Bosansko srednjovjekovlje

u narodnoj predaji
ŽELJKO IVANKOVIĆ

Prije bilo kakvog govorenja o zadanoj nam temi, morale bi se preciznije

definirati dvije sastojnice naslovne sintagme. Dakle, što je to bosansko sred-
njovjekovlje, a što narodna predaja.
Bosansko srednjovjekovlje mogli bismo, strogo gledajući na našu temu,
vremenski locirati od vladavine Kulina bana (1180.-1204.) do pada bosanskog
kraljevstva pod Osmanlije (1463.), za razliku od europskoga srednjevjekovlja,
koje traje tisuću godina, a koje je povijesno razvedenije i historiografski opisanije,
dakle, dugotrajnije (traje barem dvostruko dulje!), pa tako počinje s propašću
Zapadnoga rimskog carstva (476.), a okončava zauzećem Carigrada (1453.).
Narodna predaja, pak, čini onaj dio usmene/narodne prozne književnosti,
koju Grimm definira kao sagu (die Sage) u odnosu na bajku (das Märchen),
precizirajući da je bajka poetičnija, a saga historičnija.1 Iznad svega, ona je samo i
jedino priča omeđena “s jedne strane istorijom, s druge mitom i s treće narodnom
bajkom”.2 Unutar te predaje, dakako, nas primarno zanima historijska narodna
predaja, dakle priča koja kreira, prenosi i čuva vlastitu povijesnu svijest o stvarnoj
ili fikcionalnoj povijesti, nekim važnijim događanjima ili povijesnim likovima u
toj povijesti. Koliko je ona važan segment oblikotvorne svijesti (samosvjesti!)
nekog kolektiviteta danas je o tome gotovo suvišno govoriti. Ipak, spomenimo
iskustva velikih tradicija tipa sumersko-babilonske, židovske ili grčke, koja su
porodila Gilgameš, Bibliju, Ilijadu, Eneidu..., a koje su, osim svega ostalog, i
knjige od važnosti za povijesnu znanost, za historiografsku faktografiju. Posebna
bi priča bila iskustvo naših prostora gdje je historijska usmena tradicija iz, u biti
1
Usp. Rečnik književnih termina, Nolit, Beograd, 1985., str. 594
2
Usp. Ričard Kevendiš: Legende sveta, Rad, Beograd, 1984., str. 9

453

ZbornikPA.indb 453 8/12/2008 4:25:37 PM

 ZBORNIK O PAVLU ANĐELIĆU

lapidarnih, predaja pretakana u ekstenzivnu epsku narodnu poeziju i epsko-gu-

slarski profiliranu svijest, čije recidive svako malo živimo.3 Danas se, naravno,
narodna predaja ne tretira kao historiografski relevantan izvor, no nerijetko
joj se ne može oduzeti uporište u realnosti. Dapače, često je bila trag kojim
je historiografija (recimo arheologija!) rekogniscirala teren.4 Ipak, narodna je
predaja danas mnogo značajnija etnologiji, etnografiji i, naravno, književnosti,
negoli, usko shvaćeno, historiografiji.
Nakon što smo definirali bosansko srednjovjekovlje i narodnu predaju, sad
možemo i ono treće, tj. cjelovitu naslovnu sintagmu: narodna predaja o bosanskom
srednjovjekovlju. Otkud i kako je uopće to tako daleko vrijeme sačuvano u
svijesti bosanskog čovjeka i što ono govori današnjem čovjeku.
Mislim da nema bosanskoga čovjeka moje i starijih generacija koji još uvijek
nema nekakvu, dakako fragmentarnu, sliku bosanskoga srednjovjekovlja ponesenu
iz djetinjstva (makar i samo u poslovici!), prije nego su bosanska djetinjstva
okupirali suvremeni mediji, osobito mediji slike, i u njih donijeli mitologiju
globalnoga svijeta. Slika bosanskoga srednovjekovlja u narodnoj predaji, dakle,
intenzivno je bila živa još do godina moga djetinjstva. Više od toga ne bih smio
tvrditi. Dominantno, premda nejasno i neeksplicitno, čuvala je ona uspomene na
neka bolja i sretnija vremena koja su okončala turskim osvojenjem Bosne. Bit će
da je u njima sačuvano ono što Andrić jezgrovitim iskazom kaže na početku svoje
doktorske radnje govoreći da je osvojenjem Carigrada “europskom čovječanstvu
nanesena rana”5 i da je padom Bosne 1463. godine nastala poharana pustoš.
Danas, nakon što smo na svojoj koži odživjeli krvav raspad jedne države, valjda
bolje razumijemo funkcioniranje mitskih elemenata u tvorenju ljudske svijesti.
Doduše, takve bi se pojave današnjim rječnikom imenovale “nostalgijom” s
ovim ili onim prefiksom, ali mehanizam njezina tvorenja i funkcioniranja nije se
bitno promijenio. Kod onih koji su mi pričali fragmente priča iz srednjovjekovne
Bosne (njima bi ove moje, dakako naknadne, odrednice bile sad i previše
sofisticirane!), prepoznavao sam neke druge nostalgije (za carem Franjom ili
kraljem Aleksandrom, npr.) i uvijek su bile skopčane, čega oni vjerojatno nisu
bili svjesni, s njihovom mladošću, s ljepšim dijelom njihovih života.
Vratimo se, ipak, predajama. Očito je da narodna predaja ne čuva i ne pamti
historiografske činjenice, nego brižljivo pamti i čuva vlastite emocije prema

3
Usp. Ivo Žanić: Prevarena povijest. Guslarska estrada, kult hajduka i rat u Hrvatskoj i
Bosni i Hercegovini 1990-1995. godine, Durieux, Zagreb, 1998.
4
U proljeće 2005. upoznao sam u Stocu staricu po imenu Mare, koja je u tom smislu, “prije
rata kazivala nekima iz Sarajeva i Beograda” o lokalitetima Kolačinka, Vidoštak, Gradina,
Banje, gdje su nalaženi arheološki ostaci: “ogrlice od kamena i školjke, jer je u vrijeme
dok su tu živjeli Grci, bilo more, pa se povuklo, a ostale su školjke”.
5
Ivo Andrić, Die Entwicklug des geistigen Lebens in Bosnien unter der Einwirkung der
türkischen Herrschaft / Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine,
Sveske Zadužbine Ive Andrića, god. I., sv. 1., Beograd, jun 1982., str. 12.

454

ZbornikPA.indb 454 8/12/2008 4:25:37 PM

 ŽELJKO IVANKOVIĆ

događajima koji su joj važni za očuvanje, prije svega, njezine kulturološke

i identitarne svijesti. Otuda je posve normalno da npr. Kulin ban ili kraljica
Katarina ništa ne znače u zapadnoj Bosni, tj. nekadašnjoj Hrvatskoj, pa potom
Turskoj Hrvatskoj ili tako malo znače u istočnoj Bosni. Milenko S. Filipović
tako piše u poglavlju Narodna znanja: “Kod muslimana su najoskudnija znanja
o starini. Malo koji od njih zna što potpunije i o poreklu svoga roda. Iz istorije
znaju samo za neke ličnosti, za koje vežu i događaje koji im ne pripadaju. Tako
na pr. starine i predanja koja su iz turskog doba u većini slučajeva pripisuju
sultanu Mehmedu el Fatihu, osvajaču Bosne.” Za katolike će ustvrditi “da imaju
predanja, ali veoma oskudna, samo o dva poslednja bosanska kralja i o propasti
bosanske države. Kad se uzme na um da su ta dva kralja bili katolici, onda je
jasno da su se ta predanja održala pod uticajem vere odnosno crkve”, dok će
ustvrditi da su povijesne predaje kod pravoslavaca najživlje (pa spominje sv.
Savu, cara Lazara i Kosovsku bitku), međutim oni “ne znaju ništa o bosanskoj
srednjevekovnoj državi, izuzevši što i oni pominju bana Kulina”. Ipak, kod svih
vjerskih, tj. narodnosnih skupina zajedničko je vjerovanje, kaže Filipović, da su
davno u Bosni živjeli Grci, koje muslimani zovu kaurima, a njih je, te Grke ili
kaure, iz Bosne otjerala loša klima. “Njima pripisuju sva stara srednjevekovna
groblja i mnoge druge starine (gradine, kaldrme).”6 Od autohtono bosanskoga
u predaji ili narodnim znanjima, kako vidimo, jedino katolici imaju sačuvanu
srednjovjekovnu Bosnu, kod muslimana, pak, sve počinje s osvajačem Bosne
(sic!), a srpske predaje su, premda “najživlje” ipak nebosanske (čudim se da to
Filipović ne eksplicira?!), kao što su u prošlom ratu bile i hrvatske sa Zrinjskim,
Jelačićem, Frankopanom, dakle u Bosni neautohtonim hrvatstvom.
Ovo vezano za predaje o posljednja dva kralja, jer su bili katolici, kako kaže
Filipović, veoma je simplificirano i bit će, dakle, netočno mišljenje. Logičnijim se
čini ukupnu predaju svesti na početak i kraj bosanske srednjovjekovne državnosti,
vezati je za dva granična datuma: njezin arkadijski početak, ishodište, raj zemaljski
(Kulin ban, njegova diplomatska mudrost, nezavisna Bosna i prisega katoličanstva
Rimu) i tragični slom (Radakova izdaja, promjena paradigme, drama kraljice i majke
Katarine! tragički kraj!). Na tu opoziciju početak – kraj, na taj dualizam ukazuju
i predaje kod drugih naroda, pa i kod Srba, odnosno bosanskih pravoslavnih, o
kojima on govori. Dakle: sv. Sava je na početku srpskog nacionalnog – stvarnog i
mitskog – identiteta, a car Lazar i Kosovo su simboli njegove propasti, ali i zalog
nekim budućim vremenima, koji su transcendirali Kosovo.
Samo iz te opozicije, koja je i životno i literarno (mitski!) relevantna, moguće
je pričanje priče kao oblika čuvanja nade, kao očekivanje uskrsnuća (iz židovske
tradicije znademo za iščekivanje Mesije). Matrica je to koju sam i sam odčitavao
prevodeći posljednjih godina Židovske priče Israela Zwi Kannera, koje ovih dana
izlaze iz tiska (premda one nisu Jüdische Sagen, nego Jüdische Märchen).

6
Milenko S. Filipović: Život i običaji narodni u Visočkoj nahiji, Naučna knjiga, Beograd,
1949., str. 295

455

ZbornikPA.indb 455 8/12/2008 4:25:37 PM

 ZBORNIK O PAVLU ANĐELIĆU

A što se tiče najboljeg i(li) jedinog očuvanju predaje o srednjovjekovnoj

bosanskoj državi kod bosanskih katolika, više je nego razumljivo da se “ideja
o bosanskom kraljevstvu najčvršće održala među bosanskim franjevcima i
katolicima”, kako kaže Džaja.7 No, to nije samo tako u slučaju srednjovjekovne
Bosne, nego će biti i kasnije, u vrijeme otomanskoturske vlasti zbog ukupnog
doživljaja koji o Bosni imaju franjevci, a s njima onda i katolički/hrvatski
puk. Naime, neotklonjiva je Džajina primjedba o franjevačkim ljetopisima kao
ponajznačajnijim izvorima i za povijest osmanskog razdoblja u Bosni.8 Tomu treba
pridodati i Džajinu tvrdnju da “su se bosanski katolici zahvaljujući kroničarskoj
i drugoj spisateljskoj djelatnosti bosanskih franjevaca potpunije dokumentirali
tekstovima vlastite provenijencije u bosansko-hercegovačkoj povijesti negoli i
jedna druga grupacija, uključujući i bosanske Muslimane.”9
Ako smo bosansko srednjovjekovlje ograničili i precizirali s dva ranije
spomenuta graničnika, gotovo je suvišno reći zašto nema ništa prije Kulina bana i
gotovo ništa između njih. Odnosno, sve ono što bi i bilo, nemoguće je historiografski
datirati, impersonalno je, pa tako i mitološki krajnje simplificirano, kodirano u
jednostavne šifre. Hajdemo to i provjeriti. Slika bosanskoga srednjovjekovlja iz
narodne predaje najilustrativnije nam se nudi u onim segmentima koji govore o
značajnim događajima i osobama iz povijesti. No, to je ipak samo dio narodne
predaje. Jednako važan dio, za ovu našu temu su i druge predaje: o starom narodu
koji je živio na bosanskim prostorima, njegovim vladarima, ljudima izuzetnih
osobina, zakopanom blagu, itd. što podjednako postoji i u tradicijama drugih
naroda i sredina, a ta opća mjesta i ti tzv. lutajući motivi nisu se samo selili iz
naroda u narod, iz kulture u kulturu, nego i unutar jedne tradicije, naroda i kulture
iz jedne u drugu povijesnu dimenziju (vidjeli smo Filipovićevu napomenu vezanu
uz muslimane!). Dakako, ovdje nas neće zanimati one predaje koje se motivski
vežu za otomanskoturski period, jer naša čitanja tih predaja nužno završavaju s
Radakovom ili svejedno već čijom izdajom i propašću Bosne.
Ipak, vratimo se onoj praznini do Kulina bana i osobito onoj između Kulina
bana i posljednjih dana bosanskoga kraljevstva, tj. onome što u predaji Filipović
veže uz bosanske katolike. Onome prije i onome između pripada predaja o starom
narodu koji je u Bosni živio sa svojim kraljevima i kraljicama, a koje ta tradicija
zove – Grcima. Kako i zašto to vežemo i za ta dva perioda? Čitajmo motive
povijesnih predaja:
Grci – stari narod koji je sa svojim kraljevima i kraljicama (najčešće Crna
kraljica, potom će te atribute dobiti imena stvarnih kraljica, kraljice Katarine ili
Jerine npr.) živio u Bosni.
7
Prema Vlajko Palavestra: Historijska usmena predanja iz Bosne i Hercegovine. Studija
– zbornik i komentari., Buybook, Sarajevo – Most Art, Zemun, 2004., str. 65
8
S. M. Džaja, Zemlja u vrtlogu, u: Erasmus, Zagreb, prosinac 1995., br. 14., str. 97
9
S. M. Džaja, Još jednom o Malcolmovoj Povijesti Bosne, u: Erasmus, Zagreb, veljača
1997., br. 19., str. 94

456

ZbornikPA.indb 456 8/12/2008 4:25:37 PM

 ŽELJKO IVANKOVIĆ

Grčko groblje – čest naziv za lokalitet stećaka na cijelom bosanskohercego-

vačkom prostoru.
Kataklizme tipa općih pohara: kuga (pomor), glad, rat ili snijega usred ljeta
(na Ilindan!) čak sedam godina snijega (kršćanska molitva “sačuvaj nas, Bože, od
kuge, glada, rata” ili metafora biblijskih sedam gladnih i sedam sitih godina...)
More u Bosni, ali i Hercegovini (npr. u travničkom kraju, dobojsko-der-
ventskom kraju, stolačkom kraju...) u vrijeme dok su tu živjeli Grci.
Zakopano blago, drva sama dolaze iz šume (i dobro i zlo su bili enormni u
količini i kakvoći!) ukazuju na mitsko blagostanje u zlatnim vremenima...

Dakle, prije nego uopće postoji Bosna u svom srednjovjekovnom obliku u

njoj su, po općem uvjerenju, po općerasprostranjenoj predaji, živjeli Grci što je
vjerojatno “nejasno sjećanje” na bizantsku vlast, vlast istočnorimskog carstva na
ovim prostorima. Njihov je nestanak, odlazak neobjašnjiv historijski, pa je nužno
povezan s mitskim, kataklizmičnim klimatskim promjenama, a tragovi koji su
nam od njih ostali su također mitski: zakopana blaga, a stećci (tj. grčka groblja),
njihovi grobni kamenovi su više nego evidentan materijalan trag. No, stećci
su iz vremena onoga “između”, što ovdje znači, kako kod koga, i pripadnike
heterodoksne Crkve bosanske, ali i vlaško stanovništvo, dakle, u svakom slučaju
nekakav alteritet, vjerska (ideološka) drugost, “strano tkivo”. Strano, naravno,
za vrijeme kad se o njemu formira predaja. Otuda je moguće da se za to tuđe,
ne-naše kaže: “zapušten ili neuredan k’o grčko groblje”, “u kući mi je nered k’o
na grčkom groblju” (uzrečice iz moga djetinjstva u istoj ravni kao i npr. “prolazi
kao pored turskog groblja”!)10. “Grčko groblje” na Sprečkića njivama u našem
vareškom djetinjstvu bilo je nešto što se moralo poštivati kao i “naša” groblja.
Kamenovi su veliki, objašnjavali su nam roditelji, jer su i ljudi pod njima bili
orijaši, gorostasi, stari narod-divovi – što poslije prepoznajemo kao tzv. lutajući
motiv, dakle čest motiv i u poredajama drugih naroda. I ne samo to. Uopće je sve
(i dobro i zlo!) u to vrijeme imalo enormne razmjere: veliki ljudi, divovi, veliki i
dugotrajni (sedam godina!) snjegovi, glad, ali i obilje, plodnost i sl.
Tom povijesnom međuprostoru pripadaju i predaje koje ga trajno pejzažno,
dakle anonimno, oblikuju i obrazuju. Vidimo i naredne motive:
Dobri Bošnjani. A kakvi će i biti nego dobri i mudri u to prvo, nevino, rajsko
doba (što sve skupa ima veze s idealnom slikom sebe i o povijesnoj arkadiji kad
su lav i ovca zajedno pasli dok nije došla zmija itd., da parafraziramo Bibliju), tim
prije što smo podanici mudroga i dobroga Kulina bana i što to govorimo sami o

10
Sastavni dio dječačkih iskustava, doduše u fragmentima, s onim što ću poslije znati
kao predaje su i: Kulin ban, grčko groblje, Zvjezdan-grad, Bobovac s Radakom, Jelena
Gruba, Kopijari, kraljica Katarina, Perun, Divić-grad, Stavnja, sv. Ilija, sv. Mihovilu, Sasi,
Borovičani, Kameni most, džamija na Karićima, Vareš, Mir...

457

ZbornikPA.indb 457 8/12/2008 4:25:37 PM

 ZBORNIK O PAVLU ANĐELIĆU

sebi prije nego smo se iskvarili, kako će se poslije vidjeti kad budemo (opet mi!)
govorili o vremenu nakon Kulina bana u predaji o Kulen banu i Kapuri kralju.
Toponimija i toponomastika kao čuvari predaja: “Crkva, Crkvišće, Crkvica,
Crkvina, Klisa, Biskup, Pratrovac, Popov do, Krstilište, Križ i sl. što su tragovi
mjesta vjerskog kulta”11, no i Kraljevac (mahala u Visokom, ili lokalitet kod
Prozora), Kraljevine, Kraljevo groblje, Kraljičin grič, te toponimi koji sadrže
u sebi pojam ban... (Banjani, Banice), ali i Kopljari (mi u Varešu kažemo
Kopijari).
Gradine, tvrđave, naselja, mostovi (stari most u Varešu, no to je već iz
turskog vremena), kaldrme12 (kaldrma Crne kraljice sa Vlašića; u Visokom je
“kaldrmu sagradila neka devojka kao svoj ‘hair’”, kaže M. S. Filipović;13 kroz
planinu Zvijezdu kaldrma je povezivala Bobovac i Zvjezdangrad!, Ustvari, riječ
je o ostacima rimske kaldrme!)
A onda se javlja nešto što je naše, nešto što smo mi u najboljem mogućem
izdanju: prvotna nevinost, sreća, blagostanje, obilje, mudrost, jednostavno
edenski pejzaži i u njima gospodar, a tko drugi nego prvi pravi samostalni, moćni
i nadasve, mudri (Salomon!) vladar zemljice Bosne – Kulin ban. I prije nego smo
kao djeca išta znali, znali smo dječju igru-brojalicu: “Kulina bana, vojska je,
vojska je, a čija nije nek’ ide!”
Kulin ban – sretno doba, zlatno doba, arkadijsko doba, koje poznaju i
u svijesti imaju sve tradicije (Za Kulina bana i dobrijeh dana; v. knjigu Štefe
Jurkić14; narodna predaja je jednoepizodna, a kao takvu preuzima je i autorska
literatura). Ivan Zovko je zabilježio uvjericu15 Kulen ban i Kapura kralj gdje je
narod ispričao cijelu priču da bi pokazao bliskost i neviđeno prijateljstvo Kulen
bana od Bosne i Kapure kralja od Arvacke što je bilo moguće samo u neko daleko
“zlatno doba”, da bi sve ostalo, osim priče o sokolarima iz Drežnice, bilo o tome
kako su se ljudi poslije moralno iskvarili u stilu: “Hajde neka se danas dvojica
onako vole i paze, kao što su oni. Hoćeš, ja! Uzdaj se, ne nadaj se. (...) Nestalo
stare milosti i ljubavi u svijeta i u naroda.” Sve kulture i civilizacije imaju pojam
o “zlatnom dobu”, tzv. “boljoj prošlosti” i nepovratno izgubljenoj sreći. Tako
je i s biblijskim izgubljenim rajem, zar ne?! I s mitskim rajem srednjeameričke
Tule16 ili s nekim drugim rajem iz neke druge predaje.
Od Kulina bana je i vremenska odrednica, vremenski graničnik za nešto prije
čega nema ništa (raj!). Kao biblijski Salomon (Židovske priče koje sam prevodio!)

11
Andrija Zirdum: Karta srednjovjekovnih crkava na tlu Bosne i Hercegovine, Bosna
franciscana, Sarajevo, g. IX, br. 15, 2001., str. 165
12
Vlajko Palavestra, kao gore, str. 235-250
13
Usp. Naselja i poreklo stanovništva, Visočka nahija; Beograd, 1928., str. 394
14
Štefa Jurkić: Nevidljiva kraljica, Alfa, Zagreb, 1995.
15
Ivan Zovko: Uvjerice, Matica hrvatska, Mostar, 2000., str. 18-20
16
Usp. Ričard Kevendiš, kao gore, str. 331-332

458

ZbornikPA.indb 458 8/12/2008 4:25:38 PM

 ŽELJKO IVANKOVIĆ

neki anonimni ban je i – mudri sudac!17 On ni imenom ni vremenom nije Kulin,

ali u bosanskoj predaji ban je samo jedan, kao što je i kraljica samo jedna!
O Kulinu banu su zabilježene jednotipske poslovice: “Nema dobrieh dana od
Kulina bana.” i “Što je dobrieh dana za Kulina bana!” kod Filipovića18 ili kod
Jake Baltića: “Kod krstjana poslovica izajde: ‘Neće Bosna steći bana Kulina ni
vezira Dželaludina!’”19 U Lašvanina, pak, pod godinom 1200. čitamo: “Zapovida
u Bosni Kulin ban od koga gospoda Kolonići izhode. U vrime njegova banstva
Bosna bi najsrićnija i najobilatija.”20
Kraj bosanske povijesti iz ove perspektive kraj je bosanskoga kraljevstva.
Potpuni slom emocija koje narodna predaja ima za bosansku srednjovjekovnu
državu ugradit će u izdaju poslije koje ne ostaje ništa doli svijetli lik kraljice
Katarine, koja jedina zaslužuje pamćenje, budući da je ona i simbol jedne države
i simbol herojske kraljice i majke. Njezin je gubitak tragičan, a uzvišenost iz toga
proistekla svetačke je naravi, u njoj je pohranjen sav žal za prošlim i u njezin lik
položena sva nada za buduće.
Zašto i otkud izdaja? Riječ je o klasičnom motivu koji je trebao i Isusu u obliku
Jude, dakle nekoga od najbližih, što asocira na druga povijesna, mitska i literarna
mjesta po kojima nam nitko ništa ne može ako smo složni, i sami sebi jedino
možemo naškoditi... To je i u susjednoj, srpskoj epici temeljni pripovjedni motiv u
priči o gubitku samostojnosti. Milenko S. Filipović će to u popisu uzroka propasti
bosanske države tretirati kao “nenarodna politika poslednjih bosanskih vladara”,21
što na ovaj ili onaj način jest – izdaja. Pogotovu je izdaja gledano očima naroda koji
stvari prevodi na jednostavniji i čitljiviji (prijemljiviji) kod. Izdaja nije kolektivna
slabost, nego eksces pojedinca, slabost karaktera. Izdaja je uvijek kažnjiva. Žig i
kaznu izdaje prima i trpi (nečastan!) pojedinac. Radakova sudbina je sudbina Jude!
Zato i biva s Radakove stijene strmoglavljen, jer kad nije služio svoga vladara s
kojim je iste vjere, kako će tuđinskog, kaže mu i sultan.22
Inače je Bobovac u narodnoj predaji bio neosvojiv. To bi, kao, trebale
dokumentirati epizode s topovima koji Turke u opsadi gađaju žitom (imali su
hranu); puštanjem ustava s vodom u kanjonu; izgradnjom fortifikacije na brdu
Visu kad je u jednoj noći od napornoga rada 77 žena pobacilo, a 77 (broj je
mitski, biblijski!, numerološki znak!) se kobila oždrijebilo! U Židovskim pričama
17
Usp. Vlajko Palavestra, kao gore, str. 174-175
18
Milenko S. Filipović: Život i običaji narodni u Visočkoj nahiji, Naučna knjiga, Beograd,
1949., str. 274 i 276
19
Jako Baltić: Godišnjak od događaja i promine vrimena u Bosni 1754-1882.; Veselin
Masleša, Sarajevo, 1991., str. 74
20
Nikola Lašvanin: Ljetopis; Veselin Masleša, Sarajevo, 1981., str. 89
21
Milenko S. Filipović: Naselja i poreklo stanovništva, Visočka nahija; Beograd, 1928., str. 248
22
Pavao Anđelić: Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u XIV i XV
stoljeću, Veselin Masleša, Sarajevo, 1973., str. 10, premda tu priču znam iz djetinjstva,
prije nego sam znao i za Bobovac i za Pavu Anđelića.

459

ZbornikPA.indb 459 8/12/2008 4:25:38 PM

 ZBORNIK O PAVLU ANĐELIĆU

(priča Opeka pred Božjim nogama) Židovkama se u egipatskom ropstvu od silne

tlake slično događa. Premda, u jednom je slučaju riječ o ropstvu, a u drugome,
bosanskome, očito o posve suprotnoj pojavi.
Pad Bosne – Radak i njegova izdaja javljaju se kao opće mjesto – izdaja (Visoko,
Bobovac...)23, Isti motiv nalazimo i u izdaji gradine pod Prozorom, koju izdaje
neka baba iz obitelji Delić.24 Izdaja se pripisuje i ženi, dakako zbog ljubomore.
Kad je kraljica kroz durbin vidjela kralja kako u Arnautovićima (Milama) s
djevojkama igra kolo, naljutila se i Turcima predala ključeve grada. Tradicija,
naime pamti da je kralj svaki Ilindan dolazio na teferič u Arnautoviće.25
Smrt kralja Stjepana Tomaševića (Jajce, Nikola Šop i Bosanska trilogija,
također!), sina Tomaša koji se, po legendi, pobratimio s turskim sultanom
Mehmedom II!?
Kralj Stjepan Toma se javlja i u predaji koju bilježi Filipović, a priča mu je
Jozo Radoš sa Slapnice. Ratovao je sa Turcima “sedam godina” (opće mjesto!), a i
tu je izdajom Bosna pala, sultan se preobukao u prosjaka, Toma je zaštitio sultana
kad ga je razotkrio, Gojak je Tomu brijao i zaklao.26 I ova predaja potvrđuje da
ona postoji jedino kod katoličkog življa.
Kraljica Katarina (1424.-1478.) – pretposljednja bosanska kraljica u narodu
je zadnja (najživlji je lik narodne predaje, okuplja u sebi i elemente mitske Crne
kraljice, no tu je i Jerina, a ponegdje i Marija Terezija; Palavestra, HUP, str.
189-193), pobjegla je pred Turcima na naopako potkovanim konjima (što je čest
motiv, pa i Stjepan Vukčić Kosača (1405.-1466.), herceg Stjepan, u usmenim
predajama u Hercegovini koja je po njemu i ime dobila s blagom je pobjegao
u Dubrovnik s naopako potkovanim konjima.27 In fuga salus! S tim da narod u
predaji velikašu nikad ne zamjera, ne predbacuje bijeg! Taj bijeg nije izdaja!
Sutješke (uopće žene iz sutješkoga kraja) “se ruše” (tuguju, žaluju) za kra-
ljicom Katarinom noseći crnu maramu, dok Borovičke (žene iz Borovice) koje
imaju istu nošnju, nose šarene marame, još sam u djetinjstvu slušao i naučio
razlikovati tko je otkuda kad dođe u Vareš za Miholjdan na misu.
(U Varešu su mi pričali da je kraljica Katarina, bježeći pred Turcima iz Bosne,
rekla da joj je najviše žao pšenice sa Lješnice, ribe iz Bukovice, i vode Radakovice.
23
Usp. Vlajko Palavestra: Historijska usmena predanja iz Bosne i Hercegovine. Studija
– zbornik i komentari., Buybook, Sarajevo – Most Art, Zemun, 2004., str. 287-308
24
Usp. Vlajko Palavestra: Narodna predanja o bježanju kraljice Katarine iz Bosne, Povijesno-
teološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine održan 24. i
25. listopada 1978. u Sarajevu, Franjevačka teologija u Sarajevu, Kršćanska sadašnjost,
Zagreb, 1979., str. 87
25
Usp. Milenko S. Filipović: Visočka nahija, str. 531
26
Usp. Milenko S. Filipović: Život i običaji narodni u Visočkoj nahiji, str. 257-258
27
Usp. Vlajko Palavestra: Historijska usmena predanja iz Bosne i Hercegovine. Studija
– zbornik i komentari., Buybook, Sarajevo – Most Art, Zemun, 2004., str. 198-210

460

ZbornikPA.indb 460 8/12/2008 4:25:38 PM

 ŽELJKO IVANKOVIĆ

– piše i Ivo Andrić28; ali i Dragovića i Mijakovića “jer su joj tu bile udate kćeri
Dragica i Milica” premda je imala Sigismuda i Katarinu koje su joj Turci odveli
u ropstvo ili na drugom mjestu žali za “pšenicom bukovačkom i vodom Peruna”
i sl.29 “Kraljica Katarina je imala lanac sa Bobovca na Zvjezdan-grad (na planini
Zvijezdi iznad Vareša) na kome se vozala”30, a drvene cijevi prenose žito s
Liješnice u grad Bobovac31 ili mlijeko... (Asocijacija izobilja je izravna na med i
mlijeko u Obećanoj zemlji!) Zanimljiv je kraljičin kraj, kako ga bilježi jedna od
predaja.32 Ona je predala sultanu ključeve grada, a on ju je “priveo u Dubrovnik i
prinio joj vas imetak u Dubrovnik”. Onda se ona okrenula na “Lišnici” i požalila
tri dobra svoja: Liešnica pšenica, Bukovica ribica, Radakovica voda, a onda “u
Dubrovniku su je Latini ili Kauri razdrli na konjima, što je Bosnu izdala, a nije
prije njima javila”. U svakom slučaju je i velik broj toponima vezan za kraljičino
bjekstvo iz Bosne (kod Zenice “osta moja zjenica” za Bobovac, kod Maglaja
predaja na Ozrenu se obazre – Ozren, itd.33
Ali da bi slika o njezinoj čestitosti i svetoj predanosti Crkvi bila potpuna:
U sakristiji Sutješkog samostana nalaze se pluvijal, stola, manipul, burza za
tjelesnike i jedan dio misnice (dijelovi liturgijskog odijela) izrađeni i satkani
najčišćim zlatom po cijeloj površini, na divan frizijski (holandski, flamanski)
način. Trajna predaja tvrdi da je te stvari izradila blažena Katarina, kraljica
bosanska.34
I nekolicina predaja vezanih za dva bosanska franjevca (fra Jakova Markijskog
i fra Anđela Zvizdovića) također bi mogla ići uz kraj i propast bosanske države.
Obojici franjevaca narod pripisuje nadnaravna svojstva (mitološka, svetačka

28
Usp. Sveske, Mladost – Svjetlost, Zagreb – Sarajevo, 1982. str. 197
29
Usp. Vlajko Palavestra: Narodna predanja o bježanju kraljice Katarine iz Bosne, Povijesno-
teološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine održan 24. i
25. listopada 1978. u Sarajevu, Franjevačka teologija u Sarajevu, Kršćanska sadašnjost,
Zagreb, 1979., str. 88-90; Milenko S. Filipović, Život i običaji narodni u Visočkoj nahiji,
str. 258
30
Usp. Vlajko Palavestra: Historijska usmena predanja iz Bosne i Hercegovine. Studija
– zbornik i komentari., Buybook, Sarajevo – Most Art, Zemun, 2004., str. 182; Vlajko
Palavestra: Narodna predanja o bježanju kraljice Katarine iz Bosne, Povijesno-teološki
simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine održan 24. i 25.
listopada 1978. u Sarajevu, Franjevačka teologija u Sarajevu, Kršćanska sadašnjost,
Zagreb, 1979., str. 88-90
31
Usp. Pavo Anđelić: Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u XIV
i XV stoljeću, Veselin Masleša, Sarajevo, 1973., str. 146
32
Usp. Milenko S. Filipović, Život i običaji narodni u Visočkoj nahiji, str. 258
33
Usp. Vlajko Palavestra: Narodna predanja o bježanju kraljice Katarine iz Bosne, Povijesno-
teološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine održan 24. i
25. listopada 1978. u Sarajevu, Franjevačka teologija u Sarajevu, Kršćanska sadašnjost,
Zagreb, 1979., str. 90
34
Bono Benić: Ljetopis sutješkog samostana; Veselin Masleša, Sarajevo, 1979., str. 96

461

ZbornikPA.indb 461 8/12/2008 4:25:38 PM

 ZBORNIK O PAVLU ANĐELIĆU

– kako hoćete) u djelovanju neposredno pred pad Bosne (Jakov Markijski se

suprotstavljao Tvrtku II., a Anđeo Zvizdović je izišao pred Sultana!) i prvih
desetljeća otomanske vlasti.35
Narodna je predaja mnogostruko i mnogovrsno ušla i u autorsku književnost,
no to bi bilo za neku drugu temu. Ovdje taj fenomen spominjemo kao moguću
ilustraciju za refleks te predaje, koja bi mogla potvrditi ono, premda posredno,
Milenka S. Filipovića o dominantno bosanskom katoličkom miljeu kao čuvaru
predaja o srednjovjekovnoj Bosni. No, treba reći da se posljednjih godina pojavilo
nekoliko drama na temu npr. Kraljice Katarine (Fra Ante Marić, Ibrahim Kajan,
Radovan Marušić...) koje dramatično ideologiziraju njezinu poziciju, poziciju
njezine djece, što nije ništa neobično pogledamo li i najpovršnije udžbenike
povijesti za osnovne škole ili tobožnju historiografsku literaturu, koja širi
historiografsku mitomaniju o kojoj je sjajno pisao Srećko M. Džaja u tekstu Tri
kulturno-političke sastavnice Bosne i Hercegovine i moderna historiografija:36
Štefa Jurkić (iz 1941.): Za Kulina bana i dobrijeh dana (Kulin ban ispraća iz
Bosne papina poslanika Ivana de Casamarisa, što se povijesno dogodilo 1203.,
kako čitamo kod Jelenića.); Na vrelima Bosne (bijeg kraljice Katarine preko vrela
Bosne, tu joj Turci otmu djecu); Ploča na rimskom kapitolu (Kraljica Katarina
u Rimu);
Fra Blaž Josić (prema Jeleniću, II, 532-535) elegija u čast redodržavnika
fra Stjepana Marijanovića iz 1841.: Bosanska je vila tužna i sjeća se “kako je
nekoć Bosna cvala za Kulina bana i Tvrtka... (...) a Osmanlije sve to uništile.”
(str. 353)
Nikola Šop: Bosanska trilogija, radiofonski izvedena 1968., 1969. i 1970.,
objavljena u knjizi 1980. godine (Stipan Tomašević, ali i div čovik, Vranđel
Zvizdović!)
Željko Ivanković: Zvjezdangrad, 1990., četiri izdanja do danas (priče
autorske na narodnom sloju utemeljene, premda od njega bitno udaljene, slijede
se neki motivi: zakopano blago, Grk - grčki trgovac, sedam godina snijega, drva
sama dolaze kući, zazidana ljepotica u zid, snijeg usred ljeta, djevojka uzidana
u bedeme).

35
Usp. Vlajko Palavestra: Historijska usmena predanja iz Bosne i Hercegovine. Studija –
zbornik i komentari., Buybook, Sarajevo – Most Art, Zemun, 2004., str. 448-449; Marko
Dragić: Deset kamenih mačeva. Hrvatske predaje i legende iz Bosne i Hercegovine (I.),
Mala nakladna kuća Sveti Jure, Baška Voda, 1999., str. 161-162
36
Džaja, Srećko M.: Tri kulturno-političke sastavnice Bosne i Hercegovine i moderna
historiografija, u: Jukić, Sarajevo, 2000./01., br. 30-31., str. 145-155

462

ZbornikPA.indb 462 8/12/2008 4:25:38 PM

 ŽELJKO IVANKOVIĆ

LITERATURA

Andrić, Ivo: Sveske, Mladost – Svjetlost, Zagreb – Sarajevo, 1982.

Anđelić, Pavao: Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u
XIV i XV stoljeću, Veselin Masleša, Sarajevo, 1973.
Baltić, Jako: Godišnjak od događaja i promine vrimena u Bosni 1754-1882.;
Veselin Masleša, Sarajevo, 1991.
Benić, Bono: Ljetopis sutješkog samostana; Veselin Masleša, Sarajevo, 1979.
Bosanskohercegovačka književna hrestomatija. Knjiga I. Starija književnost.,
Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1974.
Dragić, Marko: Deset kamenih mačeva. Hrvatske predaje i legende iz Bosne i
Hercegovine (I.), Mala nakladna kuća Sveti Jure, Baška Voda, 1999.
Dragić, Marko: Od Kozograda do Zvonigrada. Hrvatske predaje i legende iz
Bosne i Hercegovine (II.), Mala nakladna kuća Sveti Jure, Baška Voda
– ZIRAL, Mostar, 2001.
Dragić, Marko: Usmena proza, drama i mikrostrukture (u rukopisu)
Džaja, S. M.: Zemlja u vrtlogu, u: Erasmus, Zagreb, prosinac 1995., br. 14.
Džaja, S. M.: Još jednom o Malcolmovoj Povijesti Bosne, u: Erasmus, Zagreb,
veljača 1997., br. 19.
Džaja, Srećko M.: Tri kulturno-političke sastavnice Bosne i Hercegovine i
moderna historiografija, u: Jukić, Sarajevo, 2000./01., br. 30-31., str.
145-155
Filipović, Milenko S.: Naselja i poreklo stanovništva, Visočka nahija; Beo-
grad, 1928.
Filipović, Milenko S.: Život i običaji narodni u Visočkoj nahiji, Naučna knjiga,
Beograd, 1949.
Jelenić, Julijan: Kultura i bosanski franjevci I-II, pretisak; Svjetlost, Sarajevo,
1990.
Jurkić, Štefa: Nevidljiva kraljica, Alfa, Zagreb, 1995.
Kevendiš, Ričard: Legende sveta, Rad, Beograd, 1984.
Klaić, Vjekoslav: Bosna, reprint izdanja Matice hrvatske, Zagreb 1878., Hrvatska
kulturna zajednica Stuttgart, 1989., str. 199.
Lašvanin, Nikola: Ljetopis; Veselin Masleša, Sarajevo, 1981.

463

ZbornikPA.indb 463 8/12/2008 4:25:38 PM

 ZBORNIK O PAVLU ANĐELIĆU

Palavestra, Vlajko: Narodna predanja o bježanju kraljice Katarine iz Bosne, Po-

vijesno-teološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kra-
ljice Katarine održan 24. i 25. listopada 1978. u Sarajevu, Franjevačka
teologija u Sarajevu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1979.
Palavestra, Vlajko: O porijeklu vjerovanja u jamskog duha “perkmana” kod nas,
Radovi sa simpozijuma Rudarstvo i metalurgija Bosne i Hercegovine
od prahistorije do početka XX vijeka, održanog 8.-11. XI 1973., Izdanja
Muzeja grada Zenice, Zenica, 1999.
Palavestra, Vlajko: Historijska usmena predanja iz Bosne i Hercegovine. Studija
– zbornik i komentari., Buybook, Sarajevo – Most Art, Zemun, 2004.
Petković, Toni: Legende vareškog kraja (u rukopisu)
Rečnik književnih termina, Nolit, Beograd, 1985.
Šop, Nikola: Bosanska trilogija, Veselin Masleša, Sarajevo, 1980.
Zirdum, Andrija: Karta srednjovjekovnih crkava na tlu Bosne i Hercegovine,
Bosna franciscana, Sarajevo, g. IX, br. 15, 2001., str. 161-219
Zovko, Ivan: Ime Hrvat u narodnoj predaji Bosne i Hercegovine, u: Milenko Brkić,
Prinosi hrvatstvu Bosne i Hercegovine. Zbirka tekstova iz Napretkovih
kalendara, PCC Međugorje, Studenci, 1995., str. 368- 373
Zovko, Ivan: Hrvatsko ime u narodnoj predaji i običajima Bosne i Hercegovine,
Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1990.
Zovko, Ivan: Uvjerice, Matica hrvatska, Mostar, 2000.
Žanić, Ivo: Prevarena povijest. Guslarska estrada, kult hajduka i rat u Hrvatskoj i
Bosni i Hercegovini 1990-1995. godine, Durieux, Zagreb, 1998.

464

ZbornikPA.indb 464 8/12/2008 4:25:38 PM

 ZBORNIK
O PAVLU ANĐELIĆU

Sarajevo, 2008.

ZbornikPA.indb 3 8/12/2008 4:24:41 PM