Manastir Dragović

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije

Skoči na - Скочи на: navigacija- навигација, pretraga - претрага
Manastir Dragović je manastir Srpske pravoslavne crkve koji se nalazi na rijeci Cetini u
Dalmaciji, Republika Hrvatska. To je jedan od tri pravoslavna manastira u Dalmaciji, pored
manastira Krka i Krupa. Podignut je 1395. godine kao katolički samostan od plemenitog
starohrvatskog roda Čubranića (Ciprianicha de Hleuna de Verhrika). Vuk Čubranić je 1400-te
jubilarne godine ishodio od splitskog nadbiskupa Gvalda preko 60 dana oproste grijeha za
hodočasnike odnosno pohoditelje novosagrađene crkve Svete Marije (Madone, danas
pravoslavne 'Gospojine').1 Pred turskim osvajačkim pohodima plemeniti Ćubranići sa svojim
kmetovima izbjegli su što u primorje, što u Turopolje i zagrebačku okolicu.2 Isto tako su
učinili svećenici župe Vrhrike i samostanski redovnici. Iz do sada objavljenih turskih poreznih
popisa (defteri), a koji se odnose na 1550. godinu, 1604. godinu i 1701. godinu saznajemo što
se događalo na teritoriju starohrvatskih župa Vrhrike i župe Sinja ili Cetine za vrijeme turske
vlasti.3

Prilikom osvajanja Sinja 1513. godine osvojen je i dio vrhričkog teritorija, dok je veći dio
vrhričkog teritorija osvojen tek 1522. godine zajedno s Kninom, Skradinom i drugim
dijelovima Zagore. Tako iz deftera za 1550. godinu saznajemo da je na opustjelom području
stare Vrhrike i uvale Dragović formiran čiftluk, koji je činila mezra Škovarica, i da pripada
Sinju (a ne Vrhrici).4 Predio mezre dobio je ime po nadimku rodonačelnika jedne grane od
roda Čubranića, zvani Škvorci ili Škovarci. Iz turskom popisu iz 1604. godine saznajemo da
je u međuvremenu taj čifluk preformiran u selo Škovaceri ili Škovarci sa 6 baština i u jedan
čift.5
1
Codex Diplomaticus regni Croatiae (dalje: CD), XVIII, dok. 343, str. 491-492; Usp. Ivan Jurković: Vrhrički i
hlivanjski plemeniti rod Čubranića do sredine 15. stoljeća, Zbornik Odsjeka povij. znan. Zavoda povij. druš.
znan. Hrvat. akad. znan. umjet., br. 24, Zagreb 2006., 55-56.
2
Ivan Jurković, Raseljena plemićka obitelj za osmanske ugroze; primjer Berislavića de Werhreka de Mala Mlaka
(Dio prvi – Stjepan Berislavić Vrhrički i Malomlački), Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za
povijesne i društvene znanosti HAZU, vol. 20, Zagreb 2002.,125-164; Isti, Raseljena plemićka obitelj za
osmanske ugroze; primjer Berislavića de Werhreka de Mala Mlaka (Dio drugi – nasljednici Stjepana Berislavića
tijekom 16. st.), Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, vol.
21, Zagreb 2003., 119-181; Isti, Vrhrički i hlivanjski plemeniti rod Čubranića do sredine 15. stoljeća, Zbornik
Odsjeka povij. znan. Zavoda povij. druš. znan. Hrvat. akad. znan. umjet., br. 24, Zagreb 2006., . Pavao Maček-
Ivan Jurković, Rodoslov Berislavića vrhričkih i malomlačkih (od 15. do 18. stoljeća), Radovi Zavoda za
povijesne znanosti HAZU u Zadru, sv. 48, Zadar 2006., 285-341; Vidi. Čubranići: Hrvatska enciklopedija
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=13497
3
Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550. godine, (obradili Fehim Dž. Spaho i Ahmed S. Aličić, a priredila
Behija Zlatar), Sarajevo 2007.; Fehim Dž. Spaho, Jedan turski popis Sinja i Vrlike iz 1604. godine, Acta
historico-oeconomica Iugoslaviae, vol. 12, Zagreb 1985., 21-120; Fehim Dž. Spaho, Splitsko zaleđe u prvim
turskim popisima, Acta historico-oeconomica Iugoslaviae, vol. 13, Zagreb 1986., 47-86; Fazileta Hafizović,
popis sela i zemlje sandžaka Krka, Klis i Hercegovina, oslobođenih od Mletačke republike 1701. godine,
Zagreb-Sarajevo 2016.
4
Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550. godine, (obradili Fehim Dž. Spaho i Ahmed S. Aličić, a priredila
Behija Zlatar), Sarajevo 2007., 94 : „S(tavak) 107: Čifluk Kurda i Širmerda, ljudi iz pratnje rahmetli Sinan-paše.
To je mezra Škovarica, pripada Sinju, kako je bilo zapisano u starom defteru“;
5
Spaho, Jedan turski popis Sinja i Vrlike iz 1604. godine, Acta Historico-oeconomica Iugoslaviae, vol. 12,
Zagreb 1985.,107: stavak „77. Selo Škovarci, pripada Vrhrici“ i „Čift Kurda sina Alije u selu Škovarci, to su
čairi (sjenokoše) koju je kupio od Marka, u posjedu rečenog Kurda“. U Popisu sela i zemalja sandžaka Klis iz
Po dolasku Mletačke vlasti na to područje nakon Kandijskog (1645-1669.) i Morejskog rata
(1684-1699.) selo je nazvano Koljani, a što evidentira i turski popis iz 1701. g. kao „Selo
Kolan?/Kuljan?“ sa 9 kuća, nakon što je taj teritorij ugovorom o miru u Srijemskim
Karlovcima vraćen pod tursku vlast.6

Nedaleko od sela Škovarci (Škvorci) na području starohrvatske Vrhrike nastalo je, u vremenu
od 1550. do početka 17. stoljeća „selo Prhovo“ čije ime etimolozi dovode u vezu sa
„vjetrovitim položajem ili pirkanjem, ćuhtanjem“ i slično.7 Čini mi se vjerojatnijim da se ime
izvelo jezičnom haplologijom od starijeg oblika „Parohovo“ (selo), tj. selo koje je pripadalo
vrličkom nadpopu (župniku), ako nije čak poput glavnog grada Češke od riječi „praha“ u
značenju „prijelaz preko rijeke, riječni prag“. Prhovo se prvi put bilježi u turskom popisu iz
1604. godine gdje između ostalog piše: „Crkva Sveta Gospoja, u blizini sela Prhova: baština
Dragića, s. Radice, drže je svećenici Prhova“.8 Dakle, radi se o donatorskoj crkvi plemenitih
Čubranića posvećenoj Gospi (otud i rimokatolička tradicija slavljenja Gospe Ružarice u
Vrlici) a koja je trenutno u vlasništvu nekog Dragića, vjerojatno, potomka Čubranića koji
očito nije tu (nego vjerojatno u izbjeglištvu), a koju održavaju i opslužuju svećenici župe
Prhova. Naime, kako znamo da je u Vrhrici stolovao nadpop, prema dokumentu splitske
nadbiskupije iz 1184. godine,9 on je neminovno imao oko sebe nekoliko svećenika. Dakle, ti
svećenici nisu pravoslavni, a što se da iščitati kako iz imena baštinika, tako i iz jednog stavka
istog popisa sela Prhova koji glasi: „Baština Bratula, sina Jurja, drži je Sava, kaluđer“. 10 Iz
ovoga vidimo da su još početkom 17. stoljeća katolički svećenici obitavali u Vrhrici, ali i da
se među doseljenicima nalaze pravoslavci, a među njima i jedan kaluđer koji uzima u najam
baštinu starosjedioca „Bratula s. Jurja“ a koji, je, po svemu sudeći, napustio svoju baštinu i
izbjegao na kršćansku stranu.

Župna crkva stare Vrhrike zabilježena je u ovom defteru pod nazivom „crkva Gradina“, 11 a to
je ona crkva iz koje potječe tzv. Koljanski plutej i niz drugih artefakata kamenog crkvenog
starohrvatskog namještaja o kojem je prvi pisao Frano Radić u Starohrvatskoj prosvjeti. 12

Vjerojatno je točan i podatak po kojem je „Godine 1480. turska navala opustošila manastir“
Dragović i da „je nakon toga stajao pust dvadeset godina, a onda je obnovljen“. Međutim,
nigdje nije navedeno odakle su – autori teksta - uzeti ti podaci, iz koje kronike iz kojeg zapisa.
Naime, novodošli kaluđer Sava početkom 17. stoljeća, još je zatekao rimokatoličke svećenike
stare Vrhrike koji su opsluživali uz župnu crkvu Svetog Križa“ i crkvu Svete Marije. Kada je

1701. godine, na stranici 57, ne spominju se Škovaceri (Škovarci), ali se prvi put registrira „Selo Koljan, što
položajem odgovara lokalitetu ranijih Škovaraca / Škvoraca.
6
Fazileta Hafizović, Popis sela i zemlje sandžaka Krka, Klis i Hercegovina, oslobođenih od Mletačke republike
1701. godine, Zagreb-Sarajevo 2016., 57
7
Ivan Jurković: Vrhrički i hlivanjski plemeniti rod Čubranića do sredine 15. stoljeća, Zbornik Odsjeka povij.
znan. Zavoda povij. druš. znan. Hrvat. akad. znan. umjet., br. 24, Zagreb 2006., 51-52 i bilješka 149.
8
Fehim Dž. Spaho, Jedan turski popis Sinja i Vrlike iz 1604. godine, Acta historico-oeconomica Iugoslaviae,
vol. 12, Zagreb 1985., 107;
9
Tadija Smičiklas (priredio), Codex diplomaticus, sv. II., „Naredbe i zaključci crkvenog sabora u Spljetu“, br.
189., str. 192-194;
10
Fehim Dž. Spaho, Jedan turski popis Sinja i Vrlike iz 1604. godine, Acta historico-oeconomica Iugoslaviae,
vol. 12, Zagreb 1985., 106;
11
Fehim Dž. Spaho, Jedan turski popis Sinja i Vrlike iz 1604. godine, Acta historico-oeconomica Iugoslaviae,
vol. 12, Zagreb 1985., 21-120;
12
Frano Radić, Ostanci starinske crkve i groblja u Gornjim Koljanima kod Vrlike, Starohrvatska prosvjeta
(SHP), god.5., 1900., 3/4, 107-122; god. 6, 1901., 1/2, 3-11.
uslijedio bijeg vrhričkih svećenika na kršćanski teritorij, iz raspoloživih turskih popisa ne
možemo utvrditi. No očito su novopristigli kaluđeri naslijedili uz manastir i dotadašnju
donatorsku dokumentaciju, knjige i kroniku, a koju monasi kriju do danas, jer bi se iz nje
bjelodano vidjela prethodna katolička prošlost i opstojnost manastira. Iz te manastirske
kronike vjerojatno su i podaci po kojima „1590. godine njegovi monasi (katolički) napustili
manastir zbog gladi“ i da „je iza toga bio pust sedamdeset godina“. Onda ga je 1694. – po
dolasku i odobrenju Mletačke vlasti - obnovio episkop Nikodim Busović.

Slijedeći citat u dosadašnjem vašem članku nije istinit: „Četiri godine kasnije manastir je
opet napušten, pred turskom najezdom“. Tih godina nakon poraza turske sile pod Bečom
1683. godine nije bilo „turskih najezda“ u Dalmaciju, do Malog rata ili Rata za Sinj 1715.
godine, ali je ugovorom o miru u Srijemskim Karlovcima 1699. godine, teritorij Koljana i
drugih okolnih sela vraćen pod tursku vlast, pa se je i manastir Dragović ponovo našao u
Turskoj državi. Iz turskog popisa 1701. godine nakon provedbi na terenu odredbi
Karlovačkog mira saznajemo da u „Selu Prhovu“ ima „crkva …1, u ispravnom stanju“. Da
„čifluk Laktač …1“, „od davnina pripada monasima crkve“. Zatim, na kraju popisa „Sela
Prhovo“ pisar dodaje „Popovi /rahiban/ crkve. Oni imaju posebnu zemlju /sa drugačijim
statusom/. Oni su tu prisutni i zajednički je uživaju“.13 Dakle, monasi nisu napustili manastir
zbog turskih najezda, nego možda, na kratko, iz straha pri povratku turske vlasti, ali su se brzo
vratili što svjedoči i turski popis.

Isto tako netočan je navod da je „Manastir poslije Karlovačkog mira 1699. godine i Cetinska
krajina je potpala pod mletačku vlast pa su se dragovićki monasi vratili u svoj manastir“.
Naime, Dragović je kao i teritorij većeg dijela Otišića, Vinalića, čitavog Ježevića, Koljana,
Laktaca i drugih okolnih mjesta tek Požarevačkim mirom 1718. formalno-pravno ušao u
sastav Mletačke Republike. Drugi je problem što turska vlast više nije mogla štititi teritorij s
dalmatinske strane Dinare pa je to područje de facto bilo na ničijoj zemlji, što se vidi i iz opisa
vizitacije splitskog nadbiskupa Cupillija župama sinjske i vrličke krajine 1709. godine i vrilu
Cetine.14

Zbog nestabilnog tla, na kojem je bio sagrađen manastir, i velike vlage, po dozvoli mletačke
vlade 1777. godine je počelo premještanje manastira. Novi manastir je osnovan na mjestu
zvanom Vinogradi. Njega je kasnije dovršio iguman Jerotej Kovačević. Osvećenje manastira i
nove crkve bilo je 20. avgusta 1867. g.

1959. zbog izgradnje hidroelektrane Peruča na Cetini manastir je ponovo izmješten na obližnji
brežuljak, u blizini stare tvrđave zvane Gradina. U turskom popisu nahije Vrhrike iz 1604.
godine u sastavu „Sela Prhovo“ navodi se „crkva Gradina“ (župna crkva Svetoga Križa
starohrvatske Vrhrike) o čemu više i detaljnije piše Ivan Jurković.15

Manastir Dragović je u svojoj biblioteci i riznici velike dragocjenosti. Tu se mogao vidjeti

oktoih iz 14.vijeka, minej za mjesec maj iz 1531. godine, pisan u Studenici, jedna knjiga
štampana u Ostrogu 1594., krmčija štampana u Moskvi 1653. itd. Tu su i kratki zapisi
Dositeja Obradovića, koji je na svojim putovanjima svraćao i u manastir Dragović. Isto je
činio kasnije srpski pjesnik Laza Kostić, kao i Simo Matavulj. U manastirskoj riznici čuvao se
13
Fazileta Hafizović, Popis sela i zemlje sandžaka Krka, Klis i Hercegovina, oslobođenih od Mletačke republike
1701. godine, Zagreb-Sarajevo 2016., 54 i 55; čifluk Laktač, danas selo Laktac.
14
Visitatio generalis Archiepiscopi Stephani Cupilli (I. vizitacija 1709.Kaptolski arhiv Split, sv. 61; Povijesno-
pastoralni vodič kroz župu Kijevo, Kijevo 2009., 39-46;
15
Ivan Jurković: Vrhrički i hlivanjski plemeniti rod Čubranića do sredine 15. stoljeća, Zbornik Odsjeka povij.
znan. Zavoda povij. druš. znan. Hrvat. akad. znan. umjet., br. 24, Zagreb 2006., 53-54.
antimins patrijarha Arsenija Čarnojevića iz 1692. i dva jerusalimskog patrijarha Dositeja od
1701. godine. Tu se čuvao, među ostalim, i ručni krst igumana Vasilija iz Kosjereva od 1739.
godine.

Ovdje bi valjalo spomenuti da su pod jurisdikciju monaha Dragovića potpali svi pravoslavni
vjernici na području oko Cetine koji su iz Turske države prebjegli na kršćansku stranu i tada
nisu bili dio srpske pravoslavne crkve, nego pod jurisdikcijom mletačkog patrijarha, a koji je
i ustoličio Nikodima Busovića kao episkopa mletačke Dalmacije. Tek s propašću Venecije i
dolaskom Austro-ugarske vlasti u Dalmaciju, srpska pravoslavna crkva dobiva jurisdikciju i
na ovom teritoriju. Među pravoslavnim prebjezima u vrličkom i sinjskom kraju nalaze se
albanski pravoslavci, Vlasi pravoslavci, Arumunji i druge etnici, što se lijepo vidi iz tadašnjih
popisa izbjeglica ili prebjega, a koje je kroz 18., 19. stoljeće i prvu polovinu 20-tog stoljeća
srpska pravoslavna crkva posrbila, tj. pretvorila u Srbe. U tom smislu i kontekstu treba vidjeti
emisarske posjete manastirima u Dalmaciji i Dositeja, i Vuka Karadžića i Matavulja i Kostića
i inih drugih predstavnika „srpskog kulturbanda". Za samo jednu četvrtinu tih prebjega
pravoslavaca možemo s pouzdanjem reći da su „Serbi seu Rasani“.

Isto tako treba informirati javnost da su monasi Dragovića za vrijeme tzv. Srpske Krajine
poticali svoje vjernike na devastaciju katoličkih sakralnih objekata, pa i oštećenje kamena sa
hrvatskim pleterom u Crkvi sv. Spasa na vrelu Cetine te da su organizirali u vrijeme tzv. RSK
posvećenje tog istog katoličkog objekta iz 9. stoljeća proglašavajući ga pravoslavnim. Pod
njihovim prešutnim utjecajem i blagoslovom odvija se i danas iz dana u dan vandalizam na
groblju oko crkve sv. Spasa u Cetini, premda je Crkva sa groblje proglašena „nultim
spomenikom kulture Republike Hrvatske (a istu je kategorizaciju imalo za vrijeme SFR
Jugoslavije).

Godine 1995. su monasi za vrijeme Operacija Oluja izbjegli, a manastir je opljačkan i

vandaliziran. Monasi su se u njega vratili 15.9. 2004. godina. Nakon toga manastir Dragović i
pripadajuću crkvu obnovila je vlada Republike Hrvatske.

(priredio Ivan Cicvarić, prof.)