Sveučilište J. J.

Strossmayera u Osijeku

Filozofski fakultet Osijek

Preddiplomski studij Hrvatskoga jezika i književnosti i Engleskoga jezika i

književnosti

O Legendi o svetom Većeslavu

Seminarski rad iz Stare hrvatske književnosti 1

Mentor: doc. dr. sc. Ivana Mikulić

Osijek, 2021.

SAŽETAK

1
Tema ovog rada djelo je “Legenda o svetomu Većeslavu”. Ova legenda nastala je u 10.
Stoljeću u Češkoj i pripada hrvatskoj srednjovjekovnoj prozi (Badurina Stipčević,
2013:11), a tema joj je život sveca Većeslava te njegova mučenička smrt. U radu se
definira pojam legende te prikazuje položaj legende u hrvatskom srednjovjekovlju.
Središnji dio rada posvećen je analizi kniževno-povijesnih I poetičkih obilježja legend.
Isto tako spomenut će se stepenasta fabule koja je karakteristična za srednjovjekovnu
prozu te specifično oblikovanje početka i završetka koristeći se formulom pobožnosti
te riječju bist na početku djela. Spomenut će se i neke od stilskih figura koje su vrlo
bitne, ne samo za ovo djelo, nego i za druga djela nastala u srednjovjekovlju,
naprimjer: polisindeton, stilsko nabrajanje te simbole. Na kraju ovog seminarskog rada
pobliže će se opisati karakterizaciju lika Većeslava koji je prikazan kao dobar i pošten
te njemu suprotnog lika Boleslava koji je prikazan kao zao i ohol.
KLJUČNE RIJEČI: srednjovjekovna proza, Legenda o svetom Većeslavu,

Sadržaj

2
1. UVOD………….……………………………………………………..…....4
2. LEGENDE U HRVATSKOJ I SREDNJOVJEKOVNOJ
KNJIŽEVNOSTI……………………………………………….,…….……5
3. KNJIŽEVNOPOVIJESNA I POETIČKA OBILJEŽJA “LEGENDE O
SVETOM VEĆESLAVU”……….,…………………….…….………..……6
3.1. POSTANAK TEKSTA………….…………………………….
….........6
3.2. POETIČKA OBILJEŽJA………………....
……………………………7
a) PRIPOVJEDAČ I PRIPOVIJEDNI OBLICI……………..………..8
b) FABULA………………………………………………………..….9
c) OBLIKOVANJE POČETKA I ZAVRŠETKA…………...………10
d) IZGRADNJA LIKA………….……………………………..….....11
4. ZAKLJUČAK………….….………………………………………...……12
5. LITERATURA…………………...………………………………………..13

3
 1. UVOD

Hrvatska srednjovjekovna književnost obuhvaća razdoblje od 8. do 16.stoljeća. U tom

razdoblju stvaraju se djela koja imaju mnogo poveznica ili sličnosti s kršćanstvom i
biblijskim događajima. Dio tog stvaralaštva bile su i legende u kojima su opisane
stvarne povijesne činjenice s elementima fantastike. Legende pripadaju pripovjednoj
prozi, a likovi i događaji često simboliziraju antitezu dobra i zla. Nalazimo i čest
postupak alegorizacije (u ovom slučaju Većeslav kao Isus Krist). Takva legenda, koja
je i potvrda hrvatsko-čeških veza, temeljena na stvarnoj povijesnoj ličnosti, bit će tema
ovog seminarskog rada. Legenda o svetom Većeslavu legenda je o češkom svetcu
Vaclavu, odnosno prema staroslavenskom jeziku Većeslav ili Vjećeslav.
Karakterističo za sve svece i Većeslav je proživio mučenički život u kojem doživljava
izdaju. U ovom radu reći će se nešto više o životu ovog sveca, konkretnije o
događajima i likovima koji su utjecali na njegov život i uzrokovali tragičan završetak.
Cilj rada je predstaviti književno-povijesna i poetička obilježja djela (fabula,
pripovjedač, pripovijedni oblici, stilske figure, izgradnja lika), te na temelju analize
utvrditi pripadnost teksta srednjovjekovnoj prozi.

4
 1. LEGENDE U HRVATSKOJ SREDNJOVJEKOVNOJ KNJIŽEVNOSTI

Legenda dolazi od latinske riječi legenda što znači omo što treba pročitati, štivo,
otkuda i stariji hrvatski naziv „čtenija“, „čtenja“ ili „štenja“. U širem smislu usmena
predaja pretknjiževna vrsta prema terminologiji Johannesa Andreasa Jollesa, srodna
mitu jer kao predaja na poseban način oblikuje i prenosi određena iskustva o životu i
likovima obdarenima osobitim, najčešće nadnaravnim sposobnostima. U užem smislu
označava srednjovjekovnu književnu vrstu, nazvanu i „vita“, koja pripada hagiografiji
jer opisuje život i djela svetaca. Legende se šire i razvijaju uglavnom usmenom
predajom (Solar, 2007: 273, 274, 275, 276). One su pobožno štivo, najčešće životopis
nekog sveca. Legende, a pogotovo legendarni hagiografski tekstovi, bili su osobito
popularno štivo europskoga srednjovjekovlja. Hrvatske su svetačke legende pisane na
latinskom, hrvatsko crkvenoslavenskom i na hrvatskom jeziku i to latinicom, ćirilicom
i glagoljicom (Badurina Stipčević, 2013:12). Tematski su vezani uz živote, djela i
mučenja prvih Isusovih sljedbenika, apostola i mučenika. Važno obilježje svetaca jest
muka kroz koju su prošli kako bi ostvarili Božju volju te prihvaćanje od strane naroda.
U hrvatskoj glagoljskoj književnosti ovi su tekstovi sačuvani većinom u zbornicima:
kao samostalni prijepisi te kao dijelovi manje ili veće skupine tekstova. Najviše ih je
sačuvano u Petrisovu zborniku u kojem nalazimo svojevrstan mali legendarij koji je
nastao prema češkoj preradi Zlatne legende. Najstarije legende u hrvatsku su
književnost ušle preko grčko-bizantskih, a potom preko latinskih i talijanskih izvora.

5
 3. KNJIŽEVNOPOVIJESNA I POETIČKA OBILJEŽJA DJELA
3.1. POSTANAK TEKSTA

O češko-hrvatskim književnim vezama u ranome srednjem vijeku svjedoči Legenda o

Svetom Većeslavu. U stručnoj literaturi ova legenda nazvana je i prvom slavenskom
legendom, a ujedno je i prva legenda u kojoj svetac nije svećenik. Nastala je u Češkoj
u 10. stoljeću tijekom kojeg je Većeslav bio knez Češke, a u Hrvatsku je u prijepisima
dospjela već u 11. stoljeću, a sačuvana je u više glagoljskih brevijara. (Badurina
Stipčević, 2013:14) Legenda je građena na simbolima i alegorijama. Pisana je u
vrijeme stvaranja kršćanskog srednjeg vijeka i procesa kristijanizacije pa se Većeslav
uspoređuje s Kristom, a njegove kreposne vrline ističu se u odnosu na zavidnog i
osvetoljubivog brata. Ova hagiografija ujedno je vrijedan povijesni izvor, znakovitog
medievalnog shvaćanja i doživljavanja povijesti. (14)

6
 3.2.POETIČKA OBILJEŽJA
a) PRIPOVJEDAČ I PRIPOVJEDNI OBLICI

Pripovjedač djela Legenda o svetom Većeslavu je autorski pripovjedač koji priča ono
što se dogodilo, što nalazimo u najvećoj mjeri u legendama. On je objektivan i
sveznajući pripovjedač. Iznosi podatke o podrijetlu vladara, njegovoj zemlji i
vladavini i o onome što se događalo prije, za vrijeme i poslije ubojstva (Čaćić Marina,
2018:12 ). Legenda počinje in medias res to jest u središtu radnje. Taj pripovjedač ne
sudjeluje u radnji, odnosno u zbivanju priče pa se radnja čini kao da teče sama od
sebe. Uloga sveznajućeg pripovjedača vidi se najbolje po uporabi epiteta (…greboše
častnoje Većeslavlje, dobrago i pravednago bogočatca i Hrstoljubca“)(54)1 naime, u
srednjovjekovnoj našoj pripovjednoj prozi pridjev se gotovo nikada ne rabi u funkciji
opisivanja i određivanja predmeta, već gotovo uvijek u funkciji vrednovanja, moralno-
etičke karakterizacije određenog lika. Na taj način zaključujemo da se zbivanje,
događaj koji se pripovijeda, ne odvija sam od sebe, nego da ga pripovijeda sveznajući
pripovjedač koji ljude i postupke u fabuli vrednuje prema shvaćanjima
srednjovjekovnog svjetonazora. Od pripovjednih oblika nalazimo izvješćivanje i
dijalog. Izvješćivanje je najčešći pripovjedni oblik, što je razumljivo s obzirom na
ulogu pripovjedača. Srednjovjekovni, sveznajući pripovjedač, dobro upućen u ono što
se dogodilo, u izvješćivanju se koristi raznim stilskim sredstvima da bi što bolje
dočarao priču. Dijalog pripovjedač koristi kako bi nas bolje uveo u odnos likova i
bolje prikazao njihove misli, odnosno kako bi priča djelovala dramatski, istinito i
uvjerljivo. Dijalog rabi u najdramatičnijim trenucima pripovijedanja te time pojačava i
ističe ono što je već ispripovijedano izvan dijaloga. („Ninje tebe hoću ubiti!“. Se že
rek, udari j mečem po glavje. Većeslav že obrać se k njemu reče: „Čto jesi umislil,
brate?“) (Badurina Stipčević, 2013:53)

1
Citirano prema Legenda o svetom Većeslavu, 2013. Hrvatska srednjovjekovna proza:
legende i romani, priredio/la: Vesna Badurina Stipčević. Sveučilišna naklada – Matica
Hrvatska, Zagreb.

7
8
 a.) STILSKA SREDSTVA

Stilska izražajna sredstva su osnovno oruđe pisaca pomoću kojih oni ostvaruju svoj
individualni stil pisanja. U ovom se djelu mogu pronaći razna stilska sredstva. Jedno
od sredstava u Legendi o svetom većeslavu jest poredba. Poredba je figura koja nastaje
uspoređivanjem pojmova na temelju sličnosti. Primjer se očituje u rečenici:
„Razgrdjevše že se češci muži i djavlu juže vložšu v srce jih, jakože i drjevlje v srce
Judi predatelja Gospodnja, vstaše že na gospoda svojego Većeslava, jakože Judeji na
Hrsta Gospoda.“ (51) U ovoj poredbi nastoji se usporediti češka izdaja Većeslava s
Judinom izdajom Isusa Krista. Aliteracija je ponavljanje suglasnika vidljivo u rečenici:
„Svijet tvorahu neprijaznin š njim o bratje sem Većeslavje, jakože drevlje Judeji o
Hrstje.“ (52); Položi j prjed crkvoju pokriv plahtoju.“ (53) Vidljivo je i ponavljanje
samoglasnika, odnosno asonanca kojom se također postiže ritam: „Krastjej že jerem
jeter vzam...“ (53) Sinonimija je istoznačnost riječi koje se očituje u rečenici: „
dobrago i pravednago bogočatca i Hrstoljubca.“ (54) Pravednago i dobrago su
sinonimi . Epitet je svaki atribut, odnosno dodatak imenici koji ju pobliže objašnjava i
opisuje. Epiteti su najčešće pridjevi: ”okamenjena srca”(54) ; „Dobrago i
pravednago bogočatca i Hrstoljubca“ (54); „ Zali vrazi“ (53). Alegorija se vrlo često
uočava u ovom djelu, konstantnim uspoređivanjem Većeslava s Isusom Kristom, a
Hrvata i Čeha koji su izdali Većeslava sa Židovima koji su Krista izdali: “Vstaše že na
gospoda svojego Većeslava, jakože Judeji na Hrsta Gospoda.”(52) Jedan od primjera
stilskog nabrajanja u ovome djelu jest: “Vjsem že nišćim dobra tvoraše: nagije
odjevaše, laćućeje pitjejaše, stranije prijemaše po evanjelsku glasu.“ (51). Također
postoji I nabrajanje veznika, odnosno polisindeton : „ Na lonje že Avraamlji i Isakovlji
i Jakovlji Bog umjesti dušu jego.” (54) Ovime se postiže ritam u djelu. Hiperbolom se
nastoji prikazati veliko znanje Većeslava te njegova mudrost: „Naviče že i knjigi
slovenskije i latinskije zjelo dobrje .“ (51) Boleslavov bijeg na kraju djela izražen je
metonimijom, odnosno “Hrvati” predstavljaju ne samo narod, već i zemlju: „ Ubojavši
že se ubijenija bježa v Hrvati.“ (53)

9
 b.) FABULA

Događanje je butan strukturalni element pripovjedne proze našeg srednjovjekovlja.

Kako je književnost u srednjem vijeku prvenstveno moralnodidaktična po svojoj
namjeni želeći biti idealan primjer, obrazac, exemplum za moralan život, ona je
čvrstim vezama povezana sa slušaocem, odnosno čitaocem, pa ta povezanost čitalac/
slušalac određuje i niz postupaka u proznoj strukturi. Naša srednjovjekovna proza
strukturira- na simboličan način-svijet u kojem je odnos dobra i zla uvijek prisutan, i
to tako da se dobro i zlo utjelovljuje u likovima i postupcima tih likova; stoga u
srednjovjekovnoj prozi najčešće nalazimo stepenasti tip fabula. Pred likom koji
utjelovljuje ideju dobra stalno se nižu prepreke čiji nosioci utjelovljuju ideju zla; tako
sukobi koji su utjelovljeni u likovima na simboličan a često i alegoričan način
izražavaju religiozno- etički svjetonazor srednjovjekovnog čovjeka i govore o osnovno
iskustvu književnosti srednjeg vijeka. Radnja ove legende se razvija stepenasto što je
karakteristično za srednovjekovnu prozu. Knez Vratislav i njegova žena Dragomira
imaju sinove Bolesava i Većeslava Vratislav umire i prepušta vlast sinu Većeslavu.
Bolesav je bio ljubomoran na Većeslava te je htio zauzeti njegovo mjesto. Boleslavom
je upravljao đavao te mu je naredio da ubije brata Većeslava kako bi on završio na
prijestolju. Zbog sumnje da ga Većeslav želi ubiti Boleslav se odlučuje na djelovanje.
Boleslav sklapa pakt s đavlom te se suočava s Većeslavom. Njih dvojica se posvađaju
te Boleslav vadi mač iz korica i ranjava Većeslava u glavu; Većeslav ga obori na
zemlju i pobjegne ispred crkve. U to dođu Tir i Časta, sluge Boleslavove i probodu ga
u rebra. On pade te umre. Boleslav shvaća koliku je pogrešku napravio te se pomolio
Bogu i svim svetcima. Većeslavovo tijelo svećenik Krastjej polaže ispred crkve i
pokriva ga plahtom. Boleslav se uplašio te je pobjegao u Hrvatsku. Svećenik Pavao je
bio pozvan da moli nad Većeslavovim tijelom koje je bilo sahranjeno u Crkvi svetog
Vida s desne strane oltara.

10
 b.) OBLIKOVANJE POČETKA I ZAVRŠETKA

Počeci u našoj pripovjednoj prozi često su obilježeni nekom formulom ili nekim
toposom, što ih je srednjovjekovlje preuzelo iz antičke retorike i modificirao u svom
duhu. (Fališevac, 1980: 105) U takvim formulama česti su arhaizmi –
crkvenoslavenizmi. U našoj srednjovjekovnoj prozi postoji više vrsta početaka, a jedan
od njih je izravno uvođenje u pripovijedanje. Najveći dio naše fabularne proze u priču
uvodi direktno, in medias res, te već nakon prve rečenice kojom se obično iznosi
podatak o liku i prostoru fabule, odmah počinje pripovijedanje događaja koji se u
pripovijetci zbio. Takvim postupkom neposredno se slušaočeva pozornost privlači do
u samo zbivanje; kategorija usmenog pripovijedanja, a time i 'horizontalna
usmjerenost ' hrvatske srednjovjekovne proze i u ovom književnom postupku uvođenja
pripovjedačkog motiva došla je do izražaja. Gotovo sve svetačke legende strukturiraju
početak na taj način (106-107): „Bist že knez v Česeh imenem Vratislav; žena že jego
naricajema Dragomira. I roždša sin svoj prvenac, krstista i, naresta ime jemu Većeslav.
Vzrastšu že jemu jako bisi podstrići i prizva Vratislav, otac jego…“ (Badurina
Stipčević, 2013: 51) Kao što se iz navedenog primjera vidi, ovakav početak koji
čitatelje uvodi in medias res, u samo zbivanje vrlo je čest u jednom dijelu naše
fabularne, pripovjedne proze. Gotovo istovjetan način strukturiranja početaka – s
karakterističnim 'bist', 'be', 'beše' na prvom mjestu u rečenici – možemo naći i u
usmenoj narodnoj književnosti. (Fališevac, 1980: 107) Osim u početku slične formule
možemo pronaći i na završetcima djela. Završetak je oblikovan tako da pruži pouku ili
prikaže obraćenje. Također u drugim djelima kao i u ovome možemo susresti formulu
pobožnosti „Na lonje že Avraamlji i Isakovlji i Jakovlji Bog umesti dušu jego, kade
vsi pravedni počivajut čekajuće vskrešenija telesa svojih o Hrste Isuse, Gospode
našem.“ (Badurina Stipčević, 2013:54)

11
 c.) IZGRADNJA LIKA

U našoj srednjovjekovnoj pripovjednoj prozi izgradnja lika ovisi o sveukupnom

konceptu fabule, o njezinu idejnom i ideološkom značenju. Lik je posve podređen ideji
pripovijetke, priče, legende ili drugog. Taj lik je jednoznačan; javlja se kao nosilac
određene ideje, ideje dobra ili ideje zla. U ovom slučaju glavni lik je nositelj ideje
dobra (Fališevac, 1975: 57). Vrijeme u kojem se ova legenda zbiva je 10.stoljeće.
Radnja se odvija u češkom gradu Pragu nakon kojeg Većeslav posjećuje i Boleslavljev
grad. Većeslav je sin kneza Vratislava i žene mu Dragomire. Kršten je i procesom
podstriženija (proces šišanja) predan je Bogu. Vrlo je učen čitao je slavenske i latinske
knjige: „Naviče že i knjigi slovenskije i latinskije cijelo dobrje.“(Badurina Stipčević,
2013:51) Nakon smrti njegova oca, narod ga izabire za kneza što nam govori da je
odgovoran i dostojan trona. Okarakteriziran je kao dobar, moralan, pravedan, vrlo
pobožan i odlučan jer slijedi Boga. Većeslav je uzoran kršćanin koji nastoji širiti
kršćanstvo: „Vsjem že nišćim dobra tvoraše.“ (51) Suprotnost je Boleslavu koji je
zao i pokvaren: „Boleslavu že brat jego, naučenu bivšu nan je, vsjeja djaval v srce jego
zlobu, jakože ubiti j, da ne bi spasena duša jego bila v vjek.“ (52). Boleslav je
Većeslavov mlađi brat. Njemu je bilo određeno da raste pod Većeslavom: „Boleslav,
brat jego, pod njim rastaše.“ (51) On je dopustio da mu zli vrazi opsjednu srce čime je
navukao grijeh na svoju dušu. On je lakovjeran čovjek jer je povjerovao u sve što su
mu ljudi rekli: „Hoćet te brat Većeslav ubiti, svećav s materju i s muži svojimi.“ (52).
Nakon toga on se okreće protiv brata i sudjeluje u njegovom ubojstvu. Nakon što
shvati što je učinio i vidi majku kako žali za sinom, pokaje se i zamoli Boga za oprost,
što pokazuje da ipak nije nevjernik i da je Većeslavova vjera imala utjecaja na njega.
Njihova majka, Dragomira, prognana je u Prag jer su zli ljudi i Većeslava nagovorili
na krivo djelo, da protjera svoju majku što on i učini. Tim činovima vidi se koliki
utjecaj većina ima na pojedinca.

12
 ZAKLJUČAK

Analizom hagiografske legende Legenda o svetom Većeslavu može se zaključiti da je

legenda puna simbolike i povezana s kršćanstvom. Iz sadržajno-stilske analize može se
razabrati da je ova legenda pisana vrlo slično kao i ostale legende karakteristične za
stvaralaštvo srednjeg vijeka. Iz izgradnje likova, posebno Većeslava i njegove izdaje,
zaključuje se kako je ovo djelo alegorija Krista, njegovog mučeništva, smrti i
kršćanstva. Na fonološkoj razini vidljiv je stariji jezični sloj koji je po svojim
obilježjima blizak staroslavenskom jeziku. Uočena su razna stilska sredstva i postupci
karakteristični za razdoblje u kojem je djelo napisano, kojim nam autor, koji je
nepoznat, dočarava i približava okolnosti i život glavnog lika, Većeslava.

13
LITERATURA I IZVORI :
1. Badurina Stipčević, Vesna.2013. Legenda o svetom Većeslavu u Hrvatska
srednjovjekovna proza: Sveučilišna naklada Matica Hrvatska, Zagreb.
2. Žgombićev zbornik, staroslavenski institut
URL: https://stin.hr/zgombicev-zbornik/legende/
3. Fališevac, Dunja. 1975. Poetičke osobine hrvatske srednjovjekovne proze
URL: https://hrcak.srce.hr/file/309763
4. Sveti Vjenceslav- češki knez koji je htio napustiti vlast i postati redovnik
URL: https://www.bitno.net/vjera/svetac-dana/sveti-vjenceslav/
5. Ćaćić, Marina. Usporedba legenda o smrti kralja Zvonimira i Legenda o
svetom Većeslavu, diplomski rad
6. Milivoj Solar, 2007. Književni leksikon: Legende, Sveučilišna naklada Matica
Hrvatska, Zagreb
7. Dunja Fališevac, 1980. Hrvatska srednjovjekovna proza, Hrvatsko filološko
društvo

14