Ana Pecoja Diplomski Rad

SVEUILITE U ZAGREBU
FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA POVIJEST
ANA PECOJA
ENA U FEUDALNOM DRUTVU

DIPLOMSKI RAD
MENTOR:
Dr. sc. Hrvoje Graanin
Zagreb, listopad 2013.
SADRAJ
Stranica
UVOD.....3
1. ODNOS CRKVE PREMA ENI...5
1.1. BIBLIJA..............5
2.1. CRKVENI OCI....6
3.1. ENA-EVA ILI MARIJA...........8
2. BRAK ...........10
2.1. ODNOS CRKVE PREMA ENIDBI.......10
2.2. ENIDBENA CEREMONIJA..........15
2.3. RAZLOZI PONITENJA BRAKA...18
3. ENA U SVOJOJ OBITELJI.......21
3.1. ENA KAO SUPRUGA............................21
3.2. MAJINSTVO..........................25
3.3. UDOVICE..............26
4. ENSKI POSLOVI.......29
4.1. PLEMKINJE......29
4.2. ENE U GRADOVIMA31
4.3. ENE NA SELU........33
5. ENE U ODNOSU NA VITEKE IDEALE...............................................................34
5.1. TRUBADURSKO PJESNITVO......................................34
5.2. POJAM ''UDVORNA LJUBAV'' .........................................................................36
5.3. ENA PREMA VITEKIM IDEALIMA.............................38
6. ZAKLJUAK...............40
BIBLIOGRAGFIJA..42
POPIS SLIKA...43
UVOD
Cilj ovog diplomskog rada je prouiti poloaj ena u srednjem vijeku unutar obitelji i
njihov poloaj u drutvu, osvijetliti nepoznat, nevidljiv svijet ena unutar mizoginog
srednjovjekovnog drutva. ene u srednjem vijeku bile su podijeljene prema stalekoj
pripadnosti, religijskoj pripadnosti, prema starosti, branom statusu te prostorom i vremenom
u kojem su ivjele. Jedina zajednika odrednica bila je inferioran poloaju u odnosu na
mukarce. Veliku ulogu u poloaju ena imala je i Crkva. Veinu zapisa, izvora, dali su
sveenici. U ranom srednjem vijeku pismenost se moe smatrati crkvenim monopolom, dok
ene u veini sluajeva nemaju svoj glas. Izvori za prouavanje poloaja ena su crkveni
tekstovi, sudske presude, filozofske i religijske rasprave, oporuke i slino. Rijetki su primjeri
pisanih izvora iji autori nisu bili sveenici, a jo su rjei oni iji su autori ene. Christine de
Pizan, Marija Francuska su meu rijetkima koje su se bavile literarnim stvaralatvom.
U radu e se prouavati odnos Crkve prema eni ponajprije kroz odnos Crkve prema
braku, a zatim kroz razvoj enidbene liturgije. Brak se smatrao osnovom feudalnog drutva i
sredstvom osiguravanja mira u drutvu. Na prvom se mjestu misli na brakove visokog
plemstva koji su sklopljeni zbog politikih razloga, ne bi li se izbjegao rat ili sklopio mir. U
vrijeme kad je zemlja bila klju socijalnog poloaja plemkinje su imale vaan poloaj u
drutvu. Kao nasljednice prenosile su posjede muevoj obitelji, a kao ene i osobito udovice
branile su svoje nasljedstvo i irile svoj utjecaj kroz upravljanje svojim kuanstvom. U
upravljanju svojim posjedima i u svojim religijskim pokroviteljstvima ene su upotpunjavale
rad supruga i obitelji. Crkveni i ratniki moral slau se u podreenosti ene mukarcima jer se
ene smatraju nestalnim biima koje treba voditi kroz ivot. ene u srednjem vijeku bile su
pod stalnom kontrolom mukaraca bez obzira da li je to bio otac, brat, suprug, roak ili kralj.
Postoje primjeri da su ene samostalno vodile obrtnike radnje, bavile se trgovinom, bile
veoma obrazovane te utjecajne u politikom ivotu dvora. Ipak u veini sluajeva su to bili
izuzeci od pravila.
U prouavanju poloaja ena, ali i u prouavanju privatnog, svakodnevnog ivota u
srednjem vijeku, ograniavajui faktor bila je literatura. Rijetko se mogu pronai podaci za
rani srednji vijek i o enama niih drutvenih slojeva. Upravo zato je rad uglavnom ogranien
na poloaj ena viih drutvenih slojeva u zapadnoj Europi (Engleskoj i Francuskoj) tijekom
razvijenog srednjeg vijeka. Ona je na hrvatskom jeziku malobrojna, svedena na lanke u
asopisima ili na rijetka spominjanja ena u djelima koja se bave ustrojstvom feudalnog
drutva. Najvanije knjige za prouavanje ove tematike na hrvatskom jeziku svakako je knjiga
Georgesa Dubyja Vitez, ena i sveenik: enidba u feudalnoj Francuskoj te Jesen srednjeg
vijeka Johana Huizinge. Na engleskom jeziku najvie sam se koristila knjigama Georgesa
Dubyja A History of Private Life, Henriette Leyser Medieval Women: A Social History of
Women in England 450-1500, Davida Herlihyja Women, Family and Society in Medieval
Europe te Margaret Schaus Women and Gender in Medieval Europe. An Encyclopedia. U
ostaloj literaturi autori se esto pozivaju na rad Dubyja i Huizinge.
1. ODNOS CRKVE PREMA ENI

1.1. Biblija
Kada se prouava poloaj ene u srednjem vijeku, najvei utjecaj je imala Crkva i
crkveni mislioci, teolozi kao npr. sv. Jeronima, sv. Aurelije Augustina, Tome Akvinskog, a
najvaniji autoritet je Biblija koja se na kranskom Zapadu ne kritizira. U razdobljima
velikih kriza, kao za vrijeme Crne smrti sredinom XIV. stoljea, javljaju se razni pokreti koji
glavnog krivca vide u Crkvi i poinju je osuivati. Oni se okreu Bibliji kao pravoj ''Bojoj
rijei''.
Poloaj ene mnogi i danas tumae pomou Knjige postanka prema kojoj je ena
stvorena od Adamova rebra kao pomo mukarcu ime se tumaila njezina drugorazrednost i
podlonost.1 enama je najvie ''nakodilo'' tree poglavlje Knjige postanka koje govori o
prvom grijehu i njihovoj ulozi.2 Zbog toga se ene u srednjem vijeku smatralo laljivima i
sklonima grijehu. ene su, uz novac, u srednjem vijeku bile Sotonino najjae oruje u borbi
za ljudske due. Tako se u XII. stoljeu javlja tema ''avoljih keri'', simonija, licemjerstvo,
pljaka, svetogre, prijetvornost, lihvarstvo, svjetovna rasko i razbludnost.3
Slika 1: Smrtni grijeh, pohota
Slika 2: Sotonina orua: profana glazba i ene5
Biblija, Knjiga Postanka, 2, 21-24.

Isto, 3, 1-20.
3
Le Goff, J., Civilizacija srednjovjekovnog Zapada, 384.
4
Romaniki umjetnici simbol pohote su prikazivali kao lik ene kojoj zmija grize grudi i spolovilo, to je bila
naznaka muka u paklu. Ovaj prikaz potjee vjerojatno iz XI. stoljea iz crkve Oou (Haute-Garonne), (Toulouse,
Muzej augustinaca), (Le Goff, J., Civilizacija srednjovjekovnog Zapada), 422.
2
U Bibliji ena pripada mukarcu, ona je njegovo vlasnitvo pa tako deseta Boja
zapovijed glasi: ''Ne poeli kue blinjega svoga! Ne poeli ene blinjega svoga; ni sluge
njegove, ni slukinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti ita to je blinjega
tvoga!''6 Ipak, u Bibliji se nalazi cijeli niz ena, velikih junakinja, vladarica, proroica koje su
bile vane u idovskoj povijesti.
U Novom zavjetu uloga ene se mijenja. Uz lik Isusa pojavljuje se najvanija ''osoba''
u kranstvu Marija, njegova majka, Djevica. Isus se prema enama, ako se uzmu u obzir
tadanje drutvene prilike, skandalozno ponaa.7 One su ravnopravne sugovornice, jednake
mukarcu, sluaju propovijedi, razgovaraju s njime, no on ne pokuava promijeniti njihov
drutveni poloaj i obiaje. Jedino se protivi praksi otputanja ena, odnosno propovijeda
monogaman, obvezujui brak koji nije valjan samo u sluaju preljuba, naravno enskog.8
Poslanice sv. Pavla su takoer imale veliki utjecaj na stav srednjovjekovnih klerika
prema eni i njenoj ulozi u drutvu. Njegov stav je ambivalentan. S jedne strane istie
ravnopravnost ena u Poslanici Galaanima i naglaava njihovu duhovnost, a s druge strane
istie da je ena drugorazredno bie.9 Mukarac je slika Boja, dok je ena slika mukarca.10
Odnos izmeu ene i mukarca usporeuje odnosom izmeu Krista i Crkve. ena se treba
''pokoravati svojim muevima, jer je mu glava ene kao to je Krist glava Crkve'', ali
mukarac ''neka ljubi svoju enu...Tko svoju enu ljubi, ljubi samoga sebe''. 11 Takoer Pavao
enama priznaje pravo molitve na javnim skupovima, ali im zabranjuje govoriti na
sastancima.12 Ipak, hvali rad i odanost ena koje mu pomau u njegovim misijama, a neke ak
i spominje (npr. Febu), ali zabranjuje enama pravo poduavanja.13
1.2. Crkveni oci

Moe se rei da je uenje sv. Pavla pogoralo odnos Crkve prema enama jer njegove
stavove kasnije preuzimaju sv. Jeronim, sv. Augustin, Albert Veliki i drugi. Crkveni oci
5
Srednjovjekovni umjetnici su esto prikazivali Sotonu kako neumorno iskuava ovjeka ponovljenim
iskuenjima. Na slici su prikazana njegova omiljena orua: profana glazba i ena, poticaj na raskalaenost,
(Vzelay, opatijska crkva Madeleine, kapitel iz glavnog broda izmeu 1120. i 1140. godine), (Le Goff, J.,
Civilizacija srednjovjekovnog Zapada), 246.
6
Biblija, Knjiga Izlaska, 20, 17.
7
Valkovi, M., Uloga ene u javnom ivotu evropske civilizacije, 194.
8
Biblija, Evanelje po Mateju, 19, 4-9.
9
Biblija, Poslanica Galaanima, 3, 27.
10
Biblija, Prva poslanica Korinanima, 7, 4-5.
11
Biblija, Poslanica Efeanima, 5, 22-28.
12
Biblija, Prva poslanica Korinanima 14, 34-35.
13
Biblija, Prva poslanica Timoteju 2, 12
najee imaju selektivan i negativan pristup prema pitanju poloaja ene. Jedina enina
pozitivna uloga je raanje djece. ena je ''drugotno'' bie, stvoreno od ovjeka, mukarca i iz
toga proizlazi njena podreenost, odgovorna za prvi grijeh pa je mukarac mora voditi kroz
ivot jer je po prirodi sklona grijehu. Sv. Augustin smatra da zlo proizlazi iz tijela, odnosno
ene koja je inferiorna i tjelesna. Za njega je jedini nain da se obuzda ulnost, ena, bio brak
jer se ''enidbom moe uspostaviti prvobitna hijerarhija gospodarenje duha nad tijelom.''14
Isti stav ima i sv. Jeronim koji je jo otriji prema eni. Za njega ena ''izvor grijeha kojeg se
treba kloniti'' te on poznaje samo zle, bludne i grene ene.15
Slika 3: Dijabolina asocijacija ena sklone ogovaranju s poetkom XIV. stoljea iz Stanforda,
Northamptonshire16
U XIII. stoljeu dolazi do zaokreta u filozofiji. Postupno se naputa Platonova

filozofija i ponovno se otkriva Aristotel. Njegova djela do skolastika nisu dola u izvornom
obliku na grkom jeziku, nego preko arapskog prijevoda. Na osnovi njegova djela De
generatione animalium (O raanju ivotinja), koje bavi se nastankom ivih bia,
srednjovjekovni teolozi su smatrali da je ena podreena mukarcu. Aristotel smatra da je
muko sjeme nositelj pokretakog naela kod raanja pa zato ensko sjeme moe prevladati
samo zbog slabosti mukog i onda e nastati ena. Unato toj teoriji o oplodnji, Aristotel je
isticao jednakost ena i mukaraca u knjizi Metafizika.17 U Ekonomici govori o braku i
14
Duby, G., Vitez, ena i sveenik: enidba u feudalnoj Francuskoj, 22.

Mii, A., ena u spisima ranokranskih pisaca, 498.
16
Leyser, H., Medievial women. A Social History of Women in England 450-1500, 35.
17
Pavlovi, A., Aristotel i Toma Akvinski o eni, 572.
15
ulogama koje u njemu imaju mukarac i ena. Smatra da uvjet za brak nije samo stvaranje
potomstava nego ljubav, odnosno prijateljstvo.18 Ipak se nije mogao rijeiti predrasuda o nioj
vrijednosti ene to je odraz toga vremena.19
To Aristotelovo uenje je uz Knjigu postanka i Pavlove poslanice osnova veine
rasprava o poloaju ena u drutvu. Albert Veliki smatra da Adam, mukarac, potjee izravno
od Boga. On je prava slika Boja, a Eva potjee samo posredno od Boga pa je prema tome
samo slina Bogu.20 Albertov uenik je bio Toma Akvinski koji je imao veliki utjecaj na
srednjovjekovnu misao. I on potpuno prihvaa Aristotelovo uenje koje jo potkrepljuje
Knjigom postanka.21 Smatra da je ena po svojoj prirodi nepotpuna, neto manjkavo, pasivno,
jer nastaje zbog slabosti aktivne snage mukog sjemena. Prema tome je mukarac po prirodi
razumniji, a ena je po prirodi podlona i podreena mukarcu jer je onaj koji djeluje pa je
asniji od onog koji je pasivan. ena postoji samo da ''bude pomo mukarcu'', odnosno ona je
samo materija za raanje. Ima slabiji karakter pa je stoga sklonija poudi, zato treba muko
vodstvo u ivotu.
1.3. ena Eva ili Marija

ena se u srednjem vijeku najee prikazuje izmeu dviju krajnosti ili sudbine: Eva i
Marija. Eva, za srednjovjekovne teoretiare, predstavlja enu u njenoj sudbini, slabosti i
krivnji. Prisutna je u svakoj eni pa im je zato preporueno izvravanje pokore i svakodnevna
molitva. Marija je ideal s kojim se svaka ena treba poistovjeivati i za kojim treba teiti. U
XII. i XIII stoljeu razvija se kult Marije, Bogorodice i osobito su popularna Gospina uda,
niz crkvenih prikazanja u kojima je sredinja figura najee bila najranjivija osoba drutva,
zavedena i ostavljena ena ili ena lano optuena za zloin.22 Marija je nova Eva koja
iskupljuje grenicu. Zapleti su bili grijesi strasti, agonije poroda, nevjerne supruge,
nepostojane opatice i slino. Za sve nedae samo se trebalo obratiti Djevici i sve je bilo
oproteno. U umjetnosti Mariju se najee prikazivalo kao Bogorodicu s djetetom u naruju,
a pod franjevakim utjecajem ona poprima lik obine ene.23 U srednjem vijeku mukarci su
vitezovi, trgovci ili kriari, a ene se klasificira prema njihovom seksualnom statusu pa su
18
Isto.
Cvitanovi, I., ena-zarunica i majka, 249.
20
Ani, S. R., ena-slika Boja, 291.
21
Isto, 292.
22
Tuchman, B. W., Daleko zrcalo, 411.
23
Valkovi, M., Uloga ene u javnom ivotu europske civilizacije, 199.
19
ene djevice, supruge ili udovice te ujedno i majke. Djevica, udovica i majka su bili stupnjevi
preobrazbe iz Eve u Mariju. Pozitivno vienje ene uglavnom je vezano uz pojam djevice.
Djevianstvo kao nain ivota se u kranstvu smatralo vrhovnom vrijednou i nainom
potpunog predavanja i posveivanja Bogu. Krist i Marija su glavni uzori. Ipak kroz cijeli
srednji vijek se protee rasprava o bezgrenom zaeu jer, ako je Marija bila djevica, kako je
mogla postati majka? Za djevianstvo su se zalagali gotovo svi autoriteti srednjeg vijeka, sv.
Pavao, sv. Jeronim, sv. Augustin, Toma Akvinski. U ranom srednjem vijeku meu
sveenstvom bio je naglaen asketizam, a djevianstvo se smatralo nunim za sve sudionike
crkvenih obreda dok se brana zajednica smatrala inferiornom u odnosu na djevianstvu.24
Slika 4: Ljestvica braka, udovitva i djevianstva25
Udovitvo je drugi stupanj preobrazbe iz Eve u Mariju koji je po vrijednosti nii od

djevianstva. Na slici 4 prikazana je alegorija stupnjeva preobrazbe. Na dnu su supruge koje
tijekom etve uz pomo svojih mueva ubiru trideset posto vie od posijanog. U sredini su
udovice koje ubiru ezdeset posto vie od posijanog, a na vrhu su djevice koje su najbogatije i
24

Slika je nastala u srednjoj Rajnskoj oblasti krajem XII. stoljea, nalazi se u rukopisu Zrcalo djevica Conrada iz
Hirsaua, (Le Goff, J., Civilizacija srednjovjekovnog Zapada), 298.
25
ubiru sto puta vie od posijanog.26 Iz toga prikaza se vidi vrednovanje ene u drutvu. Klerici
uglavnom veliaju udovice. Najee im ne preporuaju ponovnu udaju jer e u tom stanju
biti blie idealu, Mariji, a time e im biti osiguran odlazak u raj. Sv. Pavao o njima govori u
svojoj Prvoj poslanici Korinanima.27 Pojam udovica u sebi sjedinjuje ivot u istoi i
majinstvo, odnosno duhovno i tjelesno. Tako se pribliava idealu Marije, djevice-majke.28 U
razvijenom srednjem vijeku pojam djevice se poistovjeuje s redovnicama, dok se pojam
udovice poistovjeuje sa siromanima jer je nedostatak mukarca koji zarauje za ivot
najee znailo bijedu za veinu onih koje se nisu htjele ponovno udati. Biti majka znailo je
''svoje poslanje u potpunosti ostvariti unutar obitelji''.29 Majinstvo nije esta tema teolokih
rasprava, najee je nalazimo u autobiografskim djelima.30 Majinstvo je bila i enina svrha
postojanja, a idealna majka je bila Djevica Marija. Djevice su u srednjovjekovnom drutvu
bile u manjini. Veina ena se ipak udavala i raala djecu pa se uloga supruge i majke jako
cijenila.
2. BRAK
2.1. Odnos Crkve prema braku
U ranom srednjem vijeku naglaen je asketizam pa Crkva propovijeda suzdravanje od
braka i djevianstvo, ali se ipak naglaava nerazrjeivost brane zajednice, tj. sveenici su
nastojali sprijeiti praksu otputanja ena. Razvod braka su smatrali opravdanim u sluaju
enina preljuba ili rodoskvrnua. enidba se smatrala osnovom za uvoenje reda u drutvu jer
se njome smanjuje opasnost od bludnienja. Prema sv. Jeronimu ljudi se uope ne bi trebali
eniti, a one u braku smatra inferiornima. Sv. Augustin u braku vidi sredstvo obuzdavanja
ena, ali priznaje da brak ima i dobre strane kao poveanje broja stanovnika. Smisao braka je
stvaranje potomaka. U karolinkom dobu dolazi do ublaavanja stava Crkve prema enidbi
pod utjecajem augustinskih tekstova. Na crkvenom saboru u Parizu 829. godine jedna od
26
Le Goff, J., Civilizacija srednjovjekovnog Zapada, 396.

Biblija, Prva poslanica Korinanima, 7, 8.
28
Mii, A., ena u spisima ranokranskih pisaca, 498.
29
Isto, 499.
30
Npr. u Ispovijestima Aurelija Augustina gdje je njegova majka Monika postala model supruge, majke i
slubenice Gospodnje kako je naziva Augustin, (Sv. Aurelije Augustin, Ispovijesti), 58-59.
27
10
glavnih tema je enidba. Formira se stav Crkve prema enidbi i nastaje osam osnovnih
smjernica o enidbi:
''1. Svjetovnjaci moraju znati da je Bog uspostavio enidbu,
2. enidba ne smije biti iz poude ve, prije svega, elje za potomstvom,
3. Djevianstvo se mora sauvati sve do vjenanja,
4. Oni koji imaju enu ne smiju imati sulonicu'' (ali je jasno da mukarci koji nisu
oenjeni mogu),
5. Svjetovnjaci moraju znati kako da ljube enu u istoi i da su duni potovati je kao
slabije bie,
6. Spolni in sa suprugom ne smije se izvriti s nakanom da se uiva ve da se prave
djeca, a mukarci se moraju suzdravati za vrijeme enine trudnoe,
7. Kao to ree Bog, osim bludnitva, ene se ne smije otpustiti ve radije podnositi, a
oni koji, zbog bludnitva, otpuste enu i uzmu drugu, po Gospodnjoj se izreci smatraju
preljubnicima,
8. Krani moraju izbjegavati rodoskvrnue.''31
U IX. stoljeu jo uvijek nema crvenog blagoslova vjenanja, osim u sluaju kraljevskog, te
nema ni crkvene liturgije, ali dolazi do polagane sakralizacije enidbe koja postaje temelj
javnog morala. Brak se sklapao po svjetovnim zakonima i u skladu s obiajima. Sveenici se
rijetko spominju u opisima enidbenih sveanosti.32 Crkva najvie propovijeda monogamiju i
zabranu enidbe do sedmog koljena.
Hinkmar, nadbiskup Reimsa u svojim djelima O razvodu braka i O suzbijanju otmice
navodi dva naina ivota u braku koje je Crkva u IX. stoljeu priznavala.33 Jedan nain je
zakonita enidba kojoj prethodi obred zaruka, davanje miraza. Drugi nain je sulonitvo koje
je poetkom srednjeg vijeka Crkva slubeno priznavala dok ga je kasnije samo tolerirala. Za
aristokratsku elitu takva se veza smatrala jednom vrstom braka pa se u sjevernoj Francuskoj u
X. i XI. stoljeu pod utjecajem skandinavskih seoba naziva ''enidbom na danski nain''.
Franako enidbeno pravo priznavalo je friedelehe koje se smatralo drugorazrednom,
privremenom branom zajednicom. U takvim su se brakovima raali potomci koji su imali
manja prava nego zakoniti nasljednici. Tako su keri Karla Velikog bile u takvim brakovima,
a on je imao barem jednu takvu vezu (kasnije je imao etiri zakonite ene) u kojoj je dobio
najstarijeg sina Pipina. Kad je 806. godine Karlo Veliki vrio podjelu svojih imanja, Pipin nije
31
Duby, G., Vitez, ena i sveenik: enidba u feudalnoj Francuskoj, 20-24.

Isto.
33
Isto, 23.
32
11
ukljuen u tu podjelu te je zajedno s ostalom vanbranom djecom zatvoren u samostan. Ipak, i

takav je brak imao svoje obrede i propise kao plaanje miraza, odnosno cijene djevianstva
jutro nakon prve brane noi.34 Engleski kralj Henrik I (1100.-1135.) imao je dvije zakonite
supruge, dvoje zakonite djece i jo izmeu 24 i 26 vanbrane djece. Poznata su imena est
ena koje su bile njegove sulonice/konkubine iako ih je bilo i vie, a najpoznatije su Nesta,
ki velkog princa i Sybil Corbert, ki normanskog plemia, koje su i same imale zakonite
supruge. One i njihova djeca su imale veliki utjecaj na engleskom dvoru, a nisu snosile
nikakve crkvene ili pravne sankcije.35 Na prostoru Skandinavije (osobito na Islandu i u
Norvekoj) sulonitvo kao praksa meu aristokratskim krugovima se zadralo sve do kraja
XIII. stoljea. Konkubine su smatrane statusnim simbolom, a na Islandu su se kroz obiaj
sulonitva stvarale i jaale veze izmeu pojedinih obitelji bez potrebe za davanjem miraza.
Djeca iz takvih veza (osobito ako su bila javno priznata) imala su pravo nasljedstva. Njihov
status u drutvu ovisio je o statusu majke i majine obitelji. U Norvekoj su izmeu 1130. i
1240. godine od 24 kralja samo petorica bili legitimni nasljednici, a svi danski kraljevi su
izmeu 1074. i 1154. godine potjecali su iz takvih brakova.36
Unato propovijedima Crkve protiv izvanbranih seksualnih odnosa, sve do XII.
stoljea nema jedinstvene crkvene teorije o tome to ini brak. Crkvena liturgija koja bi se
provodila za vrijeme vjenanja poinje se razvijati u XIII stoljeu.37 U XII. stoljeu se poinje
raspravljati o braku kao sakramentu, a ne civilnom ugovoru te Crkva nastoji uiniti sve da se
brak pone slaviti i sklapati u crkvi. Prvi puta ta se ideja spominje na crkvenom saboru u
Clermontu 1095.38 Poetkom XI. stoljea biskup Burchard iz Wormsa sastavlja zbirku
normativnih tekstova Decretum u kojoj veliku pozornost posveuje enidbi i preljubu. Od 88
prekraja koje navodi, 23 se odnose na enidbu i bludnitvo. Prekraji su rangirani od neih
(otmica, preljub oenjenog mukarca i udane ene, problem sulonitva) i prema lakim
(odnosi izmeu neoenjenih mukaraca i neudatih ena). Bavi se pitanjima otmica, raskida
zaruka i rodoskvrnuem, ubojstvom suprunika, edomorstvom, kontracepcijom, abortusom i
prostitucijom, a za svaki prekraj je propisana je pokora. Sankcije nisu jednake za sve i
enama se propisuju tee kazne. Najtei prekraji preljuba kanjavaju se sa sedam godina
pokore, a kazna za edomorstvo je dvanaest godina pokore.39 Burchard smatra da je brak
34
Isto, 30-31.
Schaus, M., Women and Gender in Medieval Europe. An Encyclopedia, 158.
36
Isto, 524.
37
38
Isto, 6.
39
Isto, 44-48.
35
12
rjeenje protiv pohote i preljuba. Prema njemu brak unosi red u odnose izmeu mukaraca i
ena, ali i u drutvu.
Ipak, brakovi sklopljeni izvan Crkve i u tajnosti su i dalje bili valjani. Unato takvom
razvoju Crkva je stalno inzistirala na ideji da brak ini dobrovoljni pristanak para iako se
zapravo mislilo na dogovor izmeu njihovih obitelji. U XII. stoljeu formiraju se tri osnovna
crkvena postulata o braku: dobra enidba nije stvar pojedinca, nego obitelji; mu mora biti uz
svoju enu i zaduen je na nju budno paziti; brak u kojem je izvrena obljuba je nerazrjeiv.40
Razvila se i rasprava o tome je li uope potreban seksualan odnos da bi brak bio valjan.41 U
Gratianovom djelu Dectretum (oko 1140.) stoji da brak nije legitiman ako ga enin skrbnik
nije odobrio, mora biti prije toga zaruena, mora dobiti miraz, brak mora blagosloviti
sveenik te par mora provesti prva dva do tri dana u molitvi bez seksualnih odnosa. Ako se to
sve ne potuje takva veza onda nije brak nego preljub, sulonitvo, razvrat.42 Francuski teolog
Petar Lombard (1096.-1164.) i parika kola su smatrali da seksualni odnosi u braku nisu
potrebni. Parika kola je smatrala da je sama izmjena rijei kojima se pristaje na brak
dovoljna i ima legalnost i sakramentalnu vanost. Lombardovo uenje naziva se ''teorijom
privole'' (theoria consensus).43
Suprotno uenje zastupala je bolonjska kola koja je smatrala da se enidbena veza
postaje nerazrjeiva tek nakon spolnog ina (theoria copulae).44 Idejom uzajamnog pristanka
na brak Crkva dola do problema jer je promovirala vjenanje kao sakrament koji se
usporeuje s Kristovom unijom s Crkvom, a s druge strane priznavala je valjanost tajnih
vjenanja. Problem je rijeen tako to su se vjenanja od sredine XII. stoljea trebala
odravati u crkvi. U praksi se pristanak, slobodna odluka, nije odnosila na buduu mladenku,
nego na mladenkine roditelje.45 Ta teorija je postala dio crkvenog prava za vrijeme pape
Aleksandra III. (1159.-1181.).46 ''enidba u potpunosti nastaje samom privolom i valjan
brani savez dvoje krtenih ljudi ini sakrament enidbe, ali nije apsolutno nerazrjeiva dok
ne bude izvrena.''47
40
Isto, 95.
Leyser, H., Medieval Women, A Social History of Women in England 450-1500, 106.
42
Gratian je bio profesor teologije na sveuilitu u Bologni, a njegov kodeks Decretum (Concordia
discordantium canonum) su kanonici Katolike crkve koristili sve do XX. stoljea. (Schaus, M., Women and
Gender in Medieval Europe. An Encyclopedia, 525).
43
Blaevi, V., enidbeno pravo katolike crkve, 25.
44
Isto.
45
Duby, G., Vitez, ena i sveenik: enidba u feudalnoj Francuskoj, 29, Schaus, M., Women and Gender in
Medieval Europe. An Encyclopedia, 128.
46
Brooke, C. N. L., The Medieval Idea od Marriage, 266.
47
Blaevi, V., enidbeno pravo Katolike crkve, 25.
41
13
Papa Inocent III. (1198.-1216.) je ustalio zakon o srodstvu tako to ga je reducirao i

smanjio zabranu enidbe do etvrtog koljena jer je kroz cijeli srednji vijek postojala tenja da
se brakovi sklapaju unutar istih drutvenih slojeva (osobito meu plemstvom).48 To je sve
ozakonjeno 1215. godine na etvrtom lateranskom koncilu.49 U tom se zakonu zabranjuje
sklapanje braka izvan crkve i u tajnosti te niti jedan sveenik ne smije prisustvovati takvom
dogaaju. Ipak, praksa tajnih vjenanja se zadrala sve do XVI. stoljea. Tajna vjenanja
gotovo uvijek su sklapana bez pristanka roditelja i moglo bi se rei da su sklapana zbog
ljubavi.50 Tek Tridentskim saborom (1545.-1563.) enidba formalno postaje crkveni
sakrament.
Postojao je otpor toj crkvenoj ideji, a osobito su ga podravali vladajui slojevi jer su
u tome vidjeli pokuaj Crkve da preuzme svjetovnu vlast to je dio dugotrajne borbe za
investituru koja se protee kroz cijeli srednji vijek.51 Uvoenjem braka kao sakramenta
morala se napustiti praksa relativno lakog otputanja ene zbog politikih razloga ili zbog
osiguranja nasljednika. Taj aristokratski sustav vrijednosti, koji Duby naziva ratnikim
moralom, razlikovao se od crkvenog.52 Prema tekstovima iz XII. stoljea glavna svrha braka
je bilo prenoenje junatva na potomke, odnosno glavna funkcija enidbe je bilo spajanje
junakog mukarca i jednako vrijedne ene kako bi potomcima osigurali najbolje
predispozicije za ivot.53 Do XII. stoljea je bilo normalno otpustiti enu ako u braku dugo
nije bilo muke djece ili ako bi se pojavila prilika za bolji, ugledniji brak.54 Meu niim
slojevima vlastelini su poticali sklapanje brakova u skladu s crkvenim uenjem jer su time
lake zadravali podanike na njihovim selitima. Iako su poticali sklapanje brakova u crkvi,
vlastelini su svojim podanicama nametali posebne takse da bi dobili dozvolu za brak. U
Engleskoj sve do XV. stoljea postoje takse: merchet, legerwite i chidewite. Merchet se
morao platiti da bi se dobila dozvola za brak. Plaali su ga ene ili njihovi roaci ili
suprunici. Legerwite je bila kazna za nezakoniti seksualni odnos, obino, ali ne uvijek,
nametnut eni. Chidewite je bila kazna za nezakonito dijete. Takse koje su ene na selu
morale plaati da bi se mogle udati su dokaz da su imale uteevinu, ali to ne znai da nisu
48

50
51
52
Isto, 19.
53
Probitas, junakova vrsnoa, junatvo duha, (Duby, G., Vitez, ena i sveenik: enidba u feudalnoj Francuskoj,
28).
54
Isto, 35.
49
14
mogle biti prisiljene na brak po izboru njihove obitelji.55 Otpor aristokratskih krugova prema
enidbi kakvu propisuje Crkva do XIII. stoljea gotovo nestaje.
2.2. enidbena ceremonija

Brani ugovor se sklapao izmeu predstavnika oeva ili skrbnika. Suprotno miljenju,
ene nisu u potpunosti bile pasivne prilikom izbora supruga. Uglavnom su bile spremne na tu
svoju ulogu, ali postoje zapisi o ivotima svetica koje su odbijale brak u vrlo ranoj dobi kako
bi se zaredile i sauvale svoje djevianstvo za Boga.56
Otac daje ker zetu koji je uzima za enu. To nije karakteristino samo za srednji
vijek. U svim drutvima postoji stroga regulacija sklapanja brakova. Incest je strogo
zabranjen, ali se doputa enidba meu daljnjim roacima.57 U ranom srednjem vijeku, ali i
kasnije, enidba je bila sredstvo stvaranja saveza. Neke vane brakove meu svojim vazalima
odreivali su sami kraljevi jer im je cilj bila kontrola njihovih posjeda. Takoer se pazilo da
mukarac i ena budu istog drutvenog poloaja. ene su se smatrale nagradom koja se mora
osvojiti te su lozi (obitelji) mogle donijeti presti i vrijedna dobra ili posjede.
U veini sluajeva mlade ene su oekivale da im se pronae suprug koji e njima i
njihovoj obitelji donijeti prihode i ast.58 Udaja je bila neka vrsta traenja posla, bili su vani
radni uvjeti i traio se savjet iskusnijih. U viim drutvenim slojevima pitanje enidbe je bilo
od presudne vanosti za opstanak neke obitelji, dinastije. Djeca su bila svojevrsni pijuni u
enidbenoj politici. esto su zaruke sklapane dok su djeca bila mala pa nisu ni razumjela to
se dogaa. Leyser navodi dva primjera: sluaj Margaret Beaufort i Agneze od Essexa.
Margaret Beaufort (1443.-1509.) je imala tri godine kada je zaruena za Johna de la Polea, a s
devet godina zaruena je za Edmunda Tudora. S deset godina u uvjerenju da ima dva
zarunika i pravo izbora mua, molila se sv. Nikoli kako bi donijela pravu odluku. Agneza,
ki Henrika od Essexa, dugo se borila da se prizna njezin brak s ovjekom koji je od nje bio
stariji preko etrdeset godina te koji je bio dogovoren kad je imala samo tri godine.59 Razlozi
za sklapanje braka mogli su biti i politiki (sklapanje mira) i gospodarski (poveanje posjeda).
55
Schaus, M., Women and Gender in Medieval Europe. An Encyclopedia, 559-560), Leyser, H., Medieval
Women, A Social History of Women in England 450-1500, 121.
56
Duby, G., Aries, P., A History of Private Life, 123.
57
Isto, 119.
58
Isto, 118.
59
15
Ne smije se zanemariti niti ljubav kao razlog sklapanja braka osobito nakon pojave
trubadurskog pjesnitva.
U niim slojevima drutva enama je bilo jo tee. Prije sklapanja braka morale su
platiti odreene takse zbog svog kmetskog poloaja. Vlastelin je imao pravo kontrole nad
seksualnou svojih podanica, a zbog interesa da na svome posjedu zadri to vie kmetova,
ene na selu su mogle biti i prisilno udavane.
Prvi korak, prije zaruka, bio je dogovor izmeu obitelji mladenke i mladoenje oko
financija odnosno miraza koji mladenka donosi u novu obitelj, a iznimke su bile rijetke. U
nekim talijanskim gradovima su se osiguravala sredstva za miraze siromanih ena.60 U viim
drutvenim slojevima brakovi su se uglavnom sklapali nakon dugotrajnih pregovora. Postoje
rijetki dokazi miraza koji su danas sauvani. U nekim sluajevima kada bi se dogovor sklopio,
zapisao bi se na jedan komad pergamene i kasnije bi se izmijenio pred svjedocima, najee
rodbinom.61 Taj miraz je predstavljao enin udio u nasljedstvu njene obitelji, a sastojao se od
zemlje, novca ili odreenih predmeta. esto se mladenkin miraz sastojao od zemlje
naslijeene od majke odnosno od miraza koji je njena majka dobila prilikom sklapanja braka.
Zato je takva ''enina'' zemlja bila odvojena od ostalih obiteljskih posjeda i bila je namijenjena
keri za miraz ili kao nasljedstvo za mlae sinove. Financijski dogovori nisu uvijek bili
jednostavni, tako je 1319. godine u blizini Norwicha u Engleskoj otac je darovao keri posjed,
ali ga je ona morala zajedno sa suprugom otplatiti.62 Nakon dogovora oko miraza slijedila je
zarunika ceremonija, po mogunosti pred svjedocima. Meu plemstvom ona se znala
odrati ve nakon to su djeca navrila sedam godina, za to se smatralo da je godine razuma,
ali se vjenanje moglo odrati samo ako su budui suprunici bili stariji od dvanaest godina i
tek tada je brak zakonski valjan.63 eniti su se smjeli samo punoljetni pripadnici drutva,
djevojke starije od dvanaest godina, a mladii stariji od etrnaest godina.64 ene urbane elite
udavale su se ranije od ena koje su se bavile obrtom. U Genovi mukarci i ene koji su se
bavili obrtom su stupali u brak tek u kasnim dvadesetim godinama. U Firenci u XV. stoljeu
prosjena starost ena koje su se prvi puta udaju bila je osamnaest godina, a mukaraca
trideset. U engleskim gradovima u drugoj polovici XIV. stoljea ene su se udavale u ranim
dvadesetim, a mukarci bi obino bili stariji tri do etiri godine.65
60

62
63
Leyser, H., Medieval Women, A Social History of Women in England 450-1500, 108., Schaus, M., Women and
Gender in Medieval Europe. An Encyclopedia, 128
64
Ward, J. C., English Noblewomen in the Later Middle Ages, 13.
65
Schaus, M., Women and Gender in Medieval Europe. An Encyclopedia,127.
61
16
U tubi u kojoj je stariji mukarac bio zaruen za ''djevojicu u kolijevci'', a zatim se

oenio njenom majkom, presuda pape Aleksandara III. je bila da je taj brak valjan ako je
sklopljen prije nego to je djevojica navrila sedam godina. Papa Urban III. (1185.1187.)
presudio je u sluaju iz Pise kada je djevojka od dvanaest godina bila zaruena za djeaka od
devet godina. Tvrdila je da je bila prisiljena ivjeti s novom obitelji godinu dana prije nego to
se vratila svojim roditeljima i odbila priznati djeaka kao supruga. Papa je na kraju savjetovao
djevojci da prieka da djeak navri etrnaest godina da bi se brak mogao sklopiti, ali ako ne
eli ekati moe izabrati drugog supruga.
Prije sklapanja braka, a u odreenim je razdobljima bila i zabranjena enidba
(razdoblje adventa i korizme), moralo je proi odreeno vrijeme u kojem se u crkvi tri puta
itao oziv za sklapanje braka s barem danom razmaka izmeu svakog itanja. Brak se tako
javno navijestio da bi se provjerila mogunost njegova sklapanja, a tek nakon svih tih
procedura se u crkvi moglo odrati vjenanje. Prilikom vjenanja mladenka i mladoenja bi se
sastali pred crkvenim vratima. Mladoenja bi izjavio da je primio mladenkin miraz i dao joj
zlatni ili srebrni blagoslovljeni prsten koji bi stavio na njen prst kao simbol njenog miraza.
Slijedilo je izmjenjivanje zavjeta na narodnom jeziku. Iako se oekivalo da se ena pokorava
svome muu, taj zavjet o podlonosti suprugu uao je u praksu tek u XVI. stoljeu.66 Par bi
tada uao u crkvu praen svjedocima i rodbinom. Sveenik bi potvrdio da je dan pristanak te
da ne postoje nedoputene rodbinske veze meu mladencima. Mladenku daje otac ili neki
drugi bliski roak koji nastupa kao zatitnik ili skrbnik.67 Mladoenja je zatim stavljao
blagoslovljen prsten na tri mladenkina prsta kao zalog svoje vjernosti, a obrnuta gesta kada
mladenka stavlja prsten mladoenji ne postoji sve do XVI. stoljea. Na kraju sveenik je
dao svoj blagoslov. Sveenik nije imao veliku ulogu tijekom vjenanja sve do poetka razvoja
crkvene liturgije u XIII. stoljeu.
Vjenanja u crkvi je slijedila enidbena proslava koja je, ovisno o socijalnom poloaju
para i lokalnim obiajima, bila vie ili manje raskona. Plemiki sud je mogao kazniti
mladoenju u sluaju da ne pripremi raskonu proslavu. Godine 1294. u Huntingdonshireu u
Engleskoj Robert Juwl je bio kanjen jer prema obiaju nije na enidbenoj proslavi posluio
sve slubenike suda u Wistowu. Kanjen je novano te je na kraju morao ispuniti svoju
obvezu i poastiti te ljude. Na nekim je takvim proslavama mladenkin otac znao potroiti vie
nego to je dao za miraz. Siromaniji parovi nisu sami financirali proslave, nego su na
66
To sjedinjenje ruku je simbolino predstavljalo prijenos dara koje od XIII. stoljea Crkva interpretira kao
zalog vjere obje strane te je tada sveenik, a ne otac, predavao ruku mladenke mladoenji, (Duby, G., Aries, P.,
A History of Private Life, 132).
67
17
njihovim sveanostima gosti donosili svoju hranu i darove za novi par, to je obiaj koji se
odrao do danas. Nakon proslave sveenik bi blagoslovio branu postelju i nakon to bi
jednom bili slubeno vieni zajedno u krevetu, ostavljeni su sami da konzumiraju brak, a
nakon prve brane noi mladoenja je davao miraz svojoj novoj supruzi.68
2.3. Razlozi ponitenja (razvoda) braka

U XIII. stoljeu formira se crkvena doktrina kojom se brak, da bio valjan, morao
sklopiti u crkvi. Ono to je do tada bio privatan dogovor sada postaje javno vjenanje.
Sveenike se stalno upuivalo da provjere ''uniju'' roditelja djeteta koje bi se krstilo jer se
tijekom XIII. stoljea javljaju problemi oko pitanja mjesta sklapanja braka.69 Brakovi koji
nisu bili sklopljeni u crkvi nisu se smatrali nelegalnima. Takvi parovi se nisu ni kanjavali
nego bi jednostavno trebali ceremoniju ponoviti u crkvi.
Razlozi ponitenja braka mogli su biti preljub (ene), impotencija jednog partnera,
rodoskvrnue, bigamija ili prisilno sklapanje braka. Prema etvrtom lateranskom koncilu bilo
je zabranjeno sklapanje braka do etvrtog koljena, dok se od IX. do XII. stoljea zabranjivalo
sklapanje braka do sedmog koljena. Takoer za ene nije bilo prihvatljivo imati seksualne
odnose s jednim mukarcem, a onda pokuati sklopiti brak s njegovim bratom. To se smatralo
rodoskvrnuem.70 Prema tadanjem crkvenom uenju seksualni odnosi su stvarali rodbinske
veze iako ne bi kasnije dolo do sklapanja braka.71 U nekim sluajevima pravila o rodbinstvu
su bila i korisna u nastojanju spreavanja neeljenog braka. esto bi ih se koristilo ako
pregovori oko miraza nisu tekli povoljno.
Crkva je od samih poetaka, dok je enidba bila dio svjetovnog prava i obiaja,
zagovarala nerazrjeivost braka, osim u sluajevima rodoskvrnua ili eninog preljuba. Ipak,
preljub se koristio rjee kao razlog razvoda braka. Puno se ee koristilo rodoskvrnue,
osobito dok je Crkva zabranjivala enidbu do sedmog koljena. O enidbama i razvodima u
srednjem vijeku najvie se doznaje iz zapisa sveenika, najee biskupa koji uglavnom piu
o enidbama aristokracije i kraljevskih obitelji. Aristokratski sloj drutva bio je malobrojan pa
nije bilo teko dokazati rodoskvrnue kao razlog za razvod braka. Upravo je to razlog da je na
etvrtom lateranskom saboru prihvaena odredba o zabrani sklapanja braka do etvrtog
koljena, iako je Crkva do tada propovijedala zabranu sklapanja braka do sedmog koljena. Taj
68
Isto, 110.
70
Isto, 113.
71
Isto.
69
18
se razlog koristio i zbog toga to je Crkva nalagala da se ne sklapa novi brak ako je drugi
brani partner jo iv. Crkva ih u takvim sluajevima nije smatrala duhovno razvedenima. U
sluaju razvoda zbog rodoskvrnua problema nema jer se taj brak smatra nitavnim.72 Unato
tome je praksa enidbe meu roacima dugo opstala, osobito u aristokratskim krugovima.
Veina sluajeva razvoda braka, osobito u sauvanim sudskim zapisima u Engleskoj, odnosila
se na bigamiju. Bigamijom se smatrao i tajni dogovor koji nije rezultirao brakom. Zbog
neformalnosti tajnih brakova nije se moglo sa sigurnou dokazati je li brak uope sklopljen.
Takve tvrdnje omoguavale su korupciju i to je bio najlaki nain da se brak poniti. Godine
1422. vodio se sudski proces izmeu Johna Astlotta i Agnes Louth. On je bio trgovac koji je
trebao otputovati iz drave pa je ona od njega traila da je zaprosi prije odlaska zbog pritiska
njene obitelji. Izmijenili su zavjete, a John je otiao na put na kojem je izgubio veinu svoje
imovine. Agnes se vie nije htjela udati za njega dok je on smatrao da su ve vjenani. Drugi
je primjer iz 1317. godine John Toller je dao Agnes Smith 24 ilinga da se uda za njega, a ona
je kasnije otkrila da je imao odnose s njenom roakinjom pa bi prema tome brak bio
rodoskvrnue i vjenanje je bilo otkazano. John ju je tuio jer je htio povrat novca, dok Agnes
smatrala da je potivala svoj dio nagodbe.73
Ako bi se dokazalo da je brak sklopljen pod prisilom trebao se ponititi. Ipak,
stvarnost je bila drugaija. alba mlade djevojke da je bila prisiljena na sklapanje braka ne bi
se ozbiljno shvaala ako bi se dokazalo da je na ceremoniji bilo dovoljno ljudi koji su je mogli
zatititi.74 ene iz svih drutvenih slojeva su mogle biti prisiljene na sklapanje braka. Postoje
sluajevi otmica djevojaka iz visokih stalea da bi se enidbom dolo do njihova nasljedstva.
U srednjem vijeku otmice su bile jedan od sluaja krvne osvete pa se zato takve parove
nastojalo razdvojiti.75 Otmice su mogle organizirati i same ene da izbjegnu odluke i pritiske
svojih obitelji, a ujedno su bile i nain da se mladii koji nisu bili nasljednici oene, jer bez
nasljedstva i puno skromnijih prihoda bili su u nepovoljnom poloaju. Ne moe se sa
sigurnou tvrditi to su zapravo ene u srednjem vijeku mislile o otmicama osim onoga to
su zapisali mukarci.
Okrutnost u braku nije bila razlog za ponitenje braka, ali je mogla biti razlog za
legalnu rastavu, no takvi sluajevi su bili rijetki. Razlog tome moe biti i razvoj drutva. Ono
to se danas smatra okrutnim vjerojatno se nije smatralo okrutnim u srednjem vijeku. Kad bi i
dolo do rastave nastojalo se pomiriti par, od mua se trailo u nekim sluajevima da poloi
72

Leyser, H., Medieval Woman, A Social History of Women in England 450-1500, 113.
74
Isto, 114.
75
73
19
zakletvu o svome buduem dobrom ponaanju koju bi morao potvrditi i davanjem novca ili
nekih materijalnih dobara kao garancije svoga ponaanja.76
Za vrijeme Aleksandra III. brak se poinje smatrati valjanim iako nije konzumiran.77
Neplodnost se nije smatrala razlogom za ponitenje braka, ali je bilo sluajeva da je
neplodnost ene bila razlogom ponitenja braka. Ta praksa se provodila ee u viim
slojevima drutva do XIII. stoljea jer je bilo potrebno osigurati nasljednika. Za nie slojeve
ne postoje pouzdani podaci jer se veina izvora odnosi na kraljevske dinastije i visoko
plemstvo. Za razliku od neplodnosti, impotencija se smatrala razlogom ponitenja braka.
Interesantan je nain ispitivanja impotencije. Mudra, starija ena trebala je najprije fiziki
pregledati mukareve genitalije, a zatim bi mnogo noi mudre ene bile prisutne u spavaoj
sobi i ako se mukarac nije iskazao brak se ponitavao.78 Najee se u praksi nije jednako
gledalo na oba spola.79
Za srednjovjekovne ljude i Crkvu brak je postao sakrament da bi se omoguio
legitiman seksualni ivot. Za Crkvu je izvanbrani seksualni odnos grijeh, dok je takav odnos
u braku odobravala ako mu je svrha stvaranja potomstva, a ne uitak.80 Crkva je ila toliko
daleko da je propisivala kada su tijekom godine dozvoljeni seksualni odnosi u braku. ''Mu i
ena moraju se drati daleko jedan od drugoga, naravno tijekom dana, ali i noi koja prethodi
nedjelji i blagdanu s obzirom na sveanosti, te srijedom i petkom s obzirom na pokore i
tijekom triju asnih postova, triju razdoblja od etrdeset dana: pred Uskrs, pred Sveti kri
rujanski i pred Boi. Mu se takoer ne smije pribliiti eni dok joj traje menstruacija kao i
tri mjeseca prije i etrdeset dana nakon poroda. Da se naue paziti, mladencima se nalae da,
nakon svadbe, ostanu nevini tri noi. Napokon, idealni je brani par onaj koji se zajednikom
odlukom obvezuje na potpunu spolnu istou.''81 Inicijativa za ponitenje braka ipak je
uglavnom dolazila od mukaraca.
76
Isto, 48
78
79
80
Isto.
81
Isto, 22
77
20
3. ENA U SVOJOJ OBITELJI

3. 1. ena kao supruga
Teko je sa sigurnou tvrditi to je u srednjem vijeku bila obitelj te tko su bili njeni
lanovi. Duby u svom djelu A History of Private Life srednjovjekovnu obitelj ne tretira samo
kao krvne srodnike u modernom smislu. Srodstvo se, prema Dubyju, ostvaruje kroz krvnu
povezanost, ali i kroz veze koje nastaju iz suivota pod istim krovom te kroz vazalske
odnose.82 ene su kroz cijeli svoj ivot bile pod paskom mukaraca, najprije oca i brae, a
kasnije mua i njegove obitelji. U ranom srednjem vijeku ne smatraju se ni dijelom javnog
ivota te pravnu vlast nad njima ima ''glava kue'' kao i nad maloljetnicima te mukarcima
premladima da nose oruje.83 Svaka idealna kua u srednjem vijeku bila je zatvorena i
ograena. U literaturi XII. stoljea namijenjenoj mladima (neoenjenim mukarcima)
plemike kue su prikazane kao visoko erotizirana mjesta u kojima su ene nadgledane i
zatvorene te samim time primamljiva mjesta.84 Dunost svakoga plemia bila je enidba i
stvaranje legitimnih nasljednika, a plodan brak bio je temelj socijalnog reda. Sredite svakog
plemikog kuanstva bio je brani par. Djeca su nakon enidbe naputala kuanstvo, udovice
su se esto povlaile u samostane, a ostarjeli oevi su odlazili na hodoaa.85
Duby u djelu A History of Private Life daje opis jedne plemike kue iz XII. stoljea.86
Svako aristokratsko kuanstvo imalo je svoju javnu i privatnu sferu. Javni dio kue bila je
najee velika dvorana u kojoj su se primali posjetitelji i rodbina te se objedovalo, dok je
ostalo bilo privatni prostor. Nasuprot dvorane nalazila se spavaonica gospodara kue i
njegove ene koja je bila spojena sa sobom u kojoj su spavala mlaa djeca i dio posluge.
Najvrednije dragocjenosti su se uvale u spavaonici gospodara kue. Iznad glavne spavaonice
bile su sobe starijih sinova i keri, a u blizini te sobe nalazila se straarska prostorija. Dvorana
je bila namijenjena uglavnom mukarcima dok su ene u njoj boravile za vrijeme nekih
sveanosti. ene su boravile odvojeno u svojim enskim odajama u koje je mogao ui samo
pater familias i oni mukarci kojima je on dozvolio (npr. pjevai) koji su ondje boravili samo
kad i gospodar kue te jako mladi sinovi i ponekad ranjenici o kojima su se ene brinule dok
ne ozdrave. enske su odaje za druge mukarce bila udna mjesta u kojima je ''vladala''
82

Isto, 7.
84
Isto, 37.
85
Isto, 56.
86
Isto, 61.
83
21
gospodarica kue, a ''stanovnici su bili neprijateljski raspoloeno, zavodljivo pleme.''87

Najranjivije ene bile su udovice i neudane keri. Kako bi se plemkinje drale pod kontrolom
smatralo se da se moraju neime baviti pa su tako vrijeme provodile u molitvi i runom radu.
Bile su zaduene za odjeu ukuana i za ukraavanje kue. U srednjem su vijeku osobito
popularne tapiserije. Autori pisanih zapisa bili su sveenici koji su u enama vidjeli
konstantnu opasnost od grijeha, vjerovali su da meusobno razmjenjuju znanja o arolijama i
napicima kojima su mogle kontrolirati mukarce. Smatrali su da ene u enskim odajama
odvojene od svijeta predstavljaju opasnost i sigurno rade neto loe. Unutar plemikog
kuanstva ivio je veliki broj neoenjenih mukaraca (sinovi, vitezovi, mladii na obuci) i
ena (keri, sestre, te slukinje) i za moraliste srednjeg vijeka promiskuitet je bio neizbjean.
Preljub je glavna opsesija srednjovjekovnog drutva. Ne moe se rei da su ene bile
zakljuane u doslovnom smislu, ali su bile stalno nadzirane od strane odraslih mukaraca u
obitelji ili starijih ena.88
Ponekad su ene nakon udaje mijenjale i svoja osobna imena. Vanost ene moe se
vidjeti i u nainu izbora imena djece. Birala su se imena predaka iz obje loze.89 Nova obitelj, a
posebno suprug, imala je zadatak da dalje odgajaju enu jer je ast kue ovisila o njenom
ponaanju i vladanju. Zapis o rodoslovlju gospodara Amboisea iz XII. stoljea koji osim
sedamnaest gospodara navodi jo i dvadeset i pet ena s ciljem da se prikae ugled obitelji.
''Prabake, gospe, te djevojke koje su vodili kao djevice u rodonaelnikovu postelju, nikad nisu
bile varalice, preljubnice niti su ikada bile otputene. Pomogle su muevima da podignu
obiteljsku ast. Idealna ena je ki, supruga, gospa i majka... itavog svog ivota pokorna
mukarcu, ocu, muu, sinu.''90 Sve dok su ene ostajale zatvorene unutar zidova kue, njihovo
ponaanje nije donosilo sramotu obitelji.91 Zato je bila dunost supruga da je titi od
iskuenja. Doputao im se izlazak samo u pratnji za vrijeme javnih ceremonija ili religioznih
dunosti. Zbog toga je ''obiaj mladih ljudi da crkvu upotrebljavaju kao sastajalite za ogled
djevojaka bio toliko proiren da su se zbog toga snebivali samo jo moralisti. Mlade rijetko
kad dolazi u crkvu i to samo radi toga da vidi ene koje tamo izlau pogledima svoje otmjene
ukrase za glavu i svoj veliki dekolte.''92 Opasnim su se smatrala i mjesta odravanja sajmova.
Kad je u XI. stoljeu Adela Flandrijska putovala na hodoae u Rim cijelo je vrijeme bila
87
Isto, 78 - 79.
Isto, 140.
89
90
Isto, 160 -161.
91
Osim u sluajevima kada je njihovo izlaganje javnosti odgovaralo gospodaru kue. To je bila prilika da se npr.
otpusti enu koja nije rodila mukog nasljednika ili da se protjera sestra koja je bila u poziciji da polae pravo na
dio nasljedstva, (Duby, G., Aries, P., A History of Private Life, 82).
92
Huizinga, J., Jesen srednjeg vijeka, 149 - 150.
88
22
zatvorena unutar svog mobilnog doma nosiljke iji su zastori bili konstantno sputeni.93
Hodoaa se u literaturi takoer esto prikazuje kao obina putovanja radi zabave. Vitez de
la Tour-Landry u djelu Le livre du chevalier de la Tour Landry pour lenseignement de ses
files namijenjenom odgoju njegovih keri i prikazivanju opasnosti koja prijeti od romantinog
flerta, pria o enama koje su zbog elje za zabavom i sastankom s ljubavnicima odlazile na
hodoaa.94 Nakon udaje plemkinje su se poistovjeivale sa suprugovom obitelji te su
ponekad gubile kontakt sa svojom, ali su imale krug prijatelja meu kojima su esto bili i
sveenici. Iako su plemkinje imale prijatelje oba spola, najblii prijatelji su ipak bile ene
istog drutvenog poloaja koje su ivjele u blizini.95
Poloaj ene u obitelji ovisio je i o drutvenom sloju kojem je pripadala. enama su
potpuno dominirali mukarci, ali je gospodarica kue raala budue nasljednike i samim time
je imala poseban poloaj. Zbog toga je imala i velike ovlasti nad ostalim lanovima
kuanstva. Takav odnos je osobito vrijedio za visoko plemstvo. Za vrijeme dok gospodar kue
boravi na dvoru ili sudjeluje u vojnim pohodima, na njegovoj eni je da odrava i vodi
domainstvo.96 Visoko plemstvo je imalo posebne sluge (putujue domainstvo) koje su ih
pratile na putovanjima. Domainstvo Elizabete, grofice Ulstera, bilo je odvojeno od
domainstva njenog mua i sastojalo se od ena, slubenika, paeva, slugu i kapelana.
Veliina kuanstva ovisila je o drutvenom poloaju pa je tako Elizabeth Berkeley, ena grofa
Warwicka, upravljala kuanstvom koje je inilo pedeset osoba, a samo za plae bile su
potrebne 133 funte.
U Engleskoj su Anglosaskinje prije normanskog osvajanja mogle stvarati oporuke,
samostalno posjedovati zemlju te je ostavljati kome god ele. Njihovi supruzi nisu imali
nikakva prava na tu zemlju, odnosno nisu je mogli nikome dati, prodati ni utvrditi. Domesday
Book (1086.) navodi 350 ena koje posjeduju zemlju.97 Nakon normanskog osvajanja ene u
visokom engleskom drutvu, osobito na kraljevskom dvoru, su izgubile gotovo ravnopravan
poloaj u odnosu na mukarce. Prema novim pravilima anglonormanskog svijeta ene su
mogle biti nasljednice, ali se nasljednica nije mogla udati po svome izboru nego joj je kralj (u
nedostatku drugog mukog roaka) odreivao budueg supruga. Tako je 1185. godine nastao
Registar bogatih udovica, nasljednika i nasljednica u kojem su bile popisane sve udovice i
maloljetni nasljednici iz viih drutvenih slojeva koje nisu imali mukog zatitnika nego je o
93

Huizinga, J., Jesen srednjeg vijeka, 150.
95
96
Isto, 50.
97
94
23
njihovoj sudbini odluivao kralj.98 U Engleskoj u XII. stoljeu u procesima nasljeivanja je od

spola puno vie znaila legitimnost roenja. Tako je engleski kralj Henrik I. (1100.1135.)
keri Matildi, kao jedinom zakonitim djetetu, ostavio prijestolje iako je imao dvanaest
izvanbranih sinova. Nakon dinastikih borbi Matilda je osigurala englesko prijestolje za sina
Henrika II (1154.1189.). Na prostoru Engleske zakon je dozvoljavao enama da nasljeuju i
imaju posjede kojima je upravljao njihov zamjenik ili one same. Prema feudalnom obiaju u
sluaju da nije bilo mukog nasljednika oev se imetak podijelio na jednake dijelove
njegovim kerima.99 Na prostoru Francuske u XI. stoljeu, u sluaju da nije bilo mukog
nasljednika, suprug nastarije keri nasljeivao posjed.100
Osim ako nisu bile udovice, ene nisu bile samostalne pred sudom. Pravno je otac bio
odgovoran za djecu, ali kad je sin postao punoljetan, oeva odgovornost je prestajala.
Odgovornost za ker se prenosila na njenog mua i udate ene nisu mogle same sudjelovati u
parnicama na sudu. Otac mladenke osiguravao je novac ili zemlju koju je predavao ocu
mladoenje. Nakon enidbe, suprug je zastupao enu u sluajevima zahtjeva za nasljedstvom.
Urbane ene imale su podreenu ulogu u drutvu te su ih u javnom ivotu pa i u sudskim
procesima uglavnom zastupali mukarci (otac, brat, suprug). Ipak, postoje izuzeci. U junoj
Francuskoj ene su u gradovima same sudjelovale u sudskim procesima te su mogle zastupati
i svoju djecu, a u sjevernoj Francuskoj su se mogle same zastupati iako su bile udate. U
Engleskoj su priznavane kao svjedoci na suenjima.101 U engleskom obiajnom pravu
postojala je posebna odrednica feme sole koja je mogla oznaavati neudanu enu ili udovicu.
Postoje sluajevi da su ene imale takav status iako su i dalje bile u braku kao Margaret
Beaufort koja se, nakon to je njezin sin postao engleski kralj Henrik VII. (1485.1509.),
zavjetovala na ednost i preuzela status feme sole iako nije bila udovica.102 U kriminalnim
sluajevima feme sole je bila izjednaena s mukarcima, bila je odgovorna za svoje postupke,
a kazne za pojedine zloine nisu ovisile o spolu. Udovice su bile odgovorne za svoju zemlju i
obveze koje s time dolaze. Ako bi se udovica ponovno udala gubila je tu samostalnost.103
Mnoge ene su nadivjele svoje mueve pa se udovice, osobito iz plemikog sloja drutva,
mogu smatrati utjecajnom socijalnom grupom.
98
Jackson, P., Words, Names and History, Selected Writings of Cecily Clark, 66.
100
Duby, G., Vitez, ena i sveenik: enidba u feudalnoj Francuskoj, 73
101
102
Isto, 64.
103
99
24
3.2. Majinstvo
Uz trudnou i zaee u srednjem vijeku, kao i kasnije, vee se cijeli niz praznovjerja.
Tako se u XIV. stoljeu u Suffolku u Engleskoj smatralo da ene koje ele zatrudnjeti trebaju
pratiti bijelog bika do vrata oblinje opatije. Takoer se smatralo da ako trudnica hoda sporo,
prilikom hoda se vie oslanja na pete i ima upale oi, tada e roditi sina, a ena e puno vie
patiti tijekom trudnoe ako nosi djevojicu.104 U srednjem vijeku se na porod nije gledalo kao
na traumatini dogaaj, iako su umirale brojne majke i novoroenad. Ono to je zabrinjavalo
ljude bila je smrt novoroenadi koja nije bila krtena. Da ne bi zavrili u vjenom limbu u
krajnjim je sluajevima sakrament krtenja mogao dati i laik, u ovom sluaju najee
primalja. Nekrteno dijete se nije smjelo niti pokopati na posveenom zemljitu. Porodima su
bili prisutni brojni svjedoci kako bi bili sigurni da je primalja uinila sve kako treba, a
kraljevske porode je pratila velika pompa. Djeca su se krstila unutar osam dana nakon
roenja, ali su se zbog visokog infantilnog mortaliteta najee krstila i ranije. Majke nisu bile
nazone krtenju, nego su se po prvi puta pojavljivale u javnosti uglavnom nakon mjesec dana
i to na misi zahvalnici. Porod i misa zahvalnica su smatrani prilikama za proslavu.
U srednjem vijeku novoroenad su bila djeca do 7. godine starosti, djeca su bila do
14. godine, a mlade do 28. godine starosti. Djeca su od roenja do ''godina razuma'' bila dio
''enske domene'' uz posebnu panju krsnih kumova koji su se brinuli za njihov duhovni
razvoj, a ako se radilo o plemikoj djeci onda je za njihov odgoj esto bio zaduen muki
tutor. Plemkinje esto nisu odgajale svoju djecu i nije bilo neobino predati djecu opaticama,
a krajem XIV. stoljea djeca su se slala u kole.105 Plemika djeca slala su se u kue drugih
plemia radi obrazovanja, ali i stvaranja vanih socijalnih kontakata te mogueg budueg
pokroviteljstva ili ak povoljnog braka. Ne moe se rei da plemkinje nisu voljele svoju djecu
ili da se nisu za njih brinule. Njihova bliskost s djecom vidljiva je kroz praktinu podrku
osiguravanja doma, davanje financijske potpore, obranu zemljinih interesa djece. Majke su
se brinule da im djeca sklope dobre brakove te da sinovi doive uspjeh i sreu u ivotu.
Privrenost plemkinja djeci moe se najbolje vidjeti iz njihovih oporuka u kojima uglavnom
svu svoju imovinu ostavljaju djeci, ostali roaci se esto niti ne spominju. Uglavnom su to
oporuke udovica jer su ene morale dobiti dozvolu supruga ako su htjele sastaviti oporuku.106
U niim slojevima drutva majke su se brinule za odgoj svoje djece.
104
Leyser, H., Medieval Women, A Social History of Women in England 450-1500, 124 - 133.
Ward, J. C., English Noblewomen in the Later Middle Ages, 96 - 97.
106
Isto, 101.
105
25
Obrazovanje djece bilo je povezano s drutvenim slojevima. Djevojice svih slojeva

morale su znati presti vunu i izraivati runi rad. Bile su strogo nadzirane da bi se sauvalo
njihovo djevianstvo do braka. Djeca su se mogla obrazovati i izvan kue: u lokalnim
kolama ili samostanima. U Firenci je 1330-ih bilo izmeu 8000 i 10000 djece (djevojica i
djeaka) izmeu est i dvanaest godina koja su pohaala osnovnu kolu u gradu.107 Djeaci,
adolescenti, odlazili su u svijet, esto u druge plemike kue, na obuku ratnikim (jahanje,
lov, sokolarenje, rukovanje orujem) i socijalnim vjetinama, a kasnije se kao ratnici
povremeno vraaju kui dok ne osnuju svoju obitelj. Rano su se odvajali od svojih majki i
sestara. Djevojice, uglavnom iz viih stalea, najee su bili poduavane samo osnovama
pismenosti dok su djeaci nastavljali kolovanje i nakon osnovne kole. Ne zna se koliko su
majke poduavale djecu itati i pisati, ali se u XIV. stoljeu sve vie pojavljuje slika sv. Ane
koja poduava Djevicu to bi se moglo smatrati dokazom porasta pismenosti. Kroz srednji
vijek javljaju se ene koje su bile autorice djela o odgoju djece. Dhuoda (oko 803.-843.), ena
roaka Karla Velikog, napisala je Liber manualis, prirunik namijenjen starijem sinu
Williamu.108 Godine 1249. je Margareta ena francuskog kralja Luja IX. Svetog (1226.-1270.)
naruila od Vincenta iz Beauvaisa prirunik O edukaciji plemenite djece (De eruditione
filiorum nobelium) s posebnim naglaskom na odgoj djevojica. Francesco da Barberino u
XIII. stoljeu pie prirunik Pravila i obiaji za ene (Regimento e costumi di Donna) u
kojem navodi da e se njime sluiti majke u odgoju svojih keri. Osim takvih prirunika
glavni izvor edukacije djece bila je Biblija. U razvijenom srednjem vijeku ene su mogle
poduavati samo druge ene i djecu unutar svojih domova. Christine de Pizan (1365.-oko
1430.) poduavala je svoje troje djece i o tome napisala nekoliko djela. U likovnoj umjetnosti
srednjeg vijeka djeca se rijetko prikazuju. ak se i aneli prikazuju kao odrasli ljudi. Le Goff
smatra da je to zbog visokog nataliteta, ali i mortaliteta dojenadi i djece.109
3.3. Udovice
Udovice su imale poseban poloaj u drutvu. Prema biblijskom shvaanju udovice su
bile objekt potovanja i milostinje. Ako su se udovice htjele preudati, nije im bila dozvoljena
enidbena ceremonija i blagoslov jer su to imale prilikom prvog braka, a one koje se nisu
107
Herlihy, D., Women, Family and Society in Medieval Europe, 231.

109
''Dijete Isus ostaje strani mali kepec koji ne zanima ni umjetnika, ni naruitelja, ni publiku,'' (Le Goff, J.,
Civilizacija srednjovjekovnog Zapada, 385).
108
26
preudale ispunjavale su neke prvotno ''muke'' dunosti.110 Crkva je u ranom srednjem vijeku
propovijedala da udovice ne ulaze u novi brak, nego da se posvete religiji i pomaganju
drugima.111 S druge strane ratniki moral je uvijek teio preudaji udovica, osobito ako su bile
relativno mlade i sposobne za raanje te iz bogatijih obitelji.112 Udovice su bile materijalno
osigurane mirazom kojim su mogle relativno samostalno raspolagati do kraja ivota.113
Takvi imovinski obiaji nisu prevladavali u cijeloj Europi i u svim drutvenim
slojevima. Nasuprot njemu bio je sustav (ee u sjevernoj Europi i niim drutvenim
slojevima) prema kojem je sva imovina koju u suprunici donijeli u brak zajedniko
vlasnitvo s time da suprug ima apsolutnu kontrolu nad imovinom. Udovica nakon smrti
supruga ima pravo na jedan dio imetka.114 To pravo na miraz udovica je mogla izgubiti zbog
svog loeg ponaanja (preljuba), ali nije gubila pravo na njega ako bi se preudala. U
srednjovjekovnoj Engleskoj udovica je takoer imala pravo na treinu suprugove imovine
koja se izraunavala na dan vjenanja, no to je bilo samo obiajno pravo koje se nije moralo
potivati. Takoer su se suprug ili njegova obitelj mogli predomisliti i uskratiti joj to pravo.115
U suprugovoj obitelji udovice bi postale viak, a ak se i Crkva slagala da udovice imaju
zatitu mukaraca kako se ne bi izlagale opasnostima grijeha te ih je smatrala da su kao
seksualno iskusne ene opasnost za stabilnost obitelji i drutva.116 Novi rodonaelnik u
obitelji (muev brat, njezin najstariji sin ili kralj ako je bila pripadnica visokog stalea i nije
imala rodbine) smatrao je da je njegova dunost da se brine za nju.117 Postojala su tri izbora za
udovice: povratak rodbini i njihovom nadzoru, ostanak sa suprugovom obitelji ili odlazak u
samostan. U prva dva sluaja obitelji bi joj vjerojatno pronale novog mua.
Magna Charta u tokama 7 i 8 se odnosi na udovice.118 U njima se propisuje da
udovice ne moraju plaati nikakve poreze na svoj miraz te ih se ne smije prisiljavati na
sklapanje novog braka. Udovice su imale pravo ostati 40 dana u suprugovoj glavnoj
rezidenciji, osim ako se ne nalazi unutar dvorca kada joj se morala osigurati zasebna kua u
kojoj bi mogla ivjeti dok joj se ne dodijeli njezin miraz. Ona koja se nije htjela preudati ili se
povui u samostan, mogla je tu odluku javno objaviti polaganjem zakletve estitosti u
110
Mukarci su se gotovo uvijek ponovno enili i po nekoliko puta tijekom ivota, (Schaus, M., Women and
Gender in Medieval Europe. An Encyclopedia, 518).
112
Duby ga u djelu Vitez, ena i sveenik: enidba u feudalnoj Francuskoj suprostavlja crkvenom moralu.
113
Odnosi se na miraz kojeg su dobile od mua nakon prve brane noi, (Duby, G., Vitez, ena i sveenik: enidba
u feudalnoj Francuskoj, 65).
114
115
Leyser, H., Medieval Women, A Social History of Women in England 450.-1500., 169.
116
117
118
Leyser, H., Medieval Women, A Social History of Women in England 450-1500, 172 175.
111
27
prisutnosti biskupa. Tada bi dobila blagoslovljen prsten i ogrta kao simbole tog zavjeta.
Udovice aristokratskih krugova u Engleskoj imale su, kao vlasnice zemljinih posjeda
(miraza), iste vazalne obveze prema kralju, odnosno morale su okupiti i opremiti odreeni
broj vojnika. Kao nasljednice posjeda udovice su mogle imati veliki utjecaj na drutvo, a
najutjecajnije udovice bile su kraljice koje su mogle vladati u ime svoje djece. Unato tome
ipak se moe zakljuiti da su se plemkinje, iako su imale miraz, u veini sluajeva pokoravale
volji svoje ili mueve rodbine.
Neke su se udovice odluile povui u samostane i posvetiti ivot molitvi te
sudjelovanju u religijskim obredima. U XII. stoljeu sve je vei broj ena koje se ne ele udati
nego otii u samostan. Na podruju Belgije, Nizozemske, Francuske i Njemake nastale su
zajednice pobonih djevica i udovica koje su bez obvezujueg zavjeta ivjele kao u
samostanu, a papa Honorije III. (1216.-1227.) usmeno ih je priznao kao novu zajednicu.119
Nazivaju se ''begine'' prema boji odjee. Pripadnice nisu bile opatice, nisu se zavjetovale, nisu
se odricale svoje imovine, mogle su se vratiti prijanjem ivotu pa ak i vjenati. Nije
postojalo neko jedinstveno sredite pokreta ili neke vrste samostanskih pravila kojih su se
begine trebale pridravati, iako su se kasnije prihvaala neka od pravila cistercitskog reda.
Broj takvih zajednica je sve vie rastao, a pripadnice do XIV. stoljea su preteno bile iz
gradskih patricijskih obitelji i seoskog plemstva. ivjele su u kuama koje su potjecale od
naslijeenog posjeda pojedinih ena ili su bile steene zajednikom imovinom. Osim
molitvom, bavile su se i pouavanjem i njegovanjem bolesnika, prihvaale su prostitutke te ih
nastojale vratiti pozitivnom nainu ivota. Krajem XIII. stoljea sve se vie okreu
misticizmu, a manje se uzdravaju vlastitim radom te svoju egzistenciju osiguravaju
prosjaenjem. Tada dolazi do otpora Crkve jer se smatralo da su pod heretikim utjecajem
katara te su zabranjene 1311. godine. U junoj Francuskoj su proganjane poput heretika, ali je
pokret preivio u Belgiji i Nizozemskoj.
Udovice iz niih drutvenih slojeva su takoer imale doivotno pravo ostati kod
mueve obitelji, osim u sluaju da su se preudale. Tada su odlazile i s novim muem osnivale
novo kuanstvo. U Engleskoj je udovica niih slojeva prilikom preudaje dobivala treinu
imovine koju je posjedovao prvi suprug. Ipak, ni u ovom sluaju nisu se uvijek potovala ta
prava. Udovice su nakon smrti mueva imale pravo nastaviti obavljati njihov posao, imati
naunike ili se baviti trgovinom. U jednoj oporuci iz XIV. stoljea stoji da udovica mora sama
nastaviti voenje radnje ili se u suprotnom mora preudati u roku od tri godine kako posao ne
119
Kronika kranstva, 158.
28
bi propao do punoljetnosti sinova.120 Siromane udovice nisu dobivale nikakav miraz te su

morale raditi da bi osigurale preivljavanje, a na selu su nekad udovice ostajale na zemlji koju
su obraivale. Udovice na selu koje su bile vlasnice zemlje esto su se ponovno udavale za
mlae mukarce.121
Iako su udovice mogle odabrati da se ponovno ne udaju, ene su esto imale posjede,
imovinu i djecu o kojoj se trebalo brinuti.122 U srednjem vijeku je zasigurno to bilo lake i
jednostavnije ako su bile u braku. Kako su se ene rano udavale tako su i esto mlade
postajale udovicama. Zbog sposobnosti daljnjeg raanja djece i imovine koju bi naslijedile od
pokojnog supruga udovice svih drutvenih slojeva mogle su se smatrati ''dobrom prilikom'' za
brak. U sjevernoj Europi udovice koje su imale posjede uglavnom su se udavale ve nakon
nekoliko mjeseci nakon suprugove smrti. U junoj Europi je uglavnom bilo obrnuto. U
Firenci u kasnom srednjem vijeku udovice koje su imale posjed ili imovinu uglavnom se nisu
ponovno udavale jer bi tada izgubile sva imovinska prava.
4. ENSKI POSLOVI
4.1. Plemkinje
Kao to je ve reeno u prethodnim poglavljima plemkinje su imale svoje
svakodnevne dunosti, osobito pripadnice zemljoposjednike aristokracije unato tomu to su
bile bogate i imale brojnu poslugu. Bile su ravnopravne u upravljanju kuanstvima, a u
odsutnosti svojih mueva ak su u sluaju opasnosti organizirale obranu posjeda poput
grofica Chestera Matilde i Margaret Paston. Za vrijeme graanskog rata u Engleskoj sredinom
XII. stoljea izmeu kralja Stjepana (1135.-1154.) i Matilde (keri Henrika I.), grofica
Chestera Matilda je nakon to je njen suprug pao u zarobljenitvo okupila vojsku i oslobodila
ga. Za Margaret Paston u izvorima stoji podatak da je u odsutnosti supruga sakupila oruje
(samostrele i bojne sjekire) kako bi obranila dom od neprijateljskih susjeda.123 Plemkinje su
120
Godine 1362. Emma Huntyngton je nakon smrti mua naslijedila dvije kue i radnju u kojoj je do kraja ivota
radila kao ljekarnik, (Leyser, H., Medieval Women, A Social History of Women in England 450-1500, 178).
121
122
Isto, 518.
123
29
kao gospodarice kue vodile rauna o svemu to se odnosilo na ostale ene u kuanstvu i
mlau djecu. U aristokratskim obiteljima gospodareva ena je primala goste, pazila na kune
zalihe, upravljala poslugom, u nekim sluajevima je nadgledala skupljanje kmetskih
davanja.124 Neke ene, kao nadstojnice samostana Hildegarda Bingenska (umrla 1178.) i
Euphemia (sredinom XIII. stoljea nadstojnica samostana Wherwell u Hampshireu), osim to
su njegovale ranjenike ili bolesne, bile su i lijenice te su prakticirale tradicionalna uenja o
enskoj prirodi s humoralnom teorijom u lijeenju i ena i mukaraca.125 No ensko zdravlje u
srednjem vijeku nije povjereno samo enama.
U razvijenom srednjem vijeku djelovala je i pisala Christine de Pizan (1365.-oko
1430.) jedna od prvih spisateljica te pokretaica prve knjievne polemike.126 Iako nije bila
plemkinja po roenju, vei dio ivota provela je na francuskom dvoru gdje je njezin otac bio
dvorski lijenik i astronom. Kako je rano je postala udovica trebala se brinuti za troje djece pa
se poela baviti pisanjem. Najprije je pisala pjesme i bila je pod zatitom francuskog dvora i
kraljice Izabele Bavarske. iru popularnost stekla je debatom u kojoj osuuje zbog mizoginog
odnosa prema enama u Romanu o rui (Roman de la rose).127 Njezina najpoznatija djela,
napisana izmeu 1401. i 1405. godine, su: Knjiga o gradu ena, Knjiga o tri vrline ili Blago
Grada ena. U njima pie o utopijskom drutvu ena te o pravilima ponaanja za ene iz svih
drutvenih slojeva koje e, ako ih se budu pridravale, osigurati sebi mjesto u idealnom
enskom gradu. Christine de Pizan je bila velika zagovornica braka iako je bila svjesna da joj
je uloga udovice omoguila da se bavi knjievnim radom jer je tek suprugovom smru dobila
intelektualnu slobodu. Osim problematikom poloaja ena u drutvu Christine de Pizan pie i
o aktualnim politikim dogaajima u Francuskoj. Napisala je biografiju francuskog kralja
Karla V. (1364.1380.), a zadnje djelo je pjesma o Ivani Orleanskoj. Koliki je bio njezin
utjecaj vidi se iz injenice da su joj djela ve za ivota bila prevoena na engleski jezik.
124
Duby, G., Aries, P., A History of private life, 71.

126
Neki moderni znanstvenici smatraju je prvom pravom profesionalnom knjievnicom. (Schaus, M., Women
and Gender in Medieval Europe. An Encyclopedia, 133).
127
125
30
Slika 6: Christine de Pizan pie za stolom.128
4.2. ene u gradovima

Razlika izmeu ena na selu i u gradu nije bila toliko velika. Unutar gradskih zidina
postojale su parcele na kojima se uzgajala hrana ili drala stoka. Graanke su se brinule za
stoku, spravljale pivo, a ako su kao udovice naslijedile neki obrt onda su plaale porez i radile
kao to bi radili i mukarci. U XIII. stoljeu kao rezultat poveanog nataliteta, snienja
infantilnog mortaliteta i imigracije sa sela, u engleskim gradovima se poveao broj ena koje
u njima ive. Bio je sve vei udio ena meu najsiromanijim slojevima. ene su se drale
zajedno pa ak i zajedno ivjele u prenapuenim predgraima, dijelile su posao i
spiritualnost.129 Za ene u gradovima nije bio problem pronai smjetaj i posao jer je bila
velika potranja za poslugom. Krajem XIV. stoljea u engleskim gradovima treina gradske
populacije bila je zaposlena kao posluga kod bogatijih obitelji. Ta sluba za ene nije bila za
cijeli ivot, nego samo do udaje.
ene su se zapoljavale ve s dvanaest godina, najee kao slukinje kod bogatijih
obitelji. U nekim sluajevima su radile za plau, a nekad samo za stan i hranu. Sluba bi
trajala jednu do dvije godine. Ostali poslovi bili su podijeljeni prema spolu pa su se tako ene
zapoljavale u poslovima vezanim uz proizvodnju hrane i trgovinu.130 enskim se poslom
smatralo eljanje vune, a osobita je dominacija ena u proizvodnji luksuznih tkanina kao to
128
Slika je iz rukopisa koji se uva u Londonu, (Bardsley, S., Womans Roles in Middle Ages) 7.
Leyser, H., Medieval Women, A Social History of Women in England 450-1500, 155., Schaus, M., Women
and Gender in Medieval Europe. An Encyclopedia, 143.
130
129
31
su svila i ipka.131 U popisima poreznih obveznika moe se vidjeti da su se bavile

suknarstvom, zlatarstvom i trgovinom svilom i tekstilom, zanimanjima koja su donosila
najveu zaradu. Osim toga ene su najee bile slukinje, krojaice, pralje, dadilje, dojilje i
trgovkinje. Bilo je ak i ena koje su se bavile kovanjem novca, a u sjevernoj Europi su se
bavile mijenjanjem novca,132U Parizu 1292. godine bilo je osam ena koje su radile kao
lijenice.133 Leyser navodi primjer iz 1286. godine Katherina ''la surgie'' koja je zajedno s
ocem i bratom radila kao kirurg.134 ene su takoer mogle biti zaposlene kao naunici, samo
su zapisi o tome vrlo rijetki vjerojatno zbog toga to nije bilo enskih cehova ni gildi.135 Kao
udovice, ene su mogle upravljati obrtima koje su naslijedile od pokojnih mueva. U Parizu
1292. godine ene su inile 15% , a 1313. godine 11% poreznih obveznika, ali se ne moe
znati koliko je meu njima bilo udovica.136
ene u gradovima nisu mogle obavljati upravne poslove i nisu sudjelovale u
politikim okupljanjima iako postoje izuzeci.137 Feme sole su mogle nasljeivati imovinu i
mogle su kupovati ili unajmljivati zemlju.138 Neke ene su imale status feme sole iako su bile
u braku. To su uglavnom bile ene koje su imale svoj obrt ili trgovinu. Nakon stupanja u brak
sva enina imovina bi prema obiajnom pravu postala imovinom supruga. Zadravanjem
statusa feme sole ene su se i dalje mogle samostalno baviti poslom i nakon braka. Mogle su
sklapati ugovore i zaduivati se. Ukoliko ne bi mogle otplaivati dugove tada bi gubile
imovinu, a da to ne bi utjecalo na imovinu supruga te on se nije mogao smatrati odgovornim
za te dugove. Takvi obiaji postojali su u Londonu, Hastingsu i Worcesteru.
ene koje su dolazile sa sela u gradove esto su imale ve unaprijed dogovorena
zaposlenja, ali je bio i veliki udio ena koje ga nisu imale pa su bile ''lak plijen'' za financijsko
i seksualno iskoritavanje. Prostitucija u srednjovjekovnoj Engleskoj nije bila pravno
regulirana, ali i rijetki su zapisi o njenoj osudi. U gradovima su postojali bordeli i Leyser
navodi primjer dobro organiziranog bordela u Southwarku na zemlji koja je pripadala biskupu
Winchestera.139 U zakonima iz XV. stoljea pokuavala se regulirati prostitucija pa se tako
pokuavalo sprijeiti vlasnike bordela da prostitutke iskoritavaju dodatno previsokim
131

133
134
Nisu bili kirurzi u dananjem smislu. U srednjem vijeku su brijai obavljali jednostavne kirurke zahvate,
(Leyser, H., Medieval Women, A Social History of Women in England 450-1500, 138).
135
136
137
138
Isto, 282.
139
132
32
cijenama piva, da ih tjeraju da u slobodno vrijeme obavljaju neke druge poslove (npr.
ivanje), da ih tuku i da se kod njih zaduuju. Biskupovi ljudi su prema tome zapisu
provjerava da niti jedna ena nije u bordelu protiv svoje volje. Do kraja XV. stoljea zatvorili
su se ''licencirani'' bordeli, a graani koji su bili zabrinuti za moral siromanih djevojaka sve
su vie oporuno ostavljali miraze za njih.
4.3. ene na selu

Za ene na selu moglo bi se rei da su imale najgori socijalni status. Bile su dio
najnieg stalea te su i unutar njega imale nii poloaj u odnosu na mukarce. Iako seoske
obitelji nisu imale visoke prihode, pokuavalo se osigurati miraz za svoje keri. ene na selu
su mogle, osim na zemlji koju je obraivala njihova obitelj, raditi kao nadniarke ili kao
slukinje koje su onda ivjele kod svojih poslodavaca (bogate aristokratske, trgovake i
bogatije seljake obitelji). Posao slukinje bio je slabije plaen, ali sigurniji dok je
nadniarstvo bilo sezonski posao.140 Niti na selu ene nakon udaje nisu radile kao slukinje.141
Unutar kuanstva nije bilo otre podjele rada na muke i enske poslove. Od XII. stoljea
javlja se praksa prema kojoj su suprunici zajedniki vlasnici cjelokupne imovine tako da su
udovice bile osigurane u sluaju smrti supruga. Jedan od poslova koje su preteno obavljale
ene bilo je pravljenje piva i kruha. Pivo se radilo od jema i imalo je kratki rok trajanja pa se
zato radilo u malim koliinama, a kako je to bio dugotrajan proces obavljale su ga ene uz
ostale kuanske poslove.142 Svako selo imalo je sajmeni dan na kojem su ene, ali i mukarci
prodavali svoje vikove zbog ega se seosko domainstvo ne moe se smatrati autarkinim.
140
Nakon Crne smrti nadniarstvo je bilo bolje plaeno zbog nedostatka radne snage. (Leyser, H., Medieval
Women, A Social History of Women in England 450-1500, 158).
141
142
33
5. ENE U ODNOSU NA VITEKE IDEALE

5.1. Trubadursko pjesnitvo
U XII. stoljeu u Provansi u Francuskoj razvija se trubadursko ljubavno pjesnitvo
koje afirmira vrstu svjetovne ljubavi. ''Ljubav u trubadurskoj poeziji usmjerena je u pravilu
prema udanim enama. Njezin cilj nije brak ni prokreacija pa prema tome nije u skladu s
kranskom etikom.''143 Svojom pojavom i razvojem trubadursko je pjesnitvo promijenilo
odnos prema enama viih slojeva feudalnog drutva. Uz Provansu, viteka poezija se
razvijala i u sjevernoj Francuskoj gdje su aktivnu ulogu u razvoju imale ugledne obrazovane
ene iz visokih drutvenih slojeva. Osobito se istiu Marija Francuska i Eleonora Akvitanska,
francuska i poslije engleska kraljica.144 Elenorin otac Vilim X. Akvitanski bio je jedan od
najistaknutijih trubadurskih pjesnika.145 Danas je poznato oko 500 trubadurskih pjesnika i
tridesetak pjesnikinja.
Najpoznatija pjesnikinja toga razdoblja, koja je pisala pod pseudonimom bila je Marija
Francuska. Ne zna se tono njezino porijeklo, a u svojim djelima kae da se zove Marija i
dolazi iz Francuske. ivjela je u drugoj polovici XII. stoljea. Roena je u Francuskoj, a
djelovala u Engleskoj s time da se prouavanjem njezinih djela moe zakljuiti da je imala
bliske veze s engleskim dvorom.146 Svoje djelo Lais je posvetila ''plemenitom kralju'' pa neki
znanstvenici smatraju da je bila polusestra engleskog kralja Henrika II. (1154.-1189.), a
''opjevala je ljubav kao privlanost meu spolovima, a ne kao jednostavno sluenje odabranoj
dami.''147 Heroine u djelima Marije Francuske su uglavnom pokretaice radnje. esto su
prikazane u braku sa starijim okrutnim mukarcem, zatoene i odvojene od svijeta te se
zaljubljuju u plemenitog viteza i trae izlaz iz braka bez ljubavi. esto ta ljubav nema sretan
zavretak.148
Ljubav je sredinja tema trubadurske poezije, a zasniva se na platonskoj koncepciji sa
enom kao nositeljicom vrlina kojoj se pjesnik u potpunosti stavlja u slubu.149 Objekt
143
Popovi-Zadrovi, S., Trubadurska ljubav: istine i zablude, 65.

Prvi brak Eleonora Akvitanska sklopila s francuskim kraljem Lujem VII. (1137. 1180.) i zavrio razvodom
zbog rodoskvrnua, a drugi s engleskim kraljem Henrikom II.
145
Povijest svjetske knjievnosti, Knjiga 3, 20.
146
Poznata su tri njezina djela: Lais, Fables i Espurgatoire Seint Patriz, (Schaus, M., Women and Gender in
Medieval Europe. An Encyclopedia, 512-513).
147
148
149
144
34
trubadurske poezije bila je najee udana ena iz vieg drutvenog stalea nego to je
pjesnikov. Postojala je dvostruka zapreka toj ljubavi, brak i vii poloaj u drutvu. Ipak je
pjesnik/ljubavnik morao uspjeno nadvladati kunju kako bi dokazao svoju ljubav. Tematika
trubadurske poezije nastale u XII. stoljeu ima dvije krajnosti: ljubav u kojoj se uiva i
neispunjenu ljubav puna enje. Ostale teme su bile izrazito staleke i vezane su za vladajui
stale: turniri, lov viteki ideali i slino.150 Iz Francuske se pjesnitvo proirilo po cijeloj
Europi, a na podruju Njemake u XIII. stoljeu se pojavljuju minnesnger. Trubadursko
pjesnitvo i njegovi ideali mogli su doprinijeti promjeni poloaja ene koje se vie nije trebalo
osvajati silom nego udvaranjem. Samim time to su pjesme bile namijenjene za iroku
publiku i javno su se izvodile, nove ideje o idealiziranim osobinama ena mogle su se
relativno lako proiriti u drutvu, najprije meu aristokratskom elitom, a zatim i meu ostalim
slojevima.151
Roman o rui (Roman de la rose) Guillaumea de Lorrisa i Jeana de Meuna nastao je
izmeu 1240. i 1280. godine te se smatra vrhuncem srednjovjekovne ljubavne lirike. Djelo je
imalo veliki utjecaj na razvoj drutva i gotovo je dva stoljea ostalo aktualno kao svojevrsna
protutea crkvenim tekstovima. Sve kranske, drutvene i viteke vrline sadrane su u tom
djelu. Sastoji se od dva dijela koji se razlikuju ne samo po autoru nego, donekle, i po sadraju.
Prvi dio Guillaumea de Lorrisa opisuje pjesnikov san o vrtu u kojem je ugledao ruu koju
pokuava osvojiti. Zaljubljenik doivljava niz uspona i padova, no ne moe konzumirati svoju
ljubav. U drugom dijelu Jeana de Meuna pjesnik ne samo da se opet bori za ruu nego je i
osvaja. Likovi u Roman o rui su alegorije srednjovjekovnih vrlina, a djelo u teoriji velia
istu, viteku, vjernu, udvornu i plemenitu ljubav, ali ima i visoki erotini naboj.152 ''I ba je
ono polutansko u Romanu de la rose, u djelu dvaju pjesnika posve razliita kova i shvaanja,
uinilo taj roman jo upotrebljivijim kao bibliju erotine kulture.''153 Odmah nakon nastanka
djelo je izazvalo kontroverze te se razvila otra literarna polemika poetkom XV. stoljea.
Rasprava je osobito bila aktualna u aristokratskim krugovima francuskog dvora gdje je
postala dio socijalne zabave.154 Neki autori smatraju da je rasprava zahvatila itavo drutvo pa
se zato i razvila literarna polemika. Zagovaratelji Romana o rui bili su francuski uenjaci
koji djeluju na prijelazu iz XIV. u XV. stoljea Gontier i Pierre Col i Jean de Monstreuil.155
150
Povijest svjetske knjievnosti, knjiga 5, 21.

Kay, S., Subjectivity in Troubadour Poetry, 84
152
Priroda je jedina meu likovima koja se tui da meu svim stvorenjima samo ovjek kri njezine zakone i
suzdrava se od razmnoavanja, (Hunziga, J., Jesen srednjeg vijeka, 106).
153
154
Rossiaud, J., Medieval Prostitution, 168.
155
151
35
Cijenili su svjetovni duh djela i smione napade na ustaljene srednjovjekovne norme.

Montreuil je toliko cijenio Roman o rui da bi ''radije ostao bez koulje nego bez te knjige.''156
Najglasniji protivnici Romana o rui bili su Jean Gerson i Christine de Pizan.157 Osobito je taj
tekst napadala Christine de Pizan koja je 1402. traila da se na francuskom dvoru odri prva
knjievna polemika u povijesti u kojoj je presudu trebala donijeti francuska kraljica.158
Christine de Pizan smatrala je da Roman o rui prikazao ene kao zavodnice i u svome
odgovoru odbija imenovati ono to je smatrala neprikladnim i vulgarnim. Upravo je zbog te je
polemike Christine postala poznata iroj javnosti. Gerson u svome osvrtu povezuje irenje
Romana o rui sa irenjem heretikih ideja. Naziva ga nemoralnim i opasnim djelom koje
degradira ene i uzvisuje porok. ''Kad bi on imao jedini postojei primjerak i kad bi taj
primjerak vrijedio 1000 libara, ne bi ni trena oklijevao da ga baci u plamen.''159
5.2. Pojam ''udvorna ljubav''

Pojam ''udvorna ljubav'' prvi je upotrijebio povjesniar Gaston Paris u XIX. stoljeu na
temelju djela francuskog pjesnika iz druge polovice XII. stoljea Chrtiena de Troyesa ija se
djela uglavnom bave temama o kralju Arturu i njegovim vitezovima, s naglaskom na odnosu
izmeu mukaraca i ena, hrabrosti i ljubavi. Djelo Lancelot iz 1170-ih bilo je osnova
Parisove teorije o udvornoj ljubavi. Prema njemu pojam udvorna ljubav oznaava socijalni i
ljubavni sustav u kojem je vitez/ljubavnik (Lancelot) podreen zahtjevima odabrane ene
(Guinevere).160 Paris je udvornu ljubav opisao s mukog gledita kao zabranjen, izvanbrani
ljubavni odnos koji stavlja mukarca u slubu i na milost ohole i hirovite ene. Njena ljubav
ga moe nadahnuti na velika hrabra djela i poboljati njegovo ponaanje u odnosu prema
enama.
U znanstvenim raspravama postavlja se pitanje je li pojam udvorna ljubav samo
konstrukcija modernog znanstvenog istraivanja. Takoer postoji rairena rasprava je li
udvorna ljubav dovela do poboljanja ili je unazadila poloaj ena u srednjem vijeku, ali i
kasnije.161 Viteka literatura razvijenog srednjeg vijeka ne daje jedinstveni stav u odnosu na
ene i ne donosi neki unificirani kodeks ponaanja vitezova prema enama. U tim se djelima
156
Tuchman, B. W., Daleko zrcalo, Drugi dio, 179., Huizinga, J., Jesen srednjeg vijeka, 107.
Jean Gerson bio je teolog i kancelar parikog sveuilita.
158
Rossiaud, J., Medieval Prostitution, 168 169.
159
Tuchman, B. W., Daleko zrcalo, Drugi dio, 178.
160
Schaus, M., Women and Gender in Medieval Europe. An Encyclopedia, 41, 174
161
Kauper, R. W., Chivalry and Violence in Medieval Europe, 209.
157
36
prvenstveno velia ast vitezova. Vitezovi se moraju s potovanjem odnositi prema enama
kako bi se ouvala njihova ast, ali u nekima su vitezovi prikazani kao jedini vani ljudi,
vaniji od bilo koje ene.162 U nekim djelima (kao kod Geoffroia de Charnya163) ene su
idealizirane, stavljene na pijedestal, prikazane kao nadahnue, a ljubav prema eni je
nadahnue vitezovima kako bi postigli velika djela.164 S druge strane, u djelima nastalima pod
utjecajem redovnitva (djela o Svetom Gralu, djela Chrtiena De Troyesa) prevladavaju
mizogona shvaanja o enama.165 Chansons de geste takoer prikazuju kompleksan stav
prema enama.166 ene su idealizirane, zatiene, oboavane, ali i tvrdoglave, podmukle,
nestabilne. Jedan od problema koji se javljaju u vitekoj literaturi je pitanje seksualnog nasilja
nad enama. Idealizirane i oboavane ene su u nekim djelima smatrane imovinom i
nagradom koja se treba osvojiti vitekom hrabrou te zatititi od drugih vitezova, jer prijetnja
seksualnog nasilja postoji za sve ene. Chrtien de Troyes istie da svaki vitez koji, ako dri
do svoje asti, mora zatiti enu koju sretne bez pratnje. Ako je ena u pratnji viteza, a drugi
je vitez eli, te pobijedi u sukobu, tada je ona njegova nagrada i pobjednik nee zbog toga
izgubiti ast i ugled.167 Idealizirane ene koje se trebaju potivati i zatititi u vitekoj literaturi
su uglavnom plemkinje. ene niih slojeva u literaturi vitezovi esto seksualno napadaju, ali
pri tome ne gube ast.
U djelima o kralju Arturu i vitezovima okruglog stola vitezovi polau zakletve da e
tititi sve ene bez obzira na staleku pripadnost, ali ipak su i ti vitezovi djelima povezani sa
seksualnim nasiljem nad enama. Osobito se to odnosilo na ene niih drutvenih slojeva.168
U srednjovjekovnoj literaturi (osobito u pastoralnoj lirici) seljako stanovnitvo se esto
stereotipno prikazivalo. Mukarci su bili gotovo uvijek runi (nekad grotesknog izgleda) i
glupi, dok su ene bile lijepe, pametne i objekti poude. Vladari su esto prikazani kako
napadaju lijepe pastirice jer si jednostavno nisu mogli pomoi.169 Postavlja se pitanje da li se
162
Isto, 213.
Geofrroi De Charny bio je francuski plemi i vitez koji je napisao tri knjige o vitetvu od kojeg je Livre de
chevalerie (Knjiga o vitetvu) bila najpoznatija, (Kauper, R. W., Chivalry and Violence in Medieval Europe,
273).
164
Isto, 221.
165
Isto, 212.
166
Chansons de geste je naziv za junake epove koji se prvi puta javljaju poetkom XII. stoljea u Francuskoj,
(Povijest svjetske knjievnosti, Knjiga 3, 12).
167
168
Kralj Artur je takoer jednom prikazan kao silovatelj u Potrazi za Svetim Gralom nepoznatog aurora iz XIII.
stoljea, (Kauper, R. W., Chivalry and Violence in Medieval Europe, 228).
169
163
37
to odnosilo i na stvarne prilike u drutvu jesu li su stvarno ene niskih slojeva bile toliko
izloene seksualnom nasilju aristokratske elite.170
5.3. ene prema vitekim idealima

U Francuskoj se u XII. stoljeu razvijaju ideje o tome kako bi se idealan vitez trebao
ponaati pod zajednikim nazivom chevalerie vitetvo. Najprije je rije chevalerie bila
vezana za uspjenost na bojnom polju: dobar hrabar i lojalan ratnik, a kasnije je oznaavala i
prihvatljivo ponaanje na dvoru. Tako je krajem XII. stoljea vitez bio ratnik koji je bio dobro
obrazovan, imao dobre manire, znao plesati i svirati neki instrument te uvijek bio pristojan
prema enama.171 O idealima vitetva pisali su Raoul de Hodenc Roman o krilima (Le Roman
des Eles) (oko 1210.), Ramon Llull Knjiga o vitekom redu (Libre qui es de lordre de
cavalleria) (izmeu 1279. i 1283.) i Geoffroi de Charny Knjiga o vitetvu (Livre de
chevalerie) (oko 1350.). Knauper sva tri djela smatra vitekim prirunicima, a najpopularniji i
najitaniji u srednjem vijeku je bio onaj Ramona Llulla. Ideali vitetva bili su ljubav prema
slavi i enja za au, asketizam, pobonost, hrabrost, samoportvovnost te ljubav prema
dami, gospi.
Raoul de Hodenc smatra da vitez mora biti hrabar, tititi jednako bogate i siromane,
ne drati do svjetovnog bogatstva, potivati i tititi Crkvu, izbjegavati zavist, klevetu, ponos,
hvalisanje.172 Vitez stalno tei da pred oima ene pokae hrabrost, da se izlae opasnosti i
dokazuje svoju snagu, a najvanije djelo svakog viteza mora biti spaavanje oboavane ene
iz opasnosti.173 Ta ena koju voli najee mu je nedostina i zapravo voli neku imaginarnu
ideju o, za njega savrenoj, eni.174 ene su vitezovima davale alove, prstenje, vela i sline
predmete kao znak ljubavi, a pazilo se i na simboliku boja. Le blason des Coleurs Herolda
Siziliena sadravala je upute o simbolici boja.175 Tako se zelena boja smatrala bojom nove
ljubavi, a plava vjernosti. Teko se moe rei kakvo je bilo miljenje ena o toj predodbi
170
Godine 1024. biskup Beauvaisa prisilio je vitezove svoje biskupije na sveanu prisegu da nee napadati ene
koje putuju bez pratnje, udovice i ene niih stalea, (Duby, G., Vitez, ena i sveenik: enidba u feudalnoj
Francuskoj), 63.
171
Schaus, M., Women and Gender in Medieval Europe. An Encyclopedia, 128
172
Kauper, R. W., Chivalry and Violence in Medieval Europe, 274 - 275.
173
174
175
38
ljubavi izmeu viteza i njegove dame. Christine de Pizan o idealu udvorne ljubavi u djelima
suvremenika samo kae ''nisu ene one koje su knjige napisale.''176
Srednjovjekovni turniri bila su mjesta gdje su viteki ideali dolazili do izraaja. Na
turnirima najprije anonimni vitezovi dokazuju svoju hrabrost ne bi li bili dostojni svoje gospe.
Crkva je turnire smatrala nepodobnima i prijetnjom moralnom razvoju drutva visokog
stalea. Zabranio ih je etvrti lateranski sabor 1215. i papa Nikola III. (1277.1280.) 1279.
godine, a onome tko je bio ranjen na vitekom turniru bili su uskraeni crkveni sakramenti.177
Ipak, ne moe se govoriti o nekom jedinstvenom ''vitekom kodeksu'' jer nije bilo mogue
ostvariti sva oekivanja koja su se stavljala pred vitezove ili openito sve pripadnike
plemstva.178
U XIV. i XV. stoljeu vitetvo je postalo samo fiktivan nain ivota, razonoda za
visoki stale, a osnivanje vitekih redova je meu vladarima i visokim plemstvom postalo
moda. Luj Orleanski osnovao je Red dikobraza, simbol reda Luja Burbonskog bio je zlatni tit
i iak, a engleski kralj Edvard III. osnovao je Red podvezice.179 Idealnim vitezom smatran je
Jean le Maingre ili marchal Boucicaut koji je kao ''revan pobornik plemenite, kreposne
slube enama''180 osnovao viteki red za obranu udvorne ljubavi i potlaenih ena. Vitez de
la Tour Landry pria u porukama za svoje keri o redu plemia i ena koji gaje viteku ljubav,
a nazivali su se glois et gloises. Jedno od pravila toga reda bilo je da mukarac gostu gloisu
mora prepustiti svoju kuu i enu.181 Burgundski vojvoda Filip Smjeli zajedno s Lujem
Burbonskim traio je od kralja dozvolu da osnuje Dvor ljubavi zbog razonode za vrijeme
epidemije kuge u Parizu.182 Dvor je imitirao ureenje pravog kraljevskog dvora, a lanovi su
imali razliite titule kao npr. prince d'amour, chevalers d'honneur te im se dodijelio zadatak
velianja udvorne ljubavi i vitekih ideala.
176
Isto, 126.
Isto, 73.
178
Schaus, M., Women and Gender in Medieval Europe. An Encyclopedia, 129
179
180
Isto, 65.
181
Isto, 81.
182
Isto, 110.
177
39
6. ZAKLJUAK
Osnovni
problem
koji
se
javlja
prilikom
prouavanja
poloaja
ena
srednjovjekovnom drutvu je nedostatak podataka koji se odnose na privatan ivot. Autori

sauvanih djela uglavnom su bili sveenici, mukarci koji su se preteno bavili religioznom,
politikom i gospodarskom sferom javnog ivota. Nema sauvanih enskih privatnih
dnevnika ili korespondencije sve do sredine XVI. stoljea.183 Takoer rijetki su podaci za rani
srednji vijek i nie drutvene slojeve.
Kad se prouava poloaj ene u srednjovjekovnoj obitelji tada je jasna njihova
podreenost mukarcima. Povijest srednjeg vijeka je povijest mukaraca u kojoj ima malo
mjesta za ene i njihove probleme. U srednjem vijeku enin poloaj ovisio je o pripadnosti
drutvenom sloju, ali je svim slojevima prisutna dominacija mukaraca i njihove volje.
Mukarci su osim ekonomske prevlasti imali i sudsku vlast nad enama.
Brak je bio osnova mira u drutvu i sve do XII. stoljea se smatrao dijelom svjetovnog
utjecaja. Razvoj enidbene crkvene liturgije bio je spor te enidba formalno postaje crkveni
sakrament tek krajem srednjeg vijeka. Za vrijeme mirnijih razdoblja Crkva je zalagala za
brak, ali u nemirnim razdobljima s jaanjem heretikih pokreta javljale su se struje unutar
Crkve koje su se zalagale za asketizam i potpuno predavanje bogu i molitvi. ak i tada se ipak
smatralo da je za ene bolje da budu u braku, jer kroz brak se kontrolirala seksualnost,
odnosno brak je bio ''sredstvo legalne seksualnosti''. Ne postoji neki jedinstveni
''srednjovjekovni'' brak s fiksnim ritualima, obiajima i uvjerenjima. Znaenje braka se
neprestano mijenjalo kroz cijeli srednji vijek. Od braka koji se sklapao bez ikakve crkvene
liturgije u ranom srednjem vijeku, preko tajnih brakova pa sve do braka reguliranog
kanonskim zakonima s jasnom pravnom formom i kulturnim znaenjem. Brak je bio
kompleksna mjeavina esto kontradiktornih odrednica. S jedne strane je bila pravna
podreenost ene suprugu, a s druge je postojao status feme sole koji su preuzimale ene koje
su bile udane da bi se mogle voditi odreeni posao, baviti se obrtom ili trgovinom.
Ulaskom u brak sva enina imovina (miraz) pravno je pod upravom i vlasnitvo je
supruga, ali tu imovinu suprug nije mogao prodati. Kada se prouavaju razlozi stupanja u brak
ne moe se izbjei pitanje imovine/posjeda koja tada mijenja vlasnika. U svim drutvenim
slojevima ena gotovo uvijek donosi miraz u brak. Brak je najee rezultat dogovora dviju
obitelji s ciljem da se pobolja poloaj obitelji i ojaa dinastija. Zapravo se rijetko se moe
183
Jackson, P., (1995.), Words, Names and History, Selected Writings of Cecily Clark, 59.
40
govoriti o sklapanju braka radi ljubavi, a dokaz za tu teoriju mogli bi se smatrati tajni brakovi.
Crkva je propovijedala brak kao nain spaavanja od grijeha, a osobito kao nain kontrole nad
enama. Zato je posao mukarca bio voditi enu kroz ivot. Najprije su to bili otac i braa, a
zatim suprug i njegova obitelj.
Postoje primjeri ena koje su bile mone kraljice, okupljale vojske i vodile ratove,
samostalno zaraivale za ivot u svojim obrtnikim ili trgovakim radnjama. Ti primjeri su
ipak malobrojni i veina ena se pokoravala srednjovjekovnom sustavu vrijednosti te je bila
svjesna svojeg poloaja u drutvu. Nije bilo feministikih razmatranja o poloaju ena kao
ravnopravnima. ak se i Christine de Pizan u svojim djelima uglavnom orijentirala na
pouavanje ena dobrom ponaanju kako bi se lake uklopile u socijalne okvire razdoblja u
kojem ive.
Udovice su imale slobodniji poloaj u drutvu. One su, u nedostatku mukog
patronata, mogle samostalnije odluivati o svojoj sudbini. Bogate ene uivale su u
privilegijama koje im je omoguavao njihov poloaj. No svoju poziciju mogle su zahvaliti
utjecajnim muevima i oevima. ene obrtnika, trgovaca i seljaka bile vane su karike u
ekonomiji svojih kuanstava.
Razvoj trubadurskog pjesnitva i svojevrsna ''reformacija'' vitekih ideala mogla bi se
smatrati poboljanjem poloaja ena visokih slojeva drutva, ali teko je odrediti koliko je to
bilo ostvarivo jer su i u tim djelima prevladavala mizogona shvaanja ena. Poloaj ene u
srednjem vijeku je kompleksan i u potpunosti odreen okvirima patrijahalnog drutva. Upravo
zbog toga je njihov poloaj, osim kod nekoliko izuzetaka, bio mnogo loiji od mukarci.
41
BIBLIOGRAFIJA
IZVORI
Aurelije Augustin (1987.), Ispovijesti, Kranska sadanjost, Zagreb
Biblija, Kranska sadanjost, Zagreb, 1976.
LITERATURA
Bardsley, S. (2007.), Womans roles in Middle Ages, Greenwood Press, London
Blaevi, V. (2004.), enidbeno pravo Katolike crkve, ''Kranska sadanjost'', Zagreb
Breme, A. (2004.), Gynotopia ''Knjiga o gradu ena'' Christine de Pizan, ''Kolo'', 4, Matica
hrvatska, Zagreb, str. 67-81
Brooke, C. (1994.), The Medieval Idea of Mariagge, Oxford Univesity Press, Oxford
Duby, G., Aries, P. (1996.) A History of Private Life ll: Relevation of the Medievial World,
Harward University Press, Cambridge, Massachusetts
Duby, G. (1987.), Vitez, ena i sveenik: enidba u feudalnoj Francuskoj, Logos, Split
Hartel, J. (1999.), Integralni feminizam sv.Tome Akvinskog, ''Communio'', 97, str. 17-26
Herlihy, D. (1995.), Woman, Family and Society in Medieval Europe, Berghan Books,
Providence - Oxford
Huizinga, J. (1991.), Jesen srednjeg vijeka, Naprijed, Zagreb
Jackson, P. (1995.), Words, Names and History, Selected Writings of Cecily Clark, D. S.
Brewer, Cambridge
Kauper, R. W. (1999.), Chivalry and Violence in Medieval Europe, Oxford Univeristy Press,
Oxford
Kay, S. (1990.), Subjectivity in Troubadour Poetry, Cambridge University Press, Cambridge
Kronika kranstva, Mozaik knjiga, Zagreb, 1998.
Le Goff, J. (1998.), Civilizacija srednjovjekovnog Zapada, Golden marketing, Zagreb
Leyser, H. (1999.), Medieval Women. A Social History of Women in England 450-1500,
Phoenix Giant Paperback, London
Matkovi-Vlai, Lj. (1990.), ena u Starom i Novom zavjetu, ''Bogoslovska smotra'', 60, 3-4,
str. 155-160
42
Mii, A. (1990), ena u spisima ranokranskih pisaca, ''Obnovljeni ivot'', 45, 6, str. 495511
Pavlovi, A. (1990), Aristotel i Toma Akvinski o eni, ''Obnovljeni ivot'', 45, 6, str. 559-574
Popovi-Zadrovi, S. (1991.), Trubadurska ljubav: istine i zablude, ''ena'', 49, 4-5-6, str. 6574.
Vidan, G. (1974.), Francuska i ostale knjievnosti francuskog jezinog izraza: provansalska i
rumunjska knjievnost, Povijest svjetske knjievnosti, Knjiga 3, Mladost, Zagreb
Rossiaud, J. (1995.), Medieval Prostitution, Blackwell Publishers Ltd., Oxford
Schaus, M. (2006.), Women and Gender in Medieval Europe. An Encyclopedia, Taylor &
Francis Group, New York
Tuchman, B., W. (1984.), Daleko zrcalo. Zlosretno XIV. soljee, Grafiki zavod Hrvatske,
Zagreb
Valkovi, M. (1990.), Uloga ene u javnom ivotu evropske civilizacije, ''Bogoslovska
smotra'', 60, 3-4, str.192-208
Ward, J., C. (1992.), English Noblewomen in the Later Middle Ages, Longman, London-New
York
POPIS SLIKA
1. Smrtni grijeh, pohota, Le Goff, J., Civilizacija srednjovjekovnog Zapada, str. 422
2. Sotonina orua: profana glazba i ene, Le Goff, J., Civilizacija srednjovjekovnog Zapada,
str. 246
3. Dijabolina asocijacija ena i ogovaranja, Leyser, H., Medievial women. A Social History
of Women in England 450-1500, str. 35
4. Ljestvica braka, udovitva i djevianstva, Le Goff, J., Civilizacija srednjovjekovnog
Zapada, str. 298
5. Christine de Pizan pie za svojim stolom, Bardsley, S., Womans roles in Middle Ages, str.
7
43

Ana Pecoja Diplomski Rad

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Ana Pecoja Diplomski Rad

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

SVEUILITE U ZAGREBU

ENA U FEUDALNOM DRUTVU

Zagreb, listopad 2013.

1. ODNOS CRKVE PREMA ENI

Slika 1: Smrtni grijeh, pohota

Slika 2: Sotonina orua: profana glazba i ene5

Biblija, Knjiga Postanka, 2, 21-24.

1.2. Crkveni oci

U XIII. stoljeu dolazi do zaokreta u filozofiji. Postupno se naputa Platonova

Duby, G., Vitez, ena i sveenik: enidba u feudalnoj Francuskoj, 22.

1.3. ena Eva ili Marija

Slika 4: Ljestvica braka, udovitva i djevianstva25

Udovitvo je drugi stupanj preobrazbe iz Eve u Mariju koji je po vrijednosti nii od

Duby, G., Vitez, ena i sveenik: enidba u feudalnoj Francuskoj, 20.

Le Goff, J., Civilizacija srednjovjekovnog Zapada, 396.

Duby, G., Vitez, ena i sveenik: enidba u feudalnoj Francuskoj, 20-24.

ukljuen u tu podjelu te je zajedno s ostalom vanbranom djecom zatvoren u samostan. Ipak, i

Papa Inocent III. (1198.-1216.) je ustalio zakon o srodstvu tako to ga je reducirao i

Schaus, M., Women and Gender in Medieval Europe. An Encyclopedia, 519.

2.2. enidbena ceremonija

Schaus, M., Women and Gender in Medieval Europe. An Encyclopedia, 143.

U tubi u kojoj je stariji mukarac bio zaruen za ''djevojicu u kolijevci'', a zatim se

2.3. Razlozi ponitenja (razvoda) braka

Duby, G., Vitez, ena i sveenik: enidba u feudalnoj Francuskoj, 122.

3. ENA U SVOJOJ OBITELJI

Duby, G., Aries, P., A History of Private Life, 85.

gospodarica kue, a ''stanovnici su bili neprijateljski raspoloeno, zavodljivo pleme.''87

Duby, G., Aries, P., A History of Private Life, 82.

njihovoj sudbini odluivao kralj.98 U Engleskoj u XII. stoljeu u procesima nasljeivanja je od

Obrazovanje djece bilo je povezano s drutvenim slojevima. Djevojice svih slojeva

Herlihy, D., Women, Family and Society in Medieval Europe, 231.

Kronika kranstva, 158.

bi propao do punoljetnosti sinova.120 Siromane udovice nisu dobivale nikakav miraz te su

Duby, G., Aries, P., A History of private life, 71.

Slika 6: Christine de Pizan pie za stolom.128

4.2. ene u gradovima

su svila i ipka.131 U popisima poreznih obveznika moe se vidjeti da su se bavile

Herlihy, D., Women, Family and Society in Medieval Europe, 74.

4.3. ene na selu

5. ENE U ODNOSU NA VITEKE IDEALE

Popovi-Zadrovi, S., Trubadurska ljubav: istine i zablude, 65.

Povijest svjetske knjievnosti, knjiga 5, 21.

Cijenili su svjetovni duh djela i smione napade na ustaljene srednjovjekovne norme.

5.2. Pojam ''udvorna ljubav''

5.3. ene prema vitekim idealima

srednjovjekovnom drutvu je nedostatak podataka koji se odnose na privatan ivot. Autori

You might also like