POKRET NA SLAVENSKOM JUGU.

73

njegove zakonite mužke odvjetke. O tom je iste godine uglavljen

dvostrani ugovor u Višegradu u prisutnosti obiju kraljeva , polj
skoga i ugarskoga, tè zastupnikâ jedne i druge države ; a Ljudevit
kano budući kralj poljski obvezao se , da će čuvati neoskvrnjenu
cjelovitost kraljevine Poljske, da neće izvan sabora poreza razpo
rezati i da će časti i službe samo domaćim sinovom dieliti. Ovaj
ugovor bude kašnje izmedju Ljudevita i Kazimira u Krakovu 8
svibnja 1364 i u Budimu god . 1369 obnovljen . A njegovom krie
posti bio je Ljudevit već sljedeće godine , poslije smrti kralja
Kazimira (5 stud. 1370) , svečano dne 17 studenoga u Krakovu
za kralja poljskoga okrunjen .
Tako je Ljudevit god. 1370 na svojoj glavi nosio dvie možne
krune; i stajao jednom nogom na jadranskom , drugom na bal
tičkom moru pak još sveudilj vrebao na doljnu Italiju . A da ovaj
obsežan posjed uzmogne predati i svojim potomkom , buduć sam
bez odvjetka mužkoga , izposlovao je kod privrženih si poljskih
velikaša , da su u košičkom sastanku dne 17 rujna 1374 uglavili
nov ugovor, pragmatičku sankciju , kojim je pravo nasljedstva pre
nešeno i na onaj ženski mu odvjetak , koga sam kralj i njegova
majka ili supruga odredi, da zasjedne priestol poljske kraljevine.
Ljudevit je snovao, da obe krune kano i pravo na napuljsku
prenese na svoju stariju kćerku imenom Mariju , rodjenu god. 1370 ;
pak joj se već sada pobrini za zaručnika i to od možne vladajuće
kuće, u koya i u koje mogla bi baštinica dvaju i odnosno triju
kruna naći zaslon i zaštitu . On vladalac sjevera i juga , posredo
vanjem Ladislava vojvode opolskoga , a od god . 1368 ugarskoga
nadvornika, izprosi svojoj kćeri Mariji ruku kraljevića Sigismunda,
rodjena 14 veljače 1368 , sina uzmožnoga českoga kralja i cara
Karla IV . Dogovor, zametnut god. 1371 , dospjeo je u listinah iz
mienjenih s jedne i druge strane dne 20 . veljače i 14 ožujka 1372.
U koliko je ova sveza mogla biti koristna i po samu Ugarsku, to
je ipak velik dio velikaša ugarskih i hrvatskih ne pazì dobrim
okom bojeć se, da se tiem nezametne pravo ili da se bar ne dade
prilika uzmožnomu domu luksemburžkomu staviti zahtiev na krunu
ugarsko-hrvatsku , odkle bi pogibelj prietila neodvisnosti njezinih
zemalja . Ele Ljudevit nije se dao tako lasno odvratiti od svojih
nakana ; tè se i zaruci izmedju Marije , kojoj je bilo tek sedam ,
i Sigismunda, komu je bilo devet godina, obaviše mjeseca studenoga
1377 u Trenčinu u prisutnosti kraljice česke Jelisave i kralja Ljudevita .
74 FR . RAČKI.

Ovako je mislio Ljudevit spasiti i obezbiediti korist, slavu i

budućnost svoje dinastije, te osobom zajedničkoga vladaoca spojiti
Ugarsku i Poljsku, dvie inače posvema neodvisle države.
Ljudevit je nadalje ne manjom pomnjom pazio , da sačuva i
neoskvrnjenu svojemu nasljedniku ostavi cjelovitost zemalja krune
ugarsko-hrvatske, i da utvrdi onaj upliv , koga si on i njegov otac
stečè u balkanskom poluotoku. On je u jednom i drugom obziru
svraćao osobitu pozornost na kraljevinu Dalmaciju i Hrvatsku, kano
i na Bosnu. Prva bijaše kruni ugarskoj nuždna već radi Ljude
vitove politike naprama dolnjoj Italiji. Koliku joj Ljudevit davao
važnost može se nagovieštati i odatle , što joj stavi na čelo svoga
rodjenoga brata Stjepana u starodavnom svojstvu vojvode dalm .
hrvatskoga, koj je „kraljevskom vlasti“ upravljavao kraljevinom ;
zatiem poslije njegove smrti († 9 kolovoza 1354 ) sina mu Ivana
pod obskrbničtvom majke udove a kéeri cara Ljudevita Bavarca
imenom Margarete , koja se na listinah piše „ dei gratia tocius
Slavoniae, Croatiae ac Dalmaciae ducissa “ ; ' a napokon , kako već
napomenusmo, svoga rodjaka Karla vojvodu dračkoga. Tako si
Ljudevit htjede svojoj kruni i obitelji privezati našu domovinu
na njeki način užjim vezom krvi.
Bosna sa Humom nije bila do duše cjeloviti dio krune ugar
sko-hrvatske ; ali od kako poslije Pavla († 1312) i Mladena (1312
— 22) Subića , koji su bili ne samo dalmatinski i hrvatski nego i
bosanski banovi, Stjepan Kotromanić ? primî bansku čast iz ruku
Karla Roberta ona je priznavala vrhovnu vlast ugarsko-hrvatskih
kraljeva. Ova tako krhka sveza opominjala je Ljudevita , da na
Bosnu pazi, a to tim više , što se je sa dvaju strana gledalo na
nju : s jedne da se osvoji , s druge da se posvema odmetne od
Ugarske i povuče u posvema protivne kombinacije.
Ove dvie strane, ova dva protivnika , koja su bila opasna
Ljudevitovu položaju na slavenskom jugu tako obzirom na Bosnu
kano i obzirom na našu domovinu bijahu Mletačka i Srbija . A
oba protivnika bijahu Ljudevitu tim pogibeljnija , što jih u vanjskoj
politici vezahu jednaki interesi. Mletačka je divnom postojanosti
kroz više stoljeća čeznula za Dalmacijom , bez koje nemogaše biti

| Fejér : codex diplomaticus Hungariae IX , 2 p . 416 .

? Pučić : srbski spom . I, 127 : „ rocnoge PHCRETAE KOTPOMANHKL . .“
Dakle ne Kotromanović, kako se obično piše .
 POKRET NA SLAVENSKOM JUGU. 75

„ kraljicom jadranskoga moga“ . Ona je i prvih godina Ljudevitova

vladanja došla s njim u sukob navlastito radi Zadra. Osebita se
diplomatička i politička
zi
Moj vještina na
jed je uu ttom
ra . S pokazuje om , kako je republika
nastojala , plela i miešala , da s jedne strane podruje u Dalmaciji
upliv ugarski i tim svoj razširi, a s druge da u svoje kolo za
istu svrhu povuče Srbiju i Bosnu. Kušajmo u kratko razmrsiti
ovo pletivo.
Republika je mletačka imala od davna pristašâ u primorskih
gradovih dalmatinskih , u kojih se sveudilj hranio talijanski živalj
toli jezikom koli mnogostrano i municipalnimi institucijami. Ali
gradovi nisu bile dosta stalne točke za učvršćenje njezina gospod
stva ; s toga je republika stala prijateljstvo i privrženost tražiti u
ondješnjih hrvatskih velemoža i plemića . U južno-zapadnom dielu
naše domovine slovijahu tada i starinom roda i ugledom i imetkom
knezovi Subići, Nelepići, Kurjakovići i Ugrinići, a na gornjih oto
cih i u bližnjem primorju knezovi krčki i modruško -senjski. Od
knezova Šubića javljaju se tada na pozorištu sinovi glasovitoga
hrvatskoga i bosanskoga bana Pavla po imenu Grgur i Pavao, té nji
hovi sinovci a djeca Pavla Gjorgjevića po imenu Pavao, Mladen i
Božidar, za tiem Pavlov sin a nećak Grgurov po imenu Gjuro. Od
krbavskih su knezova slovili sinovi kneza Kurjaka po imenu
Grgur, Budislav i Pavao. Od Nelepića bijaše na glasu Ivan i bratu
čed mu Konstantin ; od Ugrinića se napominje Budislav i sin mu
Grgur. Napokon od krčkih i modruško -senjskih knezova navode nam
spomenici navlastito Friderikove sinove Bartola iDujma', onda Barto
love sinove a Dujmove nećake Stjepana i Ivana, napokon Markova
sina kneza Nikolu . Na ove je dakle hrvatske velikaše djelovala
republika. Gdjekoji od njih nisu bili Ljudevitu privrženi sbog obi
teljskih uvreda i uspomena ; tà Subići su se živo siećali, kako jim
je Karlo Roberto prije njekoliko godina (1322) zasužnjio bana
Mladena ”. Ljudevit je dakle već u prvom početku svoga vladanja
došao u sukob sa mnogimi od pomenutih plemića , imenito s krbav
skimi knezovi Kurjakovići, s Vladislavom udovom kneza Nelepića
i njezinim sinom Ivanom ; isto sa Subiéí, napose s Pavlom rečenim

1 Sr. listinu kod Fejèra : cod. dipl. IX , 1 . p . 552 : „ Duymus comes

Wegle, Modrus et Posege“ . Ova posljednja rieč po mojem sudu stoji
mjesto „Guzeche“ t. j. Gačke glag. listina. Takovih pogrešaka imade
u Fejera dosta. ? Michae Madii : Historia . Cap. XIX .
76 FR . RAČKI.

Banićem i njegovim bratom Grgurom , tè s Mladenom gospodarom

Skradina i Kliša '. Ljudevit je do duše znao, kako mogu biti ovi
velemože opasni njegovu posjedu u Dalmaciji ; pà se za to gledao
s njimi izmiriti. Tako nalazimo, kako Ljudevit god. 1345 ugova
raše kroz bana hrvatskoga Nikolu i bosanskoga Stjepana s Ivanom
Nelepićem a posljedak ugovaranja bijaše taj, da je kralj, kako
svjedoči listina od 21. studenoga r. god. oprostio Ivanu odpadnuće
i vratio mu sva zaplienjena dobra, imenito Sinj i Cetinu ?. Isto se
tako Ljudevit izmiri s knezovi Šubići Grgurom i Pavlom i ovoga
sinom Gjurom ; a za veću u buduće sigurnost stadè se dogovarati
s knezom Pavlom , da mu ovaj odstupi grad Ostrovicu sa svim
što nanj spada, ne bi li tako odanle ove velemože držao na uzdi.
Ova izmirenja , osobito pako posljednje nastojanje , nisu išla
republici u prilog ; s toga poče ona protivno raditi. U isto naime
doba zametne republika priegovor o savezu s knezom Pavlom
ostrovičkim i Mladenom kliškim , kako joj svjedoči pismo 3 od 29
kolovoza 1345 , za tiem s krbavskimi knezovi Grgurom i Budi
slavom , kako opet svjedoče pisma + od 30 kolovaza 1345 i 9 svib
nja 1346. Dočuvši pako republika kroz svoga gradskoga načelnika
u Sibeniku za pomenuto dogovaranje ob Ostrovici, naloží po za
ključku vieća od 14 svibnja 1346 svojim provediturom : „ da se
obavieste o tom poslu , neka smućuju da neuspje ugovor , i neka
u to ime govore s knezovi Pavlom i Mladenom i ostalimi, kako
jim se najsgodnije vidi56 . Na dalje zaključi republika dne 22 lip
nja i 4 srpnja 1346 : da se u ugovor mira , koga je poslije sjajne
pobjede nad kraljevskom vojskom zametnula s Ljudevitom , uvrste
takodjer knezovi Pavao i Mladen , i ovoga braća Božidar i
Pavao , „ sa svimi svojimi zemljami, mjesti i imetkom i kotari
tako , da jim ni rečeni kralj , ni njegovi podložnici i privrženici
nemogu ništa nauditi“.6 Oviem se zaključkom htjede republika
Šubićem pokazati prijateljica i zaštitnica , a tim jih odvratiti od

I Cf. Hist. obsidionis Jaderae. lib . I, c. IV - VII.

2 Dvie još netiskane listine u arkivu Frankopana Vidimskih . Sr. Estratto
dei documenti dell' archivio Frangep. MSC in musaeo nationali Zagrab .
3 J. Šafařik : monumenta historica serbica archivi veneti. Glasnik srbske
slovesnosti. XI, 357 .
4 Ibid . p . 360. 379 .
5 Ibid . p . 384.
6 Ibid. p . 384 - -87 .
 POKRET NA SLAVENSKOM JUGU. 77

Ljudevita i osigurati jih pram njemu. I sbilja , dok je Pavao živio ,

nije se dogovaranje za Ostrovicu izvelo ; ali je Ljudevit poslije
njegove smrti, nad kojom je republika bratu Grguru dne 21 kolo
voza 1346 kroz posebnoga poslanika izrazila svoju žalost, kao na
gubitku „ prijatelja i predragoga svoga privrženika“ ', tim revnije
nastavio i sretno dovršio ugovaranje s Pavlovim bratom Grgurom
i sinom Gjurom . Ugovornom listinom ? od 31 srpnja 1347 ustupaju
knezovi Šubići Gjuro i Grgur grad Ostrovicu u dalmatinskoj Hr
vatskoj, a Ljudevit opraštajuć jim sve prijašnje zablude i nevjere
daje jim na zamjenu kraljevski grad Zrinj u gornjoj Hrvatskoj,
koj je prije ( 1328 ) bio kneza Ivana Babonića, zatiem predje u
kraljevskn vlast, a odavle na župana Lovru, komu napokon Ljude
vit dade na izmjenu drugi posjed .
Ova zamjena Ostrovice sa Zrinjem znamenita je sgoda ne
samo u povjesti porodice Šubićâ , nego i u hrvatskoj povjesti u
obće . Ona daleko nadilazi same stiene grada Ostrovice , koj je
inače znamenita točka osobito naprama Zadru. Ovom bo zamje
nom bijaše razdvojeno uzmožno pleme knezova Šubića : loza , koja
je ostala u Dalmaciji , izčežava sa pozorišta , a ona , koja se pre
seli u gornji dio naše domovine, pomalja se u knezovih Šubić
Zrinjskih na vidiku hrvatske prošlosti i sjaje ovdje prieko tri sto
ljeća. U primorskoj se Hrvatskoj, izvrženoj napasti mletačkoj, tiem
staro plemstvo hrvatsko znamenito oslabi. Šubići u Dalmaciji od
mah osietiše posljedice toga razdvojenja : Mladenu bo bijaše za to ,
što ostade vjeran savezu s Mlečani, mnogo trpiti od bana bosan
skoga Stjepana , od ugarsko-hrvatske vojske kraljevske i od kne
zova Grgura Kurjakovića i Budislava Ugrinića tada Ljudevitovih
pristaša . Republika je do duše svagdje posredovala za viernoga
si kneza. Pokle ju knez Grgur Kurjaković, preporučen od samoga
bosanskoga bana“ , posebnim poslanikom zamolì , da ga „ primi u
milost“ 5 , nastojaše ona , kako se iz zaključka od 14 srpnja 1347
vidio, da Grgura s Mladenom izmiri. Pri tom je republiku vodila
vlastita korist, jer je znala , da je – kako se čita u zaključku —
Ibid . p . 390.
2 Fejér: cod. diplom . IX , 1. p . 472 – 75 .
3 Ibid . VIII, 3 . p . 326 – 28 .
4 Monum . serb . arch. veneti. op. cit. p . 395 .
5 Ibid . p . 397 .
6 Ibid. p . 417 .
 78 FR . RAČKI.

sloga izmedju Grgura i Mladena nuždna ,,blagostanju i miru mletačkih

zemalja , buduć da su knez Grgur sa svojimi i knez Mladen sa
svojimi od uzmožnijih velemoža hrvatskih “ , glave naime dvaju
slavnih hrvatskih obitelji plemićkih . Isto je tako republika izmedju
Mladena i bana bosanskoga sve dotle posredovala', dok su se oba
dva sbilja izmirila ”. Na dalje, kada se kraljevska vojska pripravljala
na Mladena, a ovaj od republike iskao pomoć, ona inu ju po za
ključku od 30 kolovoza 1347 dadè ; ali samo proti Ljudevitu a
ne proti banu Stjepanu , držeć ovoga „ za svoga prijatelja“ . Kra
ljeva je ipak vojska uz prkos ovoj zaštiti udarala iz Ostrovice i
Knina na gradove Mladenove i na mletački Šibenik , Trogir i
Spljet“ 4. Vlada Ljudevitova u prvi mah uvidi, kolika joj korist
za sigurnost Dalmacije od Ostrovice, a koliko bi joj veća bila da
dobije i druge Šubićeve gradove. S toga je hrvatski ban , odmah
poslije smrti Mladena , mitio i silio njegova brata Pavla, da proda
i ustupi gradove Skradin i Kliš. Ovo dočuvši republika zaključi
dne 22 svibnja 1348 naložiti svojim načelnikom u Trogiru i Spljetu,
da gledaju za nju izposlovati ovu prodaju'.
Tako su se i Ljudevit i lav sv. Marka otimali za velemože
hrvatske, a ovi neshvaćajuć svoga zadatka na korist našega naroda
izmedju ovih dviju protivnika prijanjali sada uz jednoga sada uz
drugoga. Prije primirja uglavljena god . 1348 na osam godina iz
medju republike i Ljudevita bio je vanjski upliv knezova Šubićâ
oslabljen i slomljen .
Republici nije bilo dovoljno samo prijateljstvo nestalnih veli
kaša hrvatskih , da izvede svoje stare nakane na ovoj obali jadran
skoga mora. Ona se nije mogla osloniti ni na bosanskoga bana,
koj je bio odviše uzko privezan na ugarsku politiku. S toga je
republika rado prihvatila drugoga , mnogo pouzdanijega i jačega
saveznika . A taj bijaše vladalac srbski Stjepan Dušan .
Odnošaj izmedju Srbije iMletačke zapodjenù se već u vrieme
mletačko-ugarske razmirice. On se razvio iz onodobnih jednakih
interesa jedne i druge strane. Jer kada mu i nebi bilo inih raz
loga , ovi su ležali već u tom , što Srbija trebaše za svoje na
1 Ibid . p . 398 - 99 .
º Ibid . p . 404.
3 Ibid . p . 418 .
4 Ibid. p . 419 .
5 Ibid . p . 432 .
 POKRET NA SLAVENSKOM JUGU . 79

mjere pomorske vlasti, kakovom bijaše Mletačka , a ova trie

baše pomoći na kopnom , koju mogaše dobiti od Srbije. Jer je
poznato , da je veliki vladalac srbski one dobe kralj Stjepan
prizivom Dušan radio grčkomu carstvu upravo glavi i da je
mislio podići veliku državu na balkanskom poluotoku, kojoj bi
južno Slavenstvo jezgrom bilo , a sama država dostojnija zamjenica
bizantinske monarhije. O toj je namjeri srbskoga vladaoca bio do
voljno obaviešten i sam grčki dvor na Bosforu, kao što se jasno
vidi iz očitovanja grčkoga poslanika i odgovora ' mletačkoga vieća
od 12 svibnja 1345. Stjepan dakle , da si za ovu osnovu steče po
moć od republike , sam joj iz Seresa , kamo dodje slavodobitnik ,
ponudi dne 15 listopada 1345 vojsku proti Ljudevitu ?. Kada se
je nadalje Stjepan, osvojivši veći dio zemalja grčkih , dao okruniti
za cara grčkoga , prijavio je to republici posebnim poslanstvom ;
a ona mu čestitaše dne 3 ožujka 1346 i preporuči se u njegovo
prijateljstvo3. Republika je i u prvu početku odazivala se ovomu
prijateljstvu cara Stjepana ; ona mu često dozvoljavaše iznieti
oružje iz Mleta ka ; ustupila bi mu oboružane galije “; molila ga za
posredovanje političko " ; ali o pravom savezu izmedju Srbije i Mle
tačke zametnulo se ozbiljno dogovaranje tek god. 1350. I ovdje je
Stjepan zapodjeo posao. On gospodar malo ne cieloga carstva
grčkoga nepredobì mu još priestolnice , a predobit je nemogaše
bez mornarice. Poslà dakle rečene godine u Mletke svoga rizni
čara i vještoga državnika Nikolu Buču (Bučića) tè po njem po
zové dužda Andriju Dandula u Dubrovnik ili u okolicu njegovu,
da se obe glave dvaju država lično dogovore o savezu i ostalih
pitanjih političkih . Stjepan je u zamjenu za pomoć proti Carigradu
nudio republici Peru kada ju osvoje. Ali republika , nebuduć još
dosta sigurna s drugih strana , nije imala volje upustiti se u tako
Ibid . p. 350.
2 Ibid . p . 364 .
3 Ibid . p . 375 : „ Ad primum capitulum (ambaxatae domini regis Ser
viae) continens de coronatione sui in imperio consta n
tinopolitano. . “
4 Ibid . p . 416 . 428 . 432. 441.
5 Ibid . p. 387.
6 Ibid . p . 446 — 459. „ Cum d . imperator per gratiam dei acquisiverit
et subjugaverit decem partes imperii constantinopolitani praeter
civitatem Constantinopolis , quam expugnare et sub
jugare nequit . . .“
80 FR . RAČKI.

ogromnu vojnu. S toga je u vieću od 13 travnja 1350 zaključila

obići ponudjeni savez izpričajuć se tiem , što je naprama carigrad
skom dvoru vezana mirom svečano s njim uglavljenim '; u ostalom
uvjeravaše srbskoga cara o svojoj neograničenoj prijazni, kojoj za
dokaz uvrsti njega i suprugu Jelenu i sina Uroša medju svoje
gradjane ; a to isto potvrdì poveljom ? od 25 svibnja r. g. Ovakav
odgovor ponovilo je mletačko vieće dne 3 svibnja iste godine ?.
Dušan je u proljeću god . 1350 tražio savez mletačke repu
blike imajuć pred očima ponajprije Carigrad , ali snujuć takodjer
ne manje važan podhvat proti savezniku Ljudevitovu, banu naime
bosanskomu Stjepanu Kotromaniću . Položaj Bosne bijaše tada i
nestalan i nesiguran . Ban Stjepan bio je osobno obvezan kralju
Ljudevitu , tè ga je i za to podupirao u vojnah. Ali se iz odnošaja
bana Stjepana naprama republici mletačkoj razabire, da je on težio
za samostalnosti, da je gledao kako bi Bosni stekô samostalan
položaj izmedju Ugarske i Srbije. Stjepan je god . 1343 kroz po
sebna poslanika nastojao savez utanačiti s republikom . Ova je,
kao što se razabire iz zaključka u vieću od 8 srpnja r. god . od
mah uvidjela, koliko bi taj savez koristan bio za njezine „ primorske
gradove“ ; ali je ujedno željela u taj savez povući takodjer Stje
pana Dušana . I banu nije bilo protivno, da se približi uzmožnomu
srbskomu vladaocu ; pak kada je god. 1346 kroz svoga poslanika
Iliju ozbiljno radio o savezu s republikom , podjedno ju zamoli,
da ona kroz svoga poklisara djeluje kod srbskoga cara na nje
govu korist (in eius favorem )" . Ovu molbu uslišà vieće , kako se
vidi iz zaključka ) od 4 rujna r. g . Savez izmedju Mletačke i Bosne
nije bio taj put do duše utanačen ; ali republika već se onda uz
dala u pomoć banovu. To se razabire iz njezina zaključka u
vieću od 26 rujna r . g . kojim bi Nicolino izabran , da podje u
Bosnu i od bana Stjepana moli pomoć proti hrvatskomu banu . Nù
u koliko je Stjepan tražio nove sveze da si steče samostalnost, nije

' Ibid . p. 456 : „ Respondetur , quod nos sumus in treuga cum impera
tore Constantinopolis, per quam inter caetera vinculo sacramenti sumus
obstricti eidem et gentibus suis puram et veram pacem servare. “
? Ibid . p . 460.
3 Ibid . p . 459.
+ Ibid . p. 352 - 4 .
5 Ibid . p . 396 .
6 Ibid . p . 400.
 POKRET NA SLAVENSKOM JUGU .

ipak mislio da je već nadošlo vrieme, da se može posvema odmet

nuti od kralja Ljudevita . S toga nije mu drago bilo , što su ga
Zadrani odali i ozloglasili kod ugarskoga dvora , o čem se ban,
kada se ozbiljnije radilo o savezu, pismeno potuži svojim prijateljem
Mlečanom '. Republika je medju tiem nastojala izmiriti bana sa
srbskim carem . Stjepan Dušan prihvati posredovanje republike, te
kao što vieće prijavi banu bosanskomu dne 21 studenoga 1346
očitová mletačkomu poklisaru , da je iz ljubavi prama republici
„ voljan živiti u miru i prijateljstvu s rečenim banom “ , ako mu
ovaj vrati pripadajuću si zemlju , koju osvojenu ban posjeduje ;
inače da se nebi ni tomu protivio , da se uglavi izmedju njega i
bana primirje na dvie ili tri godine”.
Sva ova nastojanja oko izmirenja bana Bosne s carem srb
skim ostadoše bez uspjeha ; jer kralju Ljudevitu nije takovo izmi
renje išlo u račun a ban Stjepan nije imao toliko odvažnosti, da
se kraljevu uplivu otme. Krvavi sukob izmedju oba glavara jednoga
tè istoga naroda nemogoše dakle izostati. Započè ga ban Stjepan,
dočim po nalogu Ljudevitovu provali god . 1349, kada se Ljudevit
spremaše u Napulj a car Stjepan na Grke, u Humsku zemlju i
preko Trebinja u Kotor. Proti ovoj se provali pritužio car Stjepan
putem svoga poslanika Mihajla Bučića, kada je, kako primjetismo,
početkom god. 1350 ugovarao savez s republikom '. „ Car je — tako
govoraše srbski poslanik – iz ljubavi prama duždu s banom po
stupao prijateljski; ali to je ban zlo odvratio plieneś njegove ljude,
osvojivši mu zemlje i mjesta , i sveudilj plieni“ . Nù primjeti na
dalje, da se car nemisli osvetiti banu, ako to nije duždu po féudi ;
ali neka on u takovu slučaju uputi bana , „ da odšteti počinjene
štete i vrati što je osvojio , jer inače nebi se car mogao uzdržati,
da se neosveti“ . Republika se do duše zauze za izmirenje cara i
bana , kao što se vidi iz zaključka u vieću od 13 travnja r. g.
Ali već bijaše prekasno ; jer Stjepan Dušan malo za tiem vojskom
prodriè u Bosnu; priedje uz bosansku vlastelu , koja mu se pri
druži, slavodobitno preko Travnika u Hum , osvoji Novigrad i
Imotu , glavom dodjè u Dubrovnik , a odavle na ladjah u Kotor".
1 Ibid. p. 402.
? Ibid . p. 406 .
3 Ibid . p. 450.
+ Raić: Istorija Srbov. U Budimu 1823. II, 764 – 69 po srbskih rodo
slovih i Brankoviću .
R . J. A .
82 FR . RAČKI.

Iz ove se srbsko-bosanske vojne dade razabrati, da je Hum bio

ona prieporna točka izmedju Srbije i Bosne , koja se u rečenih
razmiricah često napominje . Zupa Trebinje bijaše već od prije srb
ska , kako se vidi iz Dušanovih povelja ' podieljenih Dubrovčanom
dne 26 listopada 1345 i 20 rujna 1349 ; nù važni Hum , koj je od
Neretve prama zapadu dopirao do mora kod Stona , dodjè u vlast
bosansku. Bosna se tudjer protezala do mora , jer nalazimo , da
je god . i 344 i Makarska bila njezina. Osvojivši dakle car Stjepan
Hum , imajuć već Trebinje , Zetu i Kotor postade on gospodarom
one znamenite česti balkanskoga poluotoka uz jadransko more,
u kojoj je i otok Mljet pripadao Srbiji. Tada se Dubrovnik još
više priljubi caru Stjepanu, on pako potvrdì sliedeće godine Kotoru
sve starije povlastice , da si ga tiem jače obveže? Na ovom dakle
zapadnom okrajku srbskoga carstva sticali su se interesi Srbije i
Mletačke s jedne, a krune ugarsko-hrvatske i Bosne s druge strane.
Odavle moglo se dà kako predvidjeti, da niti će se car Stjepan
ovim uspjehom zadovoljiti , niti kralj Ljudevit već radi svoje
koristi ostaviti bana Stjepana na cjedilu . Ljudevit bje na to vezan
ne samo interesî državnimi nego i svoje dinastije , osobito sada
pokle se 20 lipnja 1353 zaruči s Jelisavom , kćerju bana Stjepana
Kotromanića, pak je usljed toga oči bacio na Hum kano na vjeno,
koje mu imade zaručnica donesti. Ove dakle iste godine 1353
Ljudevit i brat mu Stjepan , vojvoda hrvatski, priedjoše velikom
vojskom rieku Savu. Nù sreća jim bude loša; jer srbski car Stjepan,
sakupivši kod Žiče vojsku, ne samo stade na put kralju nego i baci
ga preko Save , i osvoji Mačvu i Biograd “. -- Ali kralj Ljudevit
nije bio naumio propustiti toga poraza ; s toga se odmah , čim si
osjegura ledja sa sjevera i zapada , pripravljaše za veliku vojnu
neposredno proti Mlečanom a posredno proti Srbiji. Obje ove vlasti
znadoše, da je jednoj i drugoj udarac namienjen ; s toga, kako se
razabire iz pisma: pape Inocencia VI od 17 srpnja 1357 uglaviše
savez za uzajamnu obranu („ confederationem et ligam “ ), te ga pod
I Miklošić : monum . serb . p . 117 . 146 .
? Theiner : monum . Hung . I, 675 .
3 Miklošić: mon. serb. p . 149.
4 Na ovaj rat proteže se izvješće u žitiju cara Stjepana izd . Daničićem :
životi kraljeva i arhiepiskopa, U Zagrebu 1866, str. 227 — 230. Po
grešan je ondje uz Kpana oyrpbckyarO dodatak kapha.
5 Šafařik : Mon . serb . arch . veneti. Glasnik XII, 14.
 POKRET NA SLAVENSKOM JUGU . 83

kriepiše prisegom i drugimi jamstvi. Ratno je pozorište taj put biti

imalo u Dalmaciji i bližnjih predjelih ; gdje je dakle mogla raditi
tako republika s mora i dalmatinskih gradova kano srbska vojska
s Huma i Trebinja . Sve ratujuće stranke nastojahu zauzeti naj
čvršće i položajem najsgodnije točke. S toga nalazimo, da se i
Mlečani i srbska i ugarsko-hrvatska vojska otimlju za Skradin
i Kliš, kojima je vlastnica bila Katarina udova pokojnoga kneza
Pavla Šubića a kćer mlečanina Dandula . Republika je u vielu od
31 listopada 1:355 odlučila poslati tri punomoćnika, koja će s kne
ginjom ugovarati prodaju tih gradova, ako još nisu u srbskoj vlasti,
inače ugovarati će sa srbskom vladom , ili bar o tom nastojati, da
se u nje mletačka posada smjesti'. Medju tim već je srbska vojska
posjela bila Skradin ; od Kliša pako držao je tvrdjavu srbski voj
voda Palman , njegovo pako predgradje hrvatski ban Nikola . Ovdje,
kako mletački provedituri izvješćuju ” iz Spljeta dne 12 prosinca
r . g. duždu Ivanu Gradonigu , učvršćavala se jedna i druga vojska .
Ovo dočuv mletačko je vieée 16 i sliedećih mjeseca prosinca r. g .
sve sile napelo , da dobije Skradin i Kliš za novce , ili da jih do
bije bar u ime srbskoga cara'. Kada je dakle ugarsko -hrvatska
vojska iz Kliša prietila Skradinu, kastelan je njegov imenom Juras
u smislu podieljenoga si od cara naputka za onaj slučaj, ako nebi
mogao obraniti grada , predao ga dne 10 siečnja 1356 mletačkim
povjerenikom “. A ovi su Jurasu obećali, da će republika obskr
biti njega i njegovu obitelj , „ kada bi se bud car Stjepan , ako je
živ , bud njegov sin , ako je on umro , nanj ljutili s toga , što je
rečeni grad predao“ .5
Ovaj posljednji dodatak pokazuje nam , da se već 10 siečnja
u Skradinu pročù glas ili o smrti ili o bolesti cara Stjepana. Taj
glas bio je istinit ; jer se car sbilja još prije 20 dana, na ime
20. prosinca 1355 prestavi.
Republikamletačka izgubi Stjepanom uzmožna saveznika. Ona
je do duše i sama rat nastavila ; ali poslije promjenljive sreće nadje
se prisiljenom dne 28. studenoga 1357 uputiti svoje poslanike k Lju
devitu u Zadar, da mir ugovaraju . Mir bì uglavljen u Zadru dne
| Ibid . p. 16 - 21.
? Ibid . p. 23 - 25 .
3 Ibid . p . 25 seq .
* Ibid . p . 34 - 37.
5 Ibid . p . 37 – 40.
 FR . RAČKI.

18. veljače 1358 a dne 25. u Mletcih utvrdjen uz nepovoljne za

republiku uvjete, jer izmedju ostalih ona se odrečè prava na Dal
maciju od polovice kvarnerskoga zaljeva na istočnoj granici Istre
do medje dračke; dužd se pako mletački odreče naslova kneza
Dalmacije i Hrvatske, kojim se prije ponosio !. – Ovaj sjajniuspjeh
kralja Ljudevita naprama Mlečanom urodio je i tim plodom za
krunu ugarsku , da se republika dubrovačka otela mletačkoj zaštiti
a utekla ugarskoj. Vieće naime dubrovačko poslà k Ljudevitu ar
cibiskupa Iliju Saraku , Petra Ranjinu , Ivu Bunića , Petra Gundu
lića i Ivu Crievića , da mu ponude zaštitu nad republikom . Ovu
je ponudu kralj drage volje primio , tè u vieću držanom dne
11. svibnja 1358 u Višegradu , u kojem osim inih velikaša sjedili
su takodjer Ivan Hus ban dalm . -hrvatski, Leustahij ban slavon
ski, Petar bosanski i Tomo sriemski biskupi, primi od dubrovač
kih poslanika zakletvu u ime republike. Republika se od svoje
strane obvezà naprama ugarskoj kruni na uzdarje za ovu zaštitu :
da će svomu pridružiti stieg ugarski; da će kralju plaćati 500 duk.
na godinu ; da će kraljevskoj mornarici, kada se ova digne , da
vati u pomoć najmanje 30 galija ; da će kralja , kada mu se uzhtie
doći u Dubrovnik , gostoljubivo primiti. Sa svoje se strane obvezà
Ljudevit , da će on i njegovi nasljednici republiku braniti od sva
koga i proti svakomu; u ostalom da se neće miešati u poslove
republike ; a buduć da je ova živila od trgovine bi joj dozvoljeno,
da tjera slobodno svoju trgovinu sa Srbijom i sa Mletci u onom
takodjer slučaju , kada bi Ljudevit bio u zavadi i ratu s ovimi
susjednimi državami”.
Smrću cara Stjepana dopadè srbsku državu i cielo južno Slo
vjenstvo jošte veći gubitak. Jer neima ni kakove sumnje, a za to
možemo se pozvati na sva djela i poduzeća njegova , da je car
Stjepan bio nakanio podići novu državu na ruševinah grčkoga
carstva, u kojoj srbski narod i južno- slavenski živalj, ako i ne na
novoviečnom osnovu narodnosti, bio bi glavnim faktorom . Kako
si je pako Stjepan sviestan bio svoga roda, porietla i jezika, kako
ga htjedè oprostiti grčkoga skrbništva , to nam pokazuju njegov
zakonik , njegove hrisovulje i listine, tè zavedenje neodvisla hierarhij
skoga sustava srbskoga. Stjepan je svoju osnovu naprama bizantin

| Jura regni Croatiae I, 125 – 130.

9 Giunio Resti : Croniche di Ragusa . MSC . p. 343 – 48.
 POKRET NA SLAVENSKOM JUGU . 85

skomu carstvu punih dvadeset godina izvadjao tako dosljedno i

nepomično , tako ujedno uspješno , da je ovu ponositu Konstanti
novu državu stisnuo bio skoro na sam Carigrad , na rub primorja
i otoke. S kraljem Ljudevitom vojevao je , kako vidismo, sretno :
osvojivši Hum doprô je do mora i bio gospodarom znamenitoga
zaljeva kotorskoga. S ove je strane primicao se sve više k Hrvat
skoj, a Bosnu opasao u toliko, da se u dalnjih poduzećih njegovih
nebi bila mogla održati. Ali u onom trenutku , kada se spremao,
da nanese iztočno - rimskomu carstvu posljednji udarac, kada je
njegova vojska na zapadu prodrla do Kliša i Skradina — u onom
trenutku , kada se car Stjepan mogô viditi na kraju vojenih pod
uzeća , pak misliti kako će prieći na uredjenje nove države da ju
učini trajnom , u onom ga trenutku nedokučiva promisao pozvà
s pozorišta ovoga svieta.
Osim toga što srbska država smrću Stjepana ostade negotova
iz vana , nije bio u njoj dovoljno učvršćen nov red , štono ga
taj car zavedè. Ukinuvši diobu državne vlast izmedju vladaoca i
budućega njegova nasljednika, tè pribrav u svoje ruke svu državnu
vlast nad cielom državom , car je Stjepan kraj učinio onim nemi
rom , pobunam i spletkam , koje su u kući Nemanjićâ prije toga
bile na dnevnom redu. Razdieliv svu prostranu državu u oblasti i
povjeriv ove pouzdanim muževom ' ; uvedši nove državne i dvorske
časti tè podieliv jih ljudem svoga povjerenja , slomio je tiem moć
stare srbske vlastele i udario temelj novomu plemstvu, koje bi se
grijalo na suncu dvorskoga i državnoga sjaja . Ali upravo u ovih
je uredbah ležala opasnost za državu u onom slučaju , ako državna
vlast dodje u ruke slaba vladaoca , koj nebi podoban bio zauzdati
sredobježne sile pokrajinâ i slavohlepje njezinih predstojnika. A
taj slučaj nadodje mnogo prije, nego bi samo vrieme u stanju bilo
učvrstiti ili izpraviti nove osnove srbske države – nadodje poslije
smrti cara Stjepana. Metež, koj tada u Srbiji zavladà, dobro nam

· Za takove namjestnike i glavare pojedinih oblasti carstva srbskoga

postavi Stjepan u Thessaliji ( Trikali i Kastoriji) župana Nikolu , u
Etoliji Priljuba, u gornjem Epiru (Ohridu i Prilipi) Plakida, u Mace
doniji rieci Vardaru na jug cesara Vojhnu (Žarka), u iztočnoj Mace
doniji od Vardara do Phere kneza Bogdana , na dalje u ostaloj česti
od Phere k Dunavu i u Trakiji braću Vukašina i Uglješu , napokon
u Podunavlju i Posavlju Lazara i Vuka Brankovića . (Cf. Chalkokon
dylas : corpus script. hist. byzantinae. p . 29.)
 FR . RAČKI.

byzantinski ljetopisac u kratko opisa ' : „ od najjačih plemića jedni

caru (Urošu , sinu Dušanovu ) ako se i ne pokoravaše kao gospo
daru ali mu opet kao drugu i prijatelju pomagaše , drugi volješe
strica mu Simeona , a opet drugi nepristajući ni za jednim ni za
drugim , čuvaše šta imahu čekajući koj će biti jači pà k njemu
da pristupe : i tako na sve strane bijaše buna.“ Je li dakle
čudo , što se veličanstveno djelo cara Stjepana počelo razmetati
već pod njegovom sinom Urošem ? i što je poslije kratka vladanja
kralja Vukašina (1367 — 71) pod knezom Lazarem kraju dospjelo ?
Kralj Ljudevit bijaše prvi, koj razdor u Srbiji upotriebi, da
zauzme s one strane Save onaj položaj, iz koga bio ga car Dušan
iztisnuo. On je već ljeti god. 1356 spremao silnu vojsku proti Sr
biji”, sišao na jug u Zagreb , odkle je dne 4 . lipnja u pomoć po
zvao rimsku stolicu , koja uslied toga poziva nastojaše skloniti
mletačku republiku na miru samo da Ljudevit uzmogne svu silu
obratiti na Srbiju . I sbilja je Ljudevit, kao što razabiremo iz pisnia
hrvatskoga bana Ivana od 6 . listopada 1358, ove godine rat vodio
s carem Urošem "; a sliedeće godine mjeseca svibnja „ prešav preko
Dunava pobjedami projuri onaj dio Srbije, koj se razpukô u rav
nicu ; pak dočim se srbski car povukô u planine, u koje kralju
nije bilo sigurno zaljesti, nenašav odpora povedé vojsku natrag u
Ugarsku .“ Ovom je prilikom Ljudevit ili osvojio Mačvu ili u njoj
svoju vlast utvrdio ; jer od ono doba nalazimo banove mačvanske
redovito medju ugarsko - hrvatskimi dostojanstvenici ; a god. 1359
bio je mačvanskim banom Nikola vlastelin gorjanski u dolnjoj
Slavoniji, koj se sada pomalja na pozorištu povjesti , da joj malo
kašnje bude jedan glavnih faktora njezinih .
Jednakim je načinom Ljudevitu za rukom pošlo obnoviti u
Bosni svoj upliv, koga mu je Dušan bio ondje uzdrmao. Od god.
1 Cantacuz. corpus script. byz. III., 314.
2 Cf. epist. Inocentii PP . VI. dto . 4 . Julii 1356 ap. Theiner : mon.
Hung. II. , 21.
3 Ibid . p . 23 .
4 Mon. serb. arch. veneti. Glasn . XII., 40 : , cum dominus noster rex
Hungariae ad praesens habeat guerram cum rege sive imperatore Raxie
seu Servie . . . “
5 Istorie di M . Villani: Muratori: rer. ital. script. XIV., 563.
6 Sr. listinu od 3 . svibnja 1359 kod Fejéra : cod. dipl. IX ., 3 p . 50 .
Uzporedi s njom listinu od 6 . prosinca 1355 ondje IX ., 2 p . 390
do 392.
 POKRET NA SLAVENSKOM JUGU. 87

1353 banovaše u Bosni poslije smrti Stjepana Kotromanića sinovac

mu Stjepan Tvrdko. Kralj je Ljudevit, kako nas obavješćuje pi
smo ' Galla arcidjakona bežinskoga od 17. srpnja 1356 , upotriebio
ovu promjenu , tè s novim banom taj ugovor uglavio : da Tvrdko
ustupi zemlju Hum svojoj bratučedi kraljici Jelisavi, a on s bratom
Vukom uzdrži banovinu Bosnu i Usoru ; na dalje da Tvrdko bude
obvezan pomagati kralju u vojnah kada god bude pozvan , i da
ili on ili njegov brat, jedan od dvojice , imadu sveudilj prebivati
u dvoru ugarskom . Iz ovoga se ugovora vidi dvoje : da se je ban
bosanski smatrao za vasala ugarske krune , za tiem da je Hum
poslije smrti Dušanove opet pripao Bosni, a od Tvrdka ustupljen
kruni ugarskoj u vjeno kraljici Jelisavi, Ljudevitovoj suprugi.
Kralj Ljudevit branjaše sbilja bana Stjepana Tvrdka za cienu
priznane vrhovne vlasti ugarske krune. Jer , kada su - kako sam
Tvrdko piše na cvjetnicu god. 1366 mletačkomu duždu Marku
Cornariu ? – isti plemići bosanski izagnali bili iz Bosne bana
s njegovom majkom Jelenom “ : tada ga kralj Ljudevit s vojskom
uzpostavi. Ali niti je bio Tvrdko kano tudji nametnik u svojoj
zemlji dobro primljen , niti je mogô odmah svu državu posjesti.
Odpor proti banu bijaše tim veći i opasniji, čim se njegov brat
Vuk pridruži nezadovoljnikom , kojim su na čelu stala vlastela
Sanko, Klešić i Dabiša , i čim je Vuka osim toga ista rimska sto
lica štitila 3. Nije dakle čudo, što se Tvrdko u tih okolnostih nije
stidio pisati „dei gracia et domini nostri Ludovici banus
Bosne.“ Ovaj se odnošaj bana Tvrdka naprama kruni ugarskoj
razabire takodjer iz listine“, kojom on , bivši dne 1. lipnja 1367
u Dubrovniku , potvrdi ovoj občini sve povlasti, bivše joj od nje
Arkiv za jugoslav. poviest. II., 35 . Izdavatelj ondje primjeti, da je
pismo „ pisano okô god. 1360. “ Ali mi stavljamo to posmo u god.
1356 , jer nas na nju upućuje sav sadržaj njegov, imenito a ) veli se ,
da je zagr. biskup Stjepan , na koga je pismo upravljeno , odredjen
za poslanika k papi; a Stjepan je bio malo kašnje sbilja pošó u
Avignon , kako to svjedoči pismo Inocencia VI. od 11. kolov. 1356
( Theiner : monum . Hung. I., 24) ; zatiem b ) govori se ondje ob osvo
jenju u Istri po sinu bana Mikca ; što se sudara s god. 1356 , koje
je vodjen rat proti Mlečanom .
2 Mon. serb. arch . ven . XII., 47 – 49.
3 Theiner : monum . Hung. II., 91.
4 Miklošić : monum . Serb. p . 176 .