KRATAK OSVRT NA BOSANSKU SAMOSVIJEST U OSMANSKOM PERIODU Enes Pelidija

U dosadanjoj historiografiji Bosne i Hercegovine osmanskog perioda, nerijetko su mnogi autori nekriti ki prilazili izu avanju pojedinih pitanja. To je rezultiralo mnogim predrasudama u kojima su 415-godinju osmansku vladavinu neki glorifikovali kao period potpune tame i nazadovanja, a drugi ili u drugu krajnost uljepavaju i i ono to ozbiljnija znanstvena kritika negira. Ovisno o tome kako je ko sklon da prihvati razli ita tuma enja, dugo vremena je ova jednostranost bila prisutna. Istine radi, pojedini osmanisti i histori ari su, na osnovu izvorne arhivske gra , u svojim brojnim radovima, prije svega orijentalne provenijencije, donosili dosta kriti na miljenja o mnogim mjestima, doga ajima i li nostima. Uglavnom se to odnosi na znanstvene radove koji su se pojavili u stru nim asopisima poslije 1945. godine . No, bilo je takvih radova i u ranijem periodu, ali u znatno skromnijem broju. Posebno su odre ene studije razbile crno-bijeli stereotip. Ipak, predrasude su ostale i do najnovijeg doba. Upravo u elji da na konkretnim primjerima ukaem da su, kao i u posljednjim danima srednjovjekovne bosanske kraljevine, ljudi sa ovog tla prije svega Bosnu, a ne osmansku dravu doivljavali kao svoju zemlju za koju su se borili i potvr ivali privrenost u brojnim prilikam , a naro ito u prijelomnim periodima njene prolosti, naslovio sam ovaj rad Kratak osvrt na bosansku samosvijest u osmanskom periodu. Naalost, o ovome segmentu prolosti dananje Bosne i Hercegovine, kao i dijelova susjednih zemalja koji su stolje ima bili u sastavu Bosanskog ejaleta, znanstvenici nisu posve ivali skoro nikakvu panju. Na neke posebnosti u svojim studijima i radovima ukazali su Hamdija Kreevljakovi , Nedim Filipovi , Avdo Su eska, Hazim abanovi , Adem Handi , Eref Kova evi , Ahmed S. Ali i i drugi. Ako pogledamo u emu je ta posebnost, u pravilu su to odakluk timari. No, prema onome koliko mi je do sada poznato, neto sli no bilo je i u nekim drugim pokrajinama Osmanskog carstva. Pa ta je to Bosnu izdvajalo u odnosu na druge?

352

To je, prije svega, samosvijest tokom cijele sultanove vladavine. Okrenutost rodnom kraju i zemlji koju su ljudi sa ovih prostora osje ali i ispoljavali u svim prilikama, daju odgovor da je Bosna svo ovo vrijeme bila prisutna u svim drutvenim sredinama i na cijeloj svojoj teritoriji. To nam potvr uju i brojni doga aji od kojih su mnogi u direktnoj suprotnosti ak i sa nekim dananjim tezama koje je ozbiljnija znanstvena kritika davno odbacila . Negiranje bosanske samosvijesti zapo elo je 1463. godine, kada je sa ve im vojnim snagama doao sultan Mehmed II Fatih. Njegova brza vojna pobjeda nad braniocima, pogubljenje posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaevi a (14611463), osvajanje jednog dijela Kraljevine i nestanka srednjovjekovne dravnosti natjeralo je pojedince da opravdaju svoju nesposobnost i brzopletost odluka, te da krivicu prebace na druge. Za mnoge je izgledalo da je Bosna aptom pala pod vlast Osmanlija. To nije ta no. Osmanskoj vojsci poslije 1463. godine, bilo je potrebno vie decenija da uspostavi sultanovu vlast samo u onim granicama u kojima se nalazila Bosanska kraljevina posljednje godine svoje srednjovjekovne dravnosti. Kada je rije o teritoriji dananje Bosne i Hercegovine, Osmanlijama je bilo potrebno 13 decenija, sve do zauzimanja Biha a 1592. godine. Savremenici su se sluili i neistinom. Tako je trogirski knez pisao 25. juna 1463. godine da je Bosna pala ne samo bez ijednog topovskog hica, nego i bez izvla enja iz korica ijednog ma a. Sli no je razmiljao i tadanji ugarski kralj Matija Korvin (1358-1390). U pismu papi Urbanu V (1362-1370) po etkom 1464. godine, ugarski kralj, izme u ostalog, kae kako je sultan u Bosni pobijedio prije nego je izvukao ma iz korica. Za poraz su okrivljivani i doma i ljudi, posebno istaknutije li nosti. Biskup Nikola Modruki, koji je kao papski legat (1361-1361) doprinio da kralj Stjepan Tomaevi prekine taktiziranje sa sultanom Mehmedom II Fatihom obe avaju i mu punu podrku Ugarske kraljevine, kao i drugih evropskih zemalja, u nastojanju da dio svoje krivice za nestanak jedne legalne kraljevine umanji, optuio je za izdaju zapovjednika odbrane kraljevskog grada Bobovca pokatoli enog krstjanina Radaka koji je, po njemu, grad i tvr avu predao bez otpora. Sve ove i sli ne nehistorijske teze imale su za cilj da se pokae kako nije postojala samosvijest kod doma ih ljudi i vladaju eg plemstva o Bosanskoj kraljevini kao svojoj dravi. Tako su u ile generacije u enika i studenata. Me utim, navedeni primjeri su historijski potpuno neta ni. O tome najbolje pie akademik Marko unji koji pobija jednu po jednu od gore navedenih teza .1 Oni koji su pisali o brzom nestanku Bosne ispustili su iz vida da je osmanska vojska ovu Kraljevinu po ela napadati jo od 1386. godine. U narednih 77 godina, shodno svojoj provjerenoj taktici da u svim prilikama budu u rtvu politi ki, vojno i ekonomski oslabi, prije nego zada posljednji udarac, osmanska vojska je
1

Dr Marko unji , Unitenje srednjovjekovne bosanske drave, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Sarajevo 1998, 92,93 (dalje: M.unji , Unitenje srednjovjekovne bosanske drave)

353

nekad intenzivnije, a nekad slabije upadala i razarala Bosnu. To isto je radila i sa drugim srednjovjekovnim dravama na prostorima jugoisto ne Evrope. Gr evita borba za odravanjem Kraljevine vo ena je od doma ih ljudi i diplomatski i vojno .2 Svi drutveni slojevi iz ovog perioda su na razne na ine u tih proteklih 77 godina produavali ivot srednjovjekovne bosanske drave. To govori o svijesti koju su imali prema svojoj zemlji. I druge izre ene teze vezane za 1463. godinu, kada Bosna gubi svoju dravnost, tako e pobijaju historijski izvori. Savremenik ovog Fatihovog pohoda na Bosnu, poznati osmanski histori ar Dursun-beg u svom dijelu Tarihi Ali Osmani pie o sultanovom osvajanju Bosne. Kao neposredni u esnik u vojnom pohodu na Bosnu, on govori i o pruanju otpora sultanovoj vojsci. Izme u ostalog, kae: Drugi opet nevernici, itelji pakla, uzdaju i se u svoju snagu i vrstinu svojih mesta produie da se odupiru i bune. Povukoe se u nepristupa na mesta i zbegove. A zatim nastavlja: Buntovnici pojedinih nahija bejahu se iskupili na po jedno od ovako nepristupa nih i tvrdih mesta u gorama, pa bi kao demoni izabrali sebi jednog vo u. Odatle su se odupirali i u inatu bili uprni, reeni da se bore sa pobjedonosnom vojskom ... Kad se borba zavravala islamskom pobjedom, prije no to bi se otpo elo robljenje i plja ka, mnogi su nevernici i nevernice, mladi i djevojka, i djeca, iz straha da ih Tur in ne bi uzeo, isputali duu ska u i svojevoljno u provaliju.3 I drugi u esnik ovog pohoda koji je bio u sultanovoj vojsci, Konstantin Mihailovi iz Ostrovice pisao je sljede e: uvi ta se zbiva u Bosni, car Muhamed (Mehmed II) krenu posle godinu dana natrag, osvajaju i gradove, a nemaju i topove za sobo , naredio je da se tu liju i tuku i ih iz ovih, sruio je bio sve zidove Jajca , a posle toga je po eo juriati. I ve je carska zastava bila na zidu, ali se jedan paa iz grada po e s jednim jani arom boriti za zastavu. A tako su se snano drali da su obojica pala s grada i ubila se.4 Na prvi pogled, sitni detalji govore nam da se Bosna nije tako lahko predavala napada ima. U to vrijeme, nijedna istaknutija li nost iz reda bosanskog plemstva nije se pridruila Osmanlijama, izuzev Vladislava, sina hercega Stjepana Vuk i a-Kosa e koji ih je i doveo u Kraljevinu .5 Srednjovjekovna bosanska drava nije dakle sama od sebe propala, niti je jednim udarcem noge sruena kao crvoto na zgrada, kako se rugao na Vladimir orovi , nego je, i prema onome kako Venecija

Vie o tome vidi u radu Hazima abanovi a, Bosansko krajite , Godinjak Istorijskog drutva Bosne i Hercegovine, IX, Sarajevo 1957, 177 220 Istorija naroda Jugoslavije (do po etka XVI veka) , Beograd 1953 , 561 Konstantin Mihailovi iz Ostrovice, Jani arove uspomene ili turska hronika, Predgovor, prevod i napomene dr or e ivanovi , Beograd 1966, 156 M. unji , Unitenje srednjovjekovne bosanske drave,

3 4

354

pie Firenci 14. VI 1463., pred o ima svijeta izgorjelo jedno ugledno kraljevstvo aredet ante oculos opulentimum regnum!6 Vezanost doma eg stanovnitva za Bosnu kao jedinu domovinu tokom 415godinje osmanske vladavine potvr ivano je u brojnim situacijama. U vrijeme kada Osmansko carstvo u XVI stolje u postaje jedna od svjetskih imperija na mnogim dravnim i vojnim poloajima bili su ljudi iz Bosne. Me u njima je bio ne mali broj pojedinaca, pa i cijelih porodica koje su dio svog ste enog bogatsva u vidu vakufa ili na druge na ine ostavljale u Bosni. Tako je jo u prvom stolje u osmanske vladavine na teritoriji bosanskog, hercegova kog, zvorni kog, klikog i poekog sandaka dolo do podizanja brojnih gra evina sakralne i profane namjene, a od kojih su mnoge predstavljale embrion kasnijih urbanih sredina. U tome je posebno mjesto i ulogu imao Gazi Husrev-beg koji je sa kra im prekidima izme u 1521. i 1541. godine bio sandakbeg Bosanskog sandaka. Iako se nije rodio u Bosni, kao sin Ferhad-bega koji je porijeklom sa ovih prostora, cijelo svoje bogatstvo i sve svoje li ne sposobnosti do tragi ne smrti usmjerio je na dobrobit sandaka kojim je u sultanovo ime upravljao u posljednje dvije decenije svoga ivota. Rezultat te njegove aktivnosti su mnoge zadubine u vie mjesta. Nesumnjivo da je on najzaslunija li nost koja je svojim vakufskim objektima doprinijela da Sarajevo ve u prvoj polovini XVI stolje a postane jedan od najve ih i najznamenitijih gradova evropskog dijela Osmanskog carstva.7 Ni druge li nosti iz XVI stolje a koje su stekle ugled i bogatstvo kako u Bosni, tako i u brojnim pokrajinama Carstva, nisu zaboravljale rodna mjesta i svoje najblie. To je naro ito dolo do izraaja u drugoj polovini XVI stolje a. Bra a Sinan-beg i Husein-paa svojim zadubinama su u inili da ajni e i Pljevlja izrastu u rang kasabe.8 To isto u inio je i Mustafa-paa Sokolovi koji je kao vakif bio osniva kasabe Rudo.9 Brojne vakufname iz XVI stolje a govore nam o relativno velikom broju pojedinaca koji su u Bosni podigli brojne gra evine i darovali nov ana sredstva. Me u njima bili su: Isa-beg Ishakovi , Gazi Husrev-beg, Sofi Mehmed-paa, bosanski sandakbeg Mustafa-paa, Ferhad-beg, Musa elebi, Nesuh-aga Vu jakovi , fo anski nazir i zaim hadi Mehmed-beg, Zaim hadi Muhamed-beg (Kara oz-beg), Turali-beg, Sinan-beg Boljani , Dervi-aga, carski kizlar aga Mustafa, sin Mehmed-begov, te mnogi drugi. Iz njihovih vakufnama se vidi da, bez obzira da li su stalno boravili u Bosni ili su ivjeli daleko od nje, nesebi no su dio svojih privatnih materijalnih i nov anih sredstava uvakufili za op e potrebe stanovnitva Sara-

6 7 8

ibidem , 94 Behija Zlatar, Zlatno doba Sarajeva (XVI stolje e), Sarajevo 1996, 7 247 Enes Pelidija Behija Zlatar, Pljevlja i okolina u prvim stolje ima osmansko-turske vlasti, Pljevlja 1988., 5-49 Alija Bejti , Rudo i rudarski kraj, doba turske vladavine, Rudo, spomenica povodom 30-godinjice Prve proleterske brigade, Rudo 1971, 197 209

355

jeva, Mostara, Banje Luke, Rudog, Rogatice, Tenja, Fo e, Tuzle, ajni a, Varcar Vakufa (od 1923. Mrkonji Grada) i drugih brojnih ne samo bosanskohercegova kih, nego i nekih gradova koji su sada u susjednim zemaljama, a stolje ima su bili u sastavu Bosanskog ejaleta.10 Gazi Husrev-beg je cijeli svoj imetak ostavio u Bosni i po vlastitoj elji ukopan je u Sarajevu, zajedno sa suprugom princezom ahdidar koja je bila k erka sultana Bajazita II. Koliko je panje i sredstava uloio u podizanju sakralnih i profanih objekata Gazi Husrev-beg u Sarajevu tokom prve polovine XV stolje a, toliko je prvi bosanski beglerbeg Ferhad-paa Sokolovi uloio za razvoj Banje Luke. Tokom boravka u ovom gradu, od 1574. do 1580. godine, kao bosanski sandakbeg, a od 1580. do 1588. godine kao prvi bosanski beglerbeg iz svojih li nih sredstava je, pored damije Ferhadije koju su 7. maja 1993. godine sruili etnici, sagradio 200 du ana, karavan saraj, hamam, tri mlina, rezidenciju, medresu, imaret i druge vrijedne objekte. Time je i ovo mjesto steklo status ehera, kakvo je i Sarajevo bilo od vremena Gazi Husrev-bega. Kada je 1588. godine, odlukom Visoke porte, imenovan za budimskog namjesnika i dalje je veliku panju posvetio Banjoj Luci. U Budimu 1590. godine ubio ga je jedan rob. Po njegovoj ranijoj elji, ukopan je u Banjoj Luci, gradu kojeg je najvie volio i kome je poklonio svu svoju ljubav i bogatstvo.11 I na ovome primjeru vidimo da su ljudi porijeklom iz Bosne, bez obzira na kakvom poloaju su se nalazili, bili vezani za rodni kraj. To se manifestovalo na razne na ine. Prvom i drugom sandaku, osmanske vlasti su dale imena, Bosanski (1463) i Hercegova ki (1471). Ti nazivi su se zadrali tokom cijele osmanske vladavine.12 Tek od formiranja Zvorni kog sandaka 1481. godine, kao i u narednom periodu Klikog (1537), Poekog (1538), azmansko-pakra kog (1554), te Kr ko-li kog (oko 1580), sandaci su dobivali imena po mjestu boravka sandak-begova. Posebno je to dolo do izraaja 1580. godine. Od navedenih sandaka je beratom od 24. redepa 988., tj. 5. septembra 1580. godine Ferhad-beg postavljen za prvog bosanskog namjesnika sa titulom pae i dodijeljen mu je prihod od 800.000 ak i.13 Nova osmanska pokrajina koja je formirana na skoro cijelom prostoru dananje Bosne i Hercegovine i znatnom dijelu susjednih ze-

10 11

Vakufname iz Bosne i Hercegovine (XV i XVI vijek) , Sarajevo , 1985 , 9 259 Alija Bejti , Banja Luka pod turskom vladavinom, arhitektura i teritorijalni razvitak grada u XVI i XVII vijeku, Nae starine, I, Sarajevo 1953, 97-104; Enes Pelidija, ivot i djelo Ferhad-pae Sokolovi a , Glasnik Rijaseta Islamske zajednice u SFRJ, god. LIV, br. 6, Sarajevo 1991, 699-712 Hazim abanovi , Bosanski paaluk, postanak i upravna podjela, Sarajevo 1982, 15-234 (dalje: H. abanovi , Bosanski paaluk) Topkapi Sarayi Arivi, KK 262, s. 2. Ovaj podatak preuzeo sam od objavljene doktorske disertacije Hatide Oru , Drutveno-ekonomske prilike u Bosanskom sandaku od 1463. godine do poetka 17. stolje a, Sarajevo 2003. godine, 37. Ovim je jasno utvr en datum formiranja Bosanskog ejaleta kojeg je u svojoj studiji Bosanski paaluk dr Hazim abanovi smjestio u vremenski priod izme u 25. aprila i 23. septembra 1580. godine. H. abanovi , Bosanski paaluk, 78

12

13

356

malja, a 12 godina kasnije i cijele Bosne i Hercegovine, slubeno je nazvana Bosanski ejalet. To ime je zadrala do prvih decenija XIX stolje a kada se zove Bosanski vilajet carskim fermanom od 17. zil hidde 1281., tj. 13. maja 1865. godine.14 Sve nam to govori da je ime Bosna, prvo za sandak, a kasnije i pokrajinu u kontinuitetu ostalo tokom punih 415 godina sultanove vlasti na ovim prostorima. Ako pogledamo administrativno upravne nazive drugih zemalja na prosorima jugoisto ne Evrope koje su bile pod vla u Osmanskog carstva, vidimo da je svijest o Bosni bila prisutna i u slubenim nazivima, kao i ljudi porijeklom iz Bosne. Sli no se deavalo i u narednom, XVII stolje u. Brojni stvaraoci na svim znanstvenim i umjetni kim poljima uz svoje ime i prezime vrlo esto dodaju Bonjak. Me u njima spomenuo bih Dervi Jakup pau-Bonjaka, Ali Dedu-Bonjaka, ani Salih-Bonjaka, Muhameda Musi a-Allameka Bonjaka, Hasana Bonjaka, inasi Mehmed elebi Bonjaka, Koda Muerrih-Huseina Bonjaka, Sijahi Mustafu Bonjaka, te na desetine drugih poznatih imena koji su svojim djelima ostavili vrijedan trag u knjievnosti, historiji, sociologiji, filozofiji, teologiji, pravu i drugim znanstvenim disciplinama. Bilo je i onih koji su svom imenu i prezimenu dodavali i mjesto ro enja. Me u takvima je bio Hasan Kafi Pru ak, Ahmed emsudin Sarajlija, Zijai, Hasan el Mostari, Ahmed Mostarac, ehdi Osman Kadi Bjelopoljak, Hadi Hilmi Taslidak, Muslihudin Bonjak Travni anin, Hasan Livnjak, Aga dede iz Dobora, Ebu Bekir Viso ak, Hasan Duvnjak, te mnogi drugi.15 Svi oni su na svoj na in znali kome i gdje pripadaju. Ljudi sa prostora dananje Bosne i Hercegovine cijenili su svoj jezik. To nam najbolje govori djelo Maqbuliarif poznatije pod popularnijim nazivom Potur ahidi(ja), Muhameda Hevajia Uskufije iz Tuzle. On je jo 1631. godine napisao ovo djelo koje je ustvari bosansko-turski rje nik.16 U vie navrata, opisuju i brojna bosanskohercegova ka mjesta, najpoznatiji osmanski putopisac Evlija elebi u svom Putopisu isti e brojne primjere vezanosti doma eg stanovnitva za rodna mjesta i Bosnu uop e. On isti e da su domai ljudi Bonjaci, koji se tako i pred njim predstavljaju, prave i razliku u odnosu na druge narode koji su bili u okviru Osmanske drave. Tako npr. za stanovnitvo Srebrenice pie da u njoj ive Bonjaci.17 Na drugom mjestu, opisuju i Sarajevo iz 1660. godine pie: Narod se u ovim krajevima u pu kom govoru zove Bonjaci (Bonjak). Samo drae im je kad se kae Bosanci (Bosnevi). Kao to je ist
14 15

Ahmed S. Ali i , Ure enje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine, Sarajevo 1983. godine 82 Dr Hazim abanovi , Knjievnost muslimana bih na orijentalnim jezicima (biobibliografija) , Sarajevo 1973., godine, 39-716; Dr Savfet-beg Baagi , Bonjaci i Hercegovci u islamskoj knjievnosti, prilog kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1986 . godine, 13 452 Dr Muhamed Hukovi , Dr Ahmed Kasumovi , Dr Ismet Smailovi , sa Uvodom akademika Nedima Filipovi a, Muhamed Hevai Uskufi, Tuzla 1990., 7-202 Evlija elebi, Putopis, odlomci o jugoslovenskim zemljama, Preveo, uvod i komentar napisao Hazim abanovi , Sarajevo 1996, 100

16

17

357

njihov jezik, tako su zaista i oni samo bistri ljudi koji sve ispravno prosu uju. Ime Bonjak Evlija elebi u Putopisu navodi na vie mjesta, jasno ga razlikuju i od imena drugih naroda.18 Sli no piu i brojni francuski putopisci koji su prolazili kroz Bosnu tokom XVI i XVII stolje a. I oni na vie mjesta uo avaju da se domae stanovnitvo nije identifikovalo sa osmanskim Turcima i drugim narodima koji su bili pod sultanovom vla u. Posebno su navodili injenicu da je u mnogim mjestima kroz koja su proli veliki dio doma eg stanovnitva preao na islam.19 Na to ukazuju i drugi putopisci u razli itim vremenima kada su boravili na teritoriji Bosanskog ejaleta. Da je doma e stanovnitvo bilo vie okrenuto sebi i svojoj Bosni, a manje osmanskoj dravi i sultanu u Istanbulu govore i pobune Bonjaka u XVII i XVIII stolje u. Sve do novijeg doba historiografija bive Jugoslavije je bila nekriti na prema muslimanima u konfesionalnom smislu. To se najvie vidi u brojnim radovim mnogih histori ara starije generacije. Oni su u svojim djelima uvijek s pravom ukazivali na sve propuste lokalne i centralne vlasti, te navodili brojne pobune nemuslimanskog stanovnitva. Me utim, kada je rije o muslimanima na ovim prostorima, a posebno Bonjacima, nigdje nisu isticali da se i oni bune isto kao i drugi sultanovi podanici u odre enim vremenskim periodima. Razloga za to bilo je vie. Jedan od njih je bilo i stereotipno prikazivanje stanja u osmanskom periodu u socrealisti kom stilu. Tek sa radovima akademika Avde Su eske, kasnije dr Muhameda Hadijahi a i drugih, u drugoj polovini XX stolje a pristupa se realnije ovom pitanju. Profesor Su eska je ve u prvim svojim radovima na ovu temu po eo ukazivati da se Bonjaci iz Bosanskog ejaleta jo u XVII stolje u okre u sve vie svojoj uoj domovini Bosni, a ne sultanu u Istanbulu. To su pokazali i u svojoj prvoj pobuni koja se desila 1636. godine u Sarajevu. Seljaci sarajevskog kadililuka su se u to vrijeme pobunili protiv ubiranja nameta bedel-i ayka. Tom prilikom su razorili i oplja kali sarajevski sudnicu (meh emu) i ubili jednog sudskog izvrioca (muhzira).20 Sljede a pobuna stanovnitva iz okoline Sarajeva desila se 1650. godine. Povod za ovu pobunu bio je tadanji Defterdar-zade Mehmed paa. On je od Sarajlija pokuao protuzakonito i silom da uzme novac umjesto sejmena.21 Posebno je u ovom eheru bila velika pobuna koja je po ela 26. maja 1682. godine. U narednim decenijama do kraja XVII stolje a nije vie bilo pobuna ovakve vrste. Vjerovatno je na to uticao i Be ki rat (1683-1699).22 Po mome
18 19

Ibidem, 160, 179, 201 , te sve do 548 strane Radovan Samardi , Beograd i Srbija u spisima frrancuskih savremenika XVI XVII vek, Beograd 1961, 19-596 na vie mjesta Avdo Su eska, Selja ke bune u Bosni u XVII i XVIII stolje u, Godinjak Drutva istori ara Bosne i Hercegovine, god. XVII 1966-1967., Sarajevo 1969, 166 (dalje: A. Su eska, Selja ke bune) ibidem, 172 Avdo Su eska, Bonjaci u osmanskoj dravi, Sarajevo 1995. godine, 16, 17

20

21 22

358

miljenju, sve je to bilo dalje produbljivanje samosvijesti doma eg stanovnitva prema osmanskoj vlasti, to e posebno do i do izraaja u narednom periodu. Jedan vid okrenutosti doma ih ljudi prema Bosni doao je i u vrijeme uspostavljanja nove granice du Bosanskog ejaleta po odredbama Karlova kog mira. Tada se u osmanskoj komisiji za razgrani enje na ovom dijelu nove osmanskomleta ko-habzburke granice u funkciji predstavnika i zastupnika erijata (muvela i halife), tj. predstavnika sarajevskog kadije-mulle, nalazio Abdulah efendija Drnilija. Tokom rada na razgrani enju, pokazao je ne samo svu stru nost i ozbiljnost posla koji mu je povjeren, nego i svijest da to prije svega radi kao ovjek sa ovih prostora, a ne neki Osmanlija iz drugih pokrajina Carstva.23 Posebno je bosanska samosvijest dola do izraaja kod ljudi u XVIII stolje u. Najbolje se to vidjelo kako u miru, tako i u tri rata (1714-1718; 1737-1739. i 17881791) koji su se u tom periodu vodi na tlu Bosanskog ejaleta. Neposredno iza zaklju enja mirovnog ugovora u Srijemskim Karlovcima 26. januara sa Habzburkom monarhijom i 7. februara 1699. godine sa Mleta kom republikom u Bosni, koja najve im dijelom postaje najisturenija pokrajina evropskog dijela Osmanskog carstva, dolazi kako od predstavnika vlasti, tako i doma ih ljudi do punog izraaja interes za to vie fortifikacionih objekata i boljom vojnom koordinacijom. Zahvaljuju i tome, u prvom ratu koji se vodio od decembra 1714. go jula 1718. godine, Bosna nije imala onako velike teritorijalne gubitke, kao to je to bilo sa drugim pokrajinama.24 No, pravu samosvijest pokazali su Bonjaci u austrijskoosmanskom ratu koji se vodio od 1737. do 1739. godine. Znali su da e, ako ih porazi austrijska vojska, doivjeti sudbinu muslimana koji su u prethodnim ratovima protjerani sa teritorija u kojima su generacijama ivjeli ili e, u najboljem slu aju, morati pre i u kr ansku vjeru. Bonjaci su bez i ije pomo i, maksimalnim angaovanjem i samoodricanjem, pobijedili nadmo nijeg protivnika. Ovom pobjedom su odbranili sebe, svoj identitet, rodna mjesta i Bosnu koju su jedino istinski doivljavali kao svoju domovinu. Zato se i moe tvrditi da je Banjalu ki boj od 4. avgusta 1737. godine predstavljao jednu od prvih stranica bonja ke samosvijesti, hrabrosti i patriotizma Posebno je ova pobjeda imala veliki zna aj za Bonjake islamske vjere koji su i do tada ivjeli sa svojim komijama katoli ke, pravoslavne i jevrejske vjeroispovijedi. Oni su u ovom boju sa uvali svoj fizi ki i duhovni opstanak na ovim prostorima.25
23

Alija Bejti , Sarajlija Abdulah Drnilija i njegov Zbornik bosanskih memorijala 1672-1719., Radovi ANUBiH, knj. LX, Odeljenje drutevih nauka, knj. 19, Sarajevo 1977, 201-240 ; Eref Kova evi , Granice Bosanskog paaluka prema Austriji i Mleta koj republici po odredbama Karlova kog mira , Sarajevo 1973, 5-299 Enes Pelidija, Bosanski ejalet od Karlova kog do Poareva kog mira (1699-1718) , Sarajevo 1989, 5-301 Enes Pelidija, Banjalu ki boj iz 1737. uzroci i posljedice, Sarajevo 2003. godine, 409, 410; Mustafa Imamovi , Historija Bonjaka , Sarajevo 1997, 300-303

24

25

359

Poslije Beogradskog mira (1. septembra 1739) na ovim prostorima u narednih gotovo pet decenija nije bilo rata sa susjedima. Me utim, upravo u tom mirnodopskom periodu, svijest doma eg stanovnitva jo vie se u vr uje. U narednim decenijama uticaj doma ih ljudi, koji su bili na istaknutijim civilnim i vojnim poloajima bio je na zavidnom nivou. Posebno su u tome doli do izraaja kapetani i brojne spahijske porodice koje su uivale odakluk timare.26 Istina, njihove odluke nikada nisu u glavnim pitanjima bile u suprotnosti sa stavom Visoke porte u Istanbulu. No, sve osnovne odluke koje su se ticale odranja reda, unutranjeg mira, privrednog ivota i posebno vojne sposobnosti za odbranu Bosanskog ejaleta, bile su u nadlenosti predstavnika osmanske vlasti koju su u pravilu obavljali ljudi doma eg porijekla. Ovo ne zna i da je u Bosni vladala neka vrsta autonomije. Me utim, po onome kako je bilo u praksi, to nije ni bilo daleko od ovoga pojma. Upravo u ovakvoj situaciji se doma e stanovnitvo bunilo protiv lokalne vlasti, koja je zloupotrebljavala ovlatenja. Kao i u prethodnom XVII, i tokom XVIII stolje a u vie navrata dolazilo je do pobuna doma eg stanovnitva, prije svega muslimanske konfesije. Ozbiljnija pobuna zabiljeena je 1735. godine. Pobuna je izbila u mostarskom, a zatim i drugim kadilucima hercegova kog sandaka. Tek poslije izbijanja austrijsko-osmanskog rata 1737. godine, zbog opasnosti koja se nadvila nad Bosnom, dolo je do njenog primirenja.27 No, pritajeno nezadovoljstvo ponovo je buknulo u novoj pobuni u ve em dijelu ove osmanske pokrajine, koja je trajala od 1747. do 1757. godine.28 I na ovim primjerama pobune se vidi bosanska samosvijest. Ljudi u XVIII stolje u nisu slijepo slijedili ni sultana, ni predstavnike njegove vlasti u Bosni kada su nepravde i zloupotrebe bile evidentne. Oni su, prije svega, titili sebe i svoja zakonska prava. Kada je Porta 1784. godine na austrijski zahtjev prihvatila da preda neka pograni na mjesta i tvr ave koje su bile sporne jo od beogradskog mira (1739), protiv toga se pobunilo bonja ko stanovnitvo. Nezadovoljstvu se pridruio i tadanji bosanski namjesnik Abdullah-paa Defterdarevi . I on je kao ro eni Sarajlija reagirao patritoski. Bio je protiv davanja nekih pograni nih bosanskih mjesta susjednoj Austriji. To su iskoristili njegovi protivnici, pa su ga kod Visoke porte uspjeli oklevetati za veleizdaju. Bio je to povod da se osudi na smrt. Po predanju, kada je u Travnik februara 1785. godine sa aicom otrova doao Portin izaslanik (mubair), piju i otrov, vezir Abdullah-paa je izgovorio sljede e rije i: Ba ve-

26

Hamdija Kreevljakovi , Kapetanije u Bosni i Hercegovini, Izabrana djela, knj. I, Sarajevo 1991; Avdo Su eska, Ajani, prilog izu avanju lokalne vlasti u naim zemljama za vrijeme Turaka, Sarajevo 1965. godine Enes Pelidija, Bosanski ejalet od 1593 . godine do Svitovskog mira 1791. godine, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Sarajevo 1998, 165 (dalje: E. Pelidija, Bosanski ejalet od 1593. godine) A. Su eska, Selja ke bune, 182 202

27

28

360

rerum, bir ta vermem (I glavu u svoju dati, a kamena jednog ne dam).29 Bez obzira koliko ovo odgovaralo historijskim injenicama ili ne, ipak i ova predaja govori o bosanskoj samosvijesti koja je bila prisutna daleko prije nestanka sultanove vlasti sa ovih prostora. Posebno e patriotizam do i do izraaja u narednom osmansko-austrijskom ratu koji se vodio od 1788. do 1791. godine. U ovom ratu koji je u historiji poznatiji pod imenom Dubi ki rat, Bosanci su gr evito i hrabro pruali nevjerovatno veliki otpor na svim napadnutim mjestima. I ovdje oni nisu toliko branili sultana i osmansku dravu, koliko sebe i svoju Bosnu. Tadanji austrijski car, Josip II (1780-1790) znao je za nezainteresiranost slubenog Istanbula za Bosnu. Zato je i pisao feldmaralu Ernestu Laudonu koji je bio vrhovni zapovjednik carske vojske na bosanskom frontu da je Bosna preputena Bonjacima i da to treba iskoristiti i napasti Berbir30.31 Me utim, kako vojne aktivnosti austrijske vojske nisu ile planiranim tempom, to je feldmaral Laudon iznio caru u Be u razloge zbog ega izostaju vojne pobjede. On je kazao da je upravo nevjerovatno kako su vrsto gra eni mali bosanski gradi i i kako se tvrdoglavo u njima Turci (Bonjaci-prim. m.) bore, a s kojom se lako om oni umiju iznova uan iti, kad im se razori jedna odbrambena linija.32 U XIX stolje u, jo od potpisivanja Svitovskog ugovora (4.08.1791.) Krajinici i pojedini njihovi kapetani nisu se mirili sa gubitkom Cetingrada. Posebno se tome odupirao Hasan-aga iz Pe igrada. U narodnoj tradiciji je poznatiji kao Hasanaga Pe ki. On je sa Austrijskom monarhijom vodio skoro 30 godina neku vrstu privatnog rata za Cetingrad.33 Hasanagina borba sa Austrijskom monarhijom bio je izraz svijesti ove li nosti i Krajinika uop e da se bore za svoju a ne sultanovu zemlju. Sve e to jo vie do i do izraaja u Pokretu za autonomiju Bosne pod Husein-kapetanom Grada evi em. Pokuaj reformiranja Osmanskog carstva, prije svega po uzoru na tadanje evropske zemlje, imao je direktnog uticaja na mnoge doga aje u brojnim osmanskim pokrajinama. Tako je bilo i sa Bosanskim ejaletom. Mnoge mjere koje je u toku svoje viedecenijske vladavine provodio sultan Mahmud II (1808-1839) nisu nailazile na podrku sultanovih podanika u Bosni. Razlozi tome bili su subjektivne i objektivne prirode. Posebno je to dolo do izraaja poslije ukidanja Jeni erskog odaka 1826. godine. Tada su se bosanski kapetani, ajani i druge uglednije

29

Safvet beg Baagi (Mirza Safvet), Kratka uputa u prolost Bosne i Hercegovine (Od g. 1461850.) , reprint izdanje, Sarajevo, 1989, 110, 111 Bosanska Gradika Galib ljivo, Bosna i Hercegovina 1788-1812, Banjaluka 1992, 119 Historija naroda Jugoslavije II, Zagreb MCMLIX, 1331 M. Imamovi , Historija Bonjaka, 326

30 31 32 33

361

li nosti osjetile ugroenim u svojim pravima. Oni e initi i vo stvo Pokreta.34 Me u njima je bio i Hasan-aga Pe ki koji je punih 30 godina na svoj na in ratovao i borio se za Bosnu. On je, zajedno sa drugim kapetanima i tadanjim uglednicima, bio na sastanku u Tuzli koji je trajao od 20. januara do 5. februara 1831. godine. Donesene su vane odluke od kojih su najzna ajnije: a) da Bosna dobije unutranju autonomiju, te da ubudu e centralnoj vladi u Istanbulu pla a 4000 kesa novca godinje i b) da se na elu ove pokrajine imenuje doma a li nost. Tom prilikom je za vo u pokreta izabran Husein-kapetan Grada evi . Iako po godinama mlad (29) nesumnjivo je bio me u najuticajnijim, najsposobnijim i najbogatijim li nostima Bosanskog ejaleta. Zato je dobio najvie podrke.35 U narednom periodu, tokom 1831. i 1832. godine, najve i dio stanovnitva ove pokrajine je, zajedno sa Husein-kapetanom, vodilo i politi ku i oruanu borbu protiv centralne vlasti za ostvarenje proklamovanih ciljeva.36To je isticao i sam Husein-kapetan, koji je u narodu ve u to vrijeme postao poznat pod nadimkom Zmaj od Bosne. On to isti e i u svojoj korespondenciji austrijskom caru Franju II (1792-1835). U pismu naglaava da je izabran po elji cijelog bosanskog naroda.37 Cio tok borbe za autonomiju bio je izraz samosvijesti ljudi toga vremena koji su Bosnu, a ne Osmansko carstvo s pravom smatrali svojom domovinom. Tu bosansku samosvijest znala je i centralna vlada u Istanbulu. U ranijim periodima, ona je patriotizam stanovnitva Bosanskog ejaleta koristila na najbolji mogu i na in kako bi sa uvala ovu izuzetno zna ajnu pograni nu pokrajinu. No, stanje se sada promijenilo. Bosanska samosvijest vie nije odgovorala sultanu i vode im li nostima Carstva. Zato su i ekali pogodan trenutak da se obra unaju sa nosiocima bosanske ideje koje, nakon vojnog poraza Pokreta za autonomiju, nisu eliminisali. Prilika za to ukazala se u vrijeme pobune u Krajini. Kada su po etkom septembra 1849. godine u boju kod Biha a ustanici porazili bosanskog namjesnika Tahirpau, Visoka porta je iskoristila tu priliku i 1850. u Bosnu poslala Omer-pau Latasa, jednog od najsposobnijih vojnih zapovjednika, koji je bio poznat po uspjenim vojnim intervencijama protiv ustanika u vie pokrajina Carstva.38 U narednom periodu, Omer-paa je, slue i se svim sredstvima, uspio na najbrutalniji na in ne samo uguiti pobunu u Krajini, nego i fizi ki ubiti i protjerati najve i dio uglednih i uticajnih li nosti, nosilaca bosanske samosvijesti. Me u njima je bio i Ivan Franjo

34

Ahmed S. Ali i , Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, Sarajevo, 1996. godine, 241-249 (dalje: A. S. Ali i , Pokret za autonomiju) Ibrahim Tepi , Bosna i Hercegovina od kraja XVIII stolje a do austrougarske okupacije 1878. godine, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Sarajevo 1998, 186 (dalje: I. Tepi , Bosna i Hercegovina) A. S. Ali i , Pokret za autonomiju, 250-337 ibidem, 187 I. Tepi , Bosna I Hercegovina, 198, 199

35

36 37 38

362

Juki koji je, i pored dokazane dobrodolice, te pjesme koju je posvetio upravo Omer-pai, zbog svoje odanosti Bosni bio protjeran iz svoje zemlje.39 U narednom periodu, i pored pojedina nih pobuna, nije bilo onako organizirane borbe za unutranjom autonomijom, kao to je to bilo prije Omer-painog dolaska. No, to je bila samo prividnost. Kada je odlukama Berlinskog kongresa (13. juni 13. juli 1878.) Bosanski vilajet predat Austro-ugarskoj, eksplodiralo je narodno nezadovoljstvo protiv sultana Abdul Hamida i njegove vlade. Tada su se u narodu ule glasne rije i da je Bosna njihov vatan (domovina) i da sultan moe dati Stambol, a ne Bosnu.40 Sa istom onom odlu no u s kojom je stanovnitvo srednjovjekovne Bosanske kraljevine branilo svoju dravu, tako su se i njihovi preci, poslije 415-godinje osmanske vladavine, suprotstavili Osmanskom carstvu i evropskim dravama da u njihovo ime odlu uju o zemlji koju oni smatraju svojom jedinom domovinom. To su najbolje pokazali pruaju i ilav i iznena uju e dug vojni otpor dolasku austrougarske vojske u Bosnu i Hercegovinu. 41 I na kraju osmanske vladavine, samosvijest doma eg stanovnitva bila je isto tako jasna i vidljiva kao i 1463. godine, te u svih proteklih 415 godina sultanove vlasti. I ovaj dio prolosti Bosne i Hercegovine nam daje odgovor zato je 25. novembra 1943. godine bilo mogu e da predstavnici svih danas konstitutivnih naroda, politi kih opcija i drutvene pripadnosti jednoglasno prihvate rezoluciju ZAVNOBiH-a i da, poslije punih 480 godina, obnove bosanskohercegova ku dravnost. Upravo svijest i samosvijest njihovih predaka da je Bosna i Hercegovina njihova istinska domovina, daju nam odgovor zato je naa zemlja u to vrijeme vratila svoju dravnost, a danas je i me unarodno priznata. Autor Profesor dr. Enes Pelidija je redovni profesor historije osmanskog perioda nae historije na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu Rezime rada: U svom prilogu autor razlae o razvoju osje anja bosanskog patriotizma u narodu Bosne u vrijeme postojanja osmanske Bosne. Ukazuje na ulogu islama u tom procesu i ulogu o uvanja narodnog jezika i osnovne narodne kulture, kao i na vanost injenice da je Osmansko carstvo o uvalo Bosnu kao jedinstvenu upravnu, sudsku i vojnu teritoriju sa zna ajnom ulogom doma ih ljudi u cjelokupnom ekonomskom, upravnom, vojnom i sudskom sistemu u njoj.
39 40 41

G. ljivo, Omer-paa Latas u Bosni i Hercegovini 1850.-1852., Sarajevo 1977, 5-181 I. Tepi , Bosna i Hercegovina, 211 Mehmedalija Boji , Svrgavanje turske vlasti i odbrambeni rat Bosne i Hercegovine protiv austro-ugarske invazije 1878. godine, Nau ni skup Otpor austro-ugarskoj okupaciji 1878. godine u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1979, 73-88

363