Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Odsjek za kroatistiku

Katedra za hrvatsku usmenu književnost

Zagreb, 30. travnja 2018.

VILE U HRVATSKOJ USMENOJ

KNJIŽEVNOSTI

SEMINARSKI RAD

Mentorica: Studentica:

Dr. sc. Josipa Tomašić, poslijedoktorandica Leona Kolenc

Sadržaj:

1. Uvod…………………………….1
2. Usmena književnost………………1
3. Vile……………………………….2
4. Prikupljanje usmene književnosti…2
5. Vile u bugaršćicama……………….3
6. Vile u predajama…………………..6
7. Vile u lirskim usmenim pjesmama..12
8. Vile u poslovicama………………..18
9. Zaključak………………………….19
Popis literature…………………….20
 1. Uvod
U današnjem modernom svijetu punom tehnologije, u kojem se sve manje čitaju
knjige,mislim da ne postoji osoba koja nikada nije čula za pojam vile. Neovisno o tome
vjerujemo li u nadnaravna bića ili ne, već u djetinjstvu velika većina ljudi susreće se s
pričama u kojima je temeljnji motiv dobra vila koja u većini slučajeva pomaže ljudima u
nevolji. No, jesmo li se ikada zapitali kako su vile zapravo nastale i kako su bile
percipirane u prvim oblicima književnosti. Kako bi dobili odgovore na ova pitanja u ovom
seminarskom radu analizirat ću motiv vile kao nadnaravnog bića u hrvatskoj usmenoj
književnosti, točnije u poslovicama, predajama, bugaršćicama i lirskim usmenim
pjesmama. Kako bi bolje razumijeli ovu tematiku, prvo moramo ukratko odrediti što je to
usmena književnost i što se krije pod pojmom vila.

2. Usmena književnost
Prve asocijacije na riječ književnost najčešće se odnose na knjige, tj. pisanu književnost.
No, književnost je počela puno prije nego je izmišljen tiskarski stroj. Pod pojmom usmena
književnost objedinjene su bajke, pripovijetke, predaje, legende i drugi prozni oblici;
obredni i dramski dijalozi; epske i lirske pjesme, balade i romance; poslovice, zagonetke i
drugi usmeni žanrovi. Usmena književnost odnosi se na testove koji su u određenim
prilikama govorili nadareni pojedinci-kazivači, publika ih je slušala, zapamtila i potom
prenosila dalje iz generacije u generaciju. Hrvatska usmena književnost izvodila se na
trima hrvatskim narječjima: čakavskom,kajkavskom i štokavskom, te je zbog toga
posebna. Usmena književnost splet je tradicije i povijesti različitih krajeva, te je vrlo često
nesigurno podrijetlo tekstova i utjecaja na njih. Proteklih stoljeća zapisani su mnogi
tekstovi, često na temelju naknadnoga sjećanja. Rijetki su zapisi nastali tijekom samih
izvedbi, u prigodama kada se pjevalo ili pripovijedalo. Tako je najčešće sačuvan samo
verbalni dio usmene izvedbe, bez dovoljno podataka o izvedbi, kontekstu, glazbi, plesu ili
namjeni.
 3. Vile
Prema narodnom vjerovanju vile su tajanstvena ženska bića izvanredne ljepote. U
hrvatskim krajevima vjeruje se da su vile djeca Adama i Eve, pred Bogom zatajena i time
lišena blagoslova; kao nadoknadu Bog im je podario nadnaravne moći, gospodstvo i
obitavališta u gorama, rijekama, jezerima, jamama, špiljama i dr. Visoke su i vitke, bujne
zlatne kose, odjevene su u bijele, duge haljine, a na glavi nose vijenac spleten od bilja i
cvijeća, okrilje im je zlatni rubac ili marama i u njemu je sadržana njihova vilinska moć.
Žive slobodno, provodeći dane u igri, plesu, kupanju. Katkada grade velebne građevine,
npr. kule, mostove i sl. Povremeno rado komuniciraju s ljudima, osobito s pastirima; nude
im pomoć u čuvanju stada, poučavaju ih liječenju biljem, daruju ih i štite od nevolja.
Pomažu siromašnima, zalutalu putniku pokazuju put,umiruju uplakano dijete u kolijevci.
Ipak, potencijalno su opasne. Čovjek im se može zamjeriti ako odbije njihovo prijateljstvo
ili ako otkrije pomno čuvanu tajnu o nekom njihovu nedostatku, npr. da umjesto ljudskih
stopala imaju životinjska kopita, da im kosa zaudara i sl., ili ako pokažu namjeru da
ukradu okrilje s vilinskim moćima. Tada pokazuju osvetoljubivu stranu svoje ćudi, remete
posao, narušuju zdravlje. Vjeruje se da vile imaju djecu s ljudima, ponekad svojom
voljom, ponekad protiv, najčešće ako im je čovjek uspio ukrasti okrilje s moćima. Tada
čeznutljivo čekaju dan kada će ga vratiti i pobjeći, pri čem odvode i djecu. Budući da su
ljudi postali sve lošiji, vila je nestalo, a moguće je da su se povukle u more, gdje žive kao
sirene.

4. Prikupljanje usmene književnosti o vilama

Usmena književnost puno se puta pokušala zapisivati i prikupiti. Prvo prikupljanje podataka o
nadnaravnim bićima potaknuo je Ivan Kukuljević Sakcinski, osnovavši 1851. Društvo za
povestnicu jugoslavensku i starine.(Šešo 2016:112)No, sustavniji rad na prikupljanju usmene
građe počelo je 1888. osnivanjem Odbora za narodni život i običaje u sklopu Jugoslavenske
akademije znanosti i umjetnosti. .(Šešo 2016:112) Pokrenut je i Zbornik za narodni život i
običaje Južnih Slavena, te je jedan od prvih brojeva bio posvećen ,,Vjeri u osobita bića''. .
(Šešo 2016:112)Nadalje, svakako treba spomenuti i Maju Bošković- Stulli, koja je usmenoj
književnosti posvetila mnogo svojih knjiga. Neke osobine vila, koje 1851. Spominje
Kukuljević, mogu se gotovo identične naći u tekstovima Bošković- Stulli, što znači da ljudi
već stotinama godina kazivaju o nadnaravnim bićima.(Šešo 2016:125). Iako se ne zna točno
zašto ljudi vjeruju upravo u vile i ostala nadnaravna bića, čini se da su težak život,
patrijarhalno uređenje, oskudica i borbe s neprijateljima uvelike utjecali na to. Nakon suše,
gladi i ratova u narodu dolazi do učestalijih pojava nadnaravnih bića, jer je narodu lakše
povezati nevolje s primjerice vilama i vješticama i tako si objasniti trenutnu situaciju.

5 . Vile u bugaršćicama
Bugaršćice su vrsta najstarije zapisane hrvatske usmenoknjiževne pripovjedne pjesme. One
teže baladnomu uobličenju.Naziv im dolazi od glagola bugariti,koji označava tužno pjevanje.

U ovom radu analizirat ću usudila bih se reći, dvije možda i najpoznatije bugaršćice u kojima
se spominju vile. Jedna je ,,Majka Margarita'',a druga ,,Kako je Novaku utekla vila njegova
ljubovca''.

Bugaršćica ,,Majka Margarita'' (Botica 1995:104) govori o žalosnoj majci, koja čeka
povratak sina i brata, koji su otišli u rat. Majka razgovara s vilom, koja zna da su umrli, te joj
vila govori da ih neće dočekati. U pjesmi nailazimo na figuru cvilu cviljaše, koja je česta u
usmenoj književnosti i dodatno pojačava tugu majke.Također, čest je i stih dvi ljute rane na
srcu, koji se odnosi na sina i brata koje je izgubila. Baladni element u ovoj bugaršćici su
obiteljska tematika, te tužan kraj. Također, u pjesmi imamo simbol gavrana, koji u usmenoj
književnosti uvijek simbolizira nesreću. Vila daje savjet majci da isplače svu bol koju osjeća.

Bugaršćica ,,Kako je Novaku utekla vila njegova ljubovca''

Tri veselja činjaše Novače u bijelu dvoru:

jedno čini veselje: selu svoju udavaše;

drugo čini veselje Grujici, sinu svojemu;

treće čini veselje: er je dvore ogradio,

i svak mu se veseli u njegovu bijelu dvoru.

Ma se samo ne veseli lijepa ljubi Novakova.

Pođe ti još govorit mlada sele Novakova:

"Svak se danas veseli u veselju braca moga,

a ti mi se ne veseliš, ni Grujici, sinu tvomu?"

Ali njome ljubovca Novakova odgovara:

"Kako ću se veselit u veselju braca tvoga?

Kad me Novak uhitio, bijelu vilu, na Dunaju,

on je meni ugrabio brza krila i oglavlja,

da mi hoće vratiti brza krila i oglavlja,

lijep bih tanac izvela prid dvorima njegovijem,

i u tanac skupila dvanaes mladijeh djevojčica,

sve bi bile mlađahne jedne slike i prilike."

Kad je bješe razumjela lijepa sele Novakova,

ona mlada otide bracu svomu govoriti:

"Svak se tebi veseli u bijelomu dvoru tvomu,

samo ti se ne veseli bijela vila, ljubi tvoja,

neg je meni ovako ljubi tvoja govorila:

Otkad je si uhitio na tihomu Podunaju,

da si njome ugrabio brza krila i oglavlja.

Kad bi jom ih hotio, brate dragi povratiti,

lijep bi tanac izvela prid tvojijem bijelijem dvorom,

i u njemu skupila dvanaes mladijeh djevojčica,

sve bi bile mlađahne jedne slike i prilike."

Bješe ti ga ovaka naučila huda sreća,

ljubi svojoj povratio brza krila i oglavlja.

Ona mu je izvela lijepi tanac prid dvorovim,

i u njemu bijahu dvanaes mladijeh djevojčica,

sve su mlade djevojke jedne slike i prilike.

Pak se s krilim zavila u visinu vedra neba,

a za njome Novače na svojemu dobru konju.

Pođe ljubi dozivat iz svojega tanka grla:

"Povrati se, povrati, bijela vilo, ljubi moja!

Komu, ljubi, ostavljaš tvoje lijepe perivoje?

A komu li ostavljaš Grujicu, sina tvojega?"

A Novaku ovako bijela vila odgovara:

"Ne bih ti se povratila za moje za crne oči;

ja ti veće ne hajem za moje lijepe perivoje,

a Grujicu, sina moga, često ću ga pohoditi,

kad ga budem pohodit, ti me nećeš ni vidjeti."

Kad je Novak razumio bijelu vilu, ljubi svoju,

žalostan se on nađe u svojemu srcu živu,

zlovoljno se povrati ka svojemu bijelu dvoru.'' (Čubelić 1955:102)

Ova bugaršćica zapisana je u 17. stoljeću na dubrovačkom području, a autor joj je nepoznat.
Pisana je petnaestercem, te se u njoj pojavljuje motiv vile. Radnja se odvija na Novakovu
dvoru, gdje se odvija slavlje, jer mu se sestra udaje. Svi se vesele osim Novakove vile.
Novakova sestra to primjećuje, pita vilu koji je razlog lošeg raspoloženja, a vila joj odgovara
da joj nedostaju krila, i da bi lijepo plesala kada bi joj vratili krila. Novakova sestra to prenese
bratu i Novak vraća krila vili. No, vila otpleše s dvanaest mladih djevojaka, pa odleti u nebo i
ne vrati se više iako ju Novak moli. U ovoj bugaršćici, kao i u većini ostalih usmenih
književnih djela vidimo da se muškarci najčešće ne uspijevaju oženiti vilama,te su one simbol
visine, slobode i neukrotivosti. Također, u ovoj bugaršćici vidimo dva simbola. Prvi simbol je
dvanaest djevojčica, te taj broj označava broj sudionica potrebnih za vilinsko kolo i ples, dok
je drugi simbol naziv tihog Podunavlja kao mjesta na kojem žive vile. Ako povežemo mjesto
stanovanja vile iz ove priče i vjerovanja iz naroda, postupak ove vile uopće ne čudi, jer se
vjerovalo da su vile koje žive u rijekama i jezerima obično zle. Vilinsko kolo u kojem plešu
vile prema narodnom vjerovanju nije okrugli, već ima polumjesečasti oblik. Razlog tomu je
što savršenstvo punog kruga pripada samo Bogu i svecima, a budući da vile nisu savršena
bića zbog magarećih kopita, kolo ne može biti puni krug. (Delić Peršen 2015:16)Bog im je
pretvorio stopala u kopita, jer su se često hvalile svojom ljepotom. Životinjske noge najčešće
su odgovarale nogama životinja dominantnih za gospodarsku kulturu određenog kraja. Ovdje
također vidimo kako čak ni majčinstvo ne može natjerati vilu da bude na zemlji.

6. Vile u predajama
Prema Bošković- Stulli predaje su priče koje se osnivaju na vjerovanju u realnost onoga što se
kazuje. Kompozicijski i stilski predaje su vrlo jednostavne, najčešće govore o samo jednoj
epizodi, te tematski govore o vjerovanju u mitska bića, što ćemo vidjeti i u sljedećim
primjerima.

U predaji ,,Vila doji navrh brda'' iz sinjske okolice pastir sakrije vili krila kako bi se vjenčali,
ona ostane na zemlji, rodi mu sina i nagovori pastira da joj pokaže gdje su krila. Čim je
saznala gdje su krila odlazi na brdo, a pastir svaki dan nosi sina na vrh brda na dojenje.U
odnosu na vile, mladići su u podređenom položaju, što je u suprotnosti s tadašnjom
svakodnevicom. (Rudan 2016:306)

,,-Ma, zar ću ja biti tvoja ljuba,ja, gorska vila?- veli vila.-A ti meni iznosi sina svrh onoga
brda, dat ću mu sise dokle ga ne odgojim, a s tobom više neću biti nikad!''(Vrkić 1997: 62)

U vilinskim pričama često se pojavljuju mladići kako bi se naglasila suprotnost između

muškog i ženskog svijeta u tradicionalnoj kulturi, jer ako u priči nema suprotstavljenog
junaka, vile gube smisao.(Delić Peršen 2015:14) Činjenicu da su mnogi mladići željeli oženiti
vilu ili barem je vidjeti, a to im nije uspijevalo potvrđuje i iduća predaja ,,Čežnja za vilom''iz
Podravine. U njoj mladić u zoru radi na polju, te čuje pjesmu i ples vila, ali ih nije vidio. U
nadi da će ih vidjeti po cijele dane radi na polju, te mu mladost prođe u čežnji za vilom.
,,-Ah, da ih samo jednom vidim- čeznuo mladić, čeznuo tako za vilama cijelo ljeto radeć na
polju. U zoru, u suton. Žudio vidjeti vile barem jednom.''(Vrkić 1997: 16)

Također, jedno od glavnih obilježja vila bilo je da se pojavljuju među ljudima prilikom radova
u polju, značajnim događajima ili prilikom smrti. U gotovo svim usmenoknjiževnim oblicima
s vilama naglašena je ljepota i čistoća prirode.

Da su vile nedostižne ljudskom rodu i da žele biti što dalje od ljudi vidimo i u predaji ,,Vila u
jeli'' iz hrvatskog primorja:

,,Izrasla jela kraj luga zelena. Osuo se po jeli toj bijeli lišaj, resala se po jeli žućena
mahovina. Osrebrila se i ozlatila se jela kraj luda. Mimo prođe momak. Ohol i gizdav. Pikne
čizmom o jelu. Udari jelu zelenu.Jela se stresla.Odlomi se s nje stara kora, iglice joj se struse
pod krošnju.Propade niz jelu i lijepa djevojka. Snizi se s vrha. Življaše ona dosad u jelinu
srebru i zlatu, zlatne joj vlasi češljaše vršni vjetar. Bijaše to vila drvarica.

-Ne bjež, vilo, bit ćeš ljuba moja!- skoči i momak.

Vila se uzvere u vrlet, uspne se u stijene, useli se u vilinske špilje, umakne u nedohvat. Viče
sad vila:

-Kako bih ja ljuba bila tvoja? Bura mi je zibarica bila, a zipkica bukova korica. Pelenice bili
bukovi listići! U jelinim mirisima ja sam ti se zadjevojčila.

I žalostan mladić vidi sad strusenu koricu, u kakvoj se zipci lijepa vila zibala, vidi sad bukove
listiće, u koje se nesuđena njegova ljuba povijala, vidi sad jeline iglice, čije je mirise krasna
djevojka upijala. Vidi i ode. A ona u stijenama ostala. Vilovat će opet daleko od zemnih
stvorova.''(Vrkić 1997: 29)

U predaji ,,Vile ga hite'' s otoka Brača saznajemo o životu vila i o sudbini onih koji ih vide.

,,-Znaš- otvorila vila srce ovome djetetu- zaklele smo se u sto godina, zato moramo biti u
pustim planinama. I jao ti se onome tko nas vidi dok bere travu. Bacimo ga niz stijene.Pričao
bi o nama drugima, a to nam zakletva ne da.''(Vrkić 1997: 63)

U sljedećoj hrvatskoj predaji s Zlarina također vidimo da vile otimaju djecu, ali i da se
ispunjava prokletstvo kojim roditelji ,,kude'' dijete. Vile su bile način zastrašivanja djece.

..Vile ga zakopale sa sirom''

,,Dečka nekog majka uvijek klela:,, Odnile te vile!'' I najedamput ga nestalo.Nestalo ga, a
mati ga tražila. Zvala ga povazdan, iskala po cijeloj gori, lomila se planinom.,,Sinko, gdje si,
ozovi se! ''zvala. Ozivlje se on napokon:,, Evo me, majko!'' I našla ga u zemlji zakopana, u
nekoj jamurini našla svega pokršena, polomljena. I veliki mu sir na prsima. Potisnuo ga
poput kamena.

-A tko te to dovede?- mati pita.

-Žene, žene su me tu dovele- veli sin.

-Vile, vile su to bile!- zdvojna će majka- I čime su te pritisnule?

-Stavile mi sir na prsi!

Krikne majka:

-Pa to je naš sir. Sir iz ulja.

A sin će:

-Je, to je oni sir s kojim si me skupa proklela. Zatekla me kad ga načeh, rekla:,, Vile odnile
tebe i ti sir iz ulja, ne naji se nikad!''(Vrkić 1997: 11)

Možemo zaključiti da su djeca nakon vilinskih priča slušala svoje roditelje, nisu noću izlazila
van, išli su u crkvu, te su poštovali društvene norme kako ne bi susreli vile.

Imotska krajina zbog svojih krških fenomena, jedno je od najpoznatijih vilinskih prebivališta.
Tako na tim prostorima postoji predaja u kojem djevojčicu Ivicu otmu vile i vrate ju ocu tek
nakon šest godina. Oca je zanimalo gdje je bila sve te godine, ali nije smio ništa ispitivati.
Sumnjao je na vile, pa je lukavo pitao kćerku na kojem jezeru su najviše obitavale Crvenom
ili Modrom. Ona mu odgovori da su bile na Crvenom jezeru, ali zbog toga što je odala tajnu
noću dolaze vile i ošamare djevojčicu. Nakon toga otac više nikada nije pitao što je djevojčica
radila u tih šest godina.

,,Dvije moje posestrime vile odnijele su me u Crljeno jezero, pa sam po koncu prelazila iz
donjega u gornji kraj jezera!''(Vrkić 1997: 12)
U predaji ,,Vile i djeca'' s otoka Brača, djeca odlaze kod vila u špilju, kazivaju roditeljima
gdje su bili, te se na kraju razbole. No, ova nam predaja osim tih saznanja opisuje i izgled
vila:

,,Vidjela djeca, da i žene one imaju konjske noge, a od pojasa su lijepe, da ljepše ne mogu
biti.I djeca opet premru.''(Vrkić 1997: 38)

Osim toga na kraju predaje saznajemo da su se osim djece vila bojale odrasle osobe, te se nisu
usudile ići u špilju.

,,-Što ste išli reći?!- korili ih roditelji, a sami se bojahu otići u onu špilju.''(Vrkić 1997: 38)

U predaji ,,O vilama sve najbolje'' s otoka Brača, govori se o tome kako je u narodu postojalo
vjerovanje da se o vilama moraju govoriti samo dobre stvari. Tako se primjerice u ovoj
predaji dva dječaka susreću s vilama. Prvi dječak hvali njihov izgled ,a drugi dječak uoči
njihova kopita, te ih se uplaši. Prvom dječaku vile daju kruha, a drugi ostane bez oka. Ne kaže
se uzalud u narodu da se vilinskim kopitima ne smije ni za boga čuditi ni smijati.

,,I taj mali ostao bez očinjega vida, a onaj prvi dobivao h uvijek kruha. Bijaše već mladić, a
pohvali ga vila:

- Znaš, ti si nama drag, jer vidiš, a ne vidiš! A onaj drugi sad ne vidi, jer vidi što vidi!
Eto, stoga evo tebi topla kruha!''(Vrkić 1997: 70)

Iduća predaja dolazi s otoka Krka. U ,,Kamenoj ovčici'' starac šetajući nailazi na djevojku u
bijelom na suncu, te joj odluči napraviti hlad. Djevojka se tada probudi, kaže mu da je vila, te
da će mu ispuniti neku želju, jer je učinio dobro djelo. Starac poželi ovce, te mu vila kaže da
će mu želja biti ispunjena ako će do kuće govoriti određene riječi i ako se ne okrene do kuće.
Starac krene hodati prema kući, čuje ovce iza sebe, ali ga je zanimalo koliko ih je. On se
okrene, ovce nestanu, a jedna ovca ostane ukamenjena stajati u Malom Krasu i dan danas.

,,- Starče, ja sam vila. Meni si ti učinio dobro. Udjelao si mi hlad. Išti što god hoćeš od mene
i ja ću ti dati.'' (Vrkić 1997: 14)

Ovdje vidimo kako vile u narodu daju nagrade dobrim ljudima, ali i oduzimaju nagradu, ako
čovjek ne posluša njihove naredbe i postane pohlepan. Čovjek je konstrurirao vile kako bi
bile njegov morali korektiv. (Šešo 2016:35)Također vidimo kako su vile većinom prikazane
kao nježne djevojke u bijelom.
Slična predaja pod nazivom,, Djevojka vili hlad načinila'' dolazi iz okolice Varaždina. U njoj
također susrećemo motive iz usmene književnosti :djevojku pastiricu, koja je napravila hlad
lijepoj vili, te ju ona nagradi klupkom. (Vrkić 1997: 41)

Slična predaja ,,Vile daju snagu'' dolazi i iz opatijske okolice u kojoj ovčar napravi hlad vili,
odnese ju do majke, te skromno kaže da ne želi ništa zauzvrat. Vila mu ipak daje snagu, on
pocijepa sva drva u selu, te mu se ostali seljani dive. (Vrkić 1997: 48)Ovdje vidimo da su se
diljem Hrvatske kazivale slične usmene predaje, neovisno o vremenu u kojem su nastale i da
su vile uvijek imale slična svojstva. To nam govori o brzom širenju usmene predaje neovisno
o geografskom položaju s koljena na koljeno. To možemo uočiti i u sljedećem primjeru iz
Gradišća u Austriji, u kojem žive Hrvati. U toj predaji pod nazivom ,,Bijela vila i hljebac
kruha'' mladić se uspije oženiti vilom i dobiti sina, ali nikome ne smije reći da je ona bijela
vila. No, kako to u predajama obično biva, on se oda, te vila odleti.

,,-Lijepa bijela vilo, rodila si mi lijepog sina!

-Nu, otvori mi prozor- veli mu vila.

Otvori joj, a ona izleti kroz okno u noć. Zaludu je muž očajno vikao, da se kaže tek tako iz
običaja:,, bijela vila''.'(Vrkić 1997: 42)

U ovoj predaji vidimo da se u narodu tradicionalno kaže sintagma, odnosno formula bijela
vila, te da je sam pojam vile bio poput zabranjene teme.

Još jedna inozemna predaja pod nazivom ,,Vila u snu'' kazivala se u pokrajini Molise u Italiji.

,,Djevojčici nikako san na oči ne dolazaše.Majka ju slaše u postelju, a maloj se nije htjelo
usnuti. Stala budna.Mati se naljuti i uhiti djevojčicu da je povede u postelju. Djevojčica se
rasplakala.Plakaše,plakaše, pa će joj oštro majka:

-Ne prestaneš li plakati i ne zaspiš li, zvat ću vile da te odnesu.Jedna je pod prozorom!

Djevojčica se ustrašila i još se više razbudila.Udri u ljut plač.

-O,vilo!- majka zazva. – O, vilenice!

Jaki se vjetar svitla i raskrili prozor. Djevojčica poleti u postelju, zabije glavu pod jastuk.
Skupi se sva u strahu.
I dođe vila. Popne se kroz prozor. Stupi u sobu.Uhiti djevojčicu. Odnese je u planinu.I nikada
je više ne vidje njezina majka.

Djevojčica se probudi sva u suzama:

-Ma! Ma!- zvala

Sanjaše da ju je vila odnijela. Djevojčica se još strašila. Prozor bješe otvoren. Mogaše kroza
nj ući vila kad god je htjela.''(Vrkić 1997: 59)

Osim što vilama iz špilja roditelji zastrašuju djecu kako bi bila poslušna, ovdje vidimo i kako
vile uvijek dolaze uz dramatičan prizor velikog vjetra.

Da vile kažnjavaju pohlepne ljude vidimo i u predaji ,,Kuma žaba'' iz Poljice, u kojoj se neka
žena čudi kako je vilama kruh raznih boja:

,,-Ma, kuma moja, kakav je ovo vaš kruh svakakvih boja, a ja ga pečem vazda samo u jednoj.
Uvijek mi zlatnožut.

Veli joj vila:

-Kuma, sav ovaj kruh i sva ova jela, sve ovo što vidiš, nama dolazi od nijeka. Znaš, kad netko
zapitan za neku stvar poniječe da je nema, a on je ima, sve to onda iščezne i dođe k nama.
Zato kad netko zaniječe zeleno žito još dok i ne isklasa, ono ti dođe k nama i stoga je takav
kruh zelen.''(Vrkić 1997: 32)

Također, u Poljicama se često spominje da su na livadama pronađeni okrugli tragovi od

kopita, te da su to tragovi vila koje su plesale. (Šešo 2016: 25) Nadalje, prema vjerovanju koje
je prevladavalo u Poljicama, vile tamo nisu bile samo bijele, već i modre, žute i crne ovisno o
etničko religioznim obilježjima. Bijele vile bile su kršćanske katoličke, modre pravoslavne,
žute židovske, a crne krvi ciganske. Vile koje nisu ,,naše'' bile su negativno prikazane, te se
time pokušava stvoriti pozitivna slika o sebi.(Šešo 2016: 202)

Iduća predaja,, Nestalo nestao netragom'' kazivala se u Baranji. Njen glavni junak je čovjek
Nestalo kojemu su u snu dolazile vile, ali su mu zaprijetile da će mu se nešto loše dogoditi
ako ikome oda tajnu. On to ne poštuje, te tajnu govori svećeniku, koji mu savjetuje:

,,-Stavi žeravu u lulu, pa jednom rukom joj rastvaraj njedra, svukud je diraj, a drugom rukom
ubaci joj žeravu u njedra. Neće ti doći više nikad!''
On tako učini, te zauvijek nestane u oblak koji uvijek donosi kišu i pljuskove. (Vrkić 1997: 24)

Osim toga što vile zahtijevaju da se poštuju njihove naredbe i što određuju vremenske uvjete,
ovdje saznajemo i kakav je bio stav svećenstva prema nadnaravnim bićima. Naime, dugo su
vremena priče o vilama bile potiskivane, jer ih je Crkva osuđivala.

7. Vile u lirskim usmenim pjesmama

Razvoj hrvatske usmene lirike seže još od petanestog stoljeća kada Juraj Šižgorić u djelu
De situ Illyriae et civitate Sibenici (O smještaju Ilirije i grada Šibenika) sustavno govori o
lirici šibenskog područja. Konkretne zapise usmenih lirskih pjesama donosi dubrovački
plemić Nikša Ranjina u svom zborniku iz 1507. godine. Osim primjera lirike Šiška
Menčetića i Džore Držića u zborniku se našlo i nekoliko zapisa usmenoknjiževne lirike
koji se danas smatraju najstarijim pjesničkim zapisima slavenskog područja. Pretpostavlja
se da se usmena lirika cijele Hrvatske izvodila u većem opsegu nego je zapisano, a
obuhvaćala je sva područja ljudskog života. Lirske pjesme pratile su sve životne prigode i
običaje pa je njihovo tematsko područje vrlo široko. Pjevale su se u svim prilikama i
pratile čovjekov život od rođenja kada se djetetu pjevaju uspavanke do smrti kada se
pjevaju tužbalice. Učile su se od malih nogu od roditelja, braće i sestara te prenosile na
potomke. Osim u pojedinim prigodama vezanim za običaje i obrede, najčešće su se
pjevale u prirodi za vrijeme ispaše ili obavljanju poslova u polju te na druženjima i
zabavama. Lirske usmene pjesme karakteristične su po svojoj jednostavnosti i kratkoći.

U lirskoj pjesmi,, Zaigrala bela vila'' iz Đurđevca događa se neobična situacija.Naime, vila
želi brak s mladićem.

,,Zaigrala bela vila

na Ivansko navečerje

na kraj dvora vojvodina.

Zabrini se mlad vojvoda,

s kem će vilo darovati:

,,Imam konja nezjahana,

nega mi je milo dati.''

Nega vila ni gledala,

neg kaj bi mu zafalila.

Zaigrala bela vila

na kraj dvora vojvodina.

Zabrini se mlad vojvoda,

s kem će vilo darovati:

,,Imam grada nešetana,

nega mi je milo dati.''

Na to vila ni gledala,

neg kaj bi mu zafalila,

na njegovom milom gradu.

Zaigrala bela vila

na kraj dvora vojvodina.

Zabrini se mlad vojvoda,

s kem će vilo darovati:

,,Imam brata neženjena,

nega mi je milo dati.''

Na to vila pogledala,

lepo mu se zafalila

na njegovom milom bratu.''(Botica 1995:39)

U ovoj pjesmi vidimo da su se na Ivansko navečerje znale događati tajanstve stvari, te su

upravo vile bile najčešći likovi koji su se tada pojavljivali. Pjesma se sastoji od tri tematske
cjeline, u kojima se ponavlja osnovna građa, a mijenjaju se dijaloški dijelovi.
Kao što je već rečeno, vile u vodi bile su zle. Vjerovanje u zle vile u vodi potvrđuje i sljedeća
narodna pjesma iz Zbelave, u kojoj se savjetuje djevojci da ne popije otrovnu vodu u kojoj su
se kupale vile, jer će inače umrijeti.

,, Tekla mi divojka k hladnom studenjku,

Nagnula glavicu k hladnom studenjku

Na to joj netko reče:

Nepij mi divojka te hladne vodice,

To su ti vile vodu ostvarile,

Ki vodicu pijuv crnoj zemlji gnije.''(Horvat 2012: 229)

Osim u vodi vile su živjele i u svojim gradovima, ali su živjele i na brdima gdje su noću
vladale:

,,Marjane,Marjane,

I Marjan je gora.

Spavaj, vilo moja,

Još ti nije zora!''(Horvat 2012:79)

Marjanske vile bile su sklone otimati malu djecu i vraćati ih izmijenjena duha.

Vile su također obitavale u goricama, što vidimo iz sljedećeg primjera, pjesme ,,Što se b'jeli
kraj sinjega mora'':

,,Što se bili kraj sinjega mora,

il je pina od mora sinjega,

il su ono bili labudovi,

il su pale na plandišću ovce?

Nije pina od mora sinjega,

nisu ono bili labudovi,

nit su ono ovce na plandišću,

veće ono ranjen dobar junak.

Na njemu se bili košuljica,

kiša pere a sunašce suši,

više glave kopje udareno,

a za kopje dobar konjic vezan.

Konjic vrišti, gospodara budi:

"Ustan gore, gospodine dragi,

pojea sam travu do korena,

a uzbio blato do kolena,

a popio vodu do kamena."

Onda veli iz gorice vila:

"Traži, konju, drugog gospodara!"

Crče konjic slušajući vilu,

crče vila gledajući konja.''(Botica 1995:84)

U ovoj pjesmi vidimo motiv solidarne vile, koja personificiranom konju govori da potraži
novog gospodara, jer je ovaj umro. Na samom početku imamo slavensku antitezu, koja se
sastojala od pitanja, negacije i odgovora, te je vrlo česta u hrvatskoj usmenoj književnosti. Na
kraju imamo motiv smrti, koja preuzima glavnu ulogu u pjesmi, jer i gospodar i konj i vila
umiru.

Da vile često dolaze u dječje snove, vidimo i u pjesmi ,,Senje Jakovekova'' iz okolice
Varaždina. U njoj prevladava tajanstveni ugođaj, te dijete govori majci da je bila jedna od
triju ,,vila'' koja ga je mučila. To možemo povezati sa narodnim vjerovanjem koje je bilo
rasporstranjeno u cijeloj Hrvatskoj da vile umrlom djetetu vade srce, a potom se goste i plešu,
te se same vile često povezuju s pojmom vještica. To vjerovanje služi kako bi se prikazale
negativne osobe u stvarnom životu.
,,-Ne mrem ti, majka, ustati,

mene su vile mučile,

z mene se srce zvadile-

,,Poznaš je, sinek,sveja tri?''

-Poznam je,majka,sveja tri.

Prva si bila,majka,ti,

z mene si srce vadila;

druga je bila sestrica,

ona je sveću držala;

trejta je bila lubica,

ona je tanjerec držala.''(Botica 1995:87)

Iako su vile često prikazane kao mudra bića koja su pametnija od ljudi, postoje izimke.Tomu
nam svjedoči lirska pjesma ,,Grad gradio Koviljiću'' iz Oriovca:

,,Grad gradio Koviljiću,

Što bi za dan sagradio

to bi vile oborile.

Meće straže Koviljiću:

povrh gore mrke hrte,

pokraj vode sokolove,

a na kraju mlade momke.

Kad je bilo do pol noći

al eto ti bijele vile,

stade grade obarati,

mrki hrti zalajaše,

sokolovi zapjevaše,

mladi momci potekoše,

a najbrže Koviljiću,

uhvatio bijelu vilu.

Molila se bijela vila:

,,Pušćaj mene,Koviljiću,

kazat ću ti troje bilje:

jedno bilje,Koviljiću,

nosit će ti vihar konja,

drugo bilje,Koljiviću,

bit ćeš sretan med gospodom,

treće bilje Koljiviću,

bit ćeš mio djevojakama.''

,,Oj budalo, bijela vilo,

dok je mojem konju zobi,

nosit će me vihar konja;

dok je ruku i pameti,

bit ću sretan med gospodom;

dok je moja bijela lica,

bit ću mio djevojkama.''(Botica 1995:33)

U pjesmi saznajemo da se vila suprotstavlja ljudskoj gradnji, te razgrađuje ono što je čovjek
mukotrpno napravio. No, čovjek nadmudruje vilu i suprotstavlja joj se.U pjesmi također
uočavamo sintagmu bijele vile koji je tipičan za usmenu književnost, simboliku broja tri, te
formu dijaloga između vile i Koviljića. Uočavamo i da se djelovanje vila vezuje uz noć, te
zbog toga Koljivić postavlja stražu tamo gdje vile najčešće obitavaju- povrh gore i pokraj
vode. Sukladno tomu, prema narodnom vjerovanju vile se mogu svrstati u tri kategorije: dobre
nebeske vile, zle vodene vile i dobre i loše vile na zemlji.

8. Vile u poslovicama
Poslovice su usmenoknjiževni oblici sa zasebnim oblikovnim zakonitostima, estetikom i
izvedbom.Poslovice su poznate od najstarijih vremena, te sama Biblija obiluje
poslovicama.Kao i u ostale usmenoknjiževne oblike vile su ušle i u poslovice. Kako je
prikazano u romanu ,,Vilikon'' Jasne Horvat, vile možemo pronaći i u mnogim hrvatskim
narodnim poslovicama i zagonetkama, a neke od njih su:

,,Dvije vile povazdan vire.Svakog vide, a sebe ne vide.''- narodna pitalica, oči su traženi
odgovor(Horvat 2012:221)

,,To je vila.Idi vilo!'' –narodna poslovica koja se govori umješnoj ženi(Horvat 2012:33)

,,Vili bi kose zamrsio.''- narodna poslovica koja se govori za spretnost u obmanjivanju(Horvat

2012:41)

,,Došle mu vile pred oči.''- narodna poslovica koja s koristi kada je netko u nevolji ili mu vile
nisu naklonjene(Horvat 2012:86)

,,Vile ga ponijele.''- narodna poslovica koja se koristi kada netko u teškim okolnostima prođe
dobro(Horvat 2012:99)

,,Naišao je na vilinsko kolo''- narodna poslovica koja se koristi za onoga koji naglo oboli i za
kojega puk misli da su ga vile začarale(Horvat 2012:102)

,,Malo je vilah, sve same groblje.''- narodna poslovica koja govori da su ljudi sebični i misle
samo na sebe i svoju korist(Horvat 2012:141)

,,Za vilovnjakom pristaju i vile.''- narodna poslovica koja govori da je naše društvo slika nas
samih, odnosno prevedeno u drugu narodnu poslovicu- S kim si, takav si. (Horvat 2012:170)
,, S vilovske je strane.'' – narodna poslovica koja govori da osoba zna bajati, liječiti i
čarati(Horvat 2012:195)

,,Kad vile dođu k očima,il' vile puć,il' oči iskočit.''- narodna poslovica koja govori da je sve
prolazno, pa tako i dobri i loši događaji(Horvat 2012:161)

,,To je vila ljutica.''- narodna poslovica koja se koristila za svadljivu i pakosnu ženu(Horvat
2012:214)

,,Gleda ko pokisle vile''- narodna poslovica koja označava neveselog, ljutitog ili mamurnog
čovjeka (Horvat 2012:231)

9. Zaključak
Kao što možemo vidjeti, vile su bile jedan od omiljenih motiva u usmenoj književnosti.
Predivne žene u bijelim dugim haljinama, s dugom zlatnom kosom pomagale su ili odmagale
ljudima u preživljavanju, odgajanju djece, gradnji gradova, a poneki sretnici bili su oženjeni
njima. Snaga, snalažljivost, brzina i ljepota samo su neki od karakteristika ovih nadnaravnih
bića. Pomoću vila ljudima je bilo lakše prihvatiti nesreće, pa čak i objasniti vremenske uvjete.
Promatranje odnosa čovjeka prema nadnaravnim bićima, pomaže nam da shvatimo i samog
čovjeka koji u njih vjeruje. Za razliku od ostalih nadnaravnih bića, vile su uspjele prijeći iz
usmene u pisanu književnost, te su osim toga, unatoč modernizaciji, uspjele zadržati dio
svojih uloga u narodu. Budući da i dalje u Hrvatskoj postoje osobe koje vjeruju u njih,vile će
u usmenoj književnosti i dalje živjeti i pomagati ili odmagati ljudima, ovisno o njihovom
ponašanju. Stoga, ne preostaje nam ništa drugo nego čekati kada će se vila pojaviti u novoj
nezapisanoj poslovici, predaji ili lirskoj pjesmi.
Popis literature:

Knjige:

1. Botica,S.Hrvatska usmenoknjiževna čitanka. Zagreb:Školska knjiga,

1995.
2. Čubelić,T. Naše narodne pjesme. Zagreb, Seljačka sloga,1955.
3. Delić Peršen, M. U vilinskom kolu. 2. ponovljeno izd. Split : Redak,
2015
4. Horvat, J. Vilikon. Zagreb : Naklada Ljevak, 2012
5. Rudan, E. Vile s Učke : žanr, kontekst i nadnaravna bića predaja.
Zagreb : Hrvatska sveučilišna naklada ; Pula : Povijesni i pomorski
muzej Istre, 2016.
6. Šešo, L. Živjeti s nadnaravnim bićima : vukodlaci, vile i vještice
hrvatskih tradicijskih vjerovanja. Zagreb : Naklada Jesenski i Turk,
2016.

7. Vrkić,J. Vražja družba : hrvatske predaje o vilama, vješticama,

vrazima i drugim nadnaravnim bićima : 250 najljepših obrađenih, 40
antologijskih izvornih. Zagreb: Glagol, 1997.

Internetski izvori:
Enciklopedijski članci:
http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=63417
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=64638
Leksikografski zavod Miroslava Krleže( posjet 30.04.2018.)