UPA SV.

LOVRE I DRUTVO PRIJATELJA KULTURNE BATINE VRBOSKA

Rajmund Kupareo

Tragovi ivota zagledanog u ljepotu stvorenoga

VRBOSKA, 2014.

PLA HRVATSKOG JEREMIJE

Dua je naroda mojega razapeta, Gospodine,
Krvnici smijehom njezin nadvikuju krik.
Umire zemlja moja ve dvije godine,
Bolovi su njezin izmijenili lik.
A bila je priprosta ko stado na proplancima,
Zadovoljno s malo trave i s vodom potoka,
Plesala je kola, bosa i u opancima
Na istini uma i obalama otoka.
Na raskru svakom kriu je svetom spomenik stvorila.
Na rukama je njegovim vjeala cvijee i sudbinu.
Pred Majkom je Bojom u kui uljanica gorila,
Da se srea svrati, a bolovi minu.
Mlade je njena lijepa i nasmijana,
U zanosu srca ognjita stvarala.
More je njezino igralo pod pritiskom Tvojega dlana,
Beskrajna se polja, s teretom ita, uz rijeke odmarala.
Domovi su nai danas razvalina,
Premda jo mnogi imaju krovove:
Ubili su oca, ker ili sina,
Zatrpali ih kletvom u neznane rovove.
Krievi Tvoji poruge na raskrima podnose:
Slomie im ruke pa im se sotonski smiju.
Lumini vie ne gore, jer nam masline odnose
Jo dok na stablima zriju.
Djecu nau robovima stvaraju,
Majke im nad srcima strepe.
Dokinue pjesmu, a strance varaju
Da smo sretni jer pleemo po divljem ritmu stepe.
Dua je naroda moga razapeta ve dvije godine.
Kako dugo, Gospodine?
Kako dugo, Gospodine?
PRAG, VELIKI PETAK, 1947.

Dominikanski tragovi u Vrboskoj

Dok se na prijelazu 15. u 16. st. Vrboska oblikovala kao zasebno naselje, rod Pribojevia
(Peribonio) dao je dominikanskom redu dva brata Vicka i Jeronima. Za Vicka Pribojevia se odavno znalo da je s otoka Hvara, no istraivanja Joka Kovaia pokazala su da
ga treba poblie vezati uz Vrbosku. Iako je ova obitelj jedno vrijeme boravila u Hvaru,
njezini lanovi ive u Vrboskoj od sredine 16. st. pa do sredine 19. st. kad umire posljednji muki lan. Vickov govor O podrijetlu i slavi Slavena, odran u Hvaru 1525., a tiskan u
Mletcima 1532. g. pribavio mu je naslov prvoga hvarskoga knjievnika koji se tiskom
predstavio svijetu te je ve onda branio slavenstvo Istre pred talijanskim posezanjima
(J. Kovai). Jeka toga davnoga vremena dopire i kroz jo jedno arhivsko vrelo ouvano
dominikanskim marom. Naime, u arhivu Dominikanskoga samostana u Bolu uva se
dokument iz 1599. g. iz kojeg je vidljivo da ime Vrboska da Varbanscha etimoloki
potjee od matinoga Vrbanja.
Uz to je upravo prije 400 godina Dionizije della Croce, dominikanac i teolog iz splitske
obitelji Krii, kao korizmeni propovjednik nazoio vrbovakom znamenju suzama
Sv. Kria. Spomenimo i prof. Jakova Stipiia (1920. - 2010.), uglednoga prevoditelja
arhivskih vrela, koji je temeljno obrazovanje primio kod bijelih fratara. Da su preko
bolskoga i starogradskoga samostana brojni dominikanci bili povezani s Vrboskom, to
je i dananjem narataju poznato. U taj niz potrebno je istaknuti i mladog Vrbovljanina
fr. Eduarda Frankovia (Vrboska, 2. oujka 1921. - Lipa, Istra, 2. svibnja 1945.), krsnim
imenom Miljenko, koji je kao dominikanski bogoslov mobiliziran i poginuo u
partizanskim redovima. Iz Vrboske je i danas najstarija hrvatskadominikanka - s. Dinka
Franievi. Roena je u Vrboskoj 15. studenoga 1913. g., aiviu samostanu na Blatinama u Splitu
U nizu velebnih likovnih ostvarenja u vrbovakim crkvama je i lik sv. Dominika koji se
nalazio na bonom oltaru u crkvi Sv. Lovre. Naime, prije Medovieve slike sv. Ante
Padovanskog na Bilinievu oltaru iz 1917. g., bila je na drvenom oltaru do danas ouvana slika sv. Ante i sv. Dominika iz 1841. g., rad Valentina Piccardija, a prije nje vjerojatno
izvorna slika iz 17. st. Taj oltar, posveen dvojici gorljivih propovjednika, spominje se u
vizitaciji biskupa Priulija 1680. g., a lik sv. Dominika i sv. Katarine Sijenske nalazimo u
podnoju Bassanove oltarne pale na oltaru Gospe od Ruzarija.

Kuparii u Vrboskoj
Rajmund Kupareo izdanak je starog roda Kuparia. Povijesna vrela biljee da im je
rodonaelnik cuparius Filip koji se iz talijanske Adrije doselio na oltu, a dokumenti ga
spominju 1412. g. Njegovi su potomci dobili prezime po izradi crjepova kojom se bavio
Filip. Jedan mu je sin ivio u Grohotama na olti, a drugi u Splitu. Splitska grana stekla

je ugled i imetak te je 1671. g. primljena u splitsko plemstvo.

Iz splitske grane bio je trogirski biskup Ivan Cuppareo (1635.
- 1694.) i njegov brat Duje Cuppareo (1637. - 1719.), splitski
kanonik i posljednji lan splitske grane Kuparia. Spomenuti
kanonik Duje odazvao se velikoj potrebi i elji nadbiskupa
Cosmija za otvaranjem sjemenita u Splitu te je za tu nakanu
darovao svoju kuu u kojoj je 1700. g. otvoreno sjemenite.
Koje su godine Kuparii doli u Vrbosku i zato nije nam jo
poznato. U vrbovakim je maticama 1779. g. zabiljeena smrt
GRB OBITELJI DE CUPPAREIS
paruna Frane Kuparia, a u spisima javnoga biljenika M.
Kanonika njegova oporuka iz 1778. g. Stoga je za
pretpostaviti da je najvjerojatnije Frane Kupari doao u prvim desetljeima 18. st. sa
olte u Vrbosku, to je istovjetno usmenoj predaji o podrijetlu obitelji Kupareo iz
Grohota sa olte, iako se uz njegov pokop ne biljei podrijetlo ni ime njegovih roditelja,
nego da ima oko osamdeset godina. Znaajan je podatak iz njegove oporuke kojom
odreuje da ga se pokopa u Gospinoj crkvi u grobu Ivania do oltara sv. Antuna Opata
i da se poslije njegove smrti odslue mise za njegovu duu, due u istilitu i za Duju
Kuparia. Vjerojatno se osim Frane u Vrbosku doselio netko od njegove brae ili
polubrae, no rodoslovno stablo vrbovake grane s kraja 18. st. tek predstoji cjelovito
istraiti kao i motiv njihova dolaska u Vrbosku.
Da su Kuparii u Vrboskoj zarana stekli ugled vidi se iz povijesnih vrela. Naime, Antonijo Kupari (60.) je pri vizitaciji biskupa Stratika 1793. g. bio prokurator crkava i odgovarao na vizitatorova pitanja. Tako i vizitacija biskupa Skakoca 1836. g. zapisuje izjave
Dinka Kuparea (58.). Dokumenti vezani uz ribarsku prolost biljee 1805. g. Franu
Kuparia Jurjeva kao vlasnika trate, a isti je bio lan vijea novoosnovane opine u
Vrboskoj 1811. g. Na padre Rajmund je izdanak velike obiteljske grane Jurja Cuparea i
Marije ro. Bogli iz 18. st. koja je u 19. st. imala ljetnu mreu te su se natjecali na
ribarskim potama, to svjedoe dokumenti iz nae ribarske prolosti. Uz to, padre
Rajmund po majci potjee iz ribarskoga roda Beritia koji obitavaju u Vrboskoj od 16.
st. do danas. Istaknimo i to da se za jednu granu vrbovakih Kuparia navodi da su u 19.
st. bili veliki dobrotvori upne crkve u Vrboskoj.

ivotni put padre Rajka

Zahvaljujui ponajvie objavljenim radovima Petra Radelja imamo cjelovit uvid u tijek
Kupareova ivota. Kad podastremo sve podatke vezane uz njegov ivot, bogato
stvaralatvo pisane rijei, pitamo se je li mogue da je toliko toga dao kroz svoj ivotni
hod. Njegovi tragovi su s pravom izvor zaviajnoga i domoljubnoga ponosa, ali i poticaj
da mu se oduimo primjerenim poznavanjem onih vrijednosti koje su ga obiljeile.

Kransko nadahnue njegova stvaralatva ne moe se odvojiti od vrbovakih korijena

koji su s njim neodvojivo povezani.
Rajmund Kupareo roen je u Vrboskoj 16. studenoga 1914. g. Bio je drugo od sedmero
djece Jurja i Katice ro. Beriti. Roen je u kamenoj kui obitelji Beriti na uglu ulice
Pukoga ustanka 1510. i ulice Stori mlin, dok je rano djetinjstvo proveo u oevoj kui na
Rivi. Puku je kolu pohaao u Makarskoj i Hvaru (1920. - 1924.), gdje mu je otac bio
luki peljar. Klasinu gimnaziju zapoeo je u Jelsi, a potom nastavio u Bolu i Dubrovniku. Put kroz dominikanska uilita poinje 1925. g. kad ga je u Vrboskoj kao ministranta
opazio poznati dominikanac Anelko Rabadan. U Dominikanski red stupio je u
Dubrovniku 30. rujna 1930. g. zamijenivi krsno ime Luka redovnikim imenom
Rajmund. Lijeei se od tuberkuloze na plunom odjelu dubrovake bolnice pretoio je
svoje doivljaje na stranice autobiografskog romana U morskoj kui objavljenom 1940. u
Zagrebu. Posljednji ulomci tog romana vezani su uz opis Vrboske i njegove mlade mise.
Poto je na Visoko filozofsko-teolokom uilitu Dominikanskog reda u Dubrovniku
diplomirao u lipnju 1937., u Splitu je zareen za sveenika po rukama splitskog biskupa
Bonefaia 17. listopada 1937. Mladu misu je imao u Vrboskoj posljednje nedjelje
listopada na blagdan Krista Kralja. Prve sveenike godine proveo je u dominikanskom
samostanu u Starom Gradu (1937. - 1939.), a potom je bio kapelan u Resniku kraj
Zagreba (1939. -1941.) Kroz ratne godine (1941. - 1946.) djeluje u Zagrebu kao urednik
mjesenika Gospina krunica i upravitelj Dominikanske naklade Istina. Tijekom ratnih
godina na Mudroslovnom fakultetu Hrvatskoga sveuilita u Zagrebu (1941.1944.)
zavrio je talijanski jezik i istu filozofiju. Tih ratnih godina objavio je roman Baraban
(1943.) koji se vezuje uz duhovna i drutvena strujanja 30-ih godina 20. st. u Vrboskoj.
Za nau je zaviajnu povijest Baraban dragocjeno vrelo iz kojeg se iitavaju ishodita
vrbovake protuvjerske prolosti, predratne i poratne komunistike indoktrinacije.
Poetkom 1947. poinje njegovo kako e Radelj kazati petogodinje lutanje iz
Zagreba prema Beogradu do Olomouca u ekoj. Odatle odlazi u Nizozemsku, Francusku i panjolsku. Iz Madrida, na poziv provincijala ileanske dominikanske provincije,
dolazi u ile 1950. g. gdje e protei njegovo najbogatije stvaralako razdoblje vezano uz
Papinsko katoliko sveuilite u Santiago de Chileu gdje e 1951. g. doktorirati. Nakon
preivjeloga modanoga udara 1970. g. vraa se u lipnju 1971. g. iz ilea u Hrvatsku.
Kao svojevrsni dar Providnosti vraa se u vrijeme Hrvatskoga proljea te se danas jo
snanije moe osjetiti jaina njegove misli izreene u uspomenama Patka pria: Teko je
biti Hrvat, a jo tee Hrvat i vjeran katolik. Eto, i ja 'bjeim', iako protiv svoje volje. U
podsvijesti mi se nametala misao da bjeim jer sam proganjan.
Po povratku iz ilea u Zagrebu je ivio krajnje povueno, a esto je u lipnju dolazio na
Hvar boravei u dominikanskom samostanu u Starom Gradu. Godinu dana prije smrti
prvi se put susreo s pisanim tragom nasilne smrti svojega oca kojega su ubili partizani u

sijenju 1943. g. na olti. U izvornom partizanskom dokumentu iz 1945. g. njegov otac

Jure Kupareo1 nalazi se na popisu likvidiranih narodnih neprijatelja s naznakom da je
likvidiran od Udarne grupa u januaru 1943. zbog navodne suradnje s Talijanima. Od
1985. godine Kupareo je lan ileanske akademije znanosti i umjetnosti. Padre Rajko,
kako su ga od milja zvali, umro je 6. lipnja 1996. g. u dominikanskom samostanu na
Ravnicima u Zagrebu, a pokopan je 10. lipnja na Mirogoju u dominikanskom grobu.
Kupareo je 1997. g. posmrtno dobio odlikovanje Bernardo O'Higgins, koje ileanska
vlada dodjeljuje stranim dravljanima za iznimne zasluge. Osim 25 knjiga, znanstvenih
lanaka, pjesama, romana, drama i pripovijesti, Kupareo je ostavio i brojne skladbe koje
otkrivaju njegov glazbeni talent.

Dva desetljea u ileu

Vrijeme provedeno u ileu najbolje nam saima Petar Radelj u lanku Osamdeset godina
ivota i rada Rajmunda Kuparea (1994.). Stoga ovdje donosimo njegove ulomke, kao i tekst
o priznanjima koja je primio za svoj rad iz lanka Dominikanski korijeni u ivotu i djelu
Rajmunda Kuparea (1996.).

Nakon izbjeglikoga lutanja po ekoj, Nizozemskoj, Francuskoj i

panjolskoj, skrasio se pod obroncima Anda. Nadlene su vlasti - meu
ostalim - zabiljeile da je u glavni grad ilea uselio bijelac, visok 176 cm,
teak 74 kg, pravilnoga nosa i usta, smeih oiju i kestenjaste kose. Svojim vieslojnim
marljivim radom dao je znatan prilog kulturnomu napretku Novoga svijeta pod junim
nebom kao sveuilini profesor estetike i aksiologije u Santiagu (1952.-1969.); dekan
Filozofskog fakulteta (1956.-1959. i 1964.-1967.); vicerektor (1964.-1967.) ileanskoga
Papinskog katolikog sveuilita, osnovana 1843.; osniva Novinarske kole u Santiago
de Chileu; utemeljitelj (1964.) Instituta za estetiku (Instituto de Estetica), jedine znanstveno-nastavne i istraivake ustanove te vrste u Junoj Americi; glavni urednik jedinoga
ondanjeg ileanskog katolikog tjednika El mundo catolico (1951.-1952.); pokreta i

1 U memoarskom zapisu Joze Lozovine - Mosora, prvoborca iz Segeta i voditelja ustanka u trogirskom kraju, koji ima naslov

RAZVITAK NOB NA KOTARU TROGIR (tipkopis kojega se jedan primjerak uva u Muzeju grada Trogira, a vie primjeraka u Dravnom
arhivu u Splitu), itamo: Nakon neprijateljske blokade i apsa primjeivala se iva pijunska djelatnost i nakon svog izvrenog
zadatka, a po konsultovanju sa tamonjim vlastima, drug Jadran je likvidirao opasnog pijuna morskog straara Kuparea Juru u selu
Maslinici, koji je mnogo ne samo koio razvitak N.O. Borbe, ve i mnoge nae rodoljube upropastio. Tko je zapravo drug Jadran
moemo saznati iz knjige Josipa Milie U spomen revoluciji i Narodno-oslobodilakoj borbi (Trogir, 1987).

urednik (1966.-1970.) asopisa za estetska istraivanja Aisthesis; urednik godinjaka

filozofskoga i pedagokoga fakulteta (Anales de la facultad de filosofia y ciencias de la
educacion, 1965.-1969.). Predavao je dogmatiku na Obiteljskog institutu (Instituto
Familiar) Papinskog katolikog sveuilita u Santiagu; eksperimentalnu psihologiju na
Bogosloviji (Seminario de Santiago); katoliku kulturu na Arhitektonskom fakultetu i
estetiku likovnih umjetnosti na Likovnoj akademiji istoga sveuilita. Prilikom dodjele
poasnoga doktorata scientiae et honoris causa 5. lipnja 1959. istaknuo je kako ga sa
zahvalnou prima ne samo u ime svoje i svoga Reda nego takoer u ime svoje
muenike Hrvatske, koja u ovom asu u meni gleda predstavnika svojeg plemenitog
kranskog duha. Kao slubeni zastupnik svoga sveuilita, proputovao je Sjevernom,
Srednjom i Junom Amerikom te Europom i Bliskim Istokom. Konzistorijalna
kongregacija Svete Stolice imenovala ga je 15. oujka 1962. na tri godine misionarom
hrvatskih iseljenika u Francuskoj, no nakon smrti fr. Bogdana Draguna (25. XII. 1962.)
jo jednom naputa Stari Kontinent. Preivjevi modani udar 14. svibnja 1970., veoma
naruena zdravlja (oduzeta mu je lijeva strana), u lipnju 1971. vraa se iz ilea u Domovinu. Hrvatsko tlo dodirno je 10. lipnja 1971. u Konavlima, na slijetnoj stazi dubrovake
zrane luke ilipe nakon 8926 dana provedenih u iseljenitvu. Od tada do smrti, u
samoi redovnike sobe broj 15, u prizemlju zagrebakoga dominikanskoga samostana
na Ravnicama (Kontakova 1) nastavio je svoj knjievni i znanstveni rad. Likovna
akademija u Santiagu proglasila ga je 23. listopada 1978. svojim zaslunim profesorom.
U posljednjoj bolesti i patnjama primio je i najvea dravna priznanja za svekoliko
religiozno, kulturno i znanstveno pregalatvo. Predsjednik Republike Hrvatske dr.
Franjo Tuman odlikovao je 30. travnja 1996. fr. prof. dr. Rajmunda Kuparea Redom
Danice hrvatske s likom Marka Marulia za osobite zasluge u kulturi. Odlije mu je
urueno na bolesnikoj postelji kardiolokog odjela bolnice Rebro u Zagrebu u
etvrtak 9. svibnja. Dodjeli odlija bili su nazoni sa svojim suradnicima Predsjednikov
izaslanik i savjetnik prof. Anelko Mijatovi, ravnatelj KBC Rebro doc. dr. Zdravko
Brzovi i provincijal hrvatskih dominikanaca mr. fr. Marinko Zadro. Vidno ganut prvim
odlijem koje je primio u Domovini, dugogodinji hrvatski emigrant podsjetio je kako je
u tuini teko bilo biti Hrvat, progonjen ne mrziti nego iriti snoljivost i ljubav.
Najvea pak hrvatska dravna nagrada umjetnicima ona Vladimira Nazora za
ivotno djelo na podruju knjievnosti istaknutom umjetniku koji je svojim stvaralatvom obiljeio vrijeme u kojem je djelovao; iji je stvaralaki put zaokruen, a djela i
ostvarenja trajno dobro drave, naroda i ovjeanstva, dodijeljena mu je 21. svibnja.
Ministar kulture posmrtno je uruio plaketu i povelju Nagrade Vladimir Nazor
njegovoj bijeloj subrai 19. lipnja u zagrebakom Dvercu. Nagradu je u pokojnikovo ime
preuzeo prior zagrebakih dominikanaca mr. fr. Zvonko Kneevi. U obrazloenju
nagrade stoji: Akademik Kupareo nastojao je obraditi najvanija pitanja koja zaokupljaju misao suvremenog ovjeka: to je prirodna, a to umjetnika ljepota, u emu je razlika

izmeu umjetnosti i umijea; po emu se umjetnost razlikuje od drugih ljudskih vrjednota: vjerskih, moralnih ili znanstvenih. Tih i nenametljiv, a mudar i uvjerljiv, u pjesnikim
igrama i slikama Kupareo zrcali zaudnu jednostavnost i neposrednost u preslojevitoj
okrenutosti Bogu, transcendentnom, smislu; umnaa mediteranske urese hrvatske
poezije, nezatajeno domoljublje i odanost metaforikom opiranju prolaznosti. Stoga njegovo kapitalno djelo tek eka dostojnu i nedvojbenu recepciju.

Zapeaeni izvori sree (Pisma

mojoj baki) Madrid, 1948.
Ti nisi rado ostavljala na koj. Poznavala si
svako seoce, svaki potok i uvalu. Ti i danas
pogaa, kakva su imena praunukama tvojih
pokojnih prijateljica, ak i na protivnoj strani
otoka, jer unuke nose bakino ime. Na je koj
bio za tebe najljepi na svijetu, ne samo to ima
veliku Glavicu svetoga Mikule, nego i Gospu od
Zdravlja i onu od Spilje, pa na Sveti Kri.
Nikada nisam shvaao, bako moja, zato si
traila, da se svi rodimo u Vrboskoj, iako su nam
roditelji zbog slube bili izvan nje. Ni zato si
preporuivala da svi doemo tamo umrijeti. Bilo je
u tome i neto otokog ponosa, ali jo vie ljubavi.
Priala si nam, kako djeca lako zaborave majku,
UDOTVORNI SV. KRI, 1614.
ako se rode izvan majina rodnog mjesta. Nesretna su, jer ne mogu nai zvijezdu svojeg roda, koja
prati ovjeka u najteim njegovim asovima... A mrtvi ne mogu nai poinka u tuem grobitu.
Zato je tvoj pokojni sin Toni toliko puta kucao na tvoja vrata, jer se siromah nije mogao smiriti u
dalekoj Srbiji, gdje je poginuo za Svjetskog rata. Zato treba sauvati slike lanova obitelji, da im se
bar slika postavi na zajedniki grob, ako tu nisu pokopani...
Zar misli, bako moja, da mi ne osjeamo, da su nam oi dio toga sunca, ruke dio tog kamenja, srce
dio tog neba, suze dio toga mora? Zato smo nesretni. Otjerae nas ne samo iz otoka i mora, nego i
iz zemlje, gdje se govori po nau. Ti zna da je slai i najskromniji obrok u svojoj kui nego
najobilatiji objed u tuini. A nae patnje postaju neusporedivo tee. Doma smo zajedniki trpjeli.
Bako moja, kako je teko trpjeti sam!

Na lijeenju u Morskoj kui

Dubrovnik, 5. travnja 1937.

S majkom Katicom (1938.) na dan mlade

mise Vrboska, 31. listopada 1937.

Na dodjeli poasnog doktorata iz filozofije Santiago de Chile, 5. lipnja 1959.

SJEANJA NA VELIKI PETAK

Sjea se, Razapeti,
kad smo Te u ophodu nosili oko sela? Tvoje blijedo tijelo
ispod crnog vela,
bilo je bljee od svijea
i utih tunika nosaa.
One noi svi smo eljeli postati sveti,
jer tko se rastuio ne bi
sluajui tualjku pjevaa:
Pue moj, to uinih tebi?
Na prozorima kua
usred trepereih lumina
stajala je slika Tvoje Majke, u crninu obuene.
Lae se rasvijetljene
obali primakle,
da bi iz bliza mogle pratiti sprovod Bojega Sina,
a ribari da bi mogli pitati oprost
za psosti rune,
koje su im se kadikad izmakle
protiv Njega i Njegove Majke tune.
Danas vie nema tko da pjeva,
a nerijetko ni tko da Te u ophodu nosi.
Prozori naih kua zatvoreni
kao avet zure u mjeseevoj sjeni:
varoane smrt sve pomalo kosi.
Nema vie ribara koji su znali grijeiti,
ali i skrueno na pramcima laa kleati,
pa makar ih ibala kia ili bura.
Sve je ve zavreno. Sve ovija tama.
ekamo samo da se ispune nad selom
i nad nama
rijei Tvojih kantadura:
Kad bi pokopan Gospodin,
grob se zapeati...
ZAGREB, 1972.

KRI NA ULAZU U LUKU

Ostao si nam na rtu duge uvale,
dobri kriu!
A bio si nada, dok su bure puhale
onima koji iz daljine stiu.
Vjet si bio straar koji budno pazi
da lae pri ulazu svjetla ne gase.
Straio si danju po sunanoj snazi,
a nou sa sitnom svjetiljkom uza se.
Al postao star si za mudrace nove
koji stakla tvojoj razbie lanterni
htijui da nou bez pregleda plove.
O, zato su bili tako lakovjerni?!
Ti uti ve dugo, a okolni ali
po uvali trupla pogledati mogu.
O, daj da bar mrtve izbace ih vali
do boanskih Tvojih izranjenih nogu!
Al nee ostati sam! Zvono Tvoje zvoni,
dobri Kriu!
Zapali svjetiljku da vide put oni
koji domu svome iz daljine stiu!
[1945.]

POVRATAK U ZAVIAJ
Doao sam nepoznat
u kasni nedjeljni sat.
Moda su me prepoznali
mostovi stari to prebiru u muku
uguene enje moga narataja
i crkvica na ulazu u luku,
zatvorena
radi naih uzdisaja.

Moda je puteljak uski, krivudavi

nemir mojih opazio zjena
i naglo dotrao s gora
da mi se javi
na asfaltnoj cesti pokraj mora.
A krovovi dragi, bez sjaja i boje,
kamenita rairili krila
(ko lepeza neka)
da me pozdrave iz daleka,
jer oni se boje
raskonih hotela i vila.
Zar sam se ja tu rodio
lutalica u oazi mira?
Sve je ve davno iz sjeanja nestalo:
Moda je moje srce kucati prestalo
u djeakoj lopti
od krpa i papira.
Moda jo ruke umorne moje
poteu konope staroga zvonika,
a noge na drvenim motkama stoje
lakrdijaa
ispaena lika.
Ljudima sam nepoznat
u ovaj kasni nedjeljni sat.
Moda bi me prepoznali
mrtvi to se pod empresima
odmaraju.
(Zato im se nisam odazvao,
kad su me zvali?)
Ali oni vie ne zbore.
O slatki kraju moj,
pun zvuka i boja!
Kako nas godine enjama more
i varaju!
Vrbosko, ljubavi moja!
VRBOSKA, 2. RUJNA 1973.

Crna laa
Bilo je uoi Petrova dana. Mnotvo derana ispunilo je vikom seoske putove i ulice. Bosi,
crni, po vlasima, obrvama i trepavicama posuti morskom solju, u samim (a neki i u
rasparanim) hlaama, koje su bile povezane komadom povraza trali su iz jedne kue
u drugu, iz jednog dvorita u drugo smijui se i prepirui. Vikahu iz sveg grla: Drva za
svetoga Petra-a-a-a! Drva za svetoga Petra-a-a
Ljudi im davali tko vie, tko manje. A morali su im dati, inae bi te veeri nestalo
dvostruko vie cjepanica iz dvorita, nego to su im kanili dati. Dodue krtica je u selu
bilo vrlo malo. Svatko je znao, da djeca iz istonoga dijela sela namjeravaju izvriti
starodrevni obiaj: te je veeri trebalo zapaliti golemi krijes u blizini crkvice Sv. Petra,
koja je uvala ulaz u luku. Sveti Petar e zato blagosloviti ribare, kao to sveti Ivan
Krstitelj radi njemu poklonjene vatre unitava poljsku gamad.
Najednom nasta silna buka, lupanje u stare petrolejske kante, tuljenje u rogove, kojima
se slue ribari, da u noi daju znakove. Svijet se zgrnuo na istinu kod Velike Gospe,
gdje je bila najjaa skupina djece da vidi to se dogodilo. krti barba Kuzma priao k
djeci sa sjekirom u ruci traei da mu vrate ukradena drva. Djeca se pobojae i dadoe
mu breme borovih grana, ali mu se odmah stadoe izrugivati. On opazivi, da se sakuplja
svijet, ostavi drva i zae iza ugla najblie ulice.
Sunce se s mukom veralo kroz gusta stabla na vrhuncu gore, kad se djeca vraahu k
crkvici Sv. Petra. Gurahu jedan drugoga bremenima koja su naprtila na leda. Najvei je
junak, koji je najvie na prijevaru dobio. Nadvikuju se iznosei istinite i neistinite zgode
iz dananjega sabiranja drva.
Netko im je s obale mahao rukom i zvao k sebi. Odmah su prepoznali staroga paron
Zorzu, koji se rado zabavljao s djecom.
Paron Zorzi, paron Zorzi vikahu djeca idui k njemu. to biste htjeli, paron Zorzi?
Djeco, poe on sveano, odloite askom bremena! Imam vam neto vana rei. Vidite
li ovu staru laicu? i udari rukom po njoj. Laica se potrese, jer je bila slabo poduprta.
Ve nekoliko godina lei istegnuta na alu, ostavljena i zaboravljena. Djeca zautjee
radoznalo oekujui paron Zorzijevu rije.
Ove vam godine nisam nita dao za oganj. Star sam. Nemam nikoga, da mi nasijee
drva. Ali ja sam stari ribar, koji mnogo dugujem svetomu Petru. Evo vam laa. Vie
ionako nita ne vrijedi, a bolje je, da gori svetomu Petru nego meni. A to sam na njoj
doivio, priat u vam veeras uz vatru.

Paron Zorzi uputi se prekriivi ruke na leima kui.

ivio paron Zorzi, ivio! vikahu djeca, dok nisu izgubila s vida pognuti lik paron
Zorza.
Crna (kao da je Haron na njoj prevozio osuenike preko rijeke Aheronta), s bezbrojnim
rupama, iz kojih su virili krivi, zahrali avli, stara paron Zorzijeva laa osjeti odmah na
sebi mnogo mladih ruku i stade se od radosti ljuljati. Djeca je dovukoe do crkvice svetoga Petra podmeui pod nju cjepanice.
Te je veeri tisuu malenih pueva poredanih po krovu crkvice svetoga Petra mirkalo u
no ognjenim oima. Djeca ih napunie pepelom pomijeanim s petrolejom i zapalie.
To je rasvjeta u ast svetoga Petra. I tek kad su puii uz pozdrav zvona usnuli u
duboki san poela je gorjeti nutrina paron Zorzijeve lae. Podrana od velikih drvenih
stupova, okiena cvijeem i lovorikom, napunjena do vrha cjepanicama i granama
kretala je te veeri na svoje zadnje putovanje. Sve je na njoj bilo spremno: uzdignuti
jarbol, ispruena vesla, namjeteno kormilo.
More se nehajno igralo pijeskom plae i kao da eli izbrisati i zadnji spomen na crnu
lau. Ribe se skupile blizu obale, da bi ih mogao i rukom dohvatiti. Obijesno igraju u
svijetlu paron Zorzijeve lae ne bojei se nikakve zamke. Prola su vremena, kad je
paron Zorzi u mrkoj noi prolazio uz igalo imajui na pramcu lae veliku svijeu, a
ostima bi lovio ribu koja je bezbrino spavala po morskim hridinama i travama. Ove je
veeri tek vjetar bio milostiv te je svojim dahom rashlaivao uzbueno srce crne lae,
koja mu je svojim umom zahvaljivala
U crkvici je svrila sluba Boja. Nije to bilo nita izvanredno: neka stara baka molila je
s drugim vjernicima rozarij, a zatim su svi ispjevali pjesmu u ast svetoga Petra. Ljudi se
odmah skupie oko vatre, nekoji posjedae po gomilama, a nekoji skoie na lae koje su
bile privezane uz obalu. Svi se dive ovogodinjem uspjehu djece.
Paron Zorzi, paron Zorzi, evo nas ovdje!, vikahu djeca ugledavi ga, kako izlazi iz
crkvice.
Sjeo je u njihovu sredinu. Zamislio se, nabrao guste i velike obrve, zasukao dva-tri puta
brkove, preao rukom preko elave i od sunca pocrnjele glave te uzdahnuo. Svojim je
mislima prevrtao daleku prolost.
E, djeco, istinita je ona: Hvali more, dr' se kraja! Ali ribar na kraju jednak je ribi izvan
vode. Osui se, nakrivi i raspadne, kao to e doskora biti i sa mnom. Zato bih ja uvijek
elio biti na moru, iako to more biva nerijetko varav i nestalan prijatelj.
Pogledao je crnu lau. Nije htio pokazati djeci, koliko je ali, zato je brzo prignuo glavu
i nastavio: Ba je ova crna laa tome svjedok. Moja se obitelj zavjetovala sv. Vinku.
Odluismo jednoga ljetnoga dana izvriti taj zavjet i otii u primorsko selo P. Uputih se
tamo sa enom i sa sinom Lukom. Odjedrismo odmah iza ruka po jakom zapadnjaku,
a prispjesmo tamo kasno uveer. Sutradan poosmo u svetite, koje je daleko nekoliko
kilometara od mora i na visoku brdu. Bilo je tamo mnotvo hodoasnika. Ako vam se
ikada prui prilika, poite, da vidite udesa sv. Vinka. Bezbroj ruku, nogu i srdaca

napravljenih od kojekakvih kovina vise oko oltara, kojima su poboni hodoasnici

iskazali zahvalnost Svetcu za isproenu milost. Ispunivi svoj zavjet vratismo se u laicu.
Oko ponoi digosmo opet jedra, ba kad je zapuhao jugoistonjak. Smatrao sam, da
mogu povjeriti kormilo Lukinim rukama, da se malko vjeba kormilariti, a sam pooh
spavati. Plovili smo tako do zore i doli do rta susjednoga otoka. Jo je trebalo prijei
veliki kanal, da doemo do naega sela. Kad smo bili oko dvije milje udaljeni od toga
otoka, zapue ljetna bura, ispoetka ne ba estoko, ali dalje sve jae i jae. Luku obuze
strah, te me probudi. Odmah sam uvidio, da je poloaj veoma ozbiljan i teak. Uzeh
kormilo u ruke. Doskora je naa laa zaigrala smrtonosno kolo golemih valova. Strana
ljetna bura svaki as je prijetila, da e nas prevrnuti. Najednom val se prelije u lau.
ena zavie i zavapi Majku Boju. Odmah rekoh Luki, da crpe vodu to bre moe, a
onda da spusti na nie jedro. Ali dok je sputao jedro, omakne mu se noga i jedro pade
dijelom u more, dijelom u lau. Skoih brzo, da dignem jedro, a Luku zovnuh na kormilo. I danas se udim, kako smo ostali ivi u onoj oluji. Sauvao nas je sveti Vinko, jer po
svim znakovima mi smo se morali prevrnuti.
Djeca bez daha bulje u prignutu glavu paron Zorzija.
Nalazimo se posred kanala u neposrednoj borbi s prirodnom silom. ena jaue i pravi
zavjete Gospi od Zdravlja, a i sin plae. Ja ih hrabrim, iako mi se ruke tresu. Htjedoh
zaokrenuti u ovu nau luku, ali radi njihove vike skrenuh onamo, kamo se najprije moglo
doi. I poslije jednosatne strasne vonje stigosmo u maleno pristanite za parobrode,
koje je daleko od naega sela za dva sata dobrog hoda. Odmah poslah Luku, da potri
kui javiti rodbini na spas. Kad on doe u selo, a to pritvoreni prozori na kuama, kao
to je obiaj, kad netko umre, a unutra ene plau i nariu.
- Hej, ljudi Boji, ivi smo i zdravi. to plaete? - zavie Luka pojavivi se zadihan na
kunom pragu. Oni ga pogledae kroz suze i prestraie se, kao da vide utvaru. A kako i
ne bi! Oplakivahu nas kao mrtve, a mi ivi. Dogodilo se to zato, jer mornari s nekoga
motornoga broda javie seljanima, da smo nastradali, jer nas nigdje na moru nisu mogli
opaziti... Bogu hvala, vie mi se to ne e dogoditi na ovoj crnoj lai! zavri paron Zorzi
svoje prianje.
Djeca odahnue od teke napetosti. Okrenue se k lai. Potreseni paron Zorzijevim
prianjem mislili su, da se nalaze usred valova. Najednom se laa raspadne. Iz njezine
utrobe poleti u zrak na tisue iskri. Djeca kliui potrae i stadoe skupljati rasprene
komade laice. A kad je vatra poela jenjati, poee skakati preko nje. U djetinskoj
nestanosti brzo zaboravie paron Zorzijev dogaaj.
A on je ekao, dok se vatra nije pogasila. Tada je uzeo dva komada jo neizgorena
komada drva svoje lae i poao kui. uvao ih je kao spomen na nju i kao zatitu za sve
nezgode, jer je drao, da veliku korist nosi ono, to se svetcima rtvuje. Govorio je s
posmjehom na licu: Ova dva komada moje lae bit e mi kao tap za putovanje na
drugi svijet, a sveti Petar, u iju je ast gorila moja laa, oslobodit e me odmah vatre
istilita.
Kalendar Gospine krunice 1937., Zagreb, 1936.

Podigao je glavu. Pred njegovim se oima mirno i ponosno podigla stara Gospina
crkva, pretvorena u tvravu. Svojim ogromnim kulama, pukarnicama i topovima
prkosila je vremenu kao div iz starih pria. Ponosna na svoju veliinu, s visoka je
gledala patuljke u svojoj sjeni, koji su joj prietili da e je sruiti kao posljednji znak
natranjosti i praznovjerja. Svoju snagu crpala je iz malenog sv. Kria, koji uva u
svetohranitu glavnog oltara. On je pred vie od trista godina proplakao, a ona svaki
dan plae i suze se njezine razlievaju po ogromnim zidovima, poutjelim i pocrnjelim od pustoga njezina plaa. Dobra je stara crkva i osjetljiva. Nije nijedan sumjetanin umro, a da ga nije odpratila uzdasima velikog zvona. A kako samo uzdrhtaju
njezine grudi, kad majke po prvi put donesu djecu u crkvu! Ona je majka varoi i
okolice. Koji otoanin nju ne pozna?
Baraban, 1943. g.

GRAFIKA NA NASLOVNICI
KNJIGE BARABAN

BISKUPIJSKO HODOAE SV. KRIU VRBOSKA, 26. KOLOVOZA 1934.

Dok smo pili kavu, pridruila nam se ona gospoa i obrativi se meni kazala:
- Pitali ste od ega je umro va stric. Teko je to opisati. Ja se sama vie ne sjeam
potankosti Znam da ga je strahovito morila enja za rodnim krajem, pogotovo kad
mu je majka javila da je spremna platiti mu put, ako se odlui na povratak. Ali tu je
bila ena, tu djeca. A onda se teko razbolio: buncao je u groznici i gubio svijest. Moj
suprug i ja esto smo ga posjeivali dok je jo bio pri zdravoj pameti. Najradije je
govorio o svom zaviaju i opisivao mali otoi u uvali ispred svoje kue. Jednom je iz
pretinca nonog ormaria izvadio fotografiju nekog srebrom ukraenog kria, poljubio je i ispriao nam kako je taj kri proplakao zbog nesloge varoana. Bila je to duga
pria koju sam ja ve zaboravila.
Marija se naglo digne i proe do ormara za staklene predmete. Izvadi iz kutije neku
fotografiju i pokae je onoj gospoi.
Je li to ovaj kri? - zapita.
- Isti, isti! - potvrdi joj gospoa.
- Svi varoani zaljubljeni smo u ovaj kri i svuda ga nosimo. Tako i pokojni Pjero. Svi
elimo da nas on prati u ivotu i na asu smrti.

enja za zaviajem, Danica, 1987.

PRIREDIO: IVICA HULJEV / OBLIKOVANJE: STJEPAN TAFRA