Zbornik - Radova - Stjepan Tomasevic (1461.-1463.) - Slom Srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

Stjepan Tomašević (1461.
-1463) –
slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva
Stjepan Tomašević (1461.–1463.) – slom srednjovjekovnoga
Bosanskog Kraljevstva
Zbornik radova sa Znanstvenoga skupa održanog
11. i 12. studenoga 2011. godine u Jajcu
Nakladnici
Hrvatski institut za povijest
Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu
Urednik
dr. sc. Ante Birin
Uredništvo
dr. sc. Darko Tomašević
dr. sc. Gordan Ravančić
Prevoditeljica sažetaka na engleski jezik

dr. sc. Tatjana Buklijaš
Lektura
Gordana Malnar
Naslovnica
Novac kralja Stjepana Tomaševića
Grafička priprema i tisak:

Denona, Zagreb
Prvo izdanje, 2013.
Naklada: 500 primjeraka
ISBN (Hrvatski institut za povijest)

ISBN (Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu)
CIP zapis dostupan je u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem xxxx
Stjepan Tomašević (1461.-1463) –
slom srednjovjekovnoga
Bosanskog Kraljevstva
Zbornik radova sa Znanstvenog skupa održanog

11. i 12. studenog 2011. godine u Jajcu
Hrvatski institut za povijest

Katoličko bogoslovni fakultet u Sarajevu
2013.
SADRŽAJ
Proslov 7
Radovi sa znanstvenog skupa Stjepan Tomašević (1461.-1463)

– slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva
Emir Filipović
Historiografija o padu Bosanskog Kraljevstva
The Fall of the Bosnian Kingdom in Historiography 11
Dino Mujadžević
Pad Bosne 1463. prema osmanskim narativnim izvorima
The 1463 Fall of Bosnia in Ottoman Narrative Sources 29
Zdenka Janeković Römer
Kraj srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva u dubrovačkim izvorima
The End of the Medieval Bosnian Kingdom in Dubrovnik Sources 47
Borislav Grgin
Južne granice Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva u vrijeme
Stjepana Tomaševića
Southern borders of the Hungarian-Croatian Kingdom during
the Reign of Stjepan Tomašević 69
Tamás Pálosfalvy
The Political Background in Hungary of the Campaign of Jajce in 1463
Političke okolnosti u Ugarskoj glede pohoda na Jajce 1463. godine 79
Richárd Horváth
The Castle of Jajce in the Organization of the Hungarian
Border Defence System under Matthias Corvinus’s
Utvrda Jajce u ugarskom pograničnom sustavu u vrijeme
Matijaša Korvina 89
Đuro Tošić
Bosanska vlastela u oslobađanju Jajca od Turaka 1463. godine
Bosnian Nobility in the Liberation of Jajce from the Turks in 1463 99
5
Stjepan Tomašević (1461.-1463) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva
Stanko Andrić
O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojića
(prilog rasvjetljavanju bračnih veza posljednjih Kotromanića
s plemstvom iz dravsko-savskog međurječja)
On the Family of the Bosnian Anti-king Radivoj Ostojić:
A Contribution to the Study of Marriages between the Last Members
of the Kotromanić Dynasty and the Nobility from the Drava-Sava
Interamnium 99
Marija Karbić
Uloga plemstva s područja današnje Slavonije u obrani Jajačke banovine
The Role of Nobility from the Territory of Modern Slavonia
in the Defence of Banate of Jajce 133
Hrvoje Kekez
Knezovi Blagajski i tvrdi grad Blagaj nakon osnutka Jajačke banovine
1464. godine
The Counts of Blagaj and the Blagaj Castle after the Foundation
of Banate of Jajce in 1464 151
Tomislav Galović
Ego a puero baptizatus fui et litteras Latinas didici… – prilog
proučavanju latinske pismenosti u srednjovjekovnoj Bosni
(s posebnim osvrtom na 15. stoljeće)
Ego a puero baptizatus fui et litteras Latinas didici…: A Contribution
to the Study of Latin Writing/Literacy in the Medieval Bosnia with
a Special Consideration of the Fifteenth Century 179
Andrija Zirdum
Crkve i njihovi patroni u srednjm vijeku u Bosni i Hercegovini
Churches and their Patrons in the Medieval Bosnia and Herzegovina 221
Jakša Raguž
Sudbina posmrtnih ostataka kralja Stjepana Toamševića
1463. – 1888. – 1992. – 1999.
The Fate of Posthumous Remains of King Stjepan Tomašević,
1463 –1888 –1992–1999 235
Kazalo osobnih imena 283
Kazalo imena mjesta i toponima 289
6
PROSLOV
Povodom 550. godišnjice krunidbe posljednjega bosanskog kralja Stje-

pana Tomaševića, koga su papinski legati okrunili u studenome 1461. u
Jajcu, Hrvatski institut za povijest iz Zagreba i Katolički bogoslovni fakultet
iz Sarajeva obilježili su 2011. prigodnim znanstvenim skupom taj događaj
koji je, kako se ubrzo pokazalo, bio neposredan preludij u slom srednjovje-
kovnoga Bosanskog Kraljevstva. Iako su i sam Stjepan Tomašević i slom
srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva i do sada bili predmetom intere-
sa hrvatske, bosansko-hercegovačke i srpske historiografije, o čemu rječito
svjedoče i brojni do sada objavljeni radovi, spomenuta je obljetnica pružila
prigodu za novo sagledavanje i produbljivanje spoznaja o ovoj historiograf-
skoj temi. Međunarodni znanstveni skup “Stjepan Tomašević (1461.–1463.)
– slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva”, koji se održao 11. i 12.
studenoga 2011. u Jajcu, okupio je ugledne znanstvenike iz Hrvatske, Bo-
sne i Hercegovine, Srbije i Mađarske čija izlaganja, sakupljena u ovom
zborniku radova, tvore četiri zaokružene tematske cjeline.1 Prva je cjelina
tako posvećena pregledu razvoja historiografije o osmanskome osvajanju
Bosanskoga Kraljevstva i analizi dijela osmanskih i domaćih izvora. U pr-
vome slučaju riječ je o dvama osmanskim narativnim izvorima, odnosno
po jednom poglavlju iz svakog od tih izvora koji donose svjedočanstva o
padu Bosne pod osmansku vlast 1463. godine – Menāqıb u Tevārīh-i Āl-i
Osmān (Legende i povijest osmanske dinastije) autora Āšıqpāšāzādea i Tā-
rīh-i Ebū ‘l-feth (Povijest Oca osvajanja, tj. Mehmeda II. Osvajača) čiji je
autor, Dursun-beg, bio neposredni sudionik samoga pohoda. U drugome
slučaju riječ je o dubrovačkim izvještajima o slomu Bosanskoga Kraljevstva
i smrti kralja Stjepana Tomaševića koji, doduše, ne govore neposredno o
događajima u samoj Bosni, nego prije svega otkrivaju kako su na novona-
stalu situaciju reagirali njezini najbliži susjedi nastojeći joj se prilagoditi.
Druga se cjelina bavi analizom unutarnjopolitičkih i vanjskopolitičkih
prilika u Ugarsko-Hrvatskome Kraljevstvu koje su prethodile i pridonijele
nestanku susjednog Bosanskog Kraljevstva, kao i analizom uloge Jajca, na-
kon njegova zauzeća od strane kralja Matijaša, u ugarskome pograničnom
1
Od ukupno 16 izlaganja održanih na skupu u zborniku nisu objavljena samo njih tri, jedan zato
što nije niti zaprimljen u pisanome obliku, a druga dva nisu prošla znanstvenu recenziju.
7
sustavu. Naglasak je pritom stavljen na međusobni odnos ugarsko-hrvat-

skoga i bosanskoga vladara tijekom razdoblja vladavine Stjepana Tomaše-
vića i na političke okolnosti u Ugarskoj u vrijeme neposredno prije pohoda
na Jajce, koje su bile vrlo kompleksne s obzirom na to da je položaj mlado-
ga kralja Matijaša, koji još nije bio ni okrunjen, bio krajnje ugrožen što
zbog sukoba s ugarskim barunima, što zbog rastućega osmanskog pritiska.
Kada je riječ o ulozi samoga Jajca u ugarskome pograničnom sustavu, prate
se različiti oblici uprave i kraljevi napori u organizaciji te nove vojno-admi-
nistrativne jedinice u južnome dijelu ugarskoga obrambenog sustava.
Treću tematsku cjelinu sačinjavaju radovi koji prate djelovanje bosan-
skoga i hrvatskoga plemstva u burnom razdoblju nakon pada Bosanskoga
Kraljevstva. Riječ je naime o radovima koji istražuju ulogu bosanskoga
plemstva u Korvinovu protuudaru i oslobađanju Jajca kao i ulogu plemstva
s područja današnje Slavonije u obrani novoosnovane Jajačke banovine i
njihove veze s posljednjim Kotromanićima. U istom se kontekstu sagledava
i uloga tvrdoga grada Blagaja na ušću Japre, jednog od najvažnijih posjeda
knezova Blagajskih, u protuosmanskome ratu u drugoj polovini 15. i počet-
kom 16. stoljeća.
Posljednja, četvrta cjelina jest svojevrsna miscelanea u kojoj su se našla
tri rada: jedan posvećen proučavanju latinske pismenosti u srednjovjekov-
noj Bosni, u kojemu su prikazani izvori koji svjedoče latinsku pismenost i
koji pokušava utvrditi mjesto latinskoga jezika u srednjovjekovnoj bosan-
skoj kulturi; drugi se bavi istraživanjem srednjovjekovnih crkava i njihovih
patrona na tlu današnje Bosne i Hercegovine; i treći, koji se bavi sudbinom
posmrtnih ostataka kralja Stjepana Tomaševića od njihova iskapanja 1888.
pa sve do rata 1991.–1995., kada su oni bili razlogom političko-diplomat-
skih sukoba između hrvatske i bošnjačke strane.
Uz vjeru da su radovi objavljeni u ovome zborniku opravdali želju or-
ganizatora da se to prijelomno razdoblje iz povijesti Bosne i Hercegovine
obogati novim spoznajama, organizacijski odbor ovoga znanstvenoga sku-
pa i uredništvo zbornika zahvaljuje Ministarstvu obrazovanja i znanosti
Federacije Bosne i Hercegovine, bez čije potpore održavanje znanstvenoga
skupa ne bi bilo moguće, općinskim vlastima grada Jajca, koje su ustupile
dvoranu za održavanje skupa, i naposljetku Ministarstvu znanosti, obrazo-
vanja i sporta Republike Hrvatske, uz čiju je potporu tiskan ovaj zbornik
radova.
Uredništvo
8
Radovi sa znanstvenog skupa
Stjepan Tomašević (1461.-1463) –
slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva
Emir Filipović
Historiografija o padu Bosanskog Kraljevstva
dr. sc. Emir Filipović UDK 930.2:94(497.6)’’1463’’

Filozofski fakultet Pregledni rad
Franje Račkog 1 Primljeno: 10. rujna 2012.
71 000 Sarajevo Prihvaćeno: 15. svibnja 2013.
BOSNA I HERCEGOVINA
U radu je predstavljen kratki pregled razvoja historiografije o osmanskom osvajanju

Bosanskog Kraljevstva 1463., uz naglasak na sudove i ocjene pojedinih autora o
padu Bosne, od dubrovačkih pisaca i kroničara 16. i 17. stoljeća do suvremenih po-
stignuća kritičke historiografije. Stavovi literature ponekad nam mogu dati više po-
dataka o vremenu u kojem su nastali nego o vremenu koje opisuju te ih je stoga
neophodno situirati u odgovarajući povijesni kontekst.
Ključne riječi: Bosansko Kraljevstvo, Osmansko Carstvo, Turci, Stjepan Tomašević.
Pad Bosanskog Kraljevstva 1463. jedan je od najznačajnijih događaja u

povijesti Bosne i Hercegovine i o njemu je pisano u gotovo svakom djelu
koje se bavilo prošlošću ovih prostora. Činjenica da za ova događanja ima-
mo razmjerno obilnije i detaljnije izvore nego za ona ranija neminovno se
odrazila i na njihove prikaze u historiografiji. Pored toga, u različitim peri-
odima i političkim okvirima pad Bosne drukčije se tumačio i predstavljao.
Cilj je ovog rada ukazati na glavne ocjene i sudove koje su pojedini povje-
sničari izricali o padu Bosne te ponuditi kratki pregled razvoja historiografi-
je o osmanskom osvajanju Bosanskog Kraljevstva. Pri tome je veoma važno
imati na umu da nam pojedine historiografske ocjene mogu dati više poda-
taka o vremenu u kojem su nastale nego o vremenu koje opisuju. S obzirom
na to da su istraživači dužni oslanjati se na rezultate svojih prethodnika,
znanstvena obveza nalaže da se te smjernice prate, tumače, analiziraju i kon-
tekstualiziraju s dostignućima suvremene znanosti. Uobičajeno je stanovište
starije historiografije da je Bosna pala brzo, ne pruživši otpor dostojan njezi-
11
nu položaju u tadašnjim političkim okolnostima. No malo se autora potrudi-

lo da pronađu, identificiraju i iscrpnije ispitaju prave uzroke.
*
Neki od najranijih zapisa o padu Bosanskog Kraljevstva potječu iz pera
dubrovačkih pisaca i kroničara 16. i 17. stoljeća. No svakako najznačajniji
pisac koji je o tome ostavio svoje zabilješke bio je benediktinski opat Mauro
Orbini (†1614.). Njegovo djelo o slavenskoj povijesti, objavljeno na talijan-
skom jeziku u Pesaru 1601. pod naslovom Kraljevstvo Slavena, bilo je jedno
od najutjecajnijih historiografskih ostvarenja po pitanju slavenske prošlosti
u proteklom periodu.1 U sastavljanju svoje obimne i iscrpne knjige Orbini
je koristio brojne izvore koji su mu stajali na raspolaganju. Od grčkog pisca
Laonika Halkokondila neke je dijelove doslovno preveo i sasvim preuzeo,
oslanjao se na Komentare pape Pija II., na djela Johannesa Löwenklawa,
Antonija Bonfinija i drugih autora. Prema Orbinijevu sudu, Bosnu je u te-
žak položaj pred njen pad doveo kralj Tomaš, koji je bio “lukav, prevrtljiv i
nepostojan u svojim delima”.2 On donosi priču da je osmanski car Mehmed
II. došao prerušen u Bosnu, gdje se pobratimio s kraljem, zbog čega je
ugarski kralj Matijaš nagovorio kraljeva sina i brata da ga smaknu. Sultan je
ubojstvo svoga pobratima, uz kasnije otkazivanje harača, iskoristio kao po-
vod za napad na Bosnu.3 Orbini među razlozima brzog pada Bosanskog
Kraljevstva navodi i neslogu velikaša koji su, prema njegovu pisanju, zajed-
no mogli pružiti snažniji otpor.4
Pored Orbinija, podatke o slomu Bosanskog Kraljevstva daju i drugi
dubrovački pisci i kroničari. Dubrovački anonim ima podatak da je Bosnu
i njene tvrđave zauzeo Turčin Mehmed Čelebija,5 dok Nikolo Ranjina u
svojoj kronici iz 1522. bilježi da je sultan Mehmed s vojskom krenuo na
1
Mavro Orbin, Kraljevstvo Slovena. (Preveo Zdravko Šundrica), Beograd: Srpska književna za-
druga, 1968.; Mauro Orbini, Il regno degli Slavi. (Nachdruck besorgt von Sima Ćirković und
Peter Rehder), München: Verlag Otto Sagner, 1985.; Mauro Orbini, Kraljevstvo Slavena. (Prevela
Snježana Husić), Zagreb: Golden marketing, 1999.
2
Orbin, Kraljevstvo Slovena, 164.
3
Isto, 165-166.
4
“Neki kažu da je, posle zauzimanja ovoga kraljevstva od Turaka, Mehmed odgovorio nekom ja-
ničarskom agi koji se našao pred njim i slavio junaštvo koje su pokazali njegovi janičari u ovom
ratu kako Bosansko Kraljevstvo ne bi tako lako palo da su velikaši toga kraljevstva bili jedinstveni
i složni, kao i da je do njegove propasti došlo zbog njihovog razdora i nesloge.” Isto, 174.
5
Annales Ragusini Anonymi, item Nicolai de Ragnina. Monumenta spectantia historiam
Slavorum meridionalium (dalje: MSHSM), Vol. XIV, Scriptores, Vol. I, Zagreb: Jugoslavenska
akademija znanosti i umjetnosti (dalje: JAZU), 1883., 64.
12
Emir Filipović • Historiografija o padu Bosanskog Kraljevstva
Bosnu da je zauzme.6 U kronici Junija Rastića, koju je nakon 1451. nastavio

Ivan Marinov Gundulić, doneseno je šire izlaganje, uglavnom na osnovi
izvornih podataka. Kralj je na prijevaru namamljen da se preda, a potom
mu je oderana koža. Glavni razlog “che il Turco occupasse la maggior parte
della Bosna, della Rassia e della Servia” leži u drskosti, prevrtljivoj i nepo-
stojanoj politici posljednjeg kralja koji je života koštao i vlastitog oca.7 Ja-
kov Lukarević opisuje kako je sin zadavio oca Tomaša kod Bjelaja, kako je
sultan krenuo na njega, uhvatio njega i strica mu Radivoja u Ključu te im
odrubio glave.8
Posebno mjesto među piscima 16. i 17. stoljeća koji su se bavili propašću
Bosanskog Kraljevstva pripada šibenskom povjesničaru Dinku Zavoroviću
(†1608.).9 Pored njegovih značajnih djela koja su ostala u rukopisu, istraživa-
njem Darka Novakovića pronađena je i jedina do sada poznata tiskana knjiga
ovog autora, pod naslovom Ruina et presa del regno della Bossina.10 Djelo je
završeno u Šibeniku još 22. listopada 1598., a tiskano je u Veneciji četiri go-
dine kasnije. U neveliku knjižicu autor je, pored kratkog prikaza propasti
Bosne te nešto iscrpnijeg opisa ponovnog zauzimanja Jajca od strane kralja
Matijaša Korvina, zasnovanog u cijelosti na djelu Antonija Bonfinija, uvrstio
rodoslovlje bosanskih vladara i stablo obitelji Kosača. Prema predgovoru,
knjigu je napisao želeći odgovoriti na pitanje mletačkog plemića Simona Sa-
lamona o tome koji je grad u Bosni prije turskog zauzeća bio kraljevsko sje-
dište.11 Unatoč činjenici da se radi o malom djelu, ipak se stječe dojam da bi
istraživanju njegova sadržaja i pozadine trebalo posvetiti nešto više prostora
te da postoji potreba objavljivanja njegova kritičkog izdanja.
6
Isto, 261.
7
“Et havendolo fatto uscire nascostamente fuori di Jaize, capo del regno di Bosna, dove retirato
s’era, con promesse grandi, e postisi al colloquio, fu il re di subito preso e per comandamento del
barbaro fu spogliato della propria pelle. Il regno, che al proprio padre con inganno occupo, in-
sieme con la vita perse. Questa temerita fu causa, che il Turco occupasse la maggior parte della
Bosna, della Rassia e della Servia, e che sotto il suo dominio cadessero quelle provincie.” Chronica
Ragusina Junii Resti (Ab origine urbis usque ad annum 1451). MSHSM, Vol. XXV, Scriptores,
Vol. II, Zagreb: JAZU, 1893., 361-362.
8
Giacomo di Pietro Lvccari, Copioso ristreto de gli Annali di Ravsa. Venetia: Ad instantia di
Antonio Leonardi, 1605., 107-108.
9
Iva Kurelac, Dinko Zavorović – šibenski humanist i povjesničar. Šibenik: Gradska knjižnica
“Juraj Šižgorić”, 2008.
10
Ova Zavorovićeva knjižica ima samo 23 stranice, uključujući i naslovnu stranicu. Darko
Novaković, “Šibenska povijest Bosne”, Vijenac VIII, br. 167-169 (2000): 32-33; Kurelac, Dinko
Zavorović, 42-43.
11
Novaković, “Šibenska povijest Bosne”, 32-33.
13
U djelima franjevačkih kroničara i spisatelja 18. stoljeća pad srednjo-

vjekovne bosanske države zauzima posebno mjesto.12 Pored podataka iz
kronološkog dijela, franjevci u svojim ljetopisima donose i sažeto djelo koje
je u Trnavi 1712. objavio Pavao Ritter Vitezović pod nazivom Bosna Capti-
va.13 U ovom prikazu pada Bosanskog Kraljevstva događaji su prilično ne-
jasno prepričani jer nedostaje ispravan kronološki tijek izlaganja, pojedine
su ličnosti pobrkane, a cijeli je opis, kako je to historiografija poslije utvrdi-
la, zapravo izmišljen. U njemu se bosanskim kraljevima daju negativne
osobine, a tvrdi se da su se dobrovoljno predali osmanskom osvajaču. Ove
ideje o padu bosanske države nisu bile artikulirane unutar same franjevač-
ke zajednice i u ljetopise su uvrštene posredno, preko djela Pavla Rittera
Vitezovića. Franjevci su ih bili skloni prihvatiti zbog toga što su se savršeno
uklapale u moralno-vjerske poruke o krivnji i kazni, tj. zločinu kao osnov-
nom razlogu za teško stanje u kojem se Bosna u tom trenutku nalazila.
Ovakvo tumačenje srednjovjekovne bosanske povijesti u spisima 18. stolje-
ća svakako je interpretacija u duhu vremena koja je nailazila na opće pri-
hvaćanje u franjevačkoj zajednici. Suvremenici bosanskih kroničara obično
su uzroke svojih problema objašnjavali tako što su krivnju prenosili na dru-
ge, najčešće je pripisujući grijesima predaka i prethodnika.14 U franjevač-
kim je ljetopisima padu Bosanskog Kraljevstva posvećeno više pozornosti
nego ostalim temama iz bosanske prošlosti, jer se taj događaj smatrao pri-
jelomnim za sudbinu franjevaca u Bosni.15
Tradiciju kroničara nastavio je poznati franjevački spisatelj i istaknuti
javni djelatnik 19. stoljeća, ilirac i prosvjetitelj Ivan Franjo Jukić (†1857.),
koji je u knjizi pionirskog karaktera Zemljopis i poviestnica Bosne, objavlje-
noj u Zagrebu 1851.,16 preuzeo Orbinijevo kazivanje o sultanovoj želji da
osveti pobratima Tomaša kao jednom od glavnih motiva za osvajanje
12
Anto Slavko Kovačić, “Pad Bosne i Hercegovine pod Turke u spisima bosansko-hercegovačkih
franjevaca”, u: Povijesnoteološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine.
Sarajevo: Kršćanska sadašnjost – Franjevačka teologija Sarajevo, 1979., 60-85. Isti je rad objav-
ljen i u: Nova et vetera 29/1 (1979): 117-142. Usporedi Emir O. Filipović, “Bosansko srednjovje-
kovlje u domaćim franjevačkim kronikama 18. stoljeća”, u: Zbornik o Marku Dobretiću. Sarajevo
– Dobretići: Općina Dobretići – Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene, 2008., 125-139.
13
Paulus Ritter Vitezović, Bossna captiva, sive Regnum et interitus Stephani ultimi Bossnae regis.
Tyrnaviae: Typ. Acad. per Joan. Henr. Geich, 1712.
14
Usporedi Žan Delimo, Strah na Zapadu (XIV-XVIII veka opsednuti grad). Vrnjačka Banja:
Zamak kulture, Separat 27, 1982., 93-94.
15
Kovačić, “Pad Bosne i Hercegovine”, 60.
16
Slavoljub Bošnjak, Zemljopis i poviestnica Bosne. Zagreb, 1851.
14
Bosanskog Kraljevstva.17 Jukić je nastojao razloge za pad Bosne, kao i dru-

gih slavenskih država, pronaći u moralno-etičkim greškama naroda, slaboj
centralnoj vlasti i komadanju države između plemića, koji su bili nezasitni
u svojim ambicijama i olako su napustili kralja u njegovu nastojanju da
spasi kraljevstvo.18
U svom djelu Bogomili i patareni, objavljenom u Radu Jugoslavenske
akademije znanosti i umjetnosti, Franjo Rački, otac moderne hrvatske hi-
storiografije i jedan od vodećih protagonista južnoslavenske integracije,
postavio je temelje kasnijem razumijevanju pada Bosne. Prema njemu,
glavni su uzročnici propasti ležali u vjerskim nemirima koji su tresli državu
u 14. i 15. stoljeću. On kaže da “Stjepan Toma ostavi svomu sinu i nasljed-
niku Stjepanu Bosnu vjerskimi borbami razvraćenu, vrebajućemu neprija-
telju izloženu”.19 Rački očekuje da će čitatelj iz njegova nacrta “razabrati,
kako je ova kraljevina bezprimjernom kukavštinom propala” te, žaleći dalje
nad bosanskom sudbinom, piše:
Bosna dakle ne može u ovoj proti Turstvu borbi pokazati niti na Kosovo kano
Srbija, niti na Carigrad kano Grčka, niti na Kroju kano Arbanaska. Ona se ne
može ponositi niti Lazarom i Milošem, niti Đurđom Kastriotom, pače niti Kon-
stantinom i Teofilom Paleologom … Svi nam ovi znakovi prstom kažu, da je
Bosna veoma bolestna bila, čim nemogaše ni junački poginuti. Ova bolest ležaše
ponajglavnije u vjerskoj i ćudorednoj razvraćenosti, koja se u njezinu tielu od
više viekova zalegla, te ga po malo raztrovala.20
Povjesničari koji su se oslanjali na djela Račkog ustrajali su na ovoj

tvrdnji te se ona kao tanka nit provlačila kroz mnoga historiografska djela
sve do kraja 20. stoljeća. Održavanju takve teze svakako je doprinijela činje-
nica da podaci dubrovačkih arhivskih knjiga, koje su analizirali i prezenti-
rali Franjo Rački,21 a poslije i Ćiro Truhelka,22 o ovom prijelomnom doga-
17
Kraljevu predaju kraljevstva osmanskoj osvajačkoj vojsci Jukić je prokomentirao riječima:
“Oh! moj nesretni kralju, zar neznaš: da je turska viera ko na vodi piena! Al griesi su te sapeli:
Bilaj ti polje tamo za tobom samo 10 satih leži, tude jadan pamet tvoja čami i gleda mračnu sie-
nu tvog otca, kog si nemilostno zadavio”. Isto, 128.
18
Isto, 129-131.
19
Franjo Rački, “Bogomili i patareni”, Rad JAZU VIII (1869): 168.
20
Isto, 173.
21
Franjo Rački, “Dubrovački spomenici o odnošaju dubrovačke obćine naprama Bosni i Turskoj
godine razspa bosanske kraljevine”, Starine JAZU VI (1874): 1-18.
22
Ćiro Truhelka, “Dubrovačke vijesti o godini 1463.”, Glasnik Zemaljskog muzeja XXII (1910):
1-24.
15
đaju bosanske povijesti nisu istraživačima dali informacije kakve su priželj-

kivali i očekivali.
U prvoj znanstvenoj sintezi historije bosanskoga srednjovjekovlja,
objavljenoj u Zagrebu 1882.,23 Vjekoslav Klaić preuzima i prihvaća stavove
Račkog te ih doslovce ponavlja, dodajući im svoj vapaj “Bosna bješe pala,
kukavno pala”.24 Pored toga on govori o predaji Bobovca od strane kneza
Radaka, koji je bio “nekoč gorljiv pataren, a kasnije od sile katolik”.25
Fra Antun Knežević (†1889.),26 kulturno-prosvjetni i politički djelatnik,
u svom je djelu Kratka povjest kralja bosanskih (1884., 1886., 1887.)27 na osno-
vi objavljenih povijesnih izvora, s romantičarskim nadahnućem i živopisnim
narativnim stilom, pisao o boju pod Bobovcem koji je, prema njemu, trajao
pet dana i tijekom kojeg je sultan morao lijevati topove, namučivši se silno
oko tvrđave koju mu je na kraju predao pataren knez Radak.28 Pišući o opsje-
danju kralja u gradu Ključu na Sani, Knežević kaže da je “vezir bistro vidio da
ni jedan grad sva sila turska nemože osvojiti osim Bobovca, i to po izdajstvu”
te je odlučio pregovarati s kraljem.29 Izlaganje o ovoj temi Knežević završava
riječima: “Slava hrabrim boriocem, koji umrše za obranu otačbine!”30
Svoju knjigu Pad Bosne (1463.), objavljenu u Senju 1886.,31 Knežević je
sasvim posvetio opisu ključnih događaja vezanih za posljednje dane Bosan-
skog Kraljevstva. U njoj je pokušao sklopiti što cjelovitiju sliku o padu Bosne,
želeći na čitatelja ostaviti snažan dojam osmanske opasnosti i bosanske
23
Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva. Zagreb, 1882.
24
Isto, 340-341.
25
Isto, 335.
26
Dubravko Lovrenović, “Fra Antun Knežević – historičar srednjovjekovne Bosne”, u: Zbornik
radova sa simpozija u povodu 100. obljetnice smrti fra Antuna Kneževića održanog u Jajcu 20. i
21. X 1989. Sarajevo, 1991., 135-140. Isti je rad objavljen i u: Nova et vetera 39-40/1-2 (1990):
191-196. Dubravko Lovrenović, “Bosanski Jeremija u novom izdanju. Uz reprint izdanje Kratke
povjesti kralja bosanskih (Dubrovnik 1884, 1886, 1887) fra Antuna Kneževića”, Bosna francisca-
na 30 (2009): 241-251.
27
Antun Knežević, Kratka povjest kralja bosanskih, sv. I-III. Dubrovnik, 1884.-1887. Nedavno je
objavljen i pretisak ove knjige u jednom tomu: Kratka povjest kralja bosanskih. Sarajevo: Dobra
knjiga, 2009.
28
Knežević, Kratka povjest kralja bosanskih, 312.
29
Nakon što je kralj pristao, ugovori su, prema Kneževiću, bili potvrđeni zakletvom. “Nu kakvi
bjahu ugovori? Nami nisu poznati, buduć jih car poderao, a nitko nam spomen nije ostavio!
Velimo da su ponizivali Bosnu, i kralja, al da su bili onaki kao što jih posli izmisliše njeki Magjari,
i Magjaroni da obrane izdajstvo svog Matijaša, to nikako nevjerujemo. Tko poznaje ćud kralje-
vu, položaj Bosne, i mržnju Bošnjakah prot Turčinu, lahko će nam vjerovati”. Isto, 313.
30
Isto, 318.
31
Antun Knežević, Pad Bosne (1463.). Senj, 1886.
16
propasti. Događanja je izložio kronološkim nizom sve do 1500. te je opisao

pokušaje ponovnog uspostavljanja izgubljenog kraljevstva nakon 1463. godi-
ne. Kao glavni motiv za pisanje ove knjige poslužio mu je stav da se bosanska
povijest u prošlosti nepravilno prikazivala i interpretirala te da je došlo vrije-
me da se takav pristup ispravi.32 U tom se nastojanju služio njemu dostupnim
izvorima, objavljenim u zbirkama Janka Šafarika,33 Franca Miklošiča,34 Mede
Pucića35 te Augustina Theinera,36 a koristio je i Maura Orbinija37 te izdanje
Komentara pape Pija II. pripisano Gobelinu,38 dok je djela Laonika Halko-
kondila, Jana Długosza i dr. koristio preko Istvána Katone.39
Isti je autor prije uspostavljanja austro-ugarske vlasti u Bosni i Hercego-
vini 1878. objavio djelo Krvava knjiga ili spomenik na 405 godina poslije pro-
pasti kraljevstva bosanskoga.40 Knjiga je izašla u Zagrebu 1869., bez autorova
imena na koricama, što je razumljivo zbog njezina sadržaja, u kojem je uka-
zivao na aktualne probleme izazvane osmanskom prisutnošću u Bosni.41 Sre-
dišnja je tema knjige upravo pad Bosne, i autor upečatljivo opisuje stanje
Bosne i njezina stanovništva nakon pada pod osmansku vlast 1463. godine.
32
“Ugri su prvi, koji su mnogo bosansku povjestnicu osakatili. Nejma povelje bosanske, koju oni
nisu pokvarili, samo ako su je se dočepali: nejma slavnog čina bosanskog, kog nisu sebi prisvo-
jili, al bar ocrnili; pače ako jim je za korist, i povelju svojevoljno za to skovali … Nu ako nam je
žao na Magjare, mnogo nam je žalije na njeku – čest, i poštenje pravednim! – jednokrvnu bratju
Srbe, i Hrvate. Od ovih jedni nam razciepiše Bosnu, i Bošnjake, te rekoše da je Bosna do Vrbasa
Srbija, a Bošnjaci Srbi; od Vrbasa pako Hrvatska i Hrvati; drugi da su u cieloj Bosni svi Srbi koji
pišu ‘Ćirilicom’ a Hrvati koji pišu ‘Latinicom’ treći da su u svoj Bosni sami Srbi; dočim četvrti
proglasiše da su zgoljni Hrvati.” Isto, 6-7.
33
Joannes Schafárik, Acta Archivi Veneti spectantia ad historiam Serborum et reliqiourum
Slavorum meridionalium, Fasc. II, Belgradi, 1862.
34
Franz Miklosich, Monumenta Serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii. Viennae,
1858.
35
Medo Pucić, Spomenici Srpski, knjiga druga. Beograd, 1862.
36
Augustin Theiner, Vetera Monumenta Slavorum Meridionalium Historiam Illustrantia, Tom II.
Zagreb, 1875.
37
Mauro Orbini, Il Regno degli Slavi. Pesaro, 1601.
38
Pii Secundi Pontificis Maximi Commentarii rerum memorabilium quae temporibus suis contigerunt,
a R. D. Ioanne Gobellino vicario Bonnensi iam diu compositi, et a R. P. D. Francisco Bandino Piccolomi-
neo Archiepiscopo Senensi ex vetusto originali recogniti. Rim, 15841 i 15892, Frankfurt, 16143.
39
Stephano Katona, Histora Critica Regum Hungariae, stirpis mixtae, T. I-XII. Budae – Pestini
– Colotzae, 1788-1793.
40
Krvava knjiga ili spomenik na 405 godina poslije propasti kraljevstva bosanskoga. Zagreb, 1869.
41
Knežević anonimno objavljivanje Krvave knjige objašnjava na sljedeći način: “Tiskati kakvu
povjestničku knjigu, bio je zločin veleizdaje! Ni petnajest godinah nejma, kako sam se ja usudio
tiskati jednu bezimenu knjigu, pa su dva Vezira: Topal-Osman-Paša, i Safet-Paša davali po punu
čizmu dukatah, tko bi jim pisca očitovao!” Knežević, Pad Bosne (1463.), 5.
17
Književnik i povjesničar Safvet-beg Bašagić (†1934.) u svom djelu Krat-

ka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, objavljenom 1900., osnovnim uzro-
kom pada Bosne smatra vjersku mržnju. Tako tvrdi da od pomirenja Stje-
pana Tomaševića s Matijašem, hercegom i papom “Bosna nije ništa imala
osim pospješenja katastrofe. Vjerska mržnja, koja se u bogumilima kroz
stoljeća uvriježila prama katolicizmu, sada prevrši svaku mjeru”.42 Prema
Bašagiću, Stjepan Tomašević bio je “uvjeren, da je nemoguće obraniti se, a
još nemogućnije umaknuti u Hrvatsku ili Dalmaciju”, pa je bio primoran
stupiti u pregovore s Mahmud-pašom oko predaje, dok u napomeni na istoj
stranici ističe:
Što neki kao Knežević tvrde, da se kralj tri godine mogo braniti iz Ključa ne da
se razumiti. Sila, koja je prije deset godina za kratko vrijeme razbila velike cari-
gradske zidine, sila, koja bi u stanju bila za tri godine porušiti Kineski zid, reći,
da ne bi mogla osvojiti mali Ključ, to je više, nego prećerano.43
Bašagić se osvrnuo i na pisanje Račkog i Klaića, ustvrdivši da mu je

čudnovato to što neki povjesničari spočitavaju Bosni – da je kukavno izgu-
bila svoju samostalnost, da se ne može ponositi kao Srbija knezom Laza-
rom ili Bizant carem Konstantinom – te ističe da se u danim prilikama ni
Lazar, ni Konstantin, ni bilo koji drugi vladar ne bi mogao oduprijeti više
od Stjepana Tomaševića.44 Time je ukazao na to da su pojedini autori po-
vršnim pristupom problemu umanjivali bosanski otpor, dok je on jasno
izrazio svoj odnos prema njemu svrstavši ga u istu ravninu s otporom dru-
gih zemalja koje su se našle na udaru osmanske ekspanzije.
Mađarski povjesničar Lajos Thallóczy u svojoj knjizi Povijest Banovine,
grada i varoši Jajca45 promatrao je stvari iz mađarske političke perspektive
te je iz pozicije državnog činovnika dao i najoštriji historiografski sud o
kralju Stjepanu Tomaševiću:
42
Safvet beg Bašagić-Redžepašić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (Od g. 1463.-
1850.). Sarajevo, 1900., 14.
43
Isto, 16.
44
Isto, 17-18.
45
Lajos Thallóczy, Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca. (Preveo Dr. Milan pl. Sufflay), Zagreb,
1916. O Thallóczyjevu radu na proučavanju srednjovjekovne bosanske prošlosti usporedi
Dubravko Lovrenović, “Ugarsko-bosanski odnosi i konfesionalna povijest srednjovjekovne
Bosne u djelu Lajosa Thallóczyja”, Bosna franciscana 29 (2008): 77-89. Isti je rad objavljen i na
njemačkom jeziku: “Ungarisch-bosnische Beziehungen und die Religionsgeschichte des mittel-
alterlichen Bosnien im Werk von Lajos Thallóczy”, u: Lajos Thallóczy, der Historiker und Politiker.
Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine – Budapest: Magyar Tudományos
Akadémia, 2010., 31-43.
18
Protiv kršćanstva nije nitko toliko zgriješio kao bosanski kralj. Kao podanik
ugarskoga kralja, od koga mu je izviralo svako pravo, neprisiljen ni od koga
prešao je k Turčinu i plaćajući mu porez osnažio ga. Zatim se pretvarao kao
obraćenik i prevario svoje dobročinitelje, jer je od njih zadobivenu pomoć dao
neprijatelju. Koliko je odatle poteklo štete, koliko je zemlje uništeno, koliko je
ljudi u roblje prodano, to nije potrebno spominjati, jer je poznato.46
Ovakvim opisom Stjepana Tomaševića i situacije u kojoj se njegova ze-

mlja našla, Thallóczy ga je želio predstaviti kao izdajicu, bez sumnje u želji
da istakne značaj i ulogu ugarskog kralja Matijaša Korvina u borbi protiv
Osmanskog Carstva. On je naglasio da je bosanski kralj podanik ugarskoga
kralja i takvo se objašnjenje lijepo uklapalo u njegovo djelo iz perspektive
koja je prošlost Bosne i Hercegovine nastojala što više približiti Mađarskoj
u okviru ustrojstva dvojne Habsburške Monarhije.
Problematika pada Bosne razmatrala se i u obimom nevelikom djelu koje
je Vjenceslavu Vlajiću poslužilo za stjecanje doktorskog zvanja na Sveučilištu
u Freiburgu. Njegova knjižica, naslovljena Pad Bosanskog kraljevstva, objav-
ljena je na njemačkom jeziku u Sarajevu 1926. godine.47 Vlajić je nekritički
preuzeo retoriku i stil izlaganja svojih prethodnika, žaleći za tužnom slikom
Bosne, ističući da je pala gotovo bez ijedne bitke i bez junačkih žrtava kroz
koje bi se mogla dokazati njena sposobnost za opstanak. I za njega je, kao i za
mnoge druge prije njega, glavni uzrok bosanskog sloma ležao u unutrašnjem
nejedinstvu, koje se posebno manifestiralo na vjerskom polju.
Vladimir Ćorović (†1941.) pisao je u svojoj Historiji Bosne 1940.48 u
duhu prožetom srpskim političkim uvjerenjima, dajući nam najjasnije do
tada formuliranu negativnu ocjenu otpora Bosanskog Kraljevstva:
Bosna je pala brzo, bez ijedne veće bitke i skoro bez ikakve prave borbe, ‘šapa-
tom’ kako se posle govorilo, izjedena već ranije domaćom neslogom, otsu-
stvom svake moralne odgovornosti, i besprimerno bezobzirnom sebičnošću
46
Thallóczy, Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca, 56-57. Odlučivši se fokusirati na vojne ak-
cije ugarskog kralja Matijaša, Thallóczy je samo sumarno predstavio sultanov pohod na Bosnu
i dao ocjenu njezina pada: “Uza sve to je slom bosanskog kraljevstva gledom na tadanji opći
položaj izazvao dubok dojam. Ta iznenadna katastrofa porodi instinktivno čuvstvo kod vodećih
knezova zapada. Općemu čuvstvu dao je izraz papa, kad je plačući u kolegiju kardinalskom re-
kao: ‘Bosna je pala, kralja njenog ubiše, dršću Madžari i dršću svi susjedi’.” Isto, 70.
47
Wenzeslaus Vlajić, Untergang des bosnischen Königreiches. Sarajevo, 1926. Zanimljivo je da od
ukupno 63 stranice tek nešto manje od 15 tretira problematiku iz naslova djela, dok se ostatak
bavi općim povijesnim prilikama.
48
Vladimir Ćorović, Historija Bosne – Prva knjiga. Beograd: Srpska kraljevska akademija,
Posebna izdanja, knj. CXXIX, Društveni i istoriski spisi, knj. 53, 1940.
19
onih koji su se nalazili na njenom čelu. Turci su jednim udarom noge srušili
zgradu koja je bila sva crvotočna. Niko ne ustade da je požrtvovano brani, a
izdaje je bilo na više strana … Bosanska historija ne dade ni jedne Marice, a
kamo li veličanstvenog Kosova! Nijedna balkanska država nije pala brže, ni
lakomislenije, ni sramnije. Kako se borio stari despot Đurađ; kako, baš protiv
ovog istog sultana, Skender-beg! … Bosna je pala skoro kao primer države,
koja nije imala ni neke svesne historijske misije ni neke jasne ideje vodilje … s
Bosnom je 1463. god. nestalo jedne države, koja je nastala i živela pretežno
samo kao geografska jedinica i koja je samo u jednom izuzetnom periodu
pokušala iz svog geografskog položaja stvoriti jednu historijsku misiju.49
Izvan okvira ovoga rada izlazi detaljno analiziranje pojmova korištenih
u ovome pasusu, poput ideja vodilja, zatim historijska misija, geografska
jedinica i slično. U okviru suvremenih historiografskih koncepcija, a tadaš-
njeg povijesnog konteksta, i konteksta u kojem su izrečeni, oni jasno osli-
kavaju autorov odnos ne samo prema srednjovjekovnoj stvarnosti i situaci-
ji u kojoj se Bosna našla sredinom 15. stoljeća nego i prema Bosni kao po-
vijesnoj kategoriji uopće.
Tijekom Drugog svjetskog rata u Sarajevu je u izdanju Hrvatskog kultur-
nog društva Napredak 1943. tiskana Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Herce-
govine, u kojoj je najveći i najvažniji zadatak prikazivanja političke historije
pripao Marku Perojeviću.50 On nije prihvatio tvrdnju da su heretici krivi za
pad kraljevine i da su po osvajanju Bosne patareni počeli prelaziti na islam.
Odbacivši odgovornost s kralja, on je razloge za pad Bosne vidio, kao i Orbi-
ni, u neslozi bosanskih velikaša i njihovim različitim mišljenjima.51
Kraljevstvo bosansko već je godinama imalo u sebi crva, koji ga je izjedao i bio
dostatan malo vjetar, pa da ono padne kao gnjila jabuka … Pustio je sultan da
onaj crv u tijelu Bosne izvrši svoj razorni posao, da dogrize onu tanku nit, o
kojoj je visila sudbina bosanskoga kraljevstva.52 Istina je, bilo je u Bosni pata-
rena, možda su bili toliko jaki da su drmali temeljima države, što ipak nije
dokazano, ali sa svim tim nijesu patareni skrivili propast Bosne. Nije ničim
utvrđeno da je Radak iz kakve vjerske mržnje i osvete postao izdajica domovi-
ne. Ne vidi se dakle da su vjerske razmirice bile uzrokom propasti Bosne. Ne
može se također tvrditi, da su odmah po osvojenju Bosne počeli patareni li-
stom prelaziti na islam. Tomu nema dokaza.53
49
Isto, 558-560.
50
Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do god. 1463, Knj. I.
Sarajevo: Hrvatsko kulturno družtvo Napredak, 1943.
51
Perojević, u: Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, 583.
52
Isto, 563-564.
53
Isto, 583.
20
Perojević odgovornost za pad Bosne zbacuje s kralja i rezimira:

Bosanski velikaši nijesu gradili bosansku državu, nego joj uvijek podkopavali
temelje zbog vlastitih interesa. Kralj je bio lutka u njihovim rukama. Oni su
postavljali kraljeve na prijestolje, oni su ih i skidali. Nijedan kralj nije od njih
mogao da vodi samostalnu državnu politiku, da učvrsti državu ni prema unu-
trašnjosti ni prema vanjskom svijetu. Jedne središnje državne vlasti u Bosni
nije bilo. Turčin je mnogomu velikašu bio veći prijatelj nego sam kralj. Velika-
ši su zvali Turke ili da im pomognu ili sude. Kakvi su bili velikaši, takav je bio
i narod … Turska obećanja o poboljšanju težačkih odnošaja, čini se da su na-
rodnoj duši uspavala osjećaj slobode i nezavisnosti bosanskoga kraljevstva. To
je možda bilo najjače oružje, kojim je Turčin svladao i osvojio Bosnu.54
U Historiji naroda Jugoslavije, najutjecajnijem djelu jugoslavenske hi-

storiografije, sveučilišnom udžbeniku svih sveučilišta diljem tadašnje fede-
racije, Mihailo Dinić se, u duhu i maniri istinskog istraživača, suzdržao od
brzopleto i nespretno donesenih zaključaka i ocjena o padu Bosne te se
odlučio pisati o njezinu međunarodnom položaju i nastojanju posljednjih
bosanskih vladara da uz oslonac na Ugarsku i papu otklone opasnost od
Turaka. U nemogućnosti da se sama potpuno oslobodi zavisnosti od Tura-
ka i njihova utjecaja, Bosna ih je, prema Diniću, pokušavala paralizirati i
održati se uz pomoć onih sila koje su prije najviše ugrožavale njenu samo-
stalnost. On zaključuje da su Turci “Bosnu postepeno za više decenija siste-
matski slabili i razarali njezinu otpornu snagu”,55 čime je napravio ključni
pomak od svojih prethodnika ukazavši na otpor bosanske države i na činje-
nicu da su Osmanlije Bosnu iscrpljivali kroz dulje razdoblje.
Povodom 500. godišnjice pada Bosne Dominik Mandić je 1963. u Hr-
vatskoj reviji objavio tekst naslovljen “Herceg-Bosna i Hrvatska”, u kojem je
tvrdio da je osmanskim zauzimanjem Bosne “otvoreno novo poglavlje u
povijesti hrvatskog naroda, koje će odlučno i bitno utjecati na njegovu sud-
binu za sva buduća stoljeća”.56 Iako je svoj tekst posvetio “sudbonosnoj go-
dišnjici”, Mandić se u ovom radu nije pretjerano bavio padom Bosne, nego
općim povijesnim prilikama i drugim temama. Tek je nekoliko stranica
posvetio analizi “narodnog i vjerskog stanja u brojkama uoči pada Bosne”
te je pod zasebnim podnaslovom “Pad Bosne god. 1463. i njegove kobne
54
Isto, 584.
55
Mihailo Dinić, “Bosanska feudalna država od XII. do XV. stoljeća”, u: Historija naroda
Jugoslavije I. Zagreb, 1953., 608.
56
Dominik Mandić, “Herceg-Bosna i Hrvatska. Prigodom 500-godišnjice pada Bosne (1463.-
1963.)”, Hrvatska revija XIII (1963): 423.
21
posljedice za Hrvatsku” pisao o stradanju Hrvata u godinama neposredno

nakon 1463. godine.57
U Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini 500. obljetnica pada Bosne nije poseb-
no obilježavana znanstvenim skupovima ili okruglim stolovima, kako se to
običavalo činiti za velike godišnjice. Jedino je u Godišnjaku Društva istoričara
Bosne i Hercegovine za tu godinu umjesto predgovora Uredništva objavljen
prigodni tekst Ante Babića u kojem je autor o padu Bosne govorio s daleko
više odmjerenosti i zrelosti nego brojni njegovi prethodnici, istaknuvši:
Položaj srednjevjekovne bosanske države u sklopu međudržavnih odnosa u
vremenu nagle turske ekspanzije po balkanskom prostoru bio je, prije svega,
određen tadanjim nastojanjima moćnijih sila da svoje – inače vrlo različite i
često vrlo suprotne – interese zaštite na prostoru što udaljenijem od vlastitih
granica i uz što manje ulaganje vlastitih materijalnih i ljudskih snaga … I kada
se približio odlučni momenat koji je sobom nosio pitanje njenog daljeg op-
stanka, bosanska država našla se u takvom međunarodnom položaju da je nje-
na vlastita volja bila paralizovana suprotnim pogledima onih sila na koje je
računala kao na saveznike i zaštitnike.58
U istom broju časopisa objavljeni su radovi Desanke Kovačević o padu

Bosne prema dubrovačkim izvorima59 i Gavre Škrivanića o vojničkim pri-
premama Bosne pred odlučujuću osmansku akciju 1463.,60 te bibliografija
radova o osmanskom osvajanju Bosne koju je pripremio Ekrem Mursel.61
Ovi su prilozi činili konkretan doprinos rasvjetljavanju i razumijevanju
pada Bosanskog Kraljevstva te su i danas nezaobilazna literatura u prouča-
vanju ovog segmenta bosansko-hercegovačke prošlosti.
57
Svoj je tekst Mandić završio ovim riječima: “Spomen na 500-godišnjicu pada Bosne valja da u
dušama svih Hrvata obnovi duboku svijest, da su Bosna i Hercegovina prave hrvatske zemlje,
koje su takve postale naseljenjem Hrvata kod njihova dolaska na Jadran i takvima ostale do da-
nas … Spomen na pad Bosne i Hercegovine neka, nadalje, osvježi i ojača ljubav svih Hrvata
prema našoj braći bosansko-hercegovačkim muslimanima, koji su krv naše krvi, kost naših hr-
vatskih kostiju. Bosansko-hercegovačke muslimane taj spomen neka sjeti, da oni potječu od
Hrvata bogomila i katolika, da su krvno čisti Hrvati i da njihova budućnost i sreća može biti
samo u zajednici s drugom braćom Hrvatima.” Isto, 462.
58
Anto Babić, “Prije 500 godina”, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine XIV (1964): 5-6.
59
Desanka Kovačević, “Pad bosanske države prema dubrovačkim izvorima”, Godišnjak Društva
istoričara Bosne i Hercegovine XIV (1964): 205-220.
60
Gavro Škrivanić, “Vojničke pripreme srednjovjekovne bosanske države pred propast (1463.
g.)”, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine XIV (1964): 221-228.
61
Ekrem Mursel, “Bibliografski podaci o propadanju srednjovjekovne Bosne i njenom prelazu
pod osmansku vlast (1952-1963)”, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine XIV (1964):
297-304.
22
Godinu dana nakon izlaska ovog časopisa objavljena je u Beogradu

1964. Istorija srednjovekovne bosanske države autora Sime Ćirkovića kao
knjiga koja je – promatrano iz naše, današnje perspektive – jedan od po-
sljednjih u nizu sintetskih prikaza bosanskog srednjovjekovlja. U njoj je
Ćirković dosta krivnje za loš položaj Bosne usmjerio na kralja Tomaša, “op-
tuživši” ga da mu uzvišeni križarski ideali nisu “nimalo smetali da se usput
bavi starom i sitnom politikom grabljenja tuđih zemalja i čuvanja svojih
najužih interesa”.62 Po njemu “iščezavanje kralja Tomaša s pozornice bal-
kanske politike nije imalo nepovoljne posledice na stanje Bosne”, pa na
osnovi toga zaključuje da je nestanak kralja čak “pomogao raščišćavanje i
sređivanje situacije”, jer je on kod suvremenika “budio prezir svojom nepo-
stojanošću i nedostatkom hrabrosti”.63
Nešto više svojih mišljenja o padu Bosne Ćirković je predstavio u Isto-
riji srpskog naroda, gdje je naglasio da je slom Bosanskog Kraljevstva iza-
zvao “novo veliko uzbuđenje u evropskim zemljama i pojačao osećaj ugro-
ženosti u onima koje su bile najviše izložene daljim turskim napadima”. U
ovom djelu Ćirković jasno ističe da je “jednostrano i netačno mnogo puta
ponovljeno tvrđenje da je Bosna šaptom pala te da se po svome odjeku u
evropskim zemljama, sa padom Bosne može jedino uporediti neuspela sul-
tanova opsada Beograda 1456. godine”.64 On ističe da se nakon gubitka Bo-
sanskog Kraljevstva razvila široka križarska akcija, i “od vremena velikih
hrišćanskih pohoda, 1443. i 1444, nije bilo postignuto takvo jedinstvo, niti
su bili preduzeti slični praktični koraci za sprečavanje turskog širenja”.65
O padu Bosne pisao je i Srećko M. Džaja, koji se u svom radu o ideološ-
kim i politološkim aspektima propasti Bosanskog Kraljevstva okrenuo po-
novnom čitanju dostupnih objavljenih izvora i preispitao je neke do tada
ustaljene stavove.66 Podvrgnuo je analizi diplomatsku prepisku onih poli-
tičkih snaga koje su bosanskog kralja svojom politikom odvojile od sultana,
62
Sima Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države. Beograd: Srpska književna zadruga,
1964., 316.
63
Isto, 323.
64
Sima Ćirković, “Pad Bosne i pokušaji otpora turskom osvajanju”, u: Istorija srpskog naroda,
Knj. 2. Beograd, 1982., 396.
65
Isto.
66
Srećko M. Džaja, “Ideološki i politološki aspekti propasti bosanskoga kraljevstva 1463. godi-
ne”, Croatica Christiana Periodica 18/X (1986): 206-210; Isti, “Osmansko osvojenje Bosne i rim-
ska kurija”, u: Zbornik radova sa Znanstvenog skupa u povodu 500. obljetnice smrti Fra Anđela
Zvizdovića. Sarajevo – Fojnica: Franjevačka teologija Sarajevo – Franjevački samostan Fojnica,
2000., 219-228.
23
tj. ugarske izvore i izvještaje Rimske kurije. Kritički pogledi na sadržaje

razmatranih izvora ponukali su ga da naglasak s unutrašnjih pomakne na
vanjske političke faktore. Pored toga, korištenjem novijeg kritičkog izdanja
Komentara Pape Pija II došao je do zaključka da je papin tekst u osnovi
oslonjen na izvještaj legata Nikole Modruškog, u kojem glavninu tereta za
vojničku propast Bosne svaljuje na bosanske heretike.
Nove izvorne podatke koji su o pitanju pada Bosanskog Kraljevstva
mogli ponuditi nešto više do tada nepoznatih informacija otkrio je Marko
Šunjić, koji je u arhivu u Zadru pronašao, a potom i objavio koncepte izvje-
štaja koje je trogirski knez slao u Veneciju u vrijeme dok se u Bosni odigra-
vala osmanska vojna akcija.67 U tom je prvorazrednom izvoru navedeno da
su se branitelji Bobovca uspješno odupirali nadmoćnoj sili i pružali joj ju-
nački otpor. Na osnovi tih vijesti te drugih dostupnih izvora Šunjić je u
svojim radovima Osvrt na ocjene uzroka i propasti srednjovjekovne bosan-
ske države,68 zatim Uništenje srednjovjekovne bosanske države, objavljenom
u sintezi bosansko-hercegovačke povijesti,69 kao i u knjizi o odnosima Bo-
sne i Venecije u 14. i 15. stoljeću,70 izložio osnovne zaključke o padu Bosne.
On je zamjerao starijim povjesničarima da nisu trezveno i hladno procje-
njivali posljedice davno prekinutih događaja, a pored navođenja imena
Račkog i Klaića, kao glavnog krivca za ovakav pristup istraživanoj temi
identificirao je Vladimira Ćorovića. Optužio ga je da je, iako “nepobitno
izuzetan poznavalac bosanske i srpske prošlosti”, ipak generalizacijom “radi
postizanja i opravdavanja određenih političkih rezultata i ciljeva, uporno
konstruirao i sugerirao mučnu sliku jedne nakazne, anakrone i suvišne dr-
žave … omražene i opterećene neizlječivim i neiskorjenjivim porocima,
koju ni suvremenici nisu cijenili, ni branili, a niti za njom žalili”.71
Šunjić je u svojim radovima isticao da osmanski izvori govore o snaž-
nom otporu na koji su naišli u Bosni. On odbacuje spekulacije o pataren-
stvu kao mogućem trulom mjestu bosanske obrane i njegovu bliskost s isla-
mom te zaključuje da nema dokaza da bi bosanska država propala i bez
67
Marko Šunjić, “Trogirski izvještaji o turskom osvojenju Bosne (1463)”, Glasnik arhiva i Društva
arhivskih radnika Bosne i Hercegovine XXIX (1989): 139-157.
68
Marko Šunjić, “Osvrt na ocjene uzroka i propasti srednjovjekovne bosanske države”, Radovi
Hrvatskog društva za znanost i umjetnost II (1994): 25-33.
69
Marko Šunjić, “Uništenje srednjovjekovne bosanske države”, u: Bosna i Hercegovina od najsta-
rijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata. Sarajevo: Bosanski kulturni centar, 1998., 83-95.
70
Marko Šunjić, Bosna i Venecija (odnosi u XIV. i XV. st.). Sarajevo: Hrvatsko kulturno društvo
Napredak, 1996.
71
Šunjić, “Osvrt na ocjene uzroka i propasti srednjovjekovne bosanske države”, 27.
24
snažnog vanjskog udara, odnosno da bi se pod pritiskom unutrašnjih pro-

turječnosti urušila sama od sebe. Prema njegovim istraživanjima, Bosna je
podlegla pod golemim i dugotrajnim pritiskom koji su na nju vršili Turci
učestalim upadima i pljačkom, odvođenjem stoke i ljudi, uništavanjem
usjeva, propagandom, dankom u srebru i zlatu, nametanjem stalne ratne
opasnosti i povećavanjem troškova obrane. Osmanlije su dakle punih 77
godina, od 1386. do 1463., stalno ugrožavali i potkopavali Bosnu, da bi u
posljednjem obračunu upotrijebili veliku vojnu silu. Šunjić naglašava da je
bosanska država propala pod udarom tada najjače svjetske velesile, koja je
prethodno srušila Bizantsko Carstvo, ostatke srpske i bugarske države i do-
bro uzdrmala Ugarsku i Vlašku.
Na osnovi historiografije, s posebnim osloncem na rezultate istraživa-
nja Srećka M. Džaje i Marka Šunjića, o diplomatskim igrama tipičnim za
razdoblje razvijene renesanse pisao je Mladen Ančić s nastojanjem da pad
Bosne postavi u što širi mogući kontekst.72 U posljednje vrijeme ovu je pro-
blematiku najtemeljitije obradio Dubravko Lovrenović, koji je u svojoj
knjizi Na klizištu povijesti kroz prizmu političkih odnosa između Ugarske i
Bosne prikazao opću klimu i atmosferu koja je vladala u srednjovjekovnom
Bosanskom Kraljevstvu i oko njega neposredno pred odlučujuću osman-
sku vojnu akciju koja je dovela do njegova konačnog sloma.73
Epilog
Zbog činjenice da je postupno širenje Osmanskog Carstva na prostori-
ma jugoistočne Europe bio jedinstven proces, u historiografiji su se nemi-
novno povlačile paralele između bosanskog slučaja i drugih zemalja koje su
pale pod osmansku vlast u 14. i 15. stoljeću. Iako se te komparacije nameću
same po sebi, veoma je teško izvući iz njih bilo kakvu pouku jer se zapravo
radi o suštinski drukčijim prilikama kojima su pojedini vladari i njihove
zemlje bili izloženi – od Bizantskog Carstva preko Srpske Despotovine do
drugih manjih ili većih kneževina. U tim su usporedbama Bosna i njen
vladar obično u historiografiji slabo prolazili i davala im se negativna ocje-
na. Krivnja za pad Bosne morala je pasti na nečija leđa te je prst najčešće
bio uperen na jednog od dvojice posljednjih bosanskih kraljeva.
72
Mladen Ančić, “Renesansna diplomacija i rat. Primjer pada Bosne 1463”, u: Hrvatska srednjo-
vjekovna diplomacija, Zbornik diplomatske akademije, br. 2, god. 4, Zagreb, 1999., 143-177.
73
Dubravko Lovrenović, Na klizištu povijesti. Sveta kruna ugarska i Sveta kruna bosanska 1387-
1463. Zagreb –Sarajevo: Synopsis, 2006., 339-393.
25
U skladu s duhom i moralom svog vremena, kao i s tadašnjim historio-

grafskim dostignućima, mnogi su autori uzroke brzog pada Bosne tražili u
unutrašnjim faktorima, rastrojstvu zemlje, kompleksnoj vjerskoj situaciji i
prisutnosti heretika, a kao najčešći razlog navodila se nesloga velikaša te
izdaja, iako samo jedan suvremeni i pouzdani diplomatički izvor govori o
izdajstvu. Na osnovi izlaganja ovih povjesničara stvoren je mit o jednostav-
nom i lakom padu srednjovjekovne bosanske države čiji je sastavni dio či-
nila navodna “bogumilska” izdaja. Suvremena je historiografija zaključila
da je taj mit zapravo djelo tadašnjeg papinskog legata u Bosni, biskupa Ni-
kole Modruškog, kojim je pokušao opravdati vlastitu pogrešnu politiku,
koja je ubrzala ionako neminovan slom.
Malo se historičara u bavljenju ovom temom odlučilo promatrati širu
sliku i uvrstiti u svoja razmatranja i vanjske faktore. To se posebno osjeća u
starijoj literaturi, koja u duhu nacionalno-romantičarske historiografije te
shvaćanju junaštva i etičkih vrijednosti o padu Bosne daje više, uglavnom
negativnih ocjena. Ako se uzmu u obzir svi dostupni izvori, a oni rimske i
mađarske provenijencije podvrgnu kritičkoj analizi, stječe se dojam o naglom
prodoru osmanskih trupa u Bosnu, intenzivnoj borbi pod Bobovcem i dru-
gim bosanskim tvrđavama, grčevitom otporu branitelja, razaranju i deporta-
cijama stanovništva, općoj panici i bježanju prema Jadranu i otocima.
Iako stav da je obrana Bosanskog Kraljevstva prilikom zadnjeg osman-
skog napada veoma brzo popustila nije sasvim pogrešan, objavljivanjem no-
vih izvora i rezultata historiografskih analiza došlo se do saznanja da je Bosna
u borbi s Osmanskim Carstvom ipak pružala značajan otpor. Konačni pad
Bosne pod Osmanlije zapravo je rezultat brojnih međusobno uvjetovanih
faktora i bio je tek završnica procesa započetog davno prije, prvim sukobom
bosanskih i osmanskih vojnih snaga 1386. godine. Sagleda li se ukupna
osmanska politika u Bosni, ali i osmanska osvajačka politika uopće u jugoi-
stočnoj Europi, primjećuje se da se Bosna veoma dugo opirala snažnim pri-
tiscima i da je pod osmansku vlast “padala” skoro 80 godina.
26
The Fall of the Bosnian Kingdom

in Historiography
The paper presents a short review of historiography examining the Ottoman conquest
of the Bosnian Kingdom in 1463, with an emphasis on opinions and evaluations of his-
torians from the Ragusan writers and chroniclers of the sixteenth and seventeenth cen-
turies to the modern critical historiography.
Since the gradual expansion of the Ottoman Empire in South-Eastern Europe may be
viewed as a single process, some historians wanted to draw a parallel between the Bos-
nian case and the examples of other states that fell under the Ottoman rule during the
fourteenth and fifteenth centuries. Even though the grounds for these comparisons are
understandable, it is very difficult to learn anything from them. Circumstances to which
individual rulers and their states, from the Byzantine Empire, Bulgaria and Serbia to
other smaller or larger principalities, were subjected were essentially different. In these
comparisons historiography has given a negative evaluation of Bosnia’s struggle and its
rulers. Someone had to be responsible for the fall of the Kingdom and the blame was
almost exclusively assigned to the last two Bosnian kings.
In line with the times in which they lived and contemporary historiographical trends,
some historians attributed the quick fall of Bosnia to internal factors, such as conflicts
within the state and the complex religious situation including the presence of heretics.
The most commonly cited argument was the discord between the nobles and betrayal,
even though the latter is mentioned in only one authentic contemporary diplomatic
source. The work of these historians served as a basis for the myth of an easy and simple
breakdown of the medieval Bosnian state in which the Bogomil betrayal played an im-
portant part. Contemporary critical historiography concluded that this myth was cre-
ated by Bishop Nikola of Modruš, the papal legate in Bosnia, in order to justify his own
wrong policy that hastened the unavoidable fall of the Kingdom.
Only a small number of historians studying this topic looked at the broader picture and
took external as well as internal factors under consideration. This is especially evident in
older literature which, inspired by patriotism, ethical values and the concept of hero-
ism, paints a more negative image of Bosnia’s fall. If we consider all the available sourc-
es, and critically analyze those of Roman and Hungarian origin, we gain the impression
of a rapid surge of the Ottoman army into Bosnia, intense fighting under Bobovac and
other Bosnian fortresses, strong resistance of the defenders, destruction and mass de-
portations of population, general panic and emigration towards the Adriatic and the
islands.
Even though the thesis that the defence of the Bosnian Kingdom during the last Otto-
man attack faltered very quickly is not completely wrong, after the publication of new
sources and results of historical research historians have reached the conclusion that
Bosnia offered significant resistance in its battles against the Ottoman Empire. The final
fall of Bosnia under Ottoman domination was in fact a result of numerous intercon-
nected factors and signified the completion of a process begun with the first conflict
27
between Bosnian and Ottoman troops in 1386. If we take into consideration the Otto-
man policy towards Bosnia as well as the Ottoman conquering policy in South-Eastern
Europe in general, we can see that Bosnia resisted strong pressure for a long time and
that it had been “falling” under the Ottoman rule for almost 80 years.
Keywords: Bosnian Kingdom, Ottoman Empire, Turks, Stjepan Tomašević.
28
Dino Mujadžević
Pad Bosne 1463. prema

osmanskim narativnim izvorima
dr. sc. Dino Mujadžević UDK 930.25(560):94(497.6)’’1463’’

Hrvatski institut za povijest Izvorni znanstveni rad
Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Primljeno: 11. listopada 2012.
Ante Starčevića 8 Prihvaćeno: 25. ožujka 2013.
35 000 Slavonski Brod
HRVATSKA
U radu su obrađena dva osmanska narativna izvora (zapravo po jedno poglavlje iz

svakog od izvora) koja donose svjedočanstva o padu Bosne pod osmansku vlast
1463. godine. Autor članka najprije donosi biografske podatke o sastavljačima dje-
la, a potom analizira sama djela, odnosno njihove dijelove o padu Bosne. Svoju ar-
gumentaciju autor gradi na analizi relevantnosti i iskoristivosti te na usporedbi dva-
ju promatranih izvora. Autor donosi precizne i konkretne zaključke, među kojima je
glavni taj da su promatrana narativna vrela o padu Bosne nastala iz pragmatičnih
razloga, da bi legitimirala osmanska osvajanja, odnosno ideološki promovirala voj-
no-politički uspon Osmanskoga Carstva. Osim toga, ustanovljuje u kojoj mjeri auto-
ri dvaju promatranih djela donose konkretne podatke o tijeku vojnih akcija i odno-
su Osmanlija prema podanicima bosanskoga kralja i samome kralju te iz koje literar-
ne tradicije djela nastaju.
Ključne riječi: srednjovjekovna Bosna, Bosna i Hercegovina, Osmansko Carstvo, na-

rativni izvori, historiografija, 15. stoljeće.
Uvod
Osmanski narativni izvori značajan su, no premalo istražen, skup izvo-
ra za povijest pada Bosne 1463. godine. Primjetno je da većina povjesniča-
ra preferira zapadne narativne izvore, koji su brojniji i dostupniji za istraži-
vanje, a osmanski su manje dostupni zbog korištenja jezika čije poznavanje
nije rasprostranjeno. U ovom ću članku pokušati analizirati i kontekstuali-
29
zirati dva, daleko najznačajnija, osmanska narativna izvora za ta zbivanja te

bosansko-hercegovačkoj i hrvatskoj historiografiji ponuditi dodatna upo-
rišta za istraživanje.
Āšıqpāšāzāde
Biografija
Poznato je da mu je pravo ime bilo Derviš Ahmed, a koristio je i pseudo-
nim (mahlas) Āšıqī. Ipak, kasniji osmanski povjesničari i suvremena literatu-
ra govoreći o njemu koriste isključivo patronimik Āšıqpāšāzāde (u prijevodu:
dijete, potomak Āšıq-paše), koji je nosio kao praunuk uglednoga gazije i su-
fijskoga pjesnika iz doba emira Orhana, Āšıq-paše (1271.–1373.). Gotovo sve
podatke o Āšıqpāšāzādeovu životu crpimo iz jedinoga njegova djela Menāqıb
u Tevārīh-i Āl-i Osmān (Legende i povijest osmanske dinastije).1 Prema vla-
stitom navodu, rođen je oko 1400. u selu Elvan Çelebi u sandžaku Amasya u
sjevernoj Anadoliji. Kao potomak istaknutoga mistika, odmalena je bio ve-
zan za sufizam i tekijsko okruženje, zbog čega je dobio nadimak Derviš.2
Ističe da je još u mladosti stupio u kontakt s uglednim osobama svoga vreme-
na i mnogo proputovao: kao trinaestogodišnjak nalazio se u pratnji Mehme-
da I., a poslije je izvjesno vrijeme boravio u Konyi, u tekiji Sadreddina
Konevīja. Kada se kao mladić teško razbolio, proveo je neko vrijeme oporav-
ljajući se u kući povjesničara Jahšı Faqīha3 u mjestu Geyve te je tada pročitao
jedan spis svoga domaćina o osmanskoj povijesti do Bajazida I., što ga je po-
nukalo da se počne zanimati za istraživanje osmanske povijesti. Ističe potom
da je sudjelovao u raznim pohodima Murata II., npr. protiv pretendenta na
prijestolje Mustafe i Jánosa Hunyadija (bitka na Kosovu polju 1448. godine).
Pratio je Ishāq-bega, poznatoga krajiškog vojskovođu i skopskog namjesnika,
na nekim njegovim vojnama, a s njim je 1436./37. obavio i hadž. Tijekom
vladavine Mehmeda II. Osvajača nalazio se u vladarevoj milosti te se nasta-
nio u Istanbulu, gdje je zadnje godine života proveo pišući Menāqıb u Tevārīh-i
Āl-i Osmān. Ovo je djelo, kako je sam zabilježio, započeo pisati 1484., nakon
čega o njemu više nema sigurnih podataka.
1
Za njegov detaljniji životopis vidi: Abdülkadir Özcan, “Āšıqpāšāzāde”, Islam Ansiklopedisi2, 4,
Istanbul, 1991., 6-7; Atsız, Āšıqpaşaoğlu Tarihi. Istanbul, 1992., 5-8.
2
Pored pradjeda, i djed, šejh Selman, i otac, šejh Yahya, bili su istaknuti derviši.
3
O Jahšı Faqīhu, koji je bio imam drugoga osmanskog vladara Orhana, vidi Franz Babinger, Die
Geschichtsschreiber der Osmanen. Leipzig: Harrassowitz, 1927., 10.
30
Dino Mujadžević • Pad Bosne 1463. prema osmanskim narativnim izvorima
Menāqıb u Tevārīh-i Āl-i Osmān

Āšıqpāšāzāde je, prema vlastitim navodima, u svojoj povijesti osman-
ske države, poznatoj i pod skraćenim naslovom Tevārīh-i Āl-i Osmān (Po-
vijest osmanske dinastije), za razdoblje do vladavine Bajazida I. kao izvor
koristio djelo svoga mentora Jahšı Faqīha Menāqıbnāme (Knjiga o legenda-
ma), podatke o ratovanju Bajazida I. protiv Ugarske 1391. dobio je od Qara
Timurtaševa sina Umur-bega, a izvještaj o bitci kod Angore 1402. zasnovao
je na kazivanju jednoga stražara iz sultanove pratnje (solaq). Opis kasnijega
razdoblja, doba Murata II. i Mehmeda II. Osvajača, utemeljen je najvećim
dijelom na vlastitom opažanju4.
Poznato je da je već Āšıqpāšāzādeov mlađi suvremenik Nešrī koristio
njegovo djelo kao povijesni izvor. Premda su kasniji osmanski povjesničari
i sastavljači biografskih djela poznavali njegovo djelo, uglavnom su zbog
Āšıqpāšāzādeova jednostavnoga jezika i nesavršenosti stila kao izvor za
osmansku povijest 14. i 15. stoljeća preferirali Nešrīja, pa je kronika ubrzo
pala u zaborav. Njezinu vrijednost prvi je uočio pionir austrijske osmanisti-
ke Joseph von Hammer te je njegovom zaslugom Menāqıb u Tevārīh-i Āl-i
Osmān prihvaćeno kao najvažniji narativni izvor za osmansku povijest u
14. stoljeću5.
Dužina teksta kronike varira u različitim rukopisima, pa stoga tri dosa-
dašnja izdanja originalnoga osmanskog teksta nisu istoga opsega6. Razlike
su, prema mišljenju nekih osmanista, nastale zato što su anonimni priređi-
vači više puta dopunjavali i prerađivali originalni tekst Āšıqpāšāzādeove
kronike. Ipak, s određenom sigurnošću možemo tvrditi da je Āšıqpāšāzāde
autor teksta (ili prve verzije teksta) kronike koji se odnosi na razdoblje pri-
je smrti Mehmeda II. Osvajača, a dijelovi kronike o kasnijem razdoblju ve-
likom su većinom kasniji dodaci7.
Āšıqpāšāzāde je koristio izrazito jednostavan stil pripovijedanja uz upo-
trebu jezika vrlo bliskog govornom osmansko-turskom jeziku, što njegovo
djelo čini izrazito sličnim nizu anonimnih kronika Tevārīh-i Āl-i Osmān. Na
4
Özcan, “Āšıqpāšāzāde”, 7.
5
Isto.
6
O rukopisnoj tradiciji ovoga djela vidi Babinger, Die Geschichtsschreiber der Osmanen, 35-
37, i Richard F. Kreutel, Vom Hirtenzelt zur Hohen Pforte. Graz: Verlag Styria, 1959., 10-12.
Postojeća izdanja osmanskoga teksta su: Āšıqpāšāzāde Tarihi. Istanbul, 1332. (izd. Ālī-bey);
Friedrich Giese, Die altosmanische Chronik des Āšıqpāšāzāde. Leipzig: Harrassowitz, 1929.;
Nihal Çiftçioğlu Atsız, Tevārīh-i Āl-i Osmān. Istanbul, 1949.
7
Kreutel, Vom Hirtenzelt zur Hohen Pforte, 10-11.
31
osnovi stilskih obilježja pretpostavlja se da je bilo namijenjeno pismenim pri-

padnicima osmanskoga “srednjeg sloja”, posebno vojsci.8 Prema zapažanju
nekih osmanista, njegova “dramatska” naracija mjestimično podsjeća na pro-
znu obradu legendi iz danas izgubljenih anadolskih herojskih epova o na-
stanku osmanske države.9 Neki suvremeni autori pokušali su rasvijetliti po-
zadinu nastanka Menāqıb u Tevārīh-i Āl-i Osmān i političke aluzije u njemu.
Vrlo važan doprinos upoznavanju povijesne pozadine nastanka ove
kronike dao je američko-turski povjesničar Cemal Kafadar, koji je razradio
tezu osmanista Victora L. Menagea da je Āšıqpāšāzāde u svom djelu artiku-
lirao povijesnu svijest i etos gazijsko-derviškoga miljea, kojemu je po rođe-
nju pripadao. Kafadar dokazuje da Āšıqpāšāzādeovo djelo nije tipična
dvorska kronika, premda dopušta mogućnost da je napisano po nalogu Ba-
jazida II., te zaključuje da ono predstavlja ovu oporbenu društvenu skupi-
nu, čije su pozicije nakon osvajanja Carigrada 1453. bile ugrožene pojavom
sultanovih imperijalnih pretenzija i sve izraženijom centralizacijom. Pri-
mjetno je da je Menāqıb u Tevārīh-i Āl-i Osmān prožeto nostalgijom za
starim dobrim i jednostavnim danima bratstva i idealizma i ogorčenjem
koje je poticalo iz dubokoga osjećaja izdaje u grupi koja je porodila osman-
sku dinastiju i zauzvrat dobila krutu politiku Mehmeda II.10
Tako Āšıqpāšāzāde rane osmanske vladare opisuje kao jednostavne borce
za vjeru (müğahid gazi), a posebno u stvaranju osmanske države naglašava
uloga derviških (ahī) udruženja poput abdālān-i Rūm i bağiyān-i Rūm.11
Drugi su istraživači primijetili da je Āšıqpāšāzāde zbog osobne neovisno-
sti prema sultanu i nedostatka ambicija za političkom karijerom mogao kri-
tizirati vlasti, ponekad vrlo otvoreno, ipak usmjeravajući prigovore samo na
sultanove službenike, sluge ili savjetnike, nikada na vladara. Primjerice,
osmanistica Suraiya Faroqhi, proučavajući Āšıqpāšāzādeov način kritiziranja
vlasti, uočila je vrlo negativno opisivanje vezira Mehmeda II. Rum Mehmed-
paše, kojemu se zbog grčkoga podrijetla pripisivala želja da sabotira doselja-
vanje osmansko-muslimanskog stanovništva u osvojeni Carigrad.12
8
Özcan, “Āšıqpāšāzāde”, 7
9
Kreutel, Vom Hirtenzelt zur Hohen Pforte, 12.
10
Cemal Kafadar, Between Two Worlds: Construction of the Ottoman states. Berkeley –
Los Angeles: University of California Press, 1995., 102-103; Gabriel Piterberg, An Ottoman
Tragedy: History and Historiography at Play. Berkeley – Los Angeles; University of
California Press, 2003., 34-35.
11
Özcan, “Āšıqpāšāzāde”, 7.
12
Suraiya Faroqhi, Ottoman History: An Introduction to the Sources. Cambridge:
Cambridge University Press , 1999., 148-149.
32
Āšıqpāšāzāde i pad Bosne pod osmansku vlast

Osmansko osvajanje Bosne 1463. prijeloman je događaj za hrvatsku po-
vijest budući da su Osmanlije u zemlji koja izravno graniči s Hrvatskom i
Slavonijom dobili čvrsto stalno uporište za akindžijske provale i postupno
teritorijalno širenje prema zapadu, što će u 16. stoljeću dovesti do političke
i demografske katastrofe Hrvatsko-Slavonskoga Kraljevstva. Ovaj je osman-
ski vojni pohod i jedan od najvećih uspjeha u vladavini Mehmeda II. Osva-
jača13. Sam pohod protekao je, prema svjedočanstvu zapadnih i osmanskih
izvora, bez većih vojnih napora za Osmanlije, no spominje se i mjestimični
žestoki otpor žitelja Bosne. Veće teškoće osmanskoj vlasti u Bosni donijet
će intervencija ugarsko-hrvatskoga vladara Matije Korvina neposredno na-
kon 1463. godine.14
Āšıqpāšāzāde je zauzimanju Bosne 1463. posvetio cijelo 140. poglavlje
(bāb), koje nosi naslov “Kako je zauzeta zemlja Bosna i što je činio Vladar
u toj zemlji” (Bu bāb anı beyā ėder vilāyet-i Bosna ne sūretle feth olundı ve
hem pādišāh dahı ol vilāyetde neyledi).15 Osmanlije su po osvajanju Smede-
reva, opisuje kroničar, uputili poslanstvo bosanskom kralju (njegovo se ime
uopće ne navodi, no iz okolnosti možemo zaključiti da se radi o posljed-
njem bosanskom kralju Stjepanu Tomaševiću) da preda danak (harağ) koji
je bio dužan plaćati.16 Bosanski je kralj, kako opisuje Āšıqpāšāzāde, proči-
tavši poruku sultana Mehmeda II., to odbio platiti i, štoviše, naredio da se
osmanski poslanici ubiju. Ipak, istup mudroga kraljeva “vezira”, koji je upo-
zorio kralja da je neplaćanje danka i umorstvo poslanika velika greška koja
će dovesti do propasti Bosne i njega samoga (bit ćeš velik junak ako se saču-
vaš od posljedica ovakve greške), uspio je spasiti osmansko poslanstvo, koje
je po odlasku s bosanskoga dvora o svemu izvijestilo sultana.
13
O ličnosti Mehmeda II. Osvajača vidi Franz Babinger, Mehmet der Eroberer und seine Zeit.
München: Bruckmann, 1953.
14
Od novije literature o padu Bosne koja donosi osvrte na starije radove vidi Sima Ćirković, Istorija
srednjovekovne bosanske države. Beograd: Srpska književna zadruga, 1964., 307-341; Marko Šunjić,
Bosna i Venecija. Sarajevo: Hrvatsko kulturno društvo Napredak, 1996., 343-388; Mladen Ančić,
Na rubu Zapada. Zagreb: Hrvatski institut za povijest – Dom i svijet, 2001., 107-139.
15
Giese, Die altosmanische Chronik, 157-159. Za potrebe ovoga rada služio sam se i tekstom
kronike objavljenim u: Atsız, Āšıqpaşaoğlu Tarihi (sumarni prijevod na suvremeni turski), 139-
143, i Kreutel, Vom Hirtenzelt zur Hohen Pforte, 232-235 (prijevod na njemački).
16
Kralj Stjepan Tomašević je 1462. pod pritiskom ugarskoga dvora i na nagovor papinske kurije
odlučio otkazati plaćanje danka Osmanlijama kako bi pokazao da krunjenje krunom koju je
dobio od pape nije znak približavanja osmanskom dvoru i protuugarski potez. Vidi Ančić, Na
rubu Zapada, 112-113.
33
Nije vjerojatno da Āšıqpāšāzāde, kao suvremenik ovih događaja, rela-

tivno blizak nekim utjecajnim krugovima oko sultana, nije bio upoznat s
nekim događajima, o kojima imamo relativno pouzdana saznanja iz zapad-
nih izvora, kao što su primjerice sultanova dvolična politika prema Bosni,
određena međunarodna potpora Stjepanu Tomaševiću da ne plati danak te
pokušaji bosanskoga kralja da se u posljednji čas pomiri sa sultanom17. No
u kronici o tome nema spomena. Āšıqpāšāzāde se opredijelio za to da ne
ulazi u faktografske nijanse i da sudbinu bosanskoga kralja prikaže kao po-
sljedicu njegova obijesnoga ponašanja, tj. moralnoga pada, ostajući vjeran
svome stilu koji je prožet obilježjima naracije tipičnim za oralnu epsku tra-
diciju Anadolije. I opisi kraljeve pobune neopravdanim uskraćivanjem
danka i pokušajem ubojstva osmanskih glasnika imaju očitu namjenu
opravdavanja osmanske intervencije, koja nakon ovih navodnih kraljevih
postupaka postaje neizbježna i opravdana kaznena ekspedicija. Kao i svi
drugi osmanski povjesničari, Āšıqpāšāzāde pokušava prikazati osmanske
vojne pohode i teritorijalnu ekspanziju kao pravedna i vjerom islamom do-
puštena djela. Islam kao službena vjera i dominantna državna ideologija
Osmanskoga Carstva nije, barem u načelu, dopuštao kršenje ugovora i be-
zrazložno ratovanje, pa je zadatak osmanskoga povjesničara iznalaženje
kvaziislamskoga opravdanja za inače nedopuštene postupke, utemeljene na
raison d’état i/ili privatnim interesima. Publiku osmanskih kronika potreb-
no je stoga upozoriti na to da osmanski vladar ne može voditi nepravedan
rat. Moguće je da je motiv umorstva poslanika izmišljen, točnije preuzet,
prema opisima ratovanja koje je osnivač islama Muhamed vodio protiv
arapskog plemena Gasanida, bizantskih saveznika, upravo zbog kršenja
međunarodnoga prava ubijanjem članova izaslanstva.18
Mehmed II. Osvajač, nastavlja se, u “zanosu islama” (islam gayreti) oku-
pio je vojsku i organizirao pohod u ime vjere protiv kralja Stjepana Tomaše-
vića. Nakon ulaska osmanske vojske u dijelove Bosne pod kraljevom vlašću,
kralj je pobjegao, a osmanska je vojska otpočela opsadu Jajca.19 Kada je Meh-
med II. Osvajač saznao da je kralj pobjegao u neimenovanu utvrdu, zapovje-
dio je velikom veziru Mahmūd-paši da krene onamo i da je opsjedne20.
17
Isto, 111-113.
18
Muhammed Hamidullah, Muhammed a. s. Zagreb: Nerkez Smailagić, 1977., 274.
19
Orbini te Dursun-beg i Kemālpāšāzāde navode da je sultanova vojska opsjela najprije Bobovac,
a zatim se uputila prema Jajcu i drugim bosanskim utvrdama. Vidi Povijest Bosne i Hercegovine,
1. Sarajevo: Hrvatsko kulturno društvo Napredak, 1942. (1991.), 571-572.
20
Kako doznajemo iz drugih izvora, riječ je o utvrdi Ključu.
34
Mahmūd-paša je pozvao kraljeva predstavnika na razgovor o predaji grada

te ga upitao zna li tko je vladar (padišah) koji je napao Bosnu. Odgovoreno
mu je, piše Āšıqpāšāzāde, da je on jedan od “turskih knezova”, na što je
Mahmūd-paša, gnjevan zbog “neznanja” kraljeva čovjeka, opisao o kako je
velikom vladaru riječ i kojim je sve zemljama do tada zavladao. Bosanskoj
je strani dan savjet da se kralj uputi sultanu i da mu poljubi ruku te da
Osmanlijama preda dio svojih gradova kako bi sultan mogao slavodobitno
otići iz Bosne. Njihov detaljno opisan dijalog, kao i gotovo svi dijalozi u
ovom poglavlju, fiktivan je i osim u dramatske svrhe služi kao prilika za
veličanje sultana, kojemu pokornost odbijaju samo oni koji iz “neznanja”
nisu spoznali osmansku veličinu i snagu. Kralj je, saznavši od svoga prego-
varača Mahmūd-pašine uvjete predaje, pristao, no navodi se da se prije od-
laska iz tvrđave “raspitao o vladaru i saznao sve o njemu”. Āšıqpāšāzāde je
kralja u tvrđavi prezirno opisao kao “vranu koja je zarobljena u kavezu”, no
Mahmūd-paša je, ističe se, zarobljenoga kralja utješio i ohrabrio.
Drama osvajanja Bosne nije time bila završena. Mehmed II. Osvajač nije
bio nimalo zadovoljan Mahmūd-pašinom pogodbom. Smatrao je da ima
pravo i priliku osvojiti cijelu zemlju bosanskoga kralja te da nema potrebe
ostaviti ga da vlada u Bosni, u kojoj će se ponovo moći okrenuti protiv
Osmanlija. Sultan je gotovo sarkastično velikom veziru uputio riječi: “Mah-
mūde! Ovu se zemlju moglo s lakoćom osvojiti. Zašto si onda poslao akindži-
je da poharaju ovu zemlju?” (Mahmūd! Bu vilāyet hod āsānlıġla alınırmıš, ya
ničun aqınğılar gönderdin ki, bu vilāyet bozarlar). Āšıqpāšāzāde napominje
da je to bio početak sultanove netrpeljivosti prema Mahmūd-paši i jedan od
uzroka njegova pada i smrti. Suraiya Faroqhi, opisujući odnos prema Mah-
mūd-paši, upućuje na mogućnost da mu se zbog grčkog podrijetla, slično
kao i Rum Mehmed-paši, zamjera dvoličnost prema islamskoj državi i potpo-
maganje kršćana, na što bi mogla upućivati i pretjerana susretljivost i veliko-
dušnost koju je iskazao prema bosanskome kralju.21
U nastavku prikaza pada Bosanskoga Kraljevstva opisuje se pad zema-
lja velikaških rodova Kovačevića (Kovač-eli) i Pavlovića (Baflu-eli), čiji su
pripadnici, kako se spominje u kronici, služili na kraljevu dvoru.
U namjeri da raspravi sudbinu zarobljenoga kralja Stjepana Tomaševi-
ća, sultan je sazvao vjerske učenjake (ulemā) koji su bili na pohodu. Posta-
vio im je pitanje je li po šerijatu dopušteno uzeti život (“krv”) i vlasništvo
kralja i njegovih ljudi te time prekršiti dogovor koji je kralj sklopio s veli-
kim vezirom. Ugledni vjerski učenjak Ali Bistāmī Musannifek sultanu je
21
Faroqhi, Ottoman History, 148.
35
dao fetvu (vjersko-pravno mišljenje) da je ubijanje nevjernika poput kralja

i njegovih ljudi borba za vjeru (gaza), potom je svojim primjerom odlučio
legitimirati pogubljenje te je prvi zadao kralju ranu sabljom. Kralj je ubijen
na licu mjesta, a dvojica njegovih pratilaca bila su ubijena u šatoru čuvara
Porte (Qapucular Odası).22 Blago koje su imali sa sobom potom je izneseno
pred sultana. Akindžije su se iz Bosne vratili s velikim plijenom budući da
su u utvrdama i gradovima našli “neizmjerna blaga”. Na kraju Āšıqpāšāzāde
navodi da je u Jajcu pronađen kraljev mali brat.23
Āšıqpāšāzādeovo djelo nije izazvalo mnogo interesa u hrvatskoj i bosan-
sko-hercegovačkoj historiografiji. Odlomak je preveo i objavio srpski orijen-
talist Gliša Elezović u Bratstvu (Beograd, 1932., str. 55-58), a isti je prijevod
potpuno reproduciran u Povijesti Bosne i Hercegovine, 1. (Sarajevo, 1942.
/1991./, str. 576-578). Ipak, posebnih osvrta na ovaj prikaz pada Bosne nije
bilo budući da su zapadni arhivski i narativni izvori o vojnoj i političkoj di-
menziji pada Bosne brojni, detaljni i, čini se, velikom većinom pouzdaniji od
Āšıqpāšāzādea i njegova mlađeg suvremenika Dursun-bega. Ipak, kao povi-
jesni izvor za pogibiju posljednjega bosanskog kralja Āšıqpāšāzādeova kroni-
ka ostaje nezamjenjiva. Autorovo, donekle iznenađujuće, otvoreno prikaziva-
nje vladareva nastojanja da pravnim smicalicama opravda gaženje riječi koju
je Stjepanu Tomaševiću dao veliki vezir Mahmūd-paša daje njegovu kaziva-
nju o svršetku bosanskoga kralja dozu iskrenosti i vjerodostojnosti. Ostaje
tajna je li Āšıqpāšāzāde htio kritizirati Mehmeda II. Osvajača iznošenjem
istine o njegovu makijavelizmu, kao što je uvijeno činio u drugim dijelovima
knjige, ili je samo želio opisati zasluženu sudbinu nevjerničkoga vladara,
odobravajući pritom propast plana navodnoga kršćanskog simpatizera Mah-
mūd-paše. Sasvim je moguće da je htio reći oboje.
Dursun-beg
Biografija
O životu ovoga osmanskog povjesničara iz 15. stoljeća nemamo drugih
podataka osim onih koje daje u djelu Tārīh-i Ebū ‘l-feth (Povijest Oca osva-
janja, tj. Mehmeda II. Osvajača).24 Pretpostavlja se da je rođen u Bursi ili
22
Za pregled izvora kršćanske provenijencije o padu Bosne vidi Povijest Bosne i Hercegovine, 574.
23
Riječ je o kraljevu polubratu Sigismundu, koji je zarobljen u gradu Zvečaju, vidi isto, 572.
24
Za njegovu biografiju vidi detaljnije M. C. Şehabeddin Tekindağ, “Tursun Bey”, Islam
Ansiklopedisi1, 12/2, Istanbul, 1988., 122-123; A. Mertol Tulum, “Tursun Bey. (Hayâtı ve eseri)”, u:
36
njenoj okolici, jer sam kazuje da je nakon smrti svoga oca dobio nadarbinu
(timar) u Bursi, vjerojatno nakon 1426. godine. Pripadao je uglednoj obite-
lji koja je dala nekoliko pokrajinskih upravitelja (beglerbegi). Navodi se da
je koristio umjetnički pseudonim (mahlas) Lebibī. Pretpostavlja se da je
pohađao medresu, budući da je u kasnijim sidžilima kadije grada Burse
imao titulu mavlānā. Sam pripovijeda da je tijekom osvajanja Carigrada
1453. bio uz sultana Mehmeda II. Osvajača te da je zajedno s njim ušao
carigradsku crkvu Sv. Mudrosti (Aja Sofija). Nakon 1453. ostavio je nadar-
binu u Bursi, koju je kao odvjetak moćne obitelji automatski dobio od dr-
žave, te se pridružio na dvoru svom utjecajnom stricu Ğübe Aliju, koga je
uskoro naslijedio na mjestu popisivača poreznih prihoda (muqataca) sre-
dišnjih vlasti Osmanskoga Carstva na novonaseljenom području Istanbula
i okolice. Potom se, pripovijeda Dursun-beg, 1456. pridružio sultanu na
pohodu protiv Srpske Despotovine i Ugarske te je prisustvovao opsadi Be-
ograda. Poslije je u pratnji velikoga vezira Mahmūd-paše bio i u drugim
pohodima. Tijekom pohoda na Trabzon 1461. postao je tajnik osmanske
“vlade” (divān kātibi). Godine 1462. sudjelovao je u pohodu na Vlašku i
otok Lesbos (Lezb), a 1463./64. nalazio se u osmanskoj vojsci koja je pod
vodstvom sultana i Mahmūd-paše osvojila i potom branila Bosnu, o čemu
svjedoče precizni podaci koje daje o osmanskim pothvatima u toj zemlji, o
kojima će biti riječi poslije. Za vrijeme vladavine Mehmeda II. Osvajača
obavljao je dužnosti anadolskoga defterdara (Anadolu defterdārliği) i def-
terskog ćehaje (defter kethüdāliği), a tijekom vladavine Bajazida II. postao
je defterdar države (defterdār-ı devlet). Na osnovi svojega znanja i posti-
gnuća u državnoj službi dosegao je najviši stupanj u osmanskoj tajničkoj
profesiji – münšī. Za razliku od običnog tajnika (kātib), münšī je trebao
imati znatno više znanja i sposobnosti.25 Napredovanje u državnoj službi
Dursun-beg može zahvaliti pokroviteljstvu Mahmūd-paše, koga često hva-
li u svom djelu, a oscilacije u karijeri poklapaju se sa dva razdoblja u kojima
je Mahmūd-paša bio veliki vezir i najutjecajniji državnik u Osmanskom
Carstvu nakon sultana (1451.–1468. i 1473.–1474.). Nakon 1480. napustio
je državnu službu i preselio se u Bursu, gdje je primao mirovinu od države.
Tursun Bey, Târîh-i Ebü’l-Feth. Istanbul, 1977., XI-XVIII; “The Life and Work of Tursun Beg”, u:
Halil İnalcik i Rhoads Murphey (ur.), The History of Mehmed The Conqueror By Tursun Beg.
Minneapolis – Chicago: Bibliotheca islamica, 1978., 11-24; Halil İnalcik, “Tursun Beg, Historian of
Mehmed the Conqueror’s Time”, Wiener Zeitschrift für Kunde des Morgenlandes 75 (1977): 55-71.
25
“Münşi”, u: Mehmet Zeki Pakalı, Osmanlı Tarih Deyimleri ve Terimleri Sözlüğü, 2. Istanbul,
1983., 620.
37
Nije poznat točan datum njegove smrti, no na osnovi činjenice da je svoje

djelo napisao između 1497. i 1500., pretpostavlja se da je umro nakon 1500.
godine.26
Djelo
Tārīh-i Ebū ‘l-feth, jedino Dursun-begovo djelo, napisano je “uime” Meh-
meda II. Osvajača, čija je vladavina vremenski okvir, a pohodi glavna tema
djela. Djelo započinje s prvim dolaskom Mehmeda II. na prijestolje 1444. i
opisuje događaje do 1488. godine.27 Zapaženo je da Dursun-beg događaje od
1451. do 1468., kraja prvoga “mandata” Mahmūd-paše kao velikoga vezira,
opisuje opširno i s mnogo detalja, dok događaje koji prethode i slijede opisu-
je mnogo površnije. Upravo u to vrijeme, posebno 1458.–1468., Dursun-beg
prati Mahmūd-pašu, koji je tada bio na vrhuncu moći, na njegovim pohodi-
ma, uključujući i pohod na Bosnu. Dursun-beg u više navrata izrazito hvali
Mahmūd-pašu, komu je služio 12 godina, a zbog njegove sposobnosti čak
mu pripisuje vladarska moralna svojstva28, opravdava po svaku cijenu sve
njegove pothvate i napada njegove neprijatelje na dvoru29.
Neke događaje, poput smaknuća Mahmūd-paše po naredbi Mehmeda
II. ili dinastičkih sukoba između Bajazida II. i njegova brata Ğema, uopće
ne spominje, najvjerojatnije iz obzira prema trenutačnome vladaru i dina-
stiji. Ipak, Dursun-beg nije propustio uputiti kritiku despotskom Mehme-
du II., kojemu diplomatski uvijeno i zaobilazno suprotstavlja pravednoga i
velikodušnoga Bajazida II. U njegovu djelu najizravnija kritika dolazi iz
usta Mahmūd-paše, žrtve Mehmeda II., koji je jednom prigodom ustvrdio
da u ličnosti Mehmeda II. Osvajača strast (ġadab) dominira nad blagošću
(hilm). Ovakvo stanje vladareva duha može, po mišljenju Mahmūd-paše,
dovesti do općega straha i nesigurnosti30. Zbog usredotočenosti autora na
osvajanje Carigrada neki istraživači ubrajaju Tārīh-i Ebū ‘l-feth u historio-
26
Tekindağ, “Tursun Bey”. Prema drugim istraživačima, donja vremenska granica Dursun-
begove smrti je 1490. (Tulum, “Tursun Bey”, XVIII). Godine 1491. zadnji se put spominje u
spisima kadije Burse (İnalcık, Murphey, The History of Mehmed The Conqueror, 16).
27
Tulum, “Tursun Bey”, XXIV. Postoji i mišljenje da je autor započeo pisanje 1488., kada je naj-
vjerojatnije imao 60 godina (İnalcık, Murphey, The History of Mehmed The Conqueror, 16).
28
Tulum, “Tursun Bey”, XXV.
29
İnalcık, Murphey, The History of Mehmed The Conqueror, 15.
30
Isto, 21-23. Prema ovoj dvojici autora, Dursun-beg bi pripadao onim oporbenim snagama u
Osmanskome Carstvu koje su Mehmedu II. Osvajaču zamjerale pretjerano i neopravdano opo-
rezivanje.
38
grafski žanr “pripovijesti o jednome pohodu” (ġazavātnāme)31, no to mi-

šljenje nije općeprihvaćeno u osmanističkoj znanosti.
Već je prije spomenuto da je Dursun-beg postigao razinu münšīja, što
je u njegovu djelu vidljivo po solidnom poznavanju arapskoga i perzijskoga
jezika i klasične književnosti. Dursun-beg u svojem djelu pokazuje i dobro
poznavanje načela islamskoga državništva i upravne znanosti, što je vidlji-
vo iz uvoda, u kojemu raspravlja o tim znanostima. Autor se nadao, inspi-
rirajući se literaturom “Savjeta vladarima” (pendnāme), da će ta načela i
pouke utjecati na formiranje državne politike Bajazida II. i njegovih na-
sljednika.32 Iako se djelo odlikuje sofisticiranijim i dotjeranijim stilom od,
primjerice, Āšıqpāšāzādeova, ipak je riječ o spisu manje književne važnosti.
Mnogo su važniji podaci koje autor donosi kao svjedok važnih zbivanja,
poput osvajanja Carigrada ili osvajanja Bosne, koje će poslije obilno kori-
stiti mnogo ugledniji osmanski povjesničari poput Kemālpāšāzādea ili Sa-
c
adu ‘d-Dīna.
Osmansko ratovanje u Bosni 1463.–1464. prema Dursun-begu

Baš kao i Āšıqpāšāzāde, Dursun-beg je padu Bosne posvetio posebno
poglavlje, koje je naslovio “Kazivanje o osvajanju zemlje Bosne i zarobljava-
nju kralja i njegova brata” (Güftār der feth-i memleket-i Bosna ve giriften-i
kıraleš ve bırāder-i ū).33 Nakon kraćega moralističkog uvoda u kojemu se
navode citati iz Kur’ana te prigodnoga distiha autor započinje s opisom Bo-
sne, koju prikazuje iz vlastita iskustva kao “golemu zemlju” (memleket-i
vesī‘) s “mnogim nepomičnim planinama” (ekseri ğibāl-i rāsiyāt) i “visokim
brdima” (taġları refi‘). Primjećuje da obiluje rudnim blagom, osobito zla-
tom. “Zbog dobre vode i zraka” (Āb ü havası letāfetinden) stanovništvo je, i
žensko i muško, izrazito stasito i lijepoga lica, tako da se kaže da “Bosna
sliči ljubljenom/oj” (Bosna mahbūbina benzer), navodi Dursun-beg. Bo-
sansko je stanovništvo, ni više ni manje, po tome “slavno u svijetu poput
sunca” (ālemde güneš gibi mešhurlardır). Ukratko prikazuje zemljopisni po-
ložaj Bosne, ističući da je sa sjevera okružena Ugarskom (Üngürūs), a sa
zapada i juga morem. Bosanski je kralj bio vezan dankom glavarine (be-
31
Agâh Sırı Levend, Ġazavāt-nāmeler ve Mihaloğlu Ali Bey’in Ġazavāt-nāmesi. Ankara, 1956., 16.
32
İnalcık, Murphey, The History of Mehmed The Conqueror, 16.
33
Tursun Bey, Târîh-i Ebü’l-Feth, 121-128. Riječ je latiničnom izdanju originalnoga osmanskog
teksta. İnalcık i Murphey donose izdanje faksimila jednoga od rukopisa i sažeti engleski prije-
vod djela.
39
resm-i ğizye) i sporazumom (nisbet-i ahd) za Osmansko Carstvo34. Ali, po-

zivajući se na bračnu vezu s kćerkom Despota35, zauzeo je tvrđavu Smede-
revo i tako poništio ugovor sa sultanom. K tome, ističe Dursun-beg, ovaj
nesretnik (bedbaht) ubio je vlastita oca da bi postao kralj. Dursun-beg čak
potom uspoređuje Stjepana Tomaševića s Abu Džahlom, Muhamedovim
protivnikom i jednim od najvećih neprijatelja ranoga islama36, očito poku-
šavajući u propagandne svrhe staviti kasniji osmanski pohod protiv Bosne
u kontekst borbe dobra (islama) i zla (džahilijet)37. Sultana je kraljeva pre-
vrtljivost potaknula na reakciju te je uputio poziv muslimanima (Islāma
da‘vet oluna) radi priprema za pohod na Bosnu. Osmanskoj je vojsci treba-
lo oko dva mjeseca da dođe do bosanske granice te započne opsadu tvrđave
Bobovca, koju Dursun-beg opisuje kao “predstražu države Bosne” (talī‘a
memleket-i Bosna).38 O opsadi i padu Bobovca autor ne donosi nikakve po-
jedinosti, nego samo da je tvrđava zauzeta “uz Božju pomoć” (bi-avni’llāh),
a sultan je potom zadobio ključeve Visokoga i “mnogih drugih” tvrđava u
zemlji. “Nastadoše nahije i pokrajina, postadoše obveznici džizije” (nevahi-
leri ile il olub, ğizyeye mut‘i oldılar), lakonski je Dursun-beg u jednoj reče-
nici sažeo nastanak osmanske uprave u novoosvojenim bosanskim krajevi-
ma39, no ističe da su neki stanovnici ipak i dalje nastavili pružati otpor “ne-
stavši na nedostupnim mjestima” (sarp yirlerde beğeneler oldılar), kakva se,
napominje, mogu u Osmanskom Carstvu naći samo u Bosni, Moreji i Al-
baniji (Arnavud). Autor potom opisuje nekoliko vrsta takvih nenaseljenih i
nedostupnih mjesta (beğene) koje je zapazio u Bosni. U prvu spadaju ona
koja se nalaze na padinama visokih planina i prekrivena su kamenjem i
rupama (spiljama?) te do kojih vode staze sa dvije strane u obliku stepeni-
ca. Drugu vrstu čine duboke doline do kojih vode staze duge jedan ili dva
fersaha (1 fersah = 3 nautičke milje). Takva je dolina u gornjem dijelu ka-
menjar (qaya), u donjem provalija (učurum) i gusta šuma (čengelistān). Treća
su vrsta prirodne, “od Boga stvorene” (hüdāyī), visoke kamene tvrđave i do
njih vodi samo jedan put. Osmansko čišćenje ovih pobliže nepoznatih upo-
34
Vidi poglavlje o Āšıqpāšāzādeu.
35
Stjepan Tomaš, prethodnik Stjepana Tomaševića, na koga se ovdje misli miješajući Stjepana
Tomaša i Stjepana Tomaševića, bio je oženjen Jelenom, kćerkom despota Lazara Brankovića.
36
Vidi: Ibn Hišam, Poslanikov životopis, Sarajevo: Bemust, 1998, 57-58.
37
Džahilijet (ar. ğahiliyya) u doslovnom prijevodu s arapskoga značı “neznanje”.
38
Osmanlije su držali Sarajevsko polje i istočnu Bosnu već prije 1463., pa je Bobovac doista
mogao biti predstraža.
39
O razvoju osmanske uprave u Bosni vidi Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk, postanak i
upravna podjela. Sarajevo: Svjetlost, 1982.
40
rišta bosanskih branitelja bilo je, kako nas izvješćuje Dursun-beg, nemilosrd-
no: “[ono što je zadesilo] taj nezahvalni narod podsjećalo je na kazivanje o
uzviku Semuda” (ol qavm üzere qıssa-i sayha-i Semūd sūret gösterür idi). Au-
tor je ovdje usporedio sudbinu predislamskoga arapskog naroda Semud, koji
je Bog, prema Kur’anu40, kaznio zbog bezbožnosti, i bosanskoga “nezahval-
nog naroda”. Neke od ovih pohoda predvodio je osobno Mehmed II. Osvajač,
a drugima su zapovijedali veliki vezir Mahmūd-paša ili neki drugi zapovjed-
nici. Osmanska “Božja vojska” (ğündu’llāh) uspjela je ove otoke otpora poko-
riti što iscrpljivanjem dimom, što skretanjem vode, a preostale izravnim na-
padom (yöriyiš quvveti). Prikupljen je bogat plijen i brojno roblje, no mnogi
su stanovnici Bosne svih uzrasta sami sebi oduzimali živote “kako ne bi pali
u ruke Turcima” (Türk almasun diyü terk-i ğan idüp).
Upravo dok se Mehmed II. nalazio u Travniku dojavljeno je da se bo-
sanski kralj Stjepan Tomašević nalazi u tvrđavi Jajce (Yayče qal‘ası) te je
onamo upućen Mahmūd-paša s rumelijskim postrojbama.
Kada je Mahmūd-paša u blizini Jajca došao do rijeke Vrbasa (Vırbaz),
saznao je da su kralj i njegova svita dan prije u doba poslijepodnevne mo-
litve (dün ikindi vaqtinde) otišli prema tvrđavi Sokol. Osmanlije su se od-
mah uputili prema Sokolu, gdje su naišli na žestok otpor branitelja. Napo-
sljetku je Mahmūd-paša saznao “da je kralj noćas došao, dao nam upute i
otišao prema tvrđavi Ključ”. Budući da se između Sokola i Ključa nalazila
teško prohodna riječna dolina (derebend)41, Mahmūd-paša je sazvao zapo-
vjednike na ratno savjetovanje, a oni su od njega zatražili da prekine potra-
gu za bosanskim kraljem i otpočne opsadu ključnoga bosanskog grada Jaj-
ca, koji je zbog skretanja osmanske vojske prema Sokolu još uvijek bio u
bosanskim rukama. Mahmūd-paša je ipak odlučio nastaviti potragu za
Stjepanom Tomaševićem te je iste večeri krenuo na čelu vojske prema Klju-
ču preko spomenute riječne doline, služeći se za osvjetljivanje puta, kako
svjedoči Dursun-beg, brojnim bakljama zbog kojih su mračna brda i dolina
“postali sjajnijima od svijetloga dana” (rūz-ı nūrānīden rūšen-ter oldı).
Osmanska je vojska ujutro izašla iz doline i opkolila Ključ, no kralj i
njegovi ljudi to nisu ni zapazili. Osmanlije su potom izvršili iznenadni juriš
na tvrđavu te su je, preplivavši rijeku koja ju je štitila (most je bio podi-
gnut), napali. Stjepan Tomašević je, piše Dursun-beg, zapao u očaj uvidjev-
ši da na svakoga branitelja dolazi 10 Turaka, te se pred prodorom Osman-
lija u tvrđavu povukao sa svojim vojnicima, konjima i opremom u visoku
40
Kur’an, VII, 73-79, XI, 61-68.
41
Moguće je da se radi o dolini rijeke Sane.
41
kulu. Prije nego što je i sam Mahmūd-paša došao do Ključa, “prokleti ne-
vjernik” (kāfir-i la‘īn) bio je poražen, a tvrđava zauzeta. Kralju je omoguće-
no da sačuva svoju “praznu glavu” (bašı halāsı) uz uvjet da preda sve grado-
ve i svu državnu blagajnu Osmanlijama, te je poslan pred Mehmeda II.
Osvajača42. Mahmūd-paša je potom opsjeo tvrđavu Zvečaj (İzvečaj), čija se
posada pristala predati i izručiti Osmanlijama kraljeva brata43. Nakon što
su kralj i njegov brat pali u osmanske ruke, i Jajce se predalo Mehmedu II.,
koji je u međuvremenu opsjeo ovaj grad. Time je, izvješćuje autor, rat u
Bosni bio završen.
Mahmūd-paši stavljeno je potom u zadatak da osvoji Hercegovinu
(Hersek), kojom je vladao vladar “sličan onom kralju” (ol dahı kıral nazīri),
herceg Stjepan Vukčić Kosača44. Herceg je pred osmanskim prodorom “po-
bjegao prema moru” (kačub denize düšti) te je umro nakon godinu-dvije.
Osmanlije su u ovom pohodu osim mnogih tvrđava zarobili i hercegova
sina, koga su poslali na osmanski dvor, gdje je primio islam i obavljao razne
državne službe45.
Opis osmanskoga pohoda u Bosanskom Kraljevstvu i susjednim obla-
stima 1463. Dursun-beg završava viješću da je osmanska vojska zauzela i
zemlje bosanskih velmoža Kovačevića (Kovač-oġli) i Pavlovića (Pavli-oġli).
Gospodari tih dviju oblasti zarobljeni su i odvedeni u Istanbul.
U nastavku svoga djela o vladavini Mehmeda II. Osvajača Dursun-beg
se još nekoliko puta bavi situacijom u Bosni.46 Izvješćuje da je nakon
osmanskoga osvajanja Bosne dio ove zemlje pao pod ugarsku vlast.
U kratkom poglavlju naslovljenom “Spomen o tome zašto se Njegovo
Veličanstvo Graditelj Svijeta uputilo po drugi put u Bosnu” (Zikr-i sebeb-i
azimet-i hazret-i ğihān-bānī be-savb-i memleket-i Bosna der kerre-i sānī)47
Dursun-beg je izložio kako je ugarski kralj, pridobivši jajačkoga vojvodu i
dizdara, ušao bez borbe u taj grad, što je ponukalo Mehmeda II. da organi-
zira drugi pohod na Bosnu. U nastavku knjige48 Dursun-beg kazuje kako je
42
Usporedi poglavlja o prethodnim povjesničarima.
43
Riječ je o Sigismundu, polubratu Stjepana Tomaševića, sinu Katarine Kosače i kralja Stjepana
Tomaša.
44
O njemu i hercegovačkoj povijesti 1437.–1482. vidi Bare Poparić, Tužna povijest Hercegove
zemlje. Zagreb: Izdanje Matice hrvatske, 1942.
45
Riječ je o poznatome osmanskom državniku Ahmed-begu Hercegoviću (Hersekzāde), koji je
neko vrijeme obavljao službu anadolskoga beglerbega.
46
Tursun Bey, Târîh-i Ebü’l-Feth, 129-130.
47
Isto, 133.
48
Isto, 134-135.
42
osmanska vojska došavši u Bosnu opkolila Jajce. Osmanski topovi počeli su

bombardirati zidine, a postavljeno je i više laguma, što je na kraju rezulti-
ralo gotovo potpunim uništenjem zidina. Naposljetku je sultan naredio
frontalni napad na grad, premda je većina zapovjednika tražila daljnje
bombardiranje. Razlog za žurbu bio je iznenadni prodor ugarske vojske iz
Slavonije preko tvrđava Srebrenik i Zvornik s ciljem da se presiječe odstu-
pnica osmanskoj vojsci, o čemu su bili obaviješteni samo sultan i najuže
osmansko državno vodstvo. Nakon neuspješnoga juriša, opsada grada je
prepuštena Minnet-oġlu Mehmet-begu, a sultan se uputio prema glavnini
ugarske vojske, koja se na vijest o približavanju glavnine osmanske vojske
povukla prema Zvorniku. Mehmed II. potom se zaputio prema Sofiji, a
Mihal-oġlu Iskender-beg dobio je zadatak da s odredom od 500 vojnika
pomogne Zvorniku, koji se bio našao pod ugarskom opsadom.
U međuvremenu je iz Sofije u Bosnu uputio Mahmūd-pašu s rumelij-
skim postrojbama49. Osmanska posada u Zvorniku našla se u vrlo teškom
stanju jer je ugarsko topništvo nanijelo velike gubitke i štete tvrđavi, a
Mahmūd-paša se s vojskom nalazio na tri dana udaljenosti. Dodatna oteža-
vajuća okolnost bila je neprijateljska djelatnost ugarskih postrojbi i njiho-
vih saveznika iz Vlaške (Eflāk), koji su Osmanlijama zaprečivali prolaz kroz
gorske predjele u blizini Zvornika, dok je rijeka Drina onemogućavala pri-
laz s druge strane. Mahmūd-paša je stoga uputio jednoga martoloza (mar-
tolos) i manju skupinu osmanskih vojnika da se probiju do Zvornika i oba-
vijeste posadu o približavanju osmanske vojske. Kada je ugarska vojska sa-
znala za približavanje Mahmūd-pašinih rumelijskih postrojbi, zavladala je
panika. Ugarski je kralj pokušao posljednji juriš na zvorničke zidine, no
nakon neuspjeha je počeo bježati prema rijeci Savi (Dursun-beg ovu rijeku
po veličini uspoređuje s Nilom!50) ostavljajući topove, opremu i ranjenike,
a zvornička posada započela ih je progoniti. Mahmūd-paša i njegova vojska
prevalili su trodnevnu udaljenost u cjelonoćnom maršu te su prešavši rije-
ku Drinu čamcima i splavima pridružili potjeri za neprijateljem. Dobar dio
ugarske vojske podavio se pri paničnom prijelazu Save, a njihova zaprežna
kola i oprema propali su u posavskom blatu. Osmanska je vojska prikupila
veliki plijen, a pobjedonosni junak Dursun-begove naracije Mahmūd-paša
uputio se sultanu u Sofiju, gdje su dovedeni i zarobljenici iz posljednjega
bosanskog pohoda. Zarobljenici su izvedeni pred sultana i potom pogu-
bljeni. Dursun-beg, koji je očito i sam došao u pratnji Mahmūd-paše, piše
49
Ovi su događaji opisani u: isto, 136-139.
50
Isto, 135.
43
da je zajedno s Mihaloġlu Skender-begom ostao u Zvorniku da organizira

dolazak provijanta za posadu tvrđave.
Zaključak
Dosadašnja istraživanja upućuju na to da egzistiraju samo dvije tradici-
je o padu Bosne u osmanskim narativnim izvorima, čiji su začetnici osobe
koje su prisustvovale tom povijesnom događaju i sakupile svjedočanstva
drugih sudionika. Prvu, mnogo poznatiju, tradiciju predstavlja djelo
Tevārīh-i Āl-i Osmān (Povijest osmanske dinastije), najpoznatijeg ranog
osmanskog povjesničara Āšıqpāšāzādea i po mnogima rodonačelnika ovo-
ga proznog žanra kod Osmanlija. Ova je tradicija u narednim stoljećima
redovito korištena kao izvor za djela kasnijih povjesničara, a glavna joj je
karakteristika jednostavan, gotovo pučki stil, ponekad blizak oralnoj tradi-
ciji (koja je zapravo prvi poznati oblik osmanske historiografije), slaba po-
uzdanost te relativno mali broj pojedinosti koje donosi. Sve upućuje na to
da je ovo djelo bilo namijenjeno nešto širem, manje sofisticiranom čitatelj-
stvu (ili slušateljstvu). Drugu tradiciju predstavlja djelo Tarih-i Ebu-l-Feth
(Povijest Mehmeda Osvajača), autora Dursun-bega. Ovo je djelo, bez obzi-
ra na brojne zanimljive podatke, jasnoću izlaganja i priličnu pouzdanost i
ozbiljnost, ostalo neiskorišteno kod kasnijih osmanskih povjesničara te je
na popularnosti dobilo tek u 19. stoljeću. Stilska i lingvistička analiza poka-
zuju da oba djela predstavljaju ranu osmansku proznu historiografiju, koju
obilježava relativna jednostavnost korištenog osmansko-turskog jezika –
korištenje manjeg broja leksičkih i sintaktičkih posuđenica iz književno
razvijenijih arapskog i perzijskog jezika. Ovi izvori, posebno Āšıqpāšāzāde,
nisu značajnije obilježeni književno-retoričkom ornamentikom i primjesa-
ma divanskog pjesništva, što će poslije biti glavna karakteristika većeg dije-
la osmanske historiografije do 18. stoljeća.
Oba djela pad srednjovjekovne Bosne prikazuju kroz prizmu onodobne
osmanske državne ideologije, vidljivo podređene cilju formuliranja osman-
skih državnih interesa i propagiranja uspjeha Osmanskoga Carstva u uspo-
nu i veličanja vladara, ponekad i uzdizanja i kritiziranja pojedinih osman-
skih državnika, predstavljajući pojedine frakcije na osmanskom dvoru. U
osmansko-državnom diskursu koji reprezentiraju oba autora izgrađuje se
rigidna crno-bijela slika o isključivo pravednom osmanskom vladaru,
Mehmedu II. Osvajaču, i jedinom ispravnom, osmansko-islamskom susta-
vu, koji ratuju s nevjerničkim vladarima. Oni se većinom (no ne i uvijek)
odlikuju perfidnošću i zlonamjernošću, pa je time obilježen i bosanski vla-
44
dar. Svi potezi osmanske strane mogu se opravdati, a posebno se naglašava

islamska religijska legitimacija osvajanja, koja su se navodno zbivala isklju-
čivo nakon provokacija i nepravdi s protivničke strane.
The 1463 Fall of Bosnia in Ottoman Narrative Sources
Ottoman narrative sources compose a significant but little explored collection of sourc-
es for the study of the fall of Bosnia in 1463. Most historians prefer Western narrative
sources that are both more numerous and more accessible, while the Ottoman sources
require rare linguistic skills. Ottoman narrative sources present two historical Ottoman
traditions about the fall of Bosnia, both founded by individuals who witnessed this his-
torical event and collected testimonies of other participants. The first tradition is repre-
sented by Tevārīh-i Āl-i Osmān (The history of the Ottoman dynasty) by the best known
early Ottoman historian, Āšıqpāšāzāde. In the following centuries this tradition was
regularly used as a source by later historians. Its main features include a simple style,
occasionally reminiscent of the oral tradition; poor reliability; and a relatively small
number of details. The second tradition is represented by Tarih-i Ebu-l-Feth (The history
of the Mohammad the Conqueror) by Dursun-beg. Although this piece is clearly pre-
sented, fairly serious and reliable, and contains many interesting details, it had remained
little used by later historians until the nineteenth century. Both of these treatises present
the fall of Bosnia from the Ottoman state ideological and raison d’état perspective, and
they both have as their goal the propaganda of the rising Ottoman Empire. By analyz-
ing in detail these two sources, little known to wider Croatian historiographical circles,
the author is attempting to provide a contribution towards better understanding of the
history of Croatian and Bosnian territories as well as of the Ottoman Empire.
Keywords: medieval Bosnia, Bosnia and Herzegovina, Ottoman Empire, narrative

sources, historiography, fifteenth century.
45
Zdenka Janeković Römer
Kraj srednjovjekovnog Bosanskog

Kraljevstva u dubrovačkim izvorima
prof. dr. sc. Zdenka Janeković Römer UDK 930.22(497.5Dubrovnik)

Zavod za povijesne znanosti HAZU 94(497.6)’’.../1463’’
u Dubrovniku 327(560:497.5Dubrovnik)’’14’’
Lapadska obala 6 Izvorni znanstveni rad
20 000 Dubrovnik Primljeno: 20. rujna 2012.
HRVATSKA Prihvaćeno: 11. ožujka 2013.
Dubrovački izvještaji o slomu Bosanskog Kraljevstva i smrti kralja Stjepana Tomaše-

vića dragocjeni su ponajviše stoga što zbivanja bilježe i na njih reagiraju iz nepo-
sredne blizine. U najvećoj mjeri govore o pripremama za obranu i diplomatskoj ak-
ciji u samom Dubrovniku. U manjoj mjeri donose podatke o stanju u Bosni, o njezi-
noj međunarodnoj poziciji i nastojanjima kralja Stjepana Tomaševića. O padu Bosne
govore i dubrovačke kronike koje objašnjavaju i opravdavaju dubrovačku poziciju u
trenutku silovite promjene vjekovnih odnosa s Bosnom.
Ključne riječi: pad Bosanskog Kraljevstva, Stjepan Tomašević, Dubrovačka Republi-

ka, Osmansko Carstvo.
Dubrovački izvještaji o slomu Bosanskog Kraljevstva i smrti kralja Stje-

pana Tomaševića dragocjeni su ponajviše stoga što zbivanja bilježe i na njih
reagiraju iz neposredne blizine. Dakako, oni sve promatraju s gledišta du-
brovačkih interesa, pa zapravo više govore o Dubrovniku i njegovoj pozici-
ji u novonastaloj situaciji nego o Bosni, no ipak daju važne obavijesti o
presudnoj godini bosanske povijesti. Objavljeni korpus građe o toj temi1
1
Franjo Rački, “Dubrovački spomenici o odnošaju dubrovačke obćine naprama Bosni i Turskoj
godine razsapa bosanske kraljevine”, Starine 6 (1874): 1-18; Ćiro Truhelka, “Dubrovačke vijesti
o godini 1463.”, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini 22 (1910): 1-24; Desanka
Kovačević, “Pad bosanske države prema dubrovačkim izvorima”, Godišnjak društva istoričara
Bosne i Hercegovine 14 (1963): 205-220.
47
potrebno je dopuniti nekim zaobiđenim podacima iz zapisnika dubrovač-

kih vijeća, a pogotovo različitim motrištima kroničara.
Zapisnici triju dubrovačkih vijeća donose reakcije dubrovačke vlade na
bosanske događaje koji su neposredno utjecali na prilike u Dubrovačkoj Re-
publici. Dubrovačka politika koju iščitavamo iz odluka Vijeća umoljenih,
koje je bilo najaktivnije tih mjeseci, bila je pragmatična. Dubrovački vlasto-
dršci nisu zaboravljali stare odanosti i veze s Bosanskim Kraljevstvom, ali su
naslućivali ishod sraza nerazmjernih snaga. Zbog toga su nastojali zadržati
dobre odnose sa svim stranama i postupali krajnje oprezno. Bosna, nepo-
sredno zaleđe Dubrovnika, bila je presudno važna za dubrovačko gospodar-
stvo, tako da se tijekom srednjega vijeka razvio odnos međuovisnosti, pa i
bliskosti. Kralj Stjepan Tomašević je nakon krunidbe u studenome 1461. u
prijestolnici Jajcu potvrdio Republici sve isprave i privilegije svojih prethod-
nika. Izdao im je povelje o slobodi trgovine, ukidanju novih daća na trgovi-
nu, sigurnosti dubrovačkih trgovaca u Bosni, slobodnom kolanju dubrovač-
kog novca, izvozu srebra iz Bosne, isplati dugova kralja Tomaša za srebro i
pravu na vlasništvo nad Primorjem i Konavlima.2 Dubrovačka vlada slala je
kralju poslanstva s bogatim darovima i svečano primala njegove poslanike.
Redovito su isplaćivali svetodmitarski danak.3 Kao i prijašnjih godina, i 1463.
su trubači, frulaši i bubnjari s dvora Stjepana Tomaševića, Ivaniša Vlatkovića
i Petra Pavlovića uveličali proslavu blagdana muke sv. Vlaha, 3. veljače.4 De-
vetnaestoga veljače u Dubrovniku je boravio poslanik bosanskoga kralja Vla-
huša Milojković. Zapisnik Senata navodi da su odgovorili na kraljev zahtjev
onako kako je bilo dogovoreno na sjednici vijeća, ne precizirajući o čemu se
radilo.5 Kad se, početkom 1463., počelo nazirati što bi se moglo dogoditi u
Bosni, dubrovačka je vlada nudila pomoć bosanskom kralju i velikašima, uz
ograničenja nametnuta strahom za vlastitu sigurnost. Obiteljima bosanskih
velikaša nudili su prijevoz kopnom i morem te smještaj na području Republi-
ke u slučaju potrebe. Još u siječnju 1463. trebinjski vojvode sklonili su svoje
vino na dubrovačko područje, za slučaj da moraju prebjeći.6 Nešto kasnije,
2
Monumenta Serbica spectantia historiam Serbiae Bosnae Ragusii, ur. Franz Miklosich. Viennae:
apud Gulielmum Braumüller, 1858., 485-491; Stare srpske povelje i pisma, sv. 2, ur. Ljubomir
Stojanović. Beograd –Sremski Karlovci: SKA, 1929., 162-167; Vinko Foretić, Povijest Dubrovnika
do 1808, sv. 1. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1980., 229.
3
Foretić, Povijest Dubrovnika, 228-229.
4
Državni arhiv u Dubrovniku (dalje: DAD), Acta Consilii Rogatorum (dalje: ACR), ser. 3, sv. 17,
ff. 75, 155, 178.
5
DAD, ACR, sv. 17, f. 185’.
6
Isto, ff. 170, 191’; Truhelka, “Dubrovačke vijesti”, 9-10.
48
Zdenka Janeković Römer • Kraj srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva u dubrovačkim izvorima
27. siječnja, vlada je odobrila hercegu Stjepanu Vukčiću Kosači i knezu Vlat-
ku Hercegoviću, njihovim obiteljima, plemićima i slugama da se sklone na
dubrovačko područje sa svojim blagom, pokućstvom i svim drugim stvari-
ma, u Dubrovnik ili njegovu okolicu. Na dubrovačkom području mogli su
boraviti koliko budu htjeli i slobodno otići sa svom imovinom kad god žele.7
Isto je vrijedilo i za vojvodu Vladislava, kojeg su još u ožujku očekivali u Ko-
navlima.8 U vijeću je bilo i mišljenja da je opasno pružati utočište obitelji
hercega Stjepana i drugih velikaša, ali su ih uvijek nadglasali oni koji nisu
htjeli prepustiti susjede propasti. Budući da se herceg Stjepan premišljao hoće
li se boriti ili skloniti u Dubrovnik, vijeća su o njegovu dolasku višekratno
raspravljala. Još 6. lipnja odlučivali su o pripremi galije za dolazak hercega i
njegove obitelji te o pratnji koju će mu ponuditi dođe li. Ponudili su mu smje-
štaj na otocima, pa i u samom Dubrovniku, “uz nužna ograničenja i oprez”.9
S istim je oprezom Senat 31. siječnja odgovorio poslaniku Stjepana Tomaše-
vića i hercega Stjepana da dubrovački poslanici neće ići ugarskom kralju za-
jedno s njihovima, nego odvojeno, kada ocijene da je vrijeme za to.10 Vlada se
očito nije htjela miješati u napete odnose između kralja Matije i Stjepana To-
maševića niti se zamjerati sultanu javnim manifestiranjem bliskosti s bosan-
skim kraljem i hercegom. Na hercegov upit o vojnoj pomoći odgovorili su da
može o svom trošku opremiti 20 vojnika i balistarija s dubrovačkog područja,
ali tako da izgleda kao da dubrovačka vlada nema s time nikakve veze.11
Od početka 1463. vlada se pripremala za mogući napad, potaknuta
osmanlijskim akcijama u Bosni i najavama velike vojne. Već su u siječnju
počeli naoružavati tvrđave Sokol, Pozvizd i Korunu te Ston, koji su čuvale i
galije s mora. Naručene su bombarde i topovi za zidine i galije.12 Naoružali su
400 podanika iz različitih područja Republike i u svibnju unajmili 200 plaće-
nika iz Taranta i Senja za obranu grada.13 U travnju 1463. opasnost je bila
7
DAD, ACR, sv. 17, ff. 176’, 194, 195, 196, 197, 198, 200; Truhelka, “Dubrovačke vijesti”, 11-12.
8
DAD, ACR, sv. 17, ff. 192’, 193, 207, 223, 232’.
9
Isto, ff. 227’, 228’, 230, 230’, 231, 232, 233’, 234, 240’, 243’, 246’, 247’; Truhelka, “Dubrovačke
vijesti”, 14-16, 18; Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne, ur. Dubravko Lovrenović. Sarajevo: Svjetlost,
1990., 337-338.
10
DAD, ACR, sv. 17, f. 178; Truhelka, “Dubrovačke vijesti”, 10.
11
DAD, ACR, sv. 17, ff. 166, 177.
12
Isto, ff. 175-175’’; DAD, Acta Consilii Minoris (dalje: ACMinoris), ser. 5, sv. 16, f. 55’; Truhelka,
“Dubrovačke vijesti”, 9; Lukša Beritić, “Tvrđava Sokol u Konavlima”, Anali Historijskog instituta
Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (dalje: JAZU) u Dubrovniku 10-11 (1962-63): 118-
122; Isti, “Stonske utvrde, II. dio”, Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku 4-5 (1956):
71-79.
13
DAD, ACR, sv. 17, ff. 210’-211.
49
posve izvjesna i napetost je rasla. Poslanicima kralja Stjepana Tomaševića,

logotetu Stefanu14 i Doberku, senatori su 22. travnja isplatili novac koji su
svake godine davali bosanskom kralju, no ostale su zahtjeve, uz ispriku, od-
bili.15 Nekoliko dana poslije Senat i Veliko vijeće izdali su upozorenje trgov-
cima koji se nalaze “na području njegovog veličanstva, kralja Bosne” da se
najkasnije u srpnju vrate u grad zajedno sa svojom robom i imovinom, a u
Stonu su organizirane straže.16 Senat je odlučio da treba učvrstiti zidine i za
to izdvojio veliku svotu novca. Veliki radovi na utvrđivanju počeli su nakon
pada Carigrada 1453., no od početka 1461. postupak je intenziviran. Posao je
vodio poznati firentinski inženjer i arhitekt Michelozzo Bartolomeov Miche-
lozzi. On je nastupio u službu Dubrovačke Republike 1461., sa zadatkom da
isplanira bolji obrambeni sustav Dubrovnika i Stona. Upravo 1461. započeo
je gradnju Minčete, a podigao je i stonske zidine.17 Uz inženjere, Republika je
50-ih godina zapošljavala i strane ljevače oružja, posebno bombardijere. Če-
tvorica novih bombardijera zaposlena su i 1463. godine.18
Sjednica Vijeća umoljenih održana 2. svibnja 1463. bila je potpuno po-
svećena zbivanjima u Bosni. Jednoglasno donesene odluke svjedoče o punoj
informiranosti dubrovačke vlade o zbivanjima u Bosni. Senatori su amnesti-
rali podanike od dugova i prekršaja, izuzev ubojica. Naredili su da Konavlja-
ni sklone svoje obitelji i stvari u Cavtat i Molunat, a Primorci u Ston i na
otoke te da budno paze na kretanje Turaka.19 Krajem svibnja uzeli su zajam
od građana, koji su upotrijebili za pripreme za obranu. Dubrovačkim je tr-
govcima zbog opasnosti zabranjeno da izlaze iz grada kopnenim putem.20
Šestoga svibnja odbijaju molbu Stjepana Tomaševića da u Bosnu pošalju voj-
nike, uz ispriku da ih nemaju dovoljno ni za vlastitu zaštitu.21 Posljednji bo-
14
To bi mogao biti logotet Stefan Ratković, koga Stjepan Tomaš u ispravi od 14. listopada 1458.
naziva “svojim vjernim slugom” i dodjeljuje mu neke posjede. Franjo Rački, “Prilozi za sbirku
srbskih i bosanskih listina”, Rad JAZU 1 (1867): 151; Monumenta Serbica, 481.
15
DAD, ACR, sv. 17, f. 205.
16
Isto, ff. 205, 207’; DAD, Acta Consilii Maioris (dalje: ACMaioris), ser. 8, sv. 12, f. 123’.
17
DAD, ACR, sv. 17, f. 228’; Lukša Beritić, Utvrđenja grada Dubrovnika. Zagreb: JAZU, 1955.,
71-92.
18
Beritić, Utvrđenja grada Dubrovnika, 69, 85; Janez Höfler, “Michelozzo di Bartolomeo i njegov
krug u Dubrovniku”, u: Likovna kultura Dubrovnika 15. i 16. stoljeća. Znanstveni skup uz izložbu
Zlatno doba Dubrovnika, ur. Igor Fisković. Zagreb: Muzejsko-galerijski centar, 1991., 105-108;
DAD, ACMinoris, sv. 16, f. 166’; DAD, ACR, sv. 17, f. 273.
19
DAD, ACR, sv. 17, ff. 199-201, 203’, 209, 212, 213’; Ivan Božić, Dubrovnik i Turska u XIV i XV
veku. Beograd: SANU, 1952., 164.
20
DAD, ACR, sv. 17, f. 207’, 221’.
21
Isto, ff. 210-211; Rački, “Dubrovački spomenici”, 5.
50
sanski poslanici u Dubrovniku napustili su Dubrovnik 9. svibnja, što sazna-

jemo iz zapisnika sjednice Senata toga dana, u kojem se spominje da su
razgovarali o isplati svetodmitarskog danka despotici Jeleni, udovici kneza
Lazara, koja je tada boravila u Dubrovniku zbog kćerina vjenčanja. Posla-
nike su Dubrovčani ispratili do Splita, odakle su krenuli prema zapadnoj
Bosni, odnosno prema Jajcu.22
U Dubrovniku su nastavljene pripreme za mogući napad. Trinaestoga
svibnja umoljeni odlučuju o iskopavanju obrambenog jarka i dodatnom
učvršćivanju Stona.23 Bilo je potrebno okupiti ljude, stoga vijećnici 23. svib-
nja ponavljaju odredbu o amnestiji, naglašavajući da ona obuhvaća i one
osuđene zbog krijumčarenja soli i vina, uz uvjet da se vrate u Dubrovnik
najkasnije tijekom srpnja.24 Dvadeset i sedmoga svibnja Senat je poslao
Zvana Pribinovića da krene ususret turskoj vojsci ne bi li saznao novosti
kamo kreće, uz pozamašne troškove od 60 perpera dnevno.25 Dva dana po-
slije senatori su odlučili da se u Bosnu izveze topničko oružje (bombarde)
te 200 litara salitre, što je bilo namijenjeno kraljevu stricu Radivoju Kristi-
ću, koji je branio Kreševo. Izrazili su spremnost da prihvate bosansku kra-
ljevsku obitelj na dubrovačkom području bude li potrebno.26
U zapisnicima dubrovačkih vijeća i uputama poslanicima nema poda-
taka o samom padu Bosne i ubojstvu kralja Stjepana Tomaševića. Vojne
pripreme i snažna diplomatska aktivnost jasno pokazuju da je vlada bila
dobro upoznata sa zbivanjima, ali to iz opreza nisu zapisivali. Nakon dra-
matičnih događaja u Bosni početkom lipnja, Dubrovnik je bio u neposred-
noj opasnosti.27 Upravo u vrijeme bosanskoga sloma, 6. lipnja, dubrovački
Senat proglašava dužničku slobodu kao za blagdan sv. Vlaha i poziva gra-
đane da se vrate.28 U očekivanju napada srušili su sve preostale međe vrtova
i zidove u blizini grada, posjekli stabla, zatrpali gustijerne i uništili sve kuće,
suknarske radionice i bojadisaonice na Pilama i Pločama kako bi lakše od-
bili neprijatelja u slučaju opsade. Vlasnicima kuća u podgrađima Pile i Plo-
22
DAD, ACR, sv. 17, f. 212’; Kovačević, “Pad bosanske države”, 211.
23
DAD, ACR, sv. 17, f. 214.
24
Isto, f. 217’.
25
Isto, f. 220; Rački, “Dubrovački spomenici”, 5.
26
DAD, ACR, sv. 17, f. 222; Lujo Vojnović, Dubrovnik i osmansko carstvo. Beograd: SKA, 1898.,
56; Ćiro Truhelka, Kraljevski grad Jajce. Sarajevo: J. Studnička i drug, 1904., 9; Kovačević, “Pad
bosanske države”, 212.
27
Kovačević, “Pad bosanske države”, 209.
28
Iznimka su bili dužnici za najam komunalnih kuća i prodavači žita koji nisu isplatili dug.
DAD, ACR, sv. 17, f. 226; Truhelka, “Dubrovačke vijesti”, 14.
51
če zaprijetili su visokom kaznom od 100 dukata ne budu li srušili svoje

kuće. Dopušteno im je da podignu drvene kućice kad se stanje smiri, s time
da će i one biti srušene ako Senat tako odluči. Oni koji nisu mogli sami
rušiti morali su se obratiti komuni, koja je u tom slučaju zadržavala sav
građevinski materijal.29 Rušenje je nadgledao Michelozzo Michelozzi.30
Srušene su i crkve sv. Katarine, sv. Lazara, sv. Ivana, sv. Tome i sv. Jurja.
Senat je zaključio da će ih ponovo podići čim opasnost mine.31 Bunare i
gustijerne rušili su sve do Omble, a raspravljalo se i o zatrpavanju vodovo-
da što ga je 1438. izgradio Onofrio della Cava. Istovremeno su načinili op-
kop i učvrstili predziđe prema brdima.32 Poduzeli su mjere da se vlastela ne
razbježi, prijeteći im konfiskacijom dobara i osudom kao pobunjenika.
Građani i stanovnici nisu smjeli napustiti grad bez dopuštenja kneza i Ma-
log vijeća, a svi koji su se sklonili na otoke morali su se vratiti, kao i sve
brodice, pa i ribarske. Jednog vlastelina poslali su u Dalmaciju da naredi
svim dubrovačkim galijama povratak u Dubrovnik.33 Dvadeset i šestoga
lipnja Senat je odredio da građani ne smiju skloniti svoje obitelji na sigurno
– oni koji su se sklonili na otoke morali su se vratiti zajedno s obiteljima u
roku od četiri dana do dva mjeseca, ovisno o mjestu gdje su se nalazili. U
suprotnom, bili bi smatrani pobunjenicima, što je značilo progonstvo i se-
kvestraciju sve imovine. Iz grada su smjele otići samo žene i djeca do osam
godina, uz dopuštenje Malog vijeća.34
Vojnike su tražili na sve strane, a naoružavali su i narod. Još 6. lipnja
naređeno je da se okupi zbor podanika u Slanom te da se ondje skupi 200
ljudi za obranu Stona, s plaćom od tri perpera mjesečno. Proglašeno je da
se obitelji iz Primorja mogu sa stokom i pokretnom imovinom skloniti na
otoke i na Pelješac. Zbor podanika sazvan je i u Konavlima, gdje je naoru-
žano 200 ljudi koji su sudjelovali u obrani grada.35 Istoga dana poslali su u
Apuliju Bernarda de Bona da traži 200 plaćenih vojnika, što je i učinio uz
pomoć zapovjednika plaćenika Spirita d’Altamure36 Devetnaestoga lipnja
dvojica plemića u pratnji jednog pučanina krenuli su u potragu za balista-
29
DAD, ACR, sv. 17, ff. 227, 231, 236’, 237’; DAD, ACMaioris, sv. 12, ff. 127, 128’; Truhelka,
“Dubrovačke vijesti”, 15-16; Foretić, Povijest Dubrovnika, sv. 1, 232-233.
30
DAD, ACR, sv. 17, ff. 228’.
31
Isto, f. 236’.
32
Isto, ff. 236’.
33
Isto, ff. 236-237, 239, 240.
34
Isto, ff. 239, 241’-242.
35
Isto, f. 226’; Truhelka, “Dubrovačke vijesti”, 14.
36
DAD, ACR, sv. 17, f. 227.
52
rijima i veslačima po dubrovačkim otocima, koje je trebalo dovesti u Ston.37

Naoružali su i Vlahe iz Popova sposobne za obranu, a zauzvrat su njihove
obitelji i stoka dobili utočište na otocima.38 Opremali su fuste za obranu s
mora, a stonski knez i kapetan dobili su ratna ovlaštenja za kažnjavanje
neposlušnih. Za one koji bi odbili kaštelansku službu ili vojne obveze slije-
dile su stroge kazne.39 Vojvodu Ivaniša Vlatkovića senatori su 21. lipnja po-
zvali da što prije dođe s barem stotinu naoružanih ljudi, no to su opozvali
27. lipnja, nadajući se uspjehu poslanstva sultanu. Devetoga srpnja ipak mu
šalju poslanika.40 Dvadeset i trećega lipnja spominju se vojnici koje je do-
veo Toma de Bona i koje su očekivali na smotri.41 Vrhovnim zapovjedni-
kom pješaštva (capitaneus generalis) 27. lipnja imenovan je Spirito d’Alta-
mura.42 Odluci Vijeća umoljenih dodano je Altamurino pismo kojim traži
jurisdikciju nad ljudima pod njegovim zapovjedništvom te dobru opskrbu
oružjem, hranom, kao i redovitu plaću za vojsku.43 Vojsku su organizirali
Andrija Ilijin de Crieva, Ilija Bona, Marin Goze, Jeronim Gundula, Nikola
Palmota, Orsat Menze i Nikola Poza, a zapovjednicima grada 9. srpnja ime-
novani su Andrija Babalio, Sigismund Georgio i Župan Bona.44 Sve su to
poduzeli, kako su senatori zaključili još u ožujku, “da ih ne bi zadesilo ono
što se dogodilo u Bosni”.45
Obrambene pripreme pratile su i diplomatske akcije. Vlada se još u si-
ječnju obratila za pomoć Skenderbegu i Giovanniju Antoniju Del Balzo
Orsiniju, vladaru Taranta, preko kojih su nastojali utjecati na kralja Ferdi-
nanda Napuljskog.46 Doticaji sa Skenderbegom intenzivirani su u jesen
1463. godine.47 Na sjednici Senata 2. svibnja odlučeno je da se pošalju po-
slanici ugarskom kralju, papi i Mlečanima.48 Vlada je i dalje razmjenjivala
informacije s papinskom kurijom i ugarskim dvorom, osobito preko apo-
stolskog legata i kraljeva poslanika, biskupa Nikole Modruškog. Sredinom
srpnja senatori su raspravljali o biskupovu pismu, no u zapisniku nema
37
Isto, ff. 239.
38
Isto, f. 239.
39
Isto, f. 239’.
40
Isto, ff. 240’, 244’, 250; Truhelka, “Dubrovačke vijesti”, 17, 18.
41
DAD, ACR, sv. 17, f. 242.
42
Isto, f. 227, 245; Luigi Villari, The Republic of Ragusa. London: J. M. Dent, 1904., 244.
43
DAD, ACR, sv. 17, f. 242’.
44
Isto, ff. 242-243, 250, 259.
45
Isto, f. 189’; Foretić, Povijest Dubrovnika, sv. 1, 296.
46
DAD, ACR, sv. 17, ff. 173’.
47
Isto, ff. 276, 277’, 278, 289’.
48
Isto, ff. 199’-201.
53
detalja o tome.49 U lipnju su dubrovački poslanici bili u Veneciji tražeći 20

stručnjaka za utvrde i oružje. Mletačka je vlada tu pomoć pružila, no odbi-
la je zahtjev za vojačenje plaćenika u mletačkom dijelu Dalmacije, s obra-
zloženjem da treba ljude za vlastitu obranu. Dubrovčani su tražili da im se
dopusti uvoz žita iz Mletačke Albanije, što im je signoria dopustila 17. lip-
nja, uz ograničenje izglasano 23. lipnja, da žito mogu izvesti preko Drača,
ali ga moraju nabaviti u dijelu Albanije koji nije pod Venecijom. Mlečani su
se obvezali da će pomoći Dubrovniku galijama u slučaju potrebe – 28. lip-
nja mletačka vlada naređuje zapovjednicima galija da pomognu Dubrovni-
ku u obrani od Turaka. Prvoga srpnja naređeno je da se galije približe Du-
brovniku i primorskim naseljima Albanije kako bi bile spremne za moguću
intervenciju.50 Republika je bila u stalnim i vrlo intenzivnim diplomatskim
vezama s hercegom Stjepanom51 te knezovima Vladislavom Hercegovi-
ćem52, Vlatkom Hercegovićem53 i Ivanišem Vlatkovićem54. Vijesti iz srpnja
1463. ukazuju na pojačani oprez, odnosno na promjenu u stavu dubrovač-
ke vlade prema bosanskim velikašima. Sedmoga srpnja vlada se ispričava
knezu Vlatku koji je htio proći preko Cavtata.55 Dva dana poslije ispričava-
ju se i vojvodi Vladislavu da mu ne mogu poslati vojnike.56 Kad se situacija
primirila, dubrovačka je vlada i dalje surađivala s obojicom, kao i s herce-
gom Stjepanom. Iz Dubrovnika su im stizali darovi u tkaninama, ribi i slat-
kišima, s osnovnim ciljem da pripomognu otvaranju putova i normalizaci-
ji poslovanja dubrovačkih trgovaca u zaleđu.57 Krajem srpnja molili su her-
cega Stjepana da se založi za njih kod kralja Matije.58 S vojvodom Ivanišem
Vlatkovićem vlada je raspravljala o predaji relikvija tijela sv. Luke Evanđe-
lista, koje se prema tradiciji čuvalo u crkvi sv. Marije u Jajcu, a koje su na-
49
Isto, f. 252.
50
Foretić, Povijest Dubrovnika, sv. 1, 232; Listine o odnošajih između južnoga slavenstva i Mletačke
republike. Commissiones et relationes Venetae, vol. 10, Monumenta spectantia historiam Slavo-
rum meridionalium (dalje: MSHSM), vol. 22, ur. Šime Ljubić. Zagreb: JAZU, 1891., 253-254,
254-255, 257, 259, 269, 293.
51
DAD, ACR, sv. 17, ff. 178, 185’, 202, 212, 227, 228, 230-235, 240-241, 242-243’, 244, 248, 249,
250’, 257, 259’, 260, 274’, 276’, 278’.
52
Isto, ff. 177, 193, 193’, 196, 198, 200, 212, 223-224, 232’, 238’, 244, 245’, 250’, 252, 253’, 256’, 268,
274, 284’, 285, 286’, 289’.
53
Isto, ff. 249, 252, 253, 277.
54
Isto, ff. 250, 251’, 255.
55
Isto, f. 249; Truhelka, “Dubrovačke vijesti”, 19.
56
DAD, ACR, sv. 17, ff. 250-250’.
57
Isto, ff. 268, 274’, 276’, 277’, 284’, 285.
58
Isto, f. 259’.
54
kon pada Bosne spasili franjevci. U to se umiješala i kraljica Mara, koja je

svečeve relikvije donijela u Bosnu prilikom udaje. Mara je u kolovozu 1463.
tražila od Ivaniša Vlatkovića da vrati moći sv. Luke, ali su one već bile pre-
nesene u Veneciju.59 Serafin Marija Cerva u 18. stoljeću tvrdi da su franjev-
ci prenijeli moći noge svetoga Luke iz Jajca u Dubrovnik. To argumentira
činjenicom da su brojne relikvije prenesene iz Bosne u Dubrovnik nakon
što su Turci zauzeli Bosansko Kraljevstvo.60
Već od sredine lipnja 1463. tekla je i diplomatska akcija prema Turcima.
Još od sredine stoljeća, od rata s hercegom Stjepanom Vukčićem Kosačom
i početka pohoda Mehmeda II. na Balkan, Dubrovčani su stjecali diplomat-
ska iskustva s Osmanlijama.61 Već su tada definirani glavni diplomatski ci-
ljevi Dubrovačke Republike: mir, potvrda posjeda i sloboda dubrovačkih
trgovaca u Osmanskom Carstvu. Ti su ih ciljevi vodili i u vrijeme pada Bo-
sanskog Kraljevstva. S gledišta Dubrovnika, bilo je nužno tražiti diplomat-
sko rješenje da se ne bi prekinuo trgovački promet između Bosne i Dubrov-
nika. Ruke im je vezivala i nužnost nabave žita u Romaniji. Sredinom lipnja
u Dubrovnik je došao sultanov izaslanik Mustafa-beg sa zahtjevom da upu-
te poslanstvo sultanu. Tomu se vlada nije mogla oduprijeti, pa 15. lipnja
odlučuje o poslanstvu. Kazna za odbijanje poslanstva iznosila je 150 perpe-
ra, plaća poslanika 100 perpera, a za troškove su dobili šest perpera dnev-
no. U pratnji su imali 10 konja i šest famula, čija je plaća bila četiri perpera
mjesečno. Sultanu su nosili uobičajeni dar (charagium) u srebrnini i dru-
gim stvarima te 300 dukata. Darovi u novcu za turske dužnosnike bili su
viši nego obično: Isa-beg Isaković dobio je 150 dukata povrh uobičajenog,
kancelar Skender 20, a izaslanik Mustafa-beg 100 dukata.62 Uz to, u bisaga-
59
Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis: ab anno
925 usque ad annum 1752, Monumenta spectantia Slavorum meridionalium, sv. 23, ur. Eusebius
Fermendžin. Zagreb: JAZU, 1892., 244, 255; Vetera monumenta Slavorum meridionalium histo-
riam illustrantia maximam partem nondum edita ex tabulariis Vaticanis deprompta et collecta, sv.
1, ur. Augustino Theiner. Rim: Typis Vaticanis, 1863., 460; Rački, “Prilozi za sbirku srbskih i
bosanskih listina”, 151-155.
60
DAD, ACR, sv. 17, ff. 250’, 251’; Acta Bosnae, 238; Seraphinus Maria Cerva, Prolegomena in
sacram metropolim Ragusinam, editio princeps, ur. Relja Seferović. Zagreb – Dubrovnik: Zavod
za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2008., 455, 468, 479. Usporedi Slavko A. Kovačić,
“Pad Bosne i Hercegovine pod Turke u spisima bosanskohercegovačkih franjevaca”, u: Povijesno-
teološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine, održan 24. i 25. listo-
pada 1978. u Sarajevu, ur. Andrija Zirdum, Josip Turčinović. Sarajevo: Franjevačka teologija u
Sarajevu – Kršćanska sadašnjost, 1979., 74.
61
Foretić, Povijest Dubrovnika, sv. 1, 217-228.
62
DAD, ACR, sv. 17, ff. 235, 236, 239, 244, 244’; Truhelka, “Dubrovačke vijesti”, 16, 17, 18.
55
ma su nosili i dubrovačke limune i drugo voće u vrijednosti od 20 perpe-

ra.63 Poslanici Nikola Palmota i Ilija Bona krenuli su iz grada 27. lipnja.
Imali su dopuštenje Senata da se spašavaju kako znaju saznaju li da se sul-
tan uputio prema Dunavu i krenuo protiv ugarskoga kralja.64 Ovo je po-
slanstvo ulilo kakvu-takvu sigurnost dubrovačkoj vladi, o čemu svjedoči
pohvala i nagrada od 12 dukata povrh plaće dvojici poslanika za njihove
dobre i hvalevrijedne postupke. Vlada je u znak zahvalnosti poslala Isa-be-
gu tkanine vrijedne 400 perpera.65
Nakon poslanstva sultanu i turskim velikodostojnicima, počeo se opre-
zno uspostavljati trgovački promet između Dubrovnika i Bosne. Već 7. srp-
nja Senat dopušta trgovcima da idu kamo žele, osim u područja koja su
osvojili Turci. Nakon vijesti o ponovnom osvajanju Ključa i Ljubuškog, do-
pustili su trgovcima da se vrate u Bosnu, ali bez robe. Donositelji dobrih
vijesti od vojvoda Vlatka i Vladislava bogato su nadareni.66 Bez obzira na
poslanstvo, tijekom kolovoza se nastavljaju radovi na utvrđivanju Stona,
zapošljavaju se novi bombardijeri, prikuplja novac na dražbi carine vina i
mesa.67 Još dugo nakon bosanskog sloma u Dubrovniku je postojao strah
od mogućnosti napada. Papa Pio II. piše 1. listopada Firentincima neka ne
uskrate pomoć Dubrovčanima, koji su pretrpjeli mnoge štete i nevolje, a
ove godine, nakon osvajanja Bosanskog Kraljevstva, žive u velikom stra-
hu.68 I tijekom 1464. Osmanlije su upadali na područje Republike i pljačka-
li. Strah je bio velik, o čemu slikovito govori odredba o štovanju blagdana
Tijelova donesena 1465., u kojoj stoji da je „Dubrovnik prije ostalih grado-
va pozvan slaviti ovaj blagdan jer je vidio svoga neprijatelja, turskog cara
Mehmeda, koji mu je spremao propast, mahnit za krvlju, ali je na blagdan
Tijelova odustao od svoje namjere”.69
Prvi podaci koje zapisnici dubrovačkih vijeća bilježe o Bosni nakon
pada oni su o dolasku bosanskih kraljica Katarine70 i Mare, koje su jedine iz
63
DAD, ACR, sv. 17, ff. 234, 242’, 244.
64
Isto, ff. 234-235, 237-239, 245; Rački, “Dubrovački spomenici”, 6.
65
DAD, ACR, sv. 17, ff. 256’, 262’.
66
Isto, ff. 249’, 252’, 253’, 256’.
67
Isto, ff. 258, 264, 273.
68
Acta Bosnae, 256.
69
DAD, ACMaioris, sv. 12, f. 224’; Zdenka Janeković Römer, Okvir slobode. Dubrovačka
vlastela između srednjovjekovlja i humanizma. Zagreb – Dubrovnik: Zavod za povije-
sne znanosti HAZU u Dubrovniku, 1999., 304.
70
Usporedi Bazilije Pandžić, “Katarina Vukčić Kosača”, u: Povijesno-teološki simpozij u povodu
500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine, 15-25.
56
kraljevske kuće izbjegle smrt i tursko ropstvo. O mogućem dolasku kraljice

Katarine i prijevozu koji bi joj dubrovačka vlada osigurala razgovarali su s
njezinim bratom, vojvodom Vladislavom, još u svibnju 1463. godine.71 Mi-
hael Marinov Resti i Marin Benediktov Gundula izabrani su da je posjete,
4. lipnja 1463. godine. Senat je 14. lipnja odlučio da će knez i Malo vijeće
izabrati tri vlastelina za njezinu pratnju kada dođe u Dubrovnik.72 Kraljicu
Katarinu dočekali su u Dubrovniku početkom srpnja i sklonili je na Lopud,
što je poznato iz odluke Velikog vijeća kojom joj se dopušta da na otok
dade dovesti 30 kvinkva vina.73 Senat 23. srpnja javlja kraljici Katarini da
može doći u grad ako želi i da će poslati fustu po nju.74 Katarina se pozivala
na svoj legitimitet kao predstavnica Bosanskoga Kraljevstva i tijekom kolo-
voza 1463. postavila je pitanje stonskog danka. Tražila je i kuće i posjede
bosanskih kraljeva u Dubrovniku i okolici, odnosno novčanu nadoknadu
za te nekretnine.75 Senat 20. kolovoza odbija zahtjev kraljice Katarine za
isplatu tributa – to je bio preopasan znak podaništva koji je mogao ugrozi-
ti Dubrovnik. O kraljičinim zahtjevima raspravljalo se još i u listopadu –
vlada nije dovodila u pitanje njihovu legitimnost, ali se iz opreza nije htjela
obvezati na isplatu. Petoga listopada odlučeno je da će sutradan zatražiti
prihode od tih kuća i posjeda.76 U vijeću je odbačen prijedlog da kraljici
ponude 500 perpera godišnje za te nekretnine.77 Tu je imovinu početkom
1464. tražio i kralj Matija Korvin, no jednako neuspješno kao i kraljica Ka-
tarina.78 Zapisnici vijeća u tom su pitanju škrti s informacijama, no zna se
da je kralj Matija tražio da se kuće bosanskoga kralja dodijele Juniju Dragi-
nu de Georgio kao njegovu prokuratoru.79 Zbog Junija de Georgio došlo je
do krize u odnosu između dubrovačke vlade i sultana u ljeto 1462., zbog
toga što se borio u ugarskoj vojsci i što je bio pouzdanik kralja Matije. Bu-
dući da ga vlada nije htjela izručiti, dubrovački trgovci u Carstvu su uhićeni
71
DAD, ACR, sv. 17, f. 207; Kovačević, “Pad bosanske države”, 214.
72
DAD, ACMinoris, sv. 16, ff. 83’; DAD, ACR, sv. 17, f. 233; Rački, “Dubrovački spomenici”, 6;
Truhelka, “Dubrovačke vijesti”, 14.
73
DAD, ACMaioris, sv. 12, f. 131; Kovačević, “Pad bosanske države”, 215.
74
DAD, ACR, sv. 17, f. 257.
75
Kovačević, “Pad bosanske države”, 215-216.
76
DAD, ACR, sv. 17, f. 276’
77
Isto, ff. 277, 280.
78
Isto, sv. 18, ff. 9’, 12.
79
Isto, ff. 9’; Giovanni di Marino Gondola, “Chroniche ulteriori di Ragusa”, u: Chronica Ragusina
Junii Restii (ab origine urbis usque ad annum 1451) item Joannis Gundulae (1451-1484),
MSHSM, vol. 25, ur. Speratus Nodilo. Zagabriae: JAZU, 1893., 363, 373; Kovačević, “Pad bosan-
ske države”, 216-217.
57
i konfiscirana im je imovina, a Turci su prijetili i napadom na grad. Kriza je

riješena diplomatskim putem.80 Petoga listopada kraljica Katarina još je
bila u Dubrovniku – Senat odlučuje da će joj svakoga dana slati hranu u
vrijednosti do tri perpera, a ako ostane duže od šest dana, potrebno je po-
novo raspraviti o tome. Odlučili su joj dati hrane u vrijednosti od 30 perpe-
ra kad bude odlazila iz Dubrovnika.81 Kraljica Katarina napustila je Du-
brovnik krajem listopada, ostavivši u pokladu mač kralja Tomaša ukrašen
srebrom za svoga sina Sigismunda, bude li oslobođen iz turskih ruku. Opo-
ručno je taj mač ostavila nećaku Balši, sinu brata Vladislava.82
Kraljica Mara/Jelena najprije je pobjegla u Hrvatsku,83 a poslije se mol-
bom obratila dubrovačkoj vladi. Vlada joj 9. srpnja odgovara da može doći u
Dubrovnik i boraviti na jednom od otoka te da će se s njome dogovoriti što je
najbolje za nju i za Republiku.84 Nalazila se u Dubrovniku početkom listopa-
da, kada vijeće raspravlja o njezinu uzdržavanju te smještaju i hrani za njezi-
nu pratnju. Kao i kraljica Katarina, dobila je dar u vrijednosti od 30 perpera
kad je napustila Dubrovnik krajem listopada. Uz kraljice, u Dubrovnik su
dolazili i brojni bosanski plemići, primjerice žena vojvode Vlatka. Za njezino
uzdržavanje vlada je odvojila 30 groša dnevno i darovala joj 10 perpera kad
je napustila područje Republike.85 Na dubrovačko područje sklonili su se i
Vladislavova žena Klara, sin Balša i sestra Mara. Isprva su boravili na Kala-
moti, a poslije u Dubrovniku. Vlada je zamolila kneza Vladislava da ne dola-
zi onamo jer to dovodi u opasnost čitavu Republiku i trgovce u Turskoj.86
Unatoč prosvjedima Osmanlija, Dubrovčani su spasili mnogo ljudi iz Bosne,
skrivajući ih na otocima i pomažući im da pobjegnu na sigurno.
U jesen 1463. kralj Matija Korvin pokrenuo je zakašnjelu intervenciju u
Bosni. Krajem listopada iz Dubrovnika javljaju hercegu Stjepanu, Skenderbe-
gu i drugima o dolasku kralja Matije u Bosnu. Početkom studenoga Senat je
odlučio poslati poslanstvo kralju i uputiti mu poziv da posjeti grad. Poslanici
80
“Li Annali della nobilissima republica di Ragusa”, u: Annales Ragusini Anonymi item Nicolai de
Ragnina, MSHSM, vol. 14, Scriptores, vol. 1, ur. Speratus Nodilo. Zagreb: JAZU, 1883., 63-64;
Théoharis Stavrides, The Sultan of Vezirs. The Life and Times of the Ottoman Grand Vezir
Mahmud paša Angelović (1454-1474). Leiden – Boston – Köln: Brill, 2001., 249-250.
81
DAD, ACR, sv. 17, f. 276.
82
DAD, ACMinoris, sv. 16, f. 102; Kovačević, “Pad bosanske države”, 219-220; Klaić, Poviest
Bosne, 340.
83
Kovačević, “Pad bosanske države”, 217-218; Klaić, Poviest Bosne, 339.
84
DAD, ACR, sv. 17, f. 250.
85
Isto, f. 276.
86
Gondola, “Chroniche ulteriori di Ragusa”, 371.
58
su kralju nosili srebrnine i drugih predmeta u vrijednosti od 300 dukata.87

Kralj je u studenome u Dubrovnik poslao Ladislava Vezsenyja s nekim za-
htjevima koje je Senat otklonio uz ispriku i dar od 150 perpera u tkaninama.88
Četvrtoga prosinca Senat ipak odlučuje darovati kralju pet salma, odnosno
1500 libara salitre za bombarde. Krajem prosinca šalju mu još 1500 libara
salitre.89 Na kraljev zahtjev 19. prosinca šalju u Bosnu kirurga, magistra Ivana
Petrovog. Isplatili su kralju i 1000 dukata tributa za dvije godine, uzevši no-
vac u zajam od dubrovačkih trgovaca u Bosni. Poslanici su dobili uputu da
ostanu u Bosni sve dok kralj ostane ondje. Ako bi se kralj vratio u Ugarsku,
dvojica se mogu vratiti u Dubrovnik, a treći mora poći za njim.90 Tijekom
zime kralj Matija je, uz pomoć bosanskih velikaša, osobito Vladislava Herce-
govića Kosače, oslobodio veliki dio Bosne, uključujući i Jajce. Devetoga pro-
sinca u Jajcu potvrđuje dubrovačkim poslanicima da je od njih primio 2000
zlatnih fortunata na ime danka za posljednje četiri godine.91
Druga važna skupina dubrovačkih izvora koji donose informacije o
padu Bosanskog Kraljevstva su kronike. Njihovi podaci nisu uvijek pouz-
dani jer im je glavna svrha objasniti i opravdati dubrovačku poziciju u tre-
nutku promjene vjekovnih odnosa s Bosnom.
Najstarija, anonimna kronika s kraja 15. stoljeća donosi kratku obavi-
jest da je 1463. osvojena čitava Bosna sa svim tvrđavama i da je kralj, kojeg
naziva Tomaš, ubijen pod Blagajem s mnogim svojima. Kroničar nastavlja
o razaranjima i štetama u Pilama i Pločama do kojih je došlo iz straha da će
sultan doći pod Dubrovnik. Ova kronika prva donosi legendu o tome kako
je čudo spasilo Dubrovnik jer se konj sultana Mehmeda tri puta spotaknuo
na Sutjesci i nije htio ići dalje. Iz zahvalnosti za to čudo koje je spasilo Du-
brovnik upriličena je velika tijelovska procesija, uz molitve, suze i milosti-
nju svega puka. Anonimni kroničar dodaje da su Dubrovčani po cijelom
kršćanstvu tražili pomoć i spas – odazvali su se papa, ugarski kralj i kralj
Ferdinand, ali ne i Mlečani.92
87
DAD, ACR, sv. 17, ff. 288-289, 294; DAD, ACMaioris, sv. 12, f. 412; DAD, ACMinoris, sv. 16,
f. 103; Truhelka, “Dubrovačke vijesti”, 23.
88
DAD, ACR, sv. 17, f. 295’.
89
Isto, sv. 18, ff. 3, 8.
90
Isto, ff. 5-5’.
91
Diplomatarium relationum reipublicae ragusanae cum regno Hungariae, ur. József Gelcich,
Lajos Thallóczy. Budapest: Kiadja a M. Tud. Akadémia Tört. Bizottsága, 1887., 620; Klaić, Poviest
Bosne, 341-342.
92
“Li Annali della nobilissima republica di Ragusa”, 64; Nicolò de Ragnina, “Annali di Ragusa”,
u: Annales Ragusini Anonymi item Nicolai de Ragnina, MSHSM, vol. 14, Scriptores, bk. 1, ur.
Speratus Nodilo. Zagreb: JAZU, 1883., 261.
59
Nikola de Ragnina u kronici iz 1522. pripovijeda kako su već nakon

osvajanja Carigrada 1453. Dubrovčani počeli učvršćivati zidine i graditi
tvrđave Minčetu, Revelin i druge. Utvrdili su stonske i malostonske kaštele
i zidine. Na to i na plaćenike vlada je potrošila beskrajno bogatstvo. Kao i
Anonim i Ragnina navodi da su 1462. svi dubrovački trgovci u Turskoj bili
zarobljeni po sultanovoj naredbi – to je bilo vezano uz sultanov zahtjev da
mu predaju plemića Junija Georgio, koji se borio protiv Turaka u vojsci
ugarskoga kralja Matije.93
Ragnina potpuno preskače zbivanja u Bosni 1463. godine. Spominje
samo da je sultan Mehmed došao s velikom vojskom da bi pritisnuo Bosnu
te da su Dubrovčani dočuli da želi osvojiti i Dubrovnik, što je spriječila vi-
jest o okupljanju ugarske vojske. I on govori o štetama i pustošenjima u
podgrađima i okolici grada te navodi legendu o zaustavljanju sultana Meh-
meda na Sutjesci, pripisujući to čudesnom posredovanju svetoga Vlaha.
Diplomatsku akciju dubrovačke vlade nakon pada Bosne, usmjerenu pre-
ma papi Piju II., kralju Matiji, napuljskom kralju Ferdinandu i mletačkoj
sinjoriji, opisuje kao uzaludni pokušaj obrane kršćanstva koji je krenuo
upravo iz Dubrovnika.94
Ludovik Crijević Tuberon u Komentarima o svojem vremenu (1522.–
1527.) donosi samo noticu o tome da ugarski kraljevi s punim pravom na-
kon pada Bosne nisu izostavili iz titule bosansko ime zbog toga što je kralj
Matija od Turaka povratio “sjedište bosanskih kraljeva koje žitelji nazivaju
Jajce te mnoge druge tvrde gradove”. Tuberona zanima prije svega ugarska
perspektiva.
Serafino Razzi vrlo kratko izvještava o turskom osvajanju Bosne i stra-
hu koji je u Dubrovniku zavladao nakon toga. Pretpostavlja da je sultana od
napada na Dubrovnik odvratio prijezir prema tako malenome gradu i ne-
plodnoj zemlji, pa je okrenuo oružje drugamo. No pad Bosne donio je pat-
nju dubrovačkim trgovcima koji su se zatekli u Bosanskom Kraljevstvu,
kojima su oteli imovinu i zarobili ih i tek kasnije pustili.95
Mavro Orbini i Jakov Luccari donose opširan prikaz posljednjih dana
bosanske države, koristeći građu iz dubrovačkog arhiva i Leonika Halko-
kondila. Orbini u Kraljevstvu Slavena (1601.) ocjenjuje vladavinu Stjepana
Tomaša i Stjepana Tomaševića s vjerskoga gledišta. Za kralja Tomaša kaže
93
Ragnina, “Annali di Ragusa”, 258-259, 261. Vidi bilješku 80.
94
Isto, 257-261.
95
Serafino Razzi, La storia di Ragusa: scritta nuovamente in 3 libri, ur. Giuseppe Gelcich.
Dubrovnik: A. Pasarić, 1903., 103-104.
60
da se lažno prikazivao kršćanskim saveznikom, a zapravo je bio naklonjen

Turcima. Navodi priču da se kralj u Jajcu pobratimio sa sultanom Mehme-
dom, koji je inkognito izviđao stanje bosanskih utvrda.96 Takva je ocjena na
tragu pisama pape Pija II. “fra Mariano da Senis, ordinis minorum”, koji je
propovijedao križarski rat u Bosni, i hvarskom nadbiskupu Tomi Tomma-
siniju, poslaniku u Bosni, u kojima govori o “perfidiji bosanskoga kralja”, to
jest o njegovu priklanjanju Turcima, koje je doveo na hercegova područja.97
Kralj Matija to je ocijenio kao izdaju i okrenuo se protiv Tomaša – obeća-
njima vlasti nagovorio je častohlepnog Stjepana Tomaševića i kraljeva brata
Radivoja da ubiju Stjepana Tomaša. Orbini u priču upleće i kraljicu Katari-
nu – prema njegovoj interpretaciji, upravo se ona požalila sultanu Mehme-
du i pozvala ga da dođe osvetiti njezina muža. No sultanova je vojska poha-
rala Bosnu i zarobila mnoštvo ljudi, na što je razočarana kraljica otišla naj-
prije u Ston, a potom u Rim. Kralj Stjepan Tomašević je, na nagovor mo-
druškoga biskupa Nikole, raskinuo mir s Mehmedom i uskratio mu danak.
To je bio razlog zbog kojeg je Mehmed zaratio s njime, ušao s velikom voj-
skom u Bosnu, poharao je i zarobio veliki broj ljudi.98
Orbini donosi govor bosanskih poslanika papi kojim u ime Stjepana
Tomaševića traže od pape krunu i biskupe za svoju zemlju te pomoć protiv
sultanove vojske. Poslanici kažu da su Turci već sazidali tvrđave u Bosni i
počeli pridobivati seljake obećavajući im slobodu. Pomoći im može samo
papinska podrška, novac skupljen za križarski rat u Dalmaciji i ugarska
vojska. Ako ta pomoć ne stigne, nastradat će Bosna i čitavo kršćanstvo, a
prije svega Ugarska, Dalmacija, Kranjska, Istra, Italija, pa i sam Rim.99 Or-
bini navodi da je papa odmah poslao poslanike u Bosnu da okrune kralja.
Tomu se protivio Matija Korvin, smatrajući da Bosna pripada ugarskoj
kruni i da je bosanski kralj njegov podanik. To ga je okrenulo protiv bosan-
skoga kralja i zato ga nije zaštitio.100 Orbini dalje govori o turskoj vojsci,
oklopnim strijelcima, pješacima i slugama te sto pedeset tisuća konjanika,
96
Mavro Orbini, Kraljevstvo Slavena, prev. Snježana Husić, ur. Franjo Šanjek. Zagreb: Golden
marketing – Narodne novine, 1991., 430-431.
97
Acta Bosnae, 239-240, 241.
98
Orbini, Kraljevstvo Slavena, 432-433. Usporedi Klaić, Poviest Bosne, 331.
99
Tako izvještava suvremeni povjesničar Giovanni Gobellini u: Pii II pontificis max. commen-
tarii rerum memorabilium, quæ temporibus suis contigerunt, citirano prema: Stephanus Katona,
Historia critica regum Hungariae stirpis mixtae et exterorum scriptorum concinnata. Colotzae:
Typis Scholarum Piarum, 1791., t. 7, sv. 14, 491-494.
100
Orbini, Kraljevstvo Slavena, 435. Usporedi Katona, Historia critica, t. VII, sv. 14, 494-499, 558-
559; Klaić, Poviest Bosne, 328-329.
61
koja je na juriš krenula na Bobovac. Po njegovu mišljenju, Bobovac je bio

ključno uporište za daljnje osvajanje Bosne. Dalje pripovijeda o opsadi
Ključa, zarobljavanju velikog broja ljudi, među kojima i Radivoja, brata
kralja Tomaša, kome su pod Ključem odrubili glavu. O samome kralju kaže
da je došao pred sultana s poveljom u kojoj je stajala prisega Mehmed-paše
o primirju. Sultan je odvratio da se sluga ne može obvezati u njegovo ime i
dao je pogubiti kralja. Orbini donosi tri verzije kraljeva ubojstva – da su
mu odrubili glavu, živoga ga oderali ili da su ga svezali za drvo i prepustili
svojim strijelcima. Na prijevaru su pobili mnoge plemiće u kraljevstvu, ko-
jima su obećali da će im vratiti zemlje i imanja ako se predaju. Nakon toga
poharali su zemlju hercega Stjepana. Iz pokolja u Bosni spasila se Stjepano-
va žena, koju Orbini zove Marija, uz pomoć dubrovačkog Senata.101 Orbini
kaže da je Mehmed za osam dana zauzeo više od 70 gradova i utvrda i oteo
više od milijun zlatnika bosanskim kraljevima te da su Turci obeščastili
žene, srušili crkve, ponižavali svećenstvo, a najveći dio plemstva odveli u
zarobljeništvo.102
Orbinijeva priča, puna netočnosti i izmišljotina, cilja na to da su uzroci
propasti Bosne ležali u njoj samoj, to jest u vjerskoj prevrtljivosti vladara,
međusobnoj neslozi u kojoj su se obraćali za pomoć neprijateljima – Turci-
ma. Zbog toga je Bosna propala unatoč nastojanjima pape, koji je shvaćao
njezino značenje za Zapad i kršćanstvo i pružao svaku podršku kralju To-
maševiću. Prema Orbiniju, kralj Stjepan Tomašević vodio je pogrešnu po-
litiku prema Ugarskoj – umjesto na ugarskoga kralja, koji mu je mogao
pružiti vojnu pomoć, zbog krune se oslonio papu. Nadalje, Orbini smatra
da je Bosna propala zbog vjerskih sukoba. Prijetvorni pataren Radak, koji
se pravio da je katolik, a za mito je predao Bobovac, metafora je Orbinijeva
mišljenja o vjerskoj podlozi poraza.103 Iako spominje i turske prijevare,
podmićivanje i okrutnost koja je izazivala paniku, Orbini zaključuje da su
Bosanci bili junački i ratnički narod kojeg je nesloga dovela do propasti.104
Jakov Luccari pad Bosne smatra “tragičnim događajem, za kakav se nije
čulo kroz mnoga stoljeća”. Krivnju za to dobrim dijelom svaljuje na kralja
Stjepana Tomaša, za koga kaže da je s veseljem dočekao sultana Mehmeda,
koji je potajno uhodio po Bosni. Navodi da je Stjepan Tomašević ubio oca
uz pomoć strica Radivoja jer je smatrao da vodi lošu, barbarsku i neučin-
101
Orbini, Kraljevstvo Slavena, 436-437.
102
Isto, 437-438. Usporedi Klaić, Poviest Bosne, 337-340.
103
Orbini, Kraljevstvo Slavena, 435-436. Usporedi Klaić, Poviest Bosne, 334-335.
104
Orbini, Kraljevstvo Slavena, 438.
62
kovitu politiku i da to treba promijeniti. U tome ga je podržao kralj Matija,

koji je kudio Tomaševu spremnost da se pokori stranom vladaru, prirod-
nom neprijatelju europskih kraljeva. Luccari dalje kaže da je Stjepan Toma-
šević potpao pod utjecaj Nikole Modruškog, “čovjeka potpuno ovisnog o
kralju Matiji”, i na njegov se nagovor dogovorio s Ugrima i Hrvatima. Time
je navukao neprijateljstvo sultana Mehmeda, koji je želio da svi narodi
budu u zavadi i ovisni samo o njemu. Samo osvajanje Bosne i ubojstvo kra-
lja opisuje slično kao i drugi kroničari. Spominje da su se mnogi bosanski
velikaši i njihove žene spasili u Dubrovniku, počevši od kraljice Katarine,
koja je pobjegla preko Fojnice i Konjica. Kroničar navodi da je dubrovački
Senat tada “pokazao veliku ljudskost, pruživši im utočište unatoč velikim
troškovima“. Turci su smaknuli Ivana Pavlovića, gospodara Trebinja, Sanka
Kovačevića i Butka Divnića, a njihove su obitelji pobjegle u Dubrovnik. Po
Luccarijevim navodima, ondje su se našli i Dabiša Latinica iz Srebrenice,
Katarina, sestra Radoslava Pavlovića i žena Radivoja Kristića sa sinom Lju-
bišom, Teodora, supruga gospodara Trebinja i drugi bosanski velikaši koje
su Turci protjerali.105 Luccarijev izvještaj upućuje na vanjske razloge pada
Bosne: propast je uslijedila zbog snage turske vojske i izostanka ugarske po-
moći. No ni on nije odolio predrasudama, komentirajući da se bosanski na-
rod nije pokrenuo “jer je smatrao da na njega ne spadaju javni poslovi”.106
O bosanskim zbivanjima 1463. osobito detaljno pripovijeda Restijev na-
stavljač Ivan Marinov Gundula (18. stoljeće). Na tragu starijih kroničara, iz-
vještava o poslanstvu novoizabranoga kralja Stjepana Tomaševića papi i nje-
gov zahtjev da mu papa pošalje biskupe i krunu te da utječe na Veneciju da
mu pošalje vojnike. Pritom naglašava kraljevo čvrsto prianjanje katoličan-
stvu, za razliku od oca, kralja Tomaša, koji nije bio potpuno odan papin-
stvu.107 Gundula ocjenjuje pogrešnom odluku kralja Tomaševića da prestane
plaćati danak jer je time okrenuo bijes sultana Mehmeda s ugarskoga kralja
na sebe. Stjepan Tomašević obratio se za pomoć kralju Matiji Korvinu i Sken-
derbegu, no ta se pomoć izjalovila.108 Ocjena završava osudom Stjepana To-
maševića, u prvom redu zbog prijevare i ubojstva oca: “kraljevstvo koje je od
105
Giacomo di Pietro Luccari, Copioso Ristretto degli Annali di Rausa libri quattro di Giacomo di
Pietro Luccari Gentilhuomo Rauseo etc. dal principio di essa sino al anno presente MDCIIII.
Venetia: Antonio Leonardi, 1605., 107-109. Priču o Dabiši/Dabiživu Latinici vidi u: DAD,
Vlajkijeva genealogija Antunina, f. 256.
106
Luccari, Copioso Ristretto, 108.
107
Gondola, “Chroniche ulteriori di Ragusa”, 361.
108
Isto, 362-363; Stavrides, The Sultan of Vezirs, 146-149. Bosanski poslanici Skenderbegu vraćali
su se 1. ožujka 1463. preko Dubrovnika. DAD, ACR, sv. 17, f. 188’.
63
vlastitog oca uzeo prijevarom izgubio je zajedno sa životom.” Drugi razlog

bilo je drsko ponašanje prema sultanu Mehmedu, zbog kojeg je i druge uvu-
kao u nevolje: “ta drskost je uzrokovala da su Turci osvojili najveći dio Bosne,
Raške i Srbije i da su one pale pod tursku vlast.”109 Pod “drskošću” Gundula
podrazumijeva pogrešnu procjenu situacije i sile kojoj se kralj suprotstavljao.
Uvod u to bila je politika kralja Stjepana Tomaša, njegovo savezništvo s pa-
pom Kalistom III., odbijanje plaćanja danka i pridruživanje križarskom ra-
tu.110 Takva je politika bila suprotna onoj koju je vodila Dubrovačka Republi-
ka, pa je Gundulina kritika ujedno bila opravdanje dubrovačke politike.
Gundula kaže da se sultan zakleo da će osvojiti i Dubrovnik, poharati sav
teritorij i pobiti sve Dubrovčane budu li mu se opirali. To se nije dogodilo
zahvaljujući čudesnom zaustavljanju na Sutjesci – priči prethodnih kroničara
dodao je da se sultanu prikazao “jedan čovjek, odjeven u neku haljinu, držeći
u rukama nešto što je izgledalo kao citadela koji mu je zabranio prolaz i pri-
jetio mu ako prođe i ne vrati se kući”. Sveti Vlaho spasio je grad u svome na-
ručju. Zbog toga je sultan otišao iz Bosne i ondje ostavio vojsku i upravitelje
novouspostavljenih sandžaka.111 Gundula prenosi imaginarnu sjednicu vije-
ća na kojoj se raspravljalo o sultanovoj namjeri da osvoji sav dubrovački teri-
torij. Iznoseći različita mišljenja i zaključak da je tribut cijena mira, odnosno
plod ugovora između sultana i Republike, želio je stvoriti dojam da se radilo
o ravnopravnom međudržavnom ugovoru. Tomu dodaje i primjedbu o neu-
pućenosti europskih vladara o Turcima i njihovoj moći, čime također oprav-
dava dubrovačku odluku da se priklone sultanu.112
Zaključuje da turski uspjeh nije bio dugoga vijeka jer je ugarski kralj
vratio veliki dio bosanskoga područja, a Dubrovčani su mu pomogli pri-
skrbivši mu oružje, streljivo, barut, novac, kirurga za vojsku i sol.113
Zapisnici dubrovačkih vijeća, prije svega Senata, i diplomatske upute
donose reakcije na bosanske događaje u realnom vremenu. U zapisnicima
se mogu pratiti obrambene pripreme i živa diplomatska aktivnost Dubrov-
čana, koji su i sami bili ugroženi. Između redova se nazire stanje u Bosni,
reakcije bosanskog plemstva, nastojanje bosanskog kralja da organizira
obranu te potraga za pomoći kod ugarskog kralja, Mlečana,114 Dubrovčana,
109
Gondola, “Chroniche ulteriori di Ragusa”, 363-364.
110
Foretić, Povijest Dubrovnika, sv. 1, 296.
111
Gondola, “Chroniche ulteriori di Ragusa”, 366; Acta Bosnae, 255.
112
Gondola, “Chroniche ulteriori di Ragusa”, 367-368.
113
Isto, 368, 371-372.
114
Usporedi Katona, Historia critica, t. VII, sv. 14, 491-494; Listine, sv. 10, 192, 196, 220, 237;
Acta Bosnae, 252; Klaić, Poviest Bosne, 327.
64
Skenderbega i pape, koji mu je jedini ostao saveznik do kraja.115 U dubro-

vačkim arhivskim dokumentima nema izravnih podataka o samom padu
Bosne. Brojni su podaci o tome kako su se kraljice Katarina i Mara te čla-
novi bosanskih velikaških obitelji spašavali na dubrovačkom području.
Dubrovačke kronike uz povijesne podatke donose i komentare kojima
objašnjavaju i pravdaju dubrovačku poziciju u trenutku silovite promjene
vjekovnih odnosa s Bosnom. Njihova se mišljenja razlikuju, no neki su im
zaključci zajednički: uzroke pada Bosne vide u nerazmjeru suprotstavljenih
snaga, izostanku pomoći ugarskoga kralja i drugih kršćanskih vladara, ne-
slozi bosanskih velikaša, ponajviše iz vjerskih razloga. Kralja Stjepana To-
maševića prikazuju kao vladara s jasnim planom, prozapadnim, katoličkim
i protuturskim, vladara koji je težio samostalnoj Bosni i jakoj kraljevskoj
vlasti. Otkazivanje danka sultanu u situaciji kad je bilo nemoguće odupri-
jeti se vojnoj sili Osmanskoga Carstva smatraju pogrešnom političkom od-
lukom. Stjepan Tomašević zamjerio se ugarskom kralju primanjem krune
iz ruku pape i idejom o samostalnom vladanju u Bosni te je ostao bez jedi-
ne realne pomoći u tom trenutku. Oslabljena unutarnjim sukobima, Bosna
je u takvoj situaciji postala lakim plijenom.
Tursko osvajanje Bosne bitno je promijenilo odnose Osmanskoga Car-
stva i Dubrovačke Republike. Prilike su se uskoro ustalile i, uz napetosti,
sukobe i krize, uspostavljen je suživot. Pod dojmom pada Bosne, papa Pio
II. pokušao je pokrenuti novi val križarskog pokreta. Iako nevoljko, Du-
brovčani su u tome sudjelovali, bojeći se reakcije sultana, ali i nadajući se
pobjedi kršćanskih zemalja i oslobođenju Bosne. Vijeće umoljenih izglasa-
lo je 23. svibnja 1464. detaljan program svečanog dočeka pape, dužda i kri-
žara u Dubrovniku.116 No smrću Pija II. 14. kolovoza u Anconi jenjao je
križarski zanos i počela se uspostavljati krhka ravnoteža između turskih
vlasti u Bosni i Dubrovačke Republike. Dubrovnik je, iako suzdržano, i da-
lje sudjelovao u akcijama Matije Korvina i Đerđa Kastriota Skenderbega.
Osobito su pomagali održavanju Počitelja i Klisa.117
115
Katona, Historia critica, t. VII, sv. 14, 491-494, 501-502; Acta Bosnae, 243, 244; Klaić, Poviest
Bosne, 326-331.
116
DAD, ACR, sv. 18, ff. 35, 53’, 56-59, 63, 89; DAD, ACMaioris, sv. 12, f. 169; DAD, ACMinoris,
sv. 16, ff. 142-142’; Vicko Lisičar, “Program dubrovačkog Senata za doček pape Pija II (1464)”,
Croatia sacra 3 (1933): 97-109; Janeković Römer, Okvir slobode, 320-322.
117
DAD, ACR, sv. 17, ff. 5’, 276’, 278, 278’; Dubrovačka akta i povelje. Acta et diplomata Ragusina,
sv. I, 1, ur. Jovan Radonić. Beograd: SKA, 1934., 681-682, 683-684, 685, sv. II, 1, 685, 700, 712-
713; Gondola, “Chroniche ulteriori di Ragusa”, 371-373; Foretić, Povijest Dubrovnika, sv. 1, 232-
233.
65
Turski se sultani nakon pada Bosne ni poslije nisu odlučili osvojiti Du-
brovnik. Odgovor na pitanje zašto nije jednoznačan. Ideja o uklapanju Du-
brovnika u sklop Osmanskoga Carstva i dalje je bila živa, no to je izbjegnu-
to uspostavom ravnoteže interesa. Trgovački jaka Republika bila je znača-
jan izvor novca, a istodobno je poticala trgovinu u balkanskim zemljama.
Na rubu dvaju svjetova, Zapada i Istoka, Republika je posredovala robu i
informacije između kršćanskih zemalja i Osmanskoga Carstva, koristeći
tako jednima i drugima. Dubrovčanima je pomogla i oprezna diplomacija
– nisu htjeli promijeniti stranu i staviti se pod vlast Osmanlija, ali im se
nisu niti otvoreno suprotstavljali. Tribut, koji je već 1469. skočio sa 1500
dukata i nastavio rasti sve do iznosa od 15 000 dukata, također je bio dio
cijene dubrovačke libertas.118 Dubrovnik je bio izravno izložen opasnosti,
na samoj granici Carstva, bez vojne i pomorske snage kojom bi se mogao
oduprijeti osmanskoj sili, ovisan o slobodi trgovine. U takvoj situaciji nuž-
no se morao odlučiti za pomirljivu politiku.119 Priznajući novu vlast, Du-
brovčani su održali kontinuitet kontakata s bosanskim prostorom, na ko-
jem se mnogo toga promijenilo, ali je mnogo toga ostalo isto – stare gospo-
darske i ljudske povezanosti živjele su i dalje, u novom političkom okviru.
The End of the Medieval Bosnian Kingdom

in Dubrovnik Sources
The value of Dubrovnik reports about the fall of the Bosnian Kingdom and death of
King Stjepan Tomašević for the most part lies in that that they record the sources and
respond to them from immediate vicinity. Records of Dubrovnik councils and especially
of the Senate (Consilium Rogatorum) focus, for the most part, on preparations for de-
fence, lively diplomatic activity and aspiration to achieve a neutral position. To a smaller
extent these records contain information on circumstances in Bosnia, response of the
118
Stare srpske povelje, sv. 2, 245, 246.
119
Zdenka Janeković Römer, “Osmanlis, Islam and Christianity in Ragusan Chronicles (16th-17th
Centuries)”, u: Tolerance and Intolerance on the Triplex Confinium. Approaching the “Other” on
the Borderlands. Eastern Adriatic and beyond, 1500-1800, ur. Egidio Ivetic, Drago Roksandić.
(Università degli Studi di Padova, Dipartimento di Storia, History, Economy and Society, 4).
Padova: Cleup, 2007., 63-67, 74-79.
66
Bosnian nobility, attempts of the Bosnian king Stjepan Tomašević to organize defence
and his quest to gain support of the Hungarian king, Venetians, Skenderbeg and Pope.
While Dubrovnik archival documents comprise no direct information about the fall of
Bosnia, they provide rich data about the rescuing of the queens Katarina and Mara as
well as Bosnian nobility in the Dubrovnik region.
In addition to historical data, Dubrovnik chronicles (Anonim, Nikola Ragnina, Tuberon,
Razzi, Orbini, Luccari and Gundula) contain commentaries that justify the position of
Dubrovnik at the moment of abrupt change in the long-standing relationship with Bos-
nia. The chroniclers’ opinions diverge but some of their conclusions are shared: they see
the cause of the fall of Bosnia in the disproportionate size of the opposing sides, the
failure of the Hungarian king and other Christian rulers to provide assistance and dis-
cordance among Bosnian nobles arising, for the most part, in religious disagreements.
Turkish conquest of Bosnia radically changed the relationship between the Ottoman
Empire and Republic of Dubrovnik. Yet the conditions soon found balance and ten-
sions, conflict and crises notwithstanding, a mode of coexistence was established.
Dubrovnik was directly exposed to danger, situated at the very border of the Ottoman
Empire, lacking military and naval force to resist Ottoman might and dependent on the
freedom of trade. In such a situation it had to lead conciliatory politics. By recognizing
the new rule, Dubrovnik retained a continuity of contact with the Bosnian space in
which much changed but much remained the same. Old economic and human rela-
tions lived on in the new political framework.
Keywords: fall of Bosnian Kingdom, Stjepan Tomašević, Republic of Dubrovnik, Otto-

man Empire.
67
Borislav Grgin
Južne granice Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva

u vrijeme Stjepana Tomaševića
dr. sc. Borislav Grgin UDK 94(497.5)’’1461/1463’’

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu 32(497.5)-05 Korvin, M.’’1461/1463’’
Odsjek za povijest Prethodno priopćenje
I. Lučića 3 Primljeno: 20. rujna 2012.
10 000 Zagreb Prihvaćeno: 26. travnja 2013.
HRVATSKA
Autor je u radu pokušao prikazati složene odnose na južnim granicama Ugarsko-

Hrvatskog Kraljevstva unutar trokuta Kraljevstvo – Bosna – Osmanlije, za vrijeme
vladavine Stjepana Tomaševića (1461.–1463.). Naglasak je na politici ugarsko-hrvat-
skog kralja Matijaša Korvina prema Bosni i obrani južnih granica Korvinova kraljev-
stva. Posebna je pozornost u tom sklopu posvećena međusobnom odnosu ugar-
sko-hrvatskog i bosanskog vladara u vezi sa zbivanjima oko pada srednjovjekovne
Bosne, s osvrtom na pitanje uloge papinstva i papinskog legata Nikole Modruškog.
Pokušalo se i odgovoriti na pitanje je li konkretan odnos Korvina prema Tomaševiću
bio izoliran slučaj po sadržaju i korištenim metodama budimskoga kralja ili pak dio
njegovih širih političkih koncepcija i vladarskih načela. U zaključku su objedinjeni
dobiveni rezultati te se pokušalo vrednovati Korvinovu “bosansku politiku” u razdo-
blju od 1461. do 1463. godine.
Ključne riječi: Stjepan Tomašević, Matijaš Korvin, Bosna, Osmanlije, Ugarsko-Hrvat-

sko Kraljevstvo.
U historiografiji se odavno ukazivalo na važnost koju je u zbivanjima

vezanima za Stjepana Tomaševića, posebice za njegov tragičan kraj i nesta-
nak srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva, imao kraljev odnos s nomi-
nalnim mu seniorom, ugarsko-hrvatskim kraljem Matijašem Korvinom.1
1
Odnosa dvojice vladara doticali su se u većoj ili manjoj mjeri svi relevantni autori, od Thalló-
czyja do Lovrenovića i Ančića. Usporedi bilj. 13.
69
Došavši na ugarsko i hrvatsko prijestolje početkom 1458., Matijaš Korvin

morao se suočiti s nizom velikih i teških izazova i na unutarnjem i na vanj-
skom planu, posebice s obzirom na to da je još bio mlad i neiskusan te op-
terećen teškim traumama nedavne tragične bratove sudbine i vlastitog su-
žanjstva u Pragu. No, na iznenađenje sviju, iskazao se od samog početka
kao agilan i samouvjeren vladar. U unutarnjim odnosima u kraljevstvu Ma-
tijašu su s jedne strane prijetili nezadovoljni pristaše Habsburgovaca koji su
ubrzo proglasili cara Fridrika III. za kralja, a i sama kruna svetog Stjepana
tih je godina bila u carevu posjedu. S druge pak strane kraljev ujak Mihael
Szilágyi želio je steći tutorstvo nad maloljetnim nećakom-kraljem, nadaju-
ći se da će tako de facto upravljati procesima političkog odlučivanja na dvo-
ru. No ambiciozni ugarski velikaš ozbiljno se preračunao. Naime ubrzo
nakon što je preuzeo prijestolje, Matijaš je ujaka poslao na južne granice
kraljevstva, u okršaje s Osmanlijama, udaljavajući ga s dvora i oduzimajući
mu mogućnost kontrole i utjecaja.2 Prohabsburšku opoziciju kralj je pak
postupno slomio kombinacijom pritisaka i ustupaka, da bi konačno 1464.
sklopio sporazum u Bečkom Novom Mjestu s carem Fridrikom III.3 Prema
odredbama ugovora, car je Matijaša priznao za zakonita ugarskog i hrvat-
skog kralja i obećao mu povrat krune svetog Stjepana, uz značajnu novčanu
naknadu. Odredba iz ugovora kojom se predvidjelo da se Fridrik i Matijaš
međusobno naslijede na budimskom prijestolju ako jedan od njih umre
bez nasljednika u to se vrijeme činila povoljnija za znatno mlađeg Matijaša.
No, pomalo paradoksalno, upravo je ona u 16. stoljeću Habsburgovcima
omogućila stjecanje zemalja krune svetog Stjepana.4
2
Franciscus Dory et al. (eds.), Decreta regni Hungariae 1458-1490, Publicationes archivi nationa-
lis hungarici II – Fontes 19, Budapest: Akadémiai kiadó, 1989., 81-87; Vilmos Fraknói, Matthias
Corvinus, König von Ungarn 1458-1490. Freiburg im Breisgau: Herder, 1891., 43-44, 60, 66, 75-
86; Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata 4. Zagreb: Matica hrvatska, 1980.3, 8; János M. Bak, Königtum
und Stände in Ungarn in 14-16. Jahrhundert. Wiesbaden: Franz Steiner Verlag, 1973., 56; Isti,
“The Late Medieval Period 1382-1526”, u: Peter F. Sugar et al. (eds.), History of Hungary.
Bloomington and Indianapolis: Indiana University, 1990., 70; Karl Nehring, Matthias Corvinus,
Kaiser Friedrich III, und das Reich: Zum hunyadisch-habsburgischen Gegensatz im Donauraum.
München: Oldenbourg, 1975., 195; Jörg Konrad Hönsch, Matthias Corvinus: Diplomat, Feldherr
und Mäzen. Graz: Styria, 1998., 45-76; Borislav Grgin, Počeci rasapa. Kralj Matijaš Korvin i
srednjovjekovna Hrvatska. Zagreb: Ibis grafika, 2002., 24-26.
3
Ugovor u Bečkom Novom Mjestu, u carevoj i kraljevoj verziji, zajedno sa svim popratnim do-
kumentima, u cijelosti je objavio Nehring, Matthias Corvinus, Kaiser Friedrich III, und das Reich,
202-217.
4
Bak, “The Late Medieval Period 1382-1526”, 71.
70
Borislav Grgin • Južne granice Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva u vrijeme Stjepana Tomaševića
Tijekom prvih nekoliko godina vladavine Korvin je glavni vanjskopoli-

tički oslonac našao u papinstvu, za pontifikata Pija II., te u Veneciji.5 S Mle-
cima budimski kralj, osim manjih graničnih čarki podanika obiju strana
oko prijepornih teritorija, posjedovnih i koristovnih prava u zaleđu dalma-
tinskih gradova, nije prvih godina imao većih sporova. Povrh toga, apenin-
ski saveznici bili su mu ključni u financiranju i potpomaganju obrane od
nadirućih Osmanlija, koji su već bili prvorazredno političko, sigurnosno, a
sve više i egzistencijalno pitanje Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva. Promatra-
no razdoblje bilo je jedino tijekom kojeg je protuosmanska suradnja Budi-
ma s Mlecima i papinstvom više-manje funkcionirala bez potresa, što je
nakon 1464. vrlo rijetko bio slučaj. Na razvučenim i teško branjivim južnim
granicama Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, od jadranskih obala do južnih
i istočnih obronaka Karpata, Osmanlije su već 1458. bili velika prijetnja.
Oni su najprije nakanili obračunati se s državama zatečenima u procijepu
dviju sila, koje su dulje ili kraće vrijeme balansirale između moćnih susje-
da, priklanjajući se čas jednoj čas drugoj strani. Radilo se, od zapada prema
istoku, o Bosanskom Kraljevstvu, ostacima Srpske Despotovine te kneževi-
nama Vlaškoj i Moldaviji. Sve su one nominalno bile u vazalnom položaju
prema Ugarskoj i Budim ih je smatrao nedjeljivim sastavnicama zemalja
krune svetog Stjepana. U opisanim okolnostima njihova je obrana postala
ključna i za obranu središta Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva.
Pozornost će se u nastavku poglavito posvetiti Bosni, ali na ovom je
mjestu nužno ukratko se osvrnuti na ostale vazalne države u tampon-zoni
između Osmanlija i Ugarske. Srpska Despotovina već je bila na izdisaju,
preostalo je još osvajanje Smedereva, u čemu su Osmanlije uspjeli već 1459.
godine.6 Time se učvrstila granica dviju država na Savi i Dunavu za idućih
pola stoljeća. Padom Despotovine otežana je i obrana Bosne. Dio pripadni-
ka srpske društvene elite inkorporiran je u ugarsku elitu. Neki među njima,
posebice Brankovići, postali su i krupni zemljoposjednici u Ugarskoj. U
južnougarske županije već se otprije naseljavao i dio srpskog stanovništva s
juga.7 Drukčija je pak situacija bila sa srednjovjekovnim rumunjskim kne-
ževinama. Njima su u promatranom razdoblju vladala dvojica možda naj-
značajnijih rumunjskih srednjovjekovnih vladara – Stjepan Veliki (1458.–
5
Grgin, Počeci rasapa, 128-131, 157-161, i tamo navedeni izvori i literatura.
6
Momčilo Spremić (ur.), Pad Srpske despotovine 1459. godine – zbornik radova sa naučnog skupa
održanog 12.-14. novembra 2009. godine. Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti, 2011.
7
Pál Engel, The realm of St. Stephen: a history of medieval Hungary 895-1526. London – New
York: Tauris – Palgrave Macmillan, 2005., 172, 237, 332.
71
1504.) u Moldaviji i Vlad III. Ţepeş Drakula (1448., 1456.–62., 1476.) u

Vlaškoj. Dok je Korvinov odnos s moldavskim knezom Stjepanom od 1458.
do 1464. uglavnom bio korektan, to nije bio slučaj s glasovitim Drakulom.
Upravo je međusobni odnos ugarsko-hrvatskog i vlaškog vladara ilustrati-
van za usporedbu i razumijevanje Korvinova odnosa prema Stjepanu To-
maševiću.
Unatoč općenito dobrim odnosima, kamen smutnje između Drakule i
Matijaša sve je više postajao često samovoljan i nasilan odnos vlaškog kne-
za prema kraljevim podanicima, južnotransilvanskim saskim gradovima i
njihovim trgovcima. Stoga je Korvin, kada je snažna osmanska vojska 1462.
napala Vlašku, krenuo prema Transilvaniji, navodno u pomoć Drakuli. No
iznenada se u ključnom trenutku zaustavio u srednjoj Transilvaniji. Kada je
Vlad konačno morao izbjeći iz Vlaške u Transilvaniju pred nadirućim Os-
manlijama, Matijaš ga je, umjesto pomoći, dao uhititi i sprovesti u Budim
u kućni pritvor. Iako, naravno, postoje značajne razlike u odnosu Korvina
prema Drakuli i Stjepanu Tomaševiću, ipak ne može nezapaženo proći slič-
nost u Matijaševu postupanju prema dvojici neposlušnih vazala. Ona se
ogleda u slijedu: osmanski napad – poziv u pomoć – pokretanje Korvinove
vojske – zastoj kraljeve vojske “na pola puta” – poraz vazala. Razlika u po-
stupku prema Vladu, koji je otpremljen kao pritvorenik u Budim, i Stjepa-
nu, koji je prepušten sudbini i osmanskoj sablji, može se uz ostalo protuma-
čiti različitom razinom prekršaja i uvrede njihova seniora. Vladovi postup-
ci bili su takvi da ga Korvin nije želio potpuno prepustiti sudbini, a mogao
mu je zatrebati u budućnosti, što se i dogodilo. No to nije bio slučaj sa Stje-
panom, koji se čak drznuo zatražiti krunu od pape bez pristanka Budima.8
Granična područja Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva i Bosne bila su još
od kraja 13. i početka 14. stoljeća nestabilna te predmet teritorijalnih ambi-
cija i aspiracija obiju strana, iz redova i vladara i velikaša (primjerice Šubići,
poslije kralj Tvrtko i vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić). Posebice su prosto-
ri Donjih Kraja i Završja te s vremenom sve više i središnjeg dijela srednjo-
vjekovne Hrvatske bivali prijeporni.9 No u drugoj polovini 15. stoljeća bo-
sanski kraljevi, Stjepan Tomaš i Stjepan Tomašević, nisu više mogli voditi
ofenzivnu politiku prema jugu i zapadu, poglavito zbog osmanske prijetnje.
8
O odnosu prema vlaškom knezu i usporedbi s Tomaševićem vidi opširno Castilia Manea-
Grgin, “Biskup Nikola Modruški o vlaškom knezu Vladu III. Drakuli-Ţepeşu te o podrijetlu i
jeziku Rumunja”, Povijesni prilozi 28 (2005), 122-124, i tamo navedene izvore i literaturu.
9
Tomislav Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje: prostor, ljudi, ideje. Zagreb: Školska knjiga, 1997.,
112-114.
72
Treba reći da se Stjepan Tomaš još na samom početku Korvinove vladavine

pokušao umiješati u podjelu baštine Celjskih u Hrvatskoj, no bez većeg
uspjeha. Mnogo važniji čimbenik na granicama poslije je postao herceg
Stjepan Vukčić Kosača.10 Za razliku od juga, na graničnom području prema
srednjovjekovnoj Slavoniji (Dubička, Vrbaska i Sanska županija) i južnoj
Ugarskoj (Požeška, Vukovska i Srijemska županija) u vrijeme zadnjeg bo-
sanskog kralja nije bilo sličnih previranja značajnijeg opsega, ako se izuz-
mu uobičajene lokalne čarke.
U takvim je okolnostima stav Matijaša Korvina i budimskog dvora pre-
ma Bosni i Stjepanu Tomaševiću prije svega ovisio o tome na koji je način
Bosna mogla efikasno doprinijeti obrani od Osmanlija. Naravno, to je po-
drazumijevalo blisku koordinaciju ratnih napora dviju strana, kao i šireg
kršćanskog tabora. No s budimske točke motrišta bilo je neophodno da
bosanska strana striktno poštuje hijerarhiju u međusobnim odnosima. Po-
tez Stjepana Tomaševića, koji se dao okruniti iz Rima bez budimske privo-
le, teško je narušio spomenute odnose, što se vidi iz povišenih tonova koji-
ma odjekuju Korvinova pisma papi s tim u vezi.11 No vjerojatno je još važ-
nija posljedica bila gubitak povjerenja budimskih dvorskih krugova u bo-
sanskog vladara. Iako u izvorima nema izravnih potvrda za to, može se
pretpostaviti da se već tada u Budimu počelo razmišljati o alternativnoj
strategiji za Bosnu, koja je uključivala prepuštanje njena znatnog dijela
Osmanlijama, uz zadržavanje i pojačavanje ključnih strateških točaka obra-
ne južnih granica, Jajca i Srebrnika s okolicom. U takvim okolnostima do-
lazi do najkontroverznije epizode u tadašnjim odnosima dvaju kraljevstava,
misije papinskog legata biskupa Nikole Modruškog na bosanskom dvoru.
O tome se do danas mnogo raspravljalo, ali u historiografiji još uvijek nema
suglasja o nekim otvorenim pitanjima.
10
Šime Ljubić, Listine o odnošajih Južnoga Slavenstva i Mletačke Republike 10, Monumenta spec-
tantia historiam Slavorum meridionalium 22, Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i
umjetnosti, 1891., 186; Marko Perojević, “Talovci – cetinski i kliški knezovi”, Kalendar “Napredak”
27 (1937): 171-187, 184; Klaić, Povijest Hrvata, 41-43; Tomislav Raukar, “Grofovi Celjski i hrvat-
sko kasnosrednjovjekovno društvo”, Historijski zbornik XXXVI (1983): 113-140; Grgin, Počeci
rasapa, 88-90.
11
Sima Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države. Beograd: Srpska književna zadruga,
1964., 324; Srećko M. Džaja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine: predemancipa-
cijski period 1463-1804. Sarajevo: Svjetlost, 1992., 211-221; Mladen Ančić, “Renesansna diplo-
macija i rat. Primjer pada Bosne 1463”, u: Zbornik Diplomatske akademije – simpozij Hrvatska
srednjovjekovna diplomacija. Zagreb: Diplomatska akademija Ministarstva vanjskih poslova
Republike Hrvatske, 1999., 148-149.
73
Mladen Ančić,12 u opširnoj raščlambi okolnosti oko pada Bosne 1463.

u kontekstu diplomatskih napora, iznio je tezu da je papinsko davanje kru-
ne Tomaševiću značilo političko udaljavanje od Budima, što se kompenzi-
ralo otkazivanjem plaćanja danka sultanu. Ančić je u tome vidio nakanu
papinstva da od Bosne stvori neku vrstu neutralne zone između susjednih
sila – Ugarske i Osmanlija. Bosanski napad na pograničnu osmansku utvr-
du, ukupnu djelatnost papina legata Nikole Modruškog i kasnija opravda-
vanja za katastrofu u izdaji velikaša heretika, sve je to Ančić držao dokazi-
ma da je vanjska politika Stjepana Tomaševića bila pod potpunom kontro-
lom papinstva.13 Formalni čin pomirenja Stjepana s Matijašem Korvinom
iz 1462. Ančić je uzeo kao dodatan dokaz tvrdnje o premoći papinske di-
plomacije i koncepcije ratovanja s Osmanlijama. Smatrao je i da je Korvin
prihvatio novo stanje, ali je već u sljedećoj rečenici to relativizirao izričajem
da je “… izgledalo kako postoje čvrste garancije sa strane Matije Korvina da
će u slučaju turskog napada uslijediti pomoć…”.14 U nastavku analize Ančić
je ustvrdio da je Korvin imao dovoljno snaga za ulazak u Bosnu, ali to nije
želio, nego je pokušao Osmanlijama preoteti Smederevo, koje je upravo To-
mašević ranije izgubio. Okolnosti pada Bosne Ančić je dodatno objasnio
negativnom ulogom hrvatskog bana Pavla Špirančića, koji zasigurno nije
djelovao bez Korvinova odobrenja i suglasja.15 Na kraju je autor izrijekom
naveo da je Korvin odbio pomoći Bosni kršeći raniji dogovor te da je iz
njegova dvorskog kruga krenula priča o izdaji kao razlogu pada. Kao mo-
guće objašnjenje izostanka Korvinove akcije Ančić je naveo političku lekci-
12
Ančić, “Renesansna diplomacija i rat”. Vidi i raniju literaturu navedenu u: isto, 145, bilj. 5. O svim
pitanjima vezanima uz “pad Bosne” i posebno odnos Bosne i Ugarske tijekom kasnog srednjeg
vijeka nezaobilazno je koristiti se raspravama i monografijama Dubravka Lovrenovića, posebice
Dubravko Lovrenović, Na klizištu povijesti (sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska) 1387-1463.
Zagreb – Sarajevo: Synopsis, 2006., kao i Isti, “Uticaj Ugarske na odnos Crkve i države u srednjo-
vjekovnoj Bosni”, u: Sedam stoljeća bosanskih franjevaca 1291.-1991. (zbornik radova). Samobor:
FTS, 1994., 37-93; Isti, “Bosanski ‘rusag’ i ‘sveta kruna bosanska’ (Utjecaj Ugarske na razvoj politič-
kih institucija srednjovjekovne Bosne)”, Bosna franciscana 11 (2003), br. 19: 79-106; Isti, “Modeli
ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici na osnovu različitih konfesija
kršćanstva”, Prilozi Instituta za istoriju 33 (2004): 9-57; Isti, “Ugarsko-bosanski odnosi i konfesio-
nalna povijest srednjovjekovne Bosne u djelu Lajosa Thallóczyja”, Bosna franciscana 16 (2008), br.
29: 77-89. Kako su autorove analize detaljne i dalekosežne po zaključcima, osvrt na njih zahtijevao
bi posebnu studiju, što na ovom mjestu nije moguće učiniti. Može se tek primijetiti da su njegove
teze i zaključci opširniji i razrađeniji od Ančićevih, a ne manjka im ni polemičnosti i kontrover-
znosti u ponekim aspektima. No o tome nekom drugom prigodom.
13
Ančić, “Renesansna diplomacija i rat”, passim.
14
Isto, 162.
15
Isto, 165-166.
74
ju o hijerarhiji koju je Tomašević trebao dobiti. Pretpostavljao je i da je

Korvin prije sloma računao na zadržavanje Bosne pod Stjepanom, ali u
potpuno podređenom položaju prema Ugarskoj.16 No tek je Stjepanova
smrt Korvina navela na novu koncepciju, koju je ubrzo ostvario protuofen-
zivom na Jajce. Glede Nikole Modruškog, Ančić je zaključio da je njegovo
kasnije pristajanje uz priču Matijaševa kruga o izdaji dokaz njegova prikla-
njanja Korvinu. O biskupovu protjerivanju iz Budima 1464. držao je pak da
se o razlozima može samo nagađati, a nikakvih stvarnih indicija nema.17
Ančićeve su analize poticajne i u mnogim aspektima utemeljene. No na
ovom bi se mjestu pokušalo dati ponešto drukčija tumačenja. Treba jasno
naglasiti da se u ovom slučaju, kao i kod Ančića i ostalih autora, radi o hipo-
tezama za koje ne postoje eksplicitne potvrde u izvorima. One se mogu obli-
kovati iz konteksta zbivanja i procesa vezanih za vladavinu Stjepana Tomaše-
vića i njegov odnos s budimskim dvorom. Ančićeva pretpostavka o papinskoj
zamisli o Bosni kao neutralnoj zoni između Ugarske i Osmanlija proturječi
logici i naravi onovremenog savezništva papinstva i budimskog dvora. U tom
sklopu nije jasno kako bi se otkazivanje danka Osmanlijama moglo tumačiti
kao učvršćenje tobože neutralna položaja Bosne, ako se pri tome nije računa-
lo na hitnu vojnu pomoć sa sjevera i od šire križarske koalicije. Autor je naveo
priču o heretičkoj izdaji kao argument da je vanjska politika Bosne bila u
Stjepanovo vrijeme pod potpunom kontrolom papinstva. No na drugom je
mjestu ustvrdio da je priča potekla iz Matijaševa dvorskog kruga, a Nikola
Modruški ju je spremno prihvatio, što je u djelomičnom proturječju s rani-
jom tvrdnjom. Vjerojatnije je, ipak, da je priča krenula od samog Modruškog
kao opravdanje za katastrofalan ishod njegove misije u Bosni, a onda ju je
spremno prihvatio i Matijašev krug – naime i njima je odgovaralo krivnju za
katastrofu prebaciti na one koji se više nisu mogli braniti od optužaba.
Iako je Ančić ustvrdio da je Korvin prihvatio pomirenje sa Stjepanom,
poslije je tu tvrdnju relativizirao, a pred kraj rada doveo ju je u pitanje.18
Slično je i s njegovom interpretacijom da je Korvin prije sloma računao na
zadržavanje Bosne pod Tomaševićem, ali u potpuno podređenom položaju
prema Ugarskoj. Tu je zamisao navodno napustio tek po padu Bosne i pre-
šao na rezervnu varijantu, koju je ubrzo i realizirao, stvaranjem Jajačke i
Srebrničke banovine.19 Nama se čini da je iz konteksta zbivanja, pogotovo
16
Isto, 174-175.
17
Isto, 175-176.
18
Isto, 149, 170-171.
19
Isto, 174-175.
75
ako se stavi u širi kontekst i usporedi s Vlaškom i Korvinovim odnosom

prema Drakuli 1461.–1462., neposredno prije ovih bosanskih zbivanja, vje-
rojatnija pretpostavka da je budimski kralj odmah nakon Tomaševićeve kru-
nidbe stvorio plan uklanjanja neposlušnog i nepouzdanog Stjepana, za što su
mu u konačnoj fazi odlično poslužili Osmanlije kako sam ne bi “uprljao ru-
ke”, uz zadržavanje strateški važnih točaka obrane. Nije pri tome vjerojatno
bilo nikakvih dvojbi ni promjena stavova u hodu, kao što sugerira Ančić.
Korvin je neposlušnim vazalima namijenio kaznu u skladu s razinom njiho-
va prijestupa. Da je riječ o konzekventnom postupanju, o obrascu ponašanja,
vidi se iz pravca kretanja Korvinove vojske prema jugu (Smederevo, još jedna
strateški važna utvrda za obrambeni sustav, ali ne prema Bosni) i nedolaženja
u pomoć Stjepanu, analogno postupku prema Drakuli.
I konačno, o Nikoli Modruškom: priča o izdaji heretičkih velikaša i na-
roda vrlo je vjerojatno krenula iz njegova kruga, kao pranje savjesti i oprav-
danje pred Matijašem i još više pred papom za katastrofu do koje je došlo.
Uostalom, što je istaknutom prelatu uopće preostalo? Njegovo skoro pro-
tjerivanje iz kraljevstva moglo bi se pak tumačiti promijenjenim okolnosti-
ma u odnosima Korvina i papinstva nakon pomirenja s carem Fridrikom
III., ugovora u Bečkom Novom Mjestu i krunidbe u Stolnom Biogradu. Ka-
ko se sve to vremenski poklopilo sa smrću pape Pija II. i krahom planira-
nog križarskog pohoda iz Ancone, Matijaš je ubrzo promijenio prioritete
vanjske politike s jugoistočne na središnju Europu. Paralelno s učvršćenjem
obrane južnih granica obrambenim sustavom, kralj je zahladio do tada bli-
ske savezničke odnose s papinstvom.20 Osim toga, na tragu prethodnika
poput Žigmunda Luksemburgovca, u skladu s politikom centralizacije koju
je započeo, želio je mnogo jaču kontrolu nad postavljanjem istaknutih pre-
lata unutar svog kraljevstva. Stoga upravu nad strateški važnim prostorom
Modruške biskupije u srednjovjekovnoj Hrvatskoj vjerojatno više nije želio
prepustiti povjerljivom čovjeku papinske kurije. U tome bi najvjerojatnije
trebalo tražiti razlog Nikolina naglog i paničnog odlaska i činjenice da ni-
kada više nije nogom kročio na teritorij Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva.21
20
Vilmos Fraknói (ed.), Mathiae Corvini Hungariae Regis epistolae ad Romanos Pontifices datae
et ab eis acceptae, Monumenta Vaticana historiam regni Hungariae illustrantia, ser. 1, vol. 6,
Budapestini (1891): 39-40, 45-48; Ferenc Szakály, “Phases of Turco-Hungarian Warfare before
the Battle of Mohács”, Acta Orientalia Academiae Scientiarum Hungaricae 33 (1979): 93-103;
Gyula Rázsó, “Die Türkenpolitik Matthias’ Corvinus”, Acta historica academiae scientiarum
Hungaricae 32 (1986): 7-14; Grgin, Počeci rasapa, 160-161.
21
Miroslav Kurelac, “Nikola Modruški (1427-1480). Životni put i djelo”, u: Krbavska biskupija u
srednjem vijeku – zbornik, Analecta croatica christiana 25, Rijeka – Zagreb: Kršćanska sadaš-
76
Uklanjanje neugodnog svjedoka kraljeva dvoličnog držanja prema obrani

Bosne vjerojatno je bio dodatan razlog Nikolina protjerivanja. I konačno,
ali ne i najmanje važno: Antonio Bonfini te drugi domaći i strani kroničari
i suvremenici unisono su isticali snažan karakter, odlučnost, tvrdoglavost i
dugo pamćenje ugarsko-hrvatskog kralja, koji nije lako praštao nanesene
uvrede i poniženja. Uza sve navedeno jasniji postaju njegova uloga i pona-
šanje tijekom raspleta u Bosni.
Da zaključimo: odnos Matijaša Korvina prema Stjepanu Tomaševiću i
obrani Bosanskog Kraljevstva od Osmanlija bio je presudno određen Stje-
panovim “istočnim grijehom”, krunidbom bez privole budimskog vladara.
Potpuno u skladu sa svojom politikom u sličnim situacijama i svojim vla-
darskim osobinama, Matijaš je prepustio Stjepana sudbini te nakon svega
poduzeo vlastitu akciju koja mu je bila potrebna da zaštiti južne granice na
zadovoljavajući način. Usporedno s time fokus vlastite politike i interesa
postupno je pomicao prema Srednjoj Europi. Glede Bosne vjerojatno se
radilo o unaprijed pripremljenu Matijaševu planu, pri čemu se do maksi-
muma iskoristilo u propagandne svrhe i kao izliku neuspješnu misiju Niko-
le Modruškog i njegove optužbe protiv bosanskih heretika. Nakon toga,
Korvin se brzo riješio i Nikole, i zbog unutarnjopolitičkih razloga i zbog
toga što je modruški prelat bio neugodan svjedok koji je previše znao. Na-
huškan na Osmanlije od strane Modruškog i papinstva, a s ovakvim “save-
znicima i prijateljima” sa sjevera, Tomašević nije imao nikakve šanse te je
krvav kraj njega i njegova kraljevstva bio neminovan.
njost, 1988., 131-133, 135; Borislav Grgin, “Senj i Vinodol između kralja Matijaša Korvina,
Frankapana i Venecije (1465-1471)”, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 28 (1995): 61-70; Isti,
Počeci rasapa, 65.
77
Southern borders of the Hungarian-Croatian Kingdom

during the Reign of Stjepan Tomašević
In this paper the author is attempting to reconstruct complex relations on the southern
borders of the late medieval Hungarian-Croatian Kingdom with the neighbouring King-
dom of Bosnia and the Ottomans, during the reign of the last Bosnian medieval king
Stjepan (Steven) Tomašević (1461-1463). The main focus is on the politics of the Hun-
garian-Croatian king Matthias Corvinus (1458-1490) towards Bosnia. The central issue
was the relation between Corvinus and Tomašević, in connection with the events pre-
ceding the Ottoman conquest of Bosnia. Of particular importance in this respect was
the role of the papacy and papal legate Nikola Modruški (Nicholas of Modruš). An at-
tempt has also been made to address the question whether the attitude of King Mat-
thias towards Tomašević presented an isolated case, according to its features and meth-
ods, or it fitted a more general pattern of Matthias’s concepts, ideas, behaviour and
principles of royal government. In conclusion, results of the analysis are summarized
and an attempt is made to evaluate Matthias’s overall “Bosnian policy” from 1461 to
1463.
Keywords: Stjepan Tomašević, Matthias Corvinus, Bosnia, Ottomans, Kingdom of Hun-

gary-Croatia.
78
Tamás Pálosfalvy
The Political Background in Hungary

of the Campaign of Jajce in 1463
dr. sc. Tamás Pálosfalvy UDK 929 Korvin, M.

Hungarian Academy of Sciences 94(497.6Jajce)’’1463’’
Institute of History Pregledni rad /Izvorni znanstveni DK
Budapest Úri utca 53 Primljeno: 10. listopada 2012.
1 014 Budapest Prihvaćeno: 2. svibnja 2013.
HUNGARY
Following the 1458 accession of the young Matthias Hunyady (Corvinus) to the
throne of Hungary-Croatia, the Hungarian public opinion as well as the papacy
expected from the king to continue an active anti-Ottoman politics. Yet he had not
been coronated and his position was threatened for several reasons. A number of
leading barons turned against him in the early 1459 while the Ottoman pressure,
culminating in the occupation of Serbia, continued to rise. The success of his Jajce
campaign thus represented the first turning point in the reign of Matthias Corvinus.
The unsuccessful siege of Zvornik that followed must have convinced the king to
question the wisdom of continuing traditional offensive warfare against the Otto-
mans. This essay examines political-military processes that resulted in the Jajce
campaign, Matthias’s plans in Bosnia after the fall of Serbia, political problems after
1459 as well as the slow consolidation of the king’s position that eventually made
possible active intervention in Bosnia.
Keywords: Matthias Corvinus, Jajce, Bosnia, Hungarian Kingdom.
For several decades, it has been a commonplace in Hungarian history

writing and especially in teaching and popularisation that the successful
defence of Belgrade and the subsequent defeat of the Ottoman army in
1456 stopped Ottoman expansion for almost seventy years. The argument
was accepted at least in the sense that no major Ottoman army under the
personal leadership of the sultan himself attempted direct attack against
79
Hungary proper during that time. This view, while basically a tribute to the
heroic achievement of John Hunyadi and a reflection of the unconditional
admiration that still surrounds his person in both scholarly and popular
opinion, is true in the strictest sense of the statement. Indeed, the siege and
occupation of the castle of Belgrade in 1521 was the next occasion when
the Ottomans arrived with the evident aim of seeking a fight with the Hun-
garian army and defeating it with the now obvious purpose of preparing for
the country’s permanent occupation.1 Yet the ten years that followed the
siege of Belgrade in 1456 were nevertheless a period of Ottoman military
pressure of unprecedented scale. The pressure resulted in profound modi-
fications of political and social structures of the regions to the south of the
Hungarian borders, to which the Hungarian government had to adapt itself
constantly. The siege of Jajce and the consequent campaign were among the
key elements in this crucial sequence of events. They had signalled changes
in royal policies, which subsequently became clearly visible.
The accession of the young Matthias Corvinus to the Hungarian throne
took place early in this critical moment, for only four days before his elec-
tion Despot Lazar died, leaving Serbia in a deep political crisis.2 The conse-
quent division of the Serbian political elite, and the menacing intrusion of
the Ottoman power in this country, required an urgent response on the
part of the Hungarian government. Unfortunately, we do not know who
exactly was responsible for directing royal policies at that moment; for it is
evident that the young and inexperienced king had neither the necessary
authority nor the knowledge to take independent decisions. I would ven-
ture that the “prime mover” was John Vitéz, bishop of Várad, who seized
the long-awaited opportunity to carry out his plans at effective government
to the detriment of the magnates.3 At least, the events that ensued, espe-
cially the appointment of people of non-baronial birth to key posts, and the
settlements that the king, at least nominally, made with “archenemies” of
the Hunyadi family such as Jan Vitovec and other mercenary captains, hint
1
On this topic see Ferenc Szakály, “Phases of Turco-Hungarian Warfare before the Battle of Mohács
(1365-1526)”, Acta Orientalia Academiae Scientiarum Hungaricae XXXIII (1979): 65-111.
2
Constantin Jireček, Geschichte der Serben. Zweiter Band. (1371-1537). Gotha 1918. 210 and ff.
3
On the role of Vitéz during the reign of Matthias see András Kubinyi, “Vitéz János és Janus
Pannonius politikája Mátyás uralkodása idején”, u: Humanista műveltség Pannóniában, ed.
István Bartók, László Jankovits – Gábor Kecskeméti, Pécs: University of Pécs, 2000. 7–25.
Kubinyi, however, is excessively critical of Vitéz; in my view, the attitude of the bishop, later ar-
chbishop, deserves a more balanced treatment, and was more influential than is generally assu-
med today.
80
Tamás Pálosfalvy • The Political Background in Hungary of the Campaign of Jajce in 1463
at a plan of political consolidation. The latter centred on royal authority,

which was certainly in keeping with the known views of Bishop John.4
What seems certain, however, is that Michael Szilágyi, who officially
governed in the name of Matthias, was not party to this scheme. Contrary
to the still commonly held opinion, he was not elected as governor for five
years, but only until Matthias’ return from Prague. His office thus became
practically superfluous as early as the second week of February 1458.5 The
reason for his refusal to resign immediately seems to have been his contin-
ued effort to respect the agreement of Szeged, which he had made in Janu-
ary with palatine Ladislas Garai and confirmed with an oath.6 He must
have been trying to avoid an open conflict when in March he left for the
southern marches and began to carry out plans of his own, trying to occupy
for himself what remained of Serbia including the castle of Smederevo. In
late March 1458, he was even reported to have made a truce with the Ot-
tomans, obviously in order to get a free hand for settling the affair of the
despotate.7 Theoretically, the direct Hungarian occupation of the Serbian
castles would have strengthened the defence of the kingdom; so it is not
altogether clear why the governor’s plans were opposed at Buda. It may be
that Matthias and his councillors were afraid that the independent action of
Szilágyi would lead to an Ottoman attack, or simply disapproved of it be-
cause it would have greatly enhanced the governor’s influence. It should be
remarked, however, that King Matthias, at least initially, seems to have ac-
4
I have in mind the Tuz, Parlagi and Lábatlani families in the first place. Former Cilli-familiares,
such as Frederick Lamberger and Benedict Turóci, were also retained in the service of the young
king Matthias. As for Vitovec, see Tamás Pálosfalvi, “Vitovec János. Egy zsoldoskarrier a 15.
századi Magyarországon”, Századok 135 (2001) 445ff. Other mercenaries: Hungarian National
Archives, Collection of Photocopies (DF) 242591, DF 242592 (Mlad Wanko); DF 240443
(Nabuchodonozor Nankenreuter)
5
No contemporary source refers to the five-year term, only much later chroniclers such as John
Turóci and Antonio Bonfini. See Vilmos Fraknói: Mihály Szilágyi, Mátyás király nagybátyja.
Budapest, 1913. 62. and note.
6
The charter is published in József Teleki, Hunyadiak kora Magyarországon. I-V, X-XII. Pest,
1852-1857. X. 565ff. It should be noted that the planned marriage of Matthias with Anne Garai
was politically much more advantageous than the one finally agreed upon with the would-be-
king of Bohemia. The palatine’s daughter was related on both sides to royal dynasties, on her
father’s side to Empress Barbara of Cilli and to Queen Elizabeth and her son, king Ladislaus V,
but also to the Polish Piast, and on her mother’s side likewise to the Piast. The legitimacy which
this marriage would have secured for Matthias is rarely emphasised.
7
DL 44860: „fama eciam viget sed adhuc certitudinaliter nescimus quod cum Turcis ad certa tem-
pora treugas pacis disposuisset” (sc. Szilágyi). On his plans see Tamás Pálosfalvi, “Újvárig
Szegedtől. Az 1458-59. esztendők krónikájához.”, Századok 147 (2013): 355-365.
81
quiesced to the plans of his uncle.8 Whatever the reason, Szilágyi left the
southern marches in the middle of June to go directly to the king’s oppo-
nents, palatine Ladislas Garai and Nicholas Újlaki, with whom he entered a
solemn league.9 This baronial alliance was far from evident, however: while
Szilágyi was the king’s maternal uncle, Garai was a close relative of the Cil-
li family, whereas roughly a year before Újlaki had been appointed as royal
captain by Ladislas V precisely to fight against the troops of Michael Szilá-
gyi. The key to understanding the real motivations behind the league is
manifold. The palatine, who for his part had respected the agreement of
Szeged by opening the castle of Buda and supporting the election of Mat-
thias as king, was justified in feeling deceived. As for Szilágyi, his frustrated
efforts to stick to the agreement with Garai, gradual deprivation of his au-
thority as governor, and the thwarting of his Serbia plans converged into a
decision to join the baronial opponents of Matthias. And finally, Nicholas
Újlaki held important royal estates, which he was evidently unwilling to
return to the young king.10
Szilágyi, however, was not the only actor involved in the complicated
affair of the Serbian succession. Another one was the king of Bosnia, Tho-
mas, who arranged the marriage of his son, Stephen, with the daughter of
the late Despot Lazar.11 It is possible that as early as March 1458 the court of
Matthias, supported by the Papacy, forged a plan to unify Bosnia with what
remained of Serbia under a Hungarian overlordship. This plan went back to
the traditional Hungarian policy of “buffer states” protecting the southern
flank of the kingdom. After the Ottoman attack in the late spring and sum-
mer of 1458, which ended with the fall of Golubac, King Matthias mobilized
the entire Hungarian nobility, and hurried southwards in the company of
8
In the protest which she made on 23 June, Elizabeth Szilágyi clearly referred to the consent that
Michael Szilágyi had obtained from king Matthias: „super talibus suis collacionibus et donacioni-
bus a predicto domino Mathia rege consensum, assensum et confirmacionem suarum disposicio-
num pro ipsis despoto et domina impetrasset et optinuisset”. Hungarian National Archives,
Diplomatic Collection (DL) 37638. Significantly, a copy of this charter is currently preserved at
Belgrade. See also: Iván Nagy és Albert Nyáry, Magyar diplomacziai emlékek Mátyás király,
korából I-IV. Budapest, 1875-1878. (henceforward MDE) I. 28.
9
Teleki, Hunyadiak kora op. cit. X. 593-595.
10
This is apparent from the agreement which ended his conflict with the king in the summer of
1459. DL 100688. Among the estates enumerated there, Németújvár (Güssing, AU), Szenterzsébet
(Jugovo Polje, CRO) and Racsa (Rača, CRO) were certainly vindicated by the Hunyadi family, and,
consequently, by king Matthias. The case must have been similar with Szávaszentdemeter (Sremska
Mitrovica, SRB), which may have been taken by Újlaki from Michael Szilágyi in 1457.
11
Jireček, Geschichte der Serben op. cit. 211.
82
the papal legate. On the way to Szeged, he had his uncle arrested. This was
his first appearance on the southern marches, and at least succeeded in halt-
ing the Ottoman attack. What is really interesting is what followed during
the consequent general assembly at Szeged. The exact circumstances are un-
clear; what is certain is that the unification of the Serbian despotate with
Bosnia was sanctioned in the presence of King Thomas. Thomas’ son,
Stephen, was appointed as one of the bans of Macsó (Mačva) and thus re-
ceived a territorial basis in Hungary. This measure was clearly directed
against Nicholas Újlaki, who was removed from the banate of Slavonia. Per-
haps this meant going too far; for shortly thereafter Ladislas Kanizsai, one of
the main supporters of the Hunyadi house, and, more importantly, Jan Vi-
tovec, ban of Slavonia, both broke their connections to King Matthias.12
Both Kanizsai and Vitovec, as well as Újlaki, attended the election of Freder-
ick III as King of Hungary in February 1459. Palatine Garai, however, who
had been removed from his office in late July 1458, apparently died before
the election, although his seal was attached to the charter.13
This chain of events led to the first and probably the most serious po-
litical crisis of King Matthias’ reign. The gravest consequence of the inter-
nal division was the inability of Hungary to counter the Ottoman occupa-
tion of the remaining parts of Serbia. In the spring of 1459, King Thomas
of Bosnia still received some Hungarian help when he took over Smeder-
evo. Yet three months later, when sultan Mehmed besieged and took the
castle, to our knowledge no effective countermeasures were taken by the
Hungarian government, although the general mobilization of troops (gen-
eralis exercitus) was proclaimed.14 King Matthias does not even seem to
have left Buda in the course of the whole year.15 His situation was perilous
indeed; he was still not crowned, northern regions of the kingdom re-
mained unpacified and the greatest magnates of the realm were openly re-
belling against him. Szilágyi, having escaped from custody, was gathering
troops; Jan Vitovec besieging the castle of Verőce (Virovitica, CRO),16 and
12
On the events between the late summer of 1458 and the king’s return to Buda early in 1459 see
Pálosfalvi, Vitovec János” op. cit. 449-451.
13
Pálosfalvi, “Szegedtől Újvárig” op. cit. 372-374.
14
Eg. DL 44916, DL 31712, DL 102542. On the Hungarian help see Jireček, Geschichte der Serben
op. cit. 214.
15
Richárd Horváth, Itineraria regis Matthiae Corvini et reginae Beatricis de Aragonia (1458 –
[1476] – 1490). Budapest: MTA Történettudományi intézete, 2011. 65.
16
DF 213806. An abstract of this charter is published in Bártfa szabad királyi város levéltára
1319-1526. I (1319-1501). Összeállította Iványi Béla. Budapest, 1910. no. 1110.
83
the Ottoman army under Mehmed II was camping along the southern bor-
der of Hungary.
Consolidation was slow. If our hypothesis that it was John Vitéz who
stood behind the anti-baronial measures taken in 1458, then his policies cer-
tainly failed in the face of baronial opposition and increasing Ottoman pres-
sure. In the spring and summer of 1459, the king gradually made peace with
his main opponents, who obtained or recovered important offices: Újlaki was
again appointed as ban of Slavonia and Macsó (Mačva), while Ladislas Kan-
izsai received the voivodeship of Transylvania. As mentioned above, palatine
Garai had died before 17 February, and his widow had no option but to turn
to the king for protection.17 The only person among the electors of Frederick
III to have remained faithful to the emperor was Jan Vitovec, ban of Slavonia.
Yet, although the agreement with Újlaki was confirmed by the king in July,
thereafter a new crisis seems to have emerged: in September yet another
agreement was made involving Újlaki and Szilágyi. The former was appoint-
ed again as voivode of Transylvania, received the royal castle of Szávaszent-
demeter and sixteen thousand golden florins; the latter, Szilágyi, was allowed
to retain all the castles and estates in his hands at that time, and swore an oath
together with the king and other barons to protect the kingdom and be a
“defender of the realm” (deffensor regni) until the coronation of Matthias.18
Szilágyi was also promised restitution of the Serbian despotate in case the
castle of Smederevo was taken back from the Ottomans.19
This compromise apparently favoured the baronial opposition to Mat-
thias, and acknowledged royal impotence. In the long run, however, it was
a necessary step towards the consolidation of the royal authority. Matthias
needed time and freedom to pacify the northern regions which still obeyed,
willingly or unwillingly, Jan Jiskra and his captains, and to reach a settle-
ment with Emperor Frederick, who remained a constant threat as long as
he held the Holy Crown. Conversely, Matthias had no hope of making his
royal authority universally acknowledged without a legally valid corona-
tion. The failure of the Congress of Mantua, which began roughly at the
time when the settlement with Szilágyi and Újlaki took place, made it evi-
dent that there would be no concerted Christian attack against the Otto-
17
On the restauration of internal peace see the somewhat confused narrative of András Kubinyi,
Mátyás király. Budapest: Vince K., 2001. 48-50.
18
DL 44925: “Item unacum rege et baronibus ipse Michael Zylagy mirabile fecerunt juramentum de
proteccione regni, et quousque rex coronabitur quod ipse Michael sit deffensor regni Hungarie.”
19
MDE I. 65-66.
84
mans in the near future, despite the enthusiastic support of pope Pius II
himself.20
Szilágyi and Újlaki remained a check on the royal authority, until the
former fell into Ottoman captivity late in 1460 and was executed shortly
thereafter.21 In other respects, however, the situation turned in favour of
young Matthias. Mehmed II spent the years of 1460 and 1461 suppressing the
remaining elements of Byzantine rule in Greece, and then in a campaign in
Asia.22 The pope exerted constant pressure on Frederick III in order to make
peace with the king of Hungary, and the emperor found another enemy in
the person of his own brother, Duke Albert VI.23 This favourable political
situation made it possible for Matthias to spend the whole second part of the
year 1460, and most of 1461, campaigning against Jiskra. Jiskra and other
mercenary captains who held northern regions of the kingdom had previ-
ously sided with the emperor.24 The only unfavourable turn of events was the
coronation of Stephen, son of the late Thomas, as King of Bosnia in the pres-
ence of a papal legate in November 1461. King Matthias had fallen out with
the king of Bosnia at the time of the loss of Smederevo to the Ottomans. Mat-
thias attributed this loss to the treachery of the Bosnians, and the coronation,
which allegedly took place without the consent of Matthias, was but another
cause for indignation.25 It seems that the immediate cause of the king’s anger
was that the Bosnian ruler, who had previously pledged himself to hand over
some castles and possibly among them that of Jajce, refused to comply after
he had gained the support of the Holy See.
Whatever the case may be, the return of the Ottomans to the Balkan
front in 1462 modified again the political-military situation. As early as
March that year, King Matthias planned mobilization of troops around
Szeged, apparently anticipating a possible Ottoman attack. When it became
evident, however, that the campaign would be directed against Wallachia,
20
On the congress of Mantova see Franz Babinger, Mehmed der Eroberer und seine Zeit.
Weltenstürmer einer Zeitenwende. München: F. Bruckmann, 1959., 178-183.
21
Fraknói, Mihály Szilágyi op. cit. 105-107.
22
Babinger, Mehmed der Eroberer op. cit. 184-209.
23
Brigitte Haller, “Kaiser Friedrich III. und die Stephanskrone”, Mitteilungen des Österreichischen
Staatsarchiv 26 (1973) 138-140. Pálosfalvi, “Vitovec János” op. cit. 458, with literature.
24
Horváth, Itineraria op. cit. 65-67. On the events in the upper parts of the kingdom see László
Tóth-Szabó, A cseh-huszita mozgalmak és uralom története magyarországon. Budapest, 1917.
315-323.
25
Jireček, Geschichte der Serben op. cit. 215. Vjekoslav Klaić, Bosznia története a legrégibb kortól
a királyság bukásáig. Nagybecskerek, 1890. 345-352.
85
the king decided to remain at Buda, where the news reached him that the
negotiations long pursued with Emperor Frederick had finally bore fruit.26
The position of Matthias was immensely strengthened by the prospect of a
legally valid coronation in the near future. It is no wonder, then, that the
final settlement with Jiskra was achieved within a couple of weeks, negotia-
tions began with Jan Vitovec in Slavonia, and peaceful relations were also
restored between the kings of Hungary and Bosnia.27 By the end of the
summer and after Mehmed II had successfully enthroned a pro-Ottoman
voivode in Wallachia, Bosnia remained the only ally of Hungary.28
Although the expelled voivode of Wallachia, Vlad, turned to Matthias
for help, the king of Hungary apparently had no intention to get involved
into open conflict with the sultan. In August 1462 he indeed moved to
Szeged, ostensibly in fear of another Ottoman attack against Belgrade, then
marched at the head of his army to Transylvania to spend the whole au-
tumn and early winter there.29 His behaviour reflects his prudence, which
was quite the opposite of the recklessness of his father. Whereas in 1447
and in a rather similar situation, John Hunyadi led a lightning campaign to
Wallachia to depose the pro-Ottoman voivode, Matthias did not even cross
the border. He acknowledged the new voivode, and contented himself with
taking Vlad as a hostage to Hungary.30
It seems, however, that by the end of the year 1462 king Matthias had
come under certain pressure with regard to his inactivity on the Ottoman
front. A response to this pressure was the general assembly held in March
at Tolnavár, where a general mobilization was ordered on a scale that seems
to have surpassed even that of 1458. The aim of the campaign, for which
the troops were to gather at Pétervárad (Petrovaradin, SRB) at the end of
May, is uncertain; it was declared to be in general “for our defence against
the Turks” following the now usual rumour of a planned Ottoman attack
against Belgrade in the air.31 The army that gathered in May represented the
26
Horváth, Itineraria op. cit. 70. On the agreement with Frederick III see: Haller, “Kaiser
Friedrich III” op. cit. 146-147.
27
Tóth-Szabó, Cseh-huszita mozgalmak op. cit. 324-326 (the agreement with Jiskra); Pálosfalvi,
“Vitovec János” op. cit. 458-459 (Vitovec); Klaić, Bosznia története op. cit. 353. (Bosnia)
28
Babinger, Mehmed der Eroberer op. cit. 219-222.
29
Horváth, Itineraria op. cit. 71-72.
30
Kubinyi, Mátyás király op. cit. 52-53.
31
Decreta Regni Hungariae 1458-1490. Francisci Döry collectionem manuscriptam additamen-
tis auxerunt, commentariis notisque illustraverunt Georgius Bónis, Geisa Érszegi, Susanna Teke.
(Publicationes Archivi Nationalis Hungarici II. Fontes 19.) Budapest, 1989. 134-135; A zichi és
86
political consensus that had in the meantime formed around king Matthias:
alongside nine bishops, all the barons then in office appeared in the royal
camp, where finally the definitive settlement with Jan Vitovec, the last con-
siderable opponent of Matthias, was achieved.32 In this respect, it is highly
characteristic that the Hungarian army did not even try to oppose the Ot-
toman army under Mehmed II, which in the course of May and June an-
nihilated the Bosnian kingdom and executed its king. It is true that a side-
attack was led against the southern regions of Hungary, but this surely did
not justify the inactivity of the Hungarian army.33 It was, rather, the his-
torical lesson that Matthias had learnt from the bloody defeats suffered by
his father at the hands of the Ottomans in the 1440s. If not before, then it
was at that time that it became apparent that the king would not risk again
his army in open battle against the Ottomans.
In this respect, the Bosnian campaign that Matthias launched in the
autumn of 1463, after he had made an alliance with the Republic of Venice,
and dispatched home the unworthy noble troops, was a real return to the
traditional way of Hungarian border defence. Attacking the Ottomans after
the military season had ended, without the risk of the opposition of the
sultan’s army, and maintaining a strong belt of border castles had consti-
tuted its core, until John Hunyadi decided that the kingdom was strong
enough to attack. Of course, the destruction of Bosnia was dangerous
enough, and public opinion, both at home and abroad, too infiltrated by
the expectations of anti-Ottoman warfare for Matthias to go home without
any action. Indeed, the capture of Jajce and other Bosnian fortifications was
more than anyone could expect from a king whose rule had hardly been
consolidated, and who was not even lawfully crowned.34
In the two following years, 1464 and 1465, Matthias appeared for the
last time in person at the head of his army on the Ottoman frontier. He
would return there a good decade later. The siege of Zvornik turned into a
flight after the sultan’s army appeared, despite the fact that the royal army
then already contained the first mercenary troops and the professional cav-
vásonkeöi gróf Zichy család idősb ágának okmánytára I-XII. Szerk. Nagy Iván, Nagy Imre, Véghely
Dezső, Kammerer Ernő, Lukcsics Pál. Pest, Budapest 1871-1931. X. 275.
32
Pálosfalvi, “Vitovec János” op. cit. 459-460.
33
The most important source of this incursion is the narrative of a royal charter from the next
year: DL 15988.
34
On the Jajce campaign, see: Jajcza (bánság, vár és város) története 1450-1527. Írta: Thallóczy
Lajos. Az oklevéltárat szerk.: Horváth Sándor. Budapest, 1915. 89-105.
87
alry of military men such as Jan Vitovec and Berthold Ellerbach.35 In the
light of this failure, it was not surprising that in the next year Matthias lim-
ited himself to waiting along the Sava River, and simply withdrew after it
had become evident that the Ottomans would not attack.36 It is probable
that by that time, at the latest, he had made up his mind to return to the
basically defensive policies of King Sigismund and turn his attention west-
wards. This change of policy has been much debated in Hungarian histori-
ography; here it will suffice to say that the events preceding and following
the campaign of Jajce, coupled with the lessons learned from the failures of
his father, must evidently have played a decisive role in bringing it about.
Političke okolnosti u Ugarskoj glede pohoda

na Jajce 1463. godine
Nakon što je 1458. mladi Matijaš Hunyady (Korvin) postao ugarsko-hrvatski kralj, ugar-
sko je javno mnijenje isto kao i Papinstvo očekivalo od njega da nastavi aktivnu protu-
osmansku politiku. Ipak, kraljev je položaj, obzirom da još nije bio okrunjen, bio krajnje
ugrožen iz više razloga: nekolicina vodećih baruna se početkom 1459. okrenula protiv
njega dok se osmanski pritisak, koji je kulminirao okupacijom Srbije, sve više povećavao.
Uspješan je pohod na Jajce u tom pogledu predstavljao prvu prekretnicu u Matijaševoj
vladavini koja je, popraćena neuspješnom opsadom Zvornika, zasigurno uvjerila kralja
da preispita mogućnosti nastavka tradicionalnog navalnog ratovanja protiv Osmanlija.
Ovo predavanje prati političko-vojne procese koji su doveli do pohoda na Jajce,
Matijaševe planove u Bosni nakon pada Srbije, političke probleme nakon 1459., kao i
sporu konsolidaciju kraljeva položaja koja je napokon omogućila aktivnu intervenciju u
Bosni.
Ključne riječi: Matijaš Korvin, Jajce, Bosna, Ugarsko Kraljevstvo.
35
Thallóczy – Horváth: Jajcza op. cit. 114-118.; Pálosfalvi, “Vitovec János” op. cit. 464.
36
This is made evident by the king’s itinerary, see Horváth, Itineraria op. cit. 79-80.
88
Richárd Horváth
The Castle of Jajce in the Organization of

the Hungarian Border Defence System under
Matthias Corvinus’s1
dr. sc. Richárd Horváth UDK 94(497.6Jajce)’’1463/1490’’

Hungarian Academy of Sciences 94(497.6)’’1463/1527’’
Institute of History Prethodno priopćenjePrad DK
Úri utca 53 Primljeno: 27. listopada 2012.
1 014 Budapest Prihvaćeno: 15. siječnja 2013.
HUNGARY
This essay explores the history of the castle and Banate of Jajce between 1463 and
1490. Following the fall of Serbia in 1459, Bosnia had become the main target of the
Ottoman expansion and, in spring 1463, was occupied by the army of the Moham-
med the Conqueror. Kingdom of Hungary-Croatia responded with a counter-attack
in the autumn and winter of 1463, in the course of which the army of King Matthias
Corvinus captured the castle of Jajce and some other nearby fortifications. The po-
ssession of these forts allowed defence from new Ottoman attacks in the following
years. Thus the foundations of a new military-administrative unit in the southern
part of the Hungarian defence system were laid. The goal of this essay is to discuss
the way in which King Matthias organized this area. Particular attention is paid to
the administration of Bosnia, from the temporary authority of Ban of Slavonia and
real King of Bosnia, Nikola Iločki (1471-1477) to the plans related to Duke Ivaniš
Corvinus and finally for Banate of Bosnia/Jajce, in existence until 1527. The essay
traces chronologically different forms of the administration. It attempts to follow
royal efforts to organize this region in the best possible manner, by bringing it toge-
ther with extant centres of defence system such as Banate of Slavonia, County of
Temes and Principality of Transylvania.
Keywords: Matthias Corvinus, Jajce, anti-Ottoman border defence, Bosnia, Croatia,

Hungarian Kingdom.
1
The manuscript’s preparation supported by the OTKA (Nr. K 100749).
89
It is a well-known fact that Matthias Corvinus (1458–1490), leading his

troops between October and December of 1463, seized almost fifty strong-
holds of all sizes on the territory of Bosnia. We also know that on 4 October
the king arrived to the camp under the besieged Jajce, which had been taken
by Sultan Mehmed’s (1451–1481) forces as late as the previous spring. The
king’s aim was simple. As a result of the fall of Serbia in 1459 and the Turkish
victories of 1463, the Hungarian Kingdom bordered with the Ottoman Em-
pire. To improve defence of his kingdom, Matthias wanted to achieve the
very same thing that his ancestors had done: Louis Angevin the Great (1342–
1382), Sigismund of Luxemburg (1387–1437) indeed all the Hungarian kings
aspired to support buffer states along the Hungarian and Croatian border-
land. They wished to stop, or at least slow down the Turkish advance. By the
mid-fifteenth century the numerically greatly superior Ottoman forces in-
evitably reached Hungary itself, just as everyone had expected since the first
siege of Belgrade (Nándorfehérvár) in the spring of 1440. Bosnia remained
the Hungarian king’s last Christian ally in the West Balkans.2
Taking advantage of the Turks’ retreat, in the winter of 1463 the king
occupied Jajce together with many smaller castles. A Turkish counter-strike
arrived as early as the next year, but Jajce was successfully defended. How-
ever, to achieve this victory, the king’s personal leadership was again re-
quired in the campaign between August and November of 1464. A province
substantially smaller than the defeated Bosnia was born and it came to be
an essential element of the Hungarian border-defence system until the fall
of Jajce in December of 1527.3
How did this system look like, and what role did this part of Bosnia in
Christian hands play in it? By this time, the Hungarian defence system was
2
See the most important modern summaries: Péter Kovács E, “Jajca 1464. évi ostroma” [The Siege
of Jajce in 1464] in: Az értelem bátorsága. Tanulmányok Perjés Géza emlékére, ed. Gábor Hausner.
Budapest: Argumentum, 2005., 403–418; Dubravko Lovrenović, “Hungary and Bosnia 1387–1463.
Between Stereotypes and New Interpretations” in: Friars, Nobles and Burghers–Sermons, Images
and Prints. Studies of Culture and Society in Early-Modern Europe. In Memoriam István György
Tóth, eds. Jaroslav Miller, László Kontler. Budapest: Central European University Press, 2010.,
44–46; Richárd Horváth, Itineraria regis Matthiae Corvini et reginae Beatricis de Aragonia (1458–
[1476]–1490). Budapest: História, MTA Történettudományi Intézete, 2011., 72–77; Mladen To-
morad, “Europska politika Matijaša Korvina. Matijaševa vanjska politika prvih godina vladavine
(1458–1464)” [The European policy of Matthias Corvinus. Matthias’ foreign policy in the first
years of his reign (1458–1464)], Kroatologija 2 (2011): 181–185.
3
The most important monograpy and source-edition of Jajce’s medieval history: Lajos Thallóczy,
Jajcza (bánság, vár és város) története 1450–1527. [History of Jajce – Banat, Castle and City –
1450–1527]. Budapest, 1915.
90
Richárd Horváth • The Castle of Jajce in the Organization of the Hungarian Border Defence System under...
more than 50 years old. Its development had begun under the reign of the
emperor and king Sigismund of Luxemburg. The defeat at Nicopolis in
1396 showed that the Turkish army was difficult or impossible to defeat in
an open battle, so an alternative solution had to be found. Sigismund also
knew that the Hungarian army could not await Turkish attacks with their
arms folded and that they had to accept battle on Hungarian territory. This
procedure would cause the destruction of the southern parts of the king-
dom. So he chose two complementary solutions:
1. He started to establish pro-Hungarian vassal-states along the Hungar-
ian borders. On several occasions Sigismund supported the Wallachian
ruler, voivode Mircea the Elder (1397–1418), who could always be
counted on as a confidential ally. Sigismund also kept regular contact
with the kings of Bosnia: Ostoja, son of Tvrtko I (1398–1404, 1409–
1420) and Tvrtko II (1404–1409). These relationships, however, were
troubled by their conflicts with the sometimes independently acting
Bosnian lords (for example Hrvoje Vukčić). The most important ally
was Serbia, which had been a Turkish ally for a long time.
2. Sigismund also realised that major Turkish attacks should not take
place on the Hungarian soil. Thus he decided to complete a series of
castles along the southern borders in the first place along the Danube
River. Several new castles were erected in these years, but the most
essential acquisitions were Belgrade and further 17 castles in North-
ern Serbia, mostly along the Danube. Hungary received those fortifi-
cations as a result of the Hungarian-Serbian agreement in 1426
(Treaty of Tata) that had specified that after the death of Serbian des-
pot, Stefan Lazarević (1389–1427) Hungarian troops would take over
the castles. The conditions of this agreement did not, of course, es-
cape the Turkish attention so the Turks responded with a sudden at-
tack during Stefan Lazarević’s lifetime. They reached Zemun (Zimo-
ny), but they did not manage to capture this important stronghold.
Sigismund suffered only one major loss: the owner of Golubac
(Galambóc) handed over the castle not to him, but to the sultan.4
The acquisition of Zemun laid the basis for the Hungarian border de-
fence system for the entire fifteenth century. After Sigismund’s death, the
fortress system did not change sufficiently because the struggle was tempo-
rarily transferred to other battlefields. The one and a half decade after 1440
4
Ferenc Szakály, “Phases of Turco-Hungarian Warfare before the Battle of Mohács (1365–1526).”,
Acta Orientalia Academiae Scientarium Hungariae 33. (1979): 65–111.
91
can be considered the “time of János Hunyadi” (†1456) as the head of the
Hungarian armed forces. His activity against the Turks is well-known and
need not be recounted here.5 At the end of the introduction, it suffices to
say: this was the system king Matthias Corvinus inherited from his prede-
cessors and his father.
And this was the system he altered very quickly. By taking possession of
Jajce in 1463, he managed to push slightly the line of defence to the south.
He also left no stones unturned to place a loyal voivode to the Wallachia’s
throne. He captured and imprisoned the voivode Vlad Țepeș (‘Drakula’,
1448, 1456–1462, 1476) in 1462. Moldavia, however, presented a problem
because it was ruled by Ștefan cel Mare (1457–1504) who entered an alli-
ance with the Hungarian king as late as 1475.6
It is obvious that the southern border of the Hungarian Kingdom had
been defended by a long series of strongholds starting from the end of Si-
gismund’s reign. Looking at the map, however, the following question aris-
es: how could one manage and defend this hundred-kilometre long border
defence in the Middle Ages? This system, unchanged since King Sigis-
mund’s time, consisted of three major parts governed by three barons. From
West to East, these barons were: Ban of Dalmatia-Croatia-Slavonia,7 Count
of Temes,8 and Voivode of Transylvania.9 All three of them were appointed
by the king. The ban’s sphere of authority included medieval Croatia and
the south-western area of the Hungarian Kingdom, Slavonia. The count of
5
See: Ferenc Szakály, “Phases of Turco-Hungarian Warfare” op. cit., passim. Pál Engel, The
Realm of Saint Stephen. A History of Medieval Hungary 895–1526. London: I. B. Tauris, 2001.
278–297.; Tamás Pálosfalvi, “Die Familie Tallóci im Mittelalter” [The Tallóci family in the
Middle Ages] in: Lajos Thallóczy, der Historiker und Politiker. Die Entdeckung der Vergangenheit
von Bosnien-Herzegowina und die moderne Geschichtswissenschaft, eds.: Dževad Juzbašić, Imre
Ress, Andreas Gottsmann. Budapest – Sarajevo: MTA Történettudományi Intézete – Akademija
Nauka i Umjetnosti Bosne i Hercegovine, 2010., 183–190.
6
Sándor Papp, “Stephen the Great, Matthias Corvinus and the Ottoman Empire” in: Stephen the
Great and Matthias Corvinus and their Time, eds. László Koszta, Ovidiu Mureşan, Alexandru
Simon. Cluj-Napoca, 2007., 107–124; Richárd Horváth, “Hunyadi Mátyás és Havasalföld”
[Matthias Corvinus and Wallachia], Világtörténet (2010/2.): 3–12.
7
Tamás Pálosfalvi, “Slavonski banovi u 15. stoljeću.” [Slavonian Bans in the 15. century] in:
Hrvatsko-Mađarski Odnosi 1102–1918. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2004., 45-51.
8
László Fenyvesi, “A temesközi-szörénységi végvárvidék funkcióváltozásai (1365–1718)” [Func-
tion changes of Temesköz-Szörénység rural border fortress (1365–1718)] in: Végvárak és régiók
a XVI–XVII. Században, eds. Petercsák Tivadar, Szabó Jolán. Eger: Heves Megyei Múzeumi
Szervezet, 1993., 235–288.
9
Zoltán Kordé, “The Voivodate of Transylvania from Matthias’ Enthronement to the Rebellion
of 1467.” in: Stephen the Great and Matthias Corvinus and their Time, 179–188.
92
Temes defended the middle of the border, the southern counties of the
country. The voivode of Transylvania was the “guardian” of the areas neigh-
bouring Wallachia and Moldavia.
In the beginning, Matthias Corvinus retained the same system. In fact,
throughout his whole reign, he kept two elements of the defence system
unchanged. Slavonia, Dalmatia and Croatia were headed by bans, who were
soldier-barons appointed by the king, for example Imre Szapolyai (1464–
1465), Balázs Magyar (1470–1472), Damján Horvát of Litva (1471–1474)
and Mátyás Geréb of Vingárt (1483–1489). All of them were influential
landlords and military leaders with sufficient fighting experience; some of
them were also the king’s relatives (for example: Imre Szapolyai, Mátyás
Geréb of Vingárt). The situation was the same in the case of the county of
Temes. This comitatus – together with the county of Bratislava (Pozsony)
that also played a defence role – was of utmost importance, which was in-
evitably indicated by the fact that holders of the post were counted amongst
the most powerful barons of the kingdom. During Matthias’s reign, they
were also experienced soldiers: Péter Szokoli, who was active until 1468
and was followed by János Pongrác of Dengeleg, appointed voivode of
Transylvania in 1472, until his death in 1476. With this appointment, the
king gave him the two most important defence offices. Ambrus Nagy be-
came his successor and headed the county between 1473 and 1479. From
his ascension to the throne onwards, Matthias continued to appoint his
most intimate adherents and relatives, such as members of the Geréb of
Vingárt and Pongrác of Dengeleg families, to the throne of Transylvania.
The three officers, of course, had different military capacities at their
disposal. The ban commanded the armed forces of Slavonia, Dalmatia and
Croatia. The count of Temes originally had given orders only to the Coun-
ty of Temes itself, but by the end of Sigismund’s era he commanded the
forces of seven or eight counties. The voivode of Transylvania had the en-
tire territory at his disposal, as well as the Saxon and Sekler forces.
This system functioned throughout most of Matthias’s reign, and the
newly conquered Bosnian territory had to fit into the extant network. At
first, the king tried a provisional solution. He appointed as the governor of
Bosnia one of his oldest and most confidential supporters, Imre of Szapolya,10
10
The first mention of Szapolyai as a governor: 24. 03. 1464. Ivan Krstitelj Tkalčić, Monumenta
Historica Civitatis Zagrabiae. Diplomata 1400–1495. Zagreb, 1895. 290–292. For Szapolyai’s bi-
ography see: Richárd Horváth, “Imre Szapolyai” in: Matthias Corvinus, the King. Tradition and
Renewal in the Hungarian Royal Court 1458–1490. Exhibition catalogue, eds.: Péter Farbaky,
Enikő Spekner, Katalin Szende, András Végh. Budapest, 2008., 269–270.
93
who at the time was designated by gubernator of Vrana (prioratus Auranae)11

He stayed in the office until 1465, when Matthias replaced him. Szapolya
was compensated for the loss of the office with the hereditary countship of
Spiš (Szepes), a title of the count in the modern sense. Bosnia’s government
lost its independent status and was connected to the Slavonian-Dalmatian-
Croatian banate for a short period of time.12 Then Matthias relieved the two
bans, István Frangepán (of Dalmatia-Croatia) and Miklós Újlaki (of Slavo-
nia) and appointed two tried soldiers, Péter Szobi and László Disznósi in-
stead, or, rather, to a new office: Dalmatie, Croatie, Sclavonie et Rame ba-
nus.13 They were soon followed by János Túz of Lak, and later Balázs Mag-
yar with the same name of the office.
The administration of Bosnia altered again in 1471. The key event of
that year was the Vitéz conspiracy, the largest trauma of Matthias’ reign. As
the king himself was in Moravia at the time, the aristocrats who remained
home played important role. This was the occasion to demonstrate loyalty
to the king. His two representatives in Buda, Imre Szapolya and István Bá-
tori, stood by Matthias. In the meantime the third most powerful lord in
the country, Miklós Újlaki, formerly the Transylvanian voivode and Ma-
chovian ban, hesitated but finally also declared himself for the king. After
the king’s return and suppression of the rebellion, he decided to bring the
powerful aristocrat even closer to himself. For this reason he created for
him the so-called Bosnian Kingdom. Újlaki held this position until his
11
Vilmos Fraknói, Matthiae Corvini Hungariae regis epistolae exterae I–II. Budapest, 1893–1895.
[Reprint edition: Budapest, 2008. – PDF-version: http://mek.oszk.hu/07100/07105/] I. 133–134.
„Vacavit iam pridem prioratus Aurane ordinis cruciferorum Rhodensium, dignitas in hoc regno
nostro haudquaquam contemnenda. Cum vero nuper regnum Bozne a Thurcis occupatum ma-
gnis nostris laboribus et impensis, Deo propitio, maxima ex parte recuperassemus, facile in-
telleximus non minore illud difficultate nobis retinendum esse, quam est acquisitum. Quapropter
constituimus fidelem nostrum magnificum Emericum de Zapolya nuper thesaurarium nostrum
partium illarum gubernatorem. Verum cum nulla esset alia conservande illius provincie spes,
modus ac via, superaddidimus ei omnes officiolatus nostros illic vicinos unacum prioratu me-
morato, quam virum confidimus omnia sapienter et utiliter acturum ac etiam prioratui prefato
de homine interim idoneo provisurum.”
12
Szapolyai’s last mention: 30. 07. 1465. Tibor Neumann, A Szapolyai család oklevéltára I. Levelek
és oklevelek (1458–1526) [Documenta Szapolyaiana I. Epistulae et litterae (1458–1526)]. Budapest:
MTA Bölcsészettudományi Kutatóközpont, Történettudományi Intézet, 2012., 108–109. „Eme-
ricus de Zapolya comes perpetuus terre Scepusiensis ac regni Bosne gubernator etc.”
13
Their operation time: 3. 09. 1465. Hungarian National Archives, Budapest. Collection and
Photo-collection of medieval charters (hereinafter: DL or DF) DL 13739. – 24. 03. 1466. DF
269049.
94
death in 1477.14 His first charter issued as a king dates from 10 February
1472.15 He lived mostly in his own castles, Ilok (Újlak) and Orahovica (Ra-
holca). While his royal residence in Bosnia was Jajce, he resided there on
few occasions only. His reign is important because Bosnia functioned un-
der independent government within the Hungarian border defence organ-
ization. After his death, the title of Bosnian king disappeared—but not for-
ever, as it reappeared for a short period of time after Matthias Corvinus’
death. The barons negotiating with Matthias’ son, János Corvinus, about the
succession to the throne in July of 1490 revived the question of the Bosnian
kingdom. Namely, they agreed with Corvinus that in the case of his failure to
be elected the Hungarian king, he would receive some compensation. This
compensation would have been the reorganized Bosnian Kingdom. The bar-
ons also regulated the rights and obligations of the future royal highness. Of
course, this kingdom, just like Újlaki’s, did not encompass all of Bosnia, but
rather the banate of Jajce, to which the barons hoped to annex the counties
Zagreb (Zágráb), Križevci (Körös) and Varaždin (Verőce). Moreover, they
planned to appoint him as Dalmatian-Croatian ban, too.16
Things changed again with Újlaki’s death in 1477. King Matthias de-
cided not to reunite Jajce and its surroundings with the Croatian-Slavonian
defence system, but to organize them separately as Banate of Jajce or Banate
of Bosnia. From then until the king’s death, only faithful military leaders
were appointed to this office: Péter Dóci (1480–1483), László Csulai Ficsor
(1486–1490) and Boldizsár Batthyány (1493–1495, 1496–1501).
The question, though, arises at once: why did Matthias considered it
necessary? Why did he not come back to the earlier solution, in which Jajce
was under the government of Slavonian bans? The answer lies in the events
of 1479. The Turkish sultan and Venice signed a peace treaty in January.
Mehmed the Conqueror’s troops could turn against the southern region of
Italy (see: the occupation of Otranto in Italy) and Hungary.17 Exactly at the
same time, King Matthias waged war against Emperor Friedrich, therefore
14
Andrá Kubinyi, “Die Frage des bosnischen Königtums von Nikolaus Újlaky.” [The question of
the Bosnian Kingdom of Miklós Újlaki], Studia Slavica Academiae Scientiarum Hungariae 4.
(1958): 373–384.
15
DL 103733., DL 103734.
16
Thallóczy, Jajcza, op. cit. 150–155.
17
Kenneth M. Setton, The Papacy and the Levant 1204–1571. Volume II. (The Fifteenth Century).
Philadelphia: American Philosophical Society, 1978., 340–345.; Franz Babinger, Mehmed the
Conqueror and his Time. (Bollingen Series XCVI.) Princenton: Princeton University Press, 1992.,
390–393.
95
he wished to have a steady situation in the hinterland, along the southern

borders, and in Transylvania. These thoughts must have been in the back-
ground of the reorganization of the defensive system in this year and the
appointment of new leaders. As a result of Matthias’ decision, the count of
Temes was named captain general of the Inferior Parts (capitaneus partium
inferiorum) from this time on. More importantly, instead of the earlier ac-
cess to the troops and income from 6-7 counties, he now had 14 counties at
his disposal. This supported the muster of adequate forces and quick mobi-
lization. He appointed one of his oldest soldiers, Pál Kinizsi, to the office of
captain general, and with this act Kinizsi was promoted to baronetcy. He
served Matthias until his death in 1494.18 An outstanding landowner, the
earlier commander of the royal guard, the Lord Chief Justice István Bátori
joined him in the defence of the eastern boundaries. He also held the office
of voivode unusually long, till 1493.19
The necessity of a rapid reorganization was proved by a Turkish attack
that arrived shortly. In 1479, the attack against Transylvania was stopped by
the Hungarian victory at Câmpul Pâinii, yet it demonstrated that the sultan
considered the Balkans frontline increasingly important. This was under-
stood by Matthias, who signed a peace treaty with Emperor Friedrich at the
end of 1478 and promised allegiance to the emperor as King of Bohemia. In
the summer of 1479, then, he signed a peace treaty in Olomouc with Vladi-
slaus King of Bohemia. After bringing peace to the western front, King of
Hungary, taking the advantage of the Turkish’ focus on Italy, decided to
undertake a rapid and coordinated strike in Bosnia and Wallachia.
The first wave of attacks was launched in June of 1480. Its leaders were
the voivode István Bátori and the captain general of the Inferior Parts, Pál
Kinizsi. Their objective was the conquest of Wallachia and the capture of
the voivode Tepelus. The forces of the Moldovan voivode Ştefan cel Mare
joined the Hungarian troops from the east. At the beginning of September
1480, the royal army was still in Slavonia. The struggle took place in Bosnia
approximately from early October until December, and mostly involved
the siege of smaller fortifications. The three major columns (under the re-
spective commands of Vuk Brankovics, the Slavonian ban László Egervári
18
Richárd Horváth, “Pál Kinizsi”, in: Matthias Corvinus, the King. Tradition and Renewal in the
Hungarian Royal Court 1458–1490., 270–271.
19
Richárd Horváth, Tibor Neumann, Ecsedi Bátori István. Egy katonabáró életpályája 1458–1493.
[Isván Bátori of Ecsed. Career of a soldier-baron 1458–1493] (Magyar Történelmi Emlékek.
Értekezések). Budapes: MTA Bölcsészettudományi Kutatóközpont, 2012., passim.
96
and the ban of Jajce Péter Dóci) advanced as far as Sarajevo. Near Travnik,
they encountered local Ottoman forces led by Daud pasha of Bosnia and
forced them to flee. In December, the royal army returned to Zagreb for a
period of rest and to launch the long planned political showdown with the
Laki Túz family. The hinterland and the most important base for the suc-
cessful campaign was Jajce.20
The Bosnian campaign of 1480 concluded one chapter of the Turkish-
Hungarian struggle in Matthias’ age. There are two reasons for this state-
ment. Firstly, we know what the contemporaries could not have known: it
was the king’s last personal appearance at the southern front. From then on-
wards, Matthias resided almost exclusively in Buda or in the Austrian front
and Vienna.21 More importantly, neither Matthias nor Bajezid II (1481–1512)
ascending to the throne after Mehmed the IInd death in 1481 wished to launch
another serious attack in the Balkans in the years that followed. The king
pinned his forces down in Austria, while the Ottomans stayed in the east. The
Turks did risk the last counter-attack in 1481, but Iszkender pasha’s army was
defeated by the forces of Temes and Bosnia commanded by Kinizsi. As a re-
sult, both monarchs were interested in an armistice. It was signed in 1483 for
5 years, and then extended in 1488. Changes took place in this region only
after king Matthias’ death in April of 1490.22
Briefly, from its occupation in 1463 Jajce gained an increasing impor-
tance in the Hungarian border defence system. A clear evidence for this
claim is that while Miklós Újlaki at first held the office of the governor, after
a short annexation to the Slavonian-Dalmatian-Croatian banate, received
the title of a king. After this period, however, the partially independent
government of the Bosnian banate/the banate of Jajce was out of question.
After King Matthias’ death, in the Jagellonian era (1490–1526) Bosnian
bans remained influential officers of the Hungarian Kingdom, most of
them with military experience. The strategic situation and the prestige of
the bans gave the castle and its area an outstanding importance in the de-
fence against the Turks, and the castle itself rose to the position of the sec-
ond most important border fortress (after Belgrade) for Croatians, Bos-
nians and Hungarians, until its surrender in 1527.
20
Richárd Horváth – Tibor Neumann, Ecsedi Bátori István, op. cit. 54–56.
21
Itineraria regis Matthiae… op. cit. 114–131.
22
Sándor Papp, Hungary and the Ottoman Empire (From the Beginning to 1540). Fight Against the
Turk in Central-Europe in the First Half of the 16th Century, ed. Zombori István. Budapest:
METEM and Historia Ecclesiastica Hungarica, 2004., 37–90.
97
Utvrda Jajce u ugarskom pograničnom sustavu u vrijeme

Matijaša Korvina
Ovo se predavanje bavi poviješću jajačke utvrde i banovine u razdoblju između 1463. i
1490. godine. Nakon pada Srbije 1459., glavna meta osmanske ekspanzije postala je
Bosna koju je u proljeće 1463. vojska sultana Mehmeda Osvajača i osvojila. Ugarsko(-
Hrvatsko) Kraljevstvo uzvratilo je protunapadom u jesen i zimu 1463., tijekom kojeg je
vojska kralja Matijaša zauzela utvrdu Jajce i neke druge okolne utvrde, koje je u nared-
nim godinama bila u mogućnosti braniti pred naletom novih osmanskih pohoda. Tako
su položeni temelji nove vojno-administrativne jedinice u južnom dijelu ugarskog
obrambenog sustava. Cilj ovog predavanja je predstaviti način na koji je kralj Matijaš
organizirao ovo područje. Pažnja je pritom pridana upravi Bosne, od privremene nad-
ležnosti slavonskog bana i pravog bosanskog kralja Nikole Iločkog (1471.-1477.) do
planova vezanih uz kneza Ivaniša Korvina, te konačno za banovina Bosnu/Jajce koja je
postojala do 1527. Predavanje prati različite oblike uprave u kronološkom slijedu. Ono
pokušava pratiti kraljeve napore u organizaciji ovog području na najbolji mogući način,
vežući ga uz postojeća središta obrambenog sustava kao što su banovina Slavonija,
županija Temes i vojvodina Transilvanija.
Ključne rjieči: Matijaš Korvin, Jajce, protuosmanska pogranična obrana, Bosna, Hrvat-
ska, Ugarsko Kraljevstvo.
98
Đuro Tošić
Bosanska vlastela u oslobađanju Jajca

od Turaka 1463. godine
dr. sc. Đuro Tošić UDK 929.735(497.6)’’1463’’

Istorijski institut Izvorni znanstveni rad
Kneza Mihajla 36/II Primljeno: 21. srpnja 2011.
11 000 Beograd Prihvaćeno: 10. rujna 2013.
SRBIJA
Podstaknuti sadržajem ne tako davno pronađenog i objavljenog latinskog pisma –

pogrešno datiranog 2. januara 1401. umjesto 1464. godine – dali smo se u potragu
za događajima, imenima lica i nazivima mjesta u njemu i pri tom došli do zaključka
da se radi o opisu oslobađanja Jajca od Turaka krajem 1463. od strane ugarskog
kralja Matije Korvina. Težište u radu stavljeno je na vojničku i novčanu pomoć bo-
sanske vlastele – hercega Stefana Vukčića Kosače i njegovog sina Vladislava, te bra-
će Radiča i Vučihne Banovića i Ivana, sina pokojnog Pavla Čubretića iz Vrlike – koju
su pružili ugarskom vladaru u ovom presudnom događaju i za uzvrat dobili u bašti-
nu posjede u zapadnoj Bosni, Ugarskoj i Vrličkoj župi.
Ključne riječi: Jajce, Bosna, Ugarska, Sava, Turci, Matija Korvin, Emerik Zapolja, herceg
Stefan, Vladislav, Radič i Vučihna Banović, Ivan Čubretić, pomoć, krunisanje, baština.
Na osnovu sadržaja jednog, bezmalo četvrt vijeka ranije, pronađenog i

objavljenog pisma – od strane Džona Fajna, profesora Univerziteta u Miči-
genu – saznajemo da je Mlečanin “Antonio de Canal” koji je živio u Modo-
nu, na južnom rtu Peloponeza, pisao navodno 2. januara 1401. godine svo-
me tastu, venecijanskom kastelanu u Istri, kako je saznao preko Antonija de
Piroli, poslanika na dvoru hercega Stefana (a ne vojvode, kako je izdavač
pisma pogrešno protumačio riječi ducha Stefano) da se Stefan izmirio sa
sinom i da su otac i sin dobro primljeni od kralja koji se nalazio u Bosni.
Potom je Stefanov sin bio poslat sa jednim od ugarskih kapetana da potraže
turskog kapetana koji je takođe boravio u Bosni. Tad se pričalo da su kra-
99
ljevi ljudi porazili Turke i zarobili izvjestan broj spahija (sibasi!) koji su bili
izvedeni pred kralja i, po njegovom nalogu, pogubljeni. Kralj se nalazio u
mjestu zvanom Javiza, gdje je napadao na neku tvrđavu u kojoj je bila tur-
ska posada od 400 ljudi.1
Ovo pismo, s pomalo nejasnom porukom na prvi pogled, dovodi nas na
prostore Bosne. O vojvodi, odnosno hercegu Stefanu i njegovom sinu iz ovog
doba ne znamo ništa, a ako je kralj od koga su prethodna dvojica “dobro pri-
mljeni” bio bosanski vladar Ostoja, onda je on za kratko vrijeme promijenio
stav prema Turcima i od njihovog dojučerašnjeg, najblaže rečeno, simpatize-
ra postao žestoki protivnik koji je naredio čak i ubistvo nekoliko zarobljenih
spahija. Doslovno shvaćena, ova uzbudljiva informacija u dubokoj je suprot-
nosti sa danas prihvaćenim mišljenjem istoričara po kojem Bosna, u uslovi-
ma opšte turske podrške Hrvoju Vukčiću pred sve učestalijim naletima ugar-
skog kralja Žigmunda nije bila izložena napadima Turaka 1400. godine.2 Ona
bi, dakle, svjedočila da bosansko savezništvo sklopljeno 1398. sa Turcima nije
izdržalo, već da su oni, uprkos Ostojinom nastojanju, bezuspješno napadali
Bosnu. Međutim, pomenuta surovost njenog kralja prema turskim zaroblje-
nicima, kada su mu na samoj granici zemlje stajali Mađari, bila bi malo pre-
više i “za Ostojinu lakomislenu glavu”, kako je to – mora mu se priznati – du-
hovito primijetio ovaj američki profesor.3
Uzimajući u obzir naprijed rečeno, kao i činjenicu da među istaknutom
bosanskom vlastelom toga doba nije bilo ličnosti koja bi odgovarala, po
njemu, “vojvodi Stefanu”, Dž. Fajn je pokušao da ponudi novu interpretaci-
ju pomenutog pisma. Pošao je pri tom od pretpostavke da bi navedeni voj-
voda Stefan mogao biti neki neidentifikovani mađarski plemić koji je, za-
jedno sa sinom, “dobro primljen od kralja koji se nalazio u Bosni”. Krenuv-
ši od formulacije završnog dijela prethodne rečenice, “maštoviti” istraživač
pronađenog izvora pokušao je da u pomenutom kralju “koji se nalazio u
1
“Da novo si sentte per misser Antonio di Pirolli, vestre ambasador del ducha Stefano. Dixe
chome l’averia fato la paxe tra el padre e’l fio, he che iera andatti e la prexenzia del re se trovavo
in Bosnia he queli aveva ben visti. Dapoi i ano mandato el fio del dito ducha Stefano con uno suo
capitanio del re a atrovar uno chapetanio di Turchi iera in Bosnia. In modo dize che le zente del
re i ano rati i diti Turchi, e prexo alguni sibasi he menadi al pavion del re i fixe taiar la testa. Et
re se atrova a Javiza ho combate la forteza in nela qual ne son Turchi 400.” Џон Фајн (John V. A.
Fine), “Новооткривени извор о приликама у Босни 1400. године”, Годишњак Друштва
историчара Босне и Херцеговине XXXVIII (1987): 107.
2
Сима Ћирковић, Историја средњовековне босанске државе. Београд: Српска књижевна
задруга, 1964., 184.
3
Фајн, “Новооткривени извор”, 108.
100
Đuro Tošić • Bosanska vlastela u oslobađanju Jajca od Turaka 1463. godine
Bosni” prepozna ugarskog kralja Žigmunda, jer da se radilo o bosanskom

kralju Ostoji ovakva formulacija bi postala besmislenom. Takav rezolutan
stav branio je time što su se Turci, kao bosanski saveznici, mogli naći neg-
dje na području sjeverne Bosne, gdje su ih pratile Žigmundove jedinice
(kojima je lično komandovao) i pri tom zarobile neke od njihovih vojnika
– misleći, vjerovatno, na onih nekoliko zarobljenih i pogubljenih spahija
(sibasi!) – što bi bilo malo previše i “za Fajnovu prebrzu ruku”. Njega ne
zbunjuje ni Žigmundova strogost prema tim zarobljenicima, budući da mu
je ovaj poznat po surovoj sječi 170 bosanskih plemića nakon pobjede u bici
kod Dobora (1408. godine).4 Sumnjajući, ovaj put opravdano, u ispravnost
njenog imena, Fajn ostaje u nedoumici da li tvrđavu Javiza treba tražiti u
sjevernoj Bosni, ili je, možda, identifikovati sa Jajcem, koje je, desetak go-
dina kasnije, dobilo najznačajnije fortifikacije kada ga je Hrvoje pretvorio
u svoju glavnu rezidenciju.5
Fajnova varljiva nada da će “ličnost vojvode”, odnosno hercega Stefana
“biti identifikovana”, a njegova interpretacija rečenog pisma “potvrđena”
ostaće neostvarena za vrijeme u kome je ono (pismo!) datirano, pošto u
njemu navedena lica, mjesta i događaji pripadaju drugom – za više od pola
vijeka docnijem – razdoblju. Naime, mletački poslanik Antonio de Pirolo
stigao je sredinom ili krajem septembra 1463. na dvor hercega Stefana Vuk-
čića, koji se tri mjeseca ranije (tj. krajem juna) izmirio sa starijim sinom
Vladislavom.6 Poslije izmirenja Kosače su, nakon boravka u Blagaju, u ok-
tobru iste godine, sa vojskom pošli u susret kralju Matiji Korvinu, koji se
već bio namjerio na ponovno osvajanje izgubljene Bosne, procijenivši da
joj je potrebno pomoći sada, ako joj već nije pomogao da ne padne pod
Turke. Uvidjevši koliku i kakvu je “ranu” ova hrišćanska zemlja zadobila,
on je žurio sa tom pomoći jer mu se, sa izgubljenih samo mjesec dana, ni-
kada ne bi povratila i ponovo ukazala slična prilika.7 O tome se, preko kra-
ljevog poslanika Ladislava Vesevya saznalo i u Dubrovniku, pa su krajem
oktobra domaće vlasti javljale hercegu Stefanu i Skender-begu o očekiva-
4
Isto.
5
Isto, 108-109.
6
Сима Ћирковић, Херцег Стефан Вукчић Косача и његово доба. Београд: Научно дело,
1964., 254-255.
7
“… intendi animum ad recuperationem Bozne recenti casu amisse, ut cui opem ferre, ne peri-
ret, preventus dolis non potui … quantum et quale vulnus Christiana respublica in eo casu
acceperat … que si vel menstruo tempore neglecta fuisset, nunquam similem opportunitatem
redituram.” Monumenta Vaticana historiam regni Hungariae illustrantia, Series prima, Tomus
sextus, epistolae (ep.) XIX, 27, 27. I 1454.
101
nom Korvinovom dolasku u Bosnu.8 Oduševljeni time, Dubrovčani su mu

uputili svoje poslanstvo, sastavljeno od trojice plemića, sa darom od srebre-
nine i drugih stvari u vrijednosti od 300 dukata i ujedno ga pozvali da, po
mogućnosti, posjeti i njihov grad.9 Tako je ugarski kralj konačno prešao
Savu i dao se na osvajanje Bosne10 idući lično na čelu vojske da bi je pravil-
nije rasporedio, pošto je prethodno poslao one koji se staraju o komori
kojom je, po svemu sudeći, komandovao njemu odani Emerik Zapolja.11
Ubrzo je stigao u blizinu utvrđenja, ili kako se u jednom mađarskom izvoru
uopšteno kaže “castrum et oppidum Jaiza” koje je bilo glavni grad Bosan-
skog Kraljevstva i najutvrđenije mjesto, kako samom prirodom tako i “dje-
lom ljudskih ruku”.12 Vjerovatno ohrabreni neposrednom blizinom ugarske
vojske, domaći stanovnici u Jajcu su “silom zauzeli jednu kulu, na kojoj je
turski barjak bio podignut” i osvojivši tu kulu bacili barjak na zemlju i po-
čeli tući Turke iz domaće posade.13 I Ugri su, uvidjevši hrabro držanje do-
micilnog stanovništva, ubrzo provalili u kulu i nastavili prodirati prema
varoši. Istoga toga, po redu četvrtog dana od uspostavljanja opsade, savla-
dali su Turke, s tim što su manji dio pobili, dok je veći dio predvođen Jusu-
fom Harambegom, pobjegao u tvrđavu i nastavio da se žilavo brani.14 Dva
8
“… significandi chereech Stiepano, illustri domino Schenderbegh et aliis … de novis, quas
habemus de adventu maiestatis domini nostri in Bosnam.” Državni arhiv u Dubrovnik (dalje:
DAD), Acta Consilium Rogatorum (dalje: Cons. Rog.), XVII, fol. 289, 30. X 1463. Upor. Ђуро
Тошић, “Ослобађање Јајца од Турака крајем 1463. године”, Радови Филозофског факултета,
књ. II, Српско Сарајево, 2000., нова серија, бр. 2, 219.
9
“… de mittendo ambassiatam ad serenissimum dominum nostrum Mathiam regem Hungariae
… de mittendo tres ex nobilibus nostris.” DAD, Acta Consilium Maius, XII, fol. 412, 3. XI 1463.;
“… de dando serenissimo domino nostro ducatos trecentos in argentariis et aliis rebus.” DAD,
Cons. Rog., XVII, fol. 294, 12. XI 1463.; “… de invitando … maiestatem serenissimum dominum
nostrum regem Mathiam ad visitandum personaliter hunc civitatem suum.” DAD, Cons. Rog.,
XVII, fol. 291, 5. XI 1464.
10
“… ut idem serenissimum rex transiret Savam, et ad impresiam illam Bossine se conferret.”
Šime Ljubić, Listine o odnošajih između Južnoga Slavenstva i Mletačke republike X. Zagreb: JAZU,
1891., 291, 29. XI 1463.
11
“… coegi prius meipsum, quam recte disposuerim, premisi, qui expedirent impedimenta.”
Monumenta Vaticana.
12
“… ipse accessi, et arcem, sive ut communiter loquimur, castrum et oppidum Jaiza nominatum
obsidione circumdedi, quod quidem caput regni ilius est de locus tam natura ipsa, quam arte et
ope inter omnia munitor.” Isto.
13
Михаило Константиновић, “Историја или љетописи турски”, Гласник Српског ученог
друштва XVIII (1865): 149.
14
“… factaque irruptione in oppidum cum hostibus Turcis armis pugnatum est. Hi quoque die
eodem, qui quartus erat posite obsidionis, a nostris superati, necantur alii, quidam vero in ar-
cem profugere compelluntur.” Monumenta Vaticana. Neubjedljivo zvuči objašnjenje Ćire Tru-
102
naredna mjeseca, ili tačnije punih osam nedelja, Korvin je iz svih raspolo-
živih oružja tukao jajačku tvrđavu, ali ona se nije predavala.15 U tom su
stigli i neki bosanski plemići sa vojskom – među kojima herceg Stefan i sin
mu Vladislav – gdje su “lijepo primljeni od kralja”, što je na kraju i odnijelo
prevagu na “tasu” hrišćanske pobjede.16
Nakon što je stigao do mjesta “krvavog obračuna”, Vladislav je bio po-
slat sa jednim od ugarskih kapetana, vjerovatno Emerikom Zapoljom, da
potraži možda upravo onog “capitaneum Theucrorum qui venit cum dicto
fili duche Steffani contra patrem suum” (turskog kapetana koji dođe sa re-
čenim sinom hercega Stefana protiv njegovog oca).17 Možda je ovaj neurav-
noteženi nesrećnik, koji je samo devet mjeseci ranije (u februaru 1463.)
doveo Turke u hercegovu zemlju nekim klancima kuda ranije nijedan Tur-
čin nije mogao proći,18 pokušavao sada da opere “nemirnu” savjest i sa tim
turskim vojnim dostojanstvenikom pronađe neko “mirno” rješenje proble-
ma. Međutim, nikakvog mirnog rješenja nije bilo na pomolu, već se konto-
verzni Kosača morao i sam, što hitnije, da uključi u zajednički rat protiv
Turaka, s kojima je dotad stalno koketirao, o čemu svjedoči i povelja koju
mu je 6. decembra 1463. izdao ugarski kralj u Jajcu. Od njega je Korvin,
pored direktne vojničke pomoći, očekivao pomoć u savjetima strateške pri-
rode, što je, bez ikakvog ustezanja, isticao u samoj datovnici. Ukoliko bi
savezničkom vojskom komandovao lično kralj ili neko od ugarskih barona
i Vladislav je, vjerovatno u skladu sa svojom staleškom pripadnošću, mo-
rao biti na čelu svojih jedinica, a ako bi Ugre predvodio neko ko nije bio iz
plemićkog roda, on je morao poslati vojsku, ali bez ličnog prisustva. U znak
zahvalnosti za učešće u predstojećem ratu, Vladislav je od kralja dobio po-
tvrdu nedavno od Turaka zauzetih krajeva – župe Uskoplje s tvrđavom Ve-
helke (Kraljevski grad Jajce. Povijest i znamenitosti. Sarajevo, 1904., 17) da taj Harambeg, prema
savremenom ljetopiscu Mihailu Konstantinoviću iz Ostrovice, zvani Jusuf, bijaše po svome zva-
nju harambaša, kome kasniji pisci zamijeniše njegovo lično ime nazivom zvanja i tako od
Jusufbega napraviše Harambega. S druge strane, međutim, Franc Babinger (Mehmed Osvajač i
njegovo doba. Novi Sad: Matica srpska, 1968., 165) je odnekuda, ne navodeći izvora za to, za
ovog zapovjednika jajačke tvrđave tvrdio da se zvao Iljas-beg.
15
Константиновић, “Историја или љетописи”, 149.
16
Фајн, “Новооткривени извор”,108. Велимир Стефановић, “Ратовање краља Матије у
Босни и његови односи с папском куријом и чешким краљем у ствари акције против
Турака”, Летопис Матице српске 233, Нови Сад (1932): 10.
17
Marko Šunjić, Bosna i Venecija (odnosi u XIV i XV stoljeću). Sarajevo: HKD Napredak, 1996.,
361, 363.
18
Isto, 358.
103
selom Stražom, župe Rame s tvrđavom Prozorom i livanjske župe s Livnom

– i, zajedno sa sinom Balšom, bio primljen u red ugarske vlastele.19
Poslije obavljenog posla s Vladislavom, ugarski kralj je ubrzo imao sa-
stanak i sa hercegom Stefanom, na kome su izmijenjeni međusobni daro-
vi.20 To potvrđuje i “velika šuba crvena od aksimata koja je dobijena od
gospodina kralja Matijaša”, popisana među hercegovom ostavštinom u te-
stamentu.21 Tome sastanku je, zajedno sa Stefanom, prisustvovao i njegov
stari i vjerni “kućanin” gost Radin, kome je kralj, u znak poštovanja, poklo-
nio isti haljetak kao i hercegu.22 Ko zna kako bi se ova Korvinova ekspedi-
cija u Bosni svršila bez vojne pomoći Kosača i šta bi se desilo da se duže
zadržao na onoj ljutoj zimi koja mu je više lomila snagu negoli neprijatelj.23
Ukoliko nije bio suviše ličan, stari herceg je pred samu smrt pisao mletač-
kom duždu da se kralj “sa malo vojske ne bi mogao održati na bojnom po-
lju”, pa je “Božijom i njegovom pomoći zadobio Jajce”.24 Što se njegove opa-
ske o mađarskoj vojsci tiče, ona nije bez osnova jer je imao priliku da je za
vrijeme borbe izbliza vidi i prouči. Kralj Matija je zaista u početku slabo
stajao sa vojskom: glavni oslonac mu je činila neregularna feudalna vojska
od svega 14.000 konjanika i 5.000 pješaka, dok redovne vojske, kakvu je
tražilo ono vrijeme, gotovo nije ni bilo zbog nedostatka sredstava za izdr-
žavanje.25 Doda li se vojničkoj pomoći i hercegova novčana pomoć od
12.000 dukata kralju onda ne treba da čudi zašto je sultan kiptio od mržnje
19
Lajos Thalloczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens in Mittelater. München und
Leipzig, 1914, br. LXXX, 418-422, 6. XII 1463.
20
“Da poi siando vegnudo la sacra sua maiesta a Jajce, andai da lui cum la mia cente, e li ge feci
alguni presenti quelli se rechiedeva ala sua maiesta.” Ivan Nagy, Albert Nyari, Magyar diploma-
czia emlekek Matyas kiraly korabal II (1458-1490). Budapest, 1877., 45, 10. III 1466; Ljubić,
Listine X, CCCLXIII, 350-351, 10. III 1466.
21
Љубомир Стојановић, Старе српске повеље и писма I/2. Београд, 1934., 88, бр. 680, 20. V
1467. Upor. Тошић, “Ослобађање Јајца од Турака”, 221.
22
Ćiro Truhelka, “Testament gosta Radina. Prilog patarenskom pitanju”, Glasnik Zemaljskog
muzeja XXIII (1911): 365.
23
“… multa ex aspеritate hyemus … plus quam hostilia passus.” Monumenta Vaticana. Upor.
Ђуро Тошић, “Учешће Косача у ослобађању Јајца од Турака 1463. године”, u: Ћоровићеви
сусрети прозних писаца у Билећи, научни скуп историчара у Гацку, 20-22. септембра 2000,
Билећа – Гацко – Београд, 2002., 468.
24
“… perche cum pocha zente non podeva star a campo … per dio е per mi have Jajce.” Nagy,
Nyari, Magyar diplomaczia emlekek Matyas kiraly, 45, 10. III 1466; Ljubić, Listine X, 351, 10. III
1466. Da je ugarski kralj imao zaista “malo vojske” (pocha zente) kaže i jedno savremeno pismo.
Giuseppe Praga, “Testa volgari spalatini”, Atti e memorie delli societa dalmata di storia patria II
(1927): 124.
25
Велимир Стефановић, Краљ Матија и српска деспотовина. Нови Сад, 1932., 2-4.
104
dok je govorio da je “zbog hercega Stefana izgubio Jajce, a ne zbog ugarskog

kralja” (per el Ducha Stefano ho perso Jajce e non per el Re de Hungaria).26
Na ovom sastanku starih, ali ne znamo koliko, zaista i iskrenih, znana-
ca, kralj je obećao da će pomoći i neke hercegove gradove čija je posada
stradala od gladi. Sve je to, međutim, ostalo samo na praznim obećanjima
koja je Korvin vezivao uvijek za neke nove rokove. U nadi da će mu pobu-
diti veće interesovanje za to, herceg mu je predložio da pošalje svoju posa-
du i preuzme pet gradova – među kojima poimenice: Miloševac, Samobor
i Prilep – čiji je položaj bio izuzetno težak i da mu za njih dade odgovaraju-
ću zamjenu u Ugarskoj.27
Da li je stari i tada već, zbog rđavog zdravlja, oronuli herceg, ostao do
kraja sa Korvinom na bojištu ili se vratio kući prije osvajanja jajačke tvrđa-
ve ne bismo znali reći: uzalud su ga Dubrovčani potkraj 1463. sa darovima
očekivali u Konavlima, a desetak dana kasnije (kada je Jajce bilo već u ugar-
skim rukama) ponovo se nadali da će doći da lovi u Konavlima.28
Pored hercega Stefana i njegovog sina Vladislava, i neka druga bosan-
ska vlastela su pristizali kralju Matiji u pomoć. Među takvima, treba pome-
nuti Radića Banovića koji je zajedno sa bratom Vučihnom (u početku vaza-
lom Pavlovića, a docnije podanikom hercega Stefana) i bratučedom Iva-
nom, stupio u Korvinovu službu kada je onaj prešao Savu.29 Iako se ne zna,
da li u sklopu ugarskih jedinica ili uz vojsku svojih novih seniora – hercega
Stefana i sina mu Vladislava – oni su, ipak, učestvovali u opsadi jajačke
tvrđave.30 Zato se Radić, poslije zauzimanja grada, prebacio sa kraljem Ma-
26
“… mondai ala Sacra Maiesta de lo Re Hungaria XII m.ducati.” Nagy, Nyari, Magyar diploma-
czia emlekek Matyas kiraly, 45, 10. III 1466; Ljubić, Listine X, 350-351, 10. III 1466.
27
“… specialmente de securar alcuni mie castelli, iquali erano conduti a gran extremita de fame.
Ala qual promessa sono passati anni domettendo multi termini … chel debia mandar el secorsso
a zinque castelli e tegnirli per lui. Et chel me daga per essi contracambio in Hungaria … de li
qual zinque castelli tre sono persi, Millosevac, Samobor et Prilep.” Nagy, Nyari, Magyar diploma-
czia emlekek Matyas kiraly, 45, 10. III 1466; Ljubić, Listine X, 350-351, 10. III 1466.
28
DAD, Cons. Rog., XVIII, fol. 6-6’, 21. XII 1463., fol. 8, 30. XII 1464. Upor. Тошић, “Учешће
Косача у ослобађању Јајца”, 468-469.
29
“… ipse Radych vnacum Vtyhna carnalli, ac Iwan filio Johannis, patruele fratribus suis, po-
stquam ultra fluvium Zawe gente nostras contra Turcos versus regnum nostrum Bosne transfre-
tare facimus, ad nostram maiestatem venit et ad nostra servicia aplicuit.” Emil Laszowski,
“Prinos historiji bosanskih porodica”, Vjesnik Kraljevskog državnog arhiva u Zagrebu 7 (1937):
29, 17. X 1463. O prelasku Vučihne Banovića od vojvode Petra i kneza Nikole Pavlovića na stra-
nu hercega Stefana vidi opširnije u: Mарко Шуица, “Босанска властеоска породица
Бановићи”, Историјски гласник 1-2 (1993): 31, нап. 36а.
30
Шуица, “Босанска властеоска породица Бановићи”, 31.
105
tijom u Ugarsku, gdje mu je ovaj, u znak zahvalnosti za učinjeno, darivao

posjede u Donathorny i Kiralsagu.31 Za slične usluge, Korvin nije zaboravio
ni plemića Ivana, sina pokojnog Pavla Čubretića iz Vrlike, već mu je “za
hrabro držanje prilikom opsade Jajca” darovao sredinom decembra iste go-
dine vlahe iz plemena Tulić (de genere Thulich) koji su živjeli u njegovim
predjelima u Vrličkoj župi.32
Uz velike brige i napore, zahvaljujući sopstvenoj istrajnosti i upornosti,
a bogami i osjetnoj pomoći pristizaloj sa raznih strana, Matija Korvin je –
prema kazivanju Franca Babingera – 16. decembra 1463. osvojio dugo i
snažno branjenu jajačku tvrđavu, u čemu treba tražiti i onu u pomenutom
pismu zabilježenu priču kako su “kraljevi ljudi porazili Turke”.33 Među
mnoštvom zarobljenih i osuđenih neprijatelja nalazilo se sigurno i onih
“nekoliko zarobljenih spahija (sibasi!) koji su, po kraljevoj naredbi, pogu-
bljeni”, dok su preostali bili prinuđeni da predaju i tvrđavu i sebe u zamjenu
za vlastiti život.34 Sada već nema sumnje u to da se kralj nalazio u mjestu
Javiza (ispravno Jayiza) u kome je napadao tvrđavu u kojoj je bilo svega 400
Turaka preteklih od neuporedivo većeg broja turskih posadnika.35 To su,
upravo, onih 400 Turaka koje je, kao robusne ratnike i vješte oružju, odveo
sa sobom, kako bi ih držao kao sluge za odgovarajuću namijenu.36
Ako je vjerovati Korvinovom pismu upućenom papi Piju II., ubrzo je,
poslije pada Jajca, a potom i susjednog Zvečaja, njegovoj vlasti pristupilo i
31
Laszowski, “Prinos historiji”, 26-28 i Isti, “Prilozi za povijest bosanskih porodica”, Vjesnik
Kraljevsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arhiva 19 (1917): 117-119.
32
Jakov Stipišić, Miljen Šamšalović, Isprave iz arhiva JA, vol. 3. Zagreb, 1960., 597, br. 2507, 13.
XII 1463. Upor. Ђуро Тошић, “Двије босанске повеље краља Стјепана Дабише”, Историјски
часопис XXXIX (1992), Београд, 1994: 22, нап. 87.
33
“… iam arx ipsa expugnanda … magna solicitudine … constantis tandem et preserventis vici-
mus.” Monumenta Vaticana. Upor. Babinger, Mehmed Osvajač, 198.
34
“… ubi complures ex hostibus conclusis per opportunitatem opressi fuere, reliqui da via dun-
taxat pacti, ad dedendum arcem et sesa compulsi sunt.” Monumenta Vaticana. Upor. Тошић,
“Ослобађање Јајца од Турака”, 223.
35
“El Re se atrova a Javiza he combate la forteza in nela qual ne son Turchi 400.” Фајн,
Новооткривени извор, 107. Neuvjerljiva je konstatacija Ć. Truhelke (Kraljevski grad Jajce, 17)
da se turski zapovjednik čak “sa svojih 7000 ljudi nije smio nadati da će grad moći održati i zato
ostavi grad te se zatvori u tvrđ, pripravljajući se, kako bi nju obranio, dočim je Mađarima ostavio
podgrađe”. Dakako je razumnija tvrdnja F. Babingera (Mehmed Osvajač, 196) da se “u tvrđavi
nalazila osmanlijska posada od 430 vojnika i pružala ogorčen otpor”, što je sasvim blizu onih 400
pomenutih turskih posednika.
36
“Ex quibus prope quadrigentos in vita servatos, bellatores quidem robustos et armis assuetos,
mecum eduxi, habiturus eos pro servis ad ussum opportunum.” Monumenta Vaticana. Upor.
Тошић, “Ослобађање Јајца од Турака”, 223.
106
šezdesetak drugih bosanskih utvrđenja.37 Iako se nadao da će mu se i ostali

kastrumi, bez većeg otpora, pokoriti, ipak je, zbog surovog zimskog vreme-
na – praćenog stalnim i snažnim mrazovima – napustio Bosnu, pošto je
prethodno u njenom osvojenom dijelu – sa organizovanom posebnom ba-
novinom sa sjedištem u Jajcu – povjerio upravu pomenutom Emeriku Za-
polji i vratio se u Ugarsku.38 Kada je prešao Savu, poslao je 27. januara 1464.
godine onaj s ushićenjem sročeni izvještaj rimskom papi o postignutoj po-
bjedi, zahvaljujući kome i saznajemo najviše pojedinosti o njegovim akcija-
ma u Jajcu i okolini. Još dok se nalazio na putu za Budim saopštio je svoju
namjeru da će se krunisati, gledajući u toj kruni “gotovo svu snagu dosto-
janstva kraljevskoga”.39 Mora da je spektakularno izgledao njegov ulazak u
prijestolnicu, kada je sredinom februara 1464. onih zarobljenih 400 turskih
vojnika, odjevenih u blistava purpurna odijela, ispred njega marširalo u
povorci, kako bi time uveličao trijumf izvojevane pobjede.40 Ali, tamo ga je,
usred slavlja, dočekala tužna vijest da mu je umrla žena. Krunisanje je, i
pored toga, ipak, obavljeno u zakazano vrijeme 29. marta u Stonom Bio-
gradu krunom Svetog Stjepana, koju mu je prema ugovoru povratio nje-
mački car.41
Dakle, cjelokupan sadržaj ovog svojevremeno pronađenog i krajem
osamdesetih godina prošlog vijeka objavljenog pisma – od izmirenja oca i
sina (hercega Stefana i Vladislava), preko njihovog odlaska kralju (Matiju
Korvinu) koji se nalazio u Bosni, slanja njegovog sina (Vladislava) sa ne-
kim od ugarskih kapetana (vjerovatno Emerikom Zapoljom) da pronađu
37
“Jam circiter triginta manibus meis reddita sunt, et totidem vel paulo plura in obedientiam et
deditionem accepi.” Monumenta Vaticana.
38
“… habebamque spem indubiam de ceteris … si tampestas hyberna maioribus intensa frigori-
bus ampliores mihi labores non interdisset. Quamobrem consultius visum est reducere exerci-
tum, et da que uberius agenda supersunt intendere … Redii ergo ex Bozna spe priori felix.” Isto.
“Quapropter constituimus fidelem nostrum Magnificum Emericum de Zapolya, nuper The-
saurarium nostrum, partium illarum Gubernatorem.” Carolus Wagner, Analecta Scepussi sacri et
profani I. Vienne, 1773., 144-145. Upor. Тошић, “Ослобађање Јајца од Турака”, 224.
39
Стефановић, “Ратовање краља Матије у Босни”, 12.
40
“Omnesque Cesaris Turcorum milites … purpureis splendidos vestimentis, secum deduxit,
optimumque et novum genus victoriae reportavit.” M. Joa de Thworocz, Chronica Hungarorum
c. LXV (Johann Georg Schwandnter, Scriptores rerum Hungaricarum I. Vindbone, 1746.), 360.
41
“Deinde uictor rediens ad hungariam; dyademate sancti regis Stephani quod apud Fridericum
romanorum imperatorem habebatur in civitate Alberegalis potitus est.” Chronica Hungarorum im-
presca Buduae 1473. De coronatione regis Mathie (Faksimile – Ausgabe des ersten ungarlandischen
Druckes nach dem Exemplare der Bibliothek des ungarlaundischer Nationalmuseum. Budapest –
Wien, 1900. Citirano prema: Стефановић, “Ратовање краља Матије у Босни”, 12, нап. 4.
107
nekog turskog vojnog zapovjednika, te priče o kraljevoj pobjedi nad Turci-

ma i njegovoj zapovijesti da se pobije nekoliko turskih spahija (sibasi!), pa
do kraljevog (Korvinovog) zadržavanja u mjestu Javiza (ispravno Jayica),
gdje je opsjedao tvrđavu sa 400 turskih posadnika, potvrdili smo iscrpnim
opisom događaja od sredine do kraja 1463. godine, što nas navodi na jasan
zaključak da je pismo pisano 2. januara 1464., a ne 1401. godine, kako je
datirano u izdanju Dž. Fajna.
Bosnian Nobility in the Liberation of Jajce

from the Turks in 1463
In the last months of 1463, the Hungarian king Matthias Corvinus decided to wrest
Bosnia away from the Ottomans. Having crossed the river Sava, he arrived in the vicinity
of Jajce, capital of the Bosnian Kingdom and one of the largest forts of the medieval
Bosnia. Assisted by the local population, the king and his army occupied the city that
for two months had been defended by Turkish forces headed by Jusuf Harambeg. In the
meantime, King Matthias’s forces had been strengthened by financial and military con-
tributions of the prominent Bosnian noblemen: Herceg Stefan Vukčić Kosača and his
son Vladislav, Radič Banović with his brother Vučihna and nephew Ivan, and Ivan, son of
the late Pavao Čubretić from Vrlika. Their help was rewarded with feudal estates in west-
ern Bosnia, Hungary and the parish of Vrlika. Thus, with great efforts and against major
difficulties, in mid-December 1463 Matthias Corvinus succeeded in occupying the
strongly defended fortress of Jajce. Soon afterwards the Hungarian king occupied the
fort of Zvečaj and then (according to a letter to the Pope Pius II) another 60 Bosnian
forts—though the latter number is most likely exaggerated. Yet his achievements not-
withstanding, the cold winter forced the Hungarian to leave Bosnia and return to Hun-
gary. He left the rule over the newly created Banate of Jajce to his loyal commander
Emeric Zápolya. In February 1464, King Matthias reached Buda with 400 captured
Turks and was crowned with the Crown of St Stephen, which had been returned to him
in accordance with the contract with the German emperor.
Keywords: Jajce, Bosnia, Hungary, Sava, Turks, Matthias Corvinus, Emeric, Herceg Ste-
fan, Vladislav, Radič and Vučihna Banović, Ivan Čubretić, help, coronation, heritage.
108
Stanko Andrić
O obitelji bosanskog protukralja

Radivoja Ostojića
(prilog rasvjetljavanju bračnih veza posljednjih
Kotromanića s plemstvom iz dravsko-savskog međurječja)
dr. sc. Stanko Andrić UDK 929 Ostojić, R.

Hrvatski institut za povijest 94(497.6)’’1421/1471’’
Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Izvorni znanstveni rad
Ante Starčevića 8 Primljeno: 11. listopada 2012.
35 000 Slavonski Brod Prihvaćeno: 25. ožujka 2013.
HRVATSKA
U radu se kritički razmatraju izvori i literatura koji se odnose na brak između Radivoja
Ostojića (strica posljednjeg samostalnog bosanskog kralja Stjepana Tomaševića) i Ka-
tarine iz obitelji Veličkih iz Požeške županije. Radivoj Ostojin (Ostojić), konkurentski
kralj Bosne u vrijeme vladanja Stjepana Tvrtka II. i neko vrijeme protukralj svom bratu
Stjepanu Tomašu, u političkim je odnosima u Bosni i oko nje igrao istaknutu ulogu i u
razdoblju pred njezin pad pod osmansku vlast. Rad istražuje i problem Radivojeva
potomstva, od kojeg je najpoznatiji Matija, osmanski vazalni kralj Bosne. Nakon pada
Bosne i Radivojeva smaknuća, Katarina se preko Dalmacije vratila u Slavoniju, gdje se
preudala za plemića Ivana Svetačkog iz Križevačke županije.
Ključne riječi: Bosansko Kraljevstvo, Kotromanići, Radivoj Ostojić, obitelj Velički,

Katarina Velička, Požeška županija, Slavonija, Osmanlije.
Kao i sve ostale europske vladarske dinastije, bosanska banska i kraljev-

ska dinastija Kotromanića bračnim je vezama učvršćivala svoj međunarod-
ni položaj i podupirala svoje političke planove i akcije. Dosadašnja su rodo-
slovna istraživanja, u mjeri u kojoj to dopuštaju raspoloživi izvori, uglav-
nom već rasvijetlila sve takve veze između pojedinih članova loze Kotro-
manić i vladarskih ili aristokratskih obitelji iz središnje i jugoistočne Euro-
109
pe. Kao što se može i očekivati, znatan dio ženidbenih veza Kotromanići su
sklapali sa svojim prvim susjedima na zapadu i sjeveru, to jest vladarima i
velikašima iz Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva. Među tim brakovima naji-
staknutije mjesto svakako pripada udaji Elizabete, kćeri bana Stjepana II.
Kotromanića, za ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovika I. Anžuvinca. Osim
toga, poznato je da je u kasnom 13. stoljeću kći bana Prijezde I. bila udana
za jednog od sinova slavonskoga bana Stjepana Babonića Vodičkoga, kao i
da je u 14. stoljeću brat Stjepana II. Kotromanića Vladislav bio oženjen Je-
lenom, kćerju Jurja Šubića Bribirskog, te je u braku s njome imao sina,
kralja Tvrtka I. U 15. stoljeću pak kralj Stjepan Ostoja imao je od 1416., u
svojem trećem braku, za ženu Jelenu iz roda Nelipčića Cetinskih, udovicu
bosanskoga velikog vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Napokon, kralj
Stjepan Tvrtko II. oženio se 1428., u razdoblju svojeg drugog i dužeg vlada-
nja, Dorotejom Gorjanskom, kćerju velikaša Ivana Gorjanskog iz tada naj-
moćnije ugarsko-hrvatske velikaške obitelji.1
Preostaje još jedna bračna veza Kotromanića s ugarsko-hrvatskim
plemstvom, koja se u zemljopisnom pogledu uklapa među dosad spome-
nute: i ona naime potvrđuje da su Kotromanići pri gradnji bračnih spona
prednost davali istaknutim obiteljima iz Bosni najbližih dijelova Ugarsko-
Hrvatskoga Kraljevstva, to jest iz Hrvatske, Slavonije i donjeg međurječja
Drave i Save. To je i razumljivo jer su važne obitelji s tih područja bile naj-
neposrednije uključene u odnose između Bosne i njezina nadmoćnog sje-
vernog i zapadnog susjeda.
Radi se o braku između Radivoja Ostojića, sina kralja Ostoje, i Katarine
iz obitelji Veličkih iz Požeške županije. Ostoja i njegovi sinovi pripadali su
zasebnoj grani Kotromanića, različitoj od stare banske i kraljevske loze koja
se ugasila smrću Tvrtka II. u studenome 1443. godine. Radivojeva uloga u
političkoj povijesti Bosne najkraće se opisuje tvrdnjom da je on u dva na-
vrata ozbiljno pretendirao na krunu, oslanjajući se pritom na potporu Tu-
raka. Za razliku od brata Tomaša, Radivoj se ni u jednom razdoblju nije
1
Mór Wertner, A középkori délszláv uralkodók genealogiai története. Temesvár, 1891., 207-239;
Ljudevit Thallóczy, “Historička istraživanja o plemenu goričkih i vodičkih knezova”, Glasnik
Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini 10 (1897): 343 i 366; Vjekoslav Klaić, Bribirski
knezovi od plemena Šubić do god. 1347. Zagreb: Naklada Matice hrvatske, 1897., 146; Sima
Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države. Beograd: Srpska književna zadruga, 1964., 74,
122, 260, 387; Pavao Anđelić, “Bosanska kraljica Doroteja Gorjanska”, Glasnik Zemaljskog
muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu – Arheologija n. s. 27-28 (1972-1973): 377-
395; Dubravko Lovrenović, Na klizištu povijesti. Sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska,
1387-1463. Zagreb – Sarajevo: Synopsis, 2006., 216-217 i 446.
110
Stanko Andrić • O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojića
uspio nametnuti kao legitiman kralj. Najbliže je tomu bio 1433., kada je za
svoje pretenzije uspio pridobiti glavne domaće “područne gospodare”, Ko-
sače i Pavloviće, kao i srpskog despota. Prethodno je na Visokoj Porti u
Jedrenu izrazio pokornost sultanu, pa je tako uspio na dvije godine poti-
snuti u stranu dotadašnjeg zakonitog kralja Tvrtka II., koji se morao sklo-
niti u Ugarsku. Iako faktično kralj, Radivoj nije za svoju vlast dobio prizna-
nje nigdje na kršćanskom Zapadu, a i Dubrovnik se dosljedno držao neu-
tralna stava, tako da je već 1435. Tvrtko II. iskoristio unutarnje bosanske
preokrete i s ugarskom pomoći obnovio svoju kraljevsku vlast. Poslije više
godina provedenih u sjeni, Radivoj je kao pretendent ponovno izbio u prvi
plan nakon Tvrtkove smrti. Izabrani kralj bio je tada Radivojev vlastiti mla-
đi brat Tomaš Ostojić, čiju je vlast 1444. priznao ugarsko-hrvatski kralj
Vladislav I. Jagelović. U oponiranju Tomašu Radivoj je računao na svoju
odanost sultanu i uživao potporu domaćeg velmože Stjepana Vukčića Ko-
sače. No ni ugarsko-hrvatski poraz u bitci kod Varne (10. studenoga 1444.)
nije poboljšao Radivojev položaj, a ravnoteža snaga u Bosni dovela je 1446.
do pomirbe između kralja Tomaša i Stjepana Kosače. Time je došao kraj
kraljevskim ambicijama Radivoja Ostojića, kojeg su moderni povjesničari
označili kao “zlog brata Radivoja” (Thallóczy) i “prepredena spletkara” (Šu-
njić). Ostatak života proveo je, čini se, uglavnom u slozi s kraljem Tomašem
i njegovim nasljednikom.2
Plemićka obitelj Veličkih, iz koje je potekla Radivojeva žena, nije daka-
ko ni na koji način stajala na ravnoj nozi s Kotromanićima ili njihovim
pojedinim lozama. Jedino se po svojoj starini obitelj Veličkih mogla mjeriti
s bosanskom dinastijom. Poznati počeci sežu joj naime u prvu polovinu 13.
stoljeća. Iz ranih je izvora vidljivo da su Velički bili grana starijeg roda, koji
se mađarski zvao Zsadány, a slavenski vjerojatno Ždan (u latinskim izvori-
ma pisano Sudan i Sadan). Osim veličke grane rod je imao i granu u podu-
navskoj ugarskoj županiji Fejér, koja se nazivala prema tamošnjim obitelj-
skim posjedima Pentele i Szentkirály, a čini se da je ondje bilo i prvotno
sijelo i ishodište čitava roda. Utemeljitelj veličke grane bio je Ivanka (ili
Ivanko) Abrahamov, prvi put zabilježen 1232. kao požeški župan, koji je
2
Krunoslav Draganović et al., Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vre-
mena do godine 1463. Knjiga prva. Sarajevo: HKD “Napredak”, 1942., 451-592; Ćirković, Istorija
srednjovekovne bosanske države, 265-281; Lovrenović, Na klizištu povijesti, 252-360; sažeto i u:
Hrvatski biografski leksikon, Zagreb, 1983.-, sv. 7, 732-734. Za citirane kvalifikacije Radivojeve
osobe vidi Ljudevit pl. Thallóczy, Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca 1450.-1527., prev.
Milan pl. Šufflay. Zagreb, 1916., pretisak 1998., 51; Marko Šunjić, Bosna i Venecija (odnosi u XIV.
i XV. st.). Sarajevo: HKD Napredak, 1996., 227.
111
stekao znatne posjede u sjevernim dijelovima te županije, uzduž gorja Pa-

puka i Krndije. Već 1250. spominje se utvrda u Velikoj koju je Ivanka “sa-
gradio o vlastitom trošku”. (Danas je to gradina zvana Turski grad ponad
sela Velike.) Ivankini sinovi proširili su obiteljska imanja novim posjedima
u južnom, posavskom dijelu županije (Petnja, Glogovica, Vrbova). Ni oni
ni njihovi potomci u sljedećim naraštajima nisu se ipak izdignuli u redove
barones regni: najistaknutiji među njima obnašali su tek županske i podžu-
panske službe te bili familijari krupnijih ugarsko-hrvatskih velikaša; do
najviše se časti uspeo Ladislav Tomin, koji je, kao što je utvrdio mađarski
medijevist Pál Engel, bio familijar palatina Nikole od Zsámboka i njegov
zamjenik 1344.–1347. godine. U 15. stoljeću Velički su bili mnogoljudan i
razgranat rod, unutar kojeg se donekle izdvojila dominantna loza Bekefy,
nazvana tako prema začetniku Bekeu (Benediktu) Tominu iz prve polovine
14. stoljeća. Svoj društveni status i ugled Velički su zaokružili, kao što je
kod imućnijeg plemstva bilo uobičajeno, osnivanjem samostana prosjač-
kog reda augustinskih pustinjaka u Velikoj. Samostan se prvi put spominje
1435. i vjerojatno nije bio utemeljen puno prije toga. Potkraj 15. stoljeća
Velički su počeli propadati. Tada su izgubili svoj matični posjed, Veliku, iz
kojeg su ih, preko nasljednog ugovora, istisnuli Berislavići Grabarski iz Po-
žeške županije, a među njima poimence jajački ban Franjo Berislavić. U
predvečerje turskog osvajanja spominje se još Stjepan Velikey ili Velički,
koji živi u Radovancima pokraj Velike. Od njega vjerojatno potječe kasniji
rod Stivanović ili Štivanović, o kojem je u 18. stoljeću franjevački kroničar
Ivan Stražemanac zabilježio da u Velikoj još uvijek ima mnogo njegovih
članova, koji žive u velikom siromaštvu, iako je neki njihov ugledni predak
nekoć sagradio utvrdu iznad Velike.3
Žena Radivoja Kotromanića bila je kći Nikole Veličkoga, sina Ladisla-
vova, koji je, prema sustavnim istraživanjima Pála Engela, također pripa-
3
O rodu Zsadány i ranoj povijesti Veličkih vidi János Karácsonyi, A magyar nemzetségek a XIV.
század közepéig. Budapest, 2004. (pretisak), 1069-1072; rekonstrukciju rodoslovlja Veličkih daje
Pál Engel, “Középkori magyar genealógia”, u: Isti, Magyar középkori adattár – PC CD-ROM.
Budapest, 2001., rodoslovna tablica “Zsadány nem 1. Velikei”; pregled dobrog dijela sačuvanih
izvora za povijest Veličkih vidi u: Stanko Andrić, “Podgorje Papuka i Krndije u srednjem vijeku:
prilozi za lokalnu povijest (drugi dio)”, Scrinia Slavonica 9 (2009): 70-87; Isti, “Podgorje Papuka
i Krndije u srednjem vijeku: prilozi za lokalnu povijest (treći dio)”, Scrinia Slavonica 10 (2010):
90-95. Uz to vidi i: Attila Zsoldos, Magyarország világi archontológiája 1000-1301. Budapest,
2011., 182; Pál Engel, Magyarország világi archontológiája, 1301-1457, 2 sv. Budapest, 1996., sv.
2, 227, s. v. Szentkirályi, 256, s. v. Velikei, 265, s. v. Zsadány. Za Stražemančev navod vidi Ivan
Stražemanac, Expositio provinciae Bosnae Argentinae / Povijest franjevačke provincije Bosne
Srebrene, prir. i prev. S. Sršan. Zagreb: Matica hrvatska, 1993., 248-249.
112
dao lozi Veličkih poznatoj pod “prezimenom” Bekefy.4 Nikola se u izvorima

javlja od 1404., kada mu je kralj Žigmund Luksemburgovac vratio ranije
oduzete posjede i poništio osudu koju je bio izrekao “zbog prijestupa što ih
je Nikolin otac u sada već minulim vremenima neumjesno počinio protiv
Našega Veličanstva”. Ladislav Velički bio je, sudeći prema tome, jedan od
brojnih plemićkih protivnika budimskoga dvora koji su nasuprot Žigmun-
du podupirali kraljevske pretenzije Ladislava Napuljskoga.5 U desetljećima
što su slijedila izvori tek uzgred spominju Nikolu, a glavnina važnih poda-
taka o njemu potječe iz izvora nastalih oko polovine 15. stoljeća. Tako je od
veljače 1449. do ožujka 1450. Nikola zabilježen kao baranjski, a od svibnja
1450. do lipnja 1451. kao požeški podžupan. U oba je slučaja županska čast
pripadala velikašu Ivanu Korođskome, inače mačvanskom banu, kojemu je
Nikola Velički služio kao familijar.6
Najsadržajniji izvori o Nikoli Veličkom ujedno su oni koji se odnose na
vezu njegove obitelji s Radivojem Kotromanićem. To je u prvom redu svo-
jevrstan “nasljedni ugovor” između Nikole i Radivoja, sklopljen u Budimu
19. lipnja 1449. godine. Ugovornu listinu izdao je budimski zborni kaptol,
pred koji su osobno došle obje ugovorne stranke. Nikola je u listini pred-
stavljen kao “Nikola sin Ladislava od Velike”, a Radivoj kao “Radivoj od
Vranduka, brat bosanskoga kralja Tome” (Radywoy frater Thome regis Bo-
znensis de Wranduk). U ugovoru stoji da je Nikola dao svoju kćer Katarinu
Radivoju za ženu i da će njihov brak biti sklopljen prema zakonu Rimske
Crkve; stoga iz roditeljske ljubavi Nikola sada daruje zetu i kćeri trećinu
svojih utvrda u Velikoj i Petnji, kao i svih ostalih posjeda što se nalaze u
“kraljevstvima Ugarskoj i Slavoniji”. Donacija će stupiti na snagu nakon
smrti Nikoline i njegove žene, plemenite Margarete. Isto se odnosi i na sve
druge posjede koje će Nikola eventualno još steći u budućnosti. S druge
strane, Radivoj i Katarina obvezuju se da će, najprije, poštivati Nikolu i
Margaretu kao oca i majku i da ih neće za njihova života ometati u posje-
dovanju darovanih dobara. Isto tako, Radivoj sa svoje strane daruje tastu i
punici, odnosno njihovim potomcima i nasljednicima, polovicu svoje
“utvrde Sólyomkő, drugim imenom Sokol zvane, kao i svih posjeda i posje-
4
Engel, “Középkori magyar genealógia”, rodoslovna tablica “Zsadány nem 1. Velikei”. Naraštajni
slijed koji vodi k tom Nikoli glasio je, prema Engelu: Toma > Beke > Nikola > Ladislav > Nikola
(a ne Toma > Nikola > Ladislav > [Ladislav >] Nikola, kao što je svojedobno zaključio autor
ovoga rada).
5
Andrić, “Podgorje Papuka i Krndije (drugi dio)”, 78.
6
Engel, Magyarország, sv. 1, 105 i 165.
113
dovnih udjela što ih ima napose na području Bosanskog Kraljevstva i Sla-

vonije, ali i bilo gdje drugdje”. To se odnosi i na Radivojeve eventualne bu-
duće stečevine. Ugovor završava uobičajenim obvezivanjem stranaka da
jedna drugu štite i brane u pravima na donacijom primljene posjede. Listi-
na je pisana na papiru, u dva primjerka ovjerena visećim kaptolskim peča-
tom i prerezanim slovima “alfabeta”, odnosno tzv. hirografom (literas no-
stras… alphabetoque intercisas).7
Kao što se vidi, ugovor sadrži relativno obilje podataka te omogućuje i
neke malo šire zaključke. Prije njihova razmatranja osvrnut ćemo se na ne-
koliko pojedinosti formalne naravi. Ugovor o kojem je tu riječ nije u pra-
vom smislu nasljedni ugovor kakvim se dvije obitelji obvezuju da će u slu-
čaju izumiranja jedne od njih njeni posjedi prijeći u vlasništvo druge. Ov-
dje se ne radi o tome, nego zapravo o dvostrukoj darovnici, odnosno uzaja-
mnoj donaciji, od kojih jedna (Radivojeva Veličkima) stupa na snagu od-
mah, a druga (donacija Veličkih Radivoju i njegovoj ženi) ima stupiti na
snagu nakon smrti donatora.
Druga formalna pojedinost posve je “tehnička” i tiče se samo, zasad je-
dinog, tiskanog izdanja listine. U vrijeme kada ju je diplomatičar Imre Nagy
potkraj 19. stoljeća priredio za tisak, listina se nalazila u privatnom arhivu
grofovske obitelji Bánffy Losonczy u erdeljskom gradu Kolozsváru (danas
Cluj, odnosno Cluj-Napoca, u Rumunjskoj). Poslije je postala dio arhivske
zbirke mađarskoga Društva Erdeljskog muzeja (Erdélyi Múzeum-Egye-
sület), s kojom je zatim prešla u knjižnicu filijale Rumunjske akademije u
Cluju te naposljetku u tamošnji državni arhiv, gdje se i danas nalazi. Ma-
đarski državni arhiv u Budimpešti posjeduje u svojem fondu, pod signatu-
rom DF. 260 762, crno-bijelu fotografiju listine, koju je sada moguće prou-
čavati i na internetskim stranicama toga arhiva.8 Usporedbom s izvornikom
moguće je dakle otkloniti jednu dvojbu i ispraviti jednu pogrešku u Nagye-
vu izdanju. Dvojba se tiče mjesne, a pogreška vremenske datacije listine.
Naime u kratkom regestu na mađarskom jeziku priređivač navodi “Bosan-
ski kaptol” (a boszniai káptalan) kao izdavatelja listine, iako samo izdanje
izvornog teksta započinje formulom Capitulum ecclesie Budensis. Pogled u
original potvrđuje da je doista riječ o budimskom, a ne o bosanskom (ili
7
Imre Nagy et alii, Hazai okmánytár / Codex diplomaticus patrius, 8 sv. Győr – Budapest, 1865.-
91., sv. 7, 449-451, br. 406. To izdanje manjkavo, uz nekompetentan prijevod i beskorisnu anali-
zu, prenosi Ivan Balta, “Novovjekovna diplomatička analiza (XIX i XX vijeka) prve latinske
isprave o gradu Sokolu kod Gračanice”, Gračanički glasnik 7/13 (2002): 28-43.
8
<http://mol.arcanum.hu/dldf>.
114
đakovačkom) kaptolu. Isto tako, pri kraju listine Nagyevo izdanje donosi
datacijsku formulu: feria quinta proxima post festum Sacratissimi Corporis
Cristi anno eiusdem millesimo quadringentesimo vigesimo nono. To je u re-
gestu ispravno preračunato u datum 2. lipnja 1429. godine. No u izdanju je
jedna riječ pogrešno prenesena, jer u originalu na mjestu rednog broja vi-
gesimo stoji zapravo quadragesimo. Kada se uzme u obzir taj ispravak, stva-
ran nadnevak listine glasi 19. lipnja 1449. godine. Na to je upozorio već
Lajos Thallóczy u svojim studijama o staroj bosanskoj povijesti.9
U sadržajnom smislu, dokument najprije otkriva jednu temeljnu biograf-
sku činjenicu o Radivoju Kotromaniću. Bio je oženjen Katarinom Veličkom,
a brak je vrlo vjerojatno sklopljen 1449., ubrzo nakon toga uzajamnog dari-
vanja. U trenutku nastanka dokumenta Radivoj i Katarina bili su još uvijek
samo zaručeni, ne i vjenčani.10 U to vrijeme Radivoj sigurno više nije bio
mladić. U izvorima ga nalazimo od 1431., i već od tih godina on je poslovno
i politički samostalan akter.11 Prema tome, teško je mogao biti rođen nakon
1410. godine. Takva kronologija sugerira mogućnost da je bio oženjen i prije
sklapanja braka s Katarinom Veličkom. O tom eventualnom ranijem Radivo-
jevu braku nemamo, barem zasad, nikakvih izvora, i genealozi Kotromanića
ga ne bilježe. Ipak ga ne treba izgubiti iz vida kao mogućnost.12
Dokument iz 1449. s druge strane otkriva neke dijelom nepoznate po-
jedinosti o obitelji Nikole Veličkoga. Žena mu se zvala Margareta; rod joj ne
znamo (ne doznajemo ga ni iz drugih izvora). Imao je kćer Katarinu, koja
se te godine zaručila i vjerojatno udala za Radivoja Kotromanića. Bio je
vlasnik – ili barem suvlasnik, odnosno vlasnik trećine – glavne obiteljske
utvrde Velike, kao i utvrde Petnje u sjeverozapadnoj okolici Broda, koju su
Velički stekli još u kasnom 13. stoljeću.
Obiteljska situacija Nikole Veličkoga poznata nam je malo cjelovitije
zahvaljujući još nekim malobrojnim izvorima. Osim Katarine, imao je još
dvije kćeri, Doroteju i Anu. Sinova nije imao. Sve se tri kćeri spominju u
9
Lajos Thallóczy, “Bosnyák és szerb élet- s nemzedékrajzi tanulmányok”, Turul 25 (1907): 1-2;
Ludwig von Thallóczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, prev. Franz
Eckhart. München – Leipzig, 1914., 79-81, 87.
10
To jasno proizlazi iz izvornoga latinskog izričaja: per eundem Nicolaum sponte confessum exti-
tit (…) quomodo ipse quandam puellam Katherina vocatam filiam videlicet suam ritu Romane
Ecclesie seu matrimonio federe eidem Radywoy in conthoralem tradidisset et subarasset. Lat. su-
barrare znači “zaručiti”. Da je brak već bio sklopljen, bilo bi suvišno spominjati zaruke.
11
Thallóczy, “Bosnyák”, 3; Thallóczy, Studien, 83-84.
12
Zanimljiv je, u vezi s tim pitanjem, Wertnerov navod da se “Radivoj 1446. zajedno sa ženom
pridružio rimskoj crkvi” (Wertner, A középkori, 229). Wertner za to ne navodi izvor; moguće je
da se zapravo poziva na ugovor iz 1449., koji stavlja u pogrešnu godinu.
115
listini pečuškog kaptola od 3. studenoga 1455., u kojoj se Nikola odrekao

svojih vlasničkih udjela u utvrdama Velika i Petnja i u njihovim pripadno-
stima u korist svojih kćeri i njihovih potomaka. Kao primateljice očevih
imanja redom su navedene plemenite gospođe Ana, supruga Nikole Gor-
janskoga, Katarina, supruga Radivoja “od kaštela Slatinik”, i neudana dje-
vojka Doroteja.13 Sudeći prema tom redoslijedu, Ana bi bila najstarija se-
stra. Njezin je muž bio slabije poznat član banske grane velikaškog roda
Gorjanskih; poznato je i to da ga je ona nadživjela i da se drugi put udala za
mačvanskog bana Ladislava od Nagyvölgya iz Bačke županije.14 O najmla-
đoj sestri Doroteji nema drugih poznatih izvora. Sam Nikola Velički u toj
se pečuškoj povelji javlja vjerojatno posljednji put. Čini se da mu žena Mar-
gareta tada više nije bila na životu, jer je se u toj darovnici kćerima uopće
ne spominje.
Iz dvaju dosad razmotrenih vrela, kao i iz više drugih, jasno je da je
Radivojeva žena bila Katarina Velička. Nije se dakle zvala Margareta, kao
što se pogrešno navodi u više djela o povijesti Bosanskoga Kraljevstva. Za-
buna je vjerojatno potekla iz Thallóczyjeve njemačke studije iz 1914., gdje
su na jednom mjestu pobrkana imena majke i kćeri, pa se govori o “Radi-
vojs Gattin, Margarete von Velike”.15
U budimskom ugovoru iz 1449. Radivoj nosi posjednički pridjevak “od
Vranduka” (Radywoy… de Wranduk), a u pečuškoj darovnici iz 1455. zabi-
lježen je s pridjevkom “od kaštela Slatinik” (Radywo[y] de castello Zalath-
nak). Posrijedi su očito njegovi važniji posjedi, među koje je spadala i
“utvrda Sólyomkő, drugim imenom Sokol zvana” (castrum Solyomkew alio
nomine Zokol vocatum), što se jedina poimence navodi među imanjima čije
polovice Radivoj daruje svojem tastu. To je danas gradina blizu Gračanice
13
(...) totales porciones suas in castris Welyke predicto et Pethnewar vocatis in comitatu de Posega
existentibus habitas (…) nobilibus dominabus Anne Nicolai de Gara et Katherine Radywo de ca-
stello Zalathnak consortibus puelleque Dorothee filiabus scilicet suis. I ta se povelja, kao i ona iz
1449., danas nalazi u spomenutom državnom arhivu u Cluju, kamo je dospjela na istovjetan
način. Crno-bijelu fotografiju povelje ima Mađarski državni arhiv pod signaturom DF. 253 504.
Može je se naći na internetskoj adresi <http://mol.arcanum.hu/dldf>. Usporedi Engel, “Középkori
magyar genealógia”, rodoslovna tablica “Zsadány nem 1. Velikei”, gdje se tu povelju datira ne-
određenije, u razdoblje između 1450. i 1456. godine.
14
Engel, “Középkori magyar genealógia”, rodoslovne tablice “Dorozsma nem 2. Garai Bánfi”,
“Nagyvölgyi (Bács m.)” i “Zsadány nem 1. Velikei”.
15
Thallóczy, Studien, 86 (usporedi drukčije, tj. ispravno, na str. 79). Za ponavljanje pogrešnog
imena vidi npr. Draganović et al., Poviest hrvatskih zemalja, 592; Ćirković, Istorija srednjovekov-
ne bosanske države, 387; Lovrenović, Na klizištu povijesti, 294 i 446.
116
u sjevernoj Bosni.16 U kasnom srednjem vijeku to je područje pripadalo

pokrajini, odnosno vojvodstvu Usori, u koju je prije toga uklopljena i po-
krajina Soli. Iako je uglavnom pripadala sklopu bosanske države, Usora je
često dolazila u zonu neizravnog ili izravnog političkog utjecaja Ugarsko-
Hrvatskoga Kraljevstva, pa stoga ne čudi previše da je utvrda Sokol nosila i
mađarsko ime Sólyomkő, što znači “Sokol-kamen” ili “Sokolov kamen”.
Nije otprve jasno zašto je 1449. među svim Radivojevim imanjima po-
sebno istaknuta i jedino imenovana upravo usorska utvrda Sokol. Možda je
razlog za to u njezinu položaju, jer je Sokol stajao sjevernije i bliže preko-
savskim posjedima Veličkih nego ostale dvije utvrde za koje se zna da ih je
tada držao Radivoj Ostojić. Osim utvrde Vranduk u dolini rijeke Bosne
nedaleko od Zenice, Radivoj je u to vrijeme vjerojatno imao u rukama i
utvrdu Komotin kod Jajca.17 Te je dvije utvrde Radivoj u dokumentima
obično isticao u svojem posjedničkom pridjevku.
Pridjevak de castello Zalathnak uz Radivojevo se ime javlja jedino u
dokumentu iz 1455. godine. Nije lako odgovoriti na pitanje što on u danom
slučaju znači. Zalathnak je mađarska toponimska posuđenica iz slavensko-
ga koja se danas piše Szalatnak (ili Szalatnok) i odgovara slavenskim ime-
nima Slatinik, Slatnik, Slatinjak, odnosno izvornijem obliku Slatina.18 Po-
srijedi je čest toponim, zastupljen svakako i u srednjovjekovnoj Bosni, ali se
u njoj ne zna za kaštel takva imena. S druge strane, u srednjovjekovnoj Po-
žeškoj županiji takvo se mjesno ime javlja na barem dva mjesta: na južnoj
strani Dilj-gore poznat je od 13. do 15. stoljeća posjed Szalatnok ili Slatinik
(današnja sela Donji i Gornji Slatinik); i u okolici Velike, gdje je 1435. zabi-
lježena pustoselina Zalath(n)wk.19 No ni u jednom ni u drugom slučaju
nema govora o kaštelu. Slatinik na Dilj-gori nalazio se, doduše, nedaleko
od mjesta na kojem je stajala utvrda Petnja, pa bi se možda moglo pomisli-
ti da se castellum Zalathnuk u Radivojevu pridjevku odnosi na tu dobro
poznatu utvrdu, kojoj je Radivoj 1449. postao suvlasnik (ili barem suvla-
snik in spe). No takva kombinacija otpada već zato što se u istom dokumen-
tu iz 1455. Petnja spominje kao castrum Pethnewar. Prema tome, “kaštel
16
Hamdija Kreševljaković, “Stari bosanski gradovi”, Naše starine 1 (1953): 22; Engel, Magyaror-
szág, sv. 1, 412, s. v. Sokol (1); Esad Kurtović, Emir Filipović, “Četiri bosanska Sokola”, Pregled
52/1 (2011): 88-93.
17
Engel, Magyarország, sv. 1, 345, s. v. Komotin, i 463, s. v. Vranduk.
18
Usporedi Lajos Kiss, Földrajzi nevek etimológiai szótára, 2 sv. Budapest, 1988., pretisak 1997.,
sv. 2, 516, s. v. Szalatna, Szalatnak, Szalatnya.
19
Dezső Csánki, Magyarország történelmi földrajza a Hunyadiak korában, 5 sv. Budapest, 1890.-
1913., sv. 2, 426, s. v. Szalatnok i Szalat(n)ok.
117
Szalatnok/Slatinik” morao je stajati negdje drugdje, izvan Požeške županije,

kao i izvan Bosne. Nedaleko od Požeške županije, upravo preko Papuka
ako se gleda iz Velike, nalazio se posjed i trgovište takva imena koji je pri-
padao zagrebačkim biskupima; odgovara mu današnji grad Slatina. Taj se
Zalathnok spominje u povelji Matije Korvina iz 1460. u sklopu niza slavon-
skih utvrda (castra), pa je dakle zaista moguće da se pridjevak de castello
Zalathnak odnosi na to mjesto.20 No ostaje posve nejasno kako je moglo
doći do toga da bosanski velikaš Radivoj Kotromanić 1455. prisvaja taj po-
sjed i da mu ga čak stavljaju u posjednički pridjevak. U to je vrijeme na čelu
Zagrebačke biskupije stajao Toma od Debrentea, koji je međutim imao ve-
likih teškoća u uspostavljanju pune biskupske vlasti, na koju su pravo pola-
gali i drugi pretendenti, tako da su to razdoblje u povijesti biskupije njezini
istraživači označili kao vrijeme smutnji.21 O tome uostalom govori i spome-
nuta kraljeva povelja iz 1460. godine. Trebalo bi, očito, pažljivo istražiti sve
niti tadašnje povijesti zagrebačkih biskupa i njihovih imovinskih odnosa
kako bi se u nju eventualno uplela i povijest Radivoja Kotromanića.
O okolnostima koje su zbližile Radivoja Ostojića i Nikolu Veličkoga, i na
kraju dovele do povezivanja dviju obitelji udajom Nikoline kćeri za Radivoja,
ne znamo ništa pobliže. Možemo samo pretpostaviti da je do prvih kontaka-
ta došlo zahvaljujući Nikolinim poslovima u Bosni, koje je vjerojatno obav-
ljao kao familijar i pomoćnik Ivana Korođskoga, mačvanskog bana od 1447.
do 1456. godine. Poznata je istaknuta uloga koju je Korođski imao u držav-
nim odnosima s Bosnom. Kao izaslanik Ugarskoga Kraljevstva on je na Mar-
tinje (11. studenoga) 1449. u utvrdi Dobor kod Modriče ishodio od bosan-
skoga kralja Stjepana Tomaša izjavu o savezničkom protuturskom držanju i
obvezama prema Ugarskoj i njezinu gubernatoru Ivanu Hunyadiju. Moguće
je da je u toj službenoj prigodi uz Korođskoga sudjelovao i Nikola Velički,
kao što je vjerojatno da je Radivoj bio jedan od “svih naših plemića i velmoža”
za koje kralj Tomaš u izjavi kaže da su ondje bili uza nj.22
20
Dezső Csánki, Körösmegye a XV-ik században [Értékezések a történeti tudományok köréből,
sv. 15, br. 12]. Budapest, 1893., 54; usporedi Ive Mažuran, “Slatina od prvog spomena 1297. do
kraja osmanske vladavine 1684. godine”, u: Slatina 1297.-1997., ur. Ive Mažuran i Željko Tomičić.
Slatina – Zagreb: Poglavarstvo grada – Institut za arheologiju, 1999., 81-84. Navedeni dokument
iz 1460. nalazi se u Mađarskom državnom arhivu u Budimpešti, DL. 102 143.
21
Zagrebački biskupi i nadbiskupi, ur. Franko Mirošević. Zagreb: Školska knjiga, 1995., 199-201.
22
Tekst doborske izjave ili sporazuma vidi u: József Teleki, Hunyadiak kora Magyarországon, sv.
10-12 [Oklevéltár]. Pesten, 1853.-7., sv. 10, 245-246, br. 116. Usporedi Vjekoslav Klaić, Povijest
Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, 5 sv., prir. Trpimir Macan. Zagreb:
Nakladni zavod Matice hrvatske, 1985. prvo izd. 1899.-1911., sv. 3, 273; Lovrenović, Na klizištu
povijesti, 318-319.
118
Ubrzo nakon što su dogovorili brak između Radivoja i Katarine Veličke

te utanačili uzajamne imovinske obveze, Nikola Velički i Radivoj Kotromanić
zajedno su se latili širenja svojih sada združenih imanja. Pred požeškim kap-
tolom sklopili su 17. rujna 1449. založni ugovor s potomcima Benedikta Ne-
lepca (Nelipčića) od Dobre Kuće, poteklog iz bosanskoga roda Hrvatinića.
Oni su od Radivoja i Nikole prema ugovoru trebali dobiti dvije tisuće zlatnih
florena i za to su im kao zalog dali svoju utvrdu i vlastelinstvo Ljevač (Lewa-
ch) u Vrbaskoj županiji. Ta se utvrda, odnosno kaštel, nalazila nedaleko od
rijeke Save na području poznatom kao Lijevče polje, poplavnom zemljištu na
zapadnoj strani najdonjeg toka Vrbasa.23 Prema dvije ugovorne listine koje je
izdao požeški kaptol sv. Petra, čini se da su Radivoj i Nikola Velički Nelepci-
ma odmah platili tisuću florena, daljnjih četiri stotine obvezali su im se ispla-
titi 1. siječnja 1450., a kao protuvrijednost za preostalih šest stotina florena
predali su im slavonske posjede Kravarnu i Talovac, koje su sami držali pod
zalogom (radilo se o imanjima velikaša Talovačkih, čije su bogatstvo i druš-
tvena moć u to vrijeme već izgubili sjaj).24
O tom zalaganju utvrde Ljevač sačuvala su se još dva malo mlađa izvo-
ra, nastala također u požeškom kaptolu. Iz njih se vidi da su Radivoj Ostojić
i Nikola Velički imali teškoća u prikupljanju i isplati cjelokupnoga ugovo-
renog iznosa, ali da su ga naposljetku ipak uspjeli isplatiti. Prema ranijem
ugovoru, do 1. siječnja 1450. isplatili su Nelepcima tri stotine florena, a za
preostalu stotinu izdao je kaptol 5. siječnja 1450. kratku listinu o nepotpu-
noj isplati.25 Čitavu godinu i pol poslije platili su pred kaptolom i taj ostatak
duga, pa je kaptol 30. lipnja 1451. o tome izdao konačnu potvrdu, poništiv-
ši svoje prethodne litterae obmissionales.26
23
Engel, Magyarország, sv. 1, 362, s. v. Ljevac; Jelena Mrgić, “Lijevče polje – beleške o naseljima
i prirodi, 15-19. vek”, Istorijski časopis 5 (2007): 178-180.
24
Lajos Thallóczy, Sándor Horváth, Alsó-Szlavóniai okmánytár (Dubicza, Orbász és Szana vár-
megyék), 1244-1710. Codex dipl. partium regno Hungariae adnexarum, sv. 3 / Monumenta
Hungariae historica – Diplomataria, sv. 36. Budapest, 1912., 174-180, br. 119-120. Opširnija od
dviju listina o založnom ugovoru nalazila se u vrijeme tog izdanja u arhivu herceške grane obi-
telji Eszterházy, a danas je u Mađarskom državnom arhivu pod signaturom DL. 88 244. Kraća
listina, u kojoj se Radivoj i Nikola obvezuju platiti 400 florena, nalazila se u arhivu obitelji
Batthyány, a danas je u Mađarskom državnom arhivu pod signaturom DL. 102 111. Izvrsne fo-
tografije obiju mogu se vidjeti na: <http://mol.arcanum.hu/dldf/>.
25
Mađarski državni arhiv u Budimpešti, DL. 102 113. Dostupno i na: <http://mol.arcanum.hu/
dldf/>.
26
Ta se u gornjem dijelu oštećena listina nalazi danas u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu
(fond obitelji Drašković, 56-133). Mađarski državni arhiv ima crno-bijelu fotografiju (DF. 279
402), koju se može vidjeti na: <http://mol.arcanum.hu/dldf/>. Thallóczy, Studien, 89, prepričava
119
Spomena je vrijedna pojedinost da se u svim navedenim poveljama po-

žeškoga kaptola Radivoj Ostojić Kotromanić uvijek bilježi bez posjednič-
kog pridjevka, a ističe se samo njegovo srodstvo s bosanskim kraljem –
1449. i 1450. izričajem Radywoy frater serenissimi principis Thome regis
Bozne, a 1451. kraće: Radywoy frater regis Bozne.
Sačuvani izvori o kaštelu i vlastelinstvu Ljevač toliko su malobrojni da
nemamo kasnijih potvrda o tome da su Radivoj Ostojić i Nikola Velički (ili
njihovi potomci) stvarno gospodarili nad njima.27 Općenito su malobrojni
izvori o Radivoju i njegovoj obitelji tijekom 1450-ih.28 Znamo tek da je Ra-
divoj pri kraju toga desetljeća sudjelovao u bosanskim pregovorima s ugar-
sko-hrvatskim kraljem Matijom Korvinom i srpskom despotskom kućom,
koji su na kraju 1458. doveli do sporazuma na ugarskom Saboru u Segedi-
nu. Na temelju toga sporazuma Radivoj je u ožujku 1459. otpratio kraljeva
sina, mladog Stjepana Tomaševića, u despotsku prijestolnicu Smederevo,
gdje je ovaj proglašen novim srpskim despotom i vjenčan s Jelenom (Ma-
rom), kćeri pokojnoga despota Lazara Brankovića. No već 20. lipnja 1459.
sultan Mehmed II. prisilio je nove gospodare Smedereva da mu predaju
utvrđeni grad, uklanjajući time zadnji ostatak Srpske Despotovine. Kralj
Matija nato je oštro optužio Kotromaniće za izdaju, prihvaćajući glasinu da
je Smederevo izručeno Turcima u zamjenu za novac. Bosanski kralj Tomaš
uložio je mnogo truda u pobijanje tih glasina koje su se proširile po Europi,
zabrinutoj za sve teže i beznadnije stanje na Balkanu.29
“Krivce” za pad Smedereva kralj Matija bez oklijevanja je kaznio oduzi-
manjem posjeda koje su oni držali u Ugarskoj. Sačuvana je, između ostalog,
povelja o jednoj takvoj Matijinoj odluci protiv Radivoja. Tiče se posjeda
Pake u Požeškoj županiji. Taj posjed u sjevernom podnožju Dilj-gore imao
je zanimljivu pretpovijest. Kralj Žigmund Luksemburgovac dao ga je 1425.
Vuku Družiću od Gučje Gore i njegovim dvjema kćerima u zamjenu za
sadržaj potonjih dviju listina požeškoga kaptola (prvu od njih datira netočno 11. siječnja 1451.
godine). Začudo, o zalaganju kaštela Ljevač Thallóczy ne govori i na temelju dviju ugovornih
listina iz 1449. koje je tih godina objavio u diplomataru Donje Slavonije.
27
Tibor Koppány, A középkori Magyarország kastelyai [Művészettörténeti füzetek, 26]. Budapest,
1999., 173, s. v. Levács; Mrgić, “Lijevče polje”, 178-180.
28
Sačuvana je, primjerice, dopusnica pape Kaliksta III. iz 1457. naslovljena na Radivoja, u vezi s
crkvom u Podmilačju (Augustinus Theiner, Vetera monumenta Slavorum meridionalium hi-
storiam illustrantia, 2 sv. Romae, 1863., Zagrabiae, 1875., sv. 1, 428, br. 608). Radivoj je tu titu-
liran kao “rođeni brat” bosanskoga kralja, bez posjedničkog pridjevka i bez spominjanja supru-
ge ili potomaka.
29
Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, 316-319; Lovrenović, Na klizištu povijesti,
328-334.
120
Družićeve utvrde u Usori i u županiji Sani, od kojih se poimence navodi

samo utvrda Kozara (kod Prijedora) u Sanskoj županiji.30 Poslije je Paka na
zasad nepoznat način došla u ruke obitelji Kastellanffy (Kaštelanović) iz
Križevačke županije. Otud je Gašpar Kastellanffy, nekadašnji kaštelan u
Srebreniku u Bosni i slavonski podban, mogao za 400 zlatnih florena zalo-
žiti polovicu posjeda Pake “Radivoju Komotinskom, bratu Tomaša, kralja
Bosne”. To je učinjeno pred požeškim kaptolom u veljači 1459. godine. Na-
žalost, listina o tome nije se sačuvala ni u izvorniku ni u cjelovitom prijepi-
su, nego samo u mnogo mlađem regestu.31 S obzirom na narav toga regesta,
ne možemo biti sigurni da je njegova (približna) datacija vjerodostojna.
Pomalo je neobično da je u veljači 1459. Radivoj našao vremena da se nađe
u požeškom kaptolu i uzme u zalog polovicu Pake – tada je naime, prema
dostupnim podacima, pratio Stjepana Tomaševića iz Bosne u Budim i
odande u Smederevo – ali se ne može ni posve isključiti da je bilo tako.32
Sigurno je ipak da se to zalaganje posjeda Pake stvarno dogodilo, jer se
na nj odnosi kaznena listina Matije Korvina izdana u Budimu 12. srpnja
1459. godine. Za vladara Korvinova formata radi se o pomalo sitničavoj
kazni. Razlog za kaznu je, nesumnjivo, krupan. Kralj je izriče “zbog biljega
nevjere odličnoga Radivoja od Komotina (Radywoy de Komothyn) kojim je
on, kao što je poznato, sebe okaljao kada je, udružen s kraljem Bosne, svo-
jim bratom, utvrdu Smederevo predao u ruke najokrutnijih Turaka, nani-
jevši time štetu ne samo ovome [tj. Ugarskom] kraljevstvu, nego i čitavome
Kršćanstvu”. Kazna za to nedjelo sastojala se u tome da Gašpar Kastellanffy,
koji je Radivoju i njegovoj supruzi Katarini za četiri stotine florena dao u
30
Tekst osnovne darovnice vidi u: Thallóczy, Studien, 354-356, br. 25 = Josip Buturac, Pisani
spomenici Požege i okolice 1210-1536. Jastrebarsko: Naklada Slap, 1995., 270-271, br. 250. Za
daljnje povezane listine vidi Buturac, Pisani spomenici, 271-273, br. 251-253. O posjedu Paki,
koji se sastojao od više zasebnih dijelova, vidi Csánki, Magyarország, sv. 2, 420, s. v. Paka;
Buturac, Pisani spomenici, 37-38. Za utvrdu Kozaru vidi Kreševljaković, “Stari bosanski grado-
vi”, 29; Engel, Magyarország, sv. 1, 347-348, s. v. Kozara.
31
Regest se nalazi u Arhivu HAZU, među “Elenkima arhiva obitelji Patačić”. Objavili su ga Jakov
Stipišić i Miljen Šamšalović, “Isprave u Arhivu Jugoslavenske Akademije”, Zbornik Historijskog
instituta Jugoslavenske Akademije [2 (1959): 289-379, 3 (1960): 563-643, 4 (1961): 465-554, 5
(1963): 533-578], II, 590, br. 2411. Manjkavost prijepisa u “Elenkima” vidi se u pisanju de
Zomothyn umjesto de Komothyn i regis Bohemiae (!) umjesto regis Bosnae.
32
Potkraj 1458. Osmanlije su opsjele Stjepana Tomaševića u Bobovcu, ali je on uspio pobjeći i
zajedno sa stricem Radivojem otići u Ugarsku, pa se 12. ožujka 1459. nalazio u Budimu kod
Matije Korvina, a nedugo potom bio je u Smederevu. Usporedi Thallóczy, Studien, 100-101;
Draganović et al., Poviest hrvatskih zemalja, 545-547; Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske
države, 318; Lovrenović, Na klizištu povijesti, 330 i 332.
121
zalog polovicu svojeg posjeda Pake (“u kojoj polovici sada ima deset kmet-
skih selišta”), više ne mora vratiti primljeni novac jer Radivoj i Katarina
gube svako pravo na založeno im dobro. Stoga se požeškom županu i pred-
stojniku kraljeva dvora Emeriku Héderváryju nalaže da Kastellanffyja po-
novno uvede u imanje koje je založio i da ga ondje kao punopravnog po-
sjednika štiti od možebitnog Radivojeva protivljenja.33
Nije poznato je li kralj povukao slične poteze i na štetu drugih Radivoje-
vih posjedničkih prava na područjima pod vlašću ugarske krune. U vrijeme
izricanja opisane kazne jedno poslanstvo bosanskoga kralja nalazilo se u gra-
du Mantovi na sjeveru Italije, gdje je papa Pio II. sazvao protuturski sabor.
Papa je izaslanike kralja Tomaša primio blagonaklono, tim više što mu u to
vrijeme još nije do ušiju došao glas o bosanskoj “krivnji” za pad Smedereva:
“Prije su, naime, bosanski poslanici otputovali iz Mantove nego što se dozna-
lo za izdaju”, kao što je sam papa poslije zapisao u svojim znamenitim memo-
arima.34 Moguće je da je član toga bosanskog poslanstva bio i Radivoj. Na
takvu pretpostavku navodi činjenica da je upravo tih dana, točnije 10. srpnja
1459., u Mantovi papa Pio II. udovoljio Radivojevoj pobožnoj molbi da smije
bez ograničenja u svako doba upriličiti slavljenje svete mise za svoj obiteljski
krug. Dakako, moguće je i da je Radivoj tu supliku uputio papinskoj kuriji u
nekoj ranijoj prilici, a da je traženo dopuštenje bilo izdano tijekom posjeta
bosanskoga poslanstva kako bi ono potvrdu o povlastici moglo ponijeti u
Bosnu. Značajno je da je tu povlasticu Radivoj zatražio i dobio “za sebe i
svoju suprugu i djecu” (sibi ac uxori et liberis suis).35
Smrt kralja Stjepana Tomaša u srpnju 1461. obavijale su suvremene i
kasnije glasine, vjerojatno neutemeljene i izmišljene, da ga je ubio brat Ra-
divoj u dosluhu s prijestolonasljednikom Stjepanom Tomaševićem.36 Skla-
dan odnos između posljednjega bosanskoga samostalnog kralja i njegova
strica trebala bi potkrijepiti i darovnica na slavenskom (bosanskom) jeziku
kojom je mladi kralj 18. rujna 1461. u Bobovcu potvrdio Radivoju sve nje-
33
Izdanje teksta povelje vidi u: Thallóczy, “Bosnyák”, 11 = Thallóczy, Studien, 105-106. Nije mi
poznato gdje se danas nalazi izvornik povelje.
34
Pii Secundi Pontificis maximi Commentarii, 2 sv., prir. Ibolya Bellus i Iván Boronkai. Budapest,
1993., 143.
35
Thallóczy, Studien, 108, s izvornim tekstom povlastice u bilj. 2. U vatikanskom regestu povla-
stice Radivojevo je ime iskrivljeno, ali cijeli izričaj ne ostavlja sumnje da je posrijedi on: Radme-
rus devotissimi et fidelissimi eiusdem Sanctitatis et Sanctae Romanae Ecclesiae filii, regis Bosniae
frater laicus.
36
Draganović et al., Poviest hrvatskih zemalja, 553-554; Ćirković, Istorija srednjovekovne bosan-
ske države, 323.
122
gove tvrde gradove i posjede u Bosni. Darovnica je izdana “mnogo pošte-

nomu našemu i virnomu sluzi, našemu stricu knezu Radivoju za njegova
virna i prava posluženja, koja posluži kruni kraljestva našega”. U njoj se, uz
mnogo drugih posjeda, spominju četiri “grada” (tj. utvrde), Komotin “u
Luci”, Visući (u blizini Jajca?) i Tešanj i Gračac (Gradačac) “na Usori”. Vran-
duk i Sokol se ne spominju. Posebno je zanimljiva odredba: “I ako bi primi-
nuo s ovoga svita pri gospoje svoje Katarine, nejmajući poroda od nje a
ostala posli gospoja Katarina nejmajući sarca, da grad Komotin š njegovim
pogradjem i selmi (…) da se nejma uzeti iz ruku njegove gospoje Katarine
dokole je ijedan od nje roda.”37
Nažalost, vjerodostojnost te povelje je upitna. Nju se, doduše, u litera-
turi često koristi bez ograda i kao valjan izvor,38 iako je se u drugim prilika-
ma opisuje kao “ne baš pouzdanu povelju” (Kreševljaković) i čak kao “pro-
vidan falsifikat” (Ćirković), odnosno “falsificirani dekret” (Zirdum).39 U
prilog oprezu govori i citirana klauzula u vezi s Radivojevom suprugom
Katarinom, koja kao da podrazumijeva da oni 1461. još nisu imali potoma-
ka. To je u neskladu s drugim izvorima, primjerice sa spomenutom papin-
skom dopusnicom iz 1459. koja spominje Radivojevu djecu. Doduše, mo-
gla bi se dopustiti mogućnost da Radivoj tada (pa možda ni uopće) nije
imao djece s aktualnom suprugom Katarinom, ali da ih je imao iz svoga
prethodnog, u sačuvanim izvorima nepoznatog braka, pa bi u tom slučaju
bila razumljiva citirana odredba u Katarininu korist. U ovom radu, dakako,
nije moguće potanje analizirati tako sačuvane kraljeve potvrdnice kako bi
se pokušalo odgovoriti na pitanja je li posrijedi potpuni ili djelomični falsi-
fikat, kada je mogao nastati te tko ga je mogao izraditi i radi čega.
Kao ni sam kralj Stjepan, knez Radivoj nije preživio pad Bosanskoga Kra-
ljevstva u ruke sultana Mehmeda II. Zarobljen je u svibnju 1463. u tvrdom
gradu Ključu u Donjim Krajima, kamo se sklonio zajedno s kraljem i njego-
vom pratnjom u pokušaju da pred nadmoćnim osvajačima pobjegne na za-
37
Ta se kraljevska povelja sačuvala samo u prijepisima u sklopu djela mnogo kasnijih franjevač-
kih kroničara. Stariji od dvaju poznatih prijepisa nalazi se u tzv. Fojničkoj kronici nepoznatog
autora iz kasnog 17. stoljeća. Taj su prijepis objavili: Milan M. Vukićević, “Iz starih Srbulja”,
Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini 13 (1901): 345-347 (izvornom ćirilicom) =
Ćiro Truhelka, “Fojnička kronika”, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini 21
(1909): 446-448 (u latiničnoj transkripciji).
38
Usporedi Draganović et al., Poviest hrvatskih zemalja, 557-558; Lovrenović, Na klizištu po-
vijesti, 457.
39
Kreševljaković, “Stari bosanski gradovi”, 21; Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države,
379; Andrija Zirdum, “Franjevački ljetopisi u Bosni i Hercegovini”, Croatica Christiana periodica
9/15 (1985): 48.
123
pad, u Hrvatsku. Smaknut je odmah pod Ključem ili nešto kasnije kod Jajca,
kada i kralj. Uz Radivoja bi, prema nekim autorima i nejasnim vrelima, bio
pogubljen i njegov sin dječačke dobi.40 Taj bi se sin, prema dosad najcjeloviti-
joj genealogiji Kotromanića, zvao Tvrtko i u vrelima bi se prvi put pojavio
1455. godine. Iste te godine bio bi zabilježen i drugi Radivojev sin, Juraj
(Đurađ).41 Nije međutim jasno koliko su svi ti podaci pouzdani. Izričaj bi-
zantskoga kroničara Laonika Halkokondila o rođaku kralja Stjepana koji je
smaknut zajedno s njime nejasan je i može se tumačiti drukčije, bez veze s
Radivojem i njegovim sinom.42 Za spominjanje Radivojevih sinova tijekom
1450-ih naveo je srpski medijevist Sima Ćirković određene izvorne podatke
iz dubrovačkih arhiva. Ondje se u više navrata, 1451., 1454. i 1455. godine,
spominje “sin Radivojev” ili “sin kralja Radivoja”, a u jednoj se prilici govori i
o sinovima u množini. Njihova se imena međutim ondje ne bilježe. Ćirković
uz to primjećuje: “Očigledno je od dvojice ili više sinova jedan bio izrazito
stariji ili autoritativniji…”43 Sve je to utoliko zagonetnije kada se ima na umu
da je Radivoj u svoj jedini poznati brak stupio tek 1449. godine. Ako bi doista
već do 1455. jedan od Radivojevih sinova bio “izrazito stariji ili autoritativni-
ji”, to bi moralo značiti da je Radivoj imao barem jednog sina rođenog prije
braka s Katarinom Veličkom. No dubrovačke arhivske zabilješke možda ipak
ne nameću takav zaključak; pojava riječi gniacharini (usp. tal. naccherino,
“zvečkica, mala čegrtaljka”) kao da prije sugerira da je riječ o maloj djeci,
kojoj Dubrovčani daruju, uz ostalo, igračke. To bi pak dopustilo mogućnost
da se radi o djetetu ili djeci koju je Radivoju rodila Katarina Velička.
Barem jednom Radivojevu sinu ipak se pouzdano (tj. u izvorima uteme-
ljeno) znade ime. To je Matija, koji se počevši od 1465. u nekoliko izvora
40
Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva. Zagreb, 1882., 335-339; Wertner, A
középkori, 229; Thallóczy, Povijest Jajca, 64-69 i 268; Franc Babinger, Mehmed Osvajač i nje-
govo doba, prev. Tomislav Bekić. Novi Sad: Matica srpska, 1968., 190-191. Bez spominjanja
Radivojeva sina Draganović et al., Poviest hrvatskih zemalja, 571-574.
41
Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, 387. Babinger, Mehmed Osvajač, 190-191,
također zove Tvrtkom Radivojeva sina koji je smaknut zajedno s ocem. U starijoj literaturi,
Wertner, A középkori, 234, naznačuje jednog Radivojeva sina nepoznata imena. Rodoslovlje u:
Draganović et al., Poviest hrvatskih zemalja, 585, ne naznačuje nikakve Radivojeve potomke.
42
Usporedi Đuro Tošić, “Bosanska kraljica Katarina (1425-1478)”, u: Zbornik za istoriju Bosne i Her-
cegovine, sv. 2, ur. Milorad Ekmečić. Beograd, 1997., 86; Jozo Džambo, “Geschicht von der Turckey
Jörga iz Nürnberga s izvješćem o propasti Bosne 1463. godine”, u: Zbornik radova sa Znanstvenoga
skupa u povodu 500. obljetnice smrti fra Anđela Zvizdovića, Sarajevo, 16. i 17. listopada 1998., ur.
Marko Karamatić. Sarajevo – Fojnica: Franjevačka teologija – Franjevački samostan, 2000., 254.
43
Sima M. Ćirković, “Vlastela i kraljevi u Bosni posle 1463. godine”, Istoriski glasnik br. 3 (1954):
129.
124
spominje kao novopostavljeni kralj Bosne pod paskom Turaka. On se prvi

put javlja u izvještaju koji je talijanski diplomat Gerardo Colli potkraj 1465.
iz Venecije poslao milanskom vojvodi Francescu Sforzi. Kao novost u vezi s
Turcima on je naveo da je sultan nedavno postavio “kralja u Bosni, koji se
zove Matija, a nekoć je bio barun drugoga kralja Bosne, ali je postao renegat
i ima ženu u Carigradu”. Sultan ga je, prema Colliju, ustoličio s jedinim ciljem
da se pomoću njega domogne Jajca, bez kojeg ne može sigurno držati Bosnu.
Kada naime ta zemlja vidi da joj je vraćena njezina stara uprava, onda će se
novom kralju prikloniti i grad Jajce (inače “po prirodi” nesklon Ugrima, koji
ga drže u to vrijeme), a samim time i pasti u turske ruke.44 Očito je da se na
toga marionetskog kralja Bosne odnosi i nešto kasniji arhivski podatak, s po-
četka 1467., prema kojem su vlasti Dubrovačke Republike odlučile darovati
tkanina u vrijednosti 100 perpera “gospodinu Matiji, kralju Bosne, sinu ne-
kadašnjeg kralja Radivoja” (domino Mathie regi Bosne filio olim regis Radi-
voy). I u rujnu 1471. Dubrovčani su opet darivali, ovaj put gotovim novcem,
kralja Bosne, kojeg u toj prigodi zovu “gospodin Matija, zvan Šabančić, kralj
Bosne” (domino Mathie Sabancich nuncupato regi Bosne). Napokon, još jedan
diplomatski izvještaj, poslan 1476. s budimskoga dvora u Milano, govori raz-
mjerno opširno o novopostavljenom kralju u Bosni, koji se (na talijanskom
jeziku) zove Mathia Christianissimo.45 Činjenica da u svim nabrojenim izvo-
rima taj turski bosanski kralj nosi krsno ime Matija navela je moderne povje-
sničare na mišljenje da je posrijedi jedna te ista osoba koju se od prilike do
prilike donekle različito predstavlja. S time je prekinuo Ćirković, pokazavši
da pomno čitanje izvještaja iz 1476. upućuje na zaključak da je kralj Matija o
kojem se tu govori nedvojbeno različit od kralja Matije u izvorima iz 1465.,
1467. i 1471. godine. Taj bi kasniji od dvojice kraljeva imenjaka mogao biti
istovjetan Matiji Vojsaliću, kojeg iste godine u konspirativnom ozračju spo-
minju dubrovački izvori. Onaj raniji kralj Matija bio bi zaista sin Radivoja
Kotromanića, koji je u jednoj prilici iz nekog nedovoljno jasnog razloga na-
zvan i Matijom Šabančićem.46
44
Iván Nagy, Albert B. Nyári, Magyar diplomacziai emlékek Mátyás király korából 1458-1490., 2
sv. (Monumenta Hungariae historica, ser. 4: Diplomacziai emlékek / Acta extera). Budapest,
1875.-1877., sv. 1, 380-385, br. 231, cit. str. 384. Usporedi Thallóczy, Povijest Jajca, 98; Ćirković,
“Vlastela”, 125; Lovrenović, Na klizištu povijesti, 378-379.
45
Podatke svih triju izvora donosi Ćirković, “Vlastela”, 126. Za izvještaj iz 1476. vidi izvorni tekst
u: Nagy i Nyári, Magyar diplomacziai, sv. 2, 316-318, br. 219.
46
Ćirković, “Vlastela”, 126-129, s uputama na mišljenja u starijoj historiografiji. Ćirkovićevu inter-
pretaciju prihvaća Lovrenović, Na klizištu povijesti, 378-380 i 387, koji kao raspon vladanja ranije-
ga kralja Matije, sina Radivoja Ostojića (ili “Radivojevića”), uzima godine 1465.–1471. (usporedi
125
U članku iz 1954. Sima Ćirković nije se mogao osvrnuti i na mišljenje

koje je o tom pitanju u netom objavljenoj biografiji Mehmeda II. iznio
Franz Babinger. I taj veliki njemački osmanist svrstao se među autore koji
drže da se svi podaci od 1465. do 1476. odnose na jednog te istog kralja
Matiju, koji se potkraj svoje vazalne vladavine odmetnuo od Osmanlija.
Ovdje nam je ponajprije zanimljiv Babingerov zaključak da se “ne radi o
sinu nekadašnjeg pretendenta na prijestolje Radivoja, nego vjerojatno o
stvarnom članu bosanske plemićke obitelji Šabančića”.47
Treću moguću interpretaciju ponudio je bosanski osmanist Hazim Ša-
banović, prema kojem bi se u navedenim izvorima radilo o tri različita kra-
lja Matije: Radivojevu sinu (1465. i 1467.), Sabančiću (1471.) i Vojsaliću
(1476.). Kralj Matija Sabančić (ne Šabančić) bio bi, prema Šabanoviću, iza-
bran iz redova domaće sitne vlastele nakon smjene prethodnoga kralja koji,
kao renegat, nije mogao uspješno igrati ulogu koju su mu Osmanlije nami-
jenili.48 Takvo bi rješenje toga problema bilo i najprirodnije, samo kada bi
svi ti kraljevi nosili različita imena. No budući da svi, od onoga spomenu-
tog 1465. do onoga iz 1476., nose ime Matija, teško je posve isključiti mo-
gućnost da se radi o jednoj te istoj osobi, ili možda o dvije. Svako daljnje
povećavanje broja pretpostavljenih turskih kraljeva Bosne povećava i za-
čudnost činjenice da se svi zovu Matija.
Činjenica je da u podacima o turskome vazalnom kralju Bosne, kada se
uzme u obzir i njihova kronologija, ima zbunjujućih pojedinosti koje kao
da nisu u skladu s tvrdnjom da je posrijedi sin Radivoja Ostojića. Osim
prezimena Šabančić u izvoru iz 1471., takva je pojedinost i tvrdnja u izvoru
iz 1465. da je taj kralj, prije no što je promijenio vjeru, bio gia Barone de
l’altro Re de Bosna. Takav podatak donekle bi pristajao samomu Radivoju
(iako bi i za njega bilo očekivanije da ga se opiše kao kraljeva “rođaka” nego
kao kraljeva “baruna”), ali je mnogo manje prikladan uz njegova sina. Ako
je, štoviše, kralj Matija bio Radivojev sin iz braka s Katarinom Veličkom, on
bi tada (1465.) mogao biti u najboljem slučaju petnaestogodišnjak, što bi
navedenu tvrdnju o njemu kao nekadašnjem “barunu” učinilo posve nepri-
mjerenom. Doduše, potonju se teškoću može relativno bezbolno ukloniti
kazalo u: isto, 790), ali ne pokušava objasniti pojavu prezimena Šabančić. S podatkom iz 1471.
kratak prikaz turskoga kralja Bosne završava i Draganović et al., Poviest hrvatskih zemalja, 592.
47
Babinger, Mehmed Osvajač, 208. U svojoj poznatoj sintezi Ćirković je ostao pri mišljenju da se
prvi turski kralj Bosne ne spominje nakon 1471. i da je on bio istodobno sin Radivoja Ostojića i
Šabančić (Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, 335-336 i kazalo na str. 399).
48
Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk. Postanak i upravna podjela. Sarajevo: Svjetlost, 1982., 48-
49. (Knjiga je prvi put objavljena 1959. godine.)
126
ako se pretpostavi da je talijanski diplomat podatke koje je imao na raspo-

laganju prenio ponešto neprecizno, napomenuvši o kralju Matiji ono što se
zapravo odnosilo na njegova oca Radivoja. Kako god da se u konačnici daju
najbolje uskladiti podaci iz svih spomenutih vrela, izričit zapis dubrovač-
koga Vijeća umoljenih o Matiji kao sinu nekadašnjeg (ili pokojnog) “kralja
Radivoja” ne izgleda kao element koji je lako izbaciti iz cjelovite slike o za-
gonetnom turskom kralju Bosne. Vjerodostojnost toga podatka potkrep-
ljuje i činjenica da su postavljanjem kralja Osmanlije željeli u Bosni stvoriti
dojam da se obnavlja “stara uprava” (kao što je, prenoseći šire mišljenje,
primijetio Gerardo Colli), a takav se dojam zaista najlakše mogao proizve-
sti uzimanjem preživjelog člana stare dinastije. Takvu projektu obnove (va-
zalne) vlasti ne bi puno smetalo ni to što je nosilac krune bio, po svemu
sudeći, još u dječačkoj dobi.49
Povijesna znanja o potomcima Radivoja Kotromanića, kao što vidimo,
u velikoj su mjeri nejasna i nesigurna. Sigurno je ipak da je on imao barem
jednog sina, a vjerojatno i više njih (“sinove” u množini spominje dubro-
vački izvor iz 1455.). Jedan je od njih možda (izrazito možda) ubijen zajed-
no s ocem 1463. godine. Drugi je, vrlo vjerojatno, prešao na islam i postao
turski kralj Bosne, a zvao se Matija. Svi su, vjerojatno, potekli iz Radivojeva
braka s Katarinom Veličkom, dakle bili su rođeni nakon 1449., ali se na
temelju sačuvanih izvora ne može isključiti ni da je bilo drukčije. Za razliku
od potomaka, spoznaje o sudbini Radivojeve žene nakon njegove smrti pri-
lično su jasne i pouzdane. U novije je vrijeme bosanski medijevist Marko
Šunjić u zadarskom arhivu našao notarski zapis datiran u Šibeniku 22. srp-
nja 1463., u kojem se spominje Radivojeva udovica Katarina. Zabilježeno je
da je ona ovlastila splitskog trgovca Venturu de Meraviglia da kao njezin
zastupnik naplati 460 zlatnih dukata od dvojice dalmatinskih dužnika nje-
zina muža Radivoja. Katarina je pritom opisana vrlo zanimljivim izričajem:
“supruga nekoć velemožnog muža i gospodina Radivoja Hrstića, i kći po-
kojnoga gospodina Miklouša Betcicha od Velike Požege” (consors olim po-
tentis viri et domini Radivoj Herstich, et filia condam domini Miclous Betcich
de Velika Posega).50 To je dakle bilo kakva dva mjeseca nakon što je Radivoj
pao u tursko zarobljeništvo i u njemu ubrzo izgubio život. Katarina se očito
na vrijeme sklonila u Dalmaciju i ondje je pokušavala doći do ponečega od
49
Usporedi Lovrenović, Na klizištu povijesti, 379, koji u odabiru Radivojeva sina vidi s
jedne strane sultanov respekt prema bosanskoj političkoj tradiciji, a s druge “politički
pragmatizam”.
50
Šunjić, Bosna i Venecija, 318.
127
imovine pokojnoga muža. S obzirom na prezime Hrstić s kojim je zabilje-

žen, moglo bi se pomišljati da tu nije riječ o Radivoju Ostojinom Kotroma-
niću ni o Katarini Veličkoj; no drugi dio njezine identifikacije ne ostavlja
mjesta dvojbi oko toga. Sklop vlastitih imena kojima je tu opisan Katarinin
otac malo je neobičan, ali je u njemu zapravo sve na svojem mjestu. Točno
je zapisan mađarski oblik imena Nikola (današnjom ortografijom Miklós).
“Prezime” koje je Šunjić pročitao kao Betcich moglo bi biti nekakva inačica
točnoga oblika Bekefy ili Bekeffy. Mjesni pridjevak de Velika Posega trebalo
bi radi veće jasnoće dopuniti u oblik de Velika in Posega ili de Velika de Po-
sega, ali i ovako je dovoljno jasno. Nema dakle sumnje da je Katarina Velič-
ka sretno preživjela pad Bosne i da se u ljeto 1463. nalazila izvan Bosne, na
dalmatinskoj obali.
Osoba koja se zvala Radivoj Hrstić (ili Krstić, Kristić, Hristić) već je
duže vrijeme poznata u povijesnoj literaturi. Podaci o njoj na neobičan su
se način preklapali s onima o Radivoju Ostojinom, ali se ipak još uvijek nije
izravno pretreslo pitanje o njihovoj mogućoj istovjetnosti. Tako je papa Pio
II. u ožujku 1461. odobrio indulgencije franjevačkoj crkvi sv. Jurja u Tešnju
koju je podigao “ljubljeni sin plemeniti muž Radivoj Krstić (Radiuoi
Charstich)”.51 U vrijeme kad je bosanski kralj već bio u sultanovim rukama,
dubrovačko Vijeće umoljenih odobrilo je 29. svibnja 1463. određenu koli-
činu baruta za bombarde kraljevu stricu Radiću (!) Kristiću.52 Već je i to
dovoljno da se zaključi da se pod imenima Radivoj Krstić i Radić Kristić
zapravo krije Radivoj Ostojin Kotromanić. Po svemu sudeći, arhivski poda-
tak koji je otkrio Šunjić to svakako potvrđuje. Ostaje, dakako, pitanje kako
objasniti pojavu toga prezimena kod Radivoja Kotromanića, ali taj zadatak
izlazi izvan okvira ovoga rada.
Vratimo se naposljetku preostalim izvorima koji govore o Katarini Ve-
ličkoj kao Radivojevoj udovici. U literaturi se još od mađarskoga arhivista
Dezsőa Csánkija zna da je ona, nakon braka s Radivojem, bila 1470. zabi-
lježena kao žena Ivana Senčeja (Szencsei) ili Svetačkoga.53 U drugom radu
Csánki je na temelju arhivskih vrela sažeto prikazao povijest te obitelji,
51
Augustinus Theiner, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia, 2 sv.
Romae, 1859.-1860., sv. 2, 373-374, br. 558. Usporedi Draganović et al., Poviest hrvatskih zema-
lja, 552.
52
Usporedi Draganović et al., Poviest hrvatskih zemalja, 567; Lovrenović, Na klizištu povijesti,
354.
53
Csánki, Magyarország, sv. 2, 435. Usporedi Thallóczy, Studien, 109. I Draganović et al., Poviest
hrvatskih zemalja, 592, citira za taj podatak Thallóczyja, ne povezujući ga s u međuvremenu
objavljenom Klaićevom studijom.
128
ogranka roda Tibold, i njezine posjede u jugoistočnom, posavskom dijelu

Križevačke županije.54 Potom je hrvatski povjesničar Vjekoslav Klaić u svo-
joj opsežnoj raspravi o plemićkoj obitelji Svetački, o jednome njezinu čla-
nu, Ivanu Ladislavovu iz 15. stoljeća, našao da je “imao za ženu neku Kata-
rinu od nepoznate nam porodice”. Klaić je uz to utvrdio i da je taj Ivan de
Zenche imao četiri sina, Ladislava, Jurja, Franju i Stjepana, te kćer Uršulu,
ali nije bio siguran jesu li mu sva djeca od žene Katarine; za najstarijeg sina,
Ladislava, činilo mu se da je “potekao od neke druge žene, a ne od Katari-
ne”. O Katarini je našao izvore iz razdoblja 1483.–1487., kada je njezin muž
Ivan već bio pokojni.55 U novije je vrijeme izvore koji su bili poznati Csán-
kiju sabrao i još obogatio Pál Engel, pokazujući u sklopu svoje genealogije
obitelji Veličkih da se Katarina spominje kao žena Ivana Svetačkoga u više
navrata između 1470. i 1477. godine.56
Po nalogu palatina kraljevstva, bosanski je kaptol u ljeto 1470. saslušao
svjedoke u Požeškoj županiji na temelju tužbe koju je podigla “plemenita
gospođa Katarina, supruga odličnoga Ivana od Svetačja, kći, naime, pokojno-
ga Nikole, sina Ladislavova, od Velike” (nobilis domina Katherina consors
egregii Johannis de Zenche, filia videlicet quondam Nicolai filii Ladislai de We-
like). Katarina je tužila više svojih rođaka iz obitelji Veličkih zbog nezakoni-
tog zauzimanja njezinih dijelova većeg broja obiteljskih posjeda na raznim
stranama županije. Kaptol je 31. kolovoza 1470. izvijestio palatina da je našao
da tužba odgovara istini.57 Preko supruge Katarine Ivan Svetački došao je u
posjed nekih starih listina njezina roda, pa ih je dao prepisati na najvišem
mjestu. Kralj Matija Korvin izdao mu je 3. prosinca 1470. svečani ovjereni
54
Csánki, Körösmegye, 37-39.
55
Vjekoslav Klaić, “Plemići Svetački ili nobiles de Zempche (997-1719)”, Rad JAZU 199 (1913):
29 i rodoslovlje nakon str. 26.
56
Engel, “Középkori magyar genealógia”, rodoslovna tablica “Zsadány nem 1. Velikei”.
57
dldf/>. Csánki, Magyarország, sv. 2, 435, navodi signature još nekoliko dokumenata iz 1470., od
kojih se u nekima također spominje Katarina Velička-Svetačka. Thallóczy, Studien, 89-90, citira
dokument od 5. lipnja 1470. prema kojem su sinovi Nikole od Kisvárde (iz županije Szabolcs) dali
u zalog svoje dijelove vlastelinstava Velika i Petnja sinovima Ivanke Veličkoga i “svojoj tetki Katarini
Veličkoj”. Obitelj od Kisvárde povezala se s Veličkima brakom između Nikole od Kisvárde i Barbare
Veličke, koja je prema Thallóczyju bila Katarinina sestra i “Radivojeva šogorica”. Zapravo, kao što
je na temelju potanjeg istraživanja pokazao Engel, Barbara Velička bila je kći Stjepana iz čaglinske
grane Veličkih (dakle samo dalja Katarinina rođakinja), a plemići od Kisvárde koji se javljaju 1470.
nisu bili njezini sinovi, nego unuci (usporedi Engel, “Középkori magyar genealógia”, rodoslovne
tablice “Zsadány nem 1. Velikei” i “Gútkeled nem 5. Sárvármonostori ág, 11. tábla: Várdai”). Pod
datumom koji navodi Thallóczy nisam uspio ući u trag takvu dokumentu.
129
prijepis, u formi sveščića (libellus), triju predočenih pergamentnih listina. Na

početku prve stranice prijepisa navedeno je da je Ivan Svetački s tom mol-
bom pristupio “u ime plemenite gospođe Katarine, kćeri pokojnoga Nikole,
sina Ladislava od Velike, nekada Radivojeve udovice, a sada njegove supruge”
(in persona generose domine Katherine filie quondam Nicolai filii Ladislai de
Welyke, alias relicte Radiuoy, nunc vero consortis sue).58 Prema Engelu, Kata-
rina se spominje kao udovica Radivoja “od Komotina” i supruga Ivana Sve-
tačkoga još i 1475. u listini koja se čuva u Sekeljskom nacionalnom muzeju u
Rumunjskoj, u tamošnjoj zbirci Jenőa Nagya. Ta nam je listina ostala nedo-
stupna. Napokon, kralj Matija Korvin izdao je 19. srpnja 1477. istražni nalog
Požeškoj županiji na temelju nekih tužbi koje su podnijeli Ivan Svetački i
njegova žena Katarina, rođena Velička.59
Iz svega je, i bez potanje raščlambe maloprije spomenutih izvora, ra-
zvidno da je Katarina Velička proživjela neobično buran život, koji je trajao
tijekom većeg dijela 15. stoljeća. Mladost je provela u zavičaju u požeškom
kraju. Nadživjela je dva muža, od kojih je prvi bio bosanski velmoža i član
kraljevske dinastije. U Bosni je uz njega provela kakvih 14 godina, i Bosnu
je napustila u najdramatičnijim trenucima njezine povijesti, kada je izgubi-
la i muža i, po svemu sudeći, sinove koje je s njime rodila. Sudbina koja ju
je u tom pogledu snašla slična je onoj njezine poznatije imenjakinje, kralji-
ce Katarine Kosače, udovice kralja Tomaša, koja je također sama izbjegla
tursko sužanjstvo, ali je ono zapalo njezinu djecu. Nakon takva rasula obi-
telji i kraljevine u koju se udala, Katarina Velička vratila se preko Dalmaci-
je u rodni kraj, udavši se za vlastelina iz onog dijela Kraljevine Slavonije
koji međaši s Požeškom županijom. Možemo samo, i u tom slučaju, požali-
ti što zemlje u kojima je živjela nisu imale razvijeniju pismenu kulturu i što
plodovi te kulture nisu imali sreću da budu u većoj mjeri sačuvani, pa da
nam se taj izniman život, umjesto u šturim i dvojbenim naznakama, poka-
že u punijem bogatstvu svojih ljudskih i društvenih sadržaja.
58
dldf/>.
59
dldf/>.
130
On the Family of the Bosnian Anti-king Radivoj

Ostojić: A Contribution to the Study of
Marriages between the Last Members of the
Kotromanić Dynasty and the Nobility from the
Drava-Sava Interamnium
The medieval Bosnian dynasty of Kotromanić, which gave the country most if not all of its
bans and kings from the mid-thirteenth century on, established matrimonial relations
with several high-ranking families from the kingdom of Hungary-Croatia, Bosnia’s north-
ern and western neighbour. Besides the best-known marriage of Elizabeth, daughter of
Ban Stephen II, to the Hungarian-Croatian king Louis I the Great, there were four other
marriages between the members of the house of Kotromanić and the nobility of baronial
rank from Croatia (Šubić of Bribir, Nelipčić of Cetina), Slavonia (Babonić of Vodica) and the
eastern part of the Drava-Sava interamnium (Gorjanski/Garai). This paper aims to shed
more light on the remaining and probably the least known case of this kind, i. e. the mar-
riage between Radivoj Ostojić, son of King Ostoja and paternal uncle of the last independ-
ent king of Bosnia Stephen Tomašević, and Catherine of the family of Velika (Hung. Velike)
from Požega county. Radivoj acted as an anti-king during the rule of King Stephen Tvrtko
II (1421-1443) and he also claimed the throne at the beginning of the rule of his own
brother Stephen Tomaš (1443-1461), until finally renouncing his royal ambitions in 1446.
Since he actively entered the public and political sphere as early as in 1431, it is possible
that he had been married to an unknown before 1449 when he got engaged to and ex-
pected to marry Catherine of Velika. The marriage was laid down in a contract concluded
in that year between himself and Catherine’s father Nicholas. Nicholas and his wife Marga-
ret gave their shares in the family estates of Velika and Petnja (Požega county) to Radivoj
“of Vranduk” and his fiancée, while Radivoj gave them in return one half of his castle of
Sólyomkő or Sokol (in Bosnia’s northern region of Usora). Nicholas did not belong to baro-
nial elite, his family being only locally significant and, as owners of lands and castles, re-
stricted to the county of Požega. He served as a vice-count in the counties of Baranja and
Požega when these were administered by John of Korođ (Kórógy), Ban of Mačva. It is pos-
sible that Nicholas came into contact with Bosnia’s aristocracy while assisting John of
Korođ in his political missions along the southern borders of the kingdom. In the later part
of 1449, Radivoj Ostojić and Nicholas of Velika took under mortgage the castle and estate
of Ljevač (county of Vrbas) from the members of the family of Nelepec of Dobra Kuća, a
Slavonian branch of the prominent Bosnian family of Hrvatinić. Radivoj and Nicholas
loaned 2 000 golden florins in cash and lands to the Nelepec family. In 1455 Nicholas of
Velika left all of his possessions to his three daughters including Catherine, wife of Radivoj
de castello Zalathnak (he did not appear with this designation anywhere else). The only
information about Radivoj’s (and probably Catherine’s) children before the fall of Bosnia
comes from the Dubrovnik archives, where an unnamed son (and in one case “sons”) of
Radivoj were referred to in 1451, 1454 and 1455. The context of these mentions seems to
suggest that he was (or they were) still very young, which would make it probable that
131
Catherine was indeed his/their mother. Radivoj’s children (liberi) are also cursorily men-
tioned in a privilege granted to Radivoj and his family by Pope Pius II in July 1459. This act
coincided with a Bosnian legation visiting the pope at Mantua; it is possible that Radivoj
himself took part in he mission, shortly after he and his nephew, king’s son Stephen
Tomašević, had surrendered the castle of Smederevo to the Ottomans. An important cas-
tle on the Danube, Smederevo was the last territorial remnant of the Serbian Despotate.
The castle was acquired by the Kotromanić prince along with his appointment as a new
despot of Serbia in March 1459. The succession was approved and supervised by the Hun-
garian-Croatian king Matthias Corvinus, who soon bitterly regretted it and accused the
Bosnians of treason and a deal with the Turks. The king quickly seized the Hungarian es-
tates of the Kotromanić family members, nullifying, among other things, mortgage of a
half of the estate of Paka (Požega county) to Radivoj “of Komotin”, brother of the king of
Bosnia, and his wife Catherine. Back in Bosnia, the last independent king Stephen Toma-
šević (1461-1463), shortly after inheriting the throne, confirmed his uncle Radivoj’s posses-
sions in Bosnia in a Slavic-language charter from September 1461. Unfortunately, the
charter in its surviving form is certainly a later forgery, which makes its interesting refer-
ence to Radivoj’s wife devoid of historical value. Neither the king nor Radivoj, along with
most of the Bosnian aristocracy, survived the Ottoman conquest of the Bosnian Kingdom
in May and June of 1463. Although some modern historians mention a young son who
was captured and executed together with Radivoj, evidence for such statements is dubi-
ous. It is however certain that in 1467 Bosnia had a king Matthias, according to a source
from Dubrovnik (a) “son of the former king Radivoj”. This Matthias was obviously a puppet
king installed by the Ottomans and was mentioned in a 1465 Italian diplomatic report. The
report related the news of a king recently enthroned in Bosnia by Sultan Mehmed II to cre-
ate the impression in the country of a restoration of its old government. The new king,
according to this earlier source, was a Christian renegade and had a wife in Constantino-
ple. It is uncertain whether this king Matthias is identical with “Matthias named Sabancich”
who was referred to, also by the government of Dubrovnik, as a king of Bosnia in 1471.
The last mention of an Ottoman king of Bosnia dates from 1476, when he was called
Mathia Christianissimo and said to have rebelled against the Ottoman rule. Historians
disagree whether behind these references there was only one person or there were two
(or even three) namesakes whom the Ottomans invested with the title of the king of
Bosnia. There is, however, no doubt that at least one of them was a son of Radivoj Ostojić
of the Kotromanić dynasty. The fall of Bosnia was also survived by Radivoj’s wife Cath-
erine, who in July 1463 was in Šibenik on the Dalmatian coast, trying to recover money
from her late husband’s debtors. Later on, she returned to her native land, where we
find her, from 1470 onwards, married again to a local nobleman John of Svetačje (Hung.
Szencse). She outlived him too, appearing in documents as his widow from 1483 to
1487. The life of Catherine of Velika was thus an extraordinary story, which in its central
Bosnian section resembled the much better known story of King Tomaš’s widow, Queen
Catherine Kosača, who also survived the fall of Bosnia and whose children similarly be-
came Ottoman captives and renegades. It is regrettable that we have so few and so
meagre extant sources to reconstruct it.
Key words: Kingdom of Bosnia, house of Kotromanić, Radivoj Ostojić, family of Velika
(Velički, Velikei), Catherine of Velika, County of Požega, Slavonia, Ottomans.
132
Marija Karbić
Uloga plemstva s područja današnje

Slavonije u obrani Jajačke banovine
dr. sc. Marija Karbić UDK 929.7(497.5-3 Slavonija)’’14/15’’

Hrvatski institut za povijest 94(497.6Jajce)’’14/15’’
Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Izvorni znanstveni rad
Ante Starčevića 8 Primljeno: 11. listopada 2012.
35 000 Slavonski Brod Prihvaćeno: 1. srpnja 2013.
HRVATSKA
Plemstvo s područja današnje Slavonije igralo je značajnu ulogu u ratovima protiv

Osmanlija, a pritom je svojim djelovanjem uvelike bilo vezano upravo uz Jajačku ba-
novinu. Njegovi su pripadnici zajedno sa svojim postrojbama ondje sudjelovali u bor-
bama, a obnašali su i važne dužnosti povezane s obranom toga područja (tako se
Franjo Berislavić Grabarski spominje kao jajački ban 1494. te 1499.–1503., a njegov
bratić Ivan 1511.–1513.). Doprinos obrani plemstvo s područja današnje Slavonije da-
valo je i utvrđivanjem gradova te gradnjom prometnica, a uz to je materijalne troško-
ve ratovanja i otpora Osmanlijama velikim dijelom pokrivalo iz vlastitih sredstava. U
prilogu se upozorava i na činjenicu da je u osiguranju sredstava za obranu Jajačke
banovine Slavonija sudjelovala i na druge načine (tako su jajački banovi u zadnjim
desetljećima 15. i početkom 16. stoljeća raspolagali npr. prihodima opatije u Bijeli).
Ključne riječi: Jajačka banovina, Slavonija, protuosmanlijski ratovi, Berislavići Grabar-

ski, Nikola Gilétfi, Ivan Horvat Seglački, Ivan Hoberdanac Slatinski, opatija u Bijeli.
Sam pogled na zemljopisnu kartu dovoljan je da uvidimo povezanost

prostora današnje Slavonije i područja na kojem je krajem srednjega vijeka
bila organizirana Jajačka banovina. Iz takva je smještaja proistjecala međuo-
visnost tih zemalja, koja se očitovala na različitim područjima života, a napo-
se u obrani od osmanlijskog pritiska, u kojoj je, s obzirom na svoju prven-
stvenu dužnost službe kralju i kraljevstvu na bojnome polju, kao i općenito
položaj u društvu, vodeću ulogu imalo plemstvo. Pritom ono nije samo izrav-
133
no sudjelovalo u borbama i obnašalo važne državne dužnosti povezane s

obranom zemlje nego je velikim dijelom snosilo i materijalne troškove rato-
vanja i organizacije otpora osmanlijskim prodorima i osvajanjima.
Jajačka banovina bila je važna karika u protuosmanlijskom obram-
benom bedemu, a zajedno sa Srebreničkom banovinom iznimnu je ulogu
imala, s obzirom na svoj smještaj, upravo u zaštiti savsko-dravskog međur-
ječja.1 Padom Jajačke banovine područje današnje Slavonije našlo bi se pod
neposrednim udarom Osmanlija, što je tamošnje plemstvo dodatno moti-
viralo za uključivanje u njezinu obranu. Braneći Jajce, oni su, uistinu, bra-
nili i svoje posjede.2
Plemstvo s područja današnje Slavonije djelovalo je na području Jajač-
ke banovine od njezina nastanka, a bilo je aktivni sudionik i u događajima
koji su prethodili organizaciji te banovine. Iako ću ovom prilikom pozor-
nost posvetiti prije svega nekolicini plemića s ovoga područja koji su obna-
šali dužnost jajačkih banova, spomenula bih da se već u pohodu kralja Ma-
tijaša Korvina na Bosnu nakon njezina pada pod osmanlijsku vlast (1463.)
istaknuo Emerik Zapolja, kasniji palatin, podrijetlom iz Požeške županije,
koga je kralj Matijaš 1464. osim banom Dalmacije, Hrvatske i Slavonije
imenovao i upraviteljem Bosanskoga Kraljevstva (regni nostri Bosnensis gu-
bernatore) te mu time povjerio i brigu o obrani Jajca.3 Nekoliko godina
poslije, potrebu jačanja obrane južne granice kraljevstva od osmanlijske
opasnosti možemo smatrati jednim od razloga (iako ne i presudnim) ime-
1
O obrambenom sistemu koji je trebao braniti južne granice Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva,
koji su uz Jajačku i Srebreničku banovinu činile još Šabačka, Beogradska i Severinska banovina,
vidi Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata, 5. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1982., 11.
2
Iako je djelovanje plemstva s područja današnje Slavonije bilo uvelike vezano upravo uz pod-
ručje Jajačke banovine, ono je sudjelovalo u borbama protiv Osmanlija u različitim dijelovima
Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, a i u protuosmanlijskim pohodima izvan njegovih granica, i to
i znatno prije nego što je stvorena Jajačka banovina. Vidi npr. Ive Mažuran, Hrvati i Osmansko
Carstvo. Zagreb: Golden marketing, 1998., 20; Marija Karbić, “Hrvatsko plemstvo u borbi protiv
Osmanlija. Primjer obitelji Berislavića Grabarskih iz Slavonije”, Povijesni prilozi 31 (2006): 72 i
ondje navedena literatura. Jedan od pojedinaca koji su se pritom posebno istaknuli bio je i Ivan
Morovićki. Usporedi Marija Karbić, “Morovićki (Maróti) iz plemićkog roda Gut-Keled”, Go-
dišnjak Njemačke narodnosne zajednice / VDG Jahrbuch 15 (2008): 17-20.
3
Više o Matijaševu pohodu na Bosnu, pokušajima Osmanlija da vrate teritorij koji im je Matijaš
preoteo, organizaciji obrane toga prostora i ulozi Emerika Zapolje u navedenim događajima vidi
u: Lajos Thallóczy, Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca 1450.-1527. Zagreb: Kr. hrv.-slav.
dalm. zemaljska vlada, 1916., 74-96; Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata, 4. Zagreb: Nakladni zavod
Matice hrvatske, 1982., 65-66; Mažuran, Hrvati i Osmansko Carstvo, 36-39. Ukratko o životu i
djelovanju Emerika Zapolje vidi Pál Engel, The Realm of St. Stephen. A History of Medieval
Hungary 895-1526. London – New York: I. B. Tauris, 2001., 311.
134
Marija Karbić • Uloga plemstva s područja današnje Slavonije u obrani Jajačke banovine
novanja Nikole Iločkog, velikaša sa sjedištem u istočnom dijelu savsko-

dravskog međurječja, bosanskim kraljem (1471. godine).4
Najvažniji dužnosnici u Jajačkoj banovini bili su jajački banovi, pone-
kad nazivani i bosanskim banovima. U njihovu je nadležnost ulazila, osim
organizacije obrane i zapovijedanja u vojnim operacijama, i briga o utvrda-
ma u sastavu Jajačke banovine, osiguranje hrane za posade, naoružanja i
potrebne opreme, kao i skrb za pripadajuća naselja, a podređeni su im bili
zapovjednici pojedinih utvrda. Većinom su istodobno službovala po dva
bana, koja su međusobno podijelila navedene dužnosti.5
Franjo Berislavić Grabarski prvi je od plemića s područja današnje Sla-
vonije koji su obnašali dužnost jajačkoga bana o kome ćemo ovdje reći ne-
što više. Obitelj kojoj je Franjo pripadao odvjetak je plemićkoga roda Bori-
ća bana, a njezino je uspinjanje iz redova srednjega plemstva u krug velika-
ša započelo u razdoblju vladavine Matijaša Korvina. Njezini članovi i inače
su se isticali u borbama protiv Osmanlija te su obnašali niz dužnosti veza-
nih uz obranu zemlje.6 Na imenovanje Berislavića Grabarskih na te položa-
je utjecala je i činjenica da su se njihovi posjedi nalazili u Požeškoj i Vukov-
skoj županiji te Bosni, znači u područjima koja su graničila s onima pod
kontrolom Osmanlija.7 Takav smještaj njihovih posjeda Berislavićima je s
jedne strane omogućavao efikasnije djelovanje, a s druge davao i dodatnu
motivaciju za uključivanje u obranu budući da su, braneći kraljevstvo, ust-
vari branili i svoje posjede. Granični položaj posjeda omogućio je Berisla-
vićima, osim toga, da steknu ratno iskustvo, koje im je moglo biti od velike
koristi na različitim dužnostima važnim za obranu zemlje. Značajan faktor
koji je igrao ulogu pri njihovu imenovanju na te dužnosti bila je i njihova
gospodarska snaga, to jest činjenica da su raspolagali znatnim prihodima.
Naime državne su financije bile u lošem stanju te je kralj na određene duž-
nosti imenovao osobe za koje je mogao računati da će u nuždi moći same
snositi troškove vezane uz obranu.8 A Berislavići Grabarski ulazili su, uisti-
4
O Nikoli Iločkom kao bosanskom kralju pisao je András Kubinyi u radu “Die Frage des bosnis-
chen Königtums von Nikolaus Ujlaky”, tiskanom u časopisu Studia Slavica Academiae scientia-
rum Hungaricae 4 (1958). Rad je poslije preveden na hrvatski i objavljen pod naslovom “Pitanje
bosanskog kraljevstva Nikole Iločkog”, u: Županjski zbornik 4 (1973): 48-57. O tome vidi i:
Thallóczy, Povijest Jajca, 107-109; Klaić, Povijest Hrvata, 4., 109-110.
5
Thallóczy, Povijest Jajca, 127-128, 136.
6
Usporedi Marija Karbić, Rod Borića bana. Primjer plemićkog roda u srednjovjekovnoj Požeškoj
županiji, doktorski rad, Sveučilište u Zagrebu, 2005., 50-76; Ista, “Hrvatsko plemstvo”, 71-84.
7
O posjedima Berislavića vidi u: Karbić, Rod Borića bana, 164-170.
8
O lošem financijskom stanju u državi vidi npr. Engel, The Realm, 357-359.
135
nu, u krug najmoćnijih obitelji, o čemu nam svjedoči i činjenica da se u

jednoj saborskoj odluci iz 1498. Franjo i bratić mu Ivan navode među 27
duhovnih i 42 svjetovna velikaša čija je obveza bila držati banderije.9
U trenutku kada je 1494. prvi put postavljen za jajačkoga bana, Franjo
je već bio iskusan ratnik. Iza njega je bila i Krbavska bitka (1493.), u kojoj
je bio zapovjednikom jedinica s područja između Drave i Save.10 Istovre-
meno s Franjinim imenovanjem na dužnost jajačkoga bana došlo je i do
imenovanja njegova bratića Ivana za srebreničkoga bana, tako da, kako to
kaže Truhelka, u tom trenutku “nalazimo svu bosansku krajinu u rukama
kuće Berislavića”.11
Franjin sudrug u banstvu bio je tada Baltazar Batthyáni, a navedenu su
dužnost vršili do lipnja 1495., kada su ih zamijenili Ladislav Kaniški i Ivan
Bebek.12 Batthyáni je, čini se, uglavnom bio zadužen za opskrbu, a Franjo je
većinom boravio u Jajcu te se bavio vojnim pitanjima, iako bi se ponekad
znali i zamijeniti.13
Sačuvano nam je malo podataka o Franjinu djelovanju tijekom tog nje-
gova obnašanja dužnosti jajačkoga bana. Znamo da je u proljeće 1494. po-
slao kralju glasnika upozoravajući na osmanlijske pripreme za napad na
povjereno mu područje i tražeći pomoć.14 U knjizi računa kraljevskog ri-
zničara i pečuškog biskupa Žigmunda Ernusta Čakovečkog nalazimo po-
datak da su Franjinu službeniku Ivanu Nelipiću, koji je donio vijest o os-
manlijskim pripremama za napad na Jajce, na ime troškova u dva navrata
(7. i 15. srpnja) isplaćena 2 florena te da je bio kod kralja u Košicama.15
Sačuvano nam je i pismo od 23. srpnja 1494. kojim Franjo iz Bijele Sti-
jene javlja svomu rođaku, vranskom prioru Bartolu, da su Turci krenuli iz
doline Lašve prema Njemačkoj i Slavoniji, u koju namjeravaju prodrijeti
9
Klaić, Povijest Hrvata, 4., 248.
10
Usporedi Karbić, “Hrvatsko plemstvo”, 72. i ondje navedena literatura.
11
Ćiro Truhelka, Kraljevski grad Jajce. Povijest i znamenitosti. Sarajevo: Nakladna knjižara J.
Studnička i drug, 1904., 24.
12
Lajos Thallóczy, Sándor Horváth (prir.), Jajcza (bánság, vár és vár) története 1450-1527. Codex
diplomaticus partium regno Hungariae adnexarum, 4. Budapest: MTA, 1915., 116-117.
13
Thallóczy, Povijest Jajca, 136.
14
Matija Mesić, Pleme Berislavića. Slavonski Brod: Matica hrvatska Slavonski Brod, 2000., 23;
Truhelka, Kraljevski grad, 25.
15
Thallóczy, Horváth, Jajcza, 112-113. Žigmund Ernust Čakovečki obnašao je čast pečuškoga
biskupa od 1473. do smrti (kao pokojni se javlja 1501. godine). Premda je nosio titulu pečuškoga
biskupa, čini se da nije rezidirao u biskupiji (zbog obveza na dvoru). Usporedi Conrad Eubel,
Hierarchia catholica medii aevi, 3 sv. Münster: Libraria Regensbergiana, 1913.-1923., 2: 219, 3:
280.
136
ako uspiju prijeći Savu.16 On poziva Bartola na dogovor o tome što treba
poduzeti te ga moli da obavijesti kraljevskog rizničara, koji bi možda mo-
gao dati neku pomoć, ali i “drugu gospodu”, jer Osmanlije vode pašin sin i
sandžakbeg Hercegovine. Obavještava ga i da je on sam već javio hrvat-
skom banu i zagrebačkom biskupu.17
Iz maloprije spomenute knjige računa kraljevskog rizničara Žigmunda
Ernusta saznajemo da je Franjo 1494. za potrebe obrane Jajca primio 1.210
florena, a na ime plaće najprije 613, pa potom još 700 florena.18 Godine
1495. primio je na ime plaće 251 floren.19
Jajačkim banom Franjo ponovno postaje nekoliko godina poslije, na-
kon što je neko vrijeme bio u kraljevoj nemilosti.20 Naime Franjo je zajedno
sa suprugom Barbarom Frankapan, udovom despota Vuka Brankovića, bio
optužen zbog pregovora i trgovine s Osmanlijama.21 No 1498. Franjo se us-
pio opravdati od optužaba,22 a ubrzo nakon toga ponovno je imenovan ja-
jačkim banom. Primirju s Osmanlijama, koje je u to vrijeme trajalo, nitko
nije previše vjerovao i znalo se da neće biti dugog vijeka, te je Franjo bio na
oprezu, što vidimo iz njegovih nastojanja oko saveza s Mlečanima i dvaju
njegovih pisama splitskom knezu Marinu Moru iz 1499. godine.23 Oba su
pisma napisana u Jajcu na blagdan sv. Ilije (20. srpnja), a u Split su stigla u
16
Napomena koja sugerira da Turci moraju prijeći preko Save da bi prodrli u Slavoniju otvara
pitanje što je Berislavić podrazumijevao pod Slavonijom. Naime u srednjovjekovni pojam Sla-
vonije ulazili su i krajevi južno od Save. No to je posebno pitanje kojim se ovom prilikom ne
možemo baviti.
17
Ferdo Šišić, “Rukovet spomenika o hercegu Ivanišu Korvinu i o borbama Hrvata s Turcima
(1473-1496)”, Starine 38 (1937): 84-85; Mažuran, Hrvati i Osmansko Carstvo, 51.
18
Thallóczy, Horváth, Jajcza, 106, 113.
19
Isto, 122.
20
Mesić, Pleme Berislavića, 37; Thallóczy, Povijest Jajca, 142.
21
O tome nam svjedoči isprava kojom je početkom 1496. kralj Vladislav II. darovao Tomi
Bakaču Bijelu Stijenu, Komogovinu i neke druge posjede koji su prije pripadali Vuku Brankoviću,
a koje je oduzeo Barbari i Franji Berislaviću Grabarskom zbog navodnih pregovora i trgovine s
Osmanlijama (Lajos Thallóczy, Antal Áldásy, A Magyarország és Szerbia közti összeköttetések
oklevéltára 1198-1526. Codex diplomaticus partium regno Hungariae adnexarum, 2. Budapest:
MTA, 1907., 293-296).
22
Kralj je, primajući ga natrag u svoju milost, istaknuo da to čini i zbog njegovih zasluga i zbog
zasluga njegovih i Barbarinih predaka. Usporedi Matija Mesić, “Građa mojih razprava u Radu”,
Starine 5 (1873): 133-134; Isti, Pleme Berislavića, 36.
23
Josip Valentinelli, “Rapporti della Republica Veneta coi Slavi Meridionali brani tratti dei diarii
manoscritti di Marino Sanudo 1496-1533. Odnošaji skupnovlade mletačke prema južnim Sla-
venom priobćeni u izvadcih iz rukopisnih ljetopisah Marina Sanuda od godine 1496-1533”,
Arkiv za povjestnicu jugoslavensku 5 (1859): 64-65. Usporedi i: Truhelka, Kraljevski grad, 25-26.
137
roku od dva dana, što je, mora se priznati, iznimno brzo i pokazuje dobru
organizaciju glasničke službe. Pisma su sličnog sadržaja, jedno je pisano
latinskim, a drugo hrvatskim jezikom.24 Franjo u pismima javlja o različi-
tim vijestima o pripremama Osmanlija na vojnu. Budući da su informacije
koje su do njega stigle proturječne (jedne govore o napadu na Jajce, druge
da će cilj biti Dalmacija), Berislavić moli Mora neka mu javi ako štogod zna
i o pripremama Osmanlija i o sukobima Mlečana i Osmanlija i na kopnu i
na moru. Osim toga, u pismima obećava i pomoć u slučaju napada Turaka
na mletački teritorij te obavještava Mora i Splićane da je kralj Vladislav za-
jedno sa svojim bratom Albrechtom i jakom vojskom već na putu. Zani-
mljivo je da pritom ističe i da je Jajce dobro opremljeno za slučaj napada, da
ima dovoljno ljudi, hrane i oružja, što je bilo neobično za ono vrijeme, iz
kojeg nam uglavnom dolaze vijesti o slaboj opskrbljenosti i lošem stanju
vojnih posada. Moguće je da je razlog takvu povoljnom stanju bilo, kao što
Mesić pretpostavlja, trenutačno redovitije slanje državne pomoći, za što je,
po njegovu mišljenju, mogao biti zaslužan Ivaniš Korvin.25 Berislavić je i
inače bio čvrsto povezan s Korvinom (duže je vrijeme bio njegovim famili-
jarom, a u sukobima nakon smrti kralja Matijaša Berislavići Grabarski bili
su među Ivaniševim pristalicama),26 te je moguće da je ta veza i dovela do
Franjina imenovanja na dužnost jajačkoga bana, kao i njihova usklađenijeg
djelovanja. Ipak, ne treba zanemariti ni činjenicu da je Berislavić i sam ula-
gao u obranu, što ćemo vidjeti i iz podataka koje ću iznijeti u nastavku.
Ovdje spomenimo samo jednu od praktičnih akcija koje je poduzeo da bi
ojačao obranu. Kako bi bolje povezao svoj Brod i Jajce, čini se da je dao
sagraditi i cestu koja je povezivala ta dva mjesta. U prilog tome govori plo-
ča s glagoljskim natpisom koja je nađena na tom putu, na kojoj stoji: “Va
vrime uzmožnog kneza Ferenca Berisalića.”27
Budući da je shvaćao važnost suradnje s Mlečanima za obranu zemlje
od Osmanlija, Franjo je nastavio održavati kontakte s njima i u narednom
razdoblju. Ujesen 1500. jajački podban Ivan, vjerojatno po Franjinu nalo-
24
Pismo koje je u originalu pisano hrvatskim sačuvano nam je, nažalost, samo u talijanskom
prijevodu, uz koji stoji opaska da je originalno bilo in schiavo. Pismo na latinskom bilo je naslov-
ljeno na samoga kneza, a ono na hrvatskom bilo je upućeno knezu i “drugoj splitskoj gospodi”
(et altri Signori Spalatini), na što je također vrijedno skrenuti pozornost.
25
Mesić, Pleme Berislavića, 38. I Thallóczy ističe veliku Ivaniševu ulogu u obrani granice (Tha-
llóczy, Povijest Jajca, 143).
26
Vidi Karbić, Rod Borića bana, 51-52.
27
Josip Koprivčević, “Berislavići Grabarski kao feudalni gospodari Broda i Posavine XII.-XIII.
vieka”, Prilozi za poznavanje Broda 1 (1943): 18.
138
gu, izvještava tadašnjega splitskog kneza Petra Trevisana o pripremama bo-

sanskoga sandžakbega Skenderpaše za pohod,28 a iste godine Berislavić ša-
lje poslanika i u Veneciju, i to da bi nabavio streljivo.29
Kao što je Berislavić očekivao, a na to su upućivali i izvještaji s terena,
primirje nije dugo trajalo. Već iste godine Osmanlije su krenuli i na Jajce,
ali ih je pod njime početkom 1501. razbila vojska pod zapovjedništvom
Ivaniša Korvina. No time nije otklonjena opasnost budući da su se Osman-
lije i dalje nastojali domoći toga grada.30
Čini se da se istodobno uslijed teške financijske situacije u kraljevstvu
stanje pogoršalo i što se tiče logistike, a u prilog tome govore i isprave koje
je kralj izdao povodom Franjina razrješenja od banske službe.31 Naime Fra-
njo je 1502. zatražio od kralja da ga oslobodi dužnosti jajačkoga bana.32
Iako ga je na tom mjestu već 1501. trebao zamijeniti Baltazar Batthyáni,
ovaj je to stalno izbjegavao, vjerojatno također zato što zbog teške financij-
ske situacije u kraljevstvu nisu bila osigurana sredstva potrebna za obranu,
pa službu jajačkoga bana nije preuzeo ni do trenutka kada je Franjo zatra-
žio razrješenje.33 Čini se da u to vrijeme ni Berislavić više nije aktivno su-
djelovao u obrani te su Osmanlije iste godine teško poharali vrbaški kraj, ne
naišavši ni na kakav otpor, o čemu saznajemo iz kraljeva pisma Batthyániju
u kojem od njega traži da hitno preuzme dužnost jajačkoga bana.34 No ni te
opomene nisu imale učinka i Franjo se sve do sredine 1503. i dalje spomi-
nje kao jajački ban. Njega su naime na toj dužnosti zamijenili tek Stjepan
od Gorbonoka i Klement Szemere, kojima je kralj 13. srpnja 1503. predao
Jajačku banovinu.35
Spomenute isprave koje je kralj izdao povodom Franjina razrješenja od
banske službe, osim što svjedoče o teškoj financijskoj situaciji kraljevstva,
dokazuju i da su Berislavići – obavljajući dužnost jajačkih banova – uložili
28
Valentinelli, “Rapporti”, 134.
29
30
Mesić, Pleme Berislavića, 37; Thallóczy, Povijest Jajca, 145-146.
31
Thallóczy, Horváth, Jajcza, 172-176.
32
Karbić, “Hrvatsko plemstvo”, 75.
33
Baltazarov postupak može se bolje razumjeti ako se uzme u obzir da mu je kralj već dugovao
2.500 florena u soli i 1.500 florena u novcu. Usporedi Thallóczy, Povijest Jajca, 144.
34
Usporedi Mesić, Pleme Berislavića, 38-39; Klaić, Povijest Hrvata, 4., 262.
35
Thallóczy, Horváth, Jajcza, 174. Franjo je dužnost trebao predati o Jakovlju, ali ju je iz nama
nepoznatog razloga predao nešto prije (13. srpnja). Usporedi isto, 172; Mesić, Pleme Berislavića,
39. Ipak, treba reći da kralj Franju naziva jajačkim banom (fidelis nostri egregii Francisci Beryzlo
de Graborya, bani nostri de Jaycza) i mjesec dana kasnije, 16. kolovoza (Thallóczy, Horváth,
Jajcza, 175-176).
139
znatna sredstva u obranu i da je za taj položaj uistinu bila važna činjenica da

onaj tko je na njemu raspolaže znatnim imetkom. Naime kraljeva isprava od
15. svibnja 1503. potvrđuje da je Franji za sve troškove koje je imao za obranu
banovine, kao i one koje će imati do blagdana sv. Prokopija (4. srpnja), dužan
12.896 florena u gotovini i 3.288 florena u soli te da mu je Franjo od te svote
oprostio 6.000 budući da je, kako nam kaže sam kralj, znao kolikim je potre-
bama opterećen. Kralj pritom navodi i rokove u kojima će mu isplatiti ostatak
duga.36 Istoga dana kralj Vladislav izdao je još jednu ispravu. Njome je potvr-
dio da je Franji na ime plaće dužan 4.692 florena i 79 denara u novcu i 115
florena i 39 denara u soli te da će mu to isplatiti od prihoda dobivenih prili-
kom sljedećeg prikupljanja poreza.37 Ipak, prema tvrdnjama Franjinih na-
sljednika, čini se da on rečena sredstva nikada nije primio do kraja.38
Jasno je da su zapovjednici, pa tako i Franjo, pokušavali vratiti sredstva
uložena u obranu, ili barem njihov dio. Moguće je da o takvu jednom Fra-
njinu pokušaju iz vremena dok je još obnašao dužnost jajačkoga bana svje-
doči pismo kraljevskog blagajnika Ivana Bornemisze iz 1501. kojim ovaj od
Franje traži neka omogući kraljevskim poreznicima da poberu porez u Po-
žeškoj županiji.39 Možda se Bornemisza Franji obratio jednostavno zbog
ugleda koji je ovaj uživao kod plemstva u Požeškoj županiji te je Franjo
trebao imati samo ulogu posrednika, ali je isto tako moguće da je upravo
Franjo bio onaj tko je priječio ubiranje poreza, želeći ga sam pobrati i tako
naplatiti troškove koje je imao kao jajački ban.40 Možda tako možemo obja-
sniti i činjenicu da se nekoliko godina poslije, 1507., Franjo navodi među
onima koji nisu platili porez.41
Iako nakon 1503. više nikad nije bio jajački ban, kada njegov bratić Ivan
1511. preuzima tu dužnost, Franjo postaje njegov zamjenik,42 a i u razdo-
bljima u kojima nije vršio nikakvu određenu službu vodi računa o obrani
ovoga područja. Godine 1513. sudjelovao je u bitci kod Dubice, u kojoj je
ban Petar Berislavić 16. kolovoza teško porazio Osmanlije, koji su provalili
36
Thallóczy, Horváth, Jajcza, 172-173. Dana 16. kolovoza kralj Vladislav ponovno daje nalog da
se Franji na ime troškova koje je imao za obranu Jajca preda sol u vrijednosti 3.000 florena (isto,
175-176).
37
Isto, 173-174. O tome vidi i: Truhelka, Kraljevski grad, 24.
38
Više o tome vidi u: Mesić, Pleme Berislavića, 38.
39
Thallóczy, Horváth, Jajcza, 155-156; Mesić, “Građa”, 138.
40
Mesić, Pleme Berislavića, 40. Na takav postupak Franju je mogla navesti i činjenica da je i sam
kralj u više slučajeva prihod od poreza doznačivao kao plaću.
41
Mesić, “Građa”, 145-146; Truhelka, Kraljevski grad, 29.
42
140
iz Bosne na područje između Une i Kupe, te ih tako prisilio da odustanu od

opsade Jajca.43
Osim mačem, Franjo je i na druge načine nastojao pomoći Jajcu. Dana
21. svibnja 1516. iz Dubočca na Savi piše podbanu Baltazaru Batthyániju
kako bi ga nagovorio da s Osmanlijama ne sklopi primirje. Bojao se naime
da bi bosanski paša primirje mogao iskoristiti za utvrđivanje Bočca, koji su
Osmanlije osvojili prošle godine, što bi onemogućilo dostavljanje pomoći
Jajcu i time ga opasno ugrozilo.44 Dva tjedna poslije (3. lipnja 1516.) Franjo
ponovno piše Batthyániju, ovaj put iz Bijele Stijene, upozoravajući ga da
paša sakuplja snažnu vojsku. U tom pismu savjetuje i da se Osmanlijama
pokuša preoteti Bočac.45
Pored Franje, obitelj Berislavića Grabarskih dala je još dva jajačka bana.
Godine 1507. jajačkim banom bio je imenovan vranski prior Bartol Beri-
slavić Grabarski,46 za kojega nije potpuno sigurno u kakvu je srodstvu bio s
Franjom, no najvjerojatnije mu je bio bratić.47
Prior Bartol Berislavić i prije je sudjelovao u borbama s Osmanlijama
na ovom području. Tako je, na primjer, ujesen 1502. zajedno s Josipom
Somom provalio na teritorij pod kontrolom Osmanlija u istočnoj Bosni. Ta
je njihova akcija bila dio većeg plana, čiji je cilj bio prodrijeti do Sarajeva iz
dva smjera (Bartol i Som sa sjeveroistoka, a vojska pod zapovjedništvom
Ivaniša Korvina sa sjeverozapada). No cijela operacija, usprkos početnim
uspjesima, nije dala većeg rezultata, dijelom i zbog započetih pregovora o
primirju između kralja Vladislava II. i sultana Bajazida II.48
Bartol je obranu Jajca, već i prije svoga imenovanja na položaj jajačkoga
bana, pomagao ne samo oružjem nego i posredno. Godine 1500. bio je
43
Matija Mesić, Hrvati na izmaku srednjega vijeka. Izabrane rasprave. Slavonski Brod: Hrvatski
institut za povijest, Odjel za povijest Slavonije, Srijema i Baranje – Matica hrvatska, Ogranak
Slavonski Brod – Povijesni arhiv Slavonski Brod, 1996., 109; Isti, Pleme Berislavića, 58; Klaić,
Povijest Hrvata, 4., 302; Truhelka, Kraljevski grad, 31.
44
Thallóczy, Horváth, Jajcza, 257-258; Mesić, “Građa”, 168. Usporedi Isti, Pleme Berislavića, 58;
Truhelka, Kraljevski grad, 32; Klaić, Povijest Hrvata, 4., 334.
45
46
O Bartolu više vidi u: Marija Karbić, “Vranski prior Bartol Berislavić”, u: Humanitas et litterae.
Zbornik u čast Franje Šanjeka. Zagreb: Dominikanska naklada Istina – Kršćanska sadašnjost,
2009., 303-317 i ondje navedena literatura.
47
Usporedi Pál Engel, Középkori magyar genealógia/Magyarország világi archontológiája 1301-
1457. PC CD-ROM. Budapest: Arcanum Adatbázis Kft., 2001. (dalje: Engel, KMG/MVA), KMG,
s. v. Borics nem 2. Grabarjai (Beriszló); o Bartolovim vezama s Berislavićima Grabarskim vidi i:
Karbić, “Vranski prior”, 304-305.
48
O ovim zbivanjima više vidi u: Klaić, Povijest Hrvata, 4., 262-263.
141
među velikašima koji su savjetovali kralja da – kako bi osigurao sredstva za

obranu Jajca koje su tada opsjedali Osmanlije, a ono nije raspolagalo do-
statnim sredstvima i ljudstvom – od Tome Bakača posudi 2.000 forinti iz
sredstava koje je zagrebački biskup Osvald Tuz ostavio za utvrđivanje po-
graničnih utvrda.49 Bartol je, štoviše, i sam financijski pomagao Jajačku ba-
novinu. Iz računa jajačkih banova Jurja Stražemanskog i Nikole Székelya
vidimo da im je Bartol u veljači 1507. dao 2.000 forinti.50
Kao jajački ban Bartol se spominje 1507. godine.51 Ne znamo kada je toč-
no imenovan na tu funkciju, no to se sigurno dogodilo prije kraja rujna. Nai-
me 26. rujna kralj se pismom obratio dotadašnjim jajačkim banovima Jurju
Stražemanskom i Nikoli Székelyu, obećavajući da će im platiti ono što im du-
guje te tražeći da predaju dužnost novopostavljenim banovima Franji Héder-
váriju i vranskomu prioru Bartolu.52 Sačuvano nam je i pismo Benedikta Batt-
hyánija, kraljeva rizničara, od 28. rujna 1507., u kojem on prenosi Baltazaru
Batthyániju, sakupljaču poreza u Slavoniji, kraljev nalog da se jajačkomu banu
Bartolu na ime plaće isplati 2.000 forinti iz sredstava prikupljenih porezom.53
No čini se da ni Bartol ni Franjo nisu u pravom smislu riječi ni preuzeli duž-
nost niti ušli u Jajce, nego su službu jajačkih banova i dalje vršili Nikola Székely
i Juraj Stražemanski. Isto se tako čini da Bartol nije primio obećanu plaću.54
Treći član obitelji koji je nosio titulu jajačkoga bana bio je Franjin bratić
Ivan.55 Kao što je već bilo spomenuto, on je ranije, 1494., u vrijeme kada je
Franjo bio jajački ban, obnašao dužnost srebreničkoga bana.56 Jajačkim ba-
49
50
Isto, 208.
51
Truhelka, Kraljevski grad, 29; Eduard Peričić, “Vranski priori Ivan od Paližne i Petar Berislavić”,
Radovi instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru 18 (1971): 289.
52
Thallóczy, Horváth, Jajcza, 213.
53
Ferdo Šišić, “Iz arkiva hercega Batthyányja u Körmendu. 2”, Vjesnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalm-
atinskoga zemaljskog arkiva 14 (1912): 45; Thallóczy, Horváth, Jajcza, 214; Mesić, “Građa”, 145.
54
Usporedi Thallóczy, Povijest Jajca, 162; Ivan Kukuljević Sakcinski, “Priorat vranski sa vitezi
templari i hospitalci sv. Ivana u Hrvatskoj”, Rad JAZU 82 (1886): 32; Peričić, “Vranski priori”,
293. Moguće je da se na tu plaću odnosi navod u popisu posjeda i posjednika oslobođenih
plaćanja poreza i pregledu isplata iz ubranog poreza iz 1508. u kojem stoji: “Item domino Bar-
tholomeo priori Auranae dare commiserunt flor. 2000” (Josip Adamček, Ivan Kampuš, Popisi i
obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu – Institut za
hrvatsku povijest, 1976., 45).
55
O Ivanu Berislaviću više vidi u: Karbić, Rod Borića bana, 52-68; Ista, “Hrvatsko plemstvo”, 73,
76-79.
56
Usporedi Thallóczy, Povijest Jajca, 136; Truhelka, Kraljevski grad, 24. Ivan dužnost srebreničko-
ga bana obnaša zajedno s Jurjem Stražemanskim. Pripadala mu je plaća od 2.000 forinti u go-
tovini i 2.000 forinti u kamenoj soli.
142
nom Ivan, tada već srpski despot, postao je 1511., zamijenivši na tom polo-
žaju Baltazara Alapića, a sudrug u banstvu bio mu je Juraj Stražemanski.57
Kao jajački ban prvi se put spominje u ispravi od 11. srpnja 1511. kojom
kralj Vladislav II. naređuje Ladislavu Szentpéteriju, kraljevskom rizničaru,
da Ivanu isplati plaću jajačkoga bana i preda namirnice i drugo potrebno
gradu.58 Tjedan dana poslije kralj je ponovno tražio od Ladislava da Beri-
slaviću isplati plaću kako bi ovaj mogao braniti grad.59
Ivan je u to vrijeme, istodobno na dužnosti jajačkoga bana i srpskoga
despota, igrao iznimno važnu ulogu u čuvanju velikog dijela granice. Nave-
dene službe tražile su od njega velik napor, a bile su povezane i sa znatnim
troškovima. Sve to, a možda i loše zdravstveno stanje, navelo ga je na to da
je tijekom 1513. do 25. svibnja, kada ju je kralj konačno prihvatio, u neko-
liko navrata pokušao podnijeti ostavku na položaj jajačkoga bana.60
Jasno, osim Berislavića Grabarskih, i drugi su plemići s prostora današ-
nje Slavonije sudjelovali u obrani Jajačke banovine i obnašali dužnost jajač-
koga bana. Posebno pritom treba istaknuti već spomenutog Jurja Straže-
manskog (de Strasemlye, de Zthresemlye), koji je osim što je bio ban Jajačke
banovine vršio i službu srebreničkoga bana (1494.–1495.), a i kad nije bio
banom ni jedne ni druge banovine, isticao se u borbama protiv Osmanli-
ja.61 Ne znamo mnogo o obitelji iz koje je potekao. Dosadašnja istraživanja
nisu pokazala je li u rodbinskoj vezi sa Stražemanskima koji se spominju u
kasnom 14. i ranom 15. stoljeću.62 Matični posjed njegove obitelji, po kojem
je nosila i pridjevak, bio je Stražeman u Požeškoj županiji,63 a sam je Juraj
57
Thallóczy, Povijest Jajca, 159, 163; Aleksa Ivić, Istorija Srba u Ugarskoj od pada Smedereva do
seobe pod Čarnojevićem (1495-1690). Zagreb: Privrednikova knjižara, 1914., 35.
58
Thallóczy, Horváth, Jajcza, 229; Thallóczy, Áldásy, A Magyarország és Szerbia, 338-339.
59
60
Jajce je trebao predati Franji Balassi de Gyarmáth. Usporedi Thallóczy, Áldásy, A Magyarország
és Szerbia, 339-340; Ivić, Istorija Srba, 35; Thallóczy, Povijest Jajca, 159, 163. U prilog tome da su
u ostavci ulogu igrali i zdravstveni razlozi govori i činjenica da je umro već početkom 1514.
godine. U svibnju 1514. kao gospodarica njegovih četa spominje se njegova udovica, despotica
Jelena. Usporedi Ivić, Istorija Srba, 35; Engel, KMG/MVA, KMG, s. v. Borics nem 2. Grabarjai
(Beriszló).
61
Thallóczy, Povijest Jajca, 136, 159; Stanko Andrić, “Podgorje Papuka i Krndije u srednjem vi-
jeku: prilozi za lokalnu povijest (drugi dio)”, Scrinia Slavonica 9 (2009): 69. Njegovi računi kao
srebreničkoga bana objavljeni su u: Thallóczy, Horváth, Jajcza, 106, 112, 115-116, 118.
62
Andrić, “Podgorje Papuka i Krndije”, 69.
63
Više o Stražemanu vidi u: Pál Engel, Magyarország középkor végén. PC CD-ROM. Budapest:
Térinfo Bt. – MTA Történettudományi Intézet, 2002. (dalje: Engel, MKV), s. v. Sztrazsemlye;
Andrić, “Podgorje Papuka i Krndije”, 67-69.
143
stekao zemlje i u Križevačkoj i Vukovskoj županiji.64 Znamo da mu je su-

pruga bila Barbara Ivankovačka (de Iwanka), koja ga je nadživjela. S njom
je imao dvije kćeri, Barbaru, udanu za bana Petra Keglevića, i Magdalenu,
udanu za Ivana Tahyja.65
Juraj Stražemanski kao jajački ban prvi se put spominje 1505. godine.
Tada mu je sudrug u banstvu bio Nikola Székely Kövendski. Prema podaci-
ma iz računa tih jajačkih banova iz 1505., za njihovu službu trebalo im je
isplatiti 15.600 florena u novcu i 2.000 u soli. Od toga im je do 8. studenoga
1506. bilo isplaćeno 7.100 florena u novcu.66 I ti podaci pokazuju da je situ-
acija i dalje bila teška te da je nedostajalo sredstava za financiranje obrane.
Stanje je bilo slično i sljedeće godine, iz koje su nam također sačuvani nji-
hovi računi.67 Potvrdu nemogućnosti kralja Vladislava II. da isplati dug ba-
novima nalazimo i u njegovoj ispravi od 15. srpnja 1507. kojom je potvrdio
da je banovima za njihovu službu ostao dužan još 16.000 florena, od čega
su mu oni oprostili 2.000. Tom im je ispravom kralj, kao privremenu na-
knadu za dio duga, dao na uživanje i prihode opatije u Bijeli.68 Jurjeve troš-
kove pokušalo se namiriti i iz poreza. Stoga je Benedikt Batthyáni, kraljev
rizničar, pisao 8. siječnja 1508. Baltazaru Batthyániju, sakupljaču poreza u
Slavoniji, da jajačkomu banu Jurju Stražemanskom isplati plaću iz sredsta-
va prikupljenih porezom.69 Slična naredba ponovljena je otprilike dva mje-
seca poslije. Naime 2. ožujka 1508. izdan je nalog ubiračima poreza u Kra-
ljevini Slavoniji Baltazaru Batthyániju i Miji Tompi Ruševačkom da mu
predaju prikupljeni porez.70
Godine 1508. Juraj je dobio novog sudruga u banstvu, Baltazara Ala-
pića,71 a sam je na toj dužnosti ostao do 1510. godine.72 No i nakon što je
64
O Jurjevim posjedima u Križevačkoj županiji vidi Tamás Pálosfalvi, The noble elite in the
county of Körös (Križevci) 1440-1526, doktorska disertacija, CEU Budapest, 2011., 28. Za Vu-
kovsku županiju vidi Thallóczy, Povijest Jajca, 159; Pál Engel, Valkóvármegye (rukopis), s. v.
Bacsinc (Hosszúbácsi, Bácsi), Ivánka(szentgyörgy), Jaromna(szentmiklós), Kalatinc (Kanota).
65
Usporedi Engel, KMG/MVA, KMG, s. v. Szentpéteri (Valkó m.); Andrić, “Podgorje Papuka i
Krndije”, 69 i ondje navedena literatura. Barbara je po majci pripadala obitelji Szentpéteri iz
Vukovske županije.
66
67
Isto, 207-210.
68
Isto, 210-211.
69
Isto, 216.
70
Josip Buturac, Pisani spomenici Požege i okolice 1210-1536. Jastrebarsko: Naklada Slap, 1995.,
111, 358.
71
72
Andrić, “Podgorje Papuka i Krndije”, 69.
144
prestao obnašati službu bana, djeluje na ovom području u službi kapetana.

Palatin i ban Emerik Perényi naložio mu je 12. rujna 1512. da pođe s voj-
skom u Bihać i pazi da vojska ne bi tamošnjim građanima činila štetu.73
Kao jajački ban Juraj se ponovno spominje 12. travnja 1515., u ispravi
kojom kralj Vladislav II. za njegove zasluge daje njemu, njegovoj supruzi
Barbari i njezinim sinovima iz prvoga braka Franji i Matiji sve zemlje La-
dislava Szentpéterija i njegova nećaka, sina Ladislavove sestre, Mihaela Na-
gypóija, koji su umrli bez nasljednika.74 Ovdje treba napomenuti da su La-
dislav i Mihael bili Barbarini rođaci (Ladislav joj je bio ujak, brat njezine
majke Doroteje, a Mihael bratić, sin Dorotejine sestre Katarine),75 tako da
je prilikom toga darovanja na neki način kombinirano nagrađivanje za za-
sluge u službi kralju i nastojanje da posjedi ostanu u rukama obitelji, makar
ona bila povezana samo ženskom linijom. Ta je isprava, koliko mi je pozna-
to, i posljednja u kojoj se Juraj javlja kao jajački ban.
Osim Berislavića Grabarskih i Jurja Stražemanskog, od plemića s po-
dručja današnje Slavonije koji su obnašali dužnost jajačkoga bana spome-
nut ćemo još dvojicu. U posljednjim godinama postojanja banovine jajački
je ban bio Nikola Gilétfi. Iako u literaturi postoje različita mišljenja o Niko-
linu podrijetlu,76 najvjerojatnije je pripadao istoimenoj plemićkoj obitelji iz
Požeške županije. Naime pridjevak Stupnički (de Zthwpnok), s kojim se
javlja, Nikola je nosio po Stupniku (danas Brodski Stupnik).77 Jajačkim ba-
nom imenovao ga je kralj Ludovik II. u proljeće 1522., nakon što je Petar
Keglević dao ostavku na taj položaj. Pritom mu je povjerio i obranu Banje
Luke i Vrbaškog grada.78
Od 1525. uz Nikolu se kao sudrug u banstvu spominje Ivan Horvat
Seglački, koji je također dolazio s prostora današnje Slavonije, doduše iz
drugog dijela.79 Sačuvani su nam podaci o svotama koje su tijekom te godi-
ne primili na ime plaće (17. siječnja 1.700 florena, 27. ožujka 2.100, 27.
73
Buturac, Pisani spomenici, 111, 358.
74
75
Usporedi Engel, KMG/MVA, KMG, s. v. Szentpéteri (Valkó m.).
76
Za različita mišljenja o Nikolinu podrijetlu usporedi Lovorka Čoralić, “Gilétffy, Nikola (Gilétfy,
Gyléthffy, Gyléthfy; Nicolaus Gyléttfy), Hrvatski biografski leksikon, 4., Zagreb: Leksikografski
zavod Miroslav Krleža, 1998., 680.
77
Engel, MKV, s. v. Sztupnok.
78
O okolnostima koje su dovele do Nikolina imenovanja vidi Vjekoslav Klaić, “Pad Obrovca,
Udbine i Jajca. Prilog za hrvatsku povjesnicu godine 1527.-1528.”, Vjestnik Kr. hrvatsko-slavon-
sko.dalmatinskog zemaljskog arkiva (1905): 60-61; Isti, Povijest Hrvata, 4., 380.
79
Glavni posjed njegove obitelji bio je Seglak u Baranjskoj županiji, jugozapadno od Valpova.
Usporedi Engel, MKV, s. v. Szeglak.
145
travnja 2.000),80 a u više navrata u računima iz te godine nalazimo i podat-

ke o njihovim službenicima koji dolaze na dvor donoseći vijesti ili u poslo-
vima vezanim za opskrbu Jajca.81
Iz 1526. sačuvana nam je i vijest o borbama u kojima su sudjelovali.
Papinski nuncij Burgio pisao je 24. svibnja 1526. da se jajački ban (ne navo-
di mu ime, pa ne znamo radi li se o Gilétfiju ili Horvatu) sukobio sa 30
turskih konjanika (cavalli Turchi), porazio ih te pritom od zarobljenika do-
šao do informacija o osmanlijskim planovima.82 O težini situacije svjedoče
i njihove molbe kraljici Mariji da im osigura opskrbu, o čemu saznajemo iz
njezina pisma iz listopada 1526. godine.83
U borbama za krunu između Ivana Zapolje i Ferdinanda Habsburgov-
ca, i Gilétfi i Horvat najprije su stali na Zapoljinu stranu. Zato ih je ovaj, što
potvrđuje Nikolina i Ivanova isprava od 13. rujna 1527., za zasluge u obrani
Jajca – koje su napadali ne samo hostes fidei nego i Germani, tj. Ferdinan-
dovi pristalice – dobili utvrdu Regecz u županiji Zemplén sa svim njezinim
pripadnostima u zalog za 8.000 florena koje su potrošili na obranu Jajca.84
No, usprkos tomu, ubrzo potom banovi su promijenili stranu. Naime na-
kon Zapoljina poraza u bitci kod Tokaja 27. rujna 1527. prešli su na Ferdi-
nandovu stranu. Ipak, ta se njihova odluka nije pokazala najsretnijom za Ja-
jačku banovinu. Možda i iznenađen njihovim napuštanjem Zapolje, Ferdi-
nand se nije primjereno pobrinuo za obranu Jajca. Nije ga opskrbio posadom,
hranom i streljivom, što je na kraju dovelo i do pada Jajačke banovine.85
Još jednom želim naglasiti da su osim onih koji su bili jajačkim banovi-
ma svoj doprinos obrani Jajca dali brojni pojedinci s područja današnje
Slavonije, poput, na primjer, Ivana Hoberdanca Slatinskog, koji se 1525.
spominje kao provizor Jajca, a i poslije je prisutan na tom prostoru.86
Na kraju bih još napomenula da je važnost područja današnje Slavonije
za obranu Jajačke banovine ležala i u činjenici da je ona osiguravala sred-
stva, napose hranu, za opskrbu Jajca. Od nastanka banovine za njenu su
opskrbu, uz Zagrebačku i Križevačku, bile zadužene Požeška, Vukovska i
80
Thallóczy, Horváth, Jajcza, 312, 316, 320.
81
Isto, 313, 315, 322-323.
82
Isto, 346.
83
Isto, 351-352.
84
Isto, 353-356.
85
Mažuran, Hrvati i Osmansko Carstvo, 72.
86
Thallóczy, Horváth, Jajcza, 312, 314-316, 321-322, 347-348, 357. Prema Csánkiju, on svoj pri-
djevak Slatinski (de Zalathnok) nosi prema Slatiniku u Požeškoj županiji (današnji Donji i Gor-
nji Slatinik). Usporedi Andrić, “Podgorje Papuka i Krndije”, 64.
146
Srijemska županija,87 a tijekom cijelog razdoblja u kojem je opstajala naila-

zimo na primjere koji svjedoče o logističkoj važnosti toga prostora za Jajce.
Tako je, na primjer, 8. veljače 1494. kralj Vladislav II. Jagelović tražio od
staleža u Požeškoj županiji da osiguraju namirnice potrebne bosanskim
utvrdama.88 Vladislav II. staležima piše i 18. rujna 1502. godine. Kralj im
tom prilikom javlja da je zadužio Ivaniša Korvina, tada bana Dalmacije,
Hrvatske i Slavonije, da organizira opskrbu Jajca. Ivaniš je trebao i odrediti
cijene za namirnice koje oni budu dopremili u Jajce te riješiti sporove do
kojih pritom eventualno dođe.89
Dvor je isto tako zamolio i despota Ivana, u vrijeme kada ga je na polo-
žaju jajačkoga bana zamijenio Franjo Balassa de Gyarmáth, da opskrbi hra-
nom jajačke utvrde, obećavajući mu da će mu to platiti.90 Dana 25. srpnja
1516. na skupštini održanoj u Tolni određeno je pak da će Lovro Iločki što
je brže moguće otpremiti hranu u Jajce.91
Obrana Jajačke banovine financirala se i dijelom poreza koji su se ubi-
rali na području današnje Slavonije, o čemu svjedoče i neki primjeri koje
smo prije vidjeli. Da je za uzdržavanje Jajca išao porez prikupljen u Požeš-
koj županiji potvrđuju nam i računi kraljevskoga rizničara Žigmunda Er-
nusta Čakovečkog iz 1494./1495. godine.92
Osim toga, treba napomenuti da su jajački banovi u zadnjim desetljećima
15. i početkom 16. stoljeća raspolagali prihodima opatije u Bijeli.93 Sama opa-
tija nalazila se relativno blizu Jajačke banovine, a bila je i razmjerno sigurna,
te je bila dobar izvor prihoda i opskrbe u naravi za potrebe banovine. Stoga
Thallóczy o njoj i govori kao o “glavnoj žitnici Jajačke banovine”.94
Ne znamo točno kada je kralj Bijelu predao jajačkim banovima. Prvi
podatak koji nam potvrđuje da su je držali nalazimo u ispravi čazmanskoga
kaptola od 5. kolovoza 1485. godine. U njoj se među susjedima prisutnim
prilikom razgraničenja između voćinskog i stupčaničkog vlastelinstva na-
87
88
89
Isto, 166.
90
Usporedi Thallóczy, Áldásy, A Magyarország és Szerbia, 339-340; Thallóczy, Horváth, Jajcza,
242-244; Thallóczy, Povijest Jajca, 159, 163; Ivić, Istorija Srba, 35.
91
Klaić, Povijest Hrvata, 4., 327-328.
92
93
Povijest opatije u Bijeli obradio je Stanko Andrić u svom radu “Benediktinski samostan svete
Margarete u Bijeli”, u: Tkalčić. Godišnjak društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije 9 (2005):
9-122.
94
147
vode i predstavnici jajačkoga bana Fičura, a iz navoda u ispravi jasno je da

jajački ban tada drži Bijelu.95
Uz opatiju u Bijeli posjedovno je bio vezan i kaštel Oporovac. On se kao
kaštel izrijekom spominje 23. siječnja 1496. u ispravi kojom su novi jajački
banovi Ladislav Kaniški i Ivan Bebek potvrdili da im ga je zajedno s utvr-
dom Bijelom predao dotadašnji ban Baltazar Batthyáni.96 Nekoliko mjeseci
prije, 29. lipnja 1495., isti su banovi potvrdili da su od Baltazara dobili osam
kola vina i četvora kola žita s Oporovcu pripadajućih posjeda.97
Bijela je igrala važnu ulogu i u transportu pomoći do Jajca. O tome nam
svjedoče prije spomenuti računi kraljevskoga rizničara Žigmunda Ernusta,
u kojima je 18. ožujka 1494. zabilježeno nekoliko manjih isplata ljudima
koji su prevezli veće količine oružja za Jajce (lađom do Mohača, a potom
kolima do Bijele, gdje su ih predali Baltazaru Batthyániju, tadašnjemu ja-
jačkom banu).98
Velik gubitak za Jajce bila je odluka kralja Vladislava II. o kojoj saznaje-
mo iz njegova naloga od 16. studenoga 1500. Iliji Bošnjaku od Bušinca,
nadstojniku utvrde Jajce, da opatiju u Bijeli zajedno sa svim pripadnostima
preda Petru, hercegu od Svetog Save, i njegovu sinu Ladislavu.99 Iz kraljeva
navoda da je u vezi s tim već pisao Iliji, kao i iz toga što je to pismo poslao
po Nikoli Székelyu od Kövenda, koji se trebao pobrinuti da se nalog izvrši,
vidimo da Ilija nije bio zadovoljan tom kraljevom odlukom, što ne čudi s
obzirom na važnost opatije u Bijeli za Jajačku banovinu. Uistinu nije lako
razumjeti kako se kralj odlučio na taj potez.100
Ipak, treba reći da je Bijela ubrzo ponovno u rukama jajačkih banova
(možda je zapravo ni nisu izgubili). No ovaj put ona nije vezana uz Jajačku
banovinu, nego uz konkretne jajačke banove, Nikolu Székelya i Jurja Stra-
žemanskog, koji su je, o čemu sam već govorila, dobili u zalog zbog duga
koji je kralj imao prema njima. Stoga su je oni zadržali u rukama i kada su
prestali obnašati službu jajačkoga bana 1508., odnosno 1510., te tako opa-
tija više nije bila vezana uz Jajačku banovinu.101
95
O tome opširnije vidi u: Andrić, “Benediktinski samostan”, 63-64. Navedena isprava čuva se u
Mađarskom državnom arhivu (Magyar Országos Levéltár) u fondu Diplomatikai levéltár pod
signaturom 19054.
96
97
Isto, 130-131.
98
Isto, 111.
99
Isto, 147-148.
100
O tome više vidi u: Andrić, “Benediktinski samostan”, 69-71.
101
Isto, 73-74.
148
Ovom sam prilikom istaknula nekoliko činjenica za koje vjerujem da

pokazuju značenje koje je za Jajačku banovinu imalo područje današnje
Slavonije i njegovo plemstvo koje je sudjelovalo u borbama na jajačkom
području, ali i u organizaciji obrane, utvrđivanju granice, opskrbi branitelja
oružjem, hranom i drugim potrebnim stvarima. Ono je obnašalo i vodeće
dužnosti u banovini, ali obavljalo i niz drugih službi, a zbivanja na ovom
prostoru bitno su, s druge strane, utjecala na njegov život. Jasno, ovdje su
spomenuti samo neki od pojedinaca koji su igrali važnu ulogu u obrani
Jajačke banovine te neki podaci koji pokazuju važnost Slavonije u osigura-
nju sredstava potrebnih za obranu. Mnogo toga ostalo je nespomenuto, no
nadam se da se i na temelju ovdje iznesenog može stvoriti slika o poveza-
nosti ovih dvaju prostora u teškim godinama obilježenim borbom protiv
Osmanlija.
The Role of Nobility from the Territory of Modern Slavonia

in the Defence of Banate of Jajce
Nobility from the territory of modern Slavonia played a significant role in wars against
the Ottomans. As this essay will show, much of their activity was related to Banate of
Jajce. Slavonian nobles, with their military units, fought in this area as well as occupied
important offices related to the defence of Banate. Thus Franjo Berislavić Grabarski is
referred to as Ban of Jajce in 1494 and 1499-1503, while his cousin Ivan held the same
office 1511-1513. Another form of contribution to the defence of Jajce by Slavonian
nobles was the fortification of towns and building of roads, as well as financial support
to the expenses of wars and resistance to the Ottoman attack. This essay also draws the
attention to other ways in which Slavonia participated in raising funds for the defence
of Bosnia. For instance, around the turn of the sixteenth century bans of Jajce had the
income of the abbey in Bijela at their disposal.
Keywords: Banate of Jajce, Slavonia, anti-Ottoman wars, Berislavić’s Grabarski, Nikola

Gilétfi, Ivan Horvat of Seglak, Ivan Hoberdanac of Slatina, abbey in Bijela.
149
Hrvoje Kekez
Knezovi Blagajski i tvrdi grad Blagaj nakon

osnutka Jajačke banovine 1464. godine
dr. sc. Hrvoje Kekez UDK 929.7(497.6Blagaj)’’1463/...’’

Hrvatsko katoličko sveučilište 94(497.6Blagaj)’’14/15’’
Studijski odjel povijesti Prethodno priopćenje
Ilica 242 Primljeno: 11. listopada 2012.
10 000 Zagreb Prihvaćeno: 4. lipnja 2013.
HRVATSKA
Tvrdi grad Blagaj, smješten ponad ušća rječice Japre u Sanu, zbog svoga položaja u
blizini izrazito važne srednjovjekovne komunikacije dolinom rijeke Une bio je tije-
kom 14. i 15. stoljeća jedno od najvažnijih sjedišta knezova Blagajskih, potomaka
nekadašnjih knezova Babonića, koji su po njemu nosili svoj pridjevak. Iako je pro-
past srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva 1463. nagovijestila buduće česte
osmanske provale u dolinu Sane, uspostava Jajačke banovine ipak je donekle oda-
gnala te provale na neko vrijeme. Unatoč tomu, razmjerno malobrojni sačuvani pi-
sani izvori te znatno više sama arhitektura tvrdoga grada Blagaja ukazuju na kon-
stantnu ratnu opasnost tijekom zadnjih desetljeća 15., a poglavito početkom 16.
stoljeća. U radu se nastoji kontekstualizirati poznate vijesti o provalama osmanskih
postrojbi u prostor oko tvrdoga grada Blagaja te njegovu ulogu i značenje u protu-
osmanskom ratu u drugoj polovini 15. i početkom 16. stoljeća. Iako izrazito zapušte-
ne, današnje ruševine tvrdoga grada Blagaja ukazuju na značajnu izgradnju njego-
va fortifikacijskog sustava u vremenu postupnog raspadanja Jajačke banovine na-
kon 1503. godine. Posebna je pozornost posvećena ustanovljivanju vremena ko-
načnog kršćanskog napuštanja Blagaja i njegova pada u osmanske ruke tijekom
četvrtog desetljeća 16. stoljeća.
Ključne riječi: Blagaj, knezovi Blagajski, osmanska prijetnja, Jajačka banovina, ka-
sni srednji vijek, fortifikacijska arhitektura.
151
Uvod
U ranu zimu 1470. knezovi Blagajski Stjepan, Ivan, Nikola i Mihovil
obratili su se ugarsko-hrvatskomu kralju Matijašu Korvinu s molbom da
im dopusti da umjesto njih na kraljevski i banski sud mogu poslati svoje
prokuratore s pismima ovjerenim njihovim pečatima. Pritom su kao razlog
naveli osmansku opasnost, tj. brojne osmanske pljačkaše koji su se kretali
tadašnjim putovima i pljačkali putnike namjernike. Strahujući za vlastitu
sigurnost, knezovi Blagajski zamolili su kralja da ne moraju osobno prisu-
stvovati banskom ili kraljevskom sudbenom stolu. Uvažavajući njihovu
molbu, kralj Matijaš je iz svoga dvora u Budimu poslao 16. prosinca 1470.
odgovor u kojemu je pozitivno odgovorio na njihovu molbu.1
Ta epizoda iz života knezova Blagajskih vrlo dobro opisuje situaciju na
prostoru oko tvrdoga grada Blagaja, tj. u dolini rijeke Sane, samo nekoliko
godina nakon osnutka Jajačke banovine 1464. godine. Riječ je o obrambe-
nom sustavu sastavljenom od niza tvrdih gradova u nekadašnjem Bosan-
skom Kraljevstvu, točnije u Donjim krajevima, ali i u donjoj Slavoniji, koji
je osnovao kralj Matijaš Korvin radi uspješne obrane južnih granica Ugar-
sko-Hrvatskoga Kraljevstva. Unatoč dobro osmišljenu obrambenom susta-
vu, na osmanskom se udaru vrlo brzo našao i prostor tadašnje južne Slavo-
nije. Posebice se to odnosi na dolinu Sane i tvrdi grad Blagaj, iz kojega su
stoljećima prije knezovi Blagajski gospodarili ne samo dolinom Sane nego
i širim prostorom donjeg i srednjeg Pounja.
Cilj je ovoga rada prikazati povijest tvrdoga grada Blagaja i njegovih
gospodara, knezova Blagajskih,2 u razdoblju nakon propasti srednjovjekov-
1
Lajos Thallóczy, Samu Barabás (ur.), A Blagay-csalad okleveltara. Codex diplomaticus comitum
de Blagay (dalje: CDCB). Budimpešta, 1897., dok. 201, str. 381-382; Borislav Grgin, “Hrvatski
velikaši u desetljećima pred Krbavsku bitku”, u: Krbavska bitka i njezine posljedice.
Zagreb: Hrvatska matica iseljenika : Filozofski fakultet, Zavod za hrvatsku povijest, 1997., 44.
2
Do danas postoji nekoliko historiografskih radova o knezovima Babonićima, precima knezova
Blagajskih, ali se još nekolicina autora u svojim radovima doticala njihove povijesne uloge (pre-
gled literature o knezovima Babonićima vidi u: Hrvoje Kekez, Plemićki rod Babonića do kraja 14.
stoljeća, doktorski rad, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2012., 12-13). S druge pak
strane knezovi Blagajski nisu bili predmet značajnije sustavne historiografske analize. Jedinu
sustavnu analizu povijesti knezova Blagajskih u 15. i 16. stoljeću napisali su na mađarskom jezi-
ku, davne 1897., Thallóczy i Barabás u već spomenutom zborniku isprava knezova Blagajskih
(Lajos Thallóczy, Samu Barabás, “A Blagay család eredete”, u: CDCB, VI-CLXXXIII). Tek ne-
znatno proširena, ista je studija objavljena godinu dana poslije i na njemačkom jeziku (Lajos
Thallóczy, Die Geschichte der Grafen von Blagay. Beč, 1898.). Naravno da je uloga knezova
Blagajskih u drugoj polovini 15. i početkom 16. stoljeća donekle analizirana u nekoliko sinteza
hrvatske povijesti, no kako je riječ o tek sporadičnom spominjanju, na ovome mjestu nije po-
152
Hrvoje Kekez • Knezovi Blagajski i tvrdi grad Blagaj nakon osnutka Jajačke banovine 1464. godine
noga Bosanskog Kraljevstva 1463. i osnutka Jajačke banovine 1464. pa sve

do konačnog kršćanskog napuštanja toga prostora, tj. osmanskog osvaja-
nja, u četvrtom desetljeću 16. stoljeća. Posebna je pozornost usmjerena na
analizu sačuvanih pisanih podataka koji donose vijesti o posljedicama kru-
pnijih povijesnih događaja vezanih uz postojanje Jajačke banovine te na to
kako su se posljedice tih događaja odrazile na život i funkcioniranje i samih
knezova Blagajskih i stanovništva oko tvrdoga grada Blagaja u promatra-
nom razdoblju. Iako je uspostava Jajačke banovine nesumnjivo na neko
vrijeme usporila osmansko napredovanje, ipak se osmanska opasnost vrlo
brzo osjetila i na prostoru Sanske županije. Naime razmjerno malobrojni
sačuvani pisani izvori te znatno više sama arhitektura tvrdoga grada Blaga-
ja ukazuju na konstantnu ratnu opasnost tijekom zadnjih desetljeća 15. i
poglavito početkom 16. stoljeća. Stoga se u ovome radu nastoji kontekstu-
alizirati poznate vijesti o provalama osmanskih postrojbi u prostor oko tvr-
doga grada Blagaja. Štoviše, da bi se dobila jasnija slika povijesnih događa-
ja oko Blagaja, potrebno je proučiti njegovu ulogu i značenje u protuo-
smanskom ratu u drugoj polovini 15. i početkom 16. stoljeća. Naime, iako
izrazito zapuštene, današnje ruševine tvrdoga grada Blagaja ukazuju na
značajnu izgradnju njegova fortifikacijskog sustava u vremenu postupnog
raspadanja Jajačke banovine nakon 1503. godine.
Naposljetku, jedan od ciljeva ovoga rada jest i što točnije ustanovljiva-
nje vremena i okolnosti konačnog pada tvrdoga grada Blagaja u osmanske
ruke. Dosadašnja historiografija nije dala konačan odgovor o vremenu i
okolnostima kršćanskoga napuštanja Blagaja, iako se do sada smatralo da
se to dogodilo 1512., što se temelji na vijestima što ih u svojoj kronici do-
nosi bosanski kroničar fra Nikola Lašvanin. On je zabilježio kako te godine
“…Turci uzeše Blagaj, grad kneza Jurja Blagajića…”.3
trebno pojedinačno navoditi spomenute sinteze. Ipak, treba naglasiti da je Grgin u svome radu
o ulozi i povijesti hrvatskih velikaških obitelji u razdoblju pred Krbavsku bitku jedno poglavlje
posvetio i knezovima Blagajskima (Grgin, “Hrvatski velikaši”, 44-46).
3
Nikola Lašvanin, Ljetopis, ur. Ignacije Gavran. Sarajevo – Zagreb, 2003., 140. Ovdje je potrebno
napomenuti da je mogućnost tako ranog osmanskog osvajanja Blagaja odbacio već Bojanovski
(Ivo Bojanovski, “Blagaj na Sani”, Bulletin Zavoda za likovne umjetnosti Jugoslavenske akademije
znanosti i umjetnosti, god. 12, br. 3 /1964/: 12). Nažalost, on se u svome radu nije detaljnije po-
svetio ovom problemu.
153
Tvrdi grad Blagaj u razvijenom srednjem vijeku

Ruševine tvrdoga grada Blagaja nalaze se na omanjem stožastom bre-
žuljku vrlo strmih strana (294m n. v.) u udolini otprilike dva kilometra
sjevernije od ušća rječice Japre u Sanu, pokraj današnjega mjesta Blagaj
Rijeka. Dolinu kojom dominiraju ruševine Blagaja sa zapada omeđuje
Duga kosa (401m n. v.), a s istoka Blagajska kosa. Pogled na grad iz doline
Sane zatvara masiv brda Dašćica (349m n. v.). Podno gradine teče potok
Lučica, koji se kod Blagaj Rijeke ulijeva u Sanu.4
Iako se u sačuvanim pisanim povijesnim izvorima sam Blagaj prvi put
spominje razmjerno kasno, tek 1359.,5 njegovu gradnju ipak treba smjestiti
znatno prije tog prvog spominjanja. Tako Ivo Bojanovski pretpostavlja da
se tvrdi grad Blagaj razvio na pretpovijesnom supstratu, iz utvrde koja je
vjerojatno u ranome srednjem vijeku mogla imati značajnu obrambenu
ulogu, možda čak i bila župski grad.6 Iako to razmišljanje bez arheoloških
iskapanja zasad nije moguće potvrditi, ipak nekoliko činjenica svjedoči o
vrlo staroj gradnji prvobitnog Blagaja. U prvom redu riječ je o vrlo domi-
nantnoj poziciji gradine. Naime tvrdi grad Blagaj smješten je na omanjem
brežuljku usred doline koju zatvaraju masivi okolnih brda, a nalazi se u
neposrednoj blizini važnoga prometnog pravca riječnom dolinom, u ovom
slučaju u neposrednoj blizini doline rijeke Sane.7 Osim toga, Bojanovski
navodi još dva argumenta koja svjedoče u prilog ranoj gradnji grada Blaga-
ja. Kao prvo, to je prvobitni kružni oblik grada (Ringburg), koji je kasnije
znatno adaptiran.8 Drugo, Bojanovski napominje kako je u hrvatskoj topo-
nomastici za naseljena mjesta često staro pridjevsko ime Blagaj, koje je
označavalo plodnu zemlju. Tako su danas poznati Blagaj na Korani (Blagaj
Turanjski), Blagaj na Buni i Blagaj na Uni, koji se češće navodi kao Ripač.
Štoviše, Bojanovski primjećuje da je ime Blagaj izvedeno s davno zastarje-
4
Kekez, Plemićki rod Babonića, 355.
5
U ispravi od 21. ožujka 1359. knez Dujam Blagajski naveden je kao “… comitis Duym filii
Radozlai de Blagay…” (Tade Smičiklas i dr. /ur./, Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae
et Slavoniae. Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije /dalje: CD/, sv. 12.
Zagreb, 1914., dok. 420, str. 558).
6
Bojanovski, “Blagaj na Sani”, 7.
7
Sličnu poziciju ima primjerice i tvrdi grad Krupa, tj. Pset, vrlo vjerojatno sjedište ranosrednjo-
vjekovne Psetske županije, koja se prvi put spominje u spisu bizantskoga cara Konstantina VII.
Porfirogeneta. O poziciji srednjovjekovne Krupe, tj. Pseta, vidi Kekez, Plemićki rod Babonića,
321-329.
8
154
Mikropozicija Blagaja u razvijenom i kasnom srednjem vijeku
lim sufiksom i spada u red vrlo starih toponima poput Oglaja, Bilaja, Ma-
glaja ili Dubočaja.9
U svakom slučaju, od početka 13. pa sve do početka četvrtoga desetlje-
ća 14. stoljeća knezovima Babonićima mnogo značajniji posjed bilo je obli-
žnje Vodičevo i Blagaj je na neki način bio u sjeni toga posjeda i tamošnje-
ga tvrdog grada. Knezovi Babonići, preci knezova Blagajskih, vrlo su vjero-
jatno tvrdi grad Blagaj preuzeli sredinom devetoga desetljeća 13. stoljeća,
kada je knez Radoslav I. preuzeo župansku službu u Sanskoj županiji. U to
doba raste važnost Blagaja, pa se na obiteljskom vijećanju knezova Baboni-
ća održanom u cistercitskoj opatiji u Topuskome 12. svibnja 1314. spomi-
nje prihod što su ga knezovi Babonići ubirali od mitnice u Japri, nedaleko
od tvrdoga grada Blagaja.10 Štoviše, u Japri je 1334. zabilježena crkva Marka
9
Isto, 7, bilj. 2.
10
CD, 8, dok. 301, str. 359. Potrebno je napomenuti da na prostoru oko rijeke Japre ima dosta na-
laza rimskoga novca, keramike i raznih natpisa koji svjedoče o kontinuiranim rudarskim aktivno-
stima od posljednjeg desetljeća 1. do početka 5. stoljeća. Na tom se prostoru u antici osim željeza
eksploatiralo i olovo, a u manjoj mjeri i bakar (Ivo Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba.
Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 1988., 273-284; Ante Škegro,
“Eksploatacija željeza u Bosni u rimsko doba”, Prilozi Instituta za istoriju 28 (1999.): 21-27).
155
Tlocrtna skica tvrdoga grada Blagaja

(prema: <http://jupiter.elte.hu> i Boja-
novski, “Blagaj na Sani”, 16)
evanđelista i blaženog Martina.11 U to doba vjerojatno je knez Radoslav II.,

kojemu je nakon obiteljske podjele pripao cijeli prostor rijeke Sane, zapo-
čeo s dogradnjama i obnovom tvrdoga grada Blagaja. Nakon sloma knezo-
va Babonića krajem trećega desetljeća 14. stoljeća Blagaj postaje glavno
sjedište one grane roda Babonića koja će se poslije prema njemu nazivati
knezovi Blagajski. Tako će tvrdi grad Blagaj postati rezidencija knezova Ni-
kole III. i Dujma, sinova kneza Radoslava II. No nakon smrti kneza Nikole
III., oko 1330., grad Blagaj prešao je u ruke njegova brata Dujma, koji je
prvi nosio pridjevak “od Blagaja”. Zahvaljujući čvrstoj i stabilnoj vlasti kne-
za Dujma Blagajskog na tom prostoru, koja je ostvarena njegovom bliskom
suradnjom s ugarsko-hrvatskim kraljevima, najprije Karlom Robertom, a
potom i Ludovikom I., Blagaj je za njegova života doživio stabilan razvoj.
Od sredine 14. stoljeća Blagaj je postao stalna rezidencija knezova Blagaj-
skih te je uživao nesmetan gospodarski razvoj potaknut blizinom promet-
nog pravca rijekom Unom.12
Iz toga vremena, tj. iz 13. i 14. stoljeća, sačuvana je kvadratna branič-kula,
danas najbolje sačuvani objekt unutar ruševina tvrdoga grada Blagaja.13 Bla-
gajska branič-kula građena je sredinom 13. stoljeća te je zidana na najvišem
uzdignutom platou. Bojanovski je krajem šestoga desetljeća 20. stoljeća ras-
poznao niz strijelnica s uskim prorezima na vanjskom licu branič-kule, od
11
Franjo Rački, “Popis župa zagrebačke biskupije 1334. i 1501. godine”, Starine JAZU 4 (1872):
212.
12
Usporedi i detaljnije vidi u: Kekez, Plemićki rod Babonića, 356-357.
13
O branič-kulama na srednjovjekovnim burgovima kontinentalne Hrvatske više vidi u: Zorislav
Horvat, “Branič-kule na burgovima kontinentalne Hrvatske od 13. do 15. stoljeća”, Prostor:
znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, vol. 1, br. 33 (2007): 26-41.
156
Ostaci romaničke branič-kule tvrdo- Ostaci palasa tvrdoga grada Blagaja

ga grada Blagaja (preuzeto s: (preuzeto s: <http://jupiter.elte.hu>)
<http://jupiter.elte.hu>)
kojih je sačuvana samo ona u prizemlju. Štoviše, Bojanovski pretpostavlja da

je na vrhu kule bio erker oslonjen na drvene konzole, od kojih je prepoznao
samo dva ležišta. Očito je blagajska branič-kula zidana za obranu i borbu
hladnim oružjem, dakle svakako prije kraja 14. stoljeća.14
Nešto sjevernije od utvrde Blagaj, na širokom polju podno nje, Boja-
novski je na lokalitetu “Crkvina” evidentirao ostatke crkve. Pretpostavio je
da je riječ o kapeli u koju su se pokapali knezovi Blagajski,15 pri čemu je
odbacio zaključak Radimskoga kako su ondje pronađene opeke rimskoga
podrijetla te naglasio da je riječ o tipičnoj tankoj srednjovjekovnoj opeci
ugarske provenijencije.16 Vrlo vjerojatno riječ je o blagajskoj župnoj crkvi
svetoga Jurja koja se spominje u popisu Ivana, arhiđakona goričkog, 1334.
godine.17 Spominjanjem župnika u Blagaju potvrđeno je postojanje tamoš-
nje crkve i u popisu župnika Zagrebačke biskupije iz 1501. godine.18 Zani-
mljivo je da je na tome mjestu krajem 19. stoljeća Vencel Radimský našao
14
Usporedi i detaljnije vidi u: Bojanovski, “Blagaj na Sani”, 7.
15
Isto, 17.
16
Isto, 7, bilj. 16. O izgledu srednjovjekovnoga zida i srednjovjekovnim ciglama više vidi u:
Zorislav Horvat, O izgledu srednjovjekovnog zida na primjerima nekih građevina u kontinental-
noj Hrvatskoj. Zagreb, 1987.
17
“… Item ecclesia sancti Georgii de Blagay…”, Rački, “Popis župa zagrebačke biskupije”, 212.
18
“… Plebanus de Blagay…”, isto, 211.
157
čak 15 nadgrobnih ploča koje, nažalost, nije detaljnije opisao.19 Bojanovski

je početkom sedmoga desetljeća 20. stoljeća pokušao doći do spomenutih
nadgrobnih ploča, ali je napomenuo da je u Zemaljskome muzeju u Saraje-
vu našao samo dva fragmenta nadgrobnih ploča, a za ostale se ne zna gdje
se nalaze, ako ih je Radimský uopće dopremio u Sarajevo.20 Iako je moguće
pretpostaviti da se na lokaciji “Crkvina” podno Blagaja nalazila grobna ka-
pela knezova Blagajskih iz 14. i 15. stoljeća, ipak za tu pretpostavku nema
čvrstih dokaza u pisanim izvorima ili arheološkim nalazima.
S druge strane, neupitno je da je do početka 15. stoljeća Blagaj na Sani
postao hodočasničko središte u koje se hodočastilo o blagdan bezgrešnoga
začeća Blažene Djevice Marije, koji se slavi 8. prosinca. Naime, boraveći na
crkvenom saboru u Konstanzi, knez Ladislav Blagajski zamolio je papu
Martina V. neka bulom odredi da će svi hodočasnici koji posjete Blagaj na
rečeni blagdan dobiti potpuni oprost od grijeha. I uistinu je 10. svibnja
1418. papa Martin V. objavio ukaz kojim je taj privilegij dodijeljen svetištu
u Blagaju na Sani,21 što je svakako potaknulo daljnja hodočašća u Blagaj.
Vrlo vjerojatno, u okolici blagajske župne crkve na lokalitetu “Crkvina”
razvilo se i podgrađe utvrde Blagaj, tj. naselje trgovaca i obrtnika. Naime
brojni su tvrdi gradovi na prostoru srednjovjekovne Slavonije čija su se
podgrađa razvila u okolici tamošnjih župnih crkava.22 Razmjerno velik broj
ulomaka srednjovjekovne opeke svakako ukazuje na to da se podno utvrde
Blagaj razvilo značajnije naselje. Razvoju naselja trgovaca i obrtnika podno
Blagaja tijekom 14. i 15. stoljeća pogodovalo je nekoliko okolnosti. U pr-
vom redu to je činjenica da je Blagaj od sredine 14. stoljeća bio sjedište
knezova Blagajskih, što je svakako privlačilo razne ljude koji su se mogli
nadati službi familijara knezova Blagajskih, ali i raznim drugim službama.
Potom, razvoju blagajskog podgrađa pogodovao je i položaj Blagaja u blizi-
ni važnog srednjovjekovnog trgovačkog puta dolinom rijeke Une, baš kao i
dolazak sve većeg broja hodočasnika, što je dodatno potaknulo razvoj na-
selja. Nažalost, zbog nedostatka pisanih izvora i sustavnih arheoloških
iskapanja teško je dati detaljniju sliku tvrdoga grada Blagaja i njegova pod-
građa u razvijenom srednjem vijeku. Ipak, neupitna je činjenica da je Blagaj
19
Vencel Radimský, “O nekojim prehistoričkim i rimskim gragjevnim ostancima u području
Sane u Bosni”, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine 4 (1891): 443.
20
21
Andrija Lukinović (ur.), Monumenta historica episcopatus Zagrabiensis. Povijesni spomenici
Zagrebačke biskupije, sv. 5. Zagreb: Kršćanska sadašnjost – Arhiv Hrvatske, 1992., dok. 395, str. 540.
22
Tako se primjerice podgrađe tvrdoga grada Zrina razvilo oko župne crkve Svetoga Križa
(Kekez, Plemićki rod Babonića, 315).
158
do sredine 15. stoljeća doživio tipičan urbani razvoj tvrdih plemićkih gra-
dova na prostoru Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva te je svakako bio jedan
od najvažnijih i najrazvijenijih tvrdih gradova na prostoru srednjovjekovne
Slavonije južno od rijeke Save.
Blagajski i tvrdi grad Blagaj u drugoj polovini 15. stoljeća

U drugoj polovini 15. stoljeća dolazi do velikih promjena u dotadaš-
njim srednjovjekovnim obrascima života i na prostoru čitavog Ugarsko-
Hrvatskoga Kraljevstva i na prostoru doline rijeke Sane. Osmanske provale
i velika prijetnja koja se osjećala na prostoru južne Slavonije uvelike je pro-
mijenila društvene oblike života, ali i ekonomsku i demografsku sliku toga
prostora. Velika iseljavanja stanovništva s prostora između Vrbasa i Kupe
sa sobom su donijela mnoge probleme koji će uzrokovati neuspjeh protuo-
smanske obrane na tim prostorima.23
Posljedice burnih događaja u ljeto 1463. koji su rezultirali osmanskim
osvajanjem Jajca, tj. propašću srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva, vrlo
su se brzo odrazile i na prostor doline Sane i tamošnjega tvrdog grada Blaga-
ja. Naime padom tvrdoga grada Ključa, koji su na kraći period Osmanlije
zauzeli između 27. svibnja i 5. lipnja 1463.,24 dolina Sane otvorena je za budu-
će osmanske provale. Ipak, dolina nije pala u osmanske ruke toga ljeta, prije
svega zato što je taj prostor, kao i prostor oko Une, uspješno branio ban Pavao
Špirančić. Ban Špirančić bio je iznimno zainteresiran za obranu toga prostora
jer su se u dolini Une nalazili i njegovi matični posjedi. No uskoro je bio za-
robljen te je njegova supruga Margareta počela skupljati novac za njegovu
otkupninu.25 O uspješnosti Špirančićeve obrane dolina Sane i Une svjedoči i
činjenica da te 1463. nisu zabilježeni osmanski upadi na taj prostor. Naime
nakon pada Ključa, Osmanlije svoje prodore nisu usmjerili prema sjeveru,
nego prema jugu, te su opustošili Krbavu i frankapanske posjede sve do Se-
nja, koji su već te 1463. neuspješno opsjeli.26
23
Ivan Jurković dobro je primijetio da se u hrvatskoj javnosti često zaboravljala činjenica da su
u razdoblju od 1463. do 1593. hrvatske zemlje pretrpjele gubitak od oko 60% starosjedilačkog
stanovništva (Ivan Jurković, “Turska opasnost i hrvatski velikaši – knez Bernardin Frankapan i
njegovo doba”, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti
Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 17 /1999/: 39).
24
Lajos Thallóczy, Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca 1450-1527. Zagreb, 1916., 66, bilj. 1.
25
Vjekoslav Klaić, Povjest Hrvata, sv. 4. Zagreb, 1904., 60.
26
Joannes Schafárik (ur.), Acta archivi Veneti spectantia ad historiam Serborum et reliquorum Sla-
vorum meridionalium (dalje: AAV), knj. 1-2. Beograd, 1860.-1862., 510; Klaić, Povjest Hrvata, 60.
159
Zanimljiva je uloga knezova Blagajskih za vrijeme osmanske provale u

Bosnu 1463. godine. Naime sačuvana je isprava čazmanskoga kaptola dati-
rana 18. siječnja 1464., prema kojoj je kralj Matijaš Korvin naložio kanoni-
cima toga kaptola da sastave komisiju čiji su članovi bili Mihovil Simonić,
Stjepan Terek od Turilovca, Stjepan od Žutomerja i Martin od Therema.27
Komisija je trebala ispitati ponašanje slavonskoga plemstva, tj. ustanoviti
tko je od osumnjičenih plemića pomogao Osmanlijama u njihovu prodoru
u Bosnu, posebice stoga što su Osmanlije odveli mnoštvo kršćana u rop-
stvo. Komisija je ustanovila da je knez Grgur Blagajski prešao na osmansku
stranu te je osobno vodio neke osmanske čete budući da je očito dobro
poznavao krajeve kojima su Osmanlije prolazili.28 Iako tu ispravu svakako
treba promatrati u sklopu uobičajene prakse međusobnog optuživanja sla-
vonskog i hrvatskog plemstva za suradnju s Osmanlijama tijekom 15. sto-
ljeća, o čemu će više riječi biti u nastavku ovoga rada,29 ipak je potrebno
uočiti da Osmanlije nakon osvajanja Ključa krajem svibnja ili početkom
lipnja 1463. nisu nastavili upadati u dolinu Sane, nego su provalili preko
Krbave i Like do Senja. Takvoj osmanskoj odluci mogla je pridonijeti su-
radnja kneza Grgura Blagajskog s Osmanlijama, koji ih je uspio odagnati
od pljačke njegovih posjeda u dolini Sane, ali i uspješna obrana bana Pavla
Špirančića, koji je branio doline Sane i Une.
U svjetlu optužbi protiv kneza Grgura Blagajskog da je pomogao
Osmanlijama u njihovu pohodu na Bosansko Kraljevstvo 1463. moguće je
sagledati podatak što ga je u svome radu donio Ćiro Truhelka. On naime,
pišući o povijesti i znamenitostima grada Jajca, bilježi kako je bosansku
kraljicu Maru, suprugu posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševi-
ća, zarobio neki neimenovani ban te je pritvorio u Blagaju na Sani.30 Prema
njegovim riječima, taj je podatak pronašao u nekoj neimenovanoj osman-
skoj kronici, ali pritom nije naznačio o kojoj je kronici riječ, kao ni gdje se
ta kronika nalazi te je li eventualno objavljena. Očito je Truhelka u tom
trenutku imao na pameti razmišljanja koja je zabilježio u svome ranijem
radu o Jajcu objavljenom na njemačkom jeziku 1888. godine. U njemu je
27
Magyar Országos Levéltár (Mađarski državni arhiv), Budimpešta, fond “Diplomatikai
fényképgyűjtemény”, sign. DF 255769.
28
“… Gregorius de Blaga … dum scilicet imperator Thurcorum regnum nostrum Bozne invase-
rat ipsis Thurcis […] adherendo eosdem ad plurima loca nostrorum ad que scilicet iidem Thurci
sine ductore penetrare nequivissent eosdem Thurcos duxi(sset et) per hoc infidelitatem incurre-
re minime formidando…”, isto.
29
Grgin, “Hrvatski velikaši”, 45.
30
Ćiro Truhelka, Kraljevski grad Jajce: povijest i znamenitosti. Sarajevo, 1904., 10, bilj. 3.
160
Truhelka pribilježio kako je, prema kronici Poviest ot bitija i ot cesareh va-
seh rodov, nastaloj sredinom 16. stoljeća, kralj Stjepan Tomašević poslao
svoju suprugu Maru s blagom u Ugarsku, gdje ju je, kako je poznato, zaro-
bio ban Pavao i oteo joj blago, pa je poslije u Ugarskoj i umrla.31 I uistinu, u
rečenoj se kronici spominje da je posljednji bosanski kralj svoju suprugu
Maru s blagom poslao u Ugarsku, no nema spomena o banu Pavlu Špiran-
čiću, kao ni o njegovu zarobljavanju kraljice Mare.32 Očito je Truhelka po-
vezao podatak iz spomenute kronike s podatkom iz isprave od 11. prosinca
1466. prema kojemu se posljednja bosanska kraljica Mara nakon što je po-
bjegla iz zarobljeništva bana Špirančića naknadno sklonila u samostan se-
stara klarisa svetoga Stjepana u Splitu.33
Iako autor ovoga rada nije uspio pronaći neimenovanu osmansku kro-
niku u kojoj se spominje da je kraljica Mara bila pritvorena u Blagaju na
Sani,34 kako je to naveo Truhelka, ipak je moguće dati vjerojatnu rekon-
strukciju događaja vezanih uz nju. Nakon napuštanja Bobovca, kraljica
Mara pratila je svoga supruga, kralja Stjepana Tomaševića, do Ključa, oda-
kle ju je on poslao u Ugarsku, kako je to zabilježeno u kronici Poviest ot
bitija i ot cesareh vaseh rodov. To se svakako moralo dogoditi prije razdoblja
između 27. svibnja i 5. lipnja 1463., kada je Ključ pao u osmanske ruke, a
kralj Stjepan Tomašević u njihovo zarobljeništvo.35 Od Ključa je put prema
jugu i jadranskoj obali bio odsječen jer su se tim prostorom kretale osman-
ske snage koje su još toga istog ljeta opustošile Krbavu i opsjele Senj.36 Stoga
je najsigurniji put od Ključa prema sjeveru bio dolinom Sane prema Uni, tj.
prema prostoru koji je branio ban Pavao Špirančić,37 što se poklapa s navo-
dima iz kronike Poviest ot bitija i ot cesareh vaseh rodov, u kojoj piše da je
31
Ćiro Truhelka, Geschichte und Denkwürdigkeiten von Jajce. Sarajevo, 1888., 8, bilj. 3.
32
“… Leto scov (6972. g) hodi … na bos[ni] i ouhvati stefana zeta despota lazara i brata mu se-
stre probi gospo[d]e ego daži lazareva pobeže na ougre sa riznicego svoego i uze car bobovac …
[ia]ice i ostale gradove pleni pride v skopje…”, Aleksa Vukmanović, “Građa za istoriju naroda i
književnosti srpske”, Glasnik Društva srpske slovesnosti 10 (1858): 274.
33
Janko Šafarik (ur.), Acta Archiva Venetum, knj. 2. Beograd, 1862., dok. 62, str. 537-538. Tu-
mačenje da je upravo ban Pavao Špirančić zarobio kraljicu Maru prvi je iznio Ante Knežević u
svojoj knjizi o propasti srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva (Ante Knežević, Pad Bosne.
Senj, 1886., 54).
34
Ni Đuro Tošić, autor do sada jedinog sustavnog rada o životu i sudbini kraljice Mare, ne pozna-
je podatak da je ona barem nakratko bila pritvorena u Blagaju na Sani. Vidi Đuro Tošić, “Poslednja
bosanska kraljica Mara (Jelena)”, Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine 3 (2002): 29-60.
35
Thallóczy, Povijest Jajca, 66, bilj. 1.
36
AAV, 510; Klaić, Povjest Hrvata, 60.
37
Klaić, Povjest Hrvata, 60.
161
kralj Stjepan Tomašević poslao suprugu u Ugarsku. Više je razloga zašto se

ban Pavao mogao odlučiti zarobiti kraljicu Maru. Prvo, bila je supruga kra-
lja Stjepana Tomaševića, a iz daljnjih postupaka ugarsko-hrvatskoga kralja
Matijaša Korvina moguće je pretpostaviti da je njegov plan već sredinom
1463. bio na bosansko prijestolje postaviti sebi odana čovjeka.38 Drugo,
kraljica Mara vjerojatno je sa sobom nosila kraljevsku riznicu, ali i relikvije
svetoga Luke što ih je u miraz donijela bosanskomu kralju Stjepanu Toma-
ševiću. Moguće je da se ban Pavao nastojao domoći tih dragocjenosti.
Ipak, postavlja se pitanje – ako je Truhelkin navod točan – zašto je ban
Pavao kraljicu Maru pritvorio u Blagaju na Sani, tj. u tvrdome gradu kne-
zova Blagajskih, a ne na nekom od svojih posjeda oko rijeke Une.39 To nas
pitanje ponovno vraća na ulogu knezova Blagajskih u vrijeme osmanske
provale u Bosnu 1463. godine. Dakako da bi i sama utvrđenost grada Bla-
gaja mogla biti razlog zbog kojega je ban Pavao pritvorio kraljicu upravo
ondje, ali je isto tako moguće da je ban u taj grad smjestio svoju posadu
upravo stoga što nije vjerovao knezu Grguru Blagajskom jer je ovaj pomo-
gao Osmanlijama na njihovu pohodu na Bosnu vodeći njihove čete. U sva-
kom slučaju, kraljica Mara mogla se kraljevskim blagom iskupiti iz zaro-
bljeništva ili je pak puštena nakon što je i sam ban Pavao Špirančić pao u
osmansko zarobljeništvo te je njegova supruga Margareta morala skupljati
novac kako bi ga iskupila iz zarobljeništva.40 Iz Blagaja je kraljica Mara lako
mogla doći do Une te se unskim putem, nakon što je minula izravna osman-
ska opasnost, uputiti prema Kninu i dalje prema Splitu, gdje je njezin bora-
vak zabilježen najkasnije 1466. godine. Takva rekonstrukcija događaja mo-
guća je samo ako je točan podatak što ga je u svome radu o povijesti Jajca
donio Truhelka. Dok se taj podatak ne potvrdi ili ne odbaci, ovdje je riječ
samo o historiografskim promišljanjima.
U svakom slučaju, protuofenziva kralja Matijaša Korvina i osnivanje
Jajačke banovine početkom 1464., tj. niz utvrđenih gradova i tvrdi grad
Jajce, na neko su vrijeme odagnali izravne osmanske upade u dolinu Sane
do Une. Naime u prvo su vrijeme osmanske provale usmjerene prema Hr-
vatskoj, tj. Krbavi i Lici. Tako su već 1468. zabilježene velike razorne osman-
ske provale na posjede kneza Stjepana Frankapana. Štoviše, osmanske su
38
O tome više vidi u radu Borislava Grgina objavljenom u ovome zborniku i ondje navedenu
literaturu.
39
Kao što je već rečeno, matični posjedi bana Pavla bili su oko rijeke Une (Klaić, Povjest Hrvata,
60).
40
Isto, 103.
162
čete po povratku opustošile krajeve oko Stjepanova grada Modruša.41 I na-

redne godine zabilježena je osmanska provala do Senja. U ljeto 1469. Isa-
beg je provalio do Senja, pritom ponovno pustošeći modruški kraj, a potom
je provalio čak i u Kranjsku.42
Početkom osmoga desetljeća 15. stoljeća i u dolinama Sane i Une počela
se osjećati sve veća nesigurnost zbog sve češćih osmanskih provala, što nas
vraća na početak ovoga rada. Kao što je već rečeno, ugarsko-hrvatski kralj
Matijaš Korvin odobrio je 16. prosinca 1470. Stjepanu, Ivanu, Nikoli i Miho-
vilu, knezovima Blagajskim, da ne moraju osobno prisustvovati banskom i
kraljevskom sudu, nego da mogu poslati svoje prokuratore s pismima i svo-
jim pečatima.43 Ta je iznimka učinjena zbog sve veće opasnosti od osmanskih
pljačkaša koji su napadali putnike na sve nesigurnijim putovima.
No nisu samo osmanski pljačkaši bili opasnost na onodobnim cestovnim
putovima. U to su doba učestali sukobi među slavonskim plemićima, pa su
jedni drugima činili mnoga zla. Tako je zabilježeno da su 1471. Ivana Draš-
kovića, familijara knezova Blagajskih, napali ljudi Ladislava Svetačkog. Nai-
me, prema vijestima iz tužbe knezova Blagajskih Nikole, Ivana i Stjepana pro-
tiv Ladislava Svetačkog od Zemče pred slavonskim banovima Blažem Mađa-
rom i Damijanom Horvatom, sačuvanima u ispravi zagrebačkoga kaptola od
12. rujna 1471., nešto ranije iste godine, točnije 13. lipnja, negdje u slavon-
skim šumama kaštelan Pavao i Augustin Šipek, familijari slavonskoga vlaste-
lina i susjeda blagajske Poljane Ladislava Svetačkog, orobili su blagajskoga
službenika Ivana Draškovića oduzevši mu dragocjenosti i novac. Tom su pri-
likom propale i blagajske povelje koje su se ticale Blagaja i Ostrošca, a Draš-
ković ih je nosio u čazmanski kaptol na prepisivanje i ovjeravanje.44 Štoviše,
iz iste se isprave saznaje da su knezovi Blagajski od Ladislava Svetačkog trpje-
li i druge štete. Tako se u ispravi spominje krađa seljačke imovine i stoke, ali i
paleži vinograda, pa čak i ubojstva kmetova.45
41
Iván Nagy, Albert Nyáry (ur.), Magyar diplomacziai emlékek. Mátyás király korából (dalje:
MDE). Budimpešta, 1877., dok. 45, str. 75-76.
42
Isto, dok. 62, str. 96-97.
43
CDCB, dok. 201, str. 381-382.
44
“… item dum circa festum sacratissimi Corporis Christi proxime preterit iidem exponentes
per Iohannem Draskowych familiarem ipsorum certas literas regale set literalia instrumenta
factum castrorum eorundem Blagay et Ozrosaczy ac eorundem possessiones tangente set con-
cernentia ad capitulum ecclesie Chasmensis pro transumpmendis et rescribendes ipsorum pari-
bus destinassent…”, CDCB, dok. 202, str. 383.
45
Isto, dok. 202, str. 383-384; Grgin, “Hrvatski velikaši”, 44.
163
Dolina rijeke Sane sredinom osmoga desetljeća 15. stoljeća postala je

jedan od glavnih smjerova osmanskih provala dalje prema zapadu. Tako je
zabilježeno kako su tuda u rujnu 1473. Osmanlije provalili kroz Hrvatsku i
Slavoniju sve do Koruške, Kranjske i Štajerske.46 Štoviše, ujesen iduće godi-
ne, prilikom osmanskoga pohoda u Slavoniju, osobito je stradalo Zagorje i
prostor oko Križevaca.47 Dok za knezove Blagajske nije zabilježeno da su
pokušavali zaustaviti osmanske provale kroz dolinu Sane, knezovi Zrinski,
koristeći dobar položaj svoga tvrdoga grada Zrina, od kojega se vrlo brzo
moglo doći do ušća Sane u Unu i tamošnjega gaza, nastojali su osujetiti
osmanske provale. Tako je zabilježeno da je knez Petar Zrinski 1475. pora-
zio Osmanlije na njihovu povratku, i to upravo na prijelazu Une. Naime,
kako je početkom godine Ahmet-paša neuspješno opsjeo grad Zrin, knez
Petar Zrinski imao je dovoljno vremena pripremiti svoje čete i namjestiti
klopku Osmanlijama u trenutku njihova povratka. Iako nije točno navede-
no gdje se ta bitka odigrala, najvjerojatnije se to zbilo u blizini ušća Sane u
Unu, tj. blizu današnjeg Bosanskog Novog.48 U svakom slučaju, taj uspjeh
kneza Petra Zrinskog vrlo je vjerojatno nagnao knezove Blagajske na pomi-
rbu s njime. I uistinu, knez Ivan Blagajski sklopio je 11. srpnja 1475. pred
čazmanskim kaptolom, u svoje i ime svoje braće Nikole i Mihovila, mir s
knezom Petrom Zrinskim.49
Vrlo brzo nakon smrti naslovnoga bosanskog kralja Nikole Iločkog
1477., koji je uspješno vodio obranu Jajačke banovine, uslijedio je novi val
osmanskih upada u Hrvatsku i Slavoniju.50 Tako su one teško opustošene
već u listopadu iste godine. Naredne godine zabilježene su nove osmanske
provale kroz doline Sane i Une u Slavoniju. No u ljeto te 1478. hrvatski ve-
likaši predvođeni Petrom Zrinskim ponovno su porazili osmanske čete
koje su se vraćale s pljačkaškog pohoda. I ta se bitka odigrala negdje na
posjedima kneza Petra Zrinskog.51
Najveći poraz Osmanlije su doživjeli u dvodnevnoj bitci kod broda
Zrinskoga, vrlo vjerojatno kod mjesta gdje će kasnije biti izgrađen Novi na
Uni. U bitci koja se vodila 29. i 30. listopada 1483. ban Matijaš Gereb pora-
46
Klaić, Povjest Hrvata, 115-116; Borislav Grgin, Počeci rasapa. Kralj Matijaš Korvin i srednjovje-
kovna Hrvatska. Zagreb, 2002., 175.
47
MDE, dok. 180, str. 260-261; Klaić, Povjest Hrvata, 118; Grgin, Počeci rasapa, 175.
48
Ivan Kukuljević Sakcinski, Zrin grad i njegovi gospodari. Zagreb, 1883., 47; Grgin, Počeci rasa-
pa, 175.
49
CDCB, dok. 203, str. 384-386; Grgin, “Hrvatski velikaši”, 44.
50
Grgin, Počeci rasapa, 175.
51
Isto, 176.
164
zio je veliku osmansku vojsku koja je sa sobom vodila velik plijen i mnoš-
tvo zarobljenika. Zanimljivo je da su u bitci sudjelovali Bernardin i drugi
Frankapani (Cetinski i Slunjski), kao i knezovi Zrinski, ali ne i knezovi Bla-
gajski, koji su u to doba bili u sporu s knezovima Zrinskima oko posjeda
Dobretin. U svakom slučaju, nakon toga osmanskog poraza došlo je do
sklapanja petogodišnjeg mira između kralja Matijaša i Osmanlija te su na
neko vrijeme prestale međusobne borbe većih razmjera, ali su granične
čarke nastavljene.52
Unatoč sve većoj osmanskoj opasnosti od kraja sedamdesetih godina
15. stoljeća Blagajski su više posvećeni sporovima sa susjednim velikašima
negoli obrani svojih posjeda od Osmanlija. Kao što je već spomenuto, kne-
zovi Blagajski vodili su 1483. spor s knezom Petrom Zrinskim oko posjeda
Dobretin53 te vrlo vjerojatno nisu sudjelovali u bitci kod broda Zrinskoga.
Određeno zatišje što se tiče osmanskih provala, koje je donijelo potpisiva-
nje petogodišnjega mira između ugarsko-hrvatskoga kralja i osmanskoga
sultana 1483., pogodovalo je razbuktavanju međusobnih sukoba slavon-
skoga plemstva. Vijesti o sukobima Blagajskih i Zrinskih sačuvane su u tuž-
bi što ju je 30. srpnja 1485. podignuo knez Petar Zrinski protiv knezova
Blagajskih pred slavonskim banovima.54 U toj tužbi ima vijesti o pljačkama
koje su Blagajski učinili na posjedima Zrinskih od 1483. do 1485. godine.
Tako je zabilježeno da su po naredbi Stjepana i Mihovila Blagajskog njihovi
kaštelani Mihovil Janković od Petrovljana i Ilija Merkohelić poharali posje-
de Petra Zrinskog na susjednom zrinskom vlastelinstvu u više navrata tije-
kom 1485. godine. Štoviše, čini se da su se te pljačke redovito događale te
da su blagajski kaštelani opljačkanu stoku redovito odvodili u Blagaj. Po-
sebno su zanimljive vijesti o događaju koji se odigrao 22. kolovoza 1484.
godine. Naime, prema riječima kneza Petra Zrinskog, njegovi su podložni-
ci u Blagaju prepoznali stoku koju su Osmanlije prije odveli s opljačkanih
posjeda knezova Zrinskih. Tom su prilikom Osmanlije odveli više od 300
seljaka i jobagiona knezova Zrinskih te mnogo stoke i raznovrsnih dobara.
Očito su Osmanlije opljačkanu stoku prodali Blagajskima, koji su je zadr-
žali na svojim posjedima, te je stoga knez Petar Zrinski optužio Blagajske
da surađuju s Osmanlijama.55
52
Isto.
53
CDCB, dok. 202, str. 397-398; Grgin, “Hrvatski velikaši”, 44.
54
CDCB, dok. 210, str. 399-403.
55
Grgin, “Hrvatski velikaši”, 44.
165
Kao što je već rečeno, u zadnjim desetljećima 15. stoljeća učestale su

optužbe među vlastelom za suradnju s Osmanlijama. Takva suradnja sva-
kako nije isključena. Tako je primjerice zabilježeno da je Anž Frankapan
prije Krbavske bitke surađivao s Osmanlijama iako su oni često pljačkali
posjede njegova bratića kneza Bernardina Frankapana.56 Štoviše, čini se da
su pred kraj 15. stoljeća knezovi Blagajski priznali vrhovništvo osmanskoga
sultana. Naime sačuvana je vijest da su kršćanski pregovarači saznali od
Osmanlija, koji su tražili da im se preda opsjednuti Modruš, da su knezovi
Blagajski nešto ranije prisegnuli na vjernost Osmanlijama i dopustili im da
prolaze njihovim teritorijem te da plaćaju danak. Stoga su osmanski prego-
varači predlagali Frankapanima da učine isto.57
Novi mir, potpisan 1495. između ugarsko-hrvatskoga kralja i osman-
skoga sultana, omogućio je razmjerno mirnu situaciju na granici idućih
nekoliko godina. Obranu je organizirao ban Franjo Berislavić Grabarski, a
bilo je tek manjih okršaja i čarki. Tomu je svakako pogodovala i činjenica
da je u tom trenutku osmanska vojna politika bila okrenuta prema sjeveru
i prodorima preko Dunava u Panonsku nizinu.58 Te su okolnosti omogućile
knezovima Blagajskim odbijanje poslušnosti Osmanlijama, pa su oni po-
četkom idućega stoljeća postali jedni od najustrajnijih branitelja svojih po-
sjeda, a samim time i hrvatskih povijesnih zemalja od osmanske navale.
Blagajski i tvrdi grad Blagaj u prvoj polovini 16. stoljeća

Početkom 16. stoljeća došlo je do obnove osmanske ofenzive prema
prostorima srednje Europe, koja će nakon nešto manje od tri desetljeća
rezultirati konačnim raspadanjem srednjovjekovnoga personalnog Ugar-
sko-Hrvatskog Kraljevstva i određene transformacije te političke tvorevine
pod novom vladarskom kućom Habsburgovaca. Isto tako, neće proći ni tri
puna desetljeća, a propast će i Jajačka banovina, te će taj događaj odrediti
sudbinu kršćanskoga, tj. hrvatskoga Blagaja na Sani.
Osjećajući jačanje ofenzivnih ideja unutar Osmanskoga Carstva, počet-
kom 1500. formiran je savez u koji je uključena Sveta Stolica, Ugarsko-Hr-
vatsko Kraljevstvo i Mletačka Republika, a cilj mu je bio obnova ratova s
Osmanlijama i njihovo protjerivanje iz Europe. Ratni sukobi započeli su
56
Hrvoje Kekez, “Bernardin Frankapan i Krbavska bitka: je li spasio sebe i malobrojne ili je po-
bjegao iz boja?”, Modruški zbornik 3 (2009): 70-71.
57
58
166
Utvrde između Vrbasa i Une nakon mira 1503. godine
već u studenome iste godine, a u njih se uključila slavonska i hrvatska vla-

stela, među kojima su značajniju ulogu imali knezovi Zrinski, Frankapani i
Karlovići iz roda Kurjakovića. Rat je trajao nepune četiri godine, s naizmje-
ničnim uspjesima jedne i druge strane. Mir između zaraćenih strana potpi-
san je 22. veljače 1503., a na snagu je stupio 20. kolovoza iste godine. Tom
je prilikom dogovoreno sedmogodišnje primirje. Iako je Jajce ostalo u kr-
šćanskim rukama, Osmanlije su zadržali sve važne gradove u Bosni koje su
osvojili za ratnih zbivanja. Tako su se, između ostalih, u osmanskim ruka-
ma našli tvrdi gradovi Ključ i Kamengrad, koji su se kao klin zabili u hrvat-
ski teritorij.59 Držanjem vojnih posada u tim gradovima Osmanlije su od-
vojili Jajačku banovinu od crte obrane u Hrvatskoj na potezu od Krbave
preko Bihaća do doline Une. Vrlo brzo upravo će ta dva tvrda grada postati
59
Ivan Jurković, “Knez Bernardin i njegovo doba”, u: Oratio pro Croatia. Govor za Hrvatsku.
Zagreb: Katedra Čakavskog sabora Modruiše, 2010., 26.
167
Pozicija tvrdoga grada Blagaja na ma-

lenom uzvišenju posred doline (preu-
zeto s: <http://jupiter.elte.hu>)
polazne točke Osmanlija na njihovim prodorima kroz dolinu Sane prema

Uni i dalje u Slavoniju i slovenske zemlje.60
Iako je bilo dogovoreno primirje, pojedine osmanske čete ipak su na-
stavile provaljivati u Slavoniju. Jedan od najvažnijih smjerova osmanskih
prodora u tadašnju južnu Slavoniju bio je dolinom Sane prema Uni, a pola-
zišna točka osmanskih postrojbi bile su utvrde Kamengrad i Ključ. Time su
sve više bili ugroženi i posjedi knezova Blagajskih u dolini Sane, kao i sam
grad Blagaj. Stoga su knezovi Blagajski sve više snage i sredstava ulagali u
obranu doline Sane, ali su se pritom oslanjali i na pomoć ugarsko-hrvat-
skoga kralja Vladislava II. Jagelovića. Tako je 24. travnja 1504. zabilježeno
da su knezovi Antun i Grgur Blagajski za obranu kraljevstva od Osmanlija
držali četu od 50 konjanika, za čije su plaće od vladara primili 500 florena
godišnjeg iznosa.61 Kralj Vladislav II. i idućih je godina nastavio financijski
pomagati obranu južnih granica Slavonije. Tako je 1507. poslao knezu Gr-
guru Blagajskom 200 zlatnih guldena za potrebe obrane granice. Štoviše,
tada je i Grgurov nećak, knez Gašpar Blagajski, od kralja primio iznos od
100 zlatnih guldena.62 No kronična besparica primorala je vladara da ma-
gnatima umjesto godišnje plaće za držanje vojske radi obrane Ugarsko-Hr-
vatskoga Kraljevstva sve češće daruje pojedine posjede u sigurnijim kraje-
vima. To je odgovaralo i samomu slavonskom plemstvu jer su tako dobiva-
li posjede koji nisu ili su pak bili manje ugroženi od osmanskih pljačkaša te
60
Usporedi i detaljnije vidi u: Thallóczy, Povijest Jajca, 144.
61
“… Antonio de Blaga cum fratre suo ad equites L … Vc…”, Lajos Thallóczy, Sándor Horváth
(ur.), Jajcza (bánság, vár és város) története 1450-1527. Budapest, 1915., dok. 115, str. 184.
Zanimljivo je da je iste godine knez Nikola Zrinski, susjed knezova Blagajskih, držao četu od 25
konjanika, za što je primio godišnju naknadu u iznosu od 250 florena (“… Nicola Zrinÿ ad equ-
ites XVV … II½c…”, isto).
62
Thallóczy, Die Geschichte, 111.
168
se s njih moglo ubirati prihode, ali i na njih dovesti stanovništvo s ugrože-

nijih posjeda.63 U tom svjetlu treba promatrati darovnicu kralja Vladislava
II. knezu Antunu Blagajskom za posjed Zemkovec u Zagrebačkoj županiji.
Kralj je pritom naglasio da rečeni posjed daruje knezu Antunu kao nado-
knadu za dugotrajnu i konstantnu vjernost.64
Nakon isteka dogovorenog sedmogodišnjeg primirja Osmanlije su ob-
novili ofenzivu na Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo, ali su početkom drugoga
desetljeća 16. stoljeća u fokusu osmanskih ratnih planova više bile južna
Ugarska i Srebrenička banovina negoli prostor Hrvatske i Slavonije. Štovi-
še, iako je 1511. obnovljeno primirje između sultana Bajazida i kralja Vla-
dislava II. na pet godina, bosanski i hercegovački sandžakbegovi nisu ma-
rili za primirje, nego su neprestano uznemirivali pogranične gradove u
Hrvatskoj i južnoj Slavoniji.65 Tako su već krajem kolovoza 1511. zabilježe-
ne osmanske provale preko Like i Kapele do Modruša.66
Padom Srebreničke banovine ujesen 1512.67 bosanski su sandžakbegovi
sve svoje snage usmjerili prema zapadu, tj. prema Hrvatskoj i južnoj Slavo-
niji. Već su te godine zabilježene osmanske provale i kroz dolinu Sane.
Osmanlije su svoju vojsku vjerojatno okupili u Kamengradu. Kao što je već
rečeno, upravo za tu godinu bosanski kroničar fra Nikola Lašvanin bilježi
da su Osmanlije zauzeli tvrdi grad Blagaj.68 Tu je vijest odbacio Bojanovski,
smatrajući da je Lašvanin vrlo vjerojatno zabilježio tek neki osmanski upad
te da vrijeme pada Blagaja u osmanske ruke treba tražiti znatno kasnije.69
Kako je Lašvaninov zapis o padu Blagaja sačuvan u kronici, dakle se-
kundarnom izvoru podložnom subjektivnom doživljaju njegova sastavlja-
ča, potrebno je proučiti nešto kasnije vijesti iz sačuvanih diplomatičkih
izvora radi jasne ocjene točnosti Lašvaninova zapisa. Najprije valja upozo-
riti na događaje koji su prethodili poznatoj bitci protiv Osmanlija održanoj
na Veliku Gospu 1513. godine. U toj je bitci ban Petar Berislavić teško po-
63
O nastojanjima hrvatskog i slavonskog plemstva da za svoje ratne zasluge dobiju posjede u
sigurnijim krajevima Slavonije i Ugarske više vidi u: Ivan Jurković, “Klasifikacija hrvatskih rase-
ljenika za trajanja osmanske ugroze (od 1463. do 1593.)”, Migracijske i etničke teme 19 (2003):
147-174.
64
CDCB, dok. 229, str. 447-448.
65
Ive Mažuran, Hrvati i Osmansko Carstvo. Zagreb: Golden marketing, 1998., 54.
66
Lajos Thallóczy, Antal Hodinka (ur.), Magyarország melléktartományainak oklvéltára. A hor-
vatt veghelyek oklévelára. Budimpešta, 1903., 24.
67
Početkom jeseni 1512. Osmanlije su zauzeli Srebrenik, Soko, Tešanj i Brčko, tj. cijelu
Srebreničku banovinu (Mažuran, Hrvati i Osmansko Carstvo, 54).
68
Lašvanin, Ljetopis, 140.
69
169
razio Osmanlije. Naime, saznavši da se prema Dubici kreće osmanska voj-

ska, ban Berislavić na brzinu je okupio vojsku te se iz Kraljeve Velike kraj
Požege uputio prema Jasenovcu i ušću Une u Savu te dalje uzvodno uz Unu
prema Dubici. Očito se osmanska vojska približavala Dubici iz drugoga
smjera, tj. iz doline Sane pokraj današnjeg Bosanskog Novog te dalje ni-
zvodno prema Dubici.70 Iako je moguće da je osmanska vojska jednostavno
zaobišla Blagaj, ipak je vjerojatnije da je u tom trenutku Blagaj već bio u
njihovim rukama. Naime Osmanlijama strateški ne bi bilo pametno ostavi-
ti u svojoj pozadini u hrvatskim rukama tako čvrstu utvrdu kakav je Blagaj
u tom trenutku bio. Stoga je moguće da je Lašvaninova vijest da su Osman-
lije 1512. zauzeli Blagaj poprilično istinita.
Štoviše, potrebno je napomenuti da postoje vijesti da je Blagaj do 1519.
bio u rukama Osmanlija. Naime u pismu ugarsko-hrvatskoga kralja Ludo-
vika II. osmanskomu sultanu Selimu I. postoje vijesti koje potvrđuju da je
Blagaj od 1512. do 1519. mogao biti u osmanskim rukama. U tome pismu
od 28. ožujka 1519. kralj Ludovik II. zatražio je od osmanskoga vladara da
mu vrati gradove na granici s Bosnom, među koje je dodan i Blagaj.71 Očito
je u tom trenutku Blagaj bio u osmanskim rukama te ga je kralj Vladislav II.
tražio natrag.
Iako nema sačuvanih vijesti kako se to zbilo, ipak je vjerojatno da su
Osmanlije Blagaj vratili u hrvatske ruke, a isto je tako moguće da je grad
vratio knez Stjepan Blagajski uz pomoć slavonskoga bana Petra Berislavića,
koji je u drugoj polovini drugoga desetljeća 16. stoljeća uspješno organizi-
rao obranu granice Hrvatskoga Kraljevstva kombinirajući danonoćno bdje-
nje i povremene upade u osmanske prostore. Tako se ban Berislavić u tri
navrata, 1515., 1518. i 1519., uspio probiti do Jajca i pomoći opkoljenom
gradu. U svakom slučaju, novi mir s Osmanlijama dogovoren je 1. travnja
u Budimu, a potpisan 30. svibnja 1519. u Drinopolju.72
Kako je iz sredine trećega desetljeća 16. stoljeća sačuvano nekoliko vi-
jesti koje govore da je tvrdi grad Blagaj još uvijek u rukama knezova Blagaj-
70
Usporedi i više vidi u: Klaić, Povjest Hrvata, 302. U samoj bitci kod Dubice istaknuo se i knez
Gašpar Blagajski (Thallóczy, Die Geschichte, 112).
71
“… Similiter etima ex parte ipsius Cesaree maiestatis sua Cesarea maiestas unacum consiliari-
is, dominys, necnon regnis, castris, castellis, civitatibus, oppidis, villis, districtibus et superiore
terra ducis, in primis: … Blagay…”, Lajos Thallóczy, Sándor Horváth, Magyarország melléktarto-
mányainak oklvéltára. Alsó-Szlavóniai okmánytár (Dubicza, Orbász és Szana vármegyék). Codex
diplomaticus partium Regno Hungariae adnexarum (Comitatuum: Dubicza, Orbász et Szana).
Budimpešta, 1912., dok. 167, str. 281.
72
170
skih, očito je knez Stjepan Blagajski u doba banovanja slavonskoga bana

Petra Berislavića uspio ponovno preuzeti Blagaj. Štoviše, kao i mnogi drugi
hrvatski i slavonski magnati čiji su posjedi bili ponajviše ugroženi, i knezo-
vi Blagajski sve su se više okretali austrijskomu nadvojvodi Ferdinandu I.
Habsburgovcu tražeći materijalnu i vojnu pomoć za obranu svojih posjeda,
pa samim time i granice. Tako je zabilježeno da su 30. studenoga 1522.
knezovi Vuk, Juraj i Matija Frankapan te knez Stjepan Blagajski od nadvoj-
vode Ferdinanda primili 1.200 guldena za ratne svrhe.73
Početkom 16. stoljeća najveća opasnost Blagaju je prijetila iz Kamen-
grada, koji je još od 1503. bio u osmanskim rukama. Nastojeći odagnati tu
opasnost i donekle osloboditi dolinu Une od stalnog osmanskog pritiska,
knez Nikola Zrinski očitovao se početkom 1524. da je spreman udariti na
znamenitu utvrdu Kamengrad u osmanskoj Bosni te je za 14 dana osvojiti.
Za taj pothvat tražio je pomoć od 800 teških i 3000 lakih konjanika, a uz to
još i 6000 pješaka.74 Razmišljajući o ideji kneza Zrinskoga, kralj Ferdinand
poslao je u lipnju iste godine svoje izaslanike Weichselbergera, Kocijana i
Leysera kod kneza Nikole Zrinskog da provjere je li moguće provesti nje-
govu ideju o zauzimanju Kamengrada.75
Očito je Kamengrad bio jako osmansko uporište, dok je sredinom tre-
ćega desetljeća 16. stoljeća u Blagaju još uvijek bila, vjerojatno manja, hr-
vatska, tj. kršćanska posada. Prostor između tih dviju utvrda bio je pust, tj.
“ničija zemlja”. Tomu u prilog govori i činjenica da je knez Krsto Franka-
pan, nakon što je u nedjelju 11. lipnja 1525. dospio do opkoljenog Jajca i
pomogao mu,76 odbio prijedlog da svoju vojsku vrati kroz dolinu Sane, iz-
među Kamengrada i Blagaja, jer na tome putu ne bi bila toliko izložena
osmanskim napadima. Knez Frankapan je to odbio jer nije želio sramotiti
vojsku te se odlučio vratiti istim putom, dolinom Vrbasa prema Gradiški i
rijeci Savi.77
No kako je vrijeme protjecalo, situacija oko grada Blagaja bivala je sve
očajnija. Naime, budući da ga je zbog isturenog položaja bilo sve teže bra-
niti, većina stanovništva napustila je grad. Bez okolnog stanovništva i sve
siromašniji, knezovi Blagajski nisu mogli sami braniti svoje posjede, pa ni
73
Thallóczy, Die Geschichte, 116.
74
75
Isto, 395.
76
O pomaganju opkoljenom Jajcu 1525. od strane kneza Krste Frankapana više vidi u: Pejo
Ćošković, “Banjaluka i pomaganje Jajcu 1525. godine”, Istorijski zbornik 8 (1987): 13-36.
77
Thallóczy, Povijest Jajca, 213; Klaić, Povjest Hrvata, 410.
171
sam Blagaj, pa su sve češće od nadvojvode Ferdinanda tražili financijsku

pomoć, koja očito nije stizala redovito. Stoga se knez Stjepan Blagajski 17.
srpnja 1526. žalio nadvojvodi Ferdinandu da nije primio pomoć za obranu
pet svojih gradova, među kojima i tvrdoga grada Blagaja. Posebno je loša
situacija bila oko Blagaja jer su Osmanlije dio stanovništva odveli u roblje,
a dio je od straha pobjegao. Taj je grad knez Stjepan Blagajski, prema svo-
jim riječima, branio uz nevjerojatne napore i velike troškove.78
Velikim porazom ugarsko-hrvatske vojske na Mohačkome polju 1526.,79
kao i konačnim padom Jajca 1527., zapečaćena je i sudbina tvrdoga grada
Blagaja na Sani. Ipak, grad Blagaj je i početkom četvrtoga desetljeća i dalje bio
u rukama knezova Blagajskih. Zanimljive su vijesti što ih je 1531. zabilježio
Benedikt Kuripešić, koji je godinu dana prije kroz Bosnu putovao u Carigrad.
Kuripešić piše kako je napustivši Krupu na Uni te prošavši kroz selo Gornje
Polje jašući kroz brda ugledao s lijeve strane zidine gradića Japre. Potom se
spustio u dolinu te prešao potok Japru, da bi ga na jednu njemačku milju od
toga mjesta dočekalo 50 dobro naoružanih osmanskih konjanika iz Kamen-
grada. Njihov zapovjednik bio je Malkošić-beg, koji ga je potom ugostio u
svome dvoru u Kamengradu.80 Prema njegovoj poziciji naspram rijeci Japri
može se pretpostaviti da je gradić Japra iz Kuripešićeva putopisa zapravo Bla-
gaj. Očito se u njemu još uvijek nalazila kršćanska posada te se Malkošić-beg
nije želio približiti gradu na manje od njemačke milje kako svoje konjanike
ne bi izložio topničkom napadu sa zidina grada Blagaja.
U svakom slučaju, vijesti iz ljeta iste godine potvrđuju da je Blagaj i dalje
bio u kršćanskim rukama. Naime sačuvano je pismo hrvatskoga plemstva
upućeno kralju Ferdinandu I., sastavljeno nešto prije 9. kolovoza 1531., u
78
“… wx quo ipse quinquam castra in confinibus et vadis maximis habeo, vt puta castrum
Blagay, Sthok, uturmque Bwsswych et Ozthrosacz, vbi plura nobis imminent pericula et conti-
nuis fatigamur seu premimur molestiis et incursionibus et depopulacionibus infidelium
Turchorum atterimur, resistere autem hosti et vestre serenissime maiestati inseruire cupiens,
multos ex familiaribus et colonis propriis amisi, quos hostis Turca abduxit seu trucidavit, aut
ibidem detrunccauit; et precipue castrum Blagay cum maxima dificltate et dispendio sustento et
manuteneo propriis in expensis comparando et mittendo alimenta et custodes seu allia necessa-
ria illic comportando…”, Emilij Laszowski (ur.), Habsburški spomenici Kraljevine Hrvatske, Dal-
macije i Slavonije (dalje: HS), sv. 1. Zagreb, 1914., dok. 7, str. 7-8.
79
O vojnome porazu ugarsko-hrvatske vojske na Mohačkome polju i posljedicama toga događa-
ja više vidi u: Géza Perjés, “The fall of the medieval Kingdom of Hungary: Mohács 1526 – Buda
1541”, u: War and Society in East Central Europe, vol. XXVI. Boulder: Columbia University
Press,1989., 171-272.
80
Benedikt Kuripešić, Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530., ur. Miroslav Niška-
nović. Beograd: Čigoja štampa, 2001., 17.
172
kojemu mole kralja da se pošalje komisija koja će obići gradove Krupu, Brinje
i Blagaj jer je tim posjedima i gradovima potrebno što prije poslati pomoć.81
Zbog svoga položaja u blizini ušća Sane u Unu, tvrdi grad Blagaj bio je
strateški vrlo važan, i to kao kršćanska predstraža doline Une. Njegova
ugroženost sve češćim i razornijim osmanskim provalama vidljiva je i iz
sačuvane arhitekture. Ona uglavnom ostavlja dojam razvijenog burga 15. i
16. stoljeća. Iz razdoblja prije osmanske prijetnje, tj. prije sredine 15. stolje-
ća, sačuvani su glavni elementi romaničke i gotičke fortifikacije, poput bra-
nič-kule, ostataka palasa oko kojega se formiralo unutrašnje dvorište. To je
dvorište formirano krajem 14. i tijekom 15. stoljeća, a oko njega se vide
zatrpani ostaci koji su kvalitetno rađeni, iako zidani u nešto rustičnijoj
strukturi i tehnici. Zapadna kula i vanjski bedem sigurno su građeni u vri-
jeme prije osmanske prijetnje, tj. do sredine 15. stoljeća, jer imaju karakte-
ristične poprečne grede kojima se ojačavala masa zida. Iz vremena osman-
ske prijetnje, tj. iz druge polovine 15. i s početka 16. stoljeća, sačuvano je
dosta arhitektonskih elemenata. U prvom redu to su tri manja bastiona
(torete) na vanjskom istočnom zidu. Jedan je smješten na sjeveroistočnom
dijelu zida, a drugi na sredini istočnoga zida. Treći bastion nalazi se na ju-
goistočnom dijelu zida. Te su torete po svoj prilici nastale uvođenjem to-
pništva te su vrlo vjerojatno građene u drugoj polovini 15. i početkom 16.
stoljeća, tj. u vrijeme najčešćih osmanskih provala. Isti je slučaj i s vidljivim
dijelom sjevernoga zida, čija debljina od preko 1,5 m ukazuje na gradnju
koja treba izdržati topničku paljbu. U tom stadiju prekinut je daljnji razvi-
tak grada i tvrdi grad Blagaj odražava punu prisutnost gotike i početak re-
nesansnih bastiona koji su služili za obranu od topništva.82
Vrijeme osmanskoga osvajanja Blagaja

Naposljetku se postavlja pitanje kada je i u kakvim okolnostima tvrdi
grad Blagaj pao u osmanske ruke. Budući da o tome nema izravnih vijesti u
sačuvanim povijesnim izvorima, potrebno je analizom događanja iz sredi-
ne četvrtoga desetljeća 16. stoljeća na prostoru dolina rijeka Une i Sane i
81
“… Item, si quos vestra regia maiestas miserit ex consilio ad videndum statum regni nostri,
habeant in mandatis lustrare visitarque et alias arces, vt Crupa, Brynye et Vlagay. Quarum noa
prouisio ac municio toti regno esset auxilio ac presidio…”, Emilij Laszowski (ur.), Habsburški
spomenici Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, sv. 2. Zagreb, 1916., dok. 505, str. 504.
82
Usporedi Bojanovski, “Blagaj na Sani”, 7.
173
njihovom širom kontekstualizacijom pokušati utvrditi okvir događaja i vri-

jeme osmanskoga preuzimanja grada Blagaja.
Ne pozivajući se ni na kakve konkretne povijesne dokumente, niti de-
taljnije analiziravši povijesne događaje, Hamdija Kreševljaković donio je
podatak da je Blagaj 1537. uključen u sastav novoosnovanoga sandžaka
Klis,83 što bi značilo da je već tada taj grad napustila hrvatska, tj. kršćanska
posada. Da bi se to Kreševljakovićevo razmišljanje moglo prihvatiti ili od-
baciti, potrebno je u grubim crtama opisati prilike na granici s Osmanskim
Carstvom u četrdesetim godinama 16. stoljeća.
Neprestani ratovi sultana Sulejmana Zakonodavca iscrpili su ljudske i
materijalne snage Osmanskoga Carstva, pa je i Osmanlijama bio potreban
predah u ostvarivanju osvajačkih ciljeva. Koristeći taj predah, kralj Ferdinand
I. sklopio je 1533. primirje sa sultanom.84 Nakon samo tri godine započeo je
novi rat. Osmanlije su već u proljeće 1536. provalili u Slavoniju između Dra-
ve i Save, gdje su u njihove ruke pali mnogi tvrdi gradovi. Štoviše, cijela Po-
žeška kotlina pala je u osmanske ruke te se granica na prostoru između Save
i Drave primaknula sve do Moslavačkoga gorja.85 Nakon što su osvojili široke
prostore između Save i Drave, Osmanlije su početkom 1537. započeli s pri-
premama novih prodora u dva smjera. Jedan je vodio prema istočnoj jadran-
skoj obali, gdje je glavni cilj osmanskih provala bio tvrdi grad Klis, posljednja
utvrda u hrvatskim rukama između Mletačke Republike i Osmanskoga Car-
stva, koju je junački branio kapetan Petar Kružić. Obrana Klisa napokon je
popustila 12. ožujka 1537. te je Murad-beg tako ostvario velik uspjeh u da-
našnjoj Dalmaciji.86 Drugi pravac osmanskih prodora te godine bio je u smje-
ru doline Une. Vrlo brzo nakon osvajanja Klisa Murad-beg je smjestio jaku
posadu i u Kamengrad i uključio ga u novoosnovani Kliški sandžak. Osim
toga, primaknuo je granicu prema Uni.87
Vrlo vjerojatno u kasnu jesen ili ranu zimu 1537. Osmanlije su zauzeli
tvrdi grad Blagaj. Naime već početkom studenoga 1357. sastalo se hrvatsko
i slavonsko plemstvo na Saboru u Dubravi kako bi odgovorilo na poziv
kralja Ferdinanda I. u kojemu je tražio konzultacije o tome kako voditi
obranu na Uni, jer je očito pala i posljednja kršćanska utvrda u dolini Sane
83
Hamdija Kreševljaković, “Novi podatak o povijesti grada Blagaja na Sani. Prilog evidenciji
spomenika kulture”, Naše starine: godišnjak Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i
prirodnih rijetkosti NR Bosne i Hercegovine 6 (1959): 35.
84
85
Isto, 81-87.
86
Isto, 86-87.
87
Isto, 87.
174
u blizini samoga ulaza u dolinu Une. Ubrzo je Sabor poslao u Graz svoje
poslanstvo, koje je kralju izložilo stanje utvrda na granici na Uni i na pro-
storu između Save i Drave. Na sastanku održanom 5. studenoga 1537. sa-
borsko poslanstvo predložilo je kralju da se ponajprije utvrde preostale
utvrde na graničnim područjima. Tom je prigodom nabrojen čitav niz
utvrda na Uni i prostoru današnje Banovine, no utvrda Blagaj nije spomi-
njana.88 Očito je ona nešto prije pala u osmanske ruke ili je pak napuštena
jer ju je postalo iznimno teško braniti budući da se nalazila razmjerno da-
leko od planirane crte obrane na Uni. Njeno će mjesto poslije preuzeti utvr-
da Novi na Uni, tj. današnji Bosanski Novi. Nakon niza nesretnih okolnosti
i slabe organiziranosti, Osmanlije su bez većih teškoća već 20. travnja 1538.
osvojili Dubicu, tada najveći i strateški vrlo važan grad u donjem Pounju.89
Štoviše, uskoro je u osmanske ruke pao i Jasenovac, čime se i planirana
obrana na Uni počela urušavati.90
U svakom slučaju, tvrdi grad Blagaj napušten je vrlo vjerojatno tijekom
jeseni ili rane zime 1537. ili su ga pak Osmanlije osvojili u sklopu svojih
priprema za napad na hrvatsko Pounje. Razmjerno brzo Osmanlije su u
grad postavili vojnu posadu, što se svakako dogodilo prije 1555. godine, za
koju postoji podatak da Osmanlije u Blagaju drže stalnu vojnu posadu. Na-
ime Kreševljaković donosi podatak o osmanskoj posadi u Blagaju koji je
zapisan u sidžilu što ga je pronašao u Gazi Husrev-begovoj knjižnici u Sa-
rajevu.91 U rečenom spisu piše kako je na sudu u Sarajevu havaledžija mu-
stahfiza grada Blagaja, neki Osman, izjavio da je od Husein-bega primio
15.000 akči kao ostatak plaće mustahfiza grada Blagaja za šest mjeseci
hidžretske godine 963., koja počinje 16. studenoga 1555. godine.
88
Milan Kruhek, Krajiške utvrde i obrana Hrvatskog Kraljevstva tijekom 16. stoljeća. Zagreb:
Institut za suvremenu povijest, 1995., 98-99.
89
Prema sačuvanim povijesnim podacima, Dubica je 1538. pala u osmanske ruke zbog istih
slabosti obrane kao i najveći broj drugih graničnih utvrda, tj. prije svega zbog njene potpune
nespremnosti za imalo veći obrambeni zadatak. Naime prema pismu zagrebačkoga biskupa
Šimuna Erdödyja od 29. siječnja 1537., grad je neposredno pred dolazak osmanskih četa branila
posada od samo sedam stražara, ili čak samo tri stražara (HS 2, dok. 333, str. 329-330). Te je
godine osmanski napad zaustavljen kod Jasenovca, no kada je iduće 1538. Husrev-beg opet za-
tekao Dubicu bez obrane, jednostavno ju je, 24. travnja, zauzeo bez ikakve borbe. Takav razvoj
događaja naveo je kapetana Katzianera da pismom iz Gvozdanskog 1. svibnja 1538. javim štajer-
skim staležima da je Dubica izgubljena izdajom branitelja (više vidi u: Kruhek, Krajiške utvrde i
obrana, 122-124).
90
91
Kreševljaković, “Novi podatak”, 36.
175
Zaključak
U zaključku se može reći da je nakon uspostave Jajačke banovine i sve
češćih provala Osmanlija u dolinu Sane tvrdi grad Blagaj prestao biti rezi-
dencija knezova Blagajskih te je tu funkciju preuzela sigurnija i udaljenija
Otoka na Uni. Grad Blagaj dobio je prije svega obrambenu funkciju zbog
svoje strateške pozicije na Sani. Ta je funkcija vidljiva i na sačuvanoj arhi-
tekturi grada Blagaja, na što u prvom redu ukazuje vanjski zid sa tri manja
bastiona, kao i niz slabo vidljivih puškarnica.
Iako su od devetoga desetljeća 15. stoljeća zaredale osmanske provale
kroz dolinu Sane prema Uni i dalje u Hrvatsku i Slavoniju, ipak su se u to
doba knezovi Blagajski više bavili sporovima sa susjednim velikašima, po-
glavito knezovima Zrinskima, negoli organizacijom obrane. Određen osje-
ćaj sigurnosti, ali zasigurno lažan, davala im je novoosnovana Jajačka ba-
novina. No nakon što su Osmanlije 1503. zauzeli tvrdi grad Kamengrad u
gornjem toku Sane, čitava sanska dolina i sam grad Blagaj postali su prva
crta ratišta. Taj je prostor trpio uzastopne pljačkaške pohode te je postupno
demografski opustošen odvođenjem stanovništva u roblje, ali i sve brojni-
jim bjegovima domicilnog stanovništva u sigurnije krajeve. Štoviše, čini se
da su Osmanlije grad Blagaj držali u svojim rukama u razdoblju od 1512.
do 1519., kada ga je knez Stjepan Blagajski povratio u vrijeme uspješne
obrane granice što ju je provodio ban Petar Berislavić.
Od sredine trećega desetljeća 16. stoljeća grad je imao isključivo obram-
benu funkciju te ga je bilo teško braniti jer je, po podacima, taj kraj potpu-
no opustio stanovništvom. Padom Jajca i čitave Jajačke banovine 1527. za-
pečaćena je i sudbina grada Blagaja, iako je još neko vrijeme ostao u kr-
šćanskim rukama, svakako do 1531., kada se posljednji put spominje po-
treba dodatnog naoružavanja tamošnje kršćanske vojne posade.
Tvrdi grad Blagaj vjerojatno je konačno pao u osmanske ruke u kasnu
jesen ili ranu zimu 1537., tj. nakon pada Klisa i osnutka Kliškoga sandžaka
te kao priprema za daljnje osmansko osvajanje Pounja, koje je započelo
osvajanjem Dubice 1538. godine. Tim činom završila je višedesetljetna
agonija hrvatskih branitelja Blagaja i tamošnjega stanovništva, a cijeli je
prostor doživio duboke demografske i gospodarske promjene dovođenjem
novoga stanovništva i uspostavom čvrste vlasti Osmanskoga Carstva.
176
The Counts of Blagaj and the Blagaj Castle after

the Foundation of Banate of Jajce in 1464
The Blagaj castle is situated near the mouth of the River Japra into the River Sana, close
to the most important medieval road through the valley of the River Una and leading
from the Eastern Adriatic coast to the Pannonian basin. During the fourteenth and fif-
teenth centuries, the castle of Blagaj was the residence of Counts of Blagaj, the de-
scendants of the earlier Babonić counts. While the collapse of the medieval Kingdom of
Bosnia in 1463 foreshadowed Ottoman raids into the Sana valley, it was the foundation
of Banate of Jajce that put an end to Ottoman raids for a couple of decades. Neverthe-
less, historical documents sporadically indicate constant threat of Ottoman raids around
the turn of the sixteenth century. This is even more clearly depicted by the remains of
the castle of Blagaj that show abundant construction work conducted during the anti-
Ottoman defensive wars. In this essay, the author contextualizes the known informa-
tion about the Ottoman attacks in the Sana valley and the importance and the role of
the Blagaj castle in the anti-Ottoman defence system of the castles. Although these
buildings are today in poor condition, the ruins of the Blagaj castle indicate a major
extension of the castle’s fortification system built after 1503, and the beginning of the
deconstruction of the defensive system of Banate of Jajce. A special attention is given
to the establishnig of the final Christian (i.e. Croatian) desertion of the Blagaj castle dur-
ing the 1540s.
Keywords: castle of Blagaj, Counts of Blagaj, Ottoman wars, Banate of Jajce, late middle
ages, fortification architecture.
177
Tomislav Galović
Ego a puero baptizatus fui et litteras Latinas

didici… – prilog proučavanju latinske
pismenosti u srednjovjekovnoj Bosni
(s posebnim osvrtom na 15. stoljeće)1
dr. sc. Tomislav Galović UDK 811.124’04:37(497.6)’’.../1463’’

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu 94(497.6)’’.../1463’’
Odsjek za povijest i Zavod za hrvatsku povijest Pregledni rad
10 000 Zagreb Primljeno: 15. ožujka 2013.
HRVATSKA Prihvaćeno: 4. lipnja 2013.
Na području srednjovjekovne Bosne pismenost, a time i naobrazba, posvjedočena

je na trima pismima: latinici, glagoljici i ćirilici. Izvori koji to potvrđuju epigrafičkog
su, diplomatičkog i narativnog karaktera. Iako po očuvanosti prevladavaju ćirilični,
kojima – po općem uvjerenju – prethode glagoljični, latinični unatoč relativnoj ma-
lobrojnosti, što je između ostaloga posljedica sloma srednjovjekovnoga uređenja i
kulture, ipak zauzimaju primjetno i po mnogočemu važno mjesto. To napose dolazi
do izražaja u vidu komunikacije s vanjskim svijetom, ali i na samome području Bo-
sne tijekom srednjega vijeka. Stoga je u ovom radu glavni cilj prikazati izvore koji
nam svjedoče latinsku pismenost i pokušati utvrditi mjesto latinskoga jezika u tzv.
viteško-dvorskoj kulturi bosanskoga srednjovjekovlja, kao i u unutar crkvene hije-
rarhije i redovničkih zajednica prisutnih u Bosni do 1463. godine.
Ključne riječi: Bosna, srednji vijek, pismenost, latinski jezik.
1
Ovom prilikom zahvaljujem organizatorima dr. sc. Anti Birinu i dr. sc. Darku Tomaševiću,
Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu i Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu (pri-
druženoj članici Univerziteta u Sarajevu) na pozivu za sudjelovanje u radu međunarodnog znan-
stvenog skupa “Stjepan Tomašević (1461.–1463.): slom srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva”,
održanog u Jajcu (Bosna i Hercegovina) od 11. do 12. studenoga 2011. godine. Hvala dr. sc. Ivanu
Botici, znanstvenom suradniku iz Staroslavenskog instituta u Zagrebu, što je komentirao pojedine
dijelove rukopisa ovoga članka, a također angažirano pratio rad navedenog skupa (usporedi Ivan
179
Za naslov ovoga rada uzeli smo svjedočanstvo bosanskoga kralja Stje-

pana Tomaševića (1461.–1463.) iz njegova pisma upućenog papi Piju II.
godine 1461. ili 1462.,2 kojim traži pomoć u obrani protiv Turaka (Turcae),
gdje kralj ističe da je on još kao dječak bio kršten, da je primio latinsku
naobrazbu i čvrsto prigrlio kršćansku vjeru, te se stoga ne boji onoga čega
se bojao njegov otac – izvorno: Ego a puero baptizatus fui, et litteras Latinas
didici, et Christianam fidem solide complexus sum: non timeo, quae pater
timuit3 – te time ovdje želimo propitati navedeni izričaj vezan uz učenje
latinskoga i kroz sačuvane izvore i dosadašnju literaturu pokušati odgovo-
riti na pitanje kolika je i kakva bila latinska pismenost u srednjovjekovnoj
Bosni, s posebnim osvrtom na 15. stoljeće.
Iako se može pomisliti da je ta tema već apsolvirana, tomu nije tako,
kao što nije završen proces drugih istraživanja iz povijesti srednjovjekovne
Bosne, pa nas i danas može iznenaditi poneko novo otkriće. Spominjemo
ovom prilikom samo jedan takav primjer, kada je Darko Novaković prije
desetak godina u tekstu “Šibenska povijest Bosne” znanstvenoj javnosti
predstavio do tada nepoznato djelo Šibenčanina Dinka Zavorovića (o.
1540.–1608.) Ruina et Presa del Regno della Bossina (Propast i zauzeće Bo-
sanskoga Kraljevstva) tiskano u Veneciji 1602. godine.4
Botica, “Međunarodni znanstveni skup ‘Stjepan Tomašević /1461.–1463./ – Slom srednjovjekov-

nog Bosanskog Kraljevstva’, Jajce, 11-12. studenog 2011. godine”, Radovi Filozofskog fakulteta u
Sarajevu XVI/2 /Historija, Historija umjetnosti, Arheologija/ /2012/: 471-477).
2
Prema nekim autorima, to bi bilo tek 1463. godine.
3
Ova je isprava više puta objavljivana u različitim edicijama. Usporedi Pii secundi pontifici maxi-
mo, Commentarii rerum memorabilium, quae temporibus suis contigerunt, a r. d. Ioanne Gobellino
vicario Bonnen. (…). Romae: Ex Tipographia Dominici Basa, MDLXXXIIII., str. 547; Josephus
Simonius [Giuseppe Simone] Assemanus, Kalendaria Ecclesiae Universae in quibus tum ex vetu-
stis marmoribus, tum ex codicibus, tabulis, parietinis, pictis, scriptis, scalptisve, sanctorum nomi-
na, imagines, et festi per annum Dies Ecclesiarum Orientis, et Occidentis, praemissis uniuscuju-
sque Ecclesiae originibus recensentur, describuntur, notisque illustrantur studio, et opera ~.
Tomus quintus: Kalendaria ecclesiae Slavicae, sive Graeco-Moschae. Romae: Sumptibus Fausti
Amidei, MDCCLV. str. 89, dostupno na: <https://opacplus.bsb-muenchen.de>; Stephanus
(István) Katona, Historia critica Regum Hungariae stirpis mixtae, ex fide domesticorum et exte-
rorum scriptorum concinnata a ~. Tomulus VII., ordine XIV. Ab anno Christi MCCCCLVIII. ad
annum usque MCCCCLXIV. Colotzae: Typis scholarum piarum, 1792., str. 492. Na talijanskom
jeziku objavio ju je Mavro Orbini. Citirani dio glasi: Io mi sono battezzato da putto, & hauendo
imparato le lettere latine, fermamente tengo la fede catholica, nè temo quel ch’il mio padre isbigotti-
ua (Mauro Orbini, Il regno de gli Slavi, hoggi corrottamente detti Schiavoni. Historia di don ~
Rauseo abbate Melitense. In Pesaro: Appresso Girolamo Concordia, MDCI., str. /364!/ [372]).
4
Darko Novaković, “Šibenska povijest Bosne”, Vijenac VIII (2000), 167-169: 32-33.
180
Tomislav Galović • Ego a puero baptizatus fui et litteras Latinas didici…
***
No vratimo se temi iz naslova. Na području srednjovjekovne Bosne pi-
smenost, a time i naobrazba, posvjedočena je trima pismima: latinicom,
glagoljicom i ćirilicom. Izvori koji to potvrđuju epigrafičkog su, diploma-
tičkog i narativnog karaktera. Iako po očuvanosti prevladavaju ćirilični,
kojima – po općem uvjerenju – prethode glagoljični, latinični unatoč rela-
tivnoj malobrojnosti, što je između ostaloga posljedica sloma srednjovje-
kovnoga uređenja i kulture, ipak zauzimaju primjetno i po mnogočemu
važno mjesto.
Glagoljska pismenost
Za područje današnje Bosne i Hercegovine u srednjem vijeku u vezi s
glagoljicom5 pretpostavlja se – dosta utemeljeno, iako bez izravnih potvrda
– da se tim pismom ondje pisalo u “samu zoru slavenske pismenosti” – da
citiramo hrvatskog paleoslavista Stjepana Damjanovića – što bi značilo “da
je, kao i u nekim drugim južnoslavenskim prostorima, ona do kraja XII. st.
premoćna ćirilici. Još u XIII. stoljeću njezin je razvoj prirodan i sada već
jače podržan sa zapada, iz Hrvatske. No, ćirilica je pobjednički nastupala,
pa se na bosansko-humskim prostorima prekida prirodan razvoj glagoljice”.6
I Jagoda Jurić-Kappel smatra kako nema sumnje “da glagoljica leži u kori-
jenima bosanske pismenosti, o čemu svjedoče ortografija, brojevni sustav
te leksička i tekstovna starina spomenika vezanih uz ovaj teren”.7
5
Usporedi Josip Leonard Tandarić, Hrvatsko-glagoljska liturgijska književnost. Rasprave i prinosi,
prir. Petar Bašić, Stjepan Damjanović i Marko Mišerda. Zagreb: Katolički bogoslovni fakultet u
Zagrebu (Djela Instituta za ekumensku teologiju i dijalog Katoličkog bogoslovnog fakulteta u
Zagrebu – Odjel za hrvatski glagolizam, knj. 1) – Kršćanska sadašnjost – Provincijalat franjevaca
trećoredaca, 1993., 27-30; Branko Fučić, “Glagoljica na natpisima u Bosni i Hercegovini”, Nova et
vetera – revija za filozofsko-teološke i srodne discipline (Sarajevo) XXXII (1982) 1-2: 255-267; Isti,
“Sjeverni i južni put [–glagoljica i ćirilica]”, u: Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi Simpozija
povodom 9 stoljeća spominjanja Bosanske biskupije (1089. – 1989.), prir. Želimir Puljić i Franjo
Topić. Sarajevo: Vrhbosanska visoka teološka škola (Studia Vrhbosnensia 4), 1991., 283-294.
6
Stjepan Damjanović, Jezik hrvatskih glagoljaša. Zagreb: Matica hrvatska (Hrvatska jezična ba-
ština, knj. 5), 2008., 318. O novopronađenom glagoljskom natpisu u Livnu iz 1368. vidi Bono M.
Vrdoljak, “Srednjovjekovni spomenici s natpisom na Groblju Sv. Ive u Livnu”, Starohrvatska
prosvjeta (III. ser.) 30 (2003) = Zbornik Dušana Jelovine/ (2004): 239-246.
7
Jagoda Jurić-Kappel, “Doprinos Josipa Hamma istraživanju srednjovjekovnih (južno)slaven-
skih vjerskih/liturgijskih tekstova (na primjeru Psaltira i Apokalipse)”, u: Josip Hamm i njegovo
djelo. Zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenoga skupa povodom 100. obljetnice rođenja
Josipa Hamma, Zagreb, 2. – 3. prosinca 2005., ur. Alojz Jembrih. Zagreb: Hrvatski studiji Sve-
181
Što se pak glagoljaša tiče, spomenimo ovdje ilustracije radi samo jedan
podatak koji je pronašao fra Petar Runje. Naime sigurno znamo da su tije-
kom 15. stoljeća na području Jajca pastoralno djelovali franjevke i franjevci
trećoredci glagoljaši koji službu Božju drže na staroslavenskom jeziku.8
Ćirilska pismenost
U srednjem je vijeku na bosanskom području ćirilska pismenost bila
najraširenija.9 Svjedoče tomu uistinu brojni kodeksi i fragmenti te djelat-
učilišta u Zagrebu (Biblioteka Posebna izdanja, knj. 4), 2007., 59. Usporedi i: Ista, “Jagić i Bosna
(O Jagićevu razumijevanje glagoljice)”, u: Knjige poštujući, knjigama poštovan. Zbornik Josipu
Bratuliću o 70. rođendanu, ur. Davor Dukić i Mateo Žagar. Zagreb: Matica hrvatska (Biblioteka
Zbornici), MMX., 301-306.
8
Petar Runje, Prema izvorima. Zagreb: Provincijalat franjevaca trećoredaca (Novo i staro, knj.
2), 1990., 74-76; Isti, Prema izvorima II. Rasprave i članci o hrvatskim franjevcima trećoredcima
glagoljašima. Krk – Zagreb: Povijesno društvo otoka Krka (Krčki zbornik, sv. 68. Posebno izdanje,
sv. 61.) i Provincijalat franjevaca trećoredaca glagoljaša (Biblioteka Novaja i vethaja, knj. 9),
2012., 15, 56, 116, 187, 190. Za prijepis teksta oporuke Stanice Radosalić usporedi Mladen
Ančić, Jajce – portret srednjovjekovnoga grada. Split: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika
(Scintillae Stephano Gunjaça dicatae 2), 1999., 154-157.
9
Usporedi Bosanskohercegovačka književna hrestomatija – knj. I. Starija književnost, sastavljači:
Herta Kuna, Pavao Anđelić, Petar Pejčinović, Muhamed Hadžijahić, Vojislav Maksimović, ur.
Milan Petrović. Sarajevo: Zavod za izdavanje udžbenika, 1974., 13-100; Herta Kuna, Hrestomatija
starije bosanske književnosti – knj. I. Srednjovjekovna književnost i hrvatska književna tradicija.
Sarajevo: Svjetlost (Biblioteka Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine), 1974., 10-29, 36-106;
Ista, “Srednjovjekovna bosansko-hercegovačka književnost”, u: Pisana riječ u Bosni i Hercegovini
(od najstarijih vremena do 1918. godine) – The written word in Bosnia and Herzegovina (from
earliest times up to 1918), ur. Alija Isaković i Milosav Popadić. Sarajevo: “Veselin Masleša”, 1982.,
49-84; Ista, Srednjovjekovna bosanska književnost. Sarajevo: Međunarodni Forum Bosna (Forum
Bosnae 45/2008), 2008.; Vladimir Vrana, “Književna nastojanja u sredovječnoj Bosni”, u: Poviest
hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do god. 1463. Sarajevo: Hrvatsko
kulturno družtvo Napredak, 1942., 794-822; Anica Nazor, “Rukopisi Crkve bosanske”, u:
Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu. Zbornik radova, ur. Franjo Šanjek. Sarajevo
– Zagreb: Institut za istoriju u Sarajevu – Hrvatski institut za povijest u Zagrebu, 2005., 539-562;
Jagoda Jurić-Kappel, “Književni jezik u srednjovjekovnoj Bosni”, u: Jezik u Bosni i Hercegovini,
ur. Svein Mønnesland. Sarajevo – Oslo: Institut za jezik u Sarajevu – Institut za istočnoevropske
i orijentalne studije u Oslu, 2005., 81-104, I-XX; Ista, “O dijalekatskim temeljima srednjovjekov-
ne bosanske (vjerske) pismenosti”, Slovo – časopis Staroslavenskoga instituta u Zagrebu 56-
57/2006-2007 (2008): 209-218; Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine
– Recueil des inscriptions medievales de Bosnie-Herzegovine, I-IV. Sarajevo: Zemaljski muzej,
1962.-1970.; Драгољуб Драгојловић, Историја српске књижевности у средњовековној
босанској држави. Београд: Службени гласник (Библиотека Друштвена мисао – Едиција
Изабрана дела, књ. 4), 2009. Nedavno je V. Sokol iznio posve originalno tumačenje o pojavi
182
nost “Crkve bosanske” u cjelini. Jaroslav Šidak upravo je zbog toga još 1941.
odvažno sumirao kulturu srednjovjekovne Bosne riječima: “Od stoljetne
djelatnosti bosanskih vladara ostali su vidljivi tragovi samo u njihovim bo-
sanskim izpravama, novcu i podorima ‘stolnih gradova’. Njihovo ime nije
ovjekovječio ni jedan umjetnički spomenik. Kulturne vrjednote sredovječ-
ne Bosne pohranjene su u nekoliko stećaka i rukopisa, pisanih za potrebe
‘crkve bosanske’. Ta je crkva ujedno najznačajniji doprinos Bosne kulturi
srednjega vijeka.”10
Poglaviti, izvršni nosioci ćirilske pismenosti bili su dijaci.11
Latinska pismenost
Iako smo latinsku pismenost ovdje stavili tek na treće mjesto, to ne zna-
či da je u kronološkome i značenjskom smislu doista tako. Naime početke
latinske pismenosti u Bosni treba tražiti u misionarskoj djelatnosti i proce-
su kristijanizacije toga područja u ranom srednjem vijeku, a u kulturnome
pogledu u utjecaju tzv. karolinške renesanse u najširem smislu.12 O razdo-
blju prije toga i uspostavljanju kontinuiteta s njim ne možemo govoriti. No
antičko je razdoblje također ostavilo brojna svjedočanstva, osobito u obliku
latinskih epigrafičkih spomenika.13
ćirilice na hrvatskome povijesnom području vezujući taj proces uz ulazak Bizanta u Dalmaciju
za vrijeme cara Emanuela Komnena 1165. godine. Bizant bi prema tome u zauzete prostore –
okvirno do zamišljenog poteza između rijeka Krke i Vrbasa – uveo “grčko pismo”, koje je u ka-
snom srednjem vijeku nazvano ćirilicom (Vladimir Sokol, “Posljednji otkriveni glagoljski natpi-
si u Vinodolu i nastanak hrvatske ćirilice i tzv. Crkve bosanske”, u: “Az grišni diak Branko pridiv-
kom Fučić” – Radovi međunarodnoga znanstvenog skupa o životu i djelu akademika Branka
Fučića /1920. – 1999./ / “I, the Errant Pupil Branko, Surnamed Fučić” – Conference Papers from
the International Scholarly Seminar on the Life and Work of Academician Branko Fučić /1920-
1999/, prir./edited by Tomislav Galović. Malinska – Rijeka – Zagreb: Hrvatska akademija zna-
nosti i umjetnosti – Institut za povijest umjetnosti – Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u
Zagrebu – Staroslavenski institut – Sveučilišna knjižnica Rijeka – Općina Malinska-Dubašnica,
2011., 627-640).
10
Miho Barada, Lovro Katić, Jaroslav Šidak, Hrvatska poviest za VIII. razred srednjih škola. I.
svezak. Zagreb: Nakladni odjel Hrvatske državne tiskare, 1943., 168 (napomena: srednjovjekov-
nu povijest Bosne i Dubrovnika obradio je J. Šidak).
11
Tomislav Anđelić, “Dijaci u srednjovjekovnoj Bosni i Humu”, Tribunia 7 (1983): 81-100, pre-
tisak u: Hrvatska misao – časopis za umjetnost i znanost IX/35-37 (2005) n. s. 26: 119-136.
12
Đuro Basler, “Arheološki spomenici kršćanstva u Bosni i Hercegovini do XV. stoljeća”, u:
Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne, 1-9.
13
Usporedi Đuro Basler, “Grčko-latinska pismenost”, u: Pisana riječ u Bosni i Hercegovini (od
najstarijih vremena do 1918. godine), 37-45.
183
Spomenimo odmah da još papa Ivan X., u pismu upućenu 925. hrvat-
skom kralju Tomislavu, zahumskom knezu Mihovilu, županima, kleru i čita-
vom tamošnjem slavenskom narodu, potiče adresate da djecu obrazuju u la-
tinskome jeziku i književnosti (hortamur vos, o dilectissimi filii, ut vestros te-
nerrimos pueros a cunabulis in studio litterarum Deo offeratis…), a ne u “bar-
barskome ili slavenskome”, koji ne dolikuje crkvenom bogoslužju.14
Stoga je glavni cilj ovoga rada prikazati izvore koji nam svjedoče latinsku
pismenost i pokušati utvrditi mjesto latinskoga jezika u tzv. viteško-dvorskoj
kulturi bosanskoga srednjovjekovlja, kao i u katoličkoj liturgiji unutar crkve-
nih i redovničkih zajednica, napose franjevaca i dominikanaca, prisutnih u
Bosni do 1463. godine. Ali to ujedno ne znači da su ova pismenost i ovaj jezik
bili izolirani sami unutar sebe, nego suprotno: oni su poticajno djelovali na
pismenost i književno stvaralaštvo dotičnoga područja uopće.15
No kako bismo što cjelovitije sagledali ovu temu, prije svega je neop-
hodno prikazati dosadašnje istraživačke spoznaje vezane uz srednjovjekov-
nu pismenost na području današnje Bosne i Hercegovine.16
Pregled dosadašnje literature

Još od prvih pregleda i sinteza bosanske povijesti, od Vjekoslava Klaića
i njegove Poviesti Bosne do propasti kraljevstva (1882.), pa do suvremenih
historiografskih i filološko-medievističkih radova možemo pronaći odre-
đene podatke vezane uz razvitak pismenosti.17
14
Radoslav Katičić, Uz početke hrvatskih početaka. Filološke studije o našem najranijem srednjo-
vjekovlju. Split: Književni krug (Biblioteka znanstvenih djela, knj. 70), 1993., 82-83; Isti,
Litterarum studia. Književnost i naobrazba ranoga hrvatskog srednjovjekovlja. Zagreb: Matica
hrvatska (Biblioteka Theoria/Θεωρία) – Manualia Universitatis studiorum Zagrabiensis, 1998.
(22007.), 359-360, 386-387; Eduard Hercigonja, Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga sred-
njovjekovlja, II. dopunjeno i izmijenjeno izdanje. Zagreb: Matica hrvatska (Biblioteka Theoria/
Θεωρία) – Manualia Universitatis studiorum Zagrabiensis, 2006., 15-16.
15
Određene metodološke upute o odnosu i uzajamnim vezama književnosti pisane na latinskom
jeziku s onom pisanom na narodnim jezicima meritorno iznosi Vladimir Vratović te konstatira:
“Dvojstvo nadnacionalnoga (internacionalnoga) i nacionalnoga, koje je tipično za latinske knji-
ževnosti, javlja se na drugi način i u svim književnostima pisanim narodnim jezikom” (Vladimir
Vratović, Hrvatski latinizam i rimska književnost. Studije, članci, ocjene. Zagreb: Nakladni zavod
Matice hrvatske (Knjižnica Studije, monografije, kritike), 1989., 202 /202-210/).
16
U uzornom i opsežnom enciklopedijskom članku “Latinitet kod južnih Slavena” Krune Krstića
srednjovjekovna Bosna nije zastupljena izuzev sitnih podataka šire kontekstualiziranih i onih ve-
zanih uz djelo Jurja Dragišića (usporedi Kruno Krstić, “Latinitet kod južnih Slavena”, Enciklopedija
Jugoslavije 5 /Jugos – Mak/, Zagreb: Leksikografski zavod FNRJ, 1962., s. v., 478-494).
17
Usporedi Bibliografiju na kraju ovoga rada.
184
Ako zaobiđemo neka franjevačka djela koja u glavnini obrađuju kasnija

razdoblja (Mijo Vjenceslav Batinić, Jako Matković, Euzebije Fermendžin,
Julijan Jelenić i dr.), onda je prva opsežna monografija u cijelosti posvećena
književnim nastojanjima u Bosni i Hercegovini ona Dragutina Prohaske
Das kroatisch-serbische Schrifttum in Bosnien und der Herzegowina von den
Anfängen im IX. bis zur nationalen Wiedergeburt im XIX. Jahrhundert (Hr-
vatska-srpska književnost u Bosni i Hercegovini od početaka u 9. do naci-
onalnog preporoda u 19. stoljeću), objavljena u Zagrebu 1911. godine. Ta je
knjiga nastala na poticaj Vatroslava Jagića, pa je stoga i napisana na nje-
mačkom jeziku, u skladu sa Slavica non legitur, i prvotna je namjera bila da
bude tiskana u okviru Enciklopedije slavenske filologije na ruskom jeziku
koju je zamislio i uređivao upravo Jagić. No do toga – iz danas nepoznatih
razloga – nije došlo.18 Odmah na početku moramo konstatirati da Proha-
ska latinsku pismenost spominje tek uzgred, ne dajući joj ni jedno zasebno
poglavlje ili potpoglavlje.
Prikaz i ocjenu Prohaskina rada napisala je 65 godina od njegova objav-
ljivanja Herta Kuna, odnosno o njemu referirala na Naučnom skupu Knji-
ževnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadašnjih istraživanja (Sarajevo, 26.
i 27. svibnja 1976.), zaključujući da je Prohaskin rad prvi sintetički rad o
starijoj bosansko-hercegovačkoj književnosti te “baza za dalja opširnija i
sistematičnija istraživanja”.19
I naš najugledniji živući filolog Radoslav Katičić dao je 2002. doprinos
poznavanju ovoga Prohaskina djela tvrdeći da je autor “vrlo jasno pokazao
kako je književnost bosanskih franjevaca iz vremena osmanlijske vladavine
bitno i organski povezana sa svojom hrvatskom književnosti, te se odatle
18
Radoslav Katičić, “Književni povjesničar Dragutin Prohaska u svjetlu svojega prikaza starije pi-
smenosti u Bosni i Hercegovini”, u: Zbornik o Dragutinu Prohaski – književnom povjesničaru i
književnom kritičaru (zbornik radova sa znanstvenog skupa, Osijek, 16. i 17. svibnja 2002.), ur.
Tihomil Maštrović. Zagreb: Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu (Hrvatski književni povjesniča-
ri – znanstveni zbornici, sv. 8) – Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci – Filozofski fakultet Sve-
učilišta u Zagrebu – Hrvatsko filološko društvo Zadar – Matica hrvatska Varaždin – Pedagoški
fakultet Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer u Osijeku – Sveučilište u Zadru, 2003., 27-28.
19
Herta Kuna, “Das kroatisch-serbische Schrifttum in Bosnien und der Herzegowina von den
Anfängen im XI. bis zur nationalen Wiedergeburt im XIX. Jahrhundert (Dragutin Prohaska,
Zagreb: Mirko Breyer, 1911.)”, u: Naučni skup Književnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadaš-
njih istraživanja (Sarajevo, 26. i 27. maja 1976.), ur. Midhat Begić. Sarajevo: Akademija nauka i
umjetnosti Bosne i Hercegovine (Posebna izdanja, knj. XXXV., Odjeljenje za književnost i
umjetnost, knj. 5), 1977., 9-25. Usporedi i: Tihomir Živić, “‘Zasluživanje baštinjenoga’: Pro-
haskina Hrvatsko-srpska književnost u Bosni i Hercegovini od početaka u IX. do nacionalnoga
preporoda u XIX. stoljeću”, u: Zbornik o Dragutinu Prohaski, 167-181.
185
dobro vidi po čem je ona upravo hrvatska, bez obzira na to kako ju je tko
kada zvao”.20
Zaobilazeći opće preglede bosanske povijesti, između dva svjetska rata
moramo posebno spomenuti Bio-bibliografiju franjevaca Bosne Srebreničke
Julijana Jelenića iz 1925. s brojnim podacima o latinistima, poglavito kasni-
jih razdoblja.
U tzv. Napretkovoj povijesti, tj. kolektivnom djelu Poviest hrvatskih ze-
malja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do god. 1463. objavljenom
1942. u Sarajevu, Vladimir Vrana dao je zanimljiv pregled “Književna nasto-
janja u sredovječnoj Bosni”, ali s bitnim naglaskom – dakako – na ćirilsku
pismenost, dok latinsku spominje tek uzgred, navodeći da je utjecaj “zapad-
nih, latinskih nadgrobnih nadpisa” na bosanske očit u više slučajeva.21
Preskačući više od tri desetljeća, zaustavljamo se na Bosanskohercego-
vačkoj književnoj hrestomatiji (Starija književnost) skupine autora22 iz 1974.
u kojoj – konstatirajmo odmah – latinska pismenost nije dobila odgovara-
juće mjesto, osim onog odjeljka gdje su u izboru i prijevodu Petra Pejčino-
vića predstavljeni pojedini bosanski latinisti.23
Prema naslovu jedina autorska monografija u drugoj polovini 20. sto-
ljeća o temi koju ovdje obrađujemo jest knjiga Vojislava Bogićevića Pisme-
nost u Bosni i Hercegovini (od pojave slovenske pismenosti u IX. v. do kraja
austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini 1918. godine), tiskana u Sara-
jevu 1975. godine.24 U širokom krugu zasnovana,25 ova knjiga što se sred-
njega vijeka tiče daje detaljniji uvid tek u ćirilsku pismenost.
20
Katičić, “Književni povjesničar Dragutin Prohaska”, 33, 35.
21
Vrana, “Književna nastojanja u sredovječnoj Bosni”, 822.
22
Herta Kuna obrađuje ćirilske, latiničke i glagoljske tekstove na narodnom i crkvenoslaven-
skom jeziku kroz srednjovjekovne kodekse, epigrafiku i administrativno-pravne spise, a dio o
kronikama i rodoslovima potpisuje Pavao Anđelić. Petar Pejčinović piše o bosanskom latinitetu,
a obrađeni su redom ovi pisci: Juraj Dragišić, Filip Lastrić, Bono Benić, Marijan Bogdanović,
Nikola Lašvanin, Jeronim Verdski, Ivan Frano Jukić, Ambroz Matić, Martin Nedić, Petar Baku-
la, Marijan Šunjić, Blaž Josić i Lovro Sitović/Šitović. U poglavlju “III. Hrvatska književna tradi-
cija” (H. Kuna) izbor je iz djela Matije Divkovića, Pavla Papića, Stjepana Margitića, Ivana
Bandulavića, Ivana Ančića, Lovre Sitovića/Šitovića, Filipa Lastrića i Jerolima Filipovića (uspore-
di i: Kuna, Hrestomatija starije bosanske književnosti).
23
Petar Pejčinović, “Bosanski latinitet” i “2. Pisci na latinskom jeziku”, u: Bosanskohercegovačka
književna hrestomatija – knj. I. Starija književnost, 10-11, 175-217.
24
Војислав Богићевић, Писменост у Босни и Херцеговини (од појаве словенске писмености
у ИX. в. до краја аустроугарске владавине у Босни и Херцеговини 1918. године). Сарајево:
“Веселин Маслеша” (Библиотека Културно насљеђе), 1975.
25
Usporedi i: Hajrudin Ćurić, “Vojislаv Bogićević, Pismenost u Bosni i Hercegovini (od pojave
slovenske pismenosti u IX v. do kraja austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini 1918. godi-
186
Na već spominjanom Naučnom skupu Književnost Bosne i Hercegovine

u svjetlu dosadašnjih istraživanja (1976.), koji je bio prilično ideološki us-
mjeren i selektivan, nije primjerice bilo ni riječi o radu V. Vrane “Književna
nastojanja u sredovječnoj Bosni” (1942.), a jedini referat o latinskoj pisme-
nosti podnio je Šimun Šonje pod naslovom “Književnost Bosne i Hercego-
vine na latinskom jeziku (historijska osnovica)”, gdje sažeto i pregledno
pozicionira ulogu latiniteta u tom procesu i njezinu razvoju.26
Najzad treba konstatirati da su najveći prinos proučavanju, ali i njego-
vanju latinske pismenosti u Bosni kroz stoljeća dali njezini franjevci u cje-
lini, a od ostalih istraživača posebno treba istaknuti ime sarajevskoga kla-
sičnog filologa dalmatinskih korijena Željka Puratića (Sumartin na Braču,
2. VII. 1931. – Sarajevo, 25. IX. 1992.), koji je velik dio svojih radova posve-
tio upravo latinitetu Hrvata u Bosni, kako je uostalom naslovljena i njegova
knjižica objavljena u vlastitoj nakladi u Sarajevu 1974. godine. U njoj je ti-
skan izbor iz memoarskog djela Enchiridion fra Mate Kristićevića (1755.–
1840.) uz djelomični prijevod i komentar u seriji koju je autor zamislio pod
nazivom Građa za povijest latiniteta u Bosni i Hercegovini i za povijest Bosne
i Hercegovine 18/19. stoljeća.27 On je i u drugim radovima proučavao ovu
tematiku i publicirao građu, primjerice u članku “Iz hrvatskog latiniteta u
Bosni” (Latina et Graeca, 1986.). U opširnijem radu pod naslovom “Neko-
liko primjera iz latiniteta u Bosni i Hercegovini” (Živa antika, 1979.) Pura-
tić je dao sliku latiniteta u Bosni i Hercegovini.28 No za srednji je vijek –
zbog neistraženosti – bio primoran konstatirati samo ukratko da su saču-
vani tek rijetki tekstovi iz vremena srednjovjekovne Bosne.29 Međutim do-
nosi zanimljive podatke iz djela kasnijih latinista koji su pisali o ranijim
razdobljima. Posebno citira već spomenutog Kristićevića, koji na jednom
mjestu u pogledu pismenosti u Bosni piše: “Poslije svetoga Jeronima, Ćirila
i Metodija, neki su Slaveni vješti latinskom jeziku zanemarili vlastita slova
ne), Sarajevo 1975, str. 334”, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine XXVIII-
XXX/1977-1979 (1979): 311-314.
26
Šimun Šonje, “Književnost Bosne i Hercegovine na latinskom jeziku (historijska osnovica)”, u:
Naučni skup Književnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadašnjih istraživanja, 35-39.
27
Željko Puratić, Iz latiniteta Hrvata u Bosni. Sarajevo: (vlastito izdanje), (1973.) 1974.
28
Usporedi i njegove druge radove: Željko Puratić, “Nepoznata kronika. O zapisima fra Mate
Krističevića na latinskom jeziku”, Odjek – kulturnog, umjetničkog i književnog života (Sarajevo)
XXIV (1971) 22: 14; Isti, “Nekoliko primjera iz latiniteta u Bosni i Hercegovini”, Dubrovnik XXI
(1978) 6: 25-32; Isti, “Značajna povijesna komponenta. Nekoliko primjera iz latiniteta u Bosni i
Hercegovini”, Odjek – kulturnog, umjetničkog i književnog života XXXII (1979) 12: 23.
29
Željko Puratić, “Nekoliko primjera iz latiniteta u Bosni i Hercegovini”, Živa antika XXIX
(1979) 1: 157.
187
svojega naroda i svoje knjige pisali latinskim slovima. Ne samo da su svoja

slova zanemarili na sramotu svoju, nego ih i uništili. Osramotiše se – na-
stavlja Kristićević – kod drugih naroda, jer su pokopali slavu svojega tako
drevnoga i slavnoga naroda, potpuno se odrekavši časti kojom su nadvisi-
vali mnoge narode.” U nastavku se iznosi podatak da je početkom 19. sto-
ljeća unutar franjevačke zajednice bilo odlučeno da se latinskim slovima
piše samo onda kad treba pisati na latinskom jeziku, a “slavenskim, tj. ilir-
skim (ćirilskim, grčkim) slovima kada treba pisati slavenski”.30 Što se pak
tiče određenja latinskog u srednjovjekovnoj Bosni, to je po Puratiću jezik
rimokatoličke liturgije, dakle pretežno crkveni srednjovjekovni latinski je-
zik.31 Za latinitet na ovom području u cjelini zaključuje da čini “važnu
komponentu povijesnog i kulturnog razvitka” Bosne i Hercegovine.32
U katalogu Pisana riječ u Bosni i Hercegovini (od najstarijih vremena do
1918. godine) – The written word in Bosnia and Herzegovina (from earliest
times up to 1918) iz 1982. vrlo kratko, ali instruktivno poglavlje o grčko-
latinskoj pismenosti potpisuje Đuro Basler.33
Za razliku od do sada prikazanih sinteza, posebno mjesto zauzima tekst
Pave Anđelića u Kulturnoj istoriji Bosne i Hercegovine (od najstarijih vremena
do pada ovih zemalja pod osmansku vlast), objavljenoj 1984. kao drugo izda-
nje. Taj je tekst – pod naslovom “Doba srednjovjekovne bosanske države”,
više nego dobar pregled ukupne pismenosti, pa tako i latinske – mogao napi-
sati samo iskusan i priznat istraživač različitih aspekata bosansko-hercego-
vačke baštine. Anđelić je znao prepoznati, kontekstualizirati i vrednovati ono
što su nam namrla prošla stoljeća nesklona srednjovjekovnoj Bosni.34
U ovom pregledu treba navesti i radove koje su napisali Veselko Koro-
man (“Bio-bibliografija starijih hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine”,
1979.), Anto Slavko Kovačić (“Skica za izradu bibliografije bosanskoherce-
govačkih latinista”, 1984.; “Bosanskohercegovački latinitet”, 1986.), Ivan
Alilović (Biobibliografija hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine do god. 1918.,
1986.) i Vladimir Vratović (“Hrvatski latinisti u Bosni”, 2000.), neovisno o
tome što se u osnovi odnose na kasnija razdoblja.35 Kovačić je primjerice
30
Isto, 160.
31
Isto, 163.
32
Isto, 165.
33
Basler, “Grčko-latinska pismenost”, 45-48.
34
Pavao Anđelić, “Doba srednjovjekovne bosanske države”, u: Kulturna istorija Bosne i Herce-
govine (od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku vlast), 2. prerađeno i dopu-
njeno izdanje. Sarajevo: “Veselin Masleša” (Biblioteka Kulturno nasljeđe), 1984., 435-587.
35
Veselko Koroman, “Bio-bibliografija starijih hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine”, Život
(Sarajevo) 11-12 (1979): 723-740; Anto [Slavko] Kovačić, “Skica za izradu bibliografije bosan-
188
još osamdesetih godina prošlog stoljeća morao, nažalost, konstatirati da u

“konceptu pisanja historije književnosti naroda Bosne i Hercegovine po-
glavlje o latinitetu jednostavno je izostavljeno, premda je bjelodano da je
on nerazdvojni dio bosanskohercegovačke kulturne i literarne baštine”.36
Kovačić je inače autor i opsežne i temeljite Biobibliografije franjevaca Bosne
Srebrene. Prilog povijesti hrvatske književnosti i kulture (1991.).37
Od recentnih radova izdvojimo njih nekoliko. U knjizi objavljenoj 2004.
pod naslovom Primjeri bosanskohercegovačke pismenosti i književnosti od
11. do 19. stoljeća, čiji je izbor, transkripciju, predgovor i rječnik izradila
Darija Gabrić-Bagarić, nažalost ne nalazimo primjere iz srednjovjekovne
latinske pismenosti. No ta je knjiga-hrestomatija u cjelini vrlo korisna i za-
nimljivo koncipirana.38
Za razliku od toga, u nedavnoj Pranjkovićevoj antologiji Hrvatska knji-
ževnost Bosne i Hercegovine od XIV. do sredine XVIII. stoljeća, objavljenoj u
Sarajevu 2005., razdoblje 14. i 15. stoljeća zastupljeno je sve odreda piscima
i djelima pisanim upravo na latinskom jeziku (Odgovor pape Grgura XI. na
Dubia Bartola Alvernskoga, fra Blaž Zalčanin, fra Jakov Markijski, fra Juraj
Dragišić).39
Iste je godine objavljen opsežni zbornik Jezik u Bosni i Hercegovini pod
uredništvom Sveina Mønneslanda, u izdanju Instituta za jezik u Sarajevu i
Instituta za istočnoevropske i orijentalne studije u Oslu. U zborniku je
skohercegovačkih latinista”, Bibliotekarstvo – godišnjak Društva bibliotekara Bosne i Hercegovine

(Sarajevo) 30 (1984): 37-42; Isti, “Bosanskohercegovački latinitet”, Bibliotekarstvo – godišnjak
Društva bibliotekara Bosne i Hercegovine 32 (1986): 121-126; Ivan Alilović, Biobibliografija hr-
vatskih pisaca Bosne i Hercegovine do god. 1918. Zagreb: Ivan Alilović i Kršćanska sadašnjost,
1986.; Vladimir Vratović, “Hrvatski latinisti u Bosni (neke stilske crte i tematske natuknice)”, u:
Zbornik radova sa Znanstvenoga skupa u povodu 500. obljetnice smrti fra Anđela Zvizdovića
(Sarajevo, 16. i 17. listopada 1998.), ur. Marko Karamatić. Sarajevo – Fojnica: Franjevačka teolo-
gija Sarajevo – Franjevački samostan Fojnica, 2000., 477-485.
36
Anto [Slavko] Kovačić, “Bosanskohercegovački latinitet”, 121.
37
Za druge primjere bibliografske obrade vidi Bibliografiju na kraju ovoga rada
38
Sadrži dva poglavlja, “O starijoj pismenosti i književnosti” (str. 3-7) i “Razvoj književnoga je-
zika u BiH od 11. do početka 20. st.” (str. 8-21), te izbor iz tekstova od 11. do 19. stoljeća u koji
su uključeni natpisi i zapisi, administrativno-pravni spisi, srednjovjekovna bosanska književ-
nost, prijevod ahdname ili milodraškog hatišerifa, književnost bosansko-hercegovačkih franje-
vaca, bosanski franjevci-ilirci, franjevački ljetopisi, ljekaruše (Darija Gabrić-Bagarić, Primjeri
bosanskohercegovačke pismenosti i književnosti od 11. do 19. stoljeća, izbor, transkripcija, predgo-
vor i rječnik ~. Zagreb – Sarajevo: HKD Napredak - Glavna podružnica, Hrvatski informativni
centar – HKD Napredak - Središnjica, 2004.).
39
Ivo Pranjković (prir.), Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine od XIV. do sredine XVIII. sto-
ljeća. Sarajevo: Matica hrvatska – HKD Napredak, 2005., 11-14, 46-72.
189
srednjovjekovnu dionicu – u poglavlju 2. Srednji vijek – korijeni pismenosti

– obradila Jagoda Jurić-Kappel u tekstu naslovljenom “Književni jezik u
srednjovjekovnoj Bosni”.40 Autorica kompleksno pristupa naznačenoj temi.
Za latinski jezik piše da je bio u uporabi u “oficijelnoj crkvi” te da franjevci
od 13. stoljeća djeluju na latinskom jeziku, dok za Povelju bana Kulina kaže
kako ta listina “dopušta pretpostavku da su se i poslovi svjetovne vlasti
obavljali, pored latinskoga, i na slavenskom jeziku”.41
Pregled dosadašnje literature zaključit ćemo u svakom pogledu važnim
prinosom – sintezom Herte Kuna Srednjovjekovna bosanska književnost, iako
završenom još početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, tiskanom tek 2008. u
Sarajevu.42 Što se tiče latinske pismenosti, ona je u ovoj knjizi tek uzgred spo-
menuta, a i ondje gdje je riječ o njoj može izazvati samo opravdane polemike
i kritike. Naime Kuna piše: “Valja naglasiti da je na bosansku književnost i
pismenost srednjega vijeka katolička crkva imala negativan uticaj, jer je apso-
lutno preferirala latinski jezik, obavezan u katoličkom obredu, pa prema
tome i za sve katoličke redove, pa tako i za bosanske franjevce, čime je latinski
i na ovom tlu dobivao status ne samo kultnog nego i kulturnog jezika, bar u
opsegu djelovanja katoličke crkve.” Mislimo da je na prvi dio ovoga navoda
svaki komentar suvišan, dok drugi zapravo izravno svjedoči ono što autorica
u svojoj knjizi nije ni dotaknula unatoč naslovu!43
***
Naposljetku možemo načelno konstatirati da filološko-lingvistička i knji-
ževno-povijesna istraživanja s jedne strane te povijesno-arheološka s druge
strane nisu u našem slučaju previše korespondirala, a u određenim primjeri-
ma uopće. Zamjetna je stroga ograničenost autora na njihova matična istra-
živačka područja bez, uz određene iznimke, interdisciplinarnog pristupa.
Naša je nakana prikazati ovdje latinsku pismenost u srednjovjekovnoj
Bosni u osnovnim crtama kroz epigrafičke, diplomatičke i narativne izvore
te iz toga na kraju izvući određeni zaključak.
40
Jurić-Kappel, “Književni jezik u srednjovjekovnoj Bosni”, 81-104, I-XX.
41
Isto, 85, 91, 98.
42
Kuna, Srednjovjekovna bosanska književnost, 373-375 (Urednički pogovor).
43
Usporedi i pojedine kritičke osvrte: Marinka Šimić, “Herta Kuna, Srednjovjekovna bosanska knji-
ževnost, Sarajevo: Međunarodni Forum Bosna (Forum Bosnae 45/08.), 2008.”, Hrvatska misao
XIII-2/3 [51-52] (2009) n. s. 37: 225-230; Ana Kovačević, “Herta Kuna, Srednjovjekovna bosanska
književnost. Forum Bosnae 45/08., Međunarodni Forum Bosna, Sarajevo 2008., 383 str. + ilustra-
cije”, Slovo – časopis Staroslavenskoga instituta u Zagrebu 59 (2009): 389-395; Pavao Knezović,
“Sinteza srednjovjekovne književnosti Bosne i Hercegovine: Herta Kuna, Srednjovjekovna bosan-
ska književnost. Sarajevo, Forum Bosnae, 2008., 383 str.”, Filologija 54 (2010): 111-116.
190
Latinska epigrafija
Sačuvana latinska epigrafička baština Bosne u srednjem vijeku nije
brojna, ali je vrlo indikativna. Zapisi na kamenu u načelu su nastali ondje
gdje su pronađeni (in situ), iako i tu ima iznimaka. Oni su “arhiv u kame-
nu”. Premda je Bosna puna natpisa na ćiriličnom pismu, nešto se uspjelo
sačuvati i na drugom slavenskom pismu – glagoljici, ali također vrlo malo.
Prilikom izrade kataloga kamenih natpisa, tj. Zbornika srednjovjekovnih
natpisa Bosne i Hercegovine (I-IV, 1962.-1970.), Marko Vego popisao je
samo 12 latinskih natpisa, a u jednoj je zabilješci naznačio da ima još latin-
skih natpisa u fazi proučavanja (Bobovac, Jajce). No kada se vremenski i
politički kontekstualiziraju latinski natpisi iz Vegina Zbornika, onda oni
najstariji pripadaju starohrvatskoj livanjskoj županiji,44 a oni najkasniji bi-
haćkom području, tada u sklopu Hrvatskoga Kraljevstva. Potonje bihaćke
latinske natpise hrvatskoga plemstva iz 16. stoljeća Vego je zasebno obradio
u knjizi Iz historije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine.45
Međutim za našu su temu ključni natpisi koje je pronašao Pavao Anđe-
lić u Bobovcu i Jajcu.
No prije toga, gledajući kronološki, na prvo mjesto dolazi natpis na
kopči (zaponu) humskoga kneza Petra, sina kneza Miroslava, iz sredine
prve polovine 13. stoljeća, na kojem se nalazi dvopismeni (ćirilično-latinič-
ki) i dvojezični, starocrkvenoslavenski i latinski natpis. Latinski glasi: PRE-
TENDE COMITI PET(ro).46
Drugi je po redu fragment natpisa iz Sarajeva, srednjovjekovne Vrhbo-
sne, za koji se razložno pretpostavlja da je posvetni natpis oltara katedrale
sv. Petra:
(apos)TOLI PETRI VERBOS(nensis)
… VITA, NON POTEST PONERE…
Vremenski se omeđuju između 1238. i 1247. godine.47
44
Usporedi Livanjski kraj u povijesti, ur. Boško Marijan. Split – Livno: Muzej hrvatskih arheološ-
kih spomenika Split – Općinsko Hrvatsko vijeće obrane Livno, 1994.
45
Marko Vego, Iz historije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Svjetlost, 1980., 290-
312.
46
Љубиша Ковачевић, “Запон хумског кнеза Петра”, Старинар Српског археолошког
друштва I (1884) 3: 110-118.
47
Đuro Basler, “Katedrala sv. Petra u Vrhbosni”, Nova et vetera – revija za filozofsko-teološke i
srodne discipline XXVIII (1978) 1-2: 295-303; Isti, “Grčko-latinska pismenost”, 45, 47; “Vrhbosna/
Sarajevo kroz stoljeća” [tematski blok], Hrvatska misao III (1999) 11-12: 7-157. Usporedi i:
191
Sl. 1. (izvor: <http://www. Sl. 2. (izvor: Đuro Basler, “Grčko-latinska pismenost”,

arte.rs>) 45)
U odnosu na ovaj natpis na kraljevskom Bobovcu imamo niz epigrafič-

kih spomenika prvorazredne vrijednosti. Sve ih je pronašao i obradio Pa-
vao Anđelić.48
Fragment natpisa za koji se pretpostavlja da pripada grobu bosanskoga
kralja pokopanog u Bobovcu (prva polovina ili sredina 15. stoljeća):
(bo)NE MEMORIE MAGNI OLIM D(omi)NI ET … USSORE E[T] SALIS …
D(omi)NI
Anđelić pretpostavlja da se radi o natpisu s groba Tvrtka II. (1404.–
1443.), koji bi restituiran izgledao:
+ SEPULTURA TVRTCONIS BONE MEMORIE
MAGNI OLIM D(omi)N<N>I ET REGIS RASCIE, BOSNE, MARITIMA-
RUM P(ar)CIUM TERRE HOLM, INFERIORUM PARCIUM USSORE ET
SALIS D(ei) G(ratia) REGIS ET D(omi)NI.49
Mladen Ančić, Na rubu zapada. Tri stoljeća srednjovjekovne Bosne. Zagreb: Hrvatski institut za
povijest (Biblioteka Hrvatska povjesnica – III. Monografije i studije, knj. 12) – Dom i svijet,
2001., 177-206; Danko Dujmović, Vjekoslav Jukić, “Počeci Bosanske biskupije”, Vjesnik Arheo-
loškog muzeja u Zagrebu (3. ser.) XLIII (2010): 127-133.
48
Pavao Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska: stolna mjesta bosanskih vladara u XIV i XV stolje-
ću. Sarajevo: “Veselin Masleša” (Biblioteka Kulturno nasljeđe), 1973. (Sarajevo: Sarajevo Publi-
shing, 22004.), 78-81, 88, 92-96, 116-117.
49
Isto, 92-94. Usporedi i: Mirsad Sijarić, “Nadgrobne ploče tri bosanska kralja – Tombstones of
three Bosnian kings”, Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu 23 (2006): 243; Isti, “Nadgrobne
192
Sl. 3. (izvor: Pavao Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska: stolna mjesta bosanskih
vladara u XIV i XV stoljeću, 93)
Sl. 4. (izvor: Pavao Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska: stolna mjesta bosanskih
vladara u XIV i XV stoljeću, 79)
S Bobovca također imamo gotičke natpise s crkvenih zvona i pećnjaka:

MARCO MAGISTER PRIBISLAV FE(cit) + MCCCC A(nno) D(omin)I X.50
M(agister) MARCVS FILIVS M(arci) VENDRAMVS ME FECIT.51
ploče tri bosanska kralja”, u: Zbornik o Pavlu Anđeliću (zbornik radova međunarodnog znan-
stvenog skupa posvećenog arheologu i povjesničaru Pavlu Anđeliću /1920. – 1985./ u povodu
85. obljetnice rođenja i 20. obljetnice smrti), ur. Marko Karamatić. Sarajevo: Franjevačka teolo-
gija, 2008., 408.
50
Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska, 78-79.
51
Isto, 80-81.
193
Sl. 5. (izvor: Pavao Anđelić, Bobo-

vac i Kraljeva Sutjeska: stolna
mjesta bosanskih vladara u XIV i
XV stoljeću, 117 /rekonstrukcija/)
Natpis s pećnjaka sa spomenom imena kralja Tvrtka II.:

TRTKO G(ratia) DEI TRTKONVS REX RASCIE, BOSNE EC<C>T GRA-
CIE52
U kraljevskom gradu Jajcu53 također postoje epigrafička svjedočanstva

latinskog jezika i gotičkog pisma. Iz franjevačke crkve sv. Marije imamo
sačuvana tri fragmenta, iz kojih restitucijom teksta možemo iščitati:
52
Isto, 116-117.
53
O nastanku, povijesti i značenju Jajca vidi Jajce 1396. – 1996., zbornik radova sa znanstvenog
simpozija u povodu 600 obljetnice spomena imena grada Jajca (Jajce, 5-7. 12. 1996. godine), ur.
Dubravko Lovrenović. Jajce: Društvo za zaštitu kulturno-povijesnih i prirodnih vrijednosti Jajca
i Općina Jajce, 2002.; Ćiro Truhelka, Geschichte und Denkwuerdigkeiten von Jajce. Sarajevo,
1888.; Isti, “Arhaeologische Forschungen auf der Burg von Jajce und in ihrer naechsten Um-
gebung”, Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und der Hercegovina (Wien) 2 (1894): 1-7;
Isti, Die Koenigsburg Jajce: Geschichte und Sehenswuerdigkeiten. Sarajevo: J. Studnička [und] Co.,
1904.; Isti, Kraljevski grad Jajce: povijest i znamenitosti. Sarajevo, 1904.; Ljudevit Thalloczy,
Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca (1450. – 1527.), preveo Milan Šufflay. Zagreb: Kr. hrv.-
slav.-dalm. zemaljska vlada (Znanstvena knjižnica, knj. 5), 1916. (Zagreb: “Dora Krupićeva”,
2
1998.); Ančić, Jajce – portret srednjovjekovnoga grada; Dubravko Lovrenović, Danka Dam-
janović, Enes Milak, Jajce – središte i margina povijesti i ljepote. Jajce: Društvo za zaštitu kultur-
no-povijesnih i prirodnih vrijednosti grada Jajca, Grafid – Banja Luka, 2008. (izdanje na engle-
skom: Jajce. A Centre and Margin of History and Beauty. Jajce: Agency for the Protection of
Cultural, Historical and Natural Heritage of the Town Jajce, 2009.); Bruno Ljubez, Jajce grad.
Prilog povijesti posljednje bosanske prijestolnice. Sarajevo: HKD “Napredak”, 2009.; Đuro Basler,
“Klesarski majstori i radionice u srednjovjekovnom Jajcu”, Zbornik krajiških muzeja I (Banja
194
Sl. 6. (izvor: Đuro Basler, “Grčko-latinska pismenost”, 46)
[AN]NO DOMINI [MI]LL[E]SIMO Q[UADRIN]GENTES[IMO X]XVI

[HOC OPU]S FAC[TUM EST] (…) E PE
(…) …EDE
Zapis je datiran 1426. i svjedoči o određenoj gradnji.54
Luka – Bihać – Drvar – Jajce – Prijedor) (1962): 98-108; Isti, “Manji nalazi iz starije prošlosti
Jajca”, Zbornik krajiških muzeja II/1963-1964 (1964): 40-49; Isti, “Sjeverni dio gradskih utvrda u
Jajcu”, Naše starine – godišnjak Zavoda za zaštitu spomenika kulture S. R. Bosne i Hercegovine XI
(1967): 51-58; Иванка Николајевић, “Звоници цркава у Колунићу и Јајцу”, Старинар, н. с.
XX/1969 (1970): 249-254; Tihomir Glavaš, “Srednjovjekovne crkve u Jajcu”, Motrišta – glasilo
Ogranka Matice hrvatske u Mostaru 8 (1998): 67-70; Krešimir Regan, Bosanska kraljica Katarina.
Pola stoljeća Bosne (1425. – 1478.). Zagreb: Naklada Breza, 2010., 102-108; Milko Brković, “U
Jajcu izdane isprave bosanskih vladara”, Radovi Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademi-
je znanosti i umjetnosti u Zadru 40 (1998): 97-142; Planinka Mikulić, “Element gotike u sakral-
noj arhitekturi Jajca”, Bosna Franciscana – časopis Franjevačke teologije Sarajevo V (1997) 8: 204-
218; Tihomira Mršić, “Kritobulov opis osmanske opsade Jajca 1464. godine”, Prilozi za orijental-
nu filologiju 57 (2008): 247-254.
54
Basler, “Grčko-latinska pismenost”, 46, 48.
195
Još možemo spomenuti (unatoč tomu što se radi o prenosivu predme-

tu) da se u samostanu Kraljeva Sutjeska čuva kalež iz ranog 15. stoljeća s
latinskim natpisom:
AVE MARIA55
Sfragistička građa
Prema istraživanjima Pave Anđelića, od ukupnog broja poznatih i obra-
đenih pečatnih natpisa, njih 54, 21 legenda je na latinskom, a u još dva
slučaja riječ je o dvopismenim natpisima.56 Evo nekoliko primjera:
S(igillum) M(i)N(us) TVERTHI D(e)I GRA(tia) TOTI BOSNE BANI
S(igillum) SECRETVM STEPHANI REGIS
S(igillum) MAIVS STEPH(an)I TVRTCONIS DEI GRA(tia) RASCIE, BOS-

SNE, MARITIMAR(um)QU P(ar)CIVM, TERRE HOL(m)I REGI(s) E(t)
D(omini) N(ostri) N(atura)LIS
Numizmatička građa
Do danas poznata numizmatička građa srednjovjekovne Bosne svojom
množinom svjedoči gotovo bezrezervnu uporabu latinskoga jezika u natpi-
snom polju. Iako ovdje ne možemo predstaviti bogatu numizmatičku gra-
đu ovoga područja,57 zaustavit ćemo se na nekoliko primjera (sve izvorno u
55
Franjevci na raskršću kultura i civilizacija. Blago franjevačkih samostana Bosne i Hercegovine
– Franciscans on the Crossroad of Cultures and Civilizations. The Treasures of the Franciscan
Monasteries of Bosnia and Herzegovina (MGC, Muzejski prostor, Zagreb, 6. 10. 1988 – 8. 1.
1989.), ur. Ante Sorić. Zagreb: MGC, 1988., 129-134, 137, 222.
56
Pavao Anđelić, Srednjovjekovni pečati iz Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Akademija nauka i
umjetnosti Bosne i Hercegovine (Djela, knj. XXXVIII. Odjeljenje društvenih nauka, knj. 23),
1970., 117-118. Usporedi i: Gregor Čremošnik, Studije za srednjovjekovnu diplomatiku i sigilo-
grafiju Južnih Slovena. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (Građa,
knj. XXII. Odjeljenje društvenih nauka, knj. 18), 1976., 45-117.
57
Ćiro Truhelka, “Nalaz bosanskih novaca, obreten kod Ribiča”, Glasnik Zemaljskog muzeja u
Bosni i Hercegovini XVII/1905 (1906): 1-51; Ivan Renđeo, “Bosna i Hercegovina. Bosanski nov-
ci”, Hrvatska enciklopedija – Encyclopaedia Croatica, sv. III (Boja – Cleveland), ur. Mate Ujević.
Zagreb: Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, 1942., s. v.; Ivan Rengjeo, “Novci bosanskih
banova i kraljeva”, Glasnik Hrvatskog državnog muzeja u Sarajevu LV/1943 (1944): 237-291; Isti,
Corpus der mittelalterlichen Muenzen von Kroatien, Slavonien, Dalmatien und Bosnien. Graz:
Akademische Druck, U. Verlagsanstalt, 1959.; Tihomir Glavaš, “Druga ostava bosanskog novca
iz Ribića kod Konjica”, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu (Arheologija)
196
Sl. 7. (izvor: Sl. 8. (izvor: Đuro Basler, “Grčko-latinska pismenost”, 48)

<www.art-page.eu>)
abrevijaturama): STEFANUS BANUS BOSNE DEI GRATIA (av., nakon

1331.); TVERTCO BANI BOSNE (av., oko 1365.–1377.); TVERTCO REX
BOSNE ET RASIE (av., oko 1377.–1391.); DOMINUS TOMAS REX BO-
SNE (av.) – SANCTUS GREGORIUS NAZAZENUS (re., oko 1444.–1461.);
DOMINUS TOMAS REX BOSNE (av.) – SANCTI GREGORI[I] PAPE
(re., oko 1444.–1461.).
No dva primjera zaslužuju posebnu pozornost: četverostruki zlatni du-
kat pripisivan u literaturi najprije kralju Stjepanu Tomaševiću (1461.–
1463.), a potom kralju Tvrtku I. Kotromaniću /Stjepan Tvrtko I./ (1377.–
1391.): MONETA AUREA REGIS STEPHANI (av.) – GLORIA TIBI DEUS
SPES NOSTRA (rv.).58
Drugi je primjer na novcu Stjepana Tomaša (1444.–1461.), na aversu
latinicom i talijanskim pravopisom: GOS(podin) TOMAS CRA(gl)
BOSN(e), a na reversu na latinskom (izvedeno abrevijaturom): SANCTUS
GREGORIUS.59
n. s. 44 (1989): 233-266; Isti, “Druga ostava bosanskog novca iz Ribića kod Konjica”, Numizmatičke
vijesti XXXIII (1991) 1 (44): 62-97. Usporedi i: Amer Sulejmanagić, “Srednjovjekovna bosanska
država pod turskim pritiskom (1414. – 1463.) – monetarni aspekt”, Numizmatičke vijesti XLIX
(2007) 60: 127-173; Isti, “Srednjovjekovni bosanski novac srednjeg i kasnog razdoblja – vrijeme
kraljevstva”, Numizmatičke vijesti LII (2010) 63: 84-128.
58
Usporedi Jaroslav Šidak, “Iz bosanske srednjovjekovne numizmatike”, Godišnjak Istoriskog druš-
tva Bosne i Hercegovine VI (1954): 45-53; Isti, “Iz bosanske srednjovjekovne numizmatike (Prilog
pitanju o velikom bosanskom zlatniku)”, Godišnjak Istoriskog društva Bosne i Hercegovine VII
(1955): 95-101. (iz tehničkih razloga nanovo objavljena verzija članka); Tihomir Mikulić, “Bosanski
kraljevski zlatnik (četverostruki dukat) Stjepana Tomaševića ili Tvrtka I.?”, Numizmatičke vijesti
XLIX (2007) 60: 174-189; Isti, “O Tvrtkovu kraljevskom zlatniku, o njegovoj krunidbi te o Crkvi
bosanskoj – I. dio”, Numizmatičke vijesti L (2008) 61: 110-164; Isti, “O Tvrtkovu kraljevskom zlatni-
ku, o njegovoj krunidbi te o Crkvi bosanskoj – II. dio”, Numizmatičke vijesti LI (2009) 62: 77-126.
59
Basler, “Grčko-latinska pismenost”, 48.
197
Sl. 9. (izvor: Missale Hervoiae ducis

Spalatensis, f. 243r /faksimil/)
Heraldička građa
Od heraldičke građe60 ovdje ćemo skrenuti pozornost na grb Tvrtka II.
u kojem je njegov monogram izveden latiničkim slovima ST (= STEPHA-
NVS TVRTCO), dok se monogram S (= STEPHANVS) pojavljuje i u grbu
kralja Stjepana Tomaša.61
Spomenimo i latiničku lentu, tj. natpis iznad grba Hrvoja Vukčića Hr-
vatinića koji je zabilježen u glasovitome glagoljičkom Hrvojevu misalu:
Arma domini Cheruoe ducis Spalatensis.62
60
Usporedi Dubravko Lovrenović, Na klizištu povijesti – sveta kruna ugarska i sveta kruna bo-
sanska (1387. – 1463.). Zagreb – Sarajevo: Synopsis, 2006., 469-537.
61
Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska, 73, 90, 91, 117.
62
Missale Hervoiae ducis Spalatensis Croatico-glagoliticum – Hrvatskoglagoljski misal Hrvoja
Vukčića Hrvatinića – Croato-glagolitic Missal of Hrvoje, Duke of Split: transcriptio et commenta-
rium, editionem curaverunt Biserka Grabar, Anica Nazor, Marija Pantelić sub redactione
Vjekoslav Štefanić. Zagreb – Ljubljana – Graz: Staroslavenski institut – Mladinska knjiga –
Akademische Druck- u. Verlagsanstalt, 1973., f. 243r (faksimil).
198
Sl. 10. (izvor: Josip Vrana, “Da li je

sačuvan original isprave Kulina
bana”, 56/57)
Diplomatički izvori
Upravo na početku bosanske diplomatičke baštine stoji bilingvalna i
biskripturalna isprava bana Kulina (Kulinova povelja) iz 1189. koja je – to
vrijedi napose istaknuti, a to nam posvjedočuje njezin najstariji, tzv. A pri-
mjerak (petrogradski) i kasnija dva (B i C) – najprije zabilježena na latin-
skome jeziku.63
63
Josip Vrana, “Da li je sačuvan original isprave Kulina bana. Paleografijsko-jezična studija o pri-
mjercima isprave iz g. 1189.”, Radovi Staroslavenskog instituta 2 (1955): 5-57; Eduard Hercigonja,
Na temeljima hrvatske književne kulture. Filološkomedievističke rasprave. Zagreb: Matica hrvatska
(Hrvatska jezična baština, knj. 4), 2004., 129-141. Usporedi i: Осамсто година Повеље босанског
бана Кулина (1189 – 1989), редакција Невенка Гошић, Десанка Ковачевић-Којић, Асим Пецо,
ур. Асим Пецо. Сарајево: Академија наука и умјетности Босне и Херцеговине (Посебна
издања АНУБИХ, књ. 90. Ођељење друштвених наука, књ. 23), 1989.
199
Od ukupno preko 400 do danas sačuvanih i poznatih isprava bosan-

skih/bosansko-humskih vladara i velmoža, 91 je napisana na latinskom.64
(Dijelom se tu dakako radi o prijevodima, ali i originalima, kao i prijepisi-
ma te pojedinim diplomatičkim falsifikatima.)
Možemo primjerice spomenuti da je od ukupno 15 poznatih vladarskih
isprava izdanih u Jajcu njih čak osam na latinskom jeziku.65
Ti podaci izravno svjedoče o aktivnom radu latinske kancelarije na vla-
darskom dvoru.66
Izvori o “Crkvi bosanskoj” koji nisu nastali radom nje same odredom
su – izuzev grčko-slavenskih pravoslavnih – na latinskom jeziku.67
Također treba spomenuti da su notarski spisi danas čuvani u Držav-
nom arhivu u Dubrovniku i Zadru, koji svjedoče o poslovanju bosanskih
trgovaca s dalmatinskim komunama, vođeni odreda na latinskom, ponešto
i talijanskom jeziku, što – uz sačuvane poslovne knjige – potvrđuje njihovu
barem elementarnu pismenost.68
Narativni izvori
Pod narativnim izvorima ovdje podrazumijevamo sve ono što nismo
uključili u prethodna poglavlja. Tako je Ivo Pranjković Hrvatsku književ-
nost Bosne i Hercegovine69 predstavio i latinskim djelima iz 14. i 15. stoljeća:
Dubia fr. Bartholomaei, vicarii provinciae Bosnensis… (Odgovor pape Gr-
gura XI. na Dubia Bartola Alvernskoga) iz 1373., Gesta vicariorum Boznae
(Djela vikara Bosne) fra Blaža Zalčanina (Blasius de Hungaria, oko 1370.
64
Usporedi Milko Brković, Srednjovjekovna Bosna i Hum: identitet i kontinuitet, 2. prošireno
izdanje. Mostar: Crkva na kamenu (Biblioteka Crkve na kamenu, knj. br. 114), 2010., 286-324;
Isti, “Diplomatičke formule latinskih povelja bosansko-humskih vladara i velmoža od XII. do
XV. stoljeća”, Radovi – Razdio povijesnih znanosti (Sveučilište u Splitu – Filozofski fakultet Zadar)
XXIV (1985) 11: 133-148.
65
Brković, “U Jajcu izdane isprave bosanskih vladara”, 97-142.
66
Milko Brković, Isprave hrvatskih narodnih vladara i latinske isprave bosansko-humskih vladara
i velmoža. Zadar – Mostar: Zavod za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjet-
nosti u Zadru (Djela, knj. 10) i ZIRAL – Zajednica izdanja “Ranjeni labud” (knj. 106 / Biblioteka
Stećak, knj. 5), 1998.; Isti, Hrvoje Vukčić Hrvatinić (1380. – 1416.) u zrcalu vlastitih isprava.
Sarajevo: Matica hrvatska, 2008.
67
Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13. – 15. st.). Zagreb: Barbat
(Biblioteka Homines, tempora, loci), 2003.
68
Usporedi Ivan Pederin, “Livno i karavanski put od Jajca do Splita u XV. st.”, u: Livanjski kraj u
povijesti, 127-133.
69
Pranjković, Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine, 11-14, 46-72.
200
Sl. 11. (izvor: Franjo Šanjek, Bosansko- Sl. 12. (izvor: Ljerka Schiffler-Premec,
humski krstjani u povijesnim vrelima (13. “Dragišić, Juraj”, 557)
– 15. st.), 152)
– oko 1440.), Dialogus contra Manicheos in Bosnia (Dijalog protiv manihe-

jaca u Bosni, oko 1470.) fra Jakova Markijskog (1394.–1476.) i najzad dje-
lom fra Jurja Dragišića – frater Georgius Dragissich de Bosna ordinis mino-
rum (oko 1448.–1520.) – De natura coelestium spirituum, quos angelos vo-
camus (O prirodi nebeskih duhova koje nazivamo anđelima) iz 1499. godi-
ne. Spomenimo, da ostanemo u 15. stoljeću, da je on i pisac djela Logica
nova secundum mentem Scoti et beati Thomae (1480.) i Propheticae solutio-
nes (1497.).70
70
Usporedi Stjepan Zimmermann, “Juraj Dragišić (Georgius Benignus de Salviatis) kao filozof
humanizma”, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti – Razredi filologičko-historički i
filosofičko-juridički 99 (1923): 59-79; Bazilije Pandžić, “Život i djela Jurja Dragišića”, Dobri pastir
XXVI (1976): 3-27; Ferdinand Stipe Ćavar, Giorgio Benigno Salviati, OFM Conv. (Juraj Dragišić,
c. 1444-1520): profilo bio-bibliografico. Roma, 1977.; Zdravko Šundrica, Tajna kutija dubrovač-
kog arhiva, I. dio. Zagreb – Dubrovnik: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Zavod za
povijesne znanosti u Dubrovniku (Posebna izdanja: Monografije, knj. 28/I), 2008. (poglavlje:
“Đuro Dragišić i Dubrovnik”), 145-185; Elisabeth von Erdmann-Pandžić, “Juraj Dragišić (1445-
1520) i Židovi. O 500. obljetnici dolaska Židova u Bosnu”, Encyclopaedia moderna XIII (1992)
39 (3): 445-452; Ljerka Schiffler-Premec, “Dragišić, Juraj (Georgius Benignus de Salviatis, de
Argentina, de Bosnia, Macedo, de Feliciis, Dobretić, Dobrotić), humanist i filozof, teolog
(Srebrenica, Bosna, oko 1445 – Barletta, Italija, 1520)”, u: Hrvatski biografski leksikon 3 (Č – Đ),
ur. Trpimir Macan. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 1993., s. v.; Ivica Martinović,
201
Liturgija
Valja istaknuti vrlo važnu činjenicu da se liturgija u katoličkim crkvama
u srednjovjekovnoj Bosni gotovo sasvim (dakako, ako izuzmemo glagoljašku
komponentu i pretpostavku toga za Bosansku biskupiju) obavljala na latin-
skom jeziku. Prisutnost redovničkih zajednica franjevaca i dominikanaca71 te
izvori koji su o njima sačuvani potvrđuju prije rečeno. Godine 1340. osnova-
na je Bosanska vikarija, koja vrlo brzo napreduje te već u drugoj polovini 14.
stoljeća ima 40-ak samostana u osam kustodija (duvanjska, grebenska, bo-
sanska, usorska, mačvanska, bugarska, kovinska i apulijska).72
Detaljniju raspravu i izvore vezane uz tu temu ostavljamo za drugu pri-
liku.
Viteško-dvorska kultura
U tzv. viteško-dvorskoj kulturi73 te utjecajima koji dopiru u Bosnu iz
susjednih i okolnih područja zapadne i srednje Europe, osobito iz Ugarsko-
Hrvatskoga Kraljevstva, očituje se prisutnost i utjecaj latinskoga jezika, na-
pose kao jezika obrazovanog europskog zapada. To je jezik komunikacije
ne samo unutar crkvenih krugova nego i vladarskih dvora.
“Humanist, filozof i teolog Juraj Dragišić”, Dubrovnik VI (1995) 4: 213-230; Mirjana Urban,
Juraj Dragišić (Georgius Benignus de Salviatis) u hrvatskoj literaturi od 16. do 20. stoljeća, transli-
teracija i prijevod s latinskog jezika Jadranka Bagarić. Dubrovnik: Dubrovačke knjižnice
(Baština. Životopisi), 1998.; Десанка Ковачевић-Којић, Средњовјековна Сребреница (XIV-
XV вијек). Београд: САНУ, 2010., 139, 146, 157.
71
Sedam stoljeća bosanskih franjevaca 1291. – 1991. Zbornik radova, ur. Marko Karamatić.
Samobor: Franjevačka teologija – Sarajevo, 1994.; Stjepan Krasić, Dominikanci u srednjovjekov-
noj Bosni. Đakovo: Karitativni fond UPT Ne živi čovjek samo o kruhu (Knjižnica U pravi trenu-
tak, knj. 290), 1996.; Salih Jalimam, Djelatnost dominikanaca u srednjovjekovnoj Bosni. Tuzla:
Hamidović (Biblioteka Posebna izdanja), 1999.; Dijana Korać, “Franjevci i njihovi samostani u
Humu”, Croatica Christiana periodica XXXI (2007) 60: 17-33.
72
Bazilije Pandžić, “Djelovanje franjevaca od 13. do 15. stoljeća u bosanskoj državi”, u: Kršćanstvo
srednjovjekovne Bosne, 241-268.
73
O viteštvu i viteško-dvorskoj kulturi u srednjovjekovnoj Bosni vidi recentno Emir O. Filipović,
Viteštvo u srednjovjekovnoj Bosni, magistarski rad, mentor prof. dr. Dubravko Lovrenović.
Sarajevo: Univerzitet u Sarajevu, Filozofski fakultet – Odsjek za historiju, 2009.; Lovrenović, Na
klizištu povijesti, 469-537, a od starijih radova napose Sima M. Ćirković, “Odjeci ritersko-dvor-
janske kulture u Bosni krajem srednjeg vijeka”, u: Radovi sa simpozijuma “Srednjovjekovna Bosna
i evropska kultura”, ur. Fikret Ibrahimpašić. Zenica: Muzej grada Zenice (Izdanja Muzeja grada
Zenice III), 1973., 33-40.
202
Zaključak
Iako bismo se mogli iznenaditi, jedini sintetički, a opet vrlo analitički
prikaz pismenosti u srednjovjekovnoj Bosni pronalazimo u Pedagoškoj en-
ciklopediji, u natuknici o prosvjeti i školstvu, odnosno u podnatuknici
“Osnovne odlike razvoja pismenosti i školstva u srednjem vijeku” u Bo-
sni.74 Tu se ističe da je srednjovjekovna kultura u Bosni (u konkretnom
smislu pismenost i naobrazba) u znatnoj mjeri bila vjerskog karaktera, pa
stoga “potčinjena potrebama crkve”; da se zasniva na elementima grčko-
rimske kulture “koji su bili neophodni feudalnom društvu i državi kao i
hrišćanskoj crkvi”; da je bila svojina svećenstva i plemstva, a ne i puka, koji
je bio nepismen; da je dvojnost (latinica – ćirilica) kod nje uvjetovana cr-
kvenim raskolom (1054.); da posreduje opće književno stvaralaštvo; da su
škole vezane uz crkvu; da se pojedinci obrazuju u drugim sredinama; i na-
posljetku da “Crkva bosanska” daje poseban pečat obrazovanju i kulturi
srednjovjekovne Bosne.
No posebno treba naglasiti da su prvotno kristijanizacija,75 a poslije ra-
zvoj gradova,76 plodno djelovali na pismenost u srednjovjekovnoj Bosni.77
Latinska pismenost u Bosni posebno se razvija i njeguje unutar crkve-
nih krugova (i u crkvenoj upravi i među redovništvom), napose u liturgiji.
74
Vlado Erceg, Dragutin Franković, Đuro Tošić, “Osnovne odlike razvoja pismenosti i školstva
u srednjem vijeku”, Pedagoška enciklopedija 1 (A – LJ), u redakciji Nikole Potkonjaka i Petra
Šimleše, Beograd – Zagreb – Sarajevo – Titograd – Novi Sad: Zavod za udžbenike i nastavna
sredstva - Beograd, Školska knjiga - Zagreb, Svjetlost - Sarajevo, Republički zavod za unapređi-
vanje vaspitanja i obrazovanja, izdavanje udžbenika i udžbeničke literature - Titograd, Zavod za
izdavanje udžbenika - Novi Sad, 1989., 313-316.
75
Usporedi Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi Simpozija povodom 9 stoljeća spominjanja
Bosanske biskupije (1089. – 1989.), prir. Želimir Puljić i Franjo Topić. Sarajevo: Vrhbosanska visoka
teološka škola (Studia Vrhbosnensia 4), 1991.; Katoličanstvo u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Hrvat-
sko kulturno društvo “Napredak”, 1993.; Andrija Zirdum, Povijest kršćanstva u Bosni i Hercegovini.
Plehan: Slovoznak, 2007.; Isti, “Karta srednjovjekovnih crkava na tlu Bosne i Hercegovine”, Bosna
Franciscana – časopis Franjevačke teologije Sarajevo IX (2001) 15: 161-219.
76
Usporedi Десанка Ковачевић-Којић, Градска насеља средњовјековне босанске државе.
Сарајево: “Веселин Маслеша” (Библиотека Културно насљеђе), 1978.; Ista, Градски живот
у Србији и Босни (XIV-XV вијек). Београд: Историјски институт (Studia Historica Collecta,
књ. 2), 2007.; Ista, Средњовјековна Сребреница.
77
Recentno su objavljena dva iscrpna rada koja obrađuju pismenost u Hercegovini: Marinka
Šimić, “Pismenost u srednjovjekovnoj Hercegovini”, u: Hum i Hercegovina kroz povijest (zbornik
radova s Međunarodnoga znanstvenog skupa održanog u Mostaru 5. i 6. studenog 2009.), sv. I,
ur. Ivica Lučić. Zagreb: Hrvatski institut za povijest (Biblioteka Hrvatska povjesnica. Posebna
izdanja. Zbornici radova), 2011., 529-560; Pavao Knezović, Šime Demo, “Latinitet u Hercegovini
prije 1852. godine”, u: Hum i Hercegovina kroz povijest, 601-626.
203
Jezik prikazanih vrela pokazuje sve značajke koje ima srednjovjekovni

latinski jezik.78
Školovanje pojedinaca iz Bosne u drugim područjima i zemljama ovdje
izlazi iz domene našega rada.79
U pogledu proučavanja latinske pismenosti u srednjovjekovnoj Bosni s
posebnim osvrtom na 15. stoljeće slobodni smo dakle zaključiti da citirana
izjava bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića nije nipošto prigodničarska i
izrečena u potrebi danoga vremena, nego odraz stvarne prisutnosti latinske
naobrazbe u srednjovjekovnoj Bosni. Ogleda se u crkvenim krugovima, u
tzv. viteško-dvorskoj kulturi, te utjecajima koji dopiru u Bosnu iz susjednih
i okolnih područja zapadne i srednje Europe, napose iz Ugarsko-Hrvatsko-
ga Kraljevstva.
Kolikog je pak opsega bila latinska pismenost u Bosni teško možemo u
punoj mjeri suditi, jer nam manjak povijesnih i drugih izvora to onemogu-
ćava, ali o njezinoj važnosti i funkcionalnosti – napose u vidu komunikaci-
je s vanjskim svijetom – ne treba nimalo dvojiti, a iznesena epigrafička,
diplomatička i narativna vrela to više nego dostatno potvrđuju, bacajući
time na latinsku pismenost u srednjovjekovnoj Bosni sasvim drugačije
svjetlo negoli je to do sada bio slučaj.
78
Nešto od te građe zastupljeno je i u korpusu Lexicon Latinitatis medii aevi Iugoslaviae, redac-
tionis praeses Marko Kostrenčić, membra Veljko Gortan, Zlatko Herkov. Zagrabiae: Institutum
historicum Academiae scientiarum et artium Slavorum Meridionalium, vol. I. (litterae A–K),
MCMLXXIII, vol. II. (litterae L–Z), MCMLXXVIII.
79
Usporedi Esad Kurtović, “Iz historije odgoja i obrazovanja u Dubrovniku i dubrovačkom za-
leđu (Učenje dobrih običaja, manira i pismenosti)”, Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu
XVI/2 (Historija, Historija umjetnosti, Arheologija) (2012): 185-193.
204
Prilog I.
Bibliografija (izbor)80
Alilović, Ivan, Biobibliografija hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine do god. 1918.

Zagreb: Ivan Alilović i Kršćanska sadašnjost, 1986.
Ančić, Mladen, Jajce – portret srednjovjekovnoga grada. Split: Muzej hrvatskih ar-
heoloških spomenika (Scintillae Stephano Gunjaça dicatae 2), 1999.
Ančić, Mladen, Na rubu zapada. Tri stoljeća srednjovjekovne Bosne. Zagreb: Hrvat-
ski institut za povijest (Biblioteka Hrvatska povjesnica – III. Monografije i
studije, knj. 12) – Dom i svijet, 2001.
Anđelić, Pavao, Srednjovjekovni pečati iz Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Akademija
nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (Djela, knj. XXXVIII. Odjeljenje
društvenih nauka, knj. 23), 1970.
Anđelić, Pavao, Bobovac i Kraljeva Sutjeska: stolna mjesta bosanskih vladara u XIV
i XV stoljeću. Sarajevo: “Veselin Masleša” (Biblioteka Kulturno nasljeđe), 1973.
(Sarajevo: Sarajevo Publishing, 22004.)
Anđelić, Pavao, “Doba srednjovjekovne bosanske države”, u: Kulturna istorija Bo-
sne i Hercegovine (od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku
vlast), 2. prerađeno i dopunjeno izdanje. Sarajevo: “Veselin Masleša” (Bibliote-
ka Kulturno nasljeđe), 1984., 435-587.
Anđelić, Tomislav, “Dijaci u srednjovjekovnoj Bosni i Humu”, Tribunia 7 (1983):
81-100, pretisak u: Hrvatska misao – časopis za umjetnost i znanost IX/35-37
(2005) n. s. 26: 119-136.
Assemanus, Josephus Simonius [Giuseppe Simone], Kalendaria Ecclesiae Univer-
sae in quibus tum ex vetustis marmoribus, tum ex codicibus, tabulis, parietinis,
pictis, scriptis, scalptisve, sanctorum nomina, imagines, et festi per annum Dies
Ecclesiarum Orientis, et Occidentis, praemissis uniuscujusque Ecclesiae origi-
nibus recensentur, describuntur, notisque illustrantur studio, et opera ~. To-
mus quintus: Kalendaria ecclesiae Slavicae, sive Graeco-Moschae. Romae:
Sumptibus Fausti Amidei, MDCCLV. – dostupno na: <https://opacplus.bsb-
muenchen.de>
Babić, Petar, “Crkvene prilike u srednjovjekovnoj Bosni”, u: Kršćanstvo srednjovje-
kovne Bosne. Radovi Simpozija povodom 9 stoljeća spominjanja Bosanske bi-
skupije (1089. – 1989.), prir. Želimir Puljić i Franjo Topić. Sarajevo: Vrhbosan-
ska visoka teološka škola (Studia Vrhbosnensia 4), 1991., 93-117.
80
Na ovom mjestu zahvaljujem kolegi Dejanu Zadri za pomoć prilikom sastavljanja ove bibliogra-
fije i pribavljanja pojedinih naslova. Također zahvaljujem kolegama Nevenu Isailoviću iz Beograda
i Emiru O. Filipoviću iz Sarajeva na poslanim materijalima. Prilikom izrade korištene su i dvije
specijalističke bibliografije: Pavo Živković, Bibliografija objavljenih izvora i literature o srednjovje-
kovnoj Bosni. Sarajevo: Zavičajni muzej – Travnik, 1982. i Esad Kurtović, Bibliografija objavljenih
izvora i literature o srednjovjekovnoj Bosni 1978. – 2000. Sarajevo, 2007. (digitalno izdanje).
205
Barada, Miho – Katić, Lovro – Šidak, Jaroslav, Hrvatska poviest za VIII. razred sred-
njih škola. I. svezak. Zagreb: Nakladni odjel Hrvatske državne tiskare, 1943. (na-
pomena: srednjovjekovnu povijest Bosne i Dubrovnika obradio je J. Šidak)
Basler, Đuro, “Klesarski majstori i radionice u srednjovjekovnom Jajcu”, Zbornik kra-
jiških muzeja I (Banja Luka – Bihać – Drvar – Jajce – Prijedor) (1962): 98-108.
Basler, Đuro, “Manji nalazi iz starije prošlosti Jajca”, Zbornik Krajiških muzeja
II/1963-1964 (1964): 40-49.
Basler, Đuro, “Sjeverni dio gradskih utvrda u Jajcu”, Naše starine – godišnjak Zavo-
da za zaštitu spomenika kulture S. R. Bosne i Hercegovine XI (1967): 51-58.
Basler, Đuro, “Katedrala sv. Petra u Vrhbosni”, Nova et vetera – revija za filozofsko-
teološke i srodne discipline (Sarajevo) XXVIII (1978) 1-2: 295-303.
Basler, Đuro, “Grčko-latinska pismenost”, u: Pisana riječ u Bosni i Hercegovini (od
najstarijih vremena do 1918. godine) – The written word in Bosnia and Herze-
govina (from earliest times up to 1918), ur. Alija Isaković i Milosav Popadić.
Sarajevo: “Veselin Masleša”, 1982., 37-48.
Basler, Đuro, “Arheološki spomenici kršćanstva u Bosni i Hercegovini do XV. sto-
ljeća”, u: Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi Simpozija povodom 9 stolje-
ća spominjanja Bosanske biskupije (1089. – 1989.), prir. Želimir Puljić i Franjo
Topić. Sarajevo: Vrhbosanska visoka teološka škola (Studia Vrhbosnensia 4),
1991., 1-9.
Batinić, Mijo Vjenceslav, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini za prvih šest
viekova njihova boravka, knj. 1. Vikarija (1235. – 1517.). Zagreb: Dionička ti-
skara, 1881.
Benac, Alojz – Basler, Đuro – Čović, Borivoj – Pašalić, Esad – Miletić, Nada – An-
đelić, Pavao, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine (od najstarijih vremena do
pada ovih zemalja pod osmansku vlast), 2. prerađeno i dopunjeno izdanje. Sa-
rajevo: “Veselin Masleša” (Biblioteka Kulturno nasljeđe), 1984.
Богићевић, Војислав, Писменост у Босни и Херцеговини (од појаве словенске
писмености у ИX. в. до краја аустроугарске владавине у Босни и
Херцеговини 1918. године). Сарајево: “Веселин Маслеша” (Библиотека
Културно насљеђе), 1975.
Bosanskohercegovačka književna hrestomatija – knj. I. Starija književnost, sastavljači:
Herta Kuna, Pavao Anđelić, Petar Pejčinović, Muhamed Hadžijahić, Vojislav
Maksimović, ur. Milan Petrović. Sarajevo: Zavod za izdavanje udžbenika, 1974.
Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, red. Ibra-
him Tepić. Sarajevo: Bosanski kulturni centar, 21998. (reprint: Sarajevo, 2004.)
Botica, Ivan, “Međunarodni znanstveni skup ‘Stjepan Tomašević (1461. – 1463.)
– Slom srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva’, Jajce, 11-12. studenog 2011.
godine”, Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu XVI/2 (Historija, Historija
umjetnosti, Arheologija) (2012): 471-477.
Brković, Milko, “Diplomatičke formule latinskih povelja bosanko-humskih vlada-
ra i velmoža od XII. do XV. stoljeća”, Radovi – Razdio povijesnih znanosti (Sve-
učilište u Splitu – Filozofski fakultet Zadar) XXIV (1985) 11: 133-148.
206
Brković, Milko, Isprave hrvatskih narodnih vladara i latinske isprave bosansko-

humskih vladara i velmoža. Zadar – Mostar: Zavod za povijesne znanosti Hr-
vatske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru (Djela, knj. 10) i ZIRAL – Za-
jednica izdanja “Ranjeni labud” (knj. 106 / Biblioteka Stećak, knj. 5), 1998.
Brković, Milko, “U Jajcu izdane isprave bosanskih vladara”, Radovi Zavoda za povijesne
znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru 40 (1998): 97-142.
Brković, Milko, Hrvoje Vukčić Hrvatinić (1380. – 1416.) u zrcalu vlastitih isprava.
Sarajevo: Matica hrvatska, 2008.
Brković, Milko, Srednjovjekovna Bosna i Hum: identitet i kontinuitet, 2. prošireno
izdanje. Mostar: Crkva na kamenu (Biblioteka Crkve na kamenu, knj. br. 114),
2010.
Brković, Milko, Diplomatički zbornik srednjovjekovnih humskih i bosanskih isprava
Dubrovniku. Mostar: Crkva na kamenu (Biblioteka Crkve na kamenu, knj. br.
121), 2011.
Čremošnik, Gregor, Studije za srednjovjekovnu diplomatiku i sigilografiju Južnih
Slovena. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (Građa,
knj. XXII. Odjeljenje društvenih nauka, knj. 18), 1976.
Ćavar, Ferdinand Stipe, Giorgio Benigno Salviati, OFM Conv. (Juraj Dragišić, c.
1444-1520): profilo bio-bibliografico. Roma 1977.
Ћирковић, Сима, Историја средњовековне босанске државе. Београд: Српска
књижевна задруга, 1964.
Ćirković, Sima M., “Odjeci ritersko-dvorjanske kulture u Bosni krajem srednjeg
vijeka”, u: Radovi sa simpozijuma “Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura”,
ur. Fikret Ibrahimpašić. Zenica: Muzej grada Zenice (Izdanja Muzeja grada
Zenice III), 1973., 33-40.
Ćurić, Hajrudin, “Vojislаv Bogićević, Pismenost u Bosni i Hercegovini (od pojave
slovenske pismenosti u IX v. do kraja austrougarske vladavine u Bosni i Her-
cegovini 1918. godine), Sarajevo 1975, str. 334”, Godišnjak Društva istoričara
Bosne i Hercegovine XXVIII-XXX/1977-1979 (1979): 311-314.
Damjanović, Stjepan, “Glagoljica na području današnje Bosne i Hercegovine”, u:
Spomen-spis povodom 90. obljetnice dr. fra Ignacija Gavrana, ur. Jozo Džambo,
Anto Jeličić, Ivo Pranjković. Zagreb: Udruga đaka Franjevačke klasične gi-
mnazije – Visoko, 2004., 73-88.
Damjanović, Stjepan, Jezik hrvatskih glagoljaša. Zagreb: Matica hrvatska (Hrvat-
ska jezična baština, knj. 5), 2008.
Delonga, Vedrana, Latinski epigrafički spomenici u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj.
Split: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika (Monumenta medii aevi Croa-
tiae, vol. 1), 1996.
Драгојловић, Драгољуб, Историја српске књижевности у средњовековној
босанској држави. Београд: Службени гласник (Библиотека Друштвена
мисао – Едиција Изабрана дела, књ. 4), 2009.
Dujmović, Danko – Jukić, Vjekoslav, “Počeci Bosanske biskupije”, Vjesnik Arheo-
loškog muzeja u Zagrebu (3. ser.) XLIII (2010): 127-133.
207
Erceg, Vlado – Franković, Dragutin – Tošić, Đuro, “Osnovne odlike razvoja pi-
smenosti i školstva u srednjem vijeku”, Pedagoška enciklopedija 1 (A–LJ), u
redakciji Nikole Potkonjaka i Petra Šimleše. Beograd – Zagreb – Sarajevo –
Titograd – Novi Sad: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva - Beograd, Škol-
ska knjiga - Zagreb, Svjetlost - Sarajevo, Republički zavod za unapređivanje
vaspitanja i obrazovanja, izdavanje udžbenika i udžbeničke literature - Tito-
grad, Zavod za izdavanje udžbenika - Novi Sad, 1989., 313-316.
Erdmann-Pandžić, Elisabeth von, “Juraj Dragišić (1445-1520) i Židovi. O 500.
obljetnici dolaska Židova u Bosnu”, Encyclopaedia moderna XIII (1992) 39 (3):
445-452.
Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu. Zbornik radova, ur. Franjo
Šanjek. Sarajevo – Zagreb: Institut za istoriju u Sarajevu – Hrvatski institut za
povijest u Zagrebu, 2005.
Fermendžin, Euzebije, “Chronicon observantis provinciae Bosnae Argentinae or-
dinis s. Francisci Seraphici”, Starine JAZU XXII (1890): 1-67.
Fermendžin, Euzebije, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum
documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752, collegit et digessit
~. Zagrabiae: Academia scientiarum et artium Slavorum meridionalium (Mo-
numenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, vol. XXIII), 1892.
Filipović, Emir O., Viteštvo u srednjovjekovnoj Bosni, magistarski rad, mentor:
prof. dr. Dubravko Lovrenović. Sarajevo: Univerzitet u Sarajevu, Filozofski fa-
kultet – Odsjek za historiju, 2009.
Franjevačka provincija Bosna Srebrena (šematizam), prir. Marko Karamatić. Sara-
jevo: Franjevački provincijalat, 1991.
Franjevci na raskršću kultura i civilizacija. Blago franjevačkih samostana Bosne i
Hercegovine – Franciscans on the Crossroad of Cultures and Civilizations. The
Treasures of the Franciscan Monasteries of Bosnia and Herzegovina (MGC, Mu-
zejski prostor, Zagreb, 6. 10. 1988 – 8. 1. 1989.), ur. Ante Sorić. Zagreb: MGC,
1988.
Fučić, Branko, “Glagoljica na natpisima u Bosni i Hercegovini”, Nova et vetera –
revija za filozofsko-teološke i srodne discipline (Sarajevo) XXXII (1982) 1-2:
255-267.
Fučić, Branko, Glagoljski natpisi. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i
umjetnosti (Djela JAZU, knj. 57), 1982.
Fučić, Branko, “Sjeverni i južni put [–glagoljica i ćirilica]”, u: Kršćanstvo srednjo-
vjekovne Bosne. Radovi Simpozija povodom 9 stoljeća spominjanja Bosanske
biskupije (1089. – 1989.), prir. Želimir Puljić i Franjo Topić. Sarajevo: Vrhbo-
sanska visoka teološka škola (Studia Vrhbosnensia 4), 1991., 283-294.
Gabrić-Bagarić, Darija, Primjeri bosanskohercegovačke pismenosti i književnosti od
11. do 19. stoljeća, izbor, transkripcija, predgovor i rječnik ~. Zagreb – Saraje-
vo: HKD Napredak - Glavna podružnica – Hrvatski informativni centar –
HKD Napredak - Središnjica, 2004.
208
Glagoljica i hrvatski glagolizam. Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog

skupa povodom 100. obljetnice Staroslavenske akademije i 50. obljetnice Staro-
slavenskog instituta, ur. Marija-Ana Dürrigl, Milan Mihaljević, Franjo Velčić.
Zagreb – Krk: Staroslavenski institut – Krčka biskupija, 2004.
Glavaš, Tihomir, “Druga ostava bosanskog novca iz Ribića kod Konjica”, Glasnik
Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu (Arheologija) n. s. 44 (1989):
233-266, također u: Numizmatičke vijesti XXXIII (1991) 1 (44): 62-97.
Glavaš, Tihomir, “Srednjovjekovne crkve u Jajcu”, Motrišta – glasilo Ogranka Ma-
tice hrvatske u Mostaru 8 (1998): 67-70.
Hercigonja, Eduard, Na temeljima hrvatske književne kulture. Filološkomedievistič-
ke rasprave. Zagreb: Matica hrvatska (Hrvatska jezična baština, knj. 4), 2004.
Hercigonja, Eduard, Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja,
II. dopunjeno i izmijenjeno izdanje. Zagreb: Matica hrvatska (Biblioteka The-
oria/Θεωρία) – Manualia Universitatis studiorum Zagrabiensis, 2006.
Jajce 1396. – 1996., zbornik radova sa znanstvenog simpozija u povodu 600 obljetni-
ce spomena imena grada Jajca (Jajce, 5-7. 12. 1996. godine), ur. Dubravko Lo-
vrenović. Jajce: Društvo za zaštitu kulturno-povijesnih i prirodnih vrijednosti
Jajca i Općina Jajce, 2002.
Jalimam, Salih, Djelatnost dominikanaca u srednjovjekovnoj Bosni. Tuzla: Hamido-
vić (Biblioteka Posebna izdanja), 1999.
Jelenić, Julijan, Kultura i bosanski franjevci, sv. I, priredio i predgovor napisao
Marko Karamtić. Sarajevo: Svjetlost (Biblioteka “Izdanci”), 1990. (fototipsko
izdanje izvornika iz 1912.)
Jelenić, Julijan, Bio-bibliografija franjevaca Bosne srebreničke, I. sv. Ančić – Josić.
Zagreb: Nadbiskupska tiskara, 1925.
Jezik u Bosni i Hercegovini, ur. Svein Moennesland. Sarajevo – Oslo: Institut za je-
zik u Sarajevu – Institut za istočnoevropske i orijentalne studije u Oslu, 2005.
Jurić-Kappel, Jagoda, “Književni jezik u srednjovjekovnoj Bosni”, u: Jezik u Bo-
sni i Hercegovini, ur. Svein Mønnesland. Sarajevo – Oslo: Institut za jezik u
Sarajevu – Institut za istočnoevropske i orijentalne studije u Oslu, 2005., 81-
104, I-XX.
Jurić-Kappel, Jagoda, “Doprinos Josipa Hamma istraživanju srednjovjekovnih
(južno)slavenskih vjerskih/liturgijskih tekstova (na primjeru Psaltira i
Apokalipse)”, u: Josip Hamm i njegovo djelo. Zbornik radova s Međunarodnoga
znanstvenoga skupa povodom 100. obljetnice rođenja Josipa Hamma, Zagreb, 2.
– 3. prosinca 2005., ur. Alojz Jembrih. Zagreb: Hrvatski studiji Sveučilišta u
Zagrebu (Biblioteka Posebna izdanja, knj. 4), 2007., 57-63.
Jurić-Kappel, Jagoda, “O dijalekatskim temeljima srednjovjekovne bosanske
(vjerske) pismenosti”, Slovo – časopis Staroslavenskoga instituta u Zagrebu 56-
57/2006-2007 (2008): 209-218.
Jurić-Kappel, Jagoda, “Jagić i Bosna (O Jagićevu razumijevanje glagoljice)”, u:
Knjige poštujući, knjigama poštovan. Zbornik Josipu Bratuliću o 70. rođendanu,
209
ur. Davor Dukić i Mateo Žagar. Zagreb: Matica hrvatska (Biblioteka Zbornici),
MMX., 301-306.
Katičić, Radoslav, Uz početke hrvatskih početaka. Filološke studije o našem najrani-
jem srednjovjekovlju. Split: Književni krug (Biblioteka znanstvenih djela, knj.
70), 1993.
Katičić, Radoslav, Litterarum studia. Književnost i naobrazba ranoga hrvatskog
srednjovjekovlja. Zagreb: Matica hrvatska (Biblioteka Theoria/Θεωρία) – Ma-
nualia Universitatis studiorum Zagrabiensis, 1998. (22007.)
Katičić, Radoslav, “Književni povjesničar Dragutin Prohaska u svjetlu svojega pri-
kaza starije pismenosti u Bosni i Hercegovini”, u: Zbornik o Dragutinu Proha-
ski – književnom povjesničaru i književnom kritičaru (zbornik radova sa znan-
stvenog skupa, Osijek, 16. i 17. svibnja 2002.), ur. Tihomil Maštrović. Zagreb:
Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu (Hrvatski književni povjesničari – znan-
stveni zbornici, sv. 8) – Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci – Filozofski fa-
kultet Sveučilišta u Zagrebu – Hrvatsko filološko društvo Zadar – Matica hr-
vatska Varaždin – Pedagoški fakultet Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer u Osi-
jeku – Sveučilište u Zadru, 2003., 27-36.
Katoličanstvo u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Hrvatsko kulturno društvo “Napre-
dak”, 1993.
Katona, Stephanus (István), Historia critica Regum Hungariae stirpis mixtae, ex
fide domesticorum et exterorum scriptorum concinnata a ~. Tomulus VII.,
ordine XIV. Ab anno Christi MCCCCLVIII. ad annum usque MCCCCLXIV.
Colotzae: Typis scholarum piarum, 1792.
Klaić, Nada, Srednjovjekovna Bosna. Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtko-
ve krunidbe (1377. g.). Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 1989. (Zagreb: Emi-
nex, 21994.)
Klaić, Vjekoslav, Poviest Bosne do propasti kraljevstva. Zagreb: Troškom piščevim,
a tiskom Dioničke tiskare, 1882.
Knezović, Pavao, “Sinteza srednjovjekovne književnosti Bosne i Hercegovine:
Herta Kuna, Srednjovjekovna bosanska književnost. Sarajevo, Forum Bosnae,
2008., 383 str.”, Filologija 54 (2010): 111-116.
Knezović, Pavao – Demo, Šime, “Latinitet u Hercegovini prije 1852. godine”, u:
Hum i Hercegovina kroz povijest (zbornik radova s Međunarodnoga znanstve-
nog skupa održanog u Mostaru 5. i 6. studenog 2009.), sv. I, ur. Ivica Lučić.
Zagreb: Hrvatski institut za povijest (Biblioteka Hrvatska povjesnica. Posebna
izdanja. Zbornici radova), 2011., 601-626.
Korać, Dijana, “Franjevci i njihovi samostani u Humu”, Croatica Christiana perio-
dica XXXI (2007) 60: 17-33.
Koroman, Veselko, “Bio-bibliografija starijih hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovi-
ne”, Život (Sarajevo) 11-12 (1979): 723-740.
Kovačević, Ana, “Herta Kuna, Srednjovjekovna bosanska književnost. Forum Bo-
snae 45/08., Međunarodni Forum Bosna, Sarajevo 2008., 383 str. + ilustracije”,
Slovo – časopis Staroslavenskoga instituta u Zagrebu 59 (2009): 389-395.
210
Ковачевић, Љубиша, “Запон хумског кнеза Петра”, Старинар Српског

археолошког друштва I (1884) 3: 110-118.
Ковачевић-Којић, Десанка, Градска насеља средњовјековне босанске државе.
Сарајево: “Веселин Маслеша” (Библиотека Културно насљеђе), 1978.
Ковачевић-Којић, Десанка, Градски живот у Србији и Босни (XIV-XV вијек).
Београд: Историјски институт (Studia Historica Collecta, књ. 2), 2007.
Ковачевић-Којић, Десанка, Средњовјековна Сребреница (XIV-XV вијек).
Београд: САНУ, 2010.
Kovačić, Anto [Slavko], “Skica za izradu bibliografije bosanskohercegovačkih lati-
nista”, Bibliotekarstvo – godišnjak Društva bibliotekara Bosne i Hercegovine (Sa-
rajevo) 30 (1984): 37-42.
Kovačić, Anto [Slavko], “Bosanskohercegovački latinitet”, Bibliotekarstvo – godiš-
njak Društva bibliotekara Bosne i Hercegovine (Sarajevo) 32 (1986): 121-126.
Kovačić, Anto Slavko, Biobibliografija franjevaca Bosne Srebrene. Prilog povijesti
hrvatske književnosti i kulture. Sarajevo: Svjetlost – Narodna i univerzitetska
biblioteka Bosne i Hercegovine – Franjevački provincijalat Bosne Srebrene,
1991.
Krasić, Stjepan, Dominikanci u srednjovjekovnoj Bosni. Đakovo: Karitativni fond
UPT Ne živi čovjek samo o kruhu (Knjižnica U pravi trenutak, knj. 290), 1996.
Kreševljaković, Hamdija, Kratak pregled hrvatske knjige u Herceg-Bosni od najsta-
rijih vremena do danas. Sarajevo: Prva hrvatska tisk. Kramarić i M. Raguz,
1912.
Krstić, Kruno, “Latinitet kod južnih Slavena”, Enciklopedija Jugoslavije 5 (Jugos –
Mak), Zagreb: Leksikografski zavod FNRJ, 1962., s. v. (478-494)
Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi Simpozija povodom 9 stoljeća spominja-
nja Bosanske biskupije (1089. – 1989.), prir. Želimir Puljić i Franjo Topić. Sara-
jevo: Vrhbosanska visoka teološka škola (Studia Vrhbosnensia 4), 1991.
Kujundžić, Juraj, vidi Basler, Đuro
Kulenović, Tvrtko – Letić, Branko – Maksimović, Vojislav – Zuković, Ljubomir –
Huković, Muhamed – Kuna, Herta, Od antičke književnosti do prosvjetiteljstva
I. Studije. Sarajevo: “Veselin Masleša” (Biblioteka Lektira. Ars), 1982.
Kuna, Herta, Hrestomatija starije bosanske književnosti – knj. I. Srednjovjekovna
književnost i hrvatska književna tradicija. Sarajevo: Svjetlost (Biblioteka Kul-
turno nasljeđe Bosne i Hercegovine), 1974.
Kuna, Herta, “Das kroatisch-serbische Schrifttum in Bosnien und der Herzegowi-
na von den Anfängen im XI. bis zur nationalen Wiedergeburt im XIX. Jahr-
hundert, (Dragutin Prohaska, Zagreb: Mirko Breyer, 1911.)”, u: Naučni skup
Književnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadašnjih istraživanja (Sarajevo,
26. i 27. maja 1976.), ur. Midhat Begić. Sarajevo: Akademija nauka i umjetno-
sti Bosne i Hercegovine (Posebna izdanja, knj. XXXV., Odjeljenje za književ-
nost i umjetnost, knj. 5), 1977., 9-25.
Kuna, Herta, “Srednjovjekovna bosansko-hercegovačka književnost”, u: Pisana ri-
ječ u Bosni i Hercegovini (od najstarijih vremena do 1918. godine) – The written
211
word in Bosnia and Herzegovina (from earliest times up to 1918), ur. Alija Isa-
ković i Milosav Popadić. Sarajevo: “Veselin Masleša”, 1982., 49-84.
Kuna, Herta, Srednjovjekovna bosanska književnost. Sarajevo: Međunarodni Fo-
rum Bosna (Forum Bosnae 45/2008), 2008.
Kurtović, Esad, “Iz historije odgoja i obrazovanja u Dubrovniku i dubrovačkom zaleđu
(Učenje dobrih običaja, manira i pismenosti)”, Radovi Filozofskog fakulteta u Sara-
jevu XVI/2 (Historija, Historija umjetnosti, Arheologija) (2012): 185-193.
Lexicon Latinitatis medii aevi Iugoslaviae, redactionis praeses Marko Kostrenčić,
membra Veljko Gortan, Zlatko Herkov. Zagrabiae: Institutum historicum
Academiae scientiarum et artium Slavorum Meridionalium, vol. I. (litterae
A–K), MCMLXXIII, vol. II. (litterae L–Z), MCMLXXVIII.
Livanjski kraj u povijesti, ur. Boško Marijan. Split – Livno: Muzej hrvatskih arheo-
loških spomenika - Split, Općinsko Hrvatsko vijeće obrane Livno, 1994.
Lovrenović, Dubravko, Na klizištu povijesti – sveta kruna ugarska i sveta kruna
bosanska (1387. – 1463.). Zagreb – Sarajevo: Synopsis, 2006.
Lovrenović, Dubravko – Damjanović, Danka – Milak, Enes, Jajce – središte i mar-
gina povijesti i ljepote. Jajce: Društvo za zaštitu kulturno-povijesnih i prirod-
nih vrijednosti grada Jajca, Grafid – Banja Luka, 2008. (izdanje na engleskom:
Jajce. A Centre and Margin of History and Beauty. Jajce: Agency for the Protec-
tion of Cultural, Historical and Natural Heritage of the Town Jajce, 2009.)
Lovrić, Ante, “Glagoljski natpis na kamenu iz okolice banjalučke”, Glasnik Zemalj-
skog muzeja u Bosni i Hercegovini XLIX (1937) (prva sveska za historiju i etno-
grafiju): 31-35.
Ljubez, Bruno, Jajce grad. Prilog povijesti posljednje bosanske prijestolnice. Saraje-
vo: HKD “Napredak”, 2009.
Malcolm, Noel, Povijest Bosne. Kratki pregled, preveo Zlatko Crnković. Zagreb –
Sarajevo: Erasmus Gilda (Biblioteka Erasmus. Svjedočanstva) – Novi Liber –
Dani - Sarajevo, 1995. (Sarajevo: Buybook, 22011.) – prijevod djela: Bosnia. A
short history.
Marjanović, Mirko, Leksikon hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine od najsta-
rijih vremena do danas. Sarajevo: Matica hrvatska (Hrvatska književnost Bo-
sne i Hercegovine u 100 knjiga, knj. 1) i HKD Napredak, 2001.
Martinović, Ivica, “Humanist, filozof i teolog Juraj Dragišić”, Dubrovnik VI (1995)
4: 213-230.
Matković, Jako, Bibliografija bosanskih franjevaca. Tiskane knjige. Sarajevo, 1896.
Mikulić, Planinka, “Element gotike u sakralnoj arhitekturi Jajca”, Bosna Francisca-
na – časopis Franjevačke teologije Sarajevo V (1997) 8: 204-218.
Mikulić, Planinka, Iz likovnosti bosanskoga srednjovjekovlja. Sarajevo – Zagreb:
Naklada Zoro, 2004.
Mikulić, Tihomir, “Bosanski kraljevski zlatnik (četverostruki dukat) Stjepana To-
maševića ili Tvrtka I.?”, Numizmatičke vijesti XLIX (2007) 60: 174-189.
Mikulić, Tihomir, “O Tvrtkovu kraljevskom zlatniku, o njegovoj krunidbi te o Cr-
kvi bosanskoj – I. dio”, Numizmatičke vijesti L (2008) 61: 110-164.
212
Mikulić, Tihomir, “O Tvrtkovu kraljevskom zlatniku, o njegovoj krunidbi te o Cr-

kvi bosanskoj – II. dio”, Numizmatičke vijesti LI (2009) 62: 77-126.
Missale Hervoiae ducis Spalatensis Croatico-glagoliticum – Hrvatskoglagoljski misal
Hrvoja Vukčića Hrvatinića – Croato-glagolitic Missal of Hrvoje, Duke of Split:
transcriptio et commentarium, editionem curaverunt Biserka Grabar, Anica
Nazor, Marija Pantelić sub redactione Vjekoslav Štefanić. Zagreb – Ljubljana
– Graz: Staroslavenski institut – Mladinska knjiga – Akademische Druck- u.
Verlagsanstalt, 1973. + faksimil.
Mršić, Tihomira, “Kritobulov opis osmanske opsade Jajca 1464. godine”, Prilozi za
orijentalnu filologiju 57 (2008): 247-254.
Naša domovina. Zbornik – knjiga I. Nezavisna Država Hrvatska: sv. 1. Hrvatska
zemlja – Hrvatski narod – Hrvatska poviest – Hrvatska znanost, ur. Filip Lukas.
Zagreb: Izdanje Glavnog ustaškog stana, 1943.
Nazor, Anica, “Rukopisi Crkve bosanske”, u: Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj
Bosni i Humu. Zbornik radova, ur. Franjo Šanjek. Sarajevo – Zagreb: Institut za
istoriju u Sarajevu – Hrvatski institut za povijest u Zagrebu, 2005., 539-562.
Николајевић, Иванка, “Звоници цркава у Колунићу и Јајцу”, Старинар, н. с.
XX/1969 (1970): 249-254.
Novaković, Darko, “Šibenska povijest Bosne”, Vijenac VIII (2000) 167-169: 32-33.
Orbini, Mauro, Il regno de gli Slavi, hoggi corrottamente detti Schiavoni. Historia di
don ~ Rauseo abbate Melitense. In Pesaro: Appresso Girolamo Concordia,
MDCI.
Осамсто година Повеље босанског бана Кулина (1189 – 1989), редакција
Невенка Гошић, Десанка Ковачевић-Којић, Асим Пецо, ур. Асим Пецо.
Сарајево: Академија наука и умјетности Босне и Херцеговине (Посебна
издања АНУБИХ, књ. 90. Ођељење друштвених наука, књ. 23), 1989.
Pandžić, Bazilije, “Život i djela Jurja Dragišića”, Dobri pastir XXVI (1976): 3-27.
Pandžić, Bazilije, “Djelovanje franjevaca od 13. do 15. stoljeća u bosanskoj državi”,
u: Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi Simpozija povodom 9 stoljeća spo-
minjanja Bosanske biskupije (1089. – 1989.), prir. Želimir Puljić i Franjo Topić.
Sarajevo: Vrhbosanska visoka teološka škola (Studia Vrhbosnensia 4), 1991.,
241-268.
Pandžić, Vlado, Hrvatski jezik, pismenost i književnost u bosanskohercegovačkom
školstvu. Zagreb: Profil International, 2001.
Pavličević, Dragutin, Kratka politička i kulturna povijest Bosne i Hercegovine. Za-
greb: Hrvatski informativni centar, 2000.
Pederin, Ivan, “Livno i karavanski put od Jajca do Splita u XV. st.”, u: Livanjski kraj
u povijesti, ur. Boško Marijan. Split – Livno: Muzej hrvatskih arheoloških spo-
menika - Split – Općinsko Hrvatsko vijeće obrane Livno, 1994., 127-133.
Pejčinović, Petar, “Bosanski latinitet”, u: Bosanskohercegovačka književna hresto-
matija – knj. I. Starija književnost, sastavljači: Herta Kuna, Pavao Anđelić, Pe-
tar Pejčinović, Muhamed Hadžijahić, Vojislav Maksimović, ur. Milan Petrović.
Sarajevo: Zavod za izdavanje udžbenika, 1974., 10-11.
213
Pejčinović, Petar, “2. Pisci na latinskom jeziku”, u: Bosanskohercegovačka književna

hrestomatija – knj. I. Starija književnost, sastavljači: Herta Kuna, Pavao Anđe-
lić, Petar Pejčinović, Muhamed Hadžijahić, Vojislav Maksimović, ur. Milan
Petrović. Sarajevo: Zavod za izdavanje udžbenika, 1974., 175-217.
Pii secundi pontifici maximo, Commentarii rerum memorabilium, quae temporibus
suis contigerunt, a R. D. Ioanne Gobellino vicario Bonnen. (…). Romae: Ex
Tipographia Dominici Basa, MDLXXXIIII.
Pisana riječ u Bosni i Hercegovini (od najstarijih vremena do 1918. godine) – The
written word in Bosnia and Herzegovina (from earliest times up to 1918), ur.
Alija Isaković i Milosav Popadić. Sarajevo: “Veselin Masleša”, 1982.
Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do god. 1463.
Sarajevo: Hrvatsko kulturno družtvo Napredak, 1942. (Sarajevo: Hrvatsko
kulturno društvo Napredak, 21991., 31998.)
Povijesno-teološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine
(održan 24. i 25. listopada 1978. u Sarajevu), ur. Josip Turčinović i Andrija
Zirdum. Sarajevo: Kršćanska sadašnjost, Zagreb (Analecta Croatica Christia-
na, sv. XI) – Franjevačka teologija u Sarajevu, 1979.
Pranjković, Ivo (prir.), Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine od XIV. do sredine
XVIII. stoljeća. Sarajevo: Matica hrvatska – HKD Napredak, 2005.
Pranjković, Ivo, Franjevačko spisateljstvo na hrvatskome jeziku. Zagreb: Hrvatska
sveučilišna naklada, 2008.
Prelog, Milan, Povijest Bosne od najstarijih vremena do propasti kraljevstva. Saraje-
vo: Naklada knjižare J. Studničke i druga, [s. a.]
Premec, Vladimir, “Latinizam u BiH” (1989.), Odjek – Povelja Kulina Bana (Bilo
jednom u Odjeku) – specijalni prilog (zima) 2007., str. 95-96 – dostupno na:
<http://www.odjek.ba/arhiva/12/specijalni%20prilog.pdf>
Prohaska, Dragutin, Das kroatisch-serbische Schrifttum in Bosnien und der Herze-
gowina (von den Anfängen im XI. bis zur nationalen Wiedergeburt im XIX. Ja-
hrhundert). Zagreb: Mirko Breyer, 1911.
Puratić, Željko, “Nepoznata kronika. O zapisima fra Mate Krističevića na latin-
skom jeziku”, Odjek – kulturnog, umjetničkog i književnog života (Sarajevo)
XXIV (1971) 22: 14.
Puratić, Željko, Iz latiniteta Hrvata u Bosni. Sarajevo: (vlastito izdanje), (1973.)
1974.
Puratić, Željko, “Nekoliko primjera iz latiniteta u Bosni i Hercegovini”, Dubrovnik
XXI (1978) 6: 25-32.
Puratić, Željko, “Nekoliko primjera iz latiniteta u Bosni i Hercegovini”, Živa antika
XXIX (1979) 1: 157-165.
Puratić, Željko, “Značajna povijesna komponenta. Nekoliko primjera iz latiniteta
u Bosni i Hercegovini”, Odjek – kulturnog, umjetničkog i književnog života (Sa-
rajevo) XXXII (1979) 12: 23.
Puratić, Željko, “Iz hrvatskog latiniteta u Bosni”, Latina et Graeca 27 (1986): 104-
107.
214
Radovi sa simpozijuma “Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura”, ur. Fikret Ibra-

himpašić. Zenica: Muzej grada Zenice (Izdanja Muzeja grada Zenice III), 1973.
Regan, Krešimir, Bosanska kraljica Katarina. Pola stoljeća Bosne (1425. – 1478.).
Zagreb: Naklada Breza, 2010.
Renđeo, Ivan, “Bosna i Hercegovina. Bosanski novci”, Hrvatska enciklopedija – En-
cyclopaedia Croatica, sv. III (Boja – Cleveland), ur. Mate Ujević. Zagreb: Hr-
vatski izdavalački bibliografski zavod, 1942., s. v.
Rengjeo, Ivan, “Novci bosanskih banova i kraljeva”, Glasnik Hrvatskog državnog
muzeja u Sarajevu LV/1943 (1944): 237-291.
Rengjeo, Ivan, Corpus der mittelalterlichen Muenzen von Kroatien, Slavonien, Dal-
matien und Bosnien. Graz: Akademische Druck, U. Verlagsanstalt, 1959.
Runje, Petar, Prema izvorima. Zagreb: Provincijalat franjevaca trećoredaca (Novo
i staro, knj. 2), 1990.
Runje, Petar, Prema izvorima II. Rasprave i članci o hrvatskim franjevcima trećored-
cima glagoljašima. Krk – Zagreb: Povijesno društvo otoka Krka (Krčki zbornik,
sv. 68. Posebno izdanje, sv. 61.) i Provincijalat franjevaca trećoredaca glagoljaša
(Biblioteka Novaja i vethaja, knj. 9), 2012.
Schiffler-Premec, Ljerka, “Dragišić, Juraj (Georgius Benignus de Salviatis, de Ar-
gentina, de Bosnia, Macedo, de Feliciis, Dobretić, Dobrotić), humanist i filo-
zof, teolog (Srebrenica, Bosna, oko 1445 – Barletta, Italija, 1520)”, u: Hrvatski
biografski leksikon 3 (Č – Đ), ur. Trpimir Macan. Zagreb: Leksikografski zavod
Miroslav Krleža, 1993., s. v.
Sedam stoljeća bosanskih franjevaca 1291. – 1991. Zbornik radova, ur. Marko Kara-
matić. Samobor: Franjevačka teologija – Sarajevo, 1994.
Sijarić, Mirsad, “Nadgrobne ploče tri bosanska kralja – Tombstones of three Bo-
snian kings”, Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu 23 (2006): 229-256.
Sijarić, Mirsad, “Nadgrobne ploče tri bosanska kralja”, u: Zbornik o Pavlu Anđeliću
(zbornik radova međunarodnog znanstvenog skupa posvećenog arheologu i
povjesničaru Pavlu Anđeliću /1920. – 1985./ u povodu 85. obljetnice rođenja i
20. obljetnice smrti), ur. Marko Karamatić. Sarajevo: Franjevačka teologija,
2008., 395-426.
Sokol, Vladimir, “Posljednji otkriveni glagoljski natpisi u Vinodolu i nastanak hr-
vatske ćirilice i tzv. Crkve bosanske”, u: “Az grišni diak Branko pridivkom Fučić”
– Radovi međunarodnoga znanstvenog skupa o životu i djelu akademika Bran-
ka Fučića (1920. – 1999.) / “I, the Errant Pupil Branko, Surnamed Fučić” – Con-
ference Papers from the International Scholarly Seminar on the Life and Work
of Academician Branko Fučić (1920-1999), prir./edited by Tomislav Galović.
Malinska – Rijeka – Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Insti-
tut za povijest umjetnosti – Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagre-
bu – Staroslavenski institut – Sveučilišna knjižnica Rijeka – Općina Malinska-
Dubašnica, 2011., 627-640.
Starija književnost, vidi Bosanskohercegovačka književna hrestomatija – knj. I. Sta-
rija književnost
215
Sulejmanagić, Amer, “Srednjovjekovna bosanska država pod turskim pritiskom

(1414. – 1463.) – monetarni aspekt”, Numizmatičke vijesti XLIX (2007) 60:
127-173.
Sulejmanagić, Amer, “Srednjovjekovni bosanski novac srednjeg i kasnog razdoblja
– vrijeme kraljevstva”, Numizmatičke vijesti LII (2010) 63: 84-128.
Šanjek, Franjo, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13. – 15. st.). Za-
greb: Barbat (Biblioteka Homines, tempora, loci), 2003.
Šidak, Jaroslav, “Bosna i Hercegovina” [povijest, srednji vijek], Hrvatska enciklope-
dija – Encyclopaedia Croatica, sv. III (Boja – Cleveland), ur. Mate Ujević. Za-
greb: Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, 1942., s. v.
Šidak, Jaroslav, “Iz bosanske srednjovjekovne numizmatike”, Godišnjak Istoriskog
društva Bosne i Hercegovine VI (1954): 45-53.
Šidak, Jaroslav, “Iz bosanske srednjovjekovne numizmatike (Prilog pitanju o veli-
kom bosanskom zlatniku)”, Godišnjak Istoriskog društva Bosne i Hercegovine
VII (1955): 95-101 (iz tehničkih razloga nanovo objavljena verzija članka)
Šimić, Marinka, “Herta Kuna, Srednjovjekovna bosanska književnost, Sarajevo:
Međunarodni Forum Bosna (Forum Bosnae 45/08.), 2008.”, Hrvatska misao
XIII-2/3 [51-52] (2009) n. s. 37: 225-230.
Šimić, Marinka, “Pismenost u srednjovjekovnoj Hercegovini”, u: Hum i Hercegovi-
na kroz povijest (zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenog skupa održa-
nog u Mostaru 5. i 6. studenog 2009.), sv. I, ur. Ivica Lučić. Zagreb: Hrvatski
institut za povijest (Biblioteka Hrvatska povjesnica. Posebna izdanja. Zbornici
radova), 2011., 529-560.
Šonje, Šimun, “Književnost Bosne i Hercegovine na latinskom jeziku (historijska
osnovica)”, u: Naučni skup Književnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadaš-
njih istraživanja (Sarajevo, 26. i 27. maja 1976.), ur. Midhat Begić. Sarajevo:
Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (Posebna izdanja, knj.
XXXV., Odjeljenje za književnost i umjetnost, knj. 5), 1977., 35-39.
Šundrica, Zdravko, Tajna kutija dubrovačkog arhiva, I. dio. Zagreb – Dubrovnik:
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Zavod za povijesne znanosti u
Dubrovniku (Posebna izdanja: Monografije, knj. 28/I), 2008. (poglavlje: “Đuro
Dragišić i Dubrovnik”, 145-185).
Tandarić, Josip, “Glagoljska pismenost u srednjevjekovnoj Bosni”, Nova et vetera
– revija za filozofsko-teološke i srodne discipline (Sarajevo) XXIX (1979) 1: 199-
203.
Tandarić, Josip, “Glagoljska pismenost u srednjevjekovnoj Bosni”, u: Povijesno-te-
ološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine (odr-
žan 24. i 25. listopada 1978. u Sarajevu), ur. Josip Turčinović i Andrija Zirdum.
Sarajevo: Kršćanska sadašnjost, Zagreb (Analecta Croatica Christiana, sv. XI)
– Franjevačka teologija u Sarajevu, 1979., 47-51.
Tandarić, Josip Leonard, Hrvatsko-glagoljska liturgijska književnost. Rasprave i pri-
nosi, prir. Petar Bašić, Stjepan Damjanović i Marko Mišerda. Zagreb: Katolički
bogoslovni fakultet u Zagrebu (Djela Instituta za ekumensku teologiju i dija-
216
log Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu - Odjel za hrvatski glagoli-

zam, knj. 1) – Kršćanska sadašnjost – Provincijalat franjevaca trećoredaca,
1993.
Thalloczy, Ljudevit, Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca (1450. – 1527.), preveo
Milan Šufflay. Zagreb: Kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljska vlada (Znanstvena knjiž-
nica, knj. 5), 1916. (Zagreb: “Dora Krupićeva”, 21998.)
Truhelka, Ćiro, Geschichte und Denkwuerdigkeiten von Jajce. Sarajevo, 1888.
Truhelka, Ćiro, “Arhaeologische Forschungen auf der Burg von Jajce und in ihrer
naechsten Umgebung”, Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und der
Hercegovina (Wien) 2 (1894): 1-7.
Truhelka, Ćiro, Die Koenigsburg Jajce: Geschichte und Sehenswuerdigkeiten. Saraje-
vo: J. Studnička [und] Co., 1904.
Truhelka, Ćiro, Kraljevski grad Jajce: povijest i znamenitosti. Sarajevo 1904.
Truhelka, Ćiro, “Nalaz bosanskih novaca, obreten kod Ribiča”, Glasnik Zemaljskog
muzeja u Bosni i Hercegovini XVII/1905 (1906): 1-51.
Urban, Mirjana, Juraj Dragišić (Georgius Benignus de Salviatis) u hrvatskoj litera-
turi od 16. do 20. stoljeća, transliteracija i prijevod s latinskog jezika Jadranka
Bagarić. Dubrovnik: Dubrovačke knjižnice (Baština. Životopisi), 1998.
Vego, Marko, Naselja bosanske srednjevjekovne države. Sarajevo: Svjetlost, 1957.
Vego, Marko, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine – Recueil des
inscriptions medievales de Bosnie-Herzegovine, I. Sarajevo: Zemaljski muzej,
1962.
inscriptions medievales de Bosnie-Herzegovine, II. Sarajevo: Zemaljski muzej,
1964.
inscriptions medievales de Bosnie-Herzegovine, III. Sarajevo: Zemaljski muzej,
1964.
inscriptions medievales de Bosnie-Herzegovine, IV. Sarajevo: Zemaljski muzej,
1970.
Vego, Marko, Iz historije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Svjetlost,
1980.
Vego, Marko, Postanak srednjovjekovne bosanske države. Sarajevo: Svjetlost, 1982.
Vrana, Josip, “Da li je sačuvan original isprave Kulina bana. Paleografijsko-jezična
studija o primjercima isprave iz g. 1189.”, Radovi Staroslavenskog instituta 2
(1955): 5-57.
Vrana, Vladimir, “Književna nastojanja u sredovječnoj Bosni”, u: Poviest hrvatskih
zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do god. 1463. Sarajevo: Hr-
vatsko kulturno družtvo Napredak, 1942., 794-822.
Vratović, Vladimir, Hrvatski latinizam i rimska književnost. Studije, članci, ocjene.
Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske (Knjižnica Studije, monografije, kri-
tike), 1989.
217
Vratović, Vladimir, “Hrvatski latinisti u Bosni (neke stilske crte i tematske natu-
knice)”, u: Zbornik radova sa Znanstvenoga skupa u povodu 500. obljetnice
smrti fra Anđela Zvizdovića (Sarajevo, 16. i 17. listopada 1998.), ur. Marko Ka-
ramatić. Sarajevo – Fojnica: Franjevačka teologija Sarajevo – Franjevački sa-
mostan Fojnica, 2000., 477-485.
Vrdoljak, Bono M., “Srednjovjekovni spomenici s natpisom na Groblju Sv. Ive u
Livnu”, Starohrvatska prosvjeta (III. ser.) 30 (2003) = Zbornik Dušana Jelovine
(2004): 239-246.
“Vrhbosna/Sarajevo kroz stoljeća” [tematski blok], Hrvatska misao III (1999) 11-
12: 7-157.
Zbornik o Pavlu Anđeliću (zbornik radova međunarodnog znanstvenog skupa po-
svećenog arheologu i povjesničaru Pavlu Anđeliću /1920. – 1985./ u povodu
85. obljetnice rođenja i 20. obljetnice smrti), ur. Marko Karamatić. Sarajevo:
Franjevačka teologija, 2008.
Zelić-Bučan, Benedikta, Jezik i pisma Hrvata. Rasprave i članci. Split: Matica hrvat-
ska (Knjižnica znanstvenih djela 5), 1997.
Zimmermann, Stjepan, “Juraj Dragišić (Georgius Benignus de Salviatis) kao filo-
zof humanizma”, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti – Razredi
filologičko-historički i filosofičko-juridički 99 (1923): 59-79.
Zirdum, Andrija, “Karta srednjovjekovnih crkava na tlu Bosne i Hercegovine”, Bo-
sna Franciscana – časopis Franjevačke teologije Sarajevo IX (2001) 15: 161-
219.
Zirdum, Andrija, Povijest kršćanstva u Bosni i Hercegovini. Plehan: Slovoznak,
2007.
Živić, Tihomir, “‘Zasluživanje baštinjenoga’: Prohaskina Hrvatsko-srpska književ-
nost u Bosni i Hercegovini od početaka u IX. do nacionalnoga preporoda u
XIX. stoljeću”, u: Zbornik o Dragutinu Prohaski – književnom povjesničaru i
književnom kritičaru (zbornik radova sa znanstvenog skupa, Osijek, 16. i 17.
svibnja 2002.), ur. Tihomil Maštrović. Zagreb: Hrvatski studiji Sveučilišta u
Zagrebu (Hrvatski književni povjesničari – znanstveni zbornici, sv. 8) – Filo-
zofski fakultet Sveučilišta u Rijeci – Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
– Hrvatsko filološko društvo Zadar – Matica hrvatska Varaždin – Pedagoški
fakultet Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer u Osijeku – Sveučilište u Zadru,
2003., 167-181.
218
Ego a puero baptizatus fui et litteras Latinas didici…:

A Contribution to the Study of Latin Writing/Literacy
in the Medieval Bosnia with a Special Consideration
of the Fifteenth Century
The medieval Bosnian soil provided home to three scripts: Latin, Glagolitic and Cyrillic.
The supporting sources include epigraphic, diplomatic and narrative documents. The
Cyrillic material is best preserved and the Glagolitic monuments are thought to have
preceded the Cyrillic ones. Documents written in Latin script are relatively scarce at
least partly because of the breakdown of the medieval order and culture following the
Ottoman conquest, yet they occupy a distinct and, in many respects, important place.
Their importance is manifested especially in the communication with the outer world.
Hence, the main goal of this essay is to depict sources showing the use of the Latin
script and to determine the significance of Latin in the courtly-chivalric culture of the
Bosnian Middle Ages as well as in the worship and ecclesiastical and monastic commu-
nities living in Bosnia before 1463.
Keywords: Bosnia, Middle Ages, literacy, Latin writing, Latin.
219
Andrija Zirdum
Crkve i njihovi patroni u srednjm vijeku

u Bosni i Hercegovini
dr. sc. Andrija Zirdum, OFM UDK 264-931(497.6)’’04/14’’

Žeravac 134 235.3(497.6)’’04/14’’
74 400 Derventa Pregledni rad
BOSNA I HERCEGOVINA Primljeno: 20. rujna 2012.
Prihvaćeno: 26. veljače 2013.
Istraživanja mjesta kršćanskog kulta na tlu BiH temeljili smo na izvorima iz srednjega
vijeka, rezultatima arheoloških istraživanja, bilješkama iz prva dva stoljeća osmanske
vladavine i najnovijoj znanstvenoj literaturi. Te su crkve najčešće bile skromne građe-
vine zidane kamenom ili kombinacijom drva i kamena. Istraživanja pokazuju da je u
srednjovjekovnoj Bosni gotovo svako naseljeno mjesto imalo svoju crkvu, a u većim
je naseljima bilo i nekoliko njih. Zbog osmanskih osvajanja i islamske politike u BiH je
– za razliku od drugih južnoslavenskih zemalja – očuvano vrlo malo srednjovjekovnih
crkava. Ipak, na tlu današnje BiH dosad su otkrivene 463 crkve iz srednjega vijeka. U
njih 205 (44,27%) saznali smo i patrone, i to različitih 45. Šezdeset posto spomenutih
crkava (121) bilo je posvećeno osmorici patrona: sv. Mariji (31), sv. Jurju (20), sv. Petru
(14), sv. Križu (13), sv. Iliji (12), sv. Ivi Krstitelju (11), sv. Mihovilu (10) i sv. Martinu (10).
Sve to pokazuje da Bosna i Hercegovina u srednjem vijeku, po broju i rasporedu crka-
va, nije zaostajala za ondašnjim susjednim kršćanskim feudalnim državama.
Ključne riječi: crkva, patron, BiH, Europa, srednji vijek.
Kad se u Bosni i Hercegovini govori o crkvama i njihovim patronima u

srednjem vijeku, treba imati na umu ove čimbenike:
– to je gorovita balkanska zemlja na razmeđu Zapada i Istoka, koja je po
svom zemljopisnom položaju dijelom jugoistočna Europa, a dijelom
Mediteran;
– ona je rubna u odnosu na glavne prometne smjerove, jadranski i po-
savski, pa su neki njezini krajevi, u srednjem vijeku više negoli danas,
bili upućeni na susjedne pokrajine;
221
– to je zemlja raščlanjena reljefa, sastavljena od niza manjih, odvojenih

geografskih, gospodarskih i upravnih cjelina, srednje nadmorske vi-
sine oko 700 m;
– njezin današnji opseg određen je tek prije nešto više od 300 godina
mirom u Srijemskim Karlovcima, a on je u srednjem vijeku pripadao
raznim biskupijama i političkim subjektima;
– o svemu što se u BiH događalo u prošlosti, osobito u srednjem vijeku,
sačuvano je malo izvora, i to u fragmentima. Ipak, iz njih se boljom
analizom može doći do zanimljivih i vrijednih otkrića.
U povijesti kršćanstva na tlu BiH u srednjem vijeku mjesta kršćanskog
kulta sigurni su tragovi njihova života i djelovanja. Istraživanja smo teme-
ljili na pisanim izvorima iz onoga doba, tj. kanonskim izvještajima, papin-
skim bulama, dozvolama za gradnju, djelidbama oprosta, darovnicama
kraljeva i velmoža, poklonima dubrovačkih i drugih trgovaca, rezultatima
arheoloških istraživanja, bilješkama iz izvora u prva dva stoljeća osmanske
uprave te na najnovijoj znanstvenoj literaturi. Uz to, imali smo na umu da
su islamsko-šerijatski propisi oko 350 godina strogo zabranjivali graditi –
što je bilo na snazi do polovine 19. stoljeća – bilo kakav kršćanski objekt
ako on na tome mjestu prije nije postojao. U prodorima Osmanlija crkve su
bile porušene ili adaptirane u islamske bogomolje. Katolici su se – u svemu
građani drugoga reda – u nedostatku građevina, sastajali na ruševinama
starih crkvišta, uz koja su nerijetko bila i groblja, što su biskupi, apostolski
vikari, bilježili u svojim pohodima i izvještajima. Treba napomenuti da smo
ispustili brojne lokalitete zvane “Crkva”, “Crkvišće”, “Crkvica”, “Crkvina”,
“Klisa”, “Biskup”, “Patrovac”, “Popov do”, “Krstilište”, “Križ” i slično, koji su
od srednjega vijeka sigurno bili mjesta kršćanskog kulta, ako uz njih nismo
imali i drugih dokaza.
Da budemo što uvjerljiviji, kod svake pronađene srednjovjekovne crkve
bilježili smo lokalitet, naselje i općinu. U njoj i o njoj naveli smo sve saču-
vane ostatke te u kraticama ubilježili izvore i znanstvenu literaturu. Svoja
smo istraživanja objavili u časopisu Bosna franciscana 15/2001: 161-219,
pod naslovom “Karta srednjovjekovnih crkava na tlu Bosne i Hercegovine”.
Nešto kasnije dali smo nacrtati iscrpnu kartu. Radeći i dalje studiju Povijest
kršćanstva u Bosni i Hercegovini (Plehan: Slovoznak, 2007., 500 str.), nasta-
vili smo istraživati kršćanske crkve, a podatke o novim otkrićima stavljali
smo u fusnote. Tako smo dosad na tlu današnje BiH pronašli 463 kršćanske
crkve, što ne znači da ih nije bilo još. Premda je broj velik, on je nepotpun.
Naime, budući da je sjeverozapadna Bosna prije dolaska Osmanlija do rije-
ke Vrbasa pripadala Zagrebačkoj biskupiji, o tamošnjim su crkvama uz ar-
222
Andrija Zirdum • Crkve i njihovi patroni u srednjm vijeku u Bosni i Hercegovini
heološke tragove sačuvana i dva izvještaja kanonskih vizitacija iz 1334. i

1501. godine. Istodobno su Bosanska Posavina i sjeveroistočna Bosna pri-
padale drugim biskupijama, čiji dokumenti nisu sačuvani. One su sigurno
bile slično nastanjene, a svojim položajem, plodnošću i životnošću nisu bile
manje značajne. Gradilo se od drva, koje lako propada, pa tragovi nisu oču-
vani. Uz to, u urbanim i drugim sredinama, gdje se život kontinuirano od-
vijao, nove gradnje preslojile su, a time i uklonile, ostatke prijašnjih građe-
vina (Bihać, Sarajevo, Tuzla, Banja Luka, Zenica, Jajce, Bosanska Dubica,
Gabela i dr.) ili su ih rastočile atmosferilije. Novi okupatori ili doseljenici
pretvarali su kršćanske crkve u svoje bogomolje te ponekad svjesno uništa-
vali starije kulturne spomenike, želeći da s njima sve počne iznova.
Isto tako treba istaknuti da su u proteklim razdobljima pojedini krajevi
BiH više i bolje istraženi, npr. Sarajevo, Tuzla, Visoko, Jajce, Bugojno, Liv-
no, Konjic, Čapljina, Bihać, Banja Luka, Bosanska Dubica i neki drugi. Još
je mnogo slabo istraženih krajeva, bilo zbog nedostatka zanimanja, manjka
sredstava ili političkih struktura kojima istraživanja, zbog dnevne politike,
nisu odgovarala. Za to u građi i literaturi imamo nekoliko dokaza. (I danas
npr. u Visokom/Milima/Arnautovićima preko temelja krunidbene i grobne
crkve bosanskih vladara Stjepana Kotromanića i kralja Tvrtka I. te zbornog
mjesta bosanskih državnih sabora prolazi seoski put!? Na to se ne obazire
nitko od mjerodavnih kulturnih i političkih djelatnika.)
Iz te obimne sabrane građe izdvojit ćemo važnija otkrića i opažanja.
1. Kršćanstvo je na bosansko-hercegovačkom tlu prisutno od kraja 3.

stoljeća, a iz kasnoantičkog razdoblja dosad je otkriveno 70-ak crkvenih
tragova. Srednji je vijek nastavak toga razdoblja, pa su crkve često građene
na ranokršćanskim lokacijama i temeljima. Izgradnja crkava intenzivnije je
započela, vjerojatno, nakon procesa pokrštavanja slavenskih plemena. Me-
đutim, dosad poznate građevine nisu starije od 9. stoljeća. To se objašnjava
razinom istrošenosti ove vrste spomenika. Neke crkvene građevine, bez
izrazitih stilskih obilježja, gradili su samouki domaći graditelji, a unutraš-
njost su ukrašavali na način koji će poslije jače doći do izražaja na stećcima.
Oni nisu postali objekti na kojima je do ozbiljnog izražaja došla, uvjetno
rečeno, veća umjetnička težnja.
Najnovija arheološko-topografska istraživanja pokazala su da je gotovo
svako naseljeno mjesto u srednjovjekovnoj Bosni i Humu imalo crkvu, a u
većim gradovima, kakvi su bili Jajce, Srebrenica, Bihać, Bosanska Dubica i
drugi, bilo je više njih. Zbog prodora Osmanlija u 15. stoljeću i tijekom više
od četiri stoljeća provođenja strogih islamskih, šerijatskih propisa, u BiH je,
223
za razliku od drugih južnoslavenskih zemalja, očuvano malo srednjovje-

kovnih sakralnih objekata, na primjer u Podmilačju kraj Jajca, Ošamićima
kod Stoca, Sopotnici kraj Goražda i Dobrunu kraj Višegrada.
Svako srednjovjekovno naselje i općina imali su svoju crkvu. A srednjo-
vjekovne općine, u BiH i drugdje, građene su najčešće na teritorijalnoj
osnovici. U stvaranju političke organizacije društva, seoske su se općine od
davnina pokazale čvrstim i otpornim, pa su u velikom broju bile djelatne
sve do kraja 19. stoljeća. One su u svom djelokrugu, uz ime i teritorij, vodi-
le gospodarstvo, obranu, zajednički kult i drugo.
Crkvene građevine bile su uvjetovane terenom. U Hercegovini, a dijelom
i u Bosni, osobito u gradovima, zidane su kamenom. Neke su bile građene
dijelom kamenom, a dijelom drvom. U šumovitim predjelima stavljali su im
kamene temelje, a ostalo su gradili drvom. Crkve su, uz rijetke iznimke, jed-
nobrodne građevine s polukružnim, a ponegdje i četvrtastim svetištem (ap-
sidom). Različitih su veličina, prosječno 8 do 15 metara duge, a 6 do 10 me-
tara široke. Bilo ih je i većih: na Bobovcu 26 m × 14 m, u Milima/Visoko
duljine 25 m, u Jajcu 22 m × 8 m, Grebnu/Krupa na Vrbasu 40 (?) m × 12 m,
Kijevu/Sanski Most 25 m × 25 m, Varošištu/Vranduk 24 m × 8 m, Vrutcima/
Ilidža 18,30 m × 8 m, Vrnograču/Velika Kladuša 40 (?) m × 13 m i drugdje.
Kad je u starini neko mjesto bilo jednom obilježeno svetim, to se goto-
vo institucionaliziralo, izdvajalo ga je od profanog i uključivalo u sakralno.
Slično je nastavljeno i u osmanskom razdoblju. Nakon islamizacije nekog
mjesta ili kraja, crkve su pretvarane u džamije: Bihać/Sv. Antuna i Sv. Eliza-
bete, Cazin, Foča, Stolac, Jajce/Sv. Marije, Srebrenica, Zvornik/Sv. Nikole,
Vinica/Sv. Ilije, Stari Teočak/Ugljevik i neke druge. Dobar poznavatelj sred-
njovjekovne povijesti i arheologije Pavao Anđelić nedvojbeno tvrdi da gdje
god je do sredine 19. stoljeća postojala džamija, tu je prije bila neka kršćan-
ska crkva. I u osmanskom su razdoblju obični građani, iz poštovanja ili
bojazni, nerado uzimali bivša crkvišta.
Crkvene građevine podizali su vladari, pojedini velmože, društveno-
političke zajednice (župe, gradovi, varoši) i crkvene ustanove. Vladari su
gradili crkve po gradovima i varošima. Arheološki se mogu identificirati
plemićke crkve jer su se u njima pokapali oni i članovi njihove obitelji. Gra-
đene su po selima i veleposjedima (crkva Milardovića-Hrabrena u Ošanji-
ćima kraj Stoca, Sopotnici kraj Goražda, Dobrunu kraj Višegrada, Vlađa
Bijelića u Vlahovićima kraj Ljubinja). Neki feudalci gradili su crkve i za
potrebe šire zajednice.
Najviše seoskih crkava pripadalo je seoskim općinama, a glavnina njih
bile su župne. Oko njih su najčešće nekropole stećaka i grobovi bez stećaka.
224
Gradske i varoške crkve nije uvijek lako otkriti i prepoznati zbog kasni-
jeg razvoja naselja. To je ipak učinjeno u Jajcu, Bobovcu, Srebrenici te Bok-
ševcu i Črešnjevu kraj Konjica. Iz pisanih se izvora zna da je takvih građe-
vina bilo i u drugim gradovima (Vranduk, Tešanj, Komotin i dr.). Njih su
podizali vladari, ali zajedničkim sredstvima i sami građani.
Najveći dio crkava bio je građen od kamena s vapnenom žbukom. U
šumskim krajevima koristilo se drvenom građom. Arheološka istraživanja
pokazuju da ih je bilo dijelom od kamena, a dijelom od drva.
Zajedničko obilježje svih bosanskih srednjovjekovnih crkava jest to da
su, uz rijetke iznimke, jednobrodne građevine, s polukružnim, a tek poneg-
dje četvrtastim svetištem. Crkva u Podmilačju imala je mnogokutno sveti-
šte, a grobna kapela na Bobovcu prvotno je imala pravokutno svetište, koje
je naknadno iznutra zaobljeno. Po tri polukružna svetišta imala je velika,
samo zasnovana, crkva na Bobovcu i crkva u Gornjoj Bijeloj kraj Konjica.
Duge korove imale su građevine s pravokutnim svetištem.
Posebna vrsta srednjovjekovnih crkava grobne su crkve (mauzoleji),
koje se građevinski ne razlikuju od ostalih crkava. Razlike su samo namjen-
ske, jer su one prije svega nadgrobni spomenici. U Bosni ima nekoliko ta-
kvih objekata. Najznačajnija je grobna kapela bosanskih kraljeva na Bobov-
cu, podzemna crkva (tzv. katakombe) u Jajcu, mauzolej dvoranina tepčije
Batala u Turbetu kraj Travnika, vjerojatno i nad grobnicom kaznaca Nespi-
ne u Malom Čajnu kraj Visokog i neke druge.
Namještaj i ukrašavanje srednjovjekovnih crkava rađeni su u kamenu i
drvu. Nama su dijelom poznati samo radovi u kamenu, jer je sav drveni
namještaj propao. Uz to, dosadašnja arheološka istraživanja gradskih i va-
roških crkava (Jajce, Bobovac) pokazala su djela visokog umjetničkog do-
meta. Brojnija istraživanja na seoskim crkvama pokazuju da im je namje-
štaj redovito skroman.
U predromaničke crkve u BiH mogu se ubrojiti Kolunić/Bos. Petrovac,
Haljinići/Kr. Sutjeska, Zavala/Trebinje, Panik/Bileća, Rogačići/Ilidža, Do-
lac/Glamoč, Rapovine/Livno, Gorica/Grude. Ovom vremenu pripada i cr-
kva u Vrutcima kraj Vrela Bosna, posvećena sv. Stjepanu Prvomučeniku, a
spomenuta je 1244. u povelji hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. kao posjed
bosanskog biskupa. To je izdužena jednobrodna građevina s korom i prez-
biterijem te s nešto izduženim pravokutnim svetištem, arhitektonski spo-
menik iznimnog kulturno-povijesnog značenja. Osim ulomaka arhitekton-
ske plastike, iz unutrašnjosti građevine zanimljivom je čine neznatni trago-
vi fresko-slika. Nekoliko kilometara zapadnije od nje nalazila se crkva u
Rogačićima kraj Blažuja. To je crkva s osnovom u obliku šestolista, kojoj
225
danas više nema ni traga. Od nje su sačuvane tri arkade ciborija, čije su
površine prekrivene pleternim ukrasom koji ostavlja dojam posljednje faze
u razvoju ovog ornamenta. Crkva sv. Petra u Zavali u Popovu polju zgrada
je jednostavne izdužene osnove s pravokutnim svetištem. Potječe iz 11. sto-
ljeća. Imala je originalnu kamenu plastiku, od jednostavnog prepleta do
simboličkih kompozicija s pticama. Po romaničkim normama građena je u
12. stoljeću i crkva u Lisičićima kraj Konjica, sada u Jablaničkom jezeru,
kojoj su obilježje davali kontrafori s vanjske strane i pilovi u unutrašnjosti.
Tragovi predromaničke umjetnosti susreću se u razdoblju od 9. do 12.
stoljeća, a najbolje se vide u ostacima sakralnih građevina s izduženom la-
đom i pravokutnim svetištem: Kolunić (Bos. Petrovac), Vrutci (Ilidža), Ha-
ljinići, Zavala (Trebinje), Panik (Bileća) te u Rogačićima (Ilidža) s kamenim
namještajem i lijepim pleternim ukrasom. Ulomci slične pleterne plastike,
dopunjeni i drugim ukrasima, otkriveni su u okolici Glamoča i Livna, u
Dolcu kraj Glamoča, džamiji Perkuši u Livnu, Rapovinama kraj Livna, So-
kolu na Plivi i Gorici kraj Gruda.
Kasnija sakralna arhitektura i njezina sačuvana oprema po stilskim
osobinama pripadaju najčešće romanici i gotici. Utjecaji romanike mogu se
pratiti u nekim detaljima u Crnču kraj Trebinja i u crkvi sv. Marije u Jajcu.
Ova posljednja izgrađena je kao izrazito romanička građevina s romanič-
kim portalom s profinjenim simsovima i skulpturama, od kojih je sačuvana
figura lava koji je nosio stup, ali je crkva poslije dobila gotičku opremu.
Po gradovima i srednjovjekovnim varošima smještene su obično gotič-
ke crkve. Pripadaju zrelijim razdobljima ovoga stila. Dobar dio njih gradili
su franjevci ili dominikanci, često uz svoje samostane. To pokazuju građe-
vine u Jajcu, Olovu, Bakićima, Milima/Visokom, Bobovcu, Čavkiću, Golu-
biću/Bihaću i druge. Čiste i cjelovite gotičke forme (portal, prozori, svod)
ima crkva sv. Ive u Podmilačju. Grobna kapela bosanskih kraljeva na Bo-
bovcu ima izrazito gotičke detalje (dijelovi portala, zaglavni kamen gotič-
kog rebrastog svoda, ukras s ljiljanima i slično). Prezbiterij crkve sv. Marije
u Jajcu produžen je u prvoj polovini 15. stoljeća i ukrašen kamenom plasti-
kom u raskošnom gotičkom stilu. Pri tome je trijumfalni luk dobio dva
reda kamenih ukrasa. Nalaz ulomaka skulpture s prikazom ruke sa svijeć-
njakom pokazuje da su postojala umjetnička djela izrađena u punoj plasti-
ci, o čemu djelomice svjedoči i raspelo s Glamočkog polja.
Među svim srednjovjekovnim crkvama na tlu BiH samo tri pripadaju
bizantsko-srpskoj arhitekturi: Dobrun (na desnoj obali rijeke Drine kraj
Višegrada) te Razići i Lisičići kraj Konjica. U Razićima npr. dvostruki križ
podsjeća na ćirilometodsku tradiciju.
226
Od druge polovine 12. stoljeća klesari su ostavljali vidljiv trag u kame-

noj plastici kojom se bila ukrašavala unutrašnjost crkava. U doba kraljev-
stva ta djelatnost doživljava procvat. Bobovac i Jajce najistaknutija su sredi-
šta gdje se njegovala ta grana umjetnosti. Klesari su radili na dvorovima
vladara i visokih feudalaca, crkvenim građevinama i nadgrobnim spome-
nicima. Proizvodi drvorezbara po umjetničkoj vrijednosti ne zaostaju za
najboljim klesarskim ostvarenjima.
O slikarstvu u srednjovjekovnim crkvama znamo malo jer imamo
uglavnom ulomke. Ipak je i na osnovi njih moguće odrediti da su umjetni-
ci dolazili iz Dubrovnika, Splita te iz pojedinih škola iz Italije i srednje Eu-
rope. Freske u crkvi sv. Marije u Jajcu pokazuju radove različitih umjetnika
i iz različitih vremena. Uz neke skromne rustične biljne motive, postoji i
bolji ulomak freske s glavom anđela koju je radio školovani slikar, a neki
drugi slikar radio je freske s geometrijskim motivom.
Unutrašnjost grobne kapele bosanskih kraljeva na Bobovcu i trijem
ispred nje bili su oslikani freskama. Pri arheološkim iskopavanjima prona-
đeno je oko tisuću ulomaka koje nije moguće složiti u neku cjelinu. Ipak,
velik broj ulomaka s aureolama pokazuje da se radilo o svetačkim likovima.
Ima i prikaza arhitekture. Izbor boja i njihovo nijansiranje otkrivaju da su
ih radili školovani umjetnici. I grobnica tepčije Batala u Turbetu kraj Trav-
nika bila je skromno oslikana. Slično je i s ostacima fresaka u Milima, Olo-
vu i drugdje.
Kasni srednji vijek obilježen je velikim graditeljskim umjetničkim stilo-
vima, a svakako i mnogim spomenicima koje u stilskom pogledu nije mo-
guće uvijek odrediti zbog mjesnog preinačavanja i pojednostavljivanja
osnovnih stilskih oblika. Očito je da su odjeci tih stilova stizali do Bosne i
Hercegovine s primorja i iz srednje Europe. U drugoj polovini 14. stoljeća
na ruševinama romaničke crkve u Jajcu franjevci grade svoj samostan sv.
Marije, pri čemu zadržavaju romanički zapadni portal starije građevine,
iznad kojega umeću gotičku rozetu. Oko 1460. na sjeveroistočnoj strani
crkve dograđen je toranj sv. Luke, koji je u donjim dijelovima bio izveden u
gotičkom stilu, a gornje tri galerije oblikovane su kao romaničke trifore.
Visoko je u srednjem vijeku bilo sjedište vjerskih institucija. Ondje je
bilo zborno mjesto bosanskih državnih sabora i osnovan je prvi franjevački
samostan u Bosni. Crkva je bila posvećena sv. Kuzmi i Damjanu, ali je na-
kon jednog stoljeća uključena u monumentalnu gotičku građevinu sv. Ni-
kole.
227
2. Od 463 dosad otkrivene srednjovjekovne crkve, u njih 205 (44,27%)

naznačeni su njihovi patroni. To je 45 svetaca ili kršćanskih misterija koji
su se u Bosni i Hercegovini slavili na poseban način. Razlikuju se sveci pa-
troni kojima je posvećena pojedina crkva i sveci zaštitnici.
a) Najstarije srednjovjekovne crkve posvećene su sv. Petru i sv. Pavlu, sv. Mi-
hovilu arkanđelu, sv. Stjepanu Prvomučeniku i drugima. O tome svjedo-
če epigrafski spomenici iz nekih građevina kao i spomeni imena svetaca.
Najstariji spomenik potječe iz ruševina crkve sv. Petru iz Rapovina kraj
Livna, datiranoj u 9. stoljeće. O njoj govori pronađen odlomak iz ruševi-
na džamije Perkuše u Livnu te ulomak iz Rapovina. Tekst je na oltarskoj
pregradi (arhitravu) s natpisom: Ferre dignatus est at honore(m) beati Peri
ap(osto)li pro remedio anime sue hunc te(m)pl(um) D(e)i (h)umiliter…
(“Udostojao se podići na čast blaženog Petra apostola a za spas svoje duše
ovaj hram Božji ponizno…”). Sličan je i fragment arhitrava iz Vrbe na
Glamočkom polju, kao i pleterna ornamentika. Oni su stajali u malenim
predromaničkim crkvama, čiji su nam izgled i mjesto nepoznati. Predro-
manički fragmenti skulptura pronađeni su u Radaslijama, Carevcu, Docu
te samom Glamoču. Među njima se izdvaja reljefna ploča iz Doca koja je
naknadno bila ugrađena u građevinu iz 14. stoljeća kao dio crkvenog na-
mještaja. Iz istog je vremena sada već izgubljena reljefna ploča iz Čepulji-
ća kraj Bugojna, čiji ukras čine originalno odabrani i povezani motivi
pleterne ornamentike, vjerojatno iz omanje otkopane crkvice.
Neke su crkve imale i svetačke relikvije. Uz naslovnike crkava postojali
su zaštitnici naselja, mjesta, gradova i pokrajina (npr. sv. Saba za Herce-
govinu). Uz crkveni gôd i spomen patrona, uz liturgijsko slavlje razvila
su se pučka proštenja, proslave, s kojima su bili povezani godišnji saj-
movi važni za privredni život i prepoznavanje mjesta.
b) Kao što je već spomenuto, srednjovjekovne crkve bile su posvećene raz-
nim svecima. Navodimo ih abecednim radom:
Sv. Ana (2): Sanski Most (Stari Majdan), Tomislavgrad (Vinica)
Sv. Antun, opat (3): Bihać (Ferhija), Čapljina (Gabela), Ljubuški (Humac)
Sv. Barbara (1): Bihać (grad)
Bijela nedjelja (1): Sanski Most (Stari Majdan)
Sv. Blaž (1): Sarajevo (Blažuj)
Sv. Dimitrije (1): Trebinje (Ravno)
Sv. Dionizije (1): Bosanska Krupa (Ivanjska, Kloštar)
Sv. Dominik (1): Bihać (grad)
Sv. Dominik Oklopni, kamaldulenz, (1): Bos. Dubica (grad)
Sv. Duh (3): Bihać (grad), Fojnica (grad), Konjic (Gorani)
228
Sv. Elizabeta (2): Bihać (dvorska kapela), Banja Luka (grad)

Sv. Emerik (1): Velika Kladuša (Vrčković)
Sv. Franjo (1): Brčko (Skakava Gornja)
Sv. Grgur (1): Čitluk (Donja Blatnica)
Sv. Grgur Čudotvorac (1): Kraljeva Sutjeska
Sv. Ilija (12): Krupa na Vrbasu (Greben), Bos. Dubica (Jablanica), Kotor
Varoš (Večići), Derventa (Velika), Modriča, (grad), Olovo (Jelaške), Ko-
njic (grad), Konjic (Ostrožac), Konjic (Gorani, Ilina), Tomislavgrad
(Roško Polje), Grude (Tihaljina), Trebinje (Crnač, Bihovo)
Sv. Irenej (1): Bosanska Dubica
Sv. Ivan Evanđelist (2): Jajce (Sahat kula), Trebinje (Orahov Do)
Sv. Ivo Krstitelj (11): Bihać (Pritoka, Glavica), Sanski Most (Stari Majdan),
Velika Kladuša (Hresno), Banja Luka (Ivanjska), Kiseljak (Donji Draže-
229
vići), Kakanj (Kraljeva Sutjeska), Jajce (Sahat kula), Jajce (Podmilačje),

Uskoplje (Dobrošin), Livno (Bistrički grad), Tomislavgrad (Roško Polje)
Sv. Jakov (2): Bihać (grad), Bos. Dubica (Strigova)
Sv. Janja (1): Ključ (Zagrađe)
Sv. Juraj (20): Cazin (Osredak), Bos. Novi (Blagaj na Sani), Bos. Petrovac
(Kolunić), Bos. Gradiška (Ozek). Bos. Gradiška (Biskupci), Bos. Gradiš-
ka (Gornji Podgradci), Jajce (Jezero), Sanski Most (Kljevci, Kenjari),
Bos. Krupa (Medvedovac), Bos. Dubica (Optez), Bos. Dubica (Ožirav-
ci), Sanski Most (Podbriježje), Jajce (Komotin), Goražde (Sopotnica),
Brčko (Štrepci), Tešanj (Sv. Juraj), Zenica (Podbrežje), Široki Brijeg
(Mokro), Trebinje (Domaševo, Mušići), Trebinje (Dračevo, Dubljani)
Sv. Katarina (7): Bos. Novi (Vodičevo, Katište), Sanski Most (Stari Majdan),
Cazin (Ostrožac), Sanski Most (Kamengrad), Jajce (grad), Travnik
(grad), Kreševo (grad), Ljubuški (okolica)
Sv. Klara (1): Banja Luka (Bronzani Majdan, Melina)
Sv. Klement (2): Bos. Krupa (Bužim), Jajce (Klimenta)
Sv. Križ (13): Velika Kladuša (Čaglica Donja), Velika Kladuša (Jablanovica),
Velika Kladuša (Kladuška Peć), Velika Kladuša (Mala Kladuša), Velika
Kladuša (Priseka), Velika Kladuša (Vrnograč), Bos. Novi (Podkrižje),
Bos. Novi (Vodičevo), Bos. Dubica (Košuća), Prijedor (Hrvaćani), Ključ
(Vrpolje), Sanski Most (Podkrižje, dvije crkve)
Sv. Kuzma i Dajman (4): Bos. Krupa (Jezerski), Bos. Novi (Prusci), Teslić
(Radešići, “Kuzmadanje”), Visoko (Mili)
Sv. Lucija (4): Bihać (grad), Bos. Krupa (Bosanska Otoka), Banja Luka
(Bronzani Majdan, Obrovac), Kiseljak (Podastinje)
Sv. Luka (5): Velika Kladuša (Budmerić), Bos. Krupa (Visoki), Prijedor
(Kozarac), Banja Luka (Gomionica), Kotor Varoš (grad)
Sv. Marija (31): Bos. Dubica (grad), Bihać (franj. samostan), Bos. Dubica
(Brekinja), Prijedor (Dragotinja Donja) Prijedor (Marini), Cazin (Ostro-
žac), Bos. Novi (Vodica), Bos. Novi (Krnjevuša), Ključ (Zemunik), San-
ski Most (Oštra Luka), Banja Luka (grad), Banja Luka (Rastik, Agino
Selo), Banja Luka (Zvečaj), Banja Luka (Malo Blaško), Kotor Varoš
(grad), Kotor Varoš (Liplje), Kulen Vakuf (Ostrovica), Jajce (Sv. Marija-
Sv. Luka), Jajce (Smionica), Jajce (trećoredci), Tuzla (Gornja Tuzla),
Gradovrh (samostan), Ilijaš (Gornji Ljubnići), Olovo (samostan), Zvor-
nik (grad), Srebrenica (grad), Zenica (Vranduk, Varošište), Podvisoki
(grad, samostan), Stolac (Poprati), Trebinje (Ravno), Čapljina (Gabela)
Sv. Marija Magdalena (1): Bihać (grad)
230
Sv. Marko (4): Derventa (Plehan), Bos. Novi (Blagaj, Japra), Bos. Novi (Su-
hača), Derventa (Markovac)
Sv. Martin (11), Bihać (Golubić), Bos. Krupa (Varoška Rijeka), Bos. Novi
(Suhača), Bos. Novi (Blagaj, Japra), Velika Kladuša (Tvrđa), Vel. Kladu-
ša (Podzvizd), Vel. Kladuša (Strabandža), Prijedor (Kozarac), Prijedor
(Šumešica), Sanski Most (Martin), Banja Luka (Gornji Šeher)
Sv. Mihovil (10): Bos. Gradiška (grad), Bos. Novi (Kostajnica), Bos. Dubica
(Moštanica), Bos. Gradiška (Turjak), Kulen Vakuf (Ostrovica), Kiseljak
(Rotinj), Vareš (grad), Vareš (Bobovac), Ljubuški (Humac), Trebinje
(grad)
Sv. Nikola (8): Bos. Dubica (grad), Prnjavor (Glaž), Drvar (Očigrije, Rmanj),
Srebrenica (džamija), Srebrenica (Čaglji), Visoko (Mili), Grude (Tiha-
ljina), Trebinje (Velja Međa)
Sv. Petar (14): Bos. Dubica (dominikanci), Jajce (Tvrđa), Bos. Krupa (Pišta-
line), Banja Luka (Srebreć), Prozor, (Šćit, Rama), Velika Kladuša (Todo-
rovo), Tuzla (grad), Doboj (Veliki Prnjavor), Nova Topola (Vilusi), Sa-
rajevo (Vrhbosna), Livno (Rapovine), Mostar (grad), Trebinje (Zavala),
Trebinje (Crnač, Čičevo)
Sv. Rok (3): Kotor Varoš (Podbrđe), Olovo (Donji Bakići), Derventa (Mi-
šinci)
Sv. Ružica (3): Ljubuški (Kutac), Bugojno (Glavice), Bileća (Vrelo Trebišni-
ce)
Sv. Spasitelj (1): Bihać (Lipa, Brusovac)
Sv. Stjepan (3): Ilidža (Vrutci), Čapljina (Gabela), Trebinje (Hum)
Sv. Stjepan, kralj (1): Prijedor (Puharska)
Sv. Toma (2): Bihać (grad), Zenica (Vranduk)
Sv. Trojstvo (2): Sanski Most (Šehovci), Kupres (Otinovci)
Sv. Vid (2): Orašje (Vidovice), Čapljina (Gabela)
Svi sveti (3): Bos. Dubica (grad), Velika Kladuša (Bojna), Prijedor (Ljubi-
ja).
Da su patroni crkava vrlo stari govori i činjenica da je među njima samo
po jedna, i to samostanska, crkva posvećena sv. Dominiku, odnosno sv.
Franji, premda spomenuti redovnici u Bosni i Humu djeluju od 13. stoljeća.
Kako su i zašto birani pojedini patroni, predmet je posebne studije, u što
ovdje nećemo ulaziti.
Ukratko, vjera je u srednjem vijeku bila važno ljudsko i idejno opredje-

ljenje društva i pojedinca. Ruševine crkava ne govore samo o kršćanstvu
nego i o fizionomiji cjelokupnog života, jer se ono ne smije izdvojiti iz op-
231
ćih političkih i kulturnih zbivanja. To vrijedi stalno, a osobito u ranom

srednjem vijeku, kad u Bosni i Humu još nije bilo ni gradova ni stećaka, a
pisani su izvori rijetki. Ostaci dosad otkrivenih 36 crkava jedini su svjedoci
ranog srednjovjekovlja, pa je njihova uloga nezamjenjiva.
Uz to, kršćanske crkve opovrgavaju predodžbu o srednjovjekovnoj Bo-
sni kao brdskoj, izoliranoj i siromašnoj zemlji. Na nju su utjecala i u njoj se
odražavala privredna i kulturna žarišta primorskih gradova: Senja, Zadra,
Šibenika, Splita, Dubrovnika i Kotora. Pisani izvori govore o djelovanju
dalmatinskih, mletačkih i drugih europskih majstora, što praktički poka-
zuje kako su ondašnja kulturna zbivanja dopirala u Bosnu. To se može pro-
vjeriti na većem broju spomenika. Istodobno se opaža i svojevrsni pučki stil
kao stanovito objedinjavanje slavenskog naslijeđa i vanjskih utjecaja. Tra-
govi crkava više govore o životu i tradicijama negoli drugi slučajni ili ten-
denciozno pripremljeni dokumenti ili opisani pothvati.
Sve ovo pokazuje da se srednjovjekovna BiH, sa svoja dosad 463 traga
kršćanskih crkava do dolaska Osmanlija, nije razlikovala od susjednih kr-
šćanskih feudalnih država. O ostacima kulturnih fragmenata u pojedinim
crkvama može se šire informirati u prije spomenutoj studiji.
Propašću srednjovjekovne bosanske države prekinut je svaki kršćanski
graditeljski pothvat. Bosna zadugo postaje vojno najaktivnija pokrajina
Osmanskog Carstva. Te okolnosti, osim golog preživljavanja, nisu bile pri-
kladne za bilo kakav vredniji oblik kršćanske kulture.
Iz svega što je rečeno očito se vidi da su crkve vrijedni svjedoci i spome-
nici i onda kad su porušene!1
1
Izvori i literatura: Sav opsežni kritički aparat (148 bibliografskih jedinica) nalazi se u članku
“Karta srednjovjekovnih crkava na tlu Bosne i Hercegovine”, Bosna franciscana, 15/2001: 161-
219; Andrija Zirdum, Povijest kršćanstva u Bosni i Hercegovini. Plehan: Slovoznak, 2007., 47-61,
86-90, 131-162.
232
Churches and their Patrons in the Medieval

Bosnia and Herzegovina
Our study of the position of the Christian religion on the territory of modern Bosnia and
Herzegovina is based on medieval sources: canonical visitations, papal bulls, building
consents, dispensation of indulgences to churches, royal and aristocratic deeds of gift,
results of archaeological research, records of the first two centuries of the Ottoman rule
and the latest historiography. We know of 463 churches, three of which show traces of
Eastern building traditions. 201 (43.41%) of these churches were dedicated to 46 patron
saints. Sixty per cent of patrons or 121 churches were dedicated to eight saint protec-
tors: St. Mary (30), St. George (21), St. Peter (14), St. Elijah (13), St. Cross (12), St. John the
Baptist (11), St. Michael (10) and St. Martin (10). The number and the distribution of no
longer extant churches show that the medieval Bosnia and Herzegovina did not lag
behind neighbouring Christian feudal states.
Keywords: church, patron, Bosnia and Herzegovina, Europe, Middle Ages
233
Jakša Raguž
Sudbina posmrtnih ostataka kralja Stjepana

Tomaševića 1463. – 1888. – 1992. – 1999.
dr. sc. Jakša Raguž UDK 94(497.6)’’1463/1999’’

Hrvatski institut za povijest 929 Tomašević, S.
Opatička 10 393(467.6Jajce)
10 000 Zagreb Izvorni znanstveni rad
HRVATSKA Primljeno: 30. lipnja 2012.
Prihvaćeno: 24. travnja 2013.
Još za života, kralj Stjepan Tomašević često je bio samo subjekt u političkim sukobi-
ma unutar i oko srednjovjekovne Bosne. Stoga su njegovi (vjerojatni) posmrtni
ostaci postali sredstvo u političkim previranjima i u suvremenoj Bosni i Hercegovini.
Bilo je to vidljivo još od njihova iskapanja 1888., koje je provedeno radi simboličkog
dokazivanja kontinuiteta vladanja katoličkih vladara nad Bosnom i Hercegovinom
– Habsburgovaca nakon Kotromanića, pa sve do posljednjeg rata 1991.–1995., kada
kraljevi ostaci postaju važan simbol koji koriste i prisvajaju zaraćene strane. U završ-
nici rata kostur postaje povod za teške političko-diplomatske bošnjačko-hrvatske
sukobe, s čime se nastavlja i nakon rata. I danas kraljevi posmrtni ostaci znaju iza-
zvati žestoke polemike između Hrvata i Bošnjaka oko etničke pripadnosti pokojno-
ga kralja te uz njega vezane izvore državnosti Bosne i Hercegovine.
Ključne riječi: kralj Stjepan Tomašević, posmrtni ostaci, Jajce, “Kraljev grob”, Ćiro
Truhelka, Habsburgovci, franjevci, HVO, VRS, Domovinski rat u BiH.
Tijekom svog kratkog zemaljskog života kralj Stjepan Tomašević često

je bio objekt u političkim i vojnim sukobima koje su unutarnje i vanjske sile
vodile za vlast nad njegovom zemljom.1 Takva sudbina, sudbina objekta u
političkim i vojnim nadmetanjima i sukobima, zadesila je i njegove po-
smrtne ostatke i traje, manje-više, do danas.
1
Dubravko Lovrenović, Na klizištu povijesti. Sveta kruna ugarska i Sveta kruna bosanska 1387-
1463. Zagreb – Sarajevo: Synopsis, 2006., 328-360.
235
U drugim radovima koji čine ovaj zbornik govori se o okolnostima

osmanskoga osvajanja u kojima je taj tragični povijesni lik izgubio najprije
kraljevstvo, a potom i život. Stoga nije potrebno o tome ovdje pisati, nego
ću se na početku osvrnuti na sam uzrok kraljeve smrti. Danas se kao činje-
nicu uzima da je kralj pogubljen odrubljivanjem glave sabljom, i to u raz-
doblju između 25. svibnja i 10. lipnja 1463. (Ćiro Truhelka kao datum smr-
ti sugerira 5. lipnja) u osmanskome vojnom taboru kod Jajca.2 Postoji na-
rodna tradicija da je taj tabor bio smješten u jajačkome prigradskom naselju
Carevo Polje, a da je pored izvora Carevica kod Careva hrasta bio sultanov
šator kod kojeg je pogubljen kralj. O tome ne postoje pisani izvori, iako više
autora donosi taj podatak u svojim djelima.3 Međutim do kraja 19. stoljeća
u historiografiji su vladala oprečna mišljenja o tome kako su Osmanlije
pogubili kralja.4 Najvjerodostojniji od svih izvora, Konstantin Mihailović iz
Ostrovice, koji je kao janjičar sudjelovao u osmanskome osvajanju Bosne, o
kraljevoj je smrti ostavio kratak, ali jasan zapis: “… Potom car Muhamed
stiže u Jajce. Pred njega dovedoše kralja s jednim njegovim prijateljem. Kad
vidješe tada vojnici koji su bili u gradu da je njihov gospodar sužanj, poko-
riše se Turcima. I posjevši grad, car naredi da se kralj posječe, a onda zauze
čitavu njegovu zemlju…”5 I drugi osmanski izvori koje je u svojoj opsežnoj
Povijesti Osmanskog carstva prikupio i koristio Joseph von Hammer kao
uzrok kraljeve smrti navode pogubljenje sabljom, a kao krvnika Perzijanca
šejha Aliju Bismanija.6 Njemački povjesničar Franz Babinger navodi, pozi-
vajući se na svjedočanstvo Firentinca Benedeta Deja, koji je bio u sultano-
voj pratnji tijekom pohoda na Bosnu, da je sultan Mehmed svojom rukom
odrubio kralju glavu.7
2
Ćiro Truhelka, Kraljevski grad Jajce. Povijest i znamenitosti. Sarajevo: Studnička, 1904., 16.
(pretisak OP Jajce, 1996.); Dominik Mandić, Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne.
Chicago – Rim: Ziral, 1978., 191.
3
Antun Knežević, Kratka povjest kralja bosanskih, sv. III. Dubrovnik, 1887., 131; Vedad Biščević,
Bosanski namjesnici osmanskog doba (1463-1878). Sarajevo: Connectum, 2006., 19; Dubravko
Lovrenović, Danko Damjanović, Enes Milak, Jajce – središte i margina povijesti i ljepote. Jajce –
Banja Luka: Društvo za zaštitu kulturno-povijesnih i prirodnih vrijednosti grada, 2008., 34;
Bruno Ljubez, Jajce grad – prilog povijesti posljednje bosanske prijestolnice. Sarajevo: Hrvatsko
kulturno društvo Napredak, 2009., 26, 157; Franz Babinger, Mehmed Osvajač i njegovo doba,
Beograd: Algoritam media, 2010., 201.
4
Truhelka, Kraljevski grad Jajce, 14-15.
5
Konstantin Mihailović iz Ostrovice, Janičarove uspomene ili turska hronika. Beograd: Prosveta,
1966., 141.
6
Joseph von Hammer, Historija Turskog /Osmanskog/ carstva, 1. dio. Zagreb: Nerkez Smailagić,
1979., 195-196.
7
Babinger, Mehmed Osvajač, 201.
236
Jakša Raguž • Sudbina posmrtnih ostataka kralja Stjepana Toamševića 1463. – 1888. – 1992. – 1999.
Međutim izvještaji drugih suvremenika pada Bosne kršćanske proveni-

jencije, koji samo daju podatke da su Osmanlije zauzeli Bosnu, na prijevaru
zarobili i pogubili kralja, ne navodeći način smrti, otvorili su mogućnost
spekulacija.8 Stoljećima je najprisutnije uvjerenje bilo da je sultan dao živa
oderati kralja Stjepana, premda se spominjalo i da je pogubljen mačem te
ubijen strijelama. Tako ljetopisac Leonclavi piše da je kralju živom oderana
koža, Giovanni Botera da je vezan za stup i gađan strijelama, a Gianantonio
Bommani spaja te navode pišući da su mu živom oderali kožu te ga onda
privezali za kolac kao cilj strijelcima.9 Slovački historik Georgii Papanek u
djelu Compendiata historia gentis Slavae, tiskanom 1793., ovako opisuje
kraljevu smrt: “Car turski… Kralja, i strica mu Radivoja žive odra, a devet
tisuća velikaša zapovjedi sasjeći.”10
U samoj Bosni također je dominirala narodna predaja da je kralj ubijen
deranjem kože naživo. Dapače, navodilo se da mu je leš ponesen na pokop
uz udaranje bubnja načinjenog od njegove oderane kože.11 Glede pisane
kulture najznačajniji izvori koji su na prostoru Bosne utjecali na uvjerenje
da je kralj Tomašević ubijen deranjem kože naživo djela su Pavla Rittera
Vitezovića. On je u djelu Kronika aliti szpomen vszega szvieta vikov (Za-
greb, 1696.) pod zbivanja 1464. naveo da je kralj ubijen deranjem kože:
“Bosne orsag Mahomet zavje, Stefana Kralya najposlednyega na mih shivo-
ga odriti ucsini, na veri vkanyenoga, neverni okrutnik.”12 Isti podatak do-
nosi i nakon pola stoljeća u pretisku toga djela (Zagreb, 1744.): “Bossnye
orsag Mahomet zavjel je, y Stefana Kralya najposzleszlednyega na meh si-
voga odreti vuchinil, na veri vkanyenoga, neverni okrutnik.”13 U djelu Bos-
sna Captiva, sive regnum et interitus Stephani ultimi Bossnae regis (Trnava/
Slovačka, 1712.), pisanom na latinskome jeziku, a sastavljenom uglavnom
prema djelu bizantskoga povjesničara Halkokondila, Vitezović o smrti kra-
lja Tomaševića navodi da je pogubljen kod hercegovačkog Blagaja, i to na-
8
Marko Šunjić, “Trogirski izvještaji o turskom osvajanju Bosne (1463.)”, Glasnik arhiva i društva
arhivskih radnika BiH XIX (1989): 139-157; Mladen Ančić, Na rubu zapada. Tri stoljeća srednjo-
vjekovne Bosne. Zagreb: Hrvatski institut za povijest – Dom i svijet, 2001., 126; Truhelka,
Kraljevski grad Jajce, 14-15.
9
Truhelka, Kraljevski grad Jajce, 15.
10
Georgii Papanek, Compendiata historia gentis Slavae. Trnava, 1793., 19.
11
12
Pavao Ritter Vitezović, Kronika aliti szpomen vszega szvieta vikov ú dva dela razredyen. Zagreb,
1696., 125.
13
Pavao Ritter Vitezović, Kronika aliti szpomenek vszega szveta vekov, vu dva dela razredyen.
Zagreb, 1744., 124-125.
237
kon što je opovrgnuta vezirova prisega kralju: “… I malo kasnije je tiranin

(sultan Mehmed II., op. a.) naredio svom magistru Perzijancu da ubije Stje-
pana. No, Mehmedov kuhar je zarobljenog kralja, ne znamo zbog kojeg
zločina, živog ogulio. (‘cute vivum exuit’) Postoje i takvi koji smatraju da su
Stjepanu odrubili glavu, a drugi da su ga privezali uz drvo i ubili strijelama.
(‘Sunt, qui caput Stephano amputatum esse tradunt, alii, arbori alligatum,
sagittis interemptum esse.’) Mi se držimo stalne predaje naših prethodnika
te mu s većinom, kao i svjedočanstvima pisaca onoga doba, pripisujemo
ovaj epitaf:
U ovom grobu leži posljednji kralj Bosne
bez kraljevske krune, ali i bez vlastite kože.
On preote kraljevstvo ocu ugušivši ga konopcem,
a svojem zaštitniku uskrati ugovoren danak.
I zato je bio (po božjem dopuštenju) pohlepan čovjek
sav živ oguljen podno bogate tvrđave.
Učite se smrtnici, roditelji, uresite se pravednošću,
da se jednom zadana vjera ne krši.
Jer slabo je kraljevstvo koje počiva na zlu,
slabije i nesigurnije od oružja. No, Bosnu upropasti
i jedno i drugo zlo.”14
Vitezović dakle dopušta mogućnost da je osim deranjem kralj možda

pogubljen dekapitacijom ili strijeljanjem strijelama, s tim da ipak kao pri-
maran oblik usmrćenja navodi deranje naživo. Tragom tih triju djela bo-
sanski franjevački kroničari redom su ili doslovce prenosili te navode ili ih
koristili kao izvore o kraljevoj smrti da bi potom drugi prepisivali ili preu-
zimali te podatke iz njihovih kronika.
Provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Ivan Stražema-
nac Kopijarević (1678.–1758.) u svoje djelo, povjesnicu Franjevačke pro-
vincije Bosne Srebrene Paraphrastica et topographica expositio totius almae
Provinciae Argentinae, doslovce prepisuje već citirani dio teksta iz Vitezovi-
ćeva djela Bossna Captiva.15
Kustos provincije fra Nikola Lašvanin (1703. /?/ – 1750.) u Ljetopisu
fojničkog samostana, koristeći također oba spomenuta Vitezovićeva djela, o
okolnosti kraljeve smrti na jednom mjestu navodi: “Stipana kralja bosan-
14
Pavao Ritter Vitezović, Bossna Captiva, sive regnum et interitus Stephani ultimi Bossnae regis.
Tyrnaviae, 1712., D-D2.
15
Ivan Stražemanac, Povijest franjevačke provincije Bosne Srebrene, prir. Stjepan Sršen. Zagreb:
Matica hrvatska, 1993., 59-61.
238
skoga najposlidnjega Turci odriše na mih živa”,16 a na drugom mjestu dono-

si gotovo identičan tekst kao u fra Stražemanca, što ne čudi jer ga je, kao i
on, preuzeo iz istog izvora – Vitezovićeve Bossna Captiva.17
Ljetopisac fra Filip Lastić u svom djelu Pregled starina Bosanske provinci-
je o kraljevoj smrti piše: “… Kad je naime, odbio da Mehmedu plati ugovore-
ni danak, pripremio je sebi smrt oderavanjem kože (‘excoriationem’)…”18
Drugi provincijal Bosne Srebrene, fra Bono Benić (1708.–1785.), u Lje-
topisu sutješkog samostana, u uvodnom dijelu, ukratko donoseći opću po-
vijest Bosne, navodi kako je sultan Mehmed II. osvojio Bosnu i zarobio
“Stipana, novog kralja bosanskog, i lijepoga mu strica Radivoja i vojvodu
Petra Kovačića i Ivaniša Pavlovića i još mnogo gospode. I zgubi ih car. I
Stipana kralja, kako veći dio hištorija kaže, sadrije na mijeh pod Blagajem
kod Mostara…”.19
Travničanin fra Jako Baltić u Godišnjaku iz 1825. piše da je sultan Meh-
med “kralja Stipana iz Ključa na viru dovedavši u Jajce na mij sadrvši”.20
Fojnički franjevac fra Lovro Androšević (1825.–1847.) u svom djelu
Izkazagne od kraglestva bosanskog, i bosanski kraglia, u kojem govori o
prošlosti Bosne od postanka do propasti 1463., o kraljevoj smrti kaže da je
sultan “kragla i strica Radivoja na mije sadra”.21
Bosanskog historika fra Antuna Kneževića tema kraljeve smrti i lokaci-
je njegova posljednjeg počivališta posebice je zanimala te je o tome ostavio
više zanimljivih zapisa, i poetskih (npr. poemu “Suze Bošnjaka nad grobni-
com kralja svoga u Jajcu poslije 401 godine robstva”) i proznih.22 U knjizi
Pad Bosne (Senj, 1886.) na dva mjesta donosi kombinaciju već spomenutih
tekstova i pučkih predaja stanovništva Bosne o pogibiji kralja i lokaciji nje-
gova groba, i to u književnoj formi: “… kako je Car k sebi Kralja domamio,
i živa na mješinu sa njegovim stricem Radivojem sadro, a plemstvo sasje-
16
Nikola Lašvanin, Ljetopis, prir. fra Ignacije Gavran. Zagreb – Sarajevo – Tomislavgrad: Synopsis
– Svjetlo riječi – Naša ognjišta, 2003., 134.
17
Isto, 17, 248-249.
18
Filip Lastrić, Pregled starina Bosanske provincije, prir. fra Andrija Zirdum. Zagreb – Sarajevo
– Tomislavgrad: Synopsis – Svjetlo riječi – Naša ognjišta, 2003., 160.
19
Bono Benić, Ljetopis sutješkog samostana, prir. fra Ignacije Gavran. Sarajevo – Zagreb, 2003., 39.
20
Jako Baltić, Godišnjak od dogadjaja i promine vrimena u Bosni 1754-1882. Sarajevo: Veselin
Masleša, 1991., 75.
21
Lovro Androšević, “Izkazagne od kraglestva bosanskog, i bosanski kraglia”, Dobri pastir 7
(1956): 117-121.
22
Pjesma je objavljena u Danici ilirskoj (Zagreb, 1865., br. 37-39) te pretiskana u Kneževićevoj
Krvavoj knjizi (Zagreb, 1869.). Ivo Pranjković, Hrvatski jezik i franjevci Bosne Srebrene. Zagreb:
Matica hrvatska, 2000., 197.
239
kao, i u Vrbas bacio; pa kad su ga krvnici upitali: hoće li ga kao i druge

pogubljene u Vrbas baciti? kako je Car odgovorio ‘ne! on je okrunjena gla-
va, i nemora se sa ostalima mješati, nego ga zakopajte blizu Jajca grada, al
da mu se grobnica nevidi iz grada’. Turci ga odnesu viš Kozluka u Smrik, i
sa znakom od zastave upitaju Cara: hoće li ga ondje zakopati? Car jim sa
drugim znakom odgovori; nek zakopaju; što oni i učiniše. Od toga vremena
pa sve do danas, pučanstvo Jajačko brez razlike vjere taj grob zove ‘Kraljev
grob’”, pri čemu se poziva na to da većina povjesničara i pučke predaje o
tome “podpuno svjedoče”.23 Na drugom mjestu u istoj knjizi piše da se po
narodnoj predaji na brijegu iznad jajačkoga predgrađa Kozluka nalazi “gla-
soviti grob posljednjeg kralja bosanskoga Stjepana Tomaševića, i još dvoji-
ce velikaša bosanskih, za koje narod veli, da su njegovi Gjenerali; držim da
je jedan Radivoj ujak kraljev… koj je jednakom smrtju umro, a druga ka-
kva visokog plemića, još nam nepoznata. Do skora nad kraljevom grobni-
com bio je veliki stećak, nu ga je turčin Žuna odvaljao, i u zid svoje njive
stavio. Vele očevidci da je na tom stećku urizan grb, i kruna…”.24 Knežević je
o okolnosti smrti – “kralja živa na mješinu sadru” – te o mjestu kraljeva gro-
ba objavio gotovo identične tekstove u Kratkoj povjesti kralja bosanskih (Du-
brovnik, 1887.)25 i Glasniku jugoslavenskih franjevaca (Sarajevo, 1888.).26 Du-
bravko Lovrenović smatra da je slaba strana Kneževićevih djela pozivanje
na narodnu predaju uz bezrezervno povjerenje, bez prethodnog sučeljava-
nja s poznatim izvorima.27 Lovrenović ima pravo, jer su prije objavljivanja
navedenih Kneževićevih djela već bile tiskane knjige profesionalnih povje-
sničara koji su na osnovi relevantnih izvora pisali o smrti kralja Tomaševi-
ća i na hrvatskom i na njemačkom jeziku.28
Bosanskoposavski publicist fra Josip Dobroslav Božić u svojim djelima
navodi da je sultan kralja dao živa oderati, i to kod mjesta Blagaj u Bosni,
gdje je kralj i pokopan.29
23
Antun Knežević, Pad Bosne. Senj, 1886., 48-49.
24
Isto, 17.
25
Knežević, Kratka povjest kralja bosanskih, sv. III, 132-133.
26
“Grob zadnjeg Kralja bosanskog u Jajcu – dopis o. A. Kneževića iz Kotorišća 17. lipnja, 1888.”,
Glasnik jugoslavenskih franjevaca 10 (1888): 172-177.
27
Dubravko Lovrenović, “Fra Antun Knežević – historičar srednjovjekovne Bosne”, u: Zbornik
radova sa simpozija u povodu 100. obljetnice smrti fra Antuna Kneževića. Zagreb – Sarajevo:
Kršćanska sadašnjost – Teološka biblioteka, 1991., 137.
28
Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva. Zagreb, 1882., 339 (bilj. 34).
29
Josip Dobroslav Božić, Bosansko-hercegovačko agrarno pitanje. Senj, 1886., 7-8, bilj. 2; “Fra-
njevački samostani i tvrđave u srednjovjekovnoj Bosni”, Novi Bosanski prijatelj I (1888): 39-40.
240
Jajce i okolica s lokacijom „Kraljeva groba“ i vjerojatnom lokacijom Osmanskog tabora

1463. godine
241
Sva ta nagađanja o uzroku smrti prekinuta su 1888., kada je u jednom

od prvih arheoloških iskapanja izvedenih na prostoru Bosne kustos Zemalj-
skog muzeja u Sarajevu Ćiro Truhelka iskopao kostur za koji se vjeruje da
su zemni ostaci kralja Tomaševića, nakon čega je kao činjenica prihvaćeno
da je kralj ubijen dekapitacijom.30
Okolnosti koje su dovele do tog arheološkog iskapanja imale su politič-
ku pozadinu. Naime u lipnju 1888. došao je u posjet Bosni austro-ugarski
prijestolonasljednik kraljević Rudolf Habsburški.31 Tijekom tog puta Rudo-
lf je 19. lipnja posjetio i Jajce. Za tu prigodu učinjeno je u Jajcu više pripre-
ma, među kojima su dvije imale duboko simboličko značenje. Prva je bila
uklanjanje ostataka minareta sa zvonika Sv. Luke uz crkvu sv. Marije, kru-
nidbenu crkvu posljednjega bosanskog kralja. Nakon što su Osmanlije os-
vojili Jajce 1528., tu su crkvu pretvorili u Sulejmanovu, tj. Carsku džamiju,
zbog čega je bila pregrađena, a na zvonik dozidan minaret. Crkva/džamija
je tijekom idućih stoljeća više puta stradavala u požaru, a posljednji put
1832., nakon čega je napuštena i više nije popravljana.32 Uklanjanjem dozi-
danog minareta Bogorodičina je crkva, premda devastirana, dijelom dobila
stare konture, bar u mjeri potrebnoj za posjet kraljevića Rudolfa. Dalje od
toga – u obnovu te devastirane građevine natrag u katoličku crkvu – nije se
išlo, iako je neposredno po ulasku u Jajce 1878. vojvoda Wilhelm Würtem-
berg, jedan od zapovjednika austro-ugarskih postrojbi koje su zauzele Jaj-
ce, iznio želju da se crkva obnovi i vrati katolicima, što su jajački franjevci i
katolici podržali.33 Objekt je zbog političko-vjerskih sporenja do danas
ostavljen kao ruševina bez ikakve funkcije.34
Druga je priprema bila iskapanje zemnih ostataka kralja Tomaševića,
koje je po zapovijedi Visoke zemaljske vlade obavio kustos Truhelka 7. i 8.
lipnja 1888. godine.
Iako nema autentičnih pisanih izvora, u jajačkome je kraju bila živa
narodna predaja da je kralj nakon pogubljenja pokopan na lokalitetu “Kra-
ljev grob”, nedaleko od sela Zastinje, na zaravni Borovi, lokalitetu Smrik u
30
“Kraljev grob”, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini 1 (1889): 94.
31
“Viestnik”, Glasnik jugoslavenskih franjevaca 7 (1888): 126.
32
Andrej Andrejević, “Pretvaranje crkava u džamije”, Zbornik za likovne umetnosti Matice srpske
12 (1976): 98-118; Đoko Mazalić, “Stari grad Jajce (novija arheološka istraživanja)”, Glasnik
Zemaljskog muzeja u Sarajevu, n. s., sv. VII (1952): 80-92.
33
Knežević, Pad Bosne, 15.
34
“Crkva Svete Marije i zvonik Svetog Luke”, Vjesnik franjevačkog samostana sv. Luke 65 (2012):
22-23; Lovrenović, Damjanović, Milak, Jajce – središte i margina, 110.
242
Izgled zvonika Sv. Luke s dozidanim

minaretom prije uklanjanja 1888. godine
Stećak „Kraljeva groba“

u podnožju brda Hum
podnožju brda Hum, ispod velike kamene ploče. Već su citirani dijelovi
teksta fra Kneževića u kojima donosi tu narodnu predaju.35
Tragom te predaje Truhelka je na navedenom lokalitetu proveo iskapanje
i ispod ploče pronašao kostur muškarca zrelije dobi, čija je lubanja ležala na
35
Zanimljivo je spomenuti da se u okolici Jajca, na muslimanskome groblju u selu Volujak kod
Careva Polja, nalazi veliki na zemlju srušeni nišan dug 3,2 m, tipa obeliska, ukrašen rozetama i
motivom sablje, koji narod također zove “Kraljev grob” i vjeruje da je tu pokopan neki bosanski
kralj. Mazalić, “Stari grad Jajce”, 98.
243
desnoj strani prsa, dok su na vratnom kičmenom stupu bili vidljivi tragovi
odsijecanja. Ruke su mu bile prekrižene na prsima, a noge ispružene, s prije-
lomom lijevog stegna.36 O iskapanju ne postoji ono što se danas smatra arhe-
ološkim izvještajem, no ostala su nam tri zapisa sudionika: Ćire Truhelke,
jajačkoga gvardijana fra Antuna Ćorića i jajačkoga kotarskog predstojnika
Géze Barcsaya.37 Sva tri izvještaja donosim u prilogu ovoga rada.
Glede zapisa Ćira Truhelke, on je nastao tako da je 1888., tj. nedugo po
iskapanju, objavio na njemačkom jeziku niz feljtonskih tekstova o Jajcu,
među kojima je bio i tekst o iskapanju na lokalitetu “Kraljev grob”.38 Sve te
tekstove iste je godine prikupio i objavio kao knjigu Geschichte und Denk-
würdigkeiten von Jajce. Godine 1904. Truhelka je na hrvatskom jeziku obja-
vio knjigu Kraljevski grad Jajce – povijest i znamenitosti, koju većim dijelom
čine tekstovi iz Geschichte und…, no s jednom bitnom razlikom – tekst o
iskapanju “Kraljeva groba” znatno je smanjen, tj. iz njega su izvučeni samo
najosnovniji podaci. Kako od 1888. nije bilo pretiska (ni prijevoda) Ge-
schichte und…, u prilogu donosim prijevod četiriju stranica te knjige na
kojima su zapisi s podacima o iskapanju i nalazu iz “Kraljeva groba”. Izvatke
iz njegova kasnijeg djela Kraljevski grad Jajce nema smisla donositi jer su
neusporedivo šturiji.
Drugi je zapis ustvari pismo gvardijana franjevačkoga samostana u Jaj-
cu fra Antuna Ćorića, koji je prisustvovao drugom danu iskapanja na “Kra-
ljevu grobu”. Cijeli događaj i nalaz opisao je u pismu upućenom već spome-
nutom fra Antunu Kneževiću, koji ga je potom u sklopu svog šireg dopisa
(u kojem je pisao i o okolnosti pogibije kralja Tomaševića) objavio u Gla-
sniku jugoslavenskih franjevaca. U prilogu rada donosim dio tog dopisa u
kojem je citirano pismo jajačkoga gvardijana.
Treći je zapis službeni izvještaj kotarskoga predstojnika Jajca Géze Bar-
csaya upućeno 11. lipnja 1888. upravitelju provincije Bosne i Hercegovine
(BiH) i pomoćniku čelnika Zemaljske vlade u Sarajevu Hugu von Kutsche-
ru o rezultatima iskapanja na “Kraljevu grobu”. Izvještaj je kao prilog u
knjizi Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca 1450.-1527. objavio mađarski
povjesničar Ljudevit Thallóczy.
36
37
Ćiro Truhelka, Geschichte und Denkwürdigkeiten von Jajce. Sarajevo, 1888., 25-28; “Grob za-
dnjeg Kralja bosanskog u Jajcu – dopis o. A. Kneževića iz Kotorišća 17. lipnja, 1888.”, Glasnik
jugoslavenskih franjevaca 10 (1888): 172-177; Ljudevit Thallóczy, Povijest (banovine, grada i va-
roši) Jajca 1450.-1527., pretisak. Zagreb: “Dora Krupićeva”, 1998., 288-289.
Ćiro Truhelka, Bericht über die Nachforschungen am Königsgrabe in Jajce (Separat-
38
Abdruck aus der “Bosnischen Post”. Gedruckt als Manuscript.). Sarajevo, 1888.
244
Crtež nalaza lubanje iz

„Kraljeva groba“ Ćira
Truhelke u Geschichte
und Denkwürdigkeiten
von Jajce iz 1888.
godine
Skica grobnog nalaza,

vjerojatno bukagija - okova
za noge koju je načinio
očevidac nalaza fra Antun
Ćorić
Glede nalaza, sa sigurnošću se zna da su u grobu uz kostur pronađena

dva ugarska novčića iz doba Ludovika Velikog (1342.–1382.). Novčići su
najvjerojatnije bili stavljeni na oči ili u usta pokojnika kao obol. Nadalje,
nađen je neobičan komad željeza koji Truhelka opisuje kao kuku, a fra Ćo-
rić ga je skicirao u pismu. Prema opisu i skici, vjerojatno se radi o bukagi-
jama – okovima na nogama. Kotarski predstojnik Barcsay navodi da je u
grobu nađen i metalni prsten, što Truhelka i fra Ćorić ne spominju. Među-
tim jedan od sudionika iskapanja – fizički radnik Osman Kavlak – u po-
znim je godinama članu Muzejskoga društva u Jajcu Hajrudinu Kršlaku
ispričao da je pri iskapanju “nađen u grobu i jedan prsten, koji je Truhelka
245
zamotao u papir i spremio”.39 Nažalost, ne zna se gdje su nalazi iz groba –

novčići i metalna kuka/bukagije, kao ni taj mogući prsten.
Iako pri iskapanju nisu nađeni izravni dokazi da se radi o kraljevu ko-
sturu, indicije da se radi o njemu – kostur s tragovima zlostavljanja, sputan
u okove i ubijen odsijecanjem glave, pokopan u razdoblju nakon vladavine
Ludovika Velikog – toliko su čvrsto podupirale tu pretpostavku da je u tom
trenutku općeprihvaćena kao neupitna.40
I tako je 11 dana po iskapanju u Jajcu došlo do snažnog simboličnog
susreta – očekivani budući katolički kralj Bosne, kraljević Rudolf, odao je
počast zemnim ostacima svoga prethodnika, posljednjega katoličkog kralja
Bosne Stjepana Tomaševića.
Kako protumačiti taj događaj? Iako je odlukama Berlinskoga kongresa
Austro-Ugarska dobila mandat za okupaciju BiH, od samog je početka po-
stojala namjera Beča da anektira te zemlje. Među ostalim osnovama za anek-
siju isticao se kontinuitet povijesnoga prava Ugarskoga Kraljevstva na Bosnu
kao zemlju koja je nekada bila u sastavu zemalja krune sv. Stjepana. Naime
pojam Bosne (odnosno Rame) pojavljuje se u naslovu ugarskih kraljeva, a na
vladarskim se pečatima povremeno pojavljuju grbovi koje je moguće protu-
mačiti kao grbove Bosne (ili Rame). Godine 1908., prilikom priprema za
aneksiju BiH, bilo je prijedloga da po aneksiji car Franjo Josip uzme titulu
bosanskoga kralja, tj. kralja Bosne i Hercegovine. Stoga su odmah po okupa-
ciji lokalne vlasti u BiH dobile naputak da upravnim radnjama javno ističu
suverenitet cara i kralja, uz istodobno naglašavanje da sultan tu više nema
suverenitet.41 Među te radnje spada i “susret” kraljevića i kralja. Fra Knežević
je zapisao da je kraljević Rudolf “pred kraljevim kosturom stajao desetak mi-
nuta, uzeo jednu košćicu od kostura i stavio u džep”.42
Reakcije na nalaz bile su različite, od oduševljenja do otvoreno izražene
sumnje u autentičnost nalaza. Dobar primjer tog oduševljenja, pa čak i
uvjerenja da je pronalazak kostiju čudesni znak milosti Božje, pismo je koje
je spomenuti fra Antun Knežević 17. lipnja 1888. uputio uredniku Glasnika
jugoslavenskih franjevaca fra Jeronimu Vladiću. Nakon uvoda, u kojem na-
vodi izvore o smrti kralja Tomaševića te opisuje lokalitet Kraljev grob, u
39
Mazalić, “Stari grad Jajce”, 63.
40
41
Hamdija Kapidžić, “Diskusije o državnopravnom položaju Bosne i Hercegovine za vrijeme
Austrougarske vladavine”, Glasnik arhiva i društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, knj.
IV-V, (1964/1965): 148, 154-156, 161-162, 168, 170, 174.
42
“Bosanski kralj”, Dani, Sarajevo, br. 119, rujan 1999.
246
nastavku piše: “… Skoro došavši u Banjaluku, da iskažem dužnu počast

Njihovim c. k. visostima Rudolfu i Stefaniji, više mi prijatelja kaza, kako je
prisv. g. baron Kučera kazivao, da je gore naznačeni Kraljev grob otvoren, i
u njemu kraljevo tielo – kostur našast; te dok jedni za taku radosnu viest od
mene ‘muštuluk’ tražahu, drugi mi čestitahu, što je moja povjest novi, i to-
liko sjajan dokaz istinitosti dobila. – U bratinskoj šali ja njeke sjetih, kako
su jednog francezkog kralja pozvali nek poleti u crkvu, i vidi kako se posve-
ćena Hostia prid cielim pučanstvom pritvorila u priliepo djetešce, a on jim
odgovorio: ‘Ne treba da ja idjem gledati, jer sam ja to uviek vjerovao; Vi
gledajte koji nevjerujete, oli sumnjate!’ ‘i Vi tako činite – rekoh jim – ja sam
onako pisao, jer sam bio o istini podpuno uvjeren; Vi pako ako niste vjero-
vali, oli ste sumnjali, sad se podpuno osvjedočite, pa Vi meni »muštuluk«
dajte, što Vam tako važne istine dokazujem!’
Nego uza svu našu šalu, mene mnogo ozbiljnije misli snadjoše! Ima nje-
kih pojava, velečasni otče uredniče! na koje se i ne pazi, ali ako se na njih i
pogleda, mala im se važnost daje, te se običajno sliepomu slučaju pripisuju, i
naravno posljedica, kao igra, i šala naravi – lusus naturae – scherzo di natura
– proglašuju, dočim ako se ozbiljno promotre, oni su ogromnog zamašaja,
oni su cilj osobitog s. božjeg providjenja, oni su jasni dokaz bića svemožnoga,
i sveznanoga, koje se takvim pojavima hoće da nješta uzvišenijeg i izvanred-
nog svojim stvorenjima predoči, na nješto ih opomene, na nješto pozove.
Kroz mojih priko trideset godina u Bosni službovanja, na stotine vidio
sam stare grobnice otvorene. Je li pokojnik bio pokopan u dobru sanduku, i
u suhu piesku, običajno veće sam kosti našao; nu ako je bio pokopan brez
sanduka, i u vlažnoj zemlji, tada samo sam može biti koji zub našao, i više
ništa! sve sama zemlja! Ovo sam se osvjedočio i kod onih, koji ni pun viek
nisu u takoj zemlji ležali. – Naš je kralj u Smriku, a ondje je zemlja gnjila –
ilovača izmješana s pieskom, koja se i od male kiše u blato pretvori; recimo da
je bio pokopan u drvenom sanduku, al je taj sanduk tako izagnjio, da mu se
više ni za trag ne zna! Ogromna ploča koja vlagu prima, i stećak po ovoj,
pritisnuli su, kosti kraljeve, te njeke i pokvarili, i to od više vremena; naravno
dakle da su sve kosti morale podpuno sagnjiti, kao što je i sanduk sagnjio, te
se u zemlju preobratiti; sasvim tim, i u takvom stanju kraljeve kosti nisu iza-
gnjile, one su se blizu sve našle, prem su blizu pet vjekovah onda ležale! Tko
ovdje ne će pripoznati prst božiji, i naklonost s. providjenja njegova?
Nu Kraljev se grob otvara, kraljeve kosti javno se pokazju baš onda, kad
Njegova Visost c. k. Rudolf u Bosnu dolazi, o kom se misli, da je budući car,
i kralj Bosne, i Bošnjakah; je li ovo sliepi slučaj? Je li ovo igra, i šala naravi?
Nipošto! Ovo je sobiti, izvanredni, i čudnovati pojav s. providjenja božjega!
247
Posli blizu pet vjekovah, prvi put stupa u Bosnu prvi budući kršćanski vla-
dar Bosne, a u isto doba posli blizu pet vjekovah od svoje smrti, pokazuje
se zadnji kršćanski vladar bosanski; koliko plemenito, koliko uzvišeno, ko-
liko otajstveno! Brez sumnje držim da će Njegova c. kr. visost u Jajcu, kao u
njegdašnju priestolnicu sjajnih vladara bosanskih doći; brez sumnje držim
da će kraljev grob posjetiti, a ovdje kakva se čuvstva u meni nepobudjuju!
Eno čini mi se jur da gledam kako Carević nad grobom stupa, a u isto doba
Kralj se pomalja, i glasom muklim, ali hrabrim viče mu: ‘Mi gospodin Šte-
fan, Stjepan Tomašević, kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humci zemlji,
Dalmaciji, Hrvatom, Dolnjim krajem, zapadnim stranam, Usorije, Soli,
Podrinju i k tomu’. Ove moje zemlje ja sam kao pravi vladar, i jedini zako-
niti gospodar točno čuvao, i najhrabrije branio, a za sreću i blagostanje nji-
hovih žitelja kao otac ljubki svu svoju brigu, i svu pomnju uložio: zato i
zemlje, i žitelji bili su presretni, uživali su mir, pokoj i svako zadovoljstvo.
Grdni i nezasitni Mehmed II. car turski, nepravedno nas napade, i naše
blaženstvo uništi! Jer nam ništa sa svom svojom silom nije mogao učiniti,
pozva me da ugovor i prijateljstvo sklopimo. Da učuvam moje zemlje, i
moje žitelje, ugovor sklopih, koji mi on prije po svom punomoćniku, a po-
sli i on sam sa najsvetčanijom prisegom potvrdi; nu kad sam se najsigurni-
jim držao, i on kad je za najpovoljniju zgodu ufatio svetogrdni vjerolomac!
pogazi svoju rieč carsku, pogazi svetinju zakletve, mene na tvrdoj vjeri naj-
nemilijom smrću umori, moje zemlje nepravedno posvoji, moje podložni-
ke u nesnosno ropstvo strpa, sve upropasti, sve uništi, i blizu je pet vjeko-
vah, da moj mili narod nesnosni njegov jaram nosi, da neprestano muče-
ničtvo trpi. Ali svršeno je! meni je moj pridobri Bog objavio, kako Ti sad
dolaziš kao budući moj zakoniti nasljednik, i moje kosti oživljuju, one se
kreću, one od veselja poigravaju, ja se ukazujem, ja izlazim da Te vidim, da
te pozdravim, da se s Tobom razveselim, da Ti moje zemlje i moje žitelje što
svojskije preporučim. Pruži ruku, stavi ju na kosti moje, i zakuni mi se na
kostima mojim, da češ jim biti otac ljubki, i vladar milostivi, pače, da ćeš za
njihovo dobro pripravan biti, sličnu mojoj muci, muku pretrpiti!
Nu kuda sam se ja zanio? hoće li carević na grob kraljev doći? kakova li
će se u njem čuvstva probuditi ako dodje? ako se na pogled kraljevih kostih
onaka čuvstva ne probude, hoće li tko biti, tko će mu to napomenuti, i ple-
menitom njegovu srdcu ljubav prema Bosni, i Bošnjacima zapaliti?… oh da
mi je tada ondje biti, i gledati!…”43
43
“Grob zadnjeg Kralja bosanskog u Jajcu – dopis o. A. Kneževića iz Kotorišća 17. lipnja, 1888.”,
Glasnik jugoslavenskih franjevaca 10 (1888): 172-177.
248
U istom pismu fra Knežević navodi da je tih dana od neimenovanog

prijatelja iz Jajca dobio pismo u kojem mu je pisao da “ovih dana u nas do-
godilo se čudo; u Smriku otvorili kraljev grob, i izvadili kosti kraljeve!”.44
Bilo je dakle još osoba koje su kao i fra Knežević smatrale da je pronalazak
zemnih ostataka čudo.
Kao primjer otvorene sumnje u autentičnost nalaza može se navesti ne-
potpisani komentar u Glasniku jugoslavenskih franjevaca objavljen povo-
dom izlaska iz tiska knjige Ćire Truhelke Geschichte und Denkwürdigkeiten
von Jajce. Tu se navodi da dotad ničim “nije dokazano, da je to zbilja grob
zadnjeg kralja Stjepana. Kostur je našast; ali traga nejma, da bi to bio kra-
ljev kostur. Sama predaja ne jamči niti okriepljuje poviestnih istina. Slabi su
posve dokazi … da bi se na nje mogli osloniti i sigurno tvrditi da je ono
kostur kraljev. Nismo se radi prepirati, s tog dalje nećemo ni govoriti ob
ovom”. Može se pretpostaviti da je autor članka urednik Glasnika fra Jero-
nim Vladić.45 Što se tiče stava provoditelja iskapanja, Ćire Truhelke, on u
Geschichte und Denkwürdigkeiten von Jajce iz 1888. ne dvoji o autentičnosti
nalaza. Međutim u njegovim kasnijim tekstovima vidljiv je “crv sumnje”.
Tako u tekstu iz 1892. piše: “… Stefanu Tomaševiću nije sudbina ni kršćan-
ski grob dosudila, već je poginuo kao sužanj turski…”46 Treba imati u vidu
da je grob koji je on iskapao imao kršćanske elemente! U knjizi Kraljevski
grad Jajce iz 1904. također je osjetna nesigurnost u autentičnost nalaza.47
Nakon što je bio ispunjen politički cilj, kustos Truhelka mogao se poza-
baviti očuvanjem nalaza. No kao problem se pojavilo pitanje što i kamo
dalje s kosturom. Naime otpremanje kostura iz Jajca u Sarajevo uznemirilo
je stanovništvo jajačkoga kraja.48 Zemaljska vlada u Sarajevu vidjela je rje-
šenje u tome da se kostur po konzerviranju trajno pohrani u franjevačku
crkvu u Jajcu, no i u tome se vidio potencijalni politički i sigurnosni pro-
blem. U arhivu jajačkoga samostana čuva se pismo gvardijana fra Ante Ćo-
rića datirano 15. srpnja 1888., koje govori o dvojbi “da li će se pristojnajno
miesto za ostanke Kraljevske udstupiti i dali će se crkveni obred brez kako-
vih demonstrativnih isticanja učiniti od samostana”.49 Na kraju je Zemalj-
ska vlada usprkos dvojbama odlučila da se, nakon stručne obrade i “čim
44
Isto.
45
“Književne viesti”, Glasnik jugoslavenskih franjevaca 11 (1888): 196.
46
Ćiro Truhelka, “Katakombe u Jajcu”, Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH 4 (1892): 61.
47
48
“Grob zadnjeg Kralja bosanskog u Jajcu – dopis o. A. Kneževića iz Kotorišća 17. lipnja, 1888.
– Op. uredničtva”, Glasnik jugoslavenskih franjevaca 10 (1888): 177.
49
Citirano prema: Lovrenović, Damjanović, Milak, Jajce – središte i margina, 65.
249
vrijeme dopusti”, kostur smjesti, kako se navodi u Glasniku Zemaljskog mu-

zeja u Sarajevu, “u župnoj crkvi u Jajcu, u ukusnom kristalnom sarkofagu,
položenom na uzvišen podstavak. Na podstavku namjestiće se ovaj natpis:
‘Stjepan Tomašević, božijom milošću kralj bosanski i k tome; kraljeva od
godine 1461. do godine 1463. Kosti njegove iskopane iz kraljevog groba
kod Jajca dana 8. juna 1888.’”50 O toj konačnoj odluci obaviještena je i Fra-
njevačka provincija.51 Kostur je iz Sarajeva poslan u novootvoreni Prirodo-
slovni muzej u Beču. Tijekom jednogodišnje obrade stručno je konzervi-
ran, a o trošku bosanske Zemaljske vlade, po cijeni od 700 forinti, izrađen
je specijalni mjedeno-stakleni sarkofag u koji je pohranjen, te je na Uskrs
21. travnja 1889. vraćen u Jajce, gdje je svečano dočekan i pohranjen u fra-
njevačku samostansku crkvu Velike Gospe.52 Zanimljivo je spomenuti da je
fra Knežević bio protiv pohrane kostiju u samostansku crkvu. Predlagao je
“nek se povrati i ostavi na ono mjesto, gdje je ležao pet vjekova, a tude mora
mu se načiniti crkvica pristojna”.53 Osim natpisa kostur je krasio dvobojni
anđelčić od kamena ili gipsa položen na kosti grudnoga koša.54 Povratak
tijela u Jajce opet je zaintrigirao bosansko-hercegovačku javnost, pa se u
tamošnjim tiskovinama pojavljuju tekstovi koji govore i(li) o okolnostima
u kojima je kralj pogubljen ili o okolnostima nalaza.55
Kraljevi zemni ostaci počivali su u miru franjevačke crkve 103 godine.
Franjevci su bili ponosni na ulogu čuvara tijela Stjepana Tomaševića, po-
sljednjega legitimnoga bosanskog kralja, čijom je smrću umrla i bosanska
državnost, a uklapalo se u ukupno viđenje bosanskih franjevaca da je nji-
hova “redodržava Bosna Srebrena” jedini čuvar legaliteta i legitimiteta bo-
sanske srednjovjekovne države. Dobri poznavatelji bosanske povijesti, kao
što je npr. bio spomenuti mađarski povjesničar Ljudevit Thallóczy, s odo-
bravanjem su gledali na taj zadatak jajačkih franjevaca: “Dobro su učinili
bosanski franjevci, što su kao čuvari bosanskih tradicija ovaj kostur sahra-
nili u svojoj crkvi.”56
Koliko su jajački franjevci bili ponosni na svoju ulogu vidi se i iz toga
što su 1911., pri obnovi crkve, dali da slikar Marko Antonini, među 12 slika
50
51
“Pp. uredničtva”, Glasnik jugoslavenskih franjevaca 10 (1888): 177.
52
“Bosanski kralj”, Dani, br. 119, rujan 1999.
53
Citirano prema: Ljubez, Jajce grad, 158.
54
“Kraljevske kosti u Splitu”, Večernji list, Zagreb, br. 11.534, 15. X. 1995., 13.
55
Ibrahim beg Bašagić, “O smrti Stjepana Tomaševića, zadnjeg kralja bosanskoga”, Sarajevski list,
Sarajevo, br. III, 5. I. 1890., 1; “Kraljevske kosti u Splitu“, Večernji list, br. 11.534, 15. X. 1995., 13.
56
Thallóczy, Povijest Jajca, 69 (bilj. 1).
250
pobožna sadržaja, na njenim zidovima naslika i prizor “Na grobu zadnjeg

bosanskog kralja”.57
U međuvremenu je Jajce, nakon izgradnje prometnica, zahvaljujući kul-
turno-povijesnim znamenitostima i prirodnim ljepotama, postalo jedan od
vodećih turističkih centara Bosne u koje su dolazili posjetitelji iz cijeloga svi-
jeta, a kraljev kostur njegova vodeća kulturna atrakcija. Može se to vidjeti iz
putopisa i turističkih vodiča koji su tiskani od kraja 19. stoljeća nadalje, koji
se, govoreći o Jajcu, neizostavno dodiruju kraljevih ostataka i tragične kralje-
ve sudbine.58 Navodim nekoliko primjera iz perioda Austro-Ugarske i Kralje-
vine Jugoslavije. Hrvatski povjesničar i književnik Julije Kempf u putopisu
Od Save do Adrije Bosnom i Hercegovinom – crtice za mladež (Zagreb, 1898.)
po obilasku Jajca zapisao je: “… Mislili smo i na krvavu prošlost grada Jajca,
a u tom nam spletilo oko na desnoj obali Vrbasa ispod brda Huma mjesto,
koje se zove ‘Kraljev grob’. Na tom mjestu bio je pokopan posljednji bosanski
kralj Stjepan Tomašević (1461. – 1463.) Njega je po zauzeću Bosne dao pogu-
biti osvojitelj, turski car Muhamed II.”59
Dr. August Heimer u putopisu Kroz Bosnu i Hercegovinu piše da je bio
na misi u franjevačkoj crkvi: “… Kada se je svršila služba potražim franjev-
ca da zamolim dozvolu te smijem razgledati lijes kralja Stjepana Tomaševi-
ća. Fratar me primi na vratima sakristije i krepko mi stisne desnicu kao
staru znancu. Obradovalo ga je kada sam mu izjavio priznanje radi lijepe
propovijedi. Posljednji kralj bosanski našao je pokojište otkada je izišao iz
kamenitoga groba na Humu uz desni zid crkveni u sredini glavne lagje. Na
visoku katafalku počiva umoreni kralj Stjepan u staklenu lijesu. Kostur je
opet sastavljen i glava opet smještena na pravom mjestu. Natpis u hrvat-
skom jeziku označuje mu ime godinu smrti i dan kada je nagjen u juniju
1888. Crno-žutim pokrovom obično je pokriven lijes i kostur…”60 U Illu-
strierten Führer durch Bosnien und die Hercegowina (Ilustrirani vodič kroz
Bosnu i Hercegovinu), čiji je autor C. A. Neufeld, a objavila ga je 1903. iz-
davačka kuća “Hartleben‘s Verlag”, među turističkim atrakcijama koje treba
vidjeti u Bosni navodi se za Jajce: “… Od kaštela dolazi se kroz uske i strme
uličice do franjevačke crkve koja je smještena u jugoistočnom dijelu grada.
57
Marko Karamatić, Andrija Nikić, Blago franjevačkih samostana Bosne i Hercegovine. Zagreb,
1990., 35.
58
O atraktivnosti Jajca svjedoči i to što je prvi turistički vodič uopće tiskan u BiH, autora Sandora
Engela, bio posvećen Jajcu. Bio je ilustriran sa 20 fotografija i popraćen kraćom povjesnicom grada
na hrvatskom i njemačkom jeziku. Hazim Eminefendić, Jajce 1878-1941. Jajce, 1989., 210-222.
59
Citirano prema: “Pred Jajcem kod slapa”, Hrvatsko slovo, Zagreb, 29. IX. 1995., 17.
60
August Heimer, Kroz Bosnu i Hercegovinu. Beč, 1903.
251
U njoj, nasuprot ulazu, smješten je u staklenom sarkofagu obezglavljeni

kostur kralja Stjepana Tomaševića. Pored crkve je franjevački samostan…
”61 Hrvatski pisac povijesnih romana Milutin Mayer u putopisu S puta na
Duvanjsko polje (Zagreb, 1925.) s putovanja 1924. po zapadnoj Bosni i Dal-
maciji ostavio je zapis i o Jajcu. Nakon što je ukratko prikazao tragičnu
sudbinu kralja Tomaševića i opisao Jajce, Mayer u nastavku putopisa piše:
“Jajačka okolica vrlo je znamenita s historijskih uspomena. Vrbasu na isto-
ku uzdiže se već spomenuto brdo Hum, a na njemu bijaše sve do godine
1888. ‘kraljev grob’, u kom su počivali zemni ostanci posljednjeg bosanskog
kralja Stjepana Tomaševića, koga je ovdje pokopao osvojitelj Bosne Muha-
med II., ne dozvoliv, da se nesrećni kralj pokopa u gradu, već evo na brijegu
iznad predgrađa Kozluka. Dugo se nije znalo za pravo mjesto, gdje je kralj
pokopan. Ipak je narod vjerovao uvijek i kazivao, da je to mjesto ispod
Huma nasuprot krasnom Plivinom slapu. I zaista godine 1888. nađeni su
na tom mjestu zemni ostaci bosanskog kralja. Cio kostur spremljen je za-
tim pozorno u staklenu škrinju, te je svečano prenesen u franjevačku crkvu.
Nad staklenim lijesom je ovaj natpis: ‘Stjepan Tomašević, božjom milošću
kralj Bosanski kraljevao od 1461. do 1463. Kosti njegove iskopane iz »kra-
ljevog groba« kod Jajca dana 8. lipnja 1888.’”62
Osim turističke atrakcije, Stjepan Tomašević postao je simbol identiteta
Hrvata-katolika toga dijela Bosne. Po njemu je u Jajcu nazvano Hrvatsko
pjevačko društvo (osnovano 1903. kao ogranak “Napretka”) te Kulturno-
prosvjetno društvo (postojalo između dva svjetska rata), dok je u Ključu u
tom razdoblju djelovao nogometni klub “Tomašević”.63 I dok se s jedne
strane dosta pozornosti posvećivalo nađenim zemnim ostacima i povije-
snom sjećanju na posljednjega bosanskog kralja, s druge strane nije se vo-
dila briga o zaštiti lokaliteta “Kraljev grob”. To je mjesto postalo jedno od
omiljenih izletišta Jajčana, privlačeći legendarnom patinom i prirodnim
ljepotama. Na kraljevskome grobu sastajali su se i komunisti, obavljajući
partijski rad, a sindikalne organizacije ponekad su ondje slavile 1. svibnja.
Pripadnici lokalne jajačke organizacije Švapsko-njemačkog kulturnog sa-
veza, koja je okupljala tamošnje pripadnike njemačke manjine, ondje su
imali provizornu streljanu gdje su redovito pucali iz vatrenoga oružja.64
61
C. A. Neufeld, Illustrierten Führer durch Bosnien und die Hercegowina. Wien – Pest – Leipzig,
1903., 25.
62
Milutin Mayer, S puta na Duvanjsko polje. Zagreb: Hrvatsko filološko društvo, 1995., 38-40.
63
Eminefendić, Jajce 1878-1941., 363, 393, 396.
64
Isto, 298, 340, 447.
252
Nakon Drugoga svjetskog rata i uspostave komunističke vladavine Jajce

nastavlja biti turistički centar. No sada je u prvome planu bila činjenica da je
tu 1943. na 2. zasjedanju AVNOJ-a stvorena druga Jugoslavija, a ne više Pliv-
ska jezera, vodopad, srednjovjekovni grad i kraljev kostur.65 Dapače, u znan-
stvenim publikacijama i turističkim vodičima pojavljuju se snažno ideološki
obojeni kritički tekstovi koji negiraju autentičnost kostura. Najbolji je pri-
mjer tekst Đoke Mazalića “Stari grad Jajce” objavljen 1952.: “… Što se tiče
‘kraljevskog groba’ koji je Truhelka prekopao… ne može se međutim ničim
dokazati da je to bio grob Stefana Tomaševića, posljednjeg bosanskog kra-
lja… važno je da narod nije mario ni za jednog od posljednja dva bosanska
kralja. Oni su izdali vlastiti narod i progonili ga. Otud im nije u narodu saču-
vana nikakva uspomena… Stefan Tomašević posječen je u turskom taboru
kod Jajca. U tome se slažu sva glavna vrela, a i najbliže je pameti. Turski tabor
mogao je kampirati na odgovarajućem mjestu, a to je samo Carevo Polje.
Dakle, može se uzeti s najvećom vjerojatnošću da je kralj tamo posječen i u
blizini zakopan neznano gdje, jer sultanu nije nimalo bilo stalo da mu se grob
očuva, a još manje da mu se priređuje svečani sprovod i to sat daleko od ta-
bora, kako to iznosi Truhelka po narodnoj ‘tradiciji’. Sam je Truhelka zabora-
vio da je ta tradicija ubačena u narod iz literature, konkretno iz redova franje-
vaca, koji su se napajali raznim piscima o događajima u Bosni 1463. godine.
Rekli smo gore, narod nije mario za kraljeve koj su ga za volju vlasti prodali,
napuštajući i bosansku narodnu crkvu. A ‘tradicija’ je počela da se stvara
onda, kad je Turska posrnula tj. od XVIII vijeka pa dalje i kad je hrišćanluk u
Bosni počeo da očijuka sa Zapadom, očekujući otuda svoj spas. Da ne zabo-
ravimo i ovo: Mađari su već nakon 6 mjeseci preoteli od Turaka Jajce. Da se
tada znalo za grob Stefana Tomaševića nema ni sumnje o tom da bi mu oni,
a naročito papa, za koje se on i žrtvovao, podigli sjajniji nadgrobni spomenik,
nego je ona bijedna ploča na Humu, a kroz 60 godina tako bi taj lokalitet
ostao u mjestu i okolici upoznat, da se na njega ne bi lako zaboravilo. A sigur-
no bi bar koji putnik onoga vremena (Dubrovčanin, Splićanin, Mlečanin ili
koj bilo) zabilježio kao zanimljivi podatak da je vidio grob posljednjeg bo-
sanskog kralja. Iz gornjeg vidimo da su Turci bili tada sve poduzeli da se za
njegovu smrt i grob ništa ne dozna. Sultan je bio na Tomaševića i te kako ki-
van. Kostur koji se čuva u staklenom lijesu u franjevačkom manastiru u Jajcu
ne bi se smio pokazivati narodu kao Kraljev, kao što je to prije rata radio Tu-
ristički ured u Jajcu ili Banska uprava u Banjoj Luci.”66 Kao što je očito, suvre-
65
Lovrenović, Damjanović, Milak, Jajce – središte i margina, 79-80.
66
Mazalić, “Stari grad Jajce”, 63.
253
mena događanja u Jugoslaviji snažno se reflektiraju na taj tekst – kraljevi iz

roda Kotromanića su tirani i izdajice naroda kao i Karađorđevići, narod ih
duboko prezire i ne želi nikakav spomen o njima očuvati… Na posebice
snažnom udaru autora, i u citiranome tekstu, a još više u ostatku rada, Kato-
lička je crkva kao antinarodni eksponent stranih interesa jednako u 15. i u 20.
stoljeću, koja je za svoje potrebe izmislila i forsira kult katoličkoga kralja.
Treba ima imati u vidu da je taj tekst objavljen na vrhuncu sukoba komuni-
stičkih vlasti Jugoslavije i Vatikana, do kojeg je došlo nakon što je papa Pio
XII. 1952. imenovao nadbiskupa Alojzija Stepinca kardinalom, a biskupi Ju-
goslavije osudili su udruženje svećenika koje je formirala Komunistička par-
tija Jugoslavije radi unošenja razdora među svećenstvo i odvajanje od Rima
kako bi se stvorila “narodna crkva”. Uslijed toga komunističke vlasti prekida-
ju diplomatske odnose Jugoslavije s Vatikanom, a u državi počinju do tada
najnasilniji obračun s Katoličkom crkvom.67 Svoj ideološko-politički “obra-
čun” s kosturom u franjevačkoj crkvi Mazalić je nastavio i u vodiču Jajce –
turistički vodič tiskanom 1956., pišući o njemu s dozom omalovažavanja: “…
Fratri iz franjevačkog manastira su oglasili da je to grob kralja Stjepana To-
maševića, koji je tu sahranjen po nalogu sultana Mehmeda II, poslije pogu-
bljenja na Carevom polju…”68
U idućim desetljećima, kada je na razini Jugoslavije turizam postao zna-
čajna gospodarska grana, jugoslavenska monarhija stvar davne prošlosti, ide-
ološki pritisak postupno popuštao, a odnosi s Crkvom nešto su se poboljšali,
ton kojim se pisalo o kraljevim zemnim ostacima postao je umjereniji. Tako
u turističkom vodiču Jajce iz 1965. stoji: “Franjevački manastir – Kamena
crkva sa samostanom izgrađenim 1865. godine. U samostanu se nalazi muzej
u kojem se, po predanju, čuvaju kosti Stjepana Tomaševića, posljednjeg bo-
sanskog kralja.” Opisuje se i lokalitet “Kraljev grob” te se navodi da je tu “po
predanju” pogubljen i pokopan kralj Tomašević.69 Kako mrtvi kralj nije mo-
gao ugroziti novi, avnojevski identitet Jajca, a lokalno je stanovništvo i dalje
poštovalo kraljeve zemne ostatke, toleriralo ga se kao dio turističke ponude o
kojem se nije previše govorilo.70 Ipak nije bilo nimalo politički korektno u
socijalističkoj republici gajiti kult monarha.
67
Jure Krišto, Katolička crkva u totalitarizmu 1945.-1990. Razmatranja o Crkvi u Hrvatskoj pod
komunizmom. Zagreb: Nakladni zavod Globus, 1997., 7, 37, 39-49.
68
Đoko Mazalić, Miloš Mišović, Jajce – turistički vodič. Beograd, 1956., 34.
69
Jajce, ur. Jovan Mesarović. Beograd, 1965., 2-3.
70
O tome vidi Đuro Basler, Dragan Ajder, Tonči Grbelja, Jajce i okolina. Zagreb: Turistkomerc,
1983.; Karamatić, Nikić, Blago franjevačkih samostana, 37.
254
U komunističkoj Jugoslaviji Jajce

postaje centra “državnog”
turizma – muzej Drugog
zasjedanja AVNOJ-a
Osim u turizmu, Tomašević, njegova tragična sudbina i posmrtni osta-

ci pojavljuju se i u proznim djelima jajačkoga pjesnika Nikole Šopa (1904.–
1982.).71
U inozemnoj znanstvenoj literaturi tada objavljivanoj u Jugoslaviji ta-
kođer se kritički gledalo na kostur u jajačkoj crkvi. U djelu već spomenutog
povjesničara Franza Babingera, koje je 1968. tiskala Matica srpska, navodi
se: “Da li se u staklenom kovčegu koji se nalazi u desnoj lađi franjevačke
crkve u Jajcu stvarno nalaze posmrtni ostaci kralja Stjepana Tomaševića…
teško da se može smatrati pouzdano utvrđenim.”72
S druge strane bosanski su franjevci zemnim ostacima u jajačkoj crkvi
davali veliko značenje, uvijek naglašavajući da su oni čuvari tijela posljed-
njega bosanskog kralja.73
71
Lovrenović, Damjanović, Milak, Jajce – središte i margina, 109-110.
72
Babinger, Mehmed Osvajač, 201, 474.
73
Marko Karamatić, Franjevačka provincija Bosna Srebrna (šematizam). Sarajevo: Franjevački
provincijalat, 1991., 108.
255
Tako je bilo do 1992. i velikosrpske agresije na BiH. Općina Jajce, s ve-

ćinskim bošnjačko-hrvatskim stanovništvom, uklinjena duboko u većinski
srpsku Bosansku krajinu te s ogromnim hidroenergetskim potencijalom o
kojem je ovisila Banja Luka, vrlo je brzo postala žrtva napada. Padom Do-
njeg Vakufa počela je sedmomjesečna opsada, u kojoj se koristilo doslovce
sve da se opravda agresija i poraze branitelji. Prvi srpski napad na općinu
Jajce zbio se 23. ožujka 1992., a srpsko je topništvo od 27. svibnja 1992.
počelo intenzivno tući središte Jajca.74 U teškim uvjetima opsade i bombar-
diranja branitelji su pokušali uporabiti Stjepana Tomaševića kao sredstvo
podizanja morala vojske i civila. Zapovjedništvo Hrvatskoga vijeća obrane
(HVO) općine Jajce dogovorilo se s jajačkim franjevcima da ne evakuiraju
kostur iz Jajca kako to ne bi utjecalo na moral stanovništva. Naime to bi se
moglo protumačiti kao znak da je probijena obrana, što bi građane navelo
na napuštanje grada. Franjevci su iz samostana sklonili na sigurno veći broj
najvrednijih knjiga i umjetnina, dok su od predmeta veće vrijednosti uz
sarkofag ostali lapidarij, dio slika, etnografska zbirka te biblioteka.75 I sami
jajački franjevci imali su čvrstu namjeru ostati u gradu, u čemu su imali
podršku i poglavarstva svoje provincije. Tako je Uprava Provincije Bosne
Srebrene na čelu s provincijalom fra Petrom Anđelovićem na sastanku 22.
rujna 1992. u Baškoj Vodi (gdje je boravila nakon izlaska iz Sarajeva) doni-
jela odluku da put Jajca i Dobretića pošalje dva nova svećenika: fra Jozu
Marčinića i fra Branka Malekinušića. Time se željelo pokazati da vjeruju da
će taj dio Bosne ostati slobodan.76 Grad je tijekom opsade doživio snažna
topničko-zračna razaranja. Posebice su žestoka granatiranja bila u tjednu
pred pad grada, kada su se postrojbe povlačile s crte obrane, a među civili-
ma je zavladala panika. Rukovodeće strukture obrane zapovjedile su 26.
listopada 1992. evakuaciju stanovništva grada na desnu obalu Vrbasa, što je
pojačalo kaotično stanje i paniku u Jajcu, te su u iduća dva dana gotovo svi
stanovnici napustili grad.77
U posljednjim danima obrane Zapovjedništvo jajačkoga HVO-a izvije-
stilo je 27. listopada 1992. u apelu za pomoć i spas predsjedniku Hrvatske
74
Javni apel za pomoć opkoljenom Jajcu fra Stipe Marčinkovića, jajačkoga gvardijana, u: Glas
Koncila, Zagreb, br. 35, 30. VIII. 1992., 3; Zoran Ljubičić, Pad Jajca i druge priče. Jajce, 2000., 9.
75
“Spašen sarkofag s kostima posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića”, Arena, Zagreb,
19. X. 1995., 16-17; “Posljednji bosanski kralj Stipan Tomašević nakon ‘remonta’ u Splitu vraća
se u Jajce!”, Nedjeljna Dalmacija, Split, 27. X. 1995., 35.
76
“Jesenski sastanak Definitorija”, Bosna Srebrena – službeno-informativno glasilo Franjevačkog
provincijalata u Sarajevu/ratno izdanje 1 (1992): 10.
77
Ljubičić, Pad Jajca, 39-44.
256
Primjeri uporabe spome-

na na kralja Tomaševića u
Domovinskom ratu – apel
za pomoć HVO-a i objava
pukovnika Stanislava Gali-
ća vojnicima 30. krajiške
divizije VRS o srpskom
pravu na Jajce
257
Nakon sedmomjesečne opsade Jajce je okupirano 30. listopada 1992. godine
zajednice Herceg-Bosne Mati Bobanu: “… četnici započinju žestoku ofen-

zivu na Jajce. Iz haubica svih kalibara, tenkova, VBR-ova, minobacača i
svog raspoloživog oružja sa bogatim arsenalom neprestano tuče po Jajcu i
linijama obrane. U kratkim crtama rečeno grad Stjepana Tomaševića gori,
u njemu je kao u paklu, branitelji jedva odolijevaju napadu neprijatelja.
Ovo su presudni dani za Jajce…”78 Nakon sedmomjesečne opsade, tijekom
koje je na Jajce ispaljeno više od 300 tisuća projektila, Vojska Republike
Srpske (VRS) skršila je 29./30. listopada 1992. otpor branitelja i okupirala
jajački kraj. U trenutku kada je došlo do sloma obrane izbila je panika te su
se branitelji i preostalo stanovništvo Jajca i Dobretića, njih oko 40 tisuća,
neorganizirano izvlačili prema Travniku, pri čemu je bilo mnogo mrtvih.79
S njima su otišli i jajački franjevci, koji u tim okolnostima nisu uspjeli
evakuirati kraljeve kosti.80 Gvardijan fra Stipo Marčinković o tome kaže:
“Kad su se narod i civilna vlast povukli, shvatio sam da sam ostao sâm u
samostanu, s kraljem Tomaševićem i ostavštinom. Pošao sam u Podmilačje.
78
Izvješće HVO Jajce Mati Bobanu i Zavičajnom klubu Jajce, od 27. X. 1992. Preslika u posjedu
autora.
79
“Kolone izbjeglica duge 30 km”, Glas Koncila, br. 48, 29. XI. 1992., 9; “Sveta misa za prognane
branitelje”, Slobodna Dalmacija, Split, 26. X. 1994., 15.
80
Intervju s fra Stipom Marčinkovićem, Glasnik Kotorvaroškog kraja 82 (2009).
258
Tamošnji su fratri mirno spavali i nisu mogli vjerovati što se dogodilo preko
noći i da moramo poći.”81 Vrlo je zanimljivo obavještajno izvješće Sigurno-
sno-informativne službe (SIS) Ministarstva obrane Hrvatske Republike
Herceg Bosne (HRHB), nastalo nakon rata, o jednom od hrvatskih općin-
skih dužnosnika Jajca, u kojem se među ostalim navodi: “… Prilikom povla-
čenja iz Jajca fratri iz jajačkog samostana vidjeli su … kako prolazi sa vozi-
lom pored samostana. Isti nisu znali da se ljudstvo povlači iz Jajca, jer … je
noć prije uvjeravao preko lokalne TV da je stanje dobro. Nitko se nije pobri-
nuo da izvjesti fratre o povlačenju iz grada. Na sastanku fratara nakon pada
Jajca isti su izrazili sumnju da je planiran masakr fratara, na čemu bi se ka-
snije temeljila politika OV (Općinskog vijeća, op. a.) Jajca naspram Srba…”82
Kakva god bila istina, činjenica je da uslijed neinformiranosti o zbivanju na
bojištu i općoj panici koja je uslijedila u trenutku sloma obrane franjevci
nisu uspjeli organizirati evakuaciju sarkofaga. Nakon izlaska iz Jajca franjev-
ci su se rasuli: gvardijan fra Stipo Marčinković otišao je u Trogir, fra Pero
Jurišić u Zagreb, fra Marko Štekić u Busovaču, fra Jozo Marinčić u Bučiće,
dok se za fra Branka Malekinušića ne navodi mjesto izbjeglištva.83
I nakon što je Jajce palo, branitelji nisu zaboravili kralja. Brigada HVO-
a općine Novi Travnik formirana 1992. dobila je ime “Stjepan Tomašević”.84
Kasnijim preustrojem postala je 90. domobranska pukovnija s istim ime-
nom. I druge postrojbe HVO-a nosile su imena po povijesnim velikanima
ili znamenitim povijesnim mjestima.85
Cilj je bio stvarati kod boraca HVO-a svijest o kontinuitetu trajanja Hr-
vata i njihove državnosti na ovim prostorima od srednjovjekovne bosanske
države do 20. stoljeća i borbe za očuvanje te državnosti, kao i o njihovoj tisuć-
ljetnoj pripadnosti Katoličkoj crkvi.86 Kao ilustracija toga neka posluži božić-
81
“Spašen sarkofag s kostima posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića”, Arena, 19. X.
1995., 16.
82
Obavještajno izvješće SIS-a MO HRHB o načelniku OV Jajce. Br. 6684/96., od 10. VI. 1996.
Preslika svih dokumenata HVO-a koji se navode u tekstu u posjedu su autora.
83
“Sjednica Definitorija Provincije”, Bosna Srebrena 2 (1992): 17-18.
84
Izvješće zapovjednika brigade “Stjepan Tomašević” – Novi Travnik Borivoja Malbašića. Br.
67/92., od 11. XII. 1992.
85
Brigade “Hrvoje Vukčić Hrvatinić” (Jajce), “Nikola Šubić Zrinski” (Busovača), “Bobovac”
(Vareš), “Petar Krešimir IV” (Livno), “Herceg Stjepan” (Konjic), “Rama” (Prozor); pukovnija
“Bruno Bušić” (Mostar); bojna “Mijat Tomić” (Jablanica) itd.
86
Zapovijed Zapovjedništva HVO OZ Srednja Bosna pomoćnicima zapovjednika brigada za
IPD o vraćanju hrvatskih i katoličkih obilježja na prostorima Hrvatske zajednice Herceg Bosna.
Br. 1935/92., od 31. XII. 1992. U potpisu pomoćnik zapovjednika HVO OZ Srednja Bosna za
IPD Marko Prskalo.
259
Grb brigade HVO-a općine Novi Travnik

„Stjepan Tomašević“
ni dopis Odjela za političku djelatnost Zbornog područja Vitez iz prosinca

1995., u kojem se pripadnike postrojbi HVO-a Srednje Bosne podsjeća da
“mi Hrvati katolici pripadamo zapadnoj civilizaciji i da smo to pripadanje
stoljećima branili od raznih agresora s istoka isto kao i u ovom ratu…”.87
Glede Armije BiH (ABiH), posebice njene 705. jajačke brigade, iz do-
stupne literature nije zamjetno da je imala bilo kakav odnos prema Stjepa-
nu Tomaševiću. Uzevši u obzir da je ona od osnutka bila pod snažnim utje-
cajem islama kao religije i osnovice društvenoga poretka, te Islamske zajed-
nice, koja je u njezinu nastanku i razvoju odigrala bitnu ulogu, kao i da je u
svom sastavu imala postrojbe izrazito islamskoga karaktera (u Srednjoj Bo-
sni 7. muslimanska brigada, nazivana i “džihatlijska brigada”; odred “El
Mudžahedin”, čijeg su zapovjednika Abdelkadera Mokhtaryija nazivali
Mehmed II. Fatih, novi osvajač Bosne; u Cazinskoj krajini 505. bužimska
brigada itd.), teško je očekivati da bi katolički kralj Tomašević mogao biti
pozitivan uzor i motiv.88 Naprotiv, uzor se više tražio u osmanskoj državi
koja je likvidirala i kralja i njegovu državu, i to u okolnostima koje je sudi-
onik osvajanja Bosne 1463. Tursun-beg u zapisima prikazao kao džihad,
sveti rat za islamske interese, kao i da se kazni nevjera kralja Tomaševića
87
Obilježavanje božićnih blagdana – priopćenja za javnost Odjela PD ZP Vitez. Kl. 8/95. Ur. br.
1739-01/1-04/95-1597., od 20. XII. 1995. U potpisu zapovjednik ZP Vitez brigadir Drago
Dragičević.
88
Ivica Mlivončić, Al Qaida se kalila u Bosni i Hercegovini. Tomislavgrad : Naša ognjišta; Sinj
: Zbornik “Kačić”; Čitluk : Matica hrvatska, Ogranak,, 2007., 101-106, 174.
260
jer, napokon, Bosna je osvojena zato što je sultanovo pravo bilo kazniti ne-
vjernoga kralja koji je otkazao plaćanje godišnjega danka.89
Za razliku od ABiH-a, VRS je nastojao uporabiti kralja Tomaševića kao
moralni argument u boju za Jajce. Pukovnik VRS-a Stanislav Galić, koji je
rukovodio napadom na Jajce (poslije general, zapovjednik Sarajevsko-ro-
manijskog korpusa), svojim je vojnicima 30. krajiške divizije VRS-a objavio
proglas u kojem je naveo nužnost osvajanja Jajca te srpska povijesna prava
na taj grad. Među ostalim je naveo: “… Naš je vojnički i ekonomski interes
da oslobodimo Jajce. Mi na to imamo etničko pravo; pojedinačno najbroj-
niji smo u Jajcu; historijsko jer je baš tu stolovalo više srednjovjekovnih
bosanskih – srpskih vladara…”90 Jasno je da je pod tim mislio na kralja
Tomaševića, jer je osim njega tu od bosanskih državnih vladara stolovao
još samo njegov otac Stjepan Tomaš. S obzirom na to da su dio vojnika 1.
brigade 30. divizije VRS-a činili Srbi općine Jajce, proglas im je trebao po-
dići moral i uvjeriti ih u ispravnost onoga što čine.91
Da se nije radilo o tvrdnji bez uvjerenja vidi se i iz događanja nakon
pada Jajca. Zapovjednici VRS-a hvalili su se pred TV-kamerama da su oslo-
bodili “srpski kraljevski grad”.92 Po okupaciji grada VRS je 4. studenoga
1992. miniranjem srušio franjevačku trobrodnu baziliku Uznesenja Djevi-
ce Marije.93 Prije miniranja iz nje su iznijeli stakleni sarkofag s kraljevim
ostacima i pohranili ga na sigurno – u podrum Gradske biblioteke. Veći dio
samostana sv. Luke nije srušen, nego se koristio kao zatvor za Hrvate i Boš-
njake te baza Vojne policije VRS-a. Prije toga je opljačkan – 20 000 knjiga
iz samostanske knjižnice i dio dragocjenosti odneseno je u Gradsku bib-
lioteku,94 dok je većina dragocjenosti iz muzejske zbirke samostana razne-
sena i do danas nije pronađena.95 Članovi jajačke franjevačke zajednice po-
slali su krajem 1992. u sjedište UNESCO-a u Parizu apel za spas spomenika
89
Srećko M. Džaja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, popravljeno i dopunjeno
izdanje. Mostar : ZIRAL [i. e.] Zajednica izdanja Ranjeni labud, 1999., 252.
90
Proglas komandanta 30. krajiške divizije pukovnika Stanislava Galića borcima i starješinama
30. krajiške divizije o ciljevima vezanim za osvajanje Jajca, nedatirano. Vidi i: Lovrenović,
Damjanović, Milak, Jajce – središte i margina, 92.
91
Analiza Komande 30. partd o borbenom moralu 30. partd upućena Komandi 5. korpusa JNA.
Str. pov. br. 174-121, od 5. V. 1992.
92
“Bosanski Pompeji”, Feral Tribune, Split, 20. IX. 1999., 34-35.
93
“Nova crkva stara uspomena”, Svjetlo riječi, Sarajevo, br. 248, studeni 2003.
94
“Povratak u kraljevski grad – kruna pobjede”, Slobodna Dalmacija, 6. XI. 1995., 8-9; “Spašen
sarkofag s kostima posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića”, Arena, 19. X. 1995., 16-
17; “Slapovi plača – od žalosti i radosti”, Slobodna Dalmacija, 18. IX. 1995., 4.
95
“Muzej franjevačkog samostana u Jajcu”, Vjesnik franjevačkog samostana sv. Luke 57 (2012): 5.
261
Ostaci franjevačke crkve Uznesenja Djevice Marije, nakon oslobođenja 1995. godine
kulture i povijesti u Jajcu, moleći da posreduju kod srpskih vlasti da se spri-

ječi rušenje.96 Naknadno su doznali da je u vrijeme pisanja apela njihova
crkva već bila srušena.97
Tijekom iduće tri godine, dok je Jajce bilo duboko unutar teritorija pod
srpskim nadzorom, paralelno s ratnim sukobima vođeni su tripartitni pre-
govori o međuetničkim granicama. Na njima je predmet razgovora bio i
srednji dio doline Vrbasa, s posebnim naglaskom na Jajce, koji bi Srbi tre-
bali prepustiti/vratiti Hrvatima ili Bošnjacima. Dok je bošnjačka strana u
pregovorima najčešće povlačila argument etničke većine u prijeratnim op-
ćinskim granicama, hrvatska se uz etnički argument koristila i povijesnim
pravom. Vodstvo Republike Srpske (RS) tijekom pregovora 1993. i 1994.
imalo je stav da jajački kraj većim dijelom ne spada u srpski etnički prostor,
tj. da se nalazi na njegovu rubu, i moglo bi biti predmet pregovora i prepu-
štanja. Jajce ni u jednim pregovorima nije bio teritorij za koji su Srbi inzisti-
rali da ga moraju zadržati po svaku cijenu. Naprotiv, iskazivali su spremnost
da Jajce bude dio teritorija koji su voljni vratiti. Pritom su namjeravali za-
držati rudnik boksita te hidrocentrale “Jajce 1” i “Jajce 2”, koje su bile važan
dio elektroprivrede RS te ih se nisu bili spremni odreći. Stoga su na jednim
96
Apel fra Pere Jurišića UNESCO-u od 20. XII. 1992. u: Bosna Srebrena 3 (1993): 22.
97
Izvještaj sa samostanskog kapitula Jajačkog održanog u samostanu Gorica/Livno početkom
1995. godine, u: Bosna Srebrena 9 (1995): 42.
262
pregovorima srpski predstavnici bili voljni “prepustiti” Jajce Bošnjacima, a

na drugim Hrvatima.98 Tako su npr. na pregovorima u Ženevi 28. srpnja
1993. pristali prepustiti ga Hrvatima, o čemu je u memoarima potpredsjed-
nik RS zapisao: “… Hrvati su postavili i pitanje Jajca kao svoje istorijsko
pravo. Poslepodne su popustili i pristali da sva industrija i centrale oko
Jajca ostanu Srbima, a oni da imaju pristup Starom gradu…”99
Do 13. rujna 1995. sarkofag s kraljevim ostacima počivao je u podrumu
biblioteke u Jajcu. Toga su dana združene snage HV-a i HVO-a u operaciji
“Maestral 2” oslobodile Jajce.100 S hrvatskim je postrojbama na dan oslobo-
đenja u grad ušao i gvardijan jajačkoga samostana fra Stipe Marčinković. U
susretu sa 15 Hrvata, od 131 koliko ih je ostalo pod okupacijom, saznao je
da sarkofag nije uništen, nego sklonjen u biblioteku. Oni su to znali jer su
se srpske vlasti u nekoliko navrata preko elektronskih medija hvalile da je u
njihovu posjedu. Vođen time, gvardijan je u podrumu biblioteke, među
drugim opljačkanim predmetima sakralne i kulturne baštine, našao i dije-
lom oštećeni sarkofag. Sam kostur bio je u dobrom stanju, iako je sarkofag
bio otvoren, a kostur izložen atmosferskim utjecajima. Nakon nekoliko
dana fra Marčinković, koga je najviše “bilo strah da će Stjepan propasti ako
ga se ne vakumira”, odlučio je sarkofag prebaciti u Split, u Muzej hrvatskih
arheoloških spomenika, kako bi tamo bio zaštićen i od rata i od daljnjeg
propadanja. Ravnatelj muzeja Ante Milošević prihvatio je njegovu molbu i
ponudio da muzej besplatno restaurira i konzervira sarkofag. Split je tada
bio Jajcu najbliže mjesto gdje se moglo kvalitetno obaviti restauraciju i kon-
zervaciju. Osim toga, taj je muzej tijekom rata pomagao spašavanju ugro-
ženog bosansko-hercegovačkog kulturnog blaga (npr. tu je cijeli rat bio po-
hranjen cjelokupni fundus Livanjskoga muzeja).101
S obzirom na to da je to prebacivanje izazvalo dosta polemika, o čemu će
biti više riječi u nastavku, potrebno je objasniti da to nije bio gvardijanov hir,
nego zbiljska nužda jer je sarkofagu, osim od atmosferskih utjecaja, prijetila i
potencijalna opasnost od fizičkog oštećenja ili čak nestanka. Naime u Jajcu i
98
Nikola Koljević, Stvaranje Republike Srpske. Dnevnik 1993-1995. Sećanja i svedočenja, knjiga
1. Beograd: Službeni glasnik, 2008., 194, 205, 250, 289, 308, 320, 322, 323, 330, 334, 368, 376-
377, 406, 413, 540, 556, 565, 571, 574, 575, 585, 591-593, 622, 623, 709, 714.
99
Isto, 289.
100
Davor Domazet-Lošo, Hrvatska i veliko ratište. Zagreb: Udruga sv. Jurja, 2002., 250-254.
101
“Kraljevske kosti u Splitu”, Večernji list, br. 11.534, 15. X. 1995., 13; “Spašen sarkofag s kostima
posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića”, Arena, 19. X. 1995., 16-17; “Bili smo isčupa-
ni, ali nam korijeni ostadoše u Jajcu”, Slobodna Dalmacija, 4. II. 1996., 8-9; intervju s fra Stipom
Marčinkovićem u: Glasnik Kotorvaroškog kraja 82 (2009).
263
okolnim naseljima nakon oslobođenja je vladala poprilična nesigurnost. Pr-

vih tjedana po Jajcu su padali srpski topnički projektili iz smjera Mrkonjić
Grada. Prema izvješću Policijske postaje Jajce, 16. i 19. rujna 1995. zbila su se
dva ubojstva u Jajcu.102 Dogodilo se više slučajeva paljenja i miniranja objeka-
ta u gradu i okolnim selima.103 Civilna je policija u rujnu zabilježila dva slu-
čaja paljenja više kuća, i to u Carevu Polju te u starome gradu.104 Uz paljenja i
miniranja privatnih objekata bilo je i nekoliko napada na javne objekte. Tako
su 28. rujna 1995. vojnici HVO-a ispalili projektil na zgradu SDK u Jajcu.105
U noćnim satima 4. listopada 1995. skupina pijanih vojnika i naoružanih ci-
vila upala je u polusrušenu pravoslavnu crkvu u Jajcu te zvonila i pucala.106
Zabilježen je veći broj slučajeva da su vojnici i civili (koji su po oslobođenju
počeli dolaziti na ovaj prostor) pljačkali po Jajcu i okolnim selima. Uz bijelu
tehniku, sve vrste vozila, građevinsku mehanizaciju, tvorničke strojeve, na-
mještaj i stoku omiljena meta bile su i umjetnine. Tako je npr. 16. rujna 1995.
Vojna policija u Jajcu zaplijenila od časnika SIS-a HVO-a dvije umjetničke
slike – ulja na platnu “Panorama grada” i “Ulica grada Jajca”.107 Prilikom pljač-
ke nije bila pošteđena ni imovina u vlasništvu Hrvata108 i Katoličke crkve.109
102
Izvješće PS Jajce o izvršenim krivičnim djelima na području općine Jajce, u periodu od 14. IX.
do 30. IX. 1995. Br. 03-10/10-02-230/33/95., od 30. IX. 1995.
103
Izvješće IV. bojne VP o radu združene satnije VP Jajce u vremenu od 13. IX. do 22. XII. 1995.
Kl. 833-01/95-1. Br. 1730-11/95-271., od 22. XII. 1995.
104
Izvješće PS Jajce o stanju javnog reda i mira na području kojeg pokriva u vremenu od 13. IX.
do 30. IX. 1995. Br. 03/10/10-01/03/95., od 30. IX. 1995.; Izvješće PS Jajce o izvršenim krivičnim
djelima na području općine Jajce, u periodu od 14. IX. do 30. IX. 1995. Br. 03-10/10-02-
230/33/95., od 30. IX. 1995.
105
do 30. IX. 1995. Br. 03/10/10-01/03/95., od 30. IX. 1995.; Izvješće VP Jajce – IV. bojna VP Vitez
o narušavanju javnog reda i mira u periodu od 23. IX. do 30. IX. 1995. u gradu Jajcu. Br. 1730-
9/95-37, od 30. IX. 1995.
106
Dnevno izvješće združene satnije VP Jajce – sektor sigurnosti, za dan 4. X. 1995. Br. 1730-
9/95-45, od 5. X. 1995.
107
Izvješće PS Jajce o izvršenim krivičnim djelima na području općine Jajce, u periodu od 14. IX.
do 30. IX. 1995. Br. 03-10/10-02-230/33/95., od 30. IX. 1995.; Posebno izvješće VP Jajce – IV. bojna
VP Vitez – krim odjel, o privremeno izuzetim predmetima deponiranim u prostoru VP i predanih
na čuvanje djelatnicima PS Jajce. Br. 1730-9/95-10-18, od 4. X. 1995.; Izvješće PS Jajce o radu pro-
metne policije u vremenu od 14. IX. do 4. X. 1995. Br. 03-10/10-06-01-1/95., od 4. X. 1995.
108
Zapovijed zapovjednika 96. dp “Bobovac” Vareš o pokretanju stegovnog postupka protiv pri-
padnika dp M. J. zbog oružane pljačke hrvatske kuće u Jajcu 29. IX. 1995. Kl: 730-01/95-01. Ur.
br. 1755-01/95-1286.
109
Isprika zapovjednika 96. dp “Bobovac” Vareš Zapovjedništvu grada Jajca zbog pokušaja pri-
padnika ove dp da otuđi TV prijemnik iz kuće časnih sestara u Jajcu. Kl. 8/95. Ur. br. 1755-
01/95-1309, od 5. X. 1995. Arhiva grada Jajca – period IX. – XII. 1995.
264
Policija je našla nekoliko skladišta opljačkane robe. U pljačku su organizirano

dolazile i osobe iz drugih dijelova BiH, odvozeći materijalna dobra s područ-
ja općine Jajce.110 U naseljima na jugu općine, uz crtu razdvajanja između
HVO-a i ABiH-a, u više su navrata uhićeni bošnjački vojnici i civili koji su iz
Vinca dolazili u pljačku stoke.111 U gradu su bili česti slučajevi narušavanja
javnoga reda i mira pucnjavom i pijančevanjem vojnika te nasrtajima na ci-
vilnu policiju.112 Brojna su bila i bespravna useljavanja u napuštene kuće i
stanove, čak i u vlasništvu Hrvata.113 S tim u vezi zbilo se nekoliko napada na
civile hrvatske nacionalnosti od strane naoružanih osoba koje su željele oteti
njihovu pokretnu i nepokretnu imovinu.114 Iako su se trudile, civilna i vojna
policija nisu u prvo vrijeme uspijevale stati na kraj nezakonitim radnjama
pojedinaca i grupa.115 Zbog svega navedenog Policijska postaja Jajce izvijesti-
la je krajem rujna 1995. MUP HRHB da “stanje JRM (javnoga reda i mira, op.
a.) na području kojeg pokriva ova PS je nezadovoljavajuće…”.116 Navedena
110
Posebno izvješće VP Jajce – IV. bojna VP Vitez – krim odjel, o izuzetim predmetima deponi-
ranim u prostoru VP i predani na čuvanje djelatnicima PS Jajce. Br. 1730-9/95-10-27, od 11. X.
1995. Informacija i upit o postupanju u svezi otuđenja robe, stoke i materijalnih dobara sa po-
dručja općine Jajce i drugih gradova Zapovjedništva IV. bojne VP – Vitez. Kl. 8/95. Br. 1730-
1/95-4030., od 20. X. 1995. Izvješće PS Jajce o radu prometne policije u vremenu od 12. X. do 21.
X. 1995. Br. 03-10/10-06-01-6/95., od 22. X. 1995. Sl. bilješka VP Jajce o pretresu nekoliko obi-
teljskih kuća u naselju Baščeluci zbog prekomjernog nagomilavanja tehničke robe, od 7. XI.
1995.; Izvješće IV. bojne VP o radu združene satnije VP Jajce u vremenu od 13. IX. do 22. XII.
1995. Kl. 833-01/95-1. Br. 1730-11/95-271, od 22. XII. 1995.
111
do 30. IX. 1995. Br. 03/10/10-01/03/95., od 30. IX. 1995.; Izvješće PS Jajce o radu prometne po-
licije u vremenu od 14. IX. do 4. X. 1995. Br. 03-10/10-06-01-1/95., od 4. X. 1995.
112
do 30. IX. 1995. Br. 03/10/10-01/03/95., od 30. IX. 1995.; Izvješće VP Jajce – IV. bojna VP Vitez
o narušavanju javnog reda i mira u periodu od 23. IX. do 30. IX. 1995. u gradu Jajcu. Br. 1730-
9/95-37, od 30. IX. 1995.
113
Obavijest PS Jajce o postupanju i načinu pružanja pomoći državnim i drugim organima. Br.
03-10/10-01-43/95., od 23. X. 1995.
114
Sl. bilješka PS Jajce na okolnost fizičkog maltretiranja Ivana i Marice Vrgoč od pripadnika I.
gbr. “Bruno Bušić”, od 21. X. 1995.; Sl. bilješka PS Jajce na fizičkom napadu na Nikolu Pejića od
strane od pripadnika I. gbr “Bruno Bušić”, od 21. X. 1995.
115
Posebno izvješće VP Jajce – IV. bojna VP Vitez – krim odjel o izuzetim predmetima deponira-
nim u prostoru VP i predani na čuvanje djelatnicima PS Jajce. Br. 1730-9/95-10-27, od 11. X. 1995.
Izvješće PS Jajce o radu prometne policije u vremenu od 12. X. do 21. X. 1995. Br. 03-10/10-06-01-
6/95., od 22. X. 1995. Izvješće IV. bojne VP o radu združene satnije Vojne policije Jajce u vremenu
od 13. IX. do 22. XII. 1995. Kl. 833-01/95-1. Br. 1730-11/95-271, od 22. XII. 1995.
116
Izvješće PS Jajce o stanju javnog reda i mira na području kojeg pokriva PS Jajce u vremenu od
13. IX. do 30. IX. 1995. Br. 03/10/10-01/03/95., od 30. IX. 1995.
265
zbivanja nisu bila posebnost Jajca niti pojava prisutna samo u hrvatskim po-
strojbama. Armija BiH je npr. istodobno imala velikih problema obuzdati
svoje vojnike i civile u pljački po Sanskom Mostu. General Mehmed Alagić
bio je prisiljen formirati specijalne postrojbe koje su radile na sprečavanju
pljački.117
Ako se također ima u vidu da su se početkom listopada hrvatske po-
strojbe pripremale za napad na Mrkonjić Grad i napredovanje prema Ba-
njoj Luci u operaciji “Južni potez”, onda je posve jasno da je tako dragocjen
predmet kao što je kraljev sarkofag trebalo žurno izvući iz Jajca i zaštititi.
Nije to bilo jedino kulturno blago koje je gvardijan tih dana evakuirao iz
Jajca. Tako je npr. u Livno prebacio zbirku narodnih nošnji kolekcionara
Vlatka Jurića.118 Jajački franjevci također su spasili (u razoreni samostan
pohranili) dio pronađenih eksponata iz Muzeja 2. zasjedanja AVNOJ-a.119
Može se pretpostaviti da se fra Marčinković o svojoj odluci konzultirao
s provincijalom Bosne Srebrene fra Petrom Anđelovićem tijekom njegova
posjeta Jajcu krajem rujna 1995. godine.120 Za pomoć u prebacivanju sarko-
faga u Split fra Marčinković se najprije obratio Vladi i Ministarstvu kulture
HRHB. Međutim oni su poslali kamion neadekvatan za transport.121 Fra
Marčinković se bojao da bi prijevozom u kamionu kosti bile uništene, kao
i da je “nedostojno da kralj ide kamionom i Jozo Marić iz Livna mi je obe-
ćao mrtvačka kola. To se nešto izjalovilo pa sam morao sam brzo riješiti
problem. Sanduk je bio otvoren i sve me bilo strah što će biti s kraljem. Sa
sobom sam jednog dana uzeo jednog vojnika za počast i kralja u kombi i
doveo ga u Split u muzej”.122 Kombi kojim se fra Marčinković poslužio pri-
padao je franjevačkoj zajednici.123
I tako je 6. listopada 1995., označen kao “specijalni teret”, sarkofag do-
premljen u Split, gdje su muzejski stručnjaci na čelu s Antom Miloševićem
117
Nedžad Latić, Zehrudin Isaković, Ratna sjećanja Mehmeda Alagića – rat u srednjoj Bosni.
Zenica: Bemust, 1997., 82.
118
1995., 16-17.
119
“Jajce – gradić koji još nema ulicu s imenom Josipa Broza Tita”, Jutarnji list, Zagreb, 27. XI.
2004., 59.
120
Izvješće Zapovjedništva grada Jajce o stanju na oslobođenom teritoriju grada Jajce. Kl. 818-
01/95-02/01. Br. 01-95-02, od 30. IX. 1995.
121
1995., 16-17; intervju s fra Stipom Marčinkovićem u: Glasnik Kotorvaroškog kraja 82 (2009).
122
“Bili smo isčupani, ali nam korijeni ostadoše u Jajcu”, Slobodna Dalmacija, 4. II. 1996., 8-9.
123
1995., 16-17; intervju s fra Stipom Marčinkovićem u: Glasnik Kotorvaroškog kraja 82 (2009).
266
odmah pristupili detaljnom pregledu kao uvodu u konzervaciju.124 Vijest

da je gvardijan sarkofag s kraljevim posmrtnim ostacima dopremio u Split
kako bi tamo bila sanirana oštećenja, nakon čega će se vratiti u jajački sa-
mostan, donijela je Informativna katolička agencija,125 prenijela HINA, a
objavili su je brojni hrvatski mediji, naglašavajući hrvatski identitet po-
sljednjega bosanskog kralja.126 Vijest o prebacivanju preuzeo je i Associated
Press te objavilo više inozemnih medija: francuska radiopostaja RFI,127 slo-
vensko Delo i dr.128
Nakon što je vijest objavljena, došlo je do burne reakcije iz Sarajeva.
Ravnatelj Zemaljskoga muzeja Enver Imamović uputio je ministru vanj-
skih poslova BiH Muhamedu Šaćirbeju zahtjev da se istraži slučaj i prosvje-
duje kod hrvatske Vlade zbog otuđenja bosanskoga nacionalnoga kultur-
nog blaga te navođenja hrvatskoga podrijetla Stjepana Tomaševića. Stav
ravnatelja Imamovića bio je da je sarkofag s kosturom iznimno važan ek-
sponat bosanske povijesti koji ima i političko značenje i koji je u vlasništvu
Zemaljskoga muzeja bio samo povjeren na čuvanje jajačkim franjevcima,
te da je taj muzej dužan štititi cjelokupnu kulturnu baštinu BiH, pa on in-
tervenira isključivo s tog stajališta. Imamović je otpremanje sarkofaga u
Split čak usporedio s pljačkanjem Vukovarskoga muzeja od strane JNA te
izjavio da ga iritira “što nije konzultirano ni jedno tijelo u BiH, ni stručno,
Zemaljski muzej, ni državno, i da nije zatraženo dopuštenje, odnosno da je
sarkofag nelegalno iznesen s područja BiH. Da je makar faxom obavješten
bilo tko u BiH, odgovor bi vjerojatno bio ‘Učinite to, spašavajte!’” Na kraju
je ustvrdio da time “stvoren je jedan slučaj s neželjenim političkim kono-
tacijama”.129 U tom razdoblju čuli su se i zahtjevi da se sarkofag prebaci iz
Splita u Zemaljski muzej. S obzirom na to da je Sarajevo u tom trenutku
bilo pod opsadom i učestalo granatirano, ti su zahtjevi bili više nego ap-
surdni.130 Nakon što je bosansko-hercegovački ministar Mirza Hajrić izja-
124
Lada Gamulin, “Muzeološka djelatnost 1995.-2000. godine”, Starohrvatska pro-
svjeta, vol. III, No. 27. IX. 2000: 288; “Kraljevske kosti u Splitu”, Večernji list, br. 11.534, 15.
X. 1995., 13.
125
“Posmrtni ostaci kralja Stjepana Tomaševića u Splitu”, Glas Koncila, br. 41, 15. X. 1995., 6.
126
“Split: Dopremljeni posmrtni ostaci kralja Stjepana Tomaševića”, Vjesnik, Zagreb, 7. X. 1995.;
“Kralj Stjepan – simbol hrvatske Bosne”, Večernji list, br. 11.526, 7. X. 1995., 6.
127
“Posljednji bosanski kralj Stipan Tomašević nakon ‘remonta’ u Splitu vraća se u Jajce!”,
Nedjeljna Dalmacija, 27. X. 1995., 34-35.
128
“Izkopali ostanke zadnjega bosanskega kralja”, Delo, Ljubljana, 10. X. 1995.
129
“‘Otet’ bosanski suveren”, Vjesnik, 18. X. 1995.; “Posljednji bosanski kralj Stipan Tomašević
nakon ‘remonta’ u Splitu vraća se u Jajce!”, Nedjeljna Dalmacija, 27. X. 1995., 34-35.
130
“Mjesto im je u Jajcu”, Večernji list, br. 11.542, 23. X. 1995., 36.
267
vio da je cijeli slučaj “međunarodni problem” koji ima “političke konotaci-

je”, zatražio je od veleposlanika Republike BiH u Zagrebu Kasima Trnke da
ispita cijeli slučaj te najavio mogućnost upućivanja diplomatskog demarša
Zagrebu jer su posmrtni ostaci odneseni u Split bez znanja i dopuštenja
Vlade BiH, te se povela vrlo žustra polemika radi li se o spašavanju kultur-
noga blaga, krađi ili propustu hrvatske države, koja je dopustila unošenje
tuđega kulturnog naslijeđa bez službenih papira i dopuštenja države kojoj
pripada.131
Razlozi pokretanja polemike imali su mnogo dublju političku pozadi-
nu: opću – vezanu za neriješene hrvatsko-bošnjačke odnose u Federaciji i
između Hrvatske i BiH,132 te konkretnu – nezadovoljstvo Sarajeva što Jajce
nije oslobodio 7. korpus ABiH-a, nego hrvatske snage. Zbog toga je nakon
ulaska hrvatskih snaga u Jajce u bošnjačkome tisku počela medijska kam-
panja s nizom optužbi na račun hrvatske strane, koje su se svodile na to da
Hrvati nacionaliziraju i monopoliziraju Jajce te da se ne može govoriti o
oslobađanju grada bosanskih kraljeva, nego o njegovu vojnom zauzimanju,
gotovo pa o novoj okupaciji! Sarajevski je tisak tražio da se nakon povlače-
nja postrojbi HV-a Jajce prepusti 7. korpusu ABiH-a.133 Ako imamo u vidu
navedeno, onda su jasne optužbe i prijetnje vezane uz prijenos kraljevih
ostataka te povlačenje paralela s pljačkom Vukovarskoga muzeja. S takvim
političko-diplomatsko-medijskim djelovanjem protiv hrvatskih snaga na-
stavilo se i u idućem razdoblju.134 Vidjelo se to po tome što su optužbe iz
Sarajeva stizale i nakon što su i ravnatelj muzeja u Splitu Ante Milošević i
provincijal Bosne Srebrene fra Petar Anđelović i gvardijan Marčinković i
pomoćni biskup vrhbosanski Pero Sudar jasno rekli da je sarkofag donesen
u Split samo na konzerviranje i da nitko ni ne pomišlja na njegovo zadrža-
vanje, nego da će se nakon završetka stručne obrade i završetka rata vratiti
u Jajce. Provincijal fra Anđelović, nastojeći smiriti situaciju, o cijelom je
slučaju razgovarao s veleposlanikom Trnkom te javno optužio onoga tko je
131
132
Florian Bieber, Bosna i Hercegovina poslije rata. Politički sistem u podijeljenom društvu.
Sarajevo, 2008., 75-80.
133
Saznajno izvješće SIS-a MO HRHB o Jajcu glede stavova iznijetih u muslimanskom tisku. Ur.
br. 02-08-1-7962/95., od 12. X. 1995.
134
Kao primjer može poslužiti pisanje sarajevskoga Oslobođenja iz tog razdoblja, koje je objavilo
da je ABiH oslobodio Mrkonjić Grad, i to tako da je lažiralo podatke preuzete iz zagrebačkoga
Večernjeg lista i lažno potpisalo fotografije vojnika HVO-a u Mrkonjiću kao vojnike ABiH-a.
“‘Naši borci’ su hrvatski”, Večernji list, br. 11.534, 15. X. 1995., 8.
268
“u javnosti dao drukčije tumačenje, učinio je veliku pomutnju bez ikakve

potrebe”.135 Na kraju slučaj ipak nije dobio dimenziju međudržavnoga spo-
ra, ali je ton korišten u polemici zainteresirao i inozemne medije. Tako je
talijanska La Stampa u listopadu 1995. objavila članak pod naslovom “‘Otet’
bosanski suveren”, koji ukratko prikazuje kronologiju zbivanja te navodi da
bi mrtvi kralj mogao “postati kamen smutnje između Sarajeva i Zagreba”.136
I u hrvatskome je tisku bilo “otrovnih” komentara. Zagrebačka novinarka
Tanja Torbarina napisala je za gvardijana fra Marčinkovića da je kraljeve
kosti nosio “ko Srbi cara Lazara”, aludirajući na predratno nošenje carevih
moštiju po BiH, što se smatralo najavom rata.137
Dio razloga za spor u listopadu 1995. bilo je i pitanje identiteta pokoj-
noga kralja, kojega su i Hrvati i Bošnjaci držali pripadnikom svoga etniku-
ma.138 Polemika o tome vodi se do danas s ništa manje strasti. S tim u vezi
valja navesti da je padom komunizma i raspadom Jugoslavije ponovno doš-
lo do promjene identiteta Jajca. Kao što je već prije navedeno, Jajce se do
1990. najčešće spominjalo kao grad AVNOJ-a, kolijevka druge Jugoslavije.
No tada se to mijenja. S isticanjem Jajca kao stare bosanske prijestolnice i
stolnoga grada kralja Stjepana Tomaševića i Hrvoja Vukčića Hrvatinića po-
čelo se nakon demokratskih promjena 1991.,139 da bi se to pojačalo tijekom
srpske agresije. Tako je u Ratnim novinama (koje su pokrenute u Jajcu 29.
srpnja 1992.) urednik Zoran Ljubičić koristio za Jajce izraz “kraljevski
grad”.140 S time se nastavilo i tijekom okupacije.141 I na bošnjačkoj se strani
ponekad mogla zamijetiti ta tendencija. Tako je Ibrahim Halilović u tjedni-
ku Euro Bosna (koji je tijekom rata izlazio u Njemačkoj) za Jajce koristio
izraze “stolno misto bosanskih kraljeva” i “prijestolni grad bosanskih
kraljeva”.142 To se intenziviralo nakon oslobođenja 13. rujna 1995., kada se
uz Jajce dodaje epitet “kraljevski grad”. Ističe se da je to bilo stolno mjesto
bosanskoga kralja, da je tu 1461. okrunjen i dvije godine kasnije pogubljen
135
136
Članak iz La Stampe prenesen je u: “‘Otet’ bosanski suveren”, Vjesnik, 18. X. 1995., i “Svojatanje
prošlosti”, Večernji list, br. 11.547, 28. X. 1995., 6.
137
“Bili smo isčupani, ali nam korijeni ostadoše u Jajcu”, Slobodna Dalmacija, 4. II. 1996., 8-9.
138
“Mjesto im je u Jajcu”, Večernji list, br. 11.542, 23. X. 1995., 36; “Svojatanje prošlosti”, Večernji
list, br. 11.547, 28. X. 1995., 6.
139
“Sveti Ante muslimanski”, Danas, Zagreb, br. 487, 18. VI. 1991., 34.
140
Ljubičić, Pad Jajca, 14.
141
“Sveta misa za prognane branitelje”, Slobodna Dalmacija, 26. X. 1994., 15.
142
Ljubičić, Pad Jajca, 23.
269
posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević.143 Tako se npr. 18. rujna 1995.,
tj. pet dana po oslobođenju, u zagrebačkome tjedniku Obzor donosi repor-
taža o Jajcu u kojoj se navodi: “… U Jajcu su stolovali bosanski kraljevi, pa
i posljednji Stjepan Tomašević. U njegovo doba u Jajcu su podignute tri
katoličke crkve, te Banjalučka i Travnička kapija…”144 U Glasu Koncila 1.
listopada 1995. u reportaži o oslobođenom Jajcu navodi se: “Hrvatski oslo-
boditelji uzdignuli su stijeg pobjede nad kraljevskim Jajcem gdje je godine
1463. ubijen zadnji kralj hrvatske krvi Stjepan Tomašević. Kliču tolika ja-
jačka srca: Vraćamo se u svoje Jajce! U svoju drevnu, kraljevsku postoj-
binu!”145 U Glasu Koncila 12. studenoga 1995. objavljeno je pismo čitatelja,
bosanskoga svećenika Stjepana Džalta, u kojem se za Jajce među ostalim
navodi: “… Svima je znano da je Jajce grad kraljeva hrvatske krvi, ponos
svakog Hrvata i simbol našega hrvatskog bića u zemlji Bosni i Hercegovi-
ni…”146 I u cijelome nizu drugih novinskih tekstova koji su 90-ih govorili o
Jajcu kao primarne se navode odrednice da je to stari kraljevski grad, grad
Hrvoja Vukčića Hrvatinića i Stjepana Tomaševića, posljednjega bosanskog
kralja, jedinog kojeg je papa okrunio, da su se u franjevačkome samostanu
čuvale njegove kosti itd.147
Međutim teška poslijeratna gospodarska i politička zbilja izazvala je
kod dijela stanovništva bivše Jugoslavije nostalgiju prema socijalnoj sigur-
nosti u negdašnjoj državi, te su stoga glede Jajca (p)ostala paralelno aktual-
na oba identiteta, no čini se da je identitet grada AVNOJ-a u svijesti ljudi s
prostora bivše Jugoslavije ostao jači i prisutniji, dok je kod bosansko-herce-
govačkih Hrvata jači identitet Jajca kao njihove srednjovjekovne prijestol-
nice.148 Sami su Jajčani, kako je to zgodno zapisao novinar Večernjeg lista
Robert Bubalo, “svjesni povijesne uloge svog grada: jedna je država u Jajcu
umrla, ali se druga zato rodila”.149
143
“Povratak u kraljevski grad – kruna pobjede”, Slobodna Dalmacija, 6. XI. 1995., 8-9.
144
“Kad bi zazvonio i Sveti Ivo!”, Obzor, Zagreb, 18. IX. 1995., 14.
145
“Vraćamo se u svoje Jajce”, Glas Koncila, br. 39, 1. X. 1995., 1.
146
“Balada o Jajcu”, Glas Koncila, br. 45, 12. XI. 1995., 2.
147
“Slapovi plača – od žalosti i radosti”, Slobodna Dalmacija, 18. IX. 1995., 4; “Hrvatski stijeg nad
Hrvojevim gradom”, Nedjeljna Dalmacija, 22. IX. 1995., 3; “Ni sto mudžahedina me ne bi zau-
stavilo”, Večernji list, 27. I. 1996., 20; “Bili smo isčupani, ali nam korijeni ostadoše u Jajcu”,
Slobodna Dalmacija, 4. II. 1996., 8-9; “Propali ‘desant’ Envera Šabića”, Nedjeljna Dalmacija, 15.
VIII. 1997., 16-17; “Slapovi pod infuzijom”, Večernji list, 10. X. 1997., 20.
148
“Otišao si Josipe, ostala je tuga”, Slobodna Dalmacija, 1. XII. 2001., 16-17; “Jajce – gradić koji
još nema ulicu s imenom Josipa Broza Tita”, Jutarnji list, 27. XI. 2004., 59; Lovrenović,
Damjanović, Milak, Jajce – središte i margina, 107-108.
149
“Jajčani žele obnoviti partizanski turizam”, Večernji list, 30. XI. 2002., 58.
270
Što se tiče kraljevih posmrtnih ostataka, oni su očišćeni, konzervirani i

restaurirani u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. S kostiju
je skinut stari potamnjeli lak, kostur je potpuno obnovljen, a pojedini dije-
lovi rekonstruirani su umjetnim materijalima. Kostur je potom postavljen
na žičanu konstrukciju unutar sarkofaga. U muzeju je obnovljen i original-
ni željezni sarkofag te mu je unutrašnjost obložena novim tamnocrvenim
plišem. Radove je obavio tim djelatnika muzeja na čelu s restauratorom
Markom Rogošićem.150 Nakon završetka restauracije i konzervacije sarko-
fag s kosturom ostao je u Splitu do 1999., jer je tek te godine samostan sv.
Luke obnovljen u tolikoj mjeri da su se franjevci mogli useliti u njega, što je
bio preduvjet da se ondje smjesti i sarkofag. I tako je prigodom četvrte
obljetnice oslobođenja Jajca, 13. rujna 1999., te blagoslova obnovljenog sa-
mostana sarkofag vraćen u Jajce.151
Već je najava svečanoga povratka, pod pokroviteljstvom Predsjedništva
BiH, koju je na konferenciji za novinare u Sarajevu održao provincijal Bo-
sne Srebrene fra Petar Anđelović, privukla veliku pozornost medija.152 Ve-
ćina natpisa bila je pozitivno obojena, no bilo je i onih koji su, kao i Tanja
Torbarina 1995., pisali da se opet “nosaju kosti”. Reagirao je fra Anđelović,
podsjetivši na ulogu bosanskih franjevaca kao čuvara spomena na srednjo-
vjekovnu bosansku državnost: “Nije nama do nosanja ičijih kostiju, nego
do podsjećanja da smo i prije mnogo vjekova bili netko i nešto, imali i svo-
ju državu i svoje kraljeve… U njedrima naše zajednice čuvaju se sjećanja na
brojna zbivanja iz bosanske povijesti, od slavnih vremena bosanskih kralje-
va do današnjih dana, kada su se Bosnina djeca oko Bosne posvađala i go-
tovo joj došla glave…” Reflektirajući na to da kralj Tomašević simbolizira
stoljetnu bosansku državnost, provincijal je pozvao na svečanost sva tri čla-
na Predsjedništva, Aliju Izetbegovića, Antu Jelavića i Živka Radišića.153
Međutim, kao što je odlazak bio polemičan, i povratak sarkofaga u Jajce
bio je pun opreka. Umjesto jedne, održane su dvije svečanosti povratka, sva-
ka sa zasebnim organizatorima i uzvanicima. Prva je održana 13. rujna pred
Domom kulture “Stjepan Tomašević” u starome dijelu grada, i to povodom
150
“Novi sjaj kraljevskog sarkofaga”, Jutarnji list, 13. IX. 1999., 4.
151
Gamulin, “Muzeološka djelatnost 1995.-2000. godine”, 297.
152
“Sarkofag bosanskog kralja vraća se u Jajce”, Vjesnik, br. 18620, 5. IX. 1999., 3; “Sarkofag kralja
Tomaševića vraća se u Jajce”, Novi list, 5. IX. 1999.; “Povratak posljednjeg bosanskog kralja u
Jajce”, Jutarnji list, 5. IX. 1999.; “Sarkofag s posljednjim bosanskim kraljem vraća se u Jajce”,
Večernji list, 5. IX. 1999.; “Posljednji bosanski kralj vraća se iz Splita u Jajce”, Jutarnji list, 13. IX.
1999., 4.
153
“Posljednji bosanski kralj vraća se iz Splita u Jajce”, Jutarnji list, 13. IX. 1999., 4.
271
“Povratak kralja” 1999. godine
četvrte godišnjice oslobođenja. Sam “povratak kralja” protekao je uz veliko

slavlje i počasti kakve priliče suverenu. Nakon uvodnoga dijela proslave, po-
laganja vijenaca na spomenik poginulim hrvatskim braniteljima, sarkofag je
iz vozila kojim je to jutro dopremljen iz Splita u grad kroz Travničku kapiju u
dvoredu unijela Hajdučka družina “Mijata Tomića” odjevena u povijesne
odore. Tu su ga dočekale tisuće Jajčana, bosanskih franjevaca, gospodarskih i
kulturnih djelatnika te članova veteranskih udruga Domovinskoga rata. Kra-
lja su dočekali i politički dužnosnici hrvatskoga naroda iz Sarajeva i Zagreba;
s razine Republike i Federacije BiH stigla su izaslanstva na čelu s predsjeda-
vajućim Predsjedništva BiH Antom Jelavićem, kao pokroviteljem cijeloga
događaja, iz Republike Hrvatske Milan Kovač kao posebni izaslanik Pred-
sjednika RH Franje Tuđmana za odnose između BiH i RH, Vice Vukojević i
general Ljubo Ćesić Rojs, vojni dužnosnici iz hrvatske komponente Vojske
Federacije na čelu s generalom HVO-a Stankom Bajom Soptom, zapovjedni-
kom 2. gardijske brigade HVO-a, koja je prva ušla u Jajce 1995., te predstav-
nici lokalne vlasti – iz Srednjobosanske županije i općine. No više nego o
kralju Tomaševiću ti su dužnosnici govorili o okolnostima oslobađanja Jajca
1995. i dnevnopolitičkim bosansko-hercegovačkim aktualnostima s nagla-
skom na hrvatsko-bošnjačke sporove.154 Tako je npr. Ante Jelavić rekao: “Ko-
liko samo simbolike ima u povratku ovog Hrvata u naše Jajce, posljednjeg
bosanskog kralja… tamo gdje i pripada – u njegovu i našu Bosnu, u okrilje
bosanskih franjevaca. Mi Hrvati spremni smo na izgradnju zemlje, ali niko-
me nećemo dopustiti da polaže ekskluzivno pravo na BiH. Nećemo dopusti-
ti bilo kakve procese koji bi vodili majorizaciji nas Hrvata kao najmalobroj-
nijeg naroda, osobito u Federaciji.”155
154
“Sarkofag Stjepana Tomaševića vraćen u Jajce”, Vjesnik, br. 18629, 14. IX. 1999., 8; “Kosti kra-
lja Stjepana Tomaševića vraćene u Jajce”, Večernji list, 14. IX. 1999.
155
“Jelavić: Nitko nema ekskluzivno pravo na Bosnu i Hercegovinu”, Jutarnji list, 14. IX. 1999.
272
Sutradan, 14. rujna 1999., odigrao se još jedan “povratak kralja” – sve-
čana akademija koju je organizirao provincijal fra Anđelović. Razlog oda-
bira datuma bio je taj što se toga dana obilježava blagdan Uzvišenja Sv.
Križa, koji bosanski franjevci slave kao dan provincije, te želja da se izbje-
gne sudjelovanje na proslavi prethodnoga dana. Ta druga svečanost počela
je u jutarnjim satima u Podmilačju misom na kojoj je devet studenata fra-
njevačke teologije zaređeno za svećenike. Njoj su uglavnom prisustvovali
franjevci i vjernici. Poslijepodne je blagoslovljen obnovljeni samostan sv.
Luke, potom je održan katolički vjerski ukopni obred za kralja Tomaševića,
nakon čega su u obnovljeni samostan uneseni kraljevi posmrtni ostaci.
Tom su događaju prisustvovali hrvatski i bošnjački dužnosnici Federacije
BiH: od Bošnjaka predsjednik Vlade Federacije Edhem Bičakčić, potpred-
sjednik Federacije Ejup Ganić, a od Hrvata predsjednik Federacije BiH Ivo
Andrić Lužanski, ministar vanjskih Jadranko Prlić i Vlado Šoljić. Uz njih su
na tu proslavu došli veleposlanici Austrije, Mađarske i Slovenije te pred-
sjednik Akademije znanosti i umjetnosti BiH Božo Matić. Iz Hrvatske su
došli predstavnici političke oporbe na čelu s Draženom Budišom. Treći dio
proslave činila je svečana akademija u Domu kulture “Stjepan Tomašević”,
na kojoj su o posljednjem bosanskom kralju govorili provincijal fra Anđe-
lović i povjesničar Dubravko Lovrenović.156
Po okončanju obiju proslava uslijedio je pravi mali “medijsko-politički
rat”, ali ne sudionika proslava, nego vanjskih promatrača zbog (ne)sudjelo-
vanja, (ne)rečenoga, (ne)učinjenoga ili (ne)popraćenoga. Tako je književ-
nik Ivan Lovrenović u splitskome Feral Tribuneu događanja ocijenio kao
“karnevalska”, primarno kritizirajući proslavu 13. rujna, koja je organizira-
na “za partiju i politbiro” te je izgledala “kao loša provincijska kopija pan-
tovčanskoga kiča, i u vizuelnom i u političkom smislu. Kraljev sarkofag
nošen je do gradskog trga u dvoredu muškaraca smiješno kostimiranih u
raznobojne krpe koje HDZ-ovski dizajneri zamišljaju kao ‘tradicionalne
pučke’ a vojno-politička vrhuška HDZ-a, lokalna i federalna, htjela je doga-
đaj iskoristiti za vlastitu propagandu”. Kritizirao je i govore uzvanika kao
smušene te to što su rekli da je “kralj bio hrvatske krvi”. S druge strane hva-
lio je proslavu 14. rujna “za fratre i za Bosnu”, od koje su bosanski franjevci
nastojali “napraviti kulturno-povijesno evokaciju, očišćenu od nacionali-
stičke agitke, politiziranu od tek u smislu otvaranja nade u mogućnost bu-
dućega harmoničnog života u Bosni i Hercegovini”, na kojoj ako i jest bilo
156
“Bosanski Pompeji”, Feral Tribune, 20. IX. 1999., 34-35; “Povratak posljednjeg bosanskog kra-
lja u Jajce”, Jutarnji list, 5. IX. 1999.
273
politiziranja, “to je bila jedna sasvim drugačija politika od sirove HDZ-ov-

ske propagande. Politika za čovjeka… u kojoj nacionalni i vjerski identitet,
te povijesna baština, imaju smisao i vrijednost samo ako je imaju na uni-
verzalnim osnovama”. Glede sadržaja proslave naveo je kao “odličan izbor”
sudjelovanje povjesničara Dubravka Lovrenovića i njegovo izlaganje o pa-
ralelama između 1463. i Domovinskoga rata u BiH.157
Kritikom na obje proslave, posebice na drugu, održanu 14. rujna, u sa-
rajevskome se Oslobođenju oglasio profesor srednjovjekovne povijesti na
Filozofskome fakultetu u Sarajevu Enver Imamović, koji je 1995. kao rav-
natelj Zemaljskoga muzeja stvorio aferu zbog evakuacije kraljevskoga ko-
stura u Split. Imamović je kritizirao što se nad kosturom izveo katolički
ukopni obred: “Ceremonijal koji je sve to pratio bio je krajnje neprimjeren
kako sa stručnog, političkog, tako i vjerskog gledišta. Bilo je krajnje tužno,
pa čak i iritirajuće, gledati crkveni ritual koji se obavlja nad kostima starim
536 godina”, iako je kralj Tomašević za života bio katolik, a izvedeni obred
uobičajen je pri ukopu katolika. Kritizirao je bošnjačke političare koji su
prisustvovali obredu zato što nisu reagirali. Imamoviću je smetalo što “uku-
pnu brigu, organizaciju i ceremonijal u vezi sa kraljevim ostacima obavljaju
pripadnici drugog naroda (Hrvati), dok su Bosanci (tj. Bošnjaci-muslima-
ni) čiji je kralj, odnosno čijim je precima nekoć vladao, u svemu tome osta-
li po strani”. Stječe se dojam da su za njega bosanski Hrvati stranci, a ne
potomci podanika kralja Tomaševića. Taj dojam pojačava i negodovanje
zbog uporabe zastava hrvatskoga naroda u svečanosti, koje on proglašava
tuđinskim: “Na gradskoj jajačkoj kuli danonoćno još od 1995. godine viho-
ri se zastava druge države (hrvatska šahovnica)”, što nije točno, jer se na
jajačkom kaštelu nije vijorila državna zastava Republike Hrvatske, nego za-
stava hrvatskoga naroda u BiH, koji je konstitutivni narod te države.158
Hrvatski mediji, koji su cijelom događaju dali značajan prostor, kritizi-
rali su bosansko-hercegovačke medije za manjak interesa. Tako je prigovo-
reno TV BiH što je u središnjem večernjem Dnevniku povratku kraljevih
ostataka u dvadesetoj minuti emitiranja posvetila pet sekundi, i to bez slike,
da bi nakon toga emitirala jednominutnu reportažu o cirkusu praćenu sli-
kama životinja i cirkusanata. Takav je tretman ocijenjen kao krajnje uvred-
ljiv.159
157
“Bosanski Pompeji”, Feral Tribune, 20. IX. 1999., 34-35.
158
“Čiji je kralj Stjepan Tomašević”, Crkva na kamenu, Mostar, br. 229, prosinac 1999., 13.
159
“Dnevnik TV BiH: pet sekundi za kralja Tomaševića”, Jutarnji list, 15. IX. 1999.
274
Sudionici znanstvenog skupa „Stjepan Tomašević (1461.-1463.) slom srednjovjekovnog

Bosanskog Kraljevstva“ pored kraljevih posmrtnih ostataka u jajačkom franjevačkom
samostanu 12. studenog 2011.
Od povratka 1999. posmrtni ostaci kralja Stjepana Tomaševića počiva-

ju u prostorima samostana. No nesuglasice o njemu ne prestaju. Vode se,
duboko prožeti dnevnom politikom, sporovi o njegovoj etničkoj pripadno-
sti te političkoj i vjerskoj aktivnosti, a prije nekoliko godina postao je argu-
ment u sporu koji je oko restauracije ostataka njegove krunidbene crkve sv.
Marije izbio između Banjalučke biskupije, Islamske zajednice Jajca i kon-
zervatorskih/restauratorskih službi BiH.
Tako zemni ostaci tragičnoga kralja Stjepana umjesto podsjetnika na to
da su stanovnici Bosne još u 15. stoljeću bili podanici međunarodno pri-
znate države i pripadnici tadašnjega srednjoeuropskoga kulturološkoga ci-
vilizacijskog kruga ostaju objekt trvenja i političkih sporova stanovnika ove
tragične zemlje.
275
Prilog I.
Ćiro Truhelka, Geschichte und Denkwürdigkeiten von Jajce. Sarajevo, 1888., 25-28
… Kao dopunu prije rečenog, dajem ovdje izvještaj o rezultatima iska-
panja koje sam poduzeo na “Kraljevskom grebu”. Na desnoj obali Vrbasa
koja leži nasuprot veličanstvenom vodopadu Plive uzdiže se prilično strm,
u donjem dijelu stjenovit brežuljak koji završava terasom nepravilnog obli-
ka, koja je na jugoistočnoj strani zatvorena vrletnim brdom Hum. Ako se
ide putom koji vodi preko starog mosta na Vrbasu, iz Jajca prema Pothumu,
dospije se na mjesto na spomenutoj terasi, s kojeg se otvara prekrasan po-
gled prema sjeveru, na Carevo polje. Prema jugoistoku uspinju se vapne-
načke stijene Huma, dok prema zapadu blago uzvišenje na rubu terase za-
klanja pogled na Jajce. Ovdje, na ovom mjestu, točno na rubu puta, nalazi
se kamena ploča bez ukrasa koju će svaki seljak u prolazu nazvati “Kraljev-
skim grebom”.
Ploča je široka oko jednog metra i duga 1,8 metara, grubo isklesana i
nema nikakvih dokazivih tragova bilo kojeg ukrasa ili natpisa. Samo na
gornjoj strani, ne skroz u sredini, može se primijetiti jednostavan znak kri-
ža. Isti je vrlo primitivno, krajnje neprimjerenim alatom, urezan u dubinu
od oko 1 cm, a udubine te gravire pokazuju manje utjecaje vremenskih
prilika nego ostali dijelovi ploče, što je znak da je sam križ kasnije ugravi-
ran, nakon što je kamen tu postavljen, što je možda kasnija posveta puna
poštovanja prema čovjeku koji ovdje počiva u miru.
Ploča je utonula nekih 20 cm u zemlju crnicu, dok vani strši iznad tla
nekih 35 cm. Dao sam da se odgurne ta ploča i iskapanje je počelo u prisut-
nosti gospodina predstavnika okruga Jajce Von Barcsaya i gospodina cesta-
ra Sperića. Na dubini od otprilike 80 cm došli su na vidjelo veći kameni
blokovi koji su pokrivali grob cijelom dužinom. Kad su se uklonili i nakon
nekoliko poteza lopatom, pokazale su se kosti lubanje, i to, kako sam pret-
postavljao, na zapadnoj strani groba.
Cijela je lubanja otkopana, ali usprkos velikom oprezu raspala se prili-
kom dizanja u sastavne dijelove. Razlog tome je bio da je leš prvo bio pokri-
ven povećim kamenim blokovima, koji su na lubanji prouzročili nekoliko
napuknuća, a cijeli je prsni koš bio pritisnut. Tijekom vremena voda koja je
prolazila kroz zemlju nanosila je vlažnu ilovaču na kostur te ispunila šuplji-
ne između kamenja te unutar kostura. Taj sloj ilovače zbog svoje vlažnosti
utjecao je na brzo raspadanje organske supstance kostiju, što je imalo za
posljedicu da su se one morale raspasti i pri najnježnijem dodiru.
276
Zbog nadolazećeg sumraka morao sam prekinuti daljnja istraživanja i

netom pronađene kosti lubanje pohraniti u okružnom uredu. Iskapanja
sam nastavio iduće jutro, kada su se na svjetlosti dana pokazali i ostali dije-
lovi kostura.
Kostur je glavom bio okrenut prema zapadu, a stopalima prema istoku,
međutim glava je bila odvojena od trupa i položena malo ukoso na grudni
koš, i to tako da je lijeva strana profila okrenuta prema gore, pri čemu je
lubanja ležala na desnoj strani čeljusti i uha. Grudni koš je bio pritisnut i
razbijen kamenim blokovima koji su bili bačeni na leš. Ruke su bile prekri-
žene na grudima, pri čemu se lakat lijeve ruke, uslijed težine kamenog tere-
ta koji je na njoj počivao, okrenuo prema gore. Donji ekstremiteti su bili u
prirodnom položaju, samo sam kod lijevog stegna mogao utvrditi lom ko-
sti. U nastavku iskapanja otkrio sam da je gornja polovica te kosti bila nor-
malna, ali kada sam došao do mjesta loma, drugu polovicu kosti nisam
našao položenu u očekivanom pravcu, nego oko 8 cm udesno prema desnoj
bedrenoj kosti.
Položaj kostura bez sumnje mi je pokazao da sam iskopao ostatke ne-
kog pogubljenog kojemu je odrubljena glava, koji je bio masakriran i gol
pokopan – gol jer ni jedno jedino dugme ili kopča ili neki drugi predmet
koji bi upućivao na odjeću nije nađen. Samo je jedan svinuti komad željeza
pronađen podno nogu, a pri točnijim istraživanjima ispostavilo se da je ri-
ječ o dijelu lokota (dršku) koji je bez sumnje bio sastavni dio okova za noge,
negvi. Osim toga našao sam oko 10 cm iznad grudne kosti, tamo gdje se
ruke križaju, dvije male ugarske srebrene kovanice Ludovika Velikog – ko-
vanice koje su u 15. stoljeću u Bosni bile često u optjecaju. Sve navedene
okolnosti u skladu su sa sudbinom kralja Tomaševića, a ima još nekoliko
uporišnih točaka koje potvrđuju kraljev identitet. Pronađene kosti pripa-
daju čovjeku u zreloj dobi, nižeg rasta, što je bio slučaj kod Tomaševića.
Osim toga oblik lubanje upućuje na upadljivu srodnost s onom koju sam
mogao vidjeti na obje slike kralja Stjepana Tomaša. Jedna od tih slika je u
posjedu Strossmayerove galerije u Zagrebu160 i predstavlja kralja kako mu
se Krist ukazuje u snu i bez sumnje je naslikana još za njegova života. Dru-
ga, u Sutjesci, mlađa je i ima istu temu. Na obje je prikazano ovalno, prema
dolje zašiljeno lice s naprijed isturenom bradom, visoko lijepo zaobljeno
160
I. dvorana br. 17. Vrgl. Misli se na katalog Strossmayerove galerije koji je izdala Jugoslavenska
akademija, str. 11. Slika na čijoj se pozadini nalazi rodoslovno stablo srpskih i bosanskih vlada-
ra koje je sastavio Grgur Ohmučević 1480. godine. Slika je dugo vremena čuvana u Sutjesci, da
bi potom dospjela u ruke biskupa Strossmayera.
277
čelo, što upućuje na karakterističnu, i istovjetnu građu lubanje kao one iz

“Kraljevskog greba”. Linije profila oba portreta podudaraju se s profilnim
linijama lubanje – dokaz više identiteta, kao i tradicije koja, iako potpomo-
gnuta i odgojena maštom, uvijek ima povijesnu pozadinu, posjeduje pozi-
tivnu podlogu na koju se nadovezuje narodni duh i nadolazeća stoljeća.
(Prevela s njemačkoga prof. Tanja Raguž.)
Prilog II.
Pismo jajačkoga gvardijana fra Ante Ćorića u: “Grob zadnjeg Kralja bosanskog u Jajcu – dopis o. A. Kneže-
vića iz Kotorišća 17. lipnja, 1888.”, Glasnik jugoslavenskih franjevaca 10 (1888): 172-177
… Medjuto evo sreće! opet poslie dva dana, stiže mi obširniji opis od
našeg veleč. o. gvardijana fra Ante Ćorića, koji ću radi njegove važnosti
ovdje doslovce staviti, a poslie i njeke moje opazke učiniti. Opis glasi:
“… Vama je dobro poznato kako su razna mnenja o smrti i mjestu, gdje
se je ista mučeničkim načinom dogodila, sa našim posljednjim kraljom Sti-
panom. Poleg stare i stalne tradicije o ovome mjestu Jajcu, kralja poslied-
njeg grob nalazi se u Smriku, mjestu ležećem s desnu Vrbasa prama tvrdja-
vi; odkud mjesto samo prozvalo se ‘Kraljev grob’. Tu staru tradiciju potvr-
djuju i povjesničari njeki, medju kojim i Mihajlo iz Ostrovic, istodobni, i
očevidni povjesničar bilježi, da je kralj posljednji posiečen, u Jajcu, i poko-
pan pod Humom. Na taj vrlo prilični potvrdjujući dokaz oslanjajući se
upraviteljstvo Muzeja starinah u Sarajevu i visoka zemaljska vlada, izaslala
je tajnika muzejalnoga gosp. dr. Truhelku, koji je dne 7. juna o. g. po podne,
u prisustnosti kotarskog predstojnika pl. Barcsaya, i kotarskog nadcestara
gosp. J. Špelića, sa njekoliko radnikah, počeo prekapati grob, dignuvši ka-
men – stećak – sa groba, na kojem bio je slabo vidljiv izradjen zlamen sv.
križa. Neposredno pod stećkom – pločom započeli su pomljivo kopati, te
su u večer istoga dana u grobnici prama zapadu našli glavu, koja kako je
ležala u zemlji sastojećoj od ilovače, sa bielim kumom, tako se je zdrobila
na više komadah. – Za taj postupak nisam znao ja, dok nije isti dan došavši
kazao pun veselja nadcestar Špelić, te saobćio mi, da je za sutra odredjeno
pomljivo pretražiti cieli grob. Sutradan, da budem očevidni svjedok, i mo-
trilac toga rada, izašao sam u 7 sati prije podne na ‘Kraljev grob’ već sam
našao prekopavajuće doktora rećenog i Špelića. Doktor velikom pomnjom
sa bosanskim nožem bičakijom skidao je zemlju sa grudih kostura ležećeg,
278
te mi doktor kaza, da je glava ležala uprav na vrhu grudih kostura, te je sa-

svim prilično i vjerojatno, da je bila odsječena, jer su njeki vratni zglavci bili
uz glavu nepravilno, dočim su drugi pravilno stajali na svom mjestu; još i
to potvrdjuje mnenje da je bila odsiečena, te bačena na truplo, što je glava
ležala više na desnom obrazu. Sav kostur po položaju sudeći bio je naget
tako, da je lieva strana ležala više položena, dočim je desna niže ležala, ter
je lieva ruka tako bila savijena i uzbačena, da je po prilici šaka morala leža-
ti na lievoj sisi, dočim je u pravilnijem položaju ležala desna položena me-
dju prsa i trbuh na sriedi. Tako isto desna noga bila je pravilno u svojim
zglavcima, dočim lieva bila od kukovah odkinuta i odstranjena; rebra su
sva potrvena, zato misli doktor da je morao biti posiečen, a možda i sasje-
čen, ako dosta veliko kamenje, koje je neposredno ležalo na kosturu nije
poremetilo pravilnost kostura u rebrim, ili dok se je kamenje bacilo na leši-
nu ili možda poslije, kad je truplo izgnjilo svojim tlakom. No buduć da se
obično po svim stećcima nalaze kosturi pokopanih često put i sa rimskim
novcem ili oružjem, zato bi još velika dvojba (?) da li je to zbilja kraljev
grob? da nije još nješto nadjeno; uprav kad sam došao, doktor je skidao
zemlju sa kostura po prsim i kopajuć našao dvie madžarske161) pare, u veli-
čini i debljini kao naša srebrna mangura iti parica; na obe jesu slike sv. La-
dislava, a na jednoj je prilično nadpisan Ludovik suvremenik našeg Tvrdka.
Te pare posve jamče da je grob istodoban propasti bosanskoj (?) Još našli su
željeznu kao podkovu u ovoj slici: dvie rupe, u koje jednu može se umetnu-
ti drugi komad priličan drugom pod 2. Nezna se od čega su bili ti komadi,
il od lonca162) il od čega drugog; željezni su. Po kosturu sudeć bio je kralj
srednje veličine. – Ako bi se što u buduće trefilo, saobćit ću Vam…
P.P. Ja sam iskao od doktora jednu čest od kosti, al mi nije dao prem je
obećao; no srećom, jučer fra Augustin išao je gore, te zemlju premećući, na-
šao je komadić od cievi prilično ručne, i tako ćemo i mi imati u svojoj knjiž-
nici, bar komadić kosti, našeg nesretnog junačkog poslednjeg kralja...“
161
Istina je da su u Bosni traženi i novci Madjarski, kao i Dubrovački, Mletački, Srbski itd. al
treba dobro paziti, da to nisu novci bosanski, a ne madjarski. Svakom se nije vjerovati. Ako se
nevaram, taj isti doktor rekao je Frani Kuglevu, da su novci našasti kod “Sokola” na Plivi “bizan-
tinski” a Kuglev dok je meni jedan pokazao, kazao sam mu da je Dubrovački, a posli se svi
osvjedočili pročitavši “S. Blasius” “S. Vlaho” oko slike istog tog Dubrovačkog zaštitnika, kao i s
druge strane oko slike Bogomajke neoskrvrnjene. Budu li zbilja Magjarski, to će nješto značiti
drugo, kao i križ na ploči, o čem sad neću govoriti.
162
Nit je to lonac, ni lončina neg znak sugubog vjenca – dvostruka kruna. Od Tvrtka I. bosanski
kralji, još su i “Cari, i kralji” srbski, te i nose dvostruku krunu. – Taj znak potvrđuje da je to kralj,
i kraljev grob. Sultan ga tim znakon označio, kao i posebnom grobnicom.
279
Prilog III.
Pismo Géze Barcsaya, kotarskoga predstojnika u Jajcu, poslano 11. lipnja 1888. Hugonu Kutscheru,
bosansko-hercegovačkom civilnom adlatusu, u predmetu iskopavanja leša kralja Stjepana Tomaševića,
u: Ljudevit Thallóczy, Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca 1450.-1527., pretisak.
Zagreb, 1998., 288-289
Preuzvišeni gospodine!
U savezu sa brzojavnim nalogom, primljenim od civilnog namjesnika,
kao i u savezu s današnjim svojim brzojavom čast mi je k našašću upitnog
kostura navesti slijedeće:
Dne 6. ovog mjeseca stiglo je ovamo od Zemaljskog muzeja dr. Truhel-
ka, koji mi je saopćio, da će s obzirom na povijest Jajca i povjesnih spome-
nika (katakombe, grobišta i t. d.) u okolici Jajca pregledati više mjesta, pa da
će u navedenom grobu zadnjeg bosanskog kralja, Stjepana Tomaševića, koji
je pogubljen g. 1463., u tako zvanom Kraljevskom grobu dati kopati.
Ja sam mu odmah stavio na raspolaganje nužne radnike, budući da sam
se već prije i sâm bavio mišlju, da dadem ovdje kopati, ali sam čekao struč-
no izaslanstvo, da kopanje uzmogne imati siguran uspjeh.
Da se ugnemo svakoj napetosti, pošli smo tek 7. o. mj. s radnicima na
mjesto našašća, koje se nalazi dobru četvrt sata od gradske četvrti zvane
Vozlat uz desnu obalu Vrbasa, neposredno iza brda Podhumcia, koje se
diže nasuprot vodopadu plivskom.
Na grobištu leži velika četverokutna klesana kamena ploča, na kojoj se
još nejasno razabiru isprani znakovi. Samo stručno bi istraživanje moglo
učvrstiti, da li su to ostaci natpisa ili pak drugi kakovi znakovi. Vjerojatno
jest, da je u kamenu bio uklesan križ.
Kamen, koji po prilici 20 cm duboko stoji u zemlji, na donjoj je strani
izduben, a na jednom uglu oštećen. To kao i jamasta, lai i neznatna udubina
kraj njega dadu zaključivati, da su se ovdje već i prije pravili neznatni poku-
si iskapanja.
Radnici odstraniše ploču i stadoše kopati. Zemljana je naslaga siromaš-
na crnicom, sastoji se od šljunka i ilovače. U dubini od ¾ metra naiđosmo
na oveće kamenje, smješteno poput bolte, no to je već tako jako pokrila
zemlja, da se sa sigurnošću ne da ništa zaključiti.
Iza ove je kamene naslage slijedila opet gore opisana zemljana naslaga,
tako te još u dubini od jednog metra ne nađosmo ništa. Kopajući dalje na-
iđosmo najedamput u dubini od poldrugog metra na kosti lubanje.
280
Sad smo naravski radili dalje s najvećim oprezom, pa je uspjelo Truhel-

ki, da nožem izvadi ljudsku lubanju, koja je bila posve ispunjena zemljom.
Uz najveću pomnju i oprez nije se moglo izbjeći, da se lubanja kod di-
zanja ne raspadne na dijelove. Nu pojedini komadi ostadoše svi u dobrom
stanju (u donjoj čeljusti imade još nekoliko zubi), pa će ih stručnjak opet
moći sastaviti.
Međutim je počeo padati mrak. Brižmo pokrismo jamu kamenjem, po-
maknusmo kamenu ploču i ponesosmo sa sobom lubanju.
Dne 8. u zoru nastavismo rad, pa nađosmo tom prilikom čitav kostur
tako reći bez manjka.
Ustanovismo, da je kostur ležao u smjeru od zapada na istok, glava je
bila odijeljena od trupla i stavljena na prsa. Kostur je neozleđen, ali od kosti
polomljena je gornja potkoljenica.
Kostur je bio pokriven kamenjem. Pod glavom nađosmo dva srebrna
novca, za koje Truhelka drži, da su iz dobra Ljudevita Velikoga, a na njima
se vidi kombinovani ugarski i franscuski grb. Kraj novca ležao je željezni
prsten.
Od lubanje mogli su se naći tek pojedini dijelovi. Njih smo brižno izva-
dili, označili i smjestiti kod kotarske oblasti.
Sve smo kosti oprezno očistili od nalijepljene zemlje i umočili ih u te-
kuću kliju.
Kako sam danas brzoglasno javio, dao sam nalazište u smislu dobive-
nog naloga ogradio. Dalje imadem namjeru do dolaska Nj. ces. i kr. Visosti
zadržati kosti ovdje i nakon dogovora s Truhelkom, koliko Vaša Preuzviše-
nost ne bi drugačije željela odrediti, poslati ih u Zem. muzej u Sarajevu.
Gore spomenuta dva srebrna novca ponio je Truhelka već sa sobom u Sa-
rajevo.
Spominjem jošte, da je prema historijskim podatcima kralj Tomašević
navodno zakopan na podnožju brda Hum. To se sada potvrđuje, kako se
čini toliko, što nalazište doista leži u onom dijelu brda Hum, koji se zove
Podhum, što nadalje predaja u krugu i muhamedanaca i katolika, a napose
franjevaca označuje ovo mjesto kao grob zadnjeg bosanskog kralja, pa ga
naziva Kraljevim grobom.
U Jajcu 11. juna 1888.

Géza Barcsay, v. r.
kot. Predstojnik
281
The Fate of Posthumous Remains of King Stjepan Tomašević,

1463 –1888 –1992–1999
In the course of his lifetime, King Stjepan Tomašević was frequently nothing but a ob-
ject in political conflicts within and around medieval Bosnia. For this reason his (alleged)
posthumous remains became an instrument in political clashes in modern Bosnia and
Herzegovina. The exhumation in 1888 was conducted to prove symbolically the conti-
nuity of the rule of Roman Catholic monarchs in Bosnia and Herzegovina: the Habs-
burgs followed the Kotromanićs. In the latest war of 1991-1995, royal remains became
an important symbol used and appropriated by the warring sides. Towards the end of
the war the skeleton became a motive in serious political and diplomatic conflicts be-
tween Croats and Bosniaks that continued into the peacetime. Today the king’s remains
continue to provoke occasional fervent polemics between Croats and Bosniaks con-
cerning the ethnic affiliation of the late king, and the related origins of the statehood of
Bosnia and Herzegovina.
Keywords: King Stjepan Tomašević, posthumous remains, Jajce, “King’s Grave”, Ćiro
Truhelka, Habsburgs, Franciscans, Croatian Defence Council, Army of Republika Srpska,
Bosnian War of 1992-1995.
282
Kazalo osobnih imena
A Baltazar Batthyáni
Abu Džahl Barbara Ivankovačka (de Iwanka), supruga
Augustin Šipek Jurja Stražemanskoga
Ančić, Mladen Barbara, kćer Jurja Stražemanskoga
Antonio de Canal Bartol Berislavić Grabarski, vranski prior i
Antonio de Piroli jajački ban
Āšıqpāšāzāde, Derviš Ahmed Batinić, Mijo Vjenceslav
Ali Bistāmī Musannifek, vjerski učenjak Benedikta Batthyánija, kraljeva rizničara
Anž Frankapan Baltazaru Batthyániju, sakupljaču poreza u
Antun Blagajski Slavoniji
Ahmet-paša Berislavići Grabarskih
Antun Blagajski Benedikt Batthyáni, kraljev rizničar
Alilović, Ivan Baltazar Batthyáni, sakupljaču poreza u
Anđelić, Pavo Slavoniji
Ana, supruga Nikole Gorjanskoga Baltazaru Batthyániju i Miji Tompi Ruše-
vački, ubiračima poreza u Kraljevini Sla-
B voniji
Bernardin Frankapan Baltazar Alapića
Blaž Mađar, slavonski ban Burgio, papinski nuncij
Babinger, Franz Barbara, supruga Juraj Berislavić Grabar-
Balša ski, jajčaki ban
Babić, Ante Blagajski, knezovi
Bašagić, Safvet-beg - Stjepan, Ivan, Nikola i Mihovil
Bojanovski, Ivo
Bonfini, Antonio C
Baltazar Batthyáni Cemal Kafadar
Borići Colli, Gerardo
Bánffy Losonczy, obitelji
Benedikt Nelepca (Nelipčića) od Dobre Ć
Kuće Ćirković, Simo
Beke (Benedikt) Tomin Ćorović, Vladimir
Blaž Zalčanin, fra
Bartol Alvernski D
Bogićević, Vojislav Dorotejom Gorjanskom, kćerju velikaša
Basler, Đuro Ivana Gorjanskog
Benedikt Kuripešić Damjanović, Stjepan
Bajazid I. Dezsőa Csánkija
Bajazid II. Dinić, Mihailo
Bartol, vranski prior Dursun-beg
Barbara Frankapan, udovom despota Vuka Damijan Horvatom, slavonski ban
Brankovića Dujam,
283
Ilija Bošnjak od Bušinca, nadstojniku utvr-

DŽ de Jajce
Džaja, Srećko M. Ivan X., papa
Ivan Korođski
E Ivan Stražemanac
Elvan Çelebi Ivanka (ili Ivanko) Abrahamov
Elezović, Gliša Ivan Blagajski
Emerik Zapolja Ivan Drašković
Emerik Perényi, palatin i ban Isa-beg
Elizabeta Kotromanić, žena Luodvika I. Ivana, arhiđakona goričkog
Emerik Héderváry, predstojniku kraljeva Ivan Čubretić
dvora Ishāq-bega
Engel, Pál Ivan Grabarski
Ivan Bebek
F Ivan Nelipić
Franjo Berislavić Grabarski Ivaniš Korvin
Ferdinan du I. Habsburgovcu Ivan Bornemisza, kraljevski blagajnik iz
Fermendžin, Euzebije 1501.
Franjo Berislavić Grabarski, jajčaki ban Ivan, B Grabarski
Faroqh, Suraiya Ivan Tahy
Franji Hédervári, jajčki ban Ivan Horvat Seglački
Ferdinanda Habsburgovca Ivana Zapolje
Franjo Balassa de Gyarmáth, jajački ban Ivan Hoberdanca Slatinskog, provizor Jaj-
Fine, John ca
Fridrik III. Habsburgovac Ivan Bebek, jajački ban
Franjo Berislavić Grabarski Ilija Merkohelić
Franceso Sforza
J
G Jagić, Vatroslav
Grgur XI., papa Jelenić, Julijan
Gabrić-Bagarić, Darija Jurić-Kappel, Jagoda
Gašpar Kastellanffy Juraj Stražemanski, ban Jajačke banovine,
Gašpar Blagajski srebrenički ban (1494.–1495.)
Grgur Blagajski Josip Somom
Gundulić, Ivan Marinov Juraj Berislavić Grabarski, jajčaki ban
Geyve Jahšı Faqīha
Ğübe Aliju Jusufom Harambegom
Jukić, Ivan Franjo
H Jan Długosz
Halkokondil, Laonik János Hunyadi
Hammer, Joseph von Jelenić, Julijan
Hrvoje Vukčić Hrvatinić Jurić-Kappel, Jagoda
Husein-beg Jakov Markijski, fra (1394.–1476.)
Juraj Dragišić, fra
I Jelenom, kćerju Jurja Šubića Bribirskog
284
Kazalo imena mjesta i toponima
Jelena Nelipčić Ladislav Kaniški, jajački ban

Jelena (Marom), kćer despota Lazara Bran- Svetačja, kći, naime, pokojnoga
kovića Ladislava Svetačkog od Zemče
Ladislav Tomin
K M
Katona, István Margareta, žena Nikole Veličkog
Kovačevići Mihovil, zahumski knez
Kulin Mønnesland, Svein
Katičić, Radovan Matković, Jako
Katarina, supruga Radivoja “od kaštela Sla- Mehmed I.
tinik” Murat II.
Katarina, supruga odličnoga Ivana od Ko- Mustafa
roman, Veselko Mehmed II. Osvajač
Kristićević, Mate Mihovil Simonić
Kovačić, Anto Slavko Margareta Špirančić
Kun, Herta Martin od Therema
Klaić, Vjekoslav Mara, bosanska kraljica
Knežević, Antun Miklouša Betcicha od Velike Požege
Kosače Miroslav, humski knez
Karlo Robert Malkošić-beg
Krsto Frankapan Murad-beg
Kotromanić Matijaš Gereb
Kreševljaković, Hamdija Martin V., papa
Katarine Kosače knezovi Vuk, Juraj i Mati- Mandić, Dominik
ja Frankapan Miklošič, Franc
Mursel, Ekrem
Kovačević, Desanka Mahmud-paša
Lovrenović, Dubravko Matijaš Korvin
Mehmed
L Mehmed Čelebija
Ladislav Blagajski Minnet-oġlu Mehmet-begu, a
Ladislavu, sin Petra herceg od Svetog Save Mihal-oġlu Iskender-beg
Ludovik II. Jagelović Mihaloġlu Skender-begom
Ladislav Napuljski Muhamed
Ladislav Velički Menage, Victor L.
Ladislava od Nagyvölgy, mačvanski bana Mahmūd-paša, veliki vezir
Ludovik I. Anžuvinac Löwenklaw, Joha- Marin Moro, splitski knez
nnes Magdalena, kćer Jurja Stražemanskoga
Lukarević, Jakov Marija, kraljici
Ladislav Kaniški Mihaela Nagypóija, nećak Ladislav Szent-
Ladislav Szentpéteriju, kraljevski rizničar péterija
Ludovik II. Jagellović Mihovila Blagajsi
Ladislav Szentpéteri Mihovil Janković od Petrovljana
Lovro Iločki
285
N
Nikole III. Q
Nikoli Székelyu od Kövenda Qara Timurtaševa sina Umur-bega
Nikola Gilétfi. jajački ban
Nikola Székely Kövendski, jajački suban R
Nikola Székely, jajački ban Nešrī Radivoj Krstić
Novaković, Darko Radić Kristić
Nikola Lašvanin Radivoj Ostojin Kotromanić
Nikola Modruški Radivoja Kotromanića bila je kći Nikole
Nikole Iločki Veličkoga, sina Ladislavova
Nikola Iločki Radivoja Ostojića, sina kralja Ostoje, i Ka-
Nikola Zrinski tarine iz obitelji Veličkih i
Nikole, sina Ladislavova, od Velike Runje, Petar
Nagy, Jenő Radoslav I. Babonić
Nagy, Imre Radoslav II
Nikola Velički Radimski, Vencel
Nikole od Zsámboka, palatina Radič Banović
Novaković, Darko Radin
Ranjina, Nikolo
Rastić, Junije
O Radak, knez
Orbini, Mauro Radivoj
Ostoja, Stjepan Rački, Franjo
Osvald Tuz, zagrebački biskup Rum Mehmed-paša
P S
Pio II. Stjepan Blagajski
Pucić, Medo Salamon, Simone
Pavlović Sadreddina Konevīja
Pavao Čubretić iz Vrlike Skender-beg
Perojević, Marku Stjepan, herceg (dux)
Petar Trevisano, splitski knez Stjepan Vukčić Kosača
Petar Berislavić Szilágyi, Mihael
Petar Keglević, ban Tomaš
Petar, herceg od Svetog Sav Stjepan Blagajski
Petar Kružić Stjepan Vukčić Kosača
Pavao Šipek Stjepana II. Kotromanića
Petar Berislavić Stjepan Babonić Vodičkoi
Petar Zrinki Stjepan Ostoja
Prohaska, Dragutin Stjepan Tvrtko II.
Prijezda I Selim I.
Puratić, Željko Šonje, Šimun
Petar, humski knez Sulejman I.
Pejčinović, Petar Stjepan Toma
Pranjković Stjepan Tomašević
286
Stjepan Veliki Venturu de Meraviglia

Stjepan Vukčić Kosača Vojsalić, Matija
Skenderpaša, bosanski sandžakbeg Vladislav I. Jagelović
Stjepan od Gorbonoka i Klement Szemere Vladislav, brat Stjepana II. Kotromanića
Stjepan Velikey ili Velički Vrana, Vladimir
Stjepan Frankopan
Stjepan Terek od Turilovca Z
Stjepan od Žutomerja Zapolja, Emerik
Šabanović, Hazim Zavorović, Dinko
Š Ž
Šafarik, Jank Žigmund Luksemburgovac
Škrivanić, Gavro Žigmunda Ernusta Čakovečkog
Špirančić, Pavao
Šunjić, Marko
Šidak, Jaroslav
T
Tomaš Ostojić
Thallóczy, Lajos
Theiner, Augustin
Truhelka, Ćiro
Toma Bakač
Toma od Debrentea, zagrebački biskup
Thallóczy, Lajos
Tvrtka I.
Tvrtka II. (1404.–1443.),
Tvrtku I. Kotromaniću /Stjepan Tvrtko I./
(1377.–1391.):
Tomislav, hrvatski kralj
U
Umur-bega
V
Vratović, Vladimir
Vego, Marko
Vesevy, Ladislav
Vladislav Vukčić Kosača
Vitezović, Pavao Ritter
Vučihna Banović
Vlad III. Ţepeş Drakula
Vlajić, Vjenceslav
Vladislava II., kralj
Vuk Družić od Gučje
287
A Bosanska Dubica (Optez)
Albanija – Bosanska Dubica (Ožiravci)
Amasya Bosanska Dubica (Strigova)
Angora – Bosanska Gradiška
Bosanska Gradiška (Biskupci)
B Bosanska Gradiška (Gornji Podgradci)
Bakići Bosanska Gradiška (Ozek)
Banja Luka Bosanska Gradiška (Turjak)
Banja Luka (Rastik, Agino Selo) Bosanska Krupa (Bosanska Otoka)
Banja Luka (Gomionica) Bosanska Krupa (Bužim)
Banja Luka (Gornji Šeher) Bosanska Krupa (Ivanjska, Kloštar)
Banja Luka (Bronzani Majdan) Bosanska Krupa (Jezerski)
Banja Luka (Ivanjska) Bosanska Krupa (Pištaline)
Banja Luka (Malo Blaško) Bosanska Krupa (Medvedovac)
Banja Luka (Melina) Bosanska Krupa (Varoška Rijeka)
Banja Luka (Obrovac) Bosanska Krupa (Visoki)
Banja Luka (Srebreć) Bosanska Posavina
Banja Luka (Zvečaj) Bosanski Novi
Bečko Novo Mjesto – Bosanski Novi (Blagaj na Sani)
Beograd – Bosanski Novi (Japra)
Bihać – Bosanski Novi (Katište)
Bihać (dvorska kapela) Bosanski Novi (Kostajnica)
Bihać (Ferhija) Bosanski Novi (Krnjevuša)
Bihać (Golubić) Bosanski Novi (Podkrižje)
Bihać (Lipa, Brusovac) Bosanski Novi (Prusci)
Bihać (Pritoka, Glavica) Bosanski Novi (Suhača)
Bijela Bosanski Novi (Vodica)
Bijele Stijene Bosanski Novi (Vodičevo)
Bileća (Panik) Bosanski Petrovac (Kolunić)
Bileća (Vrelo Trebišnice) Bosna –
Bjelaj Brinje
Blagaj – Brčko
Blagaj na Korani (Blagaj Turanjski) Brčko (Skakava Gornja)
Blagaj na Buni Brčko (Štrepci)
Blagaj na Uni Brodski Stupnik
Bobovac – Budim –
Boćac Bugojno (Čepuljići)
Bosanska Dubica Bugojno (Glavice)
Bosanska Dubica (Brekinja) Bursa
Bosanska Dubica (Jablanica)
Bosanska Dubica (Košuća) C
Bosanska Dubica (Moštanica) Carevac
289
Cazin Gradovrh (samostan)

Cazin (Osredak) Graz –
Cazin (Ostrožac) Grude (Tihaljina)
Crkvina (Blagaj) Grude (Gorica)
Č H
Čapljina (Gabela) Haljinići
Čavkići Hercegovina –
Carigrad (Istanbul) – Hum –
Čapljina
Čitluk (Donja Blatnica) I
Ilidža (Vrutci)
D Ilijaš (Gornji Ljubnići)
Dalmacija
Derventa (Markovac) J
Derventa (Mišinci) Jajce –
Derventa (Plehan) Jajce (Jezero)
Derventa (Velika) Jajce (Komotin)
Doboj (Veliki Prnjavor) Jajce (Klimenta)
Dobor – Jajce (Podmilačje)
Dobretin – Jajce (Sahat kula)
Donji Kraji – Jajce (Smionica)
Drina – Jajce (Sv. Marija-Sv. Luka)
Drvar (Očigrije, Rmanj) Jajce (trećoredci)
Duba – Jajce (Tvrđa)
Dubica Japra –
Dubrava – Jasenovac –
Dubrovnik –
Dunav – K
Kakanj (Kraljeva Sutjeska)
F Kamengrad
Fejér Kiseljak (Donji Draževići)
Foča Kiseljak (Podastinje)
Fojnica (grad) Klis –
Ključ –
G Ključ (Vrpolje)
Gabela Ključ (Zagrađe)
Glamoč (Dolac) Ključ (Zemunik)
Glamočko polje Knin –
Glamočko polje (Vrba) Kolozsváru (Cluj, Cluj-Napoca)
Glogovica Konjic Komotin
Goražde (Sopotnica) Konavli –
Gračac Konjic (grad)
Gračanica Konjic (Bokševac)
Gradiška – Konjic (Črešnjevo)
290
Konjic (Gorani) M
Konjic (Gornja Bijela) Mantova
Konjic (Ilina) Miloševac
Konjic (Lisičići) Modon –
Konjic (Ostrožac) Modriča, (grad)
Konjic (Razići) Modruš –
Kiseljak (Rotinj) Mohačko polje
Konjic (Lisičići) Moldavija
Konya Moreja
Koprivnica – Mostar (grad)
Koruška –
Kotor – N
Kotor Varoš (grad) Nova Topola (Vilusi)
Kotor Varoš (Liplje) Novi na Uni –
Kotor Varoš (Podbrđe)
Kotor Varoš (Večići) O
Kosovo polje – Olovo (Donji Bakići)
Kozara, utvrda – Olovo (Jelaške)
Kraljeva Sutjeska – Olovo (samostan)
Kraljeva Sutjeska (Haljinići) Oporovac –
Kraljeva Vlika kraj Poožege – Orašje (Vidovice)
Kravarno Ostrožac –
Kranjska – Ošanići (Stolac)
Krbava –
Kreševo P
Krndija Paka
Krupa – Panik (Bileća)
Krupa na Uni Papuk
Krupa na Vrbasu (Greben) Peloponez
Kulen Vakuf (Ostrovica) Petrinja
Kupa Podvisoki (grad, samostan)
Kupres (Otinovci) Prag
Prijedor (Dragotinja Donja)
L Prijedor (Hrvaćani)
Lašva Prijedor (Kozarac)
Lesbos (Lezb) – Prijedor (Ljubija)
Lika – Prijedor (Marini)
Livno (Bistrički grad) Prijedor (Puharska)
Livno (Rapovine) Prijedor (Šumešica)
Ljevač Prilep
Ljubinje (Vlahovići) Prnjavor (Glaž)
Ljubuški Prozor (Šćit, Rama)
Ljubuški (Humac)
Ljubuški (Kutac) R
Radaslije
291
Radovanci pokraj Velike Teslić (Radešići, “Kuzmadanje”)

Rama Teočak (Ugljevik)
Rim Tešanj
Ripač Tešanj (Sv. Juraj)
Rogačići (Ilidža) Tomislavgrad (Roško Polje)
Samobor Tokaj
Tolna
S Tomislavgrad (Vinica)
Sana – Trabzon
Sanski Most (Kenjari) Transilvanija –
Sanski Most (Kljevci) Travnik –
Sanski Most (Kamengrad) Travnik (Turbet)
Sanski Most (Martin) Trebinje
Sanski Most (Oštra Luka) Trebinje (Bihovo)
Sanski Most (Podbriježje) Trebinje (Orahov Do)
Sanski Most (Podkrižje) Trebinje (Crnač, Čičevo)
Sanski Most (Stari Majdan) Trebinje (Domaševo, Mušići)
Sanski Most (Šehovci) Trebinje (Dračevo, Dubljani)
Sava – Trebinje (Hum)
Sarajevo Trebinje (Ravno)
Sarajevo (Blažuj) Trebinje (Velja Međa)
Sarajevo (Vrhbosna) Trebinje (Zavala)
Segedin Trnava –
Senj – Tuzla (grad)
Slatinik Tuzla (Gornja Tuzla)
Slavonija –
Smederevo U
Sokol – Ugarska –
Sofija – Una –
Sokol na Plivi Uskoplje
Split – Uskoplje (Dobrošin)
Srebrenica Usora
Srebrenica (Čaglji)
Srebrenica (džamija) V
Srebrenik – Vareš
Stolac (Poprati) Vareš (Bobovac)
Stolni Biograd – Venecija –
Stražeman Velika –
Velika Kladuša (Bojna)
Š Velika Kladuša (Budmerić)
Šibenik – Velika Kladuša (Čaglica Donja)
Široki Brijeg (Mokro) Velika Kladuša (Hresno)
Velika Kladuša (Jablanovica)
T Velika Kladuša (Kladuška Peć)
Talovac Velika Kladuša (Mala Kladuša)
292
Velika Kladuša (Podzvizd)

Velika Kladuša (Priseka)
Velika Kladuša (Strabandža)
Velika Kladuša (Todorovo)
Velika Kladuša (Tvrđa)
Velika Kladuša (Vrčković)
Velika Kladuša (Vrnograč)
Vesela Straža
Vinica –
Vlaška –
Visoko –
Visoko (Mala Čajna)
Visoko (Mili)
Visući (u blizini Jajca?)
Višegrad
Višegrad (Dobrun)
Vodičevo
Vrana –
Vranduk
Vrbas –
Vrbovac –
Vrutci (Ilidža)
Z
Zadar –
Zagreb –
Zagorje
Zavala (Trebinje)
Završje
Zenica (Podbrežje)
Zenica (Varošište)
Zenica (Vranduk)
Zermkovec
Zrin
Zvečaj –
Zvornik –
293
294

Zbornik - Radova - Stjepan Tomasevic (1461.-1463.) - Slom Srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Zbornik - Radova - Stjepan Tomasevic (1461.-1463.) - Slom Srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Stjepan Tomašević (1461.

Prevoditeljica sažetaka na engleski jezik

Grafička priprema i tisak:

ISBN (Hrvatski institut za povijest)

CIP zapis dostupan je u računalnom katalogu

Zbornik radova sa Znanstvenog skupa održanog

Hrvatski institut za povijest

Radovi sa znanstvenog skupa Stjepan Tomašević (1461.-1463)

Povodom 550. godišnjice krunidbe posljednjega bosanskog kralja Stje-

sustavu. Naglasak je pritom stavljen na međusobni odnos ugarsko-hrvat-

Historiografija o padu Bosanskog Kraljevstva

dr. sc. Emir Filipović UDK 930.2:94(497.6)’’1463’’

U radu je predstavljen kratki pregled razvoja historiografije o osmanskom osvajanju

Ključne riječi: Bosansko Kraljevstvo, Osmansko Carstvo, Turci, Stjepan Tomašević.

Pad Bosanskog Kraljevstva 1463. jedan je od najznačajnijih događaja u

nu položaju u tadašnjim političkim okolnostima. No malo se autora potrudi-

Bosnu da je zauzme.6 U kronici Junija Rastića, koju je nakon 1451. nastavio

U djelima franjevačkih kroničara i spisatelja 18. stoljeća pad srednjo-

Bosanskog Kraljevstva.17 Jukić je nastojao razloge za pad Bosne, kao i dru-

Povjesničari koji su se oslanjali na djela Račkog ustrajali su na ovoj

đaju bosanske povijesti nisu istraživačima dali informacije kakve su priželj-

propasti. Događanja je izložio kronološkim nizom sve do 1500. te je opisao

Književnik i povjesničar Safvet-beg Bašagić (†1934.) u svom djelu Krat-

Bašagić se osvrnuo i na pisanje Račkog i Klaića, ustvrdivši da mu je

Ovakvim opisom Stjepana Tomaševića i situacije u kojoj se njegova ze-

Perojević odgovornost za pad Bosne zbacuje s kralja i rezimira:

U Historiji naroda Jugoslavije, najutjecajnijem djelu jugoslavenske hi-

posljedice za Hrvatsku” pisao o stradanju Hrvata u godinama neposredno

U istom broju časopisa objavljeni su radovi Desanke Kovačević o padu

Godinu dana nakon izlaska ovog časopisa objavljena je u Beogradu

tj. ugarske izvore i izvještaje Rimske kurije. Kritički pogledi na sadržaje

snažnog vanjskog udara, odnosno da bi se pod pritiskom unutrašnjih pro-

U skladu s duhom i moralom svog vremena, kao i s tadašnjim historio-

The Fall of the Bosnian Kingdom

Keywords: Bosnian Kingdom, Ottoman Empire, Turks, Stjepan Tomašević.

Pad Bosne 1463. prema

dr. sc. Dino Mujadžević UDK 930.25(560):94(497.6)’’1463’’

U radu su obrađena dva osmanska narativna izvora (zapravo po jedno poglavlje iz

Ključne riječi: srednjovjekovna Bosna, Bosna i Hercegovina, Osmansko Carstvo, na-

zirati dva, daleko najznačajnija, osmanska narativna izvora za ta zbivanja te

Menāqıb u Tevārīh-i Āl-i Osmān

osnovi stilskih obilježja pretpostavlja se da je bilo namijenjeno pismenim pri-

Āšıqpāšāzāde i pad Bosne pod osmansku vlast

Nije vjerojatno da Āšıqpāšāzāde, kao suvremenik ovih događaja, rela-

Mahmūd-paša je pozvao kraljeva predstavnika na razgovor o predaji grada

dao fetvu (vjersko-pravno mišljenje) da je ubijanje nevjernika poput kralja

Nije poznat točan datum njegove smrti, no na osnovi činjenice da je svoje

grafski žanr “pripovijesti o jednome pohodu” (ġazavātnāme)31, no to mi-

Osmansko ratovanje u Bosni 1463.–1464. prema Dursun-begu

resm-i ğizye) i sporazumom (nisbet-i ahd) za Osmansko Carstvo34. Ali, po-

osmanska vojska došavši u Bosnu opkolila Jajce. Osmanski topovi počeli su

da je zajedno s Mihaloġlu Skender-begom ostao u Zvorniku da organizira

dar. Svi potezi osmanske strane mogu se opravdati, a posebno se naglašava

The 1463 Fall of Bosnia in Ottoman Narrative Sources

Keywords: medieval Bosnia, Bosnia and Herzegovina, Ottoman Empire, narrative

Kraj srednjovjekovnog Bosanskog

prof. dr. sc. Zdenka Janeković Römer UDK 930.22(497.5Dubrovnik)

Dubrovački izvještaji o slomu Bosanskog Kraljevstva i smrti kralja Stjepana Tomaše-

Ključne riječi: pad Bosanskog Kraljevstva, Stjepan Tomašević, Dubrovačka Republi-

Dubrovački izvještaji o slomu Bosanskog Kraljevstva i smrti kralja Stje-

potrebno je dopuniti nekim zaobiđenim podacima iz zapisnika dubrovač-

posve izvjesna i napetost je rasla. Poslanicima kralja Stjepana Tomaševića,

sanski poslanici u Dubrovniku napustili su Dubrovnik 9. svibnja, što sazna-