SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

HRVATSKI STUDIJI

Odsjek za kroatologiju
Hrvatski književni barok i prosvjetiteljstvo

Udio žena u šibenskoj samostanskoj predstavi

drame o tri kralja iz 1615.
Seminarski rad

Elena Ruža Pelikan

prof. dr. sc. Viktoria Franić-Tomić

Zagreb, 2023.
Sadržaj

1. Uvod..............................................................................................................................1
2. Crkvena drama...............................................................................................................2
2.1. Hrvatska crkvena prikazanja..............................................................................................2
3. Položaj žena u srednjem vijeku na prostoru današnje Hrvatske...................................3
3.1. Ideal i položaj žene............................................................................................................4
3.2. Vidljivost žene................................................................................................................... 4
4. Kraj srednjeg vijeka i rani novi vijek................................................................................5
5. Kazališni život u Šibeniku od 17. do 19. stoljeća..............................................................5
5.1. Sestre benediktinke i kazališni život..................................................................................6
6. Dokument istrage u vezi s predstavom o tri kralja u Šibeniku........................................7
7. Istraga povodom tragedija predstavljenih u samostanu sv. Spasitelja.............................8
7.1. Prvi dan, ožujak 1615........................................................................................................ 8
7.2. Drugi dan, ožujak 1615......................................................................................................8
7.3. Peti dan, ožujak 1615........................................................................................................ 9
8. Zaključak...................................................................................................................10
9. Literatura..................................................................................................................11
 1. Uvod

Povijest hrvatskih kazališnih predstava može se predočiti kroz tekstove istraga sudskih,
crkvenih, policijskih te drugih vlasti. Istraživanja bi se provodila ispitivanjem mladih glumaca
pa tako i puka (trgovaca, učitelja). Ne samo da su istražitelji pridonijeli očuvanju podataka o
važnim segmentima kazališta poput scenografije, kostimografije, glume te glazbe, već su i
ukazali na povijest gotovo zaboravljenog i nepostojanog teatra. Problemi tih istraživačkih
dokumenata su vjerodostojnost, gubitak prave biti kazališta kao i površnost takvih istraga.
Kada govorimo o samostanskoj predstavi drame o tri kralja, najvažnije informacije
prikupljene su od časnih sestara iz samostana sv. Spasa kao dokumentacija iz „prve ruke“.
Naime, opatice su, u božićno vrijeme, izvele jedan dramski tekst u samostanu zbog čega su
bile i kažnjene. Budući da su glumile samo žene, utjelovile su i muške uloge. Zapisi o toj
predstavi ne samo da sadržavaju informacije o tom događaju, već obrađuju važne društvene
okolnosti grada Šibenika pa tako i položaj žena na hrvatskim prostorima u 17. stoljeću.

1
 2. Crkvena drama

Najraniji oblici religiozne dramske književnosti i crkvenog kazališta u srednjem vijeku bile su
liturgijske drame. Nastale su na temelju bogoslužja, a kasnije postale samostalne scenske
tvorbe. Izvode se u crkvama, o određenim blagdanima, najviše o Uskrsu, Božiću te
Bogojavljanju. Pisane su liturgijskim, najviše latinskim jezikom, no postoji i primjer
rudimentalne drame pisane starocrkvenoslavenskim jezikom hrvatske redakcije (Batušić,
2019: 1). Budući da je na ovim prostorima manjak kazališnih zbivanja iz doba rimske
kolonizacije, pomoću liturgijskih drama može se pratiti razvoj glumišta. Sačuvani su ostaci
kazališnih građevina; teatri na Visu, u Puli, Solinu te tragovi mimičko-scenskih obilježja u
Sisku. Liturgijske drame, skazanja, prikazanja, mišteriji i marakuli anonimne su tvorbe. Širile
su se Europom putem crkvenih knjiga te su se kroz brojna izvođenja razvijale.

2.1. Hrvatska crkvena prikazanja

Stara hrvatska crkvena književnost izgrađena je u 10. stoljeću na temeljima
moravskopanonske književne baštine sv. braće Ćirila i Metoda. Hrvatska prikazanje razvijala
su se analogno kao u talijanskoj pučkoj crkvenoj drami, a već u 15. stoljeću bila je
rasprostranjena na prostoru hrvatskog i dalmatinskog primorja te na onim mjestima gdje su
postojali uvjeti za obrazovanje pobožnih bratovština. Neka od poznatijih prikazanja su Plač
blažene devi Marije (prepisivan nekoliko puta), zatim Muke sv. Margarite dramatizirana
1500. godine, Muke Spasitelja našega (1556.), Govorenja sv. Bernarda i sl. Može se datirati i
prikazanje Triju Kralja iz 1615. godine igrano u koludričkom samostanu sv. Spasa u Šibeniku,
zapamćen povodom procesa protiv tog samostana koji je pokrenula zagrebačka biskupija
(Fancev, 1932)

2
 3. Položaj žena u srednjem vijeku na prostoru današnje Hrvatske

Dugo vremena su povijesna istraživanja bila orijentirana na „mušku povijest“, drugim

riječima, muškarci su ti koji su imali važne uloge kroz povijest; vladari, ratnici, političari i
slično. Kroz povijest se ponekad pojavila pokoja žena koja je značajno promijenila društveni
život određenog vremena, ali neusporedivo s muškom poviješću. Budući da su redovnice
kažnjene zbog izvođenja predstave, postavlja se pitanje je li to tako zato što se predstava
zaista nije smjela izvoditi ili je uzrok tome činjenica da su one žene. Iz tog razloga valja se
uhvatiti u koštac s jednom od najvažnijih tema srednjeg vijeka, a to je položaj žena. Žene
koje su predstavljale i muške i ženske likove iz Biblije što je očito tada bio apsurd.
Profesorica Ines Vadunec u svom članku; Položaj žene u srednjem vijeku na hrvatskim
prostorima, analizirala je radove hrvatskih povjesničara, viđenja nekih suvremenika , kao
izvor je koristila i brojne oporuke iz kojih je dobila podatke o imovinskom statusu, darovnice
samostanima te kaznene spise i gradske statute (Vađunec, 2009:48). „Priroda uvijek teži
stvoriti savršeno biće, muškarca, ali se ponekad dogodi pogreška – žena. “ Ovo shvaćanje
moglo bi probuditi kod brojnih suvremenih žena potrebu za višesatnom raspravom. Ono je
bilo vjerodostojan pokazatelj položaja žene na srednjovjekovnim hrvatskim prostorima.
Nadalje, žena je smatrana nesamostalnim i nesposobnim bićem za samostalni život, stoga je
uvijek trebala nadzor muškarca (oca, brata ili muža). Jedina svrha koju joj je društvo
pridavalo bila produžavanje roda brojnim potomstvom. Ona je bila pripadnik „privatne“ ili
one „kućne“ sfere, a muškarac pripadnik „javne“ sfere. Glavni cilj srednjovjekovne žene bio
je udati se i postati majkom ili se ostvariti kroz redovništvo. Crkva je nametala „savršenu“
sliku žene kojoj uglavnom niti jedna žena nije bila dorasla. Naravno, njihov položaj nije u
svim dijelovima zemlje bio isti. Na prostoru Dalmacije, imale su minimalna prava, dok su u
Slavoniji bile gotovo ravnopravne s muškarcima. Neke žene su se uspjele izboriti za
samostalni život, bez braka i redovništva, no nailazile su na brojne kritike . Upravo kao i
danas kad se netko okuša u drugačijem i alternativnijem načinu života (Vađunec, 2009: 49).
Ženski svijet osvježila je pojava srednjovjekovnih emancipiranih žena. U Dubrovniku se ,
sredinom 16. stoljeća osniva ženski književni krug. Tu djeluje najstarija hrvatska književnica
Nada Bunić sa svojim sestrama. Također se spominju pjesnikinje Nikoleta de Resti te
Margarita de Menze , no one nisu bile buntovne niti dovodile u pitanje položaj žena. Na tom

3
polju se se istaknule Cvijeta Zuzorić koja je uvela nova pravila ponašanja žene u javnosti te
Marija Gučetić koja je izrazila nezadovoljstvo prema postojećem društvenom stanju
(Vađunec, 2009: 50). Proučavanjem žena bavile su se i Zdenka Janeković Römer (položaj
žene u braku i obitelji na dalmatinskim područjima), Zrinka Nikolić (ženska povijest na
području dalmatinskih gradova), Lujo Mrgetić (pravni položaj žena), Marija Karbić (žene u
Slavoniji u srednjem vijeku) te Marija Mogorović Crljenko (istarske žene u srednjem vijeku).

3.1. Ideal i položaj žene

Dubrovački trgovac Benedikt Kotruljević u svom djelu „Knjiga o umijeću trgovanja“ kaže
kako mladići često traže kod žene dobar imovinski status, a onda zanemare njene važne
vrijednosti pa im život postane loš. Tri su općenita dobra u ženi; poštenje korisnost (miraz),
nasljedstvo i bogatstvo te ljepota koja je dar od Boga te ju nema svaka žena. „Žena mora biti
razborita, postojana, ozbiljna, mila, marljiva, blaga, čedna, milosrdna, pobožna, religiozna,
velikodušna, uzdržljiva, darežljiva, umjerena u jelu u piću, trijezna, oštroumna i uvijek
zaposlena, jer su nerad i siromaštvo uzrok dubokog pada žene i ona se od njih brani svojim
radom“ (Kotruljević prema Vađunec, 2009: 50). Govori kako žena mora imati odjeću i ures
te nikad ne smije mazati lice jer se to smatralo sramotom i prekršajem. Daljnje
Kotruljevićevo opisivanje žene ide isključivo iz subjektivne percepcije jednog
srednjovjekovnog muškarca, odnosno navodi kako je zadatak žene da se svidi muškarcu, da
mu bude korisna, da ga njeguje, liječi, tješi, da rađa te da tugu za umrlom djecom utapa u
novim trudnoćama i porodima. „Žena je simbol onog života koji je obuhvaćao religiju, ljubav,
dobrotu i moralnost“ (Vađunec, 2009: 50). S vremenom se pojavio pokret „feminizacije“ koji
proizlazi iz krila Crkve, od Franje Asiškog koji je zaista uvažio i afirmirao vrijednost žene.
Marijanski kult je također utjecao na novu percepciju žena te potaknuo pojavu ljubavi te
divljenja prema njima

3.2. Vidljivost žene

Život žene za ostale je bila misterija. Dubrovčani su, prijmjerice, zatvarali plemićke djevojke
u kuće te ih je bilo moguće vidjeti jedino u crkvi ili na prozoru. Njihova je čast bila strogo pod
nadzorom obitelji. Ženski prostor obuhvaćala je kuća, crkva te samostan u blizini ()

4
 4. Kraj srednjeg vijeka i rani novi vijek

Krajem srednjeg vijeka, položaj žena polako je počeo ići na bolje. U društvu su najbolje
prolazile udovice; preuzele bi mužev posao te su postajale izuzetno ugledne i moćne. U
ranom novom vijeku, otkrićem Amerike, započinje naseljavanje Europljana na novi
kontinent. Muškarci nisu sami znali zbrinuti stoku, pripraviti hranu i brinuti o sebi, stoga su
se mlade žene slale u Novi svijet. Primarna zadaća u kolonijama bila im je rađanje djece, a
najčešći posao kojim su se bavile bila je trgovina. Zbog geografskih otkrića, razvoja trgovine,
industrije i kapitalizma dolazi do velikih promjena u životu žena tijekom novoga vijeka.
Promjene se mogu sagledati kroz tri bitna događaja novoga vijeka, a to su: industrijska
revolucija, Francuska revolucija i sufražetski pokret, ali to je period kasnijeg novog vijeka
(Gregoriović, 2018). Žena se u ranom novom vijeku zbog svoje fizionomije smatra
savršenijim bićem nego muškarac, slična je anđelima. Također se zagovara obrazovanje žena
što bi ih učinilo boljim suprugama. Važno je spomenuti neke mizigonijske tekstove u 17. i 18.
stoljeću koji upravo ukazuju na promjenu doživljaja žena. Neki su smatrali kako je žena čisto
zlo, poput Ivana Ivaniševića koji je u Šestom cvijetu (Od prirode i zle naravi ženske) svoje
zbirke Kita cvitja razlikova (1642.), opisao kako od početka svijeta žene vode muškarca u
propast. S druge strane, Jakov Armolušić, u zbirci Slava ženska i protivni odgovor Jakova
Armolušića Šibenčanina Cvitu šestomu (1643.) suprotstavlja se Ivaniševiću i uzdiže žene.

5. Kazališni život u Šibeniku od 17. do 19. stoljeća

Postoji vrlo malo izvora koji daju informacije o kazališnom životu u Šibeniku prije 1615.
godine i predstave Tri kralja (Trokraljevska igra) koju su izvele sestre benediktinke iz
samostana sv. Spasa. Vodimo li se svjedočenjem opatice spomenutoga samostana, sestre
Gabrijele Tobolović, koju je bila jedna od ispitanika i najpreciznijih svjedoka o predstavi,
može se zaključiti kako izvedba predstava seže do početka 17. stoljeća (Huljev, 2020: 6).

5
Za razliku od Dubrovnika, Zadra, Splita, Hvara, Korčule koji svoju povijest kazališnog života
imaju zabilježenu na tisućama stranica u različitim evidencijama, Šibenik svoju kazališnu
povijest uglavnom čuva samo u usmenoj predaji kazališnih djelatnika. Bilo je to razdoblje u
kojemu su djelovali velikani hrvatske književnosti poput Marka Marulića, Džore i Marina
Držića, Nikole Nalješkovića,Ilije Crijevića, Mavra Vetranovića, Hanibala Lucića, Junija
Palmotića, Ivana Gundulića i dr., čija su se djela često izvodila u kazalištima naših gradova
(Huljev, 2020: 6).

5.1. Sestre benediktinke i kazališni život

Među nekoliko ckvenih redova u to doba posebno se istaknuo red benediktinaca koji se
smatra najstarijim crkvenim redom na Zapadu. Red je osnovao sveti Benedikt oko 529.
godine u svom samostanu na brdu Montecassino u središnjoj Italiji, nedaleko od Rima
(Huljev, 2020: 7). Benediktinski samostan sv. Spasa u Šibeniku, zadobio je svoje mjesto u
hrvatskoj, ali i svjetskoj povijesti, po jednoj specifičnoj kazališnoj predstavi. Samostani su od
svojih početaka predstavljali središta razvoja vjerskog života, pismenosti, kulture, ali su se
počeli isticati i kao središta razvoja kazališnog života. Sa svojim su uprizorenjima predstava s
božićnom ili uskršnjom tematikom predstavljali same začetke kazališnog života u srednjem
vijeku kada je društven život bio slabo razvijen. Predstave koje su se odigravale u božićno
vrijeme (Tractus stellae) te one u Velikom tjednu (Prigovaranje Blažene Dive Marije i križa
Isusova, Muka iz Tkonskog zbornika, Marijin plač...) približile su biblijske teme, ne samo
redovnicima, već i raznim staležima koji su prvo predstave mogli gledati u samostanima i
crkvama, a kasnije i na gradskim trgovima (Huljev, 2020: 7).

6
 6. Dokument istrage u vezi s predstavom o tri kralja u Šibeniku

Istražne arhive i dokumenti crkvenih velikodostojnika, vizitatora, policajaca te ostalih

istražitelja izvor su svih informacija o hrvatskom kazalištu od 16. do 18. stoljeća. Ispitivali bi
tada dostupni uzorak ljudi; mlade glumce, , družine, trgovce, učitelje pa čak i časne sestre.
Iako su istražitelji prikupili brojne podatke o tadašnjoj scenografiji, kostimima, glazbi i glumi,
bili su ekvivalentni današnjim novinarima, „zabadali su nos“ u detalje i pojedinosti te
izmišljali i lagali . Također, kada o kazalištu govore istražitelji i policija, ono gubi na značenju
(P. Novak i Lisac, 1984: 341). Kada govorimo o samostanskoj predstavi drame o tri kralja,
kao jedini pouzdani izvor istražiteljima poslužile su opatice samostana sv. Spasitelja. Za
vrijeme Božića izvele su u samostanu, utjelovivši i muške uloge, jedan dramski tekst.
Opatice1 su bile dobro upoznate s dramaturškom tradicijom adventskog prikazanja. U
predstavi su sudjelovala poznata lica iz uobičajenih „trokraljevskih igara“ su bili glasnici,
anđeo, tri kralja, Herod, Bogorodica, Josip te Isus u kolijevci. Ukupnom dojmu pridonijeli su
kostimi; „Kostimi na predstavi bili su raznovrsni, i to s nacionalnim obilježjima „alla croata“
ili „all italiana“ (P. Novak i Lisac, 1984: 342). Da nije bilo ove samostanske izvedbe , taj
dramski tekst bi pao u zaborav. Bez obzira na to, časne sestre ili kako ih se još naziva -
„koludrice“, bivaju kažnjene od strane biskupa. Ne zna se o kakvoj kazni je riječ, no
pretpostavlja se kako su zbog svojeg ugledne i plemenite krvi dobro prošle. Ovo nije jedini
slučaj biskupske intervencije u kazališnim izvedbama. Teatar s religijskom tematikom nije
zadobio potporu crkve. Iz tog razloga je vrlo malo podataka o prikazivanju drama s
biblijskom tematikom. Časnim sestrama kazalište i glazba nisu bili strani pojmovi, štoviše,
nakon njihovog zaređenja („vjenčanja“) , u samostan bi ulazile cijele povorke u kojima se
sviralo, pjevalo i plesalo. Zbog čuvara i moralista tih samostana izgledalo je kao da su
njihova vrata zatvorena uličnom teatru što većinom nije bilo tako.

1
Opatica - poglavarica ženskoga benediktinskog samostana koji ima rang opatije

7
 7. Istraga povodom tragedija predstavljenih u samostanu sv.
Spasitelja

7.1. Prvi dan, ožujak 1615.

Matheus Thomasseuich (Matija Tomašević), velečasni prezbiter, kanonik katedrale šibenske
crkve te ispovjednik redovnica samostana sv. Spasitelja, pozvan je od samog biskupa te
ispitan o pojedinostima vezanima uz časne sestre te izvedenu predstavu. Trebao je opisati
što je bio vidio da su u petak navečer nakon zdravomarije vrata samostana bila zaključana.
Odgovorio je kako je ispred crkve sv. Spasa vidio neobično puno ljudi, potom mu je njegov
nećak Lorenzo rekao kako se u samostanu treba održati predstava o Trima Kraljima. Kasnije
se saznalo da je kako se u crkvi nalazio velik broj gospođa (30-40) i to većinom rodbina
redovnica te neka gospoda; g. Zvane, sin Dominika Ivetića, gazda Giac(om)o Miagostović
(Mali Sartor), Zvane Sričić G. Michiel, mlađi sin gospodina Dominika Zavorea. Svi oni su došli
vidjeti predstavu. „Reče mi da je to bila predstava o Trima Kraljima, da su je davale
redovnice u odjeći koja je odgovarala predstavljenim osobama, to jest muška muškima,
ženska ženskima, kralj kralju, sluge slugama, te da su spomenutu predstavu prikazivali u
donjem klaustru rečenog samostana, u ložama što gledaju na crkvu“ (P. Novak i Lisac, 1984:
343). Čini se da redovnice nisu odustale od namjere da se predstava i dalje izvodi; iako je
kanonik zabranio, pod utjecajem biskupa, da se u crkvu sv. Spasitelja ulazi u kasnovečernje
sate, ipak ih je ponovno „uhvatio na djelu“. Kanonik je naišao na Ružu, kći Margarite
Arapove kraj vrat crkve, ona mu je rekla kako su unutra neke gospođe te da se ponovno
recitira predstava od prijašnje večeri. Zatražio je ključ kako bi okončao te „izvedbene
susrete“, no opatica mu je rekla da se ključ trenutno ne može pronaći, stoga je otišao. Cijeli
događaj prepričao je Prečasnome biskupu koji je ujedno najveći protivnik ove izvedbe
redovnica (P. Novak i Lisac, 1984: 344).

7.2. Drugi dan, ožujak 1615.

Sljedeća osoba pozvana na svjedočenje je Laurentius Gugliacich inače Thomasseuich, nećak
velečasnog svećenika i kanonika Mathea. Laurentius je pak bio nešto više u kontaktu s
redovnicama tog dana, odnosno, sestra Bedetta Ivetić, sakristanka, pozvala ga je da

8
raspremi oltar na koji će se postaviti slika sv. Benedikta pa je to i učinio. Znao je da će se te
večeri održati predstava o Trima Kraljima u parlatoriju. Rekao je kako je predstava započela
odmah nakon zdravomarije te potrajala i do dva sata ujutro. (P. Novak i Lisac, 1984: 344).
Upitan je da opiše koga je sve vidio u predstavi te kakvu odjeću je nosio/la. Prvo je
spomenuo trinaestogodišnju Helenu (uskoro se trebala zarediti), kći g. Francisca Veraceo,
koja je prva nastupila u muškom odijelu, u hlačama s ogrtačem tamnoljubičaste boje. Slijedi
sestra Arkanđela, kći poštovanog g. Zorzi Micheteo, također odjevena u muško sa suknjicom
s obrubom od svilene vrpce te s dugim crvenim ogrtačem, a na glavi je nosila turban. Nakon
nje spomenuo je sestru Michaelu Theodosio odjevena u muško odijelo do ispod koljena te
sa šeširićem od crnog pusta. Četvrta osoba jest sestra Diodata Verancea, odjevena u
kraljevsku odjeću s turbanom na glavi, sestra Anđela Difinica, glumila je crnca (vjerojatno
jednog od Tri kralja) u muškom odijelu u pratnji Dobrizze, kćeri Nikole Križanića, djevojčice
koja se tek treba zarediti, nosila je kutu s dugim širokim hlačama sa zlatnim lancem oko
vrata. Zatim je vidio sestrub Margaritu Tavileo zaodjenutu u ruho, predstavljala je Heroda,
sestra Eufrasia Zavoreo, konačno redovnica zaodjevena kao žena jer je predstavljala Gospu,
a pored nje u zipci djevojčica Elena koja je imala ulogu Isusa. Na koncu, sestra Giulia Križanić
predstavljala je sv. Josipa.

7.3. Peti dan, ožujak 1615.

Treća osoba pozvana na razgovor kod biskupa bila je opatica samostana, sestra Gabriela
Tobolea. Postavljena su joj slična, ali konkretnija pitanja nego prethodnim ispitanicama; što
zna o izvođenju predstave, odnosno, koja je to vrsta predstave, od koga na kojem mjestu te
s kojom dozvolom. Opatica je priznala da se u petak nakon zdravomarije u samostanu
održala predstava o Trima kraljima. Također je priznala kako su je izvele mlade koludrice i
djevojke. Tvrdila je kako je vodila računa o tome da se crkva zaključa za vrijeme te je imala
ključ kod sebe. Međutim, na pola izvedbe, pored crkve pojavila se gomila ljudi koja je htjela
provaliti u crkvu, stoga se izvođenje stišalo. Budući da tog petka na predstavu nije mogla
doći supruga g. Zvane Laudonića, u njenu čast se izvedba ponovila sljedeći dan kada je
uspjela doći u crkvu. Ta druga izvedba, kako se izjasnila opatica, odvila se protiv njene volje.
Također je rekla kako je, putem g. Gaspara Simeonića tražila dozvolu od biskupa za
izvođenje predstave. Gospodin Simeonić joj je pak rekao da joj dozvola nije potrebna jer je

9
predstava religioznog karaktera, a opatica je znala da su se i prije nje izvodile duhovne
predstave. Na kraju je istalknula kako se jasno vidi u knjižici napisanoj na slavenskom da
sadrži samo nabožne i svete elemente. Nastupilo je sedam nedavno zaređenih koludrica te
neke djevojke ostavljene ondje na odgajanje. Tu knjigu odlučila je poslati biskupu kako bi
obranila svoje namjere u cijelom tom slučaju s predstavom (P. Novak i Lisac, 1984: 346).

8. Zaključak

Nakon svih istraženih svjedočenja o predstavi o Trima kraljima, postavlja se pitanje u čemu
je doista problem. Redovnice svojom izvedbom nisu ugrozile ili dovele u pitanje kršćanske
svete simbole. Njihova namjera da izvedu predstavu te da upoznaju nekolicinu ljudi s važnim
elementima kršćenstva, opravdana je. Opatica navodi kako je tražila dozvolu, odnosno htjela
obavijestiti biskupa u tome, no rečeno joj je kako nema potrebe za takvim potezom jer su se
i prije izvodile slične predstave. Bilo bi dobro kada bi se cijela situacija ponovno dogodila, no
uz izvedbu isključivo muških redovnika. Tko zna bi li biskup uopće uložio svoje vrijeme da ih
kazni jednako kao što je redovnice. Valja istaknuti dvije pretpostavke o cijelom slučaju;
Prečasni gospodin biskup se uvrijedio jer nije bio obavješten o predstavi od samih redovnica
ili jednostavno nije mogao prihvatiti činjenicu da žene mogu kvalitetno i vjerodostojno
izvesti jedan dramski tekst preuzevši i muške uloge.

10
 9. Literatura

Batušić, Nikola (2019). Povijest hrvatskoga kazališta. Zagreb: Hrvatski centar ITI.

Fancev, Franjo, (1932). Hrvatska crkvena prikazanja. Narodna starina, 11, str. 143-168.

Huljev, Kristijan (2020). Kazališni život u Šibeniku i identitet grada. Završni rad. Osijek: Sveučilište
Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.

Novak Prosperov, Slobodan i Lisac, Josip (1984). Hrvatska drama do narodnog preporoda. Split:
Logos.

Vađunec, Ines (2009). Položaj žene u srednjem vijeku na hrvatskim prostorima. Pro tempore, 6-7, str.
48-73.

11