VLASTELINOVIĆ EKATARINA

Vlastelinović Ekatarina, rodom iz Skadrina, rođena je najvjerovatnije 1777. Bila je velika dobrotvorka

Manastira Sv. Arhangela Mihaila na Prevlaci u vrijeme kada je ovaj manastir proživljavao teške trenutke
prvo zbog preuzimanja Boke od strane Francuza 1797, a potom od 1814. do 1918. zbog austrijske
okupacije Boke. Ona je bila sestra savinskog arhimandrita Spiridona Sundečića, a udovica konta Ilije
Vlastelinovića iz Risna. Odlučila je da cijeli imetak uloži za obnovu i spasavanje Prevlačkog svetilišta.
Uspjela je da 1827. otkupi trećinu Prevlake, u namjeri da obnovi Manastir i hram. Kako to nije bilo
moguće, ona je obnovila dio drevnog pirga za svoje boraviše i na temelju starog zdanja je podigla svoju
zadužbinu hram Presvete Trojice. Hram je završen 1833. a za gradnju je korišten kamen srušene crkve
Sv. arhangela Mihaila. Na kraju je za naslednika te imovine testamentom odredila vladiku Petra II
Petrovića Njegoša, a drugu polovinu je prepisala crkvi Svete Trojice. Teško je pretučena u razbojničkom
prepadu na ostrvo 1845. Nađena je mrtva 1847. godine pod sumnjivim okolnostima. Po naređenju
zvaničnih vlasti sahranjena je u roku od 24 sata. Prilikom ekshumacije njenih zemnih ostataka 1987. u
predjelu stomaka je pronađeno olovno zrno. U narodnom predanju je ostala upamćena kao monahinja
bez mantije.

P R V E    K A L U Đ E R I C E   U  C R N O J  G O R I

Dvije  engleske putnice po imenu  Mekenzijeva i Irbijeva boravile su  1863. godine u Peći. Za

vrijeme boravka u tom gradu zabilježile su podatak koji može biti interesantan i od koristi za
istoriju Crnogorske pravoslavne crkve. On  glasi:  Ne davno je tu bila i jedna kaluđerica iz
crnogorskog manastira Ostroga. Koliko je nama poznato to bi bio i prvi pomen  kaluđerica-
monahinja u okrilju Crnogorske pravoslavne crkve, zbog čega ovaj podatak dobija na značaju.
Nažalost, ostala je tajna ko je ona i odakle je bila. Engleske putnice dalje kažu da je knjeginja
Darinka istu kaluđericu angažovala i kao učiteljku za djevojčice. Kao što smo rekli, kaluđerica u
crnogorskim manastirima i crkvama u tom  vremenu nije bilo. Zato knjaz Danilo savjetuje  ovu
monahinju da ide u Peć  kako ne bi bila sama ženska glava u manastir Ostrog. U tekstu se dalje
kaže da je, po pričanju Novaka M. Perovića iz Petrovića, prva kaluđerica bila  neka Joke  i to u
vrijeme vladike Rada. Nažalost, ni za ovu kaluđericu nema bližih podataka, pa će i za nju kao i
njenu prethodnicu ostati  tajna ko je i odakle je bila. No, Crnogorci nijesu  bili mnogo
oduševljeni pojavom i djelovanjem kaluđerica u manastirima, jer su smatrali da je važnije od
toga da one rađaju muška čeda. Zato su često  i govorili:  nama su potrebnije muške glave
nego kaluđerice.
U istom tekstu postoje i izjave pećkih kaluđerica-iskušenica Kate i  Katarine Simić, koje su
prilikom putovanja po Crnoj Gori srele kaluđericu Mariju u ćelijama Manastira Svetoga Stevana,
današnjeg, Svetog Stefana Piperskoga. Za istu kažu da je  čuvala ostarelog i slepog kaluđera
Zaharija kojeg nije htjela ostaviti iako su joj pomenute kaluđerice nudile bolje uslove u Peći.
Sljedeći podatak koji govori da su u crnogorskim manastira, ipak živjela izvjesna ženska čeljad
vezan je za ime mitropolita Mitrofana Bana. Naime, mitropolit Mitrofan Ban u jednom pismu od
3. februara 1908. godine saopštava podatak i imena ženskih osoba koje žive u nekim 
crnogorskim crkvama. On kaže: Zakasnio sam sa izvješćem odnosno imena
ovih djevojaka, koje žive kod nekih crkava, jer sam morao raspitati se odnosno njih. One su
1. Marija Plamenac, a sad u manastiru Ostrogu; 2. Ana Đurišić u Brčele (Crmnica);
Bela Nikolić u Kčevo (Katunska Nahija) i 4. Mare Pejović, Ćelija Piperska. Nijedna
nije monahinja, te sljedstveno nemaju ni imena monahinja. Prozivaju se imenima koje su pri
krštenju dobile.

Iako ih mitropolit Mitrofan Ban u ovom pismu ne naziva kaluđericama, mišljenja smo da se ove i
već pomenute monahinje mogu smatrati začetnicama tog humanog hrišćanskog posla u Crnoj
Gori, odnosno u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Koliko su bile posvećene najbolje se vidi i iz
primjera kaluđerice Marije iz manastira Svetoga Stevana.

Navadeni podaci mogu se pronaći u Glasu SKA, LXXX; II razred 48, Beograd,1909 . str 246 – 248.
Branislav Borilović
ISTORIJSKE ISTINE O CPC

Zorna Zorka – Život i smrt najstarije kćerke knjaza Nikole – Milan

Jovićević

Čudan naum knjaza Nikole

-Na Zorkin, kao i na život njenih mlađih sestara, bitno su uticale promjene u crnogorsko-ruskim
odnosima

       Krajem 1864. godine crnogorska knjeginja Milena rodila je prvo dijete, a onda, prema riječima
višegodišnjeg šefa crnogorske diplomatije vojvode Gavra Vukovića, “nastade dugačka povorka
porođaja”. Poslije četiri djevojčice (Zorka, Milica, Stane, Marija), rođen je prvi sin (Danilo), nakon
nove tri djevojčice (Jelena, Ana i rano preminula Sofija), drugi sin (Mirko), a zatim još dvije ženske
bebe (Ksenija i Vjera) i jedan dječak (Petar) – ukupno devet kćeri i tri sina.

       Na Zorkin, kao i na život njenih mlađih sestara, bitno su uticale promjene u crnogorsko-ruskim
odnosima. Posjeta knjaza Nikole Petrogradu u zimu 1868-69. godine dovela je do potpune
normalizacije veza sa Rusijom, poremećenih još u vrijeme knjaza Danila. Sem političkih i
materijalnih koristi za Crnu Goru i njenog vladara, ponovo uspostavljanje ruskog pokroviteljstva i
svestrane pomoći značajno su doprinijeli rješavanju i nekih, inače, teško rješivih problema
knjaževske porodice. Jedan od njih bio je školovanje knjaževe djece. Kad su dvije najstarije sestre
prispjele za srednju školu, ruski imperator ih je o svom trošku smjestio u, tada u Evropi, prestižni
ženski institut u Smoljnom kod Petrograda, i to sa tretmanom koji su uživala samo vladarska djeca.
Knjeginice su dobile posebne apartmane, odijeljenu trpezariju, pravo na prisustvo dvorskim
svečanostima i upotrebu dvorskih kočija, skupe toalete… Ista pažnja ukazivana je, kasnije, i ostalim
knjaževim kćerkama.

       Poslije završetka instituta, 1882. godine, na Cetinje su se vratile starije knjeginjice Zorka i Milica,
a u Petrogradu su ostale Stane, Marija i Jelena. Mlade Crnogorke postale su u međuvremenu
evropske dame – lijepe, elegantne, obrazovane, duhovite, sa manirima iz najviših petrogradskih
krugova, navikle na život u izobilju i raskoši. Već dugo prisutna knjaževa briga kako udati toliko kćeri,
njihovim povratkom pretvorila se u pravu moru. Evo kako Gavro Vuković piše u svojim memoarima o
knjaževim “očajnim mislima”:
“Pošto ih se je nakupio viši broj povraćeni iz Rusije, nastala je u knjaževim mislima očajnička borba,
kud će sa tolikim brojem već odraslih kćeri za udaju, a još sa takvim visokim izobraženjem i
pretenzijama. Niti on ni država nije raspolagao sredstvima koja bi, u nekoliko, odgovarala njihovim
prohtjevima. Dugo se borio sa tim očajnim mislima. Udati toliko kćeri izvan zemlje, za kakvim
prinčevima, znao je da to nije moguće, mada su bile zdrave, lijepe i duhovite, ipak znao je da se
neće niko polakomiti da ih zaprosi, jer je svak bježao od visoke titule sa praznim torbicama. Udati ih
u Crnoj Gori još teže je bilo zamisliti. Odgojene u raskoši, sa velikim idejama o svom visokom,
knjaževskom rođenju, na prestolu, one se ne bi mogle vidjeti u niskim i mračnim crnogorskim
kućicama, u kojima vjetar duše sa svakoje strane i raznosi dim i pepeo na sve strane. One bi se
smatrale ponižene kad bi pošle za kojim mladim crnogorskim kućićem, s malim imanjem, a nikakvim
školovanjem. Ni knjaz ni država ne bi mogli tolikom broju zetova stvoriti odgovarajuće položaje, niti
miraze, niti kakve apanaže. Oni bi zahtijevali da zauzmu sve važnije položaje u državi, da na njima
planduju, a da ne čine ništa. Ko bi im to skratio, samo kad bi knjaz htio. Tako bi se osnovala jedna
nesnosna dvorska oligarhija, sa njihovim imunitetima, pored koje svaki napredak u Crnoj Gori bio bi
sahranjen. Nastale bi, među njima, intrige, suparništva, još sa koterijama pristalica, rastrgli bi zemlju
na krvničke logore.

Stanko Stijepov, djed knjaza Nikole, imao je četiri kćeri, koje su bile prosto seljanke, ipak su morale
uživati, doživotno, iz državne kase po sto talira godišnje apanaže, što je, ipak, bio teret na državu u
ono vrijeme kad su senatori imali po sto talira plate. Po ovome može se zamisliti kakav bi teret pao
na državu kad bi ona morala davati, tolikom broju princeza, kud i kamo više miraza i apanaže nego u
staro doba.
U slučaju da se ne udaju, što bi se onda dešavalo u knjaževom dvoru. Što bi dalje bilo, u slučaju
knjaževe smrti, sinovi bi se poženili, a dvor krcat teški usjeđelica – katastrofa”.

       Iz ovako sumornih i pesimističkih misli izrodio se jedan, najblaže rečeno, čudan plan. Naime,
knjaz se odlučio da na Vranjini, pustom i malaričnom ostrvcu na Skadarskom jezeru,
srednjovjekovnom sjedištu Zetske mitropolije, izgradi dom za svoje neudate kćerke, to jest da ih
učini svojevrsnim kaluđericama. Do tada ih je bilo šest, od kojih su tri najstarije, bar po ondašnjim
crnogorskim mjerilima, bile stasale za udaju. U čitav projekat bili su uključeni samo najpovjerljiviji
dvorski krugovi, pa je i njihovo izvođenje bilo obavijeno velom tajne. Na ruševinama starog
manastira, pošto je predhodno bila srušena utvrđena turska karaula, podignuta je mala crkva, a
pored nje, poput manastirskog konaka, povelika zgrada sa više soba i dvije prostrane sale.