UNIVERZITET U SARAJEVU

FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA HISTORIJU

KLASINA KULTURA ISLAMA

SLIKARSTVO, GLAZBA I MALE UMJETNOSTI
(Esejski rad)

Kandidat:

Mentor:

Haris Zulum

Prof. dr. Enes Pelidija

Vii ass. dr. Fahd Kasumovi

Sarajevo, maj 2016.

SADRAJ

UVOD............................................................................................................................3
I. SLIKARSTVO...............................................................................................................4
II. GLAZBA........................................................................................................................7
III. MALE UMJETNOSTI.................................................................................................12
ZAKLJUAK..............................................................................................................15
LITERATURA.............................................................................................................16

UVOD

Knjiga Nerkeza Smailagia, Klasina kultura islama II, daje nam pregled umjetnosti
islama, i njenog kulturnog razvoja. Umjetnost je ogledalo kulture i njenog pogleda na svijet.
Nigdje se ova injenica neprimjenjuje bolje nego na umjetnost islamskog svijeta. Ovdje
umjetnost ne samo da odraava kulturoloke vrijednosti, nego pokazuje pogled na spiritualni
svijet, svemir, ivot i odnos djelia naspram cjeline. Da bi se razumjela islamska umjetnost,
pojam same umjetnosti treba razmotriti s drugog gledita nego to ga ima zapadni svijet.
Knjiga Nerkeza Smailagia, uvodi nas u to razdobolje, da to bolje sagledamo temu ovog
rada, te na neki nain saznamo ili razumijemo. Teko je razlikovati doprinos muslimanskog
slikarstva od njegove historije, ali smo pokuali dati jedan dio razvoja slikarstva po nevedenom
autoru. Pratili smo razvoj sve tri teme kroz hronoloki pristup, tj. pratili smo razvoj slikarstva,
glazbe i male umjetnosti kroz historiju arapskih dinastija.
Odreivanje vrijednosti muslimanskog doprinosa toj umjetnosti zahtijevalo bi
razmatranje promjenjlivog stava i sve veeg interesa muslimana prema slikarstvu, kao i
prouavanje historijske pozadine, koja je odredila taj stav i interes. Drugo poglavlje nam govori
o glazbi gdje autor spominje razliite nacije islamskog svijeta. Od Irana do Andaluzije, raznih
dinastija koje su vladale arapskim dijelom. Utjecaj iranske muzike razvile su arapsku muziku.
Ona je svoj neki uspon pokazala u Andaluziji, kada je kultura openito islamskog svijeta
cvijetala. U treem poglavlju dali smo prikaz male umjetnosti u okvirima islama. Tu dajemo
pregled ime su se bavili arapski umjetnici, od lonarstva, staklarstva, tkanina, ilima i drugih
radinosti.
Islamska umjetnos u klasinom periodu nije bila odraz same sebe, nego naprotiv ona je
cvjetala zahvaljujui pojedinim vladarima toga doba kao to je Harun-el Raid i drugi. Dinastije
toga doba poput: abbasida, omejida, mogula, selduka, kasnije osmanlija, napravili su jedan
kulturni civilizacijski krug, koji je ostavio trag na dananjetekovine civilizacije. Zato ova knjiga
je od velikog znaaj, moemo slobodno rei: da je ovo kapitalno djelo za ovu temu.
Shodno obimu rada, mi dajemo osnovni pregled klasine kulturetem islama, u fokusu je
na cilj, a to je pregled ovih tema, slikarstvo, glazba i male umjetnosti.

I.

SLIKARSTVO

Slikarstvo je, kao i u veini islamskih umjetnosti, sluilo za jasne svrhe. To je obino bila
umjetnost ilustracije arapskih knjiga, koja se razvila iz bagdadske kole rukopisne ilustracije 13.
stoljea, a oboavali su je i osmanski vladari za kojih se uvodi portret i izraenija ljudska figura.
Znanstvene ilustracije su u pravilu linijske, a koloristike sekularne slike su naivne, s
dekorativnim elementima pejzaa i dvije do tri prikazane monumentalne figure. Perzijski utjecaj
predstavlja oslikavanje minijatura, kineski uvoenje emocija, a kompleksnost kompozicije je
znaajka nove kole.
Oblik dekorativne umjetnosti bila je i izrada konih korica za knjige s geometrijskim
uzorcima. Prvi primjerci su bili obraivani i reljefni, kasniji pozlaeni, a od 16. stoljea i
pocakljeni. Muslimansko je slikarstvo poelo u sjeni likovnog prikaza materijalnih stvari. Islam
je zapoeo svoju karijeru kao ikonoklastika misionarska religija, iji je glavni cilj bio
uspostaviti drutveni poredak koji se osniva na razumu. Predlagao je zakone, stvarao institucije i
njegovao organizacije tako da se ideal moe spustiti na zemlju. Ne samo da je proglaavao
vrijednosti i principe, nego je pokuao prikazati da se oni mogu ostvariti u ovom naem smrtnom
ivotu. U tom pokuaju, Islam je morao potisnuti pogansku orijentaciju ne samo Arapa nego i
svih naroda koje je osvojio. Poganstvo je imalo opasni i skoro unutranji odnos s
idolopoklonstvom. Zbog toga je muslimansko slikarstvo zapoelo s tekoom. Bez tego se ne
moe sagledati njegov individualni i jedinstveni karakter. Nabrojit emo neke od jedinstvenih
karakteristika muslimanskog slikarstva.1
1. Muslimani su voljeli svoju Uzvienu knjigu Kur'an. U svom pokuaju da je prepiu,
oni su pokuavali da to uine lijepo i draesno. Razvili su nove oblike pisanja i
stvorili nove pokrete u kaligrafiji. Muslimansko slikarstvo rezultat je tog pokreta u
kaligrafiji.
2. Islam ukljuuje ozbiljnu obvezu historiji. Za islam priroda je zanimljiva samo kao
pozadina ljudskoj linosti i ljudskim djelima. Za muslimanskog umjetnika ljudska
linost ima vrhunsku vrijednost. Zbog toga vidimo da su ljudska drama i ljudska
akcija ono to zauzima sredite muslimanski slika. Za muslimana vrijeme i vjenost
1 Nerkez Smailagi, Klasina kultura islama, Zagreb; Izdavaki zavod JAZU, knj. II., 1976, (Dalje,
kultura islama) 429.
4

su dvije strane iste

zbilje; on ne mora stvarati dihotomiju izmeu vremena i

vjenosti; on ne mora initi vrijeme iluzornim zato da bi zadovoljio svoju tenju za

vjenou. Od muslimana se oekuje da trajno stvara vjenost od vremena. Nikakvo
udo nije onda da je muslimansko slikarstvo pokualo spojiti sve dimenzije u isto
jedinstvo i sve faze vremena u jednu cjelinu.
3. Muslimanski slikari nisu slikali tamu. U njihovim slikama sve je svijetlo i areno.
Sjajno sunce kao da pokriva njihovo platno i papir. Nema tamnih tonova ili crnih
sjena koje bi pratile duhove, plaei ivot praiskonskim opasnostima. Njihovo
slikarstvo je slikarstvo sjajnih tonova, nijansi boja. Dok tama i sklonost tami tipino
su paganske karakteristike.
4. Muslimansko je slikarstvo, svjesno ili nesvjesno, koristilo simbole koji prikazuju
mistika stanja. Katkad beskonane krivulje bez poetka ili kraja za stanje
izbezumljenosti, u kojem kao da nita vanjskog ne zadovoljava duhovne tenje. Drugi
put se mandala-oblici upotrebljavaju da oznae duhovne cjelovitosti koje mistiari
ele dostii.
5. Muslimansko slikarstvo, naroito u Iranu, bilo je odano izraavanju jedne emocije na
jednoj slici. Svaki se detalj predmeta zapaao i iskoritavao za djelotvorno
saopavanje suptilnih nijansi te emocije. Drvee i cvijee nisu bill tamo za
popunjavanje pozadina; oni su tamo bili zato da pridonesu melodije koja tee iz slike.
Veina perzijskih minijatura je poput orkestra, u kojem svaki naslikani predmet
pridonosi simfoniji. Kako je svaki trenutak Boje djelo, muslimanski slikar vidi svaku
vremensku i prostornu situaciju kao poneto transcendentnu seriju vremenskog i
geometrijskog prostora.
6. Muslimanske slike - opet naroito minijature ilustracije su literarnih i religiozni
klasika. Jedno objanjenje, koje je dosljedno opem muslimanskom stavu, jest da je
za muslimana priroda sama po sebi ilustracija Boje rijei. Kun fa-yakun su rijei
koje se prevode u razumni svijet. Svijet je Logos u tvari i kretanju. Muslimanska
svijest ukorijenjena je u svijest o dubokoj meusobnoj povezanosti rijei i injenice.
Najranije muslimanske slike bile su rezultat napora slikara da ilustriraju neke od klasinih
knjiga. Oni su izvlaili svoj sadraj iz tih knjiga, a formu iz svojih potreba dekorirajui ine
lijepim. Znaajno je da je veliki nestor slikarstva u Pakistanu 'Abd al-Rahman ugta stekao
reputaciju svojom ilustracijom Diwan-i Galiba. Kada slikari, bilo Istoka ili Zapada, trae
5

velike vizije i kozmike poglede da bi obojili svoje umjetnike pokuaje, oni ilustriraju velike
knjige.
Muslimansko je slikarstvo zapoelo svoju karijeru za vrijerme 'Umayyada, koji su, kao
vladari i osvajai, uglavnom bili bez ikakvog puritanskog prezira prema luksuzu. 2 Palae, su oni
gradili, izraavale su temu sjaja i bogatstva, koje postupno postalo dominantno u svim vidovima
njihovog ivota. Oko godine 94/712, 'umayyadski halifa, Walid I, sagradio je pustinjsko
prebivalite u Qusair 'Anzri.3 Abasidi su otili jo dalje, u svom poganskom traganju za
matovitom luksuzom oni su uinili obrise ljudskog lika ogromnim u svom slikarstvu. Na
njihovim slikama djevojke pleu, glazbenici pjevaju i sviraju na instrumentima, ivotinje etaju,
a ptice lete i cvrkuu. Sjajan primjer te tendencije nalazi se u palai u Samarri, sagradenoj u
treem/devetom stoljeu.
U sedmom/trinaestom stoljeu 'Abbasidi su zapoeli patronatom nad ilustriranjem
klasinih djela znanosti i misticizma. Poticaj je vjerojatno doao od ilustracija, koje su slikari
nainili u drugom/osmom i treem/devetom stoljeu pod utjecajem velikog iranskog slikara
Manija. 'Abbasidi su vjerojatno zaposlili nestorijanske ili jakobitske krane da ilustriraju ajige
koje su oni smatrali klasinima. Glavna razlika u sadraju izmeu manihejskih i muslimanskih
ilustracija bila je tome to su prve uglavnom bile prikazi religioznih tema, a druge o tijelu.
Knjiga koja se izdvaja svojim izvanrednim ilustracijama je Maqamat od Haririja. Njezine je
ilustracije izveo krupan slikar toga doba poznatkao al-Wasiti.
U tom je razdoblju Kalila wa-Dimna, hinduska knjiga pripovjedaka koju je na arapski
preveo ibn Muqafa, bila vrlo popularno vrelo inspiracije za slikare koji su teili i tome da se
istaknu kao ilustratori. U sjeverno Mezopotamiji, za vrijeme seldukih Atabega, izgleda da je
slikarstvo steklo znatnu popularnost. Nur ad-Din Mahmud, urtuki sultan u Diyar-Bakru,
zamolio je al-Gazarija, velikog izumitelja, da napie raspravu o djelu koje je on uinio. U
razliitim muzejima svijeta moe se vidjeti nekoliko ilustriranih primjeraka te knjige koja se
zvala Automata. U tom historijskom razdoblju, u Iranu su se izvodile samo zidne slike i
2 Kultura islama, 433.
3 To je romantina palaa, bila je ukraena zidnim slikama, koje su predstavljale alegorije i razne vrste
ivotinja i biljaka. Ibidem, 434.
6

keramika s portretima likova i legendi, dosta priguenih boja. Tirkiz, plavi i bijelo, boje koje su
sluile kao pozadina, istisnuli su zlatno, srebreno, zeleno, ljubiasto itd.4
II.

GLAZBA

Kada govorimo o glazbi, autor nas uvodi sa stihovima;

Nekim je ljudima glazba poput hrane; nekima poput lijeka; nekima poput lepeze5
Alf Laila wa Laila
Ovi uvodni stihovi, podsjeaju nas kako je silno nejednak stav islamskih naroda prema
umjetnosti i primjeni muzike u usporedbi s drugim narodima; muzika je zaista poput hrane,
budui da esto okrijepi, kad sve ostalo propadne. Muzika je u svom doslovnom pojmu bila
strana grkoj filozofiji. Alistoksen se svakako bavio njome, ali je njegov pristup, lien i
najmanjeg traga filozofske privlanosti.
Ta umjetnost...je tlo na kojem se sluanje hrani, panjak due, proljetna trava srca,
bojite ljubavi, utjeha potitenima, drutvo osamljenima; opskrba putniku zbog vanog mjesta
prekrasnog glasa u srcu i njegovog ovladavanja cijelom duom.6
Ibn 'Abdi Rabbihi, al-'lqd al-Farid
Nakon itanja prologa ovom ulomku ovjek ne moe a da ne shvati kako su silno drukiji
osjeaji islamskih naroda od osjeaja naroda Grke i Rima prilikom utvrivanja vrijednosti
muzike. A pod muzikom podrazumijevamo onu umjetnost za koju su najplemenitiji umovi
Islama vjerovali da se moe Obavijetavati milju i njome oplemeniti, a za uzvrat moe ukrasiti i
pojaati misao, i na taj se nain moe razumjeti i osjetiti. Najbolji primjer takvog zapaanja
moe se pronai u govorima as-Safaa u 10. stoljeu, u Basri, domu znanja, koji su govorili o
4 Ibidem, 435.
5 Kultura islama, 439.
6 Ibidem, 440.
7

muziki kao o umjetnosti spojenoj izmedu tjelesnog i duhovnog. Za te transcendentne

filozofe,sve su umjetnosti tjelesni oblici osim muzike umjetnosti, ija je supstancija duhovna
bit. S kakvim blaenstvom Braa hvale onaj tip muzike koji omekava srce, tjera suze na
oi i navodi nas da se kajemo zbog prolih nedjela. 7 Kako su dobro znali vrijednost tih
umirujuih melodija koje olakavaju bol kod nemoi i bolesti Zaista nam je dotekao pravi
ocean literature koja hvali muziku iz islamske prolosti, dok su pjesnici pjevali najslade stihove u
poniznom laskanju. S druge strane, bilo je mnogo pobonih i asnih ljudi meu poznavaocima
zakona (fuqaha') koji su smatrali muziku beskorisnom razbibrigom (lahw) koja katkada navodi
na izvrenje djela koja su protuzakonita (haram) ili zasluuju prezir (makruh), Meu onima koji
su proklinjali boansku umjetnost bili su neki od najodanijih muslimana, od ibn abi al-Dunya
(umro 281/894) u njegovom djelu Cenzura zabranjenih zadovoljstava, do ihab ad-Din alHaitamija (umro 973/1565) u njegovom djelu Obuzdavanje estoke mladosti. Nitko ne moe
cenzurirati te protivnike muzike, koji su iskreno vjerovali da ona pripada zabranjenim stvarima.
Usprkos svim naim istraivanjima i potragama uvijek ne znamo unutranje uzroke
emocije: Al-Farabi (umro 339/950) je poricao da muzika potie strast ili stanje due. Njegova je
pretpostavka bila da je glazba, bilo kod izvoaa ili kod sluatelja, sama inspirirana strau ili
stanjem due.8 Ibn Zaila (urnro 440/1048) stajao je uglavnom na istom stajalitu. on kae: Kako
se jedna nota (nagma) za drugom mijenja u glazbi, jedno stanje za drugim mijenja se u dui.
Jedna e kompozicija prenijeti.
Ipak, od svih velikih mislilaca Islama, niti jedan nije ispitivao problema takvom snagom
uvjeravanja i brinoza svrhu doao do tako dubokih zakljuaka kao al-Gazzali (umno dublje)
misli su rudnici tajni i riznice dragog kamenja. Unutar njihovih granica su dragulji, koji su poput
iskri sadranih u eljezu i eliku....9 Vie od samo njene podlonosti stvarima koje su nezakonite
ili prezrene, a oni koji svoje prigovore glazbi osnivaju na uzvienom Kur'anu i Hadisu moraju
7 Ibidem.
8 Kultura islama, 441.
9 I nema drugog naina da se istrgnu njihove tajne osim pomou kremena sluanja muzike (al-sama'),
jer nema sredstva da se doe do srca osim kroz vrata uiju. Zaista, sluanje je stvarni kamen 'kunje, jer
im glazbe dopre do srca, ona iznosi sve ono to u njemu prevladava. Vidi: Ibidem, 442.
8

znati da im se moe odgovoriti obratnim dokazima iz tih istih i potovanih vrela. Sufi i dervii
elokventno su branili svoj stav o upotrebi glazbe u svojim ceremonijama pomou dokaza, na
koje oni koji ih osuduju ne mogu odgovoriti. Moda je najotriju odbranu dao brat i nasljednik
velikog al-Gazzalija, poznat kao Magd ad-Din al Tusi (umro 520/1126). Evo ta on kae: Ako
bilo tko kae da je sluanje apsolutno nezakonito, on je proglasio Zakonom zabranjeno ono, o
emu nema nikakvog statusa u Knjizi Allahovoj, niti kod Allahovog poslanika niti kod njegovih
Drugova nema statusa koji bi zabranjivao sluanje i ples. 10 A onaj koji izmilja neto protiv
Allaha, po opem sudu je nevjernik. Svatko zna, naroito u Islamu, mo divnog glasa, naroito
kod uenja (qir'a) Kur'ana zova na molitvu (adan). Oni uzvraaju glazbene dojmove, koji ne
samo da su radost za uho, nego i uzbuuju duh, jer je to pjevanje u harmoniji s boanskom
porukom. A zato ne bi svjetovna muzike per se inila to isto, budui da izgleda da postoji
prirodna veza izmeu muzike koja grabi i moralne ljepote? Sigurno su ovjekove sposobnosti i
osjetljiva mjesta za prihvaanje i uivanje u muziki darovani zato da budu na slavu Darovatelju i
veselje vlasniku, jer one su tako bitne za drutvenu i duhovnu dobrobit ovjeka, kao to je utjecaj
sunca i na plodnost majke zemlje.
Budui da je islam roen meu Arapima, a kolijevka mu Hidaz ili al-Higaz, ovjek mora
razmatrati te dvije vane okolnosti. Velika osvajanja arapskih armija u Perziji i Siriji, slala su
gomilu zarobljenika u gradove Hidaza.11 Kada se Islam okomio na svijet intelektualne tame,
prvi mukarac-muziar u historiji bio je Tuwais (umro Oko 88/705). On se pratio ma etvrtastom
tamburinu (daff), a za vrijeme izvedbe prolazio bi kroz redove svojih sluatelja. Velika osvajanja
arapskih armija, naroito u Perziji i Siriji, slala su gomile zarobljenika u gradove Hidaza. Medu
njima su bili pjevai i svirai, iji su strani tipovi muzike opinili Ijude Meke i Medine. Rezultat
je bio da su arapski muziari bili prisiljeni savladati nove vrste pjevanja i sviranja. To je bio
samo jedan od mnogih kulturnih utjecaja 'koji su oblikovali nain ivota Arapa, jer kad su
Poslanikove objave zabljesnule svijet, predana je poruka koja nije mogla ostati unutar granica
Hidaza, kolijevke Islama. Kao rezultat toga, Poslanikov je stijeg istono od krajeva

10 Kultura islama, 443.

11 Ibidem, 444.
9

Transoksijanije, juno uz obale Inda, sjeverno od obala Crnog mora i zapadno od padina Pirineja.
12

Prolazei stranicama historije muzike, vidjeti emo kako su mnogostruki umjetniki

sastojci pridonosili islamskoj civilizaciji. Al-Hira, glavni grad arapskih Lahimida, ve je upio
mnogo od perzijske kulture ukljujui lutnju. Stanovnitvo Meke upotrebljavali su rustiki tip
pandore (mi'zaf) koja je imala lice (wag od pergamenta), ali kako je perzijska lutnja (barbat)
imala lice od drveta, lutnju iz Meke su zvali Ud'. Jedna od poznatijih pjevaica tog doba oko
705. je Azzat-Al-Maila. Na njene audicije dolazili su pjesnici meu kojima je i brati Poslanika
Abd Allah ibn Gafara. Hvalospjeve joj je pjevao ak i Hasan ibn Tabit, prvi pjesniki hvalitelj
Islama. Meu velikim muziara slavnih dana pravovjernih halifa (al raidun) bili su Sa'IB
Ilatir (umro ok 83/683), Humain al-Hiri (umro oko100/718) i Ahmad, roak pjesnika A'a
Hamdama.
Umayyadski halifi premjestili su svoj glavni grad iz Medine u Damask, gdje im je dvor, s
izuzetkom Umara II ( 101/720) bio prepun pjevaa i sviraa, Al Walid ( 126/744) kae da se
za njegovanje muzike proirilo ne samo meu dokonom klasom, nego i meu narodom. 13 To su
bili dani procvata velikih virtuoza ija imena ukraavaju stranice islamske historije, naroito ibn
Multriz, ibn Suraig, al-Garidi i Mabad., o kojima se obino govorilo kao o etiri velika pjevaa.
Prvi perzijsko porijekla, drugi turskog, a trei i etvrti berberskog. Za vrijeme isllama tehnika
nomenklatura u muziki bila je gotovo arapska. Ipak, Arapi su posudili perzijski (gang) harfu,
perzijsko ugaanje (taswiyyu) lutnje i hvataljke na vratu instrumenta.
Za vrijeme abasidskog halife Al-Mansura (158/775), on je sagradio prekrasan dvorac u
Bagdaduu, koji je ne samo postao glavni grad, nego i kulturni centar Islama. 14 Tu su se pisale
knjige, mnoga voklana dostignua, izdavanje pjesama, vjebaonice za pjevae i pjevaice. Ishaq
al-Mausali je najslavnij glazbenik islamskog svijeta, koji je uspostavio arapsku ljestvicu i tonske
redove. Rani 'abbasidski period lijepo je oznaen kao Augustovo doba arapske literature, iako
12 Ibidem.
13 Klasina kultura, 445.
14 Ibidem.
10

bi se jo vei hvalospjev s pravommogao uzeti ako kao autoritet uzmemo zlate stranice Velike
knjige pjesama(Kitab al-Agani al-Kabir) od Yahye al Makkija.15 Meu pjesnicima ovog doba
treba spomenut; Ibrahim al- Mausili, Fulaih i ibn Gami, koji su ujedno sastavili zbirku pjesama
za Harun ar-Raida. Princ Ibrahim ibn al Mahdi i njegova polusestra princeza 'Ulayya su oboje
paljivo bili vjebani u glazbi na zahtjev halife Haruna, na ijem je dvoru glazba bila pod
velikodunim patronatom da se cijeli svijet udio. Nakon sredine 9. Stoljea bagdadski je halifat
zapoeo svojim padom, premda je muzika jo napredovala na njegovim dvorovima.
Ako pogledamo na Zapad,vidjet emo istovisoko kulturno uzdizanje u muslimansko
panjolskoj kao domu istonog halifata. Nakon to su Arapi i Berberi osvojili godine od 710. do
1086., a tokom toga razdoblja, naroito za vrijeme 'umayyadskih vladara, gorljivo su njegovali
muziku i sve umjetnosti.16
U Bagdadu se njegovala muzika, zatim u Egpitu se proirio turkmenski utjecaj. Iako su
imali pitagorejsku skalu,arapska terminologija ipak je prevladavalato vidimo u terminu maqam.
U abbasidsko doba postoje instrumenti qanun, rabab i to doba nazivamo komornom glazbom.
Perzijanci manje zainteresirani za gazal, rzvili su rubai. Njihovi najdrai instrumenti bili su harfa,
pandora ili tanbura, lutnja ili barbat, kamnga, tanbur i da'ira. Premda je muslimanska panjolska
uzanpredovala nevjerovatnom brzinom do vrha kulture i Evropa joj zavidjela, slom sredinje
vlade i uspon Drutva kraljeva, zadrao je napredak umjetnosti za neko vrijeme. Posljedni
abbasidski kralj Sevilje al Mu'tamid (umro 484/1091) nije bio samo istaknuti pjeva nego i
pjesnik, kao i njegov sin. Almohavidi kada su ih potisnuli kasnije onda se na glazbu gledala kao
Satanina (ejtanova), ali kako se moe gledati na glazbu kao satanino, kada zrak pue, ptice
cvrkuu, govorili su.

15 Ibidem.
16 Klasina kultura, 447.
11

III.

MALE UMJETNOSTI

Kada govorimo o umjetnosti i maloj umjetnosti razmatraemo shodno obimu rada i kako
je postavio autor knjige, sljedeim redom: kaligrafija i iluminacija, uvezivanje knjiga, lonarstvo,
tekstil i ilimi, drvorezbarstvo, rezbarije u slonovoj kosti i radovi u metalu, staklu i kristalu. 17
Kaligrafija i iluminacija - Umjetnost kaligrafije ili umjetnikog pisanja moe se podijeliti u dva
osnovna tipa: a) kufsko, koje ime potjee od grada Kufe, gdje se navjerovatnije upotrebljavalo. b)
nash. Muslimani su se pokazali kao vrijedni praktiari obaju tipova. Najstariji primjerak Kur'ana,
koji je dospio pisan je upravo kufskim znakovima.
Za vrijeme vladavine Timurida u Iranu kaligrafija je zaista dosegla ljepotu, upravo
prinevi kue Timura bili su poklonici lijepe umjetnosti. Za vrijeme njihove vladavine,
kaligrafija je prerasla u revolucionarnu promjenu izmiljen je nasta'lik, vrhunski razvijeni tip
pisanja koji je kombinirao eleganciju, snagu i arm i nasha i ta'liqa - a taj proces je trajao dugo.18
Na podruju iluminacije takoer su se pojavile neke promjene nakon mongolske invazije.
Kaligrafija i iluminacije

nastavila je svoj razvoj i pod Safawidima, savremenici Mogula.

Umjetnost knjige kaligrafije i iluminacije imala je svog predstavnika Mir'Imad Katibu, ije je
17 Klasina kultura, 457.
18 Ibidem, 459.
12

ime i dan danas sinonim za eleganciju, arm i ljepotu pisanja. 19 Zlatom slikana iluminacija
takoer je dola na svoje vrijeme za vrijeme Safawida, i dosegla vrhunac za vrijeme sasanidske
tradicije. Jedan poznatih je Mahmud, slikari kaligraf iz Buhare, a tu je i Hasan Bagdadi. Poznata
tehnika unutar safawidskih umjetnika je tehnika pomou ablona. Osmanski kaligrafi su takoer
dosegli odlinost.
Uvezivanje knjiga je igralo vanu ulogu u ouvanju rukopisa. Najranije poznate korice za knjige
muslimanskog razdoblja nainili su egipatski umjetnici. Datiranje od drugog/osmog do
petog/jedanaestog stoljea. Za vrijeme Timurida, bile su veoma lijepe, za vrijeme Safawida,
korice su jo ljepe izgledale i zlato se u upotrebljavalo. Pozlaena arebeska ispreplitala se s vrlo
finim i prekrasno izvedenim viticama vinove loze i kineskim trakama oblaka. Ptice i ivotinje
bile su prikazane, najnaglaenija bila je arebeska. Bitno je istai da uvezivanje knjiga i
iluminacija na Zapadu mnogo duguju Istoku. Naroito kada govorimo za italijanske slikare, koji
su preuzimali od iranskih majstora.
Lonarstvo je izgleda, a nema sumnje da je Mezepotamija, ili zemlja izmeu dvije rijeke,
bila najvanije sredite lonarstva, ak i u najstarije doba. 20 Najbolji izraz islamske umjetnosti je
svakako lonarstvo, koje pokazuje najvii stupanj kreativnosti i inovacije. Prvi period u
lonarstvu zapoinje pojavom uvezenog kineskog porculana u Bagdad, koje je potaklo rad
abasidskih lonara i majstora. Ispoetka su uspjeno imitirane boje, a da bi postigli porculanski
uinak izumljena je kremasta glazura. Druga tehnika koja se rairila u sve dijelove svijeta bila je
bojenje metalnom otopinom nakon to je keramika peena, to joj je davalo karakteristine boje.
Neke od posuda koje su pronaene u Iranu su bile ukraene figurama ivotinja ili ispunjenim
ornamentima i kaligrafskim elementima, dok su kod drugih ukrasi uglavnom ogranieni na
monumantalne natpise s malim dekorativnim motivima.
Islamski umjetnici takoer su radili sa staklom, i to u tehnikama koje su zatekli u Bizantu
i sasanidskom Iranu, a kasnije koritenjem novih naina. Rezana, lijepljena, bojana i rezbarena
stakla su bila iznimno visoke kvalitete. Pocakljeno staklo iz Sirije u 12. stoljeu bilo je vrlo
19 Kopirao je ah 'Abbasa mnoge njegove rukopise, koje su odavali vrhunsko umijee i jedinstveno
majstorstvo.
20 Kultura islama, 461.
13

cijenjeno i uglavnom ukljuuje pehare i ureene votane svjetiljke koje esto nalazimo u
damijama. Zbog propisa oko dozvoljenih materijala, bronca je bila najvie koriteni materijal.
Neki od najboljih uradaka ouvani su u europskim ckvenim zbirkama. Ispoetka su prihvaeni
iskljuivo dekorativni sasanidski oblici, ali kasnije se izrauju figurativni predmeti: posude u
liku ivotinja, svijenjaci i tanjuri. Vane primjerke, ukraene bakrom i srebrom, nalazimo u
Iranu i Iraku. Turski i egipatski lonari takoer su nastavili sa prekrasnim umjetnikim djelima,
no nema sumnje da je premo bila na strani iranskih umjetnika.
Tkanine za vrijeme Abasida, Tulunida i Fatimida u Egiptu (od 8. do 12. stoljea). Kada su
Arapi osvojili Egipat 641., tkalaka umjetnost poela prolaziti kroz promjenu od velikog
umjetnikog znaaja.21 Kopti koji su bili znalci ove tekhnike, oni su morali stupiti na dvor kod
halifa, tako da su ih poduavali i obavljali umjetnost tkanja u tvornicama tiraz. Proizvodile se
trake s natpisom, turbani, kao i odjea od svile i lanenog platna vrlo fine kvalitet. Za vrijeme
Fatimida egipatski majstori su nadmaili svoje koptske uitelje. Fatimidska tkanina se izvozila
svuda po svijetu. Tu postoje tkanine dinastije ajjubida i mameluka, iranske tkanine, koji je bio
spoj s egipatskim tradicijama, gdje su se razvili za vrijeme Velikih Selduka. Tkanine osmanskog
razdoblja sastoje se uglavnom od finih izraenih brokata i baruna. Osmanski se umjetnici
gotovo bez iznimke predali biljnim i geometrijskim ozorcima. Jo jedna injenica koliko su bile
prelijepe da su ih Venecijanci imitirali. Te se proirila u Evropu.
ilimi, potjeu jo iz Egipta na osnovu arheolokih nalaza, ukazuje da je tu najvie
odigralo znaaja. Kao i sluaju tkanina, malo ima ilima iz vremena Timurida i Mongola.
Umijee izrade ilima je uglavnom bilo u domenu kune radinosti. Najfiniji iranski ilimi su se
navodno proizvodili za vrijeme Safawida. Tabriz je bio sredite iranskih umjetnosti i obrta.
Najslavniji tipovi ilima proizvedeni su upravo za to vrijeme Safawida. Za vrijeme Mogula u
Indiji jako su bili omiljeni.22
Kada govorimo o rezbarstvu, nema sumnje da su muslimani razvili ovu umjetnost, pod
helenistikim i sasanidskim utjecajem.23 Abbasidski vladari su svoj stil izgradili, gdje su preuzeli
zatim Egipani, a njavei doprinos ovoj umjetnosti bilo je za vrijeme fatimida, gdje su urezivali
21 Ibidem, 464.
22 Klasina kultura, 468.
14

na drvo ptice i dr. ivotinje. Rezbarstvo slonove kosti bilo je u Egiptu, dekoracija bila je fino
izraena. Sicilijansko rezbarstvo u slonovoj kosti je sauvano u muzejima. Dekorativni motivi su
arabeske, ptice na granama drvea, obrisi tame i svjetla. Rad u metalu, u ranom razdoblju Irana
mislilo se da se radi o sasanidskoj tradiciji ove umjetnosti, zbog jakog utjecaja, meutim, radi se
o razdoblju Samanida, koji su nagovijestili iransku renesansuu umjetnosti. Dolaskom Selduka
1037. rad u metalu je doao na svoje mjesto. Zlatni nakit, viskog kvaliteta, koji se nalazio na
naunicama i nakitu, dospio je do nas. Zavisno od perioda vladavine pojedinih dinastija ova
umjetnost se irila i obikovala razne umjetnine, koje su ukraavali oblicima ivotinja, cvijea itd.
Rad u staklu ranijeg islamskog razdoblja sastoji se uglavnom od boca, uturica, alica i posuda
za ulje i parfemi.24
ZAKLJUAK

U islamu su umjetnost i vjera usko povezane, ali u okviru strogog kanona ostavljaju jedna
drugoj dovoljno slobode koja umjetnicima doputa proizvoditi djela koja nas u svakom sluaju
privlae. Kroz labirint geometrijskih ukrasa, da se ne slikaju ljudi ni ivotinje, te tako postavio
aksiom bitno naturalistike islamske umjetnosti. Islamska je umjetnost na taj nain dobila
vlastito lice obiljeeno suncem i suom, borbom i tradicijom, koje je za kratko vrijeme dozrelo i
jasno se razlikovalo od drugih strujanja svjetske umjetnosti. Snano je dojmljiva logika te
umjetnike geometrije. U ovoj knjizi vidimo jedan kulturoloki proces muslimana u klasinom
periodu.
Muslimanski stav prema slikarstvu u ranoj historiji Islama bio neprijateljski. To se moe
opravdati, jer su lijepe umjetnosti u to vrijeme izazivale neugodne asocijacije na pogonska
vjerovanja i obrede. Slikarstvo je podsjealo na poleteizam, protiv kojeg se islam borio i elio ga
unititi. Duboke estetske mogunosti, koje su bile sastavni dio islama, morale su drijemati, da bi
23 Najaslvnij primjer rezbarstva je za vrijeme abbasidskog reima, molitveni mjesto mihrab u damiji
Qairawanu u Sjevernoj Africi, gdje predivno ukraeno geometrijskim uzorcima i zamislima pod
patronatom abbasidskog vladara Haruna-el Raida, Ibidem.
24 Za vrijeme Fatimida ova umjetnost dosegla je vrhunac. Najvea odlika koju su postigli je dekoriranje
stakla slikama na caklini emajlu, Ibidem, 471.
15

ih se ostvarilo tek kad je sazrelo vrijeme za njiovu realizaciju tj. nakon to je islam uspio u svojoj
misiji.
Pod muzikom autor podrazumijevama onu umjetnost za koju su najplemenitiji umovi
Islama vjerovali da se moe Obavijetavati milju i njome oplemeniti, a za uzvrat moe ukrasiti i
pojaati misao, i na taj se nain moe razumjeti i osjetiti. Najbolji primjer takvog zapaanja
moe se pronai u govorima as-Safaa u etvrtom/desetom stoljeu u Basri, domu znanja, koji su
govorili o muziki kao o umjetnosti spojenoj izmedu tjelesnog i duhovnog. Autor je naveo
razna miljenja tadanjih naunika i umjetnika prvog perioda islama. O muziki su jedni govorili
kao sotonino djelo, a drugi su opet govori kao da je to Boija ljepota, jer on je stvorio zvuk, pa
ptica cvrkue, vjetar daje zvuk, rijeka umi itd. Nama je vano u svemu da razumijemo islamsku
muziku i vidili da ima razliiti stavova.
Razvojom malih umjetnosti kao i veliki, neodvojivo je povezan sa usponom pojedinih
dinastija. Svaka dinastija pozivala je umjetnike i obrtnike na svoj dvor, gdje se irila umjetnost. I
to se odnosi na dinastije Umayyada, Abbasida i Fatimida, umjetnici su se zbog toga saklupljali u
gradovima poput Damaska, Bagdada i Kaira. irenjem ovih umjetnosti oblikovala se jedna
kultura, koja je donesena i na nae pro

LITERATURA

1. Smailagi Nerkez, Klasina kultura islama, Zagreb; Izdavaki zavod JAZU, knj. II.,

1976.

16