Hrvoje Matkovic, Povijest Jugoslavije, ''hrvatski pogled'', 1918-1991.

Naklada Pavicic, Zagreb, 1998.

U XIX stoljecu se ideja jugoslovenstva prvo javila u kulturi, a tek poslije kao
konkretan plan, oslobadjanja Juznih Slavena od austrijske i osmanske vlasti. Sve do pocetka I
svjetskog rata, nije bilo govora o ujedinjenju. Preteca ideje jugoslovenstva je Gajev Ilirski
pokret, koji je podrazumijevao, ne samo kroatizam ujedinjenje hrvatskih krajeva pod
austrougarskom upravom, vec i ujedinjenje na sirem juznoslavenskom podrucju. Ime pokreta
je dobilo ime po shvatanju da su Juzni Slaveni potomci Ilira. Taj pokret je zapoceo na polju
afirmacije hrvatskog jezika i knjizevnosti.
Josip Juraj Strosmajer, je autor jugoslovenskog programa. On je u mladosti bio
na pozicijama austroslavizma, ali je nakon 1848. kada je ucvrsten aspolutizam razocaran. U
svom politickom programu on sve vise istice panslavizam, ujedinjenja svih Juznih Slavena uz
podrsku Rusije. Ujedinjenje Njemacke 1871. je izazvalo bojazan od njemacke opasnosti za
juznoslovenske narode, pa se tezilo povezivanju tih naroda radi lakse odbrane. Strosmajer je
smatrao da preko kulture propagira jugoslovensku ideju. Tako je finansirao niz programa koji
su trebali pridonijeti stvaranju jugoslovenske nacionalne kulture. On je zasluzan za otvaranje
JAZU i Hrvatskog sveucilista u Zagrebu. Strosmajer smatra da se ujedinjenje mora izvrsiti na
principu ravnopravnosti naroda (nacija), a konacni cilj bi bio stvaranje federativne
jugoslovenske drzave. Djakovacki biskup je predvidjao nekoliko faza u stvaranju
jugoslovenske drzavne zajednice, a posljednja faza bi se izvrsila nakon pada Monarhije, koji je
neminovan u blizoj buducnosti.
Jugoslovenska ideja je slabo prodirala u Srbiju, jer je tamo postojao strah od
dominacije ''austrijskih Slavena''. Osim toga, srpska politika je bila usmjerena stvaranju
Velike Srbije. Tek nakon majskog prevrata 1903. kada je na prijesto dosla dinastija
Karadjordjevica, moze se pratiti nesto izrazitija zelja za ostvarivanjem jugoslovenske ideje, ali
i tada se govorilo o prikljucenju hrvatskih i slovenskih zemalja buducoj velikoj Srbiji. Korijeni
ideje o velikoj Srbiji se mogu naci u radu Vuka Karadzica koji je proucavanjem jezika
zakljucio da postoje Srbi, katolicke, muslimanske i pravoslavne vjere. Prema tome svi
stokavci su Srbi. Te je postavke razradio u svom djelu Kovcezic za istoriju jezika i
obicaja Srba sva tri zakona. Podnaslov spisa je Srbi, svi i svuda. Njegovu misao je Ilija
Garasanin razradio u politickom programu Nacertanije. To je spis koji je nastao 1844. ali
je bio tajnog karaktera, sve do 1906. godine. On je predvidjao stvaranje velike Srbije,
prosirenjem Srbije na podrucje BiH i Hrvatske. Garasanin smatra da ta nova Srbija treba biti
nasljednica Dusanovog carstva. Njegov spis, Nacertanije, je ostao program srpske politike do
naseg vremena, i predstavljao je opozit jugoslovenskoj ideji.
Velikosprskoj ideji, su se u Hrvatskoj suprotstavili Ante Starcevic i Eugen Kvaternik
(osnivaci HSP). Starcevic je reagovao na Kovcezic, i negirao Srbima nacionalnu posebnost, te
njihovo ime povezao sa latinskim terminon servus sto znaci sluga. Negirao je cak i srpsko
porijeklo Nemanjica, izjavljujuci da su oni hrvatskog porijekla. Osim negiranja Srba, negirana
je nacionalnost Slovenaca, koji su nazivani planinski Hrvati. Velika Hrvatska bi bila na
cijelom podrucju Juznih Slavena, iskljucujuci Bugare. Starcevic je kritikovao ne samo Srbe,
vec i jugoslovensku ideju i njenog predstavnika Strosmajera. HSP je osnovan 1861. a Eugen
Kvaternik je poginuo 1871. u Rakovici organizujuci ustanak protiv austrijske vlasti. Kasnije je
doslo do diferencijacije i HSP je priznavao Srbe, ali je Josip Frank bio na celu frakcije koja je
1909. samostalno nastupala, sa izrazito antisrpskim stavom.
Organiziranje jugoslovenskog odbora
ANTANTA Velika Britanija, Francuska, Rusija
CENTRALNE SILE Njemacka, Austro-Ugarska, Italija
Vec 1913. su Ante Trumbic, Jospi Smodlaka, Atanasije Sola i Nikola Stojanovic, politicari iy
Hrvatske i BiH, zakljucili da je u slucaju rata potrebno emigrirati i u inostranstvu propagirati
ideju oslobodjenja i ujedinjenja svih J. Slavena. Trumbic je odmah po pocetku rata otisao u
inostranstvo, povezao se sa Ivanom Mestrovice, Hinkom Hinkovicem i Franom Supilom.
Mestrovic, Supilo i Trumbic, su boravili u Italiji, i bili su zabrinuti pisanjem stampe o

99

neoslobodjenim talijanskim krajevima u Rijeci, Istri, Dalmaciji, itd. Ova trojica su u Rimu
posjetili diplomatske predstavnike Francuske, Rusije i Engleske, i obavijestili ih o slavenskom
karakteru krajeva na koje pretenduje talijanska drzava. To je bio prvi diplomatski korak
diplomatije. Tom prilikom su prenijeli zelje da se oslobode tudjinske vlasti i ujedine sa
Srbijom i Crnom Gorom. Kako su reakcije diplomata bile suzdrzane, javila se ideja o
formiranju odbora koji ce raditi na sprovodjenju jugoslovenske ideje u djelo. Predsjednik
srpske vlade Nikola Pasic je podrzao tu ideju, ali je smatrao da odbor treba formalno biti
samostalan, a stvarno biti instrument u politici vlade Srbije, tacnije laksem stvaranju Velike
Srbije.
Na zasjedanju skupstine u Nisu, donesena je 7. decembra 1914. godine
Deklaracija o ratnim ciljevima Srbije, u kojoj se ona izjasnila za oslobodjenje i
ujedinjenje sve nase neslobodne brace Srba, Hrvata i Slovenaca. Izjava je bila opcenita, i nije
navedeno na koje se to zemlje odnosi cilj oslobodjenja.
Londonskim tajnim ugovorom iz 1915. godine, Talijanima je obecano u
zamjenu za stupanje u rat na strani Antante, dio slovenskih zemalja, Istru, sjevernu
Dalmaciju sa Zadrom, i Sibenikom, te gotovo sve otoke i u Albaniji dio teritorija sa lukom
Valonom.
Iste godine, (cak je rijec o istom mjesecu aprilu), u L0ndonu je osnovan u hotelu
Madisson, Jugoslovenski odbor, u kojem su se nalazili emigranti koji su tek stigli iz Italije.
Za predsjednika odbora izabran je Ante Trumbic. Odbor je predstavljao jugoslovenske zemlje
u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Prema Londonskom ugovoru, Srbija je trebala dobiti teritorij
juzno od Neretve. Osnovna pretpostavka za stvaranje nove drzave, bilo je rusenje i pad
Monarhije. O tome su odlucivale sile Antante. Za njih je na pocetku rata bilo u interesu
smanjiti teritorij Austro-Ugarske, a potpuno unistiti uticaj Njemacke koja je krajem XIX
stoljeca i pocetkom XX ugrozavala britanski imperij i ravnotezu snaga na kontinentu.
Britanci zele unistiti uticaj Njemacke, a ne Austro-Ugarske. Francuskoj je takodje bilo u
interesu slabljenje Njemacke, i vracanje dvaju pokrajina Alzas i Loren, koje su Nijemci
anektirali 1871. Rusija nije vjerovala u stvaranje jedinstvene jugoslovenske drzave, ali je
podrzavala Srbiju i njeno teritorijalno prosirenje na racun BiH. Tako su predstavnici velikih
sila bili ocuvanje Monarhije, kao eventualne protuteze Njemackoj, ali nikako nisu bili za
nastanak nove drzave na njenim rusevinama. Te drzave su bile samo za to da se dijelovi
umanjene Monarhije daju saveznicima i tako zadovolje njihove teritorijalne aspiracije. Pred
Jugoslovenskim odborom je bio tezak zadatak uvjeravanja o potrebi nestanka Monarhije. U
tome se narocito isticao Frano Supilo. Drzavnici su tek 1918. godine promijenili svoj stav,
zbog opasnosti od boljsevizma, tako da su zadovoljenjem znacionalnih zahtjeva
juznoslavenskih naroda, smanjene mogucnosti za izbijanje socijalisticke revolucije.
Pasic je imao dva rjesenja, veliko i malo:
1. Ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca, ali pod okriljem Srbije, koja ce ostvariti
dominantni uticaj u drzavi.
2. Malo rjesenje podrazumijeva, stvaranje velike Srbije, pripajanjem BiH, Crne Gore,
dijelova Hrvatske (Slavonija i juzni dio Dalmacije) i Vojvodine.
Kako se stav sila Antante mijenjao prema sudbini Monarhije, Pasic je prelazio sa malog
na veliko rjesenje. Upravo zbog takvog drzanja Pasica, i stalnog nepovjerenja prema odboru,
odnosi su permanentno bili zategnuti na relaciji srpska vlada, jugoslovenski odbor. Supilo je
uocio opasnost, od srpskog hegemonizma. On je smatrao da se u nerjesavanju pitanja
unutrasnjeg uredjenja drzave krije velika opasnost za buducu drzavu. Supila su kritikovali sto
je preuranjen u svojim istupima, jer Srbija jos nije bila ni pridobijena za jugoslovensku ideju,
a on je vec postavljao pitanje unutrasnjeg uredjenja jugoslovenske drzave. Zbog nesuglasnosti
sa svojim kolegama, on napusta odbor 1916. godine.
Majska Deklaracija - U maju 1917. u Becu je predsjednik Jugoslovenskog
kluba, Anton Korosec, procitao deklaraciju, u kojoj se trazi ujedinjenje svih zemalja
Monarhije u kojima zive Slovenci, Hrvati i Srbi u jedno samostalno drzavno tijelo pod zezlom
habsbursko-lotarinske monarhije. Jugoslovenski odbor nije bio zadovoljan ovom
svibanjskom deklaracijom kojom se predvidja opstanak Monarhije.
Krfska deklaracija 1917. Pasic, se nalazi u nepovoljnom polozaju. Rusija ne salje
nikakvu pomoc, ni podrsku Srbiji, zbog revolucije, a s druge strane u rat ulazi SAD, koja nije

100

potpisnica Londonskog sporazuma, tako da je Pasic, odlucio da pozove Trumbica na Krf, da

se dogovore o svim pitanjima. Tako se Pasic opredjeljuje za veliko rjesenje. Konferencija je
trajala vise od mjesec dana. Raspravljalo se o nazivu drzave, dinastiji, pismu, vjerskim
zajednicama itd), a najvise se vremena posvetilo raspravi o uredjenju drzave. Postojala su dva
suprotstavljena stajalista centralisticko i federalisticko. Srpska vlada je bila za centralizam, a
Jugoslovenski odbor za federalizam. Tako nije doslo do konacnog dogovora o uredjenju
drzave, te je to pitanje ostavljeno da o tom pitanju odlucuje Ustavotvorna skupstina
kvalificiranom vecinom, nakon ujedinjenja.
U aprilu 1918. odrzan je u Rimu Kongres potlacenih naroda Austro-Ugarske
Monarhije, i na njemu je donesen zakljucak o neophodnosti rusenja Monarhije, i stvaranja
slobodnih drzava od potlacenih Slavena i Latina. Pariz i London su pozdravili odluke
kongresa i tu se moze primijetiti njihova promjena odnosa prema sudbini Austro-Ugarske.
Pred kraj rata, 1918. pojacana je politicka aktivnost u Zagrebu. Tako je nastala Zagrebacka
rezolucija, koja ima iste ciljeve kao Majska deklaracija, ali se ovaj puta ne spominje
dinastija Habsburga ili drzavni okvir Monarhije. Krajem 1918. doslo je i do stvaranja
Narodnog vijeca SHS u Zagrebu, kao nadstranacko tijelo svih Juznih Slavena u Monarhiji.
Predsjednik je bio Anton Korosec, a potpredsjednik Ante Pavelic, (nije identican sa
ustackim poglavnikom). Svetozar Pribicevic je bio vodja stranke hrvatsko-srpska koalicija.
Vec 29. oktobra 1918. na sjednici Hrvatskog sabora, odluceno je da se raskinu sve veze
sa Austro-Ugarskom i da se proglasi Drzava Slovenaca, Hrvata i Srba, na cijem se celu nalazi
Narodno vijece. Drzava SHS je shvacena kao provizorij do konacnog ujedinjenja sa Srbijom i
Crnom Gorom. Kako je Korosec bio u inostranstvu, a Pavelic nedovoljno odlucan, Pribicevic
se istakao kao glavna licnost, beskrupulozna i autoritativna, u predvodjenju ujedinjenja.
U Zenevi su se sastali Trumbic, Korosec i Pasic (Jugoslovenski odbor, Narodno vijece,
i Srpska vlada), u novembru 1918. godine. Konferencija je zavrsena potpisivanjem Zenevske
deklaracije, kojom je zasnovana nova jugoslovenska drzava. U odlukama iz Zeneve je
garantovana jednakost, ravnopravnost i onemogucena je srpska hegemonija. (DRAGOSLAV
JANKOVIC JE PISAO O ZENEVSKOJ DEKLARACIJI). Dogovoreno je formiranje
zajednicke vlade od jednakog broja zastupnika, Narodnog vijeca i srpske vlade. Pasic je ubrzo
opozvao svojo potpis, jer je uvidio da Srbi nece moci ostvariti prevlast. Kako Narodno vijece
nije raspolagalo sa vojnom silom, pozvana je srpska vojska da stupi na tlo nove drzave. Tako
je bataljon srpske vojske stigao u Zagreb sredinom novembra 1918. godine. Pribicevic je
inicirao slanje delegacije u Beograd od 28 clanova kako bi obavili ujedinjenje. Stjepan
Radic je bio protiv odlaska delegacije. U jednoj raspravi je upozorio politicare iz
Hrvatske da se ne potpisuje nikakv ugovor, dok se ne odredi polozaj Hrvatske u
novoj drzavi; ne srljajte kao guske u maglu.
25. novembra 1918. nakon ulaska srpske vojske u Novi Sad, Narodna skupstina
izglasala je direktno pripajanje, Srbiji.
26. novembra 1918. ulazak srpske vojske u Crnu Goru, je prevagnuo da se u
skupstini izglasa pripajanje sa Srbijom, kao i akt o detronizaciji crnogorske vladarske
porodice.
Prvoprosinacki akt Matkovic smatra kako je Pribicevic, odgovoran za
preuranjeno ujedinjenje, koje je pocivalo na centralizmu. Ante Pavelic je ispred delegacije od
28 clanova u Beogradu procitao Adresu upucenu regentu Aleksandru. Regent je u svom
odgovoru ''prihvatio molbu'' delegacije da udruzi Drzavu SHS, sa Srbijom i Crnom Gorom, u
jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. To je jednostran dokument jer nije
potpisan od strane predstavnika obje drzave, vec je ujedinjenje objavljeno po odluci regenta.
Hrvatska je ovim aktom izgubila svoj povijesni identitet.
Prva vlada i prva politicka kriza Na mjesto predsjednika vlade postavljen je
Pasic Nikola, podpredsjednik je bio Korosec; ministar vanjskih poslova bio je Trumbic, a
ministar unutrasnjih poslova Svetozar Pribicevic. Medjutim, kralj nije htio da stavi svoj
potpis i da da odobrenje za rad nove vlade. Time je izazvao prvu politicku krizu u tek
stvorenoj drzavi. Regent je htio ukloniti Pasica, kako bi sam lakse uticao na vladu. Pasic je
zamijenjen Stojanom Proticem. Stojan Protic je tako postao prvi predsjednik zajednicke vlade

101

Kraljevine SHS. Pasic je imenovan za sefa delegacije Kraljevine SHS na Mirovnoj konferenciji
koja se trebala odrzati u Parizu 1919. godine.
Medjunarodno priznanje nove drzave nije stiglo odmah. Saveznici su
odugovlacili, jer su smatrali da bi cinom priznanja nove drzave bili bezobzirni prema
saveznicima Talijanima. Tako je najvece smetnje u priznavanju nove drzave stvarala Italija,
koja se drzala odredaba Tajnog londonskog ugovora. Zapadne sile su priznavale samo Srbiju i
Crnu Goru. Cak se postavilo pitanje zasto Crna Gora nema svojih predstavnika. Trumbic je
nastojao slanjem diplomatskih nota razlicitim diplomatskim predstavnistvima iznuditi
priznanje. Samo je Norveska pozitivno odgovorila. Tako je to prva europska drzava koja je
priznala novnastalu jugoslovensku drzavu. Prelomni trenutak je 7. februar 1919. kada
maericki predsjednik priznaje postojanje Kraljevine SHS. Nakon toga uslijedila su priznanja
Grcke, Svicarske, i Cehoslovacke. Francuska i Britanija su i dalje smatrale kako treba ispuniti
dogovoreno u Londonu 1915. godine. Nakon potpisivanja ugovora sa Njemackom kada su
Trumbic i Pasic, stavili svoje potpise kao predstavnici Kraljevine SHS, Njemacka je priznala
novu drzavu, a odmah poslije to su uradile i Britanija i Francuska. Italija je to tek uradila
1920. godine potpisivanjem Rapalskog ugovora.
Pitanje razgranicenja je trebalo biti rijeseno tokom rada mirovne konferencije. Osim
granice prema Grckoj, sve druge susjedne drzave su imale spor sa novom drzavom; sa
Bugarskom, sa Rumunijom, Madjarskom, Austrijom, Albanijom ali najveci je onaj spor sa
Italijom. Kako nisu pristajali na ponudjena rjesenja i jedna i druga strana (Italija i Kraljevstvo
SHS) su upucene na direktne razgovore u cilju rjesenja razgranicenja. Pod pritiskom
Londona i Pariza, delegacija Kraljevine SHS, je potpisala ugovor u Rapalu, kojim je Italija
dobila Istru, Cres, Losinj, Zadar, Lastovo, Palagruzu, Snjeznik i Idriju.
Od politicara koji su se protivili ujedinjenju koje je ojacalo centralizam i prevlast
Srbije, prvi se izjasnio Stjepan Radic, predsjednik HPSS hrvatske pucke seljacke stranke. On
se izjasnio protiv politicara koji su podrzavali centralizam - protiv Pribicevica. Trazio je da se
Hrvatskoj prizna puna drzavnost u okviru slozene jugoslovenske drzave. Osim Radica, protiv
prvoprosinackog akta bila je i HSP (frankovci).
Drzava je postojala oko 2, 5 godine bez ustava od 1918. do 1921. Do izglasavanja
ustava Srbija je ucvrstila svoj polozaj u drzavi. Sprovodjena je stroga centralizacija cijele
drzave. Posebno se medju centralistima isticao Svetozar Pribicevic. Pokrajinskim vladama je
odlukama nove vlasti oduzet svaki pokusaj upliva u rad drzavnih organa.
Monarhisticka Jugoslavija se nalazila u sanitarnom kordonu, u kojem se nalazio niz
srednjeevropskih drzava koje su bile brana protiv prenosenja boljsevizma u Europu. Tako su
zapadne sile, imale interesa da se Jugoslavija konsoliduje, sa donosenjem ustava,
centralizacijom i jacanje uticaja vojnog kadra.
Kralj je za odredio PNP (Privremeno narodno predstavnistvo) koje je imalo za cilj
donijeti izborni zakon, po kojem ce se birati poslanici za Ustavotvornu skupstinu. Izbori su
odrzani 28. novembra 1920. godine. Na izborima su ucestvovale 22 stranke, ali mali
broj njih je dobio veci broj glasova :
Demokratska stranka 92 mandata
Radikalna stranka 91
KPJ 58
HPSS 50
Zemljoradnicka stranka 30
Slovenska narodna (ljudska) stranka 27
JMO 24
Nakon izbora HRSS, apstinirala je od zasjedanja u Ustavotvornoj skupstini, i
promijenila je ime u Hrvatska republikanska seljacka stranka. I HSP je apstinirao, dok je KPJ
Obznanom stavljen ex lex. Iako krnja skupstina je nastavila svoj rad. Podneseno je 9
prijedloga za ustav, prihvacen je samo onaj kojeg je predlozila Radikalno-demokratska vlada.
Taj prijedlog je bio strogo centralisticki i predstavljao je zastitu interesa vladajucih
velikosrpskih krugova. Radic predlaze konfederativno uredjenje. Josip Smodlaka, predlaze
podjelu drzave na 12 pokrajina, polazeci od povijesnih i geografsko-gospodarskih principa.

102

Vidovdanski ustav
Ustav je izglasan 28. juna 1921. na dan Sv. Vida, pa je dobio naziv Vidovdanski.
Ukupan borj poslanika bio je 419. Za izglasavanje ustava trebalo je obezbijediti nadpolovicnu
vecinu 211 glasova. Demokrati i Radikali su imali 183 zastupnika, a pridobili su glasove od
JMO, Slovenske seljacke stranke i Dzemijeta. Spaho je dao pristanak, ali uz obecanje da ce
BiH ostati u svojim vec postojecim granicama. Bitno je napomenuti da se odluka sa Krfa o
kvalificiranoj vecini za donosenje Ustava, potpuno ignorisala.
Prema clanu 1. Kraljevina SHS je parlamentarna, ustavna monarhija. Posebnom
uredbom iz aprila 1922. godine zemlja je podijeljena na 33 oblasti. Svaka oblast je mogla
imati najvise 800 000 stanovnika. Naziv drzave je ostao troimen, ali sa dominacijom Srba. U
ustavu se cesto spominje troimeni narod, dakle jedan narod sa tri imena, ali i tri plemena
jednog naroda. To je rezultat kompromisa izmedju dvije stranke Demokratske koja je bila za
ideju jugoslovenskog unitarizma, i Radikalne koja se zalagala za srpsku dominaciju.
Prema ustavu parlament i kralj su imali zakonodavnu ulogu. Zakoni su postajali
pravnosnazni, tek kada ih kralj potpise, dakle on je bio nadredjen skupstini. Kralj je prema
ustavu mogao sazvati narodnu skupstinu, raspustiti je, raspisivati izbore, donositi zakone,
imenovati predsjednike vlada, odobravati liste ministara...Njega se nije moglo pozvati na
odgovornost, niti moze biti tuzen za politicke cine. On je postavljao suce, bio je vrhovni
zapovjednik oruzanih snaga, sa pravom objave rata i zakljucivanje mira. Kralj predstavlja
drzavu u odnosima sa drugim drzavama.
Vidovdanski ustav je ojacao srpske pozicije u novoj drzavi. Srbima je na ruku isla i
medjunarodna situacija koja je usmjerena pomoci Srba i srpskog uticaja u novoj drzavi.
Treba naglasiti da u trenutku izglasavanja ustava, nije bilo hrvatskih ni slovenackih
zastupnika. Izglasavanje ustava od strane srpskih politicara, uz pomoc potkupljenih skupina,
samo je zaostrilo politicku krizu.
Razdoblje trajanja Vidovdanskog ustava se nazivalo razdobljem laznog
parlamentarizma, ponajvise zbog indiskretnog uticaja i mijesanja kralja u rad politickih
stranaka i Narodne skupstine.
Politicke stranke i organizacija
U politickom zivotu kraljevine SHS, kasnije Kraljevine Jugoslavije postojalo je oko 40
politickih stranaka. Stranke su se dijelile na stare i nove (stare nastale prije I svjetskog
rata, nove - nastale nakon I svjetskog rata). U tim strankama koje su nerijetko bile pod
uticajem dvora, osjecao se jak uticaj vodje, koji je nekada radio neovisno od politickog
programa stranke. Tako su se stranke nazivale Radiceve, Pribiceviceva, Pasiceva.
Tri glavne stranke tri glavna programa

Narodna radikalna stranka je bila najjaca srbijanska stranka. Osnovana je 1881.

od strane Adama Bogosavljevica, a njen ideolog je bio Pera Todorovic. Radikalna
stranka je od 1903. do 1918. drzala vlast u Srbiji. Godine 1909. Ljuba Davidovic se izdvojio i
osnova Samostalnu radikalnu stranku. Njihov program je bio stvaranje velike Srbije.
Tako su oni novu drzavu shvatali kao prosirenu Srbiju. Dominantan polozaj u drzavi
Radikalna stranka je osigurala Vidovdanskim ustavom. Glavni oslonac je imala u seljastvu.
Ipak ona se ne moze svrstati u seljacke stranke, jer je njihovo vodstvo bilo iz gradjanskih
krugova. PSOebnu paznju su poklanjali BiH, organizujuci tamosnje Srbe. Pasic Nikola je bio
predsjednik vodeci stranku sve do svoje smrti 1926. godine. Poslije njegove smrti vodstvo
stranke je preuzeo Aca Stanojevic.
Demokratska stranka osnivac je bio Svetozar Pribicevic. Njegov se program
razlikovao od radikala. On je bio za unitaristicko uredjenje. Pribicevic je smatrao da su
Radikali i predratne stranke, zastarile. Na skupu u Sarajevu je u februaru 1919. je izjavio da
treba stvoriti novu stranku sa unitaristickim programom i centralisticki organiziranom
upravom. Pribicevicu je prisao Ljuba Davidovic, kojeg je ovaj ustolicio kao predsjednika
stranke, kako bi privukao Srbe iz Srbije. Medjutim, ubrzo je doslo do razilazenja u stavovima,

103

pa se Ljuba Davidovic, izdvojio i 1924. samostalno istupio sa Samostalnom

demokratskom strankom.
HPSS Hrvatska pucka seljacka stranka je osnovana 1904. godine. Osnivaci su
joj braca Antun i Stjepan Radic. Prema njima seljastvo treba postati temelj politicke
djelatnosti i glavni nositelj nacionalne borbe. Do 1918. braca Radic su bili na pozicijama
austroslavizma utvrdjivanje polozaja Hrvatske u okviru Austro-Ugarske Monarhije, a
nakon 1918. prihvacaju jugoslavizam. Odbacujuci akt ujedinjenja i monarhiju, mijenjaju ime
stranke u Hrvatska republikanska seljacka stranka i traze hrvatsku seljacku republiku u
granicama nove drzave. Iako su osvojili 50 mandata nisu ucestvovali u radu skupstine. Antun
je umro 1919. godine, tako je Stjepan Radic sam preuzeo vodstvo i dao pecat radu stranke
svojom licnoscu. Vremenom je njegova stranka privukla, i gradjanstvo, zbog svog
nacionalnog programa i insistiranja na federalizmu.
Gore navedene tri stranke su bile glavne u politickom zivotu Kraljevine SHS, a osim
njih postojale su jos stranke koje su bile jezicac na vagi, u borbi izmedju ove tri stranke. To
su Slovenska ljudska stranka, JMO i Zemljoradnicka stranka.
Slovenska ljudska stranka Anton Korosec, zalaze se za autonomiju Slovenije, i
zbog svog anticentralizma, prilikom izglasavanja Vidovdanskog ustava, napusta Skupstinu.
Korosec iskoristava sukob na relaciji Srbija-Hrvatska i uspijeva za Sloveniju izboriti
autonomnost. Rad stranke je imao jako katolicko obiljezje. I sam Korosec je bio katolicki
svecenik.
JMO BiH je izlozena jakom pritisku velikosrpstva. Muslimani BiH koji nisu priznati
kao nacija, su se okupili u nekoliko regionalnim muslimanskih skupina koje su sredinom
februara 1919. formirali JMO. Odbili su poziv Pribicevica da udju u Demokratsku stranku.
Naziv jugoslovenska je oznacavao prihvacanje jugoslovenske drzave, ali to ne znaci da su
prihvatali jugoslovenski unitarizam. JMO se izjasnila za autonomizam, i ocuvanje BiH u
njenim historijskim granicama. To je glediste bilo blisko federalizmu. Stranka je bila izrazito
konfesionalno zatvorena, i oslanjala se samo na muslimanske glasace. Ulazili su u koalicije sa
centralistima.
Zemljoradnicka stranka nastala je 1920. spajanjem stranaka sa prefiksom
''zemljoradnicke'' iz Srbije, BiH, i Dalmacije. Njihov oficijelni naziv je bio Savez
zemljoradnika. Bili su za centralizam i unitarizam, zbog cega su ih predstavnici iz Hrvatske
napustili. Na celu se nalazio Jovan Jovanovic-Pizon.
KPJ U svom programu je isticala stvaranje Sovjetske republike Jugoslavije. U
pocetku je smatrala da treba stvoriti jedinstvenu jugoslovensku naciju, ali je 1924. prihvatila
realnost i zatrazila da svaki narod ima pravo na samoopredjeljenje do otcjepljenja (i to ne
samo za Srbe, Hrvate, Slovence, vec i za Makedonce, kao i CrnoGorce). Godine 1928. je na
konferenciji u Zagrebu, Tito uspio okoncati frakcionastvo, koje je slabilo partiju iznutra. Tito
je nakon toga postao sekretar mjesnog odbora KPJ u Zagrebu, a Djuro Djakovic je postao
novi stranacki vodja.
Nacionalisticke organizacije
Na podrucju nove drzave djelovalo je nekoliko nacionalistickih organizacija sa
razlicitim programima. Najpoznatije su JNNO (Jugoslovenska napredna nacionalisticka
omladina), koja je u majru 1922. promijenila ime u ORJUNA (organizacija jugoslovenskih
nacionalista) zatim HANAO (Hrvatska nacionalisticka omladina), SRNAO (Srpska
nacionalisticka omladina), i na kraju tu je i SLONAO (Slovenska nacionalna omladina).
Pored navedenih tu su i neke cetnicke organizacije, koje su Jugoslaviju zamisljale kao
prosirenu Srbiju. To su Udruzenje srpskih cetnika za kralja i otadzbinu i Udruzenje
srpskih cetnika Petar Mrkonjic. Punisa Racic je npr. bio clan cetnicke organizacije, ali
i Radikalne stranke.

104

Vjerske organizacije
Na Krfu se raspravljalo o pitanju vjerskih organizacija. Pasic, je smatrao da bi
pravoslavna vjera trebala postati drzavna. Medjutim, kasnije je popustio u svojim stavovima,
i odluceno je da ce nova drzava rijesiti odnose sa vjerskim organizacijama donosenjem
Ustava. Prema Vidovdanskom ustavu, u clanu 12. zagarantovana je sloboda vjere i
ravnopravnosti svih priznatih vjera. Medjutim, u praksi se pokazalo da je najvise simpatija od
centralisticke beogradske vlasti imala SPC, koja se 1919. godine u Beogradu ujedinila od tri
postojece mitropolije: beogradska, srijemko-karlovacka, i crnogorsko primorska, u jednu SPC
Kraljevine SHS, sa sjedistem patrijarsije u Sremskim Karlovcima.
Pribicevic je kritikovao takvo uredjenje, centralisticko, SPC, ali tek nakon 1928. godine, kada je imao politicke
motive. Smatrao je da je SPC opterecena uticajem grckog fanariotskog sistema, cime se gubi autonomija koju su do
ujedinjenja imali precanski Srbi, ali i Srbijanci iz Srbije.

Katolicka crkva poseban problem novoj drzavi je predstavljao katolicki

univerzalizam, jer je njen vrhovni poglavar u Rimu, a ne u pojedinacnim drzavnim
zajednicama (kao kod pravoslavaca). U Monarhiji je papa imao svog predstavnika nuncija, ali
njenin raspadom, morale su se uspostaviti odnosi sa novonastalim drzavama. U Zagrebu je
odrzana 1920. godine Biskupska konferencija kojom je predsjedao zagrebacki nadbiskup
Antun Bauer, a na kojoj se raspravljalo o mnogim pitanjima iz oblasti zastite autonomije
skolstva, uprave crkvenom imovinom, i potrebom za sklapanje konkordata izmedju
Kraljevine SHS i Vatikana. Pitanje konkordata je bilo otvoreno, a Vatikan je sluzbeno priznao
novu drzavu 1919. godine. Od 1922. pocinju razgovori izmedju biskupa i politicara iz
Beograda, oko sklapanja konkordata. Projekat kojeg su biskupi dali na uvid politicari su
odbili, koji su predlozili formiranje komisije. Kada je komisija zavrsila svoj posao, biskupi se
nisu slozili sa njihovim rjesenjem. Napokon, kada je kralj Aleksandar pristupio rjesenju
odnosa sa Vatikanom, ubijen je u atentatu. Tako da je Katolicka crkva ostala sluzbeno bez
rijesenih odnosa sa drzavom.
Islamska vjerska zajednica U austrougarskom periodu 1909. muslimani BiH su
uspjeli da se izbore za vjersku autonomiju. Ulema medzlis, vijece, na celu se nalazi reis-ululema, a njega potvrdjuje sejh ul islam iz Carigrada. Tek 1930. godine uspostavljena je IVZ na
nivou cijele drzave, sa sjedistem u Beogradu. Godine 1936. centar je prebacen u Sarajevo.
Zidovska vjerska zajednica - Zidovi su bili organizirani u zidovske opcine, a
okupljali su se u sinagogama, sakralnim zidovskim objektima. U tim opcinama je bilo podjela
medju samim Zidovima, na neologe i ortodoksne vjernike. Iako su se 1919. u Beogradu
ujedinile sve zidovske opcine na nivou Kraljevine, tek je 1929. donesen Zakon o vjerskoj
zajednici Jevreja (tada je postojalo 99 opcina). Imali su slobodu vjeroispovijesti, skolovanja,
okupljanja itd. U Sarajevu je postojala skola za ucenje hebrejskog pod nazivom Safa Berura,
do pocetka II svjetskog rata.
Jugoslavija sa Francuskom potpisuje 1927. godine pakt o uzajamnom prijateljstvu.
Ugovor je predvidjao i vojnu pomoc u slucaju napada jedne od potpisnice sporazuma.
Talijani su Rimskim paktom i Netunskim konvencijama, Rijeku, koja je prema
ugovoru iz Rapala bila slobodna drzava, prikljucili talijanskom teritoriju.
Hrvatska i Slovenija su bili najnerazvijeniji krajevi u Monarhiji, ali su u novoj drzavi
bili najrazvijeniji njeni dijelovi.
Agrarna reforma - Seljaci su napadali velike zemljoposjednike, palili imovinu, cak i
fizicki likvidirali vlasnike zemlje. Regent je pocetkom 1919. uputio proglas kojim obecava
rjesavanje agrarnog problema, koje ce zadovoljiti zemljoposjednike, dajuci im odstetu za
oduzetu zemlju koju ce predati u ruke seljacima, obradjivacima te zemlje. Regent je oformio
troclanu komisiju koja je krajem februara donijela uredbu o agrarnoj reformi. Prema toj
uredbi ukinuti su svi kmetski odnosi i stavljena je zabrana na stvaranje novih (posebno u
BiH), podjelu velikih posjeda, odstetu zemljoposjednicima...Ipak uprkos proklamovanog nije
se sve sprovelo u djelo. Obecanje za davanje zemlje u posjed, je pretvoreno u davanje
zemljista pod zakup, na cetiri godine. Problem se javio i u odredjivanju granice velikog
posjeda. Od 396 veleposjednika njih 310 su bili strani drzavljani. Nakon oduzimanja njihove
zemlje, uz nadoknadu, uslijedio je proces kolonizacije. Na oduzetu zemlju su dobrovoljno

105

naseljavane srpske porodice, i to ponajvise u Vojvodini i Makedoniji. Agrarna reforma nije

rijesila probleme u poljoprivredi, niti rijesila ekonomski polozaj zemljoradnika, zbog
usitnjenosti posjeda, nedovoljnog koristenja umjetnog gnojiva, neupotrebe modernih
poljoprivrednih alatki, traktora, masina itd. Jedino pozitivno jeste ukidanje zaostalih
feudalnih odnosa.
Ne spominje kolonizaciju u BiH, niti oduzimanje zemljista.
Udio stranog kapitala u novoj drzavi je bio toliko veliki da se slobodno moze nazvati
vladavine stranog kapitala. Jugoslavija se nalazila u polukolonijalnom odnosu prema
Zapadnim drzavama Europe, zbog toga sto u pravim kolonijama, sav se kapital nalazi u
rukama kolonizatora, a u ovom slucaju svoj udio u kapitalu imali su i velikosrpski vladajuci
krugovi, a da prethodno nije uspostavljena strana drzavna vlast. Osim toga, iz Jugoslavije su
izvozili sirovine, i polufabrikate, a uvozili su gotove industrijske proizvode koje su prodavali
po visokim cijenama.
Radic u borbi protiv centralizma
Radic nakon donosenja Ustava, radi na jacanju svog uticaja u Dalmaciji, BiH i Backoj.
Izjavljuje kako u Skupstini ne postoji priznavanje Hrvata, i Hrvatske te da u njoj ne smije
ostati nijedan hrvatski zastupnik. Radic je bio na celu Hrvatskog bloka kojeg su cinile HRSS i
HSP, koji se izjasnjavao protiv vidovdanskog ustava. Na izborima za skupstinu 1923.
HRSS je dobila 70 mandata, i tako je postala znacajniji faktor u radu skupstine. Radic je
priznavao drzavni okvir nove drzave, ali se zalagao za pravedniji i trajniji sporazum o podjeli
vlasti.
Godine 1923. usljed sve veceg jacanja centralizma, doslo je do stvaranja opozicionog
bloka, od JMO, SLS, i HRSS, koji se zvao Federalisticki Blok, koji je imao za cilj borbu
protiv centralizma. Radikali su dobili 108 mandata, ali u slucaju prekidanja apstinencije i
povratka Radica u skupstinu, njihova pozicija bi bila ugrozena, i F. Blok bi odnio prevagu, a
Radikali bi postali manjina. Zbog toga Pasic, odlucuje da saradjuje sa Pasicem. Radic je
pristao na razgovor. U Zagrebu je 13. aprila 1923. godine potpisan Markov Protokol.
Dobio je ime po Marku Djuriiu, koji je dosao u Zagreb u ime Radikalne stranke. Protokol su
potpisali i predstavnici JMO i SLS. Prema protokolu Radic i dalje apstinira od rada u
skupstini, dok radikali odustaju od podjele zemlje na oblasti prema Vidovdanskom ustavu.
Medjutim, iako su potpisali protokol, radikali su osiguravsi vecinu u skupstini, nastavili da
rade na podjeli drzave, i likvidiranju pokrajinske uprave.
Radic nakon neuspjeha poslije potpisivanja Markovog protokola, odlazi u
inostranstvo kako bi informirao medjunarodnu javnost o stanju u drzavi, trazeci pomoc, ali
nije nailazio na razumijevanje. U medjuvremenu raspala se Demokratska stranka. Pribicevic
je osnovao svoju Samostalnu demokratsku stranku, i formirao sa Pasicem vladu tzv. P-P
vlada, Pasic, Pribicevic. Tako su radikali uspjeli ostati na vlasti. Ali vec 1924. godine dolazi do
krize te vlade, kada je formirana nova vlada SLS, JMO, DS, kojoj je svoju podrsku pruzio
Radic.
Radic se 1924. godine, u Moskvi, prikljucio Seljackoj internacionali smatrajuci da
ce svojim medjunarodnim angazmanom pojacati pritisak na Beograd, i tako oslabiti
centralizam. Ljuba Davidovic, je ocekivao da popuni ministarske pozicije clanovima HRSS,
ali se sam kralj suprotstavio smatrajuci da se prije toga stranka mora odreci dijela svog
programa. Tako se na vlast ponovo vraca vlada P-P. Raspisani su novi izbori za Narodnu
skupstinu, 1925. godine.
Vlada P-P je primijenila Zakon o zastiti drzave i optuzila Radica i HRSS da su
pristupanjem seljackoj internacionali postali sastavni dio Komunisticke internacionale, te je
Radic uhapsen 1925. godine. To je bio nacin da se izvrsi politicki pritisak na HRSS. Uprkos
tome HRSS je na izborima dobila 67 mandata. Kralj Aleksandar je pregovarao sa Radicem,
koji je bio u zatvoru preko posrednika o stvaranju nove vlade. Radic je bio spreman na
saradnju i 1925. mijenja ime stranke iz HRSS, u HSS priznavajuci Vidovdanski ustav,
i dinastije Karadjordjevica. Vladu P-P je zamijenila nova vlada R-R (Radic-Pasic).
Pasic je smatrao da je otupio ostricu hrvatske opozicije, i nije bio spreman na kompromise i
saradnju. To je izazvalo krizu, i Radic 1927. napusta vladu, i pocinje ostro da kritikuje srpski
hegemonizam. U tome mu se pridruzio i Svetozar Pribicevic. Radic je na izborima 1927. dobio

106

61 mandat, sto je bila posljedica njegove saradnje sa Radikalima. On je privremeno

preimenovao naziv stranke u Narodna Seljacka Stranka, zeleci privuci glasove biraca
izvan hrvatskog prostora.
Nakon izbora postojao je program stvaranja Bloka Demokracije, kojeg bi cinile
Demokratska stranka, Samostalna Demokratska stranka, Zemljoradnicka stranka i HSS, ali
taj politicki savez nije ostvaren, te je nastala SDK, Pribicevic-Radic, i to od 11. novemba 1927.
godine. Njihov prvi korak se odnosio na uvodjenje istinske parlamentarnosti i okoncanje
vanparlamentarnih postupaka, te postivanja gradjanske demokratije. Moze se reci da je
zajednicka opasnost od velikosrpskog hegemonizma, ujedinila Pribicevica i Radica, koji su
ideoloski bili potpuno razliciti.
Atentat u skupstini
SDK koalicija je bila veoma borbena, a osim toga imala je veliku podrsku masa,
izrazenu na javnim zborovima, na kojima su se Radic i Pribicevic zajedno pojavljivali. Oni su
postavljali pitanje unutrasenjeg uredjenja drzave, prema kojem bi Hrvatska, Slavonija i
Dalmacija bile jedna oblast od 4 do 5 takvih oblasti. Govorilo se i o reviziji ustava. Radic je
zbog govora u skupstini kojim je optuzivao poslanike za korupciju, bio iskljucen sa tri
zasjedanja. Sredinom marta 1928. je ponovo bio iskljucen. Situacija se posebno zaostrila kada
je Radic iznio plan o preuredjenju na konfederalnim osnovama Kraljevine SHS. U takvoj
atmosferi, se desio atentat 20. juna 1928. godine. Zatupnici SDK su odbili ucestvovati u radu
skupstine, i nisu dosli u Beograd. Celnici SDK su autori rezolucije kojom se trazi
preuredjenje drzave kako bi se zagarantovala prava svim nacionalnim individualitetima.
Radic je potpisao tu rezoluciju, i umro 8. augusta 1928. godine. Njega je zamijenio dr.
Vladko Macek.
Setosijecanjska diktatura
Dok je SDK insistirala na preuredjenju drzave, kralj je pripremio rjesenje krize. Vladu
Velje Vukicevica, je zamijenila vlada Antona Korosca. U toj su vladi osim SLS, bili
predstavnici Demokratske stranke i JMO. Ta vlada je trajala veoma kratko, do kraja
decembra 1928. godine. Na pocetku 1929. 6. januara, kao odgovor na stanje u skupstini
nakon atentata i zahtjeve Maceka za preuredjenjem zemlje na federalnim osnovama, i
Pribicevica za reviziju ustava, kralj je proglasio diktaturu, ukidanjem parlamenta, i svih
politickih stranaka kao posrednika izmedju njega i naroda. Kralj je u svom obracanju narodu
izjavio kako on postaje licnost koja ce donositi i potvrdjivati zakone. Tako je vidovdansko
razdoblje (doba laznog parlamentarizma) prestalo, a uveden je kraljev apsolutizam. Kralj je
imenovao neparlamentarnu vladu na celu sa generalom Petrom Zivkovicem. Iste godine
1929. u oktobru kralj je donio Zakon o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna podrucja.
Kraljevina SHS se preimenovala u Kraljevinu Jugoslaviju. Drzava je bila podijeljena na devet
banovina umjesto na dotadasnju podjelu na 33 oblasti: Dravska, Savska, Zetska,
Primorska, Vrbaska, Drinska, Vardarska, Moravska i Dunavska. Na celu banovina
su se nalazili banovi koje je direktno postavljao kralj. U 6 banovina od 9 je osigurana je vecina
srpskog stanovnistva. Formiranje banovina pod novim nazivima htio se izbrisati kontinuitet
imena historijskih i nacionalnih pokrajina.
Oktroirani ustav
Uvodjenje diktature nije rijesilo politicku krizu, vec je samo produbilo. Tesko
ekonomsko stanje u Jugoslaviji, je pogorsano svjetskom ekonomskom krizom, koja se
odrazila na Jugoslaviju 1930. godine. Kralj je morao popustiti, pritisnut i medjunarodnim
faktorom, te se odlucio na stvaranje ustava. Taj ustav je objavljen 3. septembra 1930. godine i
u literaturi je poznat pod dva naziva Septembarski i/ili Oktroirani ustav. On je nametnut
od strane kralja, a nije izglasan redovnom parlamentarnom procedurom. Ovim ustavom
drzava je dobila neke nove institucije, ali se kralj nije odrekao svog prava da vlada
apsolutisticki. Te nove institucije su stvaranje Senata, pored Narodne skupstine, ali rad i
jednog i drugog doma, bio je samo prividno slobodan u demokratskom duhu, dok je kralj
donosio konacne odluke. Ovim ustavom je otvoreni apsolutizam koji je uspostavljen sa 6.
januarom, zamijenjen prikrivenim, ustavnim apsolutizmom. Kralj je nakon nametanja

107

ustava, raspisao nove izbore za skupstinu, ali ovaj puta je glasanje bilo javno. Sve su stranke
bile ukinute, osim JRSD, Jugoslovenska radikalno seljacka demokracija, koja je
promijenila ime u JNS, Jugoslovenska nacionalna stranka, stvorena od strane kralja.
Njen glavni predstavnik je bio Petar Zivkovic.
Opozicija u vrijeme diktature
SDK nije odustajao od zahtjeva za preuredjenje drzave na federalnim osnovama.
Srbijanske stranke su tezile povratku parlamentarizma, kao prvom stepenu, ka rjesenju
politicke krize. Macek je zagovarao politiku cekanja, jer je smatrao da ce se rezim istrositi,
nakon cega ce se uspjesno rijesiti hrvatsko pitanje. Pribicevic je smatrao da je neophodno
povezati se sa srpskom opozicijom, i zbog toga odlazi u Beograd, ali biva interniran u Brus.
Ipak, 1932. dolazi od strane rukovodstva SDK do osude oktroisanog rezima, i to u
obliku potpisivanja rezolucije, poznatih kao Zagrebacke punktacije, u kojima se osudjuje
rezim, i trazi novo uredjenje drzave. Zagrebacke punktacije su ponukale druge politicke
stranke da se izjasne protiv rezima. Tako su nastajale punktacije sa potpisom Ace
Stanojevica, Ljube Davidovica, Spahine punktacije, zahtijevaju novo drzavno uredjenje na
bazi kulturno povijesnih jedinica (kako bi BiH bila posebna jedinica). Tu su i Ljubljanske
punktacije SNS, i punktacije Saveza zemljoradnika.
Macek je zbog punktacija uhapsen i osudjen na tri godine zatvora. Rezim je pojacao
reakciju opozicije (punktacije) posebno Hrvatske. Ipak, Macek i dalje smatra da Hrvatska
treba ostati u jugoslovenskom drzavnom okviru, ali nakon preuredjenja zemlje. Javile su se
snage koje su bile za potpuno otcjepljenje, tj. za rjesavanje hrvatskog pitanja izvan
Jugoslavije. Svoje djelovanje su aktivirali u emigraciji. Na njihovom celu se nalazio Ante
Pavelic, koji se nalazio u Italiji. To je bilo udruzenje koje je okupljalo oko 300 clanova i
nazivalo se Ustase-hrvatski oslobodilacki pokret. Ideoloski su ustase bile oslonjene na
pravasku ideologiju Ante Starcevica.
Atentat u Marseilleu
Kralj se iako blizak Francuskoj, premisljao pribliziti sve jacoj Njemackoj, sto
Francuzima nije bilo u interesu. Francuska diplomatija salje ministra Luja Bartua, u
Beograd da dogovori posjetu kralja Parizu za oktobar iste godine. Pavelic je saznao za taj
dogovor, i organizirao atentat zajedno sa Eugenom Didom Kvaternikom. Kralj je
brodom iz Boke Kotorske, krenuo na razaracu Dubrovnik prema Francuskoj. Pristao je u
Marseju, odakle je trebao stici u Pariz. Medjutim, 9. oktobra je ubijen zajedno sa Luj
Bartuom. Atentator je bio Velicko Kerin, Makedonac clan VMRO, ukljucen u redove
ustaske emigracije kao instruktor.
U Beoogradu je vlast preuelo namjesnistvo od tri clana (jer je nasljednik kralj Petar
II imao samo 11 godina). Iako troclano sve znacajnije odluke donosio je knez Pavle, koji je
bio u krvnom srodstvu sa bivsim kraljem.
Knez Pavle, je krajem 1934. dao povjerenje Bogoljubu Jevticu, da sastavi vladu,
smijenivsi vladu Nikole Uzunovica. Knez Pavle je najavljivao rjesenje hrvatskog pitanja.
Ipak, Macek nije pristajao na popustanje, dok ne dodje do revizije Oktroiranog ustava.
Godine 1935. su raspisani novi izbori na kojima je Udruzena opozicija (Radikali, DS, SZ,
JMO) dobila mali broj glasova. Knez Pavle odredjuje Milana Stojadinovica, za sastav nove
vlade. U nju su usli Radikali, Korosec i Spaho. Tako je nastala JRZ, Jugoslovenska radikalna
zajednica. Hrvatske stranke, tacnije SDK, i opozicija Srbije, Udruzena opozicija su
sklopile sporazum u Farkasicu, 1937. godine, kojim se zahtijeva ukidanje oktroiranog
ustava, i raspisivanje izbora za ustavotvornu skupstinu. Knez Pavle nije prihvacao sporazum
jer se nije slozio sa zahtjevom za ukidanje ustava.
Konkordatska kriza
Kralj je pokrenuo akciju potpisivanja konkordata, ali je prekinut atentatom. Vlada
Bogoljuba Jevtica, je radila na tome, a poslije i vlada Milana Stojadinovica. Kada je tekst bio
pripremljen, u proljece 1937. zapoceta je akcija protiv potpisivanja konkordata inicirana iz
vodstva SPC. Neke stranke Demokratska i Radikalna su se ukljucile u akciju, kako bi izvukle
politicku korist rusenja Stojadinoviceve vlade. Javni istup protiv ratificiranja konkordata

108

patrijarha SPC Varnave, je dodatno zaostrio borbu. U medjuvremenu Varnava je obolio, a

molebstije (molitva za ozdravljenje patrijarha) na ulicama Beograda se pretvorila u protest
protiv konkordata. Doslo je do sukoba sa policijom kada su poginula neka crkvena lica. Taj
dogadjaj je nazvan krvava litija. Milan Stojadinovic je na kraju povukao ratifikaciju
konkordata i ostao porazen od strane SPC.
Knez Pavle je bio izraziti anitkomunista, koji nije namjeravao uspostaviti veze sa
Sovjetima. Podrzavao je jacanje veza sa Njemackom, i Rimom. U decembru 1935. ministar
vanjskih poslova u Berlinu Aleksandar Cincar-Markovic je izjavio kako nece ulaziti u
saveze protiv Njemacke. A 1936. knez Pavle obecavao neutralnost Jugoslavije u slucaju rata.
Knez je prelazio na politiku neutralnosti. U to vrijeme jaca trgovinska razmjena Njemacke sa
Jugoslavijom.
Knez Pavle je raspisao izbore 1938. nakon kojih je pala vlada Stojadinovica
(priblizavao se Duceu i Fuhreru, stvaranjem odreda zelenih kosulja), a osim toga nije
pomisljao na rjesavanje hrvatskog pitanja. Pala je vlada Stojadinovica, uz pomoc, Spahe i
Korosca, a novu je formirao Dragisa Cvetkovic.
Prvi i osnovni zadatak kojeg je dobio Cvetkovic, bio je sklapanje sporazuma sa HSSom i Macekom. Austrija je prikljucena Njemackoj, Cehoslovacka okupirana, Italija je napala
Albaniju, sve je upucivalo na rat. Trebalo je brzo srediti unutrasnje odnose. Nakon nekoliko
sastanaka izmedju Maceka i Cvetkovica, doslo je do potpisivanja ugovora 26. augusta 1939.
godine, prema kojem se odredjuju granice banovine Hrvatske. Istog dana je objavljena i
Uredba o Banovini Hrvatskoj koja je imala drzavnopravni karakter, za razliku od
sporazuma koji je bio politicke prirode. To je bila prema Maceku, prva faza transformacije
drzave. Banovina Hrvatska je ostala unutar granica Jugoslavije, a bila je sastavljena od
Savske i Primorske banovine, i kotareva sa vecinom hrvatskog stanovnistva, Travnik, Fojnica,
Brcko, Gradacac, Derventa, Sid i Ilok. Na celo banovine je postavljen Ivan Subasic, kojeg je
imenovao kralj (ovaj puta je to uradio knez). Matkovic zakljucuje da je banovina
Hrvatska formirana u povijesnim i etnickim granicama hrvatskog naroda.sic!!!
Demokratska stranka, i radikali su smatrali da je iznevjeren sporazum iz Farkasica, i
da se stvaranjem banovine Hrvatske radja srpski nacionalizam. Kritikovanje sporazuma je
doslo iz redova Zemljoradnicke stranke, Stojadinoviceve novoosnovane Srpske Radikalne
stranke, kao i redova hrvatskog naroda. Npr. Mile Budak koji se vratio iz imigracije u
Zagreb i pokrenuo list Hrvatski narod, je smatrao da je greska sto je Hrvatska ostala u
okviru jugoslovenske drzavne zajednice. KPJ se takodje pridruzila kritikama, smatrajuci da je
to sporazum izmedju srpske i hrvatske burzoazije radi zastite svojih zajednickih interesa.
Drugi svjetski rat
Njemacka napada Poljsku zbog luke Danzig (Gdanjsk), 1. septembra 1939. godine.
Tim napadom je zapoceo II svjetski rat. U rat su usle Britanija i Francuska, na strani Poljske,
dok su Sovjeti ostali neutralni jer su u augustu 1939. potpisali tajni sporazum o nenapadanju,
u trajanju od 10 godina. Njemci su osvojili Belgiju, Luksemburg, Holandiju, i Francusku.
Napali su Britaniju avijacijom (operacija Morski lav), ali su pretrpjeli velike gubitke u
zracnim borbama. Italija je usla u rat na strani Njemacke. Njemacka, Italija i Japan 1940.
potpisuju Trojni pakt, kojem se krajem godine prikljucuju Madjarska, Rumunija, Bugarska.
Grcka i Jugoslavija su ostale izvan pakta. Grcka je uspjela poraziti talijanske snage, te je
Hitler, odlucio pojacati svoj uticaj na Balkanu vezivanjem Jugoslavije za Trojni savez.
Jugoslovenska vlada je proglasila 1939. neutralnost, i saradjivala je sa Njemackom u
privrednoj i trgovinskoj razmjeni.
Hitler je prije napada na Rusiju plan Barbarosa, htio osigurati pozicije na Balkanu.
Preko Bugarske je htio napasti Grcku, cime bi se suprotstavio eventualnom britanskom
iskrcavanju u Grckoj plan Marita. Jugoslavija je pristupila Trojnom paktu 25. marta 1941.
godine. Vec 27. marta je izvrsen puc, iniciran od strane vojske, na celu sa generalom
Dusanom Simovicem. General Simovic je postao predsjednik vlade, i ukinuto je
namjesnistvo kneza Pavla. U Beogradu su odrzane demonstracije od razlicitih antifasistickih
skupina, mnogi od njih sa unitaristickom i velikosrpskom orijentacijom, i KPJ, sa parolama

109

Bolje rat nego pakt, Bolje grob nego rob. Knez Pavle je emigrirao u Grcku, pa u Juznu
Afriku. Hitler je bio iznenadjen desavanjima u Jugoslaviji i naredio je napad pod sifrom
Pothvat 25. Tako je 6. aprila izvrsen napad na Jugoslaviju. Kralj i vlada su napustili zemlju,
a jugoslovenska vojska je bila u potpunom rasulu. Radivoje Jankovic, general je potpisao
17. aprila bezuvjetnu kapitulaciju jugoslovenske vojske. Jugoslavija je podijeljenja izmedju
Italije i Njemacke na dvije okupacione zone podijeljenje demarkacionom linijom. Neke
teritorije su anektirale Italija, Madjarska, Bugarska, i Njemacka.
Slavko Kvaternik je 10. aprila 1945. proglasio NDH, u ciji je sastav usla BiH.
Kasnije dolazi Pavelic iz Rima sa oko 250 ustasa. Nijemci su bili nepovjerljivi prema Pavelicu,
smatrajuci ga covjekom Rima, te su nudili Maceku, da preuzme vodstvo, ali kada je Macek to
odbio izbor je pao na Pavelica. NDH je bila podredjena interesima Njemacke i Italije.
Pavelicev netolerantan odnos prema Srbima, Ciganima, Jevrejima i hrvatima koji su bili
protiv rezima omogucio je jacanje antifasistickog pokreta predvodjenog KPJ.
Dvije koncepcije o obnovi Jugoslavije
Vlada Kraljevine Jugoslavije je smatrala rat samo fazom, koja ce proci, a nakon cega
ce se vratiti u zemlju, obnoviti vlast uz pomoc Britanije, Rusije i SAD. Tu koncepciju su na
terenu sprovodili cetnici Draze Mihailovica. Kako su se podudarali interesi saveznika i vlade
u izbjeglistvu dolazilo je do 1944. do saradnje sa cetnicima. Vlada i kralj su iz Atene,
prebaceni u Kairo, zatim u Jerusalem i napokon u London. Kosta Pecanac, je u
trenutku sloma monarhije bio na celu cetnickog pokreta, i on je pozvao Mihailoca da sluzi u
njegovim redovima. Ovaj je to odbio, zbog cega je Pecanac saradjivao sa njemackim
okupatorom. Godine 1944. to suparnistvo se zavrsilo strijeljanjem Pecanca, a Nijemci se
fokusiraju na saradnju sa Mihailovicem, koji je bio pogodan za unistavanje partizanskog
pokreta. Oni ne stupaju u sukobe vec cekaju odlucan trenutak kada prevlast na svim
frontovima ostvare saveznicke snage, da bi se borili za restauraciju monarhije.
KPJ je bila dobro organizirana Partija u vrijeme kada su se mnoge gradjanske stranke
raspale. Imale su oko 8 000 clanova, i bili su cvrsto povezani. Oni su inicirali partizanski rat,
protiv okupatora. Vodstvo KPJ je nakon napada Njemacke na Sovjete, ocijenilo da su sazreli
uslovi za dizanje ustanka. Tito je smatrao da je moguce ostvariti saradnju sa cetnicima jer im
je primarni cilj bio obnova Jugoslavije. Prvi sastanak je odrzan u Struganiku, a drugi u
Brajiima, 1941. godine. Draza medjutim, nije prihvacao borbu, jer je smatrao da su Nijemci
suvise jaki, i da treba pricekati njihovo slabljenje. Postignut je dogovor o nenapadanju, ali
prva ofanziva njemackih snaga je privukla cetnike koji su se stavili na stranu okupatora.
U Bihacu, 1942, godine 26, i 27. novembra, AVNOJ, najvise predstavnicko tijelo svih
jugoslovenskih zemalja.
Jajce 1943. kraj novembra II zasjedanje AVNOJ-a, donesena odluka o obnovi
Jugoslavije, na federativnoj osnovi, a izbjeglickoj vladi su oduzeta vprava zakonite vlade, i
kralju Petru II zabranjen povratak u zemlju. Osnovan je NKOJ, koji preuzima ulogu vlade.
Od tada se drzava naziva DFJ.
Nakon vojnog poraza cetnika 1944. godine i jacanja NOP-a, saveznici mijenjaju odnos
prema NOP-u. Osim toga, cetnici sve vise saradjuju sa okupatorom, a zanemaruju naredbe
saveznika da ratuju protiv njih. Vojna misija britanskih oficira iz 1943. je promijenila
shvatanje o NOP-u. NOP je konacno medjunarodno priznat na konferenciji u Teheranu
1943. godine. Trojica velikih su odlucili pruziti materijalnu i vojnu pomoc partizanima. Kako
je NOP ojacao Curcil je od negacije partizana presao na saradnju i na novu politiku
kompromisa, izmedju predstavnika izbjeglicke vlade i NKOJa. Curcil je izbacio Drazu iz
vlade, ali nije htio zrtvovati kralja Petra II.
U selu Ba je odrzan pocetkom 1944. cetnicki kongres, na kojem je bilo pristuno 300
delegata, koji se predstavio kao opcejugoslovenska akcija. Na kongresu je osporena
zakonitost odluka donesena u Jajcu, na II zasjedanju AVNOJa.
Curcil je izabrao Subasica za pregovore sa Titom. On nije bio kompromitovan u svom
politickom radu, cak je priznao odluke AVNOJ-a jer se govorilo o federativnom uredjenju
Jugoslavije. Razgovori sa Titom zavrsili su potpisivanjem Viskog sporazuma juna 1944.
godine. Prema sporazumu vlada ce se formirati od nekompromitovanih politicara, i pruzice

110

pomoc NOVJ, i odreci se cetnika Draze Mihailovica. Tito se obavezao da za vrijeme trajanja
rata nece postavljati pitanje konacnog uredjenja obnovljene Jugoslavije.
Tito je pozvao Subasica u osvojeni Beograd da ponovo razgovaraju ovaj puta o
stvaranju zajednicke vlade. U novembru 1944. je potpisan Beogradski sporazum,
prema kojem ce se stvoriti zajednicka vlada, ali kralju se zabranjuje povratak i tome ce se
odluciti referendumom. Kralja ce predstavljati troclano namjesnistvo. Cercil je smatrao da
iako cetnicki pokret nema nikakvog uticaja, preko Subasica, pokusati restaurirati monarhiju.
Tako je 7. marta 1945. nastala nova vlada, ciji je predsjednik bio Tito. Tako je obnovljena
Jugoslavija dobila medjunarodno priznanje.
Socijalisticka Jugoslavija
Tito je vjesto uspio da zaustavi jacanje gradjanskih partija, tako da je KPJ preuzela
vlast, iako je u Privremenoj narodnoj skupstini bilo politicara koji su bili izabrani na izborima
1938. godine. Macek se povukao sa ustasama u emigraciju, i otisao u SAD gdje je zivio do
smrti 1964. godine. Izbori za ustavotvornu skupstinu su zakazani za 11. novembar
1945. godine. KPJ je u predizbornoj kampanji na razne nacine ometala aktivnost gradjanskih
stranaka. Ona nije zakonski zabranila rad stranaka, ali ih je gusila izvanzakonskim
sredstvima. KPJ je djelovala pod imenom Narodne fronte, sa nositeljem liste Titom. Nakon
pobjede Narodnog fronta, Ustavotvorna skupstina se sastala 29. novembra 1945.
godine i tog dana je proglasila FNRJ. Time je ukinuta monarhija i dinastija
Karadjordjevica je lisena prava, a FNRJ se uspostavlja kao federacija republikanskog
uredjenja. 30. januara 1946. FNRJ je izglasala Ustav. Federalizam je bio samo
formalan, u stvarnosti vladao je drzavni centralizam, po uzoru na sovjetski model.
Uporedo sa preuzimanjem vlasti, izvrsena je agrarna reforma, kojom je oduzeta sva
zemlja od vlasnika iznad 35 ha, konfiskacija imovine od pojedinaca koji su u ratu proglaseni
bogatim, kolonizacija najvise u Vojvodinu, odakle je otisla njemacka nacionalna manjina.
Sljedece godine izvrsena je nacionalizacija, te je do 1948. gotovo do kraja likvidirano privatno
vlasnistvo. Drzava je postala vlasnik cjelokupne privrede i preslo se po uzoru na Sovjete, na
plansku proizvodnju.
Jos 1945. u toku rata Tito je u Moskvi sa Staljinom potpisao ugovor o
prijateljstvu i uzajamnoj pomoci. Jugoslavija se u poratnom periodu oslanjala na SSSR i na
zemlje istocnog bloka, koje su bile pod jakim uticajem Staljina. Komunisti su zahtijevali
povrat teritorija koje su se nalazile u sastavu Italije i Austrije, na temelju etnickog kriterija.
Medjutim, saveznici su nasli kompromisno rjesenje, godine 1947. Vratile su dio teritorija
pod upravu Jugoslaviji, a od dijela teritorija stvoril tampon drzavicu STT Slobodna
teritorija Trsta, koja je bila podijeljena u dvije zone, A i B. U A zoni su bile instalirane
saveznicke snage, a u B, jugoslovenske trupe. Pocetkom pedesetih, odnosi se zaostravaju, jer
je ova podjela na okupacione zone bila privremena, i Italija gomila svoje trupe na granici
prema Jugoslaviji. Ipak, do rata nije doslo, jer je 1954. godine potpisan Memorandum o
saglasnosti, u Londonu, prema kojem zona B, i dio zone A, dok je preostali dio zone A i Trst
predat Italiji na upravu. Kasnije je granica tek 1975. konacno utvrdjena Osimskim
sporazumom, kojim je potvrdjena granica prema Italiji, i regulirana neka granicna sporna
pitanja.
Jugoslavija je osim sa Moskvom, potpisala i ugovore prijateljstva sa Rumunijom
Madjarskom, Poljskom, Cehoslovackom, i Bugarskom, sa kojom se najvise vezala
pripremajuci stvaranje jugoslovensko-bugarske federacije. Sporazum je potpisan na BLEdu
1947. izmedju Dimitri Georgija i Tita. Osim Bugarske, Jugoslavija je usko saradjivala sa
Albanijom. Tako se Jugoslavija oslanjala na zemlje istocnog bloka, i SSSR, ali je smatrala da
je ona nesto samostalnija jer vlast komunisti u Jugoslaviji nisu preuzeli uz pomoc sovjetskih
tenkova. Tako su samostalno djelovali u stvaranju saveza (kao sto je slucaj sa vec
spomenutim ugovorom bugarsko-jugoslovenskim). Sovjeti nisu bili spremni odobriti takvu
poziciju u bloku, jer bi to moglo poremetiti vanjskopoliticke planove Moskve.
KPJ je kroz svoj organ AGITPROP, agitaciono-propagandni aparat, objavljivala da je
federativnim ustrojem drzave, rijeseno nacionalno pitanje. Propagiralo se priblizavanje nacija
i saradnja, do odumiranja nacionalne svijesti, i nacionalnog nadmetanja. I u praksi je bilo
tako, ali samo neposredno nakon zavrsetka rata. Kasnije se ocitovala zelja za prevlascu jedne

111

republike nad ostalim. Vlast je cak donijela zakon o zabrani nacionalizma i sovinizma. Najjaci
otpor federativnom uredjenju Jugoslavije dolazio je iz Srbije. Nije priznavana nacionalnost
Makedonaca i Crnogoraca. Hrvati su negodovali zbog ponovne uspostave centralizma.
Slovenci su takodje bili nezadovoljni centralizacijom, i gomilanju kapitala u Beogradu.
Sukob sa informbiroom
U Poljskoj je 1947. godine osnovan Informbiro Kominform, na sastank KP zemalja
Istocnog bloka. Jugoslaviju su predstavljali Edvard Kardelj i Milovan Djilas. Za sjediste
organizacije izabran je Beograd, na prijedlog sovjetske delegacije. Pokrenut je i organ Za
cvrsti mir, za narodnu demokratiju. Kominform je bio orudje Staljina da ostvari jaci uticaj
na zemlje narodne demokratije. Osnivana su jugoslovensko-sovjetska drustva, koja su
Jugosloveni posmatrali kao pomoc Jugoslaviji, ali Sovjeti su imali druge namjere. Staljin je
pocetkom 1948. pojacao pritisak na Jugoslaviju. Staljin je insistirao na stvaranju federacije
Bugarska-Jugoslavija, kako bi oslabio Jugoslaviju, ali Tito se tome vjesto opirao. Uslijedilo je
opozivanje sovjetskih strucnjaka iz Jugoslavije. U martu 1948. Staljin i Molotov salju pismo
CK KPJ, u kojem stoji optuzba za antisovjetsku djelatnost i pokusaj detroniziranja sovjetskog
sistema. Kopija pisma je upucena svim clanicama Informbiroa, pa je sukob postao
internacionalan. CK je odbacio optuzbe koje su izmislili u CK SKP (b). Sovjeti salju novo
pismo sa novim optuzbama, u kojem se pobjeda jugoslovenske revolucije pripisuje sovjetskoj
Crvenoj armiji. Na novom sastanku Informbiroa juna 1948. u Bukurestu, bez
predstavnika KPJ, donesena je rezolucija kojom je vodstvo KPJ optuzeno za neprijateljsku
politiku prema Sovjetskom savezu. Na osnovu optuzbi, KPJ se iskljucuje iz Informbiroa. Na V
kongresu koji je bio javni, prvi takvog karaktera, jos od 1928. godine, 1948. jer su se sjednice
prenosile preko radija i stampe, CK KPJ se izjasnila o ispravnosti politike KPJ, i odbijena je
rezolucija Informbiroa.
Staljin je nastavio pritisak, na ekonomskom planu. Bilo je i granicnih incidenata i
prijetnji vojnom intervencijom. On je smatrao kako ce usljed pritiska na Jugoslaviju, izazvati
pobunu i zbaciti vodstvo KPJ sa vlasti. Dio clanstva je povjerovao Staljinu i opredjeljivao se
protiv Tita. Bilo ih je oko 53. 000. Znatan dio ih je uhapsen i interniran na Goli Otok. U jeku
informbiroovske kampanje, doslo je do pobune srpskog elementa 1950. godine u dijelovima
Hrvatske i Bosanskoj Krajini (Cazinska buna). Vecina pobunjenika su bili Srbi, a pridruzilo
ime se Hrvata i Muslimana. Pobunjenike su vojnici likvidirali i ugusili pobunu. KPJ je
obracunala i sa Andrijom Hebrangom koji je podrzavao Staljina. Matkovic smatra da je
smijenjen i udaljen iz uzeg partijskog vodstva, jer je imao izrazena nacionalna osjecanja i
zauzimao se za hrvatske interese. Ubijen je 1949. iako je sluzbeni izvjestaj bio kako je pocinio
samoubistvo.
Sva desavanja oko sukoba sa Staljinom, su uvjerila KPJ, da mora poci putem neagresivnog socijalizma, kao sto je to cinio SSSR, koji je Rusiju priblizio praksi ruskih careva,
vec da mora krenuti drugacijim putem u izgradnji socijalizma.
Radnicko samoupravljanje
Ekonomska blokada i sve jaci pritisak Sovjeta, je negativno uticala na provedbu
petogodisnjeg plana 1947-1951. Iz vojne sigurnosti neke fabrike su dislocirane u unutrasnjost
zemlje (BiH) prim.K. Ekonomska pomoc Zapada je pocela pristizati tek 1950. godine.
Prelazak na visetranacje bi sigurno vodio gubljenju vlasti KPJ, tako da se odlucilo krenuti
putem socijalizma, ali oslobodjenog Staljinovog dogmatizma. U Politbirou (Kidric, Tito,
Rankovic, Kardelj, Djilas) je zakljuceno da treba smanjiti birokratizam, i predati na upravu
fabrike radnicima, osnivanjem radnickih savjeta. Prvi radnicki savjet je osnovan 1949.
u tvornici cementa u Solinu. Kidric je oznacio pocetak radnickog samoupravljanja, kao
kraj birokratije. Kasnije se ono sto je primijenjeno na fabrike, koristilo i u svim radnim
organizacijama skolama, univerzitetima, bolnicama itd. Medjutim, iako je postojalo
samoupravljanje, i radnicki savjeti, sve su bitnije odluke donosili partijski funkcioner, tako da
je samoupravljanje predstavljalo fasadu, iza koje su sve konce vukli clanovi Partije.
VI kongres odrzan u Zagrebu 1952. godine, se bavio ulogom Partije u novim uslovima,
te je u skladu sa novom ulogom partije KPJ promijenila naziv u SKJ. Kongres se odrekao
koncepta srastanja drzave i partije, insistirajuci na ulozi Partije kao ideoloske predvodnice u

112

radnicke klase i drustva u cjelini. Prislo se cak i ukidanju naziva vlada, i ministarstva, koji
su zamijenjeni imenima izvrsno vijece i sekretarijat. U biti je sve ostalo isto, dirigirano
strogo iz centra u Beogradu.
Milovan Djilas
Iako je postojalo misljenja da je aktivnost Partije, iz pedesetih godina, slabilo njenu
snagu, javili su se i oni koji su smatrali da se treba stanje radikalizirati, u demokratskom
smislu, stvaranjem visepartijskog sistema. Milovan Djilas, na celu agitpropa, je inicirao te
promjene, ali su clanovi partije, na vanrednom plenumu CK KPJ u januaru 1954. Tito je
odlucio da se reforma partije prekine i da se sacuva vlast komunista zapravo komunisticke
diktature. Razracunavanjem sa Djilasom KPJ je dokazao da u vrijeme kada su se udaljavali
od staljinisticke prakse, ipak nose u sebi staljinisticku svijest.
U daljnoj reformi drustva, islo se ka stvaranju komuna koje su trebale postati osnov
drustvenog samoupravljanja. Uspostavljanjem komunalnog uredjenja 1955. godine ostvaren
je veci uticaj lokalnog faktora na privredu svog kraja. Medjutim, doslo je do partikulizacije
vlasti, u odnosu na strogi drzavni centralizam.
Obnova odnosa sa SSSR
Jugoslaviju je u tom prelaznom i izrazito teskom periodu spasila pomoc koja je stizala
sa Zapada. Nakon smrti Staljina, 5. marta 1953. pritisak istocnog bloka je popustio i pocela je
slabiti ekonomska blokada sto je pogodovalo reformskim zahvatima. Hruscov je osudio
Staljina, i njegov kult licnosti, te je u Jugoslaviji zaustavljen proces priblizavanja zapadu, a
obnavljale su se veze sa Sovjetima. Tako je Hruscov, sa Bulganjinom, 1955. boravio u
Beogradu, gdje je potpisana Beogradska deklaracija, koja je garantovala ravnopravnost i
medjusobno uvazavanje izmedju Sovjeta Jugoslovena i drugih drzava. Tito je sljedece 1956.
posjetio Moskvu, u kojoj je potpisana Moskovska deklaracija, koja je potvrdila zakljucke sa
sastanka iz Beograda, i pojacala saradnju KPSS, i KPJ. Tu je naglaseno kako je moguc razliciti
put u socijalizam. Sovjeti su priznali kako je napad na KPJ, bio nepravedan i stetan.
Jugoslavija je priznata kao socijalisticka zemlja. Nakon toga je zaustavljen proces
priblizavanja Turske, Grcke i Jugoslavije, koji je potvrdjen potpisivanjem Balkanskog
pakta. Jugoslavija je pristala na normaliziranje odnosa sa Sovjetima, jer je njeno
priblizavanje sa zemljama kapitalistickog Zapada lose uticalo na imidz KPJ. KPJ je ipak, i
nakon XX kongresa KPSS, bila smunjicava, prema politici Sovjetskog saveza, jer je bilo
moguca obnova staljinizma, koji je jos uvijek imao veliki broj pristalica u Rusiji, te su se Tito i
rukovodstvo KPJ, odlucili za pokret nesvrstanih, u sve zategnutijim odnosima izmedju dva
antagonisticka bloka.
Kada je 1956. u Madjarskoj doslo do pobune protiv sovjetske prevlasti, davanje azila
Imre Nadju, samo je zategnulo odnose Jugoslavije sa Sovjetima. Kada je Imre Nadj, pusten iz
ambasade nakon garancija da ce mu biti postedjen zivot, uhapsen je i likvidiran. Jugoslavija
se protivila takvom postupku, te je sa sovjetske strane bila optuzena za pruzanje pomoci
madjarskim revolucionarima.
Ipak, odnosi se popravljaju nakon sastanka 1957. godine Hruscova i Tita kod
Bukuresta, ali ponovo se zaostravaju jer Tito vjesto izbjegava prikljucivanje Istocnom bloku
(u duhu takvog opredjeljenja rukovodstvo KPJ je odbilo potpisivanje Manifesta mira,
prema kojem se obnavlja monolitnost radnickog internacionalnog pokreta.
Tito je boraveci u Indiji i Burmi, 1954. i 1955. godine, govorio o ciljevima politike
miroljubive koegzistencije. Ideja koegzistencije je naglasavala rjesavanje medjunarodnih
sporova mirnim putem. Uz ideju miroljubive koegzistencije, ide politika nesvrstanosti, koja
odbacuje blokovsko opredjeljivanje. Takva politika je formalno predstavljena na konferenciji
u Bandungu 1955. godine, a vec 1956. godine je odrzan sastanak na Brijunima, izmedju Tita,
Nasera i Nehrua, gdje je usvojena deklaracija, kojom se potvrdjuje antiblokovsko
opredjeljenje i miroljubiva koegzistencija.

113

Na Beogradskoj konferenciji 1961. godine, je 25 sefova drzava i vlada, koji su se

opredijelili za pokret nesvsrtanosti poslalo pismo Hruscovu i Kenediju, apel za mir i
apstinenciju od rata.
Aleksandar Rankovic UDB Uprava drzavne bezbjednosti.
Kriza sezdesetih
Sezdesetih godina u politickom vrhu je doslo do pojave razlicitih koncepcija, o
buducnosti drzave. Dok se na strani Srbije, radjao nacionalizam, pojacan vec postojecim
centralizmom, Kidric, i Bakaric su upozoravali na njegovu opasnost. Tako je cesto dolazilo do
zestokih svadja predstavnika republika, koje su podjsecale na svadje iz doba kraljevine
Jugoslavije. Tito je povodom tih pojava sazvao tajnu sjednicu 1962. godine. Vodila se burna
rasprava izmedju pristalica centralizma i federalizma, zatim izmedju pristasa
samoupravljanja i protivnika, pristasa trzisne privrede i onih koji su prihvatali dirigiranje
drzave u oblasti ekonomije. Tito se izjasnio za nastavak aktivnosti u politici, iako je odlucio da
se povuce. Smatrao je kako treba pojacati centralizam, jer u slucaju njegovog slabljenja raste
nacionalizam. Vec tada je bilo rijeci o mogucem raspadu Jugoslavije, sto je on odbacio,
tacnije te je izjave ublazio. Ovaj problem je samo djelomicno rijesen, tacnije njegovo rjesenje
je odgodjeno, ali je on ostao prisutan tokom cijelog perioda postojanja Jugoslavije.
Donesena je odluka o mijenjanju Ustava, jer se ostalo na pozicijama samoupravljanja,
o cemu Ustav iz 1946. nije nista govorio. Tako je 1963. godine izglasan novi ustav. Ustav je
nazvan poveljom samoupravljanja. Prema ustavu je izmijenjen i naziv drzave iz FNRJ, u
SFRJ. I republike su dobile prefiks socijalisticke. Ustav je odvojio funkciju predsjednika
republike od predsjednika SIV. Tito je postao prvi predsjednik, Rankovic, potpredsjednik.
Nakon izglasavanja Ustava, pristupilo se privrednoj reformi, koja je predvidjala
provedbu novog petogodisnjeg plana sa pocetkom u godini 1965. Uveden je kapitalisticki
nacin privrede, ali bez privatnog vlasnistva, sa slobodnim trziste, povecanje izvoza, smanjenje
uvoza, ukratko privredni zivot je trebalo da odredjuje trziste, a ne drzava. Medjutim, nove
mjere su izazvale pad zaposlenosti i emigraciju radne snage na zapad, kao i skolovanih
strucnjaka koji nisu mogli naci zaposlenje.
Brijunski plenum, i pad Rankovica
Godine 1966. je nastala nova politicka kriza, jer su snage prostaljinisticki
opredijeljenje pokusale zaustaviti privrednu reformu. Glavni nositelj otpora reformama je bio
potpredsjednik Aleksandar Rankovic. On se suprotstavio reformistima i federalistima,
nastupajuci sa pozicija centralizma. Tito je naredio da se oformi komisija koja ce ispitati rad
UDBe. Kada je komisija spremila izvjestaj zakazan je plenum na Brijunima, u kojem se
osudjuje rad Udbe koja se stavila iznad drustva. Kako je Rankovic bio na celu Udbe, on je
zajedno sa Svetislavom Stefanovicem eom odgovoran za takvo stanje, i obojica su
iskljuceni iz Partije. Uklanjanjem Rankovica otvoren je put ka jacanju republicke
nezavisnosti, i razvijanje bratstva i jedinstva, posebno prema Kosovu.
Hrvatski otpor jezicnoj agresiji
KPJ je smatrala da ne treba potencirati pojedinacne nacionalne kulture, vec ih stopiti
u jedinstvenu jugoslovensku prozetu marksistickom ideologijom. Medjutim, u tom procesu
dosla je do izrazaja srpska kultura, kao najuticajnija. To se posebno iskazivalo na podrucju
jezika. Prema tzv. Novosadskom dogovoru iz 1954. godine, srpski i hrvatski jezik je
jedan jezik sa jednim imenom srpskohrvatskim, odnosno hrvatskosrpskim, iako ima dva
izgovora ekavicu i ijekavicu. Godine 1960. na osnovu tog sporazuma, stvoren je jedinstven
pravopis. Ipak, srpski jezik se nametao kao drzavni jezik, dok je hrvatski konstanto
potiskivan. Sedam godina nakon stvaranja jedinstvenog sporazuma, hrvatski knjizevnici i
lingvisti, okupljeni oko udruzenja Matica Hrvatska su inicirali stvaranje Deklaracije o
nazivu i polozaju hrvatskog knjizevnog jezika, ocjenjujuci da je hrvatski jezik ugrozen.
Reakcija je bila zestoka, cak je i sam Tito u govoru na Kosovu izjavio kako je cin donosenja
Deklaracije noz u ledja bratstvu i jedinstvu. Miroslav Krleza je morao dati predati ostavku
CK KPH, kao potpisnik Deklaracije.

114

Tako je pocelo nacionalno budjenje Hrvata, kao i Slovenaca (cestna afera) ali i
Albanaca na Kosovu, koji su zahtijevali ravnopravnije ucesce u raspodjeli sredstava, i
kulturnu i nacionalnu afirmaciju. Tu su i studentski nemiri 1968. koji su otvoreno ukazali na
krizu u drustvu. U Hrvatskoj je centar otpora saveznoj vladi bila Matica Hrvatska i CK KPH
koji je bio popunjen novim mladjim clanstvom. Zategnuti odnosi izmedju Zagreba i Beograda
su doveli do tzv. Hrvatskog proljeca. Potaknuti stvaranjem komisije za reformu federacije,
na cije je celo Tito postavio Kardelja, i studentska omladina se pridruzila Matici Hrvatskoj i
CK KPH. Doneseni su amandmani na Ustav, kojima je ozakonjena reforma federacije.
Federacije bi se ponasale kao samostalne republike, dok bi federacija imala samo tri funkcije:
odbrana, vanjska politika i drzavno jedinstvo. Veliki otpor ovim promjenama su
davali srpski krugovi. Nakon euforije, zbog jacanja samostalnosti unutar federacije, grupa se
pocijepala. Jedna grupa oko Vladimira Bakarica, je smatrala da se strasti trebaju smiriti i
rjesavati probleme unutar CK KPH, dok je veci dio oko Mika Tripala i Savke Dabcevic
Kucar, insistirao na siroj i vecoj demokratizaciji. Tito nije vise tolerirao ponasanje hrvatskog
partijskog vodstva te je odlucio intervenirati. Pozvao je rukovodstvo CK KPH na razgovor u
Karadjordjevo krajem 1971. godine. Partijski celnici su nakon sastanka podnijeli ostavke.
Nakon Karadjordjeva uslijedilo je otpustanje onih koji su ucestvovali u pokretu. Zabranjena
je Matica Hrvatska. Matkovic uporedjuje intervenciju najviseg politickog vrha sa staljinovim
metodama, iz 1948. godine.
U Srbiji je ojacala hegemonisticka struja koja je odnijela prevagu nad tzv. Lebralnotehnokratskom grupom, koja je tadodje imala karakteristike reforme drustva, a ciji su
predstavnici bili Marko Nikezic, i Latinka Perovic, predsjednik i sekretar SK Srbije. Oni
su smatrali povratak cvrste ruke i utvrdjivanje staljinizma, konzervativnim i nazadnim. Oni
su se pozivali na odluke Brijunskog plenuma iz 1966. smatrajuci da su njime porazene
konzervativne snage. Tako se nakon Zagreba i proljecara, pojavilo novo srediste otpora, ali
ono je dobilo ostre kritike od Petra Stambolica, i Dragoljuba Markovica. Oni su grupu
oko Latinke Perovic osudili kao antisocijalististe. Tito je ponovo intervenirao i ovaj puta je
stao na stranu onih koji su gusili reforme, u skladu sa odlukama iz Karadjordjeva.
U takvom ozracju najavljena je promjena ustava SFRJ. Unistaristi su ocekivali da ce
novi ustav pojacati njihove pozicije, medjutim to se nije dogodilo. Edvard Kardelj, je imao
glavnu rijec u koncipiranju ustava, i on je odlucno odbijao pokusaje pristasa centralizma da
nametnu svoja rjesenja. Ustav iz 1974. je dodatno nadgradio ustav iz 1963. godine, u kojem
su prihvaceni amandmani na ustav, i ugradjeni u ovaj novi iz 1974. godine. Prema novom
ustavu, Skupstina SFRJ je dobila dva vijeca: Vijece republika i pokrajina, te Savezno vijece
(12 republika, i 8 autonomija delegata). Ustanovljena je funkcija kolektivnog predsjednistva,
a Tito je postao dozivotni predsjednik SFRJ. U slucaju njegove smrti sva ovlastenja prelaze na
predsjednistvo. Novim ustavom je ojacan suverenitet republika i autonomnih pokrajina.
Utvrdjeno je pravo svakog naroda na samoopredjeljenje do otcjepljenja. Tako su republike
tretirane kao posebne drzave, sto novom ustrojstvu daje konfederativno obiljezje.
Nakon ustava, partija je pokusala da izvrsi ekonomsku reformu donosenjem zakona o
udruzenom radu 1976. godine, prema kojem se cijela privreda reorganizira tako da se svako
preduzece moze dijeliti u manje jedinice, koje ce stvarati svoj dohodak (OOUR osnovne
organizacije udruzenog rada). Svi ti pokusaju nisu mogli izvuci drzavu iz gospodarske krize u
koju je ona zapala. Pocetkom osamdesetih umiru Kardelj (79), Tito (80), i Bakaric (82), i
izbija val nemira na Kosovu, sto obiljezava pocetak posttitovskog doba.
Velika ekonomska kriza je pogodila Jugoslaviju krajm '70. i pocetkom '80. godina.
Oslabljena je trgovinska razmjena, doslo je do stagnacije privrede, Jugoslavija se zaduzila za
20 milijardi dolara, vladala je velika nezaposlenost, tako da se nasla u krugu
najnerzavijenijih zemalja u svijetu.
Sam Tito je uveo instituciju rotirajuceg predsjednistva, jer je znao kolika moc bi se
mogla skoncentrisati u rukama jednog covjeka u slucaju njegove smrti. Tito je 1937. godine
postao generalni sekretar Partije. Tito je uvijek predpostavljao klasno pitanje nad
nacionalnim.
Nakon smrti Tita 1981. godine poceli su nemiri na Kosovu u Pristini, gdje su
demonstranti uzvikivali parolu Kosovo Republika. U sukobu sa policijom nekoliko
demonstranata je poginulo. Policija je izvrsila represiju nad albanskim stanovnistvom i

115

otkrila povezanost sa albanskim liderom Enverom Hodzom. Albanci su optuzeni da su

htjeli stvoriti veliku Albaniju, etnicki cistu, koja bi se prostirala i na podrucju Jugoslavije.
Partijski vrh odgovara cistkama proalbanskog elementa.
Ni pokusaji Partije da u trenucima ekonomske krize pokusaji naci izlaz u vec
postojecem programu i zakonodastvu nije urodio plodom. Nakon Titove smrti, postojala su
dva puta. Ici dalje u jacanju republika na racun drzave, i stvaranje konfederacije, ili pojacati
vladavinu cvrste ruke. Srpska strana je razvijala pokret, razbijanja Titove Jugoslavije ili
avnojske Jugoslavije. Cilj je bio vratiti unitaristicko-centralisticko ustrojstvo, sa
velikosrpskom dominacijom. Srbi su vec za Titova zivota trazili reiviziju Ustava iz 1974.
godine, prema plavoj knjizi sto je Tito odlucno odbio. Velikosrpski nacionalni program je
oblikovan u dokumentu Memorandum SANU iy 1986. godine, u kojem se lamentira nad
teskim polozajem srpskog naroda. Apelira se na ujedinjenje Srba bez obzira na ideoloske
razlike. Ozivljena je koncepcija Jugoslavije kao velike Srbije. Memorandum ustaje protiv
ustava iz 1974, ali i protiv licnosti Tita i Kardelja, za smisljenu antisrpsku politiku.
Predsjednik CK SK Srbije Milosevic Slobodan se drzao memorandumskog kursa, i
insistirao je na promjenu ustava u cilju jacanja centralizma. Milosevic je na putu pretvaranja
Jugoslavije u Veliku Srbiju, prvo morao likvidirati samostalnost Kosova, i Vojvodine, i Crne
Gore te nametnuti jak centralizam, kao prvu fazu u provedbi plana koji je kao podlogu imao
Memorandum iz 1986. godine. To je i uspio ostvariti sljedecim redosljedom. Prvo Vojvodina,
zatim Crna Gora, pa Kosovo.
Na proslavi 600 godina Kosovske bitke, na Gazimestanu Milosevic je izjavio kako je
srpsom narodu kompromisa preko glave i da su oni isli na stetu Srba, te najavljuje kako se za
posboljsanje polozaja Srba, nalazi pred sudbonosnom bitkom, ne iskljucujuci mogucnost
oruzanih bitaka.
CK SKJ i Miloseviceva struja zahtijeva zakazivanje kongresa, na kojem je namjeravao
ucvrstiti svoju vlast, i uz pomoc armije disciplinirati nedisciplinarane clanove partije; mitinzi
su imali cilj zastrasivanja i jacanja uticaja u Partiji. Zakazani XIV kongres za 1990. godinu.
Savezi Komunista Slovenije i Hrvatske su se zalagali za transformaciju SKJ u savez
republickih partija, a SK Srbije se zalagao za obnovu jedinstvenog SKJ na temeljina
lenjinisticko-boljsevicke partije. Kongres su pod pritiskom clanova SK Crne Gore i Srbije,
napustili predstavnici Slovenije, pa zatim i Hrvatske. Kongres je odgodjen, nije nastavljeno sa
njegovim zasjedanjem. Do nastavka zasjedanja nije doslo vec se SKJ nakon toga raspao.
Nakon toga dolazi do formiranja i legalizacije politickih stranaka, i provodjenja izbora za
visestranacke republicke parlamente. U svim su republikama te stranke odnijele pobjedu
osim u Crnoj Gori i Srbiji. Milosevic je SK Srbije preimenova u Socijalisticku stranku Srbije.
Nakon tih promjena doslo je do sastanka sestorice predsjednika jugoslovenskih
republika pocetkom 1991. godine, o buducenm uredjenju jugoslovenske drzave. Momir
Bulatovic, i Slobodan Milosevic su bili za centraliziranu Jugoslaviju, Tudjman i Milan Kucan
su bili za konfederaciju, a Alija i Kiro za kombinaciju federacije i konfederacije. Pregovori
nisu dali nikakve rezultate i vodili su raspadu Jugoslavije. Slijede referendumi, jun 1991.
Hrvatska i Slovenija, proglasavaju nezavisnost, Makedonija 9. septembra, a BiH 15.
novembra 1991. Napadom JNA na Sloveniju juna 1991. oznacio je pocetak rata. Taj rat je
trajao 10 dana. U Hrvatskoj je trajao do ljeta 1995. kada je akcijama Bljesak i Oluja slomljen
srpski otpor u Hrvatskoj krajini. Pocetkom januara 1992. Jugoslavija je prestala
postojati, prema odluci EZ iz Brisela, u kojoj se polazeci od nacela samoodredjivanja i
uvazavanja volje naroda, zakljuceno da svi koji ne zele ostati u Jugoslaviji, trebaju podnijeti
zahtjev do 23. 12. 1991.

116