvu
u eljeznom nalaze se seljaci s hrvatskim prezimenima. O opsegu iseljavanja
svjedoi i isprava kralja Ferdinanda meimurskim vlastelinima Gaparu
Ernutu i Ivanu Salaju izdana 1537. godine kojom im doputa izgradnju broda
(skele) na Muri kod Legrada za prijevoz bjegunaca iz Slavonije u Ugarsku.

Naslov poglavlja

70

Kmetove koje je Nikola Zrinski nakon dobivanja privilegija naselio u

Meimurju bili su 12 godina osloboeni svih poreza.
Nakon turskih pustoenja u Meimurju osamdesetih godina 16. stoljea
Juraj IV. Zrinski ponovo je ovdje naseljavao nove kmetove. Hrvatsko se
plemstvo 16. svibnja 1595. godine alilo caru da knez Juraj IV. Zrinski
razliitim povlasticama privlai njihove kmetove u Meimurje. Inae
sredinom 16. stoljee Meimurje je postalo vano podruje naseljavanja
hrvatskih seljaka. Naime, u velikoj epidemiji kuge 1553. - 1555.godine
pomrla je gotovo polovica stanovnika Meimurja,tonije oko 12.ooo ljudi.
Ve i ranije Zrinski su u Meimurje naseljavali kmetove sa svojih od Turaka
ugroenih posjeda u Pounju i Slavoniji. Popisivai poreza su tvrdili da su prije
epidemije kuge meimurski posjedi Nikole Zrinskog potpuno naseljeni i da
uope nisu pustoeni.1
Zanimljivo je da maarski etnolog Ferenc Gnczi u svojoj knjizi
Murakz es nepe naglaava da se u fizikom izgledu, te u mentalitetu
stanovnici krajne istonog dijela Meimurja - Kotoribe, Donje Dubrave i
Donjeg Vidovca znatno razlikuju od ostalih stanovnika Meimurja. Gonczi
vjeruje da su se oni doselili iz Bosne.2
Kralj Ferdinand je posebnom poveljom izdanom 28. svibnja 1563.
godine imenovao Nikolu ubia Zrinskog glavnim zapovjednikom Maarske
juno od Dunava. To je podruje bilo na glavnom pravcu osmanlijskih udara
prema srcu Monarhije te je kralju bilo vrlo vano kakvog e zapovjednika
tu imati. U povelji kralj se obvezao osigurati sredstva za plae 100 lakih
konjanika, 100 pjeaka i 50 konjanika s pukama. Konjanicima je odredio
mjesenu plau od 4 rajnske forinte, a pjeacima od 2 ugarske forinte. Nikoli
Zrinskom odredio je mjesenu plau od 100 maarskih forinti, a njegovu
zamjeniku (podkapetanu) plau od 30 forinti. Novac za plae moraju osigurati
upanije june Maarske, a ako to nee dostajati ostatak e se isplatiti iz
dravne blagajne. Kralj se obvezao u povelji da broj vojnika moe samo
poveati, a nikako ih smanjivati. Kako je glavno zapovjednitvo Maarske
juno od Dunava bilo u tvravi Siget, kralj u povelji izriito napominje da je
Nikola Zrinski ne mora braniti pod svaku cijenu ako ga napadne velika turska
vojska. Budui da su u veljai 1564. godine carski povjerenici izvijestili
Ferdinanda o stanju vojske koju je okupio Nikola Zrinski kao glavni kapetan,
oito je da je organizacija obrane june Maarske vrlo brzo bila sprovedena.
U Pounu, u dananjoj Bratislavi, 31. kolovoza 1563. godine za
hrvatsko-ugarskog kralja okrunjen je Maksimilijan Habsburgovac, veliki
pristaa protestantizma. Sveanostima krunidbe prisustvovalo je i imalo
aktivnog uea najvie hrvatsko plemstvo predvoeno Nikolom ubiem
Zrinskim, zapovjednikom Ugarske juno od Dunava i bivim hrvatskim
1
1

Adamek, AOUH. str. 258.

Gnczi Ferencz, Murakz es nepe, Budimpeta 1895. str. 30

71

Meimurska povijest

banom. Hrvatski su aristokrati na krunidbu doli svaki sa svojom konjikom

druinom, takozvanim banderijem. Svojim ivopisnim odorama izazvali
su opu pozornost. Najvei banderij od 168 konjanika imao je Nikola
ubi Zrinski. Ljepotom svojih odijela i orujem konjanici Nikole Zrinskog
nadvisili su sve ostale. Oevidac Hans Habersagkh ih opisuje: Na glavi
imaju kacigu, grudi im prekriva oklop, od oruja imaju koplje i ma, a neki i
iroku bojnu sjekiru. Od zlata i dragog kamenja sijala su se odijela izabranih
junaka i jahaih sprava na njihovim plemenitim konjima. Zajedno s Nikolom
Zrinskim Sigetskim na krunidbi su bili i njegovi sinovi Juraj IV. i Krsto. Na
samoj ceremoniji krunidbe Nikola je nosio zlatnu jabuku s kriem to je jedan
od simbola kraljevske vlasti, a sin mu Juraj dalmatinsku zastavu.1
U Jindrihovu Hradcu u ekoj 10. rujna 1564. godine vjenali su se
Nikola Zrinski Sigetski i Eva od Rosenberga. Eva je Nikoli bila druga ena,
a uoi vjenanja potpisan je enidbeni ugovor. Naalost, nije poznato na
koju svotu. Znamo tek da je Nikolin sin Juraj IV. posuivao novac kako bi
isplatio Evi sumu predvienu enidbenim ugovorom. Naime, s tim je u vezi
izdan 4.svibnja 1568. godine i najstariji poznati, hrvatskim jezikom pisani
dokument na podruju Meimurja. Dokument potjee iz pisarnice grofa Jurja
IV. Zrinskog. Predstavlja njegovu obveznicu izdanu na ime Jurja Zebia.
Obveznica glasi: Mi Juraj Zrinski prejeli smo od sluge naega Jurja Zebia
v talirah i zlatnih dukatah penez etiristo, vsaki dukat po sto novac, ke peneze
on je dal nam v zajam na potrebou nau i nae brae, a spravlamo penezi,
otejui se izduiti jednim dunikom, od kih jesmo v zajam penezi vzeli, na
potrebou, kada gospu Evu od Rosenberga, maehu nau, zadovolismo onom
sumom penez, a je pokojni gospodin otac na njoj zapisal, da joj se ima dati.
Za kih imenovanih dukata etiristo Juraj Zebi se ima v naem gradu Ozlju iz
naih prihodih naplatiti po vremenu, kada se bude moglo. I na to mu dasmo ov
na list otvoren, pod na peat i naom se rukom potpisasmo. V Meimurju,
na Novih dvorih naih ober Zvernika. 4. dan maja leto 1568. Georgius Comes
de Zrynio manupropria.2
Godinu dana kasnije u braku s Evom od Rosenberga rodilose, vrlo
vjerojatno u akovcu, 14. dijete Nikole Zrinskog Sigetskog, sin Ivan II. Nakon
smrti Nikole Zrinskog pod Sigetom 1566. godine Eva se sa sinom preselila
u eku i tu najvie vremena boravila u Krumlovu i Rosenbergu. Godine
1578. preudala se za talijanskog markiza Paola Gazolda i umrla u Mantovi
1591. godine. Ivan II. Zrinski je oenio Mariju Magdalenu od Kolowrata te
je bio gospodar velikih imanja Rosenberg i Libejice. Umro je u ekoj bez
nasljednika 24. veljae 1612. godine. Pokopan je u crkvi samostana u Vijem
Brodu u ekoj kojemu je bio veliki donator. Grob mu i danas postoji.
Nakon gotovo jednomjesene opsade Osmanlije su 7. rujna 1566. godine
2
1

Matija Mesi. ivot Nikole Zrinjskog, Zagreb 1866., str. 161

Zvonimir Bartoli: Sjevernohrvatske teme I, akovec 1980., str. 100

Naslov poglavlja

72

zauzeli tvravu Siget. Junaka obrana

Sigeta sprijeila je ogromnu tursku
vojsku pod zapovjednitvom sultana
Sulejmana Velianstvenoga u njezinu
pohodu na Be. Nikola Zrinski Sigetski
se s preostalim braniteljima 7. rujna
probio iz razruene tvrave i junaki
poginuo. Po proboju iz utvrde, nakon
to je Juraj Horvat topom napravio
prolaz u turskoj skupini kod pokretnog
mosta, Nikola Zrinski je najprije pucao
iz samokresa, a zatim je Turke sjekao Opsada tvrave Siget 1566. godine
sabljom. Turci su ga uspjeli tri puta
pogoditi iz arkebuze (puke), dva puta
u tijelo i jednom u glavu. Kada je pao s konja okruili su ga njegovi vitezovi
kako bi ga obranili. Pored ostalih pritom su izginuli plemii Vuk Papratovi,
Nikola Koba, Petar Patai i Lovro Jurani. Mrtvom Nikoli Zrinskom
janjiarski zapovjednik je dao odsjei glavu te je javno izloiti u turskom
taboru. Truplo mu je pokopao nekadanji Nikolin zarobljrnik Mustafa Vili
iz Banja Luke. Glavu biveg hrvatskog bana i jednog od najveih europskih
junaka onoga doba vezir Mehmed paa Sokolovi poslao je svom bratiu
budimskom pai Mustafi. Mustafa pak ju je odmah kao opomenu poslao
carskom generalu Nicolausu Egonu od Salma u njegov tabor u Komaromu.
Salm je glavu dao oprati u ruinoj vodici, namazati mirisavim balzamima, a
zatim ju je uz pratnju cijele carske vojske odvezao do grada Gyora. U tabor
carske vojske kod Gyora glava Nikole Zrinskog Sigetskog dopremljena je 14.
rujna 1566. godine. Tu su glavu 18. rujna preuzeli sin Juraj IV., zet Baltazar
Batthyanni i urjak mu Franjo Tahy. Donijeli su je u akovec i sveano je
pokopali u obiteljskoj grobnici u kompleksu pavlinskog samostana Svete
Jelene, uz grob prve mu supruge Katarine Frankopanke.1 Iako je ivot izgubio
branei jednu od glavnih utvrda u junoj Maarskoj ipak je s razlogom nazvan
hrvatskim Leonidom zadravi do danas znaaj hrvatskog nacionalnog
simbola.
Nitko od carskih vojskovoa nije poao direktno u pomo Nikoli
Zrinskom u Siget. Tek se kralj Maksimilijan s glavninom vojske iz tvrave
Gyor pomaknuo blie Dunavu. U Pounju su hrvatski ban Petar Erdody i
krajiki zapovjednici Vid Halek, Herbert Auersperg i Franjo Slunjski napali
turske poloaje i privukli razliite njihove postrojbe koje su trebale ii pod
Siget. Nadvojvoda Karlo je u vrijeme opsade Sigeta krajem kolovoza 1566.
godine u Prelogu okupio oko 10 tisua vojnika iz unutarnjih austrijskih
zemalja. Sa svojom vojskom Karlo je preao Muru i navalio na tvravu
1

Laszlo Juhasz: A magyarok torteneterol, prijevod Istvanffy, Miklos: Historia Regni Hungariae..., Budimpeta
1972., str. 357.

73

Meimurska povijest

Bobou te tu rasprio jednu tursku postrojbu jaine 4 tisua vojnika. Meutim,

sve to nije promijenilo namjeru sultana Sulejmana Velianstvenoga da zauzme
Siget. Sultan je vjerovao da mu se zauzeem Sigeta otvaraju vrata ne samo
Hrvatske nego i unutranjih austrijskih zemalja.1

Meimurje 1566. godine na karti Hrvatske i Slavonije. Autor Nicolo Angielini (ONB,
Cod. 8609, f. 2, objavljeno u dr. Ljudevit Krmpoti: Izvjetaji o utvrivanju granica
Hrvatskog kraljevstva od 16. do 18. st., akovec 1997., str. 305)

11. JURAJ IV. ZRINSKI - VRIJEME PROTESTANTIZMA

Nikolin se sin i nasljednik Juraj IV. Zrinski (1549. - 1603.) rodio 13.
travnja 1549. godine u akovcu. Ve je 1570. godine otvoreno priznao da je
protestant. U drugoj polovici 16. stoljea, za gospodstva Jurja IV. Zrinskoga,
Meimurje se openito dralo protestantskim podrujem. Zrinski su dugi
niz godina bili u zavadi sa Zagrebakim kaptolom i biskupom imunom
Erddyjem, osobito nakon pogibije Ivana Zrinskog pri opsadi biskupovog
Vinodola 1541. godine. To je u obitelji Zrinski ostavilo duboki trag pa i
nakon biskupove smrti 1543. godine. Zbog toga su lanovi obitelji postali,
neki tajni a neki javni privrenici protestantske vjere. Za Nikolu ubia
Zrinskog Sigetskog dri se da je simpatizirao protestantizam, ako ak nije
bio i tajni sljedbenik. Naime, povodei se za kraljem Maksimilijanom, sinom
1

Anelko Mijatovi: Obrana Sigeta, Split 1987., str. 46.

Naslov poglavlja

74

kralja Ferdinanda, pristajao je uz

reformaciju, iako je ponekad javno
istupao protiv protestantizma.
Protestantizam je naziv za
cjelokupnost crkvenih i vjerskih
zajednica proizalih iz reformacije
Martina Luthera i njegovih teolokih
nauavanja. Nastao je kao vjerski,
duhovni i politiki pokret, a svoje je
ime dobio na njemakom dravnom
saboru u Spayeru 19. travnja 1529
godine. Tada su evangeliki stalei
uloili
protest
traei
vjersku
snoljivost i pravo svakog ovjeka
da Bogu slui po svojoj savjesti.
Naime, augustinski redovnik i
profesor na sveuilitu u Wittenbergu grof Juraj IV. Zrinski
Martin Luther 31. listopada 1517.
godine objavio je 95 teza kojima je skrenuo pozornost na neprihvatljivo
stanje u tadanjoj katolikoj crkvi. Namjera mu je bila potaknuti reformu
katolike crkve, ali su crkvene vlasti odgovorile njegovim iskljuenjem
iz Crkve i estokim progonom. Istup Martina Luthera je pokrenuo iroki
drutveni proces koji je imao znatne posljedice na daljnji razvoj civilizacije.
Luterizam je naziv evangeliki dobio na dravnom saboru u Regensburgu
22. srpnja 1653. godine kada su protestanti nastupili jedinstveno kao corpus
evangelicorum. Institucionalizirani protestantizam obuhvaa vie crkava
protestantske provenijencije. To su evangelika ili luteranska, reformirana ili
kalvinistika, anglikanska i druge.
Dio hrvatskih povjesniara kojima je znanstveni interes bio i
protestantizam istiu da je Juraj IV. Zrinski na nagovor svoga prijatelja
Nikole Mlakovakog (Malakoczi,)1 najvei dio svojih meimurskih podanika
priveo novoj vjeri vodei se naelom Cuius regio, illius religio (ija je zemlja,
njegova je i vjera).
Po tom naelu zemaljski gospodari su slobodno birali vjeru, ali potom
je ta vjera postala obvezna i za njihove podanike. Kao patron protjerao je
navodno sve katolike sveenike, a upne crkve, uz odreene preinake,
pretvorio u protestantske crkve. Katolianstvo se ipak donekle ouvalo

Nikola Mlakovaki (Malakoczi) (1547. 1603.) barun, gospodar Gradiaka i Lapine. Bio je poznati junak i esti
pobjednik na vitekim turnirima. Zapovijedao je vojnim posadama u tvravama Baja (Bajcsavar) u junoj Maarskoj
i akovcu. Odlikovao se izuzetnom snagom i neustraivou. Bio je gorljiv pristaa protestantizma , veliki prijatelj
i osobni savjetnik grofa Jurja IV. Zrinskog. Kao protestant pokopan je izvan crkve sv. Martina u Svetom Martinu na
Muri. Njegova je nadgrobna ploa 70-ih godina 19. st. prenesena iz Svetog Martina na Muri u Pribislavec u dvorac
grofova Fetetia, a danas je izloena u lapidariju Muzeja Meimurja akovec u akovekom Starom gradu.)

75

Meimurska povijest

zahvaljujui pavlinima u Svetoj

Jeleni. Njihovi su podanici u selima
enkovcu, Makovcu, Kritanovcu,
Zasadbregu, dijelu trigove i Leskovcu
takoer nesmetano mogli zadrati
katoliku vjeru. Brojni su se, osobito
stariji autori, piui o protestantizmu
u Meimurju uglavnom pozivali na
Josipa Bedekovia i njegovo djelo
Natale solum. Bedekovi je s
puno gorine pisao o protestantizmu,
esto pretjerujui u svojim ocjenama
postupaka protestanata, posebice
Jurja IV. Zrinskog. Slika o nasilniku
Jurju IV. Zrinskom prema katolikim
sveenicima i prioru pavlinskog
samostana imunu jo i danas je
prisutna.1 Meutim, nema nikakvih
podataka o nasilnom uvoenju
Nadgrobna ploa Nikole Malakocija protestantizma u Meimurje. Nema
(Lapidarij Muzeja Meimurja ako-vec)
podatka o otporu niti pak o bilo
kakvim
problemima,
pobunama
ili nemirima tijekom uvoenja
protestantizma. Kada je Juraj prihvatio protestantizam, nije mogao ostaviti
katolike sveenike na starim poloajima ve je bio obvezan dovesti nove
protestantske. U tom sluaju katoliki su sveenici morali otii. Svojim
odlaskom izgubili su i vjernike i posjede. Da li su svi otili i to se zapravo
dogodilo, danas je teko rei. Naime, ako su svi morali otii, kako to da su
zagrebakoj dijecezanskoj sinodi koja je 1574. godine osudila Buievo
uenje, prisustvovala ak jedanaestorica meimurskih upnika? Dodue,
mogli su to biti prognani upnici, ali se to nigdje ne spominje.2 Bili su to
upnik iz Mihovljana Pavao Zekel, Svetog Juraj u Lopatincu Andrija Banyes,
trigove Ivan Kvakan, Svetog Martina na Muri Nikola Vamus, Selnice
Marko Majurich, S. Martina u Murskom Srediu Juraj Presbyter, Svetog
Jurja u Trnju Mihael Vochich, Donjeg Vidovca Franjo Cikonja, Preloga Juraj
Brumanus, Male Subotice Juraj Polczky i Nedelia Jakob Flais. Bez upnika
bile su samo upe u Podturnu i Belici.3
1

Navodno se posebno okomio na pavlinski samostan u Svetoj Jeleni te ga gotovo razorio 1580. godine. Redovnici su,
tvrdi se, bili mueni, a prior imun, zatoen u akovekoj tvravi, umro kao pravi kranski muenik. (RH, PM ZG,
1944., str. 62
2
Franjo Fancev: Poeci kajkavske knjievnosti i tampanje prvih kajkavskih knjiga, Jugoslavenska njiva 1922., str.
487 488; Zvonimir Bartoli: Sjevernohrvatske teme I, akovec 1980., str. 20.
3
Venantius Glavina: Catolica et christiana doctrina de vera et reali praesentia corporis et sanguinis Christi Domini in
sancta Euharista, Zagreb, 1771., str. 24

Naslov poglavlja

76

Kako to da su 1603. godine samo na isusovakom uilitu u Grazu

studirala tri akoveka mlada plemia? Bili su to Ivan Kraonci (Joannes
Crascho(n)si, Matija akovanin (Matthias Csaktorniay) i Nikola Matioci
(Nocolau Matichoczi). Matija Kaniaj (Matthias Kanisaeus), plemi iz
akovca se 1626. spominje kao student, a 1629. godine kao magistr na
isusovakom uilitu takoer u Grazu. Ono to se najvjerojatnije dogodilo je
koegzistencija katolika i protestanata. U Meimurju su jedni ivjeli i djelovali
pored drugih.
Oduzimanje dijela posjeda i prava pavlinima takoer treba promatrati
u povijesnom kontekstu. Pavlini su kao katolici izgubili dio vlastelinskih
prava u protestantskom Meimurju, a pored toga Jurju IV. su trebala velika
novana sredstva. Prvo da bi isplatio drugu oevu suprugu protestanticu Evu
od Rosenberga, a zatim i za rat s Osmanlijama. To je vrijeme formiranja
meimuskih vojvodata, odnosno meimurske vojne krajine, pa je Jurju
IV. trebala i zemlja i novac. Osim toga, bogati pavlini bili su mu i trgovaka
konkurencija.1
Da je doista htio Juraj IV. je mogao razoriti pavlinski samostan u
dananjem enkovcu i doista zbrisati pavline iz Meimurja. On to nije uinio.
Da neto nije u redu s ocjenom postupaka Jurja IV. s pavlinima i katolikim
klerom govori jo jedan sluaj. U akovcu je 14. prosinca 1576. grof Juraj
IV. Zrinski izdao Pismo sloge s pavlinima u dananjem enkovcu. Pismo nosi
naslov Liszth Concordye za Senkovcze Gospodina Juria Zrinzkoga z Belimi
Fratry i pisano je hrvatskim jezikom. U pismu Juraj IV. priznaje sva prava i
slobode pavlinima koje su stekli od osnivanja samostana 1376. godine i koje
im je potvrdio i njegov otac Nikola Zrinski Sigetski. Obvezuje se da e im
prava i slobode potivati i njegov mlai brat Nikola kao i njegovi nasljednici.
Pavline Juraj IV. naziva pochtohwani fratri v Klostrw na pochthenye Blasene
Helene Dewycze i Mwchenycze w Ladanyu i Meyw Meyamy grada nassegha
chakowa twrna. Obvezuje se pored toga da samostanske kmetove nee
primoravati ni na kakav rad ili slubu osim one potrebne za obranu zemlje.
Kmetovi samostanski slobodno se mogu koristiti njegovim umama, tj. voziti
drva za loenje i gradnju kua. Obeao je da e samostanu on i njegovi
nasljednici biti dobri patroni te zatitnici i branitelji u sluaju opasnosti.2
U Nedeliu je Juraj IV. Zrinski osnovao tiskaru. Bila je to jedina
tiskara koja je tada radila u Hrvatskoj. Pouzdano je da je u Nedeliu 1574.
godine tiskan Decretum... Varadinca Ivana Pergoia, inae prijevod
latinski pisanog pravnog spisa Tripartituma... maarskog pravnika Stjepana
Werbczyja. Varadinski biljenik Ivan Pergoi je Tripartitum... Istvana
Werbczyja s maarskog na hrvatski jezik preveo pod naslovom Decretum
koteroga ie Verboczi Istvan diachki popiszal.... To je kodificirana zbirka
1
2

Nataa tefanec: Heretik njegova velianstva, Zagreb 2001., 218-220

Zvonimir Bartoli: Sjevernohrvatske teme I, akovec 1980., str. 19 20

77

Meimurska povijest

maarskog i hrvatskog obiajnog feudalnog prava. Ivan Pergoi svoju

je knjigu posvetio grofu Jurju IV. Zrinskom, protestantu i gospodaru
Meimurja, a posveta je datirana 13. kolovoza 1574. podine. Taj je kodeks
srednjovjekovnog prava bio u Hrvatskoj na snazi sve do 1853. godine kada ga
je zamijenio Opi austrijski zakonik.1 Tiskaru je vodio Rudolf Hoffhalter, a u
Nedelie je doao iz Lendave.
U povijesti hrvatske protestantske knjievnosti jo nisu do kraja
otklonjene dvojbe o vremenu dolaska Hoffhaltera u Nedelie. Pouzdano se
zna da je u Nedeliu boravio do sredine kolovoza 1574. godine, a tada je
zbog potjernice kralja Maksimijana II. otiao u Debrecen. U Debrecenu se
spominje tek 1577. godine, a tu i umire 1586. godine. U Nedelie je doao
sredinom svibnja 1574. godine iz Lendave o emu svjedoi posveta knjizi
Kratka pouka za smrt maarskog autora Kultsr Gyrgya od 12. svibnja
1574. Meutim, posve je nepoznato to je Hoffhalter radio izmeu 1571. i
1573. godine.2
Mogue je da su u nedelianskoj tiskari tiskana protestantska djela
Mihajla Buia, upnika iz Nedelia. Radi se o: Novi zakon, Kerstjanski
nauk, Contra praensentiam corporis et sanguinis Christi in sacramento
Eucharistiae. Djela nisu sauvana. Buia je sinoda Zagrebake biskupije 8.
oujka 1574. godine osudila i izopila iz Rimokatolike crkve jer je tiskanom
knjigom nastojao u Slavoniji i susjednim krajevima rasprostraniti kalvinistiki
nauk. Mogue je da je Juraj IV. Zrinski ili Tomo Erdody ili pak da su graani
Varadina pozvali u Varadin putujueg protestantskog tiskara Ivana Manliusa.
Manlius je bio protjeran iz Ljubljane pa se preselio u Gussing u Gradiu, a
potom u Varadin. U Varadinu je tiskao knjige 1586. i 1587. godine. Poznato
je da su to bile: Vrameva Postila 1586., Pergoieva Praefationes et
epistolae dedicatoriae 1587. i krinjarieva De agno pascali 1587. U
Varadinu i Meimurju tada je oformljen humanistiki krug knjievnih
stvaralaca u kojem su bili: Ferenc rnko, Mihajlo Bui, Andrija ajti,
Ivan Pergoi, Antun Vramec, Bla krinjari i Bla Antilovi. Iz Varadina
Manlius je preselio tiskaru na posjed Jurja IV. Zrinskog u Eberovo (Eberau,
Monoyorokerek) gdje je sredinom 1587.godine tiskao luteranski polemiki
spis Sendbrieff, a zatim u kolovozu iste godsine i Neue Zeitung- prve
novine na tlu Gradia. Novine su pisane u akovcu. Napisao ih je Erhardt
Pckhl, tajnik Jurja IV. Zrinskog. Iz Eberova Manliusova se tiskara 1592.
godine preselila u Livir (Deutsch - Schutzen, Nemet Lovo), takoer posjed
Jurja IV. Zrinskog,, ali neto sjevernije od Eberova. U dvije godine tu je
tiskano 11 naslova. Svoje izdanje evangelikog katekizma Azkeresztemi
tudomannak Grgura Vizaknaija Manlius je posvetio Lucae Ivaniczyju
1

Do danas sauvao se samo jedan primjerak te knjige koju je tiskao Rudolf Hoffhalter. Knjiga se nalazi u Nacionalnoj
i sveuilinoj knjinici u Zagrebu. Njezin reprint tiskan je 2002. godine u akovcu.
2
Dr. Zvonimir Bartoli nudi tezu da je u tom vremenu Hoffhalter bio takoer u Nedeliu i tu tiskao tri knjige
protestantskog autora Mihajla Bui.

Naslov poglavlja

Naslovnica Decretuma tiskanog u Nedeliu 1574. godine

78

79

Meimurska povijest

(Luki Ivaniju), propovjedniku Jurja IV. Zrinskog kojega naziva patronom i

mecenom.
Juraj IV. Zrinski vrlo je cijenjen u tadanjim kulturnim krugovima, kako
katolikim tako i protestantskim. Vie pisaca i njegovih suvremenika posvetilo
mu je svoja djela. Ivan Pergoi posvetio mu je svoj Decretum..., maarski
protestantski pisac uro Kulczar posvetio mu je svoju knjigu Prepiranje
izmeu pokajnika i vraga tiskanu 1578. godine u Donjoj Lendavi, 1581.
godine posveen mu je njemaki prijevod Bonfiniyeve Ungarische Chronica
(Ugarska kronika). Zadranin Brne Krnaruti posvetio mu je svoje djelo
Vazetje Sigeta grada tiskano u Veneciji 1584., a Dominko Zlatari posvetio
mu je svoj prijevod Sofoklove Elektre izdan 1597. godine u Veneciji.
Upravo u to vrijeme zapoeo je rad protestantskih upa u Meimurju.
One su ubrzo bile dobro organizirane i meusobno povezane. Zajedno s
Prekmurjem i jugozapadnom Ugarskom Meimurje je bilo dio prostora u
kojemu su svoje posjede imale magnatske obitelji Zrinski, Nadasdy, Erdody,
Batthyany i druge. Bila je to regija proeta duhovnim, kulturnim i drugim
vezama, osobito branim i porodinim. U tu su se regiju uglavnom doselili
Hrvati koji su tijekom 15. i u 16. stoljea pobjegli pred Osmanlijama.
Poetkom 17. stoljea, tonije 1608. godine, u organizacijskom smislu
Meimurje je pripadalo pod II. seniorat Zaladske upanije te pod IV.
superintendanturu. Taj II. seniorat inile su protestantske upe sa sjeditem
u Legradu, Prelogu, Lopatincu, Maloj Subotici, Svetom Martinu na Muri,
Selnici, Mihovljanu, Murskom Srediu, akovcu, Nedeliu, trigovi,
Svetom Jurju u Trnju i Martijancu kod Ludbrega. Senior je bio Martin
Domjeni, pastor u Martijancu.1
Krajem 16. i poetkom 17. st. u Meimurju su bile djelatne 23
protestantske upe, a postoji podatak da je bilo ak 28 djelatnih protestantskih
upa u Meimurju.2
Knjigu sloge, (Liber concordiae)3 nakon raskola s kalvinistima 1595.
godine, u vremenu od 1596. do 1673. godine potpisali su mnogi ugledni
propovjednici i pastori u zapadnoj Ugarskoj. Meu njima potpisali su je i
propovjednici: Juraj, Gapar i Nikola iz Meimurja, Juraj, Stipan i Vasilije
Kalmantsei te Petar Ivanko iz Legrada, Vasilije iz Podturna, Martin, Matija i
Franjo iz Murskog Sredia, David i Juraj iz Preloga, Matija iz Belice, Losi
iz akovca i Ivan iz Varadina. Knjigu su potpisali i pastori: Matija Forgatz,
pastor u trigovi 1612., Andrija Reojtok, pastor u Murskom Srediu 1596.,
Toma Keysznik, pastor u Prelogu 1612., Ivan Gederoczinus, pastor u trigovi
1

Stanko Jambrek, navedeno djelo, str. 98., Seniorat je manje upravno podruje u Evagelikoj crkvi koje nadgleda
senior. Superintendantura pak je vrhovna zemaljska uprava Evangelike crkve, slina rimokatolikoj biskupiji.
2
Buar, 1913., 83
3
Knjiga sloge tiskana je 1580. godine. U njoj su sadrane osnove luteranske vjeroispovijesti. U knjizi je objavljena
Augsburka vjeroispovijest i Augsburka apologija Philipa Melanchtona, dva katekizma i Schmalkaldski lanci Martina
Luthera te Formula sloge.

Naslov poglavlja

80

1616., Mirko Lenthy, pastor u Kotoribi 1620., Mirko Dubinszki, pastor u

Treninu u Slovakoj i u Nedeliu, Ivan Vinniczay, pastor u Eberovu i
Murskom Srediu te Juraj Sereny, pastor u Legradu.
Juraj IV. Zrinski bio je jedan od rijetkih glava aristokratske obitelji
Zrinski koji nije bio hrvatski ban. Ipak, pouzdano se zna da je bio kandidat
za bana. Ugarsko dravno vijee predloilo je kralju Maksimilijanu 27.
oujka 1574. godine da za drugog hrvatskog bana pored biskupa Jurja
Drakovia imenuje grofa Jurja IV. Zrinskog. Juraj Zrinski odluno je odbio
mogunost da ga se imenuje hrvatskim banom i kapetanom u Kanjii jo u
lipnju 1573. godine. Kralj je 4. prosinca 1573. godine od svojih savjetnika
u Pounu zatraio popis velikaa koji imaju posjede u Hrvatskoj i koji bi
mogli dostojno obnaati bansku ast. Savjetnici su na prvo mjesto stavili
ime grofa Jurja IV. Zrinskog. Drugi je na listi bio Franjo Nadasdy, zatim
Baltazar Batthyan, potom su slijedili Nikola Frankopan Traki te mladii
Mihalj Sekelj, Petar Ratkay i imun Keglevi. Krajem oujka 1574. trebao
se u Pounu sastati Hrvatsko-ugarski sabor. Pored ostalog na dnevnom je
redu bio i izbor hrvatskog bana. Ugarsko dravno vijee ponovo se sastalo
27. oujka i velikom veinom glasova odluilo kralju predloiti za hrvatskog
bana Jurja IV. Zrinskog. Tek su dva glasa bila za kapetana u Kanjii Gapara
Alapia. Meutim, Juraj IV. Zrinski jo je 1570. godine otvoreno priznao da je
preao na protestantsku vjeru, a Hrvatski je sabor donio odluku da protestanti
ne mogu obnaati javne dunosti u Hrvatskoj. Za hrvatskog je bana sredinom
prosinca 1574. godine imenovan Gapar Alapi.1
Dva se puta enio. Prva ena bila mu je kneginja Ana d Arco, a druga
barunica Sofija Stubenberg. Bio je odgojen u protestantskom ozraju, a veinu
svoga ivota bio je vjeran Lutherovu nauku. Tek u posljednjim godinama
svoga ivota priklonio se kalvinima.
Imao je brata Nikolu V. (1559. 1605.) Nikola V. i Juraj IV. su
uvjetno podijelili obiteljska imanja, iako je Juraj IV. bio glava obitelji. Nikola
je uglavnom boravio u Ozlju. ivio je povueno i nije se isticao u javnom
ivotu. Bio je kolovani pravnik. Studirao je u Padovi. U listopadu 1584.
godine upisan je u matinu knjigu studenata prava na sljedei nain: 15/84/
16. 8-bris. Insanui ferians scire cursus secundus dabit. Nicolaus Comes de
Zrinio supr. Dedit coronatus. Nije se enio.2
Posebnom ispravom izdanom 29. svibnja 1579. godine Juraj IV Zrinski
1

Gapar Alapi (Alapy) (1625. - 04. 04. 1584.) vojskovoa i hrvatski ban. Roen je u Vukovini. Otac mu je bio Ivan
Alapi, a majka Magdalena sestra Nikole Zrinskog Sigetskog. Obitelj Alapi podrijetlom je iz Maarske. Gaparov djed
Baltazar bio je 1510. jajaki ban, a 1515. godine imenovan je vicebanom Slavonije. Kraljevskom donacijom doao je
u posjed tvrave Kalnik u Krievakoj upaniji. Umro je 1520. godine. Gapar Alapi je kao jedan od branitelja Sigeta
1566. godine pao u tursko zarobljenitvo, ali ga je otkupio brati Juraj IV. Zrinski. Potom je bio zapovjednik tvrave
u Nagykanizsi te podban u vrijeme bana biskupa Jurja Drakovia. Bio je zapovjednik feudalne vojske koja je uguila
seljaku bunu Matije Gupca 1573. godine. Izmeu 1574. i 1578. godine obnaao je ast hrvatskog bana. Obavljao je
samo vojne poslove i organizirao obranu od Osmanlija. Umro je bez nasljednika.
2
tefanec, 224

81

Meimurska povijest

je utvrdio privilegije stanovnicima podgraa akoveke utvrde, stvorivi tako

osnove za razvoj akovca kao slobodnog trgovita. U originalnoj povelji koja
se uva u Muzeju Meimurja akovec pored ostaloga stoji: Objavljujemo
svima i svakome kome to dolikuje da su nam sudac i graani dostavili
pismo kojim trae slobode za grad akovec. Pismo je bilo sastavljeno po
poglavarstvu, ali su se s njegovim sadrajem suglasili svi graani, kako
oni unutar zidina grada, tako i oni izvan zidina. Izaslanstvo graana trailo
je od nas da mi te slobode pismeno potvrdimo kako se to njima ni sada ni
kasnije ne bi moglo uskratiti niti oduzeti. Stanovnici grada akovca, oni
unutar zidina i oni izvan tih zidina imaju jednaka prava i slobode. Svi graani
grada i podgraa, za sva vremena, osloboeni su tlake i plaanja poreza
i taksi. Ni na kakve posebne radove ti se graani ne smiju tjerati, osim ako
bi grad doao u tekoe zbog napada neprijatelja. Da se mir i red sauva
pojedini mlai graani duni su oruje u ruke uzeti i zapovijedi kapetana
grada sluati i izvravati. Duni su nadalje graani akovca, kad obave berbu
vinograda, predati 25 sudova vina. Ta se obveza narodnim jezikom zove
stotinjak. Nikome drugome vie nisu duni davati vina. elimo da se graani
akovca slobodno kreu, da kue slobodno mogu kupovati i prodavati.
elimo i zapovijedamo da trgovina bude posve slobodna. Duni su spomenuti
graani i stanovnici plaati desetinu od prihoda vina, ita i ostalih plodina i
to preraunato u novcu. Zato svake godine na prvu nedjelju Adventa duni
su graani nama ili naim ljudima poloiti ili isplatiti 127 maarskih forinti.
Poetak te obveze tee od 1580. godine i to prve nedjelje Adventa. Graani
akovca tim iznosom plaaju svoj porez caru i kralju i osim te obveze druga
ne postoji. elimo da ni jedan graanin te obveze ne bude osloboen, da je
plaa i naelnik grada, prisenici i ostali graani podjednako. Sa svoje strane
gornje nae obeanje i obvezu od rijei do rijei, nakon trijeznog promiljanja.
prihvaamo i za vjena vremena osnaujemo. elimo da se graani akovca
osjeaju slobodnima, da razvijaju obrt, trgovinu, poljodjelstvo i sve grane
narodnog gospodarstva. Mi pak emo voditi brigu da se naa volja potuje,
drat emo se naega obeanja i voditi emo brigu da se toga pridravaju
i nai potomci i nasljednici. Za snagu date povelje mi se potpisujemo i
stavljamo na peat. Svim graanima neka se obznani naa volja i rijeenost.
U akovcu dana 29. svibnja 1579. godine.1
U tijeku velike seljake bune Matije Gupca grof Radmmansdorf je
9. veljae 1573. godine pisao Vojnom vijeu u Grazu pismo o stanju meu
meimurskim podlonicima grofa Jurja IV. Zrinskog. U pismu je prvo
predloio blokadu prijelaza preko Mure i Drave. Naime, primjeivala se
uznemirenost seljaka i mogunost irenja bune u Meimurje. Radmmansdorf
trai kontrolu i zatitu rijenih prijelaza i plovila po Muri i Dravi. Tvrdi da
su seljaci grofa Zrinskog neugodni i ako bi se ostvario kontakt s pobunjenim
1

MM, PO, inv. br. 102

Naslov poglavlja

82

Povelja Jurja IV. Zrinskog od 29. svibnja 1579.

seljacima, mogli bi i njih pobuniti. Posebice i zbog toga to je dio seljaka

uzvodno od Varadina sklon pobunjenicima. Rezultati nekih istraivanja
pokazuju da je seljako ustaniko vodstvo doista namjeravalo pobuniti i
meimurske seljake. Seljacima oko Varadina i u Meimurju upuivalo
je pisma koje je pisao seljaki pisar Ladislav Trempi. Nije poznato
to se dogodilo s tim pismima. Oito je da su feudalne vlasti prihvatile
Radmmansdorfov savjet i onemoguile ustaniku agitaciju. Ormoki vlastelin
Luka Sekelj je 14. veljae javio u Graz da su seljaci izmeu Mure i Drave i
oko Varadina mirni, a i tamonji je vojni zapovjednik naredio poduzimanje
strogih mjera...

12. RAT PROTIV OSMANLIJA I SUSTAV OBRANE MEIMURJA

KAPETANIJA I VOJVODATI
U vojnikom, obrambenom smislu, akoveko vlastelinstvo odnosno
Meimurje je u 16. stoljeu pripadalo Ugarskoj krajini od Drave do Balatona.
Od Mure do Kanjie, dananje Nagykanizse, organizirana je kanjika ili
bajavarska (Bajcsavar) granica. Nakon pada Sigeta u osmanlijske ruke
1566. godine to je postao posve nezatieni odsjek granice. Osobito zbog
toga to je nastupilo mini ledeno doba te se Mura smrzavala ve sredinom
studenoga. Preko smrznute Mure bilo je lake ui u Meimurje. Tadanji
feudalni gospodar Meimurja grof Juraj IV. Zrinski, ujedno istaknuti vojni
zapovjednik na granici, ubrzano je 1573. godine zapoeo graditi obrambeni

83

Meimurska povijest

sustav bajavarske granice. Osobito utvrde Legrad i Molnari, te jo 6 kastela.

U isto vrijeme radi posebne zatite svojega Meimurja gradi i 19 ardaka na
desnoj obali rijeke Mure. Padom tvrave Kanjie 1600. godine Meimurje je
postalo najistureniji dio granice prema Osmanlijama.1
Jurju IV. Zrinskom bilo je posve jasno da nastupaju izrazito teka
vremena te da ako eli sauvati Meimurje, svoj najvei i najvrjedniji posjed,
tada mora u Meimurju mnogo toga promijeniti u obrambenom smislu . Uz
izgradnju fortifikacijskog sustava na rijeci Muri te snane renesansne utvrde
akovec bilo je neophodno osigurati i znatno vei broj vojnika. Do 1600.
godine vojnika je sluba bila rezervirana samo za plemie. Sada je postalo
jasno da se samo s njima nee moi organizirati obrana. Zato iz redova
feudalnih podlonika zapoinje proces regrutacije vojnika seljaka koje su
u Meimurju zvali hajducima (Heiducke, Haidones). Ti su vojnici seljaci
uz posebne privilegije osloboeni kmetskih obveza i dobili su zemlju uz
rijeku Muru kao nagradu za svoju slubu. Dakle, postali su slobodni seljaci
s vojnikom slubom. Sluili su kao pjeaci, a oni imuniji i kao konjanici
husari.
Poloaj vojnikaseljaka posljedica je kolektivnog privilegija koji je
postigla jedna grupa feudalnih podlonika sposobnih za ratovanje. Zbog
vojnikih dunosti bila su njihova vlastita ili pak dobivena selita osloboena
feudalnih tereta. Zahvaljujui tome njihov gospodarski poloaj je ojaao i
veinom dostigao razinu bogatih seljaka.2
Upravna organizacija akovekog vlastelinstva u vrijeme gospodstva
grofova Zrinskih (1546.-1691.) ustrojena je prema potrebama obrane od
Osmanlija, ali i prema logici racionalnog gospodarenja ovim ogromnim
posjedom. Upravne jedinice ili seoske opine zvale su se u Meimurju
vojvodati (Voivodatus), judikati (Judicatus) i panati (Spanatus). Vojvodata je
bilo tri, judikata pet, a panata dva. Pored toga, posebne upravne jedinice bile
su trgovita akovec, Prelog, Mursko Sredie, trigova, Nedelie i Legrad,
a jedno vrijeme i Podturen kao i sedam brjenih kotara u gornjem Meimurju.
Sredinja uprava vlastelinstva bila je u akovcu.
U Legradu je bilo sjedite vojnog zapovjednitva - kapetanija. Zrinski
su redom bili i s ponosom nosili nasljednu titulu legradskih kapetana.
Vojvodati su sjedita imali u mjestima uz rijeku Muru, u Kotoribi, Gorianu i
Novakovcu.
Vojvodat Kotoriba inilo je trgovite Kotoriba i sela Donja Dubrava
i Donji Vidovec. U Vojvodatu Gorian bila su sela Gorian, Hodoan i do
1660. godine selo Gyurgyanecz (urdijanec). Vojvodat Novakovec inila
su sela Novakovec, Belica, Dekanovec, Domainec, Gardinovec, Podturen,
Ferketinec, Miklavec i Kriovec. U vojvodatima je bio okupljen i dobar dio
1
2

Nataa tefanec: Heretik njegova velianstva, Zagreb 2001., str. 95

Stephanus Kiss: Momunenta Zrinyiana, Pars oeconomica, Tomus III, Budapest 1991., str. 125

Naslov poglavlja

84

Meimurski vojvodati u 16. i 17. stoljeu

meimurskog sitnog plemstva. Tu vojniku organizaciju odlino potvruje

zemljopisna karta Giovanija Giuseppea Spalle iz 1670. godine na kojoj se u
Meimurju spominju brojni toponimi, a bez sumnje najzanimljiviji je popis
ardaka na Muri. Spalla je na karti ucrtao 30 sela, 4 utvrde Czakathurn
(akovec), Cottoriba (Kotoriba), Legrad i Novi Zrin, 5 trgovita i napokon
ucrtava 19 ardaka. Bili su to ardaci Toruska, Melikutetz, Zemeninzka,
Nouaztrasa, Domasinzka, Kolikovina, Komparija, Letinska, Lescoska, Noui
Chiardak, Gornia, Zschukitz, Pogoriletz, Sapgarska, Zeniarski, Kakugna,
Katanska, Saborgore i Margore.
Sustav
obrane
Meimurja
organizacijom vojvodata uvrstio se tijekom 17. stoljea, a njegov raspad
zapoeo je prestankom osmanlijske opasnosti.
U vrijeme gospodstva Jurja IV. Osmanlije su u dva navrata pustoili
Meimurjem. Bilo je to 30. kolovoza i 7. rujna 1586. godine te u listopadu
1603. godine. Mnogo je sela popaljeno, a oko dvije tisue ljudi je bilo
odvedeno u ropstvo.1
Legrad je ve u 14. stoljeu bio utvreno mjesto, a u ispravi kraljice
Marije iz 1384. godine Legrad se spominje kao mjesto na obali Mure, a
pripada posjedu sa sjeditem u upaniji omo. Uoi ozbiljne osmanlijske
opasnosti krajem 15. stoljea Legrad je 1488. godine dobio jau utvrdu i naziv
trgovite.2
Gradnju utvrde Legrad zavrio je 1567. godine grof Juraj IV. Zrinski. Te
1
2

tefanec , 51
Feletar: Legrad, akovec. 1971., str. 70.

85

Meimurska povijest

Utvrde i ardaci meimurskih vojvodata Novakovec i Gorian na karti G. G. Spalle

1670. godine

je godine kralj Maksimilijan naloio svim Meimurcima neka podiu Legrad,

utvrdu grofa Zrinskog. Godinu dana kasnije pod legradskom tvravom
odigrala se velika bitka u kojoj su vojnici grofa Jurja IV. Zrinskoga do nogu
potukli vojsku poekog Skender-bega. To je mjesto do danas sauvalo naziv
Tursko groblje. U toj je bitci stanovnik Legrada Gapar Svasti ubio Skender bega i kao nagradu dobio plemiku titulu. Legrad je postao zapovjedno mjesto
poznate Legradske krajine, a Zrinski su nosili titulu legradskih kapetana. Kako
je izgledala ta legradska utvrda danas je mogue utvrditi na temelju grafikog
prikaza iz 1572. godine koji se uva u Ratnom arhivu u Beu. Utvrda se nalazi
na povienom terenu uz ue Mure u Dravu i okruena je vodom. etvrtasto
oblikovana utvrda zatvorena je palisadama te na uglovima ima polukrune
bastione. Samo su jedna tvravska vrata, a do njih se s kopna dolazi drvenim
mostom. Naalost, unutar utvrde nisu oznaeni
nikakvi objekti. Poznata pak je injenica da je
upravo te godine Juraj IV. Zrinski u Legradu drao
posadu od 150 konjanika i 50 pjeaka.1
Legrad je 1577. godine pao u turske ruke,
ali su ga dvije godine kasnije postrojbe Jurja
IV. Zrinskog ponovo zauzele. U proljee 1581.
godine velika poplava teko je otetila utvrdu.
Tada je kralj Maksimilijan osigurao dio sredstava
za popravak, a pomogao je u popravku i 1583.
godine. Prije bitke i pada Kanie u listopadu
1600. godine Turci su uspjeli zauzeti i razoriti
Legrad. Vijesti iz 1618. godine pak govore da je
Legrad osloboen od Turaka i da je obnovljen.
Sauvao se grafiki prikaz legradske utvrde iz
1639. godine autora Johanna Ledentua. Cijeli Legrad 1566. godine
je kompleks okruen vodom. Put u utvrdu vodi
1

Ljerka Peri, Neki prikazi tvrave Legrad iz 16. i 17. stoljea, Muzejski vjesnik 9/1986., str. 15

Naslov poglavlja

86

kroz dvostruki red palisada do samih ulaznih vratiju. Nad ulaznim vratima
je natkrivena straarnica. Zidovi utvrde su graeni od kamena s krunitima
i otvorima za vatreno oruje. Na uglovima su poligonalne kule s otvorima za
topove. Kule su natkrivene. U samoj se utvrdi naziru krovovi i kupola nekih
graevina. Oito je stara legradska utvrda bila modernizirana. Nakon to je
prestala osmanlijska opasnost utvrda je naputena, a Josip Bedekovi je 1752.
godine nalazi u ruevinama.1
Juraj IV. Zrinski je bio poznati junak i vrlo hrabar ovjek. Budimski
beglerbeg ga je tuio 21. sijenja 1572. godine caru Maksimilijanu
Habsburgovcu zbog vojnog pohoda na Slavoniju. Svojim pohodom Juraj IV.
Zrinski naruio je krhki mir koji je Maksimilijan uspostavio s Turcima. Pohod
na tursku Slavoniju Juraj je poduzeo iz dva razloga. Htio je osvetiti smrt
svoga prijatelja i zapovjednika tvrave Kanjia (dananja Nagykanisza) Jurja
Turija kojega je sigetski zapovjednik Ali - paa izmamio iz tvrave i zajedno
s pratnjom sve ih potukao. Pored toga nadao se velikom vojnom plijenu. Vrlo
je vjerojatno da ga je na pohod ponukala i velika pobjeda kranske vojske
nad Turcima u bitci kod Lepanta. U pohodu prema Virovitici pridruio mu
se zapovjednik Koprivnice Ivan Kellner. U akciji je sudjelovalo preko 3
tisue konjanika i pjeaka. Vojnici Jurja IV. Zrinskog su prema turskim
optubama spalili i poharali deset sela u Poekom sandaku te sa sobom
poveli cjelokupno stanovnitvo zajedno sa stokom. Zanimljivo je da je o
pohodu Jurja Zrinskog cara Maksimilijana 28. sijenja izvijestio i namjesnik
slavonske vrhovne kapetanije Vid Halek. Halek ga je optuio da je usput
poharao i opljakao etiri sela kod utvrde Brezovice. Car Maksimilijan je 3.
veljae Osmanlijama obeao da e krivce za naruavanje mira otro kazniti.
Vidu Haleku je zapovijedio da poduzme korake kako bi Juraj Zrinski pustio
zarobljenike i vratio stoku. Naredio je i istragu protiv carskih kapetana koji
su sudjelovali u pohodu. Juraj Zrinski pozvan je u Be kako bi se osobno
opravdao pred carem.
Vie je nego oito da teret ratovanja protiv Osmanlija tada u Hrvatskoj
nije bio ravnomjerno rasporeen. Naime, na zasjedanju Hrvatskog sabora
1. srpnja 1585. godine predstavnici grofa Jurja IV. Zrinskog suprotstavili su
se odluci veine zastupnika da se za potrebe banske vojske ubire 2 forinte
po dimnjaku. Protiv te odluke glasali su i predstavnici takoer nenazonog
grofa Gapara Drakovia. Stalei su, drei neasnim ovaj postupak dvojice
hrvatskih aristokrata, donijeli odluku da Zrinski i Drakovi na svojim
imanjima na svakih 5 dimnjaka opreme jednog pukara pjeaka, a na svakih
20 dimova jednog konjanika i da ih prepuste na raspolaganje banu. Stalei
su ujedno pozvali bana da utjera ve mnogo godina neplaenu dimnicu za
imanja grofova Zrinski. Grofovi Zrinski u to vrijeme zbog silnih izdataka za
vlastitu vojsku kojom su branili ne samo svoja imanja nego i Hrvatsku, oito
2

Anela Horvat: Spomenici arhitekture i likovnih umjetnosti u Meimurju

87

Meimurska povijest

nisu mogli sudjelovati i u opremanju banskih postrojbi. To je vidljivo i iz

zapisnika sljedeeg zasjedanja Hrvatskog sabora koje je odrano 20. travnja
1586. godine. Juraj IV. Zrinski kao niti njegov roak Baltazar Batthyan jo
uvijek ne doputaju utjerivanje dimnice na svojim imanjima. ak to vie i
druga feudalna gospoda, vodei se primjerom Zrinskih, odbijaju do sljedeeg
zasjedanja Hrvatsko - ugarskog sabora u Pounu platiti dimnicu. Najvei broj
hrvatskih plemia pa tako i Zrinski ipak su dopustili ubiranje dimnice ve
sljedee 1587. godine. Tada su stalei na zasjedanju Hrvatskog sabora zaduili
bana da po potrebi i silom naplati porez. Zbog turske opasnosti te je godine
proglaena insurekcija ili opa mobilizacija, a svatko tko nije htio podmiriti
svoje obveze mogao je biti kanjen dvostrukom svotom svojih dugovanja.
Zbog toga su svi platili, pa i Zrinski.
U movarama Kaczarlaka nedaleko Nagykanizse kranska vojska pod
zapovjednitvom Jurja IV. Zrinskog, Franje Nadasdyja i Baltazara Batthyanya
22. kolovoza 1587. godine teko je porazila osmanlijsku vojsku kojom je
zapovijedao sigetski paa uvar. Naime, 12. kolovoza Juraj IV. Zrinski napao
je i oplijenio veliki sajam u Kalmai kod Sigeta te odveo u zarobljenitvo
vie bogatih turskih trgovaca. Za odmazdu uvar paa je krenuo s velikom
turskom vojskom na zapad u namjeri da opljaka cijelo podruje do Gornje
Radgone. Zbog toga su mu hrvatski i maarski velikai sa svojom vojskom
krenuli ususret. U strahovitoj bitci poginulo je oko dvije tisue Osmanlija
i mohaki Sinan paa. Oko tisuu Osmanlija je bilo zarobljeno. Meu njima
bilo je mnogo uglednika ije su obitelji kasnije za njihovu slobodu platile
velike svote. Zagrebaki kanonik Andrija Vinkovi u svom spisu Arte et
Marte1 navodi da se samo Juraj IV. Zrinski nakon te bitke domogao plijena
vrijednog vie od 2oo tisua forinti. Kada je sultan saznao za taj poraz i
velike ljudske i materijalne gubitke, pozvao je u Carigrad uvar pau i dao
ga zadaviti.
Osmanlije su 16. travnja 1593. godine napali katel Legrad, ali su ih
postrojbe Jurja IV. Zrinskog uspjele poraziti.2
U neprestanim bitkama s Turcima bilo je tih godina i neobinih
dogaaja. Jedan od takvih je i dvoboj grofa Jurja IV. Zrinskog, velikog upana
upanije Zala s budimskim paom Hasanom Sokoloviem 4. studenoga 1593.
godine. Dvoboj je odran uoi velike bitke na stolnobiogradskom polju. Juraj
IV. Zrinski bio je u dvoboju jai i vjetiji. Maem je posjekao pau i bio bi ga
ubio da ga zajedno s konjem nije sruio jedan Turin. U meteu koji je nastao
Turci su uspjeli izvui teko ranjenog pau, ali se zametnula otvorena bitka.
Kransku vojsku vodili su Nikola Palffy, Franjo Nadasdy i Juraj Zrinski.
Osmanlije su doivjeli jedan od najteih poraza. Od 25 tisua, meu kojima
je bilo i 4 tisue janjiara, poginulo ih je 16 tisua. U bitci su izginuli svi
1
2

Perom i maem
Feletar: Podravina, str. 78.

Naslov poglavlja

88

janjiari. Zarobljeno je 40 topova s kompletnom opremom. Povijesne kronike

govore da je pobjednicima u ruke pao veliki ratni plijen te da su se mnogi
obogatili.
U rujnu i listopadu 1600. godine na dvoru Zrinskih u akovcu bilo je
vrlo ivo. Spremala se odluna bitka za vanu carsku tvravu Kanjiu, sjedite
generalata, dananju Nagykanizsu. U to je vrijeme u akovcu i Meimurju
bilo mnogo vojske pa prema tome i visokih asnika koji su redom bili iz
aristokratskih krugova. Juraj IV. Zrinski htio je biti dobar domain i dostojno
ugostiti sve one koji su se nali na njegovu dvoru u akovcu. Zbog toga
pismom od 27. rujna 1600. godine pisanom u Novakovcu trai od gubernatora
(upravitelja) svojih imanja od Save do Jadranskog mora, Petra Baliardia, da
mu hitno poalje morske ribe i otrige za potrebe dvora u akovcu.
Pod zapovjednitvom velikog vezira Ibrahima turska je vojska 20.
listopada 1600. godine zauzela je tvravu Kanjiu. Kanjiu je branio
nekadanji senjski kapetan Juraj Paradeiser s posadom od oko dvije tisue
vojnika. Iako vana u cijelom sustavu obrane kao sjedite Kanjikog
generalata, tvrava Kanjia nije bila spremna na dugotrajnu opsadu.
Osmanlije su se pod njom pojavili 8. rujna 1600 .godine. Paradeiser je odmah
poslao svog asnika Ivana Kovaia grofu Jurju IV. Zrinskom u akovec s
molbom da mu poalje barut i priskoi s vojskom u pomo. U meuvremenu
se prikupljala i carska vojska u Gyoru pod zapovjednitvom vojvode Filipa
Emanuela Mercoeura. S vojskom od oko 15 tisua vojnika Mercoeur je
6. listopada doao do Mure gdje su mu se pridruile hrvatske, tajerske i
maarske postrojbe koje su vodili ban Ivan Drakovi, general Herberstein i
grofovi Zrinski i Batthyan. Zajedno su krenuli prema Kanjii i utaborili se
tik do turske vojske. U nekoliko manjih sukoba kranska se vojska uspjeno
suprotstavila daleko brojnijoj turskoj vojsci. Meutim, tada su im Osmanlije

Bitka za Kanjiu 1601. godine, suvremeni grafiki prikaz

89

Meimurska povijest

uspjeli presjei dopremu hrane pa je u taboru zavladala glad. Kranska se

vojska 14. listopada povukla prema Muri, a posada u Kanjii uvi za uzmak
klonula je duhom i Paradeiseru postavila zahtjev da tvravu preda Turcima.
Turci su bez borbe, nakon to je posada slobodno izala, zaposjeli tvravu.
Juraj Paradeiser bio je kasnije izveden pred vojni sud te osuen i pogubljen.
Pad tako vane tvrave kakva je bila Kanjia u osmanlijske ruke
zaprepastila je europsku javnost. Tim vie to su Osmanlije odmah Kanjiu
pretvorili u sjedite paaluka s jakom vojnom posadom te iz nje stalno
ugroavali ne samo Meimurje i zapadnu Maarsku ve i nasljedne austrijske
pokrajine. Padom Kanjie je zapravo potpuno poremeen do tada izgraen
sustav obrane. Koliki je strah i ogorenje zavladalo u Europi najbolje govori
injenica da je sam papa Kliment VIII. odluio poslati svoje postrojbe u
vojni pohod kojim bi se Kanjia oslobodila od Turaka. Zapovjednik papinske
vojske bio je Ivan Franjo Aldobrandini. Zapovijedao je vojskom od 10 tisua
talijanskih vojnika. Na prolazu kroz Hrvatsku razbolio se u Lepoglavi 25.
kolovoza i lijeen je u Varadinu. Njegov zamjenik Delfinio Flamini je
ve krajem kolovoza 1601. godine svoje postrojbe doveo u Podturen gdje
se okupljala sva kranska vojska. Vrhovni zapovjednik kranske vojske
koja se tu pripremala za osvajanje Kanjie bio je nadvojvoda Ferdinand. U
Podturnu su se skupile toskanske ete koje je vodio Ivan de Medici, oklopnici
iz Mantove pod zapovjednitvom Karla Rossija, panjolske postrojbe pod
zapovjednitvom Gaudencija Madruzzija te postrojbe nadvojvode Ferdinanda
koje su doveli ban Ivan Drakovi, general Ivan Herberstein i grof Juraj IV.
Zrinski. Ukupno se u Podturnu skupilo 24 tisue vojnika meu kojima se
isticalo 300 kopljanika Jurja IV. Zrinskog. Vojska je Muru prela kod Letenya
i 10. rujna 1601. godine dola pod Kanjiu. Tvravu je vjeto i uspjeno
branio Hasan Terjaki s oko 3 000 Turaka. Glavni je juri kranska vojska,
rastrgana razmiricama i nesposobnou zapovjednika, izvela 28. listopada te
pretrpjela teke gubitke. Tada je kralj Matija kao pomo pri opsadi poslao
svojega vrlo sposobnog zapovjednika grofa Rusworma. Kada je Rusworm
s 8ooo vojnika 14. studenoga doao pod Kanjiu, najenerginije je osudio
dotadanje ratovanje i izjavio da opsadu treba posve reorganizirati. Meutim,
nastupila je zima, vojska je bila nezadovoljna, nestajalo je hrane pa je
nadvojvoda Ferdinand naredio obustavu opsade. Obustava opsade pretvorila
se u sramotni bijeg u kojem su ostavljeni topovi, oprema i ranjenici. Od
brojne papinske vojske u Ptuj je dolo tek tri i pol tisue vojnika. Zapovjednik
papinske vojske Aldobrandini je u meuvremenu umro u Varadinu 17. rujna
1601. godine.
Juraj IV. Zrinski je umro 4. svibnja 1603. godine u svojoj tvravi Vep u
zapadnoj Maarskoj u 54. godini ivota. Pokopan je u obiteljskoj grobnici u
pavlinskom samostanu u dananjem enkovcu.

Naslov poglavlja

90

13. POTANSKA SLUBA, PUTNA MREA, MITNICE

Nadvojvoda Karlo je predloio, a car Maksimilijan Habsburgovac 28.
veljae 1578. godine potvrdio novi pravac vojne potanske veze izmeu
tvrave Kanjie i Graza, odnosno Bea. Novi potanski pravac iao je preko
Meimurja, a potanska je postaja bila u Nedeliu. Nakon pada tvrave
Siget 1566. godine u turske ruke, porasla je strateka vanost tvrave
Kanjia, dananje Nagykanizse. Zbog stalne turske opasnosti koja je prijetila
austrijskim nasljednim zemljama bio je izgraen sustav tvrava s carskim
posadama. Obrambeni sustav je zapoinjao s tvravom Karlovac, a nastavljen
je tvravama Varadin, Kanizsa, Veszprem, Gyr, Komarom . Zavrio je
tvravom Koprona. U taj se sustav uklapala utvrda akovec i obrambeni
sustav s utvrdama koje su izgradili Zrinski na meimurskoj strani rijeke Mure.
U Prelogu je 8. listopada boravio kralj Ferdinand. Zaustavio se tu na
putu prema vojnim postrojbama koje su bile upuene prema Osmanlijama te
stacionirane negdje u donjem Meimurju. Ta se je vojska kasnije prebacila
preko Mure i nastavila kretati prema Kanjii. Prije toga ureena je nova
potanska linija koja je ila pravcem Lana Radgona Prelog. Radilo se
o povezivanju potanskih veza koje su ile od Graza do vojnog tabora grofa
Nadasdyja u dananjoj Nagykanizsi s ogrankom puta prema Varadinu gdje
je bilo sjedite generala Ivana Lenkovia. U Lendavi je tada djelovao potar
tefan Pridojevi koji je organizirao dostavu pote do Preloga. U Prelogu
je potansku slubu za njega obavljao Petar Bambo. On je bio zaduen za
vezu do Varadina i Kanjie. Na teret Dvora postavljen je i potar u Letenyu
kao i pri tridesetnikom uredu u Razkriju. Potar u Razkriju je bio Ivan
Malikovi. Pota je od Preloga do Graza stizala za dva do tri dana. U Prelogu
je tada esto boravio general Ivan Lenkovi. Sauvana je dokumentacija koja
govori da je ta uglavnom vojna potanska sluba radila jo 1558. godine
te da je imala i novu poslovnicu u Ludbregu. tefana Pridojevia zadnji
puta u potanskoj dokumentaciji tajerskog potanskog registra nalazimo
1563. godine. Godinu dana kasnije, 1564.godine na prijestolje je stupio
kralj Maksimilijan, a obranu granice u svoje je ruke preuzeo njegov brat
nadvojvoda Karlo. Dolo je do mnogobrojnih promjena na granici. Jedna
od njih je i pitanje vojne potanske slube. Vezu Be Kanjia morala je
u financijskom smislu preuzeti Donjoaustrijska komora. Ona pak je bila
izuzetno slab platia. Kada nije bilo novaca, veze su se teko odravale, a
esto su bile i prekinute. U svibnju je Beko ratno vijee naredilo ponovnu
stalnu uspostavu vojnopotanskih veza od Bea do Lendave. Privremeno se
pota iz Kanizse slala u Varadin, Radgonu ili Lendavu, ali te su veze bile loe
i trebalo je ak nekoliko tjedana da pisma stignu u Graz ili Be. Zbog toga je
o novom potanskom pravcu odluio Dvor, a neposredna je organizacija posla
povjerena donjoaustrijskom majstoru pota Pavlu Wolzogenu i njegovu sinu
Johannu Kristoforu. Nova potanska veza ila je od Kanizse do dananjeg sela

91

Meimurska povijest

Molnri. Tu je prelazila Muru i preko Kotoribe ila do Nedelia. U Nedeliu

je radio potar Andrija Rosentaller. Od Nedelia veza je ila dalje prema
tajerskoj do Ormoa i Ptuja te potom prema Grazu. Taj je potanski pravac
bio u funkciji do pada Kanizse u turske ruke 1600. godine.
U drugoj polovini kolovoza 1566. godine nadvojvoda Karlo je s
veom vojnom postrojbom uao u Meimurje. Iao je desnom obalom Mure
i zaustavio se na prostoru izmeu Ljutomera i Murskog Sredia u visini
sela Melinci. Ne spominju se nikakvi vojni sukobi s Osmanlijama niti pak
uspostava potanskih postaja. Inae, krajnji cilj pohoda bio je Varadin.
Od poetka sedamdesetih godina 16. stoljea ulogu Lendave preuzela
je potanska postaja u Letenyu. Dobar jaha je za 5 do 6 sati mogao stii
od Radgone do Letenya koje je bilo u neposrednom dodiru s Osmanlijama.
Radgona je postala izuzetno vano mjesto u obavjetajnom smislu. Iz
Meimurja su neprestano stizale uznemirujue vijesti o moguem upadu
Osmanlija. Potar u Nedeliu 1578. godine je bio Andrija Rosentaller.
Potanska je sluba prenosila i potu grofa Jurja IV. Zrinskog te drugih
zapovjednika koji su se oslanjali na tvravu Kaniu.1
Hrvatsko-ugarski sabor vodio je 17. srpnja 1578. godine raspravu o
stanju prometnica u kraljevstvu. Zbog stalnih borbi s Osmanlijama i potrebe
brzog premjetanja vojske, Sabor je donio zakljuak o potrebi redovitog
odravanja cesta, mostova i vodenih prijelaza kao i komunikacija na rijekama.
Plemiki suci svih upanija dobili su zadau da pozovu vlastelu preko ijih
posjeda prolaze komunikacije da pod prijetnjom gubitka prava na mitnice
poprave ceste i mostove. Meimurje je bila vana spona u obrambenom
sustavu izmeu Hrvatske i Maarske. Posebno je bila vana cesta koja je
iz Varadina preko akovca vodila u Lendavu i dalje u zapadne maarske
upanije te ona koja je iz Ptuja i Radgone, odnosno Radkersburga vodila u
akovec. U to je vrijeme bio vrlo iv trgovaki promet na rijekama Muri i
Dravi koji se odvijao prijenosnim laama i ajkama.
Do kraja 16. stoljea je sustav vlastelinstava obitelji Zrinski dobio
svoju konanu formu, a lanac njihovih imanja protezao se od Meimurja do
Jadranskog mora. To je omoguilo sigurnu unutranju i vanjsku komunikaciju
i trgovinu.2

1
Andrej Hozjan, Prvi potarji v Prekmurju in Pomurju, Zbornik sobokega muzeja br. 6., Murska Sobota 2001., str. 49
61
2
Kiss, 12

Naslov poglavlja

92

Meimurje u 16. stoljeu

14. KALVIN NIKOLA VI. ZRINSKI

Naslijedio ga je sin Nikola VI. Zrinski (1570. - 1625.). Rodio se
u braku Jurja IV. Zrinskog s ekom kneginjom Anom de Arco. Velikim
upanom Zaladske upanije imenovan je 1608. godine. Prva ena bila mu je
Ana Nadasdy, a po njezinoj smrti oenio je Elizabetu Sechi. Bio je uvjereni
protestant. Svoja je uvjerenja javno oitovao i u svakoj prilici nastojao zatititi
sljedbenike nove vjere. Za takve njegove istupe ilustrativno je zasjedanje
Hrvatskog sabora od 27. srpnja 1606. godine u Zagrebu. Hrvatski sabor se
sastao kako bi raspravio o tekim prilikama u Hrvatskoj i dao naputak svojim
zastupnicima za posebni dravni zbor u Beu. Nakon due rasprave zastupnici
su dobili naputak da se bore za iste slobode i prava kao i maarski zastupnici,
osim slobode vjeroispovijesti. O slobodi vjeroispovijesti Hrvatski sabor ne
eli ni raspravljati. Meutim, zastupnici grofa Nikole VI. Zrinskog, tadanjeg
gospodara Meimurja i velikog upana upanije Zala i grofa Petra Erddyja
traili su raspravu o slobodi vjeroispovijesti te prosvjedovali protiv zakljuaka
Hrvatskog sabora od 5. srpnja 1604. godine, a u pogledu progona novovjeraca.
Naime, tada je donijet zakljuak o progonu vjernika protestantske vjere i
njihovih propovjednika, a posebno je bio izglasan zakljuak da pripadnici

93

Meimurska povijest

nove vjere ne mogu u Hrvatskoj obnaati javne asti. Zbog pripadnosti

protestantskoj vjeri Juraj IV. Zrinski nije bio hrvatski ban kao njegovi predci i
njegovi nasljednici. Sabor je odbio raspravu o slobodi vjeroispovijesti. ak je
odbio da inicijativa o raspravi ue u zapisnik. Pootrio je zakljuke donijete
prije dvije godine na nain to je u progonu protestanata zagrebakom biskupu
osigurao pomo hrvatskoga bana.
Za razliku od svoga oca Jurja IV. sklonog kalvinistima, Nikola VI. se
priklonio evangelicima (luteranima) meu kojima je uivao visoki ugled. Kada
je na dravnom saboru u Banskoj Bistrici 1620. godine Gabor Bethlen izabran
za maarskog i hrvatskog kralja, potvrena je i vjerska ravnopravnost. Tada
su izabrani i branitelji pojedinih vjeroispovijesti. Za branitelje evangelista u
Zadunavlju, uz Pavla Nadasdyja, izabran je i Nikola VI. Zrinski.
Njegova ljubav prema knjizi pisanoj na hrvatskom jeziku vidljiva je iz
pisma Juliju ikulinu, upravitelju primorskih imanja Zrinskih od 12. rujna
1602. godine. Nikola trai da mu se poalje knjiga kneza Dinka Zlataria,
dubrovakog knjievnika i prevoditelja koji je ivio od 1558. do 1609.
godine. Iz pisma se vidi da su postojale veze izmeu Nikole VI. Zrinskog i
Dinka Zlataria. Nikola trai da mu se alju knjige pisane na hrvatskom
jeziku. On je, kao i njegov otac, novano pomagao te bio lan protestantskog
kulturnog kruga gradianskih Hrvata. Prvi kulturni krug gradianskih
Hrvata inili su uz Jurja IV. Zrinskog Stjepan Konzul Istranin, Antun
Dalmatin, Juraj Frankovi, Gapar Dragonji i dva biskupa Juraj Fistrovi i
Stjepan Klancekovi. Drugi pak krug, uz Nikolu VI. Zrinskog inili su Grgur
Mekini, braa Zvonarii i biskup Musay. Politika osnovica toga pokreta vrlo
je vjerojatno bila irenje protestantizma meu narodima osmanlijskog carstva.
Meutim, na dvoru u akovcu uz knjige bila je vrlo traena i luksuzna
roba. Grofica Anna Nadasdy, prva supruga grofa Nikole VI. Zrinskog, pismom
pisanim u Vulariji 17. kolovoza 1610. godine trai od Julija ikulina da joj
hitno poalje sukno za odjeu posluge. Pored toga trai od njega da joj poalje
ili sam donese sapuna za pranje jer su sve zalihe u Meimurju pri kraju.
Pismo je hrvatskim jezikom pisano u Vulariji gdje su Zrinski tada imali svoj
marof i kuriju. U Hrvatskom dravnom arhivu sauvan je veliki broj pisama
koje su grof Nikola VI. Zrinski i njegova supruga Anna Nadasdy slali Juliju
ikulinu iz Meimurja redovito traei da im poalje luksuznu robu, tkanine
ili morske plodove. Julije ikulin bio je gubernator (upravitelj) vinodolskih
imanja grofova Zrinskih od 1599. do 1612. godine.1
Iako se u povijesnim vrelima Nikola VI. manje spominje kao ratnik, a
vie kao osoba sklona kulturi, ipak je imao nekoliko znaajnih vojnih uspjeha.

Nakon to je bio optuen za zloupotrebu poloaja i udaljen iz slube, doao je iz Rijeke u Zagrebaku upaniju i tu
novcem steenim trgovinom kupio znatne posjede. Plemstvo je dobio od kralja Matije II. 1613., a barunat od kralja
Ferdinada II. 1628. godine. Najpoznatiji lan obitelji bio je pjesnik Ivan Franjo ikulin (1681. - 1747.). Po izumru
obitelji njihov je veliki imetak preko rodbinskih veza pripao obitelji grofova Sermage

Naslov poglavlja

94

Nakon to su Osmanlije 12. listopada 1603. godine provalili u Meimurje

i opljakali ga, a potom se povukli natrag u Slavoniju, grof Nikola VI.
Zrinski odluio je osvetiti im se. Pozvao je cjelokupno hrvatsko plemstvo i
zapovjednika slavonske krajine generala grofa Trautmandorfa te krenuo
ravno prema Tomaevini gdje su Turci za svoju obranu podigli dva katela.
Iznenadili su Turke i u jednom juriu zauzeli oba katela. Kroniar toga
vremena zagrebaki kanonik Andrija Vinkovi u svom djelu istie: svim
Turcima do jednog odsjekoe glave, utvrenja unitie, katele zapalie i tako
se povukoe s velikim dobitkom.1
U bitci kod Krmenda u zapadnoj Maarskoj koju su 28. srpnja 1605.
godine vodile postrojbe kralja Rudolfa protiv maarskih ustanika pod
zapovjednitvom erdeljskog nadvojvode Stjepana Bokaja, istaknuo se grof
Nikola VI. Zrinski. Kraljeve postrojbe vodili su hrvatski ban Ivan Drakovi i
general Trautmansdorf. Povijesna vrela govore da je grof Nikola VI. Zrinski u
pomo kraljevim postrojbama doao sa svojim banderijem kod mjesta akona
u blizini Krmenda. Bokajevom ustanikom vojskom zapovijedao je vojvoda
Grgur Nmeth. On je s ustanikom vojskom krenuo na zapad kako bi osvojio
zapadne ugarske upanije. Uspio je prodrijeti u tajersku i opustoiti krajeve
oko Drave, ak do Ormoa i Ljutomera. U snanom sudaru dviju vojski kod
Krmenda Nmeth je bio poraen i njegova je vojska bila rasprena. U javnom
politikom i vojnikom ivotu Kraljevine Nikolu VI. nalazimo do 1612.
godine, uglavnom kao velikog upana upanije Zala. Tada nestaje s povijesne
scene, a ima indicija da se odao piu. Djece nije imao. Umro je u akovcu 23.
oujka 1625. godine.

15. KATOLIKA OBNOVA

ZRINSKOG

U VRIJEME GOSPODSTVA JURJA V.

Juraj V. Zrinski (1599. - 1626.) brat je Nikole VI. i sin Jurja IV. Rodio
se u akovcu. Majka mu je bila barunica Sofija Stubenberg, druga ena Jurja
IV. U Murskoj Soboti 19. svibnja 1619. godine vjenao se s maarskom
aristokratkinjom Katarinom Schy. Bio je odgojen u protestantskoj vjeri, ali
je ve 1613. godine zaslugom Ivana Bakia, priora pavlinskog samostana u
Svetoj Jeleni, preao u krilo katolike crkve. Katolika vjera je istoga asa
opet postala dominantna. U 22. godini ivota imenovan je hrvatskim banom.
Nosio je titulu vjenog kneza od Zrina, kraljevog savjetnika i komornika,
bana hrvatskog i slavonskog kraljevstva, gospodara akovca i kapetana

Arte et Marte

95

Meimurska povijest

legradske krajine. Do smrti brata Nikole

VI. 1625. godine uglavnom je boravio u
Ozlju. Tada se preselio u akovec. Na
banskoj stolici naslijedio je kneza Nikolu
Frankopana. Bio je vrlo hrabar i cijenjeni
ratnik i vojskovoa. S Osmanlijama je
uspjeno ratovao oko Zrina, dananje
Nagykanizse i Hrvatske Kostajnice.
Kada je u jesen 1622. godine
bio imenovan hrvatskim banom,postalo
je oito da je politike ciljeve stavio
ispred vjerskih. irom je otvorio vrata
protureformaciji,
odnosno
povratku
katolike vjere kao dominantne vjere
u Meimurju. Da je to bio politiki in
vidljivo je iz injenice to su Zrinski
jo dugo vremena titili protestantske
propovjednike u Meimurju. Naime, tek
u vremenu izmeu 1637. i 1661. godine
Juraj V. Zrinski
nestale su protestantske upe u trigovi,
Subotici, Selnici, Murskom Srediu,
Prelogu, Svetom Jurju u Trnju, Podturnu, Mihovljanu, Nedeliu, Svetom
Martinu na Muri, Belici, Svetoj Mariji i Donjem Vidovcu. To naravno ne
znai da je tu posve nestalo protestanata. Jo 1641. godine biskup Vinkovi
je molio grofa Nikolu Zrinskoga da protjera protestantskog propovjednika iz
Podturna. Nema podataka o tome da li je to grof Zrinski uinio. Vjerojatno
nije jer je u velikoj i vanoj tvravi u Podturnu bilo mnogo vojnika, a kako
je grof Nikola Zrinski akoveki gledao na vojnike protestante vidljivo je iz
njegove izjave na saboru u Pounu 1659. godine. Na traenje da iz Legrada
protjera protestante rekao je sljedee: Vi znate da sam ja dobar katolik. No,
kakva bi to bila od mene ludorija, ako bi na primjer svoje legradske vitezove
i vojvode i tamonje luteranske zapovjednike protjerao iz Legrada? Svoje
katolike vojnike ne bi se ufao poslati niti na deset Turaka, a kad sam meu
protestantskim vojnicima, te sluam njihove pobone molitve i psalme, nikad
se ne vraam bez pobjede iz turskih ratova1 Protestantski propovjednik u
akovcu spominje se jo 1677. godine.
Juraj V. Zrinski je s postrojbom od 1200 hrvatskih konjanika sudjelovao
u bitkama Tridesetogodinjeg rata koji se u to vrijeme vodio u ekoj, Saskoj
i na prostoru tadanje sjeverne Ugarske. Naglo je umro 18. prosinca 1626.
godine u vojnom taboru kod dananje Bratislave nakon navodnog sukoba s
glavnim carskim zapovjednikom Albrechtom Wallensteinom. Neka povijesna
1

Buar, 1913, 62

Naslov poglavlja

96

vrela govore da ga je pokosila kuga, dok druga tvrde da ga je, zavidan zbog
njegovih vojnikih podviga, dao otrovati general Wallenstein. Juraj V. Zrinski
je pokopan u obiteljskoj grobnici u kompleksu svetojelenskog pavlinskog
samostana.

16. ZRINSKI SU NAJMONIJA OBITELJ HRVATSKE I UGARSKE

U braku s Katarinom Sechy rodila su mu se dva sina. Nikola VII. je
1620. godine roen u akovcu, a Petar IV. 1621. godine u Vrbovcu. Kako
se mlada udovica Katarina Sechy ubrzo po njegovoj smrti preudala za
baruna Nikolu Malakoczyja Susjedgradskog, prema tadanjim zakonima
kralj Ferdinand je odredio skrbnike malodobnim sinovima Nikoli i Petru. Za
skrbnike kralj je odredio zagrebakog biskupa Petra Domitrovia i protonotara
Hrvatskoga sabora Stjepana Pataia. Po njihovoj skoroj smrti odreeno je
novo skrbniko povjerenstvo, a inili su ga Stjepan Senyej, kraljevski kancelar
i vacki biskup, Sigismund Trautmansdorf, general hrvatske krajine, Toma
Mikuli, podban hrvatski i Franjo Batthyan, vicegeneral kanjike krajine,
inae unuk Nikole Zrinskog Sigetskog i bliski roak Petra i Nikole. On je
imenovan i generalnim gubernatorom (upraviteljem) imanja brae Zrinski.
Ve 1630. godine braa Zrinski odvedeni su na isusovako uilite u Graz, a
1633. godine nalazimo ih na viem isusovakom uilitu u Trnavi nedaleko
Pouna. Zavrivi retoriku i humanistike znanosti u pratnji kanonika Matije
Senkviczija bili su na studijskom putovanju po Italiji. Primio ih je i papa
Urban VII. Po povratku iz Italije obojica su proglaeni punoljetnima i tako
vrlo mladi stupili u javni i politiki ivot Monarhije.
Jo 27. sijenja 1627. godine skrbnici malodobnih grofova Nikole i
Petra zagrebaki biskup Petar Domitrovi i protonotar Hrvatskog sabora
Stjepan Patai darovali su svetojelenskim pavlinima dio gornice i desetine iz
vinograda u dananjem Zasadbregu. Radilo se o koliini od oko 5 tisua litara
vina godinje. Pavlini su to dobili za usluge pri pokopu njihova oca bana Jurja
V. Zrinskog, a mogli su koristiti do punoljetnosti mladih grofova. Pored toga
pavlinskom je samostanu vraen vinograd u Zasadbregu koji im je oporukom
ostavio Krsto Fadan de Thwran 1496. godine, a koji im je oduzeo Juraj IV.
Zrinski. Pavlinima je istom zgodom vraeno i pravo na odravanje poznatih
sajmova koje im je takoer oduzeo Juraj IV. Zrinski. Uglavnom, skrbnici tada
malodobnih grofova Zrinskih pobrinuli su se da svetojelenskom samostanu
budu vraena prava i imanja koja im je oduzeo njihov djed protestant Juraj IV.
Zrinski. Za uzvrat pavlini su se obvezali sluiti svetu misu svaki tjedan te za
godinjicu smrti bana Jurja V. Zrinskoga.1
1

JB: Natale solum BNM 1752,. str.273

97

Meimurska povijest

Nikola Zrinski akoveki (1620.

- 1664.) se rodio se 1. svibnja 1620.
godine u akovcu. Uglavnom je boravio
u akovcu i bio u stalnim vezama s
maarskim plemstvom. ak je postao i
istaknuti maarski pjesnik, iako je bio
svjestan i javno je govorio da je Zrinski,
a ne Zrinyi i da je Hrvat.1
U Varadin su 6. veljae 1644.
godine stigle vijesti o pojavi kuge u
Meimurju. Gradski je magistrat zbog
pojave kuge u Meimurju naredio
uspostavu jakih straa na Dravi koje su
onemoguile svaki dodir sa zaraenim
podrujem. O tome su i slubeno
izvijestili brau Nikolu i Petra Zrinskog
kako bi se izbjegle neugodnosti i
eventualni sukobi. Kuga se je tada irila
iz maarskih prostora.2
U akovcu se 16. rujna 1645.
Nikola Zrinski akoveki
godine vjenao s Euzebijom Drakovi,
kerkom grofa Gapara Drakovia
Trakoanskog. Bili su nakon vjenanja tek kratko vrijeme zajedno. Na
kraljev poziv Nikola se s postrojbom od 300 meimurskih konjanika pridruio
banskoj vojsci u takozvanom Tridesetogodinjem ratu. Tu se istaknuo u
borbi protiv veana te dobio naslov generala svih hrvatskih eta. U braku
s Euzebijom Drakovi Nikola Zrinski nije imao djece. Malo je i povijesnih
podataka o njihovu zajednikom ivotu na dvoru u akovcu. ak su i podaci o

1
Hrvatski ban grof Nikola Zrinski akoveki napisao je 28. lipnja 1659. godine svom prijatelju Ivanu pl. Luiu pismo
na latinskom jeziku u kojem se nalazi i uvena reenica koja u prijevodu glasi: Svjestan sam i neu zanijekati da sam
Hrvat i znam, to vie, da sam Zrinski. Tom je izjavom jasno dao do znanja da je nacionalno svjestan Hrvat iako je
jo 1651. godine objavio na maarskom jeziku svoju knjigu pjesama Adriai tengernek syrenaia. Nikola Zrinski je
zbog stalne osmanlijske opasnosti uglavnom boravio u akovcu i Meimurju. Tu se druio manje ili vie s maarskim
plemstvom. Uostalom, bio je i veliki upan Zaladske upanije. Dugi niz godina maarska historiografija i maarska
povijest knjievnosti drala ga je iskljuivo Maarom. Oito je da takvim problemima treba pristupati s daleko veom
mjerom opreza. Posebice zbog toga to je problematika nacionalne pripadnosti kakvu mi danas poznajemo prisutna
tek od 19. stoljea. Maari pak su grofa Nikolu Zrinskog kao svog nacionalnog junaka i najveeg pjesnika 17. stoljea
poeli osobito slaviti u drugoj polovici 19. stoljea. Vrhunac svojatanja dogodio se uoi proslave tisuite obljetnice
maarskog kraljevstva 1896. godine. Danas je suvremena maarska historiografija uinila znatan pomak priznajui
da je Nikola Zrinski i Hrvat i Maar istovremeno, odnosno da njegovo knjievno, vojno i politiko djelovanje treba
promatrati iskljuivo u vremenu u kojem je ivio. Da je naravno i to upitno govori i injenica o pozadini osnivanja
franjevakog samostana u akovcu 1659. godine. Nikola Zrinski naime trai da u akovec dou franjevci hrvatske
provincije sv. Ladislava, a ne maarske provincije sv. Marije. U isto vrijeme Nikola Zrinski je u zavadi s pavlinima u
Sv. Jeleni meu kojima su tada prevladavali Maari.)
2
Ta opaka zarazna bolest Meimurjem je harala i 1681. godine. Godine 1709. u Hrvatskoj su poduzete opsene
mjere zabrane prelaska ljudi iz Krajine u bansku Hrvatsku zbog irenja kuge iz Turske, odnosno Bosne. Koridor je
uspostavljen na liniji Koprivnica - Krievci, a posebno je zabranjen ulazak Meimuraca na varadinsko podruje.

Naslov poglavlja

98

njezinoj smrti proturjeni. Hrvatska povijesna znanost govori o 1651. godini,

a maarski povjesniari o 1650. godini. Meutim, niti oni se ne slau u
datumu smrti. Jedni navode 24. rujna 1651., a drugi 21. prosinca 1650. godine.
Euzebija Drakovi je pokopana u obiteljskoj grobnici Zrinskih u pavlinskom
samostanu Svete Jelene. Ve 30. travnja 1652. godine grof Nikola Zrinski
oenio se po drugi puta. Naime, preko kanonika Jurja Rattkaya upoznao je
Beanku barunicu Sofiju Lbl. U tom je braku roeno etvoro djece. Marija
Terezija, Marija Katarina, Isak i Adam. Marija Terezija i Isak umrli su kao
djeca, Marija Katarina bila je u samostanu karmelianki. Nikolu je naslijedio
sin Adam roen 1662. godine
Kralj Ferdinand III. imenovao je 20. listopada 1645. godine u Linzu
grofa Nikolu Zrinskoga akovekog velikim upanom Zaladske upanije.
ast velikog upana Zaladske upanije do toga je asa nosio netom preminuli
Stjepan Banfi, gospodar Lendave. Nikola Zrinski je veliki upan zaladski bio
sve do svoje smrti 1664. godine. Do imenovanja ve je osam godina upravljao
polovicom ogromnih obiteljskih imanja, bio je legradski kapetan, kraljevski
glavni konjuar i njegov tajni savjetnik. S pravom glasa sudjelovao je u radu
kraljevskog vijea, a njegovi su prijedlozi najee bili uvaeni. Povijesna
vrela ne govore o veim ambicijama Nikole Zrinskog kao zaladskog upana.
Vie ga je zanimao rat s Osmanlijama, pisanje epa Opsada Sigeta i brak s
groficom Euzebijom Drakovi. Njegovo imenovanje zaladskim velikim
upanom bio je prvenstveni interes Dvora. Dvor je takva mjesta nastojao
popuniti lojalnim lokalnim velikaima. Oni su mogli utjecati na sitno plemstvo
koje je bilo u stalnoj opoziciji Dvoru. Vano je bilo i redovito utjerivanje
kraljevskog poreza, odnosno dike. Tu pak je Nikola Zrinski pokazao veliku
umjenost. Uspio je zadrati dio poreza za izdravanje meimurske vojne
krajine te umanjiti davanja svojih kmetova za odravanje carske vojske.
Hrvatskim banom kralj Ferdinand IV. imenovao je Nikolu Zrinskog
27. prosinca 1647. godine zbog ratnih zasluga u borbama s Osmanlijama i
maarskim ustanikom Franjom Rakoczyjem starijim. U bansku ast sveano
je uveden u Varadinu 14. sijenja 1649. godine. Sama ceremonija instalacije
bana obavljena je u franjevakoj crkvi po starom hrvatskom obiaju. Bansku
zastavu predali su mu kraljevi povjerenici zagrebaki biskup Petar Petreti i
grof Nikola Erddy. Nikola Zrinski uzeo je u desnu ruku bansko ezlo kao
znak sudbene vlasti, a u lijevu ruku zastavu kao znak svoje vojnike vlasti.
Potom je biskup Petreti itao tekst banske prisege koju je Zrinski za njih
izgovarao. Novi ban uzeo je na kraju ceremonije rije te naglasio da se banske
asti vrlo nerado prima u ovo vrijeme kada ne vlada mir, niti bjesni otvoreni
rat, a ipak je sva Europa pod orujem. Uiniti e i rtvovati sve za ljubljenu
domovinu, ali od hrvatskih stalea i redova trai da budu sloni. Za vrijeme
ceremonije na gradskim su bedemima gruvali topovi, a pred crkvom udarali
bubnjevi i trubile trube.
U kuriji marofa u Vulariji napisan je 15. oujka 1649. godine tekst

99

Meimurska povijest

nagodbe o diobi imanja izmeu brae Nikole i Petra Zrinskih. Jo 1638.

godine braa Nikola i Petar proglaeni su punoljetnima i stupili su u javni,
drutveni i politiki ivot Hrvatske. Od svojih skrbnika i gubernatora
Franje Batthyanija preuzeli su obiteljska imanja te poeli njima samostalno
upravljati. Na temelju patronatskog prava braa su i upne crkve tretirali kao
alodijalne posjede. Kao i posjede, meusobno su podijelili i upne crkve. U
Meimurju je svaki dobio est upa zajedno s njihovim filijalnim crkvama.1
Kada im je 1646. godine umrla strina Elizabeta Sechy, udovica Nikole
Zrinskog koja je doivotno uivala posjede Vrbovec, Bojakovinu i Grdun kod
Ozlja, dolo je do spora meu braom. Spomenute posjede preuzeo je Nikola,
a zbog toga se Petar alio kralju. Kralj je odmah presudio u korist Petra te
naredio diobu imanja meu braom. U meuvremenu braa su otila u ratni
pohod na poziv kralja u Njemaku pa je dioba privremeno odgoena. Nakon
povratka braa su sa svojim savjetnicima u kuriji marofa u Vulariji izradili
tekst nagodbe o diobi. Sama dioba provedena je pred Zagrebakim kaptolom
19. srpnja 1649. godine. Nikola je preuzeo Meimurje, najvei, najvaniji i
najbogatiji obiteljski posjed te posjede Vrbovec, Preseku, Rakovec i kuu u
Zagrebu2 i Beu. Petar je dobio Bojakovinu, Ribnik, Ozalj i sva primorska i
vinodolska imanja. Nikola je svoje sjedite imao u akovcu, a Petar u Ozlju.

17. AKOVEKA UTVRDA I PALAA U VRIJEME ZRINSKIH

O izgledu akoveke utvrde u vrijeme kada su je dobili Zrinski bilo
je razliitih miljenja. Najvei broj starijih autora koji su o tome pisali
vjerojatno nastojei uveati vanost Zrinskih, pisali su kako je akoveki
grad bio prilino primitivna utvrda i da su je Zrinski poruili te sagradili novi.
Tek pomnija analiza arhivskog gradiva u novije vrijeme i ozbiljniji analitiki
pristup rezultatima arheolokih i konzervatorskih istraivanja daju drugaiju
sliku akovekog grada u vrijeme dolaska Zrinskih, a time i na ukupan nain
ivota u gradu i Meimurju. akovec je ve u doba gospodstva Ernuta bio
prostran i sjajan vlastelinski grad - castrum. Bio je dobro utvren i nije ga
bilo lako osvojiti ak ni uz upotrebu topnitva. Naime, Nikola Zrinski Sigetski
je morao upotrijebiti svu silu kako bi Petra Keglevia istjerao iz grada, ali
u tome nije uspio. Keglevi je tek nakon predaje pod odreenim uvjetima
napustio akovec. Gradske su obrambene kule i zidine bile vrsto graene i

1
Adamek: AOUH, str. 458., Stjepan Kiss pak navodi da je 1638. godine u Meimurju bilo 11 upa, 3 kapele i 5
filijalnih crkava - Monumenta.. str. 14
2
Zidanu kuu u Zagrebu, koja je bila nasuprot samostanu kapucina, nabavio je od grofa Adama Zrinskog i njegove
majke Sofije Lblove grof Drakovi te jo 1693. godine opatici Petronili Zrinski, kerki Petra i Katarine, morao platiti
2.650 forinti. Novosel Meje, Krapina 1982., str. 133

Naslov poglavlja

100

Meimurje na karti dvorskog inenjera Martina Stiera 1660. godine.

dobro branjene. Prema tome, Zrinski su imali odline temelje da iz jakog

castruma izgrade jo jau renesansnu utvrdu.
akoveka je utvrda za vrijeme gospodarenja Zrinskih doivjela mnoge
graditeljske promjene. Teke povijesne okolnosti neprestane osmanlijske
opasnosti prisiljavale su Nikolu ubia Zrinskog i njegove nasljednike da sve
svoje potencijale usmjere ka izgradnji to sigurnijeg i to udobnijeg novog
sijela obitelji i to uspjenijoj obrambenoj organizaciji novog, najveeg i
najvrjednijeg posjeda.
O graditeljskoj djelatnosti Nikole ubia Zrinskog nema sauvanih
dokumenata, a arhitektonska batina govori u prilog injenici da se vie
mislilo o tome kako e se organizirati obrana od toga kako e se udobno
stanovati. U to vrijeme Ivan Ungnad vodi fortifikacijsku obnovu nedalekog
Varadina. Utvrde se grade na itavom graninom podruju u Hrvatskoj
i Maarskoj pa je Nikola skloniji i vjetiji gradnji utvrda nego stambene
arhitekture. Da je gradnja akoveke utvrde vrlo intenzivna, posredno
govori isprava iz 1559. godine u kojoj Nikola pavlinima daje u posjed sela
enkovec i Makovec, oslobaa ih svih obveza prema vlastelinstvu osim tlake

101

Meimurska povijest

na graenju akoveke utvrde. Preostala graditeljska batina govori da su

Zrinski do kraja 16. stoljea izgradili oko novopodignutog dvora vrsti sustav
obrane. U vanjskom obrambenom sustavu zadrali su dio postojeih zidina
zajedno s polukrunim kulama i sagradili bastione renesansnih karakteristika.
Novi bastioni imaju dvije tipoloke oznake: bademasti i noviji peterougaoni
s produenom bonom stranom koja je odlino titila vatrenom obranom
tvravsku grabu. akoveki je grad postao mjeanac starog Wasserburga
(vodene utvrde) i renesansne tvrave.
Tijekom prve polovice 17. stoljea na sjeverozapadnom potezu bedema
akoveke utvrde uklonjene su polukrune kule i sagraen je poligonalni
bastion. O daljnjim graditeljskim zahvatima vijesti su nejasne, a govore i o
postojanju itavog niza pomonih stambenih i gospodarskih objekata unutar
obrambenog pojasa i uz gradske zidine. U drugoj polovini 17. stoljea
akoveka je utvrda imala odline mogunosti smjetaja veeg broja vojnika
i znatnih koliina ratne opreme i streljiva. U velikom broju dokumenata
koji u to vrijeme opisuju grad nalaze se opisi objekata i inventara. Palaa
je imala prizemlje koje je koriteno za razna spremita, u polukatu su bili
stambeni prostori za slubenike i oruarnica, a na katovima su bili stambeni
i reprezentativni prostori obitelji Zrinski. U tvravskom dijelu, u ulaznom
bastionu, nalazila se oruarnica i spremite ratnog materijala, a u zgradi uz
bedeme, u prizemlju , bila je uljarnica, mesarnica i tamniki prostori. Na katu
su se nalazili stanovi zapovjednika gradske posade, stan katelana i stan i
uredi upravitelja vlastelinstva. Postojala je i posebna zgrada za smjetaj
gostiju.

akovec 1639. godine na prikazu Johanna Ledentua.

Naslov poglavlja

102

Graditeljska djelatnost grofa Nikole Zrinskog akovekog bila je

usmjerena na rekonstrukciju i utvrde i palae u akovcu. Naime, nedovrena
fortifikacijska forma akoveke utvrde nije posve zadovoljavala sigurnosne
standarde koje je nametnula krajika inenjerija gradei varadinsku tvravu.
Slaba toka obrane u akovcu bio je sjeverozapadni potez zidnoga plata
gdje su jo uvijek bile dvije stare polukrune kule. One su tijekom etrdesetih
godina sedamnaestog stoljea zamijenjene izduenim poligonalnim bastionom
koji je u ravnom potezu tvravskog bedema povezan sa sjeverozapadnim,
bademastim bastionom. Na potezu od jugoistonog bademastog bastiona do
novoizgraenog jugozapadnog bastiona sagraen je dvostruki red drvenih
palisada. Zanimljiva je slika i june bastionske fronte. Od jugoistonog
bastiona obrambeni je zid vrsto zidan samo do polovice, a zatim slijedi
polukula i zemljani nasip s visokom i vrstom palisadnom ogradom. Projekt
rekonstrukcije izgradio je talijanski arhitekt Filiberto Lucchese (Tessin
1606. Be 1666.). Time je nastala peterokutna modernizirana utvrda, a
njezin je novi izgled sauvan
na grafikom prikazu iji je
autor Giovani Giuseppe Spalla
s kraja 17. stoljea. (9) U opisu
pojedinih objekata tono su
locirani sadraji vezani za
obranu i opskrbu tvrave. Spalla
nabraja
spremita
streljiva,
gradsku straarnicu, prostorije
za smjetaj veeg broja vojnika,
mlin kojeg pokreu konji te
ucrtava polumjeseasti ravelin
ispred ulaznog bastiona koji
ojaava fortifikacijski sustav.
Paralelno s izgradnjom
fortifikacije, Zrinski su gradili
i raskonu renesansnu palau.
Palaa je dobila oblik zatvorenog
etverokuta
s
prostranim
unutranjim
dvoritem.
Na
sjeverozapadnom i jugoistonom
dvorinom
potezu
proelja
prizemlje su ukraavale arkade.
Tlocrt akovke utvrde 1639. godine.
U arhitektonskom smislu palaa
Na tlocrtu se vidi dvostruki opkop oko utvrde koji
je imala prizemlje, meukat, je i danas uoljiv.
prvi kat i drugi kat.
Tlocrt je izuzetno vaan jer se uz postojeu
O raskoi i sjaju ako- situaciju vidi i plan rekonstrukcije koji je kasnije
vekog dvora Zrinskih s velikim samo djelomino obavljen.

103

Meimurska povijest

je oduevljenjem pisao nizozemski putopisac Jacob Tollius 1661. godine

svom prijatelju Nikoli Vitsenu: Za svog boravka u Grazu mnogo sam sluao
o Nikoli Zrinskom. Njegove este i uspjene navale na Turke u itavom
kranskom svijetu primane su kao vesele vijesti, a kod Turaka je u isto
vrijeme ime Zrinskih izazivalo uas. Poznanstvo tog svjetski poznatog junaka
zahvaljujem grofu Pttingu. On je htio posjetiti svog roaka, pa me ljubazno
pozvao da s njim krenem u akovec. Radosno sam prihvatio ovu povoljnu
priliku i ve za tri dana smo bili na ulazu u akovec, sjedite grofova
Zrinskih.
... Naskoro uosmo u dvorac koji je sjajan i veleban, a izvrsno utvren
protiv turske sile. Dvorac su gotovo sa svake strane okruivale movare koje
su imale zadau sprijeiti prokope (lagume) do dvorca. Samo jedna strana,
ona prema selu (podgrau, dananjem akovcu) opire se o vrsto tlo. Zato je
brani jaki bedem. ovjeka se ugodno doima kada iz okoline pustoi napokon
ugleda krasnu palau, pa u njoj divno pokustvo, veliajni sjaj i istou te
naobraenu i naitanu obitelj. U trijemovima je bilo izvjeeno zaplijenjeno
tursko oruje: lukovi, tobolci, eljezni batovi, titovi i drugo, ali su njihov
sjaj nadmaivale blistave sablje demekije. Drke su im ukraene zlatom i
srebrom, a korice optoene dragim kamenjem. U predvorjima se moglo vidjeti
izvjeene zastave otete Turcima. Tu su i slike koje prikazuju junaka djela
grofa Nikole Zrinskog.
... Treeg ili etvrtog dana odvedoe nas u knjinicu. Zrinski je imao
krasnu knjinicu ispunjenu obiljem svakojakih knjiga. Odavde smo doli u
oruarnicu gdje je Zrinski spremio mjedene zidove, bombarde, koplja, sablje i
drugo oruje. Ovima se krasotama i bogatstvu pridruuje ogromno skladite. U
riznicama vidio sam prekrasnu zbirku starinskih novaca. Bogato su zastupljeni
novci Aleksandra Velikog, Otona i Vitelija. Bilo je takoer slika kraljeva,
knezova i drugih slavnih ljudi. Vidi se da su ih slikali pravi majstori. Meu
ostalima pokazali su mi prekrasne, majstorski izraene slike Martina Lutera i
njegove ene Katarine. Odavde smo se zaputili u grofove vrtove. Njihov sjaj i
krasotu teko je opisati, a mogu se usporediti s Alkinojevim vrtovima.1
Postoji jo jedan opis akovca iz tih vremena. Poetkom 1660.
godine Melek Ahmed, bosanski paa poslao je poznatog turskog putopisca i
pustolova Evliju elebiju s pratnjom od 600 konjanika i 12 srijemskih kola
blaga banu Nikoli Zrinskom u akovec. Imao je zadau otkupiti Mustaj bega
Hasanovia, bihakog kapetana. U Meimurju je proveo tri dana, uspjeno
1

Osim to je spomenuo knjinicu Zrinskih, Jacob Tollius o njoj nije donio nikakve vijesti. Danas je najvei dio
knjinice Zrinskih u Nacionalnoj i sveuilinoj knjinici u Zagrebu. Sauvana knjinica Zrinskih broji ukupno 424
sveska. Od toga 29 svezaka pisanih latinskim, njemakim, talijanskim i francuskim jezikom odnosi se na fortifikacijsku
arhitekturu. Interesantno je kako je knjinica Zrinskih ipak zavrila na pravom mjestu. Udovica Adama Zrinskog,
Nikolina sina, grofica Marija Katarina Lamberg 1693. godine se preudala za grofa Maksa Ernesta Wlaschima,
moravskog vlastelina. Sa sobom je iz Meimurja u grad Bitev, uz mnoge druge dragocjenosti, ponijela i najvei dio
knjinice Zrinskih. Tu je knjinicu kupio kasnije u Bitevu beki antikvar Samuel Kende, a od njega je otkupila 1893.
godine hrvatska vlada, posredstvom vladina tajnika Levina pl. Horvata, za 12 tisua forinti.

Naslov poglavlja

104

je obavio otkup zarobljenog Mustaj bega Hasanovia te bio u posjeti utvrdi

Legrad. elebija je imao manu to je sve to je vidio ili doivio prikazivao
uveano i bombastino. Za akovec je napisao da je to grad peterokutnog
oblika, zidan na nain kako se podzidavaju obale. Ustvrdio je da je akovec
predmet osvajakih tenji svih vladara. U unutranjosti grada ima 10 tisua
lijepih kua, graenih od tvrdog materijala i pokritih crijepom. Osobito vrijedi
vidjeti, tvrdi elebija, grofovu palau i palae sedmorice kapetana. Sve ulice
su iroke i poploene kao ahovska ploa. Grad je imao 2 tisue duana i 40
samostana!1

18. OSTALE UTVRDE I VOJNIKI OBJEKTI U MEIMURJU

Po naredbi Dvorskog ratnog vijea prvi carski vojni graditelj Martin
Stier (1630. - 1669.) obiao je i pregledao sva granina mjesta tajerske,
Slavonije, banske Hrvatske, dijelove primorskih granica koje stoje nasuprot
Osmanlijama te gradove koji spadaju pod upravu u Grazu. Za sve njih
napravio je tlorise i odgovarajue prikaze te izvijestio o stanju i potrebnim
graditeljskim zahvatima. Pored ostaloga, Stier je bio i u Meimurju te ostavio
dragocjene prikaze i podatke o utvrdi akovec. Svoje je opseno izvjee
predao caru Leopoldu i Dvorskom ratnom vijeu 1660. godine. Snanu
akoveku utvrdu prikazao je u tlorisu i sa sjeverne strane. Na njegovoj vrlo
preglednoj karti Hrvatske naznaena su meimurska utvrenja na rijeci Muri.
Bila su to: Raskrije, Nova Kurija, Podturen, Novakovec, Gorian, Kotoriba
i Legrad. Pored toga na karti su oznaeni akovec, Nedelie, Sveta Jelena
i Legrad. Zanimljivo je da na karti nema niti Preloga niti trigove. Ta stara
meimurska trgovita oito nisu bila zanimljiva u vojnikom smislu.
Kotoriba:
Prve vijesti o Kotoribi potjeu iz 1567. godine kada je Meimurjem
gospodario Juraj IV. Zrinski. On je, zbog neposredne turske opasnosti,
nastavio gradnju obrambenog sustava na rijeci Muri. Sustav s nizom utvrda
zapoeo je graditi njegov otac Nikola Zrinski Sigetski. U tom se kontekstu
spominje utvrda Kotoriba koja nije imala civilno stanovnitvo nego iskljuivo
vojnu posadu. Kada je 1600. godine u turske ruke pala velika tvrava Kanjia,
dananja Nagykanizsa, Turci su zauzeli podruje do Mure. Tada je dio
stanovnika Muraszerdehelya bjeei pred turskim zulumom pobjegao i sklonio
se u Kotoribi.
U Kotoribi je 4. svibnja 1688. godine boravio zagrebaki kanonik
1

Drago Feletar: Iz povijesti Meimurja, akovec 1968., str. 55

105

Meimurska povijest

Tvrava Kotoriba sredinom 17. stoljea. Autor je Giovani Giusepe Spalla.

Ivan Zubi i ostavio opis kotoripske utvrde. Sredinji dio kotoripske utvrde
bio je etvrtastog oblika s malim polukrunim bastionima na uglovima.
Kao obrambeni zidovi sluile su palisade, dakle u zemljani nasip okomito
pobodeni balvani. Sve je to uokvireno uskim pojasom vode. Oko utvrde
bio je nepravilni etvrtasti zemljani nasip s ukoenom palisadom. Unutar
utvrde bile su drvene zgrade u kojima je stanovala stalna posada od oko
sto vojnika. Utvrda se nalazila na najvioj topografskoj toki Kotoribe, kod
zgrade dananje Osnovne kole. Na tlocrtu kotoripske utvrde s kraja 17.
stoljea koji je izradio Talijan Giovani Giusepe Spalla, a uva se u Vojno povijesnom arhivu u Beu, vidi se da je to tipina fortifikacija iz vremena
borbi s Osmanlijama. Ona nije imala vodene opkope, ali ju je branio movarni
teren. Iz utvrde je uz rijeku Muru vodila cesta za utvrdu Legrad. Na Muri su
bila tri mlina. Uz sjeverni vanjski zemljani bastion Spalla je ucrtao kapelu.
Legrad:
Legrad je ve u 14. stoljeu bio utvreno mjesto. Vijest da je Ivan
Hunyad 1446. godine u ratu s grofovima Celjski pored podravskih utvrda
urevca i Koprivnice zauzeo i utvrdu Legrad u Meimurju znak je da je ve
tada zamijeena strateka vanost toga mjesta i da su izgraeni fortifikacijski

Naslov poglavlja

106

Legrad 1639. godine. Zidana utvrda na samom uu Mure u Dravu imala je i dvostruki
red palisada.

objekti. Godine 1488. Legrad se spominje kao jaka utvrda i vano trgovite
smjeteno u hidrografskom voritu Mure i Drave.1 Somalijske pljakake
postrojbe ve su 1526. godine opljakale Legrad. Juraj IV. Zrinski je 1567.
godine dao izvesti opsene radove na utvrdi Legrad. Kralj Maksimilijan je
ak posebno naredio Meimurcima da grade Legrad, utvrdu grofa Zrinskog.
U jednoj od brojnih bitaka Osmanlije su 1577.godine zauzeli utvrdu Legrad i
drali je dvije godine. Tada ju je Juraj IV. Zrinski ponovo osvojio. U estokim
bitkama koje su prethodile osmanlijskom osvajanju generalske tvrave
Kanjie 1600. godine te u bitkama koje su se niz godina kasnije vodile oko
njezina ponovnog osvajanja, utvrda Legrad je trpjela velika oteenja.
Meutim, Osmanlije je nikada vie nisu zauzeli, ali su grofovi Zrinski morali
esto ulagati sredstva za njezinu rekonstrukciju.
Utvrda Podturen:
Tijekom 15. stoljea Podturen se spominje kao kastrum Turnie, zatim
oppidum ili trgovite te castelum ili utvrda Turnie. U i oko utvrde Turnie
u rujnu 1601. godine okupilo se 24 tisua kranskih vojnika sa zadaom
da opet osvoje tvravu Kaniu koja je pala Turcima u ruke godinu dana
ranije. Godine 1644. grof Petar Zrinski otkupio je tvravu i selo Podturen
od dotadanjeg zakupnika grofa Adama Bathyanyja. Utvrdu Podturen
1660. godine na svoju je kartu upisao i glavni carski vojni inenjer Martin
Stier. Godine 1708. razorile su je Rakocijeve ete koje su tada opustoile
Meimurje. Kao trgovite koje se razvilo uz utvrdu ,Podturen se spominje i
1693. godine.1
1

Feletar: Legrad, str. 70

Dragutin Seljan u svom djelu Zemljopis pokrajinah Ilirskih, Zagreb 1843. za Podturen pie sljedee: Podturen, nekad
Turnie, trgovite je smeteno usred Meimurja s drvenim mostom preko Mure. Ovdje je nekada bila glasovita tvrava
unitena u vrijeme Rakocijeva ustanka (poetak 18. st.). Godine 1860. sagraena je u Podturnu jednokatna kolska
zgrada. Zanimljivo je da je kolska zgrada graena na mjestu nekadanje velike tvrave.
2

107

Meimurska povijest

Suvremeni grafiki prikaz Novog Zrina. Prikaz je netoan i nepouzdan i u stvari je

kompilacija akoveke utvrde i utvrde Novi Zrin.

Utvrda Novi Zrin:

Utvrdu Novi Zrin zapoeo je na uu Mure u Dravu graditi ban Nikola
Zrinski 14. lipnja 1661. godine. Kako se radilo o gradnji velike tvrave vane
za ukupnu obranu od Osmanlija, u pomo je priskoio i Hrvatski sabor te
27. veljae 1662. na svom zasjedanju u Zagrebu donio odluku o pomoi pri
gradnji tvrave Novi Zrin. Podlonike Varadinske i Krievake upanije
zaduio je obvezom da po zapovijedi bana daju od svake kue (dima) dva
teaka opremljena sjekirama i drugim alatom za gradnju tvrave. Radilo se
uurbano. Dnevno je na radu bilo izmeu 500 i 1.000 ljudi. Da bi obodrio
kmetove na rad, esto je radio i ban Nikola Zrinski. Poetkom ljeta 1662.
godine prva faza tvrave Novi Zrin bila je zavrena. Kako je tvrava tada
doista izgledala, danas je teko sa sigurnou tvrditi. Suvremeni grafiki
prikazi te utvrde nisu vjerodostojni. Pouzdano se zna samo o dijelu tvrave
koji se danas nalazi na maarskoj obali Mure kod sela Beleza i koji je sauvan
u temeljima. itavo je zdanje, zbog movarnog tla, podignuto na drvenim
pilotima. Oko tvrave bio je opkop napunjen vodom iz Mure. U hrvatskoj
je romantiarskoj povijesnoj znanosti oko tvrave stvoren mit o njezinoj
neosvojivosti. Mora se priznati da najznaajniji carski vojskovoe nisu mnogo
drali do njezine strateke vrijednosti, a i sam ban Nikola Zrinski u svojoj je
oporuci izrijekom napomenuo da je potrebno dovriti njezinu izgradnju.1

U travnju 1662.

Naslov poglavlja

108

Utvrda Novi Zrin je trebala biti vano mjesto u borbi protiv Osmanlija.
Mjesto njezine gradnje na lijevoj obali Mure govori o ofenzivnim namjerama
bana Nikole Zrinskog akovekog. On je oito doao do zakljuka da mora
preuzeti vojnu inicijativu i stvoriti bazu za ofenzivne akcije. Jer utvrda
Novi Zrin je graena upravo kao baza za ofenzivne akcije prvo u Kanjikom
paaluku, a potom i u cijeloj junoj Ugarskoj. Gradnja takvog tipa utvrenja
mnogo je tea nego gradnja obine utvrde kakva je bila recimo Kotoriba. Ban
Nikola Zrinski nije bio zadovoljan njezinim izgledom, opremom i ukupnim
funkcioniranjem i jasno je naveo da je treba dovriti, odnosno usavriti.
Zbog te injenice to nije bila dovrena njezina gradnja, a vjerojatno i
zbog drugaije politike Dvora, utvrda Novi Zrin je dobila vrlo loe ocjene.
Inspekciju Novog Zrina obavio je 1662. godine za potrebe Dvorskog ratnog
savjeta inenjer Holst te ju je ocijenio nepovoljno. Na crteu koji je izradio
general Montecuccoli utvrda Novi Zrin bila je smjetena na lijevoj obali
Mure, na povienom poloaju. Prikazana je kao jednostavna utvrda slina
rogu, otvorena prema Muri. U svojim komentarima Montecuccoli ju oznaava
neobino slabom i loe projektiranom te je ne treba drati utvrdom nego
mostobranom. Prema tome, Novi Zrin je leao u dananjoj Maarskoj, a
u Meimurju nije bilo utvrde. Na crteu je na desnoj obali Mure oznaena
tlocrtno manja kvadratna graevina nedaleko mosta, a nasuprot bastionskoj
utvrdi. Da je postojala utvrda na desnoj obali, Montecuccoli bi je zabiljeio.
Lapina utvrda
Utvrdu Lapinu na rijeci Muri
sagradio je Nikola Mlakovaki
(1547. 1603), poznati junak
i esti pobjednik na vitekim
turnirima.
Zapovijedao
je
vojnikim posadama u tvravama
Baja (juna Maarska) i akovec.
Odlikovao se izuzetnom snagom
i neustraivou. Bio je gorljiv
pristaa protestantizma i veliki
prijatelj
te
osobni
savjetnik
grofa Jurja IV. Zrinskog. Godine
1670. Lapinu je drao barun Lapina, prikaz iz 18. stoljea
Lokatelly, a 1718. Baltazar Patai.
Naime,1708.godine opustoile su je Rakoczijeve ete. Obnavlja se u vrijeme
grofova gospodstva Althan. Dvor Lapinu 1768.godine indirektno spominje
kanonska vizitacija. Fotografija dvora Lapine objavljena je 1895. u knjizi
Gnczija Ferencza Murakz es nepe. Graevni materijal je raznesen 1932.
godine.
Tijekom 16. i 17. stoljea Vularija je imala prvorazredan gospodarski

109

Meimurska povijest

Panorama trigove iz sredine 18. stoljea. Na brijegu trigovaku iznad crkve sv.
Jeronima vidi se utvrda. Posljednji se put u funkciji spominje 1749. godine. Na tom
mjestu naeni su tragovi rimskog utvrenja. Spominje se 1350. godine u darovnici
kojom je Stjepan Lackovi dobio Meimurje.

znaaj u Meimurju. U njoj je bio smjeten marof (majur) i kurija obitelji

Zrinski. Sauvano je pismo datirano u Vulariji (WLARIAE) 17. kolovoza
1610. godine koje je pisala grofica Ana Nadasdy, prva supruga Nikole
Zrinskog, strica brae Nikole i Petra. U pismu trai od Julija ikulina,
upravitelja primorskih imanja grofova Zrinskih da joj poalje sukno za odore
slugu te sapun kojeg posve nestaje na dvoru u akovcu.
U vrijeme gospodstva obitelji Zrinski u 16. i 17. stoljeu u Gorianu
je bio njihov marof. Kako je to vrijeme neposredne turske opasnosti, Zrinski
su oformili osobiti upravni sustav u Meimurju kao svojemu najvanijem
posjedu. Taj se upravni sustav zadrao i u vrijeme komorske uprave nakon
sloma
Zrinsko-frankopanskog
ustanka. Gorian je tada bio
sjedite vojvodata, osobite vojniki
organizirane upravne jedinice. U
vojvodat Gorian potpadalo je selo
Hodoan i naputeno selo urijanec.
Do 1691. godine Gorian je bio u
posjedu grofa Adama Zrinskog, a
tada je i taj dio Meimurja doao pod
upravu kraljevske komore.
U Pribislavcu je bio zidani
dvorac (castellum) koji je imao
Dvorac Banfi, snimak iz 1955. godine. veliki svoeni podrum koji ima
Utvrdu je na tom mjestu 1347. godine
teak pristup (introitu dirutum). U
podigao grof Banffy, gospodar Lendave.
prvom i na drugom katu (prizemlje

Naslov poglavlja

110

i kat) dvorac je ukupno imao 11

prostorija zajedno sa svetitem u
zaputenoj kapeli, te dvije etvrtaste
natkrite izbe kod kuhinje. (Podaci
iz 1718. godine) Dvorite dvorca je
bilo prostrano i prilino zatieno.
Dvorite je opasao djelomino
razrueni zid od opeke. Neto
podalje bile su podignute dvije
zgrade sline utvrdi koje su nekada
upotrebljavane za uvanje oruja.
Dvorac ima zaputeno pristanite Dvorac u Pribislavcu oko 1900. godine.
sakriveno u vrtu istono od dvorca.
Tu je i mala, tijesna, drvena,
slamom pokrivena itnica, odnosno spremite. Unutranjost dvorca otkriva se
kao prilino zgodna i sjajna. Krov je djelomice pokriven indrom, a djelomice
daskama. Podovi su stari, drveni i daani. Ranija kuhinja i podrum nisu bili
svoeni.

19. SUKOB S DVORSKOM POLITIKOM, ZRINSKO-FRANKOPANSKI

USTANAK I NJEGOV SLOM
Krajem lipnja 1660. godine grom je udario u tursku barutanu u Kanjii
te je strana eksplozija raznijela dio gradskih zidina. Ban grof Nikola Zrinski
akoveki elei iskoristiti priliku, skupio je vojsku i krenuo u opsadu
Kanjie. Meutim, ne elei da se time ugrozi mir s Turskom, grof Portia,
prvi ministar Dvora, strogo je naredio banu da odmah napusti opsadu. Nikola
Zrinski je morao, iako teko razoaran i vrlo ljutit ,napustiti opsadu i vratiti
se u akovec. Ova naredba grofa Portija bila je jasan odraz dvorske politike
prema vitalnim interesima Hrvatsko Ugarske Kraljevine. Dvoru nije interes
osloboenje Hrvatske i Ugarske od Osmanlija jer niti jedni niti drugi ne
pristaju da im zemlje postanu nasljednim habsburkim pokrajinama. Austrijske
su nasljedne zemlje zatiene pojasom ostataka Hrvatskog i Ugarskog
Kraljevstva, gdje stvarnog mira naravno nikada nije bilo. Pored toga Dvor
je kontrolirao dobar bio Hrvatske preko institucije Vojne krajine. Uostalom,
Osmanlije su u nekoliko navrata jasno dali do znanja da su oni mir na uu
itve kod Komaroma 1606. godine potpisali s Nijemcima, a ne s Hrvatima i
Maarima. Mir je obnavljan i produavan 1615., 1625., 1642. i 1645. godine.
Za to vrijeme Hrvati i Maari su bili izloeni trajnim osmanlijskim napadima i
doslovno se borili na ivot i smrt s Turcima. Prilike se nisu bitnije promijenile

111

Meimurska povijest

niti 1663. godine kada je zbog sukoba oko Erdelja planuo veliki turski rat.
Vodio se na prostoru Hrvatske i Maarske, a vrhovni zapovjednik carske
vojske bio je general Raymund Montecuccoli. On je provodei utvrenu
dvorsku politiku izgubio nekoliko vanih tvrava.1
Drei da je dolo vrijeme ofenzivnih akcija na Turke te da se zbog
trajnog slabljenja osmanlijske vlasti otvaraju mogunosti osloboenja zemlje,
Nikola Zrinski akoveki odluio je izgraditi tvravu Novi Zrin. Hrvatski
sabor je na svom zasjedanju u Zagrebu donio 27. veljae 1662. godine odluku
o pomoi pri gradnji tvrave Novi Zrin. Novi Zrin zapoeo je na uu Mure
u Dravu graditi ban Nikola Zrinski 14. lipnja 1661. godine. Kako se radilo
o planu gradnje ogromne tvrave, a po miljenju hrvatskog plemstva vane
za ukupnu obranu srednje Europe od Turaka, u pomo je priskoio i Hrvatski
sabor. Podlonike Varadinske i Krievake upanije zaduio je obvezom
da po zapovijedi bana daju od svake kue (dima) dva teaka opremljena
sjekirama i drugim alatom za gradnju tvrave. Radilo se uurbano. Dnevno je
na radu bilo izmeu 500 i 1.000 ljudi. Da bi obodrio kmetove, esto je radio
i ban Nikola Zrinski. Poetkom ljeta 1662. godine tvrava Novi Zrin bila je
zavrena. Kako je kompletna tvrava tono izgledala, danas je nemogue
utvrditi. Postoji veliki broj grafikih prikaza Novog Zrina, ali je pitanje da
li oni doista predstavljaju Novi Zrin. Ipak, ini se da tvrava Novi Zrin nije
bila onakva kakvu je osobito ban Nikola Zrinski nastojao prikazati. Naime,
bilo bi vrlo udno da Nikola Zrinski uz snanu tvravu na udaljenosti od 20
kilometara od akovca gradi tako raskoan dvor. ini se da je gradnjom
Novoga Zrina ban Nikola Zrinski nastojao isprovocirati ratni sukob s
Osmanlijama koji bi onda natjerao Dvor na konani veliki rat za osloboenje.
Naime, Montecuccolijev prikaz borbi za Novi Zrin jasno pokazuje da su
tvravski sadraji sagraeni samo na lijevoj obali Mure, dakle na tada turskoj
strani. Na meimurskoj strani bilo je samo neznatno zdanje koje je vjerojatno
brzo nestalo u poplavama Mure. S Montecuccolijem treba biti vrlo oprezan,
jer je on pouzdano nastojao umanjiti tetu nastalu padom Novog Zrina, ali je
oito netko kasnije pretjerao prikazujui akoveku tvravu kao tvravu Novi
Zrin.2
U poznatom prikazu Meimurja iz 1670. godine kartograf Giovanni
Giuseppe Spalla ucrtao je tvravu Novi Zrin. Varadinski isusovac Stjepan
Glava, autor zemljovida Hrvatske iz 1673. godine, nije na svojoj karti ucrtao
Novi Zrin, a Giovanni Cantelli de Vignola na svom zemljovidu Hrvatske
izdanom u Rimu 1690. godine ima ucrtanu tvravu Novi Zrin. Godine 1714.
na karti tajerske autora Johanna Batiste Homanna Novi Zrin (Neue Zerin) je
prikazan na maarskoj strani kod utoka Mure u Dravu.

1
2

Posljednji Zrinski i Frankopani, Zagreb, 1907., str. 23

Andrej mega: Novi pogled na Novi Zrin, KAJ br. 2, Zagreb 1998., str. 57 - 62.

Naslov poglavlja

112

Meimurje na Stierovoj karti Hrvatske

Nikola Zrinski akoveki potukao je 17. studenoga 1663. godine 2.000

tatarskih konjanika koji su provalili u Meimurje. Naime, Nikola Zrinski je
u bitci kod Ostrogona 31. kolovoza 1663. godine napao i zarobio, odnosno
Osmanlijama preoteo veliki plijen koji su zadobili u vojnim akcijama u
zapadnoj Maarskoj i Moravskoj. Konvoj s plijenom i zarobljenim kranima
pratili su janjiari prema Ostrogonu . U otrom sukobu janjiari su uspjeli
nanijeti hrvatskom konjanitvu velike gubitke te je ban Nikola Zrinski naredio
svojim vojnicima da siu s konja i s janjiarima se ogledaju kao pjeaci. U
krvavoj bitci janjiari su bili poraeni te su pobjegli s bojnoj polja. Zbog
toga je turski veliki vezir odluio za odmazdu razoriti Novi Zrin i opustoiti
Meimurje. U akciju je poslao tursku posadu iz Kanjie i pridodao joj 2.000
Tatara. Znajui za turske namjere, Nikola je du Mure pojaao strae, a sam
je s 300 konjanika vodio ophodnju. Tatari su u pohod krenuli s pripremljenim

113

Meimurska povijest

amcima za gradnju pontonskog mosta, a na prijelaz Mure krenuli su kod

Novog Zrina. Na konjima su preplivali Muru i uspjeli u Meimurju stvoriti
mostobran te zapoeli postavljanje pontonskog mosta. Nikola Zrinski je, ne
ekajui pomo, sa svojom postrojbom estoko napao Tatare znajui da ako ih
ne izbaci, oni e uvrstiti mostobran i omoguiti prijelaz cijele turske vojske u
Meimurje. U tom bi sluaju vjerojatno Meimurje bilo izgubljeno. Ogorene
borbe vodile su se itav dan, a u meuvremenu je Nikoli Zrinskom pristigla
pomo u pjeatvu i topnitvu. Veliki je broj Tatara poginuo. Imali su i 800
ranjenih. Vojnici Nikole Zrinskog uhvatili su 1000 tatarskih konja. Osmanlije
su doivjeli teak poraz i odustali od svojih nakana. Meutim, sada je banu
Nikoli Zrinskom bilo posve jasno da ga nee pustiti na miru. Zbog toga je
ve u sijenju idue 1664. godine poduzeo poznatu zimsku vojnu u junoj
Maarskoj u kojoj je unitio nekoliko vanih turskih utvrda i zapalio most
preko Drave kod Osijeka.
Hrvatski sabor na svom zasjedanju u Varadinu 12. prosinca 1663.
godine donio je odluku o opoj insurekciji (mobilizaciji) - ima se dii sve
to moe nositi oruje - kao pomo u realizaciji takozvane zimske vojne
bana Nikole Zrinskog. S vojskom od gotovo 25 tisua vojnika, s pridodanim
carskim i maarskim postrojbama,krenuo je Nikola Zrinski na Turke u junoj
Maarskoj. Redom je osvojio utvrde Berzencze, Babocsa i Barcs, a potom je
29. sijenja nakon dvodnevne topnike pripreme osvojio podgrae tvrave
Pecs. Odavde je s konjicom krenuo prema Dravi, odnosno Osijeku s namjerom
da zauzme i spali uveni turski most koji je bio glavni prijelaz preko Drave u
Podunavlje. Osmanlije su ga na pontonima podigli jo 1529. godine u vrijeme
sultana Sulejmana. Most je bio sagraen ne samo preko Drave nego i preko
velikih movara te je dopirao do Darde. Bio je dugaak 2 tisue koraka, a
irok 30 koraka. Bitka za most trajala je od 1. do 3. veljae 1664. godine.
Povijesna vrela govore da je uniteno tj. spaljeno vie od polovice mosta. Od
14 tisua Turaka koji su ga branili poginulo je njih 3 do 4 tisue . U bitci
je poginulo i 400 Hrvata i Nijemaca. Turci su uz velike napore uspjeli most
ponovno osposobiti za promet do poetka ljeta 1664. godine.

Poznati turski most kod Osijeka kojega je unitio Nikola Zrinski akoveki

Naslov poglavlja

114

Posebnom ispravom izdanom u Madridu panjolski kralj Filip IV.

odlikovao je Ordenom zlatnog runa 20. travnja 1664. godine grofa Nikolu
Zrinskog akovekog za izvanredne zasluge u borbama protiv Turaka. Ban
Nikola Zrinski akoveki Orden zlatnoga runa dobio je za zimski pohod u
sijenju i veljai 1664. godine.1
Hrvatski ban Nikola Zrinski sazvao je 16. travnja 1664. godine
zasjedanje Hrvatskog sabora u Varadinu. Nakon velikog uspjeha zimske
vojne odluio je zauzeti tursko najjae uporite tvravu Kanjiu, dananju
Nagykanizsu. Tvrava Kanjia bila je sjedite istoimenog turskog paaluka.
Hrvatski sabor je donio odluku da se za napad na Kanjiu digne posebna
hrvatska vojska. Svake tri kmetske kue morale su dati jednog dobro
naoruanog pjeaka, u rat mora poi jedna treina seoskih plemia (onih iz
plemikih zadruga) i polovica armalista (plemia s grbom). Slobodni pak
kraljevski gradovi Zagreb, Varadin, Koprivnica i Krievci imali su podii
polovicu svojih pjeaka. Ipak i pored obuhvatnih priprema, zbog sukoba s
carskim generalima, opsada Kanjie nije uspjela. Nakon toga neuspjeha carski
je general Monteccucoli jednostavno prepustio Turcima utvrdu Novi Zrin.
Borbe za utvrdu Novi Zrin zapoele su 7. lipnja 1664. godine. Novi
je Zrin branila njemaka posada, a u neposrednoj blizini bila je stacionirana
njemaka vojska pod zapovjednitvom carskog generala Monteccucolija.
U neposrednoj blizini Novog Zrina bila je i francuska vojska, njih oko 6
tisua vojnika pod zapovjednitvom grofa de Colignyja. Prvi francuski odred
stigao je pod Novi Zrin 23. lipnja 1664.2 Nikola Zrinski bio je u to vrijeme
u akovcu. Glavna briga Monteccucolija bila je kako zaustaviti osmanlijski
prodor na zapad, a ne kako obraniti Novi Zrin. Osmanlije su 10 dana
topovima granatirali tvravu, a 30. lipnja je u opem juriu uspjeli osvojiti
iako mu zidine nisu bile ozbiljnije oteene. Zbog netrpeljivosti prema Nikoli
Zrinskom general Monteccucoli jednostavno nije htio braniti Novi Zrin iako
su mu na raspolaganju od 23. lipnja bile i francuske trupe. Osmanlije su ga
7. srpnja barutom raznijeli. Prekomurski dio fortifikacije vidljiv je i danas u
Maarskoj u neposrednoj blizini sela Belezna.3
1
Orden zlatnoga runa jedno je od najljepih europskih odlikovanja, pravo remek djelo draguljarske umjetnosti. Njegovi
poeci seu u 1430. godinu kada ga je osnovao burgundski vojvoda Filip Dobri kao orden vitekog reda. Red je osnovan
u flandrijskom gradu Bruggeu u povodu enidbe Filipa Dobrog i Izabele Portugalske. Nakon smrti Karla Smjelog,
sina Filipa Dobrog, Red je preko Karlove keri Marije doao pod suverenitet njezinog mua nadvojvode Maksimilijana
Habsburkog. Njegov sin Filip I. Lijepi enidbom s Ivanom Kastiljskom postao je kralj Kastilje, a sin mu Karlo V.
kraljem itave panjolske. Karlo je ujedno postao i njemako - rimski car i vladar golemog podruja. Dio carstva
ustupio je bratu Ferdinandu I. nakon ega su stvorene panjolska i austrijska habsburka vladarska linija. Austrijski Red
zlatnog runa ukinut je 1918. napokon propasti Austro - Ugarske Monarhije, a panjolski je Red zlatnog runa i danas
najvie odlikovanje Kraljevine panjolske.
2
Luc Orekovi, str. 52 - 53
3
Poetkom ljeta 1662. godine prva faza tvrave Novi Zrin bila je zavrena. Kako je tvrava doista izgledala, danas je
teko sa sigurnou tvrditi. Pouzdano se zna samo o dijelu tvrave koji se danas nalazi na maarskoj obali Mure kod
sela Beleza i koji je sauvan u temeljima. itavo je zdanje, zbog movarnog tla, podignuto na drvenim pilotima. Oko
tvrave bio je opkop napunjen vodom iz Mure. U hrvatskoj se romantiarskoj povijesnoj znanosti oko tvrave stvorio
mit o njezinoj neosvojivosti. Mora se priznati da najznaajniji carski vojskovoe nisu mnogo drali do njezine strateke
vrijednosti, a i sam ban Nikola Zrinski u svojoj je oporuci 1662. godine izrijekom napomenuo da je potrebno dovriti
njezinu izgradnju.)

115

Meimurska povijest

Poloaj utvrde Novi Zrin

Utvrda je trebala biti vana karika u sustavu obrane od Turaka, ali zbog
injenice to nije bila dovrena njezina gradnja, dobila je vrlo loe ocjene.
Inspekciju Novog Zrina obavio je 1662. godine za potrebe Dvorskog ratnog
savjeta inenjer Holst te ju je ocijenio nepovoljno. O tome da je potrebno
dovriti izgradnju Novoga Zrina napisao je i grof Nikola Zrinski u travnju
1662. u svojoj oporuci. Na crteu koji je izradio general Montecuccoli utvrda
Novi Zrin bila je smjetena na lijevoj obali Mure, na povienom poloaju.
Prikazana je kao jednostavna utvrda slina rogu otvorena prema Muri. U
svojim komentarima Montecuccoli ju oznaava neobino slabom i loe
projektiranom te je ne treba drati utvrdom nego mostobranom. Prema tome,
Novi Zrin je leao u dananjoj Maarskoj, a u Meimurju nije bilo utvrde. Na
crteu je na desnoj obali Mure oznaena tlocrtno manja kvadratna graevina
nedaleko mosta, a nasuprot bastionskoj utvrdi. Da je postojala utvrda na
desnoj obali, Montecuccoli bi je zabiljeio. Kralj Leopold pak je dobivi vijest
o padu Novog Zrina komentirao da mu nije osobito ao jer je to bila bicocca
- provizorna skromna utvrda istaknuta prema neprijatelju. Ban Nikola Zrinski
je estoko protestirao na dvoru zbog pada Novog Zrina, a postao je i otvoreni
oponent generala Montecuccolija. Meutim, Montecuccoli nije mogao bitno
krivotvoriti ukupne okolnosti oko pada Novog Zrina. U izvjeima, naime,
spominje velik broj visokih asnika i mnoge pojedinosti koje su suvremenici
lako mogli provjeriti.
Ve 6. srpnja 1664. godine, dan prije nego su Osmanlije razorili Novi
Zrin, u akovcu je u posjetu banu Nikoli Zrinskom boravio markgrof Leopold
Badenski, vrhovni zapovjednik carske vojske u borbama protiv Osmanlija.

Naslov poglavlja

116

U njegovoj pratnji bio je general, grof Waldeck i grof Coligny, zapovjednik

francuske vojske u Hrvatskoj. Ban Nikola Zrinski bio je poznati vojskovoa
ije su miljenje cijenili i uvaavali zapovjednici europskih vojski. Leopold
Badenski doao je u akovec konzultirati se s Nikolom Zrinskom o daljnjem
tijeku voenja vojnih operacija. Oito razgovor Leopolda Badenskog s
Nikolom Zrinskim nije bio lagan jer je ban otvoreno optuio Monteccucolija,
a time i Leopolda Badenskog za pad Novoga Zrina.
Vojne operacije protiv Osmanlija nastavljene su u gornjem toku
rijeke Mure ,a zavrene uvenom bitkom kod Svetog Gotharda 1. kolovoza
1664. godine. U toj bitci Turci su teko poraeni i sprijeeni u opsadi Bea.
Sramni pak mir u Vavaru potpisan na tetu vitalnih interesa Hrvata i Maara
bio je povod za kasniju pobunu magnata ili poznatu I. fazu Zrinsko frankopanskog ustanka.
Naime, dok je Nikola Zrinski Sigetski, najvei hrvatski vojskovoa 16.
stoljea, cijeli ivot vodio borbu na ivot i smrt na jednoj fronti, onoj protiv
Osmanlija, njegovi praunuci Nikola i Petar nali su se izmeu dviju vatri.
I dalje su se grevito borili protiv Osmanlija na elu gotovo dvostoljetne
borbe, ali je Hrvatsku trebalo obraniti i od apsolutistike i centralistike
politike Habsburgovaca. Na Bekome dvoru su bila sve oitija nastojanja
da Hrvatsku i Ugarsku, gurnuvi u stranu stalee i redove i njihova zakonita
prava, izjednae sa svojim nasljednim zemljama. Kao posljedica takvog stanja
sredinom 17. stoljea u Hrvatskoj i Ugarskoj osjetila se jaka nesnoljivost
spram Nijemaca koji su ovamo dolazili provoditi politiku Dvora.
Straan poraz Turaka na rijeci Rabi kod Sv. Gotharda 1. kolovoza 1664.
godine i sramni Vavarski mir bio je povod otvorenom revoltu hrvatskog
i maarskog visokog plemstva. Nepovjerljivost Dvora prema Zrinskima i
stalna nastojanja da se umanji njihov znaaj na politikom i vojnom planu
bila je konstanta beke politike. Taj stav nije promijenjen niti nakon sjajnih
pobjeda nad Osmanlijama i izrazima priznanja i potovanja koji su za njihova
djela dolazili iz cijele Europe. Sklapanju mira u Vavaru nisu bili nazoni
niti hrvatski niti ugarski izaslanici. O interesima Hrvatske i Ugarske uope
se nije vodila briga. ak obrnuto, mir je sklopljen protiv vitalnih interesa
Hrvatske i Ugarske. Bila je to jasna povreda zakona i kralj Leopold bio je
pozvan da opozove mirovni ugovor. Kada je on to odbio, najvie hrvatsko i
ugarsko plemstvo odluilo se za pobunu. Oslon za bunu naen je u Zlatnoj
buli kralja Andrije II. iz 1222. godine. U njoj je izriito navedeno da se
plemstvo, u sluaju ako bi kralj radio protiv odredbi Zlatne bule, ima pravo
podii bilo pojedinano, bilo svi zajedno protiv njega rijeju i orujem, a
da ne potpadnu pod kaznu nevjere. Ogoren ukupnom politikom Dvora,
hrvatski ban Nikola Zrinski organizirao je nezadovoljnike i stavio se na elo
pobune. Ustanak je bio uperen protiv namjera Dvora da Monarhijom vlada
apsolutistiki i centralistiki. Ustaniko jezgro, pored brata mu Petra, inili
su tada najistaknutiji maarski velikai palatin Ferencz Wesselenyi, vrhovni

117

Meimurska povijest

Suvremeni grafiki prikaz pogibije bana Nikole Zrinskog akovekog

dvorski sudac Ferencz Nadasdy i ostrogonski nadbiskup i maarski primas

Gyorgy Lippai. Izgledne ustanike planove naglo je prekinula tragina smrt
Nikole Zrinskog.
U lovu na vepra u Kuranekoj umi 18. studenoga 1664. godine poginuo
je hrvatski ban, grof Nikola Zrinski. Bio je bez sumnje najistaknutija osoba
hrvatskog politikog i drutvenog ivota 17. stoljea. Bio je pjesnik, hrvatski
ban, veliki upan upanije Zala, graditelj i humanist te u Europi poznati
vojskovoa. Otvoreno suprotstavljanje bekom apsolutizmu, centralizmu i
germanizaciji u hrvatskoj i dijelu maarske historiografije rezultiralo je milju
da je na njega u lovu u Kuranekoj umi izvren atentat. Po nalogu iz Bea
navodno ga je ubio za to angairani Stjepan pl. Poka, vlastelin iz Strahoninca
koji je takoer bio sudionik lova. Iza atentata trebala je stajati tajna policija.
Obitelj Poka u Meimurju se spominje jo 1623. godine, a plemstvo su dobili
od kralja Ferdinada II. 25. lipnja 1622. poveljom izdanom u opronu. Navodni
atentator Stjepan pl. Poka imao je 1672. godine posjed od ukupno oko 3,5
selita u Strahonincu, Zebancu i Belici, to je odgovaralo prosjenom posjedu
meimurskog sitnog plemia. Bio je naime optuen da se naglo obogatio zbog
svoje usluge Dvoru.
Dio povijesne znanosti odbacio je tezu o atentatu na bana Nikolu

Naslov poglavlja

118

119

Meimurska povijest

Zrinskog. U arhivu tajne beke policije nisu naeni nikakvi dokumenti o

organiziranju atentata. Sve dvojbe o smrti bana Nikole Zrinskog rasprio je
nedavni pronalazak Pjesmodneva - libra od spominka, odnosno dnevnika
grofice Katarine Zrinski, supruge Petra Zrinskog koja se zatekla na dvoru
u akovcu u asu kada su donijeli mrtvo tijelo bana u akovec. Ona u
Pjesmodnevu bez ikakvih dvojbi pie o smrtnoj rani koju je na vratu bana
nainio ranjeni vepar. Njegova je smrt izazvala veliku alost u Hrvatskoj i
Maarskoj, ali i u Europi. Mnoge je ljude Nikola Zrinski oduevljavao svojom
ratnikom slavom. Francuski kralj Luj XIV. dao je u Parizu sluiti mise
zadunice. Mise zadunice sluile su se takoer u Poljskoj i u Rimu.
Pokopan je 21. prosinca 1664. godine u mjedenom sarkofagu u
obiteljskoj grobnici u samostanu pavlina u dananjem enkovcu. U skladu
s oporukom tijelo bana Nikole Zrinskog mjesec je dana lealo na odru.
Pogreb je uz nazonost velikog broja uglednika iz Hrvatske i Maarske vodio
zagrebaki biskup Petar Petreti. Pogrebni pak govor nad otvorenim grobom
drao je lepoglavski pavlin Ivan Kery. Bana je nazvao utjehom Ugarske,
svjetlou Slavonije, onim vidom Hrvatske, potporom Dalmacije, srcem
Europe, idolom drave, slavom kranstva, titom carevine, te najjaim
zatitnikom opega dobra i primjerom svakog ljudskog nastojanja. Opis
pogreba ostavio je grofov komornik augustinac Marko Forstal. Posebno
istie da mu je tijelo sveanim sjajem, na pogrebu ukraeno brojnim ratnim
zastavama i drugim plijenom otetim od neprijatelja, pokopano u mjedenom
sarkofagu u grobnici njegovih otaca u Sv. Jeleni. U asu njegova pokopa
sluile su se sveane mise zadunice u Beu, Mnchenu, Parizu, Madridu i
Rimu. U razliitim europskim sreditima objelodanjene su prigodne pjesme
i grafike u ast i slavu hrvatskoga bana. Vijest o njegovoj smrti potresla je
kransku Europu te izazvala radost i veselje meu Osmanlijama.1
Bio je jedan od najslavnijih hrvatskih banova, junak, pjesnik, strateg i
diplomata. ivio je upravo kraljevskim sjajem na svom dvoru u akovcu.
Njegov brat Petar Zrinski (1621. - 1671.) roen je u Vrbovcu, a u
akovcu se trajno nastanio nakon Nikoline smrti. U Karlovcu se 27. listopada
1641. godine vjenao s tada esnaestogodinjom Anom Katarinom, kerkom
Vuka Frankopana Trakog, karlovakog generala i poznatog junaka.
Vjenanju je bilo nazono najuglednije hrvatsko plemstvo i aristokracija, a
onovremeni izvori govore o velikom sjaju kojim je ono proslavljeno u kui
Vuka Frankopana. Katarina Frankopan bila je prema svjedoenju suvremenika
ena rijetke ljepote, neobino visoka i snana.Nema onovremenih prikaza.
Pored hrvatskog jezika odlino je govorila njemaki, latinski, maarski
i talijanski jezik. Za ono vrijeme dobila je odlinu naobrazbu. Bavila se

1
Na mjestu njegove pogibije 1728. godine tadanja gospodarica Meimurja markiza Anna Maria Pignatelly Althan
podigla je spomenik koji se danas uva u Muzeju Meimurja u akovcu. U to je vrijeme bilo zabranjeno ak i
spominjanje imena Zrinski. Kopija spomenika je na dan njegove smrti 1994. godine postavljena u Gornjem Kurancu.

Naslov poglavlja

120

diplomacijom i spisateljskim radom. Vjenanjem grofa Petra Zrinskog i

markize Ane Katarine Frankopan uvrene su ionako dobre obiteljske veze
ovih dviju najznaajnijih i najbogatijih hrvatskih feudalnih obitelji. Do 1664.
godine, odnosno tragine pogibije brata Nikole, Petar je uglavnom s obitelji
ivio u Ozlju. Tada su se preselili u akovec i tu ivjeli do sloma Zrinsko
- frankopanskog ustanka 1670. godine. Imali su etvero djece: Jelenu, Ivana
Antuna, Juditu Petronelu i Auroru Veroniku.
Kao ogulinski i senjski kapetan Petar Zrinski je neprestano ratovao
s Osmanlijama u Lici i Hrvatskom primorju. U bitci kod Jurjevih Stijena
nedaleko Otoca 16. listopada 1663. godine hrvatska je vojska pod njegovim
zapovjednitvom do nogu potukla veliku osmanlijsku vojsku koju je iz Bosne
vodio Ali paa engi. Oko 10 tisua Osmanlija dobilo je zadau osvojiti
utvrde Otoac i Brlog, a potom prodrijeti u Kranjsku. Njihova je zadaa
u prvom redu bila unijeti nesigurnost u pozadinu austrijske vojske i odvui
kranske snage iz zapadne Ugarske. Zapovjednik Karlovakog generalata
grof Herbert Auersperg je na vijest o pribliavanju velike osmanlijske vojske
pobjegao u Ljubljanu. Petar Zrinski je okupivi gotovo 2 tisue hrvatskih
vojnika, konjanika i pjeaka, krenuo Osmanlijama u susret. U strahovitoj bitci
koja je odrana kod Jurjevih Stijena sudjelovao je i urjak , mladi markiz
Fran Krsto Frankopan. Osmanlije su imali strane gubitke. Poginuo je i pain
brat Baki beg engi, a veliki je broj odlinika bio zarobljen. Pobjeda kod
Jurjevih Stijena potvrdila je europsku slavu grofu Petru Zrinskom. Bitka je
prikazana na mnogim grafikama suvremenih autora. Poginulo je 16 hrvatskih
vojnika, a 40 ih je bilo ranjeno, no svi su bili kasnije izlijeeni.
Grof Petar Zrinski bio je pozvan u Be na sastanak koji je sazvao carski
ministar knez Lobkovic s hrvatskim i maarskim velikaima nezadovoljnim
odredbama mira u Vavaru. Sastanak je zapoeo 25. studenoga 1664. godine.
Za Hrvatsku i Maarsku vrlo nepovoljne uvjete mira Dvor je potpisao
s Osmanlijama nakon velike pobjede kranske vojske u bitci kod Sv.
Gotharda. Habsburgovci su se obvezali poraenim Osmanlijama platiti 200
tisua talira ratne tete te im ostaviti sve teritorije koje su drali prije bitke
kod Sv. Gotharda. Umjesto da se Osmanlije u opem juriu izbace ne samo s
teritorija Monarhije ve i s Balkanskog poluotoka, licemjerna beka politika
ostavila ih je da i dalje zadre velike teritorije Hrvatske i Ugarske. Mir je
potpisan bez znanja i nazonosti predstavnika Hrvatske i Ugarske, to je
bila teka povreda prava Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva. Na sastanak je bio
pozvan hrvatski ban Nikola Zrinski koji je u meuvremenu poginuo u lovu na
vepra u Kuranekom lugu. Umjesto njega, odmah po sahrani, na sastanak je
otiao njegov brat grof Petar Zrinski. Lobkovic je nastojao umiriti velikae i
nagovoriti ih da odustanu od zahtjeva za sazivom dravnog sabora. Po dolasku
u Be Petar je zatraio da ga car imenuje hrvatskim banom te dao na znanje
da oekuje imenovanje i za karlovakog generala. Dvor ga je doista, nakon
to su u Be stigle vijesti da je u Hrvatsku provalilo 10 tisua Osmanlija iz

121

Meimurska povijest

Bosne, 24. sijenja 1665. imenovao

hrvatskim banom. Imenovanje pak Petra
Zrinskog za karlovakog generala bilo
je glatko odbijeno. On bi imenovanjem
za karlovakog generala, po miljenju
Dvora, akumulirao previe moi.
Meutim, Petar Zrinski obavio je jo
jedan vaan posao za vrijeme svog
boravka u Beu. Naime, znajui vanost
sjeverne Ugarske i u njoj ulogu ugledne
i bogate obitelji knezova Rakoczy, Petar
je ugovorio vjenanje svoje kerke
Jelene s knezom Franjom Rakoczyjem.
Francuski kralj Luj XIV. i
hrvatsko - ugarski kralj Leopold
Habsburgovac potpisali su 19. sijenja
1668. godine tajni ugovor o podjeli
Franjo Rakoczy
panjolske batine. Jo 1665. godine
umro je panjolski kralj Filip IV.,
a naslijedio ga je boleljivi etverogodinji sini Karlo II. Njegovom
smru 1700. godine izumrla je panjolska loza Habsburgovaca, ali su se za
nasljedstvo kraljevine u kojoj sunce nikada ne zalazi jo za ivota kralja
Filipa IV. javili zetovi mu Leopold Austrijski i Luj XIV. Pitanje panjolskog
nasljea jedno je od kljunih pitanja Zrinsko - frankopanskog ustanka.
Francuski kralj Luj XIV. vjeto se koristio sukobom izmeu vodeih hrvatskih
i maarskih velikaa s jedne strane i Bekoga dvora s druge strane. Obeavao
je nezadovoljnicima i ustanicima novanu, diplomatsku i vojnu pomo te u
isto vrijeme pregovarao s kraljem Leopoldom. Ugovor potpisan 1668. godine
u Beu oko diobe panjolske batine dodue nikada nije stupio na snagu,
ali je bio od presudne vanosti za tijek ustanike aktivnosti u Hrvatskoj i
Maarskoj. Ustanici, posebice ban Petar Zrinski, bili su pored ostaloga i rtve
egoistine politike velikih sila, u prvom redu Francuske, Venecije, Turske. To
je vrijeme kada Turska i Venecija vode rat za Kretu (Kandijski rat) u kojemu
se ratna srea nasmijeila Osmanlijama. Venecija trai pomo Habsburgovaca,
a Osmanlije da to sprijee dostavljaju podatke o zavjeri i ustanku u Hrvatskoj
i Maarskoj Dvoru u Beu.
Grof Petar Zrinski sveano je na zasjedanju Hrvatskog sabora u
Zagrebu 5. studenoga 1668. godine uveden u bansku ast. Hrvatskim banom
Petar Zrinski je bio imenovan jo 1665. godine. U banskoj asti naslijedio je
brata Nikolu. Dvor je neprestano odgaao njegovo uvoenje u bansku ast.
Bez slubenog uvoenja ban nije mogao obavljati svoje dunosti najvie
izvrne i vojne vlasti na teritoriju banske Hrvatske. Teritorijem Vojne krajine
zapovijedali su carski generali. Petar Zrinski je 4. svibnja 1669. godine

Naslov poglavlja

122

posebnim pismom zatraio od kancelara kneza Lobkovica da ga imenuje

karlovakim generalom nakon to je general grof Auersperg umro 28.
travnja. Pismo je pisano u Preovu u tijeku sastanka predstavnika trinaest
sjeverno ugarskih upanija. Na sastanku se raspravljalo o vjerskom miru i
granicama s Erdeljom, a na njega je bio pozvan i Petar Zrinski. Beki dvor
ve je imao dovoljno dokaza koji su mu govorili o ustanikim aktivnostima
i vezama Petra Zrinskog. Petar je u pismu napisao da sluba karlovakog
generala nije nespojiva s banskom au o emu govori i junaka povijest
Hrvatske. Pored toga pie da ima punu podrku u Hrvatskoj i Ugarskoj. ak
je i njegova supruga Ana Katarina otputovala u Be kako bi nagovorila
caricu Margaretu da se zauzme za njezinoga mua. Meutim, na dvoru nisu
ni pomiljali Petru Zrinskom dati tu visoku vojniku ast. Carevi savjetnici
su tvrdili da je generalska sluba nespojiva s banskom vlau. Drali su da
bi dobivi i karlovaki generalat Petar Zrinski akumulirao preveliku vlast
kojom bi mogao direktno ugroziti unutranju stabilnost u Monarhiji. Zbog
toga je mjesto karlovakog generala popunjeno jo dok je Petar Zrinski bio u
sjevernoj Ugarskoj. Generalom je imenovan grof Josip Herberstein, malteki
vitez i dotadanji zapovjednik Varadinske krajine. Mora se priznati da je
jedan od kandidata za generala bio i Fran Krsto Frankopan. Imenovanje
grofa Herbersteina za karlovakog generala izazvalo je val nezadovoljstva u
Hrvatskoj, a ban Petar Zrinski je odluio ubrzati ustanike planove i zbaciti
Habsburgovce s hrvatsko-ugarskog prijestolja.
Dvor je, naime, ve imao neke dokumente koji su govorili o
organiziranju maarskih i hrvatskih velikaa protiv carskog apsolutizma, ali je
urotnike drao preslabima da ugroze slubenu politiku.
Ustanike su aktivnosti obnovljene pod vodstvom ratobornog, otresitog i
junakog grofa Petra Zrinskog. Uz enu Katarinu s njim su bili Katarinin brat
markiz Fran Krsto Frankopan, tajerski velika Erazmo Tattenbach i zet mu,
erdeljski nadvojvoda Franjo Rakoczy. Nakon to ih je napustila Francuska i
Venecija, a iznevjerila Poljska, na nagovor zeta Franje Rakoczyja, Petar je
pristao potporu za ustanak potraiti u Turskoj. Taj se korak Petra Zrinskog
moe tumaiti samo krajnjom ogorenou na Dvor i cara. Nadao se, u okviru
Turske, postii za Hrvatsku i Ugarsku poloaj vazalne kneevine, slian
poloaju Erdelja, ali s visokim stupnjem unutranje autonomije. Turci nisu
imali namjeru pomoi ustanicima, a za pregovore voene u Solunu odmah
je saznao Beki dvor. Ve tada odlueno je da se s ustanicima drastino
obrauna. Visoko plemstvo u Hrvatskoj i Ugarskoj uglavnom se ogradilo od
ustanika i potvrdilo vjernost kralju. Katolika je crkva takoer bila protiv,
a nie plemstvo je veinom bilo u vojnoj i dravnoj slubi i zavisno od
Bea. Ustanicima su ostali gradovi i njihovi podlonici. Drutvena osnovica
ustanka bila je tanka pa je bez pomoi izvana ustanak bio osuen na propast.
U meuvremenu u Maarskoj su umrli Lippai i Vesselenyi, a Nadasdy se
okrenuo protiv Petra elei za sebe vodstvo ustanka.

123

Meimurska povijest

Za pregovore voene s Turcima koje je u Solunu vodio kapetan Franjo

Bukovaki odmah je saznao Beki dvor. Odlueno je da se s ustanicima
drastino obrauna. Petra Zrinskog treba prevariti, obeati mu milost i
domamiti ga u Be. Turcima nije bilo ni nakraj pameti pomoi ustanak.
Za ilustraciju 2. travnja 1670. godine Petar Zrinski poslao je iz Meimurja
svoga kapetana Ivanovia u Kanjiu i zatraio od turskoga pae neposrednu
vojnu pomo. Naime, u akovec su stigle vijesti da je karlovaki general
Herberstein s velikom vojskom krenuo na Meimurje. U isto vrijeme Petar
Zrinski je preko meimurskih upnika dao proglasiti da e svi kmetovi koji se
odazovu njegovom pozivu i stupe u ustaniku vojsku biti osloboeni kmetskih
obveza. Veliki broj kmetova odazvao se pozivu, a upravitelj vlastelinstva
Petar Osvald ih je naoruao i poeo s njima vjebati. Okupljati se je poelo i
Zrinskima podlono meimursko plemstvo. Vojnici Petra Zrinskog zaposjeli
su tvravu akovec, a udova grofa Nikole Zrinskog zajedno sa sinom
Adamom preseljena je u Varadin. Do toga asa Petar Zrinski je u Meimurju
drao utvrdu u Pribislavcu i tvravu u trigovi. Grof Petar Zrinski planirao
je s ustanicima provaliti u tajersku i Podravinu te zauzeti tvravu Ptuj
te tvravu Koprivnica.Meutim, nita od toga nije poduzeo. Istoga dana 2.
travnja iz Bea je u akovec stiglo pismo grofovog tajnika Marka Forstalla
s prijedlogom da se Petar prepusti carevoj milosti jer mu Osmanlije ne
namjeravaju pomoi. Petar je u nedoumici to uiniti: da li proiriti ustanike
aktivnosti ili pak se pomiriti s carem. Na kraju je ipak poslao sina jedinca
Ivana Antuna u Be kao taoca. Kada je dobio vijesti da je general Spankau
s vojskom krenuo na Meimurje, 13. travnja zajedno s urjakom Franom
Krstom Frankopanom otputio se u Be kako bi se opravdao kod cara.
Jo 9. oujka 1670. godine markiz Fran Krsto Frankopan napisao je
pismo kapetanu tvrave Srediko na Kupi Gaparu olniu. Pismo je jedan od
najvanijih dokumenata za povijest Zrinsko - frankopanskog ustanka uperenog
protiv austrijskog apsolutizma i centralizma. Ono jasno govori o ozbiljnom
pripremanju ustanka u kojem bi se pomou Turaka uinio kraj njemakoj
vladavini u Hrvatskoj. U Beu je ovo pismo slubeno bilo ocijenjeno kao
uvreda nanesena njemakoj naciji. Po tome i po brojnim podacima kojima
obiluje postalo je glavni uzrok smrtne presude Franu Krsti Frankopanu i
smrti na stratitu u Bekom Novom Mjestu 30. travnja 1671. godine. U
pismu Frankopan spominje poslanstvo koje je pod vodstvom kapetana Franje
Bukovakog Petar Zrinski poslao u Tursku s ponudom saveza. Pored toga,
spominje poziv Petra Zrinskog da hitno krene u akovec radi podizanja
ustanka. Nijemce dri pljakaima koji su silno prestraeni vijestima koje je
iz Turske donio kapetan Bukovaki. Istie da su iz Karlovca poslali kurira u
Graz te da trae nove regimente kao pojaanje.
Ban Petar Zrinski u pismu svojem zetu Franji Rakoczyju od 23. oujka
1670. godine javlja da je sve spremno za ustanak protiv Habsburgovaca.
Istoga dana car Leopold je u Beu potpisao naredbu o pokretu carskih trupa

Naslov poglavlja

124

za uguenje ustanka. Vojska iz eke i lezije dobila je zapovijed o pokretu

prema Maarskoj kako bi tu uguila ustanak. Postrojbe smjetene u Gornjoj
Radgoni stavljene su u najvii stupanj pripravnosti. Pukovnija Portia upuena
je prema Karlovcu i Senju. S nekoliko regimenti njemake vojske, s punom
opskrbom kako ne bi bila na teret graana i tako ih prevela na stranu Petra
Zrinskog, popunjavala se posada u Varadinu. Nadkapetan u Petrinji Nikola
Erdody dobio je 5000 forinti za opremu pjeaka i konjanika. Car Leopold
posebno je izdao zapovijed o hitnom popravku tvrave u Koprivnici te njenom
kompletiranju posadom, orujem i streljivom. Nije bilo vie nikakve sumnje
da je Dvor odluio vojnom akcijom skriti Zrinsko - frankopanski ustanak.
Kada su Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan 18. travnja 1670. godine
iz akovca pristigli u Be da se opravdaju i poklone caru ve je itava
Hrvatska bila u vlasti austrijskih generala, a njemaka je vojska haraila po
njihovim imanjima. I pored obeanja kralja Leopolda da im se u Beu nee
nita dogoditi, odmah po dolasku bili su razdvojeni i stavljeni pod strau.
Petru je bilo jasno da kralj nikakve milosti nee imati i da e se nemilosrdno
obraunati sa svim ustanicima koji mu dopadnu aka. Carski su savjetnici u
Beu savjetovali Leopoldu da se Zrinski i Frankopani unite i zbog toga to
e car zapljenom njihovih imanja dobiti znatna sredstva potrebna za isplatu
vojske i otplatu svojih dugova. Dakle, od samog poetka, pri guenju ustanka
raunalo se i s imovinom ustanika.
U nakani da vojniki slome i najmanju mogunost otpora, u Meimurje
je 14. travnja 1670. godine ula velika carska vojska. Dan ranije Meimurje su
napustili Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan. Vojskom koja je u Meimurje
ula iz tajerske zapovijedao je general Spankau, a onom koja je dola iz
Podravine general Breuner. Spankau se pred tvravom u akovcu pojavio
u potpunom bojnom redu, iako od granice do akovca nije sreo niti jednog
vojnika Petra Zrinskog. Na prvi poziv da se posada tvrave preda otvorena su
vrata, a slubenik Zrinskih je generalu predao klju s porukom da je akovec
uvijek otvoren za carske ete. Odmah po ulasku carske vojske zapoela je
sustavna pljaka. Spankau je za sebe uzeo konje, koiju, dvije ure, dvanaest
srebrnih pehara, vie tepiha i jedan srebrni ma. Pukovnici Leslie i Grana uzeli
su konje, oruje, srebrne svijenjake i drugo. Grofica Katarina Zrinska s oko
ezdeset ljudi koji su inili poslugu na dvoru ostala je ak i bez hrane. General
Spankau zaposjeo je i tvravu Kotoriba, a general Breuner tvravu Legrad.
Svi su posjedi ustanika u Meimurju kao i drugdje u Hrvatskoj temeljito su
opljakani i prije nego su dole komorske komisije za konfiskaciju pokretne
i nepokretne imovine. Koliki je opseg dosegla pljaka govori i izvjee
povjerenika Ratnoga vijea iz Graza Ivana Wildensteina od 30. travnja 1670.
godine koji daje preporuku da se zbog nezakonitih postupaka povede istraga i
zatvori general Spankau.
Car Leopold je predloio 18. lipnja 1670. godine Ratnom vijeu u Grazu
da groficu Anu Katarinu Zrinski, suprugu zatoenog biveg hrvatskog bana

125

Meimurska povijest

Petra Zrinskog, iz akovca premjeste u Graz. Carske vojne postrojbe koje su

zaposjele Meimurje i akoveku tvravu nakon sloma Zrinsko-frankopanskog
ustanka grubo su postupale s groficom Katarinom Zrinski. Bojei se nemira
stanovnitva zbog nesmiljene pljake pa ak i turskoga upada u Meimurje,
Ratno je vijee nastojalo to prije groficu Zrinski maknuti iz Meimurja. U
tome ih je samo privremeno sprijeila njezina bolest. Dodatni problem stvorio
se onoga asa kad su to odbili svi enski samostani u Austriji kojima se
Ratno vijee obratilo da prime hrvatsku banicu. Svi su odbijenicu obrazlagali
injenicom da pod svojim krovom ne ele tako veliku grjenicu. Koliko pak
su vojne i civilne vlasti bile odlune poniziti i zatrti cijelu obitelj, vrlo zorno
pokazuje zahtjev Ratnog vijea da se najmlaa kerka Aurora Veronika odvoji
od majke i zatvori u samostan u Gssu. U pismu car Leopold nije odobrio taj
zahtjev, ve je zatraio da se Aurori Veroniki osigura uiteljica. Taj isti zahtjev
da majka i kerka ostanu zajedno u kunom pritvoru te da se maloljetnoj
Aurori Veroniki osigura uiteljica, car Leopold ponovio je i u pismu od 29.
lipnja 1670. godine. Pored toga carske generale zanimalo je blago Zrinskih.
Osobito gotov novac i dragocjenosti kojima nisu mogli ui u trag, a imali su
saznanja da su skriveni u akovcu. Tek kada se vladin povjerenik Wurzburg
posluivi se lukavstvom i zlorabivi grofiina ispovjednika domogao
obiteljskih dragocjenosti Zrinskih, grofica je zajedno s kerkom odvedena u
Graz.
Slubena istraga protiv hrvatskih ustanika zapoela je 26. lipnja
1670. godine. Vodili su je dvorski kancelar Hoher i tajnik Abele. Dravni
odvjetnik Frey podigao je 20. rujna optunicu zbog uvrede velianstva i
veleizdaje i stavio prijedlog da se oba hrvatska velikaa osude na smrt te da
im se zaplijene imanja. Posebno sudbeno povjerenstvo, takozvani Judicium
Delegatum, u kojem nije bilo niti jednog Hrvata niti Maara, nije uvailo
njihovu obranu ve ih je osudilo na smrt odsijecanjem glave. Prije toga Petru
Zrinskom trebala je biti odsjeena i desna ruka. Sudbeno povjerenstvo bilo
je sastavljeno protuzakonito jer je hrvatskim velikaima mogao suditi samo
sud Hrvatskog sabora, a ne sud dvorske kamarile. Kralj Leopold potvrdio je
presude 25. travnja 1671. godine. Smrtna presuda zaprepastila je europsko
javno mnijenje i izazvala val protesta, zahtjeva i molbi za pomilovanjem.
Meutim, sve je bilo uzalud. Ionako je itav proces bio farsa, a odluka o
drastinom obraunu donijeta je mnogo ranije.
Dan uoi smaknua osuenici su proveli u pripravi za smrt. Ispovijedali
su se, priestili, oprostili jedan od drugoga i napisali svoja posljednja pisma.
Petar je napisao pismo svojoj supruzi naslovivi ga Moje najdrage gospe
hine tovaruice, za sada udove gospe Ane Katarine grofine Zrinske za
koje se opravdano dri da je jedan od najpotresnijih tekstova ikad napisan na
hrvatskom jeziku.
Obojicu hrvatskih velikaa smaknuli su 30. travnja 1671. godine na
gradskom trgu u Bekom Novom Mjestu. Prije toga liili su ih plemstva, a

Naslov poglavlja

126

Suvremeni prikaz pogubljenja ustanika 30. travnja 1671. godine u Bekom Novom Mjestu

njihova imanja proglasili konfisciranima. I smrt im je bila teka. Na ope

zgraanje nazonih, krvnik Mohr im je tek u drugom pokuaju uspio odrubiti
glave. Ve 5. svibnja 1671. godine krvnik je bio uhien. Zbog traljavo
obavljenog posla jo tijekom samoga ina egzekucije izazvao je ogorenje
svih nazonih. Naime, iako je trebao jednim udarcem maa odsjei glave
osuenika, to mu nije uspjelo niti kod Petra Zrinskog niti kod Frana Krste
Frankopana. Posao je obavio tek u drugom pokuaju. U optunici to je
ocijenjeno kao neprofesionalno i kao nepotrebno muenje rtvi. U istrazi
koju je vodio gradski sudac Ivan Pavao Pleyers konstatirano je da je Mohr na
egzekuciju doao u pijanom stanju. Vjerojatno je alkoholom pokuao odagnati
nelagodu. Podlegao je oito opoj atmosferi u kojoj se nitko od upletenih nije
osjeao ugodno ve je jedva ekao da se taj muni in to prije obavi. Krvnik
Mohr je zbog traljavo obavljenog posla bio osuen na tri godine tamnice.
Kralj Leopold je smrtnu presudu hrvatskim ustanicima potvrdio tek 25.
travnja. Javno je mnijenje oekivalo da e osuenici biti pomilovani. Molbe
i zahtjevi za pomilovanjem u Be su dolazili iz itave Europe. Stvoreno je
ozraje u kojem je potvrda smrtne presude izazvala opu konsternaciju.

127

Meimurska povijest

Meutim, car Leopold i dvorska kamarila na to se nisu obazirali.

Postoji nekoliko onovremenih izvjea u kojima se opisuju zadnji
trenuci hrvatskog bana Petra Zrinskog. Svi se autori slau da je na stratite
iao ponosito, uzdignute glave, muevno. Vidjelo se da je veliki junak. U
tamnici je danomice trpio ponienja, ali se nije alio niti je to molio.
Posmrtni ostaci hrvatskih muenika pokopani su u Bekom Novom
Mjestu. Nakon nekoliko premjetaja njihove su kosti 1919. godine prenijete
u Zagreb. Naime, 28. travnja 1919. godine u Bekom Novom Mjestu u
organizaciji Drube brae hrvatskog zmaja ekshumirani su posmrtni ostaci
grofa Petra Zrinskog i markiza Frana Krsta Frankopana. Samim poslom
ekshumacije rukovodili su veliki metar Emilije Laszovski i Velimir Deeli.
Posmrtni ostaci hrvatskih muenika dopremljeni su u Zagreb i 30. travnja
uz velike sveanosti pokopani u zagrebakoj katedrali. Jo 20. srpnja 1907.
godine lanovi Drube brae hrvatskog zmaja organizirali su ekshumaciju
posmrtnih ostataka Petra Zrinkog i Frana Krste Frankopana iz skupne grobnice
u pokop u posebnom grobu. U skupnoj grobnici su se pokapali siromasi iz
oblinje bolnice, a kosti hrvatskih velikaa su po nalogu gradskih vlasti bile
pokopane u skupnom grobu u veljai 1885. godine. U vremenu od 1671. do
1802. kosti su bile u posebnoj grobnici u crkvi sv. Mihovila u Bekom Novom
Mjestu. Od 1802. do 1884. kosti su bile u grobu na junoj strani zvonika
upne crkve Marije Majke Boje. Zbog radova na obnovi upne crkve kosti
su bile pohranjene u mrtvanici gradskog groblja, a predmeti iz groba kod
gradonaelnika. Gradonaelnik Budimpete traio je da se kosti prenesu
u Budimpetu, a hrvatski studenti u Beu, na elu s Velimirom Deeliem,
traili su od Hrvatskog sabora da se kosti prenesu u Zagreb. Jedino to su tada
uspjeli bilo je da su kosti prenesene u posebni grob.
Sva su imanja ustanika bila konfiscirana i opljakana, posebno dvor
u akovcu, sijelu obitelji Zrinski. lanovi ustanikih obitelji na razne,
najbrutalnije naine iskljueni su iz javnog ivota.
Erazmo Tattenbach, tajerski velika,
jedan od najvanijih ljudi druge faze
Zrinsko-frankopanske urote uhien je
22. oujka 1670. godine. Ustanicima je
pristupio 1667. godine nakon to je umro
ugarski palatin Franjo Wesseleny. Iako je
njegovo pristupanje ustanicima bio vaan
dogaaj, ipak on nije mogao nadomjestiti
vrlo uglednog i autoritativnog palatina
Wesselenyija. Sredinom srpnja 1668.
godine ustaniki voe odrali su sastanak
s predstavnicima 13 sjevernougarskih
upanija, a neki od prisutnih su na sastanku
Erazmo Tattenbach
odali dijelove ustanikih planova dvorskoj

Naslov poglavlja

128

tajnoj policiji. Kako ju je mu ostavio u

oajnim financijskim prilikama poetkom
1669. godine, Marija Szchy, udovica
palatina Wesselenyija, prodala je dvoru
za 30.000 forinti ostavtinu svojega mua
zajedno s njegovim pismima i najvanijim
ustanikim spisima. Petar Zrinski je saznao
da su kompromitantni ustaniki spisi u
rukama Dvora pa je primjetno postalo
njegovo kolebljivo dranje, a postupci
su mu esto bili proturjeni. Za ustanak
je uspio pridobiti zeta Franju Rakoczyja,
ali je doao u otvoreni sukob s vrhovnim
maarskim dvorskim sucem i jednim od
voa otpora Franjom Nadasdyjem. ak
su se obostrano kod cara optuivali kao
zavjerenici. Uhienje Erazma Tattenbacha
teko je pogodilo Petra Zrinskog. Oekivane
pomoi iz Turske nije bilo, a Tattenbach je Kralj i car Leopold I.
ve prvoga dana u istrazi voenoj u Grazu
sve priznao istraiteljima. Samo tjedan dana
kasnije, 29. oujka, hrvatski ban grof Petar Zrinski proglaen je nevjernikom i
lien banske asti.
U Beu je 30. listopada 1671. godine objavljena prva verzija popisa
imovine obitelji Zrinski. Naime, po nalogu cara Leopolda I. izdana je 26.
travnja 1670. godine isprava o konfiskaciji svih imanja grofa Petra Zrinskog,
Frana Krste Frankopana i drugih sudionika Zrinsko-frankopanskog ustanka.
Kako bi se iz postupka konfiskacije izluila imanja nasljednika bana Nikole
Zrinskog, sina Adama i supruge mu barunice Sofije Lbl, bilo je potrebno
uiniti popis i procjenu cjelokupne imovine obitelji Zrinski. Braa Nikola i
Petar podijelili su svoje obiteljske posjede jo 1649. godine, a potvrdu o diobi
izdao je Zagrebaki kaptol. Meutim, nakon smrti grofa Nikole Zrinskog
1664. godine na temelju ugovora sva njegova imanja na upravu je preuzeo
Petar. Petar se obvezao plaati godinje Sofiji Lbl 3500 forinti. Iz uvjeta koje
je Petar Zrinski postavio caru prije sloma otpora, vidljivo je da barunici Sofiji
Lbl nije redovito plaao ugovorenu obvezu. Popis i procjenu sainili su
slubenici tridesetnice (carine) u Nedeliu Petar Prainski i Franjo poljari.
Kardinal Fridrich od Hassie posebnom je notom od 14. svibnja 1671.
godine izvijestio cara Leopolda Habsburkog da je papinski fiskus zaplijenio
rimska imanja markiza Frana Krste Frankopana i to im je dobio vijest da je
hrvatski velika pogubljen u Bekom Novom Mjestu. Fran Krsto Frankopan
se 1662. godine oenio u Italiji za Venecijanku Juliju de Naro. Njezin
roak kardinal Barberini darovao im je za vjenanje posjed i grad Nemi

129

Meimurska povijest

juno od Rima. Stupivi u posjed Nemija, Fran Krsto Frankopan je stekao i

naslov markiza. Beki dvor nije samo konfiscirao posjede ustanikih voa
u Hrvatskoj i Ugarskoj, ve je od stranih drava zatraio da im konfiscira
posjede koje su tamo imali. Zanimljivo je da su dijelovi obitelji Zrinski i
Frankopana koji nisu sudjelovali u ustanku nastojali svim silama sprijeiti
pljenidbu tih imanja. Nakon dugotrajnog sudskog procesa roak Frana Krste
Frankopana Kornelio Frankopan uspio je 1679. godine ishoditi od pape
Inocencija XI. da se obitelji vrati polovica rimskih dobara. Druga polovica
ostala je u trajnom vlasnitvu papinske komore.

20. ADAM ZRINSKI

Posljednji
Zrinski
koji
je
gospodario Meimurjem bio je Adam
(1662. - 1691.), sin bana Nikole
akovekog. Rodio se u Beu 24.
studenoga 1662. godine. Majka mu je
bila Beanka, barunica Sofija Lbl. U
akovec je prvi put doao sredinom
veljae 1663. godine kada je Nikola
Zrinski akoveki s velikim slavljem
i pratnjom od stotinu saonica doveo
suprugu i novoroenog sina.1 Adamu su
bile nepune dvije godine kada mu je otac
poginuo u lovu na vepra u Kuranekom
lugu. ivio je vie u Beu nego u
Hrvatskoj. Kada se 1676. godine upisao
na Beko sveuilite, zapisan je u knjigu
sluaa kao Adamus comes a Zrini
Vienensis... generis hungaricae. Dakle,
u matici Bekog sveuilita nazvan je
Grof Adam Zrinski
Beaninom, a po narodnosti Maarom.2
U Beu je zavrio studij prava. Jedno je
vrijeme proveo u Luevenu kao bakulaureat (voditelj znanstvenih rasprava).
U Beu je 1679. tiskana njegova pravna studija Disputatio iuridica u kojoj
je obradio problematiku skrbnitva i zatite djece, nepunoljetnih osoba,
zaputene siroadi i udovica s dogmatskog, etikog, moralnog i politikog
1

Milan Kruhek: Rukopisna ostavtina Adama Zrinskog u Nacionalnoj i sveuilinoj knjinici u Zagrebu, Vijesti
muzealaca i konzervatora Hrvatske 2/1977., str. 67.
2
Isto, str. 67

Naslov poglavlja

130

stajalita. U rukopisu su sauvani njegov dnevnik Manuscriptum comitis

Adami Zrini i Fortificatio militaris. uvaju se u Nacionalnoj i sveuilinoj
knjinici u Zagrebu. Bio je vrlo naobraen i znatno je nadopunio biblioteku
svojega oca. Govorio je hrvatski, njemaki, maarski, latinski, francuski i
panjolski jezik. Odgajan je i za vojniku slubu. Bio je nasljedni veliki upan
upanije Zala i legradski kapetan. Iz Louvena se u akovec vratio 16. sijenja
1681. godine te zapoeo borbu za svoja imanja kojima su vie gospodarili
krajiki kapetani i generali nego njegovi opunomoenici i upravitelji. U
samom dananjem akovekom Starom gradu gospodario je grof Portia koji je
zapovijedao vojnom posadom Massinijeva puka. Adam se smjestio u starom
obiteljskom dvorcu u Pribislavcu. Inae, u dananji belgijski sveuilini grad
Louvain Adam je otiao poetkom 1680. godine. Po povratku u domovinu,
u akovec, sada ve punoljetan, obilazio je svoje posjede i kao feudalni
veleposjednik izdavao i isprave. Zapoeo je i borbu za poloaje i titule koje
su nekada redom nosili njegovi predci. Ratno vijee dodijelilo mu je 1683.
godine Legradsku kapetaniju. Tijekom 1684. godine postao je kraljevski
komornik, metar kraljevskih konjunika, a preuzeo je i dunost i velikog
upana Zaladske upanije.
Bio je tienik cara Leopolda. Godine 1683. dobio je in brigadnog
generala. U veljai 1684. oenio se u nazonosti cara Leopolda s groficom
Marijom Katarinom Lamberg. Bavarskim odredom zapovijedao je pri
osvajanju Budima 1686.godine. Zarobio je painog zamjenika. Osobno je
izvijestio cara o toj pobjedi. U srpnju 1687. promaknut je u in mlaeg
feldmarala. Ratovao je s Osmanlijama po Slavoniji i Srijemu. Godine 1688.
s grofom Hochkirchenom zauzeo je dananji Slavonski Brod. Krunidbi Josipa
Habsburkog, sina cara Leopolda, za maarskog kralja prisustvovao je u inu
marala Kraljevine Maarske. Poginuo je u inu zamjenika generala carskih
trupa u bitci s Osmanlijama kod Slankamena u Srijemu 19. kolovoza 1691.
godine. Pokopan je u Beu. Djece nije imao.
Adam Zrinski sa suprugom groficom Marijom Lamberg bio je 11. oujka
1686. godine na ruku u franjevakom samostanu u akovcu te je obeao
da e sam svojim novcem sagraditi samostan u akovcu. U Beu je Adam
Zrinski 5. travnja iste godine napisao svoju oporuku, a u vezi franjevakog
samostana u njoj napominje da potvruje svoje obeanje. Naime, Adam je
od franjevakog Provincijskog vijea sv. Ladislava traio i dobio pravo na
zakladu kako bi u buduoj samostanskoj crkvi sagradio kapelu u ast Vjernih
mrtvih gdje bi se dnevno sluile svete mise. Za sluenje svetih misa odredio
je 1.500 forinti. U oporuci je svotu za sluenje svetih misa poveao na 2.000
forinti te dodao jo 500 forinti za gradnju samostana koji je osnovao njegov
otac Nikola 1659. godine. Nakon smrti grofa Adama Zrinskog komora koja je
upravljala njegovim imanjima nije priznala oporuku pa su akoveki franjevci
svoja prava molbom zatraili od cara Leopolda. Car Leopold je pismom od 25.
lipnja 1701. godine upravljenim na gvardijana Martina imunia u cijelosti

131

Meimurska povijest

priznao oporuno dodijeljenu zakladu

grofa Adama Zrinskog samostanu. ak
je svotu za gradnju nove samostanske
zgrade povisio na 600 forinti.
U dvorcu u Pribislavcu grof
Adam Zrinski je 23. travnja 1686.
godine napisao dodatak svojoj oporuci.
Zbog odlaska u rat protiv Turaka htio
je izbjei sve nepreciznosti i u sluaju
pogibije osigurati da se striktno provede
njegova volja. Najvanije toke u
dodatku oporuke su sljedee: Svu svoju
pokretnu i nepokretnu imovinu ostavio je
supruzi grofici Mariji Katarini Lamberg.
Odredio je da se u sluaju njegove smrti
akovekoj sirotinji podijeli 300 forinti.
Za jednu misu godinje pavlinima
u samostanu sv. Jelene u dananjem
Grof Adam Zrinski, portret u vlasnitvu enkovcu, gdje je bila obiteljska
Franjevakog samostana u akovcu.
grobnica Zrinskih, odredio je 1.500
forinti, a franjevcima u akovcu, uz
ranije odreenu sumu od 2.000 forinti,
odredio dodatnih 500 forinti za gradnju samostana. U dodatku oporuke trai
da se pokopa u kapeli obitelji Lbl u dominikanskom samostanu u Beu. Za
ureenje te kapele i njeno odravanje odredio je 2.500 forinti.
Njegovom smru Dvor se konano domogao svih imanja obitelji Zrinski.
Iako je u oporuci svojoj supruzi osigurao doivotno uivanje imovine, ugarska
je komora proglasila obitelj Zrinski izumrlom i zapoela s popisivanjem
njezine imovine. Nakon dugotrajnih pregovora, udovica je prihvatila godinju
sumu od 50.000 forinti i nakon isteka godine alosti za muem Adamom
Zrinskim ponovno se udala 1693. godine za grofa Maksa Ernesta Wlaschima,
moravskog aristokrata. Sa sobom je iz Meimurja u grad Bitev, uz mnoge
druge dragocjenosti, ponijela i knjinicu obitelji Zrinski koju su oformili
Nikola Zrinski akoveki i Adam Zrinski. Tu je biblioteku kupio kasnije u
Bitevu beki antikvar Samuel Kende, a od njega 1893. godine hrvatska
vlada posredstvom Levina Horvata za 12 tisua forinti. Kompletna obiteljska
knjinica Zrinskih tako je sreom zavrila u Nacionalnoj i sveuilinoj
knjinici u Zagrebu.
Zanimljivo je znati da je general Herberstein, inae zakleti neprijatelj
Zrinskih, ranije od Dvora traio da se grofu Adamu Zrinskom dodijele neki
posjedi u Njemakoj i da se on, kao i Petrov sin Ivan Antun, zauvijek odijeli
od Hrvatske. Tada bi lake bilo ispuniti Herbersteinov plan i iskoristiti priliku
koja se pruila Habsburgovcima da unitenjem tih dviju najistaknutijih

Naslov poglavlja

132

hrvatskih obitelji Hrvatsku pripoje Austriji kao nasljednu provinciju.1

Posljedice otpora i strane beke osude bile su katastrofalne. lanovi
obitelji Petra Zrinskog na razliite i najbrutalnije naine su bili iskljueni iz
javnog ivota. Supruga Ana Katarina, hrvatska spisateljica, umna i neustraiva
ena, poniena je umrla poludjevi od boli kao zatoenica u Grazu 1673.
godine.

21. POSLJEDNJI LANOVI OBITELJI ZRINSKI

Jelena Zrinski, kerka bana Petra i
Katarine Frankopan, roena je 20. sijenja
1649. godine u akovcu. U 17. godini udala se
za maarskog velikaa Franju Rakoczyja te ga
uvela u ustaniki krug. Bila je ena izuzetne
ljepote, odluna, hrabra i vjeta ratovanju.
U svakoj se prilici oitovala kao otvoreni
neprijatelj Bekoga dvora. U Saros - Pataku u
Maarskoj 1. oujka 1666. godine vjenali su
se Jelena Zrinski i erdeljski nadvojvoda, u to
vrijeme najbogatiji velika Maarske, Franjo
Rakoczy. Raskonom vjenanju prisustvovali
su gosti iz Hrvatske, Maarske, Poljske, Italije
i Francuske, a skupocjene darove poslali su
papa Aleksandar VII., francuski kralj Luj XIV.
i mletaki dud. Nikada caru Leopoldu nije Jelena Zrinski
oprostila tragini 30. travnja 1671. godine.
Tijekom 1685. godine pet je mjeseci od carskog generala Karafe branila
utvreni grad Munka. Kada je Petar Zrinski bio uhien u Beu ,Rakoczy je
digao bunu protiv kralja Leopolda i uz pomo Turaka postigao znatne uspjehe.
Sultan Muhamed IV. ak ga je imenovao kraljem sjeverne Ugarske. Ipak se
na intervenciju svoje majke povukao iz sukoba. Franjo Rakoczy, ogoreni
protivnik austrijskog apsolutizma i centralizma i aktivni sudionik Zrinsko frankopanskoe urote umro je 30. srpnja 1676. godine.
Nakon smrti Franje Rakoczyja Jelena se udala za Emerika Tklyja
koji je potom postao voa maarskih ustanika protiv bekog apsolutizma.
Vjenanje je obavljeno 15.lipnja 1682.godine u tvravi Munkacs, starom
sijelu obitelji grofova Tkly . U tom braku rodili su se sin Franjo i kerka
Julijana Barbara. U lijepu, otmjenu i bogatu udovicu zaljubio se 1678. godine
1

Isto, str. 71.

133

Meimurska povijest

mladi, tada 22-godinji grof Emerik Tkly,

voa maarskih kuruca (kriara). Meutim,
nakon osmanlijskog poraza pod Beom 1683.
godine, ratna je srea okrenula lea Jeleni i
Tklyju. Velika vojna na Turke zapoela je u
sjevernoj Ugarskoj. Jelena je 1688. godine pet
mjeseci branila tvravu Munkacs od carskog
generala Caraffe. Tvrava je pala Caraffi u
ruke 14. sijenja 1686. godine jer su je izdali
vlastiti kapetani. Otpremljena u zarobljenitvo
u Be s djecom Franjom i Julijom, smjetena
je u samostan urulinki. Tkly je nastavio
otpor. Poetkom 1692. godine uspjelo mu
je izbaviti Jelenu iz zatoenitva nakon to
Emerik Tkly
je zarobio i za nju i djecu zamijenio carskog
generala Hannibala Heistera. Po odredbama
Karlovakog mira 1699. godine turski sultan Mustafa smjestio je Jelenu i
Tklyja u Carigrad, a od 1701. godine ivjeli su u Nikomediji u Maloj Aziji.
Jelena je umrla 18. sijenja 1703. godine. Pokopana je u crkvi lazarista u
Carigradu. Uz velike poasti njezini su posmrtni ostaci 1892. godine preneseni
u Koice. I njezin sin Franjo II. Rakoci bio je voa maarskih ustanika protiv
apsolutistike politike Dvora. Svojom je vojskom ak zauzeo i akoveku
tvravu.
Ivan Antun Zrinski roen je 1651. godine u Ozlju. Bio je jedini sin
hrvatskog bana grofa Petra Zrinskog i Ane Katarine roene Frankopan.
Studirao je humanistike znanosti i vojnitvo. Od vodstva Zrinskofrankopanske urote bio je pripreman za taoca na francuskom ili na turskom
dvoru. Nakon sloma otpora Austrijanci su ga je 1670. godine internirali u
Prag. Tu je trebao stupiti u redovnike, ali se tome opirao. Nakon brojnih
zamolbi omogueno mu je stupanje u vojnu slubu. Sa svojom je pukovnijom
ratovao protiv Osmanlija u Maarskoj.
Vjeran je Dvoru nadajui se da e mu kralj
Leopold vratiti oeva imanja. Nakon propale
osmanlijske opsade Bea 1683. godine i
pobune Mirka Tklija , drugog supruga
njegove sestre Jelene protiv cara, osumnjien
je da potajno djeluje u korist maarskih
pobunjenika. Iste godine optuen je za izdaju
i uhien. Bez optunice i sudskog procesa 20
je godina bio zatvoren u tvravi Rattenburg
u Tirolu. Neposredno prije smrti zatoen
je u Grazu u tvravi Schlossberg. Umro je
Anton Caraffa
11. studenoga 1703. godine. Pokopan je u

Naslov poglavlja

134

dominikanskoj crkvi u Grazu. Nije se enio niti je imao djece. Bio je doista
posljednji muki Zrinski u Hrvatskoj. Posmrtni ostaci grofa Ivana Antuna
Zrinskog su 1944. godine preneseni u Zagreb i pokopani u katedrali.
Petrove i Katarinine kerke Judita Petronela (1652.- zadnji se puta
spominje 1699.) i Aurora Veronika, (1660.- 1735.) ivot su provele kao
opatice. Judita je bila nadstojnica samostana klarisa u Zagrebu i bavila se
odgojem hrvatskih plemikih djevojaka. Sauvan je vei broj njezinih pisama.
Uvijek je pisala hrvatskim jezikom. Aurora Veronika je bila u samostanu
urulinki u Celovcu. Glazbeno talentirana postala je ravnateljica zbora
urulinske crkve u Celovcu.
Kralj Leopold izdao je 17. sijenja 1671. godine u Beu posebno
pismo kojim je pomilovao krajike kapetane koji su sudjelovali u Zrinsko frankopanskom ustanku. Svi su oni, osim kapetana Franje Bukovakog, bili
uhieni i podvrgnuti strogom postupku u istrazi. Bili su to kapetani Gapar
olni, Fran Berislavi, Ivan Kamenjan, Stjepan Gereci, Ladislav Crnkovi,
Juraj Gotal, Juraj Maleni, Stjepan Ivanovi i Franjo Frankulin. Pismom je
pomilovan i kapetan Franjo Bukovaki i ak su mu vraena konfiscirana
imanja, ali on nije vjerovao kraljevoj milosti. Bukovaki je pobjegao u Tursku
iz koje se nije nikada vratio. Turci su ga vrlo cijenili zbog njegovih vojnikih
i diplomatskih vrlina. Nudili su mu visoki poloaj u vojsci pod uvjetom da
prijee na islamsku vjeru. Iako se ne zna pouzdano kada je umro, ali svakako
nakon 1678. godine, zna se da je ivio vrlo skromno uglavnom u Bihau i da
nije preao na islam.
Posljedice neuspjelog otpora bile su vrlo teke i za Hrvatsku.
Konfiskacijom imanja Zrinskih i Frankopana i njihovih kapetana,najbogatiji
feudalac u Hrvatskoj postala je kraljevska komora. Vie od polovice banske
Hrvatske prelo je u neposredno vlasnitvo carske komore. S bivih posjeda
ustanika poela su iz Hrvatske otjecati golema sredstva. Zaplijenjena imanja
obitelji Zrinski inae su procijenjena na 1,4 milijuna forinti, a Frankopanova
imanja na 100 tisua forinti. Komorski administrator Grgur Pavei je
od 1673. do 1679. godine vodio tone raune o prihodima i rashodima
konfisciranih posjeda. Iz tih se rauna vidi da je samo tijekom est godina
sa zrinsko-frankopanskih posjeda Ugarskoj komori predano oko 135 tisua
forinti istog prihoda. Kada se odbije 19 tisua forinti koje je Pavei tijekom
6 godina isplatio kreditorima Zrinskih, vidi se da je komora godinje ubrala
oko 22,5 tisue forinti. Ta je suma postala glavna stavka u prihodima Ugarske
komore iz Hrvatske. Komora je pored toga racionalizirala eksploataciju
zaplijenjenih imanja tako da su njezini prihodi bili vei od onih koje su
akumulirali Zrinski i Frankopani. Ta racionalizacija poslovanja znaila je u
prvom redu poveane obveze podlonika, osobito tlake. Poloaj podlonika
pod komorskom se upravom znatno pogorao. Ono to je potrebno osobito
naglasiti je injenica da ti ogromni i dobro ureeni i voeni posjedi vie od
pola stoljea nisu sudjelovali niti u plaanju poreza niti u snoenju ostalih
financijskih tereta hrvatskog kraljevstva.