Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini

godina 25, knjiga 1 i 2, januar-juni 1913. godina

strana 133-150 i 151-194
Turski rudarski zakon
Fehim Spaho
Autor navodi da je meu turskim rukopisima u biblioteci Zemaljskog muzeja naao i opsenu
zbirku turskih zakona, fermana, fetvi i drugih propisa o raznim granama dravne uprave. Materijal
se u veem dijelu odnosi na evropski dio Osmanskog carstva, naroito Bosnu i susjedne zemlje. U
drugom dijelu te zbirke nalaze se etiri turska rudarska zakona, od koji su dva datirana iz 1536.
godine, a druga dva nemaju datum, ali se pretpostavlja da su iz istog doba.
Do tada nije bilo poznato da je Osmansko carstvo u srednjem vijeku imalo kodifikovane rudarske
propise. Znalo se da je Sulejman Zakonodavac izdao mnogo zakona, ali se za rudarske zakone nije
znalo.
Bilo je, stoga, vie interesa da se ti zakoni publikuju, a bili su i zanimljivi zbog mijeanja tri
razliita prva. Pored erijata i osmanskog prava, tu su i nai domai pravni obiaji, naroito
dubrovaki, a jo je i primijenjeno sasko rudarsko pravo.
Glavni izvor bogatstva bosanskih i srpskih zemalja bilo je rudarstvo, koje je za vrijeme osmanske
vldavine napredovalo.
Iz prva tri kanuna vidi se da je najvanije rudarsko mjesto turske vlade bilo Kratovo. Od 15. do 16.
vijeka tu je bio znameniti rudarski srez, a tu je kovan srebreni i bakreni novac. Pored Kratova,
znaajno rudarsko mjesto bilo je Novo Brdo (nalazi se u predjelu izmeu Kosova polja i bugarske
Morave), koje je ranije bilo i znaajna gradska naseobina u unutranjosti balkanskog poluotoka. O
blagu u Novom Brdu su ak u svijetu pripovijedane razliite prie.
Najvee rudniko podruje srednjeg vijeka prostiralo se na vrelima Rasine, Toplice i Laba, a zvalo
se, po najviem vrhu u tom kraju, zajednikim imenom Kopaonik.
Vrlo znaajno rudniko mjesto u srednjem vijeku je i Rudnik, koji lei u sreditu Srbije.
Bosanski rudnici su u ovim zakonima navedeni pod skupnim nazivom Bosna, s tim to je Srebrnica
posebno spomenuta.
Srebrnica je u kasnijem srednjem vijeku bila najvei rudniki i trgovaki grad meu Savom i
Jadranskim morem. U srebrnikim rudnicima kopalo se najvie srebro i neto olova, a tu je bila i
kovnica novca. U gradu je bilo Sasa, dubrovakih trgovaca i domaih Slavena. Sredinom 16. vijeka
ovi su rudnici potpuno zaputeni.
U srednjem vijeku rudarsko mjesto bio je i Zvornik. Izvoz zlata iz Zvornika u Dubrovnik spominje
se jo 1428. godine.
U 14. i 15. vijeku znameniti su bili rudnici u Olovu, ali i za vrijeme osmanske vldavini, posebno u
16. vijeku. Tu se kopala i izraivala olovna ruda.
Za vrijeme osmanske vlasti znameniti su bili vareki eljezni rudnici u Borovnici. U najstarijem
sidilu Careve biblioteke u Sarajevu iz 1551. godine postoje dvije biljeke o tim rudnicima.
Meu olovskim i varekim rudnicima bio je i bosanski grad Dubrovnik, za koji postoji vjerovanje
da su ga sagradili dubrovaki naseljenici i nazvali po svom rodnom gradu.
Najzapadniji rudniki srez Bosne leao je u podruju Lepenice u dolinama njenih protoka Kreevke
i Fojnice. Poetkom 15. vijeka spominju se etiri mjesta iz ovog kraja kao sredita bosanske trgovine
rudom: Fojnica, Kreevo, Dusina i Deevice.
Koliko se radilo na unapreenju rudnika vidi se i iz drugih kaknuna u ovoj zbirci, kojima je
propisana carina za uveene predmete. U tim kanunima stoji da se stvari potrebne za posao u
rudnicima, kao npr. alat i slino, oprotene od carine.

1. Rudarski zakon i uredbe

U turskom rudarskom zakonu najprije se spominju rudnici u Kratovu i Novom Brdu, gdje se navodi
da dohodak nije vie na istom nivou kao ranije, to je velika teta za dravni imetak. Odreeno je da
se sazna zbog ega je dolo do takvog opadanja u proizvodnji i kako bi se to moglo unaprijediti. Ti
su zadaci povjereni kadiji od Korice i nadzorniku Omeru. Naloeno je da se kadije u tim mjestima,
gdje su se nalazili rudnici, postave kao nadzornici nad rudnicima i da sa povjerenicima postavljaju
kao sposobne i pouzdane ljude, da nadgledaju njihov rad.
Dati su dalji detaljni nalozi u voenju i nadziranju poslova u ovim rudnicima. Kadije su bile
obavezne uvati svaki dram srebra, a u sluaju njegovog gubitka ili krae, slijedile su otre kazne.
Prihodi od rudnika su se bez odlaganja slali u carsku blagajnu. Obavezni su slati izvjetaju o stanju
u rudnicima. Za napredak ili nazadovanje rudnika odgovarali su kadije. Kadijama nije bilo
dozvoljeno da alju svoje namjesnika da obavljaju ove poslove.
Rudari koji ne izvravaju svoje poslove ili ih izvravaju neuredno bili bi propisno kanjeni.
Nareeno je da nalog, kada stigne kadiji, bude zabiljeen u sudski protokol sa naznakom datuma
kda je stigao. Od tog trenutka postoji obaveza da se primjenjuje kao zakon. Kada rudarski
povjerenici (emini) budu odsutni zbog dostavljanja izvjetaja o radu rudnika, na njihovo se mjesto
postavljaju zamjenici, koji e voditi rauna o tome da rudnici ne stanu sa radom.
2. Kanun i rudarsko nazivlje
Svaki rov u rudniku ima 64 dijela.
Kada nemusliman vjetak ili rudar opazi znakove rude, onda se na to mjesto postavi kri, kao
graditeljski znak. Ljuti koji ele u tome biti dioniari uzimaju dijelove i to dozvolom tog
nemuslimana. Taj nemusliman zove se uzbojnik, a dioniari verk (u saskoj rudarskoj nomenkaturilica koja se ujedine da zajednoizrauju rudu). Rov koji kopaju dok nedou do rude zovu paun. Svim
radnicima u jednom rovu postavlja se poslovoa koga zovu hutman. Plaa koja se daje radnicima
rudnika zove se pomo. Pomo se plaa sedmino, a daje je hutman. Ukoliko uini pronevjerje, tada
se kanjava izbacivanjem. O podjeli rude obavjetavaju se povjerenik i dioniari. Srebro koje se
proizvede prijavljuje se kadiji, povjereniku i atibu. Srebro se zapeati, a zatim u sudu izmjeri i
zabiljei. Vlasnici srebro nose u talionicu na preradu. Opisan je postupak kovanja novca i naini
spreavanja zloupotreba. Osim toga, zakonom su odreene i mjere za rudu.
3. Carski kanun i ureenje u rudnicima
U rovovima trebaju biti zaposleni valjani ljudi i pouzdani bankari (afari). Kada se ruda iz rudnika
dijeli i obraunava sa radnicima, tada raune svodi povjerenik. prilikom obrade i mjerenja rude
potrebno je na onu koja je obraena i izmjerena staviti odreeni znak kako bi se mogla izdvojiti.
4. Stari saski zakon i ljudski rudarski obiaji
Po fermanu sultana Sulejmana sina Selim hana odreeno je da se kao i prije u rudnicima vri saski
zakon, koji je od davnina uveden, s tim to je odreeno njegovo tumaenje.
-

Kada jedan urf ostane tri sedmice prazan, ko god doe i pone ga raditi, njegov je, niko
mu ne moe zabraniti.

Kada jedan rov, iz kojeg s ruda vadi bisagama tj. vitlom, ostane 6 sedmica prazna, ko god
doe i pone kopati, neka je njegov. Ali kada pone roviti, ako se tu nae i staru vlasnik,
neka polovina riva bude starog vlasnika, a ako se na rovu ne nae, neka mu se nita ne da.

Ako je sporno, na koju je stranu rov izmjeren, onda na koju stranu svjedoci posvjedoe,
neka se na onu stranu odredi.

Kada neko pone kopati rov, bio star ili nov, treba da uzme svjedoke, koji se primaju po
erijatu.

Ako jedan rov trai prolaz kroz polje drugog rova, ako hoe drage volje, neka da, ali neka
silom ne uzima. Ako da prolaz, ne moe biti mjera onim prolazom. I neka mu se ne ini
teta.

Ako se dva rova sastave na dnu, neka ga zajedniki troe.

Ako se rovovi pokvare, a ne mognu se nai varkovi, neka se ljudima iz majdanskih hasova
prema njihovom stanju razdijele, neka se svakome da prema njihovom stanju dio, da radi, a
neka se nikako ne pusti, da rovovi stoje prazni, neka svakako rade.

Imali rovovi rude ili ne, kanunski je obiaj na povrini zemlje. Ako rov nae rudu na
susjednom polju, ne treba na tu rudu protezati mjeru, a kada probii rov moe je uzeti.

Kada na novom mjestu otvaraju rov, ili kada stari rov oivljuju, ko god bude tu prisutan,
neka bude svjedok. Bio dobar ili rav, bio musliman ili nemusliman, svakoga se
svjedoanstvo prima, dri i po njemu se radi.

Ako neko ukrade rudu neka mu se uzme 25 ferfera (perpera) globe. Svaki se ferfer rauna
po 12 aketa. Ili neka se kazni.

Ako neko u rudniku namjerno pokvari rudu, neka mu se uzme 25 perpera globe, ili neka se
ponizi i kazni. Neka se stvar rijei po saskom kaknunu i ljudskom obiaju.

Ako neko u rudniku bude optuen zloinom ili dugom, pa ga zatrae neka ga iz rudnika ne
uzmu i ne idu s njim, to nema, ima samo, da ga pridre, neka da jemca, dok bude sabor, a
dotle neka radi u rudniku, neka mu mjesto ne ostane prazno. Kada bude sabor, ako mu se to
dokae, neka hak podmiri vlasniku i neka preda.

Ako se neko u rudniku pogodi za rudu i proda je, pa kasnije odustane od toga i ne uzme
onu rudu, propae kapara, koju su dali, ne moe je uzeti.

Ako se rov koji je ozakonjen, burom (vjetrom) pokvari, neka po obiaju i kanunu stoji
godinu, est sedmica i tri dana. Iza toga ko god ga uzme i pone izraivati, moe ga uzeti,
njegov e biti, niko mu ne moe zabraniti.