SVJEDOCI EPIDEMIJA KUGE NA OZALJSKOM PODRUČJU

Iako nam se današnja situacija s epidemijom korona virusa čini iznimna, ako pogledamo u
prošlost, možemo vidjeti da su epidemije bolesti, ponajviše kuge, bile puno češće i
smrtonosnije. Za područje Ozlja za sada nemamo konkretne pisane podatke, no neki predmeti
i spomenici arhitekture, svjedoče o tim pošastima.

Jedan od takvih muzejskih predmeta je kip sv. Roka, zaštitnika od kuge. Prema priči, sveti
Rok je u jednom trenutku bio obolio od kuge, no ustrajnošću u vjeri je uspio ozdraviti, te se
kroz povijest štovao kao zaštitnik od kuge. Stoga se često, kao i na ovom primjeru, prikazuje s
kužnim čirom koji krvari.

Kužni čir ili bubon, je karakteristična forma simptom ove bolesti, koja se zato i naziva
bubonskom kugom. Ostali su simptomi vrućica, slabost, glavobolja, otečeni jezik, žeđ,
drhtavica, povraćanje, otečeni limfni čvorovi i krvavi kašalj, dok u nekim slučajevima koža
oboljelog pocrni, te se zato i nazivala crna smrt. Danas znamo da je uzrok kuge bakterija
Yersinia pestis koju prenose glodavci, no tada su se uzrocima kuge smatrali zagađenost zraka
uzrokovanim nepovoljnim rasporedom planeta, ili isparavanje truleži iz zemlje. Stoga su
obrambene mjere bile najčešće paljenje vatre na raskrižjima, dezinfekcija ljudi i kuća pomoću
raznih mirisa, octa, baruta i sumpora, dok su zaštitne maske bile u obliku ptičje glave s
kljunom napunjenim raznim mirisnim biljkama. Preporučivala se i posebna vrsta prehrane
koja se sastojala od dugotrajnog posta, ili od jedenja velike količine češnjaka kuhanog u
maslacu.

Kip Sv. Roka je podignut vjerojatno kao zavjet nakon jedne od epidemija kuge koje su u 17.
stoljeću još uvijek bile česte, a najveća je bila takozvana Bečka kuga, koja je od 1668. do
1670. harala na području skoro cijele srednje Europe i bila odgovorna za smrt čak 70 000
ljudi. Kip se nalazio u kapelici sv. Antuna smještenoj ispred Starog grada u Ozlju. Nju su dali
sagraditi Petar i Katarina Zrinska iza 1654. godine u čast rođenja svog sina Ivana Antuna. No
kapelica je već krajem 18. stoljeća zapuštena, a njezin je inventar prenesen u današnju župnu
crkvu sv. Vida, dok su od kapelice do danas ostali sačuvani samo njeni temelji.

Drugi predmet je kip sv. Sebastijana, koji se također štovao kao zaštitnik od kuge. Prema
legendi, svetog Sebastijan je bio rimski vojnik koji je službovao u osobnoj gardi cara
Dioklecijana. Tijekom službovanja je spašavao kršćane od progona, te je car, saznavši to,
naredio da ga se zaveže za stablo, skine golog i probode strijelama. Stoga je taj prizor
njegovog mučeništva prikazan na ovom kipu. Osim što se štovao kao zaštitnik od kuge,
također se štovao i kao zaštitnik streličara i vojnika, što bi također moglo objasniti zašto su
Zrinski kao veliki ratnici dali postaviti njegov kip. I ovaj je kip poput kipa S. Roka također
bio smješten u kapeli sv. Antuna.

Osim kipova svetaca, kao zavjet za prestanak epidemije, često su se podizale i kapele
posvećene svetom Roku. Takva se kapela nalazi i u Ozlju, točnije u Vrhovačkom Sopotu.
Nekada su se ovdje na Rokovo, 16. kolovoza, održavala jako posječena proštenja, o čemu
svjedoči i stara fotografija, također iz fundusa muzeja. Sama kapelica je jednobrodna
građevina s malim jednostavnim zvonikom. Lokalna legenda kaže da ju je dao podići jedan
mještanin Sopota, nakon što ga je u nabujaloj Kupi skoro povukao vir. No, s obzirom da se
kapelica prvi put spominje 1741. godine, moguće je da je podignuta nakon velike epidemije
kuge koja je trajala od 1738. do 1740. godine. Ta je epidemija harala na širokom području od
Austrije do Ukrajine, uključujući i sjeverni dio Hrvatske, te se pretpostavlja da je od nje umrlo
50 000 ljudi.

Od posljednje epidemije kuge na području Hrvatske, one u Varaždinu 1855. godine, mnogo se
toga promijenilo, te se danas kuga liječi lijekovima prilično jednostavno. Ipak, koliko god to
neobično zvučalo, kao posljedica tih strašnih epidemija nam je ostala vrijedna kulturna
baština.