ISTORIJA

HISTORY

15

16

DEVEDESET GODINA INDUSTRIJSKE PROIZVODNJE

ELJEZNIH RUDA
U RUDNICIMA ELJEZNE RUDE LJUBIJA"
Pripremio: Vladimir Krkovski, prof

Rudnici

eljezne rude "Ljubija" i

"Mittal Rudnici Prijedor", kao

proizvoa eljeznih ruda nalaze se
u zapadnom dijelu Republike Srpske
i Bosne i Hercegovine. Tri izgraena
rudnika: "Ljubija", "Tomaica" i
"Omarska" nalaze se jugozapadno,
jugoistono i istono od grada Prijedora, na udaljenosti od 14 dio 25
kilometara. Rudonosno podruje,
odnosno Sansko-unski paleozoik,
povrine oko 1200 km2 zauzima
prostor izmeu Novog Grada- Prijedora- Bronzanog Majdana, Sanskog
Mosta i Budimli Japre. Ovo podruje je nedovoljno istraeno i predstavlja osnovu za naredna istarivanja. Do 1992. godine Rudnici "Ljubija" su bili glavni snabdjev eljeznom rudom
kapaciteta za
proizvodnju elika u Jugoslaviji.
Istorija rudarenja
Kopanje eljezne rude i proizvodnja
eljeza na podruju Ljubije traje od
samog poetka eljeznog doba, a to

je period od preko dvije hiljade i pet

stotina godina.
Najmanje pet stoljea prije nove ere,

Feniani tragajui za zlatom i srebrom, a zatim za eljezom, krenuli su

uz obale sredozemnog mora u sva
podruja bogata rudama, te tako su
stigli i u nae krajeve. Izgradili su
rudnike i talionice ija je tehnologija
bila primitivna, ali primjerena tadanjem vremenu. Interesantno je da su
Feniani bili trgovci koji su iskoritavali tue bogatstvo, pa im je kao
radna
snaga
sluilo
lokalno
stanovnitvo. Rudonosni tereni su
bili bogati umama i vodotocima i uz
njih su nastajala rudarska naselja.
Leita troske i tragovi prastarog
rudarstva naeni su na mnogim
lokalitetima ove regije, kao to su:
Kamengrad, Sasina, Bronzani Majdan, Stari Majdan, Stara Rijeka,
Brievo, Ljubija, Vidrenjak, Budimli
Japra, elopek, Blagaj, Tevanovii,
Tomaica, Mrakodol.. To je svjedoanstvo da je ovdje od davnina
kopana eljezna ruda i proizvoeno
gvoe.Najstarije feniko naselje na
sredozemlju bilo je Kreta iz koje se
razvila Grka civilizacija.

U tehnikom umijeu Feniani su bili

uitelji Grka, a gvoe iz Ljubije,
zahvaljujui njihovom umijeu ve

tada je putovalo u Grku i grke

kolonije.
Provalom Kelta sa sjevera u etvrtom vijeku prije nae ere, dola su
ilirska plemena u krajeve oko rijeke
Une-Japodi i rijeke Sane-Mezeji.
Poto su ve poznavali rudarstvo,
nastavili su i u naim krajevima sa
kopanjem rude i proizvodnjom eljeza. Dva stoljea poslije, oko 240.
godine prije nae ere, dolazi do
sukoba Rima sa Ilirima .Osvajanjem
Grke i pobjedom nad Kartagom,
Rim je nastavio osvajake pohode
preko Balkana. Ratovi sa Ilirima trajali su sve do devete godine nae
ere. Od tada, pa do raspada rimske
imperije 480.godine nae ere, ilirska
plemena su bila pod upravom
Rimske imperije i kao vazali kopali
rudu i topili eljezo. Mona Rimska
imperija tokom svog postojanja,
svoju vojnu i drugu mo zasnivala je
na eljezu sa ljubijskih nalazita.
Meu najznaajnija dostignua
rimske administracije u Zapadnoj
Bosni spadaju veliki pogoni za
proizvodnju eljeza, sastavljeni od
rudnika oko Ljubije i talionica na
Japri, u ehovcima, Starom Majdanu i oko Omarske.
Da bi utvrdili vlast Imperije, Rimljani,
vrsni graditelji cesta, izgradili su
ceste do nalazita eljezne rude i talionica. Glavna cesta vodila je od
Solina (Salina) u rudarsko i preraivako naselje Splanum kod Starog
Majdana, gdje se nalazila rudarska
uprava i velika talionica eljeza ( na
oko 6 hektara povrine), i dalje u Siscijum (Sisak). Uz sve ceste prema
Solinu podignute su radionice za
preradu eljeza. Pored cesta, radi
sigurnosti saobraaja, izgraene su
vojne stanice. Radionice orua i
oruja su se, iz stratekih razloga,
nalazile izvan Bosne: u Sisku (Siscium), Mitrovici (Sirmium) i Solinu
(Salona). Jo u to vrijeme eljezo je

17

otpremano vodenim putem, rijekama

Sanom i Unom. Rimljani su bili
prisutni na podruju Ljubije preko
400 godina. O tom vremenu svjedoe velike koliine eljezne troske,
koja je ostala sve do naih dana.
Pronaeni su ostatci rimskih nadgrobnih spomenika, ostaci pei za
topljenje rude, novac, nakit, alat,
rudarske lampe, ostaci posua od
peene gline, ostaci kamenih natpisa na zgradama i mostovima.
Jedan od sauvanih spomenika
podignut je 201. godine. Nevjerovatno je, ali istinito, da ga je podiglo
strukovno udruenje rudara, metalurga, kovaa i ugljenara "Collegia".Tekst glasi: Terrae matri sacrum
pro salute...a posveen je majci
zemlji za zdravlje i dug ivot imperatora i njegove familije.

Poslije Rimljana doli su Goti, a iza

njih Avari. Godine 548. po prvi put su
se pojavili Slaveni. Puna dva stoljea
Slaveni su ratovali dok se nisu
odrali i trajno ostali na prostorima
Balkana. Slaveni su bili poljoprivrednici, stoari i pelari, a dolaskom na
podruja bogata rudama postali su i
rudari.
U rudarstvu Slavenima su pomogli
Sasi, koji su bili profesionalni rudari,
prebjegli pod najezdom Tatara u
nae krajeve i znatno doprinijeli
razvoju rudarstva. Slovenska plemena, s dozvolom vizantijskog cara,
naseljavaju itavu oblast rimske
provincije Dalmacije, a tokom deve-

18

tog i desetog vijeka dolazi i do formiranja prvih dravnih zajednica. Prvi

pomen imena Bosna javlja se u
spisu "De administrando imperio",
Konstantina Porfirogeneta, sredinom
X vijeka. Krajem XII i poetkom XIII
vijeka Bosna doivljva uspon pod
Kulin-banom. U drugoj polovini XIV
vijeka, tanije 1377. godine Tvrtko je
proglasio Bosnu kraljevinom, a sebe,
izmeu ostalog i kraljem Donjih krajeva, u kojima se nalazila i proizvodnja eljeza u podruju oko Ljubije.
Glavni trgovci eljezom u XIV i XV
vijeku bili su Dubrovani, a Bosanska drava i njeno srednjovjekovno
rudarstvo bilio su u punom procvatu.
Od 1463. godine Bosna je u
sastavu turskog carstva. Zateena
zanatska proizvodnja, a posebno
proizvodnja eljeza nije razorena,
naprotiv. Da bi odrao rudarska
naselja i proizvodnju gvoa, sultan
Sulejman II je prilagodio rudarske
zakone bosanskih kraljeva i 1530.
godine izdao zakon, poznat pod
nazivom "Saski zakon". Njime su
regulisane obaveze, prava rudara i
finansijera, pa ak i prva pomo
unesreenima. Po tom zakonu za
rudare postoji lina sloboda i nesmetano kretanje.
Turci su zavladali ovim krajevima, ali
mira nije bilo.Podruje se nalazilo
neposredno
uz
granicu
sa
Hrvatskom. U slijedeim vijekovima
neprekidni hrvatski napadi bili su
usmjereni ka Kamengradu, sreditu
bosanske proizvodnje eljeza od
kojega se proizvodilo oruje za
tursku vojsku. Pod kraj XVII vijeka
u itavom turskom carstvu je postojala samo jedna livnica topovske
uladi i to pored Kamengrada.
Hrianske porodice neprekidno su
bjeale preko Une i Save, a
naklonost Turske prema rudarima
postajala je sve manja. Godine
1540. Nikola Zrinski je dospio do
Kamengrada, ali ga nije uspio osvojiti. Sa njim je otilo i dosta rudara.
Godine 1689. poslije poraza Turaka
pod Beom, austrijske trupe pod
vodstvom bana Baanija, provalile
su do Starog Majdana i spalile ga. U
jednom od svojih narednih vojnih
pohoda, godine 1696. hrvatski ban
Baani je u popisu popaljenih palan-

ki i naselja, prvi put pomenuo i

palanku Prijedor (Praedor). Prijedor
je ubrzo obnovljen i postao je najznaajniji trgovaki centar ovog
podruja, zahvaljujui plovnoj rijeci
Sani i izgradnji prve eljeznike
pruge u Bosni i Hercegovini 1872.
godine.
Kako je slabilo i propadalo Tursko
carstvo, tako je opadala i proizvodnja eljeza. Godine 1870. posljednji
majdandija napustio je Knepolje i
prebjegao preko Une i Save u
Hrvatsku. Godine 1875. ustanici su
poruili Kamengrad i sve preostale
talionice i majdane oko Tomine,
Tramonje,
Kljevaca,
Lipnika,
Volara, uz Japru, Slabinju i Kneicu.
Austro-Ugarska je 1878. godine na
Berlinaskom kongresu dobila mandat da uvede protektorat nad Bosnom i Hercegovinom i pri kraju postojanja otvorila 1916. godine, za
svoje ratne potrebe, industrijski rudnik eljezne rude u Ljubiji.
Manufakturna tehnologija
proizvodnje
Od prvih poetaka rudarenja, najmanje pet stoljea prije nove ere, pa
sve do poetka 20. vijeka, kada je
otvoren rudnik Ljubija, na istom
mjestu je kopana ruda i proizvoeno
gvoe. Uz eljeznu rudu, uslov za
proizvodnju gvoa bile su ume,
poto se od drveta dobijao drveni
ugalj, a poslije, kada je koritena
vodena energija, dobro su doli
potoci i rjeice. Svega toga bilo je na
podruju Ljubije u vie nego dovoljnim koliinama.
Prvi rudari kopali su upljikavu, lako
topljivu rudu. Kao najbolji, za ono vrijeme sluio je okerasti, porozni
limonit, dok siderit i tvre vrste
limonita nisu eksploatisani. Ako na
jednom mjestu nije vie bilo "meke"
rude prelazilo bi se na drugo mjesto.
Ruda je kopana runo tako to su
rudari kopali bunar, a rudu izvlaili u
sepetima, "rudnjacima", pomou
ekrka. Dubina bunara je iznosila 15
do 20 metara. U drugaijoj varijanti
rudari su kopali kosi rov i na leima
iznosili rudu. Ruda je pripremana
tako to je tucanjem usitnjavana do
veliine od oko 5 cm u preniku, a

zatim je prevoena na konjima do

mjesta topljenja.
Za uspjeno topljenje eljezne rude
tehniki preduslov je jak i neprekidan
dovod vazduha. to je vei dovod
vazduha, to je temperatura via, a
time je vea reduktivnost i postotak
izvatka eljeza. Zbog toga su prve
pei graene na vjetrovitim visovima.
Prvi rudari su dobijali eljezo na
najprostiji nain: u iskopanoj rupitrapu. Drveni ugalj je mijean sa
rudom koja se tako topila, a temperatura je postizana usmjeravanjem
vjetra. Vremenom su pronaeni mijehovi kojima je raspirivana vatra.
Drveni ugalj je dobijan ugljenisanjem
(kaenjem) drveta, najee u
umama u blizini mjesta proizvodnje. Koriteno je hrastovo, bukovo,
pa i ljeskovo drvo.
Prve pei su bile male i primitivne. U
njima se u jednom taljenju moglo
dobiti svega 16 kilograma neistog
eljeza. Dalje je na otvorenoj vatri
eljezo kovano na nakovnju da se
odstrani troska i dobije kovno eljezo. Poluge su bile zavrni proizvod
ovakvog naina prerade.
U vrijeme Rimskog carstva proizvodnja gvoa je unaprijeena.Nove
pei, izrasle iz trapa, graene su
pola u zemlji, a pola, oko 1 metar
visine iznad zemlje. Gornji dio pei
bio je ozidan kvarcitnim kamenom i
oblijepljen debelim slojem ilovae.
Iznad pei pravljen je otvor za isputanje plinova, a pri zemlji nekoliko
rupa za oticanje troske i duvanje
vazduha pomou mijehova.
Sitna prainasta ruda dodavana je u
pe u odreenim koliinama da bi se
popravio, ako bi trebalo, tok pei. U
penoj rudi nije upotrebljavan nikakv
dodatak jer u njoj nije bilo tetnih
primjesa. U dolini Ljubije, Stare
Rijeke i Starog Majdana i dolini rijeke
Japre nalaze se deponije kisele
ljake (troske), koja je nastala
topljenjem rude u ovakvim peima.
Rudarsku proizvodnju su znaajno u
13. stoljeu, znaajno su unaprijedili
Sasi, koji su bili vrsni rudari. Oni su
pod najezdom Tatara masovno preli
ugarsku granicu i doli na podruje

Ljubije. Donijeli su na nae prostore

pravne rudarske obiaje, tehniku
vjetinu, organizaciju i nazive kao
to su : tolna, aht, karanj, pat,
ihta, laufer, aer, kiper, kipa i druge.
Iz tog vremena ostali su i nazivi
mjesta, kao to su Sasina, Saski
potok i Saski Do. Za pogon mijehova
i velikih kola za ekie u kovanicama koritena je vodena snaga.
Pojaavanjem dovoda vazduha u
pei mogla se topiti tvra ruda i dobijati metal boljeg kvaliteta. Grade se
jo vee pei za topljenje rude.
U zamahu rudarske proizvodnje u
Bosni, bosanski srednjovjekovni
vladari dali su rudarima brojna
prava, privilegije i koncesije. Opta
privilegija rudara bila je sloboda
kopanja rude, sjee ume i kaenja

uglja. Rudari su bili potovani, slobodni i samostalni, pa je takav status

doveo do znaajnog napretka
rudarstva, koje je bilo najrazvijenije
u XV stoljeu.
Za vrijeme turske vladavine rudari
su potpali pod carski rudarski zakon,
a sva zemlja u kojoj se nalazila ruda
pripadala je dravi. Stvorena je institucija majdanskih kadija, kao nadzornika nad rudarskim majdanima. U
majdanima su svi stanovnici naselja,
od djece do staraca, radili sve
poslove oko dobivanja eljeza, ali im
je status bio bolji od ostalog
stanovnitva. Svaka majdandijska
porodica imala je svoju rudnu jamu.

Tadanja metalurgija Evrope bila je

na istom tehnolokom nivou kao i
metalurgija u Bosni. Sve je bilo manifakturno i tehnoloki primitivno. Prva
knjiga o tadanjem rudarstvu i metalurgiji je knjiga Georga Agrikole "
De re metalika", napisana 1556.
godine. Ta knjiga je tada bila temelj
rudarske tehnike i na njoj se baziraju
prve rudarske kole u svijetu. Spisi iz
1655. i 1675. godine opisuju stanje
rudarstva u Starom Majdanu.
Naziv "majdan" oznaavao je objekte, ureaje i postrojenja za vaenje,
topljenje rude i kovanje eljeza. U
posljednjem stadijumu primitivne
rudarske proizvodnje, majdani za
preradu eljezne rude su bili drvene
zgrade veliine 10 X 12 metara,
visoke do 8 metara. Nalazili su se
uglavnom uz rijene tokove u blizini
mjesta gdje je ruda kopana. U majdanima su bila smjetena tri glavna
ureaja i to: duvnica, grno i majdanski eki.
"Duvnica" je naziv za pe za topljenje rude koja se nalazila neposredo
uz zgradu. Duvnice su graene od
kamena i bile oblijepljene ilovaom.
Bile su visoke 4 metra i imale su obli,
ili etvrtasti oblik. Istopljenio eljezo
sakupljano je na dnu pei u
udubljenju koje se zvalo "gnijezdo
pei". Iznad tenog eljeza plivala je
troska koja je isputana, a ohlaeno
teno eljezo, koje se zvalo "nado",
ilo je na dalju obradu.
"Grno" je bilo naziv za pe za
topljenje nada (grnska pe). Pravljena je od istog materijala kao i duvnica, ali je bila manja. Vrue eljezo
("splav"), prenoeno je pod majdanski eki i iskivani su komadi koji su
ili na zavrnu obradu. Finalni
proizvod su bile eljezne poluge
raznih veliina, teine od 15 do 35
kilograma, duine oko 1,5 metara,
pravougaonog presjeka (8x5 cm).
Jedna poluga sadravala je 98,68%
eljeza i 0,94% ugljika. Pogonska
snaga za duvanje vazduha u pe i
za pokretanje kovakih ekia bila je
voda i zato su se majdani morali
nalaziti pored potoka. Rad pei je
pod raznim okolnostima bio razliit.
Postojao je normalni, ljuti, meki i u

19

krajnjim okolnostima i zamrznuti tok

pei, to govori o tome da su na
ovim poslovima mogli raditi samo
iskusni majstori koji su proizvodili
dobro eljezo bez nepotrebnih
trokova.
Prije izgradnje eljeznike pruge
Dobrljin-Prijedor-Banja Luka 1872.
godine eljezo je transportovano u
dva pravca: karavanima prema primorskim mjestima Solinu, Senju,
ibeniku, Trstu i rijenim putem iz

i Kruke. Ruda se vadila iz bunara,

dubokih od 7-28 metara.
Tursko carstvo je poelo da slabi i
propada, a sa propadanjem drave
propadala je i domaa proizvodnja
eljeza.
Proizvodnja u majdanima je nastavljena za vrijeme austro-ugarske okupacije pod kontrolom nove vlasti.
Uvedeni su stalni porezi i bilo ih je
vie nego za vrijeme turske vladavine. Zabranjeno je svako slobod-

ovim krajevima vie nije bilo talionica.

U majdanima se radilo oko pola
godine i to u zimskim mjesecima.
Dnevna proizvodnja je iznosila 200
kilograma kovanog eljeza, a za
jednu sezonu jedan majdan je
proizvodio oko 22 tone eljeza.
Otvaranjem industrijskog rudnika
eljezne rude u Ljubiji, 1916. godine,
majdani su otili u zaborav.
Proizvodnja se, kao i svugdje u
industrijskom svijetu, poela mjeriti
hiljadama i milionima tona.
Poetak industrijske proizvodnje

Maketa duvnice
Prijedora Sanom, Unom, Savom i
Dunavom. U to vrijeme Prijedor je
imao flotilu dereglija (rijenih brodova), nosivosti od 5 pa sve do 150
tona tereta.
Od kraja XVII vijeka hriansko
stanovnitvo je moglo da kopa eljeznu rudu, topi i prerauje u strogo
kontrolisanim zanatskim radionicama. Proizvodnja oruja je bila
iskljuivo u rukama Turaka. Nesigurnost plovnih i kopnenih puteva
usmjerila je strane kupce eljeza,
meu njima i Mleane, na kupovinu
vedskog eljeza koje je poelo pristizati u Dalmaciju. U tehnolokom
pogledu rudarstvo je i dalje bilo
primitivno. O tome najbolje moe
posvjedoiti izvjetaj Francuskog
konzula u Rusiji iz 1865. godine o
stanju rudarstva u Bosni. Iz njegovog
izvjetaja se moe vidjeti da u Volaru
ima 18 majdana sa po 6 radnika, a
rudu dobijaju iz dva sata udaljene
Ljubije. U Sasini je 27 majdana, a
ruda se doprema iz tri sata udaljenih
rudnika iz Obrovca, Krivaje, Jazevca

20

no istraivanje ruda, stvorena

rudraska zadruga "Bosnia" u kojoj je
bio dravni kapital, oduzeto vlasnitvo na umu i ona postala dravno
vlasnitvo. Sve ovo je regulisano
rudarskim zakonom, a sve skupa je
dovelo do daljeg propadanja rudarstva. Prema austrijskom izvjetaju u
1881. godini je bilo na podruju ljubijskih nalazita 24 rudnika, 40 pei i
160 vignjita (malih kovanica). Centar trgovine proizvedenog eljeza bio
je Stari Majdan, a poslije Prijedor.
Pojedini majdani nastavili su sa
radom i poslije 1900. godine. Od
Starog Majdana do Retka u Staroj
Rijeci bili su u pogonu majdani
ehia, Mulia, aria, obia,
Vidakovia i epia; na potoku Tomruci, ispod Retka, Matia, na Raljau
Huskanovia, Kolonia, Drinia,
Dejanovia i olaje, u Ljeskarama
Belagia, u unama Brandia, u
urkovcu Iveljia, Matanovia i Jakia. Odumiranje hiljadugodinje
proizvodnje je nastavljeno nesmanjenim tempom. Od 1915. godine u

Nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, austrougarske

vlasti su sva rudna blaga u Bosni i
Hercegovini proglasile dravnom
svojinom. Pristupili su istranim
radovima, kako bi utvrdili rezerve i
ispitali mogunosti eksploatacije.
Meu strunjacima posebno se
istakao geolog dr Kacer, koji je
ukazao na znatne koliine eljezne
rude na podruju Ljubije i korist od
njene eksploatacije. Procijenjeno je
da rezerve iznose oko 20 miliona
tona, te da ljubijska ruda sadri malo
tetnih primjesa i da se vrlo lako topi
u peima.
Zbog velikog znaaja ove rude
nastala je svaa izmeu Austrije i
Ugarske o tome kome e pripasti
pravo na eksploataciju. Razvila se
polemika da li podii eljezaru u Prijedoru, to je bio stav Austrije, ili
sirovu rudu izvoziti u Ugarsku, to je
bio stav Ugarske. Meutim Prvi
svjetski rat omeo je sve raune "partnera" i do izgradnje eljezare nije
dolo, ali je dolo, zbog velike
potrebe za eljezom, do forsiranog
otvaranja industrijskog rudnika eljezne rude. Rudnik je otvoren 1916.
godine zbog ratnih potreba Austrougarske monarhije na brdu Javorik
kod Ljubije.
Godina 1916. uzima se kao godina
poetka industrijske eksploatacije
eljeznih ruda na naim prostorima.
Projekat
otvaranja
Rudnika
sadravao je rudarske objekte, saobraajnu i drugu infrastrukturu.

Izgraena je industrijska pruga

uzanog kolosijeka od Ljubije do Prijedora, duine 19 kilometara,
makadamska cesta Ljubija- Prijedor,
duga 12,5 kilometara, i postrojenje
za pretovar rude u Prijedoru na eljezniku prugu normalnog kolosijeka, koja je ve postojala, a kroz Prijedor je izgraena 1873. godine, za
vrijeme vladavine Turske carevine
na ovim prostorima.
Radovima na izgradnji rudnika eljezne rude u Ljubiji rukovodio je

minske rupe, nosili skretnice,

pragove i drugo. Jo vee tekoe
su nastupile pojavom epidemije
panjolske groznice, od koje su
mnogi umrli. Imena i prezimena ljudi
koji su izgradili rudnik u Ljubiji i bili
prvi rudari nisu vie poznata, jer je
knjiga evidencije o radnicima i
zarobljenicima, sa linim podacima,
nestala u prvim danima faistike
okupacije Rudnika Ljubija u Drugom
svjetskom ratu. Kao svjedaanstvo o
tim danima moe posluiti pronae-

kubnih metara, a vukla ih je parna

lokomotiva. Sa glavnog depoa ruda
je utovarana parnim bagerom, ili
runo i prevoena u otpremni
bunker.
Ruda na Javoriku je raskrivana sa tri
parna bagera sa kaikom zapremine
1,5 kubnih metara. Otpucavanje
rude i jalovine obavljano je dinamitom i kisikom. U pogonu su bila dva
"Flotman" kompresora. Od kompresora po svim etaama bile su razvedene vazduhovodne cijevi do buili-

Prvi radnici na izgradnji rudnika Ljubija

rudarski ininjer Granik, koji je ujedno bio projektant i prvi direktor rudnika. Rudarske i druge radove obavljalo je nekoliko hiljada ratnih
zarobljenika, Rusa, Italijana i Srba.
Uz ratne zarobljenike fizike poslove
su obavljali seljaci iz okoline, dok su
zanatske i inovnike poslove obavljali strunjaci iz Austro-Ugarske. Oni
su bili majstori, poslovoe, nadglednici, pisari i inovnici.
Uslovi pod kojima su ivjeli i radili
prvi rudari bili su veoma teki.
Zarobljenici su bili smjeteni u
drvene barake. Obavljali su teke fizike radove u jamama i rovovima,
runo tovarili rudu u kipere, razbijali
tekim ekiima eljeznu rudu, buili

na zajednika fotografija na kojoj se

mogu vidjeti prvi radnici Rudnika
"Ljubija.
Povrinski kop za eksploataciju eljezne rude nalazio se na brdu
Javorik i zbog toga je kop dobio
naziv Brdo. Prema rudarskoj terminologiji kop je bio podijeljen na tri
rudna tijela: Jazavac, Adamua i
Stara Litica. Najvia kota kopa je
iznosila 445 metara. Na kopu "Brdo"
je bilo urezano dvanaest etaa visine
10 do12 metara. Na etaama i u
rovovima izgraena je uskotrana
pruga irine 0,6 metara za transport
rude i jalovine u glavni utovarni
bunker i na depo rude. Vagoni na
ovoj pruzi imali su zapreminu 0.75

ca na radilitima. Zbog velike duine

ove mree (oko 3000 metara), postojali su znaajni gubici vazduha, pa
su builice imale slab uinak. Za
buenje velikih minskih rupa upotrebljavane su builice "Flotman".
Rudarski alat sastojao se od krampa, vila, uskije, macole, malog ekia i drugog runog alata. Struju je
proizvodila elektrina centrala- turboagregat od 300 kW.
Na etaama se nalazilo oko 15 radilita. Posada jednog radilita sastojala se od 3 do 10 rudara: kopa,
pomoni kopa i vozai. Bile su
izgraene radione za odravanje
strojeva i alata, skladite za

21

eksploziv i drugo.
Pod otpremnim bunkerom rude,
kapaciteta 2400 tona, na nivou
ranirne stanice, ruda je utovarana u
eljeznike uskotrane vagone,
nosivosti tri tone. Da bi se saobraaj
normalno odvijao na uskotranoj
pruzi Ljubija- Prijedor, irine 0,760
m, postojale su etiri stanice za ukrtanje vozova: u Donjoj Ljubiji,
Ljeskarama, Duboaju i Baltinim
Barama.Na eljeznikoj stanici u Prijedoru ruda je pretovarana u vagone
normalnog kolosijeka, kojima je
odvoena u eljezare. Dnevno je
ovom prugom otpremano do 24
kompozicije vozova, a radilo se od
04 do 24 asa.
U naselju Ljubija je izgraena direkcija Rudnika i laboratorija za kontrolu
kvalteta rude. Uzorkovanje rude je
obavljano na eljeznikoj stanici u
Prijedoru prilikom utovara u vagone
normalnog kolosijeka.
Proizvodnja rude u 1916. godini ostvarena je u koliini od 30.000 tona,
ve u drugoj godini rada dostigla je
140.000 tona, a u 1918. godini
iskopano je 300.000 tona sirove eljezne rude. U maarske topinice za
nepune tri godine rata ukupno je
otpremljeno 470.000 tona limonita,
dok siderit tada nije koriten i predstavljo je nekorisnu rudu.

rude i odravanju kruga, radove na

eljeznici i druge.
Ruda je uglavnom izvoena u
Maarsku, eku, Rumuniju i Austriju. Razabir rude i utovar u vagone je
obavljan runo. Rad je plaan na
normu prema broju utovarenih
kipera, a cijena rada nije bila velika.
Godine 1938. u Rudniku Ljubija je
bilo zaposleno 1211 radnika i 70
slubenika. Te godine Rudnik
je preao, zajedno sa Vareom,
Zenicom i Ilijaem, u sastav
akcionarskog drutva "Jugoslovenski elik". Zbog velike potranje eljezne rude, koja je i dalje prodavana
u inostranstvo, nabavljen je znaajan dio nove rudarske mehanizacije,
od toga 200 novih vagona zaprem-

Naselje bez ivosti, nizak standard,

rudnik sa starom tehnologijom i zastarjelom mehanizacijom, to je bila
Ljubija uoi drugog svjetskog rata.
Pa ipak ta mala Ljubija u to vrijeme
imala je mnogo toga to je ljudima
trebalo: osnovnu kolu i veernju
zanatsku kolu, Radniki dom u
kojem je bilo kino za nijemi, a poslije
i zvuni film, bolnicu (zvana "pitalj"),
fudbalski klub "Rudar", gimnastiko
drutvo "Sokol", kulturno-prosvjetna
drutva, dvije itaonice, vatrogasno
drutvo, rudarsku glazbu.
Sindikalna organizacija Rudnika Ljubija zapoela je sa radom 1921.
godine. Pored ostalog, sindikat je
organizovao kasu za uzajamnu
pomo i odravao razliita predavan-

Proizvodnja eljezne rude do

poetka Drugog svjetskog rata
Poslije zavretka Prvog svjetskog
rata Rudnik Ljubija poeo je sa
radom tek 1922. godine u
novostvorenoj dravi Kraljevini
Jugoslaviji.
Tehnologija rada nije se mijenjala
sve do otvaranja radilita "Kozin",
1939.godine.
Naredne
godine
zavrena je izgradnja iare za prevoz rude duine 5.260 metara na
relaciji Kozin- Ljubija. U pogonu ove
iare je bilo 90 korpi zapremine
jedan kubni metar i nosivosti oko
1.200 kilograma. Uinak prevoza
iarom je iznosio 125 tona rude na
sat.
Radovi u Rudniku dijelili su se na
jamske u rovovima, proizvodne na
etaama i na graevinama, radove u
radionama, radove na istraivanju

22

Raskrivka na PK Javorik
ine 0,75 m3, izgraena nova radiona
i zgrada za samaki smjetaj. Rudnik je tako kompletiran za proizvodnju od 500.000 tona rude godinje.
Veina rudara koja nije dolazila na
posao iz okolnih sela stanovala je u
rudarskom naselju koje se zvalo
"Kolonija"-dananja Gornja Ljubija.
Prvi objekti za stanovanje u Ljubiji su
bile drvene austrijske barake.
Izmeu 1919. i 1928. godine
izgraeno je desetak zidanih zgrada,
sa oko trideset stanova. U ovim
zgradama su stanovali slubenici i
majstori (zanatlije) dok su rudari i
dalje stanovali u neuslovnim barakama.

ja prosvjetnog karaktera. Jedan od

predavaa bio je i doktor Mladen
Stojanovi. Godine 1940. sindikalna
organizacija je organizovala trajk
ljubijskih rudara koji je trajao 37
dana, od 22.8 - 28.9 1940 godine.
trajk se zavrio uspjeno. Preduzee "Jugoelik", u ijem sastavu
je bio Rudnik Ljubija, potpisalo je
Kolektivni ugovor o poveanju
rudarskih plata za 10% i plaanju
prekovremenog rada, 50% do etiri
sata, a 100% ako je prekovremeni
rad trajao vie od etiri sata u danu.
Za uspomenu na ovaj trajk u Ljubiji
je 1960. godine postavljen memorijalni spomenik.

Proizvodnja eljezne rude poslije

drugog svjetskog rata
Okupacija Rudnika Ljubija u drugom
svjetskom ratu trajala je nepune
etiri godine. U dva intervala Ljubija
je bila slobodna teritorija: od
17. maja do 10. juna 1942. godine i

kolosijeka Ljubija-Breziani duine

16,5 kilometara i time je omoguen
transport eljezne rude direktno iz
Ljubije, a to je bilo veoma znaajno
za veu i ekonominiju proizvodnju.
Kapacitet Junih rudita proiren je
1952. godine otvaranjem radilita i

iara Kozin Ljubija

od 15. oktobra do 20.aprila 1944.
godine. U partizanskim akcijama u
toku rata srueni su svi vaniji objekti i na taj nain onemoguena
proizvodnja za potrebe okupatora.
Unitena je iara za prevoz rude sa
Kozina, pretovarni bunker rude,
izbaena iz pogona kompresorska
stanica i elektrina centrala, minirane lokomotive na etaama, zatrpan tunel kod Duboaja, sruen
most na rijeci Sani kod egera itd. U
toku rata okupator je uspio da
proizvede i otpremi svega 777.551
tonu rude, a to je bio njegov jednogodinji plan.
Ljubija je konano osloboena 7.9.
1944. godine i odmah je poela
obnova poruenih pogona u novoj
dravi Jugoslaviji. Obnova je uspjeno zavrena zahvaljujui znanju i
entuzijazmu ljubijskih rudara koji su
savladali brojne tekoe koje su se
ogledale u nedostatku sredstava i
opreme. Dana 20. februara 1946.
godine optpremljeni su iz Rudnika
Ljubija prvi vozovi eljezne rude u
eljezare Sisak i Jesenice i tako je
poeo novi ciklus proizvodnje. Iste
godine vozovi sa rudom krenuli su i u
ehoslovaku i Maarsku.
Ubrzanim radom 1947. godine
izgraena je pruga normalnog

putanjem u rad iare GradinaKozin, duine 2,2 kilometra sa

automatskom vagom. U novembru
1953. godine organizovana je
proizvodnja na lokalitetu Nova Litica
koji je povezan iarom Nova LiticaKozin duine 1,7 kilometara. Dalji
rast proizvodnje omoguen je
prikljuivanjem Rudnika Ljubija u
1953. godini na 35 kV dalekovodnu
mreu, ime je omoguena primjena
elektrobagera veih kapaciteta.
Poetkom 60-tih godina proizvodnja
rude u Ljubiji bila je organizovana na
etiri radilita, a odnos ruda: jalovina
bio je vei od 1 : 2. Zbog toga je u
1964. i 1965. godini nabavljena nova
rudarska mehanizacija. U proizvodnju su uvedene osnovne utovarne
jedinice: elektrobageri 2,5 m3 i utovarai 1,9 i 2,5 m3. Transportne
jedinice bile su teki kamioni-demperi, nosivosti 24-27 tona. Na buenju su primjenjivane samohodne
udarno- rotacione builice 90 mm i
buldozeri gusjeniari od 300 KS.
Za kamionski transport sagraeni su
odgovarajui putevi, a povrinski
kopovi povezani su asfaltiranim
svoznicama sa platoima na kojima
su sagraena postrojenja za

pripremu rude. Na formiranim etaama visine 10 m vrena su masovna

buenja i miniranja.
Godine 1967. otvoren je Rudnik
"Tomaica". U Rudniku "Tomaica"
koritena je rudarska mehanizacija
istih performansi kao i nova oprema
u Rudniku "Ljubija".
Od 1967. godine preduzee ima
naziv Rudnici eljezne rude "Ljubija
" Prijedor, jer u njegovom sastavu
radi vie rudnika.
Od 1974. godine rotaciono buenje
je postalo dominatno u oba rudnika.
Prelaskom povrinskih kopova iz
brdskog u brdsko-dubinski, ili dubinski tip, postala je sastavni dio
tehnologije eksploatacije odbrana
kopova od povrinskih i podzemnih
voda. Zbog porasta ukupne mase za
otkopavanje, poveanog odnosa
ruda : jalovina i zbog poveanja
tansportnih duina i visina podizanja
masa, godine 1974. nabavljene su
vee i produktivnije rudarske
jedinice. U pogon su puteni bageri
EKG - 4,6 B, kaike 4,6 m3 ,demperi
Wabko, nosivosti 68 tona, utovarai
Katerpilar, kaike 3,6 m3, utovarai
"Katerpilar", kaike 7,6 m3 i grederi G-16. Ovom tehnologijom
sposobljeni su kopovi za proizvodnju
5 - 10 miliona tona mase godinje.
U Rudniku "Omarska" koji je otvoren
1985. godine instalisana je u to vrijeme
najsavremenija
svjetska
tehnologija za ovu vrstu proizvodnje.
Kontinuiranim sistemom: rotorni
bager - traka - odlaga ( B T O )
eksploatirana jalovina. Bageri EKG
5m3 i demperi Kat 777, nosivosti 70
tona u ovom Rudniku rade na vrstoj
jalovini i rudi. Uvedena je pokretna
drobilica kapaciteta 100 tona/sat u
povrinski kop. Ruda se transportuje
gumenim transporterima do 2,5 km
udaljenih postrojenja gravitacionomagnetne separacije.Sastavni dio
tehnologije leita "Omarska" je
zatita od povrinskih i podzemnih
voda .
Radna organizacija Rudnici eljezne
rude "Ljubija" imala je 1986. godine,
kada je obiljeena 70-ta godinjica
preduzea, 14 osnovnih organizacioja udruenog rada i jednu radnu
zajednicu i to: "Centralna rudita",
"Istona rudita", Rudnik "Omarska",

23

"Remont i odravanje strojeva i

postrojenja", "Rudarsko-graevinski
radovi",
"Istrani
radovi",
"Autoservis", "Drutvena ishrana",
"Tehnika kontrola", "Zajedniki
poslovi", "Feroks", "Unametal",

osuena krupna visokopena i sitna

aglo limonitna ruda koje su
proizvodila "Istona rudita". U
okviru ostalih djelatnosti znaajno
mjesto su imale usluge koje su bile
neposredno vezane za osnovnu dje-

Stara i nova tehnologija - Centralna rudita

"Istraivanje
i
projektovanje",
"Komercijalni poslovi" i "Zajednike
strune slube". Rudnici "Ljubija" su
te godine bili osnivai dvije radne
organizacije u osnivanju i to:
"Tomeks" i "Fadis".
Osnovnu djelatnost Rudnika eljezne rude"Ljubija" krajem 80-tih
godina prolog vijeka je inila
proizvodnja sedam asortimana eljeznih ruda i to: prana krupna
visokopena i sitna aglolimonitna
ruda koje su proizvodili "Centralna
rudita" i Rudnik "Omarska", sideritna i bazina aglo ruda koje su
proizvodila "Centralna rudita", te

24

latnost. Pored ovoga u preduzeu je

postojala proizvodnja nemetala, pigmenata,
djelatnost
rudarskograevinskih i metalno-montaerskih
radova.
Maksimalna proizvodnja u Rudnicima "Ljubija" dostignuta je u 1988.
godini i to:
rovna ruda
4.198.273 tona
robna ruda
3.552.660 tona
raskrivka jalovine 13.768.768 tona.
U sastavu preduzea radila su tri
rudnika (Ljubija, Tomaica i Omarska), pratee djelatnosti u funkciji
osnovne proizvodnje i vei broj

drugih djelatnosti koje su primane u

sastav Rudnika, ili graene sa odgovarajuim poslovnim partnerima u
namjeri da se iskoristi postojea
infrastruktura koja vie nije (ili nee
biti) potrebna za rad preduzea.
Izgraene su i putene u rad slijedee fabrike: Protektirnica demperskih i autoguma sa "Borovom",
Tvornica prirodnih eljeznih oksida
(FEROKS) u Tomaici sa "Kromosom" iz Zagreba, Fabrika dijelova i
sklopova za alatne maine ("FADIS")
u Ljubiji sa "Potisjem" iz Ade, Fabrika mjernih instrumenata (FAMI) u
Ljubiji sa "Rudi ajevecom" iz Banje
Luke, Tvornica za spajanje metala
eksplozijom (TOMEKS) u Ljubiji sa
"Litostrojem" iz Ljubljane, Pogon za
izradu enskog rublja "Sana" u Donjoj Ljubiji sa Tvornicom "Sana" iz
Novog Grada (Bosanski Novi). U
sastavu RO RR "Ljubija" su bili:
Rudnik krenjaka "Drenovaa", Rudnik gline u Crnoj Dolini, Preduzee
"Unametal", Novi Grad, Hotel
"Kozara" na Kozari, Restoran "Ribar"
u Prijedoru, RJ "Proizvodnja ampinjona" za koju su koriteni naputeni
i adaptirani nekadanji rovovi u
Ljubiji.
Rudnici Ljubija bili su tada rudarski
gigant pod Kozarom, osnova razvoja
privrede prijedorske komune i ire
regije, glavni snabdjeva eljeznom
rudom svih eljezara bive Jugoslavije, a prvenstveno RMK "Zenica", u
ijem sastavu je preduzee poslovalo. Bile su to, i pored toga to je
privreda cijele drave bila nestabilna, godine najveeg uspona ljubijskog rudarstva. Na zavidnom nivou
bili su stambena izgradnja, standard,
obrazovanje,
sport,
kultura,
informisanje i druge djelatnosti.
Zbog rata na prostorima BiH
proizvodnja je prekinuta 1992.
godine. Rat je zavren 1995. godine,
a proizvodnja je pokrenuta 1999.
godine u Rudniku "Tomaica" i to u
veoma skromnim koliinama u odnosu na postojee kapacitete. Od
1999. do 2001. godine proizvedeno
je i otpremljeno eljezari "Smederevo" ukupno 438.771 tona rude.
Godine 2001. prestala je proizvodnja
za eljezaru "Smederevo". Godine
2004. poela je kontinirana proizvod-

nja i otprema koncentrata eljeznih

ruda iz Rudnika "Omarska" u eljezare Kompanije "Mittal" u okviru
novog preduzea koje je osnovano
sa Kompanijom "Mittal" pod nazivom
"Novi rudnici Ljubija", a od 2006.
godine ovo zajedniko preduzee
ima naziv "Mittal Rudnici "Prijedor.
Rudnik"Tomaica" i Rudnik"Ljubija"
nisu u funkciji jer su za njihovo
pokretanje takoe potrebni strateki
partneri.

isanog kapaciteta 366 m? / h vode.

Voda se transportuje vis centrifugalnim pumpama pod visokim pritiskom
i cjevovodom dugim 9 km od rezervoara izgraenog na koti 344, odakle se gravitacijski vodi do separacije.

Proizvodni kapaciteti Rudnika

eljezne rude "Ljubija"

Problem odlaganja jalovine (mulj od

pranja) rijeen je izgradnjom visokih
zemljanih brana "une" i "ikii" i
stvaranjem akumulacija u kojima se
vri prirodno taloenje vrstih estica, izbistravanje vode i njeno isputanje u vodotok.
Godine 1981. je na Centralnim ruditima uveden postupak sekundarnog i
tercijarnog drobljenja, ime je
omoguena eksploatacija sideritnih i
bazinih ruda i njihova priprema
usitnjavanjem na krupnou ispod 10
mm.

Centralna rudita
(Rudnik "Ljubija")
Prvo industrijsko postrojenje za
pripremu eljeznih ruda u ovom rudniku izgraeno je i poelo sa radom

Tehnoloki postupak se sastoji od:

drobljenja do ggk 100 mm, pranja u
2 stepena, prosijavanja, klasifikacije,
snabdijevanja vodom, transporta i
odlaganja jalovinskog mulja.

nizacije u fazi eksploatacije u cilju

odravanja konstantnog kvaliteta
ulazne rude u procesu suenja.
Postrojenje je puteno u pogon
1970. godine, a 1974. godine izvena je rekonstrukcija izgradnjom
suare II i ugradnjom elektrostatikih
filtera, ime je dostignut kapacitet od
1,4 miliona tona godinje proizvodnje.
Rudnik "Omarska"
Godine 1985. zavrena je izgradnja
gravitaciono-magnetske separacije i
poela probna proizvodnja. Postupak obogaivanja sastoji se iz slijedeih operacija: pranje u bubnjevima primarno izdrobljene rude i
sekundarno drobljenje oprane rude,
klasifikacija u klasifikatorima i hidrocioklonima, magnetska koncentracija u dva stepena, odvodnjavanje

Istona rudita
(Rudnik "Tomaica")
Zbog visokog uea frakcija ispod
0,074 mm u rudama leita Tomaica instalirana je tehnologija pripreme
rude suenjem i klasiranjem na krupnu -100+10mm (AS) i sitnu
1968. godine, a do tada je vren
runi razabir rude. Postupak
pripreme se sastojao od drobljenja
rude na krupnou od 100 mm i
klasiranja na krupnu vcisokopenu
rudu, oznake AK i sitnu rudu za
aglomeraciju, oznake BK. Prema
ovoj tehnologiji je vrena uspjena
priprema
krupnih
komadastih
limonitnih ruda sa sadrajem H20
ispod 12% i bez primjesa gline.
Godine 1972. izgraena je u Ljubiji
mokra separacija za odvajanje pranjem alumosilikatnih jalovinskih primjesa (minerali glina) i uklopljena u
postojee postrojenje mehanike
pripreme
ruda.
Projektovani
kapacitet separacije je iznosio 1,0
milion tona godinje. Snabdijevanje
vodom rijeeno je izgradnjom
vodozahvata na rijeci Sani, instal-

-10+ 0mm (BS) rudu. Ovim postupkom nije vreno obogaivanje, to

znai da nije bilo koncentracije eljeza u gotovim proizvodima, nego se
suenjem
samo
omoguavalo
efikasno prosijavanje na krupnu i
aglo rudu. To je zahtijevalo vee
angaovanje na vrenju homoge-

zgunjavanjem i filtriranje, transport

jalovine (mulja) i snabdijevanje
vodom za pranje rude. Proizvodi se
krupni koncentrat -40+10 i sitni koncentrat -10+0. Za snabdijevanje
svjeom industrijskom vodom u
koliini od 400 m3/h izgraen je
vodozahvat na rijeci Gomjenici.
Osnovna koliina vode za rad GM
separacije se obezbjeuje kao
povratna voda sa jalovine brane
"Meea" u koliini od 2.500 m3/ h.
Transport jalovine (mulja) od jalovita se vri pumpama i cjevovodom
700 mm. Prostor za odlaganje
jalovine dobijen je pregraivanjem
prirodne doline zemljanom vodonepropusnom branom. Uz tijelo brane
izgraena je prelivna graevina koja
prihvata izbistrenu vodu i koja gravitacijski otie do pumpi na vodozahvatu na rijeci Gomjenici, a odatle se

25

transportuje na separaciju. Kapacitet

prve faze Rudnika "Omarska" je 2,0
miliona tona koncentrata.
Iskop rude, transport
i homogenizacija
Mehanizacija koja se upotrebljava
na sva tri Rudnika je:
Buai radovi-prenik buenja se
kree od 85 do 150 mm. Primjenjivane su udarno-rotacione builice
firme Bochler, Ingersol-Rand i Gardner-Denver do prenika 104 mm i
rotacione sa prenikom buenja od
150 mm.
Utovar rude i jalovine, vren je
pomou bagera kaikara zapremine
kaike od 3 do 4,6 m3. Primjenjivani
su bageri koda E-25, E-301 i EKG
4,6B.
Transport rude i jalovine, obavljan je
demperima nosivosti 25, 30, 40 i 80
tona, Perlini, Wabko, Katerpilar,
Belaz.
Na eksploataciji su primjenjivani i
buldoeri firme Katerpilar.
Na sva tri rudnika izgraena su
postrojenja za odlaganje i homogenizaciju sa depoima kapaciteta cca
100.000 tona robne rude. Odlagai i
rotorni bageri (oduzimai) u kombinaciji mogu ostvariti uspjeno ujednaavanje rude po krupnoi i hemijskom sastavu u fazi odlaganja i
otpreme rude.
Sva postrojenja u fazi proizvodnje i
otpreme opremljena su automatskim
sistemom za uzorkovanje i kontrolu
procesa.
Utovar rude u eljeznike vagone
vri se preko utovarnih bunkera, na
kojima su instalirani sistemi za
automatsko uzorkovanje, obradu
uzoraka i automatske bunker vage
za mjerenje teine utovarene rude.

jene eljezne rude.Uzorci su slati u

hemijsku laboratoriju u Lujubiju na
analizu Fe, Mn i SiO2. Na ovaj nain
kontrola kvaliteta vrena je do
prestanka proizvodnje za vrijeme
Drugog svjetskog rata.
Poslije pokretanja rada Rudnika
1945.godine osnovna kontrola
kvaliteta je obavljana u vlastitoj
skromno opremljenoj laboratoriji u
Ljubiji, dok su detaljnije laboratorijske analize obavljane tako to su
uzorci slani u laboratoriju eljezare
"Jesenice". Godine 1952. formirana
je u Ljubiji savremena laboratorija
koja je samostalno vrila analize na
Fe, Mn, SiO2, po potrebi na Pb, S, P
i oligo-elemente.
Narednih decenija Rudnici "Ljubija"
stalno su osavremenjavali svoju laboratoriju za praenje kvaliteta i njoj
zapoljavali sve struniji kadar.
Sedamdesetih godina u Rudniku
"Ljubija" su vrena vlastita istraivanja postupaka pripreme rude i u tu
svrhu je izgraena "opitna separacija". Na sva tri postojea rudnika u
Ljubiji, Tomaici i Omarskoj bila je
instalisana moderna visokomehanizovana oprema sa automatima za
uzorkovanje rude u proizvodnom
dijelu procesa, kao i na otpremi rude
i utovarnom bunkeru.
Tehnika kontrola je, pored osnovne
djelatnosti kontrole kvaliteta i kvantiteta proizvodnje eljeznih ruda
vrila kontrolu kvaliteta i kvantiteta
materijala, goriva i maziva, rezervnih
dijelova, alata, sitnog inventara, auto
guma, HTZ sredstava, eljeznih
oksida, pigmenata, keramikih i
ciglarskih glina, kvarcnog pijeska.
Vrena je analiza hrane i vode, te
krenjaka, betona i betonskih polufabrikata.
Istrani radovi

Pratee djelatnosti u Rudniku eljezne rude "Ljubija"

Tehnika kontrola
Kontrola kvaliteta i kvantiteta
proizvoda postojala je u Rudnicima
"Ljubija" od samog poetka otpremanja rude 1916. godine. U pretovarnoj eljeznikoj stanici u Prijedoru
nalazila se priruna "kancelarija" za
drobljenje i suenje uzoraka otpreml-

26

Ve kod otvaranja Rudnika 1916.

godine zapoela je djelatnost
istranih radova i to pri izradi
podzemnih rudnikih prostorija. Sve
do 1939. godine istraivanje se vri u
rovovima i oknima, kada je nabavljena istrana builica "Crealius"
za buenje istranih buotina do
dubine 100 metara. Do rata je
izbueno 25 buotina do dubine 40

metara i iskopano pet istranih rovova. Rovovi kao osnovni vid istraivanja u to vrijeme, pa i kasnije,
raeni su runo, primitivnim alatkama bez mehanikog provjetravanja,
te je napredovanje bilo sporo, a duina ograniena.
Poslije drugog svjetskog rata vreno
je istraivanje istranim rovovima u
vlastitoj reiji, a istrano buenje je
izvodio "Geoloki zavod" iz Sarajeva.
Godine 1952. Rudnik je poeo
istraivanje sa vlastitim buaim garniturama.Buenje je vreno klasinim sistemom, buaim garniturama
kapaciteta do 150 metara, sa runim
regulisanjem pritiska. Godine 1960.
nabavljene su 4 nove buae garniture sa hidraulinim regulisanjem pritiska. Od marta 1981., nabavkom

Istrana builica sa tornjem

builice "Logyaer" uvodi se novi
nain jezgrovanja putem " Vire line"
sistema koji omoguuje brzo vadjenje jezgra iz buotine. Ovako opremljena operativa istranih radova
pored zadovoljenja potreba RO RR
"Ljubija" ukljuivala se svojim
kapacitetima u izvodjenje istranih
radova za potrterbe RMK" Zenica" i
drugih zainteresovanih.
Najintenzivniji period u kome je
obavljano istrano buenje je od
1964-1973. godine. Ovo vrijeme
podudara se sa pronalaskom rudnih
leita Vidrenjak, Omarska i Nievii, kada su bila najvea ulaganja u
istraivanja. Od 1973. godine obim
radova je bio u postepenom padu, ali
je obavljan zbog obaveze obnavljanja sirovinske baze.

Rudarsko - graevinski radovi

Ve 1917. godine, samo godinu
dana poslije poetka rada Rudnika,
formiran je graevinski pogon "Stolarija", a poslije toga jedinica za
graevinsku djelatnost se zvala
"Vanjski promet" i bila je dio
proizvodnog pogona "Brdo-Javorik".
OD 1958-1962. godine ova djelatnost je bila organizovana kao
samostalna radna organizacija i
zvala se "Proleter", a zatim je vraena u sastav Rudnika i djelovala pod
nazivom "Graevina" i na kraju je
nosila naziv OOUR "Rudarskograevinski radovi" koji je postojao
do 1992. godine. Ljubijski graevinci
su se bavili niskogradnjom i visokogradnjom i sagradili su skoro sve sa
ime je Rudnik raspolagao tokom
njegove istorije. Iza njih su ostali brojni objekti, meu kojima: eljeznika
pruga i cesta Ljubija - Prijedor, iara
Kozin-Ljubija, objekti na Centralnim
ruditima (svoznica, mokra separacija i drobilana, te brane "une" i "ikii"), objekti u Tomaici ( drobilino
postrojenje, suare, sitara, radiona,
upravne zgrade i drugi objekti),
objekti u Rudniku Omarska, meu
kojima je najvei pothvat bio brana
"Meea". Ljubijski graevinci su
sagradili sve stambene i poslovne
zgrade u vlasnitvu preduzea, a
krajem svoga postojanja bavili su se
i proizvodnjom nemetala na dva
vlastita rudnika: Rudnik krenjaka
"Drenovaa" i Rudnik gline u Crnoj
Dolini.
Odravanje strojeva i postrojenja
U razvoju odravanja karakteristino
je nekoliko perioda. U periodu 19161941. godina za potrebe odravanja
u Rudniku "Ljubija" su izgradjeni slijedei objekti:
- Strojna radiona sa strojevima i
trafostanicom,
- Livnica sivog i obojenog liva,
- Loionica za opravak parnih lokomotiva i vagona kolosjeka 0,76 m,
- Radiona Brdo (Javorik) za opravku
parnih
lokomotiva,
vagoneta,
bagera, builica i pribora za buenje,
- Stolarija,
- Radiona za odravanje "Kozin",

- Radiona za odravanje "iara".

Organizacija mainskog i elektroodravanja bila je decentralizovana, tako da su se pojedini objekti
nalazili u pogonima ije strojeve,
postrojenja i opremu odravaju.
Jedino je Strojna radiona sa livni-

odravanje bagera, dizel lokomotiva,

stabilnih i pokretnih kompresora,
- kop Brdo je izgradio novu loiuonicu i obezbijedio prostor za opravku
bagera.
Elektro-mainsko odravanje u periodu od 1945. do 1962. godine pro-

com bila na nivou Rudnika.

U periodu poslije drugog svjetskog
rata Odravanje je prolo kroz vie
faza obnavljanja, modernizacije i
rekonstrukcije, te organizovanja.
Mogu se istai slijedee faze:
- obnova mainskog parka i njegova
djelomina popuna u periodu izmeu
1945. do 1947. godine,
- opremanje savremenijim strojevima u periodu od 1947. do 1950.
godine,
- proirenje sa djeliminom zamjenom u periodu opd 1950. do 1954.
godine,
- proirenje sa potpunom zamjenom,
izbacivanje iz pogona zastarjelih
strojeva za obradu, poveanje broja
strojeva u periodu od 1954. do 1962.
godine.
U periodu do 1962. godine otvoreni
su povrinski kopovi Gradina i Nova
Litica sa kojih se ruda transportovala
iarom
Za potrebe odravanja ovih objekata
izgraeni su:
- radiona Gradina,
- radiona Nova Litica,
- radiona Auto-servis za odravanje
drumskih vozila (Strojna radiona
uz objekat vanjskog prometa),
- novi autoservis u Ljubiji,
- radiona Brdo je osposobljena za

lo je kroz slijedee oblike organizovanja:

- u periodu od 1945. do 1954. godine
bilo je centralizovano na nivou Rudnika,
- u periodu od 1954. do 1962.
godine bilo je decentralizovano,
vezano uz proizvodne pogone,
izuzev Strojne radione sa livnicom.
Poslije rekonstrukcije Centralnih
rudita-Ljubija i otvaranja Rudnika
"Tomaica" uvedeni su novi strojevi i
postrojenja u proces proizvodnje eljezne rude, to je zahtijevalo izmjene
u organizovanju i opremanju odravanja, pa su izgraeni i opremljeni
slijedei objekti:
-Servisno pogonska radiona "Centar
Ljubija" (1968.g.), 840 m2,
-Servisno
pogonska
radiona
"Tomaica" (1968.g), 780 m2,
-Centralna
radiona
Prijedor
(1969.god.), 5.576 m2,
-Autoservis Prijedor (1972 god.),
1200 m2.
Servisno pogonske radione su bile
opremljene za servisiranje i tekue
odravanje strojeva i postrojenja, za
zamjenu dijelova i sklopova, dok je
Centralna radiona opremljena za
srednje i glavne remonte te
proizvodnju dijelova i sklopova.

27

Putanjem u rad Centralne radione

uvodene su nove tehnologije:
-termika obrada,
-protektiranje tekih teretnih pneumatika,
-vii oblici elektro-odravanja (TS,
elektrini
motori
i
drugo),
-obnavljanje dijelova i sklopova,
-sloenija obrada dijelova i sklopova
struganjem,
-ispitivanje SUS motora.
U Rudniku "Omarska" izgraena je
servisno-pogonska radiona sa 4.450
m2 radionikog prostora. U isto vrijeme rekonstruisane su servisnopogonske radione u Ljubiji i Tomaici i poveani njihovi radioniki kapaciti na 725 m2 i 900 m2. U Ljubiji je
izvrena modernizacija livnice sivog i
obojenog liva.
Dostignuti tehniko-tehnoloki nivo
odravanja omoguavao je u potpunosti ispunjavanje svih zahtjeva
proizvodnje, te obavljanje poslova za
naruioce izvan preduzea.
Drutvena ishrana
Prva radnika menza u Rudniku Ljubija formirana je 1947. godine, a sve
do tada radnici su donosili hranu od
svojih kua. Prve menze bile su
"Brdo" za ishranu radnika pogona
Brdo i "Ravan" u Ljubiji za ishranu
radnika Strojne, Vanjskog prometa,
direkcije i drugih djelatnosti. Uz
povoljne cijene i neznatno novano
uee radnici su dobijali blokove za
ishranu.
U toku 1947. godine otvoren je internat za smjetaj i ishranu uenika u
privredi ( prestao sa radom 1953.
godine), a 1950. godine hotel "Prvi
maj" u Ljubiji, koji je sluio za smjetaj i ishranu radnika i gostiju. U tom
periodu u Baltinim Barama osnovana je Rudnika ekonomija za
uzgoj povra, peradi i stoke namijenjene za ishranu radnika. Samostalna
djelatnost ovih restorana poela je
1959. godine, a Ekonomska jedinica
pod nazivom "Drutvena ishrana"
postojala je od 1961. godine. U periodu do 1974. godine Drutvena
ishrana je raspolagala sa restoranima "Brdo", "Kozin", "Litica" i
"Ravan". Godine 1961. otvoren je
restoran "Gradina", godine 1965.

28

restoran "Tomaica" i 1971. godine

restoran "Prijedor". Sa gaenjem
proizvodnje na kopovima prestajali
su sa radom i restorani , a novi
otvarani na novim pogonima.

Do drugog svjetskog rata u Rudniku

"Ljubija" nije postojalo ni jedno
motorno vozilo i svi transporti odvijali
su se industriskom eljeznicom i
konjskim zapregama. Po osnovi
ratne reparacije poslije rata je dobijeno nekoliko kamiona i putnikih

radilite organizovan je 1955. godine

kamionima FAP na kojima su
postavljene klupe, a kamioni
zatieni ceradom. Prvi autobus
nabavljen je 1951. godine. Bio je to
autobus marke TAM sa 22+4 sjedita i sluio je za prevoz na sportska
takmienja i izlete. Autobusi prigradske izvedbe za prevoz radnika
nabavljeni su 1956. godine (2 autobusa FAP-IKARUS) i 1957. godine
(2 autobusa FAP - 14.OKTOMBRI).
Godine 1957 poeo je organizovan i
redovan prevoz radnika iz pravca
Ljubija-Miska Glava i Ljubija-Stara
Rijeka.
Sve do 1960. godine prevoz na
relaciji Ljubija-Prijedor odvijao se,
prvo, uskotranom prugom do 1949.
godine, a potom prugom normalnog
kolosijeka, da bi 1960. godine bio
organizovan prevoz autobusima
Rudnika "Ljubija". Uporedo sa
poveanjem voznog parka ukazala
se potreba za njegovo odravanje.
Godine 1947 formirana je u Ljubiji
radiona za odravanje vozila, a djelatnost prevoza putnika i robe te
godine je organizovana kao
ekonomska jedinica "Autoservis".
Otvaranjem rudnika u Tomaici organizovan je prevoz radnika za
Tomaicu.
U
meuvremenu
otvorene su redovne autobuske linije
za Sanski Most, Brievo i Gornju
Ravsku.
Godine 1966 djelatnost Autoservisa
registrovana je za javni prevoz.

vozila, marke "koda", "Dems",

"evrolet", "tajer", "Krajsler",
"HORH"... Prvi prevoz radnika na

Poetkom radova na izgradnji Rudnika Omarska od 1982. godine je

organizovan prevoz radnika i za taj

Godine 1986. Drutvena ishrana je u

svom sastavu imala u Prijedoru slijedee objekte: Restoran "Direkcija",
Restoran "Centralna radiona",
Restoran
"Prijedor"
(Restoran
"Samoposluga", "Klasina sala",
"Crvena sala") i Restoran "Ribar". U
Tomaici je radio Restoran "Tomaica", u Omarskoj Restoran "Omaraska" (restorani "Separacija" i "Kop").
Na planini Kozari ljubijski rudari su
imali Hotel "Kozara", B kategorije,
Restoran "Bijele vode", Sportskorekreacioni centar "Benkovac" i Skijaki centar "Mrakovica".
U restoranima Drutvene ishrane
nudila se najsavremenija ishrana. Za
koritenje toplih obroka radnici su
dobijali bonove uz uee 15% od
vrijednosti obroka, a radnici u treoj
smjeni imali su topli obrok besplatn.
Prevoz radnika i transport roba

lokalitet.
U Prijedoru je, uz postojeu u Ljubiji, izgraena savremena radiona za
odravanje voznog parka, a
Autoservis se razvio u snanu i
dobro opremljenu transportnu organizaciju koja je zadovoljavala sve
potrebe Rudnika eljezne rude "Ljubija" i radila za eksterno trite.
Informisanje
Sistem javnog informisanja u" Rudnicima enjezne rude Ljubija" datira
iz perioda nakon Drugog svjetskog
rata. Obnova i izgradnja u ratu
poruenog Rudnika, nisu se mogli
zamisliti bez dobro organizovanog
informisanja. Prva javna glasila su
bili bilteni radnih brigada koje su se
takmiile u proizvodnji rude. Od
1947. do 1950. godine, pa i kasnije,
u Ljubiji je radila razglasna stanica.
Preko zvunika su saoptavani
rezultati takmienja, informacije o
proizvodnji, poslovanju i drutvenopolitikim aktivnostima. Poslije je
osnovan "Biro za tampu i
informisanje", koji je pored tampanih informacija izdavao glasilo
"Ljubijski rudar". List je izlazio periodino, a poto su potrebe za brim
i efikasnijim informisanjem sve vie
rasle, pokrenuta su nova glasila
"Informacije" i "Dnevne informacije",
sedminog i dnevnog karaktera. Biro
je prerastao u Radnu jedinicu, a za
dobro informisanje Rudnici "Ljubija"
su dobili brojna priznanja, meu
njima i za najbolje informisanje u
organizacijama udruenog rada u
Bosni Hercegovini.
Osim "Informacija" u kolektivu su
besplatno rasturani list "Metalurg",
glasilo RMK "Zenica" i lokalni optinski list "Kozarski vjesnik", u kojem su
Rudnici "Ljubija" imali svoje stalne
stranice, koje su pripremali novinari
preduzea. Od 1972. godine u Rudnicima "Ljubija" je izlazio struni
asopis "Bilten o unapreenju
proizvodnje", u izdanju Drutva
ininjera i tehniara RR "Ljubija".
Povodom
obiljeavanja
85-te
godinjice
preduzea, 2000.-te
godine u Rudnicima eljezne rude
"Ljubija" su registrovali i Izdavaku
djelatnost .Objavljen je vei broj

strunih knjiga iz oblasti rudarstva,

geologije i drugih struka.
Organizaciona struktura Rudnika
"Ljubija"
U vremenskom razdoblju od 90 godina, koliko traje industrijska eksploatacija eljeznih ruda, odnosno postoje Rudnici eljezne rude "Ljubija",
oblici organizovanja i nain rada,
zavisili su od politikih prilika,
drutvenih sistema i dinamike njihovog razvoja. U svim sistemima ljubijski rudari su uspjeno radili, a preduzee je uvijek bilo meu najznaajnijim preduzeima u oblasti
rudarstva u Bosni i Hercegovini i
ire.
Organizaciona struktura Rudnika
eljezne rude "Ljubija" u toku 90
godina njegovog postojanja se
moe prikazati u vie znaajnih vremenskih perioda.
Od poetka rada kao samostalnog
preduzea, 1922. godine, pa do
1951. godine, Rudnik "Ljubija" je
imao slijedee proizvodne cjeline:
Rudnik "Brdo"(sa otpremnim sistemom), Rudnik "Kozin" (sa otpremnim sistemom), "Strojni promet", koji
se sastojao od "Elektro-radione" i
"Centralne radione" i "Vanjski
promet", u ijem sastavu su bile stolarija, pilana, skladite materijala i
druge pomone djelatnosti. Uprava
Rudnika sa administracijom bila je
malobrojna. Poslije drugog svjetskog
rata zadrana je u poetku ista organizaciona struktura, s tim to je
osnovana Radna jedinica "Sluba
radnikog snabdijevanja", koja je
1952. godine izdvojena i prela u
Sresko
mjeovito
preduzee
"Prijedor".
Godine 1949. u Rudniku "Ljubija"
poele su pripreme za uvoenje
samoupravljanja koje su zavrene
tako to je 28.1.1950. godine konstituisan prvi Radniki savjet preduzea. Na sjednici Radnikog savjeta, koja je odrana 18.8.1950.
godine, izabran je Upravni odbor
Rudnika od 9 lanova, iji je zadatak
bio da rukovodi Rudnikom u svim
sektorima rada, a 28.8.1950. godine
izvrena je primopredaja izmeu

Uprave Rudnika i Upravnog odbora.

Slijedeeg dana, 29.8.1950. godine,
odran je masovni miting u Ljubiji
povodom ovog dogaaja. Tako je u
"Rudnicima eljezne rude Ljubija"
poelo radniko samoupravljanje i
trajalo je do raspada bive Jugoslavije, a njemu je prilagoavana organizaciona
struktura
preduzea.
U periodu od 1952-1960. godina
osnovani su novi proizvodni i usluni
pogoni. Otvorena su jo dva rudnika
(povrinski kopovi) na Junim ruditima i to: "Gradina" (1952. godine) i
"Nova Litica" (1953. godine) i
izgraene iare Kozin- Gradina i
Kozin-Nova Litica. Radna jedinica
"Transport" sa iarom i Laboratorijom izdavojena je iz Rudnika "Brdo" i
organizovana kao samostalna
poslovna jedinica. U sastavu
poslovne jedinice "Slube Rudnika"
nalazili su se "Radniki restorani".
U periodu 1961-1973. godine postojale su ekonomske jedinice (osnovane 1961. godine) i radne jedinice
(osnovane 1965. godine). U radnim
jedinicama formirani su radniki savjeti. Rudnik eljezne rude Ljubija je
1969. godine integraciono povezan
sa Crnom metalurgijom Bosne i
Hercegovine u RMK "Zenica".
Godine 1971., nakon putanja u rad
Mokre separacije, prestala je da postoji organizaciona jedinica "Juna
rudita" koja je pripojena "Centralnim ruditima". Godine 1965.
otvoren je Rudnik "Tomaica". Osnovane su nove ekonomske i radne
jedinice:
"Rudarsko-graevinsko
odravanje", "Remont i odravanje"
sa servisno-pogonskim radionama,
"Istrani
radovi",
"Autoservis",
"Drutvena ishrana", "Radniki standard" i "Istona rudita". Poslije
provedene integracije u RMK "Zenica" Rudnici "Ljubija su dobili status
samostalne organizacije udruenog
rada i postali SOUR "Rudnici eljezne rude Ljubija"
.
U periodu od 1974-1978. godine
desile su se nove znaajne izmjene
organizacione strukture u "Rudnicima eljezne rude Ljubija"
Poslije donoenja Ustavnih amandmana na Ustav SFRJ, 1971. godine

29

i novog Usatava, 1974. godine, u

"Rudnicima eljezne rude Ljubija" su
konstituisane osnovne organizacije
udruenog rada, a radniki savjeti
OOUR i RO postali su institucije u
kojima se vrilo dogovaranje i sporazumijevanje delegata iz svih dijelova procesa rada. Radnici su
neposrednim odluivanjem i linim
izjanjavanjem donosili odluke o
svim znaajnim pitanjima iz ivota i
poslovanja preduzea.
U ovom periodu Samostalna organizacija udruenog rada "Rudnici eljezne rude Ljubija" postala je Zajednica organizacija udruenog rada
"Rudnici eljezne rude Ljubija"
(ZOOUR). Krajem 1974. godine
konstituisano je u ZOOUR-u est
osnovnih organizacija udruenog
rada i to: "Centralna rudita", "Istona rudita", "Remont i odravanje"
(sa "Autoservisom"), "Rudarskograevinski radovi", "Drutvena
ishrana" i "Zajedniki poslovi" u
ijem sastavu su bili "Transport",
"Laboratorija", "Istrani radovi",
"Radniki standard" i "Slube
rudnika.
U 1979. godini umjesto ZOOUR-a
preduzee je dobilo status Radne
organizacije (RO), a broj OOUR-a je
povean. Integraciono je ukljuen u
sastav preduzea "Unametal" iz
Novog Grada, koji je postao OOUR u
RO "Rudnici eljezne rude Ljubija.
Osnovani su novi OOUR-i Rudnik
"Omarska" i "Feroks". Iz OOUR-a
Remont i odravanje izdvojene su
servisno-pogonske radione i pripojene OOUR Istona i Centralna
rudita. Iz Radne zajednice su izdvojene slube "Komercijalni poslovi" i
"Tehniki poslovi" i konstituisane kao
OOUR "Komercijalni poslovi" i
OOUR "Istraivanje i projektovanje".
U 1986. godini su RO "Rudnici eljezne rude Ljubija" imali u svom sastavu 14 osnovnih organizacija
udruenog rada i jednu radnu zajednicu strunih slubi.
U periodu poslije rata u Bosni i
Hercegovini 1992-1995. godine kontinuirani rad u rudarskoj proizvodnji
se nije mogao obnoviti bez
stratekog partnera. Registracijom
D.O.O. Novi rudnici Ljubija Prijedor, 12. avgusta 2004. godine

30

zapoela je rudarska proizvodnja u

Rudniku "Omarska" i Rudniku "Drenovaa", uz angaovanje dijela
remontnih pogona, pomonih i
strunih slubi. Ovaj dio RO "Rudnici eljezne rude Ljubija" uspjeno
posluje kao D.O.O. "Mital Rudnici
Prijedor" ( Do ove godine "Novi rudnici Ljubnija"), a veinski ulaga i
vlasnik je svjetska kompanija "Mital".
Radna organizacija "Rudnici eljezne rude Ljubija" upravlja imovinom i radi na pokretanju proizvodnje.
Ekonomsko-finansijski pokazatelji poslovanja Rudnika "Ljubija"
Finansijski rezultati poslovanja u
periodu od 1965. do 2004. godine,
uglavnom su zavisili od nivoa
proizvodnje i otpreme rude, geolokih uslova izraenih odnosom rude i
jalovine, vrste, kvaliteta i prodajnih
cijena, koje su do 90-tih regulusane
na nivou Drave, a kasnije ih je diktiralo trite.

godine ostvaren je negativan finansijski rezultat,ali je on vie posljedica

obraunskog sistema i otpisa
nenaplaenih potraivanja.
Poslovni rezultati su izrazito negativni u 2004. godini i dalje, jer se
RR "Ljubija" A. D. od osnivanja
D.O.O "Novi Rudnici Ljubija" ne bavi
dotadanjom osnovnom djelatnou
i ne ostvaruje prihode koji bi bili
dovoljni za pokrie trokova koji nastaju u poslovanju, a posebno trokova amortizacije sredstava koja
nemaju proizvodnu funkciju i ne
donose prihod..
Podaci o ekonomsko-finansijskom
poslovanju Rudnika Ljubija daju se u
tabeli struktura ukupnog prihoda.
Kadrovska struktura Rudnika
"Ljubija"
Radnu snagu koja je radila na
otvaranju Rudnika 1916. godine
predstavljali su ratni zarobljenici.
Ostalu radnu snagu sainjavali su
seljaci, potomci rudara iz starih majStruktura ukupnog prihoda (%)

Relativni pokazatelji u datoj tabeli u

velikom obimu rezultat su vaeih
zakona iz ekonomske oblasti, koji su
u ovako dugom periodu razliito
definisali pojedine obraunske kategorije ukupnog prihoda i njegove
raspodjele, obraun linih primanja,
amortizacije, tretman nenaplaenih
potraivanja i neizmirenih obaveza i
dr.
Poveano uee ukupnih rashoda
u ukupnim prihodima pa i njihov rast
iznad ukupnih prihoda u poslednjih
10 godina, posljedica je izrazito
niskog obima prodaje rude.U tom
periodu jedini kupac nae rude bila
je eljezara u Smederevu, a
otpremljena koliina nije bila iznad
300.000 tona godinje pa su i ostvareni finansijskih rezultati posljedica ovako niskog stepena iskoritenja
kapaciteta, kako tehnikih tako i
kadrovskih.
I prije pomenutog perioda, tj. 1990.

dana, koji su radili kao fizika radna

snaga. Zanatlije, strojari i inovnici
bili su strunjaci iz zemalja AustroUgarske monarhije.
U vrijeme ekonomske krize, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, radilo
se 7-15 dana mjeseno na odravanju radilita, a imuniji seljaci su
bili privremeno otputeni.
Intenziviranjem proizvodnje 1936.
godine ukupan broj zaposlenih iznosio je 1080, od ega u Prometu
"Brdo" 590, u Strojnom prometu 115,
Vanjskom prometu 141, eljeznici
116, na pretovaru rude u Prijedoru
90 i direkciji 28 zaposlenih.
U jesen 1938. godine Rudnik "Ljubija", po ulasku u akcionarsko drutvo
"Jugoslovenski elik", ima 1.211 radnika i oko 70 slubenika.
Poetkom 1945. godine radilo je
ukupno 211, sredinom 1945. godine
289, a na kraju 1945. godine 513

radnika.
U periodu od 1946. do 1966.godine
broj zaposlenih znatno je povean.
Znaajno je popravljenja i kadrovska
struktura zaposlenih, jer je savremena tehnologija zahtijevala strune
ljude. Uporeujui rezultate iz 1976.
godine
sa
pokazateljima
iz
1939.godine, kada je proizvodnja
bila iskljuivo runa, proizvodnja
rude je poveana 2,5 puta, broj radnika je povean za 3, a slubenika
oko 7 puta. Kvalifikaciona struktura
zaposlenih je tokom cjelokupnog
rada Rudnika konstantno poveavana, to se moe vidjet iz slijedeeg
pregleda:

18.
19.
20.
21.
22.
23.
24.
25.
26.
27.
28.
29.
30.
31.
32.

Jovii
1952-1954
Ivan Kohari in.
1954-1960.
Dejan Bokovi in.
1960-1963.
Nikola Kotle
1963-1969.
Predrag Zelenika d.in. 1969-1974.
Milan Malbai dipl.in 1974-1978.
Slavko Banovi dipl.pol. 1978-1982.
Milan Malbai dipl.in. 1982-1987.
Slavko Banovi dipl.pol. 1988-1990.
Ostoja Marjanovi d.in. 1990-1997.
Drae Stojani dipl.in. 1997-1997.
Dr Ranko Cviji dipl in. 1997-2004.
Boo Grbi dipl.in.
2004-2005.
Stanko Vujkovi dipl.in. 2005-2006.
Boo Grbi dipl.in.
2006-

Doprinos lokalnoj i
drutvenoj zajednici
Tokom svog postojanja Rudnici "Ljubija" su uvijek bili okosnica razvoja
lokalne sredine i ire zajednice i
pruali pomo u razvoju privrede
optine i regiona.
U periodu od 1970. do 1992. godine
uee Rudnika "Ljubija" u relevantnim pokazateljima Optine Prijedor
iznosilo je:
32% drutvenog proizvoda,
35% u materijalnim i
nematerijalnim ulaganjima te
30% u ukupnom broju zaposlenih.
Standard radnika
Stanovi

DIREKTORI RUDNIKA

UKUPNA PROIZVODNJA

U proteklih 90 godina, od otvaranja

Rudnika 1916. godine do danas preduzeem Rudnici eljezne rude "Ljubija" rukovodilo je 28 direktora,a neki
od njih i u vie mandata. U razliitim
uslovima rada, uloga i znaaj
dunosti direktora su se mijenjali, od
naredbodavne funkcije do funkcije
koordinatora i izvrnog organa.

U vremenu od 1916. godine do

1991. godine Rudnici eljezne rude
"Ljubija" su proizveli i prodali eljezarama 73. 614.273 tone eljezne
rude po dinamici i u koliinama koje
se mogu vidjeti iz tabelarnog pregleda:

Zakljuno sa 1985. godinom, Rudnici eljezne rude "Ljubija" izgradili su

1.207 stanova, 5 porodinih kua, 32
garsonjere, jednu zgradu za smjetaj
samaca sa 94 kreveta i hotel "Prvi
maj" u Ljubiji sa 75 kreveta. Stambene zgrade su izgraene u Ljubiji,
Omarskoj, Tomaici, Sanskom
Mostu i Prijedoru. Kreditirana je
izgradnja 993 individualna stambena
objekta, a u izgradnji je bilo jo 200
stanova u novom naselju na Peanima, kao i kompleks individualnih
objekata u naselju "Aerodrom" u
Prijedoru.

Funkciju direktora Preduzea vrili

su:
1. Bortolomes Granigg in.1916-1918.
2. Gostia in.
1918-1919.
3. Tibolt in.
1919-1920.
4. Aleksijevi in.
1920-1921.
5. Gephard in.
1921-1922.
6. Kralj in.
1921-1930.
7. Kuan in.
1930-1932.
8. inkovec in.
1932-1936.
9. uek in.
1936-1938.
10. Jokanovi in.
1938-1941.
11. Franji in.
1941-1942.
12. Kukar in.
1942-1943.
13. Vileni in.
1943-1944.
14. Vukain Sandalj in.
1944-1949.
15. Graoni
1949-1951.
16. Polovina
1951-1952.
17. Tone Viki
1952-1952

31

Odmaralita
Poslije obnove Rudnika Ljubija
nakon Drugog svjetskog rata poelo
je organizovanje godinjih odmora
radnika i lanova njihove ue
porodice. Sindikalna organizacija

osoblja. Ova sluba je dislocirana u

Prijedor 1983. godine. Smjetena je
u namjenske prostorije u novoizgraenoj zgradi M4 i opremljena
svom potrebnom medicinskom opremom. Sluba je bila u sastavu Rudnika "Ljubija" do 1985. godine, kada

Odmaralite Rogaka Slatina - Slovenija

slala je radnike na more u Srebrno,
Gradac, Opatiju, a 1959. godine
kupljen je objekat za odmaranje u
Biogradu na moru, a zatim i u
Rogakoj Slatini. Upuivanje u ova
odmaralita poelo je 1960. godine,
a dogradnjom i opremanjem njihov
kapacitet je znatno povean. Rudnik
Ljubija je bio vlasnik nekoliko soba u
banji Krapinske Toplice i u Hotelu
"Zenit" u Neumu, koji je bio vlasnitvo RMK "Zenica". Godine 1986,
kada je obiljeavano 70 godina Rudnika Ljubija, odmaralo se u vlastitim
odmaralitima 3.850 radnika i lanova ue porodice uz regresiranje i do
50% od cijene kotanja.

je prerasla u "Zavod za medicinu

rada" i organizaciono ukljuena u
Medicinski centar "Dr Mladen
Stojanovi" Prijedor.
Sport i rekreacija
Organizovana sportska aktivnost
poela je u Ljubiji 23. maja 1928.
godine kada je sindikalna organizacija (URS) formirala fudbalski klub
"Rudar". "Rudar" je prvu javnu utak-

zaprenim kolima.
Godine 1936. igrane su ve utakmice sa uglednim fudbalskim
klubovima kao to su bili "Borac" iz
Banjaluke, "Slavija" i "Mladost" iz
Prijedora, "Vele" iz Mostara i drugi.
Ostae zabiljeeno da je prve
dresove i fudbalsku opremu FK
"Rudar" kupio doktor Mladen Stojanovi, koji je pomagao i u plaanju
trokova putovanja.
Prva fudbalska utakmica poslije drugog svjetskog rata odigrana je na
starom igralitu 1945. godine.
Godine 1947. fudbalski klub "Rudar"
se poeo takmiiti na zvaninim fudbalskim takmienjima i neprekidno
napredovao od podsaveznih, preko
zonskih i republikih do saveznih
nogometnih liga. U Ljubiji je izgraen
savremeni stadion i stvoreni su
uslovi za razvoj irih sadraja fizike
kulture. U svojoj istoriji FK "Rudar" je
dva puta bio pred vratima Prve
Savezne fudbalske lige Jugoslavije,
te imao zapaene uspjehe u Fudbalskom kupu Jugoslavije. Danas se
ovaj klub takmii u Prvoj ligi Republike Srpske i ima naziv FK Rudar Prijedor.
Prije drugogog svjetskog rata u Ljubiji je bila aktivna i gimnastika organizacija "Sokol" koja je upranjavala vjebe i prireivala sletove.
Gimnastiko drutvo je obnovljeno

Zdravstvena zatita radnika

Uz uvoenje savremene tehnike i
tehnologije eksploatacije posveena
je posebna panja zdravstvenoj
zatiti radnika i spreavanju profesionalnih oboljenja kao to su
pneumokonioze i druga.
Rudnici eljezne rude "Ljubija" su
1965. godine osnovali Medicinu rada
i izgradili savremeni objekat u Ljubiji
sa potrebnom opremom. U poetku
bila su zaposlena dva ljekara, specijalista medicine rada. Vremenom
ova institucija je zapoljavala preko
15 ljekara, psihologa i medicinskog

32

FK Rudar u kvalifikacijama za I ligu

micu odigrao poetkom 1929.

godine sa "Hajdukom" iz Prijedora i
pobijedio sa 2:1. Na utakmice se u
oblinja mjesta ilo pjeice, a u dalja

1948. godine, a etiri godine kasnije,

1952. godine, formirano je Drutvo
za tjelesno vaspitanje "Partizan"
koje je imalo sekcije za gimnastiku,

stoni tenis, odbojku, koarku i

rukomet. Drutvo "Partizan" imalo je
svoju zgradu, opremljenu namjenski
za raznovrsnu sportsku djelatnost. U
Ljubiji je izgraena i trim staza.
Godine 1974. osnovano je Sportsko
drutvo "Rudar" u iji sastav su
uli: fudbalski, rukometni, kuglaki,
stonoteniski, ahovski i karate klub.
Rukometni sport u Ljubiji je poeo
u jesen 1953. godine. Prvi lanovi
kluba su bili srednjokolci, veinom
uenici Gimnazije u Prijedoru. Rukomotni klub se uspjeno takmiio u
rukometnim ligama, a poslije je
formiran i uspjeno nastupao i enski rukometni klub.
Kuglaki sport je spadao meu
najrazvijenije
i
najmasovnije
sportske aktivnosti meu ljubijskim
rudarima. Kuglanje se poelo razvijati 1964. godine izgradnjom kuglane
u Ljubiji. Klub je postigao zapaene
rezultate u ekipnim i pojedinanim
takmienjima. Godine 1981 rekonstruisana je kuglana u Ljubiji i
ugraena automatska oprema.
Godine 1984. u sklopu hotela "Prijedor" putena je u rad automatska
kuglana, namijenjena i za meunarodna takmienja, u kojoj su se
takoe takmiili ljubijski kuglai.
Stonoteniski klub "Rudar" se takmiio u niim ligama, da bi izborio
svoje mjesto u Republikoj stonoteniskoj ligi, grupa "Zapad".
ahovska igra je u Ljubiji imala puni
procvat izmeu 1950. i 1960. godine
U okviru dvije ahovske sekcije
igralo je vie od 600 igraa. Meu
brojnim ahovskim gostima U Ljubiji su gostovali Svetozar Gligori i
Robert - Bobi Fier. ahovski klub
se poslije uspjeno takmiio u
Republikoj ahovskoj ligi.
Zapaene uspjehe postizao je i
Karate klub "Rudar", osnovan
1974. godine. Klub se takmiio u
Republikoj karate ligi Bosne i
Hercegovine.
Radnike sportske igre su bile najmasovnija
radnika
sportska
aktivnost. Ove igre organizovane su
na nivoima od Radne organizacije
do Kombinata RMK "Zenica" i
granskih takmienja rudara, metalur-

ga i metalaca bive Jugoslavije. Svi

zaposleni u Rudnicima eljezne rude
"Ljubija" imali su mogunost da se
besplatno bave sporskom rekreacijom po svom izboru uz struni nadzor trenera i sporskih strunjaka.
Kultura, obrazovanje i udruenja
Istovremeno sa izgradnjom zgrade
osnovne kole, 1928. godine, u Ljubiji je organizovan i prvi Rdniki univerzitet. Predavanja u okviru ovog
univerziteta bila su povremena, dok
je itaonica dobijala tampu preko
raznih veza, uglavnom sa zakanjenjem. Ovaj univerzitet je radio
svega tri godine.Poslije deset godina
njegov rad je obnovljen i trajao je sve
do poetka drugog svjetskog rata.
Godine 1932 u Ljubiji je izgraen
Radniki dom u kojem se odvijala
kulturna i prosvjetna aktivnost. U
Radniki dom je prenesena i prva ljubijska kino-aparatura za nijemi film iz
1927. godine.

iku, folklornu, dramsku i recitatorsku djelatnost. U Donjoj Ljubiji je

od 1952. godine radio KUD
"Kozara", iji su lanovi bili takoe
rudari Ljubije.
Na osnovu tadanjeg rudarskog
zakona godine 1923. u Rudniku je
formirana tzv. eta za spasavanje, a
u okviru nje i Odjeljenje protiv
poara. Ovo odjeljenje je raspolagalo sa svaga jednom voznom
pumpom za konjsku zapregu, marke
"Knaus", te nekoliko kanti za lanani
sistem gaenja poara i neto tzv.
"ruilakog alata". Iz ovog odjeljenja
se razvilo Vatrogasno drutvo.
Izgradnjom Vatrogasnog doma
1953. godine Vatrogasno drutvo u
Ljubiji je izraslo u savremenu, dobro
opremljenu i efikasnu vatrogasnu
organizaciju.
Godine 1953. obnovljen je rad Radnikog univerziteta u okviru kojeg je
djelovala katedra za opte osnovno
obrazovanje, debatni klub, a tri
godine kasnije, 1956. godine, osno-

Radniki dom u Ljubiji

Godine 1934 u Ljubiji je osnovana
Limena glazba. Inicijativa za osnivanje limene glazbe potekla je od
Sindikalne organizacije i Vatrogasnog odjeljenja. Svoj prvi javni
nastup ova glazba imala je 1. maja
1935. godine. U vrijeme drugog
svjetskog rata limena glazba je prekinula djelatnost i obnovila je poslije
osloboenja u okviru Radnikog
kulturno - umjetnikog drutva
"Grme", koje je formirano 1945.
godine. RKUD "Grme" je u okviru
svojih sekcija njegovao horsku, muz-

vana je Optinska narodna biblioteka sa oko 2000 knjiga. Godine 1963.

rudari su dobili novi moderno koncipiran Radniki dom koji je postao
jo moderniji poslije rekonstrukcije
1981. godine. Bio je to jedan od najmodernijih vienamjenskih objekata
za kulturu u bivoj Jugoslaviji. Radniki dom je funkcionisao kao
ustanova i imao Programski savjet
koji je realizovao razliite kulturne
sadraje: pozorine predstave, koncerte svih vrsta muzike, likovne
izlobe, filmske predstave. Izvoai

33

programa su bili amateri i eminentni

kulturni stvaraoci iz Jugoslavije i
inostranstva. U prostorijama Radnikog doma bila je stalna postavka
Rudarskog muzeja Rudnika Ljubija.

Katelan, Mihajlo Lali, Miko Kranjec, Vasko Popa, Mladen Oljaa,

Blao Koneski, Danilo Ki, Ranko
Marinkovi, Dervi Sui, Duan
Kosti i Jara Ribnikar. Uz povelju i

novanu nagradu svi laureati su

dobili statuu "Ljubijski rudar" i bili
gosti rudara na kopovima i u direkciji Rudnika.

obogaivan. DIT je bio organizovan

u vie sekcija ukljuujui sve struke,
a lanovi su imali znaajnog uea
u pripremama programa perspektivnog razvoja Rudnika. To je naroito dolo do izraaja u periodu 19601965. godine u vrijeme kada je
pripremana i izvrena rekonstrukcija
Rudnika, kasnije kada su putena u
rad postrojenja za obogaivanje i
pripremu rude i otvarani novi rudnici.
Izmeu ostalog DIT je organizovao
kongrese, simpozijume i konferencije ininjera i tehniara, naune i
strune skupove, izlobe, javne
rasprave i dr. Godine 1970. pokrenuto je izdavanje asopisa "Bilten o
unapreenju proizvodnje". DIT je
podsticao inovatostvo, racionalizatorstvo i pronalazatvio organizovanjem strunog Aktiva inovatora,
racionalizatora i pronalazaa i
materijalnim stimulisanjem tog vida
stvaralatva. Uz Dan ininjera i
tehniara organizovane su strune
manifestacije i tradicionano "Vee
inenjera i tehniara". U 1980. godini DIT RR "Ljubija" je proglaen za
najbolje drutvo ininjera i tehniara
u bivoj Jugoslaviji.

Drutvo ininjera i tehniara (DiT),

kao drutveno-struna organizacija,
organizovano je u Rudniku "Ljubija"
prije drugog svjetskog rata. Poslije
rata rad Drutva je obnovljen, broj
lanova stalno se poveavao,a
metod i sadraj rada unapreivan i

Udruenje dobrovoljnih davalaca

krvi. Rudnika "Ljubija" osnovano je
1966. godine. Od 50 lanova u
poetku, kroz Udruenje je registrovano do 1986. godine preko
800 lanova, od ega aktivnih (koji
svake godine daruju 1-3 puta krv)

Limena glazba - 1960.

Godine 1960 formiran je Centar za
struno osposobljavanje radnika.
Centar je imao 3 slubenika i organ
upravljanja. Ovaj Centar je poslije
dobio naziv Centar za obrazovanje
kadrova i pored obrazovanja, prekvalifikacija i strunog usavravanja,
radio je na planskom kolovanju
kadrova svih profila do najvieg
naunog obrazovanja. Godine 1985.
je evidentirano da je u ovom Centru
kroz razne vidove obrazovanja i
strunog
usavravanja
prolo
38.260 polaznika-radnika. Evidentirano je 620 stipendista na fakultetima i viim kolama koji su diplomirali
do 1985. godine, te 1244 uenika
srednjih kola i kola uenika u
privredi.
Rudnik Ljubija bio je sponzor sportskih i kulturnih manifestacija, meu
njima i sponzor nagrade "Skender
Kulenovi" koja je dodjeljivana u
okviru "Knjievnih susreta na
Kozari". Kao preduzee koje je
imalo izuzetne doprinose i uspjehe u
oblasti kulture Rudnici Ljubija su
imali predstavnika u iriju za dodjelu
nagrade i bili jedan od organizatora
"Knjievnih susreta na Kozari". Ovu
nagradu su dobili knjievnici Branko
opi, Rodoljub olakovi, Jure

34

420, ili svaki esti zaposleni radnik je

bio dobrovoljni davalac krvi. U tom
periodu prikupljeno je 8.464 flaice
krvi. Udruenje je imalo aktive po
organizacionim cjelinama procesa
rada preduzea. Rad Udruenja je
nastavljen sve do danas i nije prekidan ak i u ratnom periodu.
Udruenje dobrovoljnih davalaca
krvi sada djeluje u D.O.O. "Mittal
Rudnici Prijedor" i ima 140 lanova.
IZVOD
Tematika ovog teksta je 90 godina
industrijske proizvodnje eljeznih
ruda u Rudnicima eljezne rude
"Ljubija".
Rudnici eljezne rude "Ljubija"
nalaze se u zapadnom dijelu Republike Srpske, Bosna i Hercegovina, a
tri izgraena kapaciteta za eksploataciju i pripremu rude locirana su
jugozapadno, jugoistono i istono
od grada Prijedora na udaljenosti 14
do 25 kilometara. Rudonosno
podruje, odnosno Sansko- unski
paleozoik , ima povrinu od oko
1200 kilometara kvadratnih. Ovo
podruje je u veem ili manjem stepenu istraeno sa razliitom perspektivom u pogledu koliine i
kvaliteta rezervi eljeznih ruda i
drugih mineralnih sirovina. Do sada
je istraeno i ovjereno preko 347 miliona tona oksidnih ( limonitnih) i karbonatnih ruda svih kategorija (
A+B+C1). Geoloka istrivanja su
zavrena na svega 10% ljubijske
metalogenetske oblasti.
Pretea industrijskoj eksploataciji
eljeznih ruda bilo je iskopavanje i
topljenje limonitne rude na ovim
prostorima jo u periodu prije nove
ere. Naime, mnogobrojni izdanci
rude, potoii i bogate ume privukli
su na ova podruja ilirska plemena,
Rimljane, Sase, Slovene, Turke i
druge.
Vijekovima se na ovom prostoru
ruda kopala i topila uz skroman, ali
primjetan napredak u kopanju i primjeni alata i procesu topljenja i kopanja. To je doprinijelo irenju ove
proizvodnje, izgradnji cestovnih i
vodenih puteva koji su omoguili da
eljezne poluge stignu do Jadranskog i Crnog mora, pa i do sjevera

Grke i u druge dijelove Rimske

imperije.
Industrijska eksploatacija
na
podruju "Ljubije" otpoela je u jeku
prvog svjetskog rata 1916. godine,
nakon to su u predratnom periodu,
obavljena potrebna geoloka istraivanja i izrada projektne dokumentacije. Projekat otvaranja rudnika sadravao je ne samo rudarske
objekte i infrastrukturu, nago i vanjsku saobraajnu i drugu infrastrukturu. U Rudniku "Ljubija", koji je u to
vrijeme bio najmoderniji rudnik u
Evropi, dostignut je kapacitet od
300.000 tona eljezne rude. Ruda je
odvoena u eljezare Austrougarske monarhije.
U periodu izmeu prvog i drugog
svjetskog rata zadrana je instalirana tehnologija i tehnika uz odgovarajua irenja otkopanih prostora i
transportnih puteva, zamjenu i dopunu utovarne i transportne opreme,
otvaranje kopova na podruju Junih
rudita, izgradnji utovarnih bunkera i
vazdunih iara od lokaliteta Litice,
Gradine i Kozina do glavnog utovarnog bunkera u Ljubiji.
Poslije drugog svjetskog rata Rudnik
"Ljubija" je opremljen savremenom
rudarskom opremom, otvoreni su
novi povrinski kopovi i izgraeno je
postrojenje za obogaivanje rude.
Godine 1967. izgraen je novi,
savremeni rudnik Tomaica, a 1985.
godine otvoren je savremeni Rudnik
"Omarska". Najvea proizvodnja
dostignuta je u Rudnicima "Ljubija"
1988. godine i to:
Rovna ruda
4.198.273 tona,
Robna ruda
3.552.600 tona i
Rakrivka jalovine 13.768.768 tona.
Zbog ratnih deavanja u Bosni i
Hercegovini od 1991 do 1995.
godine, raspada Jugoslavije i tranzicije u novoj dravi Bosni i Hercegovini proizvodnja nije mogla biti nastavljena bez uea stratekog partnera. Za nastavak proizvodnje eljezne rude na podruju Bosne i
Hercegovine izrazila je interes Kompanija LNM (sada Mittal), koja je
zajedno sa Rudnicima eljezne rude
"Ljubija" a.d. osnovala drutvo sa
ogranienom odgovornou sa

sjeditem u Prijedoru. Zahvaljujui

ovoj kompaniji
komercijalna
proizvodnja koncentrata eljeznih
ruda nastavljena je na Rudniku
"Omarska" 17.12. 2004. godine,
poslije 12 godina stajanja postrojenja. Omjer ulaganja sredstava i pravo
odluivanja je na paritetu 51:49% u
korist "Mittala". Godinji obim
proizvodnje iznosi 1,5 miliona tona
koncentrata eljeznih ruda, a
cjelokupna proizvodnja se otprema u
eljezare kompanije "Mittal" u
Poljskoj, ekoj Republici, Aliru i
Rumuniji.
Rudnici "Ljubija" i "Tomaica" jo uvijek nisu u funkciji.
U vremenu od 1916. do 1992.
godine Rudnici eljezne rude "Ljubija" su proizveli i prodali eljezarama
73.154. 049 tona rude.
SUMMARY
The subject matter of this text is 90
years of industrial production of iron
ore in the Iron Ore Mines "Ljubija".
Iron ore mines of "Ljubija" are located in the western part of the Republic of Srpska, Bosnia and Herzegovina whereas three constructed facilities for ore exploitation and processing are located to the south - west,
south - east and east of town Prijedor with the distance of 10 to 15 km.
Ore-bearing area, namely Sana-Una
Paleozoic has got the surface of
1.200 square kilometers. This area
has, more or less, been explored
also with the view to various possibilities concerning quantity and quality
of iron ore reserves and other mineral resources. Over 347 million tones
of oxide (limonite) ore and carbon
ore of all kinds (A+B+C1) were
explored and certified. Geological
explorations were finished at only
10% of
Ljubija metal-genetic
regions.
Preliminarily to the industrial
exploitation of iron ores was the mining and melting of limonite ore on
these areas occurring even back
prior to the B.C. period. Namely, the
numerious ore outcops, brooks and
thick forests attracted the Illyrian
tribes, Romans, Sassy, Slovenes,
Turks and others to these areas.

35

Throughout centuries the ore was

mined and melted within this area
with a modest but considerable
progress in mining and usage of
tools and the very process of both
melting and mining. It contributed to
the enlargement of this production,
building of road and water ways that
made possible the iron bars reach
the Adriatic and the Black Seas and
even the nor tog Greece and other
parts of the Roman Empire.
Industrial exploitation of iron ore at
the "Ljubija" area started during the
pitched battles of the First World War
in 1916, upon completion of the necessary geological explorations and
elaboration of the project documentation in the pre-war period. The project on mine opening contained not
only the mine facilities and infrastructure but also external transportation and other infrastructure. In
the Mine of "Ljubija", which was the
most modern mine in Europe, the
capacity of 300.000 tones of ore was
attained. The ore was transported to
the Austria-Hungary monarchy
forges.
In the period between the First and

36

Second World war the installed technology and technique was kept
together with the adequate widening
of the excavated spaces and transport roads, replacement and supplements of loading and conveyance
equipment, opening of pits at the
area of South pits (Juna rudita)
and construction of loading bins and
air cable railways and from the locality of Litice, Gradina and Kozina to
the main loading bin in Ljubija.
After the Second World War, the Iron
Ore Mine "Ljubija" was equipped
with modern mining equipment, new
open pit mines were opened and the
plant for enriching ore was built.
In 1967, the new modern mine
"Tomaica" was built, and in 1985
the modern mine "Omarska" was
opened. The highest level of production was reached at the Iron Ore
Mines "Ljubija" in 1988:
- ROM
- concentrate
- Overburden

4.198.273 tones
3.552.600 tones
13.768.768 tones

Because of the war in Bosnia and

Herzegovina from 1991 to 1995,

breakdown of Yugoslavia and transition in new state of Bosnia and

Herzegovina, the production could
not continue without participation of
a strategy partner. The company
LNM (now Mittal) showed an interest
in the extension of the production of
iron ore in Bosnia and Herzegovina,
and together with the Iron Ore Mines
"Ljubija" established joint company
with itch main office in Prijedor.
Thanks to this company, the commercial production of concentrate of
iron ore is continued in the mine
"Omarska" on 17th Decembre 2004
after 12 years of standing still. The
proportion of investments and the
rights to decide are in parity of 51:49
in use of "Mittal". The volume of the
production is 1.5 million tones of
concentrate of iron ore, and entire
production is shipped to the forges of
"Mittal" in Poland, Czech Republic,
Algeria and Rumania.
The Mines "Ljubija" and "Tomaica"
still do not operate.
In the period from 1916 to 1992, the
Iron Ore Mines produces and sold to
the forges 73.154.049 tones of the
ore.