Branimir

UVOD

Želim kroz ovaj esej obraditi njegov život kao kneza Primorske Hrvatske. Ujedno je to i tema
eseja kojeg pišem; život i vladavina osnivača akadske države.

RAZRADA TEME

Mletački ljetopisac Ivan Đakon navodi da je „neki Slaven, imenom Branimir, umorivši
Zdeslava, prisvojio njegovu kneževinu. Iz toga se zaključuje da Branimir nije bio iz vladarske
obitelji Trpimirovića kojoj je pripadao Zdeslav. Nije točno poznato Branimirovo podrijetlo,
no po natpisima, kao i po obliku imena, zaključuje se da je bio iz Ravnih kotara ili iz
unutrašnjosti, dakle iz Banske Hrvatske. Postoje mišljenja da je Branimir mogao biti jedan
od Domagojevih sinova, no to nije ničim dokazano. Njegov natpis iz predromaničke crkve
u Muću iz 888. godine (ulomak grede dužine 87 cm i visine 27 cm) ne donosi nikakav
vladarski naslov. Na natpisu arhitrava oltarne pregrade iz crkve sv. Mihovila u Ninu (879.-
892.) naziva ga se Brannimero dux Sclavorum. Na ulomcima iz predromaničke crkve
kod Skradina stoji Branimero ducem Clavitnorum, a slično i na ostalim natpisima s njegovim
imenom (u Ninu je nađen ulomak oltarne pregrade koji je bio uzidan u zid crkve sv. Mihovila,
a uz Branimirovo ime spominje se ime opata Teodeberta; u Ždrapanju kraj Skradina na
ulomku zabata spominju se uz kneza Branimira i župan Priština i njegova žena kao donatori
crkve; najmlađi je nalaz iz Otresa kraj Bribira). Na ploči, koju je 1928. našao hrvatski
arheolog don Mate Klarić1928. u Šopotu kod Benkovca napisano je Branimiro com... dux
Chruatorum. U čedadskom evanđelistaru zapisano je: Brannimero comiti. Mariosa cometissa,
što se odnosi na Branimira i vjerojatno na njegovu ženu Marušu (Mariju). Očito je da se
hrvatsko i slavensko ime rabe kao sinonimi, a Branimir je vjerojatno istovremeno nosio i
naslove bana (comes) i kneza (dux). Ipak, papa Ivan VIII. nikad ga ne oslovljava
naslovom dux, nego mu pridaje naslove princeps (poglavar), a kasnije comes, što bi moglo
značiti da je Branimir vladao kao nečiji vazal, no vjerojatno je bila riječ samo o simboličnom
podlaganju, s obzirom na Branimirovu snagu. Moguće je da papa ima pred očima i čitavo
područje na kojem žive Slaveni, a koje uključuje Velikomoravsku
kneževinu, Hrvatsku i Bugarsku, pa su svi vladari toga područja viđeni kao pokrajinski
vladari. Naslov comes, dux i princeps kroz sljedeća su stoljeća dobili sasvim određena
značenja, pa je comes označavao grofa, dux vojvodu, a princeps kneza, no takva jasna podjela
ne može se primijeniti na Hrvatsku 9. stoljeća. Jasno je samo da princeps već označava viši
stupanj samostalnosti, pa je to već oznaka jačanja utjecaja knezova Primorske Hrvatske.
Važan izvor za Branimirovu biografiju predstavlja prepiska s papom Ivanom VIII. 7.
lipnja 879. papa Ivan VIII. u svome pismu hvali Branimira jer se vraća Rimskoj crkvi, te ga
naziva „ljubljenim sinom Branimirom“, a istovremeno piše i slično pismo ninskome
biskupu Teodoziju, te svećenstvu i svemu puku, svojim „predragim sinovima.“ U papinom
pismu Branimiru kaže se: „Dragom sinu Branimiru....Kad smo naime na dan Uzašašća
Gospodnjega služili misu na žrtveniku sv. Petra, digosmo ruke uvis i blagoslovismo tebe i cio
narod tvoj i cijelu zemlju tvoju, da možeš ovdje uvijek spašen tijelom i dušom sretno i sigurno
vladati zemaljskom kneževinom, a poslije smrti, da se na nebesima veseliš s Bogom i da
vječno vladaš....Dano 7. dan mjeseca lipnja.” U pismu Teodoziju, papa poziva ninskoga
biskupa da biskupsko posvećenje ne prima od drugih, nego polaganjem papinih ruku. U
vrijeme teških nesporazuma s Carigradskom patrijaršijom, dok je u Carigradu patrijarh Focije,
papa nastoji uspostaviti i učvrstiti svoju jurisdikciju u Primorskoj Hrvatskoj u kojoj je prije
Branimira, kao bizantski vazal, a stoga i sklon Carigradskoj patrijaršiji, vladao Zdeslav. I u
pismu svećenstvu i svemu puku, papa ih poziva da se „vrate svetoj Rimskoj Crkvi.“ Sva tri
pisma pisana su istog dana i odgovor su na ranije pismo kneza Branimira što ga je ovaj poslao
po „časnom svećeniku Ivanu.“ Taj je Ivan bio papin izaslanik koji je, osim Hrvatima, papino
pismo ponio i okolnim krajevima. Tako već sljedećeg dana (8. lipnja 879.) papa piše i
dalmatinskim biskupima, koji su tada bili pod izravnom jurisdikcijom Carigrada, te im
prijeti izopćenjem ne vrate li se rimskoj stolici. Pismo upućeno ovim biskupima znatno je
oštrijega tona, pa valja pretpostaviti da su s njima odnosi bili vrlo loši. Slična pisma, datirana
između 7. i 14. lipnja 879. papa šalje i bugarskom kralju Borisu I. (Mihajlu),
velikomoravskom knezu Svatopluku i nadbiskupu Metodu u Panoniji. Nakon Teodozijeva
posjeta papi, ovaj (vjerojatno 881. ili 882.) piše Branimiru, svećenstvu i svemu puku. Iz ovoga
se pisma vidi da je Branimir pozitivno odgovorio na poziv tješnjih veza s Rimom, pa ga papa
upućuje da u Rim pošalje svoje izaslanike, a papa će onda, o njihovu povratku, poslati i svoje
u Hrvatsku. Ipak, Hrvati nisu ovu vjernost Rimu pokazivali izravno i bez zadrške, nego
preko akvilejske patrijaršije. Na taj je način Branimir, poput franačkih vladara, zadržao veću
samostalnost u imenovanju biskupa na svome području. Kasnije će papa Stjepan
V. prekoravati Teodozija što je preuzeo biskupsko mjesto davši se posvetiti od akvilejskoga
patrijarha, a da nije tražio izričitu dozvolu pape. Teodozije kasnije postaje i splitskim
nadbiskupom, te se tako u njegovoj osobit sjedinjuje Crkva na području Teme Dalmacije i
Primorske Hrvatske, što opet govori o snazi i mudroj politici što su je zajedno vodili Branimir
i Teodozije. Branimir je zajedno s ninskim biskupom Teodozijem poslao pismo papi Ivanu
VIII., u kojem su mu obojica u svoje i u ime hrvatskog naroda izrazili odanost i povratak
prijestolju svetoga Petra Apostola. Zajedničko pismo kneza Branimira i biskupa Teodozija
veoma je razveselilo papu. Kneza Branimira naslijedio je 892. knez Muncimir, najmlađi sin
kneza Trpimira i otac kralja Tomislava. Mlečanima je smetala jaka i samostalna hrvatska
država na Jadranu, pa su je pokušali ratom slomiti, ali su ih 18. rujna 887. Neretvani razbili
u bitci kod Makarske i u boju ubili dužda Petra Candiana. Iz spisa Ivana Đakona jasno je da
su Mlečani otada Hrvatima i Neretvanima plaćali danak (tributum pacis) za plovidbu
Jadranom i takvo se stanje održalo do početka 11. stoljeća. Također i gradovi Teme Dalmacije
nastavljaju plaćati danak Branimiru. "Danak mira" plaćali su i dalmatinski gradovi i otoci, a
Hrvatska se snažno razvijala u miru i dobrim susjedskim odnosima. Tako je Split plaćao
200, Zadar 110, a Trogir, Osor, Rab i Cres po 100 zlatnika. Jaka Hrvatska je tako pružila
utočište Metodovim učenicima, koji su bili protjerani iz Moravske. Otada se u crkvama
Dalmatinske Hrvatske pored latinskog jezika širio slavenski crkveni jezik i slavensko
pismo glagoljica. Metodovi učenici su tako utjecali i na razvoj hrvatske narodne kulture,
osobito u krajevima zapadne Hrvatske. Knez Branimir dodatno je ojačao Primorsku Hrvatsku
i postigao samostalnost, kako u odnosu na Bizant, tako i u odnosu na Mlečane i već
oslabjele Franke. S njime Hrvatska konačno određuje svoju budućnost u krugu zapadnih
zemalja, a odlukom pape Ivana VIII. prihvaćena je i kao samostalna zemlja kršćanskoga
zapada. Tu je odluku papa donio na Uzašašće, 21. svibnja 879., a potvrdio u pismu od 7.
lipnja. Branimir je tako priznat zakonitim vladarom, a Hrvatska zakonitom državom.

ZAKLJUČAK

Izvori:

1. Zadarski list Pavao Jerolimov: Na današnji dan, Mate Klarić, 28. rujna 2008. (pristupljeno 17.
listopada 2016.)
2. ↑ Nada Klaić, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, Zagreb 1972., str. 28.
3. ↑ Stjepan Antoljak, Pregled hrvatske povijesti, Split 1993., str. 43
4. Rudolf Horvat, Povijest Hrvatske I. (od najstarijeg doba do g. 1657.), Zagreb 1924.
5. Nada Klaić, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, Zagreb 1972.
6. Nada Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1975.
7. Ivan Mužić, Hrvatska povijest devetoga stoljeća, (Povjesnice Hrvata 3), Split 2007. ISBN
978-953-263-034-3; dostupno na Internetu (PDF)
8. Matijević Sokol, M., V. Sokol. Hrvatska i Nin u doba kneza Branimira. Zagreb, 2005
9.