Sloboda Iznad Svega

Lav Lajovi SLOBODA IZNAD SVEGA
Izdava : Pobjeda AD Za izdavaa : Marina Raievi Urednik i redaktor : Vlatko Simunovi Lektura i korektura : Ratka Jovanovi Tehnika rjeenja i elektronski prelom : Sladjana ukovi Korica : Ankica Remikovi tampa : Pobjeda AD Tira: 400
Podgorica, 2013.
PREDGOVOR elim da dam jedno vano pojanjenje. Ova knjiga pisana je najprije za mene. Predstavlja moje traenje odgovora o slobodi koju sam poelio u Hristu. Ona govori o mojim mislima i traenjima. Mada je nekad pisana u formi izjava i tvrdnji, sa prizvukom potpuno izgraenih stavova, ona je, po unutranjoj sutini, problemska. Otvarao sam pitanja i davao odgovore, na temelju onoga to sam spoznao o Hristu, kroz Njegovu rije. Ipak, moja knjiga nije ni kolsko-filozofska, ni bogoslovska. Nije napisana po ukusu i uzusu filozofa i bogoslova. Ne marim zbog toga mnogo. Nijesam ni bogoslov, ni filozof. Ova knjiga pripada profetskoj misli. Pisana je kao slobodna teozofija, u duhu slobodne hrianske teozofije i gnozisa. Nijesam dosljedan u sistematici, niti u nivoima obrade pojedinih tema. Sve sam inio u granicama svojih razumijevanja i otkrovenja, shvatajui da mogu pisati samo o onome ta mi je Bog otkrio. U ono to mi jo nije otkrio - bilo bi preambiciozno da ulazim. Ipak, pokuao sam da budem cjelovit u prouavanju slobode koju smo dobili u Hristu. Moj cilj nije bio da dam neko zaokrueno sistematino nauavanje. Vanije mi je bilo da zaotrim odreenu problematiku pred hrianskom svijeu moderne Crne Gore, koja mora iznova da pronae odgovore za svoje drutvene i civilizacijske izazove. Sebe shvatam kao slobodnog hrianskog mislioca koji ne propagira nijednu denominaciju, iako je nerealno oekivati da moja vjeroispovijest nije bila od uticaja na moje stavove. Takoe naglaavam da niti jednu rije ove knjige ne treba shvatiti kao in protiv svetinje Crkve. Mogu da pogrijeim u izjavama, ali moja volja nije bila usmjerena na izgradnju neke jeresi ili ka nekom protestu koji bi izazvao raskole. Naprotiv, sva moja aspiracija kree se ka razobliavanju svih moguih oblika manipulacije i kontrole, koje su
SLOBODA IZNAD SVEGA Lav Lajovi
kroz istoriju provocirale raskole i proteste. Moja misao je usmjerena iskljuivo na prevazilaenje svih predrasuda i lai koje zarobljavaju crnogorsko drutvo, a jo vie svakog pojedinca na poetku treeg milenijuma. Bitka za duhovno osloboenje u Hristu je, vjerujem, esencijalni eshatoloki problem i sudbonosna bitka pred kojim naa civilizacija stoji. Pokuao sam da o tome slobodno govorim.
SLOBODA IZNAD SVEGA
NAKON BERAJEVA Sloboda, za mene, ima vie smisla nakon Berajeva. Duboko me je uzdrmao susret sa njegovom filozofijom slobodnog duha. Zaista, ta bih jo mogao da kaem a da ne citiram njega, koji je slobodu stavio kao temelj itave svoje filozofske misli. Prvi put nasluujem dubinu promisli Boije. Shvatam da, kad je kretao da stvara ovjeka, tj. ideju o ovjeku, On nije imao samo misao o ljubavi da se rodi u ovjeku i ovjek u Njemu, da utjei svojevrstan bezdan samoe u samom sebi i stvori sebi prijatelja. Jer, Isus ree da apostole nee vie zvati slugama, ve prijateljima, poto im je objavio ta e uiniti. Teko je shvatiti slobodu Hristovu, ako ne razumijemo bezdan srca Boijega. Moramo razumjeti i doumiti kako Onaj koji je svemoan, svedrei i sveprisutni Bog, moe imati neku potrebu ili enju za ovjekom i tim duhom koji je stavio u njega. Kao da postoji to neto izvan Njega, neto to je sakrio od samog sebe, to nije statino, ve neto to se i od Boga treba tek dosegnuti to izvire iz dubine njegovih emocija. Jedino objanjenje - to je Sloboda! Taj bezdan, koji bezdana doziva- kako kae Pismo, objanjava prvobitnu ideju o slobodi ovjekovoj koja trebada se ostvari, i to u sadejstvu sa Njim i u Njegovoj slobodi. Bog na tom nivou bezdana u nama komunicira. Postoji snana centripetalna sila koja nas privlai Njemu. A, da bi mogli uspostaviti kontakte, onima koji priznaju Hrista za spasitelja, dao je Duha svoga koji se moli uzdisajima neiskazivim Bogu za nas. Jer, jedino taj Duh Sveti zna ta je na srcu Boijemu i istrauje dubine Boije. Samo na tom nivou postoji pribliavanje
10
izmeu ovjeka i Boga, ostvaruje se bliskost i nastaje intimno zajednitvo - kao kakvo aputanje na uho izmeu ljubavnika. Taj bezdan nije neto statino i jednoznano, on je dinamian i, kao kakav spiralni vrtlog koji se razvija, on je gotovo neosvojiv jer iznova otvara nove dubine slobode za koje nijesmo mogli vjerovati da se mogu desiti. Bog stalno i iznova poziva ovjeka da Ga otkrije, da Ga pronikne, da oslobodi stvaralaki duh i pozna te dubine milosti Boije, jer su one bolje od ivota i prevazilaze puka egzistencijalna pitanja. Gospod nije elio da stvori nekoga i da na tome ostane. Da stvara jedno kratko vrijeme (est dana) i da prekine stvaranje. Ne, on je elio partnera za ono to ini, saveznika i saborca koji e sa njim da se pobratimi i sklopi savez na ivot i smrt. Zato je odluio ga spasi od sile grijeha, da mu pokae ljubav i poalje ga na Nebo. I to svi znaju, ali Bog je htio jo da ide dalje, ne samo da stvori nekoga ko bi proslavio Njegovu veliinu i dobrotu, kao to su aneli ve inili. Ne, Bog je imao i plan za svakog ovjeka, da ga uini slinom sebi, da bude vladar i stvaralac. Ali ne, nije mu unaprijed precizno odredio zadatak i dao naredbu koja se ne moe odbiti i ije je izvrenje nunost po cijenu pakla. Ne, On je za ovjeka imao plan mnogo delikatniji, naum iji duh i principe mi svojim misaonim aparatom jedva moemo dokuiti. Njegov poziv je poziv na saradnju u stvaranju, na zajednitvo u punoj slobodi, gdje je ishod na neki nain nepoznat i ovjeku i Bogu. Kao da je taj dio nae slobode sveta tajna, na nivou nagovjetaja, kao da je,donekle sakrivena - i od nas i od samog Boga. Ishod bi trebalo da bude rezultanta naeg zajednikog djelovanja. Kao da, dijelom, plan postoji i zbog nekog uzbuenja uzrokovanog neizvjesnou koje prati ishod. Kao da je vano da uspjeh, koji jeste svakako Njegov, bude dijelom i na, da bi naa radost bila potpuna. Zamislite da nas je On pozvao da sa jedne obale preplivamo na drugu, s puno neizvjesnosti da li emo mu vjerovati i hrabro zaplivati. Borimo se sa sobom, gledajui zamiljenu taku naspram sebe, na drugoj obali rijeke ivota. Premiljamo se u strahu i pitamo se hoemo li odmah krenuti u nabujalu proljenu rijeku ili emo ekati suno ljeto da po pliaku pregazimo. Od svega to se deava u nama zavisie ishod, nekako nezavisno od Boga, ali
11
uz njegovu naklonost. Jer, nabujalu rijeku je mogue preplivati ako je On rekao. Ta mogunost i sila imaju izvorite u Njegovoj rijei i pozivu. Ko zapliva, susretne se sa jo jednim problemom. Nikako ne moe da dopliva na eljeno mjesto, ve pod uticajem matice rijeke ivota ispliva nekoliko kilometara nizvodno. I dok mi, isfrustrirani, mislimo da nijesmo ispunili ono to nam je zapovijeeno, uoavamo na izlazu, na drugoj strani, Njega koji se smijei i koji je, izgleda, sve vrijeme ekao da ba tu isplivamo. Putanja koju smo proli je, kao to rekoh, rezultanta sile Boije i zamaha naih ruku. Tek onda razumijemo svu multidimenzionalnost zapovijesti Boijih. Shvatamo ih, ne kao zbir pravila i normi koje se pod strahom moraju izvriti, ve kao neke principe i naela duhovnog svijeta, kao nebesku mapu sa orijentirima po kojima se treba kretati, da bismo izali iz mraka naih sumnji, strahova i ropstva i pronali put ka slobodi koju nam je On pripremio jo od postanka svijeta.
12
ZAKON SLOBODE Kada govorimo o linoj slobodi koju imamo u Hristu, ne smijemo smetnuti s uma da smo tu istu slobodu duni ukazati drugima. Ta obaveza je dug prema Bogu naem, koji nam je dao takvu istu slobodu. Gotovo da sam spreman da ustvrdim da nema vee zapovijesti od obaveze o slobodi. Jer, kao to sam pisao, najvea zapovijest je da ljubimo Boga i da volimo jedni druge kao same sebe. Ta ljubav nije posesivna, manipulativna i optereujua. Ona je zasnovana na temelju slobode. Zato kaemo obaveza. Zatim dolazimo do zakljuka da je to zapravo jedan zakon. Svakako uzvieniji od onog o kojem smo pisali. To je zakon slobode! O tom zakonu govori prvi jerusalimski patrijarh, Jakov, brat Gospoda naeg Isusa Hrista: ...tako govorite i tako tvorite kao ljudi kojima e se suditi po zakonu slobode. Ovo ukazuje da se sloboda doivljava ne samo kao neko ljudsko pravo koje proizilazi iz neke meunarodne konvencije o ljudskim pravima i slobodama, ve kao neto mnogo delikatnije, jer predstavlja za nas svojevrstan niz obaveza pred naim Stvoriteljem koji nas je u slobodi i ljubavi stvorio. To nije neka preporuka i dobar savjet, ve imperativ. Sloboda se ne doivljava samo kao neko pravo (kao u humanistikim ideologijama) ve i kao obaveza svakoga ko eli da ivi u Hristu Isusu. Ne moemo da kaemo da ivimo u Hristu, a da krimo zakon slobode koji je sam Bog ustanovio i kojega potuje. Sloboda ulazi u sadraj i samu bit hrianske vjere, zato to je hrianstvo religija slobode. U ime te slobode i sam Bog beskrajno trpi ovoliko zlo u svijetu, iskazujui ogromno strpljenje koje neki tumae kao slabost. On, zapravo, ne eli da prinudnim putem spasi ovaj svijet, da prikae i otkrije jasno svoju zastraujuu snagu i sve nas u strahu privede pokajanju. O
13
da, On bi to i te kako mogao da hoe, mnogo bolje od nas nekih koji frustrirano pokuavamo da raznim sredstvima nametnemo ljudima jevanelje. On bi, da hoe, mogao da sve ovo zlo prekine i sve nas izvede pred sud u tren oka. Ali nee, jer bi prekrio sam zakon koji je ustanovio - da e se spasiti samo ljudi koji ga u totalnoj slobodi ispovijede kao Spasitelja, uprkos svem ovom zlu i svim iskuenjima i sablaznima ovog svijeta. Zato On strpljivo odlae Sudnji dan, ne bi li se jo barem jedan spasio po tom uzvienom zakonu slobode i ljubavi. Naalost, kroz itavu istoriju hrianske tradicionalne crkve nijesu ovo razumjele do kraja i osporavale su slobodu religiozne savjesti i ljudske volje. rtvovali su ovu slobodu, jer su je se plaili i zabranjivali su je u svojoj vjeri i tradiciji. Postojao je sud (inkvizicija) za tu jeres, koja je povlaila smrtnu kaznu i gubitak pripadnosti naciji. Jeres su izjednaavali sa veleizdajom. Nije se mogao smatrati Srbinom ili Crnogorcem onaj koji bi promijenio vjeru i proglaavan je dravnim neprijateljem. Povlaen je znak jednakosti izmeu pripadnosti jednoj naciji i pripadnosti crkvi. To je bila nepoznata stvar, do tada, u hrianstvu. Dolo je do privatizacije vjere od strane jedne drave i crkve, koja je samim inom roenja krtavala ljude bez njihove samostalne i slobodno iskazane volje i pribrojavala ih sebi u pastvu, pod snanom prijetnjom sile ili drutvenog odbacivanja. Nastalo je potpuno zamagljivanje fundamentalne novozavjetne zapovijesti: Pokajte se, jer priblii se carstvo nebesko!. Relativizuje se osnovna potreba da svako u punoj svijesti i savjesti napravi slobodan izbor i odluku u svom ivotu da pristupi hrianskoj vjeri, ispovijedi svoje grijehe i prizna Hrista za svog spasitelja. Tome nije bilo mjesta, tom unutranjem preobraaju (metanoja). A, u Svetom pismu jasno pie da e biti spaen samo onaj koji srcem vjeruje i koji ustima to priznaje, pa se zatim krsti. Oduvijek je Bog udio za ljudima koji su imali potovanje i pruali ljudima slobodu da sami donesu odluke od kojih e im zavisiti sudbina. Pa i kad smo pozvani da dijelimo svoju vjeru, to je vie da nekog ohrabrimo i sa diskrecijom pouimo, a ne kao nekad da silom i u krvi pokrtavamo velike mase bezbonika. Nikad nije bilo opravdano da je neka ideja vanija od slobode, da je zarad
14
nekih viih ciljeva spasenja ovjeanstva nuno primijeniti silu i nametnuti hrianstvo kao vjeru. Silom pokrtavati odrasle ljude ili djecu, pred Bogom malo ta znai i predstavlja svojevrstan atak na slobodu savjesti drugog ovjeka. Takva prinudna vjera traje taman koliko i neposredna prinuda kojoj su ljudi izloeni - javlja se mrnja prema ljudima i Bogu, koja dovodi do oaja. A iz tog oaja se budi gnijev, silan kao gnijev roba ili zatvorenika koji gleda prvu priliku da ubije gospodara ili Boijeg uvara, ne bi li se izbavio od tog zla. U konanom, ako sve to ne uspije, javlja se moda i najgore duhovno stanje - rezignacija i ravnodunost prema Bogu i prema Njegovoj ljubavi. Ljudi postaju poput robota, gube svoj identitet, svoju volju i svoju linost. To je najvei grijeh protiv Stvoritelja, nastao gnusnim aktom silovanja ovjeijeg duha. Za ovakve vjernike i njihove voe koje su prekrile zakon slobode postoji Veliki Hristov sud i za njih se ve sada raspaljuje sedmostruka vatra na samom dnu pakla, u najdubljoj vjenoj tami. Jer, sloboda prema drugima je za nas zakon po kojem emo biti sueni.
15
SLOBODA U VELIKOM INKVIZITORU U knjizi Metanoja pisao sam o Velikom inkvizitoru. I sada ponavljam da je Dostojevski za mene najvei pisac, a njegovo najvee djelo Braa Karamazovi. U tom romanu najznaajnije je poglavlje o Velikom inkvizitoru. Sam vrh knjievnog stvaralatva. Ovom prilikom, onome to sam pisao dodajem i ovo o problemu slobode kod Velikog inkvizitora. U poglavlju o njemu, otkriva se jedna duboka dimenzija slobode o kojoj ranije nijesam mnogo razmiljao. Hrist je u tom srednjem vijeku doao da ljudima iznova pria o nadzemaljskoj slobodi. Narod se radovao. Biva uhapen i doveden kod Inkvizitora, koji govori u ime tadanje crkve koja je negirala slobodu savjesti, spaljivala jeretike i stavljala svoj autoritet iznad slobode. Inkvizitor polemie sa Hristom i ustaje protiv Njegove slobode i protiv poziva kojim nas upuuje na vjenost, nasuprot nekoj kratkotrajnoj zemaljskoj srei. Po Hristu, vjena ovjekova sloboda stoji iznad svakog crkvenog ureenja i zakona. Meutim, Inkvizitor odbacuje hriansku slobodu u ime sree obinih ljudi. Zapravo odbacuje Boga u ime ovjeanstva. Crkva svojim aktivnostima nagoni ljude da se odreknu slobode i ne pomiljaju na vjenost, jer prostim ljudima zapravo samo treba malo hljeba, uda i zemaljske vlasti. Sloboda i slobodna ljubav ovjekova su ono to je Hrist elio svojom savrenom rtvom i to je cijenio iznad svega. Inkvizitor je elio ovjeka da lii tereta te slobode, nudei mu zemaljsku sreu, jer je smatrao da je ivot po Hristovim naelima isuvie veliko breme za ovozemaljskog ovjeka. Inkvizitor optuuje Hrista da je odbacio jedini put kojim je bilo mogue ljude uiniti srenim.
16
Nema za ovjeka nieg primamljivijeg od slobode njegove savjesti, ali nema u isto vrijeme nieg ni munijeg. I eto, umjesto tvrdih osnova da se jednom zauvijek uspokoji ljudska svijest, Ti si uzeo sve to je neobino, neizvjesno i neodreeno, uzeo si sve to je prevazilazilo ljudsku snagu, prema tome, postupio si prema njima kao da ih uopte ne voli. I to ko: onaj koji je doao da za njih da svoj ivot! Umjesto da ovlada ljudskom slobodom, ti si je jo i uveao i zauvijek opteretio takvim mukama duhovnog carstva ovjekova. Prema Inkvizitoru, nikad nita nije bilo ovjeku nepodnoljivije od slobode. Zato Inkvizitor kritikuje Hrista to nije prihvatio one tri stvari u pustinji i odrekao se svoje slobode, a ljudima dao da imaju hljeba zemaljskog i ive u blagostanju na zemlji. Sutina ideje Velikog Inkvizitora, a zapravo i cijele dosadanje civilizacije, jeste mrnja prema slobodi. Ljudi su iznova pribjegavali totalitarnim reimima, religioznoj teokratiji, agnostikim dogmama. Tajna o kojoj Inkvizitor govori sastoji se u tome da e ljudi koji sebe budu proglasili bogovima i koji budu prihvatili zemaljski hljeb umjesto hljeba nebeskog biti ne slobodna bia bogovi i titani nego slaba bia koja e se klanjati novom boanstvu, novom caru carstva zemaljskog. To e biti onaj nesrenik koji e usreiti milione djece oduzevi im slobodu. U Ivanovoj poemi o Velikom inkvizitoru, snano je prikazana Hristova priroda zemaljskog carstva i izreena pohvala boanskoj slobodi, tj. slobodi duha Hristovog. Osnovna tema je sloboda ljudskog duha, jer samo se u Hristu moe nai sloboda. Dva suprotstavljena principa u ovoj Legendi o Velikom inkvizitoru su sloboda Hristova i prinuda crkvenih dogmi i uenja. Zapravo, pokazuje se da Inkvizitor ne vjeruje ni u Boga, ni u ovjeka, jer govori: ovjek ne moe da podnese svoje i tue patnje, a bez patnji je nemogua sloboda i poznavanje dobra i zla. Pred ovjekom se pojavljuje dilema sloboda ili srea, spokojstvo i miran ivot; sloboda sa patnjom ili srea bez slobode. Sloboda ljudskog duha i ljudska srea su, po njemu, nespojive. Odbacujui Hrista, Veliki inkvizitor, tj. Rimokatolika crkva, bira
17
savez sa njim, iskuavaocem i nastoji ispraviti Hristovo djelo tako to e ga temeljiti na udu, tajni i autoritetu. Ivanov Veliki inkvizitor esto je tumaen kao jedan od dokaza smrti hrianskog Boga. A, zapravo to je jedno od najveih knjievnih otkrovenja punoe Hristove slobode koja je neiscpan izvor nove enegrije ivota u buduem hrianstvu. Tim individualizmom i usamljenou zapoinje ovjekov put u slobodu od srednjovjekovnih zabluda hrianstva. ovjekova priroda je iracionalna, donekle problematina, jer u ovjeku postoji tenja i prema slobodi i prema patnji. Sama sloboda u nekom prizemnom obliku je iracionalna, ona mui ovjeka, vodi ga u patnju i propast. Samo naizgled taj put slobode vodi u pobunu protiv Boga. Cijela knjiga Braa Karamazovi pokazuje da samovolja unitava ovjeka, da vodi ovjeka u ropstvo. Ako je ovjek slobodan - onda je sve dozvoljeno. Svaki zloin je opravdan u ime viih ciljeva, kao oceubistvo, u sluaju brae Karamazov. Sloboda sladostraa, koja se najvie pripisuje Fjodoru Karamazovu, pretvara ovjeka u roba i liava ga slobode duha. ovjek iz podzemlja je ovjek koji se udubio u samog sebe, koji je omrznuo ivot i koji zlobno kritikuje ideal racionalnih utopista na osnovu poznavanja ljudske prirode, do koga je doao u potpunoj samoi, dugo i pomno razmiljajui o samom sebi i istoriji. Ali, tek iz te tjelesne i duevne slobode i duboke patnje due, stie se do pune neslobode. Iz te, krajnje, negacije slobode u zarobljenosti svojim porocima i slinim zavisnostima i navikama, dolazi se do dna sa kojeg se otvara potpuno nova dimenzija, otvara se put ka Hristu i poznanju jedne vie, tj. stvarne slobode. Taj proces se deava kroz pokajanje, preumljenje, tj. unutranju konverziju i duhovno roenje. Ali, ne zbog neije prinude, zbog sistema crkvenih procedura ili uvanja od sablazni, ve iz nove slobode da autonomnom voljom izaberemo Hrista za svog spasitelja, jer samo je On, a neko ili neto, Put, Istina i ivot. Ko pronae Njega, pronaao je sebe i pronaao je ivot. I to ne obian, ve ivot u izobilju, u svu vjenost.
18
ISTINA KOJA OSLOBAA Kada govorimo o osloboenju - dolazimo do sutinski vanog pitanja: to je ono to ovjeka oslobaa? Sjetimo se uvene i mnogo puta koriene Isusove izreke: Spoznaete Istinu i Istina e vas osloboditi'. Ova izreka izgleda istinito. Otkriva jedan od najvanijih odnosa, odnos Istine i Slobode. Ali, nevolja je jer od Pontija Pilata pa do danas stoji pitanje: to je Istina? Ljudi su traili odgovore na ovo pitanje, sporili se, prepucavali i ubjeivali. Svako je imao neku svoju istinu, prost subjektivni doivljaj objektivne stvarnosti. Ono to je istina za mene, nije za tebe i slino. Problem je u tome to ljudi misle da je istina samo neka injenica u realnosti, vidljiva golim okom, otkrivena i lako spoznatljiva. Biti svjedok istine, znailo bi vidjeti je svojim okom, dotaknuti je rukama, okusiti je i osjetiti svojim ulima, vjerno je prenijeti i prepriati drugima. Da li je to ta istina koja nas oslobaa? Problem je mnogo dublji i sloeniji, kad se zae u sferu miljenja, emocija i volje. Kada treba da izrazimo istinu koja se krije u naoj dui? Da li da kaemo ta mislimo, ta osjeamo ili ta elimo? Da li je tu sve tako vidljivo, jasno spoznatljivo za ljude oko nas? Naravno da nije. Postoji itav taj svijet u naem srcu i naem umu, koji ostaje nevidljiv drugima, ak i nama samima. esto sami ne umijemo da objasnimo nae emocije, esto laemo sami sebe, iznosimo miljenja o sebi i drugima, a da zapravo to i ne mislimo. esto ne znamo ni ta elimo. Krenemo u nekom pravcu, pa onda shvatimo da nije to ono to elimo. Pa se vraamo, puni dilema premiljanja i nesigurnosti. I onda se pitamo: ta je Istina?
19
Sve ovo se dodatno iskomplikovalo sa filozofijom, religijom i politikom. Tek tu ovjek ne zna ta je istina. Svi tvrde da su njihovo uenje i dogma ispravni, da znaju put uspjeha. I ljudi poinju da lutaju i da se gube. Najednom se ovjeku ini da jedan politiar govori istinu. Poslije shvati da je zapravo sve bila la. Da ne priam o filozofiji od koje su mnogi digli ruke, neopravdano je zapostavljajui, odbacujui nauku o mudrosti i ivotu, jer je ne razumiju, jer im djeluje nerealno, neprimjenjivo u savremenom kontekstu. A moda najvei problem proizvode religije i vjerska uenja, drei se svoje dogme. Svaka dogma ima odreena, specifina uenja i stavove. U hrianstvu je to dostiglo vrhunac. Tu postoji mnogo denominacija koje imaju svoje crkvene dogme, veoma kruto ih se dre. Hriani su i stvorili izraz dogma, polazei od stava da je to Istina koja se mora nekritiki uzeti sa Vjerom i u koju se ne moe sumnjati, niti je potrebno preispitivati. Mada je to u osnovi tano, upali su u drugu krajnost, pa svoje lanove dre u strahu, da ne povrijede ta neka pravila i moralna naela i da ne ulaze mnogo u njihovo razumijevanje. Jer, za njih je sve izvan normi i prakse otpadnitvo, sablazan i jeres. I onda, dolazi se do jedne neloginosti. Sve crkve imaju dogme. One se razlikuju. Svaka crkva smatra da nema slobode van njihovih dogmi, jer su one jednom uspostavljene i vjene istine kojih se imamo drati. Objanjavajui slobodu, samo unutar te istine, odnosno dogme, objanjavajui slobodu unutar nunosti - kako rijeiti zamrenu stvar, kako spoznati istinu koja oslobaa? Da je ta istina samo u Bibliji i/ili svetim knjigama, u odreenoj liturgiji i ritualima? Da li emo ako njih spoznamo doivjeti neku ljepotu nunosti, naspram tragedije potpune slobode. Problem je nastao u nerazumijevanju sutine dogme i njenog karaktera. Jer, smisao dogmi nije moralno pragmatian, ve je duhovni. Moete proitati Bibliju od korica do korica, moete studirati godinama i nju i sva uenja svetih otaca, a da vam ipak promakne Istina i da nikad ne doivite osloboenje o kojem Pismo govori. I sam Sotona i njegovi demoni vjeruju da Bog postoji, znaju Sveto pismo napamet, i to do u detalje, moda bolje od svakog teologa, pa ipak drhu od straha i suda koji na njih dolazi. Istina postoji, ali ona je Duh, Ona je Osoba. Isus je rekao da je on Put, Istina i ivot. Nije rekao, kao mnogi proroci, da zna kuda je
20
put, da zna u emu je Istina i gdje se nalazi ivot. U tome je velika razlika. Ovako shvaena Istina i dogma ima puno svoje znaenje. Ona je duhovni dogaaj od sudbinskog znaaja za nas. To su duhovne injenice i duhovna iskustva koja su od spasonosnog znaaja za nas. Te injenice mogu da nam oznae duhovni put koji je istina i ivot, a ne samo da nam je potrebno dranje i ispovijedanje nekih doktrina ili uenja. injenica je da je Hristos jedno sa Ocem i da je izaao od Njega, doao na ovaj svijet i otiao na krst zbog naih grijeha, kao i da je tree jutro silom Duha Svetoga vasksnuo u ivot, pobijedio smrt i bio vazdignut sa dna pakla do trona Boijeg - za mene je spasonosna injenica. Kao to ree Berajev: Da bih ja vaskrsao za vjeiti ivot, nije potrebno samo ispovijedanje uenja o Hristovom Vaskrsenju, ve je potrebno da se sam dogaaj Vaskrsenja Hristovog dogodio. Ne mogu biti ravnoduan prema tome da li se ova injenica dogodila ili nije, ali prema bogoslovskom metafizikom uenju o Vaskrsenju mogu biti i ravnoduan.. Zato dogma nije neka doktrina ili uenje koje mi moramo upoznati da bismo doivjeli osloboenje, ve je ona duhovni simbol i mit kojim se izraavaju apsolutni i po znaenju centralni dogaaji duhovnog ivota. Spoznati te duhovne injenice i imati iskustvo ivoga Isusa Hristosa donosi oslobaenje. Doivjeti intiman susret sa Isusom je ono to je Istina, a ne ono to se moe proitati kao neka injenica o Njemu i njegovom ivotu sa kojom se neko moe slagati ili ne. Jer, znati sve o nekoj osobi, proitati sve knjige o njoj, bez znaaja je naspram iskustva kada je upoznate lino, iskusite njen karakter i njenu ljubav. Ne samo vjerovati da postoji, nego i vjerovati njoj na temelju linog iskustva - to je ono to je oslobaajue. To iskustvo je Istina i stoji nad nekim intelektualnim, emotivnim ili fizikim stimulacijama. Sagledavati neki dogaaj u realnom svijetu, a izuzimajui Hrista kao sutinski duhovni elemenat te realnosti i stvarnosti, vrlo je ogranieno. Takav ovjek ostaje zarobljen u elementima prirodnih stihija i njihovih Zakonitosti i (ne)mogunosti. Potpuno bez nade i bez vjere koja moe da mijenja tu stvarnost. To je ropstvo iz kojeg nas Isus eli izbaviti. Da nas izbavi ak iz naih duevnih sveza emotivne prirode, zavisnosti, predrasuda i
21
bezvoljnosti, koje nam se nude kao konane i definitivne i pokazuju sve svoje barijere (ne)mogunosti. Zato samo Dogma, tj. apsolutna i neprolazna Istina, koja je sam Isus (o kojoj piem ovu knjigu) ima tu silu (a bez sile nema ni Istine) da nam poput groma prokri i pokae put kako bismo doivjeli to duhovno iskustvo, tu slobodu koja nema veze sa onim negativnim dogmatsko-crkvenjakim formulama moralnog ivota koje su kroz istoriju nudile neke crkve, kao skup svega onog to se smije ili to nije dozvoljeno. Ova dogma je putokaz ka svjeem otkrovenju, vjeri i novom kvalitetu ivota u slobodi stalnog traenja i spoznavanje dubina milosti i nivoa ljubavi Boije. Iako postoje tajne te subine, one nam se nude i otkrivaju. Jer i sam Otac se u Isusu otkrio svijetu, otkrio svoj karakter, svoju strastvenu ljubav i potpunu slobodu. To nije vie neki mrani i strogi apsolut koji kanjava za prestupe, nego briljivi i milostivi Otac koji nam prata. Ovakva Istina je spoznajna, ona je gnosis koji se iznova otkriva, koji je dinamiin i silan. Isus nije rekao (kao to misle agnostici): Neete me moi spoznati, jer ja sam nedokuiv. Naprotiv, on kae: Ako budete moji uenici i ako moja rije ostane U VAMA onda ete POZNATI ISTINU I ISTINA E VAS OSLOBODITI. U ovome je SLOBODA o kojoj piem, u kojoj ivim i elim da ivim!
22
AUTORITET I SLOBODA Od samog poetka ovog pisanja o slobodi, pribojavao sam se dana kada bi trebalo da suelim pitanje slobode i autoriteta. Radi se o vrlo sloenom pitanju, posebno sa aspekta hrianske misli, koja ovom pitanju daje naroiti znaaj. Kada kaemo da je neko autoritet, onda se implicira da se taj neko mora, odnosno treba posluati, da mu se treba pokoriti, jer je to uslov reda, hijerarhije i svake skladne zajednice. I sam sam u svojim prethodnim tekstovima u Metanoji dao ovom pitanju izuzetan znaaj. Gotovo sve hrianske zajednice su nepodijeljene oko znaaja postojanja autoriteta, koji crpi svoj smisao iz jedne od deset Boijih zapovijesti: Potuj oca i mater svoju, da ti dobro bude i da dugo poivi na zemlji. Koliko je ovo specifina i vana zapovijest, govori i to da je ona jedina zapovijest sa obeanjem. Gospod obeava blagostanje i dugovjenost onome koji je ispuni. Nesporno je da su za djecu njihovi roditelji autoriteti, a autoritet u osnovi znai odreenu vlast, tj. mo da se utie na potinjene. Ali, nije to samo pitanje odnosa u porodici. Pitanje je mnogo sloenije. Radi se o nizu drutvenih i socijalnih odnosa u kojima se ostvaruju odreeni uticaji. Taj uticaj, odnosno autoritet, ostvaruje se na osnovu nekog poloaja, nekog znanja, nekog djela i moralnih vrijednosti linosti itd. Sjetite se da su oduvijek uitelji imali veliki autoritet nad svojim uenicima, ljekari nad svojim pacijentima, sudija nad optuenima itd. Ali, u itavoj ljudskoj istoriji postoji dominantan stav da autoritet i sloboda nekako ne idu zajedno. Taj uticaj koji ovjek ima na ovjeka, na neki nain predstavlja nunost i obavezu, a time valjda i ogranienje slobode volje za onoga koji je potinjen.
23
Ljudska civilizacija je prepuna hijerarhije i drutvenih ljestvica, kojima su pokuavali da objasne i daju za pravo ljudima da vladaju jedni nad drugima. I sama drava nastala je kao plod ovih hijerarhija. Neki ljudi su vladali plemenima, sudili zloincima, vodili vojske, ubirali prihode, uzimajui od potinjenih namete. Stvorene su monarhije, tiranije i autokratije u kojima su uticaji vladara na graane bili apsolutni i neprikosnoveni. Borba za slobodu je oduvijek bila borba protiv ovakvih autoriteta, njihovog sistema vlasti i sl. I onda dolazimo do paradoksa, po kome bi svaki autoritet bio suprotan slobodi, i za oekivati je da bi trebalo da u ovom tekstu o slobodi problematizujem ovakva nauavanja o autoritetu. U to su zapali mnogi anarhisti koji su opravdavali ovaj bunt protiv svake vlasti, protiv drave ili bilo kakve anarhije. Ali, avaj, zar nije Hrist Bog reda a ne nereda? Zato moramo govoriti o jednom uzvienijem shvatanju autoriteta, koji je duhovne sadrine, a ne zakona i prisile. To je harizmatski autoritet koji je mnogo delikatniji od legalistikog, koji je dominirao istorijom. I u samoj crkvi su se ljudi sapleli o ovu problematiku i napravili itav sistem crkvene hijerarhije na temelju samo nekoliko stihova iz Poslanica. Napravili su mnogo zvanja, mnogo ljestvica, sistema napredovanja i vladanja. Unutranja crkvena hijerarhija je zasnovana na strogoj subordinaciji, ali to je posebna tema. I onda smo poslije 2.000 godina doli do toga da su crkve Hristove postale propagatori neslobode. Sa mnogo raznih pravila i svetenikih obaveza, unutar kojih ne postoji vie mjesta za samokritiku i preispitivanje. Duhovni autoritet doivljava se vrlo rigidno, pa je vie tjelesan i duevan nego harizmatian. Jer utie na ono to treba raditi, na ono to treba misliti i osjeati, i u konanom utie na (slobodnu) volju potinjenog. I to je dominantan pristup kada govorimo o autoritetu. Starjeina se mora posluati, pa e se kasnije razumjeti zato je to dobro za onoga koji se bespogovorno mora povinovati zapovijesti. O toj pokornosti sam mnogo toga proitao i mnogo toga doivio. Ja sam dijete autoriteta. Odlino sam ga upoznao u svojoj patri-
24
jarhalnoj porodici u kojoj je zapovijest oca bila obavezujua. Zatim, u srednjoj vojnoj koli nekadanje Jugoslovenske narodne armije, u kojoj je vladala neviena disciplina. Sve je bilo nareenje izvrenje. Pa i kasnije, skoro deceniju i po radei u dravnoj administraciji ,u kojoj je takoe neumoljiva ta hijerarhija i subordinacija. To sam doivio i u mojoj crkvi, u kojoj se naglaava vanost poslunosti starjeinama, kao uslov za blagoslov. Zato je pitanje slobode za mene veoma delikatno. esto sam vjerovao da e, ako slobodno kaem ono to mi je na srcu, sve da se raspadne, da e me otac odbaciti, moja supruga napustiti, vojne starjeine kazniti, dravne voe smijeniti sa poloaja koji pokrivam i da e me iz crkve izbaciti. Sloboda je veliki luksuz za ljude sistema. Put ka njoj je poploan strahom i bolom. I mnogi odustaju, jer ne ele da ostanu bez funkcije, bez poloaja, privilegija, plate i drutvene uloge. I to sve danas, u 21. vijeku, u kojem je navodno liberalizam doivio svoj vrhunac. Sve revolucije i borbe za nacionalnu slobodu su zavravale kao nove tiranije. Zar nijesmo osjetili dobro na svojim pleima onu poslijeratnu diktaturu proletarijata. Zar i danas u zarobljenim demokratijama ne vlada diktatura veine nad manjinom, uz ogromnu neizvjesnost za egzistenciju i gubitak posla ako vaa sloboda ne prija poslodavcu ili starjeini. Sluao sam za primjere kada su hrianski parovi doli na roite za razvod. Mu nije razumio zato ena eli da se razvede od njega. A ona se poalila sudiji da ne moe vie da ivi u tom neslobodnom braku, jer joj mu nareuje sve to treba da radi. Mu je polazio od one Hristove zapovijesti da je mu glava kue. I on je to shvatio bukvalno. Odluivao je ta e se kupiti, gdje e se ii, ta e se raditi. eni je sve to postalo nesnosno i traila je razvod. Nekad ga je voljela, a ovakvo njegovo ponaanje ju je dovelo do oaja, gnjeva, ak mrnje. Nije vie mogla da ga vidi oima. eljela je, iako je bila istinska hrianka, da glavom bez obzira ode iz takvog braka, tj. mraka i zatvora. Ovakav pristup hrianskom autoritetu odvajkada je dovodio ljude do istog oaja koji je prerastao u bunt. Ma koliko su se autoriteti pozivali na neke norme, citirali pismo da bi opravdali svoje postupke, ljudi i ene bjeali su glavom bez obzira iz takvih odnosa. Bio to brani, porodini, soci-
25
oloki ili religiozni autoritet, nametanje volje autoriteta uvijek vodi pobunama, raskolima i protestu. Bunt protiv autoritarnih elemenata je za mene uvijek bio izazov i dilema, jer smo kao hriani pozvani na lojalnost svakoj vlasti. Jer nema vlasti koja nije od Boga. Dolazimo, iznova i iznova, do paradoksa koji trae nove odgovore. Ali, paradoks slobode jedino se u Hristu moe razrijeiti. Kao da jo odjekuje: Caru carevo, a Bogu Boije. I onda, Hrist kao da je i izvorie paradoksa, ali i ishodite i izlaz iz svega toga. Da bismo razumjeli slobodu i autoritet, moramo postaviti stvari na jedan vii nivo, koji nije u zoni slobode volje i misli, ve je duhovne prirode. Posebno kad je Crkva Hristova u pitanju. Mi hriani, kao crkva smo nazidani na temelje apostola i proroka. Svaka crkva ima pet osnovnih slubi i to : apostolsku, proroku, uiteljsku, pastirsku i jevaneosku. Nju vre odreeni ljudi koji nose autoritet koji im je dat od Boga, da izgrauju Crkvu Hristovu do punine rasta. Ali, ko su ti ljudi? Gdje su oni danas? A Pismo nam obeava da ko primi proroka u Ime proroko, primie i proroku platu. Ako nekog ovjeka primimo i prepoznamo kao apostola, ili kao proroka, ili kao uitelja, moemo dobiti i njegovu platu. To hoe rei, ako nekog prepoznamo kao duhovnog vou i uitelja, moemo i dobiti blagoslov od njega. Ne zato to moramo, nego zato to se desilo prepoznavanje. To prepoznavanje je duhovne prirode. Mi se izlaemo uticaju nekog proroka ili uitelja zato to ga doivljavamo kao Boijeg, dobrovoljno, a ne pod nekom prisilom. Moe nas uiti samo onaj ovjek koga prepoznajemo kao obrazovanijeg, mudrijeg, pametnijeg od nas. Pa i kada mu se podloimo i kada ga sluamo, to je zato to elimo i to vidimo benefite (platu) od toga. U tome je tajna duhovnog autoriteta koji je zasnovan na slobodi. On nas ne uniava i ne unitava nau linost, kao neki legalistiki autoriteti koji zahtijevaju pokornost i poslunost, pod prijetnjom kazne ili izoptenja. Naprotiv, tek pod ovakvim stvarnim autoritetima ovjek se razvija, ui, saznaje, osjea se sigurnim. Ovakvi, stvarni autoriteti nastali na osnovu duhovnog iskustva, tjee nau duu, umiruju, osposobljavaju nas da budemo kreativni, ostvaruju nas kao ljude i linosti. A nema uzvienijeg Hristovog zadatka za Dravu i Crkvu od ovoga, da svo-
26
jim djelovanjem omogue da se ostvarimo kao slobodne linosti i ljudi. Temelj je u slobodi koja je nuna ljudima da se da, da oni sami prepoznaju autoritete kojima e se povinovati. Ali, ne da bi se njima vladalo i komandovalo, ve da bi im se sluilo. U konanom, Hrist je i rekao da onaj koji hoe da bude prvi, mora da slui drugima. Upravo je to svrha i sadraj autoriteta - mo sluenja drugima. Autoritet u svom izvornom znaenju pripada hrianstvu. Kao to je Hrist dao ivot za sve nas i dobio jedincato ime, iznad svakog drugog imena, da se tom imenu pokloni svako koljeno i da svaki jezik prizna da je Isus Hristos, na slavu Boga Oca. Tek iz razumijevanja dubine ove rtve i slube ljudima, moemo razumjeti taj vrhunski autoritet koji je dobio Hristos, da bude Svetenik po redu Melhisedekovu, u svu vjenost. Data mu je sva vlast na nebu i na zemlji. Nijedan autoritet ne postoji mimo Hrista. Svako gospodstvo, svako oinstvo, svaka mo dolazi od Hrista. Ali se ne manifestuje u nekim rigidnim strukturama, pravilima ponaanja, ve iskljuivo na sluenju drugima, jer polazi od injenice da ljudi naruuju posao, a ljudi od autoriteta mogu da im poslue. Onaj kome treba znanje, on e traiti i uitelja, kome treba vostvo traie i pastira, onaj kome treba spasenje due nai e jevanelistu, kome treba Rije Boija i izgradnja traie i prepoznae proroka i apostola. Od njih e moi primiti, bez opiranja i bez bunta. Onaj koji je gladan on e se i nasititi. Na temelju ove slobode poiva istinski duhovni autoritet. Samo ovakva crkva i drava imaju svoj smisao. Samo iz takve crkve i drave nee ljudi bjeati kao ona ena od mua koju sam pominjao. Tek kad se stvari postave ovako, moemo razumjeti da je svaki autoritet zbog ovjeka, a ne ovjek radi nekog autoriteta. Moemo li zamisliti ijednu dravu ili crkvu bez ljudi? Institucije i svi autoriteti sa narastanjem slobode proivljavaju teak period, jer nema vie mogunosti da manipuliu ljudima, progonstvom i anatemom. Kad nema prepoznavanja, nema ni autoriteta. Za katolike, Papa je neprikosnoveni i vrhovni autoritet. Prema njihovom dogmatskom uenju, on je nepogreiv, i to je u redu, ali to nema nikakvog znaaja za jednog pripadnika protestantske crkve. On nema prepoznavanje Pape kao takvog, niti njegov autoritet ita njemu predstavlja. Da ne priam o svim drugim vjeroispovijestima ili ateistima kojima je potpuno irelevantna bilo kakva crkvena
27
stroga hijerarhija. Ne razumiju je ljudi, ne vide je, ne prepoznaju je na duhovan nain, i ona nema nikakvu vrijednost. Bez obzira da li su iz neznanja ili bunta napustili crkvu, situacija sa funkcionalnim autoritetima je uvijek ista. Tek u vraanju bludnih sinova svome Ocu, tek vraanjem razoaranih ljudi Hristu i Njegovoj crkvi, uvidjela bi se puna sloboda o kojoj piem. Da bi se ljudi vratili, oni moraju biti uvjereni u oinsku ljubav svojih duhovnih autoriteta koji ih nee odbaciti, koji ih nee osuditi i kazniti, ve e ih svesrdno oinski prihvatiti. Zato mora neto da se promijeni u korijenu crkvene prakse i drugih drutvenih institucija. Ove institucije moraju da poloe test slobode, da prou iskustvo smrti svog drutvenog uticaja, da prou ovaj veliki test sveopte sekularizacije. Da se oslobode svojih teokratskih aspiracija i nauavanja o rigidnom autoritetu. Da bi to postigli, i sami moraju da proive osloboenje iznutra. Moraju da se oslobode svih totalitarnih elemenata i uenja. Zato je i ova pria o slobodi i stvarnom harizmatskom autoritetu moda i najvanija istorijska lekcija za itavo ovjeanstvo, na putu ka slobodi.
28
SLOBODA SAVJESTI ovjeka, meu drugim ivim biima na Zemlji, jedinstvenim ini njegova savjest. udesno je to to se u ovjeku nalazi vrhunski zakon dobrote koji progovara. On ima taj unutranji glas koji ga opominje da ini ovo, a izbjegava ono. Neko moe neto sakriti od drave, zakona, roditelja, profesora, ali ne moe sakriti od svojoje savjesti. Dobra i prava savjest jaa je od bilo kojih naredbi i pravila. Kada je tako, pitamo se onda zato ovjek grijei ako je od Bogastvoren takav da ima u srcu upisan njegov zakon. Odgovor se krije u njegovoj slobodi. ovjek nije stvoren da bude poput robota koji e slijepo ispunjavati sve naredbe na nain na koji je isprogramiran. Njemu je kroz Hrista darovana sloboda, ali i mogunost samoprosuivanja te slobode. Zbog svoje slobode i savjesti, ovjek je udesno bie, po njima je slian Bogu (stvoren na Njegovu sliku i priliku). ovjek oslukuje i uje glas Boiji. On mu govori u nutrini, u unutranjem ovjeku po savjesti, daje vostvo i unutranje podsticaje da se neto uradi ili ne. Ipak, na tom unutranjem duhovnom podruju glasova potreban je oprez, jer za takvo vostvo glasovima treba imati ispravno razvijenu savjest. Savjest, naalost, moe biti iskrivljena, bolesna, kruta, hladna... Zavisi od toga kako je neko sazrijevao u ivotu, vaspitavao se i rastao u Hristu. Dvije su glavne vrste iskrivljene savjesti. Jedna je sitniava savjest njoj je skoro sve grijeh, ak i beznaajne sitnice. Vrlo je podmukla i teko je prepoznajeonaj ko ima takvu vrstu savjesti. Takav, sitniav ovjek, misli da je potpuno u pravu, da nije problem u njemu, ve u drugima koji konstantno grijee. Mnogi religiozni ljudi
29
upadaju u ovu zamku zle savjesti, pa stalno pokuavaju da izvade trun iz oka brata svojega. Ta sitniava savjest mnogo dri do spoljanjeg ponaanja, istog govora, vrenja odreenih propisa i rituala, ali vrlo malo do dubine poruke jevanelja a to je ivot milosra i djelatne ljubavi. Postoji, na suprotnoj strani tzv. popustljiva savjest koja ni u emu ne vidi problem i grijeh. Za popustljivu savjest, sve je dobro i ima neko opravdanje. Posebno prikriveni oblik ove zle savjesti prisutan je meu hrianima koji njeguju liberalni stav da je Bog dobar, pa e sve oprostiti. Takve osobe osuuju korektivne stavove i crkve, koji joj se ine prezahtjevnima. Negiraju potrebu sakramenata i postojanje apsolutnih vrijedosti i istina. Za njih je dovoljno unutranje pokajanje po sopstvenoj savjesti. Misle da je vjera, kao i grijeh, neto to odreuje sam pojedinac. Za njih je sve nespoznatljivo i relativno. Takvi ljudi ne priznaju istinu kao takvu, ve sami grade svoju istinu, tj. Boga po svojoj mjeri i ukusu. Zato je veliki blagoslov i uspjeh imati dobru savjest. A imati dobru savjest znai biti dobar i srean ovjek, izbjei mnoge sukobe, razoaranja, gubitke. Srea se postie usaglaavanjem slobode i savjesti. Potvrda o tome je unutranji mir koji doe kao plod dobre savjesti. Upravo vjera u Trojedinog Boga, u Isusa kao Boga i ovjeka omoguava izvrsno njegovanje vlastite savjesti. Meutim, veina ljudi ivi u dugotrajnom ignorisanju poticaja savjesti. Takav ivot moe dovesti do njezina utihnua, tvrdoe srca, tako da prestaje da se uje unutranji glas. U njegovanju i razvijanju dobre savjesti presudnu ulogu ima crkva. Unutranji ivot crkve budi uspavanu savjest i natapa je vodom Duha Svetoga i rijei Boije. Kroz istoriju, mnoge tradicionalne crkve osporavale su slobodu savjesti. Meutim, izgubile su tu bitku. Sa prosvjetiteljstvom se ostvarilo pravo na slobodu savjesti , a sa njom je dolo do sekularizacije drutva, razumijevanja ideje o odvojenosti crkve od drave. Vjera je postala vie individualizovana i otila u sferu intimnog, a sve manje je bio zastupljen elemenat sabornosti. To je otvorilo niz
30
dubljih pitanja slobode i savjesti, na koja ni dananje drutvo jo nema sve odgovore. Uloga hrianstva je izrazito dijalektina i dvoznana. to ulazite dublje u sr hrianstva, to se ire pred vama otvara zona ambivalentnosti, karakteristina za konfesije kao institucionalizovane religije, utemeljene na istinama kao dogmama i ozakonjenim uputstvima. Nema pune slobode savjesti tamo gdje se pristupa dogmatizaciji i sankcionisanju ljubavi kroz Boije zapovijesti. Religija pokuava da precizno odmjerava dokle moe ljubiti ovjeka u njegovoj slabosti, odnosno dokle see ovjekova sloboda. Na svim tim podrujima, crkva uzima odluivanje u svoje ruke, oduzima dakle ovjeku, kao svom pripadniku, pravo na samoodluivanje ili samoopredjeljivanje, a time i pravo na samoodreenje, kao temelj ljudskog dostojanstva. Za nju je sloboda samo prava (itaj: po njoj propisana) sloboda, a ista savjest samo klerikalno proiena savjest. Bez vjere u ivu vjeru, crkva u pomo poziva dravu, tavie, pribjegava sili koja je po definiciji u rukama drave (sudstva, policije), sa gledita etike, dakle nasilju. Pri tome ne polazi, recimo, od neprikosnovenosti ivota, jer jo tolerie smrtnu kaznu, ili ak blagosilja oruje i velia ratne zloince i njihova osvajaka ratna dejsta za osloboenje svete zemlje. Danas na putu evropskih integracija mijenjaju se neke stvari, ini se nabolje. Postoji Ustavom Crne Gore proklamovano pravo na slobodu savjesti i vjeroispovjesti. Ali, sloboda savjesti u tradicionalnoj duhovnosti na ovim prostorima i dalje se primjenjuje na slobodu drugih da izaberu ono to pravoslavci i katolici misle da je jedino ispravno, a gotovo nikad na slobodu samih pravoslavaca i katolika da ive po svojoj savjesti. Iz lane bojazni da savjest prostog svijeta, kako to vole neki da kau, nije dovoljno zrela da odgovorno prosuuje ta je dobro a ta ne, tradicionalne crkve u sutini ne priznaju svojoj pastvi pravo na slobodu. A savjest i ne moe dosegnuti svoju zrelost ako nema prostora za vlastitu odgovornost. Crkveno uenje esto se prema vjernicima odnosi kao prema nedorasloj djeci u ije ime crkva mora odluivati. Crkva se, zapravo, stavlja na mjesto koje bi trebalo da bude sauvano samo za Boga. Tako da svaki ovjek treba da Ga trai i pronae odgovore za svoje odluke i preuzme odgovornost za svoje izbore. Time
31
crkva, na mala vrata, zapravo iznova uspostavlja spoljanju strukturu morala, odnosno grijeha, a onda i ideologiju prisile i neslobode. Ono to bi trebalo da slui vjeri ovjekovoj, postaje samo sebi svrha. Umjesto da crkva ostvaruje svoju svrhu kroz sluenje ovjeku i njegovoj emancipaciji, namee se kao neto nadljudsko i superiorno, emu se ovjek mora pokoriti i sluiti nju. Ako se zakon i uenja svetih otaca shvataju kao neto ovjeku izvanjsko, onda je njihovo nametanje grijeh protiv slobode savjesti. Teologija savjesti uglavnom savjest karakterie kao odnos ljudske linosti sa samom sobom, no uvijek u sprezi sa zahtjevom konkretnog ili opteg razlikovanja dobra i zla. Apostol Pavle, meutim, savjest navodi kao svjedoka zakona upisanog u ljudsko srce (Rim 9,1, 1 Kor 4,4, 2 Kor 1,12). Savjest je postala fundamentalno naelo individualizacije ovjeka, a ne instanca optube i suda. Kada savjest prihvata neku normu, ona postaje ne samo njegov slobodan izbor, nego i sama njegova sloboda. Slobodna savjest je, kroz naelo individualizacije, odgovorna savjest. Prihvatiti Hrista u slobodi savjesti znai odrei se svih predrasuda o Bogu i tuih iskustava kao nekog jamstva sveg naeg znanja. Prihvatiti Hrista znai prihvatiti da znamo samo jednu stvar o Bogu, razumjeti da je Bog bio prisutan u raspetom i vaskrslom Hristu i da je to bio znak Boije oinske ljubavi i vjere u ovjeka.
32
SLOBODA MISLI Savremeni ustavi garantuju slobodu misli, pa tako i Ustav Crne Gore jemi slobodu miljenja i izraavanja, kao i slobodu da se govorom, pisanjem, slikom ili na drugi nain trae, primaju i ire obavjetenja i ideje. Meutim, da li je ova ustavna garancija dovoljna da bi ovjek slobodno mislio? Oduvijek se u Crnoj Gori znalo (preutno) ta se moglo rei, kada i pred kim, ali su zato misli uvijek mogle biti slobodne i nekanjive. Tako je uvrijeeno miljenje da je sloboda misli neto potpuno irelevantno. Uostalom, ko je mogao da prepozna sadraj naeg uma, posebno ako umijemo da to prikrijemo lanim osmjesima i dozom rezerve? Pa, ako ne moe niko da sazna, kako nas moe i ima pravo kanjavati. Meutim, sa veom slobodom govora to se mijenja. Sve vie se vidi ta sloboda misli, naravno pod pretpostavkom da ovjek govori ono to misli. Ako kaemo da danas imamo apsolutnu slobodu govora (makar na internetu, sa prividom anonimnosti), to bi trebalo da znai da je naa sloboda govora u praktinom ivotu izjednaena sa slobodom misli. Imamo mogunost, zapravo imamo pravo, da kaemo bilo ta, rijeima onog amerikog sudije. ak i ako je ta naa misao omraena, drutvo bi trebalo da potuje njenu slobodu. Ako se zalaemo za slobodu misli, onda bi ovjeku trebalo dati pravo da govori ak i tada kada samo eli da kae svaku moguu glupost koja mu padne na pamet. Ako je tako, sloboda onda podrazumijeva da sve to mogu da pomislim mogu da kaem. Prije nekog vremena u Britaniji je uhapeno nekoliko ljudi zato to su podrali nasilje na ulicama na svom blogu. Isti servisi koji nam omoguavaju slobodu govora, maltene nam nameu da podijelimo sve to mislimo sa
33
svima koji ele da uju, predstavljaju nain ograniavanja istih tih sloboda. ta se time deava? Napravili smo drutvo u kom se smatra prirodnim da podijelite svaku, ak i najnebitniju misao sa svima na Fejsbuku ili drugoj drutvenoj mrei, ali sa tom klauzulom da e vlasti to iskoristiti da pijuniraju i hapse svakoga koga poele. S obzirom da ovo drutvo ne eli da se odrekne tvitovanja na teme ta smo pojeli, u kom restoranu se nalazimo, ta smo pomislili dok smo ili u kupatilo - ostaje ljudima samo da prestanu da misle sve ono to bi ih moglo dovesti u nepriliku (da ne bi kojim sluajem to rekli i bili sankcionisani). Tako je nae drutvo otilo u novu krajnost, dostiglo najvii nivo slobode govora, izjednaivi je sa slobodom misli, da bi ljudi zapravo shvatili da im se nita dobro od toga nije desilo, da nijesu sretniji nego ranije i da su ak postali zarobljenici drutvenih mrea, jer su tamo neto to nijesu mogli biti u obinom ivotu. Meutim, pred Bogom sloboda misli i izraavanja nije tako neograniena i neodgovorna. On nas upozorava da emo za svaku ispraznu rije ispostaviti raun, da e nam prema naim rijeima biti sueno, odnosno njima emo se opravdati. Ali i da ne smijemo biti licemjerni i laljivi. U Hristu nema vie da jedno mogu da mislim, drugo da govorim, a tree da radim. To samo na povran pogled znai neslobodu, a vidjeemo da je to zapravo jedini put za slobodu misli. Ko god se sprda sa neim to je za drugog sveto, ili ko poniava i vrijea druge i njihovo dostojanstvo, nalazi se u granicama slobode i prava, ali je ostao izvan granica vrline i plemenitosti. Nekoliko vjerskih karikatura potresa svijet! To je samo produbilo dosadanje rasprave u svjetskim razmjerama i veliku dilemu: treba li ograniiti slobodu javnog izraavanja? Ako treba, onda to vie nee biti sloboda; ako ne treba, onda su majstori uvrede u velikoj prednosti nad gnjevnim amaterima! Naroito, kao to to esto biva, ako imaju na svojoj strani neuporedivu nadmo medijske logistike podrke stavljene na raspolaganje svakome ko se odlui na skandal i uvrede koje mogu da podignu itanost. Ako razum zahtijeva potpunu slobodu svog manifestovanja dakle izraavanja misli - ne treba zaboraviti da u svakom ovjeku postoji jo jedna instanca: duh kao sjedite moralne svijesti! Postoje dvije
34
dimenzije ljudske linosti, jedna duevna (um, emocije, volja) i druga - duhovna. Ova duhovna instanca je ne samo ravnopravna, nego nadmona i nadreena razumu, a njeno uobiajeno ime je lijepo i svakome razumljivo: vrlina! Svaki ovjek (ne samo hrianin), doveden u sukob ova dva principa, bez dvoumljenja se rukovodi imperativom linog morala, a ne imperativom pravno regulisanog zahtjeva razuma za slobodu misli i govora. Sloboda rijei ukljuuje i pravo da izvrgavamo ruglu neiji fiziki izgled ili hendikep, ali hrianin kao promijenjena linost to ipak nikada nee uiniti Ne zato to se plai zakonskih sankcija (pretpostavimo da je sloboda rijei zaista apsolutna!), nego zato to njegov moralni um dobrovoljno ograniava razularenost razuma! Kad bi bilo dozvoljeno vriti nudu na javnom mjestu, samo bi se patoloki egzibicionisti i kaprofagi tome obradovali i tim pravom se koristili! ovjek koji posjeduje vrlinu duha, odbio bi da to ini ak i kad bi odbijanje bilo kanjivo! Problem meuljudskih relacija, posebno socijalnih odnosa, osim prava, nuno i uvijek ukljuuje imperativ potovanja. Vrlina ne samo to nije u domenu pravne regulative, nego zapravo ne bi smjela tamo da se unese, niti moe njome biti obuhvaena. Na duhovnu vrlinu ne moe biti prinuen spoljnom prijetnjom, kao to odsustvo vrline ne moe biti pravno, nego samo moralno sankcionisano! U ovjeku postoje oba kapaciteta: razum i vrlina. Kvalitet razuma jeste sloboda! Kvalitet vrline jeste plemenitost! Racionalno i slobodno bie jo nije ovjek! Plaeni ubica je visoko racionalan i maksimalno slobodan: ali je bie bez vrline! U situacijama u kojima se sloboda izraavanja misli, kao vrhovni princip razuma, sukobi sa plemenitou duha, kao najviim odreenjem vrline, onaj ko je ovjek bez dvoumljenja daje prednost plemenitosti. Jer je njeno prisustvo zapravo faktor samoodreenja ovjeka; vrlina potvruje njegov sopstveni izbor da bude ovjek i da ivi kao ovjek! Plemenit duh prihvata samo destilat najboljih misli; misao je vrijednosno neutralna: duh daje kvalitet. Misao nema vrlinu; duh je vrlina! On je samo runa karikatura ljudskog bia, lien plemenitosti.
35
Bog nam je dao jednu skrivenu sferu za druge ljude na svijet misli. Ono to razmiljamo i mislimo u svom razumu sakriveno je od svih naih blinjih. Jedina osoba koja poznaje svaku nau misao jeste Trojedini Bog. Biblija jasno govori da Bog dobro poznaje sve nae misli. U 5.Mojs.31:21 i Isaiji 66:18 Bog kae za svoj narod: Ja znam misli njihove... Takoe nam je poznato kako je zapisano u Psalmu 139:2 - Gospode, ti zna pomisli moje izdaleka. Gospod poznaje nitavost ljudskih misli (Psalam 94:11). itajui Novi zavjet, jasno vidimo da je Gospod Isus Duhom Svetim itao misli drugih ljudi. Na vie mjesta je zapisano: A Isus, znajui pomisli njihove... Na svijet misli je neto to Bog testira. Kada je vjernik zainteresovan samo za dobro svjedoanstvo pred ljudima, tada je on fokusiran samo na dotjerivanje svojih djela i rijei, jer to njegovi blinji vide i ocjenjuju. On nije uznemiren ako gaji i pothranjuje loe misli, zato to to njegovi blinji ne mogu da proitaju. Postoji mnogo vjernika koji pred drugim ljudima imaju jako dobro svjedoanstvo, ali je njihov svijet misli izopaen. Sa druge strane, vjernik koji se boji Boga i koji ivi pred Njegovim licem eljee da zarobljava svaku svoju misao na poslunost Hristu. Ljudska pokvarenost i izopaenost u velikoj mjeri izraava se kroz zle misli. Misli prethode rijeima i djelima. Ljudske misli potiu od stanja njihovog srca. Nae srce je po prirodi prevarno i opako (Jer.17:9) i kao takvo ono je idealan izvor zlih misli. Gospod Isus je rekao da iz ljudskog srca izlaze zle misli (Matej 15:19). Jedini nain da ovjek bude osloboen od svojih zlih misli jeste da Bog izvadi iz njega kameno srce i da mu pokloni novo srce i nov duh (Jez.36:26). Boija volja je da svaki grenik koji nije jo doao Hristu ostavi svoje zle misli. Propast je i ludost ivjeti po svojim mislima potpuno nekontrolisano (Jeremija 18:11,12). Izrailjski narod je bio suvie ubijeen u ispravnost svojih misli da bi mogao da prihvati Boije misli. Sa druge strane, Bog je pozivao preko Isaije da bezbonik ostavi svoj put i nepravednik misli svoje (Isaija 55:7). Boiji putevi i misli su daleko, daleko iznad svih ljudskih puteva i misli. Zato je potrebno da ostavimo svoje misli i traimo Boije.
36
Ova vrlina postie se zarobljavanjem negativnih misli. Pismo kae: Mi razaramo mudrovanja i svaku oholost koja se die protiv spoznanja Boga i zarobljavamo svaku misao da bude posluna Hristu (2. Korinanima 10:5). Ljudi, pa i hriani, vrlo su skloni da visoko misle o samima sebi. Te misli treba da budu zarobljene na pokornost Hristu. U Rim.12:16 kae: Ne mislite o visokim stvarima, nego se drite niskih. Ne mislite za sebe da ste mudri. Jer, mislima smo odali slavu svojoj mudrosti, a ne Bogu koji nam je sve to dao. Ne treba da se zavaravamo da je naa prirodna inteligencija dovoljna da bismo poznavali Boije puteve. Naprotiv, ona je esto prepreka ljudima da se ponize i da u poniznosti upoznaju Boga i Njegove puteve. 1.Kor.8:2 kae da, ako neko misli da neto zna, taj jo ne zna nita onako kako bi trebalo da zna. Bog eli da odbacimo sve misli koje imaju potencijal da pothrane na ponos, a avo upravo to eli! Ako ko misli da je neto, a nije nita, umom vara sebe. (Gal.6:3). Na drugoj strani, postoje takoe misli pouzdavanja u materijalne stvari koje treba zarobljavati. Bogatstvo je bogatome jak grad i kao visok zid u njegovoj misli (Prie 18:11). Bogat ovjek ima veliko iskuenje da se pouzdaje u materijalna dobra koja posjeduje. Njemu je bogatstvo utoite, sigurnost i odbrana! To se odnosi i na misli pouzdavanja u duhovno bogastvo, stabilnost i dostignue. 1.Kor.10:12 kae: Koji misli da stoji, neka se uva da ne padne. Ko misli da je duhovno jak, neka se uva da ne padne. Primjetio sam da, kada umislimo da smo neto postigli i da smo dovoljno jaki da samostalno postignemo pobjedu nad nekim problemom ili grijehom bez Boije blagodati, Bog kao dan nam dozvoli da ba u tome prvom sljedeom prilikom padnemo? Poto takva misao nije bila zarobljena na poslunost Hristu, Bog vam je pokazao da bez Njega ne moete dostii pobjedu! Mnogi hriani imaju neku lanu sigurnost spasenja, iako njihova (intelektualna) vjera u Isusa Hrista nikada nije rezultirala promenom njihovog ivota i karaktera. Jakov 1:26 kae: Ako koji od vas misli da vjeruje, a ne zauzdava svoj jezik, nego vara srce svoje, njegova vjera je uzalud.
37
To je krucijalni stih koji razobliava la o slobodi govora, jer ti moe da misli da vjeruje, ali ako tvoj jezik nije kontrolisan Duhom Svetim, nego samo govori ono to ti prvo doe na um, po ovom stihu, tvoja vjera je uzalud, sve zbog zle misli koju nijesi zarobio na poslunost Hristu. Posebno je vano zarobljavati negativne misli pune prezira i osude prema blinjih. U jevaneljima ima ona poznata pria o fariseju koji se u svojim mislima hvalio Bogu to nije kao onaj carinik koji se kajao. On se nije molio glasno, jer ma kako licemjeran bio, ni najvei farisej onog vremena ne bi se ba glasno hvalio pred Bogom da je bolji od drugih. Osjeao se superiorno u odnosu na druge vjernike. Hrist je rekao da Bog jo izdaleka prepoznaje ovako ohole ljude i protivi im se. Ohole misli su, znai, direktna objava rata Bogu. Takve misli treba da budu zarobljene Boijom blagodau na poslunost Hristu. Apostol Pavle je pisao Filipljanima o emu treba da misle - to je istinito, poteno, pravedno, isto, plemenito, lijepo i na dobrom glasu! Na kraju, moda bismo mogli rei da se ugroavanje slobode misli sastoji ba u uveanoj (nekontrolisanoj) slobodi govora, koja nam onemoguava da od buke gluposti pronaemo neku mudru, a esto tihu misao. Moda je sve ovo savremeno umnoavanje broja knjiga, kolumni, blogova, analitiara, strunjaka, savjetnika, voditelja vie tetna nego korisna stvar za slobodu linosti. Kako kau neki savremeni sociolozi, sve ovo je jedna velika zagluujua bijela buka (white noise izraz koji oznaava zvuk utanja ekrana kada na njemu nema programa). Sve ovo donekle stoji, ali nije razlog za oajanje. Nama nikakva sloboda nije ugroena, moda samo predstavlja smetnju u traganju za pravim mislima, smetnju koju e pravi ljudi umjeti da savladaju. Ali, tu slobodu treba da ostvarimo iznutra u sebi, uz pomo Duha Hristovog, i nikakvi zakoni i drava to nee uraditi umjesto nas. Ta borba je neprestana, ona se deava na bojnom polju uma. Moramo da prepoznamo te zle i negativne misli i da im se odmah suprotstavimo. Pisao sam o tome, da su te zle misli kao medvjedica. Dok je jo mladune, dobar krotitelj ih moe zarobiti,
38
odnosno izdresirati i ovladati njima, pa moe izai na javno mjesto i pokazati udo kako medvjedica umije da igra uz harmoniku. Ali, ik se usudi da kroti odraslu divlju medvjedicu. Rastrgnue te svojim zubima i apama! Tako biva sa svima koji ne krote svoje negativne misli, jo dok su u nastajanju. Putaju ih da budu slobodne. E, takvi, slobodoumni ljudi, zavravaju kod psihologa i psihijatara, jer ne mogu da se nose sa prisilnim mislima. Postaju njihovi zarobljenici, bolesne due, rastgnuti od misli kojima se nijesu na vrijeme pozabavili. Ali, ljudi koji se pokoravaju Hristu u duhu, koji odluuju da imaju Boije misli, puni su vjere, nade i nadahnua. Oni koji svjesno odluuju da kau ne negativizmu, koji oprataju, koji se ispunjavaju duhom krotkosti, radosti i ljubavi i misle samo na ono to je istinito, poteno, pravedno, isto, plemenito, lijepo i na dobrom glasu, ti su iskusili slobodu misli. Jer, samo u Hristu, razumjevi ta je uinio za nas i koja je naa perspektiva i silna nada, mi smo zaista slobodni da mislimo pozitivno.
39
SLOBODA I STRASTI Dolazimo do moda najdelikatnije teme kada je u pitanju sloboda. To su ljudske strasti. Prva asocijacija je da je sloboda najslobodnija u strastima. Meutim, ivot nas demantuje, pokazuje da je ovjek najslabiji u ovoj oblasti i da lako biva zarobljenik svojih strasti. Strasti (latinski passio, grki pathos) su, prema jednom religijskom leksikonu, afektivno i intelektualno stanje koje obuzima ovjeka i vee ga uz neto i nekoga. Zato su oduvijek ljudi koji su eljeli duhovno osloboenje traili naine da se izbore sa strastima, da raskinu te sveze koje ih vezuju! Jo od stoike filozofije, strast je tumaena kao iracionalno stanje koje je prepreka miru, vitalnosti i mudrosti. Smatrali su da ko strasti pobijedi, postie najuzvieniju vrlinu! Zato su stoici zagovarali apatiju, to oznaava bezosjeajnost, neosjetljivost, ravnodunost. Takvo shvatanje strasti, odnosno bestrae, ulazi i u hriansko rano monatvo. Ali, takoe, i neki novovjekovni etiari (Dekart, Kant, Spinoza) smatrali su da strasti ometaju racionalan odnos prema stvarnosti. ovjek uslovljen strastima ne moe biti objektivan, ne moe biti slobodan u odnosu na neto ili nekoga. I protiv strasti se valja boriti i izboriti, da bismo bili slobodni. Meutim, to je vrlo usko posmatranje ove problematike, jer strasti same po sebi nijesu ni dobre ni zle! Oni su dio nae prirode koju ne smijemo negirati, ali zavisno od toga na ta su usmjerene nae strasti, one postaju dobre ili zle. Strasti koje su usmjerene ka dobru, postaju vrline i kreposti. One su motor nae linosti i guraju nas da idemo naprijed. Ali, od naeg duha, kao od nekakvog volana, zavisi gdje emo otii. Meutim, nije dobro da nas motor sam vozi, i da upravlja naim ivotom. Tako nam strasti koje zagospodare nama oduzimaju slobodu i navode nas na zlo. Takve
40
strasti nazivaju se mane i poroci. One su negativne nunosti i prisile i remete nam sklad i unutranji mir. One troe, zbunjuju i izluuju! Tumaei Pismo, mnogi ranohrianski teolozi, meu njima i Kasijan, kau da u ovjeku postoji osam glavnih strasti: prodrljivost, blud, srebroljublje, gnjev ili srdba, tuga, duhovna tromost, tatina i oholost. Da bi se obuzdalo nasrtanje svih tih strasti, nije dovoljno samo naprezati duu, nego je pri tome potrebno ukrotiti i tijelo postom, bdijenjem i radom. Prva i elementarna od svih strasti je prodrljivost ili neumjerenost u jelu i piu. Ko nije u stanju obuzdati ovu neumjerenost i apetite, nikada nee moi savladati druge strasti, posebno ne poudu koja se raspaljuje. Ako se trudimo da budemo ustrajni u ovakvoj duhovnoj askezi sa hranom, otupiemo otricu poude i drugih strasti koje se raspaljuju u nama. Dakle, savladavanje tjelesnih elja pokazuje se kao temelj svih drugih duhovnih borbi. Druga, moda i najea unutranja bitka vodi se sa duhom bluda. Sa ovom strau bitka se vodi skoro svaki dan i ljua je i dua od svih drugih duhovnih izazova. Valjda je zato i sveti apostol Pavle, piui Rimljanima, uskliknuo: Jadan li sam ja ovjek! Ko e me izbaviti iz ovoga tijela smrtonosnoga? (Rim 7,24). Rijetki su potpuni pobjednici u ovom boju! Tri su oblika pojavljivanja bludnosti: prvi se dogaa seksualnim odnosom, drugi nastaje bez dodira sa enom (primjer Onana, samozadovoljavanje) a trei se ini umom i srcem (Ko god s poudom pogleda Mt 5,28). Za ovladavanje ovom strau, mnogi zreli hriani kau, nije dovoljan samo tjelesni post, nego je potrebna skruenost duha, ustrajna molitva, itanje i prouavanje Svetog pisma, tjelesni napor i umni rad. Dakle, najprije treba oistiti ono otkud izlazi izvor ivota i smrti, tj. nae srce jer iz srca izviru opake misli, ubistva, preljube, blud, krae, lana svjedoanstva, psovke (Mt 15,19). Internet omoguava da u skrovitosti sobe na pogled luta po porno sajtovima, i to je esto prilika za divljanje ove strasti. Isus je rekao: Ko god s poudom pogleda enu, ve je s njom uinio preljubu u srcu (Mt 5,28). Nama je, dakle, potrebna ne samo tjelesna istoa, da ovjek ne bludnii s drugom osobom, nego i unutarnja
41
istoa, istoa misli i osjeaja. To posveenje vraa ovjeku dostojanstvo, jer grijeh zaista poniava. Da bismo uspjeli u svemu ovome, najvanije je da uvamo svoje misli od bilo kojeg oblika bludnog matanja, jer to je preica da se one i materijalizuju. Znam da djeluje nemogue, ali to je mogue samo ako umjesto opakih elja svoga srca, prihvatimo druge, koje nijesu zle i bludne, nego su spasonosne, iste, iskrene. O tome sam ve pisao. Mi moramo na neto misliti, zato ne moemo samo da se borimo protiv nekih misli, sigurno emo izgubiti. Potrebno je misliti na neto drugo, jer mi moramo na neto da mislimo. Stalno usmjeravanje misli na neki stvaralaki in koji nas ispunjava i stalna zamjena sadraja kojim se bavi nae srce, mogu presudno pomoi u ovoj borbi sa bludnim strastima. Sami se, naravno, ne moemo izboriti. Treba da se molimo i uspjeemo jedino po milosti Bojoj. Pismo apostrofira jo jednu snanu strast srebroljublje. Ona je korijen svakog zla, kae Pismo. Manifestuje se kroz pohlepu, sebinost, strast za posjedovanjem. ovjek obuzet ovom strau stalno je optereen eljom da umnoi svoje imanje i zabrinut je za budunost i egzistenciju. Postoji predrasuda da su samo bogatai ostraeni i pohlepni, ali nije tako. Mogue je da i onaj ko nema novca bude potpuno zarobljen boleu srebroljublja. Iako ne raspolae novcem, on nezdravo ezne za njim i zavidi onima koji imaju. Da se razumijemo: nema nita loe u tomeda ovjek vodi briga za ivot svoj i svoje porodice. Dobro je zaraivati za ivot i vrijedno raditi i planirati kako zaraditi, pa i obogatititi se. Ali je pogubno kada sticanje bogatstva zasljepljuje oi i odvaja nas od Boga i plemenitosti, kada ne vidimo potrebe drugih i ne marimo za moralne vrijednosti. To je gramzivost koja nas vrlo lako moe dovesti u duhovnu propast, tj. pretvoriti nas u ruevinu vjenu. Postoji jo jedna snana i destruktivna strast. To je gnjev ili srdba. Ima tri oblika: prvi je koji bukti u unutranjosti, drugi je onaj koji se izraava rijeju i djelom, a trei je onaj koji dugo tinja i naziva se gorinom i zlopamenjem. U Pismu je zapisano Daleko od vas svaka gorina, i srdba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakou (Ef 4,31). Znai, potpuno je pogreno misliti da je nekad srdba opravdana, tzv. sveti gnjev! Ne, Apostol Pavle u ovom stihu kae svaka srdba. Dakle, nikakva srdba, bijes i nekontrolisana ljut-
42
nja prema nekoj osobi nikada nije opravdana! Mi smo pod uticajem ove ruilake strasti i onda kada se ne deremo ni na koga, ali ga ignoriemo! Ja sam dugo vjerovao da nemam problem sa gnjevom, jer sam imao mirnu spoljanjost. A, zapravo, u meni se pritajila jaka strastvena srdba i gnjev, koji kradu unutranji mir i radost. Ako se sa ovom strau ne izborimo, neemo se moi osloboditi ni drugih strasti. Moramo iupati korijen ove gorine to prije, jer kao zaraza moe zagorati sve oko nas i nau ivotnu sredinu. Lako moete osjetiti negativnu atmosferu koju stvaraju ljudi koji nijesu izbacili ovaj korijen strasti iz svog srca. Ali, tek skorih dana shvatio sam da postoji jo jedna opaka strast, prikrivena i tetna. To je tuga ili melanholija. Pisao sam o ovoj strasti srca, kojoj sam se tako preputao. Ona je zavodljiva i tako nas lako uukava, kad god smo bijesni na druge zbog neispunjenih elja, nanesene uvrede, tete i gubitka. Prikrivena je oblakom stvarne nepravde, ali i osjeaja samopravednosti i ponosa. Ipak, radi se o jednoj vrlo opakoj i sveprodirujuoj strasti! Tuga nau duu oslabljuje i gui, ne da joj da se moli niti da ita svete knjige (koje su duhovni lijek!), ne da nam da budemo u miru s drugima i sa Bogom (navodno nepravednim), liava nas realnog rasuivanja i pomuuje srce. Otrov melanholije poput vina opija i davi pogubnim oajavanjem i depresijom. ovjek mora ostati vrsto ukorijenjen u Gospodu i njegovoj nadi i vjeri, da bi mogao da odoli ovoj podmukloj bolesnoj strasti koja moe da donese duhovnu tromost, amu ili sjetu. Sa svim ovim dolazi duh klonulosti, bezvoljnosti i pesimizma. U ovjeku se budi mrnja i odvratnost prema ivotu, prema svojoj kui, porodici, gubi volju za borbom, zapada u alovanje nad samim sobom, osjea se beskorisnim Poinje se odavati ak sanjarenju i ivjeti u oblacima. Misli ovjek da je drugima bolje i ljepe, da bi bilo bolje i ljepe ivjeti negdje drugdje, imati druge roditelje, drugu enuMisli da bi bilo bolje da je roen pod drugom srenijom zvijezdom ili u nekoj drugoj zemlji. ovjek obuzet melanholijom fiziki je klonuo, lijen je, bezvoljan i uvijek umoran. Duh tromosti nas odvraa od posla, od naih obaveza i ui nas besposliarenju. ini nas tromima za svako dobro djelo. Poinje-
43
mo da se bavimo drugima, istraujemo tue ivote, petljamo se gdje ne treba i druge optuujemo za nevolje u koje smo sami sebe doveli. Ovom zlu duhovan ovjek mora se aktivno suprotstavljati, da bi odolio. Nije dovoljna neka uobiajena duhovnost, mora se natjerati na dodatne fizike i duhovne aktivnosti, po onoj poznatoj: Od Jovana Krstitelja naovamo, carstvo nebesko se na silu zauzima. Postoji potreba za odreenim voljnim elementom, da bi se iupali iz eljusti ove duhovne obamrlosti. I na kraju, mada je to po svemu bio primarni grijeh i strast, stoje ponos, tatina i oholost, koje su bile uzrok pada ovjekovog. Tatina je uznositost, matanje o samome sebi koje prelazi u divljenje, naduvenost. Radi se o bolesti ega. Takvi ljudi su puni sebe, samodovoljni, nosom nebo paraju. Ponos i oholost lie ovjeka svake svetosti i najvie remete njegov odnos s Bogom. Pod uticajem ove strasti ovjek je arogantan i opsjednut vlastitom vrijednou. Sve je njegovo djelo, sve je sam stekao! Bolesno se uzda u snagu svoje volje i intelekta, mislei da sve moe sam, bez Boga i bez ikoga drugog. Pod uticajem ove strasti, ljudi obino idu iz krajnosti u krajnost, buno govore ili ute kao zaliveni. Ili se vrlo dosauju u besmislenoj potitenosti, ili se naprasno smiju grohotom u lakomislenosti; priaju bez emocija i saaljenja prema drugima, ali odbijaju da nekoga posluaju ili sami pretrpe kakvu tetu; ne odriu se sopstvene volje ni onda kada je oito da su u krivu, istrajavaju uporno u svojim odlukama, ali ne potuju tuu slobodnu volju i ne poputaju drugima. Sam Lucifer, aneo kojeg su zbog visokog sjaja i ljepote nazvali svjetlonoom, zbaen je sa neba ba zbog ponosa i oholosti, zbog uznositosti svoga srca. Uznio se i sebe poeo smatrati ravnim Bogu. Lijek za pobjedu protiv ove strasti je da uvamo u svome srcu uvjerenje da sami od sebe, bez Boije pomoi i milosti, ne moemo uiniti nita dobro, odnosno da vjerujemo da je sve isti Boiji dar. I sam Isus je govorio: Uistinu, bez mene ne moete uiniti nita (Jov. 15,5,), a i psalmist pjeva: Ako Gospodin kuu ne gradi, uzalud se mue graditelji. Ako Gospod grada ne uva, uzalud straar bdi (Ps. 127,1).
44
Meutim, od sutinskog je znaaja da razumijemo da nije svaka strast neto pogreno, kao to su mnoge tradicionalne crkve tumaile Pismo. Strasti koje slue na korist ovjeku date su od Boga. Ne kaem da je svaka strast data od Boga. Samo ona koja slui na dobrobit, za osvarenje nae ivotne svrhe, ona je od Boga. Strastima, zato, za razliku od stoika i nekih monaha, ne valja prilaziti jednostrano, kao apriorno avoljim iskuenjima! ovjek je slobodno bie koje, praktino, cijelog ivota stoji pred izborom zapisanim u Poslanici Korinanima : Sve mi je dozvoljeno, ali sve ne koristi. Sve mi je dozvoljeno, ali ne dam da ita ovlada mnome. Tako bi trebalo razumijevati pojam strast, jer se strasti kod svetih otaca najee izjednaavaju sa sedam smrtnih grijehova, poznatih irom hrianskog svijeta. Strast, kako je ja razumijem, prije treba poistovjetiti sa ljudskim nagonima, najprije nagonom samoodranja, zatim seksualnim i agresivnim nagonom. Neki ameriki psiholozi smatraju da ovjek posjeduje i mnoge druge nagone: nagon igre (homo ludens), sakupljaki nagon, ali i nagon ka saznanju (volja za smislom), nagonska potreba za stvaranjem (homo creator) itd. Ne smatram da su nagoni (strasti) nastali post factum, kao posljedica pada u grijeh, ve sam shvatanja da je vjerovatnije i prihvatljivije da je Bog stvorio ovjeka sa svim ovim nagonima, koji nijesu sami po sebi zli. Ako sada pod Erosom shvatimo, u prvom redu, Boiju ljubav za ovjeka i sve ivo to je Bog iz ljubavi stvorio, tako strasno volio da je umro muenikom smru, onda u ovome moemo prepoznati silan energetski rezervoar u kome su sadrani svi ljudski (i cijele prirode) nagoni. Onda moemo razumjeti i ovjekovu mogunost da slobodno odluuje ta e initi sa svojim strastima (nagonima) i njihovom neprocjenjivo velikom energijom. Ova energija (neopipljiva, a ipak donekle mjerljiva) svakom je ovjeku vidljiva i pristupana, naroito kada je rije o borbenom i seksualnom nagonu. Kada ovjek njom ovlada, kada je dri pod kontrolom volje, kada energiju koristi da upozna prirodu, da je umnoi i oboi, potujui prvu Boiju zapovijest i blagoslov da raanjem i mnoenjem podloimo Zemlju sebi i uinimo je plodnom i srenom onda ini po zapovijesti Boijoj. Jedan je mladi monah preklinjao Boga da ga oslobodi od
45
strasti. Postalo mu je naporno da se bori sa njima. Bog ga je liio strasti i podario mu bestrae. Monah je tada otiao kod jednog starca i rekao mu: Stare, otpoinuo sam od strasti i sad sam miran. Sluaj, edo moje, rekao mu je veliki starac, idi i preklinji Boga da ti vrati strasti, jer ovjek ne stie duevnu korist u bestrau, nego u borbi. U iskuenjima sa strastima ovjek se usavrava i postaje duhovan, dok bez iskuenja ovjek nee postati mudar, obrazovan i koristan. Starac je zavrio rijeima koje su mene dobo zamislile. Budi, dakle, trpeljiv, ma sa im da se bori. U ovim posljednjim vremenima u kojima ivimo ne oekujmo nita drugo osim iskuenja, i ona e nas spasti! Ponekad ovjek trai ili volju Boiju, ili da bude osloboen od strasti, i Bog doputa da se dogodi neka tekoa koja e donijeti eljeni ishod. Meutim, to mu se na prvi pogled uini naporno i on pomisli da je to iskuenje do kojeg je dolo njegovim nemarom ili pogrekom. Kada se otkrije korist od tekoe ili iskuenja, jasno se vidi da je unutar problema bila skrivena Boija volja ili oslobaanje od strasti za koje je preklinjao Boga. Tako uimo da nam je u svakom iskuenju potrebno trpljenje i podnoenje, da bi se, kad proe, razjasnilo ta je skriveno u njemu. Mnogo puta se deava da iskuenje doe onda kad na prvi pogled ne izgleda da se u njemu skriva bilo ta spasonosno. Nakon toga, u njemu vidimo vjeni ivot! Zato veoma pogreno postupaju oni koji, nalazei se pod vlau strasti, zahtijevaju od sebe bestrae. Uz takav nepravilan zahtjev od sebe, koji potie od nepravilnog shvatanja sebe i Boga, oni postaju neobino smueni kada se na bilo koji nain pojavi grijeh koji u njima ivi. Onda padaju u beznae i pod uticaj neke lane savjesti, o kojoj sam pisao. Ta strast ili grijeh njima izgledaju kao neto neobino, kao neto to se dogaa izvan uobiajenog poretka stvari, koji e ih odvesti od Boga u propast. Mora se ovjeku objasniti da otkrivanje prikrivenih strasti u pomislima, osjeanjima, rijeima i djelima, jeste logina, prirodna, pa ak i neophodna pojava. Ako nas mui strast - kae starac Dorotej to ne treba da nas uznemirava. Uznemiravati se zbog toga to nas mui strast, stvar
46
je nerazumnosti i gordosti i potie odatle to ne poznajemo svoje duevno stanje i to izbjegavamo napor, kako su rekli oci. Zato i ne napredujemo, jer ne znamo svoju mjeru i nemamo strpljenja u poduhvatima kojih se prihvatamo, nego hoemo da bez truda zadobijemo dobrodjelatelj. emu se udi strasni, kada ga mui strast? Zato se uznemirava? Ti si je stekao, ima je u sebi i uznemirava se! Primio si u sebe njene zaloge i pita se: zato me mui? Bolje trpi, podvizavaj se i moli Boga. Sve ovo polemisanje o bestrau je posljedica jednog problematinog nauavanja da se, ako hoemo da postanemo hristoliki, moramo osloboditi od strasti, da emo, kad potpuno uguimo svaku strast - biti ugodni Bogu. I ne samo to, bestrae je neki poziv da postanemo kao aneli. A, mi nijesmo stvoreni da budemo aneli, mi smo stvoreni da budemo ono to jesmo- ljudi sa Duhom Boijim. Poziv na bogoovjeansku prirodu hrianina nije poziv da postanemo aneli koji su bestrasna bia. Ako bismo otili jo dalje, u ovoj teoriji o pozivu na bestrae krije se i doza duhovnog ponosa, jedan poziv na nezavisnost od Hrista. Valjda kada prestanemo osjeati strasti i osjeati iskuenja, onda bismo postali kao bogovi pa nam vjerovatno ne bi vie trebao ni Hrist, ni njegova milost i oprotenje. Bestrae bi nas, po toj logici, odvelo u neku vrstu autonomije, odnosno nezavisnosti od Boga, u neki novi raj na zemlji i poinak, a to je poriv od pada u Edenski vrt. To prijevremeno spokojstvo koje neki prieljkuju i nauavaju, koje e svakako doi nakon smrti ili naeg vaskrsenja, u osnovi je lano jevanelje. Rekao bih da je donekle kukaviko, jer prieljkuje prestanak duhovne borbe. Zato kaem: bestrae prije vremena je opasno! Opasno je prije vremena dobiti naslaivanje boanskom blagodau. Natprirodni darovi mogu da pogube hrianina koji se kroz padove nije nauio svojoj slabosti, onoga ko je neiskusan u ivotu, nevjet u borbi sa grehovnim pomislima, onoga ko nije detaljno upoznao lukavstvo i zlobu demona, kao i nepostojanost ljudske prirode. Takav bi ovjek zloupotrijebio blagodat Boiju i slobodu u izboru dobra i zla. Zbog nje, on moe da se uzoholi pred blinjima; zbog nje on moe da podlegne samouvjerenosti. Posljedica samouvjerenosti obino je lijenost, poputanje u podvigu i ostavlja-
47
nje podviga. Ono to jevanelja ue jeste posve dugaiji podvig slobode. Ta sloboda Hristova je ona koja se sa trpljenjem i dugotrpljenjem bori protiv strasti i poroka, ne padajui u beznae kad budemo poraeni grehovnim pomislima i oseanjima. Uostalom, pravednik, po Pismu, pada i sedam puta na dan. Ali, ne smijemo sebi doputati da budemo dobrovoljno pobijeeni, a kada padnemo, ustanimo; i kada ponovo padnemo, ponovo ustanimo - sve dok ne nauimo da hodamo bez spoticanja. U tom ustajanju se potpuno manifestuje sloboda Hristova, jasnije nego u bilo emu drugom. Velika je razlika grijeiti namjerno, zbog sklonosti ka grijehu, i grijeiti zbog povoenja i slabosti, uz htjenje da se ugaa Bogu. Velika je razlika voditi grehovan ivot, voditi ivot uz udovoljavanje svim svojim prohtjevima, svim svojim strastima, i spoticati se po slabosti, usljed ogranienosti. Dobra je usporedba sa zemljom. Ona sama od sebe proizvodi razne travuljine i korov. Niko ih ne sadi: one rastu same. Razlog za to je pokvarena priroda zemlje. Nerazumno je eljeti od zemlje ono to joj nije svojstveno, to jest da ne proizvodi korov. Znajui za takvo svojstvo zemlje, zemljoradnici paljivo i strpljivo upaju korov u mjeri u kojoj se on pojavljuje; inae e korov uguiti i unititi korisno bilje. Meutim, ne treba upati sve to nie iz zemlje. Korisno bilje treba njegovati i zalivati da bi donijelo roda. Upravo tako treba postupati i sa pojavom strasti, kada poniknu iz srca. Naem palom srcu svojstveno je da iz sebe raa razne grehovne elje, ali i ispravne, prave ivotne elje i snove. Jedne upamo da bi se drugima dala sloboda da se razvijaju. U tom upanju se manifestuje naa sloboda. Bez strasti nita nije stvoreno u ovom svijetu i zato nam treba sloboda da bismo uinili ovaj svijet vrijednim ivljenja i Hristove smrti.
48
OSLOBOENJE I EMANCIPACIJA ENA Nemogue je pisati o problemu ovjekovog osloboenja a ne pisati o emancipaciji ene. Svjedoci smo raznih ekonomskih teorija i politikih pokreta koji postavljaju vjetake granice izmeu enskih i mukih prava. Umjesto da vidimo rjeenje tog pitanja, nastupio je opti drutveni antagonizam koji je zahvatio cijeli javni ivot. Stvoren silom suprotstavljenih i protivurjenih interesa, taj antagonizam nije uspio da stvori mir i sklad meu polovima. Jasno je postalo da pitanje emancipacije pojedinca ne zavisi nuno od povrnog izjednaavanja prava ljudskih bia; niti od poziva na gubitak individualnih karakteristika, crta i afiniteta. Problem s kojim se danas suoavamo, a koji skora budunost treba da rijei u odnosima mukarca i ene, kao bitnog elementa njene ukupne emancipacije, jeste kako da oboje budu svoji, a opet da budu jedno sa drugim. Kako biti nezavisan, zadrati vlastite snove i karakteristine osobine, a opet duboko saosjeati sa drugim ljudskim biima? Emancipacija bi trebalo omoguiti eni da bude empatina i humana u najistinskijem smislu, a ne otuena i sebina. Sve to u njoj udi za samopotvrenjem i kreativnim djelovanjem, trebalo bi da doivi svoj najpuniji izraz. Da bi se to ostvarilo, sve tradicionalne prepreke moraju pasti. Trebalo bi da se otvori novi put prema veoj slobodi ene koja je proiena od svakoga traga vjekova pokoravanja i robovanja. To je bio izvorni motiv i cilj pokreta za ensko osloboenje, ali rezultati koji su dosad (ne)ostvareni, zapravo su puko spoljanje drutveno osloboenje koje je uinilo da se savremena ena osjea izolovana i neravnopravna u trci sa mukarcima. Pod pokliem feministikog pokreta Sloboda i jednakost za ene! , ena
49
je dobila i pravo glasa i zakonsku zatitu rodne ravnopravnosti, ali su joj oplijenili sreu koja joj je tako bitna. Smatram da ensko osloboenje, kako se danas tumai i praktino primjenjuje, nije uspjelo da ostvari taj proklamovani cilj. Sada je ena suoena sa nudom da se oslobodi osloboenja i osloboditelja, ako doista eli da bude slobodna. To moe zvuati paradoksalno, ali je vie nego istinito. Pitam: da li je jednako pravo glasa za ene u naim dravama Balkana proistilo na politiki ivot od muke dominacije, kao to su to mnogi dobronamjerni feministiki pokreti iz prolog vijeka predviali? Nije! Emancipacija je donijela eni ekonomsku jednakost sa mukarcem. Ona moe sama izabrati svoje zanimanje i posao; ali kako je njena prolost i prirodno fiziko stanje nijesu opremili nunom snagom da se bori sa mukarcem, esto je prisiljena da iscrpi svu svoju snagu, istroi svoju vitalnost i napregne svaki svoj ivac, da bi postigla vrijednost na tritu. Samo ih je nekoliko izuzetnih u tome uspjelo, jer injenica je da ene, uiteljice, ljekarke, pravnice, arhitektice i ininjerke niti nailaze na isto povjerenje kao njihove muke kolege, niti primaju jednaku platu za isti posao. One koje ostvare tu primamljivu jednakost, u principu to uspiju po cijenu svojega tjelesnoga i duevnoga zdravlja. Mala je satisfakcija za veliku veinu radnica da svoju nezavisnost izbore u fabrici ili kacelariji, ako moraju i da se bore sa uskogrudou i manjkom slobode kod kue, i obrnuto, suoavajui se u toj borbi sa uskogrudou i manjkom slobode kod svojih poslodavaca? A tu je jo jedan podmukliji i mnogo tei teret slobode, nametnut enama, da tragaju za domom, slatkim domom za koji moraju da sa izbore u neurednim, hladnim, neprivlanim, turobnim stanovima koji ih ekaju nakon cjelodnevnoga tekoga rada. Kakva slavna emancipacija! Zato ne udi to su stotine djevojaka tako voljne da prihvate prvu branu ponudu, bolesne i umorne od svoje nezavisnosti iza anka, u oku butika i radnog stola. Spremne suda se udaju ba kao i djevojke iz srednje klase, koje pak vape da pobjegnu iz jarma roditeljske vlasti. Takozvana nezavisnost, koja vodi u puko odravanje ivota, nije toliko primamljiva, nije toliko idealna da se od ene moe oekivati da se za nju rtvuje. Njihova izvanredno hva-
50
ljena emancipacija je, nakon svega, samo neumitan proces zatupljivanja i guenja enske prirode, njenog senzibilteta, majinskoga nagona i, u konanom, potrebe za panjom i ljubavlju. Ne mislim da je poloaj radnice mnogo poniavajui, naprotiv, ak je i iskreniji, prirodniji i ljudskiji od poloaja emancipovanih profesorica, PR menaderki, sutkinja, ininjerki i slino, koje moraju spolja da izgledaju dostojanstveno i uglaeno, dok im je unutarnji ivot isprazan i mrtav. To su predrasude i ogranienja postojeega poimanja enske emancipacije, koja ensku nezavisnost podrivaju strahom od zaljubljivanja u mukarca koji nije njenog drutvenog poloaja i posebno straha da e joj predavanje toj ljubavi oduzeti slobodu i autonomiju. Veoma je rasprostranjen uas od formiranja porodice, zasnovan na poimanju da e joj brak i uici materinstva smetati u potpunoj predanosti karijeri. Emancipacija, kako je razumije veina njenih pristalica i pobornica, odve je ogranienoga raspona i dometa da bi dopustila bezgraninu ljubav i zanos to ih u sebi nose duboki osjeaji istinske ene i majke. Tragedija samostalne ili ekonomski slobodne ene nije u premnogo, nego u premalo stvarnog ivotnog iskustva. Naravno, poloaj dananje ene bitno je povoljniji od poloaja ene iz prolih generacija, kako u raznim pravima, tako i u znanju o svijetu i o ljudskoj prirodi. Ali, umjesto da joj taj viak znanja donosi mir i zadovoljstvo, dananja ena duboko u sebi osjea nezadovoljstvo, nedostatak sutine ivota i radosti, koja jedino moe obogatiti ljudsku duu i bez koje su mnoge ene postale tek puki profesionalni automati. Emancipacija koja nema svoj sadraj u ispoljavanju ljubavi, stvaralatva i empatije jeste nova ljuska u koju se zaaurila savremena ena. Zato ona esto osjea da je uhvaena, prevarena i zarobljena. Za to treba da zahvali injenici da je emancipacija predstavljena kao seksualna sloboda, umijee voenja lakomislenog ivota, poude i grijeha; bez obzira na drutvo, vjeru i moral. Sve dok je ena bila mukarev rob, nije mogla biti dobra ni ista,
51
ali sad kad je slobodna i neovisna, osjea se jo nesposobnijom, loijom i prljavijom. Priznajem rezultate feministikog pokreta, ali su njihova uskogruda i malograanska vienja protjerala mukarca iz enskog emocionalnog ivota. Feministike teorije mukarca tretiraju kao neto remetilako, to se ni po koju cijenu ne smije tolerisati, osim moda kao oca djeteta, budui da dijete ne moe doi na svijet bez oca. Zato je pitanje enske emancipacije, procesa njenog osloboenja, neodvojivo od ukupnog procesa osloboenja nae civilizacije na Hristovoj rtvi i uenju. Nema emancipacije ene bez emancipacije mukarca. I ta emancipacija nee doi spolja, kao posljedica angamana legalistikih i politikih pokreta. Ona se mora desiti na individualnom nivou. Emancipacija je dio i eninog i mukraevog procesa unutranjeg osloboenja. Oni moraju najprije osloboditi svoju unutarnju linu kreativnu energiju kroz duhovnost. Moraju sebe da pronau i ostvare svoje talente. Upravo u tom stvaralatvu bie izvor njihove egzistencije, pa e moi da, dostojno ovjeka, ive i oni i njihova djeca. Ta duhovnost i stvaralatvo bie njihova emancipacija, tj. njihova sloboda kao ene i kao linosti, a ne neko puko izjednaavanje u pravima sa mukarcem. ena treba da bude ena, a ne da se takmii sa mukarcem. Ipak, ne mislim naivno da enin bogat intelekt i istinska hrianska duhovnost mogu da rijee ovaj problem preko noi. U sluaju moderne ene, te osobine esto su izvor raznih konflikata u branim i porodinim odnosima. Jer stotinama godina stari oblik religijskog braka, zasnovan na crkvenom dok nas smrt ne rastavi, opasno je raskrinkan u eri liberalizma i sekularizma, kao ustanova koja zastupa suverenost mukarca nad enom, kao ustanova enine potpune pokornosti mukarevim hirovima i zapovijestima, kao i njene potpune zavisnosti od muevljeve materijalne podrke. Mnogo je puta u praksi hriana uvjerljivo pokazano da je takav crkvenjaki brani odnos ograniio enu na to da bude sluga mukarcu i da mu raa djecu. Meutim, ipak nalazim mnoge emancipovane ene koje su sve vie sklone braku, sa svim njegovim nedostacima, nego ogranienosti izvanbranoga ivota, ogranienog i neizdrljivog zbog
52
moralnih lanaca i drutvenih predrasuda koje sputavaju i sapinju njenu prirodu. Objanjenje za takvu nedosljednost mnogih naprednih ena treba traiti u injenici da nikad nijesu stvarno razumjele znaenje osloboenja. Mislile su da im treba jedino nezavisnost od spoljanjih prinuda i tiranije; a unutarnji su lanci i tirani daleko tetniji po ivot i razvoj, u obliku javnoga mnijenja ili onoga to e rei majka ili brat, otac, ili kuma, poslodavac. Sve te zablude su tamniari ljudskoga duha. ena koja eli emancipaciju treba da naui kako im se svima suprotstaviti, kako vrsto stati na svoje noge i ustrajavati na vlastitoj neogranienoj slobodi, kako sluati glas svoje prirode, traiti ono najvee ivotno bogatstvo, ljubav prema Bogu i ljubav prema mukarcu i, u konanom, najslavniju povlasticu ene, pravo da rodi dijete. Sve dok ona sebe na taj nain ne ostvari ne moe se zvati osloboenom. Koliko je emancipovanih ena koje su dovoljno hrabre da priznaju da ih glas ljubavi zove, da divlje lupa u njihovim grudima, da zahtijeva od njih da ga uju, zadovolje? Najvea je mana dananje emancipacije njena vjetaka krutost i uskogruda i profesionalna obzirnost, koje proizvode prazninu u enskoj dui, to joj nee dati da pije na izvoru ivota. U pravu je jedna spisateljica koja je ustvrdila da je dublji i sadrajniji bio odnos izmeu staromodne majke, domaice, uvijek na oprezu da joj djeca budu srena i da utjei one koje voli, sa njenom emancipovanom erkom, nego izmeu te moderne ene i njene prosjene emancipovane erke. Ona je naila na osudu mnogih feministikih pokreta kada je rekla da je veliki broj naih baka imao vie krvi u svojim ilama, vie duha i duhovitosti, a svakako vie prirodnosti, dobrodunosti i jednostavnosti, nego veina naih emancipovanih strunjakinja koje pune kolede, uionice i razne kancelarije. To ne znai da propagiram da treba da se vratimo u prolost, da ponovo osudimo enu na njenu staru sferu kretanja, kuhinju i djeju sobu. Naprotiv, elim da naglasim kako je za savremenu enu mnogo vanije da pone svoju unutarnju regeneraciju, da se oslobodi teine predrasuda, tradicije i obiaja. Da razumije da je zahtjev za rodnom ravnopravnou i jednakim pravima u svakom ivotnom pozivu ispravan i primjeren, ali da je prije svega najvi-
53
talnije pravo da se voli i bude voljen. Sitniavost u traenju svojih prava razdvaja; a irokogrudost u priznanju tue slobode ujedinjuje. Budimo iroki i veliki u razumijevanju odnosa meu mukarcima i enama i onda nee biti pobjednika i pobijeenih. Tek na temelju one Hristove slobode, koja zna samo za jednu veliku stvar: dati se bezgranino, kako bi bio bogatiji, dubokoumniji, bolji. Samo takva nesebina i strastvena ljubav moe ispuniti prazninu i pretvoriti tragediju enske emancipacije i slobode u veselje i bezgraninu radost.
54
SUDBINA I SLOBODA Mnoge religije tvrde da postoji sudbina\nafaka, da su stvari, pa ak i spasenje, za ljude predodreene od vie sile, da postoji predestinacija i izabranici koji su predodreeni od Boga. Zagovornici teorije reinkarnacije vjeruju da e, hteli mi to ili ne, poslije odreenog broja ivota, svako od nas, na kraju, doi u blaenstvo. Meutim, kod Hrista toga nema. Jer, ko moe nekoga da predodredi da li e biti dobar ili zao? Ko zna da e se neko spasiti, a neko ne? Tu ideju o sudbini izmislio je neko ko hoe da okrivi Boga za sve njegove i nae greke u ivotu. Greni ovjek mnogo lake prihvata Sotonine ideje nego istinu, jer time prebacuje odgovornost sa sebe na nekog drugog. Meutim, naa krivica nee nestati i tranzitirati time to emo posredno da optuujemo Boga da je kriv za zlo koje nas je snalo, a koje smo mi svjesno uradili ili izazvali. Ako je neko predodreen da pretrpi neko zlo, i onaj koji ini to zlo takoe je predodreen. Ako je Bog mene predodredio da ne budem fin nego da budem lo, onda nije pravedno da me Bog zbog toga izvede pred svoj nebeski sud i da me kanjava. Pa i da sam kriv - zar nijesam kaznu ve primio? Dakle, po ljudskoj logici, ne moe se nikako spojiti Boija apsolutna pravednost i predeterminacija. Ako postoji predodreenost, onda i molitve postaju besmislene, uzaludno gubljenje vremena. Zato da se molimo ako je sve zacrtano i predodreeno? To postaje suvino, jer je sve unaprijed odreeno i nema odstupanja. I samo pokajanje nema logike ako je sve predodreeno. ovjek se nikada ne kaje za djela koja je morao da uini, nego samo za ona za koja je apsolutno svjestan da ih je na osnovu svoje slobodne volje uinio. Mi moemo osjetiti aljenje zbog stvari koje su ne-
55
hotino nastale, ali ne i kajanje. Kajanje uvijek ide uz djela uinjena po svom izboru. Kada Bog ljude poziva na pokajanje, to znai da smo mi zaista slobodna bia. Do nas je bilo to emo izabrati, do nas stoji da li hoemo da se kajemo ili ne. Potpuna sloboda. Bog svakako eli da se svi ljudi spase. Meutim, postoje oigledni stihovi u Bibliji koji kau da se nee spasiti svi ljudi. Iz same te injenice da se svi ljudi nee spasiti, automatski proizilazi da ih Bog nije predodredio. Jer, da Bog hoe da predodredi, onda bi Bog spasio sve ljude. Svuda oko nas bili bi vjernici, jer Bog eli da se svi ljudi spasu. Dakle, jasno je da ne postoji predodreenost. Bog bi volio da spasi sve ljude, ali postoje ljudi koji su svojom slobodnom voljom izabrali bunt protiv Boga. Boija volja je iskazana u stihovima iz Jezekilj 33.11 : Tako bio ja iv, govori Gospod, nije mi milo da umre bezbonik, nego da se vrati bezbonik sa svoga puta i bude iv. Vratite se, vratite se sa zlih puteva svojih, jer zato da mrete!. Dakle, Bogu ne pada uopte na pamet pomisao ili najmanji elemenat elje da nekoga stvori da bi propao, a kamoli da kod njega postoji neka razvijena elja da predodredi neiji ivot za pakao i propast. Naprotiv. Kada Hrist kae da su neki pozvani i opravdani, da sa nama ima planove, to znai da Bog ima izvjesne namere za nae ivote: Namjere mira a ne nevolje, da nam da poljedak kakav ekamo. Bog nije ravnoduan u odnosu na ovjeka. On je zainteresovan za sve ta nam se deava i ima svoj plan spasenja. Bog nas zove, poziva. Ali, to nije sudbina! To je plan za na ivot, a plan uvijek podrazumijeva da postoji odreeno znanje. Bog zna da smo mi pali u grijeh, da mi sami ne moemo sebe da spasimo. Bog ima potrebna predznanja da bi napravio dobar plan da nas spasi. Bog, kao apsolutno bie, ima mo i ima pravo da predodreuje. Ali, on ne predodreuje ko e se spasiti, ve predodreuje kakvi ljudi e biti spaeni. Bie spaeni oni koji budu imali oblije Sina Njegova - oblije Isusa Hrista. Bog je predodredio profil i karakter izgraene linosti ovjeka koji e biti spaen. Samo oni koji budu imali oblije Sina Njegova ulaze u spasenje. Bog nije odredio ko e ui u Njegovo carstvo, nego kakvi e ljudi da uu. Svi oni koji ga priznaju i koji hoe da se uklope u taj pro-
56
fil, u oblije Boijeg Sina, bie spaeni. Samo u tom smislu postoji apsolutni Bogom dati determinizam, zato to je On vrhovno bie. Neki bi voljeli da sve zavisi od Boga, ali postoje stvari koje ne zavise od Njega. Iako je Hrist na krstu uinio kompletno i savreno djelo spasenja, to ne znai da nita ne zavisi od nas. Neki bi to voljeli, da bi izbjegli line napore i linu odgovornost. On nas poziva na uzajamni odnos, na meusobnu ljubav i portvovanje, da sklopimo vjeni neraskidivi savez u krvi Jagnjetovoj. Ali, On nikoga ne eli da prisiljava ni svojom ljubavlju. Kao u braku, potrebna je saglasnost volja obje strane da bi brak nastao. On nije na silu ni ozdravljao, niti inio ita dok nije dobio nau saglasnost. U banji Vitezi onome bolesnome je rekao: Hoe li da bude zdrav? Da je on rekao Neu, da li bi ga Hristos izlijeio? Ne. Bog nas voli, ali nikome ne namee svoju ljubav, ni svoju volju. Tako i spasenje, i sve to Bog daje, to je dar, Bog nita ne namee. Ako ga ovjek hoe, On e mu ga dati. To je sloboda, a ne neka sudbina. A sloboda je odgovornost, za razliku od sudbine i njenih stihija. Bog ne eli da ima razmaene, nezrele vjernike, on eli slobodne linosti koje su aktom svoje slobodne ljubavi rekle Bogu da. Bogu ne trebaju unitene linosti, bilo da ih On uplai kaznom, bilo da ih obaspe ne znam kojom dobrotom. Ne, Njemu trebaju apsolutno slobodne linosti koje e mu rei: Da, Boe, ja Tebe hou! Pa i mi, to vie sazrijevamo, uviamo koliko su nama u naim ivotima potrebna slobodna i samosvjesna bia za druenje i ivot. ivot bi nam bio tuan kada se ljudi sa nama ne bi druili zato to to sami ele, nego zato to moraju. A zamislite koliko su Bogu potrebna slobodna bia. On eli prijatelje kojima nee nita zatajiti od onoga to kani uiniti. Ponititi ovjekovu volju, to znai unititi ovjeka, negirati njegovo postojanje i linost. Zato kod Hrista ovjek odluuje. ovjek, ipak, utie na svoju sudbinu, a ne obrnuto. ta govori Pismo? Blizu ti je rije u ustima tvojim i u srcu tvojemu, to jest rije vjere koju propovijedamo. Zato onoga dana kada bude stajao na Sudu nee moi da kae: Bilo je to daleko od mene. Ne, prijatelju, bilo ti je dostupno. Bog kae: Blizu ti je rije koju apostoli
57
propovijedaju. Jer ako priznaje ustima svojim da je Isus Gospod, i vjeruje u srcu svojemu da ga Bog podie iz mrtvih, bie spaen. Jer se srcem vjeruje za pravdu, a ustima se priznaje za spasenje. Dakle, naa slobodna vjera i stav definiu nau destinaciju, tj. sudbinu. Ne to to si pripadnik odreene nebeske nacije, Crnogorac, Srbin, Grk, Jevrejin, itd., nego da li ja i ti vjerujemo da Bog postoji i da je On poslao svoga Sina da nas spase. Tvoja i moja vjera definie nau vjenu sudbinu. Bog je sve uradio. On stalno zove, stalno eli da nas popravi. Bog hoe da dovri ovjeka, Bog hoe da ovjeka spasi, ali ako neko ne bude htio to, taj je sam izabrao svoju sudbinu. Mi imamo slobodu da ivimo i da biramo, ali nemamo slobodu da mijenjamo posljedice, tj. rezultate svojih izbora. Ako neko eli da ide u Niki, a sjedne u voz za Bar, on ne moe pred Barom da kae: Boe, ja bih da uem u Niki. On mora da sjedne u drugi voz. Mi smo danas na autobuskoj ili eljeznikoj stanici svoga ivota. Apsolutno smo slobodni da kaemo u koji voz hoemo da sjednemo i Bog to potuje. Ali, mi ne moemo jednog dana, kad doemo pred Boga da mijenjamo rezultate svoga izbora. Zaista je predodreen profil, karakter ili smjer u kome odreeni voz putuje, ali nije predodreeno u koji voz emo mi ui. Nama ostaje da odluimo da li emo sjesti u jedan ili u drugi voz. Zato, nemojmo da kaemo kada nas zadesi nesrea ta da se radi. Tako mi je sueno, tako mi je zacrtano.
58
SLOBODA I ODGOVORNOST Prije posla u Pobjedi, radio sam kao savjetnik potpredsjednika Vlade za politiki sistem, unutranju i spoljnu politiku. Aktivno sam uestvovao u nizu znaajnih reformi. Sproveli smo dekriminalizaciju klevete i uvrede. Crna Gora je postala lider u Evropi po ovom pitanju, jer je medije, a potom i sve ostale, potpuno oslobodila krivine odgovornosti za javno izreenu rije. Bilo je mnogo kritiara takve reforme, a i danas postoje, jer su (potpuno opravdano) tvrdili da nae drutvo, a posebno nai mediji, nijesu dostigli nivo svijesti i odgovornosti da bi znali da cijene takvu jednu slobodu. Ipak i danas, kao direktor najstarijeg crnogorskog medija, mogu da kaem da se ponosim to sam u tome uestvovao. Jer i tada i danas, to i ova knjiga koju piem svjedoi, vjerujem da samo sloboda moe da proizvede zrelost jedne nacije i njene javne scene, a ne obrnuto. Dok god bi postajala spoljna kazna, pa da neki javni tuilac i sudovi, i to po slubenoj dunosti, mjere da li je neka izjava kleveta i alju u zatvor poinioce, nae drutvo bi ostalo na niskom nivou svijesti i savjesti. Pametan roditelj eli da njegova djeca budu pametna i odgovorna. Zna da ih mora ka tome vaspitavati. Ali, da bi dijete izraslo u mudrog i odgovornog ovjeka, roditelji mu moraju postepeno davati odreenu slobodu, koja je sve vea i vea. Recimo da u osmoj godini ponu roditelji davati djetetu prvi mali deparac. Dijete ui da ne izgubi novac, ui da odluuje o tome ta e za taj novac kupiti. Roditelji sigurno ne ele da njihovo dijete, kad odraste, bez razmiljanja potroi novac odmah, im do njega doe. Ali, da bi ga vaspitali da mudro raspolae novcem, moraju rizikovati da e sa prvim deparcem uraditi upravo to: potroie ga na slatkie. Roditelje e moda sluaj prvog deparca malo i zabaviti, ali sigurno i malo uznemiriti. Ako su mudri, nee prestati da daju svom djetetu deparac zbog troenja na gluposti, dakle nee ga liiti slo-
59
bode da poini glupost. S druge strane, pokuae da objasne djetetu da se novcem moe raspolagati i na drugi nain: mudrije. Na primjer, da moe i tedjeti, dakle da ne iskoristi slobodu da odmah ima neki slatki, kako bi moglo da kupi stvar koju takoe eli i koja e mu dugorono donijeti vee zadovoljstvo . Dijete moe da izraste u mudrog i odgovornog ovjeka samo ako mu je omoguen proces u kome mu je, s jedne strane, pruana sve vea sloboda, ali s druge strane ima mogunost u svom odnosu prema roditeljima da govori o svojim planovima i da procjenjuje svoje prethodne odluke. Veoma je lako napustiti taj proces, i to ili na taj nain to e djetetu biti uskraena sloboda (pa e kad odraste postati ili nesposobno da donosi odluke ili, to je vea vjerovatnoa, buntovnik), ili na taj nain, to sa djetetom neemo razgovarati o tome kako da koristi svoju slobodu i to mu neemo pokazati da sloboda donosi korist ukoliko se realizuje na temelju odgovornosti prema istini. To je zato to, naalost, u svakodnevnom ljudskom shvatanju sloboda ima zapravo znaenje odsustva odgovornosti. Biti slobodan znai ne morati nikome odgovarati. Ali, sloboda nije dana odsustvom odgovornosti, naprotiv. Dau nekoliko primjera. Ako stupim u brak, na odreen nain, ostaje mi sloboda da budem nevjeran svojoj eni. Po pravilu me fiziki u tome nee sprijeiti ni Bog, ni ovjek. Ali, ako ovu slobodu primijenim, ja praktino time svoj brak poriem, jer se odluujem za la i izdaju. Ili na primjer: graani neke drave imaju slobodu da na demokratskim izborima odaberu stranku koja je nedemokratska i faistika i na taj nain se indirektno odreknu svoje slobode. Ili primjer vezan za pomenutu klevetu: ako neke novine iskoriste ovu slobodu dekriminalizacije klevete, izmisle gnusnu la protiv neke javne linosti, one zapravo ponitavaju sebe i svoju profesiju, i vie nijesu medij koji slui da prenosi dogaaj i informie javnost, one postaju neko ko izmilja vijest i time dezinformie javnost. Kakav god primjer da izaberemo, primjer linog, porodinog, politikog, pa i crkvenog ivota, saznajemo da ako pokuamo da realizujemo svoju slobodu, bez obzira na istinu, bez potovanja prema njoj, na kraju emo svoju slobodu (nekad veoma brzo) izgu-
60
biti. Ako definie svoju slobodu kao pravo da radim ta mi je volja, ugroava prije svega samoga sebe, pa onda i sve oko sebe. Sloboda je dar Boiji, nije neto to se podrazumijeva. I, kao to je sluaj sa svim ostalim Boijim darovima, veoma je vano kako e sa njom postupati. Data nam je radi toga da moemo voljeti Boga i da nam ivot bude ispunjen, da bi imali miran ivot u zajednici sa Njim. Za ljubav prema Bogu potrebna nam je sloboda upravo zato to Boga ne mogu zadovoljiti marionete. Zato nam je dao slobodu - dao nam je slobodu i da Ga ne volimo i da se ne obaziremo na istinu. Da toga nije, ne bi bilo slobode. Meutim, ako ova sloboda treba da bude ostvarena, ako to nije samo neka fikcija, neka igra samo kao, onda to sigurno znai da sloboda ima neki smisao, znai da nae odluke, nai postupci imaju znaaj. Nije svejedno ta misli, ta govori, ta ini. To je zato to nam je Bog, dajui slobodu, dao i odgovornost. Odgovaramo za svoja razmiljanja, rijei i djela. Zato sloboda ima smisla, prije svega u odnosu prema Bogu, a onda i u odnosu prema drugim ljudima. Ako nas je Bog stvorio kao slobodna bia, koja su sposobna da budu odgovorna, dobro je takoe znati i za ta smo odgovorni. Na poetku Biblije pie da je Bog povjerio ovjeku itavu planetu, dao nam je da se brinemo za nju. Zato, ta se god deava na planeti, prije svega smo odgovorni mi, a ne Bog, kako vole rei neki kritiari hrianstva koji upiru prstom na Boga za ratove, terorizam, ekoloke katastrofe, raspad porodice. To su upravo posljedice naeg ponaanja a ne Boijeg djelovanja. Ali, ljudi nijesu spremni da preuzmu odgovornost za slobodu koja im je data. I tako je od postanka svijeta do danas. Kao to sam ve pisao i Bog je Adama i Evu postavio u vrt gdje su bila dva drveta: drvo ivota i drvo spoznaje dobra i zla. U tom vrtu je bio itav niz raznih drugih stabala, ali ova dva bila su posebna. Sa drveta ivota nije bilo zabranjeno jesti; ali Bog je zabranio da se jede voe sa stabla spoznaje dobra i zla, i to pod prijetnjom smru.
61
U raju je ljudima oito sve bilo dozvoljeno - osim ove jedine stvari. I ova jedina stvar, ova jedina zabrana, bila je dovoljna da se kroz nju pokae veoma mnogo. Prvo: ovjek je imao slobodu da poslua ili - ne poslua. Drugo: Bog je bio spreman na rizik da ovjek nee posluati, zato to je htio da odnos ovjeka prema njemu bude zreo i odgovoran. Bila je dovoljna ova jedna jedina stvar da se pokae da li ovjek veruje Bogu, da Bog ima dobre namere s njim, da govori istinu. Poslunost i istina (dva stava koji idu zajedno) su ono to kod nas Bog stalno trai u slobodi koju nam je ostavio. Mada je sve slobodno, nije nam sve na korist. Poslunost je pojam koji ljudi veinom ne vole. Ima znaenje podreenosti i nema nikakvog smisla to nekako zamagljivati i objanjavati. Poslunost na nivou ovjeka ini se kao biti u stavu suprotnom slobodi. Po pravilu, ljudi slobodu shvataju, kako je ve bilo reeno, kao odsustvo potrebe da se bude posluan. Bog je sama Istina. Biti neposluan i ne vjerovati takvom Bogu, znai biti neposluan istini i ne vjerovati istini. A ne ivjeti u istini i ne vjerovati istini - znai biti baen u okove lai. To je nesloboda i suprotnost ivotu, to je vjena smrt i nitavilo, kao gorka kazna koju neemo moi izbjei, jer sloboda nas ne liava odgovornosti. Zloupotrijebiti slobodu koju nam je Hrist na krstu obezbijedio, umrijevi za nae grijehe, znai pogaziti milost, a to je ve Sud.
62
SLOBODA I SVOJINA Na osnovu svega to sam do sada rekao, sloboda i svojina djeluju potpuno suprotstavljeno, posebno zato to slobodu posmatramo kao neto duhovno i dinamino, neto to se kree, a svojina je nekako zemaljska i statina. Meutim, nije tako. Svojina je nain da se odredi individualnost, da se zatiti i omei njen privatni domen od tuih uplitanja. I upravo to pravo na privatnost i tajnost, odnosno shvatanje da je kua ovjekov zamak i da niko drugi nema prava da zna ta se u njegovoj kui deava,upuuje na zakljuak da je svojina jedan od uslova ovjekove slobode. Marksizam je, mislim, upravo pao na ispitu privatne svojine. Nauili smo alosnu istorijsku lekciju u komunizmu, da je narod koji se gnua ustanove privatne svojine bez mogunosti za zadobijanje slobode. Sa druge strane, jedno od dostignua modernog socijalnog drutva jeste i to to pojedinac moe da uiva slobodu bez praktino ikakve svojine. Svojina jeste bitan dio nae privatnosti, ali ne i dovoljan, a jo manje nuan uslov za dosezanje line slobode u Hristu. Esencijalna stvar, kad je u pitanju svojina, jeste saznanje da su u Hristu sva zemaljska dobra koja imaju ljudi i da su zemaljska dobra ljudi dobili od Boga. Bogu pripada apsolutno pravo raspolaganja njima, a nama neka vrsta najireg prava korienja. Zato treba razumjeti svu relativnost prava svojine za ovjeka, jer Isus je mnogo puta pokazivao u priama da je vinograd dat na korienje, ili imanje dato na privremeno upravljanje. Meutim, danas je veoma rasprostranjen taj kapitalistiki odnos prema svojini. U modernoj pravnoj teoriji, meu osnovna prava vlasnika obino se uvruje pravo posjedovanja i korienja, pravo upravljanja i sticanja dobara, pravo otuivanja, potronje, promjene ili unita-
63
vanja predmeta svojine. itava dananja evropska ekonomija zasniva se na neprikosnovenom pravu privatne svojine, koje se u svom najbanalnijem obliku ispoljava u previanju ili u svjesnom odbacivanju duhovnog naela da sve to imamo najprije Bogu pripada. Taj moderni koncept privatne svojine raa sebinost, podjele i otuenost meu ljudima. On stvara mogunosti dominacije ovjeka nad ovjekom, manipulacije i kontrole radi ostvarivanja nekih drugih interesa. Hrianstvo nas ui da materijalna dobra ne mogu sama po sebi ovjeka uiniti srenim i slobodnim. Naprotiv, savremena trka za bogatstvom pogubno deluje na ovjekovo duhovno stanje, osiromauje ga. ovjek ima sve manje vremena za sebe i svoju duhovnost, za unutranji dijalog i duhovnu izgradnju. Sve to moe dovesti do potpune degradacije linosti i njenog razlivanja u svijetu materijalnih stvari, u kojem stvari poinju da posjeduju ovjeka, a ne ovjek njih. Ipak, crkve ne smiju gajiti negativan stav prema bogatstvu kao takvom. Avram i starozavjetni patrijarsi, pravedni Jov, Nikodim i Josif iz Arimateje, bili su veoma bogati, a ipak poboni ljudi. Njihovo bogatstvo omoguilo im je da postanu slobodni i nezavisni od drugih ljudi, a sa druge strane da pokau ljubav Boiju i solidarnost prema blinjima ili nemonima. Hajek slinost izmeu slobode i bogatstva vidi u tome to su i jedno i drugo dobre stvari i to nam omoguavaju da postignemo ono to elimo. Bogatstvo daje mnoge mogunosti ovjeku da se kreativno izrazi, da ostvari do maksimuma svoje talente, da ima odreenu autonomiju od drugih, od roditelja i sl. Ipak, te dvije stvari ne treba poistovjeivati. Nije svaki bogati ovjek slobodan, niti je siromah automatski rob ljudi. Kako kae Hajek na jednom mjestu, dvoranin koji ivi u krilu raskoi, moe biti manje slobodan i biti u mogunosti da ivi sopstveni ivot, jer mora da skae na mig i poziv svog vladara, nego neki siromaan seljak ili zanatlija koji ivi od svoga rada i plaa danak gospodaru. Nije problem u posjedovanju imovine, ve u svrsi i nainu na koji se njom raspolae. Onaj ko razumije da sve to ima pripada Onome koji je stvorio sve i posjeduje sve to postoji, on e razum-
64
jeti da je volja Boija da mi imovinom upravljamo kao dobri upravitelji, u skladu sa zakonom ljubavi. Razumjee da radost i punoa ivota nije u sticanju i posjedovanju, nego u darovanju. Nemamo nita to nijesmo najprije primili kao dar od Boga, pa ga treba razumno koristiti na svoje dobro i na dobro blinjih, a ne na linu ili optu propast. ta smo donijeli na ovaj svijet da bi se pozivali na neko vlasnitvo? Naravno, to ne znai da treba da ivimo u komuni i da bezumno razdjeljujemo svoje imanje koje smo potenim radom stekli. Hrist priznaje pravo ovjeku na svojinu i osuuje svaki nasrtaj na nju. U dvjema od deset Boijih zapovijesti, direktno se govori o tome - o zatiti line svojine i privatnosti svakog ovjeka: ''Ne kradi. Ne poeli kuu blinjega svojega; ne poeli enu blinjega svojega; ni slugu njegova; ni magarca njegova; niti ita to je blinjega tvojega. Zato, bilo kakvo otuivanje i preraspodelu svojine, sa gaenjem prava njenih zakonitih vlasnika, crkva ne moe odobriti. Izuzetak moe da predstavlja jedino takvo oduzimanje svojine na osnovu odgovarajueg zakona. Budui da je uslovljeno interesima veine ljudi (eksproprijacija), to oduzimanje je praeno pravinom nadoknadom. Istorijsko iskustvo nae zemlje pokazuje da krenje tih naela neminovno vodi ka socijalnim potresima i stradanjima ljudi. Hrianstvo priznaje postojanje mnogih oblika svojine ali, naglasiu, - ne preferira nijedan od tih oblika (dravna, drutvena, korporativna, privatna i mjeovita). Ipak, udruivanje imovine i odricanje od privatnih svojinskih pretenzija bilo je u istoriji hrianstva karakteristino za mnoge zajednice. Takav karakter svojinskih odnosa doprinosio je uvrivanju duhovnog jedinstva vjernika i u mnogim sluajevima bio je ekonomski efikasan. Kao primjer, mogu posluiti neki pravoslavni manastiri. Ipak, odricanje od privatne svojine, u hrianskoj zajednici apostolskog doba, a kasnije u opteiteljskim manastirima, imalo je smisla i opravdanja ako je bilo zasnovano iskljuivo na dobrovoljnoj osnovi i povezano sa linim duhovnim izborom. Bilo kakvo spoljno nametanje nekih oblika svojine, raznim dekretima, nacionalizacijama i konfiskacijama, bilo bi grubo krenje slobode ovjeije da se udruuje.
65
Da odemo i dalje, u odnosu posjedovanja i slobode ima mnogo dijalektike, zbog koje mnogi akademici razbijali glavu i u svijetu, ali i kod nas u Crnoj Gori, posebno poetkom devedesetih, kada smo krenuli u proces privatizacije tzv. drutvene imovine i dovodili u tijesnu vezu svojinu i bogatstvo ovjeka sa njegovom slobodom, ali i ekonomskim napretkom. Jasno je da ideja svojine raste samo sa idejom slobode, posebno u to vrijeme kada smo krenuli ka demokratskim slobodama i politikom pluralizmu. Danas moda imamo pomijeane stavove o svim tim procesima privatizacija, ali upravo osjeanju privatne svojine moemo zahvaliti za najenerginiju djelatnost i preduzetnitvo koje se oslobodilo tim procesima. Mnogi su ovakvu tranziciju iz drutvene u privatnu svojinu iskoristili za osloboenje u kreativnosti i doivjeli prosperitet. Meutim, ini se da su ova sloboda i svojina otvorile niz novih problema i pitanja sa kojima se danas susrijeemo i ini se da nemamo odgovora. Jer, ako carstvo slobode poinje tamo gdje prestaje carstvo nunosti, teko se moe oekivati interesovanje za slobodu od onih ljudi koji nemaju rijeena osnovna egzistencijalna pitanja, poput hrane i toplote, sklonita i stanita, i minimum sigurnosti koju je odnio ovaj na crnogorski liberalni kapitalizam. Ne da nas je oslobodio od diktature proletarijata, nego kao da nas je oslobodio od slobode i ponovo zarobio. Posebno je to postalo izraeno u ovoj oskudici koja se deava zbog svjetske ekonomske krize. Naivno je misliti da u ovom neslobodnom i neosvijeenom svijetu neka siromana zemlja moe ostati slobodna i suverena. Taman kad se inilo da emo se izvui iz siromatva, koje nas je pratilo kroz itavu noviju istoriju, desila se kriza. Kao najsiromanija republika bive SFRJ, ve devedesetih potpadali smo pod ekonomske sankcije zbor rata u Hrvatskoj i BiH. Kasnije smo bombardovani i stavljeni pod sankcije Miloevievog reima. Teko smo se borili za svoje nacionalno osloboenje i osvjeenje. Mnogi u Crnoj Gori nijesu vjerovali u ekonomsku odrivost samostalne Crne Gore. To je tako, uvijek kad ovjek gleda u svoje ljudske snage i materijalne resurse. To je prouzrokovao taj inferiorni mentalitet koji je bio vrlo nesiguran u svoju slobodu i nezavisnost. Ta inferiornost osjetila se kako na kolektivnom, jo vie na linom planu. Postali smo zarobljenici svojih potreba i
66
raznih trendova. Poeli smo da imitiramo druge i prestali da vjerujemo u sebe. Naalost, proizilazi da je nespojiva sloboda sa siromatvom, i to kako materijalnim, tako i duhovnim siromatvom. Jer, i za duhovnu hranu ovjek ima sline potrebe, koje takoe bivaju uzrok njegovih zavisnosti od onih koji ga mogu duhovno nahraniti. Otuda i sav ovaj polivalentni odnos izmeu Drave Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve. Meutim, kada smo povratili samopouzdanje i krenuli u proces nezavisnosti, desilo se da smo i doivjeli odreeni ekonomski bum u tim godinama, sve zahvaljujui tom proboju slobode koji uvijek donosi talas kreativne energije, stvaralatva i nove vrijednosti. Duboko sam siguran da je siromatvo bilo veliki izazov za nau nacionalnu slobodu, kroz istoriju. I zaista tako biva, naa tjelesnost i sve ono to su egzistencijane potrebe najvei su usud line (ne)slobode. Sloboda se ak ini nemogua u ovom realnom svijetu nemilosrdne borbe i otimaine. Hrianin koji dri do etike u poslu se ini nemonim pred stihijama ovih novokomponovanih biznismena koji igraju prljavu bitku na slobodnom tritu. Ako bi onom koji ti trai koulju, dao i kaput, ini se da nam ne bi ostalo ni prostora za rad, ni plate za golu egzistenciju. Otud mnogi filozofi i postavljaju pitanja emu vrijedi duhovna sloboda, ako se ne moe ostvariti u materijalnom svijetu. Sve to to treba da pojedemo, popijemo, obuemo se se i budemo sa enom, na neki nain nas zarobljava, ubacuje nas u neki svijet prirodnih zakona i nunosti, ije je u konanom ishodite smrt i truljenje. Ispada da nas donekle svi ti prirodni nagoni poniavaju kao moralne ljude, pa gubimo svoje dostojanstvo ako je ono to nam je ivotno vano u surovoj vlasti drugog, pa zavisimo od njegove dobre volje i milosti. Askeza i strpljenje definitivno su jedini izlaz iz ove situacije i nije udo da hrianstvo u njima vidi nain da ovjek ostane slobodan. Zato je uzvieni Hristov zakon slobode uspostavio odreene granice slobode u ovom naem materijalnom svijetu. Na tom putu moramo poi od naela da su nae slobode odreene slobodama drugih i obrnuto. Ovakvo razumijevanje slobode poiva na injenici da nijesmo sami na ovom svijetu i da niko od nas ne ivi kao Robinzon na nekom pustom ostrvu. Slobodu nuno prate ogranienja, a to je tua sloboda. Meutim, to nam djeluje nekako
67
previe apstraktno, nejasno ili metafiziko. Mnogim velikim filozofima slobode, starim i savremenim podjednako, nije bilo lako da rijee ovaj problem. Poznata je analiza Hajekovog shvatanja slobode, ona nam pomae ne samo u pronalaenju neophodnih komponenti pojma slobode, ve i u razlikovanju neega to je moralno od neega to je dozvoljeno ili legitimno (pravo da se neto uini i moralna dimenzija tog prava). On definie slobodu kao odsustvo prinude: sve dok usluge odreene osobe nijesu kljune za moj ivot i ouvanje onoga to najvie vrednujem, uslovi koje postavlja za pruanje ovih usluga ne mogu se s pravom nazvati prinuda. Meutim, neki monopolista moe upranjavati pravu prinudu, ako je, recimo, vlasnik izvora u nekoj oazi. Tako bi ist sluaj prinude bio kad bi druge osobe koje su se tu nastanile, pod pretpostavkom da e voda biti dostupna po razumnoj cijeni, naknadno utvrdile da, moda zato to je drugi izvor u meuvremenu presuio, nemaju drugog izbora da preive do da ine ta god vlasnik izvora od njih zahtijeva. Logika u ovom navodu ukazuje na ozbiljno nerazumijevanje koje se tie izostavljanja pravljenja razlike izmeu onoga to je moralno opravdano i onoga to je dozvoljeno, u smislu svojine. Dalje, taj e ovjek, ukoliko odbije da proda vodu po razumnoj cijeni, ili da je pokloni, biti svakako lo ovjek, paradigma sebinosti, i moda e negdje ostati zabiljeeno da je svojim postupkom posredno usmrtio itavu jednu zajednicu. Ali, taj ovjek, logikom apsolutne svojine i slobode, koliko god to moglo na prvi pogled da zvui grubo i okrutno, imao bi puno pravo da tako neto uradi. Ovaj sluaj je paradigmatian primjer kako se pojam individualne slobode i njene odbrane izokree i izobliava u svrhu neega to je samo racionalno prihvatljivo i utilitarno. Jer, svi bismo se sloili da je u potpunosti racionalno i normalno da taj ovjek proda vodu po razumnoj cijeni, ili ak da je ponudi besplatno. Ali, to nije ono to je ovdje vano, ve pitanje konstitutivnih granica naeg djelovanja, onoga to nam omoguava da uvidimo gdje se povlae granice slobode. Zapravo, nije sasvim jasno ta Hajek brani u tekstu koji je naveden, racionalnost i humanost naih inova ili nau individualnu slobodu? Na kraju, i naalost, ostaje injenica da se problem rjeava pomou uvenog utilitarnog rauna: rtvovati jednog ovjeka i njegovo legitimno vlasnitvo zarad dobrobiti zajednice.
68
Problem nastaje kad treba da se odrede granice djelotvornosti drave, pri emu se pod tim moe podrazumijevati sve ono to bi ona mogla da uradi za dobrobit drutva, ne povreujui naelo da se mijea u privatne stvari graana svuda tamo gdje one nemaju neposredne veze sa povredom prava jednoga od strane drugoga. Sve ovo su putevi slobode savremenog drutva, koji se i dalje trae. Djeluju ak i nemogue, kao to je i sama sloboda gotovo nemogua u ovom svijetu prirodnih zakona i nunosti. Svaki njen prodor je jednokratan i neponovljiv. Svaki put, za svaki konkretan sluaj, treba iznova traiti odgovore slobode. Jer, vrlo lako spoljani zakoni i pravila drave kao regulatora drutvenog ivota (kojoj tako lako pribjegavamo) mogu da se pretvore u mehanizme koji naruavaju linu svojinu i pravo na privatnost. Telegalistike granice moraju se stalno pomjerati, jer sloboda je duhovne prirode i dinamina je. Ne moe se determinisati i ograniavati odreenim materijalnim elementima ili zakonskim normama. Ovo pitanje svojine i slobode nije samo izazov na nekom linom nivou, jer su antimonopolski, koncesioni i sl. zakoni ograniili pravo svojine nad prirodnim bogatstvima, energijom, vodom, morskim dobrom, nacionalnim parkovima, umama i sl. Tu su pravila manje vie poznata i ne moe se vie desiti, kao u pomenutom primjeru, da neko fiziko lice bude vlasnik izvora i ima monopol. Prosto, drava je stavila pod apu i regulisala veinu tih pitanja koja bi mogla da budu osnov zloupotrebe prava svojine, na tetu tue slobode i egzistencije. Mislim da je mnogo sloenije to pitanje na meunarodnom planu, kada neka suverena drava pokuava da ima svojinu nad nekim prirodnim oazama. Svjedoci smo da postoji neto vie od prinude nad tim dravama (monopolistima) da daju naftu i druge neobnovljive prirodne resurse po razumnim cijenama. U protivnom, bivaju ekonomski sankcionisane, vojno napadnute, okupirane i kontrolisane od neke marionetske vlade koja e biti kooperativna. Taj antagonizam biva sve izraeniji, kako raste populacija na Zemlji, kako ponestaje hrane i energije za sve bri ekonomski razvoj. Vie nego ikad ovjeanstvo se mora okrenuti hrianskim univerzalnim vrijednostima, kako bi se ostvarila sloboda i mirna koegzistencija. Da se razumije da mi nijesmo apsolutni vlasnici nad svojom imovinom ili prirodnim resursima.
69
Sve nam je povjereno, itav ovaj svijet nam je dat na upravljanje. Mi imamo odgovornost prema Bogu i prema buduim generacijama. Samo u takvom razumijevanju svojine dolazimo do stanovita da nita nije samo lino, pa da smo vlasni i da ga unitimo ako nam se prohtije. Vlasnitvo ak nije ni nacionalno, ma koliko vojno jaka i suverena neka zemlja bila. Takva i samo takva odgovorna svojina ima smisao i moe biti osnov nae slobode, a ne meusobnih ratovanja do istebljenja i unitenja. Samosvojina koja je podvrgnuta Boijoj volji i naoj savjesnoj upravi moe biti za nas blagotvorna, blagoslovljena i plodotvorna, a ne predmet zloupotrebe, oboavanja, idolopoklonstva, fetia imovina kojoj mi postajemo robovi i sluge i koja unitava nau i tuu linost i slobodu.
70
SLOBODA I NACIJA Razlikovanje nacije i naroda, nacionalnog i narodnog, nije samo terminoloko pitanje. To je karakteristino i za jo neke jezike (nation and people, Nation i Volk). Narod je realnost mnogo izvornija i prirodnija od nacije, termin narod manje je apstraktan od termina nacija. Nacija, je, pak, sloeni proizvod istorije i civilizacije. Najvanije je da je narod realnost ljudskija od nacije. Narod su ljudi, ogroman broj ljudi koji su dostigli jedinstvo, oblikovanost i koji su dobili osobita svojstva. Fomiranje naroda je borba kroz istoriju s prvobitnom tamom anarhije. To je formiranje lika i lica iz bezline prirode. Ne moe se do kraja objasniti otkud pojedini narodi, ta su oni i ta ih karakterie. Bie odreene nacije se ne odreuje i ne iscrpljuje ni rasom, ni jezikom, ni religijom, ni teritorijom, ni dravnim suverenitetom, premda su sve te karakteristike u veoj ili manjoj mjeri bitne za odreivanje nacionalnog bia. Najvie su u pravu oni koji odreuju naciju kao jedinstvo istorijske sudbine. Nacionalna svijest je svijest o takvom jedinstvu i njegovoj posebnosti. Berajev u Filozofiji nejednakosti kae da u naciju ne spadaju samo ljudski narataji, ve i kamenje crkava, dvoraca, plemikih zdanja na imanjima, nadgrobne ploe, stari rukopisi i knjige. Meutim, Crna Gora je polovinu prolog vijeka uljuljkivana u komunistikom internacionalizmu, u kojem se nacija i ovjeanstvo meusobno iskljuuju, te na kraju nema ni nacije, ni ovjeanstva, jer nema konkretne realnosti, konkretne individualnosti. Postoji samo apstrakcija,to je i istorija pokazala, i tu smo lekciju zamalo skupo platili. Vidjeli smo kako je kao kula od karata propala sva marksistika ideologija o internacionali pa ak i o jugoslovenstvu.
71
Meutim, hrianstvo ne poziva na internacionalizam u marksistikom smislu, ono poziva na bratstvo meu narodima, meu ljudima. To je bratstvo prevashodno meu konkretnim ljudima. Hrianstvo pretpostavlja postojanje ljudi, linosti, a ne bratstvo meu narodima u nekom apstraktnom smislu To je, za razliku od internacionalizma, potpuno odreen i kvalitativan odnos koji moe biti stvaran i sadrajan. Ljudi ekonomski i politiki sarauju i udruuju se, ostvaruju saveznitvo, brane se od zajednikih neprijatelja itd. Mnogi u Crnoj Gori povezuju pitanje nacije i drave u smislu nae nedavne obnove samostalnosti. Ali, drava nije karakteristika koja odreuje bie nacije. Naravno, svaka nacija tei da stvori svoju dravu, uvrstiti je i ojaati. Kada nacija izgubi svoju dravu, svoju samostalnost i suverenost, to je velika nesrea koja sakati njenu duu. Za male nacije, nacionalno pitanje je pitanje osloboenja i nezavisnosti, pitanje obrazovanja i ouvanja nacionalne drave. Za velike nacije, to je pitanje svjetske moi, svjetske misije, stvaranja i irenja imperijalistike drave. Zato je malim narodima pitanje nacije tvrava u borbi protiv asimilacije i imperijalistikih aspiracija velikih. Svjesni smo ta je nacionalizam donio na ovim naim prostorima posljednjih 20 godina i kakve pogubne stvari mogu da se iz njega izrode. I danas jo trpimo njegove posljedice, jer je on doveo do raspada bive Jugoslavije i graanskog rata. Rasplamsavao se na velikim rijeima i borbi za nacionalno osloboenje pojedinih naroda, a uskoro se pokazalo da smo svi zajedno postali taoci te pogubne ideologije koja je, da nesrea bude vea, bila poduprta od klerikalnih struktura afirmacijom tradicionalnih religioznih uenja vjere praedovske, u kojoj je vie folklora i rituala nego ikakve ive vjere i duhovnosti. Zato je nacionalizam dublji oblik robovanja od robovanja etatizmu ili vjerskom fanatizmu. Od svih nadlinih vrijednosti, ovjek najlake pristaje da sebe potini vrijednosti nacionalnoga, sebe najlake osjea dijelom nacionalne cjeline i poinje da joj slui. To je veoma duboko ukorijenjeno u ovjekovom emocionalnom ivotu, dublje od odnosa prema dravi. Za to su ljudi spremni da poloe ivot ali, i to je jo gore i da drugome oduzmu ivot. Vladimir
72
Solovjov je u borbi protiv ruskog nacionalizma sa kraja 19. vijeka tvrdio da je, s hrianske take gledita, nacionalni egoizam (nacionalizam) podjednako za osudu kao i lini egoizam. Zarobljenici smo zablude da je nacionalizam moralna dunost svakog graanina i svake linosti. Djeluje kao da je nacionalizam sklop uzvienih i plemenitih osjeanja i da ne znai egoizam i sebinost. Nacionalizam se spolja predstavio kao oblik portvovanost i heroizam, produbljen guslarskim narodnim pjesmama i epovima koji su veliali sve one koji su izvojevali nae nacionalno osloboenje tokom istorije. Jo jednom se pokazalo da, kada se ono najgore to postoji u ovjeku, prenosi na kolektivne realnosti, koje se smatraju idealnim i nadlinim, onda one postaju dobro i ak se pretvaraju u svete dunosti. Egoizam, koristoljublje, sumnja, gordost, volja za mo, mrnja prema drugima, nasilje, sve postaje vrlina kada se sa linosti prenosi na nacionalnu cjelinu. Tako su najvee fukare i ubice poetkom devedesetih postali heroji i osloboditelji borei se za narod i otadbinu. Jer naciji je sve dozvoljeno, u njeno ime se mogu izvriti i djela koja sa ljudske take gledita predstavljaju zloin. Moral nacije ne eli da zna za ljudskost, on trai svoje. I trai rtve... Nacionalizam je zato oblik idolopoklonstva i ropstva, roenog spoljanom objektivacijom, nastalih ispadanjem univerzuma iz ovjeka. Nacionalizam je idealizovani oblik ovjekovog samouznoenja. Ljubav prema svome narodu (vidjeemo da narod nije isto to i nacija) jeste veoma prirodno i dobro oseanje, ali nacionalizam zahtijeva mrnju, neprijateljstvo, prezir prema drugim narodima. Nacionalizam je ve potencijalni rat. Ali, glavna la roena u nacionalizmu je u tome to, kada god se govori o nacionalnom idealu, o dobru nacionalne cjeline, nacionalnom jedinstvu, nacionalnom pozivu i dr., onda se nacionalno uvijek povezuje sa privilegovanom vladajuom manjinom, obino s klasama koje vladaju svojinom. Pod nacijom, nacionalnim nikada se ne shvataju, ljudi, konkretna bia, nego apstraktni princip pogodan za neke socijalne grupe. U ovom je izvorna razlika izmeu nacije i naroda koji je uvijek povezan sa ljudima. Nacionalna ideologija obino stoji u vezi sa klasnom ideologijom. Apelovanje na nacionalnu cjelinu je elja da se ugue djelovi koji se sastoje od ljudi, bia sposobnih da pate i da se raduju. Per-
73
sonalizam je razobliio karakter nacionalizma koji je po svojoj prirodi antietian. Onaj ko ne vidi brata u ovjeku druge nacionalnosti, ko se, na primjer, odrie da vidi brata u Jevrejinu, Hrvatu i sl., on ne samo da nije hrianin, nego gubi i svoju vlastitu ljudskost, svoju ljudsku dubinu. Strasne emocije nacionalizma izbacuju ovjeka na povrinu i zato ga ine robom objekata. Emocije nacionalizma su mnogo manje ljudske od socijalnih emocija i mnogo manje svjedoe da se u ovjeku uzdie linost. Zato primjena etikih ocjena na ivot nacije ini nacionalizam nemoguim. To je jedan od konflikata erosa i etosa. Nacionalizam, koji je u svojoj dubini erotska sablazan, uvijek se hrani laima i bez lai ne moe da se snae. Lai su ve i nacionalna samosvijest i uobraenost, toliko smijene i glupe kada se posmatraju sa strane. Kada se sve sa tog uzvienog nivoa svede na lini, pokazuje se da nacionalni egocentrizam, nacionalna zatvorenost i ksenofobija nipoto nijesu bolji od linog egocentrizma, zatvorenosti i neprijateljstva prema drugim ljudima. Nacionalisti uopte ne ele da ljudski ivot bude u veoj mjeri zajedniki, da bude pravedniji i ovjeniji. Pri trijumfu nacionalizma, gospodari mona drava (i dravna crkva) nad linou, nema slobode, gospodare bogate klase nad siromanim. Nuno je jo podvui da nacionalizam uopte nije istovjetan sa patriotizmom. Patriotizam je ljubav prema svojoj otadbini, svojoj zemlji, svome narodu. Nacionalizam, pak, ne samo da nije ljubav, nego je kolektivni egocentrizam, samosvijest, volja za mo i nasilje nad drugima. Nacionalizam je vie izvjetaen, on je ideologija u kojoj nema patriotizma. Nacionalna samosvijest i egoizam su podjednako greni i glupi kao i lina samosvijest i egoizam, ali njihove posljedice su daleko sudbonosnije. Egoizam i porodina samosvijest nose zloslutniji karakter od linog egoizma i samosvijesti. Svaka projekcija i objektivizacija linog zla i grijeha, koja je prenesena na kolektive, raa maksimum zla i izraava maksimum grijeha. Tako se uvruje ovjekovo ropstvo. U Crnoj Gori, nakon samostalnosti, imamo jo jednu dimenziju ove problematike, a odnosi se na pitanje etnofiletizma pa, u tom svijetlu, i autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve. Ovo je pitanje toliko uzelo maha i izazvalo podjele u drutvu, da je 21. vijek za
74
Crnogorce postao vrijeme izgubljene sabornosti. Veliki je broj strunjaka i akademika na obje strane koji pokuavaju da ideoloko okupljanje i vjersku i nacionalnu pripadnost suprotstave sabornoj dinamici crkvenog ivota. Tu su mjerila samostalnost, nezavisnost, samodovoljnost i odvojenost od svih, esto i bez znanja samih kreatora i aktera tih dogaanja o tome koliki strah postoji u dubinama bia. Ako bi se spustile strasti, postojanje autokefalnih crkava, na osnovu nacionalnog odreenja, sutinski ne bi ugrozilo sabornu dinamiku crkvenog ivota, ali se dogaa da pogreno razumijevanje ovog pojma dovede do nepotrebnih nesporazuma i tenzija. Autokefalnost ne znai odvojenost od drugih. U pravu su neki ozbiljni poznavaoci ove tematike koji ukazuju na neke neloginosti, kao pokazatelje neostvarene sabornosti Srpske pravoslavne crkve. U velikim svjetskim metropolama, npr., postoje mnoge pravoslavne zajednice i ono to odudara od proklamovane crkvenosti jeste da u Parizu, Londonu, Njujorku, Vaingtonu.... postoji nekoliko paralelnih pravoslavnih jurisdikcija isto na nacionalnoj osnovi, a svi su pravoslavne. Da li je tu samo jezik na kome se slui razlog za odvajanje? Sigurno je da nije, jer injenice pokazuju da skoro svi slue na engleskom, francuskom ili njemakom, zavisno od mjesta ivljenja - poto su vjernici prihvatili jezik sredine u kojoj ive. A kod nas u Crnoj Gori spori se i to elementarno pitanje (crnogorskog) jezika. Kad se sa strane sagleda, samo su neki obiaji, esto potpuno necrkveni, postali jedini pokazatelji razliitosti zajednica. ta je onda razlog za ovakvo stanje? Gde je tu Hristos? Moemo li jo dugo ovako i gdje emo svi stii ako i dalje nastavimo da se nacionalnim odvajanjem suprostavljamo crkvenoj sabornosti? Lijepo je to to svako eli da se identifikuje i da sauva nacionalni identitet, ali nije dobro to se to ini protiv nekoga. Ovo nae stanje je neodrivo, zahtijeva stvaralako preispitivanje meu nama samima, ali ne kao zatvaranje u sebe i svoje razloge, interese i potrebe, nego kao stalno ispitivanje nae spremnosti da sluimo spasenju drugoga, bez obzira na njegov stav, stanje, porijeklo i pripadnost. To neminovno pokree nestvaralako zatvaranje koje proizvodi nesigurnost i nezaustavljivu mrnju na nacionalnoj osnovi prema svemu to mislimo da moe da ugrozi nas, nau
75
ostvarenu nezavisnost i pravo na samoopredjeljenje. Zar to ne pokazuju svi dogaaji u vezi sa onima koji svoju vjersku pripadnost svode na nacionalnu odvojenost i samodovoljnost, pa sebe imenuju kao SPC i CPC? Ovo je preveliki izazov za sve, za dobronamjernost i hriansku svijest svih hriana u Crnoj Gori. Ne moe se samoproglaenje jednih posmatrati kao crkveni akt, niti se moe utamnienjem uskratiti sloboda u vjeri drugima, a u svemu tome njegovati jedan ideoloki stav o nacionalnom porijeklu i pripadnosti, kao pokazatelj crkvene zrelosti. Moramo da priznamo da je pravoslavlje uvalo drevnu istinu, ali ju je jako malo i veoma loe ostvarivalo, veoma malo je uinilo za sprovoenje te istine u ivot. Postoji realna opasnost da, zbog pravoslavnog etnofiletizma i unutranje uskokonfesionalne zatvorenosti, unutarcrkvenih sukoba o autokefalnosti, crkva izgubi odgovornost za spasenje svih. Taj pogrean fokus, pogrena vizija, dovode do rasipanja naroda. Narod gine gdje nema objave i jasne vizije i vostva. Postojanje autokefalnih crkava treba da bude pokazatelj ostvarenja jevaneoskog poslanja da se KRSTE SVI NARODI i nije znak podjele meu narodima. Naalost, posebno u nae vrijeme to je jedan veliki problem, a sve zbog izgubljenog ukusa za sluenje spasenju svijeta i ovjeka, ma koje nacionalnosti bio. Zbog toga je mnogima, u intimnom i javnom ivotu, vjera postala kamen spoticanja u komunikaciji sa drugim, a ne vrsti temelj bogoljubivog ovjekoljublja i garant za stvarni ivotni uspjeh i u vremenu i u vjenosti. Tako sueni u sebi i otueni meu sobom, mi ne ivimo u vjeri nego sve svodimo na vjerski doivljaj jednog vremena i jedne etnike grupe.To je poraz hrianskog ivota i vjere, jer tada: Svi trae svoje, a ne ono to je Hristovo (Filiplj. 2, 20). Rije je o nespremnosti hriana na uestvovanje u ljubavi Hristovoj, bez koje gube svoj pravi identitet u svijetu i pred svijetom. Kao da zaboravljamo rijei: Po tome e svi poznati da ste moji uenici ako budete imali ljubavi meu sobom (Jn. 13, 35). Nesumnjivo je to da crkva uvijek treba da pokazuje bezmjernu ljubav prema svima, i to tako to e tom ljubavlju neprestano ivjeti i tada sabornost nee biti ugroena injenicom da postoje autokefalne crkve.
76
Crkva kao bogoovjeanska zajednica sabira sve narode svih vremena u ivo i ivotno zajednienje koje prevazilazi vremenske okvire, uvodei sve i svakoga u vjeno postojanje. Meutim, crkvena istorija je puna primjera nedoivljene vjere svoenjem svega samo na tradiciju, narodnu istoriju i obiaje, bez dubljeg razumijevanja kako crkvenosti, tako i narodnosti. Tako imamo neke istoriare koji djelo Svetog Save tumae kao stvaranje narodne crkve, a nije tako! Sveti Sava je svakim svojim postupkom nastojao da stvori CRKVENI NAROD, A NE NARODNU CRKVU, jer je dobro znao da je Hristos stvorio crkvu u koju je prizvao sve narode. Ostaje bitno pitanje kako da narodnost ne postane optereeni i sveoptereujui nacionalizam, koji e uguiti svaku duhovnost i slobodu ljudi da izaberu svoju vjeru? Sa druge strane, kako da anacionalno uoptavanje ne postane jedino mogue pravilo meuljudskih odnosa? Kako da moja crkvenost ne optereuje mene, a ni drugoga, potrebom za uskokonfesionalnim trijumfalizmom? Tada nam nee pripadnost jednom narodu i crkvena ili vjerska pripadnost biti neto to optereuje, ili to je privilegija. I jedno i drugo emo primiti sa odgovornou uvanja i umnoavanja i sa uvaavanjem prema nasljedstvu i stvaralatvu drugoga. Kada se na taj nain prepoznajemo i usavravamo, onda vidimo da je u Svetom pismu sve ovo pravovaljano rijeeno izjavom apostola Petra: Bog ne gleda ko je ko, nego mu je iz svakog naroda mio onaj koji dobro ini (Dap. 10, 35). Ovdje treba traiti i nai jedini pravi odgovor na sva naa pitanja u vezi sa crkvenou i narodnou, jer samo tako je mogue pobijediti sve nacionalne i konfesionalne uskogrudosti i ostvariti ljudsku slobodu na temelju Hristove rtve i jevanelja. Etnofiletizam, kao kolektivno samoljublje, veoma ugroava sve one koji ga prihvate kao jedini mogui nain odreenja pripadnosti. Sve se dodatno optereuje kad se tome doda i vjerska pripadnost. To se vidi iz savremenih odreenja nekih patrijarija, gdje imamo nacionalni prefiks kao najbitnije odreenje pomjesne crkve. Naravno, samo promjena imena na peatima i tablama ne bi nita znaila bez korjenitog preumljenja i dubljeg posveenja. Malo je onih koji bi razumjeli sutinu preimenovanja od MCP u CPC. Meutim, jo
77
neki misle da je nacionalno predodreenje najbitnije, ne znajui da na taj nain sami sebe udaljavaju od crkvene punoe. Nee da vide da na taj nain samo pospjeuju jedno necrkveno stanje onih koji svoj identitet svode na lokalnu ili nacionalnu pripadnost i tako uestvuju u nekreativnim razmiricama. Samo onda kada razumijemo da je nacionalizam neprevazieno mnogobotvo unutar hrianstva..., shvatiemo da konfesija u svom srastanju sa nacionalnim i politikim formama ne moe da pretenduje da bude projava vaseljenske crkve koja moe da izvri eshatoloku misiju koju joj je Hrist ostavio. Crkva zapletena u neka nacionalna pitanja i podjele postaje sablazan na putu spasenja, iscjeljenja i osloboenja pojedinaca.
78
SLOBODA I LIBERALNA DEMOKRATIJA Da bih pribliio problematiku, na poetku da pojasnim da je liberalna demokratija takoe poznata pod nazivom graanska demokratija. To je najei oblik moderne demokratije, ija je karakteristika reprezentativnost (parlament donosi zakone) uz slobodu politikog djelovanja (politiki pluralizam). U praksi, liberalna demokratija iskazuje se kroz vlast koja legitimitet crpi na osnovu slobodnih, tajnih i potenih izbora na kojima se ravnopravno bori sa vie razliitih stranaka (viestranaje). Sve drave u dananjem zapadnom svijetu smatraju se liberalnim demokratijama. U njima vlada iroko rasprostranjeno miljenje kako upravo ona predstavlja idealno drutveno ureenje kojem sve zemlje treba da tee. Takva shvatanja proirila su se i na druge djelove svijeta. U najiroj javnosti se, zato, liberalna demokratija smatra sinonimom za demokratiju. Liberalna demokratija takoe se smatra jednim od ciljeva za koji se zalae ideologija liberalizma koji je uzeo maha kako u sferi politike, tako i na polju trine ekonomije. Bitne postavke liberalizma su da individua prethodi drutvu, da drutvo treba da omogui svim pojedincima da se iskau sa svim svojim razliitostima, da je svaki pojedinac podjednako vrijedan i da jedini egalitarizam koji ne naruava ve garantuje slobodu jeste jednakost pred zakonom u svemu nejednakih pojedinaca. Liberalizam je svoj puni doprinos naao u postavljanju ogranienja svakoj vlasti koja je stavljena u poloaj da mora prihvatiti i potovati ta ogranienja. Potrebno je istai da se esto brkaju pojmovi liberalizma i demokratije. Dok se demokratija bavi proceduralnim pitanjima (kako se bira vlast i ko e je vriti), liberalizam traga za granicama u djelokrugu vlasti.
79
Veina mislilaca polazila je od pretpostavke da ovjek ne moe ostvariti svoju autonomiju u odnosu na vlast ako civilno drutvo nije slobodno i autonomno u odnosu na dravu, koja je jo najvea koncentracija monopola prinude. Drava je objektivna, prirodna i istorijska realnost, koja se ne moe niti graditi, niti unitavati po udi ljudske samovolje. Drava, sa druge strane ne smije biti i nije sve. Kroz istoriju, pa i danas, pored drave, uvijek je postojala neka ne-drava u vidu religioznog drutva suprostavljenog politikom drutvu. To je neka sfera privatnog jedne slobodne individue, zona njenih strasti, interesa i prava, ali takoe i sfera opteg ivota i dobra, oblast zajednitva, javne etike i brige. Poistovjeivanje drave i drutva dovelo bi do potpunog despotizma. Drava nema bezgrenu, istu prirodu; drava se moe izroditi i sluiti cilju suprotnom od onoga u emu je njena misija. Zato nju treba ograniiti putem kontrole, ograniavanja i suprotstavljanja svakoj arbitrarnosti, halapljivosti i grabeljivosti drave. Sloboda ili njena suprotnost najbolje se iskazuju u tom napetom polju izmeu pojedinca i drave. Istinski dravni poredak slobode slua svoje graane, a apsolutistika dravna vlast njih prislukuje, jer drava tei da dri pod kontrolom graane. Zato graani ele da sauvaju svoju autonomiju i kontroliu vlast. Meutim, sistem liberalne demokratije, kojem tei i moderna Crna Gora, ima niz ogranienja. Osnovni nedostatak je to to stanovnici drava s ovim politikim sistemom imaju mo samo u trenutku glasanja, nakon ega izabrana grupa ljudi donosi sve odluke, pa je posrednika demokratija samo farsa koja prikriva stvarni politiki sistem oligarhije ili, preciznije, plutokratije u kojoj mali broj bogatih i uticajnih ljudi upravlja dravom. Jer politika, zbog ogromnih trokova izbornog marketniga i zahtjevne partijske strukture, postaje skupa igraka koju moe priutiti samo mali broj bogatih. Demokratija je postala orue ljudskih interesa i ljudskih strasti, arena borbe za vlast i dominaciju. Ve sama injenica to carstvo demokratije razdire borba partija i to je u njemu sudbina drave predata partijama, ne dozvoljava da se vjeruje da e u njemu - u tom carstvu - narod doi do izraaja. Sva narodna volja svodi se na glasaki aparat koji treba samo da izabere jednu ili drugu politiku grupu ljudi (danas ak bez ikakve ideologije). Uloga naroda
80
svodi se na ulogu navijaa na fudbalskoj utakmici. Oni mogu samo da pljeskaju ili zvide, bez stvarne moi da utiu na tok utakmice (osim neke vrste nereda koji bi izazvali prekid), a ni sa kakvim ansama da postanu akteri i utiu na eljeni rezulatat svoga tima. Jo traginija je ta (ne)sloboda to i oni rezignirani, nevoljni (apstinenti) posmatrai ove utakmice (kojih je sve vie) ne mogu da izbjegnu utakmicu, ona ih se svakako dotie i utie na njihovu egzistenciju. Demokratski parlament postao je stranaka arena borbe za vlast i interese odreenih grupa. U njemu se teko moe uti glas jedinstvenog naroda. Narod je u ovakvoj strukturi rasparan, amorfan, i bezvoljan, on se uje samo u izuzetnim trenucima (velikih istorijskih prekretnica za itavo drutvo, npr. referendum o samostalnosti i sl.) i od izuzetnih ljudi. U redovnim situacijama i okolnostima, demokratija uopte ne zna za narod, niti je on interesuje. Demokratska vlada je, na kraju krajeva, samo fikcija koju vie niko ne preispituje. U realnoj, istinskoj stvarnosti pitanje je (samo) - da li je demokratija model da na vlast dou najbolji ili najgori iz itavog drutva. Tiranija partija rijetko prua mogunost da isplivaju najbolji, tu nema odabiranja najboljih i najsposobnijih, ve najposlunijih koji su potpuno lojalni partiji. Njihova uloga u predstavnikim tijelima svodi se samo na to da podiu ruke za inicijative svojih partijskih elita. U demokratskim drutvima dananjice svaka uzviena ideja umire, vladavina demokratije znai goli politiki pragmatizam u obezbjeivanju potrebne veine za formiranje vlade i usvajanje odreenih zakona. I to se sve ostvaruje kroz vladavinu razliitih drutvenih grupa, njihovu borbu za (pre)vlast i uskogrude interese. Reklo bi se da su onda stvarni demokratski sistem i sloboda mogui samo u direktnoj demokratiji u kojoj se sve najvanije odluke donose glasanjem svih graana, a ne samo malog broja izabranog (poslanika) na izborima. Daleko od toga da je tako. Odnos slobode i dosljedne (iste) demokratije vrlo je sloen i samo prividno je vlast takva da prua ljudima i drutvu slobodu. Istorija nam je pokazala da se niko nikada u svijetu nikakvoj vlasti nije potinjavao iz razumskih, racionalnih razloga, da su uvijek postojali vrlo
81
jasni spoljni mehanizmi prisile. Najee je to obrazlagano nacionalnom bezbjednou, nekim viim ciljevima i eljom da se stvori idealna drava blagostanja. Ipak Solovjov, je dobro kazao da drava ne postoji zato da bi zemaljski ivot pretvorila u raj, nego da bi sprijeila da se on konano pretvori u pakao. Istorija je pokazala, da bi se ostvario mir i poredak dostojan ovjeka, nuno je ustostaviti hijerarhiju. Kroz itavu istoriju narodi starog svijeta trudili su se da stvore monu vlast koja bi savladavala haotine stihije, koja bi ih izvela iz animalnog stanja. Dananji dosegnuti nivo civilizovanosti bio je proizvod stvaranja te hijerarhije sa jedne strane, ali i sve veih sloboda sa druge strane. Upravo u ovoj dimenziji postojanja odreenog reda i hijerarhije, ista dosljedna vladavina naroda (demokratija) bila bi jedna haotina anarhija, jer odbacuje svaki autoritet i hijerarhiju. Vlast ne moe da ne bude hijerarhijska i ruenje svake vlasti i hijerarhije predstavlja povratak u stanje prvobitnog haosa. Zato direktne demokratije nikada nije bilo, niti je moe biti. Demokratija potuje pravilo veine koja je nosilac suvereniteta (vlast naroda, od naroda, za narod), a sloboda poiva na suverenitetu pojedinca-graanina (linosti), koji je izvor vlasti. Ali, u tom antagonizmu postavlja se pitanje kako moemo kombinovati onaj stepen individualne inicijative, koji je potreban radi progresa, sa onim stepenom socijalne kohezije, koji je potreban radi odranja. Kako da masa svojom diktaturom ne ugui posebnost, afinitete i genij pojedinca. Stil ivota demokratskih drutava sve i svakoga dovodi do jednolinosti; taj stil ne podnosi samou i usamljenike, on ne ostavlja mjesta i vremena za kontemplaciju, on sve svodi na prosjenost, on je neprijateljski raspoloen prema stvaralakom izobilju malobrojnih. Demokratija ne pogoduje pojavi snanih, sjajnih, stvaralakih linosti. Ona stvara drutvenu sredinu koja sve nivelira, koja nastoji linost u cjelini da proguta i podredi je sebi. Zbog svega ovoga, trijumf demokratije u 21. vijeku izlae opasnosti najvee duhovne vrijednosti i gazi najvrednije duhovne realnosti. Ostaje do kraja nepoznato to e poeljeti suvereni narod kada sve bude preputeno njegovoj volji, kakav e sistem ivota poeljeti i stvoriti? Za hrianina, ovakva krajnje liberalna demokratska drava i obogotvorena narodna volja, osloboena svakog
82
nadljudskog sadraja, postaje izvor potencijalne opasnosti po njegovu slobodu. Priznavanje narodne volje, a ne Boije, kao vrhovnog naela u drutvenom ivotu, moe biti samo novo klanjanje formalnom, besadrajnom naelu, obogotvorenje ljudske samovolje. Kada svaka apsolutna vrijednost postane relativna i bezvrijedna u odnosu na volju kvalifikovane veine ustavotvorne skuptine, onda je sve mogue. Takva diktatura svih nad pojedincem moe sve to joj se prohtije, ona je gospodar nae sudbine sve dok ivimo u ovom etatistinom drutvu. Dok ivimo u vremenu gdje se drava postavlja za vrhovnog gospodara koji ima sistem prinude - to je krajnja forma demokratije i vlasti naroda. To je tekovina liberalizma prolog vijeka. Vie ne postoje mehanizmi da se ovjek sauva od diktature veine. Bila ona boljevika ili demokratska - isto je. Ta narodna volja moe poeljeti najstranije zlo, a demokratski princip i proces joj nita ne mogu prigovoriti na to. On mu daje legitimitet, opravdava svako nasilje u ime volje naroda. Liberalizam, rei e neko, vidi rjeenje u ograniavanju vlasti i nastojanjima da se vlast ponaa u okvirima (granicama) prava i u granicama zakona. To je, u osnovi, iroko rasprostranjena paradigma o vladavini prava i institucija, a ne vladavini ljudi. Vladavina ljudi, ako nije u granicama prava, moe olako da sklizne u samovolju, diskrecionost i arbitriranje. Meutim, previa se sutinski problem: da i ustav i zakoni koji se donose u demokratskoj proceduri mogu voljom veine da postanu osnov uruavanja slobode. Moraju se, zato, stvoriti mehanizmi u svakoj slobodnoj dravi, koji bi obezbijedili strukture i ustanove koje osiguravaju slobodu, savjetuju javno dobro i moral, ograniavaju i kanjavaju gramzivost i ambiciju pojedinaca, ali i veine. Pravda i istina mogu biti u manjini, a ne u veini. ak su najee u manjini, i skoro je udovino kako su ljudi mogli doi do takvog stanja svijesti da u miljenju i volji veine vide potpuni izvor i kriterijum pravde i istine! Demokratska ideologija stvorila je mehanizam da kvantitet mora dovesti do carstva najgorih, a ne najboljih. Kvantitet ne stvara kvalitet! Neograniena vlast svih, to kae Berajev, stranija je od tiranske vlasti jednoga. Volja jednoga i volja maloga broja (aristokratija) ne
83
mogu toliko proiriti svoje pretenzije kao to moe volja svih; od volje autokrata jo se moe obraniti dio vlastitog ivota, ali je neuporedivo tee sauvati neto svoje pred autokratskom voljom naroda. Odakle uvjerenost da se demokratskim putem moe dobiti drutvo najvieg kvaliteta? an- ak Ruso je veoma optimistino vjerovao u prirodnu dobrotu i blagost ljudske prirode i mislio je da e se ona otkriti u svoj svojoj ljepoti kada bude ustanovljen oblik vladavine naroda. Tu duboko ukorijenjenu la opovrgao je sam ivot, istorijsko bolno iskustvo i bogatija i sloenija misao. ista samodravna demokratija najstranija je tiranija; ona ubija linost ovjeka. Demokratija ne prepoznaje duhovnu vertikalu koju poznaje sloboda. Sloboda je okrenuta linosti, a ne masi, ona je vie aristokratina nego demokratina. I stvaralatvo koje izvire iz slobode linosti pojedinca je aristokratino, ono je djelo najboljih, ono ne podnosi vlast najgorih, vlast gomile. Sloboda ovjeka i njegovo dostojanstvo esencijalni su sadraj demokratije. Ako je demokratija u konfliktu sa slobodom, onda ona nije vie nieg vrijedna, jer je sloboda pojedinca sutinski uslov za funkcionisanje demokratije. I to ne bilo kakva sloboda, ve sloboda Hristova, koja ima svoj sadraj i smisao i ima svoju svrhu. Ko je, stoga, sposoban za ovakvu istinsku slobodu i hijerarhiju? Sposobna je osoba koja ima karakter i kojoj u pozadini lezi duhovni princip odluci vanja. Ostvarivanje takve linosti pojedinca, a time i slobodnog drutva, odnosno njihovo otkrice i potvrdu u realnom ivotu, vidim jedino u hrsc anstvu. Samo ono moe da stvori istinsku slobodnu ljudsku linost koja je sposobna da prosuuje vlastite postupke u svijetlu vlastite duhovne naravi. Samo ovjek istinske hrianske duhovnosti ima sposobnost odgovornog odluci vanja odnosno postajanja za, a ne tek pukog demokratskog odabira. Liberalna demokratija ne poznaje ljubav, solidarnost i brigu za blinje i nemone, supsidijarnost odluivanja koja je temelj hrianske misli. Ona ne poznaje proroku viziju, harizmu i autoritet slube dravnika za ljude, gdje vlast nije samo mo i pravo, ve prije svega sila Duha Svetoga da se poslui ljudima. Gdje vladari ni-
84
jesu silnici i gospodari, ve sluge naroda. Gdje vladari nijesu pokoreni samo spoljnim formalnim elementima vladavine prava i institucija, ve prije svega unutranjim skrupulama svoga hristolikog karaktera, a gdje lojalnost graanina nije zasnovana na strahovladi, ve izvire iz priznavanja pastirskog i oinskog autoriteta voa koji brinu za svoje graane i opte dobro. Naravno da sama vlast mora biti osloboena od teokratskih aspiracija crkvenih struktura i njene religiozne prakse i rituala. Jedino u ovakvoj hrianskoj vertikali graanskih vlasti mogu da se donose zakoni koji mogu biti osloboeni lobiranja i interesa odreenih politikih elita, ostvariti pravda i puna sloboda ljudi i njihova stvaralaka energija za ekonomski progres. U takvoj vlasti, koja poiva na univerzalnim vrijednostima, moe se postii drutvena solidarnost i drava socijalne pravde koja e obezbijediti dovoljne resurse za dostojanstven ivot nemonih i starih. Budua vremena moraju nai mehanizme koji e unaprijediti postojee demokratske procese i stvoriti mogunost i garancije da e na vlast doi najbolji od nas, oni ije e iskustvo, rezultati i plodovi ivota (meritokratija) svjedoiti o snanom duhovnom karakteru, kadrom da donosi odluke u korist opteg dobra.
85
SLOBODA I VASELJENSKA CRKVA Crkva je po svojoj prirodi vaseljenska, ona je jedna i jedinstvena realnost. Njeno vaseljenstvo je sutinsko odreenje, ali ipak se razliito razumije. esto je razumiju na osnovu geografskih ili etnografskih elemenata, kao organizaciju koja bi trebalo da bude rasprostranjena po itavoj planeti i da ima neko spoljanje organizaciono jedinstvo. To je vrlo pojednostavljeno horizontalno shvatanje vaseljenskog. Vaseljenstvo se mora razumjeti mnogo dublje, kao kvalitet svake eparhije i pomjesne crkve, a ne samo kao njen kvantitet i povrinu teritorije koju obuhvata. U tom smislu, vaseljenska crkva ne zahtijeva neko spoljanje organizaciono jedinstvo i rasprostranjenost po cijeloj planeti, ve prije svega unutranju dimenziju i kvalitet vaseljenskog. Ipak, ne mislim da je dobro to se hrianstvo sve vie i vie dijeli i rasparava na pomjesne crkve i denominacije. Naprotiv, smatram to posebno traginim, pogubnim i grenim. To realizovano neprijateljstvo, koje se ispoljava izmeu pojedinih denominacija, najvee je zlo i tragedija hrianstva. Naglaavam da se ne radi o vaseljenskoj crkvi i carstvu nebeskom, jer je nemogue da se ono dijeli i bori unutar sebe. To je nespojivo. Ova podjela unutar hrianstva deava se, kao to kae Berajev, u carstvu esara, a ne u carstvu duha. Samo u ovom prirodnom svijetu i u ljudskom elementu crkva se dijeli. Carstvo Boije moe biti samo jedinstveno, i to u svu vjenost. Ipak, u ovom vidljivom svijetu nema spoljanjeg jedinstva crkve, njen vaseljenski karakter jo nije u potpunosti ispoljen. Zato bolno pitanje ujedinjenja crkava ne treba postavljati na povrnoj i vidljivoj dimenziji aktuelizovane Crkve. Takvo organizaciono ujedinjenje kao zahtjev vjerovatno i ne treba postavljati za istinsko ujedinjenje crkve. Jer, istinski ekumenizam podrazumijeva
86
sabornost koja se temelji na slobodi i ne ugroava niiji identitet. Samo takav ekumenizam moe biti cilj, jer proizilazi iz one prvosvetenike Hristove molitve Ocu da svi jedno budu, kao to si ti, Oe, u meni i ja u tebi, da i oni budu jedno u nama, kako bi svijet povjerovao da si me ti poslao (Jn. 17, 21). Ova dobra elja i molitva treba da postane naa stvarnost. A da bi se to ostvarilo, mi imamo ozbiljne Hristove rijei poslanja, upuene apostolima: Kao to je Otac poslao mene, i ja aljem vas (Jn. 20, 21), uz jasno i nedvosmisleno odreenje tog poslanja: Idite i nauite SVE narode, krstei ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha... (Mt. 28, 19). Znai, sabornost, ona sutinska Hristova, ne osporava nikome identitet, nego sve pokree dalje od odreenja na osnovu nacionalnog porijekla i pripadnosti, o emu sam vie govorio u prethodnom poglavlju o naciji. Meutim, ekumenizam kako se danas predstavlja u svijetu, postaje uoptavanje svega. Taj promaaj moramo prepoznavati i otklanjati od sebe i iz naih ivotnih stavova i odnosa, ne pristajui na bezlino uoptavanje. Ekumenizam koji se smatra kao neto statino, neto to ima odreenu strukturu i poredak, gubi smisao potrebe za bogoovjeanskim sadejstvom u ispunjavanju Boije volje. Bog eli da se svi ljudi spase i dou do poznanja istine (1. Tim. 2,4), ali nikad ne namee svoju odluku slobodi da svaki ovjek izabere svoju vjeroispovijest. Crkva zato treba da je iva ivotna zajednica ljubavi, koja podrazumijeva stvaralaku slobodu i stalno napredovanje u nesebinom sebedavanju, dok svi ne doemo do jedinstva vjere i poznanja Sina Boijeg, do savrenog ovjeka po mjeri rasta visine Hristove (Ef. 4, 13). Kada gledamo ta je na korist svih, onda emo sazrijevati u naoj od Boga datoj slobodi bez koje nema vjere, ali ni sutinske sabornosti. Jer, samo onda kad smo sigurni u ljubav Boiju prema svima, i sami moemo bezuslovno i bezrezervno da volimo, ne ucjenjujui nikoga ni na ta. Zapravo, ostvarenje svake pojedine individue bitan je preduslov naeg zajednitva u ivotu crkve, gdje grupisanje i separatisanje istomiljenika nije primarni cilj, ni krajnji domet zajednitva. A zajednitvo u skuptini Boijoj u sebi nosi peat stalne odgovornosti za drugoga, a ne privilegiju pripadnosti, to
87
iskljuuje dvolinost pred drugima. Naalost, moramo rei da postoji veliki nedostatak odgovornosti vjerujueg ovjeka - hrianina prema onome koji ne vjeruje ili drugaije vjeruje. To tragino potvruju svi sukobi i podjele, ne samo izmeu razliitih vjerovanja, nego unutar samog hrianstva, i tavie, unutar pravoslavnog svijeta, ega smo mi u Crnoj Gori vie nego svjesni. Za mnoge posveene hriane veliki je izazov tua sloboda savjesti i vjeroispovijesti. Strpljivo snositi tuu nevjeru ili konfesiju, iz dubokog potovanja svaije linosti i slobode, moda je i najvee iskuenje za istinske gorue hriane. Kako da odgovore na Hristov poziv da dijele svoju vjeru sa drugima, a da ne narue njihov integritet i ponu da ine ili navedu na injenje onog to misle da je dobro za drugog bez njegove saglasnosti i slobodne volje? To je u praksi vrlo delikatno. U vjeri nije dobro ni uoptavati krivicu etiketirati i initi je kolektivnom, niti pak progoniti te krivovjerce i sektae koji imaju neto drugaije vjeroispovijedanje od naega. Potreban je dobronamerni preobraaj svih i svega i svagda. Treba, zato, rasti u strpljenju i razumijevanju tuih razliitosti u Hristu, kao slabosti slabih jer, kako kae pismo: ta je tebi do tuega sluge, ako pada, Gospodu pada. A, ja bih dodao - i sebi pada. Pravoslavni svijet nikad ne odstupa od svog ubjeenja da je Pravoslavna crkva Una sancta, zbog svoje vjere u to da je crkva istorijska realnost, i u to da pravoslavci ne mogu otii izvan granica predanja... Ali, savremeno duhovno iskustvo i paksa u vascijelom hrianskom svijetu liava to ubjeenje svakog trijumfalizma, da ne kaem neto tee... Una sancta nije statiki zatvorena u odreeno vjeroispovijedanje koje iziskuje obraanje u njega... To jedinstvo vaseljenske crkve ne moe biti uspostavljeno ili ispunjeno drugaije nego putem susreta onih koji dijele istu vjeru u Trojednoga Boga i koji su krteni u Njegovo ime. Samo onda kada smo utemeljeni u ovakvoj vjeri, mi smo spremni da odgovorno svjedoimo istinu i puno jevanelje, uvaavajui bogodarovanu slobodu svakoga ovjeka, kao njegov stav, porijeklo i pripadnost.
88
Crkvena sabornost podrazumijeva bogoovjeansku i nebozemnu svecjelesnost, a ne samo istorijsku i organizacionu. To je sabor Boga Oca i Sina i Svetoga Duha sa ljudima, tu se vrijeme i vjenost proimaju u vjeno sada, tako da prolost, sadanjost i budunost neprestano sapostoje. U crkvi vaseljenskoj nije sve samo ono to je bilo, ve i to je sada i to e biti. Kao to je Hrist onaj to je bio, koji jeste i koji ima doi. To je pravilan fokus i vjera koja pokree na djelanje, a ne zatvaranje u crkvene zidine i uskodogmatske arine, jer se pripadnost crkvi ne doivljava kao privilegija odabranih, nego kao podvig ispravnog odazivanja Boijem pozivu za zajednitvo u ljubavi u Hristu. Ova linosno saborna dinamika vaseljenske crkve zasniva se na linosti bogoovjeka Hrista i ostvaruje u ivoj i ivotnoj crkvenoj zajednici. Zbog toga crkva Hristova nije neka organizacija i institucija koja treba samo da ispuni uslove predviene Zakonom o vjerskim zajednicama.To je novi ivot u Hristu i sa Hristom... I nikad nije bila kao neka ustanova koja robuje nekim formalnostima, pravilima, ustavima i strukturama, jer je crkva prije svega duhovna realnost koja izraava ivot i misiju Hristovu. Ovdje treba jasno istai nespornu injenicu da je Hristos spasitelj svijeta, a ne osniva jedne u nizu mnogih religija, to naoj crkvenosti daje pravi smisao. Zapravo, insistiranje na izdizanju iznad moralno-juridikih i institucionalnih stavova treba da bude afirmativno i kreativno. To nije negacija crkvenog reda i poretka, nego je isticanje ljubavi Boije iznad svih naih nedostataka. Ako postupamo drugaije, nije ispunjeno osnovno pravilo sabranja U IME HRISTOVO bogoljubivo ovjekoljublje. Sve se svodi na traenje razloga vie za razdvajanje, tako da vie nije vano da li je to neki interes odreene grupe, ili stav nekoga koji su drugi prihvatili, jer razlog je odvajanje od drugoga i zatvaranje u sebe, to ipak nikako ne moe biti stvarno dobro. Svi tragini raskoli i necrkvene podjele ovo dramatino potvruju i, to je najgore, pokreu nove sukobe i podjele. Tako smo sve dalji jedni drugima i svi zajedno daleko od spasonosne ljubavi Boije. Svako vidi samo sebe i svi selektivno uzimamo iz prolosti samo ono to potvruje na stav, suprotstavljajui se ak i neumjesno i neprimjereno svemu to nije u skladu sa naim miljenjem, bez imalo uvaavanja prema drugom i drugaijem.
89
Ekumenizam treba shvatati kao sabornost koja kvalitativno i kvantitativno nadilazi porive zagovaranog jedinstva u vjeri. Sabornost podrazumijeva ve ostvarivo i uvijek iznova ostvarivano jedinstvo i zajednitvo mnogih koji to hoe. Kada se nikome nita ne namee, nita ne iznuuje na silu i niko nikoga ne obmanjuje praznim obeanjima - sve je podlono provjeri i slobodi savjesti. Otuda je neprirodan i nepotreban strah onih koji misle da eventualni dijalog pravoslavnih sa nepravoslavnim hrianima i pripadnicima drugih vjera moe ugroziti njihovu crkvenost. Ako tako neko misli, onda on ima problem, jer je njegova vjera nepostojana. To nije vjera nego je rije o nesigurnosti i razdijeljenoj dui koja potiskuje dobronamjernost i pokree strahove od gubitka, liavanja i nestajanja. A to vodi sektakom duhu koji se zatvara u svoju prolost, tradiciju i kulturu, ne dosegnuvi do visina Hristove vjere. Vjera je tako potisnuta, zaklonjena obiajima, navikama i potrebama jedne grupe i smjetena u oblast povremenog praktikovanja. Radi se o utamnienju vjere u uske okvire jednog mjesta i jednog vremena. Tako sami sebi suavamo ivotni prostor i stvaralaku slobodu. A sve zbog samovolje i iskljuivosti koja nije motivisana ljubavlju, ve obinim inatom i interesom. Prava hrianska ljubav i vjera podrazumijevaju slobodu, a ne nasilje ili iznudu ili, socijalno-politikim rjenikom reeno, osvajake, imperijalistike ili teokratske ambicije crkve. Tu nema mjesta, a ni potrebe, ni za poputanje po svaku cijenu, ni za prisiljavanje bilo koga, a najmanje ima razloga za inat i sukob zbog razliitosti. Kada razumijemo da iza crkvene ograde nije pustinja, nego svijet koji je takoe Boija tvorevina, onda smo slobodni od svakog pritiska iznutra, od nas samih i ne pokoravamo se konfesionalnom fanatizmu. Nije nae da brzopleto sudimo unaprijed, nae je da strpljivo svjedoimo, sijemo dobro sjeme, a etva je Gospodnja. Najneobinije je to to crkvene vlasti ne uviaju potrebu da sve meusobne kritike izdignu iznad ideolokog sukoba i stave ih u saborni kontekst jedinstva i zajednienja u ljubavi, dozvoljavajui da se zavedu za svojim strahovima od gubitka identiteta (nacionalnog, kulturnog, jezikog i sl.). to u daljem toku dovodi do nerazlikovanja toga kad se i kako uva svoj identitet, a kad i kako
90
se drugome ugroava njegova sloboda. Prosto, svako vidi samo sebe, i onda je ideja vaseljenskog jedinstva neto to se proglaava za jeres. Pri tome se zaboravlja da je sutina crkvene sabornosti jedinstvo svih, a ne starozavjetne odvojenosti svetog ostatka od grene veine. Taj juridiko-moralistiki pristup nas udaljava od ivotne stvarnosti i uvodi u stanje idealisanja o nemoguem. To je samozaljubljenost i samodivljenje kojima se sebinou obesmiljava svaka dobrodjelatnost. Rije je o nespremnosti na ivo i ivotno zajednitvo. Zapravo, to je samovoljno negiranje zajednice sopstvenom samodovoljnou i nezainteresovanou za sve to se dogaa oko nas. Svako je sebino zainteresovan samo za sebe i svoje potrebe, kao po onoj Kainovoj: Zar sam ja uvar brata svojega?. Ravnodunost prema ovosvjetskim dogaajima, a sve u namjeri da sauvamo unutranji mir, nikako nije dobra za napredovanje u vjeri. Na taj nain odvajamo se od bogooveanske punoe i realnog sagledavanja ivota, podajemo se mati i nita nas ne interesuje osim mi sami sebe. Olako se predajemo idejama samostalnosti, autokefalnosti, nezavisnosti, etnike, konfesionalne i ideoloke odvojenosti od svih, a sve u nekom neprestanom strahu od sablazni drugaije vjeroispovijesti. Ipak, ivot ide svojim tokom, jer Bog je na djelu, razne interkonfesionalne organizacije, kongresi, sastanci, razliiti meunarodni skupovi predstavljaju simptome te svuda prisutne volje za zblienjem i ujedinjenjem. To je poelo nakon krvavog razdora izazvanog Drugim svjetskim ratom. Svijet jo potresaju nacionalne strasti i podjele. Grijeh i bolest nacionalizma jo izopauju hrianske vjeroispovijesti. Ali, nikad do sada nije postojala takva enja za jedinstvom i elja za prevazilaenjem partikularizma i odvojenosti. Ova svjetska tendencija primjeuje se i u ivotu hrianskih crkava. Hrianski Istok izlazi iz stanja vjekovne zatvorenosti, a hrianski Zapad kao da prestaje sebe da smatra ekskluzivnim nosiocem istine. Mnogo se pie i govori o zblienju razdvojenih djelova hrianskog svijeta, o saradnji i dijalogu crkava. Poinje se jasno uviati da je razjedinjenost i razdor unutar hrianstva velika sablazan pred licem nehrianskog i antihrianskog svijeta.
91
Naravno da smo jo dosta daleko od prevazilaenja razdvojenosti. Ideja o vaseljenskoj crkvi i jedinstvu hrianskog svijeta ne brine ba mnogo ni pravoslavce, ni katolike, ni protestante. Oni su potpuno zadovoljni svojom konfesijom, vide u njoj punou istine i smatraju je jedinim istinskim uvarem hrianskog otkrivenja. Bilo bi krajnje odgovorno osjetiti neispunjenost i neophodnost stvaralakog potencijala u naim razliitostima, spoznati nove (zajednike) zadatke, koji stoje pred hrianstvom. Tako bismo mogli da prevaziemo provincijalizam konfesije. Sa druge strane, interkonfesionalizam je zabluda i opasnost za pitanja jedinstva crkve. Takvo ujedinjenje nije obogaenje nego osiromaenje, nije konkretna punoa nego apstrakcija, ravnanje po minimumu. Crkva, vjerujem, nikada nee biti ujedinjena putem takve neke unije, putem dogovora, kompromisa i saglasnih volja crkvenih vlasti svih konfesija, na bazi nekog usaglaavanja, ustupaka i kompromisa. To ne vjeruju, mislim, ni najvei pobornici ekumene. Jer, svi dosadanji pokuaji ujedinjenja i unijaenja vodili su samo daljim podjelama, nesuglasicama i razdorima. I dobro kae Berajev da to ujedinjenje, ako i kada se desi, ne moe biti djelo ljudskog napora, ve samo Duha Svetoga. Takav neki dogaaj moe biti sam proizvod udesne i blagodatne Boije suverene intervencije. U svakom sluaju, za takvo neto ponajmanje su sposobne crkvene vlasti, koje su uvijek bile i zagovornici i sprovoditelji podjela. Meutim, ako bi se, hipotetiki, do organizacionog jedinstva dolo nekom spolja nametnutom prisilom, nekritikim dogmatskim kompromisom ili pravnim aktom nekih meunarodnih institucija, to bi bio atak na osnovnu ljudsku slobodu vjeroispovijesti. Takva neka sveplanetarna vaseljenska crkva bila bi tvorevina Antihrista, ispunjena lanim duhom proroka, klasina manipulacija i novi oblik totalitarizma i najgoreg ropstva. Potpuna sloboda je esencijalni element svakog ujedinjavanja i ako nje nema u sabornosti, nema ni crkve. Hristova sloboda je temelj i mjerilo kvaliteta tog ostvarenog jedinstva. Ako nema slobode volje i mogunosti da svako ouva svoj identitet i stvaralatvo i ujedini se u toj razliitosti, onda nema jedinstva, nema niega.
92
Za istinsku sabornost postoji jedan drugi put koji je izvjesniji od ovog spoljnog, crkveno-organizacionog. To je, ini se, jedini i mogui put, put unutranjeg duhovnog sjedinjavanja izmeu hriana razliitih konfesija (pravoslavne, katolike i protestantske). To e biti nova osnova vaseljenske crkve, stvarni odnos i dijalog izmeu ljudi, dragovoljno sabiranje dvojice ili trojice u ime Hristovo. Samo ta dimenzija po rijei, da je dvojici bolje nego jednome, a trostruka vrpca (Duh sveti) ne kida se lako moe biti put za uspostavljanje i ostvarivanje vaseljenske crkve, koju vrata paklena nee nadvladati.
MISLI O SLOBODI
Lav Lajovi MISLI O SLOBODI
95
UVOD Pisati o slobodi, kao to je to inio Berajev u Filozofiji slobodnog duha, moda i jeste bilo relevantno prije 100 godina, u vrijeme kada se sjenka totalitarnih reima (komunizma, faizma, socijalizma) nadvila nad Evropom. Pisati o slobodi u vrijeme jakih i konzervativnih hrianskih dogmi katolike, pravoslavne i protestantske crkve koje su dominirale tadanjom Evropom, sa poetka 20. vijeka. Pisati o slobodi u vrijeme kad se razbuktavao liberalizam i ateistiki sekularizam. Imalo je to smisla. Ali danas? Kome danas, u eri sumraka svih ideologija, pisati o slobodi. Danas, kada je neoliberalizam dao ovom svijetu sve to je imao dati i polako nestaje sa pozornice. Kome pisati o slobodi od nekih hrianskih dogmi, kada je svijet postao sve samo ne hrianski, kada su samo rijetki u Crnoj Gori proitali Bibliju, a jo su rjei oni koji ive po njenim uzvienim naelima. To ne znai da i danas,meni i ostalima koji ve due vrijeme radimo na linoj duhovnoj izgradnji, nije relevantno ono o emu su pisali Berajev i bogotraitelji. Ta su uenja bitna nama koji shvatamo da se duhovnost ne da stavljati u krute religiozne koncepte i denominacije. Sloboda je meni sutinski vana, jer sam doivio doticaj ljubavi Hristove i snane sile koja moe mijenjati nae ivote. Svakako da bi se moglo i trebalo jo vie i dublje baviti ovom inspirativnom temom. Nijesam struan kao Berajev i neki uveni filozofi, ali svakako razumijem i osjeam pravi i duboki smisao jevanelja i slobode Hristove. Ali, jo i vie, shvatam svu sloenost ove teme o slobodi, koja je vrlo kontroverzna i ak opasna po neke vladajue vjerske dogme. Ova tema izaziva podozrenje jer je granina, jer je na ivici sablazni i jeresi. Mnogi koji su krenuli tim putem nikad se nijesu vratili u
96
MISLI O SLOBODI Lav Lajovi
crkvu. Zato se neke vjerske voe boje ove teme, po onoj koga zmija ujede i gutera se plai. Tradicionalne crkve vrlo malo govore i nauavaju o ovome. Dre se radije tog legalistikog pristupa Hristovim zapovijestima, citirajui Novi zavjet, ne shvatajui pravi karakter i duh tih zapovijesti. Od svake zapovijesti stvorili su jo krui zakon od onog starozavjetnog, baziranog na Hristovoj poruci pisano je govorili su stari, a ja vam dajem novu zapovijest.... Isus je te zapovjesti govorio pred pravednim farisejima, koji su spokojno drali stroge propise Tore i Mine i drugih svetih knjiga. Njih je trebalo presvjedoiti o grijehu, sudu i pravdi Boijoj. Trebalo ih je privesti pokajanju, kako bi im se objavili ljubav, milost i sloboda Duha, koja je daleko uzvienija od svakog slova zakona. Jer slovo ubija, a Duh oivljava. Kada je Isus onoj starozavjetnoj zapovjesti pridodao konstataciju ko god s poudom pogleda enu, ve je s njome uinio preljubu u srcu, njegove uenike je spopao oaj. -Pa, ko se onda moe spasiti - pitali su ga. Znam mnogo ljudi, pa i sm sam padao u oaj, zbog nekih mojih poudnih pogleda i misli. Prosto pomisli da se ne moe nikada toga osloboditi. Osjeao sam, u tim nekim provokativnim situacijama, sram i nesigurnost. Zautao bih, okrenuo se i gotovo bjeao. Onda sam osjeao da sam ponien i da je sila grijeha tako jaka u meni. Sada, poslije toliko godina prouavanja Pisma i poznanja Boga, znam da Isusove rijei koje su uslijedile - ovjeku je moda nemogue, ali Bogu je sve mogue! - znae daleko vie nego to je zapovijest koja donosi prijekor, osudu i novo ropstvo. Isus je pokazivao uzvieniji put ivota u Duhu, daleko iznad ovih ogranienja. U svojim snagama mi ne moemo da ivimo plemeniti i moralni ivot hrianina. Ali, ako primimo Duha Svetog u svoje srce, onda je to mogue. Duh Sveti slama svaki jaram, tjei nas, ohrabruje da nastavimo dalje u milosti i osloboenju Boijem. Da bismo doivjeli slobodu svoje linosti, mi najprije moramo znati ta hoemo. Da bismo to znali, treba da oslobodimo svoj um od stra-
97
hova od tuih rijei. Moramo znati da sloboda nije samo neto eljeti ili ne eljeti. Sloboda nije u tome da li hoemo ili neemo da uradimo to je dobro. Sloboda je, prije svega, moi to uraditi. Kako doi do sile da se uradi i ostvari ono to se eli? U tome je sva nevolja. Ta sila i mo ne mogu se doivjeti i dobiti spolja. One se moraju ostvariti iznutra u naem duhu. Ne mogu se doivjeti tako to emo bjeati od provokativnih situacija, od sablazni, od mukaraca i ena od kojih ta sablazan dolazi. Ta sloboda se mora ostvariti kroz prevazilaenje iznutra. To je ona rije :Ne opijajte se vinom, nego se ispunjavajte Duhom. Hriani vjeruju i razumiju samo poetni dio ove zapovijesti. Pa misle, ako ne piju vina da e doivjeti neko ispunjenje. A poenta je u drugom dijelu zapovijesti. Treba se ispunjavati Duhom. ovjek se neim mora ispuniti, mora zadovoljiti bezdan svoje due, ostvariti utjehu i umiriti duu. Ako to nije Duh, onda e prije ili kasnije to biti vino. Ali ne moe se vinom zadovoljiti trajno dua. Obrnuto stoje stvari. Opijanje Duhom izgoni potrebu za opijanjem vinom. Samo Duhovna sloboda i stvaralatvo ispunjavaju bezdan nae due, i to nam je potrebno. O tome sam pisao na blogu koji sam nazvao MISLI O SLOBODI.
98
NEMA LJUBAVI BEZ SLOBODE Ako sam to razumio na poetku svog hrianskog ivota, onda je to je da u ljubavi nema nikakve prisile, kontrole i da se jedino u slobodi ovjek moe ostvariti i potvrditi. Samo to sam se oenio i poeo da upoznajem Hrista, desilo se veliko iskuenje za moj brak sa Cecom. Kao da je onog dana kada smo se zavjetovali pred matiarem i svetenikom da emo ostati vjerni jednom drugom do kraja svog ivota, i u dobru i u zlu, dolo iskuenje. Iste veeri je Ceca zavrila u bolnici zbog upale mokranih kanala i bubrenih kolika. Primala je takvu terapiju da je to moglo da ugrozi zdravlje i opstanak ploda koji je nosila u utrobi. Nita nam nije krenulo u braku kako treba. ivjeli smo u neuslovnoj kui u Botunu koji je ekoloki najrizinija zona Podgorice. Taj novembar je donio monsunske kie i neku depresiju. Poslije svih loih dogaaja, Ceca je eljela da dobro razmisli o svemu. Ula je u brak vrlo brzo, poslije samo dva mjeseca poznanstva. I najednom vie nije bila sigurna ni u ta. Kada mi je ena to saoptila, ja sam mogao da ponem da se pozivam na tradiciju, na moral, mogao sam da citiram sve mogue djelove Svetog pisma po kojem je ona morala da me prati, da me slua, da me potuje. Mogao sam da prijetim, verbalno i fiziki, da pokuam da je zadrim za sebe po svaku cijenu, jer je volim i jer se pred svetenikom zavjetovala na ljubav i vjernost, a nije prolo ni 24 sata i sve se rasprilo. Ali, odluio sam da je ne vrijeam, da se ne pozivam na neka svoja prava, da ne manipuliem, ve da joj dam slobodu i da je (mada teka srca) pustim, sa ljubavlju i razumijevanjem. Otila je iz Podgorice, svojoj kui u Beograd. Ja sam je zvao telefonom, dolazio sam vikendom vozom i vraao se na posao. Nijesam joj pravio presiju da se mora vratiti, nijesam joj nabijao na nos moja oinska prava na dijete koje nosi u stomaku. Ne, oputeno smo etali po Beogradu, priali i smijali se. Ponovo
99
sam je osvajao malo po malo. Volio sam je, govorei sebi: Jedino je svojom ljubavlju moe vezati za sebe. Ako se bude vratila, bie zbog ljubavi koju gajim prema njoj. I vratila se poslije nekih dva i po mjeseca. Na brak je vaskrsnuo! U slobodi! I pitam vas, danas, ta je hrianstvo? Pozivati se na neka novozavjetna pravila ili voljeti nekoga u punoj slobodi? Duboko sam presvjedoen da nema uenja i nema te religije koja velia i otkriva slobodu kao to to ini Hrist. Nikakva uenja o koracima ka uspjehu i srei, o novom dobu ili moralu, ne mogu se uporediti sa dubinom onoga to je Hrist uinio na krstu. To ne samo da je bio vrhunski in spasenja i ljubavi, kako tumae tradicionalne crkve, to je bio i totalni akt slobode! udesnost tog ina razmjene na krstu, kad je On dragovoljno umro za nae grijehe, da bismo mi mogli dobiti Njegovu pravednost po vjeri, prirodnom razumu je sakrivena i predstavlja ludost i sablazan. Jevreji ni danas to ne mogu prihvatiti, oni ekaju drugog mesiju. Da bismo mogli razumjeti taj in strastvene ljubavi Boije prema ovjeku i udesne milosti od koje zastaje dah, potreban nam je duhovni uvid za otkrovenje tajne Hristove svete otkupljujue rtve. Vidjeemo da je tajna u slobodi. Nema ljubavi bez slobode. Ako ko lako razumije tu ljubav u rtvovanju, toliku slobodu teko da moe. Neko ko je imao plan da spasi svijet, da se njegovo jevanelje propovijeda do kraja zemlje, uhvaen je pred svima, ponien, udaran, izrugivan i kanjen najsramnijom smrtnom kaznom. Kakav je to Bog koji dozvoljava ovoliku nemo? Zato im se nije suprotstavio? Zato nije sprijeio nepravdu? Slabani Bog? -O ne, to je previe za nas - okrenuli su se svi i otili, tanije pobjegli, svako na svoju stranu od ovog uenja. Kao da Isus nije bio zainteresovan da to ikome objasni, nita nije uinio da ih nagovari da ga slijede, nije ostavio za sobom nikakvu svetu knjigu i rekao autoritativnim glasom: Ovo je sveta knjiga, predanje moje, ovo MORATE potovati od korice do korice, da bi se spasili!
100
Ne, nije bilo nikakve prisile od Isusa u razumijevanju onoga to je uinio. Sve je bilo sakriveno prirodnom ovjeku. Taj naizgled nemoni Bog, koga su ljudi ubili, bio je mona objava Boije ljubavi u slobodi. Potreban je bio, a i danas je potreban, duhovni uvid o slavi ovog Boijeg djela milosti, da bi to imalo uticaj na nae spasenje i osloboenje. I danas prirodnim ljudima i njihovim filozofijama i uenjima ostaje sakrivena tajna krsta, da je upravo ono od ega su neke crkve stvarale dogmu (prisilno nameui vjeru) zapravo bilo neto posve drugaije - ono to je objavilo slobodu! Ne samo slobodu od grijeha i smrti, ve i slobodu da se ostvarimo kao linosti i budemo kretivni. Isus je ne samo donio spasenje i iscjeljenje svojom rtvom, ve je donio i osloboenje za duh, duu i tijelo. Njegova rtva je savrena, ona je otkupljujua i iscjeljujua 100 odsto, jer nema joj se ni ta dodati, niti se ona ima ime usavriti. Ali, ta rtva je oslobaajua. sto odsto. Jer, Isus je bio slobodan od svakog grijeha i uinio je rtvu totalno slobodne volje. Da je u toj Isusovoj rtvi bilo i najmanje prisile Oeve, da bar u jednom trenutku to nije bio Njegov slobodan izraz volje, ova rtva ne bi bila to to jeste. Bio bi to goli siledijski i vampirski religiozni in. Nasilno prolivena nevina Isusova krv bila bi samo ukusan obrok sadistikog Boga i njegove pastve na zemlji, koja se prieuje sjeajui senehumanog zloina nad zarobljenim, nevinim i slabim ovjekom. Kakav bi to blagoslov bio piti krv onoga koji nije slobodnom voljom prinio sebe na rtvu za nas? Kakvo bi to spasenje po Boijoj milosti bilo, ako nije utemeljeno na slobodi Hristovoj i slobodi naoj. Upravo u svijesti da je Isus imao mo da sve prekine, da jednom rijeju srui sve one koji su doli da ga uhapse, pa su popadali na zemlju kad je izgovorio Ja sam!, upravo u razumijevanju injenice da je svakog trenutka mogao da zazove legije anela da pobiju itav Jerusalim i ognjem saeu cijelu zemlju - lei dubina njegove slobodne rtve za otkupljenje svijeta. On je sebe potpuno dragovoljno dao na oltar otkupljenja svijeta. Kao sto odsto ovjek, uinio je to Boije djelo. Mi moramo upravo to osvijestiti. Sve to inimo za Boga - treba da inimo u punoj slobodi, osloboeni straha od kazne za greku. Gospod voli radosnog davaoca. Radost i spon-
101
tanost davanja dolaze iz slobode. Ta sloboda je onda uinila nae djelo savrenim, kao to je uinila i rtvu Isusovu. Ljubav Boija se ne otkriva kroz silnog i zastraujueg Sina Boijeg, koji je navodno poslao krstae i svetenike da silom i manipulativnim tehnikama pridobiju ljude za Njega, ija je volja neprikosnovena i ne zahtijeva nae da i amin. Ne, to definitivno nema veze sa hrianstvom, kao to nema veze sa Hristom niti jedan fundamentalistiki pokret koji u osnovi ne potuje punu slobodu ovjeka da sam izabere Hrista. Kao to sam ja pustio Cecu i izgubio je nakratko, da bih je dobio za vjenost, tako je i Isus odluio da nas u ljubavi oslobodi od svakog zakona, od svake prisile i nunosti, da bismo ga mogli u ljubavi opet izabrati. I on je morao da proe to iskustvo smrti kada smo mi njegovu rtvu prezreli, da bi nas pridobio za vjenost. Nema ljubavi bez potpune slobode!
102
SKAKAETE KAO TEOCI OD JASALA Svako ropstvo je tama. Nema svijetla pravde i istine u neslobodi. Sve je nekako obavijeno sjenkama u kojima osobe ne razaznaju ko je ko, niti su vidljivi izrazi na njihovim licima. Sve je mutno, nejasno i sablasno. Ali, kad doe istina, kao svjetlost dana, kada se ljudi sretnu sa Njom i ugledaju i sebe i druge kao u ogledalu - onda dolazi sloboda. Sve spodobe tame nestaju. Dolazi shvatanje da je sve bilo opsjena, dim i varka. Ugledaju se nasmijeena lica i dolazi radost. Kao u onom biblijskom stihu Knjige proroka Malahije, kojim se zavrava Stari zavjet i nagovjetava dolazak Dana Gospodnjeg, a koji obeava: ... vama koji smjerno slavite ime Gospoda, granue sunce spasenja, to krije zdravlje pod krilima svojim. Vi ete tada izai i poskakivati kao teoci, to su stajali kod jasala u tali. Ovu sliku mi je opisivao prijatelj. Teoci koji su bili vezani kod jasala, gdje su drani i tovljeni u mraku tala, skau kad bivaju puteni. im im se skine ono ue i otvore vanjska vrata, oni trkom iskau, poskakuju skoro metar uvis. ipaju tako, puni ivotne radosti, one snage koja je bila kroena. Skau i skau sve dok sva ona silina ne izae iz njih. I onda se polako smiruju, zadihani. Ma, to je identina slika mog malog sina kada ga ekam ispred kole na kraju dana, kad zavravaju sa asovi. Kad zazvoni ono kolsko zvono, kad ih pute iz uionice i kad im se otvore ona vrata, najednom uje viku i vidi samo grupu djeaka koja sa onim torbama i blokovima tri svom silinom. esto bi ak protrao pored mene, od te neke unutranje sree to vie nema kole, i zaustavio se na nekih desetak metara. A i tada bi poskakivao i brzo priao.
103
Tako je i u ivotu hriana koji doive punou Hristove slobode u odreenim oblastima ivota, poslije dana i godina tovljenja po raznim talama i boravljenja u raznim kolama. Kad osjete to sunce Boije svjetlosti i ljubavi. Kad osjete snagu Istine koja potpuno oslobaa, onda kao da im se otvara nebo, otvaraju neka nova vrata i oni izlaze van. I skau od sree, od punoe ivota koji navali iz njih, kao kakva bujica prostodune djeake radosti koja trai da izae van. To je silna energija koja me drma svih ovih mjeseci mojeg susreta sa Hristom i njegovom slobodom. Moja dua se otima od jasala kao oni teoci, pa poskakuje i poskakuje. Neki novi ivotni sokovi struje. Osjea se sloboda. Pa, ne kae se sluajno kao puteni sa lanca. Moj retriver Laki je jedan vrlo veseo pas koji voli slobodu. Kad bih ga kao malog putio sa lanca, takav print bi vidio. Skakao bi od sree na mene, da ga vodim u etnju. Trao bi preko livada sve dok se ne bi potpuno iscrpio i vratio. Do neke nove etnje, do neke nove igre. I u naim ivotima, osloboenje je proces. Ne deava se odjednom, ve korak po korak, oblast po oblast i traje do kraja ivota. I to ima smisla. Tu je tajnu Gospod otkrio Isusu Navinu koji je predvodio vojsku Gospodnju u bitku za osloboenje Obeane zemlje. Rekao mu je da ga vodi u dobru zemlju u kojoj nee sirotinjski jesti hljeba, gdje e mu tei med i mlijeko. Ali, da mu je nee najednom dati, da se ne bi namnoilo zvjerinje poljsko i unitilo ga. Da je nestalo najednom tih sedam plemena koja su ivjela na teritoriji koju je Gospod obeao Avramu, Isaku i Jakovu, sve divlje zvijeri koje su ivjele u toj oblasti okrenule bi se i napale ih. Pa i u naim ivotima, kad bi nam se najednom objavilo sve u emu smo greni i u emu sve nemoni i zarobljeni, vrlo vjerovatno bismo pali u depresiju i odustali od svega, ili se ubili. Ne, Gospod nam daje jednog po jednog neprijatelja, kako bismo ga unitili, kako bismo osjetili taj slatki ukus pobjede, ukus slobode. Zato i kae Pismo: Ii ete iz pobjede u pobjedu, iz slave u veu slavu! To je radost ivljenja. Kada doivimo slobodu u nekoj oblasti, onda dolazi bujica ivota, kao oni teoci kad se oslobode na svjetlost dana. Nema vie frustracije, nema vie tavorenja, ekanja, nestrpljenja, opstrukcija. Dolazi ne samo htjenje, nego i sila da se to i
104
ostvari. Onda bukne sva kreativna ivotna energija iz nas i doivljavaju egzaltacije i vrhunci stvaralatva. Upravo iz one dojueranje vlage i tame tale nastaju najdivnija djela umjetnosti, nauke i ukupnog pregalatva. Tada ima osjeaj da ivi pravi ivot, da sve ima ukus, miris, sliku i ton. Sve biva jasnije i dobija oblike. To ini sloboda. Ukazuje se cjelovita linost naa. Prepoznajemo ko smo mi, ta volimo i emu stremimo. Stepenik po stepenik, sve dok ne dotaknemo nebesa. Iznova i iznova, svaki novi dan, nova pobjeda, novi nivo slobode. Onda istravanje, vika, radost, skakanje i glasan smijeh. Nita tako mono i fenomenalno ne moe nam ivot donijeti kao to to moe sloboda, naravno Hristova. Sloboda ljubavi prema ovjeku, prema ivotu, prema Ocu Nebeskom!
105
SLOBODA KROZ ISKUENJE Kad je Bog za est dana stvarao zemlju, ivotinje, biljke i ovjeka u kojeg je udahnuo svoj duh i dao mu slobodu, rekao je da je sve to je stvorio bilo dobro. I poinuo je sedmi dan od svog stvaranja. Taj poinak je doao kao plod savrenosti. Pitam se danas, prvi put, kako je moglo biti sve savreno kad je u tom Edenskom vrtu postojalo Drvo poznanja dobra i zla. Zar to Drvo nije bilo osnov iskuenja, neka vrsta remetilakog faktora, uzrok tragedije itavog ljudskog roda? I uvijek sam se do sada pitao, zato je Adam bio neposluan kada je mogao da jede plodove od svega, a posebno sa Drveta ivota i da vjeno ivi. Ali, danas postavljam drugo pitanje: otkud Boije Drvo poznanja dobra i zla u raju i otkud mogunost neposlunosti? Tek sada razumijem da je ideja ovjeka povezana vie sa idejom slobode i nezavisnosti nego sa neim drugim. Zar ne? Ideje slobode oigledno nema bez izazova i iskuenja. Bog je elio pored sebe nekog slinog sebi, kao to su oni. elio je slobodnu linost koja e da mu bude prijatelj. Ali je Sotona, kao to sam pisao, uspio da prevari Evu rijeima, da zna Bog kako e, ako pojedu ploda sa tog Drveta oni postati kao bogovi. I to je tragedija ljudskog roda. Ljudi nijesu nikad spoznali da je neposlunost uzrok svakog zla! Sve poznanje dobra i zla (znanje, zakon, moral, mudrost), bez ljubavi, ivota i slobode, ne donosi neko dobro, ve samo jaa silu grijeha i donosi smrt. O tome govori ona Isusova uvena pripovijetka o bludnom sinu, kojeg su vukle daljine, elja za provodom, avanturom, lakim ivotom. Doao je svome ocu da mu da nasljedstvo, mada se zna da se nasljedstvo dobija nakon smrti oeve. Time je bludni sin i proklamovao jedan stav prema ocu: Umro si za mene. Ne zanima me vie. Hou svoju samostalnost, svoju slobodu i svoj
106
ivot!. Otac mu je dao polovinu svega, jer je imao jo jednog sina koji mu je ostao vjeran. Nije naredio slugama da zarobe njegovog sina, da bi ga sauvao od ovog suludog poduhvata. Nije pokuavao da mu objasni da e se upropastiti u tom bijelom svijetu sa tim njegovim bludnim stavom i karakterom. Nije mu ni uskratio nasljedstvo. Nije pokuao nekim manipulativnim tehnikama da ga zadri kui, da ga sauva od propasti u koju je srljao. Ne, otac ga je u ljubavi pustio, da bi mu pokazao put kojim se moe vratiti svome ocu, kad doivi to to e se sigurno desiti. Iako je znao da je to put ludosti, nije mu zalupio vrata, nije ga se odrekao preko novina i izvrijeao najgorim rijeima. I zaista, sve se to i desilo, bludni sin je sve pare sa nekim drutvom propio, prokockao, prokurvao. Dok je bilo para, bilo je sve dobro, svi su ga voljeli, svi su ga traili u drutvo. Kad je nestalo para, nestalo je i svega drugog. Dola je velika glad u toj dalekoj zemlji. Da bi mogao da se prehrani, zaposlio se kod nekog svinjara da uva svinje, to je za jednog Jevreja iz tog perioda, bio najvii stupanj sramote. Svinja je drana za neistu ivotinju kou po zakonu nije smio ticati. Doao je do dna. Toliko je gladovao da je elio da jede i pomije koje su davane svinjama, ali nije mu ni to bilo dozvoljeno. I, kad je doao do dna, doao je sebi i odluio da se vrati svom ocu, da moli za oprotaj i trai od oca da mu dozvoli da bude bar kao sluga na njegovom imanju, jer je znao da su sluge njegovog oca imale mnogo bolji tretman od onoga koji je on doivio kod svinjara. U toj prii otkriva se i sva dubina slobode o kojoj piem, silina potrebe da se ovjek pronae u njoj. U nastavku prie vidimo i frustraciju i bijes drugog sina koji je ostao kui kod svog oca i vrijedno radio na imanju. Kad je vidio da je otac za svog drugog sina koji se vratio iz mrtvih napravio veliko veselje i zaklao ugojeno tele, osjetio je duboki bijes. Odbio je da ue u kuu. Vrlo drsko je odbio i molbe i objanjenja njegovog oca koji je izaao ispred kue i za drugog sina, da bi ga prihvatio. U rijeima starijeg, pravednog sina, krije se dublji smisao slobode: Eto te sluim tolike godine i nikad ne prestupih tvoje zapovjesti, pa meni nikad nijesi dao jare da bih se proveselio sa svojim drutvom....
107
Imamo dva sina, dva potpuno drugaija pristupa ivotu. Mlai sin je proao tragediju slobode, naao sebe, vratio se ocu kao pokorni sluga i naiao na ljubav i prihvatanje. Imamo i ovog drugog, starijeg sina, koji je ostao eljan radosti i druenja, smatrajui da to treba staviti po strani i vriti pokorno zapovijesti svog oca, kao da je bio sluga u roenom domu. Imao je sve, a ivio je eljan moda istog onog to je njegov mlai brat slobodno i drsko traio. Ova pria se jo zove Pria o izgubljenom sinu. Nakon svega to je Isus ispriao, ini se da je onaj mlai sin sebe naao, a stariji sin ostao izgubljen! Jer, stariji se na kraju nije htio vratiti kui svome ocu, u velikom gnjevu. Osjeao se izigranim, jer je imao pogrean stav prema ivotu i sebi. Proerdao je ivot u nekom ropskom radu, ne ostvarivi sebe i neke svoje elje. Mislio je da e na taj nain obezbijediti ljubav svoga oca. A nije znao da ga je otac svakako volio, i da je sve to je imao bilo njegovo. Uvijek je mogao slobodno da uzme ono to je elio. Od pada u grijeh, svi smo mi izazvani na grijeh u ovome svijetu. Svi smo izazvani da budemo neposluni svome Ocu nebeskom. Ali, dok jedni padaju i ustaju, drugi odustaju i povlae se u strahu od iskuenja. Obojica brae su jeli ploda sa Drveta poznanja dobra i zla. Ali, samo je onaj mlai odluio da jede sa onog drugog Drveta ivota, da jede od ploda milosti i slobode. I naao je spasenje i ljubav. Ovaj drugi je ostao zarobljen u legalizmu, u samopravednosti, drei se poznanja dobra i zla. Nije primio milost, pa je nije ni umio dati svojemu bratu. Nije okusio prihvaenost i ljubav zasnovanu na slobodi, ve je smatrao da se ona mora zasluiti. Bjeao je od svoje prirode, od svojih elja, smatrajui ih grenim. Nije elio da krene ka njima, da u punom sinovskom pouzdanju trai od oca jare ili bilo ta drugo da se proveseli, nije znao da osjeti radost ivljenja i druenja, smatrajui da on kao prvijenac ima neke posebne obaveze i odgovornost u oevom domu. Teko je objasniti ovu sotonsku zamku u koju upadaju mnogi dobri ljudi koji su sluge Boije. Uskrauju sebi sve, a ipak, od elje srca ne mogu daleko odmai. Mi, ljudi gledamo oima i vidimo njihovu askezu i posveenje, a Bog gleda i u nau nutrinu. On vidi potajne elje srca i misli koje mi osjeamo kao grijeh. Na jednom
108
mjestu psalmista kae: Da sam gledao na moje greno srce, Bog me ne bi usliio!. Ne postoji mogunost da nas Bog uslii i oslobodi, ako se povlaimo u ivotu, ako bjeimo od situacija koje su potencijalno iskuenje, u strahu da ne padnemo i sagrijeimo. Plaimo se zla i iskuenja i odustajemo od slobode. Da teta bude jo vea, tu svoju fobiju i frustraciju prenosimo na svoju djecu, kako bismo ih sauvali od sablazni. Nagledao sam se kako neke crkve i neke Boije sluge otro brane ljudima neke potencijalno rizine situacije. Prijete im otpadanjem od Boga i koriste druga sredstva (kletve i anateme) za njihove prodore u slobodu, citirajui one stihove iz Pisma koji se odnose na sauvati one male od sablazni. To je najopasniji put i izbor koji mogu autoriteti da izaberu za sebe i svoju djecu, birajui da ih raznim pravilima, zakonima, i obiajima uvaju od sablazni i iskuenja. Isus kae da nije mogue da sablazni ne dou. I, zaista, itav svijet je prepun sablazni. Ree Berajev, prije skoro 100 godina, da nema te sablazni koja se nije oslobodila u ovom svijetu. Mi smo tek u 21. vijeku svjedoci da se sve, ali ba sve negativno to se moglo osloboditi, oslobodilo. Svijet je prepun sablazni, raznih uenja i filozofija. Pronaena su sva mogua sablanjiva jevanelja, od Jude, od Isusa, od Marije, od Tome, i ko zna koga sve. Sva su ona navodno mogla da uzdrmaju Sveto pismo, pa evo, smo svi ivi, jo svijet nije propao. Koliko li samo danas djeluje besmisleno da zatvaramo oi i zaepimo ui sebi i svojoj djeci da se ne bi sablaznila i otpala od Boga. Zato je ova pria o izgubljenom sinu i slobodoumnom roditelju danas korisnija vie nego ikad. Treba da shvatmo da sloboda ne dolazi spolja, bilo kakvim sistemima prisile i nunosti. Ona se mora ostvariti iznutra. Mi moramo proi i prihvatiti iskuenja, u pobjedi nad njima osjetiti novu duhovnu snagu, osjetiti slobodu i ostvarivanje nae linosti. Ne smijemo bjeati od iskuenja i od zla, mi im se moramo suprotstaviti, ak sa radou, kao to kae prvi patrijarh Jakov: Da smatramo osobitom radou, kada padamo u razliite nevolje. Znajui da to raa strpljenje.... To izgrauje na karakter, daje nam duhovne rodove. Isusa je Duh Sveti uveo u pustinju da ga avo kua. Da naglasimo, Duh Sveti ga je uveo. I kad je proao sva tri iskuenja, Pismo kae da je izaao u nevjerovatnoj sili i aneli su ga krijepili, davali mu novu snagu!
109
Ti ivotni sokovi, snaga, radost, mir, radost, krotkost i druge duhovne osobine raaju se kroz iskuenje. Mi moramo prihvatiti sebe i posluati vostvo Svetoga Duha, koje nas vodi kroz razliite ivotne situacije i pustinje, da bi nam na kraju dobro uinilo, da bi izali kao prekaljeni borci, a ne kukavice koje odustaju od ivota. Prihvatimo slobodu koju nam je Isus darovao i Njegovog Duha koji nam moe dati snagu da odolimo svakom iskuenju. Onda je to novi kvalitet ivota, onda hrianstvo nije neka mrana religija puna nekih pravila, ogranienja, frustracija i neostvarenih elja,ve jedna velika avantura u potpunu slobodu od svakog zla. Ta sloboda nije sama sebi cilj. Ona ima svrhu da se ostvarimo kao individue i kao karakterne linost i, da ispoljimo svoju stvaralaku energiju i promijenimo ovaj svijet u granicama svojih mogunosti!
110
NE POSTOJI SLOBODA OD BOGA Nevjerovatno! Ako ovjek promisli zdravim razumom, prva predstava o slobodi za veinu ljudi je ivot bez stega, bez pravila, bez obaveza, daleko od crkve i jo dalje od Boga. Zapravo, to je jedna ogromna la i predrasuda da je Bog neko ko je stvorio mnotvo zakona, normi ponaanja, rituala kojih se moraju drati, inae e taj neko ko ih se ne dri zavriti u paklu. Naravno, tome je kumovala itava istorija Crkve koja je pokuala da svim tim pravilima dri ljude podalje od grijeha, iskuenja i sablazni. Nakon svih ovih vjekova ini se, naalost, da je jedino uspjela da ljude dri podalje od Boga. Zvui ovo grubo, to mi nije elja, ali ne umijem drugaije objasniti to zato je, vjekovima ak , Biblija skrivana od obine raje koja nije smjela da sazna pravu istinu o otkupljujuoj i oslobaajuoj rtvi Isusa Hrista. Raireno je miljenje i danas u naem narodu da je Biblija veoma opasna knjiga i da je ne smije svako itati, da moe da udari u glavu i da se ovjek pomami.. Zato su napisane ogomne knjige, trebalo je da pojasne jevanelje. Ne da ga nijesu objasnile, nego su ga samo osiromaile i zakomplikovale. Kad itate jevanelja, moete se ve prvom isitavanju zapanjiti koliko je to jednostavan izraz i forma. Sve to je zapisano da je Isus govorio je udesno jednostavno i jasno, sve je u kratkim priama. Sve ove godine kao da je namjerno skrivana istina, mahalo se tom izrekom: Upoznaete istinu i istina e vas osloboditi!. U toj svetoj knjizi moe se proitati puna istina: Dakle, sinovi su slobodni; Gdje je duh Gospodnji, tamo je sloboda; Ko e pronii u savreni zakon, u zakon slobode; Vi ste otkupljeni visokom cijenom, ne budite roblje ljudsko; Slobodi ste prizvani, brao; Koga Hrist oslobodi , taj je slobodan; Ti vie nijesi rob, ve sin...
111
Biblija svakim svojim slovom svjedoi da je prava i istinska sloboda mogua samo u Hristu i kroz Hrista, da Hrista treba prihvatiti u potpunoj slobodi, jer nikakva prisila ne treba da nas privodi Njemu. Nae obraenje treba da je akt pune i bezuslovne slobode po duhu. Hristos je prije postanka svijeta poelio ovjekovu slobodnu ljubav. Njemu je bila, a i danas mu je potrebna naa sloboda. Potpuno je neprimjereno i pomisliti da bi Hristos bilo ime manipulisao u naim ivotima, posebno ne prihvatanjem ivota. On to nije inio niti slatkorjeivim obeanjima blagoslova, niti prijetnjama paklom, kako to, naalost, ine neki evangelizatori i vjerski fanatici koji ne potuju tuu slobodu savjesti i vjeroispovijesti. To je ozbiljna poast novog vremena, podjednako opasna kao letargija nekih crkvenih krugova koji batine privilegije i odravaju spoljni oblik pobonosti, a odrekli su se sile Boije. Bog oslobaa i prihvata slobodne. Kao to to apostol na jednom mjestu ree, uporeujui nas sa Isakom, sinom patrijarha Abrahama (oca vjere), mi nijesmo djeca ropkinje (Ismailo), vec djeca osloboene, djeca obeanja. Mi smo oni koji su nastali iz niega, potpunom natprirodnom Boijom intervencijom, iz mrtve Sarine materice, da se u Isaku nazovemo djecom obeanja. Mi smo sinovi koji ostajemo u kui dovijeka, a robovi nemaju dio u nasljedstvu i ne ostaju dovijeka. Zato Bog koji je sloboda oekuje od ovjeka slobodnu ljubav. Sa druge strane, i ovjek oekuje slobodu od Boga, oekuje da ga boanska istina oslobodi. Malo ljudi razumije i osjea tjeskobu danas vapei za Boijim osloboenjem. A to osloboenje ve se ostvarilo u Isusu, za sva vremena u vjeke vjekova. Njegovo ime Isus ima izvorno znaenje Bog koji osloboa. Isus je doao kao istinski mesija i osloboditelj. Ali, Izreal ga nije prepoznao. Oekivao je vojskovou koji e ih osloboditi od spoljne prinude i tiranije Rimskog Carstva. Nijesu razumjeli da je ovjeku bila potrebna sloboda iznutra, od unutranje sile grijeha koji zarobljava. Njima je bilo potrebno osloboenje za um i srca, a ne osloboenje od carinika i rimskih vojnika. Sva tajna Hristove slobode je upravo u tome, to smo mi u Hristu osloboeni. Pismo kae da nijesmo samo posredstvom Hrista osloboeni, ve da smo u Hristu. U Njemu smo se popeli na krst.
112
U Njemu smo pokopani i umrli u zakonu i grijehu. U Njemu smo vaskrsnuli silom Duha Svetoga. I u Njemu smo vazdignuti. Sjedimo Ocu sa desne strane, na tronu. U Hristu je vaskrsnut i ovjek a ne samo Bog. I danas Hrist - Bogoovjek, sjedi i vlada Ocu sa desne strane. Taj ovjeanski element je postao jedno sa Svetom Trojicom. U njemu smo svi mi iznad svih sila tame. U Njemu imamo vlast da se odupremo svakom iskuenju, svakoj prijetnji, svakom grijehu, svakoj smrti. U Njemu su ivot i bie, a sve van njega je nitavilo i nebie. Van Hrista su negacija ivota i propadanje, negacija ljubavi i potpuna negacija slobode. Van Hrista, mi potpadamo pod stihije i nunosti ovog svijeta. Samo u Njemu nae DA, moe da bude DA i amin. Samo u Njemu mi moemo rei NE i odrati se. Rei slobodno NE svakoj tiraniji, svim zavisnostima, svakoj prisili i manipulaciji. Rei NE duhu Antihrista koji je olienje neslobode i tiranije - u tome e biti i sudbonosna borba posljednjeg vremena. Borba za slobodu naroda. Zato sloboda tek jeste kad naemo Boga. Mi smo svoji samo onda kada smo u Hristu. Zato kaem: nema slobode van Boga. Jer, ako izgubimo Njega, onda smo izgubili i sebe i slobodu. Ljudi misle da to prebivanje u Njemu gui nau individualnost, gui nae elje i snove i rastapa nau linost. A, upravo je suprotno, jedina potpuna linost u itavom kosmosu je Isus. Zbog toga to je pretrpio stravinu bol, protivljenje, odbaenost i ponienje. Zato mu je dato jedinstveno ime, koje je iznad svakog imena. A ta je ime ako nije izraz za karakter, za linost. Tek u Njemu mi moemo da se izgradimo kao linosti. Van Hrista sve je tama i nitavilo, koje nas obezliuje. To ostvarenje linosti, naravno, donosi bol i odbaenost. Svako ko ima stav i ko zna ta eli i ne odstupa od svojih uvjerenja, zna za tu odbaenost i prezir mase, zna za izdaju i ponienje od najmilijih, zna za bol nepravde i nevjere. Ali, bez bola nema raanja ovjeka. To su poroajne muke svakog ko hoe da se ostvari i da ivi. Hristos je doivio krtenje bolom i totalnu smrt i simbol je totalne linosti. On je utro put svakom koji hoe da se izbori za svoju linu slobodu.
113
Ali, nije nas ostavio same u toj borbi. Dao nam je svoga Duha, da nas krijepi, da nas uvodi u svu istinu, da nas tjei, da nas savjetuje i da nam bude pomonik koji se u nevolji brzo nae. Mi se krtavamo Njegovim Duhom i Ognjem. Oblaimo se u Njega. Mi smo u Hristu, kada smo u Njegovom Duhu, duhu poniznosti, duhu krotkosti, duhu samilosti, duhu sile i zdrave pameti, duhu posinjenja kojim viemo: Aba, Oe! Zato, gdje je Duh tu je sloboda. Duh Hristov, Sveti Duh, On je sloboda o kojoj piem ovu knjigu. To nije neka puka sloboda izbora, sloboda (samo)volje, sloboda govora i sl. Ne, ta sloboda je duhovne prirode. Ona je itav kontekst, itava atmosfera, nai motiviU tom duhu se sve odreuje iznutra, iz dubine. Biti u duhu, znai biti u samom sebi, biti ovjek! Tek u toj slobodi od svakog grijeha, od svake slabosti i svake nemoi, ovjek moe da se prepozna, da se ugleda u tom ogledalu due i da se ostvari kao linost. Jer, grijeh, slabost i bolest ubijaju svako dostojanstvo ovjeka i unitavaju linost. Grijeh zarobljava i poniava. ini nas marionetama, koje se vie ne pitaju sa sopstvenim ivotom. I zato naglaavam da je pitanje nae slobode upravo suprotno veini shvatanja savremenih bludnih sinova koji misle da, ako daleko odu od svog oca, ako se maknu od nekih skrupula, da e osjetiti punou ivota, da e nai sreu i slobodu. To je zato to vlada gnusna la da, kada ovjek doe Bogu i kada doe u crkvu, kad stupi u brak, i kada preuzme odgovornost za svoju porodicu, da ga eka robija. Da nastupa vrijeme ne ovo, ne ono. Da je u Bogu sve ne jedi, ne pij, ne psuj, uozbilji se, presvuci se, oeljaj se, sredi se pa onda doi!.. . Kao u onoj orbinoj Pravila, pravila, da bi nas udavila, ili kimu savila i skroz oaavila... A Pismo jasno pokazuje da je u Hristu ispunjen zakon, da smo Njegovom rtvom opravdani. Kad smo vjerom u Njemu, izmirili smo se sa Bogom. U Hristu, on nas je potpuno opravdao i blagoslovio. Nije naa pravednost sada po nekim djelima i postupcima, nego iskljuivo po vjeri u Sina Boijega... Abraham vjerova Bogu, i to mu se urauna u pravednost...
114
Zato, ako hoemo pravu slobodu, okrenimo se ka Bogu i dajmo mu slavu, kao Pavle i Sila u onom zatvoru, uprkos svim nedaama. I svi okovi e pasti. Znam veoma dobro osobu koja upravo zbog pomenutih predrasuda i predubjeenja nije smjela da moli :Oe na, koji si na nebesima, neka bude volja tvoja.... Bojala se, ako to kae, da e je snai neto to ona ne eli. U crkvi su je stalno nabjeivali o neprikosnovenoj volji Boijoj, govorili da mora da ugui svoje elje i pokori svoju volju da bi Bogu ugodila. Zato se podsvjesno bojala Boga, plaila se da e On poeljeti za nju neto to ona ne voli. Kakva tragedija. Sve je to nastalo iz veoma rasprostranjenog uenja da ne postoji sloboda ljudske volje za hriane. Taj monizam koji se veoma forsira problematian je sa stanovita Pisma. Ali, o tome sam pisao. Nema slobode od Boga. Ta sloboda i nije sloboda, to je njena suprotnost i to je tragedija. A te slobode ima na sve strane. Ljudi su u uvjerenju da, kad otpustite unutranje konice preputajui se stihijama materijalnog ivota, nastupa srea i potpuna sloboda. Ubrzo shvataju da su se preputili zakonima tog naturalnog svijeta. Da ih te stihije vode gdje one hoe, da vie ne upravljaju do kraja svojim ivotom, a jo manje sudbinom. Samo u duhovnom svijetu postoji sloboda i ona ne prebiva u oblastima due, a jo manje tjelesnosti. Sve je na nivou uma i emocija determinisano i limitirano. Lako se uoava da je emocijama teko vladati, a pogotovo je nemogue vladati materijalnim stvarima i potrebama. Postoji, meutim, sloboda od pravila i zakona. Volja je Hristova bila da nas oslobodi od religioznih fariseja, sadukeja i knjievnika onog i svih vremena. Ali, to moe samo kada se ovjek isprua Bogu. Samo tada moe da doivi proboje u duhovni svijet i slobodu, da iz te slobode crpi snagu za stvaralaki i dostojanstven ivot, po milosti Hristovoj, iznad svakog zakona i pravila ovog svijeta. Boija volja je za nas sloboda, a ne robija. Kada kaemo - tvoja volja Gospode - onda je to sloboda! Onda je to nevjerovatno duhovno iskustvo. Bog trai dobrovoljnog pregaoca i davaoca, da mu se preda u punom povjerenju, jer on nema uitka u bezvoljnoj
115
poslunosti pokornog i frustriranog sluge koji, poput robota, sprovodi neko humanitarno djelo ili slubu radi navodne slave Boije. Nezamislivo je da Otac ima ikakav plan za na ivot koji bi nas unitio i ponitio, koji bi nas zarobio i pasivizirao. Naprotiv, kad nam je dao svog Sina, ono najvrednije, da li bi nam ita drugo uskratio? Ne! Dao nam je sve!Dao nam je punu slobodu, jer je On vjerovao u nas, dok smo jo bili njegovi neprijatelji i progonitelji.
116
SLOBODA NIJE HTJETI ILI NE, VE MOI TO TO HOEMO itao sam mnoge teoloke knjige koje negiraju slobodu ljudske volje. Posebno se Luter drao stava da su sva nauavanja o slobodi ljudske volje pogrena. Polazio je od aksioma univerzalne krivice ovjeanstva, o kojoj govori poslanica Rimljanima: Ni jednoga nema razumna, nijednog koji trai Boga, nijednog pravednoga. Svi zastranie, svi se pokvarie. Nema ga koji ini dobro, nema nijednog. Smatrajui da ljudi nikad nijesu imali slobodnu volju da svojim razumom i voljom upoznaju Boga, da se nikad nije ni moglo udovoljiti Bogu - jer je ljudska volja pogrena, smatrajui da ljudi nikad nijesu mogli da odre zakon i da zbog toga Bog osuuje tu njihovu grenu nemogunost i njihova grena djela - Luter priznaje samo Boiju volju kojoj se moramo povinovati, jer svojom voljom nikad nijesmo mogli zadobiti pravednost i spasenje. Priznajem da su me uvijek nekako uznemiravale ovakve teologije monizma koje negiraju slobodu ljudske volje i negiraju mogunost ikakvog izbora. Ako nema mogunosti izbora, na osnovu ega onda postoji odgovornost za grijeh i neposlunost. Zar nije nepravedno pripisati ovjeku odgovornost za izbore njegovih praotaca, a njemu samom oduzeti mogunost spasenja? Ako nije bilo nikakve mogunosti da se uini dobro ili da se doivi sloboda kakvu je onda svrhu imao zakon, osim da zarobi svakoga pod krivicu? Tek sa pojavom Isusa, stvara se mogunost za osloboenje. I u tome je stvar koju, ini se, Luter nije razumio. Nije razumio da je sa Isusom nastalo neto sasvim novo. itava istorija prelomila se na dva eona. ovjek i itavo ljudsko stvorenje nijesu isto prije i poslije Isusa. Duh Sveti se sputio na zemlju. Ljudi su nakon Isusa dobili mogunost da prime Duha Svetoga, da doive punu
117
duhovnu, duevnu i tjelesnu slobodu. ovjek iz Starog zavjeta, kojeg Luter ima u vidu kada navodi svoje primjere, nije isti ovjek u novom eonu. Sloboda ljudske volje nije samo neto htjeti ili ne htjeti, ve moi uiniti ono to se hoe. To novo stvorenje koje je nastalo u Isusu Hristu nije samo tijelo i nije samo dua (emocije, intelekt i volja) ve prije svega i duh ovjeiji. U duhu naem, koji je nanovo roen, stoje mogunost i sloboda. Htjeti i moi dolazi od Gospoda - kae Pismo. Ako je nekad i postojala volja da se uini ispravna stvar, tek u Isusu stoji sila da to i uinimo. ovjek, bez Duha Svetog, grijei od poetka i svi njegovi navodni izbori su nemogui i svode se na onu izreku birati od dva zla manje. U tom smislu je Luter u pravu. Ali, u svima koji smo u Isusu Hristu postoji i htjeti i moi. U nama su Da i Amin na ono to je volja Boija. Ako hoemo da ostavimo cigarete, ili da se oslobodimo zavisnosti od droge, u Duhu stoje i nae htjenje i sila da se oslobodimo tog ropstva. Zato se varaju neki mladi kada smatraju da je sloboda uzeti ili ne uzeti drogu. Sloboda je moi ostaviti drogu na koju si se navukao. U tom smislu, u Isusu Hristu tek nastaje sloboda ljudske volje. Mi moemo ispuniti visoke zahtjeve tog zakona slobode. Onda je mogue ispuniti volju Boiju. Ali, sa druge strane, tek od Isusa postoji i odgovornost za one koji odbace rije Boiju i milost. Tek iz ove slobode nastaje i odgovornost. Jer, tek kad u nekom mogu nastati htjenje i sila da se ivi pravedan ivot, postoji odgovornost za loe izbore, za grijeh. Tek kad nastane mogunost da se ue u iskuenje i da se ono navlada, postoje i pravednost i svetost. Postoji i obrnut sluaj, kad se ini ono to se ne eli, a opet se ini zlo, uprkos nekom htjenju da se ini dobro. Tada se shvata da nema slobode volje u ovjeku, hvali se zakon da je dobar, a da smo mi loi. I stoji vapaj apostola Pavla u poslanici Rimljanima: Ko e nas izbaviti od nas samih. Tu je i odgovor: Ali sada nema vie osude nama koji smo u Isusu Hristu. Jer zakon Duha, koji daje ivot u Hristu Isusu, oslobodio nas je od zakona grijeha i smrti. Ovdje vidimo dva zakona koji se suprotstavljaju. Stari zakon grijeha i smrti (koji je plod Drveta poznanja dobra i zla) i zakon Duha
118
koji nam daje ivot (koji je plod Drveta ivota). O tome u u narednom tekstu vie govoriti. Ovaj, pomalo komplikovani dio poslanice Rimljanima, moda je i najznaajniji dio Novog zavjeta. Sedma i osma glava su vrh piramide teologije Novog zavjeta, a vjerovatno i itavog Svetog pisma. U Isusu Hristu nema vie osude, niti nam ima ko pravo suditi. ak ni mi sami sebe ne treba da osuujemo, nema te loe savjesti koja se moe opravdati pred Bogom. Dolazi potpuna sloboda po jednom uzvienom zakonu Duha. Mislim da zapravo u ovoj taki, tanije otroj crti, postoji vododjelnica ivota. Hriani pripadaju jednoj ili drugoj strani. Moda stoje jedan pored drugog, idu u istu crkvu, sjede na stolici jedan pored drugog. Ali, jedna kapljica ide u sliv koji vodi u smrt, a drugi grabi rijei ivota. Na ovoj crti tek poinje sloboda ljudske volje. Slobode nema gdje su anarhija i bezvlae, gdje su bezakonje i hipi komune. Vidimo da slobode nema ni tamo gdje se pojavljuju zakon, moral, etika, religijske norme i rituali. Sloboda se mora osvajati svaki dan i ona je samo i Hristu. ovjek bezvlaa je ne razumije. Njegova volja je bezlina, zamuena, bolesna. Ne razumije je ak i kada ga presvjedoi neki zakon o tome, kada ga savjest zapee zbog njegovih izbora. Ako i razumije ta je pogrijeio, on ne zna ta bi sa tim. On ne zna kuda e, ta tano treba initi. Tek kada se susretne sa milou Hristovom na tom nivou, duhovni svijet moe imati upliv u nau stvarnost. Taj prodor je prodor slobode. Tek tada ovjeku biva jasno ta eli, ta mu to grije srce i ta ga to poziva da krene. I tek tada on i moe to to eli. To vodi do cilja i svrhe. Tada se ovjek poinje ostvarivati kao linost, dobija svoj karakter. Zna to hoe i stvara to to hoe. Tek nakon svih ovih faza: od bezvlaa, preko religioznosti - dolazi se do slobode ljudske volje, do slobode koja donosi ivot u Hristu Isusu. Tada prestaje ona agonija posveenja, prestaje borba sa svojom grenom i palom prirodom, koja se odvijala na nivou tijela i due. Raa se novo stvorenje o kome govori osma glava poslanice Rimljanima. Taj na unutarnji ovjek se razvija i raste do punoe rasta koji nam je po milosti dodijeljen. Tek na tom nivou dolazi do pobjede nad iskuenjima, ostvaruje se unutranja snaga
119
potrebna da se kae ne i da se kae da, i to tako da nae ne bude ZAISTA NE a nae dA bude ZAISTA DA! Ali, naalost, na toj vododjelnici nastaju i podjele izmeu onih tjelesnih i duevnih i duhovnih hriana. Te podjele izazivaju progon, pa tjelesni i duevni progone duhovne - proglaavajui ih jereticima, ubijajui ih sve u ime Gospodnje. To je Isus nagovijestio. Jer, ovi prvi koji ostaju na nivou zakona, na nivou pravila, rituala, procesija, ne razumiju punu slobodu Hristovu. Oni vide samo jednu stranu te slobode, kao onu tamniju stranu Mjeseca. Razumiju da su greni, osjeaju alost, u koroti su, stalno ponavljaju i mantraju: Isuse Hriste, Sine Boiji, pomiluj me grenog. Ostaju na nivou presvjedoenja svojeg grijeha, nazivaju se rabi, osjeaju potrebu da se samokanjavaju i poste u alosti. Njihova utjeha je u potovanju strogih pravila askeze. Iz te perspektive, itav svijet je grean, postaju grehocentrini i sve sagledavaju iz te negativne perspektive. Ljudima govore o grijehu, sudu i paklu. Govore o strahu Gospodnjem i imaju teke proroke rijei opomene. Oni uvaju od sablazni one slabe,kao Veliki inkvizirtor iz romanaBraa Karamazovi, nameui im jo vee ropstvo. U ovom svijetu postoji samo volja Boija izraena kroz skup odreenih pravila. ovjek je sveden na grenu prirodu, koja je navodno neprihvatljiva i Bogu, a i nama samima. Tu nastaje izofrenija religije i vodi se taj stalni unutarnji rat, tu na scenu staju ona dva vuka iz indijske legende. Tu poinje borba izmeu dobra i zla, pa mi navodno odluujemo kojem emo carstvu pripasti. Kao da hriani ne znaju da nema dva ravnopravna boga koji se bore, nego samo jedan koji je ve pobijedio. I tu vlada tama frustriranosti iz koje mnogi nikad ne izau, jer nikad navodno nijesu dovoljno sveti, da bi imali pravo da podignu glavu i da kau ta im je najdublja elja srca! Po toj teologiji, zlo stanuje u nama, naa ljudska priroda je zla i treba je unititi. Kao da smo zarobljeni u nekom demonskom tijelu koje treba odbaciti. Mi ne prihvatamo sebe, ne prihvatamo taj unutranji glas naeg srca, smatrajui da je to glas pobune protiv Boga, jer su navodno sve elje tog grenog srca, bezbone i treba ih uguiti jo dok su mladunad. To je zato to ne razumijemo pravu prirodu Hristovu i nau koji smo dobili po Duhu Svetom.
120
DVA DRVETA Dva drveta Edenskog vrta su kao dva suprotna principa koje vidimo da djeluju kroz itavu ljudsku istoriju. Pred ovjeka su se, vjeno iznova, stavljali izbori ivota i smrti, poslunosti i neposlunosti, milosti i zakona. Druga je tema, o tome sam pisao, koliko smo mi bili slobodni da izaberemo. Pisati o slobodi duha mnogo je sloenije od pisanja o slobodi izbora ili slobodi volje. Jer, sloboda se ne ostvaruje u nekim prirodnim elementima, kao nekakav prirodan zakon koji djeluje u svijetu i na nivou tjelesne prirode ovjekove. Sloboda nije ni neka kategorija koja se ostvaruje na nivou due. Znai, nije pitanje nekog slobodoumlja, emocija ili volje, kako su mnogi filozofi pokuavali da je objasne. Sloboda je iskljuivo duhovne prirode i ostvaruje se u naem duhu, koji smo dobili novim roenjem u Isusu Hristu. Onoga dana kada smo krteni (preplavljeni) duhom svetim, u nama je mogue da djeluje sloboda. Ona se ostvaruje naim duhovnim predanjem i posveenjem, djeluje poput munje, u nekom svojevrsnom prodoru Duha na nivoe due i tijela. Dobijamo otkrovenja, proroke uvide i viziju za nae stvaralatvo. U tu se slobodu mora ui, mora se osvojiti, zato je Gospod stavio pred nas izazov koji je stalno i iznova postojao. Od svog postanka, ovjek je uvijek bio provociran da Gospoda pronae u sve viem nivou slobode. Zato su civilizacijski napredak i istorija skopani sa prodorima duha u ovjeanstvo. Korak po korak, stepenicu po stepenicu, od pretpotopskog vremena, kada su u totalnoj anarhiji Enoh i Noe bili proroci te slobode i ivota, do danas. Od najnieg nivoa ljudske civilizacije, kada su aneli optili sa enama a ljudi optili sa ivotinjama, kada je narod izabrao anarhiju i bezakonje i zavrio kako je zavrio, postojala je potreba da ljudi prime zakon da bi se osvjedoili o grijehu, sudu i pravdi.
121
Sloboda u kojoj su ivjeli ti ljudi bila je neljudska. U ontolokom smislu, to je bila sloboda nebia. To nije sloboda, to je nitavilo, zlo najgore vrste, anarhija. To je bilo jedno potpuno dehumanizovano, liberalno drutvo, u kom se oslobaalo samo ono animalno, tjelesno, duevno i na kraju demonsko. Takva sloboda je njena potpuna negacija. Pismo kae da se Bog pokajao to je stvorio ovjeka i odluio da ga uniti. Ali, ve u prii o Noju vidi se da ba i nije do kraja tako, da je On u tom svom planu o potopu ipak imao plan za ovjeanstvo, da kroz pravednog Noja providi uzvieniji put slobode za ljude. Ona duga koja se na nebu ukazala poslije potopa i ona zakletva da vie nikad nee pustiti potop na ljude, to su jasni znaci da Gospod nije elio niti planirao da uniti potpuno ovjeka i palu ljudsku prirodu. On je prije postanka svijeta ve imao plan iscjeljenja, osloboenja i spasenja. Ta zamisao je postojala jo prije nego to su stvoreni Edenski vrt i ovjek, prije nego to je dolo do pada i izgona ovjeka. Gospod je ve bio pripremio rtvu koju psalmista otkriva, svjedoei da je Isusova odluka da postane ovjek kako bi nas otkupio, da rtava ivotinja Gospod nije htio i da je Isusu pripremio tijelo. To je nova pjesma, himna Bogu naemu, koja kae da e Sin Boiji da napusti svoj tron i da se spusti toliko nisko da se obue u tijelo ovjeka i postane ovjek, da e zauzeti na krstu mjesto moje i tvoje. Kako bismo ja i ti mogli da zauzmemo njegovo mjesto, Ocu sa desne strane Bog je dao i ono drugo drvo o kojem se tako malo govori. To je ono Drvo vjenog ivota. To je drvo sam Isus Hristos, koji je umro na jednom drvetu prije 2000 godina, da bi se u nas uselio Njegov ivot. Na tom drvetu je on bio ranjen, da bismo se mi u tim ranama iscijelili. On bi zarobljen, da bismo mi doivjeli slobodu. On bi ponien do najnie granice, sa samog trona Gospodnjeg do dna najdubljeg pakla, da bismo mi mogli da se vazdignemo iz najstranijeg pakla do krila Oevog. Ono drvo na Golgoti , onaj Krst. to je zapravo Drvo ivota iz Edenskog vrta, koje je postalo nedostupno padom u grijeh. To Drvo je uzvieni put da mi zadobijemo vjeni ivot i postanemo kao bogovi, jer smo i stvoreni na sliku i priliku Boiju. Po onom prvom Adamu koji je jeo sa onog drveta poznanja dobra i zla, naselila se smrt u cijelo ovjeanstvo. A po Hristu, drugom
122
Adamu, koji se popeo na drvo Golgote, dobismo Duha Svetog, primismo ivot. I to ne obian ivot, ve ivot vjeni i ivot u izobilju. U poslijepotopskoj civilizaciji pojavile su se dvije velike linosti: Avram kao otac nacije i otac vjere (princip drveta ivota) i Mojsije koji je donio zakone (princip drveta poznanja dobra i zla). Na njima vidimo ta dva elementa koji su djelovali kroz itavu ljudsku istoriju. Ljudima je bio potreban najprije zakon i moral, da bi spoznali ta je dobro, a ta nije. Bilo je potrebno da se u njihovim srcima porodi savjest. Ali, taj zakon nije imao snagu da spasi ovjeka i da mu obezbijedi vjeni ivot. Naprotiv, sam zakon je uspio samo da uspostavi ljude i osvjedoi o njihovom grijehu, da ih zarobi do oaja i smrti. Sva snaga i sila grijeha leala je u tom zakonu. To se najbolje vidi od momenta kad je sputen zakon Mojsiju na Sinajskoj gori. Istog momenta je nastupila tako snana sila grijeha. U dnu Gore narod se najednom totalno izopaio, skupili su sve zlato iz kampa i napravili zlatno tele, kojem su napravili svetkovinu. Poelo je veselje, pijenje i na kraju orgijanje. Do toga momenta, tokom 50 dana od izlaska iz Egipta, Izraelci su mogli da vide silnu naklonost Boiju, otvaranje puta kroz Crveno more, manu koja je padala sa neba, vodu koja je izlazila iz kamena i druge manifestacije sile Boije koje su zamijenile 40 godina lutanja po pustinji, smrti, kao i najgorih poasti. Sve ono to je djelovalo po principu drveta ivota, na osnovu Abrahamovog zavjeta koji je obezbijedio takvu milost da se narod izbavi iz Egipta pomou deset sudova koji su pali na Egipat, zamijenile su godine propasti i ropstva pod zakonom. Pa, umjesto to je zlato egipatsko njima sluilo, jer su im ga na izlazu davale Egipanke, Jevreji su pod zakonom poeli da slue zlatu u obliku idola. Umjesto to su gledali unitenje neprijateljske vojske, desilo se da je 3000 mrtvih palo ve prvi dan kada se Mojsije vratio u logor i kad je zatekao bludnienje. Umjesto 10 sudova koji su pali na Egipat, narod je pogazio svih 10 boijih zapovijesti. Zakon je doao da itav svijet zarobi, da bi ljudi potraili spasenje u Isusu, na onom drugom Drvetu ivota, na osnovu Abrahamovog zavjeta vjere po kojem dolazi pravednost, a ne na osnovu morala, etike, zakonskih odredbi i raznih pravila ponaanja, ma koliko sve to uzvieno zvualo. Ta sloboda morala se osvojiti. Moralo je
123
mnogo proroka da plati glavom objavu dolaska Mesije, koji e osloboditi svoj narod. I to je uvijek tako. Tjelesni progone duhovne od poetka. Svaki prodor Duha Svetog dolazio je samo na pojedince. Duh Sveti je pomazivao iskljuivo pojedine kraljeve, prvosvetenike i proroke. Samo je njima objavljivao i najavljivao osloboenje Izraela iz ropstva. Ali, naalost, ljudi to nijesu prepoznali kad je stigao Isus, nijesu razumjeli da fiziko ropstvo u kojem su se nalazili nije nita naspram duhovnog ropstva u kojem su bili pod zakonom. Oni su oekivali Mesiju koji e ih maem osloboditi od rimskih okupatora, a ne jednog slugu koji e krstom da objavi najuzvieniji plan slobode. Slobode po vjeri i milosti Gospodnjoj. Ne mislim da je zakon pogrean, naprotiv, i Isus je govorio da nije doao da ukine zakon, ve da ga izvri. Da bi u Njemu, po vjeri, svi mi mogli da primimo pravednost. Zakon je nuan za sve one koji nemaju izgraenu savjest, koji ive na onom naturalnom, tjelesnom i ulnom nivou. Taj princip poznanja dobra i zla djeluje u ljudima tako to ih osvjedoava o grijehu, sudu i pravednosti. On donosi neki privid reda, mira i slobode. Uspostavlja se drava koja titi pojedince od terora drugih. ovjek napreduje od robovlasnikog drutva ka nekim slobodnijim drutvenim sistemima. Ta sloboda, o kojoj liberali govore, jeste sloboda koja donosi zakon. Ta sloboda poiva na pravnoj dravi, strogo normativistiki, gdje se u konanom razvijaju razni modeli ljudskih prava i sloboda. Ali, sve to djeluje spolja, krajnje legalistiki i ne moe, tj. nema sile da proizvede neki novi kvalitet u ovjeku. Isus je kroz proces pokajanja, metanoje, otvorio potpuno novi put slobode. ovjek se oslobaa od zakona, tj. sile grijeha. Prima Duha Svetog po kojem moe ivjeti novi ivot pobjede i slobode. ovjek ne samo da se oslobaa tako svoje krivice tj. kazne i smrti koja proistie na osnovu poinjenog grijeha. On doivljava jedan jo dublji, ovoga puta pozitivni princip slobode, jer nije samo bitno da nijesmo krivi i slobodni od smrti, ve i ta emo uraditi sa tom slobodom i ivotom. Nije valjda samo vano da nam se iznova i iznova oprataju gluposti, ve je prije svega vano ta emo uraditi sa sobom i sa ovim svijetom. Da je samo bitno spasenje, zar ne bismo odmah bili uznijeti na nebo momentom obraenja? Ne,
124
mi moramo razumjeti da smo osloboeni sa svrhom, da pronaemo i ostvarimo sebe kao ljude i da uestvujemo u Boijem planu za ovaj svijet. Da stvorimo jedno bolje i humanije i slobodnije drutvo, u kojem e svako moi da se ostvari i da doivi spasenje due. Zato postoji crkva koju je Hrist ostavio na zemlji i koju gradi i dalje.
125
OSLOBAAJUA SILA SLAVLJENJA Slavljenje je najuzvieniji izraz potovanja prema Gospodu koji hriani mogu da izraze. Najuzvienije ispoljavanje duhovnog ivota vidi se u ljudima koji slave Boga. Kao to kae jedna duhovna pjesma, kad mi slavimo, sam Boiji tron se gradi i utvruje na mjestu slavljenja, mada se, znam, Boiji prijesto nalazi u srcu univerzuma. Nema nieg drugog to bi jedan hrianin mogao da prinese Bogu to bi moglo da prevazie slavljenje. Kao u onoj starozavjetnoj prii, dok je na granicama Jude rat bio u jeku, Josafat je vladao u tim posljednjim godinama postojanja Jude kao carstva. Drava je bila veoma osiromaena i slaba i ugasle su nade da se Juda moe odbraniti od napada Amonaca, Moavaca i onih iz gore Sira. Bila bi pobijeena, tavie i potpuno unitena. Meutim, Josafat je bio bogobojaljiv i iskren vladar. Opominjao je svoj narod da se uzda u Gospoda. Ali, trebalo je da izae pred neprijatelja, ne s vojskom koja e se boriti i tui, nego sa pjevaima koji treba da slave Gospoda. Postavio ih je pred svoju vojsku da slave i da pjevaju: Hvalite Gospoda, jer je dovijeka milost Njegova. Onoga trenutka kad je Boiji narod poeo da pjeva i slavi Gospoda, Bog je razbio Amonce, Moavce i narod sa gore Sira i oslobodio Judejce od najezde neprijatelja. Ovo je velika lekcija da pobjeda ne zavisi od brojane nadmoi ljudske snage, efikasnosti oruja i od same bitke, ve od stava srca i slavljenja. Kad nam je vjera slaba, mi mislimo da moramo mnogo da se molimo i postimo da bismo umilostivili Gospoda; a da emo kad nam vjera ojaa moi vie i snanije da slavimo Boga. U tome je podvala sotonska, da ljudi ekaju da se stvari poprave, pa da onda dobiju volju za slavljenja. A stvari funkcioniu na potpuno drugaiji nain. Carstvo Boije na silu se uzima. Mi treba da se voljno odluimo za slavljenje, pa e slavljenje promijeniti atmo-
126
sferu, onda e briga i strah ustupiti mjesto pouzdanju i hrabrosti. Ne i obrnuto. Meutim, veina vjernika u nevolji ne govori o sili i slavi Boijoj, ve ispovijeda jainu neprijatelja i svoju sopstvenu slabost. Iz takvog klonulog duha pokuavaju da se nekako bore i mole. A to nije molitva koja u vjeri prima ono to moli, to je obino moljakanje. Veina se oajnim snagama barga i pada u iskuenje da se bori sopstvenim snagama, jer pretpostavlja da nee moi da pobijedi ukoliko ne preduzme neto. A zapravo se samo optereuju i preokupiraju potekoama koje izgledaju nepremostive kao planine. Mozgaju, smiljajui odreene izlaze, odreene izgovore, naine kako e sa ljudima. I nita se ne deava. Zapravo, to vie racionalizujemo situaciju, razraujui metode i nain, sve nam je manja vjera i sve su nam manji izgledi za pobjedu. Zato? Zbog toga to hoemo naim snagama da bijemo duhovne bitke. U svijetu duhova, nae snage su beznaajne. Samo u Hristu imamo silu i autoritet da suzbijemo dumansku tiraniju i zadobijemo prevlast i slobodu. Iz ove starozavjetne prie vidimo jednu drugu sliku. Tu nema klasine vidljive bitke. Samo pjevai koji udaraju u instrumente. Da ti pjevai nijesu vrsto vjerovali u Boga, oni bi bili bezumni. Znailo bi sigurnu pogibiju da na ratite doete sa gitarama i cimbalima. Ali, oni nijesu bili bezumni, nego su bili vjernici koji slave Boge. I izvojevali su legendarnu pobjedu. Jo slikovitiji je primjer oslobaajue sile slavljenja je opisan u Djelima apostolskim. Kada su se Pavle i Sila nali u najdubljoj tami zatvora zbog istjerivanja vraarskog duha iz one Makedonke koja je dobre pare donosila svojim gospodarima, umjesto da oajavaju zbog nepravde koja im je uinjena, da mrmljaju na Boga zbog toga to su iz krajnje poslunosti prema Njemu dospjeli u nevolju, oni su slavili ime Gospodnje. Iskreno, ne znam ko bi zadrao taj stav srca koje slavi kada sa jedne strane dobije instrukciju od anela, a onda, kad promijene pravac kretanja, bivaju uhapeni i kanjeni nevienim batinama, tekim kladama i dubokom tamom kazamata. Oni se odluuju da glasno slave i hvale Boga za Njegova djela. itav zatvor postaje udesno mjesto osloboenja. Sa svih
127
spadaju okovi, a tamniar i itav njegov dom kaju se i obraaju Bogu. Mjesto propasti i ropstva, iskrenim slavljenjem postaje prvo osloboeno mjesto i prva filijala crkve koja se iz Azije proirila na tlo dananje Evrope, koja je postala cijela hrianska. Tako je sa slavljenjem, ako se uzda u Gospoda. Kad nevolja doe, moi e da kae: Slavim Tvoje ime! Iako su moje nevolje vee od mojih mogunosti, Ti si vei od mojih nevolja. One su jake, ali Ti si Gospode silniji i jai. Ova tama je trenutna, a Tvoja je blagodat vjena. Slavljenje se uzdie iznad molitve. Vjernici koji slave ne zadravaju se na nadanjima, oni su ve prevazili nevolje. Verujem da nita toliko mnogo i toliko brzo ne pokree Gospodnju ruku koliko to ini slavljenje. Neprijatelji se unitavaju izmeu sebe, lanci ropstva spadaju, tama nestaje i dolazi presvjedoenje kod svih koji uestvuju. Mnogi se nalaze na velikoj probi, prolazei kroz nevolje i tamu. Kada test postane teak i kad borba postane ea, onda se ovjek nae u istoj nevolji kao i Josafat i apostoli. Tada se sve ini izgubljenim, protivnika strana izgleda veoma jaka, osjeamo se isprebijanima, kao u klopci i krajnjoj memljivoj tami zatvora, a nae snage veoma slabe da se ne mogu uporediti. ovjek se tada osjea beznadeno kao da ga je zahvatio uragan. Nevolja je isuvie velika da bi se mogala savladati. Prirodno, onda usmjeravamo svoje misli na svoju nevolju, ispunjavamo se brigom i tjeskobom. Oi ne vide nita drugo osim lanaca i problema. Taj trenutak, kad ovjek pogleda u sebe i svoje okolnosti, trenutak je najveeg iskuenja. to ovjek vie strada, to sve vie gleda na sebe i okolnosti. Ali, sa onima koji poznaju Boga nije tako. Nevolje podiu i obraaju njihove oi ka Gospodu. to su im nevolje vee, to sve vie slave Gospoda. To je pravo slavljenje koje tee iz patnje. To je rtva slave, mirisna i ugodna za Boga. Bog nikada ne okree glavu od rtve slavljenja. Takva rtva se istoga trenutka uzdie do Boga. Ta rtva donosi potpuno osloboenje i pobjeuje neprijatelja. To mogu samo oni koji vjeruju. Vjera ide prije slavljenja, a slavljenje donosi pobjedu.
128
Ljudske misli obino su usmjerene na problem i samo vide neprijatelja i tamu. Ali, boanska misao koncentrie se na vjeru i slavljenje. Samo to ga pokree. Tada u naim srcima grozota od nevolje se smanjuje; njena vanost svodi se na nitavnost. Shvatimo, dakle, da Bog sve prevazilazi. I ponimo Ga slaviti iz sveg srca, iz sve snage...Tada nastupa sloboda!
129
PUSTINJA JE SLOBODA Ako je sloboda tako primamljiva - zato ne vidimo te mase ljudi koji idu, grabe i ginu za tu slobodu? Zato su slobodni ljudi tako rijedak cvijet na ovom svijetu, kako poetino ree na jednom mjestu Berajev? Pa zato to postoji neto strano to ljude i narode dri u ropstvu. Kaem strano, jer postoji neto stranije i od ropstva, neto od ega robovi zaziru pa zato trpe teret ropstva. To je pustinja slobode! Jer, pustinja je simbol nezatienosti, nesigurnosti, oskudice i osamljenosti. Ljudi se plae samoe, plae se gladi, plae se lutanja i svoje ranjivosti. To se najslikovitije moe sagledati u uvenom starozavjetnom osloboenju Boijeg naroda, njegovom izlasku iz Misira i odlasku u Obeanu zemlju. Zarobljeni narod, koji je vjekovima trpio teki zulum ropstva, dobio je sudbonosnu ansu da se oslobodi pod vostvom Mojsija. Ali, izlazak u slobodu nije bio jednostavan. Naprotiv, bio je naporan i zahtjevan. Misir je bio pritisnut tekom rukom Boijom sa 10 velikih poasti to je natjeralo Faraona da pusti Boiji narod bez borbe da napusti Egipat. Ali, za sve to vrijeme izraelski narod bio je jo vie pritisnut i potlaen okrutnim izrabljivanjem od tuinskih silnika koji su se, na svaku sljedeu Boiju poast, sve vie svetili na Izrealu. Ipak, desio se taj udesni dan izlaska i prelaska preko Crvenoga mora, kada su svojim oima vidjeli kako su tiranin i sva njegovo silna vojska bili uniteni za jedan dan. Puni nade i oekivanja, krenuli su, noeni snovima o Obeanoj zemlji. U njihovim duama razlilo se veliko olakanje, pred njima je pukao pogled na golem prostor slobode. Ali, doekala ih je pustinja. Jer sloboda je najprije pustinja pa tek onda Obeana zemlja. tavie, postoji odreena dijalektika i dinamika slobode koja je ponajvie pustinja. I u tome se, vjerovatno, krije tragedija slobode o kojoj Berajev pie. Kada ovjek krene
130
ka slobodi, i uspije da pobijedi te unutranje konice, dolazi u vrlo udnu situaciju. U njoj se sada treba snai, nai orijentir, otkriti pravi put. Svi ljudski senzori u pustinji podvrgnuti su najveem naporu zbog nesnosnih uslova, traenja hrane i vode, a sunce ee li ee, dok noi ne donose odmora, jer su prehladne, a pred njima je dugo i naporno putovanje. Sloboda time postaje ozbiljno iskuenje kome je Boiji narod naalost podlegao, eznui za danima ropstva (Izl 16,3: sinovi Izraelovi govore o loncima s mesom i obilju kruha u Egiptu). Ali, nije samo ta ravan oskudice i gladi najvei izazov slobode, kao u onoj prii o patkama koju sam pominjao negdje. Nae patke nijesu eljele da pobjegnu kroz otvorena vrata kaveza. rtvovale su slobodu zarad onog izobilja hrane i njege koju je donosio kavez. Sloboda je pustinja u jo jednom dubljem smislu, jer se moramo osloniti na milost Boiju i svoje vlastite snage i uprijeti sve sile do krajnjih granica, ako elimo doi do cilja, do Obeane zemlje. Poto je Boija milost nepromjenljiva konstanta, sva odgovornost hoemo li doi do Obeane zemlje i, uopte, za kojim emo idealom ii, iskljuivo je na nama. Mi, kao i onaj Boiji narod koji je stajao pred prvom preprekom, pred gorkom vodom Mare, odluujemo kojem e obeanju pokloniti povjerenje. Nije ni tri dana prolo, a ve su sva uda zaboravljena, i kako je Egipat opustoen, i kako su potopljene sve njihove vojske, a ve je sloboda postala nepodnoljiva. Vie nema tlaitelja na kojeg bi mogli svaliti svu odgovornost, optuujui ga i okrivljujui za sve probleme i nevolje. I to je prvi benefit slobode, taj susret sa sobom, susret bez ikakvih oslonaca u toj potpunoj nedostatnosti svega onoga to je spolja uticalo na nau (ne)sigurnost. Odjednom, na slobodi se svom silinom javlja pitanje koga ovjek potuje i kome se klanja u svojem ivotu. Izraelci su upravo poslije nekoliko dana hoda, o emu sam pisao, primili zakon i sklopili sveti savez na Boijoj gori Horebu. I ve upadaju u zabludu i tragediju slobode: veliko Boije djelo, izbavljenje iz kue ropstva, pripisuju samo ovjeku - Mojsiju. A kad Mojsija nema, poto se zadrao sa Bogom vie nego to su oni oekivali, odustaju i od njega. Tako je uvijek. Kad Boija svojstva pripiu ovjeku, brzo se okreu kumirima i idolima, pa od onoga to
131
su sami napravili grade boga i kau da ih je to izbavilo iz ropstva. Postoji ta tragina potreba ljudi, koja se u pustinji i te kako otkriva, da ljudi trae nekoga za kim e ii, koga e slijediti. To je to drugo lice, tanije, nalije slobode o kome i Dostojevski pie u Velikom inkvizitoru. ovjek udi da prema nekome usmjeri svoje najdublje i najsvetije tenje. Zato vapaj naroda Aronu: Napravi nam boga!. Ali, proizvedeni bog nije Bog. Napravljeni kip bika je jadna, drska i zavodnika patvorina. I to su nevolje slobode zbog kojih se ljudi okreu od slobode i hrle za nekom sreom. Ali, to je ambis i to je ludilo. Jer, kad ovjek ne pazi na svoju vezu s Bogom, kad slobodu vidi kao jedini cilj, on zapravo luduje. Izraelci usred pustinje, umjesto da se brinu za oteanu egzistenciju u pustinji, spreme se za dugaak put i prikupljaju snage, oni se odaju zabavi, jedu i piju. Sloboda van Boga je totalna ludost i bezumlje. Kad ne njegujemo odnos prema Onome koji nas eli dovesti u punou ivota, izgubimo pamet i inimo gluposti. Tako je i ovaj nesreni narataj izgubio sebe u doticaju sa slobodom i poeo da planira pobunu, da planira povratak nazad u ropstvo. Jer, sloboda je teka, a ropstvo je lako. I to po cijenu da krenu u bratoubilaki rat, da smaknu svoje voe i da se odreknu zauvijek tog boga, koji ih je pozvao u neizvjesnost, oskudicu, nezatienost i samou. Njihov ropski mentalitet nije bio u stanju da sagleda Boiju ljubav, da mu povjeruje da je on kadar da ih dovede u zemlju gdje tee med i mlijeko, gdje nee sirotinjski jesti hljeba i gdje e ivjeti u kuama koje nije gradio i jesti od vinograda koje nije sadio. Zato su slobodni ljudi rijedak cvijet na ovome svijetu. Samo rijetki prihvate sa radou iskuenje pustinje. Jer, nema slobode ako se stalno bjei od iskuenja, tj. pustinje. A pustinja je danas sva ona samoa koju osjeamo kada ostajemo dosljedni sebi i svojim uvjerenjima. Pustinja je danas i sva nesigurnost koju osjea onaj koji se odvai da kae istinu i da u njoj ivi. Pustinja je i osjeaj snane ugroenosti jagnjeta koje je poslato meu vukove za sve sluge i apostole Isusa Hrista u ovome svijetu. Karakter jagnjeta, na koji smo pozvani da ga izgraujemo, ludost je u ovom dananjem svijetu trinih utakmica, kada svi koji se bore za profit i
132
vlast hoe da te proderu. Pustinja je i onaj strah od oskudice kada svoje daje drugima. Ali, ni tada ni danas Gospod nas nije ostavio usamljene. On je vjerni saputnik ratnika slobode, kao to je i tada svakodnevno pratio karavan Boijeg naroda, pa se preko dana pokazivao u ogromnom stubu od dima, koji je inio lad u onim vrelim pustinjskim danima. A nou im se pokazivao u plamenu, pa ih je grijao i osvjetljavao im put. I tada je On, kao i danas, bio iva stijena iz koje je tekla voda, pa su narod i njegova stoka mogli da se odre. Nije im se upropastila ni obua ni odjea, a svaki dan je sa neba padala mana od koje su mogli spremiti razliita jela i hljebove. I na kraju, pustinja je bila mjesto na kojem je Boiji narod primio zakon i silu da bi mogao da ue u Obeanu zemlju. U pustinju je On dozvao svoga sina da bi ga uhvatio za srce, da bi mu progovorio o svojoj ljubavi i, na kraju, da bi mu dobro uinio i da bi mu dao snagu da dobavlja blago. Tako je i Sin Boiji, Isus Hrist, nakon kunje u Pustinji, izaao u sili Duha Svetoga i uinio itavo udesno djelo Spasenja o kojem jevanelja i itava istorija svjedoe. Pustinja je mjesto gdje se mijenja na mentalitet roba u mentalit sina, gdje mi ojaavamo da postanemo samostalni, nezavisni, odvani i snani, da podignemo ma i zauzmemo sva ona duhovna prostranstva Obeane zemlje koja nam je obeana i na ovom i na onom svijetu. Pustinja jeste strano mjesto, ali nije zlo i naopako, ve mjesto gdje nas Gospod vodi, kao to je i Isusa vodio, da bismo proli sva ta iskuenja i da bismo upoznali ne samo naeg neprijatelja, ve prije da spoznamo sebe, svega ko smo mi, odakle dolazimo i kuda idemo. Da odbacimo svaku materijalnu i emocionu sigurnost i intelektualnu zavodljivost ovoga propadljivog svijeta, koja nas je uljuljkivala i davala nam lani oslonac. Pustinja je sloboda u kojoj moramo da spoznamo prave vrijednosti i izrastemo do punoe rasta Hristovoga, da bismo bili kadri da nosimo jevanelje i da primimo stvaralaku silu, da ispunimo svrhu svojega ivota i uinimo ovaj svijet boljim mjestom za ivot.
133
BOGOVI STE Ne stoji li pisano u zakonu vaem: ja rekoh bogovi ste- odgovarao je Isus vjerskim voama Izraela, kada su ga optuivali da sebe gradi Sinom Boijim. To i danas stoji kao otrenjujua poruka za vjerske voe, jer i dalje stoji nerazumijevanje o tome ta je sutina hrianske konverzije, procesa pokajanja i novog roenja koje se deava u Duhu. ini se da preovladava stav da je biti hrianin neto to lii na mantru svakog dana u svakom pogledu sve vie napredujem. Kao da se ne radi o roenju, ve nekom razvoju i nepredovanju. Ne razumiju mnogi da cilj nije postati bolji ovjek, ve je cilj poprimiti boansku prirodu - da postanemo hristoliki, na sliku Boiju. Taj proces oboenja koji se u nama deava je ono to nas ini dostojnim carstva nebeskog. Ta nova priroda u nama, koja nam je data po blagodati Svetoga Duha, ini nas sposobnim da izvrimo volju Boiju. Taj proces je slian metamorfozi, o kojoj sam pisao. Kad se gusjenica pretvara u leptira, gusjenica ne postaje supergusjenica, ve divni raznobojni leptir koji dobija krila da se moe vinuti u nebo. Znai, u nama ne djeluje samo ljudska, ve i nova boanska priroda. To je temelj hrianstva - ta bogoovjeanska priroda. Jer je Bog (Sin) odluio da postane ovjek , da zauzme nae mjesto na krstu, da bi mogao ovjek da postane dijete Boije i zauzme Hristovo mjesto. Hrist kao druga osoba (ipostas) Svete Trojice, uzeo je na sebe i tu ljudsku prirodu. Kao ovjek sa proslavljenim tijelom vaskrsnuo je i vazdigao se na sam tron Boiji, da sjedne Ocu sa desne strane. Ta bogoovjeanska priroda Hrista je i priroda Njegove crkve koja je novi bogoovjeanski organizam. Taj organizam se poput djeteta poraa iz one peine iz koje je Izaao Hrist kao glava crkve, a zatim i svi oni koji uzvjerovae i koji se pokrstie u Njegovo Ime. I danas se deava taj proces raanja. itavo stvorenje stenje u poroajnim mukama. Mi smo djelovi tog
134
bogoovjeanskog organizma koji e biti uznijet sa zemlje kada se porodi i posljednji atom tijela Gospodnjeg. Kao djelovi (cigle) tog hrama, i mi emo biti uznijeti na nebo. I ne samo naa neka boanska priroda - ve i ljudska. Mi emo kao djeca Boija u proslavljenom ljudskom tijelu sjesti na tron Boiji. Mi emo suditi anelima. Mi emo vladati zajedno sa Hristom. Ali, izmie ova injenica nama hrianima u naem svakodnevnom ivotu. Kao da se stidimo te svoje ljudske prirode, jer su nas uili da je grena, pala, da e biti unitena zajedno sa ovim prokletim svijetom. Istina jeste da e nae tijelo biti uniteno i da e i nebo i zemlja nestati, ali ovo govorim zato to hriani, pa i ja sa mojih 40 godina, ne moemo da prihvatimo sami sebe. Dok gledamo kako se nesveto ponaamo svaki dan, u nama nestaje vjere da nas Bog moe takve prihvatiti. Kao da smo svojim djelima, a ne totalnom milou po vjeri, spaeni. Kako pomiriti ta dva svijeta u nama ako mislimo da ih ni Bog ne prihvata? Pokuavamo da svoje udove umrtvljujemo svojim snagama, a takoe ne razumijemo da to ne znai i negaciju nae linosti i naeg identiteta. Zato mnogi negiraju slobodu nae ljudske volje. Kao da volja Boija za nas ne moe biti sloboda kako za duh, tako i za na um, nae emocije i nau volju? Ne razumiju mnogi da se u nama manifestuju dvije prirode koje ine dva toka istih kola. Zato kae Isus uzmite moj jaram, jer je moj jaram lak i moje breme slatko. I nai ete mir duama svojim. U Bogu je svaka stvar spremna, ali sve eka na nas, da se i naa volja usaglasi sa Njegovom, u punoj slobodi, bez prisile i bez straha. Da se u nama izgradi takav karakter, takvo razumIjevanje, da ono to je Boija volja i mi dobijemo potvrdu u nama samima. Tada dolaze mir i spokoj, unutranji. To se ne da glumiti, ne da se imitirati. Mi moemo lagati sebe, ali Boga ne moemo lagati, pa da ga posluamo bezvoljno, tj. mimo svoje volje. On u tome nema zadovoljstvo. To usaglaavanje nae due sa savrenom voljom Boijom za nas, to je proces metanoje i proces oboenja. Ali, od Adama i Eve mi smo vjerovali u sotonsku la, da nam Bog brani da jedemo sa Drveta poznanja dobra i zla, jer se boji da emo postati kao bogovi. Vjerujemo da ovjek moe dotai nebo svojim neposluhom, svojom autonomijom volje u odnosu na volju
135
Boiju. Kao da postoji bilo ta to Bog nije spreman da nam da, kada nam je dao svog jedinoroenog sina da tako mueniki umre za nas. Kao da Bog nije imao plan da postanemo kao bogovi, ali kroz poslunost, kroz ovaj proces posveenja za Njega, kroz zajednitvo sa njim, kroz partnerstvo, kroz simbiozu, kroz saveznitvo, kroz srodstvo i krv, kroz intimni odnos, ljubav i povjerenje. A ne kroz nekakav zakon, kroz etiku, moral, kroz pravila ta se smije a ta ne, ta je dozvoljeno a ta ne. Ta sotonska zamka i danas stoji svima onima koji ele da nekim znanjem i nekim mudrovanjem dosegnu tajne Boije, da vladaju i da postanu nadljudi. U razumijevanju ove nae bogoovjeanske prirode krije se tajna nae slobode. Mi moramo da prihvatimo te dvije prirode, te dvije energije, te dvije sile koje u rezultanti donose novi kvalitet naeg ivota. One donose nau individualnost i ostvaruju nau linost. Mi kroz tu dvostruku prirodu, to novo stvorenje, postajemo stvaraoci, mali kreatori i mali tvorci na sliku svoga Tvorca! Ja sam dugo, nekih skoro 10 godina hrianskog ivota, epao na obje noge. Imao sam taj stalni lo osjeaj krivice, to nikako ne uspjevam da ivim po uzvienim zapovijestima Hristovim. Postojao je neki nevaljali Lav u meni koji je imao neke potajne elje, neostvarene snove. Ja sam smatrao to kao svoju staru palu prirodu koju treba ubiti. Stidio sam se svojih ambicija, svojih strasti, svojih elja. Kad ne bih uspijevao da ih potpuno uguim i da ispunim volju Boiju, osjeao sam se isfrustrirano, bijedno i slabo. A grijeh kojem sam poklekao djelovao je ogromno, silno i nepobjedivo. Padao bih, u oaju, pred Bogom, i govorio kao Pavle: Ko e me izbaviti iz ovog tijela? Jer inim ono to neu. Sve dok sam vodio borbu na nivou svoje ljudske prirode, padao sam i posrtao u oaju. Kad sam uspio da se u vjeri podignem iz tog blata samoanalize, kada sam uspio da pogledam u Hrista, u ono to je On uinio za mene, u tu nanovo roenu prirodu u meni, dobijao sam novu perspektivu, dobijao sam snagu i silu da prebrodim ta iskuenja. esto je to bilo bez ikakve muke, bez agonije borbe, samoosuivanja i samokanjavanja. To je proces oboenja. Mi, kao ljudi, nemamo nikakve anse u borbi protiv demona i duhovnih poglavarstava tame. Ali kao djeca Boija, kao oni koji su u Hristu
136
na Tronu, Ocu sa desne strane, dobijao sam slobodu, dobijao autoritet i silu da jednom rijeju pomjeram svoje planine problema i da ih bacam u more. Sloboda dolazi kroz ovu boansku prirodu u nama, i to je ta sloboda Hristova o kojoj piem na ovom blogu. Ona nema nikakve veze sa onom slobodom koju zamiljaju anarhisti, liberalni ateisti, propagatori novog doba. Ona je daleko iznad onih legalistikih koncepata ljudskih sloboda koji se propagiraju u 21. vijeku, od onih koji ele da ustavnim i zakonskim sistemima prisile nametnu ljudska prava i slobode uspijevaju u tome, osim to se sve vie i vie poveava zakonodavni i institucionalni aparat savremenih drava. Istinska Hristova sloboda moe se ostvariti samo iznutra, u mikrokosmosu graanina te drave. To su pokuavali svi mogui drutveni sistemi 20. vijeka, a to pokuavaju sve liberalne demokratije savremenog svijeta, ukljuujui i Crnu Goru. I ne uspijevaju. Gube bitku. Naalost. Nastaje moralna erozija, svjetskih razmjera, jer sloboda od zla i poroka moe se samo iznutra u naoj dui ostvariti! A da bismo to ne samo htjeli, ve i mogli, moramo primiti taj vii kvalitet ivota! Kao to se ovjek rodio u Bogu, da se i Bog rodi u ovjeku.
137
GDJE JE DUH TU JE SLOBODA Piui o slobodi, pokazuje se koliko je ovo kontroverzna tema i koliko ima nerazumijevanja te slobode u Hristu, o kojoj piem. Za one koji ne poznaju hrianstvo, sve djeluje kao neko teologiziranje koje nema veze sa ivotom. Ali, za one koji su religiozni, sve to sa slobodom djeluje nekako kontradiktorno sa svetim i pobonim ivotom koji ive. Zapravo, i jedni i drugi osjeaju potrebu za kapi istoga ivota kao to pjevaju Masimo i Arsen. Ali, problem je imao i Isus da objasnii ove stvari jednom od najuenijih i najreligioznijih ljudi onoga vremena. Kada mu je voa jevrejskog naroda Nikodim, lan velikog sinedriona i farisej, doao kriom nou na stan da ga pita neke stvari, jer sve to je Isus govorio vrlo ga je kopkalo i nije mu dalo mira da spava nou, pitao ga je o ponovnom roenju, a Isus mu odgovori: Zaista, zaista ti kaem: ako se ko ne rodi vodom i Duhom, ne moe ui u carstvo Boije. ta je roeno od tijela, tijelo je; a ta je roeno od Duha, duh je. Ne udi se to ti rekoh; valja vam se nanovo roditi. Duh die gdje hoe, i glas njegov uje, a ne zna otkuda dolazi i kuda ide; tako je svaki ovjek koji je roen od Duha. Odgovori Nikodim i ree mu: Kako moe to biti? Isus odgovori i ree mu: Ti si uitelj Izrailjev, i to li ne zna? Zaista, zaista ti kaem da mi govorimo ta znamo i svjedoimo ta vidjesmo i svjedoanstvo nae ne primate. Kad vam kazah zemaljsko pa ne vjerujete, kako ete vjerovati ako vam kaem nebesko? Iz ovog kratkog dijaloga moe se mnogo toga izvesti i tumaiti. Ali, zadrau se na ovome da oni koji su roeni od Duha, oni su duhovni, za njih ne zna od kuda dolaze i kuda idu. Za njih ne vae zakoni gravitacije, jer Duh duva poput vjetra, kako hoe i kako mu doe. Nema pravila, nema barijera. Ali, Nikodim i mnogi danas
138
mudri ljudi to ne mogu da prihvate. Ne moraju ak da shvate, ali bar kad bi naslutili i prihvatili, to bi bilo dovoljno. Mnogo sam puta to doivio, da kad sam bio u Duhu i bio voen da neto uradim. Nijesu vaila pravila, niti prirodni, niti ljudski zakoni. To je bilo neto posve novo, neto to je mijenjalo zakone. Bilo je iznad njih, ne ispod njih. Stvari su se deavale, a tek kasnije uvodilo se sve u legalne tokove. I ja ovdje ne govorim da zakone ne treba potovati i ne pozivam ljude da kre propise. Boe me sauvaj. Ja samo govorim, da ljudi treba da budu otvoreni za Duha Svetog. Bez njegovog vostva sve je anarhija, sve je ruilatvo i pobuna. Ali, kad vas on vodi da pomognete ljudima da uinite pravu stvar, sve procedure su trice i svi zakoni su u drugom planu. Samo u podruju djelovanja Duha vai potpuna sloboda. Ne bih nikome ni za ivu glavu savjetovao da imitira i da glumi duhovne stvari, jer moe upasti u veoma ozbiljne probleme i nevolje. To je poput one prie iz Knjige proroka Jezekijela, kad on vidi sliku one vode koje izlazi iz crkve, pa voda dolazi do glenjeva, zatim se dubina poveava do koljena, pa do pojasa, pa do ramena, i na kraju prelazi preko glave i ve nema dna i nema niega na ta bi se ovjek oslonio. E, tek kad nastupi ovakva duhovna dubina, ovjek biva poduhvaen Duhom i gubi kontrolu i prestaju da vae zakoni gravitacije, jer poinje da ga nosi matica rijeke. E, to je najblie slobodi o kojoj pokuavam da piem. Ona nije sloboda u nekim oblastima naih emocija, misli i volje, po sistemu misliu to ja hou, radiu to ja hou, osjeau to je meni drago. To su samo pliaci po kojima gazimo kako nam je volja. Osjeamo neko djelovanje duha, do lanaka ili pojasa, ali smo i dalje u kontroli. Sloboda je duhovne prirode i ostvaruje se tek kad nastupe takve dubine, kada nas preplavi matica i kada gubimo kontrolu nad sopstvenim kretanjem. Sloboda je u Duhu. Mi se kreemo i plivamo, ali nas i matica nosi. To je ono to sam pisao, da je sloboda zapravo rezultanta naeg kretanja, ali i kretanja Duha Svetog. Mi plivamo na drugu obalu, ali isplivavamo tek negdje nizvodno na drugoj strani, gdje nas je matica ponijela.
139
Sloboda u Hristu je upravo taj momenat kada se Boija i naa volja sjedinjuju i rastvaraju jedna u drugoj, kao so u vodi. Spajaju se, tope, nestaju i dobija se novi kvalitet. Jedinstvo Duha. Dobijamo ukus, dobijamo miris, dobijamo punou ivota. Ova sloboda najbolje se manifestuje u stvaralatvu. Kada smo u duhu, onda smo in spirit, tj. inspirisani, i onda nastaju potpuno nove stvari koje nikad nijesu postojale, osjeamo kako se raa neto posve novo to stoji iznad svega onog to smo znali, eljeli i voljeli. Onda prevazilazimo sebe. Deavaju se nadnaravne stvari, remek djela koja su iznad naeg razumijevnja u trenutku nastanka. To se zove otkrie! Onda shvatamo da sloboda ima svrhu, da je sloboda promisao Boija, da nas tek tada moe upotrijebiti za ono to je utisnuo u nas. Poput nekog sjemena. E, to je nanovo roenje. Kao kada se desi oplodnja kod jajne elije i ona najednom poinje da buja na sve strane. Raa se novo stvorenje, na unutarnji, duhovni ovjek. Ta nova duhovna priroda, koja nas ini slobodnim, ini nas lanovima nebeske porodice. Postajemo djeca Boija. Kao kada je Duh Sveti u Marijinoj utrobi bezgrjeno zaeo dijete. Tako se i danas po Duhu deava proces nanovog roenja. Deava se proces spasenja, iscjeljenja i potpunog osloboenja. Nad ovom novom prirodom u nama, grijeh nema vlast, mi smo sposobni da ivimo jedan ispunjen ivot izobilja. Da ostvarimo tu potenciju koja je sakrivena u nama, do krajnjih granica, da ostvarimo sve svoje talente i da ih ne zakopavamo i zarobljavamo. Nema zakona, nema osude i nema kazne za one koji su roeni po Duhu. Samo oni mogu da osjete to je ta sloboda o kojoj piem.
140
ZA SLOBODU NAS HRIST OSLOBODI Stojte, dakle, u slobodi za koju nas Hrist oslobodi! - bile su otre i posljednje rijei koje je apostol Pavle uputio tadanjoj crkvi u Galatima. itava poslanica odie tom idejom, tanije, prijekorom punim alosti i oaja zbog vjernika koji su poeli da se okreu od slobode u Hristu. Na momenat, dok itamo, djeluje da Pavle skoro die ruke od njih. Jer, ako ovjek koji jednom upozna Hrista i koji doivi fantastine stvari, skine sa sebe teret krivice od svih padova, oisti svoju savjest od grijeha koji je poinio i umiri i utjei svoju duu, pa onda ode u potpuno drugu krajnost samopravednosti, ponosa, zbog nekih pravila i obiaja i rituala koje obdrava, onda je on - gotovo beznadean sluaj. Ako za one koji nikad Hrista nijesu upoznali moda ima nade sve dok ima nas koji smo ive poslanice upuene njima od Hrista, za ove druge samopravedne gotovo da vie nema spasa. Ko odbaci milost Njegovu i krene opet da dri zakon kao u Starom zavjetu, ime e se izbaviti? Kao da bi Hrist morao jo jednom da ide na krst za takve i da opet plaa za njihovu slobodu. Mislim da je upravo za takve pisano ono: Ako so obljutavi, ime e se posoliti!. Za one koji zadravaju spoljni oblik pobonosti, a sile Boije se odriu, jer smatraju da im nije dovoljna sila krsta, ve da moraju jo neto da nadodaju svojim injenjem i dranjem nekih pravila. ele pored Hrista da se iznova svojim svetinjama opravdavaju i spasavaju. Ali, oigledno, u slobodi Hristovoj je za mnoge ljude neizdrivo. Apostol kae: Stojte! - u toj slobodi. Kao da je teko ostati na nogama slobode. Zapravo i jeste lake lei i uljuljkati se u raznorazne kalupe ponaanja, zakone i dogme, nego stajati svaki dan pred licem ivoga dinaminog Boga.
141
Zamka je u tome to je jednostavnije odustati nego ulaziti u Boije dubine, visine i irine i pokuati da onaj dosegnuti nivo pobonosti ustanovimo kao standard koji se namee drugima. A taj standard baca u oaj one koji su tek poetnici u vjeri, jer im se ine ti standardi nedostinim. Sa druge strane, ti isti standardi konica su za one napredne i duhovne. Sa tog nivoa nunosti za sebe i druge, ti lani duhovni autoriteti spremni su da osuuju i progone stvarnu crkvu boiju. Ali, taj progon nije obian i spontan, on je ostraen i avolski silan, motivisan iz najdubljeg pakla, poput neke demonske magije. Otuda i apostolovo gorko retoriko pitanje crkvi u Galatima: O bezumni Galati, ko vas je zaarao!?! ... da odstupate od istine u Hristu (koja oslobaa)... poeli ste u duhu, a u tijelu zavravate.... Vjerujem da je apostol, kroz ovaj odjeljak u kojem pie o vraanju na rituale Mojsijevog zakona, razobliio njihovu zaaranost. Ovim je i otkrio pravu sr vraarstva, koja se ne krije samo u nekim magijskim ritualima, ve je u svemu onome to gui istinu o slobodi koja nalazi se u Hristu po vjeri. Po mom dubokom uvjerenju, temelj svake magije se nalazi u manipulaciji i kontroli nad ljudima, guenju slobodne volje i slobode savjesti. Zato je svako puko prakticiranje bilo kakvih obiaja (ma kako oni lijepo izgledali) u kojima se ele ljudi osjeati sigurni, od Boga prihvaeni i opravdani tim djelima, a ne po vjeri u Hrista, zapravo stranputica. Ljudi ponu da svemu tome vrlo brzo robuju. Onaj ko to ne eli da prakticira biva igosan i odbacivan kao nekrst. Suzbijanje nae slobodne volje nastaje svim moguim modelima nuosti. I, kao to je kod Galata to bilo obrezivanje male djece, tako je npr. kod naih tradicionalnih crkava to kasnije preraslo u krtenje. A svako krtenje kome ne prethodi ispovijedanje grijeha i priznanje Hrista za spasitelja, predstavlja in nametanja neega to predstavlja moranje i to suspenduje slobodu volje i vjeroispovijedanja krtenika. Ovo je samo jedan, moda i spolja najprihvatljiviji ritaul koji izgleda tako sveto, ali zapravo je problematian sa aspekta slobode. Jer, Hrist nas nije samo oslobodio od grijeha, ve nas je oslobodio i od svakog zakona, od svakog pravila, obiaja, morala...
142
Umjesto da se ljudima da sloboda da oni sami u punoj svjesti prihvate Hrista kao svoga spasitelja, neko drugi donosi odluku umjesto njih, neko drugi namee pravila ponaanja, namee to se smije, to ne, to je dobro a to ne. Ovo je samo princip kojim se religioznost uvlaila poput epidemije u crkvu Boiju od njenog nastanka do danas. Ljudi su oduvijek bili spremni da rtvuju svoju slobodu za sigurnost odreenih rituala koji gue i njihovu i slobodu njihovih najbliih. Postoji odreena sila i lakozavodljivost praktikovanja nekih pisanih i nepisanih pravila koja oaravaju generacije, a koja su po svom obliju zapravo obino praznovjerje. To je ono to mi zovemo moral. to je to tano i ne znamo, ali znamo kada pone odbacivanje i osuda sredine. Kod nas, Crnogoraca, ta nepisana pravila jo su vrlo jaka, hvala Bogu. Ali, problem nastaje kada obiaj doe u sukob sa slobodom koja je u Hristu. Kada mi iz ljubavi Boije oprostimo nekome neoprostiv grijeh ili uinimo neto dobro neprijatelju, onda dolazimo u sukob sa naom moralnom sredinom. I tu nastaje problem, nastaje konflikt, sa kojim se moramo izboriti. Jo vei problem nastaje kada taj konflikt i progon ini crkva u ime Hrista. Ljudi koji nemaju karakter i koji nemaju svoju linost, vrlo lako postaju rtve ovih moralista i religioznih struktura koje ih sve zarobljavaju u svoje norme. Te norme proglaavaju dogmom, koja se ne da preispitivati. I tako, malo po malo, iz godine u godinu, iz vijeka u vijek, crkva je postala rigidna, konzervativna i anahrona organizacija koja je poela da gui Duha u prosvijeenim i slobodoumnim ljudima. Tako je Hristova sloboda dola na crnu listu tema koje se propovijedaju u crkvama. Pisati o slobodi od obiaja, od zakona, od tradicije, od nacionalnih i identitetskih pitanja je neprihvatljivo. Zato je ova poslanica Galatima vie nego ikad upuena dananjoj crkvi i vjernicima, kao opomena da se okanu raznih paganskih inodejstava i rituala, koji su po svojoj sutini privatizacija religije i slue da se odri dominacija nad ljudima i drutvenim zbivanjima. Suprotno volji Boijoj! Jer, On nas oslobodi u Hristu od svega, da zauvijek ivimo u slobodi!
143
OSVETA ILI SLOBODA Nemogue je pisati o slobodi a ne pisati o oprotenju. Oprotenje je moda i najvaniji elemenat puta linog osloboenja. I to oprotenje za sopstvene grijehe koje smo primili od Boga kroz Hrista i oprotenje koje mi dajemo ljudima koji su nam skrivili. Ne postoji alternativa ovom oprotenju i ne postoji monije oruje od oprotenja za skidanje okova osude i osvete. Ovo je najbolje izraeno kroz priu o nemilosrdnom slugi, koju je Isus ispriao u Matejevom jevanelju. Isus odgovara Petru na pitanje koliko puta treba da oprosti svojem blinjem i kae: Carstvo nebesko slino je kralju koji je htio da se obrauna sa svojim slugama. A kada poe obraunavati, dovedoe mu jednoga koji je dugovao deset hiljada talanata. I, kako nije imao da vrati, zapovijedi gospodar da prodadu njega i njegovu enu i djecu i sve to je imao, i da se naplata izvri. Tada sluga pade i klanjae mu se govorei: Gospodaru, budi strpljiv prema meni i sve u ti platiti. A gospodar se smilova na onoga slugu, otpusti ga i dug mu oprosti. Ali onaj sluga izie, te nae jednog od svojih drugova u slubi koji mu je dugovao sto dinara, uhvati ga i stade ga daviti govorei: Vrati ako ta duguje. Tada pade pred njega njegov drug i moljae ga govorei: Imaj strpljenja prema meni i vratiu ti. Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok ne plati dug. Vidjevi, dakle, njegovi drugovi ta se dogodilo, oalostie se jako, otidoe i obavijestie svoga gospodara o svemu to se dogodilo. Tada ga pozva njegov gospodar i ree mu: Zli slugo, oprostio sam ti sav onaj dug, jer si me molio. Zar nije trebalo da se i ti smiluje na svoga druga u slubi, kao to sam se ja na tebe smilovao?
144
I razgnjevi se njegov gospodar i predade ga muiteljima dok mu ne plati sav dug. Tako e i otac moj nebeski uiniti vama, ako svaki ne oprosti od sveg srca bratu svome. Isus za prvi dug daje brojku od deset hiljada talanata, a za drugi sto dinara, odnosno denarijusa. Jedan talanat iz ove prie u ono vrijeme je vrijedio oko 6.000 denara, tako da je prvi dug 600.000 puta vei od drugog. Pritom, 10.000 (mirjada) je bio najvei grki broj, a talanat najvea jedinica valute, tako da je 10.000 talanata bio najvei zamislivi dug (poreenja radi, zajedniki godinji danak Judeje, Samarije i Idumeje u to vrijeme je iznosio samo 600 talanata, a prosjena dnevnica je iznosila oko jedan denarij. Ova pria nosi vie pouka, izmeu ostalog da je Boije oprotenje grijeha nezamislivo veliko (kao i 10.000 talanata), da ovo neizmjerno milosre treba da bude model za hriane da oprataju drugima, da nemilosrdnost vrijea Boga i da oprotaj mora biti iskren. Ali ova pria, ne sluajno, govori i o slobodi, tj. o ropstvu i muenju onih koji nose neoprotenje. Ne moe imati i uivati slobodu Hristovu onaj koji ne daje tu istu slobodu drugima oko sebe, onima koji ne ive po zakonu slobode o kojem sam pisao u prethodnim postovima. Svi mi vidimo oko sebe ogromnu koliinu neslobode, ropstva grijehu i muenja koje ljudi doivljavaju jedan od drugog. Kao da je ovaj svijet jedan veliki zatvor u koji smo pravedno ili nepravedno ubaeni. Ali, mi moramo donijeti odluku hoemo li poeti osvetu ili oprotenje. Josif je bio u slinoj situaciji. Kao plemi i omiljeni sin ljubimac, zbog ljubomore svoje brae bio je prodat u roblje u tuu zemlju. Pa ni to nije bilo dovoljno, nego je baen u zatvor potpuno nevin, jer je bio oklevetan od gospodarice koja je eljela seksualno da ga iskoristi. Mogu misliti koliko je pravednog gnjeva moglo biti u srcu ovog mladia. Ali, tek je dno dotakao kada ga je lini faraonov peharnik, kome je pomogao u zatvoru, potpuno zaboravio kad je izaao. Morao je da odlui da li e da zauvijek ivi u tamnici i neoprotenju, ili da pone da sanja o slobodi. Ova velika biblijska linost je upamena upravo po tome to je mogla da oprosti svo-
145
joj brai. Na vrhuncu svoje slave, kad je postao vladar nad cijelim Egiptom, nahranio ih je i zatitio i dao im utoite tokom nezapamene gladi. Zato? Zato to mu je sloboda bila vanija od osvete, ma kako se ona mogla nazvati pravednom. To je bila praslika Hristove otkupljujue rtve na krstu. I on je proao tamu Golgote i siao do dna pakla. Ali nije se ispunjavao mislima o pravednoj osveti i Boijem sudu za svoje progonitelje i prijatelje koji su ga iznevjerili i koji su ga se odrekli. Misli o slobodi bile su uzvienije od misli o nepravdi i zlu koje vlada cijelim svijetom. Ta Josifovska sloboda, koju je nosio usred najveih jama i tamnica u koje su ga najblii bacali, neto je to je silno i jae od ovoga svijeta, neto to je nezarobljivo i neunitivo, neto to ga je uzvisilo na najveu poziciju u tadanjem drutvu. Kao to je i Isusu dalo ime koje je iznad svakog drugog imena na zemlji i na nebu. A ta je ime nego drugi izraz za karakter, linost, autoritet. To sloboda gradi u nama. Gradi taj na karakter i nae bie. Moramo razumjeti da neoprotenje i misli o osveti zarobljavaju, da uruavaju nau linost, da stvaraju ontoloko zlo, tj. nebie. A ta da oekuju svi kojima je oproten nezamislivo veliki dug grijeha, a hvataju i kinje do besvijesti najblie zbog sitnica. I nema vee tamnice, i nema druge vatre paklene od ove vatre neoprotenja i ognja osvete u koje gospodar baca muiteljskim duhovima sve nemilosrdne sluge, kao u onoj Isusovoj pripovjetki sa poetka ovog posta. Priznajem, oprostiti nije lako. Naprotiv, vrlo je teko. Jer sloboda nije jednostavna i jeftina stvar koja se dobija badava, kao spasenje. Za nju se moramo izboriti u sebi i to je fundamentalna ivotna bitka. Svako mora, svaki dan, da bira izmeu osvete i slobode. Ne zbog onoga kome gnusan grijeh treba oprostiti, ve zbog sebe, zbog svoje slobode. Da bismo se mi razvezali od te ljute i destruktivne vatre srbe i gnjeva. To je put za velike visine, tj. put za Nebo!
146
IMAO SAM SAN U ranu zoru probudio me je san. Ne sanjam u posljednje vrijeme ba esto, a i kad sanjam obino mi snovi nemaju nekakvog smisla. Ovaj jutronji je bio kratak, ali sa mnogo simbolike. Sanjao sam neki veliki zatvor, to je zapravo samo velika viespratnica, na ije prozore su postavljene reetke. I odjednom, poela je velika voda da dolazi. Da se zgrada od podruma do vrha puni vodom. Kao u onim brodovima koji tonu, kada uliva sa svih strana. A ja i neki moji saradnici smo u uniformama nekim, jer smo mi zapravo uvari toga zatvora. I tako, u tom meteu, u samom suterenu pronaosmo jedan prozor na kojem nije bilo reetaka i tu se spasismo nas etvorica zatvorskih uvara. Osjetili smo radost spasenja i slobode. Ali, ve sljedei trenutak se prenuh i upitah ostale: ta emo sa zatvorenicima? Hajde da ih probudimo (jer je bilo neko gluvo doba) da ih upozorimo i da ih oslobodimo, da ih voda sve ne potopi. Na sve to e jedan od njihMa, ajde molim te, ko e sad rizikovati svoj ivot da izbavlja zatvorenike, koji su krivi i Bogu i narodu. I gdje emo sa njima? Ako ih oslobodimo iz ovog zatvora, ima da se razbjee na sve strane, a moda i da nas ubiju. Ko e da preuzme toliku odgovornost kod efova, moemo i posao da izgubimo. Uto sam se probudio, vrlo uznemiren. Ovaj san ima vie poruka za: HRIANE- mnogi od nas doive osloboenje i spasenje, jer su pronali Isusa, taj jedan jedini prozor bez reetaka u ovom svijetu. Kao onaj prozor u Nojevoj barci koji je otvoren bio na krovu, kroz koji su mogli gledati nebo, i kroz koji su ona etvorica prijatelja spustila pred Isusa svog bolesnog prijatelja, koji je zbog njihove vjere i ljubavi doivio najprije spasenje a zatim i iscjeljenje. Mi, hriani ovog vremena ne smijemo se sebino drati svog spasenja i zadovoljno slaviti Boga za njegovu milost i slobodu koju
147
nam je dao, dok iza nas itav na zarobljeni narod tone i grca pred propau koja nadolazi. Naa je odgovornost da opomenemo i druge i da im pokaemo izlaz kroz koji smo se i mi spasili, pa makar to za nas bio veoma neugodan i po ivot rizian poduhvat. Jer, bili bismo kao ovi uvari zatvora koji kao bratoubica Kain govore: Zar sam ja uvar brata svojega? NARODNE VOE Mnogi vani ljudi u naoj zemlji koja, pod uticajem snane ekonomske krize, tone kao ova zgrada iz sna, puna nemonih i uhvaenih ljhudi, misle u sebi: Ma ta me se tie, sami su krivi za ono to ih je zadesilo. Ja sam van toga, na sigurnom, jer sam naao izlaz i imam uteevinu. Zar treba sve da rizikujem i da izgubim u pokuaju da ih spasim? Ako ponem da im pomaem, onda u morati da brinem o njima stalno, neka preuzmu odgovornost za svoje neuspjehe. VJERSKE VOE A ko su ovi zatvorski uvari ako ne oni koji propovijedaju zakone Boije te osudie i pod pravdu i reetke stavie sve grenike. A sad, kad nevolje dooe, nalaze prozore slobode za sebe i ostale Boije uvare, te misle spasimo se. Ne ele da druge obavijeste o nevolji koja dolazi na sve sunje zakona i obavijeste o Hristu i o slobodi koja postoji od svakog zatvora, svake krivice. Misle da e ta nova, nezasluena sloboda biti opasna po sve. Da e im se pastva razbjeati, da e ih moda i ivota stajati zbog onoga to su inili vrei svoju slubu u zatvoru. Boje se da preuzmu odgovornost za slobodu koju e dati cijelom narodu, zato to im je bilo stalo do njihovog spasenja od sigurne propasti. to su vie voljeli ljude i njihovu slobodu, od nekih pravila, neke pravde i zakona.
148

KNJIGA INVENTIVNE ISPOVIJEDI
149
(LAV LAJOVI: SLOBODA IZNAD SVEGA I MISLI O SLOBODI) Knjiga g. Lajovia dotakla se svijeh dimenzija ljudskog opstojanja na razmei individualnog i opteg u ovjeku koji pripada hrianskoj civilizaciji. Takva tematika pretpostavlja zavidno obrazovanje i iskrenost iskaza ivotnog opusa, to je i ostvareno u knjizi o kojoj je rije. Boju volju Lav Lajovi procjenjuje kroz Hristov nastanak i njegovo naravouenije, to znai da je autoru Biblija propusnica za misaoni hod kroz krajnju usloenost problematike drutva i ovjeka. Knjiga g. Lajovia zasluuje naglaeno potovanje, i pored injenice da se o ovjeanstvu u optem znaenju, i ljudskoj individualnosti kao atomu te optosti, ne mogu donositi dogmatski sudovi oko kojih blista samo oreol Isusa Hrista. Zevs je gospodario helenskijem nebom prije vitlejemskog Nazareanina, pa su ljudski iskazi, jednako pozitivni i negativni, ivovali tada kako i danas ivuju. To nam svjedoe jednako Eshil i Ivo Andri! Isto treperenje ne prestaje kod Budinijeh i Muhamedovih vjernika, kao to je isto tako trajno kod agnostika i ateista. Ali, sve te nepobitne istine ne umanjuju moju preporuku itaocima da se prihvate Lajovieve nadahnute knjige. Ukratko, ta knjiga, kao moralno-intelektualna ispovijest g. Lava Lajovia, zasluuje potovanje i italaca koji se ne slau sa nekijem pogledima autora na antropoloke i religijske komplekse stvarnosti. Knjiga g. Lajovia je dvonaslovna Sloboda iznad svega i Misli o slobodi. U knjizi ima dvadeset i sedam naslovljenijeh cjelina. Navodim samo nekolike: Sloboda nije htjeti ili ne, ve moi to to hoemo, Autoritet i sloboda, Sudbina i sloboda, Sloboda i nacija, Nema ljubavi bez slobode, Ne postoji sloboda od Boga, Pustinja je sloboda, Osveta i sloboda... U Podgorici, 1.IV 2013. Prof. dr Novak KILIBARDA
150

KNJIGA UNUTRANJEG DIJALOGA
Studija Lava Lajovia predstavlja originalno tivo autorovog iskrenog religioznog doivljaja pri emu pojam slobode ima kljunu ulogu. Autor se opredijelio za lini doivljaj Hrista i Boga, svjetlost do koje dolazi kroz opit slobode ali i samopregornog unutranjeg iskuenja. Slobodan ljudski duh i duevni doivljaj su klju naeg duevnog ivota i put linog otkrovenja kojima e Lajovi u perspektivi pojmova i ideja Nikolaja Berajeva dati autentian doprinos. Ova svakako zanimljiva knjiga nastala kroz unutranji dijalog sadri put istine dubokog i promiljenog doivljaja, neoptereenog institucionalnim okvirima, to ini njenu posebnu vrijednost. Prof. dr Sonja TOMOVI UNDI

O SLOBODI IZNAD SVEGA
151
Knjiga teoloko-politikih eseja SLOBODA IZNAD SVEGA Lava Lajovia je rukopis vrlo hrabrih teza, s idejnom nadpozicijom sa koje se posmatraju kako unutranje strukturalne tako i opteznaenjske dimenzije crkve s jedne i vjere s druge strane. U formalnom smislu, pred nama je esejistiko tivo, na trenutke pretenciozno u pogledu stila koji katkada, pod uticajem odreene literature i velike koliine informacija, poprima obrise teolokoga ili filozofskoga tiva. No, autor vjeto izbjegava rizike uplitanja u poslove kojima nije do kraja sklon ni posveen, i od kojih se ograuje i u samome predgovoru: moja knjiga, pie Lajovi, nije ni kolsko-filozofska, ni bogoslovska. Nije napisana po ukusu i uzusu filozofa i bogoslova. Ne marim oko toga mnogo. Ja nijesam ni bogloslov ni filozof. Ova knjiga pripada profetskoj misli. Pisana je kao slobodna teozofija, u duhu slobodne hrianske teozofije i gnozisa. U tome smislu, ova knjiga je vieslojniji tekst od autorova prvijenca, blog-esejistike knjige Metanoja. Napredak je vidljiv, ne samo u ravni stila (rjeenica je u Slobodi istija, britkija, vieznanija, znakovitija...), ve i u odabiru i strukturi analize odabrane tematike. Pa iako se autor brani time kako nije dosljedan tematici u nivoima obrade pojedinih tema, u nizanju eseja itekako se moe prepoznati jasan sistem i vrsta makrostruktura. Sve to po strani, pristup kategoriji slobode Lajovi temelji na onim premisama koje jako slie teolokim postavkama jednog davno upokojenoga pravoslavnog duhovnika i predvodnika amerikoga pravoslavlja, ruskoga emigranta Aleksandra memana. meman je u crkvenom ivotu izbjegavao crnu, uobiajenu sveteniku odoru, gnuao se crkvenjaka ogrezlih u religijskom automatizmu, pisao je o vjeri kao jedinoj, istinskoj posveenosti ljubavi i ljepoti, o trenutku sjedinjenja u Hristu a ne o ujedinjenju pravoslavnih nacija, rijeju sanjao san o sjedinjenju svih hriana. Utoliko je teoloki nanos Aleksandra memana, pravoslavca koji je svojevremeno kritiki sudio SPC pa i gospodinu mitropolitu Amfilohiju, bio manje shvaen u pravoslavnim krugovima. Sve to je, na koncu, rezultiralo memanovim svrgavanjem s pozicije jednoga od
152
vodeih duhovnih lica. Na slian nain, jedan izvrni direktor novine utemeljene u eri socijalizma, Lav Lajovi, iako civil, objavljuje knjigu teoloko-politike problematike, koja hrabrim tezama o crnogorskoj svakodnevici poveava rizik od pojave strategijski ili laiki proizvedene neshvaenosti. O emu je zapravo rije? Sloboda po Lajoviu nije vukstoki vjetar nego odricanje od opijata; sloboda nije tjelesna raskalanost nego kroenje nagona; sloboda ne dolazi spolja ve isijava iznutra; na slobodu jednako udaraju pokoravanje i krtenje (silom pokrtavati odrasle ljude ili djecu pred Bogom malo ta znai i predstavlja svojevrstan atak na slobodu savjesti drugog ovjeka. Takva prinudna vjera traje taman koliko i neposredna prinuda kojoj su ljudi izloeni javlja se mrnja prema ljudima i Bogu, koja dovodi do oaja); sloboda je lina vjera (prihvatiti Hrista u slobodi savjesti znai odrei se svih predrasuda o Bogu i tuih iskustava kao nekog jamstva sveg naeg znanja); sloboda nije isto to i preslobodno govoriti, odnosno klevetati, itd, itd... Lajovieva kritika crkvenoga reda kljuni je argument borbe za slobodu. On polazi od toga da crkva svojim aktivnostima nagoni ljude da se odreknu slobode i ne pomiljaju na vjenost, jer prostim ljudima zapravo samo treba malo hljeba, uda i zemaljske vlasti. I upravo crkva, ograniavajui individualnu slobodu, udaljava od onoga to je Hrist elio svojom savrenom rtvom. Otuda se, smatra Lajovi, i povlai znak jednakosti izmeu pripadnosti jednoj naciji i pripadnosti crkvi: dolo je do privatizacije vjere od strane jedne drave i crkve, koja je samim inom roenja krtavala ljude bez njihove samostalne i slobodno iskazane volje i pribrojavala ih u sebi u pastvu, pod stranom prijetnjom sile ili drutvenog odbacivanja. Ne podea li nas ovo Lajovievo zapaanje na jedno od kljunih drutvenih pribrojavanja od strane drave u dravi? Ulogu crkve ali i podjele unutar pravoslavlja Lajovi posmatra s ranije pomenutih memanovskih pozicija. Dakako, na osnovu toga ugla gledanja na stvari mogu se izvui razliiti zakljuci, koji umnogome zavise od slobode samoga recipijenta. Nadnacionalna ravan posmatranja pravoslavlja, i ne samo pravoslavlja ve cjelokupnoga hrianstva, inicirana je sve veim i sve brojnijim problemima koji izbijajaju iz crkvene svakodnevice. Seksualni delikti, koruptivne
153
radnje crkvenjaka... sve to era vjernike u novu nadu, nadu da e sjedinjenjem hrianstvo biti na onom stupnju razvoja iz prvih vjekova vjere, da e biti istije. U tome svjetlu i s istom nadom novog papu doekao je i ruski patrijarh. Dodue uz temporalno omeenu skepsu do sjedinjenja e doi, ali zasigurno ne za njegovoga ivota. Ta oroena nada ruskoga patrijarha ukazala je i na kljuni problem vjere, zapravo na efekte ekonomske krize koja je potakla i krizu vjere i krizu nade. A time se u svojoj novoj knjizi bavi i Lajovi. On zapravo pokuava da pronae odgovor na pitanje e e obini vjernici pronai snagu za vjeru i nadu ako crkva proizvodi sumnju i neslobodu? Iz samog ina razmatranja ovih kategorija, Lajovieva esejistika energija isijava i zrno infantilnog, bez kojeg je nezamisliv bilo kakav pohod, ponajmanje oslobodilaki. I upravo zato Lajovievu knjigu nee moi zaobii budui crnogorski filozofi, teolozi i istoriari. Sloboda u miljenju, u promiljanju, sloboda u pretresanju slobode aktuelnih sistema, neto je to e morati da zainteresuje budue naunike, mogue i ne samo u ravni traganja za objektivnim tumaenjima jednog vremena i jedne epohe. Vladimir VOJINOVI
154
155
PODACI O AUTORU Lav Lajovi, roen je u Titogradu 27.07.1971. godine, gdje je zavrio Osnovnu kolu Milorad-Musa Burzan. Nakon toga, zavrio je Srednju vojnu kolu RV i PVO u Rajlovcu Sarajevo i diplomirao na Pravnom fakultetu u Podgorici 1996. godine. ivi i radi u Podgorici. Oenjen je Svetlanom i ima dvoje djece, Emiliju i Danila. Od marta 1997. do avgusta 2001. godine obavljao je poslove savjetnika za investicije u Fondu za razvoj Republike Crne Gore. Od avgusta 2001. do oktobra 2004. godine obavljao je funkciju sekretara u Ministarstvu turizma Republike Crne Gore, a od oktobra 2004. do decembra 2005. godine funkciju zamjenika efa kabineta u kabinetu predsjednika Srbije i Crne Gore. Od decembra 2005. godine do juna 2006. obavljao je poslove direktora u Direkciji za zakonodavstvo Srbije i Crne Gore. Od juna 2006. do marta 2009. godine obavljao je poslove izvrnog direktora Hotelsko-turistikog preduzea Onogot Niki, a od juna 2009. do jula 2011. godine bio je savjetnik potpredsjednika Vlade Crne Gore za politiki sistem, unutranju i spoljnu politiku i savjetnik ministra finansija za reformu javne uprave. Bio je angaovan u velikom broju projekata, kao to su: Izrada strategije reforme javne uprave 2011-2016, Regulatorna reforma Crnogorska giljotina propisa, reforma inspekcijskog sistema, reforma licenciranja One stop shop Crne Gore, prodaja vojne imovine - Fond za reformu sistema odbrane, reogranizacija Nacionalne turistike organizacije Crne Gore, osnivanje turistike inspekcije, svojinska i upravljaka transformacija i privatizacija. Od jula 2011.godine obavlja funkciju izvrnog direktora dnevnog lista Pobjeda. Autor je dvije zbirke pjesama, "Ja i Vuk" i "Venac od vetrova", i dvije strune knjige "Zbirka propisa iz oblasti turizma" i "Posebne uzanse u turizmu". Ovo je autorova trea knjiga sastavljena od pria koje su objavljene na njegovom blogu.
156
SADRAJ
5 PREDGOVOR...................................................................... SLOBODA IZNAD SVEGA 7
9 NAKON BERAJEVA............................................................ 12 ZAKON SLOBODE................................................................ 15 SLOBODA U VELIKOM INKVIZITORU.................................. 22 ISTINA KOJA OSLOBAA AUTORITET I SLOBODA........... 28 SLOBODA SAVJESTI............................................................ 32 SLOBODA MISLI.................................................................. 39 SLOBODA I STRASTI.......................................................... 48 OSLOBOENJE I EMANCIPACIJA ENA........................... 54 SUDBINA I SLOBODA........................................................... 59 SLOBODA I ODGOVORNOST.......................................... 62 SLOBODA I SVOJINA........................................................ 70 SLOBODA I NACIJA............................................................. 78 SLOBODA I LIBERALNA DEMOKRATIJA............................ 85 SLOBODA I VASELJENSKA CRKVA................................... MISLI O SLOBODI 93
95 UVOD.................................................................................... 98 NEMA LJUBAVI BEZ SLOBODE.......................................... 102 SKAKAETE KAO TEOCI OD JASALA................................ 105 SLOBODA KROZ ISKUENJE.............................................. 110 NE POSTOJI SLOBODA OD BOGA....................................
157
SLOBODA NIJE HTJETI ILI NE, VE MOI 116 TO TO HOEMO............................................................... 120 DVA DRVETA........................................................................ 125 OSLOBAAJUA SILA SLAVLJENJA................................... 129 PUSTINJA JE SLOBODA...................................................... 133 BOGOVI STE...................................................................... 137 GDJE JE DUH TU JE SLOBODA............................................ 140 ZA SLOBODU NAS HRIST OSLOBODI................................ OSVETA ILI SLOBODA................................................. 143 IMAO SAM SAN..............................................................146 RECENZIJA Knjiga inventivne ispovijedi ........................................... 149 Knjiga unutranjeg dijaloga .......................................... 150 O Slobodi iznad svega .................................................151 155 PODACI O AUTORU .......................................................
CIP- , ISBN 978-86-309-0378-6 COBISS.CG-ID 22070800

Sloboda Iznad Svega - Layout 1

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Sloboda Iznad Svega - Layout 1

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Lav Lajovi SLOBODA IZNAD SVEGA

Lav Lajovi SLOBODA IZNAD SVEGA

Lav Lajovi SLOBODA IZNAD SVEGA