Diplomski Tuzlancic Ira 2013

SVEUILITE U ZAGREBU
FILOZOFSKI FAKULTET
Ivana Luia 3
PREGLED POVIJESTI CRKVENE INKVIZICIJE

U SREDNJEM VIJEKU
Diplomski rad
Mentor: prof. dr. sc. Borislav Grgin
Studentica: Ira Tuzlani
Zagreb, rujan 2013
Sadraj
1. UVOD ................................................................................................................................. 3
2. SREDNJI VIJEK I POJAVA HERETIKIH VJEROVANJA .......................................... 5
3. INKVIZICIJA BISKUPSKA, RIMSKA I PANJOLSKA ............................................. 9
3.1 Biskupska inkvizicija ................................................................................................... 9
3.2 Rimska ili papinska inkvizicija .................................................................................. 11
3.3 panjolska inkvizicija ................................................................................................ 13
3.4 Zakljuak .................................................................................................................... 15
4. ALBIGENKI KRIARSKI RAT 1209-1229 ................................................................. 17
4.1 rtve inkvizicijskih postupaka u dvanaestom i trinaestom stoljeu u junoj
Francuskoj ........................................................................................................................... 19
5. ORGANIZACIJA INKVIZICIJSKIH SUDOVA I VOENJE POSTUPKA .................. 21
5.1 Inkvizicijski sudovi .................................................................................................... 21
5.2 Optube ...................................................................................................................... 22
5.3 Sudski postupak ......................................................................................................... 22
5.4 Upotreba muenja u sudskom postupku .................................................................... 24
5.5 Presude ....................................................................................................................... 26
5.6 Kazne ......................................................................................................................... 26
5.7 Suradnja svjetovnih vlasti i otpor Inkviziciji ............................................................. 28
5.8 Trokovi odravanja suda i stanje u kaznionicama .................................................... 28
5.9 Inkvizicijski arhivi i prirunici ................................................................................... 29
5.10 rtve inkvizicijskih postupaka ................................................................................... 31
6. DJELOVANJE INKVIZICIJE U KASNIJIM STOLJEIMA. AROBNJATVO.
RTVE. .................................................................................................................................... 32
6.1 arobnjatvo .............................................................................................................. 33
6.2 rtve inkvizicijskih postupaka u kasnijim stoljeima ................................................ 35
7. ODJECI INKVIZICIJE U HRVATSKOJ ......................................................................... 38
8. ZAKLJUAK ................................................................................................................... 41
9. BIBLIOGRAFIJA ............................................................................................................. 43
10. PRILOZI ........................................................................................................................... 45
1. UVOD
Ovaj rad e pokuati pokazati povijesni tijek fenomena Inkvizicije, njezin poetak i
pravno ustanovljenje kao i razloge za njeno nastajanje. Inkvizicija dolazi od latinske rijei
inquisitio to znai istrani postupak, istraivanje. Srednjovjekovna Inkvizicija pravni je
proces koji istrauje i procesuira herezu tj. krivovjerje. Papa Grgur IX. (1227-1241) ustanovio
je proceduralni okvir za provoenje inkvizicijskog procesa te je imenovao posebne suce za
provoenje postupka. U vrijeme pontifikata pape Inocenta IV. (1243-1254) dovreno je
oblikovanje Inkvizicije kao institucije.
Vrijeme u kojem je Inkvizicija nastala jest vrijeme u kojem Crkva nastoji ouvati vodei
poloaj u drutvima zapadne Europe. Nakon renesanse u dvanaestom stoljeu dogodilo se da
je vie europskih monarhija uvjerilo svoje podanike kako je odanost na prvom mjestu
svjetovnom vladaru, a tek onda katolianstvu. Razlozi tome mogu se traiti u porastu
materijalnog blagostanja, nasuprot kojega (iako s njim povezano) jest jaa organiziranost i
birokratiziranost Crkve iji su biskupi i opati sve vie okrenuti upravljanju i voenju svojih
posjeda, a u manjoj mjeri duhovnom razvoju svojega naroda. Kao jo jedan od razloga moe
se navesti i strah koji je u ono vrijeme bio jako izraen naroito prema nepoznatom i
tajanstvenom npr. lokalne iscjelitelje, babice, gatare, vraare povezivalo se s neobinim
nebeskim pojavama koje nisu znali objasniti (duga, pomrina sunca, prolasci kometa), suom
ili tuom koje su im unitavali ljetinu.1 Pojavu krivovjerja (hereza, od gr. hairsis, izbor) iza
kojih je stajao znatan broj sljedbenika povezujemo s pojavom kritikoga promiljanja.
Ondanja je Crkvu prisiljena na organizirano djelovanje kako bi sprijeila te pojave i vratila
krivovjernike pod svoje okrilje.
Cijelim srednjim vijekom, a pogotovo ranim srednjim vijekom dominira Crkva. Crkva je
ta koja propisuje kako treba razumijevati svjetovne pojave, ona propisuje nain razmiljanja.
Prema austrijskom povjesniaru Walteru Ulmanu2 svako javno iznoenje stavova koji
odstupaju od crkveno propisanih predstavlja herezu ili kako je navedeno u Decretum
Gratiani (redovnik Gracijan, oko 1140. godine), predstavlja intelektualnu drskost stavljati
Jennifer Kolpacoff Deane, A History of Medieval Heresy and Inquisition (New York: Rowman & Littlefield
publishers, Inc., 2011), 188.
2
Prema: Thomas S. Szasz, The Manufacture od Madness: A Comparative Study of the Inquisition and the
Mental Health Movement (Syracuse, N.Y.: Syracuse University Press, 1997). 4.
svoj stav iznad onih koji su posebno kvalificirani tumaiti pitanja vjere. U konanici takvo
ponaanje predstavlja izdaju. Institucionalni odgovor na ovu prijetnju predstavlja Inkvizicija.
U prvom dijelu rada obradit e se pojava heretikih vjerovanja i poeci djelovanja
biskupske, rimske ili papinske te panjolske inkvizicije. Biskupska i rimska inkvizicija bile su
papinske ustanove osnovane s ciljem borbe protiv krivovjerja u dvanaestom i trinaestom
stoljeu odgovorne iskljuivo papi, dok je panjolska inkvizicija dravna ustanova osnovana
krajem petnaestog stoljea i aktivno djeluje sve do prve polovine devetnaestoga stoljea, a
jedna od njezinih osnovnih zadaa, osim borbe protiv krivovjerja, bila je i borba protiv idova
i Maura na podruju panjolske. U radu e se opisati osnivanje i djelovanje rimske ili
papinske inkvizicije na primjeru njezinog djelovanja u junoj Francuskoj tijekom dvanaestog
i trinaestog stoljea, s osvrtom na albigenki kriarski rat. Nadalje, opisat e se organizacija
inkvizicijskog procesa, njegov tijek, optube, kazne, upotreba muenja u ishoenju priznanja
te literatura kao pravni okvir. Povremeno e biti odstupanja i referiranje na podatke o
panjolskoj inkviziciji iz razloga to su pojedini podaci za papinsku inkviziciju jako turi dok
su istraivanja o panjolskoj inkviziciji, posebice u zadnjih nekoliko desetljea, iznijela pred
javnost neke nove podatke. Nadalje bit e rijei o djelovanju Inkvizicije u kasnijim
stoljeima, procesuiranju zloina arobnjatva te o radu Inkvizicije na naim prostorima.
2. SREDNJI VIJEK I POJAVA HERETIKIH VJEROVANJA

Razdoblje od jedanaestog do etrnaestog stoljea bilo je razdoblje velikih promjena na
podruju tadanje Europe. Relativni mir nakon prestanka provala barbarskih plemena i
demografski rast povezan s poveanjem obradivih povrina (tropoljni sustav, krenje uma)
bili su kljuni za irenje kranstva3 ali, kako navodi amerika povjesniarka Jennifer
Kolpacoff Deane i za pojavu hereze i inkvizicije.4 Razvoj gradova, trgovine i novane
privrede povezao je seosku i gradsku zajednicu. Procvat graditeljstva, posebice gradnja
velikih katedrala, razvoj sveuilita i kola (Bologna, Pariz) donio je porast broja obrazovanih
ljudi, a time i kritikoga promiljanja svijeta pri emu su Crkva i duhovnost ostali vaan dio
ivota srednjovjekovnoga ovjeka.
Srednjovjekovni kranin vjeruje u Boga, trudi se provoditi Njegovu volju jer mu je On
kroz Isusa Krista poslao poruku spasenja; vjeni ivot moe dosei vjerovanjem u Krista i
jedinstvenu Crkvu koju je On osnovao na zemlji kako bi provodila Boju volju.5 Ono to je
ispravno i u skladu s Bojom voljom propisuje Crkva, lokalni biskupi i sveenici. Oni osuuju
pogrene pretpostavke, i izopuju iz crkvene zajednice (ekskomuniciraju) osobe koje u
pogrenim vjerovanjima ustraju. Poslunost je pri tome kljuan imbenik. Kranski teolog
Aurelije Augustin (354-430) u svom djelu Boja drava navodi kako je crkva od Boga
postavljena nad cijelim ovjeanstvom, da upravlja duama i da ne dopusti da se ma i jedna
izgubi.6 Heretikom se proglaava onaj koji odbija prihvatiti ispravku crkvenog autoriteta.
Religija je izuzetno vaan dio ivota te se herezu smatralo izuzetno tekim grijehom, a s
obzirom kako je u osnovi skrb o dui svakoga ovjeka, inilo se sve da se heretik odrekne
pogrenih shvaanja te da ga se ponovno prizove pod okrilje Crkve.
Crkva tei proiriti svoj utjecaj ne samo na religiozni ve i na drutveni i politiki ivot
srednjovjekovnoga ovjeka. Vjerska gorljivost, jaanje redovnitva te reformni pokret unutar
Crkve ima veliku ulogu i u pojavi i jaanju izvanliturgijskih tj. pukih pobonosti. Liturgija,
posebno rimska, bila je oblikovana za potrebe klera i malog broja teoloki obrazovanih
vjernika. Bogosluje se izvodilo na latinskom jeziku, kojega je razumio mali broj ljudi, a
Jacques Le Goff, Civilizacija srednjovjekovnog Zapada (Zagreb: Golden marketing, 1998), 91.
Kolpacoff Deane, A History of Medieval Heresy and Inquisition (2011), 99.
5
Walter L. Wakefield, Heresy, Crusade and Inquisition in Southern France 1100-1250 (Berkeley and Los
Angeles: University of California Press, 1974) 15.
4
sveenik je bio njegov jedini aktivni sudionik koji je usto, tijekom mise, narodu bio okrenut
leima. Takva vrsta prakticiranja vjere nije zadovoljavala u potpunosti vjerske potrebe irih
slojeva puanstva te su oni svoje duhovne potrebe pokuali zadovoljiti kroz jednostavnije i
njima razumljivije puke pobonosti. Puke pobonosti su, kako navodi talijanski teolog
Romano Guardini, izvanliturgijski izraaji raznih duhovnih i materijalnih potreba neke
povijesne epohe, kraja i rase.7 Najee su to bila hodoaa, razne procesije, pobonosti
prema Kristu, Mariji, anelima, raznim svecima ili svetim moima i papi.
Religiozno-socijalni pokreti imali su u svojoj osnovi otpor srednjovjekovnom
drutvenom ureenju u kojem je veina bila u gospodarski tekoj situaciji. To je zapravo bila
reakcija na suprotnost izmeu toga kako sveenici ive i onoga to propovijedaju. Francuski
povjesniar Jacques Le Goff smatra kako su hereze najotriji oblik ideolokog otuenja, na
granici revolucionarnih pokreta, ali s obzirom na to da obuhvaaju razne klasne pripadnike, ta
je revolucionarna otrica otupljena.8 Pojavili su se propovjednici ije protucrkveno i
protusveeniko propovijedanje nailazi na odjeke u narodu. Razlozi koji e dovesti do pojave
veih vjerskih pokreta mogu se traiti u velikoj materijalnoj moi Crkve ali i ogrezlosti u
nemoral i nepotivanje osnovnih sveenikih zavjeta (siromatvo, istoa, poslunost) te u
kupovanju crkvenih slubi (simonija). U svojim shvaanjima pripadnici tih pokreta nerijetko
su se sukobljavali s vjerskim uenjima Crkve dogmama pa ih je slubena Crkva
proglaavala hereticima tj. krivovjercima. Takva heretika vjerovanja simbolizirao je
dualizam - vjersko uenje o postojanju dviju oprenih sila, dobra i zla, svjetla i tame,
duhovnog i materijalnog koje se u svijetu bore za prevlast. Religijski dualizam ima korijene u
antici i to u uenjima zoroastrizma u Perziji, u grkoj religiji i filozofiji, manihejstvu te
gnostikom kranstvu iz drugog odnosno treeg stoljea. Kako se kranstvo irilo putem
misionara i redovnikih zajednica zemljama zapadne Europe, tako je raslo nastojanje da se
naglasi suprotnost izmeu materije i duha, a povee meso i grijeh ne bi li se time naglasila
sveprisutna opasnost od sila zla.9
U prvoj polovici trinaestog stoljea sjevernom Italijom i Francuskom poele su se iriti
heretike sekte. Krivovjerni pokreti odbacivali su sveenstvo kao poveznicu izmeu Boga i
6
Emil Lucka, Torquemada i inkvizicija u panjolskoj (Zagreb: Novo pokoljenje, 1951) 33.
Prema: Marijan Bikup, Temeljne znaajke autentine puke pobonosti, Bogoslovska smotra 53/2-3 (1983):
186 - 193.
8
Le Goff, Civilizacija srednjovjekovnog zapada, 408.
9
7
ovjeka i crkvenu organizaciju. Njihovi voe ivjeli su po strogim pravilima, u siromatvu i

istoi, odriui se svega svjetovnoga osim onoga najnunijeg za ivot. Nisu posjedovali
materijalna dobra, hodoastili su i propovijedali te svojim vjerskim arom zasjenjivali
katoliko sveenstvo.
Najrasprostranjenije takvo vjerovanje bilo je katarstvo.10 U sjevernoj Italiji poznati su bili
pod imenom humilijati ili patareni; u junoj Francuskoj albiani ili albigenzi po gradu Albi
gdje im je bilo sjedite. Katari (od gr. kathars, ist) su vjerovali u dualizam, pri emu su
smatrali kako je ljudsko tijelo i materijalni svijet zlo, a samo ljudski duh moe postati ist i
dobar. Nastojali su dosei potpunu moralnu istou, te su svojim nainom ivota, odricanjem
od materijalnog, postom i sl. privlaili sve drutvene slojeve. U junoj Francuskoj albigenzi
su bili organiziraniji i rasprostranjeniji nego u drugim krajevima, te je stoga protiv njih 1209.
godine papa Inocent III. (1198-1216) pokrenuo kriarski rat.
Jak utjecaj imali su i valdenzi11, a nazivali su se jo i lionski siromasi. Ime su dobili po
Petru Valdsu (umro oko 1205. godine), bogatom trgovcu iz Lyona koji je, doivjevi duboko
religiozno iskustvo, siromasima razdijelio cijelo svoje bogatstvo te prihvatio ivot siromaha i
propovjednika. Zauzimali su se za povratak kranskom zajednitvu te za odbacivanje
crkvene hijerarhije, tradicije, nekih sakramenata i kulta svetaca; traili su navijetanje vjere na
narodnom jeziku te su se protivili vjerovanju u istilite. eljeli su da ih Crkva prizna, no
papa ih je 1184. godine izopio. Usprkos progonima uspjeli su se odrati i proiriti na neke
dijelove eke, Moravske i Njemake.
Od ostalih pokreta postojali su bogumili (krstjani), koji su bili sljedbenici umjerenih
dualista. Nastali su na bugarsko-makedonskom podruju u desetom stoljeu. Nadalje,
bosansko-humski krstjani (Crkva bosanska), religiozan pokret koji se razvio u okviru
katolike biskupije u Bosni u dvanaestom stoljeu. Kako navodi hrvatski povjesniar Franjo
anjek pokret je teio izvornoj kranskoj praksi u duhu siromatva i zajednitva.12
Dok je Crkva bila zauzeta sukobom oko investiture (sukob svjetovne i crkvene vlasti u
jedanaestom stoljeu u Njemakoj, i u Francuskoj i Engleskoj) te jaanjem vlastitih
10
11
The Middle Ages: an encyclopedia for students, s. v. Cathars.

Encyclopedia Britannica, s. v. Waldenses, http://www.britannica.com/EBchecked/topic/634415/Waldenses
(posjet 22.6.2013).
materijalnih pozicija, nova su se uenja trgovakim putovima brzo irila Europom. Usporedo
s pojavom heretikih vjerovanja dolazi i do pojave arobnjatva. Za pontifikata pape Ivana
XXII. (1316-1334) Inkvizicija je vodila postupke protiv lanih proricatelja budunosti,
arobnjaka, vraara, zazivaa duhova, svetogrdnika i sl.13 Postupanje Inkvizicije protiv takvih
pojava obradit e se u poglavlju o djelovanju Inkvizicije u kasnijim stoljeima.
12
13
Franjo anjek, Kranstvo na hrvatskom prostoru (Zagreb: Kranska sadanjost, 1991) 122.
Franjo anjek, Crkva i kranstvo u Hrvata (Zagreb: Kranska sadanjost, 1988) 257.
3. INKVIZICIJA BISKUPSKA, RIMSKA I PANJOLSKA
U ovom poglavlju opisat e se okolnosti nastanka i povijesni tijek pravnog ustanovljenja

triju inkvizicija biskupske, rimske ili papinske te panjolske inkvizicije. To su bili crkveni
sudovi osnovani za borbu protiv heretikih vjerovanja u srednjem vijeku na podruju dananje
Europe.
3.1
Biskupska inkvizicija
Papa reformator Grgur VII. (1073-1085) elio je ispraviti ono to je smatrao
neprihvatljivim nedostacima unutar klera i vratiti duhovni kredibilitet Crkvi. Posebno je

zabrinjavajuim smatrao svjetovni utjecaj u crkvenoj organizaciji koji se oitovao u
prodavanju i kupovanju crkvenih slubi. Takoer je nedopustivim smatrao nepotivanje
zavjeta istoe kod pojedinih sveenika i opata. Papa i njegova kurija potakli su iroku
reformu dajui nove smjernice koje zabranjuju takvo ponaanje sveenstva, izuzimaju
crkvena dobra i slube iz domene svjetovnih vlasti dajui istovremeno prednost religijskom
autoritetu nad svjetovnim.14 Reformirao je redovnike redove i osnovao nove, poticao moral u
sveenstvu kroz potivanje zavjeta.
Vjernici su eljeli uistinu ivjeti kranskim ivotom na zemlji potujui sva pravila,
ali su isto zahtijevali i od svoga klera. Vita apostolica, ivot temeljen na evaneljima, a
imitirati ivot apostola postao je uzor kojemu treba teiti. Walter L. Wakefield zakljuuje
kako je gregorijanska reforma potrebu da se ivi kranskim ivotom izvela iz okvira opatija i
katedrala te time pobudila potrebu za propovijedanjem evaneoskog puta i ispovijedanje
siromatva irem krugu vjernika.15 Kako je propovijedanje o savrenom kranskom ivotu,
dostizanje spasenja kroz pokajanje, istou, asketizam i siromatvo bilo dostupno irim
slojevima drutva, probudile su se tenje koje nisu mogle biti zadovoljene unutar onako
ustrojene Crkve, a koje su ponegdje dovele do hereze, pogotovo kada su do kraja dvanaestog
stoljea direktno povezale in potpunoga posveenja vjeri s odricanjem od materijalnih
dobara.
14
15
Wakefield, Heresy, Crusade and Inquisition in Southern France 1100-1250 (1974), 19.
Ibid. 21.
Reformatorski elementi u crkvi u bliskoj su vezi s nastajanjem kriarskog pokreta.

Kriarski pokret izraz je nove osjeajnosti krana, rtvovanje za vjeru, ali je takoer prisutna
i politika elja pomoi Bizantu protiv jakog muslimanskog pritiska s istoka.16 Papa Urban II.
(1088-1099) svojim govorom na koncilu u Clermontu izazvao je vjerski zanos i tisue
dobrovoljaca eljelo je krenuti u oslobaanje svetih mjesta, posebice Svete zemlje. Vjerska
gorljivost, osnivanje vitekih redova templara i ivanovaca, osnivanje novih redovnikih
redova poput cistercita, razvoj rimskog prava, a posebno razvoj crkvenog (kanonskog) prava
temeljna su obiljeja tog vremena. Kako raste papinska mo crkveni sudovi postaju sve
znaajniji.
Inkvizicija je istrani crkveni sud s posebnim ovlastima osnovan u drugoj etvrtini

trinaestog stoljea koji za osnovni cilj ima suzbijanje heretikih vjerovanja. Ime dolazi od lat.
rijei Inquisitio koja oznaava pravni proces koji obuhvaa pronalaenje i ispitivanje pod
zakletvom osumnjienika za zloin hereze. U dvanaestom i ranom trinaestom stoljeu dolo je
do pomaka u sudskom procesu. Umjesto da osoba tuitelj, kao do tada, sam optuuje
(accusatio) i prijavljuje sluaj temeljei svoju optubu na iskustvu iz prve ruke, suci
preuzimaju ulogu tuitelja temeljenu ne na iskustvu iz prve ruke ve na prikupljanju
informacija o optueniku i poinjenom zloinu. Krivnja ili nevinost su se dokazivale
aktivnom istragom (inquisitio) suca o detaljima sluaja.17 Kako zakljuuje Kolpacoff Deane,
taj oblik voenja procesa nije bio prikladan u istragama o unutarnjim vjerskim shvaanjima i
duhovnim osjeajima krana iako je za pozitivnu posljedicu imao injenicu kako je
uvoenjem nepristrane tree osobe u vidu suca pokuao ukloniti pristranost tuitelja koji je
zapravo oteena stranka u procesu i ne moe biti nepristran. Cilj procesa bio je dobiti
priznanje o grijehu, iza kojega je uslijedilo pokajanje i primjerena kazna kako bi se grenik
vratio pod okrilje Crkve. Ako se u tome ne bi uspjelo optuenika se moralo sprijeiti da ne
zarazi ostale.18 Suenja za herezu potpadala su pod jurisdikciju vjerskih sudova pri emu se
krivnja esto dokazivala muenjem, ali su postojale nejasnoe oko primjerene pokore ili
kazne. Papa Aleksandar III. (1159-1181) 1163. godine na koncilu u Toursu poziva vladare da
postupaju protiv osuenih heretika ex officio dakle, po slubenoj dunosti, potiui
utamnienje i zapljenu imovine kao oblike kanjavanja19.
16
Ivo Goldstein i Borislav Grgin, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku (Zagreb: Novi Liber, 2006), 246.
18
Wakefield, Walter L. Inquisition. U Dictionary of the Middle Ages, Volume 6.
19
Hubert Jedin, ur., Velika povijest Crkve, Sv. III/2 (Zagreb: Kranska sadanjost, 1993), 121.
17
10
Objavom dekretala Ad abolendam 4. studenog 1184. pape Lucija III. (1181-1185) i

njemakog cara Fridrika I. Barbarosse (oko 1122-1190) naena je klasina formula, prema
kojoj e Crkva, u procesualnom postupku heretike presluavati i, ako je potrebno, osuditi, a
izvrenje osude i kaznu prepustiti ili preporuiti svjetovnoj ruci ad brachium saecularae.20
Taj dekretal koji se jo naziva i kartom Inkvizicije pokuao je pravno regulirati sudbeno
postupanje i donio je jo jednu novinu: istraga se pokree ne samo protiv heretika nego i
protiv njihovih zatitnika i pomagaa. Sama provedba je tekla tako da svaki biskup imenuje
po jednog sveenika koji e, potpomognut nekolicinom svjetovnjaka pokrenuti postupak
protiv heretika u svojoj dijecezi. Biskupima kojima je osnovna zadaa skrb o duama svojih
vjernika takoer je naloeno da moraju ii u inspekciju upa, vizitaciju, barem jednom
godinje. Tijekom tog posjeta moraju se prokazati osumnjieni heretici. Optuenici koji ne
dokau svoju nevinost moraju biti primjereno kanjeni ali se u daljnju razradu tog termina
nije ulazilo. Svjetovno pravo odreuje kako to moe biti vjeanje, utamnienje, izgon,
novane globe, gubitak civilnih prava, ili zapljena imovine. Time je ustanovljena biskupska
inkvizicija koja se u suradnji sa svjetovnim vlastima trebala boriti protiv hereze.
3.2
Rimska ili papinska inkvizicija
Papa Inocent III. bio je suoen s velikim kranskim zanosom i jaanjem krivovjernih
sekta. Osim toga biskupska inkvizicija kao dotadanji oblik borbe protiv krivovjernika,
pokazala se nedostatnom, posebno jer su sami biskupi, a i oni sveenici koje bi ovi imenovali
kao suce u procesima, bili nedovoljno teoloki obrazovani i potkovani za istraivanje i
procesuiranje heretikih misli i vjerovanja. Papa je pootrio sudski postupak protiv
krivovjeraca i uveo neke novine.
Dekretalom Vergentis in senium iz 1199. godine utvrdio je zakonsku osnovu za
konfiskaciju imovine osuenih heretika, a dekretalima Licet Heli iz 1199. godine i
Qualiter et quando iz 1206. godine dao je precizne upute za voenje istranog postupka. U
dekretalu Vergentis in senium prvi se puta izjednaava hereza s crimen laesae maiestatis
(zloinom povrede velianstva),21 termin koji je preuzet iz rimskoga prava, to daje
20
21
Ibid. 100.
Ibid. 188.
11
legitimitet vojnim pohodima protiv heretika, kao to je albigenki kriarski rat 1209. godine u
junoj Francuskoj koji zavrava istrebljenjem katara na tom podruju.
Na IV. lateranskom koncilu 1215. godine papa Inocent III. trai da se: osueni predaju
svjetovnim vladarima i njihovim izvriteljima vlasti, koji e na njih primijeniti zasluenu
kaznu.22 Suradnja dakle, svjetovnih i crkvenih vlasti bila je kljuna za uspjenu borbu protiv
hereze. Odredbe protiv hereze iznesene u ranije spomenutim dekretalima podignute su na
razinu opih crkvenih zakona23 i time zapoinje proces razvoja rimske ili papinske inkvizicije
kao samostalne ustanove. Odredbe o progonu i kanjavanju heretika uvode se u
zakonodavstva tadanjih drava. Car Fridrich II. (1194-1250) je, potujui odredbe
Lateranskog koncila o angamanu svjetovnih vladara u spreavanju hereze, pretvorio
duhovni grijeh hereze u graanski zloin. Nadalje, 1224. godine je u obraanju svom legatu u
Lombardiji, biskupu iz Magdeburga, prvi puta izriito kao kaznu za zloin hereze naveo smrt
spaljivanjem na lomai.24
Papa Grgur IX. jo vie pojaava pritisak na heretike i razvija zakonodavstvo. U svoj
Registar (skup odredaba iz sijenja i veljae 1231. godine) uvodi odredbe kojima zakljuuje
osnovno zakonodavstvo to se tie samog inkvizicijskog procesa:
zabrana javnih i privatnih razgovora o vjeri meu laicima
zabrana sudske pomoi optuenima i priziva
zabrana crkvenih pogreba smaknutih
8 dana za izvrenje smrtne kazne spaljivanjem na lomai
drutveni bojkot prema potomcima osuenog
unitenje pokretne imovine krivca, uhienje rodbine
denuncijantima dodjeljuje 1/3 imetka optuenog
protjerivanje pristaa osuenog iz grada uz konfiskaciju treine njihova posjeda
osueni moraju nositi kri na odjei
tajnost procesa i imena svjedoka
ekshumacija heretika koji nisu bili otkriveni za ivota. 25
22
anjek, Crkva i kranstvo u Hrvata (1988), 249.

Jedin, Velika povijest Crkve, (1993), 248-249.
24
Michael Tavuzzi, Renaissance Inquisitors: Dominican Inquisitors and Inquisitorial Districts in Northern Italy,
14741527 (Boston: Brill, 2007), 37.
23
12
Bulom Ille humani generis od 8. veljae 1232. godine papa Grgur IX. je odredio da se
istrani postupak povjerava papinim legatima inkvizitorima, u prvom redu dominikancima
(neto kasnije i franjevcima) te je ustanovio inkvizicijske sudove. Pod nazivom rimska
inkvizicija, Sveta sluba (Sanctum officium) postala je trajna ustanova za borbu Crkve
protiv hereze. Inkvizitori su postupak vodili na poseban nain koji nije davao velike anse za
oslobaajuu presudu. Svjedoci su pojedinano tajno ispitivani, optueni se nije mogao
suoiti s tuiteljem i dokazima protiv sebe. Takoer uvijek je bilo potrebno ishoditi priznanje.
Za razliku od suvremenog prava gdje je svatko nevin dok mu se ne dokae krivnja,
inkvizicijski sudovi imali su obrnutu praksu, dakle, svatko je kriv dok mu se ne dokae
nevinost, a dokazati nevinost bilo je praktiki nemogue. No ne moe se tvrditi kako je
izricanje smrtne osude bio glavni cilj inkvizicije. Ona se izricala jedino u sluajevima
ponovljenog suenja za herezu ili kod optuenika koji su tvrdokorno nijekali optubu.26
Najee osude bile su zatvorske kazne, pokore hodoaem na sveta mjesta ili javno
priznanje grijeha.
Za vrijeme pontifikata pape Inocenta IV. (1243-1254) dovreno je oblikovanje Inkvizicije
kao institucije. U buli Ad extirpanda od 15. svibnja 1252. godine
inkvizitorima
je
doputeno upotrijebiti fiziku torturu u postupku ispitivanja. No iako to zvui kao pootrenje
odredbi, u stvarnosti je papina politika ublaila postupak i amnestirala sve koji bi se unutar
godine dana vratili pod okrilje Crkve, a takoer je ukinuto uhiivanje rodbine uvedeno 1231.
godine.
3.3
panjolska inkvizicija
panjolska inkvizicija imala je i vjersku i svjetovnu funkciju. Prvenstveno je to bio sud
podreen kruni s osnovnom zadaom iskorijeniti herezu i povratiti poslunost Crkvi.

Okolnosti nastanka vezane su za dugotrajnu borbu protiv muslimana i idova na podruju
Pirenejskog poluotoka. U panjolskoj od trinaestog stoljea papinsku ili rimsku inkviziciju
vode dominikanci. Bulom pape Siksta IV. (1471-1484) Exigit Sinceras Devotionis Affectus
od 1. studenog 1478. godine, osnovan je inkvizicijski sud u Castilli. Breveom (kratka
slubena isprava, osobito papinska) od 11. veljae 1482. godine papa je na podruju
Pirenejskog poluotoka odobrio djelovanje sedmorice inkvizitora na elu s Tomsom de
25
26
Ibid. 251-253.
Goldstein i Grgin, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku (2006), 299.
13
Torquemadom, a s ciljem obrane kulturnih i religioznih vrijednosti katolicizma tijekom

vrhunca rekonkviste27. Time je stvorena panjolska inkvizicija.
U Inkviziciji panjolski vladari vidjeli su mono sredstvo drutvene kontrole protiv
neposlunog plemstva, a osim toga glavna zadaa bila joj je borba protiv obraenih idova,
marana (marranos, od marrano svinja) i muslimana (moriscos, od Moro Maur). Za
idove se smatralo kako su samo prividno obraeni te kako i dalje obavljaju vjerske obrede
svojih predaka. Takoer Inkvizicija u panjolskoj procesuirala je krane optuene zbog
krivovjerja (protestante), alumbradose (iluminate), vjetice te moralno neprihvatljivo
ponaanje kao to je bigamija, psovanje, razne perverznosti, pljakae crkava, sveenike koji
nisu potovali zavjet istoe, mistike, i sl.28 Uglavnom glavna znaajka panjolske inkvizicije
jest kako je bila koritena za dravne interese jednako kao i za borbu protiv krivovjernika.
Na elu Inkvizicije nalazio se vrhovni (veliki) inkvizitor koji je bio na elu Vrhovnog
savjeta Svete Inkvizicije (panj. Consejo Supremo de la Santa Inguisicin, skraeno la
Suprema). Velikog inkvizitora imenovao je kralj u ime pape. Savjet se sastojao od sedam
lanova zajedno s velikim inkvizitorom. Kako navode Guy i Jean Testas, u Madridu se osim
ovih sedam lanova nalazilo jo nekoliko slubenika suda: tajnik, dva tajnika Savjeta, jedan
policijski asnik (alguazil mayor), receptor (upisivao je sluajeve i albe), dva izvjestitelja
(relatores), jedan solicitador (organizator potjera i privoenja), nekoliko strunjaka s
podruja teologije, etiri sudska ovrhovoditelja te brojni familiares.29 Ukupno je bilo etrnaest
stalnih inkvizicijskih sudova u panjolskoj, po tri u Portugalu i Americi te dva u Italiji.
Takoer su mogli biti ustanovljeni posebni sudovi ako bi se ukazala potreba, a postojala je i
pomorska Inkvizicija koja je optuenike predavala sudovima koji su bili najblii luci iskrcaja.
Tijek inkvizicijskog postupka kod panjolske inkvizicije, pritvaranje optuenika, upotreba
torture, uvjeti u zatvorima i osude bili su slini kao i kod papinske inkvizicije koji e biti
opisani kasnije u tekstu na primjeru iz june Francuske. panjolska inkvizicija djelovala je
neprekinuto gotovo etiri stoljea ili tonije 356 godina. Godine 1813. Napoleon je
suspendirao Inkviziciju, a 1834. godine regentica Marija Kristina u ime kraljice Isabelle II.
(1830-1904) formalno i definitivno ukinula je panjolsku inkviziciju. Jurisdikcija o pitanjima
vjere vraena je pod ingerenciju biskupa, imovina je stavljena pod upravljanje kraljevske
27
Rekonkvista - pokret panjolaca i Portugalaca kako bi protjerali Maure (islamske Arape) s Pirenejskog
poluotoka, u vjerskom smislu sukob katolianstva i islama; traje od 9. do kraja 15. stoljea
28
14
riznice, a slubenici umirovljeni. Godine 1865. pravno je ukinut Statut o istoi krvi, prvi
puta objavljen u Toledu 1449. godine te je time uklonjena i stigma koja je bila temelj za
progone idova i Maura.30
Iako panjolska inkvizicija nije glavni predmet ovoga rada, trebalo bi izdvojiti miljenje
britanske povjesniarke Helen Rawlings koja u svom djelu The Spanish Inquisition zakljuuje
otprilike ovako: Inkvizicija u panjolskoj nikada nee moi u potpunosti izbjei kontroverze
koje okruuju njezine aktivnosti niti opravdati svoja djela, recentna istraivanja omoguila su
stvaranje neto uravnoteenije slike njene prirode i dosega njezinog stvarnog autoriteta. Ne
moe se joj se odrei pokora, ali ne treba je niti baciti na lomau.31
3.4
Zakljuak
Biskupskom inkvizicijom istrani procesi protiv hereze u nadlenosti su lokalnih biskupa,
a izvrenje presuda i kazne u domeni su svjetovnih vlasti. Takav nain esto nije davao
rezultate jer su lokalni biskupi bili pod prevelikim pritiskom podrunih vladara koji su ili
heretike titili ili iskoritavali postupke za svoje privatne interese, ali biskupi nisu bili niti
dovoljno teoloki obrazovani za mukotrpno isljeivanje i dokazivanje heretikih uvjerenja.
Papinska ili rimska inkvizicija, odreuje kako je istrani postupak, presuda i njezino izvrenje
iskljuivo u domeni crkvenih vlasti, a njihovo provoenje povjereno je prosjakim redovima,
dominikancima i franjevcima, koji su bili neovisni o lokalnim utjecajima te izuzeti od
biskupske vlasti i podreeni direktno papi to je eventualne pritiske na biskupe uinilo
uzaludnima. Istrani postupak provode imenovani inkvizitori prema tono utvrenim
pravilima. Svjetovna vlast surauje s Inkvizicijom u pitanju provedbe dodijeljene kazne.
panjolska inkvizicija osnovana je vie od dva stoljea nakon papinske. Podreena je
svjetovnoj vlasti tj. panjolskoj kruni i trebalo bi je promatrati kao zasebnu ustanovu koja je
iskoritena za borbu protiv hereza jednako kao i za obranu politikih interesa panjolske
monarhije te bi se, kako navode Guy i Jean Testas, mogla smatrati i dobro uhodanim
sustavom drutvene kontrole.32 U organizacijskom smislu bila je samodostatno tijelo. Na elu
vijea nalazio se je vrhovni inkvizitor koji je provodio sudske procese. Oni su se odvijali na
29
Guy Testas i Jean Testas, Inkvizicija (Zagreb: Kranska sadanjost, 1982), 126.
Helen Rawlings, The Spanish Inquisition (Oxford: Blackwell Publishing, 2006), 144.
31
Ibid. 156.
30
15
sudovima prema tono odreenim pravilima uz pomo sudskih slubenika. Bila je autonomna
u izricanju presuda i odreivanju kazni.
Zajedniko svim navedenim inkvizicijskim ustanovama jest kako su to organizirani,
samostalni crkveni sudovi osnovani prvenstveno za suzbijanje heretikih vjerovanja. Na elu
sudskog vijea papa je imenovao inkvizitore koji su uz pomo sudskih slubenika pozivali
osumnjienike, provodili istrane procese prema precizno odreenim pravnim propisima,
donosili presude i brinuli se o njihovu provoenju. Biskupska i papinska inkvizicija bile su
crkvene ustanove dok je panjolska inkvizicija bila dravna ustanova.
32
Testas i Testas, Inkvizicija (1982), 116.
16
4. ALBIGENKI KRIARSKI RAT 1209-1229

U dvanaestom i trinaestom stoljeu zemlje june Francuske bile su podijeljene izmeu
grofova Toulouse i Foix te vikonta Trencavel. Karakterizirala ih je snana neovisnost i gusta
mrea lokalnih saveza. Kulturna i politika raznolikost, od ostalih zemalja na zapadu dananje
Francuske, oitovala se i u imenu Languedoc (franc. langue d' oc ili Occitan, jezik oc).
Obuhvaala je zemljopisni poloaj od Sredozemnog mora na jugu do rijeke Dordogne na
sjeveru te od Avignona na istoku i Pireneja na zapadu. Povjesniari razloge za pojavu raznih
vrsta pobonosti na podruju juga Francuske nalaze u rascjepkanosti politike vlasti, raznim
socioekonomskim uvjetima, popustljivosti biskupa i sveenika, pojavi antiklerikalizma,
prijetnji ratnih razaranja, vrsto povezanim obiteljskim vezama i tolerantnom stavu plemstva
i graana po pitanjima vjere.33 Sredinom dvanaestog stoljea nova dualistika hereza,
katarstvo, proirila se sa sjevera na jug Europe. Do kraja stoljea organizirali su se na
podrujima Toulouse, Carcassonne i Albe i zaprijetili autoritetu katolike crkve na tom
podruju.
Neposredan povod pokretanju kriarskog rata protiv heretika na podruju juga Francuske
bio je ubojstvo papinog poslanika, cistercitskog sveenika Pierra de Castelnaua 14. sijenja
1208. godine. Papa Inocent III. optuio je u pismu grofa Rajmonda VI. Tulukog (1156-1222)
kao sudionika u njegovu ubojstvu.34 Godine 1209. godine na poziv pape pokrenut je vojni
pohod koji je u poetku vodio papin legat Arnold Aimery. Odaziv je bio velik posebno u
sjevernim krajevima. U meuvremenu je grof Rajmond VI. zatraio i dobio papin oprost, uz
brojne ustupke biskupima, a vojska je krenula na susjedno podruje pod upravom vikonta
Rajmonda Rogera Trencavela. U kolovozu 1209. godine vikont se predao, a njegove zemlje
dobio je Simon od Montforta koji je stao na elo kriarske vojske i poveo je dalje na jug u rat
protiv heretika.35 Albigenki kriarski rat moe se podijeliti u tri faze:36 prva je od 1209.1215. godine u kojoj je veina podruja Languedoca pala pod vlast kriarskih osvajaa, a na
IV. lateranskom koncilu potvreno je vlasnitvo Simona od Montforta nad posjedima tulukih
i trencavelskih grofova; druga je od 1216. do 1225. godine kada dolazi do ustanka i otpora
heretika, umire Montfort; i trea je od 1226. do 1229. godine kada je otpor uguen i kriari
33

Mark Gregory Pegg, The Corruption of Angels, The Great Inquisition of 1245-1246 (Princeton and Oxford:
Princeton University Press, 2001), 4.
35
Ibid. 7.
36
34
17
su pobijedili. Kriarski rat protiv heretika na jugu Francuske pokazao se izuzetno okrutnim, s
mnogo rtava na obje strane, a voa Simon od Montforta nemilosrdan osvaja koji je ubijao
redom sve pred sobom, bez obzira na vjeru.37 Mirom u Parizu od 12. travnja 1229. godine
grof Rajmond VII. Tuluki (1197-1249) obvezao se priznati francuskog kralja Luja IX. (12141270) kao svog suverena prepustivi mu otprilike dvije treine posjeda svog oca, obeao je
podupirati Crkvu i progoniti heretike.38 U to je vrijeme do kraja formirana papinska
inkvizicija i procesi protiv heretika provode se na cijelom podruju Languedoca. Inkvizicija
nije mogla pravilno raditi bez suradnje svjetovnih vlasti. Pogubljenja su se odvijala po
nalozima grofovskog ureda u Toulouseau i kraljeva upravitelja dvora u Carcassoneu. Grof
Rajmond VII. suraivao je kako je u kojem trenutku politiki procijenio vanost te suradnje.
U godinama 1232. i 1233. pomagao je pri hvatanju heretika i izdao svoja pravila za
procesuiranje heretika, a do 1234. godine alio se na ilegalno postupanje redovnika, a jo
nekoliko godina kasnije traio je da se opozovu ili podrede biskupovoj kontroli.39
Posljednji znaci otpora francuskoj vlasti na podruju Languedoca dogodili su se 1240. i
1242. godine. Godine 1240. invazija pod panjolskim vodstvom pokuala je povratiti posjede
grofa Trencavela ali je naila na jak otpor kraljevih trupa. Godine 1242. grof Rajmond VII.
pridruio se engleskom kralju Henriku III. (1207-1272) u ratu protiv francuskog kralja Luja
IX. Nakon poraza Engleza prema odredbama mira morao je obeati kako e progoniti
heretike, te je nakon 1243. godine ponovno suraivao s Inkvizicijom ak do te mjere da se
alio kako su suci preblagi. Oba pokuaja otpora rezultirala su odmazdom, pogotovo nad
ruralnim plemstvom koje je podupiralo i titilo heretike.40 Inkvizicija je nastavila djelovati
protiv heretika, procesi su se vodili prema tono utvrenim pravilima, od sredine trinaestog
stoljea dozvoljena je i upotreba torture u postupku ishoenja priznanja i sve je to dovelo do
nestanka heretikih pokreta katara i valdenga s podruja juga Francuske. Opadanje heretikih
pokreta nije u potpunosti dokinulo osnovne religijske impulse poput zahtjeva za moralnom
reformom klera i dobrovoljnim siromatvom, ali vie nije bilo onakve organizacije kao
tijekom dvanaestoga i trinaestoga stoljea. Razlozi za to mogu se traiti u nekoliko injenica.
Katarstvo je nakon 1224. godine prestalo razvijati intelektualni sadraj kojim bi se
suprotstavilo katolicizmu kakvog nauavaju prosjaki redovi. Nadalje ne smije se podcijeniti
djelovanje Inkvizicije koja zauzima sredinje mjesto kada se radi o procesuiranju i proganjanu
37

39
Dictionary of the Middle Ages, s. v. Inquisition
38
18
hereze, ali niti injenica kako su katari nakon velikih progona plemstva 1240. i 1242. godine
ostali bez glavnih zatitnika i zagovornika, posebno u seoskim podrujima.41 Wakefield kada
govori o opadanju hereza kae kako se to ne moe smatrati velikom pobjedom Crkve ve
skupom niza faktora koji su za posljedicu imali centralizaciju autoriteta, gubitak fleksibilnosti
i nemogunost upijanja svjeih ideja to je utrlo put pojavi protestantizma u esnaestom
stoljeu.42
4.1
rtve inkvizicijskih postupaka u dvanaestom i trinaestom stoljeu u junoj

Francuskoj
Walter L. Wakefield procjenjuje kako je na svakih stotinu heretika kojima je izreena
presuda u Toulouseau i Carcassonneu sredinom trinaestoga stoljea na jugu Francuske: 1 bio

spaljen, 10 ili 11 zatvoreno, a ostali su dobili blae kazne. Otprilike na svakih etvero koji su
dospjeli u fokus interesa Inkvizicije, jedan je pobjegao. Te je podatke usporedio s presudama
sauvanim iz sudskih arhiva inkvizitora Bernarda Guidona izmeu 1308. i 1323. godine:43
smrt
42 (3 druga da se pogube ako ih se uhvati)
bjegunaca
40
posthumno osuenih
69
kazna zatvora
307 (17 vie da su preivjeli)
krievi
143
hodoaa
Navodi dalje, kako je od 930 presuda iz tog registra, 271 sa smanjenjem kazne od zatvora
ka noenju kria ili ak potpuni oprost od noenja kria. Izmeu 1300. i 1330. godine
procjenjuje se kako je otprilike 650 ljudi optueno za zloin hereze, a jo 300 do 400
prokazano ali nisu izvedeni pred sud. Usporedi li se to s brojkom od 700 osuenih pred sucem
Peterom Seilom u razdoblju od 1241. do 1242. godine te brojkom od oko 5.000 ljudi ispitanih
u razdoblju od 1245. do 1246. godine, moe se zakljuiti kako je poetkom etrnaestoga
stoljea dolo do opadanja inkvizicijskog djelovanja.44
40
Ibid. 190.
42
Ibid. 191.
43
Ibid. 193.
44
Ibid. 189.
41
19
Podaci preuzeti samo iz arhiva Inkvizicije nisu potpuni jer u njima nema podataka o
samostalnim progonima koje su poduzimale svjetovnih vlasti. U junoj Francuskoj pod vlau
grofa Rajmonda VII. Tulukog zabiljeene su albe protiv njega zbog okrutnosti i
nepotovanja suda. Navodi se kako je neke zarobljenike muio i zatvarao bez znanja
inkvizicijskog suda ili provoenja sudskog postupka. Nekih dvije stotine neobraenih katara
spaljeno je 1244. godine nakon pada njihove utvrde Montsgur. Nadalje, 1249. godine
spaljeno je po grofovu nalogu jo osamdeset ljudi, za koje se procjenjuje kako bi, da su
dospjeli do suda, dobili kao presude samo zatvorske kazne.45 Wakefield zakljuuje kako je na
tome podruju nakon 1240. godine vie ljudi pogubljeno zbog zloina hereze samostalnim
postupanjem svjetovnih vlasti nego to ih je predano na izvrenje smrtne kazne po presudama
inkvizicijskog suda.46 Nakon polovice etrnaestog stoljea dolo je do opadanja velikih
heretikih pokreta katara i valdenga na podruju Languedoca, a s time se smanjilo i djelovanje
Inkvizicije na tom podruju.
45
46

20
5. ORGANIZACIJA INKVIZICIJSKIH SUDOVA I VOENJE POSTUPKA

U pokrajini Languedoc u junoj Francuskoj tijekom trinaestog stoljea utvreni su
postupci koji su imali utjecaja na sve kasnije sudove, a njihovi sauvani arhivi izuzetno su
vaan izvor informacija. Opis organizacije sudova i voenje inkvizicijskog procesa temeljen
je na podacima iz te regije kako ih u svojim radovima navode autori Wakefield47 i Kolpacoff
Deane.48 Takoer i autori Guy i Jean Testas49 precizno opisuju tijek inkvizicijskog postupka i
okolnosti u kojima djeluju inkvizicijski sudovi.
5.1
Inkvizicijski sudovi
Koncil u Toulouseu 1229. godine ustanovio je po prvi puta trajno sudite, trajni zbor
sudaca s delegiranim biskupskim punomoima koji je imao zadatak pronalaziti i voditi

procese protiv heretika. Prvi inkvizitori koje je imenovao papa bili su Conrad iz Marburga u
Njemakoj 1231. godine i dominikanski redovnik Robert le Bougre u junoj Francuskoj 1233.
godine. Zbog svoje strogoe i sami su bili optueni da su svoje istrage temeljili na lanim
optubama te je Conrad ubijen, a Robert suspendiran iz slube. Redovnici pustinjakog reda
dominikanaca poslani su 1233. godine u junu Francusku kako bi pomogli tamonjim
biskupima u borbi protiv hereze. U sljedeim mjesecima osnovani su sudovi u Provansi,
Montpellieru i Toulouseau, 1237. godine osnovan je sud u Carcassonni; nadalje osnivaju se
sudovi i u sredinjoj Italiji (1235. godine) i Lombardiji (1237. godine) te u drugim krajevima.
(Prilog 1) Franjevci poetkom trinaestog stoljea upravljaju sudovima u pokrajinama Savoy i
Dauphine, u sredinjoj i junoj Italiji te na Siciliji.50
U Njemakoj nakon 1233. godine ima malo podataka o progonima osim tijekom
1260-tih. Poetkom etrnaestog stoljea crkveni i svjetovni slubenici provode istrage, a
papini inkvizitori jaaju svoje djelovanje tek krajem tog stoljea. Imenovani su jo inkvizitori
za udaljena podruja poput Norveke, Tunisa, Maroka ili Armenije, ali nisu imali veliku
vanost. U Engleskoj Inkvizicija nikada nije bila ustanovljena zbog relativno rijetkog
pojavljivanja hereza, te pape nikada nisu zahtijevale uvoenje inkvizicijskih sudova.51
47

Kolpacoff Deane, A History of Medieval Heresy and Inquisition (2011), 108-115.
49
Testas i Testas, Inkvizicija (1982), 53-76.
50
51
48
21
5.2
Optube
Hereza se navodi kao osnovni razlog za utemeljenje Inkvizicije i njenih sudova u
dvanaestom i trinaestom stoljeu. Tijekom etrnaestog stoljea pa nadalje, nije samo prelazak
na drugu vjeroispovijest heretiki in koji treba strogo kazniti ve je to bilo i arobnjatvo.
arobnjatvo je karakteriziralo dvostruko heretiko ponaanje: jedno je bilo idolopoklonstvo,
dakle, hereza, a drugo je bilo apostazija, odricanje od kranske vjere.52 U praksi je
Inkvizicija imala nekoliko predodbi o arobnjacima, a to je pretpostavka tajnih nonih
sastanaka s vragom (sabat) i letenje do mjesta tih sastanaka. U pravilu kod svih procesa
protiv arobnjaka i/ili vjetica nalazimo takav stereotipan opis djela koja im se stavljaju na
teret.
5.3
Sudski postupak
Sudski postupak vodili su dvojica inkvizitora koji su imali jednake ovlasti, ali takoer
svaki je mogao raditi i sam ako je bilo potrebno. esto su se selili sa skupinom pisara i drugih
slubenika suda iz mjesta u mjesto. Ponekad bi inkvizitor i njegova pratnja bez upozorenja
uli u neki grad, mjesto ili sveuilite, a ponekad je dolazak najavljivan u misama te oglasima
na crkvenim vratima. S obzirom na to kako je putovanje iziskivalo velike trokove, a takoer
je bilo i opasno, od 1244. godine smanjeno je kretanje inkvizitora te su svjedoci pozivani pred
njih, ponekad i iz poprilino udaljenih krajeva.53
Inkvizitor bi po dolasku pozvao stanovnike i lokalne klerike na zajedniku misu na kojoj
bi govorio o svom poslanju, a potom bi sve koji su eljeli priznati krivnju za herezu pozvao da
to i uine. Dolazak bi bio obavezan, a nepojavljivanje je u pravilu bacalo sumnju na takve
ljude. Sve je to ponavljano vie puta kroz propovijedi lokalnog sveenstva, a koji su takoer
donosili pozive osumnjienicima koje bi inkvizitori oznaili. Djevojice do 12 i djeaci do 14
godina starosti bili su izuzeti iz istraga. Ako se osumnjieni ne bi odazvali pozivu riskirali su
kaznu izopenja iz Crkve. Osumnjienima za herezu bilo bi dodijeljeno vrijeme milosti (15
do 30 dana) da se predaju. Ako bi se predali i priznali grijeh hereze, bili bi ponovo primljeni u
okrilje Crkve, i izuzeti od tekih kazni. Optuene su svjetovne vlasti ili sveenstvo dovodili
52
Vladimir Bayer, Ugovor s avlom: procesi protiv arobnjaka u Evropi a napose u Hrvatskoj (Zagreb:
Informator, 1982), 113.
53
22
pred inkvizitore; postojali su ak i nekolicina profesionalnih lovaca na heretike nakon to je

1229. godine propisana nagrada za njihovo hvatanje.54
Povremeno zbog straha od osude, tobonji heretik se obratio i molio da bude primljen
nazad u okrilje Crkve. Cijena odrjeenja grijeha bila je prokazati sve svoje istomiljenike i
suradnike. Takve objave izazivale su paniku meu onima koji su mogli biti prokazani, a neki
obraenici su bili toliko usluni te su zapoljavani kao zaposlenici suda. Ako bi pojedinca
optuile dvije osobe, morao se pojaviti na sudu ali se imena tuitelja i svjedoka nisu
spominjala. Ako bi pokuao pobjei, javno se pozivao na sud tri nedjelje za redom, a ako se
nije odazvao, proglaen je izopenikom i otpadnikom i svima je pod prijetnjom izopenja bilo
zabranjeno pruiti mu bilo kakvu pomo. Ispitivanja su esto bila duga i iscrpna, a za svrhu
imali su samo jedno priznanje krivice. Osumnjienici su ponekad drani u strogoj izolaciji;
katkada su ih vezivali lancima, uskraujui im pravo na posjete; nerijetko su ih izgladnjivali.
Ako bi pak osumnjieni odbio priznati svoje grijehe, u pravilu je uvijek osuen. Kako je
ranije navedeno na inkvizicijskim sudovima vrijedilo je pravilo: svatko je kriv dok se ne
dokae da je nevin.
Dokazi su se takoer prikupljali i protiv pokojnika, a ako bi im se hereza dokazala,
njihove kosti, ako bi ih mogli pronai, bile su iskopane iz posveenog tla, a njihova dobra
konfiscirana.55 Ispitivanje je bilo isto za uhvaene osumnjienike i za one koji su se sami
odazvali pozivu i svima je bilo objanjeno za to ih se tereti i bilo im je dozvoljeno vrijeme da
odgovore na optube. Namjera ispitivanja, koje se odvijalo u prisutnosti najmanje dvaju
svjedoka, bila je otkriti pogrenu doktrinu i otkriti povezanost s hereticima i njihovim
simpatizerima.56 Bernard Guidon formulirao je u svojem inkvizicijskom priruniku Postupak
isljeivanja krivovjerne opaine niz pitanja koja su se u postupku ishoenja priznanja
postavljala pripadnicima razliitih heretikih sekti: valdenzima, vjernicima manihejske
sekte, beginima i sl.57 Svjedok je morao priznati vrijeme i mjesto kontakta s heretikim
propovjednicima, identificirati i ostale prisutne, opisati to se dogodilo i priznati jesu li bili
ukljueni u ikakve heretike ceremonije, jesu li prihvatili kao neopozivu istinu ita od onoga
to su heretici govorili, jesu li im pomagali ili ih na ikoji nain titili te jesu li poznavali
nekoga tko je ita od navedenoga radio. Pitanja su postavljana na
narodnom jeziku, a
54

56
55
23
odgovore su pisari biljeili na latinskom. Neki svjedoci su pokuali sakriti krivnju. Ponekad je
postojao zavjet utnje meu svjedocima pod prijetnjom teke odmazde ako netko progovori.
Nevoljni odgovor ili izbjegavanje odgovora moglo je dovesti do zadravanja u pritvoru radi
daljih ispitivanja. Vjerojatnije je kako je velika veina ljudi koji su svjedoili u opim
pozivima odgovarala posve slobodno, vjerujui u svoju nevinost, a povezanost s hereticima
bila je odlika manjine. Od oko 5600 svjedoka ispitanih u Toulouseu izmeu 1245. i 1246.
godine manje od 500 je priznalo raniju povezanost s hereticima.58 Nekolicina ih je bila
povezana s valdenzima, a neki od njih su, iako su krivnju poricali, svejedno bili proglaeni
krivima. Oni koji su bili svjesni svoga grijeha dobili su izbor: mogli su ili pobjei i time
riskirati ozbiljnu kaznu ako ih se ulovi ili su se mogli nadati ublaenoj kazni ako priznaju. Na
kraju svjedoenja, svjedok je prisegnuo odrei se hereze i pomoi u prokazivanju drugih
heretika.
Optueni za laka nedjela su u pravilu ekali presudu na slobodi uz jamstvo prijatelja i
rodbine kako e se odazvati pozivu na izricanje presude. Oni optueni za tea nedjela u
zatvoru su ekali presudu. Ispitivanje nije ilo u korist optuenih. Identiteti prokazivaa bili su
tajni kako ne bi dolo do odmazde. Inkvizitori su bili poznati da su optuene uvlaili u
verbalne doskoice kojima nisu kao obian puk bili dorasli. Odvjetnici u pravilu nisu branili
optuene jer su se mogli dovesti u situaciju da i sami budu optueni kako tite heretike te je
njihova uloga bila mala i najee se odnosila na nagovor optuenoga na priznanje krivice.59
Dokazi su prihvaani od heretika, pomagaa, prijestupnika ak i od djece. albe se u teoriji
nisu prihvaale, ali u praksi jesu. Muenje, koriteno na svjetovnim sudovima za izvlaenje
priznanja u poetku se nije prakticiralo u junoj Francuskoj, no jest u drugoj polovici
trinaestog stoljea. Nakon priznanja, pristupalo se izricanju presude.
5.4
Upotreba muenja u sudskom postupku

Muenje ili tortura stara je rimska pravna praksa koja je ponovno uvedena u sudski
postupak u trinaestom stoljeu kako bi se lake odluivalo o krivnji u sluajevima hereze

kada nije bilo prisutnih svjedoka. Pravila za njezinu primjenu jasno su odreena.60
57

59
60
58
24
Bulom Ad extirpanda pape Inocenta IV. od 1252. godine dozvoljena je upotreba

muenja u procesu ispitivanja i ishoenja priznanja, ali bez prisutnosti inkvizitora tj.
svjetovna vlast je provodila proces muenja. Papa Aleksandar IV. (1254-1261) odredio je
1256. godine da inkvizitori jedan drugoga oslobaaju od neregularnosti tj. daju odrjeenje
grijeha u koji bi eventualno zapali vrei svoju dunost. Te odluke potvrdili su kasnije i pape
Urban IV. (1261-1264) i Klement V. (1305-1314).61 Otada inkvizitori ili njihovi slubenici
sami propisuju i nadgledaju muenje tijekom istranog procesa. Tortura nije smjela biti
nepotrebno okrutna i nije smjela nanijeti trajne ozljede, a prilikom ispitivanja zahtijevala se i
prisutnost lijenika.
Kako je u poetku na snazi bila tradicionalna crkvena zabrana prolijevanja krvi, koristile
su se naprave za lomljenje kostiju, prstiju i ostali izumi koji su za posljedicu imali samo
sluajno istjecanje krvi, uarena klijeta koja bi odmah kauterizirala ranu te ne bi bilo krvi,
dugotrajni boravak u lancima u samici, i sl. Prestankom zabrane, razvili su se i drugi oblici
muenja:62
bievanje;
kozli;
estrapada (vrsta vjeala za istezanje udova);
eravica, igosanje, paljenje;
stavljanje u klade;
muenje vodom (nasilno ulijevanje u grlo, potapanje63 ili prekrivanje lica tkaninom
koja bi se polijevala i tako spreavala disanje).
Poneto rezerviraniji prema upotrebi muenja u inkvizicijskom procesu bio je dominikanac,

Nikola Eymerich (1320-1399), inkvizitor u Aragonu koji je u svom Directorium
inquisitorum (Prirunik za inkvizitore) iz 1376. godine napisao kako istraitelj ne smije
pribjegavati upotrebi torture osim u nedostatku drugih dokaza, te ako je osobno uvjeren da
optueni krije pravu istinu. Nadalje, zakljuuje kako je tortura kao sredstvo prisile varljiva i
neuspjena jer je slabe optuenike navodila da priznaju bilo to, dok hrabri heretici nisu
61
Bayer, Ugovor s avlom (1982), 105.

63
Ako bi osueni plutao, bio bi proglaen krivim jer Sveta voda ne eli primiti heretika; ako bi potonuo (to bi
se najee dogodilo), ili bi se utopio ili bi muenje bilo nastavljeno do priznanja
62
25
poputali.64 Priznanja dana pod prisilom nisu se priznavala nego su morala biti ponovljena
dobrovoljno pa su pisari esto takva priznanja upisivali kao spontana.65
5.5
Presude
Na kraju sudskog postupka optueni je doveden pred suce kako bi potvrdio svoju krivnju
i izjavio kako prihvaa njihovu presudu jer se pokora nije mogla udijeliti bez volje da se tu
presudu i prihvati. Presuda je izricana javno (Prilog 3) uz prisutnost mjesnog ordinarija
biskupije na podruju na kojem je suenje provedeno na posebnoj sveanosti koja se nazivala
opa opomena (sermo generalis), a odravala se obino nedjeljom.66 Optueni su poredani
pred suce i slubene svjedoke, a pozvani su kler, svjetovno vodstvo, kraljevi inovnici i
naravno puk; odravalo se na glavnome trgu ili pred crkvom. Nakon objave eventualnih
promjena (pratanja ili smanjenja) prethodno izreenih kazni, saetak krivinih djela proitan
je na narodnom i na latinskom jeziku te je izreena presuda.67 Sudsko vijee sainjavali su, uz
inkvizitore, i tzv. dobri ljudi koje je inkvizitor pozivao u pomo. Bili su tu svjetovni
pravnici, klerici, redovnici kojima se predstavljao saetak rasprave ali bez imena svjedoka na
temelju ega bi oni onda davali svoje miljenje. Zatim je dolazilo proglaenje podijeljenih
milosti, a osueni su se na koljenima odricali zablude hereze. Nakon toga slijedilo je
nabrajanje kazni za osuene heretike, od najlakih do najteih.
5.6
Kazne
Inkvizitori su izricali prethodno odobrene kazne. Meu blae kazne spadaju: posjet
crkvi u tono odreene dane i blagdane u odreenom vremenu gdje bi ih bievao sveenik
koji je vodio misu. Tee je bilo obavezno hodoae, ponekad i vie njih, na lokalna ili
udaljena mjesta tovanja. To je bilo skupo, a znailo je i izostanak s posla i ostanak bez
prihoda na neko dulje vrijeme (esto i godinama). Hodoasnik je s puta morao donijeti i
dokaz kako je zaista posjetio odreeno mjesto tovanja. esta kazna bila je noenje raznih
oznaka sramote: utog kria (Prilog 2) na prednjoj i stranjoj strani odjee kako bi uvijek bio
vidljiv, dvokraki kri koji su nosili krivokletnici i lani tuitelji - ta je oznaka bila posebno
zastraujua jer je izazivala prezir i zlostavljanje. Zatim, dva ekia od utoga platna koji su
64
anjek, Kranstvo na hrvatskom prostoru (1991), 153.

66
Ibid. 66.
67
65
26
nosili zatvorenici na privremenoj slobodi i sl.68 Navedene kazne bile su pokora te nisu mogle
biti izreene hereticima koji se nisu pokajali. U teoriji kazna smrti nije bila kazna izricana na
inkvizicijskom sudu nego su inkvizitori povlaili zatitu Crkve nad optuenikom, predajui ga
civilnim vlastima kako bi ga kaznili uz praznu molbu da budu milostivi, a za koju su znali
kako se nee uvaiti.69
Recidivisti i uhvaeni bjegunci doivotno su utamnieni. Novane globe su nakratko
ukinute 1243. godine no kasnije su vraene i mogle su se izricati samo pokajnicima. Papa
Honorije III. (1216-1227) odredio je 1226. godine kako se sve kue u kojoj su heretici ivjeli
trebaju unititi, ali se ta odredba ublaila kada se poelo s kaznom zapljene imovine.70 Ako je
optueni umro prije pokore, njegovi nasljednici mogli su biti novano kanjeni. Kad bi
pokojnik bio osumnjien zbog hereze, Inkvizicija je zapoinjala proces u kojem bi ga rodbina
mogla braniti; ako bi posthumno bio osuen za najtee djelo koje bi ukljuivalo doivotni
zatvor ili smrt, pokojnika se izopilo iz Crkve, a njegovu se imovina zaplijenila. Njegove
kosti bile bi ekshumirane i spaljene jer se zloin krivovjerja morao progoniti i preko smrti.71
Kako navode Guy i Jean Testas, inkvizitori nisu zatvor smatrali kaznom u pravom smislu
nego sredstvom da pokornik postigne oprotenje za svoj zloin.72 Vremenski ogranieno
utamnienje dobili bi oni koji su u vremenu milosti priznali svoj zloin, a vjernici koji bi
priznali tijekom ispitivanja dobili bi kaznu murus strictus uski zid (okovi i mrana samica)
ili murus largus iroki zid (slobodniji reim zatvora). Doivotni zatvor takoer je bio esta
kazna. Od svih kazni navedenih u Postupku isljeivanja krivovjerne opaine Bernarda
Guidona, gotovo polovica, kako navodi Kolpacoff Dean,73 bili su razliiti tipovi utamnienja
koje je gotovo redovito pratila kazna zapljene imovine. Usprkos njihovoj reputaciji strogoe,
prvi su suci bili milostivi, esto zamjenjujui smrtnu kaznu kaznom doivotnog zatvora;
kazne su smanjivane i za one koji su suraivali sa sudom.
Odreeni broj ljudi pobjegao je pred mogunou optube. Neki su pobjegli pri
hvatanju, neki su podmitili uvare tijekom suenja. Inkvizitori su se esto zadovoljavali
obeanjem kako e se optueni pojaviti na suenju ili na sluenju kazne pa je bilo relativno
68

70
71
Ibid. 73.
72
Ibid. 68.
73
69
27
lako pobjei. Bjeanje je variralo u brojkama, a postojali su i profesionalni lovci na bjegunce.

Dakako, ako bi ih se uhvatilo, riskirali su najtee kazne.74
5.7
Suradnja svjetovnih vlasti i otpor Inkviziciji

Inkvizicija je, osim pomoi klera za svoj rad trebala i pomo lokalnih vladara na ijem
je podruju djelovala posebno jer je izvrenje kazne bilo u domeni svjetovnih vlasti. Nadalje,
krivovjerno ruenje svih autoriteta ugrozilo je i njihov poloaj. Sukladno odluci pape Inocenta
IV. iz 1252. godine prema kojoj niti jedna teka kazna nije mogla biti izreena bez suglasnosti
biskupa na ijem je podruju sud djelovao, biskup je prisustvovao izricanju presude.75 No nije
sve prolazilo bez otpora. Biskupi su smatrali kako je imenovanje inkvizitora ograniavalo
njihove ovlasti, a zbog strogoe pojedinih inkvizitora dolazilo je i do nemira u biskupijama i
napada na inkvizitore i slubenike suda.76 Jaa opozicija dolazila je iz gradova. Prizor
smaknua uznemiravao je stanovnitvo, a zabrinjavala ih je i mogunost konfiskacije
imovine, unitenje kua osuenih heretika to bi i njihove nasljednike ostavilo bez imovine,
tajnost procesa i nemogunost suoavanja s tuiteljima te oduzimanje prava na albu to je
bilo u suprotnosti s njihovim graanskim pravima koja su stekli gradskim poveljama.77 Kao
jo jedan od oblika otpora bilo je odgaanje odlaska nekih osuenika na hodoae koje im je
bilo odreeno kao pokora.
5.8
Trokovi odravanja suda i stanje u kaznionicama

Trokovi su iziskivali velika odricanja lokalnih biskupa koji su u poetku u potpunosti
snosili sve trokove. Sud se esto selio, trebalo je priskrbiti hranu i smjetaj te plau za
njegove slubenike. U Italiji je 1252. godine bilo odreeno kako 1/3 iznosa novanih globa i
zaplijenjene imovine treba ii kleru kao pomo u podmirivanju trokova inkvizicijskih
sudova.78 U junoj Francuskoj te su trokove snosili i grofovi i kralj i biskupi u odreenim
dijelovima iako niti jedni nisu time bili zadovoljni.
Nedostatak kaznionica u koje bi bili smjeteni bilo pritvorenici bilo osuenici
74

76
Ibid. 29
77
78
75
28
predstavljalo je velik problem. U Toulouseau 1238. i 1241. godine inkvizitor je izrekao neke
presude koje su navodile kako pokajnik mora darovati materijal za izgradnju kaznionice, a
1246. godine njegov nasljednik kupio je kuu koja je sluila kao pritvor do suenja.79 esto
nije mogla biti provedena presuda o boravku u samicama za najtee heretike jer jednostavno
nije bilo mjesta. elije su bile bez danjeg svjetla i zraka, zatvorenici u lancima i ovisni
iskljuivo o dobrohotnosti (ili podmiivanju) uvara. Pritube na neljudski tretman koje su
potkraj trinaestog stoljea doprle i do kralja i pape samo su odraavali pogoranje stanja koje
je postojalo i ranije.
5.9
Inkvizicijski arhivi i prirunici

Svaki sud imao je svoju arhivu u kojoj su biljeeni sudski procesi i priznanja. Dnevnike
svakodnevnih zbivanja vodili su pisari i u njih upisivali lake presude. Tee presude
zapisivane su u potpunom, pravnom obliku. Takoer su prikupljane papine bule, dekretali,
akti sudskog vijea i konzultacije oko procedure s nadreenima i pravnim strunjacima. Osim
njih, inkvizicijski postupak razradili su i opisivali sami inkvizitori, teolozi i pravnici povezani
sa sudom.
Osobito su vrijedne upute o radu inkvizitora. Jedan od prvih Processus inquisitionis80
koji su prikupili i sastavili suci Bernard iz Cauxa i John iz St. Pierreua, inkvizitori iz
Carcassonne, nastao je izmeu 1248. i 1249. godine. Bio je to jezgrovit opis modela istrage i
izricanja presude. Papa Inocent IV. (1243-1254) naredio je njegovu izradu kako bi sluio kao
uputa redovnicima koje e u tom podruju procesuirati herezu. U njemu su autori naveli
modele fraza i predloene oblike slubenih obraanja inkvizitora, pozive lokalnom
stanovnitvu na prokazivanje hereze, odricanje od hereze obavezno za sve tijekom mise,
openite fraze koje su se koristile pri ispitivanju, formulacije za odrjeenje onih koji su
priznali i koji su poslani na sluenje kazne, sadraj pisma koje hodoasnik nosi na hodoae,
formulacija presude kojom se osuenik predaje u ruke svjetovnih vlasti da ga kazne
spaljivanjem na lomai, formulacija presude za pokojnika koji e biti ekshumiran, savjet o
tonom redoslijedu procesa, zapljeni imovine i opskrbi zatvorenika.81 Opirnije upute,
posebice u Italiji, ukljuivale su i opise heretikih sekti.
79
Ibid.
81
Ibid. 251.
80
29
Ranije je spomenut Prirunik za inkvizitore iz 1376. godine, autora Nikolausa

Eymericha (1320-1399), glavnog aragonskog inkvizitora koji je bio najprecizniji od svih
uputa. Jedan od najpoznatijih i najzloglasnijih inkvizitora u ranijem razdoblju Inkvizicije bio
je dominikanac Bernard Guidon (1261?-1331), koji je od 1307. godine bio glavni inkvizitor u
Toulouseu. U djelu Postupak isljeivanja krivovjerne opaine (Practica Inquisitionis
heretice pravitatis) napisanom oko 1320. godine, donosi prava i dunosti inkvizitora, opisuje
razne hereze, navodi sluajeve s kojima bi se inkvizitor mogao susresti u istrazi, objanjava
metodologiju ispitivanja, navodi muenje kao legitimnu metodu ishoenja priznanja.82
Najpoznatije djelo inkvizitorske literature, iako nastao gotovo sto pedeset godina kasnije,
svakako je Malj za vjetice (Malleus malleficarum) dominikanaca Jacoba Sprengera
(1436?-1494) i Heinricha Institorisa (1430-1505) napisano 1486. godine. Ta dvojica
dominikanaca bili su inkvizitori u dijecezi Klna i Mainza u Njemakoj u drugoj polovici
petnaestog stoljea. Bulom Summis desiderantes affectibus papa Inocent VIII. (1484-1492)
od 9. sijenja 1484. godine naloio im je i odobrio pravo da progone vjetice, nazivajui ih
ljubljenim sinovima Crkve. Tri su osnovne novine, u odnosu na dotadanju literaturu, o
kojima piu ova dvojica inkvizitora:
teite pojave arobnjatva prebacuje se sa sabata dakle, sa sastanka s vragom na

koji se dolijee na metli, na sam ugovor s vragom i maleficij (bilo koji in
arobnjatva ili magije s ciljem nanoenja povrede ili smrti);
progon i proces treba se prepustiti svjetovnoj vlasti;
u pravilu se arobnjatvu odaju ene, a ne mukarci.
Moda e najbolje ilustrirati sr tog djela jedan citat: ene su u veoj mjeri podlone
tjelesnoj strasti od mukaraca, kako se to vidi iz mnogih njenih putenih opaina. Valja
takoer istaknuti da je taj poremeaj obiljeen kod stvaranja prve ene, koja je oblikovana iz
savinutog rebra, odnosno iz prsnog rebra koje je savinuto kao da je okrenuto od mukarca. A
budui da je radi toga nedostatka ona nesavrena ivotinja, ena je uvijek prijetvorna.83
82
The Original Catholic Encyclopedia, s. v. Bernard Guidonis,

http://oce.catholic.com/index.php?title=Bernard_Guidonis (posjet 27.6.2010).
30
5.10 rtve inkvizicijskih postupaka

Kada je rije o ukupnom broju stradalih tijekom stoljea u kojima je Inkvizicija djelovala
nastaju velike razlike u tumaenjima, a koja su rezultat vremena u kojem su pojedine studije
nastale, a vjerojatno i, vjerske provenijencije autora. Nadalje, intenzitet progona u dvanaestom
ili trinaestom stoljeu nije istovjetan onom u esnaestom ili sedamnaestom jer s pojavom
reformacije dolazi do znatnog poveanja progona kako u katolikim tako i u protestantskim
zemljama.84 Posebno je broj rtava koji se tijekom vremena pripisivao Inkviziciji bio glavni
razlog esto pogrene percepcije djelovanja Inkvizicije te e se stoga tom problemu posvetiti
zasebno poglavlje.
83
Heinrich Institoris i Jacob Sprenger, Malleus maleficarum: Malj koji ubija vjetice (Zagreb: Stari grad, 2006),
146.
84
31
6. DJELOVANJE
INKVIZICIJE
KASNIJIM
STOLJEIMA.
AROBNJATVO. RTVE.
Tijekom etrnaestog i petnaestog stoljea jaa mo svjetovnih vladara i slabi mo

Svete Stolice pa tako i Inkvizicije koja o njoj ovisi. U prvoj etvrtini etrnaestog stoljea
polako prestaju kontroverze i optube oko sudova u Albi i Carcassonnei i sve je manje
sudskih procesa. Katarstvo je prestalo biti vaan imbenik u religijskom ivotu u junoj
Francuskoj. Bilo je jo povremenih istraga i osuda ali do kraja etrnaestog stoljea, iako
sudovi i dalje postoje, njihova uloga slabi.85 U etrnaestom i petnaestom stoljeu Inkvizicija
se bavi i drugim heretikim sektama poput spiritualaca, koji se u Italiji nazivaju jo i
fraticelijevci, a takoer se progoni i zloin arobnjatva. Istovremeno raste vjerska
netrpeljivost prema idovima i Maurima. Taj pokret antisemitizma ima svoje korijene u
pojavi epidemije crne kuge polovicom etrnaestoga stoljea jer su idove optuivali kako su
trovali vodu i hranu, a posebno ih se optuivalo za lana obraenja na kranstvo.86
Kako je jaala mo svjetovnih vladara tako se i Inkvizicija ponekad iskoritavala za
njihove politike interese. Takav je primjer proces protiv vitezova templara kojeg je vodio
francuski kralj Filip IV. (1268-1314). Vitezovi templari bili su viteki red osnovan 1128.
godine. titili su hodoasnike na putu prema svetim mjestima i preuzeli redovnike zavjete
duhovne istoe, siromatva i poslunosti. Vladari i pape dali su im niz povlastica koje su ih
izuzimale iz svjetovne ili crkvene jurisdikcije.87 Vremenom su se poeli baviti gospodarskim i
novarskim djelatnostima te su se jako obogatili, ali i time poeli gubiti ugled koji su imali u
irim slojevima drutva. Optuilo ih se za udaljavanje od vjere, za preveliku toleranciju spram
muslimana i idova, za pruanje utoita katarskim uglednicima tijekom albigenkog
kriarskog rata. Kralj Filip IV. poetkom etrnaestog stoljea zapoeo je progone pod raznim
optubama od kojih je najutemeljenija ona za herezu. Nakon procesa red je ukinut 1311.
godine, a sva njihova dobra prela su pod vlast francuske krune.
Najopasnije krivovjerje u kasnom srednjem vijeku svakako je pokret iji je intelektualni
zaetnik bio engleski profesor John Wycliffe (oko 1330-1384). On je naglaavao vanost
Svetoga pisma i odbacivao je dio crkvene predaje i autoriteta koje je smatrao kako su
85
86

32
proturjeni osnovnim biblijskim porukama; osuivao je bogaenje Crkve i sveenstva;

zanijekao je pretvorbu tijela i krvi Krista u kruh i vino; osuivao je prodaju oprosta
(indulgencija).88 Njegovi pristae nazivali su se lolardima, a iz njegovih se uenje razvio
husitizam u ekoj.
6.1
arobnjatvo
Kada se govori o magiji istie se kako su kljune dvije stvari kontrola nad prirodom i
koritenje sila koje su monije od ovjeka.89 ivot srednjovjekovnog ovjeka bio je nesiguran
i nepredvidljiv, podreen prirodnim ciklusima na koje nisu mogli utjecati, bolestima koje nisu
znali lijeiti, bio je obiljeen oskudicom, gladi, nasiljem i ratom. Privlaila ga je mogunost
upravljanja prirodnim pojavama kako bi si olakao svakodnevni ivot, ali i mogunost
utjecaja na druge ljude u pitanjima ljubavi, strasti, bogatstva, pravde, osvete i na svim drugim
aspektima ljudskog postojanja. Vjerovanje u snane nadnaravne sile bilo je jedno od prvih
obiljeja ljudskoga drutva te je elja da se takve sile ukrote i podrede svojoj vlastitoj volji,
izuzetno primamljiva. Magija se definira kao pojam koji kategorizira irok spektar vjerovanja
i postupaka koji obuhvaa astrologiju, alkemiju, aranje, amajlije, prizivanje duhova,
nekromanciju i trikove. Prakticiraju je podjednako laici i kler kao i obrazovani i neobrazovani
drutveni slojevi, a izvori za prouavanje te tematike nalaze se kako u znanstvenim
raspravama i pravnim spisima, tako i u liturgijskim i knjievnim tekstovima te drugim
dokumentima.90
U dvanaestom i trinaestom stoljeu su se optube za magijsko djelovanje procesuirale
rijetko i osnovna elja inkvizitora, kao uostalom i pri procesuiranju ostalih hereza, bila je da
se optuenik pokaje i vrati u okrilje Crkve. Zloin arobnjatva smatrao se odricanjem od
vjere, apostazijom, a optueniku je trebalo ukazati na zabludu i vratiti ga na ispravan,
kranski put. Poetak etrnaestog stoljea donio je pomak u shvaanju arobnjatva kao zla
koje treba iskorijeniti. Promjena u gleditu temeljila se i na injenici kako je sukob papinstva i
svjetovnih vladara, pojava crne kuge, poveanih ratnih aktivnosti doprinijela poveanoj
nesigurnosti ovjeka te se poeo traiti krivac za nesreu.
87

Ibid. 387.
89
90
Ibid. 186
88
33
Papa Ivan XXII. u instrukcijama sudu u Carcassonneu iz 1320. godine precizno navodi
koga i zato treba procesuirati:91
one koji prinose rtve demonima ili ih oboavaju; one koji im daju potpisane
dokumente ili sklapaju s demonima posebne ugovore za koje smatraju kako su pravno
valjani i obvezujui;
one koji izrauju ili druge tjeraju da izrauju slike ili bilo to drugo to ih povezuje s
demonima ili to demone tjera da ine maleficij;
one koji zlouporabe sakrament krtenja tako to sami krste ili tjeraju druge da krste
sliku nainjenu od voska; ili, u drugim okolnostima, tjeraju demone ili druge ljude da
sami izrauju takve slike; ili opetovano provode sakramente krtenja, zareenja ili
potvrde.
Takoer navodi kako te procese treba voditi prema svim pravilima postupanja protiv
heretika. Papa dalje u dekretalu Super illius specula iz 1326. godine ekskomunicira
svakoga tko zaziva demone i s njima se povezuje i svakoga tko prakticira magiju.92 Na kraju
etrnaestoga stoljea inkvizitor Nicola Eymerich u djelu Directorium inquisitorum postavio je
teoloke temelje za povezivanje magije, demonologije i hereze te je ustvrdio kako je i samo
prizivanje demonske snage, bez obzira na namjere, zabranjeno za krane.93 arobnjatvo je
dakle, Crkva smatrala nedozvoljenom vezom ovjeka i vraga, koja je bila utemeljena na, ma
kako to danas nevjerojatno zvualo, stvarnom formalno ugovorenom vezom, a arobnjacima,
vjeticama i slinima pripisivao se osobni kontakt s neastivim. Shodno tome su pod
ingerenciju inkvizicijskih sudova doli i ljudi kojima se na teret stavljao takav ugovor s
vragom. Tijekom petnaestoga stoljea vjerovanje kako vjetice i arobnjaci lete na sastanke s
vragom (sabat) ulo je u sudsku praksu inkvizicijskih, a potom i svjetovnih sudova.94 U
sauvanim presudama iz onoga vremena i inkvizicijskim prirunicima nalaze se potanko
opisani takvi sastanci i ostali zloini za koja ih se optuivalo. Ovdje posebno valja istaknuti
ranije spomenuti Malj za vjetice Heinricha Institorisa i Jacoba Sprengera iz 1486. godine.
Od toga vremena zapoinje znaajniji progon vjetica i arobnjaka koji je poprimio velike
91
P.G. Maxwell-Stuart, Witch Beliefs and Witch Trials in the Middle Ages (London: Continuum, 2011), 22.
Ibid. 20.
93
94
92
34
razmjere na cijelom podruju tadanje Europe. Trajao je s veim ili manjim intenzitetom do
sredine osamnaestog stoljea.
6.2
rtve inkvizicijskih postupaka u kasnijim stoljeima

Openito to se tie suenja hereticima od esnaestog stoljea nadalje francuski
povjesniar Jean Delumeau iznosi nekoliko razmiljanja. On tvrdi kako se na globalnom

planu vjerski ratovi i najdramatinije borbe protiv vjetica poklapaju no lokalno su esto ti
odnosi obrnuto proporcionalni. Nadalje iznosi kako je borba protiv arobnjatva zahvatila
podjednako i katolike i protestantske zemlje te siromanije i bogatije graanstvo. Moe se
rei kako je ipak u postotku, naravno oni se razlikuju od mjesta do mjesta, bio vei postotak
ena. to se tie dobi, zakljuuje na temelju nekih studija o procesima u vicarskoj,
Francuskoj i Engleskoj kako je prosjena dob optuenih bila 60 godina.95
Kada Delumeau u svom radu govori o broju rtava, navodi tablicu autora Montera i
Muchembleda koju prenosimo u cijelosti.
96
Tabela 1. Rezultati istraivanja broja pogubljenih prema autorima Monteru i Muchembledu
95
Jean Delumeau, Strah na Zapadu : (od XIV do XVIII) veka : opsednuti grad (Novi Sad: Knjievna zajednica
Novog Sada, Dnevnik, 1987), 485-486.
96
Ibid.
35
Autori u tabeli ne razlikuju vrste optubi te se ne moe zakljuiti jesu li sva navedena
pogubljenja posljedica osuda za zloin hereze ili i za ostale zloine poput arobnjatva.
Za podruje djelovanja panjolske inkvizicije, panjolski i danski povjesniari Jaimie
Contreras i Gustav Henningsen, kako navodi Rawlings97 objavili su istraivanje provedeno na
50.000 saetaka sudskih spisa klasificiranih prema tipu optubi u razdoblju od 1540. do 1700.
godine na 21 regionalnom sudu panjolske inkvizicije.
Tabela 2. Rezultati istraivanja broja pogubljenih prema autorima Contreras i Henningsen98
Iz njihovih podataka moe se zakljuiti kako se etrdesetak posto procesa odnosilo na velika
heretika djela (idovstvo, islam, luteranstvo, iluminizam), a ostatak od oko ezdeset posto na
manja heretika djela (bigamija, praznovjerje, zloini protiv Inkvizicije i sl.). Od tog postotka
ukupno je stvarnih smrtnih presuda bilo svega 1,8 %, dok je 1,7% bilo smrtnih presuda u
odsustvu.
Povjesniar i teolog Franjo anjek donosi podatke francuskog povjesniara Bartoloma
Bennassara koji za panjolsku inkviziciju istie kako je na smrt osueno relativno malo
97
98
Rawlings, The Spanish Inquisition (2006), 12

Ibid. 13.
36
optuenih, do tri posto. Najvei broj smrtnih presuda odnosi se na razdoblje 1480-1530.
godine, njih oko 5.000, uglavnom iz redova obraenih idova. U periodu od 1530. do 1700.
godine bilo je 50.000 postupaka i 500 smrtnih osuda, a nakon 1700. godine jo oko 100 do
200 izvrenih osuda na Pirenejskom poluotoku, obje Amerike i na Filipinskom otoju.99
Nevjerojatan podatak o broju rtava navodi Vladimir Dedu koji kae kako je ukupno
zbog arobnjatva i krivovjerja tijekom nekoliko stoljea stradalo izmeu etiri i devet
milijuna ljudi.100 Navodi se ovo samo kao pokazatelj kako je potreban oprez kada se istrauje
i navodi broj rtava, a jedan od dodatnih razloga za nepouzdanost podataka o broju rtava,
kako navodi povjesniar Henry A. Kamen za podruje djelovanja panjolske inkvizicije, jest i
injenica kako su mnogi osueni kanjeni samo na papiru. Naime, osuenici su esto ili
umrli prije izvrenja kazne ili su uspjeli pobjei, ali svi oni su brojano navedeni kao
osuenici nad kojima je kazna izvrena.101 Takoer kada se govori o broju rtava, brojke u
literaturi se mahom odnose na kasnija stoljea, najee za podruja djelovanja panjolske
inkvizicije i ne razlikuju brojeve rtava u poecima Inkvizicije u dvanaestom i trinaestom
stoljeu kojih je bilo bitno manje kako se moe vidjeti na primjeru s juga Francuske. Jedan od
razloga svakako je taj to je iz prvih desetljea djelovanja Inkvizicije manje sauvanih
podataka. Wakefield zakljuuje iz podataka o ukupnom broju rtava na jugu Francuske, koji
se temelje na analizi dokumenata iz sredine trinaestog stoljea, kako je najteih kazni
(doivotni zatvor i smrt) u postotku otprilike 8,5%.102
Zato se tijekom vremena pretjerivalo s brojem najteih presuda na inkvizicijskim
sudovima teko je zakljuiti. Moda je razlog taj da to su vee brojke, vea moe biti i
negativna ocjena samog fenomena Inkvizicije. Svakako je vano razluiti vrijeme nastanka
pojedinog istraivanja o toj temi kao i znanstvenu utemeljenost iznijetih podataka. Za
zanemariti nije niti vjerska provenijencija autora. Kako vrijeme prolazi, kako su arhivi
dostupniji za analizu veem broju strunjaka dobit e se jasniji i potpuniji uvid u stvaran broj
rtava Inkvizicije kako za vrijeme u kojem su djelovale biskupska i papinska inkvizicija, tako
i za kasnija stoljea.
99
Prema: anjek, Crkva i kranstvo u Hrvata. (1988), 255.

Vladimir Dedu, Istina o vjeticama (Zagreb: Seljaka sloga, 1952), 78.
101
Henry A. F. Kamen, The Spanish inquisition : a historical revision (New Haven: Yale University Press,
1998), 203.
102
100
37
7. ODJECI INKVIZICIJE U HRVATSKOJ

Pojava Inkvizicije u hrvatskim zemljama podudara se s dolaskom franjevaca i
dominikanaca. Nije poznato kada je papa imenovao inkvizitore za to podruje no najstariji
podatak o njihovu djelovanju na podruju Bosne i Dalmacije datira iz 1259. godine kada ih
spominje Petar, prior dominikanskoga samostana u Bodrogu (Sarospatak u Maarskoj).
anjek navodi kako taj prior u Kratkom izvjetaju o postanku Ugarske (dominikanske)
provincije pie kako je papa Grgur IX. poslao dominikance krivovjercima u Bosnu i
Dalmaciju, koji se kod njih zovu Slavonskom crkvom, gdje je mnogo dua propadalo zbog
krivovjernih zabluda. Uz pomo Kolomana dominikanci su se propovijedanjem i
raspravljanjem uporno borili protiv krivovjerja i na udesan nain postigli toliko, te su
mnoge od krivovjeraca i njihove pristae obratili istini (katolike) vjere; dok su mnogi od
onih koji se nisu htjeli obratiti bili po slubenicima spomenutog kralja Kolomana predani
ognju.103 Kako dalje zakljuuje anjek to je do sada jedini dokaz spaljivanja krivovjernika
na podruju Hrvatske. Prema izvorima najstarije Inkvizicijsko sjedite bio je Zadar, a kao prvi
inkvizitor spominje se Pavao (Dalmatinac) prvi vrhovni inkvizitor za Dalmaciju, Hrvatsku i
Slavoniju koji je bio pravni i teoloki pisac te profesor na sveuilitu u Bologni. Ubili su ga
heretici na podruju Splita 1255. godine. Njega je naslijedio Andrija Dalmatinac, drugi
vrhovni inkvizitor, kasniji skradinski biskup koji je 1268. godine procesuirao heretike u
Skradinu. 104
Bulom Prae cunctis nostrae mentis od 23. oujka 1291. godine papa franjevac Nikola
IV. (1288-1292) trai od provincijala Slavonske provincije (u trinaestom stoljeu obuhvaale
su krajeve Srbije, Rake, Hrvatske, Dalmacije, Bosne i Istre) da u Bosnu uputi dvojicu brae
kao isljednike heretike opaine. Poetkom etrnaestog stoljea dolazi do spora izmeu
dominikanaca i franjevaca glede inkvizicijskih ovlasti, ali niti franjevci nemaju znaajnijih
uspjeha u obraenju pripadnika Crkve bosanske. Valja ovdje navesti kako je jedan od papinih
savjetnika bio i Augustin Kaoti (1260?-1323). U djelu Izlaganja o praznovjerju iz 1318.
godine za uvjerene heretike, idolopoklonike i svetogrdnike ne nalazi opravdanja ali gataoce i
druge iritelje praznovjerja ispriava neznanjem i esto vrlo tekim socijalnim poloajem
pojedinaca i grupa koji svoj naoko bezizlazni poloaj rjeavaju uranjanjem u arobni svijet
103
104
Prema: anjek, Kranstvo na hrvatskom prostoru (1991), 148.

Ibid.
38
tlapnji i prividnosti.105 U povijesnim izvorima navodi se postojanje sudova u Kopru (za Istru),
Zadru (za Dalmaciju) i Dubrovniku (za podruje Dubrovake Republike). Posljednji
imenovani inkvizitor u Zadru jest Antun Cebalo iz Korule 1790. godine.106
U kasnijim stoljeima djelovanje Inkvizicije na naim prostorima odvijalo se otprilike
kao i u ostalim zemljama. Procesuira se krivovjerje, posebno protestantizam i arobnjatvo
odnosno praznovjerje. Procesi protiv Hrvata iz Dalmacije vodili su se i pri mletakom Svetom
oficiju (Santo Uffizio). Proces nastajanja mletakog inkvizicijskog suda, kako navodi Lovorka
orali, istovjetan je kao i kod drugih inkvizicijskih sudova onoga vremena; optube koje su
dovodile pred sud bile su: pisanje, govorenje i druge radnje protiv Svetoga pisma, bavljenje
magijom, prizivanjem demona i sl. Sama provedba procesa razlikovala se od drugih sudova
posebno u tome to su se muenje i smrtna kazna rijetko primjenjivali. Posebnost mletake
inkvizicije bila je i u tome to su predstavnici svjetovne vlasti aktivno sudjelovali u procesu, a
time je dravni nadzor nad osjetljivim pitanjima krivovjerja bio zastupljeniji i djelotvorniji.
Sudski procesi se spominju u nekim crkvenim djelima i ivotopisima ali najvredniji i
najvjerodostojniji izvor za prouavanje te tematike jest fond mletake inkvizicije u sastavu
mletakog Dravnog arhiva u Veneciji. orali opisuje pet velikih skupina optubi protiv
naih ljudi (u zagradi je broj obraenih procesa): 107
Prijelaz na islam (16)
Grka shizma i prijelaz na islam (4)
Protestantizam (9)
Magija i puko praznovjerje (13)
Ostali procesi - skandali sveenika, svodnitvo, vieenstvo, posjedovanje zabranjenih

knjiga (11)
Nadalje kada se govori o djelovanju Inkvizicije na naim prostorima vano je napomenuti

kako je malo sauvanih podataka iz najranijeg vremena djelovanja papinske inkvizicije. Ne bi
se smjela zanemariti niti mogunost kako je jedan od glavnih razloga malen broj takvih
postupaka pa stoga nema niti sauvanih podataka. Procesi koji su se vodili u kasnijim
stoljeima obuhvaaju procese protiv pojave arobnjatva i praznovjerja, a kako se vidi iz
105
106

Ibid. 264.
39
prouavanja pravnog povjesniara Vladimira Bayera vodili su se na graanskim sudovima.

Podatke o njima saznajemo iz pravnih spisa.108
Prema Bayeru, openito izvori za prouavanje djelovanja inkvizicije u Dalmaciji i
Primorju su gradski statuti, a za podruje Hrvatske i Slavonije zapisnici i biljeke o sudskim
presudama iz konkretnih sluajeva.109 Prvi dokumenti koji nam govore o postupanju s
arobnjacima na podruju Zagreba tri su presude iz 1360., 1362., i 1379. godine. Potrebno je
naglasiti kako su se ti procesi vodili pred zagrebakim gradskim sudom, a ne na crkvenom
sudu. Kao i u ostalim europskim zemljama do petnaestog stoljea nalazimo rjeu pojavu
procesa i blae kazne. Otada (pogotovo u sedamnaestom stoljeu) poveava se broj procesa,
uvodi se upotreba muenja u sudski proces kao sredstvo ishoenja priznanja, a osude na smrt
sve su brojnije. Prestanak progona na naim podrujima vezuje se uz doba vladanja carice
Marije Terezije tj. drugu polovicu osamnaestoga stoljea. Hrvatski sabor 1756. godine
ozakonio je cariinu naredbu koja navodi kako se sve presude prije izvrenja kazne moraju
poslati na potvrdu carici, a od 1758. godine sudovi su morali, kako bi uope proces zapoeli,
dobiti posebno cariino odobrenje koje kasnije niti jedan sud nije zatraio.110 Slubeno nema
prestanka progona zloina arobnjatva i krivovjerja na naim prostorima, kako je to uinjeno
u panjolskoj, nego se jednostavno takve optube vie nisu procesuirale.
107
Lovorka orali, Hrvati u procesima mletake inkvizicije (Zagreb: Hrvatski institut za povijest, Dom i svijet,
2001), 23-24.
108
109
Ibid. 220.
110
Ibid. 305.
40
8. ZAKLJUAK
Poetkom dvanaestog
stoljea
javljaju
se propovjednici ije protucrkveno i
protusveeniko propovijedanje nailazi na pozitivne odjeke u narodu. Katarska i valdenka

hereza, postaje masovni pokret irei se s razvojem trgovakih putova na mjestima vee
naseljenosti. Crkva je spoznala prijetnju koju donosi hereza i ponudila odgovor koji se
sastojao od unutarnjih reformi, kriarskih ratova, ustanovljenja i razrade zakonodavstva za
procesuiranje heretika koje je uobliila u crkveni sud, Inkviziciju. Naravno u tome joj je bila
potrebna pomo svjetovnih vlasti. Pape Lucije III. i Inocent III. utvrdili su zakonske okvire za
borbu protiv heretika preporuujui suradnju sa svjetovnim vladarima, papa Grgur IX.
razradio je proceduralni okvir za provoenje inkvizicijskog procesa te imenovao posebne
suce, inkvizitore koje e te procese voditi, a papa Inocent IV. dovrio je oblikovanje
Inkvizicije kao institucije.
Razlikujemo biskupsku, papinsku ili rimsku te panjolsku inkviziciju. Sve tri bile su
crkveni sudovi ustanovljeni za borbu protiv hereze, a razlike su, osim u vremenu u kojem
djeluju i u odgovornosti autoritetu: i biskupska i papinska inkvizicija bile su crkvene
ustanove, odgovorne iskljuivo papi, a panjolska inkvizicija, bila je dravna ustanova koja je
odgovorna kruni, dakle, svjetovnoj vlasti koja ju je esto koristila za vlastite interese.
Biskupska i papinska inkvizicija imale su kljunu ulogu u prepoznavanju i ispravljanju
pogreaka hereze, u spaavanju dua te u konanici u spaavanju kranstva.111 Crkveno
osueni heretici, ovisno o teini optube, nakon presude kanjavali su se lakim: noenje
oznaka sramote, odlazak na hodoae, bievanje; i teim kaznama: progonstvom i
izopenjem iz Crkve, zapljenom imovine, doivotnim zatvorom, a ako se ne bi pokajali,
predavali su se svjetovnim vlastima na izvrenje smrtne kazne spaljivanjem na lomai. Sudski
postupak razraen je do detalja kroz papinske bule i dekretale, crkvene zakone
te
inkvizicijske prirunike i upute za postupanje. Proces se vodio prema tono utvrenim

pravilima, pomno se biljeio tijek postupka, a inkvizitorima su u tom procesu pomagali brojni
slubenici suda.
Kada se govori o broju rtava razlikuje se vrijeme djelovanja crkvenog suda u
dvanaestom i trinaestom stoljeu, te rad sudova u kasnijim stoljeima kada pod ingerenciju
111
41
inkvizicijskih sudova dolaze i procesi protiv arobnjatva. Takoer razlikuje se prostor i

vrijeme djelovanja panjolske inkvizicije. Podaci o broju rtava papinske inkvizicije vrlo su
turi iz ega se moe zakljuiti kako tijekom djelovanja papinske inkvizicije nije bilo toliko
tekih osuda (doivotni zatvor i smrt) koliko joj se tijekom stoljea pripisivalo. Recentna
literatura donosi i nove, temeljitije istraene podatke koji to potvruju.
Inkviziciju na nae prostore donijeli su dominikanci i franjevci. Prvi spomen datira iz
sredine trinaestog stoljea. Smatra se kako je najstarije sjedite suda bilo u Zadru, a prvi
vrhovni inkvizitor bio je Pavao (Dalmatinac). Naalost, malo je podataka sauvano iz
najranijeg vremena djelovanja Inkvizicije na naim prostorima. Podatke nalazimo u
prijepisima gradskih statuta te sauvanim biljekama i zapisnicima o presudama graanskih
sudova koji su procesuirali zloine arobnjatva, takoer i u arhivu mletakog inkvizicijskog
suda koji je vodio nekoliko procesa protiv ljudi s podruja Dalmacije.
Pojava heretikih vjerovanja, ustanovljenje i djelovanje Inkvizicije, suradnja crkvene i
svjetovne vlasti u borbi protiv te hereze, grubosti postupka, i okrutnost u kanjavanju sve se
to moe razumjeti ako se razumije drutveno ureenje srednjega vijeka. Ono to je osnova
toga drutva i ono to povezuje sve njegove dijelove jest vjera koju je hereza ugroavala.
Srednjevjekovni kranin vjeruje u Boga i Boju volju te potuje Crkvu i kler kao neosporni
autoritet. Kranski svijet se svim sredstvima svoje crkvene i svjetovne moi pokuao
suprotstaviti herezi i to je uinio kroz Inkviziciju. Kontroverza koje su kroz povijest pratile
fenomen Inkvizicije bilo je mnogo. Od toga kako joj se pripisivala zloupotreba procesa i
osuda za vlastite interese do preuveliavanja broja rtava. Trebalo bi prihvatiti injenicu kako
je religija osnova drutvenog ivota onoga vremena i kako svaka sumnja u boje istine znai
sumnju u vlastito postojanje, a toj se sumnji mora suprotstaviti, pogotovo ako je u opasnosti
ono najvrednije, ovjekova dua. Inkvizicija je bila ondanji nain, moda ne najbolji, ali to je
ocjena koju ne treba olako isticati pogotovo ne iz dananje perspektive koja je silno mnogo
godina udaljena od toga vremena.
42
9. BIBLIOGRAFIJA
IZVORI
1. Guidon, Bernard. Practica Inquisitionis heretice pravitatis. Pariz: Alphonse Picard, 1886.
2. Institoris, Heinrich i Jacob Sprenger. Malleus maleficarum. S. l.: Petrus Drach, ca. 1485.
Institoris, Heinrich i Jacob Sprenger. Malleus maleficarum: Malj koji ubija vjetice.
Zagreb: Stari grad, 2006.
LITERATURA
1. Bayer, Vladimir. Ugovor s avlom: procesi protiv arobnjaka u Evropi a napose u
Hrvatskoj. Zagreb: Informator, 1982.
2. Bikup, Marijan. Temeljne znaajke autentine puke pobonosti. Bogoslovska smotra
53/2-3 (1983): 186 - 193.
3. orali, Lovorka. Hrvati u procesima mletake inkvizicije. Zagreb: Hrvatski institut za
povijest, Dom i svijet, 2001.
4. Dedu, Vladimir. Istina o vjeticama. Zagreb: Seljaka sloga, 1952.
5. Delumeau, Jean. Strah na Zapadu: (od XIV do XVIII) veka: opsednuti grad. Novi Sad:
Knjievna zajednica Novog Sada, Dnevnik, 1987.
6. Dictionary of the Middle Ages. Uredio Joseph R. Strayer. Volume 6. New York: Charles
Scribner's sons, 1985.
7. Encyclopedia Britannica, s. v. Waldenses,
http://www.britannica.com/EBchecked/topic/634415/Waldenses (posjet 22. 6. 2013).
8. Goldstein, Ivo i Borislav Grgin. Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku. Zagreb: Novi
Liber, 2006.
9. Jedin, Hubert, ur. Velika povijest Crkve. Sv. III/2. Zagreb: Kranska sadanjost, 1993.
10. Kamen, Henry A. F. The Spanish inquisition: a historical revision. New Haven: Yale
University Press, 1998.
11. Kolpacoff Deane, Jennifer. A History of Medieval Heresy and Inquisition. New York:
Rowman & Littlefield publishers, Inc., 2011.
43
12. Le Goff, Jacques. Civilizacija srednjovjekovnog Zapada. Zagreb: Golden marketing,

1998.
13. Lucka, Emil. Torquemada i inkvizicija u panjolskoj. Zagreb: Novo pokoljenje, 1951.
14. Maxwell-Stuart, P.G. Witch Beliefs and Witch Trials in the Middle Ages. London:
Continuum, 2011.
15. Pegg, Mark Gregory. The Corruption of Angels, The Great Inquisition of 1245-1246.
Princeton and Oxford: Princeton University Press, 2001.
16. Rawlings, Helen. The Spanish Inquisition. Oxford: Blackwell Publishing, 2006.
17. Szasz S. Thomas. The Manufacture od Madness: A Comparative Study of the Inquisition
and the Mental Health Movement. Syracuse, N.Y.: Syracuse University Press, 1997.
18. anjek, Franjo. Crkva i kranstvo u Hrvata. Zagreb: Kranska sadanjost, 1988.
19. anjek, Franjo. Kranstvo na hrvatskom prostoru. Zagreb: Kranska sadanjost, 1991.
20. Tavuzzi, Michael. Renaissance Inquisitors: Dominican Inquisitors and Inquisitorial
Districts in Northern Italy, 14741527. Boston: Brill, 2007.
21. Testas, Guy i Jean Testas. Inkvizicija. Zagreb: Kranska sadanjost, 1982.
22. The Middle Ages: an encyclopedia for students. Uredio William C. Jordan. Volume 1.
New York: Charles Scribner's sons, 1996.
23. The Original Catholic Encyclopedia, s. v. Bernard Guidonis
http://oce.catholic.com/index.php?title=Bernard_Guidonis (posjet 27. 6. 2010).
24. Wakefield, Walter L. Heresy, Crusade and Inquisition in Southern France 1100-1250.
Berkeley and Los Angeles: University of California Press, 1974.
44
10. PRILOZI
Prilog 1.
Karta Inkvizicije od 13. do 19. stoljea
preuzeto iz Testas, Guy; Testas, Jean. Inkvizicija. Zagreb : Kranska sadanjost, 1982. , str. 5
45
Prilog 2
Heretik obuen u posebno ruho s kriem na prsima
preuzeto iz anjek, Franjo. Kranstvo na hrvatskom prostoru. Zagreb : Kranska sadanjost,
1991., str. 152
46
Prilog 3
Javno izricanje kazne protiv heretika; auto de f - in vjere
preuzeto iz anjek, Franjo. Kranstvo na hrvatskom prostoru. Zagreb : Kranska sadanjost,
1996., str. 149
47

Diplomski Tuzlancic Ira 2013

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Diplomski Tuzlancic Ira 2013

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

SVEUILITE U ZAGREBU

PREGLED POVIJESTI CRKVENE INKVIZICIJE

Mentor: prof. dr. sc. Borislav Grgin

Studentica: Ira Tuzlani

Zagreb, rujan 2013

2. SREDNJI VIJEK I POJAVA HERETIKIH VJEROVANJA

ovjeka i crkvenu organizaciju. Njihovi voe ivjeli su po strogim pravilima, u siromatvu i

The Middle Ages: an encyclopedia for students, s. v. Cathars.

3. INKVIZICIJA BISKUPSKA, RIMSKA I PANJOLSKA

U ovom poglavlju opisat e se okolnosti nastanka i povijesni tijek pravnog ustanovljenja

neprihvatljivim nedostacima unutar klera i vratiti duhovni kredibilitet Crkvi. Posebno je

Reformatorski elementi u crkvi u bliskoj su vezi s nastajanjem kriarskog pokreta.

Inkvizicija je istrani crkveni sud s posebnim ovlastima osnovan u drugoj etvrtini

Objavom dekretala Ad abolendam 4. studenog 1184. pape Lucija III. (1181-1185) i

Rimska ili papinska inkvizicija

zabrana javnih i privatnih razgovora o vjeri meu laicima

zabrana sudske pomoi optuenima i priziva

zabrana crkvenih pogreba smaknutih

8 dana za izvrenje smrtne kazne spaljivanjem na lomai

drutveni bojkot prema potomcima osuenog

unitenje pokretne imovine krivca, uhienje rodbine

denuncijantima dodjeljuje 1/3 imetka optuenog

protjerivanje pristaa osuenog iz grada uz konfiskaciju treine njihova posjeda

osueni moraju nositi kri na odjei

tajnost procesa i imena svjedoka

ekshumacija heretika koji nisu bili otkriveni za ivota. 25

anjek, Crkva i kranstvo u Hrvata (1988), 249.

podreen kruni s osnovnom zadaom iskorijeniti herezu i povratiti poslunost Crkvi.

Torquemadom, a s ciljem obrane kulturnih i religioznih vrijednosti katolicizma tijekom

Testas i Testas, Inkvizicija (1982), 116.

4. ALBIGENKI KRIARSKI RAT 1209-1229

Kolpacoff Deane, A History of Medieval Heresy and Inquisition (2011), 36.

Goldstein i Grgin, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku (2006), 298.

rtve inkvizicijskih postupaka u dvanaestom i trinaestom stoljeu u junoj

presuda u Toulouseau i Carcassonneu sredinom trinaestoga stoljea na jugu Francuske: 1 bio

42 (3 druga da se pogube ako ih se uhvati)

307 (17 vie da su preivjeli)

Dictionary of the Middle Ages, s. v. Inquisition

5. ORGANIZACIJA INKVIZICIJSKIH SUDOVA I VOENJE POSTUPKA

sudaca s delegiranim biskupskim punomoima koji je imao zadatak pronalaziti i voditi

Dictionary of the Middle Ages, s. v. Inquisition

pred inkvizitore; postojali su ak i nekolicina profesionalnih lovaca na heretike nakon to je

Dictionary of the Middle Ages, s. v. Inquisition

Upotreba muenja u sudskom postupku

postupak u trinaestom stoljeu kako bi se lake odluivalo o krivnji u sluajevima hereze

Testas i Testas, Inkvizicija (1982), 57.

Bulom Ad extirpanda pape Inocenta IV. od 1252. godine dozvoljena je upotreba

estrapada (vrsta vjeala za istezanje udova);

eravica, igosanje, paljenje;

Poneto rezerviraniji prema upotrebi muenja u inkvizicijskom procesu bio je dominikanac,

Bayer, Ugovor s avlom (1982), 105.

anjek, Kranstvo na hrvatskom prostoru (1991), 153.

Testas i Testas, Inkvizicija (1982), 72.

lako pobjei. Bjeanje je variralo u brojkama, a postojali su i profesionalni lovci na bjegunce.

Suradnja svjetovnih vlasti i otpor Inkviziciji

Trokovi odravanja suda i stanje u kaznionicama

Dictionary of the Middle Ages, s. v. Inquisition

Inkvizicijski arhivi i prirunici

Ranije je spomenut Prirunik za inkvizitore iz 1376. godine, autora Nikolausa

teite pojave arobnjatva prebacuje se sa sabata dakle, sa sastanka s vragom na

progon i proces treba se prepustiti svjetovnoj vlasti;

u pravilu se arobnjatvu odaju ene, a ne mukarci.

The Original Catholic Encyclopedia, s. v. Bernard Guidonis,

5.10 rtve inkvizicijskih postupaka