“Divan” Fadil-paše Šerifovića: Jedini sačuvani cjeloviti divan

“Fadil-paša Šerifović je bio sarajevski i beogradski kadija, nakibul-ešraf, bosanski mula,

muteselim i brigadni general (mir-i liva skeri). Međutim, danas je njegovo književno djelo ostalo
nekim čudom gotovo nepoznato”, piše Fehim Nametak u uvodu izbora iz Divana Fadil-paše
Šerifovića u izdanju Svjetlosti iz 1981. godine (11). Jedan od razloga koje navodi za to je što je
Divan urađen u samo dva primjerka – jedan je bio u privatnom vlasništvu a drugi je poklonjen
mevlevijskoj tekiji u Istanbulu. Godine 1908, Muhamed Enveri Kadić je prepisao Divan u tri
primjerka. Dva je uvakufio za potrebe Gazi Husrev-begove bibioteke, a jedan je poklonio
Muzeju grada Sarajeva – ali tek sa radom Fehima Nametka ovi prijepisi postaju dostupni širem
krugu istraživačka bošnjačke književnosti na turskom jeziku (12). Od autora s ovog prostora koji
su prije Fehima Nametka više puta pisali o Fadil-paši Šerifoviću su Safvet-beg Bašagić (1900,
1912, 1931) i Hamdija Kreševljaković (1956. i 1957), koji su svoje zapise i komentare temeljili
na dostupnim fragmentima u djelima drugih autora kao što je Tezkira pjesnika Davuda Fatina.

Na osnovu podataka iz više izvora, a posebno istraživanja Muhameda Kadića, Nametak

donosi detaljnu biografiju Fadil-paše Šerifovića čiji su život obilježile političke pobune,
promjene i prilagodbe. Nakon godine rođenja (1802/3), sljedeći značajan datum je januar 1827.
godine kada je u pobuni sarajevskih janjičara na smrt kamenovan Fadil-pašin otac. Pobune
janjičara su obilježile prvu polovinu 19. stoljeća u osmanskoj historiji jer je 1827. godine sultan
Mahmud II odlučio da starinski koncept janjičarske vojske zamijeni evropskim, što je
podrazumijevalo raspuštanje janjičarskih korpusa i regulaciju administrativnih oblasti u skladu s
tim. Dok je carigradska pobuna uspješno ugušena prema sultanovim očekivanjima (u brojci od
najmanje 6000 pobijenih i pogubljenih vojnika), gušenje bosanske pobune nije teklo prema
planu. Do značajnog pomaka je došlo tek 1861. godine kada je poziciju osmanskog valije dobio
Osman-paša i kada je 1863. godine u Bosnu došao porijeklom Bugarin Ahmed Dževdet koji je
bio zadužen za reformu vojske. U pismima Ahmeda Dževdeta koje prenosi Hamdija
Kreševljaković u Prilozima za političku istoriju Bosne i Hercegovine u 18. i 19. stoljeću,
zanimljivo je pročitati kako je taj Balkanac na lukav način uspio pokrenuti reforme u ovoj
osmanskoj provinciji, praktično indirektnom sugestijom i primamljivim uniformama. U
posljednjim paragrafima pisma Nazim-begu iz 1864. godine stoji:
 Sve sam ovo [dogovor sa erkjani ajaletom] brzojavio velikom veziru, a on mi je
odgovorio da se po carskom fermanu već nalaze na putu za bosansku vojsku opremljene
novoizumljene šišane i odijela sa zelenim štitima.

Gospodine, velika je pogreška hvatati se pomoću pjesničkih izraza jednog važnog posla,
ali se ne da poreći da osjećaji, koji su u krvi nekog naroda, ne igraju veliku ulogu.

[...]

Ima naroda, koji radi nekog malog uzroka skoče najedanput tri koraka naprijed, ali
poslije uz najmanji pritisak idu za četiri koraka natrag. Bosanci nijesu taki. Teško ih je
natjerati na jedan korak, ali ako ga učine, onda se ne vraćaju. Pustio sam ih da pođu korak
naprijed, a čisto sam uvjeren da ću ih na povratku naći na istom mjestu. (Kreševljaković,
66)

Prema onome što stoji u Fadil-pašinoj biografiji da se zaključiti da je bio uspješan

političar, diplomata i poslovan čovjek koji je razumio plahost sarajevske čaršije zbog čega je i
mogao vješto da plovi njenim nepravilnim talasima, ali je sigurno da je smrt njegovog oca
ostavila opor osjećaj prema nepreciznosti i razuzdanosti mase kada znamo da je smatrao da su
“ubistva obijesnih janjičara”, koja su uslijedila nakon pobune 1827. godine, bila nedovoljna “da
saperu ljagu sa njihova besramna čina” (Nametak, 20). Ipak, prema onome što je uvakufio, vidi
se da se nije svetio Sarajevu i njegovim građanima; od silnog imetka kojeg je imao, prvo je 1839.
godine u Gradačcu dao da se postavi česma i izgradi biblioteka, u Sarajevu je sagradio konak u
mahali Careve džamije, popravio je najstariju mevlevijsku tekiju u Sarajevu i podigao džamiju
između tekije i Miljacke, 1853. godine je podigao muvekithanu pored Careve džamije, izgradio
je konak u čobanijskoj mahali, porušio je staru Čobanijsku džamiju i izgradio novu, te je u blizini
i podigao most Skenderiju.

Prije same izmjene vlasti 1878. godine, kao kataklizmičke pojave u srcima većine
Bošnjaka, još jedan događaj predstavlja preokret u životu Fadil-paše Šerifovića, a to je dolazak
Omer-paše Latasa 1850. godine da ukroti bosansku tvrdoglavost u opiranju naredbama iz centra
Carstva. Ta i iduća godina značile su slom bosanskog plemstva jer je slom otpora logistički iznio
tako što je odsjekao glavu društva: aristokraciju. Nakon što je obavio posao u Travniku, Latas
(porijeklom Vlah iz današnje Hrvatske) smijenio je bosansku aristokraciju sa pozicija u državnoj
službi i na ta mjesta postavio Turke. Oni koji su učestvovali u pobuni u Posavini su pobijeni, oni
koji su bili osumnjičeni – kao Fadil-paša Šerifović – su deportirani u Istanbul na suđenje, a oni
koji su bili neznatno upleteni su izbatinjani. Kadić u svom Zborniku bilježi jednu alhamijado
pjesmu, koju su zarobljenim bosanskim begovima pjevali Latasovi vojnici (mahom konvertiti i
prebjezi iz Mađarske i Poljske):

Sarajlije, jedni konjišari,

Đi su sada vaši poglavari,
Što se kriju u rupe mišije
Da ne vide topa ni sungije! (Nametak, 25)

Svoj boravak u Carigradu Fadil-paša je iskoristio za pisanje hronograma važnim

ličnostima i obilježavanjima bitnih gradnji u srcu Osmansskog carstva. Blagonaklonost dvora i
sama preporuka Omer-paše Latasa je na kraju urodila plodom, te se uskoro vraća u svoje rodno
Sarajevo.

Pored visokog društvenog i političkog položaja kojeg je zadržao do pred sami kraj života,
Fadil-paša je bio i mevlevijski derviš a 1866. godine dobiva i idžazetnamu (dozvolu) za
mevlevijskog šejha, što je uslijedilo nakon objave komentara u dva toma o načinu vršenja obreda
mevlevijskog zikra. U svojim je pjesmama – posebno u tahmisima, gazelima i rubaijama –
prikazao tu integralnu sufijsku filozofsku misao i osjećanje, čak do nivoa subverzivnosti a koji bi
ortodoksna ulema smatrala bogohulnom ili prošiijskom, kao kada kaže:

Šemsi i Mevlana na svijetu su jedini sultani

Pokucati na ta vrata na oba je sv'jeta dar

Za Fadila ne vrijede niti sultan nit siromah

Šemsi Tebrizi i Mevlana su moj šah i moj gospodar. (111)

Ne može se znati da li je Fadil-paša Šerifović smatrao da njegov cjelovit divan nije za

javno čitanje i dijeljenje, ali prema broju primjeraka koje je dao načiniti, te samim tim što je to
kasni primjer divanske poezije na turskom jeziku, jasno je da nije poenta bila da šira javnost
(bilo sarajevska ili carigradska) čita i komentira njegove pjesme. Dovoljna bi bila samo ova
pjesma da Fadil-paša izgubi sve što je stekao rođenjem i vlastitim djelovanjem. Inače, sufijska
poezija koja se razvijala u islamskom svijetu od njegovog samog početka i kasnije organizacije
nije bila puka “vjerska” poezija; naprotiv, vjerski elementi su potpadali pod intrikatno razrađen
simbolizam sufijskog vjerovanja – što je nerijetko smatrano heretičkim, zalutalim i stranim od
strane one uleme koja se čvrsto držala vlastodržačkih skuta. Upravo o nakaradnim društvenim
pojavama govori i Fadil-paša u “Epigramu o pravdi” i “Promjeni vrijednosti”:

EPIGRAM O PRAVDI
Sva ispravnost pravednika pod kamenom je ostala
A pravica ljudska zatire se na vratima muftija

Lažna vlast uvažava svjedoka tek ako je lažac

Gdje je Vjerozakon? Sve je iščezlo, gdje je sudija

PROMJENA VRIJEDNOSTI
Bitnoj spoznaji i istini vrijednost je pala
Ne vjera, zajednica, već srebro i zlato važe

Vrijednost je opala čak i životnjskoj vrsti

Ne trkaći konji, već mazga i magarac se traže

Teško da i ekstremni optimista može izignorirati tendencije u našem društvu koje su

nemalo slične ovima što ih opisuje Fadil-paša. “Mazga i magarac” se traže, ne samo radi nošenja
tereta nagomilanog imetka, nego i u nekom moralno-društvenom smislu se traži društvo koje radi
materijalne koristi podnosi nepravde, neispravnosti, nesuvislosti svakodnevnog postojanja. I
savremeno doba, ništa manje ne vrednuje srebro i zlato, pogotovo što su odluke koje se tiču
cjelokupne planete nakon kolonijalizma i kapitalističke ekonomske dominacije donošene zarad
profita a na štetu manje ekonomski naprednih država i društava. U još jednoj pjesmi, lirski glas
žali zbog nemoći poezije da bitnije utječe na promjene dok se u jednom od gazela oglašava
mevlevijski derviš o tome kako mu je ovaj svijet stran:
O NEMOĆI POEZIJE
Srce i duša nisu mi za raspru o umijeću
Govor mi nemoćan za savršeno izražavanje

Spas je čovjeku u ovo doba slijep i gluh biti

Istinu kad govorim, ne nalazim uvažavanje (118)

GAZEL XI
Obećanja su u srcima postala bez značenja
Na ovom svijetu ostala su bez uvažavanja

Gle kako je obraz svijeta postao sličan vrtu

Besplodnom i bezvodnom, bez ograde i bez hlađenja

Tako je neumjesno odnesen mir iz svakog staleža

A derviša, u čaši vina, ostala su izdvajanja (107)

Kada se govori o vanjskim utjecajima na razvoj tema sufijske poezije, obično se spomenu
istočnjačke filozofije, posebno učenja budizma čije je jedno od središnjih postulata težnja za
nirvanom ili oslobođenjem od potrebe da se postupi prema potrebi: ovaj svijet je patnja a jedini
način da se čovjek oslobodi patnje je da se oslobodi želje (dukkha). I osnovna zadaća derviškog
puta je spoznaja suštine insana (onog koji zaboravlja), te bi se prema tome mogla konceptualno
uporediti ideja samsare (vječnog vraćanja) i osnovne karakteristike čovjeka date u Kur'anu, a to
je da se stalno vraća grijehu zbog kratkovidosti u postavljanju i sprovođenju životnih ciljeva. U
jednom od Fadil-pašinih gazela se kaže da je ovaj život niz “muka i bolova” kojih nije pošteđen
niko bez obzira kakvom staležu pripadao:

Kad ni car ne može biti lišen muke i bolova

Zar drugi da budu lišeni razmišljanja i snova
Bolest ljudi ovog svijeta nije jedne vrsti
Da izliječe sve bolesti ima li lijekova
...
Ne budu sklon strastima, udalji se od lošeg društva
Skrij se da bi slobodan bio od zamki i lopova
...
Ovaj svijet i ne može utjecati na Fadila
Jer u sjeni Mevlaninoj on je spašen od nitkova (105)

A u tahmisu (pjesmi-nadogradnjici) gazela Sabita Užičanina je ispjevao sljedeće stihove:

Teško je kad se spozna suština želju ostvarit

...
Nije lahko od želja i nadanja ruke oprat
...
Teško je ono čemu je duša sklona zabranit
...
Ova je stvar čak i za Platonovu mudrost prepreka
Te ideje su neshvaćene i kod učena čovjeka
Ružne su to stvari kojima nema nikakva lijeka
Zaista, da se podnose takvo stanje ima zapreka
Teško je želji s nebom vezu uspostavit (93-94)

Problem želje je i filozofski problem a ne samo pitanje integriranja želje kroz religiju. Od
Aristotela do Lacana, želja (désir) je povezana sa pokretom ka ispunjenju, iako kod Lacana,
prema tumačenju njegovog vjernog iščitavača Slavoja Žižeka, poenta želje nije ispunjenje nego
neprekidno stvaranje želje, čime se vraćamo budističkom učenju o otklonu od želje jer je ona
ustvari konstantna i u tom smislu se čini nepobjedivom. U sufijskom filozofskom pristupu
životu, želja stvara jedan od zastora (perdi) prema Bogu, ali je bitan odnos prema želji a ne samo
ostvarenje želje, kao što je i u Kur'anu rečeno:
”O vjernici, neka vas imanja vaša i djeca vaša ne zabave od sjećanja na Allaha. A oni koji to
učine, bit će izgubljeni.” (El-Munafikun, 9-10)

Prema onome što se vidi iz istraživanja Fehima Nametka, Fadil-paša Šerifović je bio
čovjek koji je – što srećom, što vještinom – uspio da većinu svog života provede u blagostanju,
uživajući ugled među svojim društveno-bitnim savremenicima. Ali pored tih ostvarenja sve
vrijeme je kao mevlevijski derviš i jako obrazovan Sarajlija gajio duhovnost i radio je na
usavršavanju svog umjetničkog izraza kroz poeziju. Možda je njegov Divan čamio na bosanskim
policama više od sedamdeset godina zbog Fadil-pašinih odluka da podrži (ili barem razumije)
carigradsku politiku, čak i kad ga je prognala iz rodnog mjesta. Moguće je i da mu čaršija nije
oprostila što je bio ispred muslimanske delegacije koja je prva otišla na prijem generalu
Filipoviću 1878. godine – nakon što je tako srčano pružan otpor okupatorskoj vojsci. Ali, u
svakom slučaju, Divan je bio Fadil-pašin lični projekat i strašno je kada postanemo svjesni da je
u pitanju samo velika sreća što se rodi barem jedan u generaciji kao što je Fehim Nametak koji
će takvo djelo iznijeti na svjetlo u novom ruhu u inat pozamašnoj indiferentnosti zajednice kojoj
pripada.