Prof. Dr.

NusretIsanović

ISLAMSKA UMJETNOST U ŠPANIJI – KRISTALI SVJETLOSTI MUSLIMANSKOG

DUHA MAGREBA

Sažetak
Rad predstavlja, iz horizonta duhovnih, estetsko-umjetničkih i povijsenih značenja, neka
od najrelevantnijih djela islamske umjetnosti u Španiji iz cvatućeg perioda muslimanske
kulture u njoj. Rad je podijeljen u dva dijela. U prvom dijelu razvijen je diskurs o Velikoj
džamiji u Kordovi, jednom od najpoznatijih djela sakralne umjetnosti islama.
Predstavljena je povijest njenog nastajanja te obrazložene njene arihitekstonske,
kulturne i stilske osobenosti, koje su u radu razumijevane sa stanovišta semitsko-
monoteističke makroparadigme islama.
U drugom dijelu rada razvijena je tema muslimanskog grada. Grad je prepoznat kao
telos islamske kulture, mjesto sazrijevanja i potpunog ozbiljena njegove umjetnosti.
Autor se usredsređuje na kraljevske gradove muslimanske Španije, na Madīna al-Zahru i
Alhambre, koje smatra toposom potpune realizacije ideje ljepote islama u arhitekturi
palata. Ovi kompleksi palta afirmirani su kao najveličanstvenija remek-djelia islamske
dekorativne umjetnosti i arhitekture.

Ključne riječi: islamska umjetnost, Španija, džamija u Kordovi, Madīna al-Zahrā’

Alhambra

Uvod
Al-Andalus, svjetlo duha islama u medijevalnoj noći Okcidenta. U njemu je, na krajnjem
zapadnom limesu muslimanskog svijeta, nastala jedna od najveličanstvenijih umjetnosti
ukupnog muslimanskog svijeta kulture. Ova umjetnost nikako nije ishod samo sinteze
komplementarnih elemenata kulturnih tradicija Mediterana i Bliskog istoka već i sasvim
orginalni izraz duha muslimanskog Magreba. Ona će svakim svojim značajnijim djelom
potvrditi iznimne moći umjetničkog genija islama i jasno posvjedočiti vjernost njegovom
semitsko-monoteistikom arheu.
U dobu u kojem se Španija predala islamu i tako nesuzdržano prepustila njegovim
kreativnim moćima islamska umjetnost je “dostigla takvo kristalno savršenstvo da od
unutrašnjosti džamije ili palate čini oazu radosti i mjesto prosvjetljujućeg blaženstva.”1 O
tome danas možemo tek nepotpuno prosuđivati na osnovu oskudnih pisanih svjedočanstava
klasičnih muslimanskih i zapadnih autora, na osnovu muzejskih artefakata i arheoloških nalaza
kakvi su oni sa lokaliteta «divovske palate» Madīna al-Zahrā’, te uzimajući u obzir
nekoliko manje-više sačuvanih djela islamske arhitekture kao što su džamije u Kordovi,
Saragosi i Sevilji, dvorci Aldžafarija, Alkazar i Alhambra.

Džamija u Kordovi
Šumom svojih vitkih stubova, nizovima dvospratnih arkada i isprepletenih lukova
Džamija u Kordovi podsjeća na prostrane palmine bašče Arabije i oživljava bliskost sa
nomadskim ambijentom njene pustinje. U svoje arhitektonske forme - stubove i poput
palmi razgranate lukove - nastanila je, islamom preobražen, duh beduinstva i okamenila
nostalgiju za krajolikom domovine predaka svojih graditelja. Otuda se djelomično nadaje
i kao djelo koje oživljava estetski osjećaj svojstven pustinji, te kao najmjerodavniji
predstavnik arapsko-islamskog principa graditeljstva u muslimskom Magrebu.
Kada su muslimani 711. god. osvojili Kordovu u neposrednoj blizini tamošnje crkve, na
mjestu na kojem će kasnije nastati Velika kordovska džamija, sagradili su džamiju. Nju
će kasnije, zajedno sa crkvom, srušiti Abdurahman I kako bi sagradio svoju građevinu.2
Velika džamija u Kordovi svoj prvobitni oblik, dakle, duguje ‘Abd al-Rahmān I.
Sagrađena je u periodu od 785. do 787. godine, a njena gradnja je inspirirana
arhitekturom džamija u Kajrawanu i Damasku. Pa ipak, ona se ponajprije „nadaje kao
slika i prilika Velike umejadske džamije te je logična posljedica njenih načelnih
arhitektonskih tema.»3 Prvobitno građevinu čini zatvoreni pravougaoni prostor sa
jedanaest brodova namijenjen za namaz i prostrano dvorište. Slijedeći obrazac damaške
džamije u njenoj gradnji će biti korišten «maštovit sistem dvostrukog niza stubova i
lukova kao potpora drvenom krovu.»4 Tokom IX i X stoljeća džamija je više puta

1
Titus Burckhardt, Vom Wesen, Heiliger Kunst in den Weltreligionen, str. 154.
2
Al-Shayh Tarawûli, Al-masjid fî al-islam, str. 605.
3
Titus Burckhardt, Art of Islam, str. 125.
4
Šila S. Bler i Džonatan M. Blum, Umetnost i arhitektura, u Džon L. Espozito, Oksfordska istorija islama,
str. 269.
dograđivana. ‘Abd al-Rahmān II dodaje joj sedam traveja, a Hakam II još četrnaest. Djelo
potonjeg je i veličanstven mihrab, kupola nad glavnim ulazom proširenog dijela džamije i
kupole ispred i sa obje strane mihraba. Konstrukcija ovih kupola ranije nije bila poznata.
One su natavanjene međusobno ukrštenim rebrima, čime anticipiraju gotički svod i čine
izhod preoblikovanja perzijskog sistema orebravanja kupole. Plan križno-rebrastog svoda
– kao središnji element u pojavi novog stila - sasvim je različit u kršćanskoj i islamskoj
umjetnosti. U islamskoj arhitekturi križasto-rebrasti svod se razvija odozgo prema dolje,
od sferičnog jedinstva koji se diferencira u smjeru svoje periferije i postupno se, plohama
koje su sve više artikulirane, transformira kako bi konačno urodilo poligonalnim
formama substrukture. Razlika između ova dva križno-rebrasta svoda, islamskog i
gotičkog, ustvari je primjer mnogo općenitije razlike. U islamskoj umjetnosti jedinstvo ne
izhodi uvjek iz sinteze konstitutivnih elemenata. Ono joj prethodi kao njen bezuvjetni a
priori iz kojeg proističu sve partikularne forme. Razlika o kojoj je riječ proističe iz
duhovnog reda dviju religija: «središnja tema kršćanstva je sjedinjenje čovjeka s Bogom,
shvaćeno kao cilj prema kojem treba biti usmjeren cjelokupni ljudski napor. S druge
strane bitna tema islama je Jednost kao takva, koja postoji a priori, koja je posvudašnja i
svevremena; nju treba jednostavno otkriti. Ljudski napor služi jedino tome da
preegzistentnu Jednost oslobodi u sebi i u svim stvarima.»5
Između dviju dogradnji najznačajniji vladar umajadskog perioda u Španiji, ‘Abd al-
Rahmān III, upotpunio je džamiju munarom na sjevernoj dvorišnjoj fasadi, koja odgovara
tipologiji četvrtastih sirijskih kula. Arheološka istraživanja, koja su izvršena posljednjih
desetljeća XX stoljeća a kojima je rukovodio španski arholog Félix Hernández Giménez,
«otkrila su prvobitnu gradnju sa svojim velikim, pravilnim kamenim kvadrima, i dva
paralelna lučna stepeništa koja su međusobno odvojena zidom.» 6 Dva grba u reljefu iz
XVI stoljeća, na Puerta de Santa Catalina, «prikazuju munaru i sjeverni trijem džamije
onakvim kakvi su bili prije njihove ponovne gradnje.»7 Osim što je služila za poziv na
namaz ‘Abd al-Rahmānova munara je bila i simbol umejadske slave i ponos njihove
prijestolnice. Riječ je o najznačajnijoj umejadskoj munari za koju se zna, čiji je utjecaj na
sve kasnije nastale munare islamskog Zapada očit.
5
Titus Burckhardt, Art of Islam, str. 75.
6
Marianne Barrucand and Achim Bednorc, Moorish Architecture in Andalusia, Taschen, Köln, 1992, str.
71.
7
Isto, str. 71.
Posljednje, bočno, proširenje Džamije poduzeo je al-Mansur, vezir Hishama II, potkraj X
stoljeća; džamiji je pridodano još osam brodova na istočnoj strani i dio dvorišta cijelom
njenom širinom koje će ovoga puta svo biti oivičeno arkadama. Ovim, posljednjim i
najvećim, proširenjem džamija dobiva ukupno devetnaest brodova i postaje jedna od
najvećih džamija muslimanskog svijeta. Iako je proširivana tokom tri stoljeća, njen
arhitektonski red je ostajao nepromijenjen i potpunosti je sačuvano njeno prostorno i
stilsko jedinstvo. Kordovska džamija je dobila svoj konačni oblik. Nastala je građevina
ogromnih dimenzija, sa dvorištem i dvoranom od nedogleda stubova koju čine prostrane
kolonade poprečnih brodova formiranih u podužnoj naspramnosti sa njenim stražnjim
zidom. Natkrovljuju je paralelni zabatni krovovi koji počivaju na osamnaest dvostrukih
nizova arkada. Donje i gornje arkade «svedene na svoje stubove i lukove, slobodno su
protegnute u prostoru i oslobođene svake ograničenosti zidom.» 8 Gornji lukovi se
oslanjaju na stupce postavljene između bočnih strana nižih lukova. U cjelini njene smjele
konstruktivne strukture nadopunjujuće se prepliće nekoliko tipova lukova, koji kao da
oblikuju gotovo samonadilazeću raznolikost džamijskog enterijera i darivaju slobodu
njenom prostornom širenju. Karakterističnim dvospratnim lukovima unutrašnjost
Kordovske džamije spaja dva, prividno disparatna, toka umjetničke tradicije islama:
umejadski i abasidski. Poput Velike džamije u Damasku ona koristi jednostavne
potkovičaste lukove,9 ali i mnogo raskošnije višedjelne, koji se ukrštaju i prepliću na
najrazličitije načine. Potonji ukazuju na «nasleđe stare abasidske umetnosti ... jer se,
jedino polazeći od lukova tako maštovito sečenih u abasidskoj arhitekturi, može shvatiti
'barokni' stil koji vlada u unutrašnjosti kordovske džamije.»10
Osobit islamski karakter umjetnosti Kordovske džamije potvrđen je i očitim otklonom od
preovlađujuće logike arhitektonske statike, zasnovane na kriteriju ljudskog organizma i
na dosljednoj primjeni principa po kojem se predmeti oblikuju na način koji odgovara
njihovoj prirodi. Njena umjetnost jasno zapostavlja logiku antropomorfnih mjrila jer u

8
Titus Burckhardt, Art of Islam, str. 125.
9
Islamska umjetnost je dala znatan doprinos razvoju konstrukcije, raznovrsnosti forme i prefinjenosti
strukture lukova. Oblikovan je tipično islamski potkovičasti luk, koji je imao ranu primjenu u Velikoj
džamijamiji u Kordovi, potom prelomljeni i šiljasti, kasnije korišteni u gotičkoj arhituri kao njeno važno
obilježje, trolisni ili višedjelni, segmentni, konveksni, elipsasti, sedlasti, te luk sa stalaktitima. Neki od njiih
su postali tipično djelo estetsko-umjetničkog uma islama. Lukovi se u islamskoj umjetnosti koriste vrlo
maštovito, često se javljaju u ritmičkim nizovima i čine važnu sastojnicu njenih dekorativnih programa.
10
Katarina Oto-Dorn, Islamska umetnost, str. 119.
njoj arhitektonska statika ne oponaša statiku ljudskoga tijela, koja nalaže da nosači
građevine moraju i kvantitativno biti srazmjerni njenom teretu, kako je to već u klasičnoj
evropskoj arhitekturi. U slučaju Kordovske džamije riječ je o logičnoj, objektivno
statičnoj, ali nikada antropomorfnoj umjetnosti. Ova značajka je očitovana i poretkom
udvostručenih stubova koji podržavaju kupolu kao i prepletima lukova koji ih povezuju.
Krivulje dvopspratnih lukova izvijaju se, poput palminih grana, iz iste osnove i stuba,
postižući izvanrdan dojam lahkoće i jednostavnosti, neopterećenosti materijom i
ekspanzivnošću unutarnje snage koja vlada cjelinom prostora i ništi svaki htonski
pritisak. Oni odaju potpuni sklad, ali su istovremeno i «kao neko tkanje od svjetlosnih
vibracija. Nadaju se kao svjetlost okamenjena u kristalu. Njihova intimna bit ne liči na
kamen nego na Božansku svjetlost, na stvaralački um koji se poput misterije nalazi u
osnovi svake stvari».11 Prostorom Kordovske džamije sveudilj vladaju duhovne moći
islama; on izgleda kao da diše, kao da se širi iz sveprisutna središta, spremajući se da
ljepotom i skladom prevlada svaku granicu što dolazi od vremena i prolaznosti. Pregrade
u njemu, koje naznačavju mjesto za salat, iščezavaju iza šume arkada gubeći svako
značenje. Njegove granice - koje su mu, kao i svakom arhitektonskom prostoru
imanentne - teže samonadilaženju. «Teško je u muslimanskoj arhitekturi naći upečatljiviji
primjer, islamskom duhu tako svojstvenog, spoja statičnih i ritmičnih oblika», 12 tako
uspjelog transponiranja u forme umjetničkog izraza pokreta pustinje i stabilnosti urbanog
prostora, čime se, zahvaljujući prepuštanju duhovnom redu islama, postiglo djelotvorno
pomirenje dvaju principa života: sjedilačkog i nomadskog. Kada je riječ o samoj strukturi
džamije u Kordovi i njenoj analogiji sa anikoničnom naravi islmaske umjetnosti,
interesantno je spomenuti zapažanje Titusa Burckhardt po koojem je ona na kraju svodiva
na oblike koje je moguće pretstaviti bez perspektive, kao da je satkana od arabeske.
Oblikovana je kao začuđujuća dvodimenzionalnost koja svladava iluziju perspektive i
poništava svaku fiktivnu realnost.
Izuzetan estetski kvalitet ukrašavanja Kordovske džamije ozbiljen je u doba Hakema II.
Kupola ukrašena pozlaćenim mozaicima i veličanstveni mihrab njegovo su djelo. Bogati
ukrasi u mermeru, štuku i mozaiku obliuju biljnim motivima i ispisima iz Kur'ana.
Zajedno sa prostorom koji ga neposredno okružuje mihrab okrunjuje ukupnu ljepotu
11
Titus Burckhardt, Vom Wesen, Heiliger Kunst in den Weltreligionen, str. 146.
12
Titus Burckhardt, Art of Islam, str. 128.
džamije; oblikovan je kao jedinstevena školjkolika, apsidalno udubljena, kalota koja je u
gornjem dijelu okružena širokim potkovičastim lukom. Luk je omeđen pravougonikom, a
iznad njega je friz sa slijepim trolisnim nišama i kufskim natpisom od zlatnih slova na
azurnoplavoj osnovi. Ovaj luk i okvir mihraba kao da su srasli u neodvojivo jedinstvo;
“uzajamno se upotpunjavaju i uravnotežuju kao radosna rastezanja, ublažena ‘osjećajem
vječnosti’. Onako kao što je revnost ublažena pravednošću ili ljubav mudrošću.”13
Ljepota i dekorativna raskoš unutrašnjosti džamije dodatno je istaknuta kombinacijom
varijanti korintskih i kompozitnih kapitela na njenim stubovima, čija je naglašena
pozlata, zajedno sa neizmjeničnom upotrebom svijetlog kamena i crvene opeke u
umjetničkoj obradi svodnog dijela lukova, doprinosila polihromnom bogastvu ukrasa.

Kraljevski gradovi muslimanske Španije

Grad je uvijek slika cjeline, zemaljsko zrcalo kosmosa i odraz cjelokupnog života
zajednice. Njegov matrični plan odražava različita shvatanja svijeta i forme čovjekovog
postojanja u njemu. Njegov oblik govori o specifičnoj konfiguraciji duhovnih moći naših
kultura i otkriva način na koji čovjek gradi svoje mjesto u svijetu. “Grad je nabolji izraz
sjedilačkog života i prirodni cilj kulture, jer se samo u njemu nauka, umjetnost i trgovina
mogu u potpunosti razviti”.14 Grad ima golemo značenje, moglo bi se reći ontološko, za
islam. Otuda ne iznenađuje što je gradogradnja način njegovog povijesnog
samoostvarenja. Islam je izgradio grad kao telos svoje kulture, kao topos nastajanja svoje
civilizacije - najznatnije svjetske civilizacije medijevalnog svijeta. On je izgradio više
tipova gradova, zavisno od geografija, civilizacijskih i duhovno-povijesnih bacgroundā
koje je koristio kao svoj urbani apriori. Sa stanovišta umjetnosti najiteresantniji je njegov
kraljevski grada. Od osmog stoljeća svijet islama poznaje dva tipa kraljevskog grada:
četvrtasti grad i okrugli grad. Četvrtasti grad, koji je rapoređen prema stranama svijeta,
istovremeno je znak težnje za ostajanjem i portage za sigurnošću, izraz sjedilačkog života
i statične slike svijeta. Okrugli grad odaje nestalnost i dinamičko shvatanje svijeta. Kao
takav odraz je nomadstva u, po naravi, sjedilačkom gradskom životu.15

13
Isto, str. 130.
14
Titus Burckhardt, Fez, Sity of Islam, The Islamic Texts Society, Cambridge, 1992, str. 11.
15
Titus Burckhardt, Art of Islam, str. 183.
Kraljevski grad se nadaje poput urbane strukture izvedene iz jednog središta, palate
vladara. Njegov plan je djelo dvorskih arhitekata, usmjeravanih željama i urbanom
vizijom vladara. On je slika dženneta naslikana sredstvima urbanizma. Sadrži nastambe,
vrtove, bašče, vojne četvrti, čak umjetničke radionice i pijace, ponekad i kovaonicu
novca. Za razliku npr. od prvobitnog Bagdada, koji je takođe proizašao iz koncepta
kraljevskog urbanizma i koji je pripadao tipu okruglog grada, kraljevski gradovi koji su
nastajali na muslimanskom Magrebu u osnovi su pravougaoni gradovi opasani zidinama,
sa četvora vrata koja odgovaraju četirima stranama svijeta. 16 Najreprezentativniji primjer
takvih gradova u muslimanskoj Španiji su Madīna al-Zahrā’ i Alhambra.

Madīna al-Zahrā’
Desetak kilometara sjevero-zapadno od srednjovjekovne Kordove na padinama Sijera
Morene, što se spuštaju prema plodnim ravnicama Gvadalkivira, Abdurahman III (912-
961) je sagradio kraljevski grad čudesne ljepote, Madīna al-Zahru. Bio je to
najambiciozniji onovremeni graditeljski poduhvat muslimana; dragulj urbanog genija
islama na Mediteranu. Grad je djelo dvaju disparatnih moći, istovremeno pokretača i
rušitelja lokalnih povijesti: volje vladara i ljubavi muškarca. Postao je simbol narasle
političke, ekonomske i kulturne moći države Abdurahmana III, njeno novo rezidencijalno
i administrativno središte; znak slave, neovisno od Bagdada uspostavljenog, Kordovskog
halifeta. No, on je i okamenjeni uzdah zaljubljenog transponiran u čarobnu ljepotu
umjetničkih i arhitektonskih formi i volumena, ozbiljen nevjerovatnim moćima estetski
sazrelog muslimanskog genija Andalusa. Njegova gradnja je počela 936. godine a
završena 40 godina kasnije, naporom Halifinnog sina-nasljednika Hakema II (961-976).
Slično Samari u Mesopotamiji i ovaj grad će kratko trajati; poput bljeska ljepote
Vječnosti na stalno mijenjajućem licu povijesti. Trajat će kraće od samog Hilafeta, čijem
je postojanju trebao služiti. Berberi će ga opustošiti već 1010. godine. Izgleda da je
nastao samo kako bi posvjedoči da Ljepota ipak ne pripada prolaznosti i da ljudsko djela,
makoliko bilo veličanstveno, nema razlog postojanja u sebi.
Madīna al-Zahrā’je stoljećima bila potpuno zaboravljena. Njene ruševine su otkrivene
potkraj devetnaestog stoljeća, a od 1910. španski arheolozi su započeli sistematska

16
Isto, str. 183.
iskopavanja. Do danas je istražen samo manji dio utvrđene zone grada, na njegovom
gornjem i srednjem nivou.17 Sagrađena je na tarasastoj padini kao hijerarhijski
uspostavljena trodjelna urbana struktura dovoljna da, sam po sebi, bude grad. Kada je za
vrijeme Hakema II okončana njena gradnja imala je oko 12.000 stanovnika. 18 U gornjoj
zoni grada bila je smještena halifina palata poznata kao Dar al-Mulk, vjerovatno prva
dovršena građevina kompleksa. Po svom položaju bila je izdvojena; okruživao ju je samo
niz manjih upravnih i administrativnih zgrada sa kvadratnim dvorištima. U središnjoj
zoni kraljevkog grada smještene su upravne zgrade, audijencijalni dvorci i saloni, te
rezidencijalni kapaciteti za visoke službenike Dvora. Ovaj dio grada obilovao je vrtovima
i baščama sa bujnim zelenilom i cvijećem, sa vodoskocima ukrašenim kamenim ili
bronzanim statuama, bazenima i potočićima kroz koje je tekla bistra voda dovedena sa
okolnih brda. U njemu je sagrađeno nekoliko naročito zanimljivih građevina, poput
bazilikalne palate Dar al-Džund (Palata vojske), Ukrasne dvorane, Palate velikog vezira
Džafera (Yafera) al-Mushafija i Kuće vezira (Dar al-Wuzara). Između dvorske zone i
zone u kojoj su bile smještene građevine skromnije athitekture i namjene bila je
sagrađena Velika džamija19, koja je zajedno sa drugim manjim džamija trebala služiti
vjerskim potrebama stanovnika kraljevskog grada. Svojim položajem i svrhom ova
džamija je unekoliko povezivala dvorske zonu na srednjem nivou i donju zonu u kojoj su
se nalazile privatne kuće sa, zidovima opasanim, dvorištima, manji vrtovi, javna kupatila
i česme, kasarne, dućani, umjetničke radionice i pijaca.20
Madīna al-Zahrā’ obiluje ukrasima u mermeru ili kamenu. Zidnom dekoracijom njenih
palata i salona preovladavaju motivi vinove loze i akantusa, slijepe niše sa potkovičastim
lukom, ukrašene lozicama, stubovima i kompozitnim kapitelima poput onih na mihrabu
Džamije u Kordovi. Takođe se javlja i epigrafska dekoracija u cvijetnom kufiju.
Dekoracija je izvedena u više varijanti, često krajnje suptilne astratizacije i stilizacije. U
cjelini, riječ je o motivima koji su obilježili arhitektonsku dekoraciju muslimanske
Španije iz doba Hilafeta. Zidovi Madīna al-Zahre bili su ukrašeni finim kamenim
17
Natascha Kubisch, Architecture of the Spanish Umayyads the taifa kingdoms, u Islam: Art and
Architecture (Edited bay Huttstein and Peter Delius) Könemann, ??? 2000, str. 231.
18
Robert Irwin, str. 120
19
Veliku džamiju u Madīna al-Zahri izgradio je Abdurahman III 941. godine uvažavajući obrazac Velike
džamije u Kordovi.
20
Natascha Kubisch, Architecture of the Spanish Umayyads the taifa kingdoms, u ??? str. 229.
pločama. Na njima se pojavljuje tipična kompozicija dekoracije zasnovana na stablu u
njenom središtu iz kojeg su precizno i simetrično izvedene međusobno preplićuće loze i
grančice, lišće i cvijetovi. Iako sputane okvirom one proizvode dojam arabeskne
pokrenutosti i impliciraju poziv na beskonačno putovanje.
Arhitektonska ukrašavanje palata u Madīna al-Zahri svjedoči o preuzetim sirijsko-
umejadskim i abasidskim obrascima dekoracije te o stanovitim uticajima Bizanta.
Višedjelni lukovi i bogati cvijetni kufi, lister keramika, zoomorfni motivi karakteristični
za umjetnost Samare, ljudske figure sa solufima na obrazima jasno upućuju na
mesopotamsko-abasidske uticaje.21 I ovdje je profani dvorski prostor dopuštao veću
slobodu i stanovita odstupanja od umjetničke paradigme zasnovane na načelima
anikoničnosti. U njemu se, kao u sirijsko-umejadskim dvorcima ranije, javlja figurativno
predstavljane. Bazeni palata su bili ukrašeni bronzanim i zlatnim sratuama. Statua žene,
vjerovatno halifine supruge al-Zehre, bila je postavljena na glavnom portalu palate.
Takođe su pronađeni i figurativni reljefi á la antiquus.

Alhambra
Alhambra se nadaje kao simbol savršenstva urbane dovršenosti tradicionalnog islama,
otmjeni svjedok potpune realizacije njegove ideje ljepote u arhitekturi palata. Ovaj
veličanstveni kompleks Nasrida - posljednjih muslimanskih vladara u Španiji - jedan je
od najpoznatijih primjera islamske umjetnosti uopće. U njoj je islamska kultura Magreba
dosegla vrhunce svoje ostvarenosti u dimenziji umjetnosti i vidjela, tada već umorna od
prevrtljivosti povijesti, okamenjene glasove svog labuđeg pjeva na Iberijskom
poluostrvu. Sve umjetnosti islama od kaligrafije i arabeske do zanatstva i arhitekture bile
su uključene u građenje jednog izuzetnog svijeta ljepote. Ovdje je i priroda sarađivala sa
umjetnošću i doprinosila nastajanju jedinstvenog arhitektonskog univerzuma zanovanog
na načelu tewhida. Jedan ogroman prostor trasformiran je u čaroliju od kulisa, parkova,
vrtova, ulica i prolaza, bazena i vodenih kaskada, u poetiku arhitektonskih volumena od
kamena, štuka, drveta i metala. Alhambra kakvu danas znamo svoj izgled duguje
Nasridima. No, njena predpovijest seže u deveto stoljeće, kada se prvi put spominje njeno
ime, a najstarije građevine o kojima postoje materijalna svjedočanstva nastale su u XI

21
Katarina Oto-Dorn Islamska umetnost, str. 121 i 122.
stoljeću. Kada su Nasridi za svoju prijestolnicu odabrali Granadu počeli su izgranju
veličanstvenog kompleksa palata. Tokom više od dva stoljeća gradnje, kojoj su naročito
doprinijeli Jusuf I (1333-1354.) i Muhammed V (1354-1391.), nastat će jedan od
najljepših srednjovjekovnih kraljevskih gradova Mediterana.
Poput većine muslimanskih palatinskih gradova Magreba i Alhambra je podjeljena na tri
zone, svaka za sebe definirana funkcijom koja joj je namijenjena u kompleksu. Prvu zonu
čini gradska tvrđava sa dvostrukim zidovima, poznata kao Alkazaba. Riječ je o posebnoj
urbanoj strukturi unutar kraljevskog grada u kojoj su bile smještene specijalne vojene
jedinice i stalno osiguranje dvora, te prateći stanbeni i infrastrukturni objekti. 22 U drugom
dijelu Alahambre nalaze se palate sa velikim salonima i dvorištima, u čijim su središtima
bazen ili fontana, stanbeni prostor za vladara i njegovu porodicu. Ovaj palatinski dio
Alhambre može se smatrati panteonom najljepših ostvarenja islamske dekorativne
umjetnosti i arhitekture u XIV i XV stoljeću na muslimanskom Magrebu. Njegovu
osobitu umjetničku vrijednost čine Palata Komares sa svojim odajama za odmor,
hamamima i sultanovom dvoranom, Sala del Maksuar, Mirtino dvorište, Palata Lavova sa
Dvoranom kraljeva, dvoranom Dvije sestre i Abencerrajes. Posljednje dvije, čije su
zvjezdaste kupole ukrašene mukarnasima, izgledaju kao da su nastale od samih kristala
svjetlosti. U trećoj zoni Alhambre bila je smještana Medina, mali grad nasto za potrebe
njenih stanovnika, dvora i njegove administracije. U njemu su se nalazile stanbene kuće,
džamija, trgovi, dućani, pijaca, hamami, zanatske i umjetničke radionice. U gornjem
dijelu Medine bili su privredni kapaciteti; radionica za proizvodnju keramike i stakla,
obrada kože i kovaonica novca23 Njenim dijelom su bile i dvije kule-palate, Torre de la
Cautiva i Torre de las Infantas, poznate po svoje arhitekturi i izuzetnoj ljepoti dekoracije.
Uprkos ovoj trodjelnoj podijeli ukupni kompleks Alhambre obrazuje jedinstvenu cjelinu
koja je, uz svu svoju razuđenost, raznolikost i složenost, zadržala sasvim jasnu i
preglednu urbanu strukturu. Iako se plan Alhambre, slično npr. osmansko-turskoj
dvorskoj arhitekturi, nadaje napravilnim njen prostor je u osnovi razvijan simetrično i
potčinjen je glavnim osama. To naročito vrijedi za zonu kompleksa palata. Pa ipak, u tim
jasno ocrtanim prostorima postoje prekidi kontinuiteta, presijecanje osa i pravljenje

22
Sheila S. Blair and Jonathan M. Bloom, The Art and Architecture of islam 1250-1800, Yale University
Press, New York, 1987, str. 124.
23
Str. 293.
zaobilaznih prolaza, što je uglavnom činjeno da bi se osigurala privatnos stambenih
četvrti i intima života u njima. 24
Urbanizam Nasrida karakterizira tipičan raspored ulica, prolaza, dvorišta i građevina u
njima. Oblik osnove palata koje su gradili određen je kubičnim, odnosno pravougaonim
pramodelom Ka’be i poslanikove a. s. džamije i ne razlikuje se od oblika tradicionalne
muslimaske kuće. Poznato je da su kod Arapa i Perzijanaca kuće pravougaono sagrađene
oko unutrašnjeg dvorišta. U slučaju Alhmbre taj pravougaonik je sačinjen od prostorija
koje se otvaraju prema dvorištu, sa vodom u njegovom središtu. Zbog težnje da se sačuva
privatnost života i intimnost prostora, koja je određena osobitim zahtjevima
muslimanskog porodičnog etosa, sobe nikada nisu bile otvorene prema vani, već prema
unutrašnjem dvorištu, koje ovdje postaje zatvoreni vrt. Zapravo, arhitekturu Alhambre
upravo obilježava čitav niza unutrašnjih dvorišta sa fontanama i sjenovitim trijemovima u
filigranskim „čipkama” i stalaktitima, s prekrasnim vrtovima čijoj ljepoti i smirujućem
ambijentu naročito doprinose žubor vode, iris i ruže, čempresi i mirte.
Naročito svojstvo osebujne arhitekture Alhambre jeste odnos unutarnjeg i vanskog,
otvorenog i zatvorenog prostora koji u svakoj kulturi neposredno zasnovanoj na
univerzumu religijskih vrijednosti i bogatstvu njenih duhovnih značenja kakvom jeste
islamska, ima osobit smisao. Cijela arhitektura Alhambre je obilježena tim otmjenim i
nenametljivim prelazima od unutrašnjeg prema vanjskom i obratno, čežnjom za
suzdržanom i gotovo stalno kontroliranom otvorenošću, čiji je krajnji cilj čuvanje i
svjedočenje unutrašnjeg, a njegovo počelo je uvjek u duhovnom. Dvorište je u Alhambri
otvoreni prostor, ali smješteno unutar građevine. Predvorje je zatvoreno sa tri strane, ali
je otvoreno prema dvorištu. Voda, doslovno i simbolički, ima posebno mjesto u građenju
ovih odnosa. Za razliku od evropskih dvoraca koji dugo nisu poznavali tekuću vodu,
kupatila i toalete u svom prostoru, kupatila i toaleti u Alhambri su imali tekuću vodu sa
sistemom zagrijavanja. Ona je cjevovodima i akveduktima dovođena sa obližnjih brda i
cijevima razvođena u svaki njen dio. Posvuda prisutan zvuk vode iz šadrvana, vodoskoka
i žuborećih potoka smiruje istodobno čula i duh. On dodatno doprinosio prevladavanju
suprotstavljenosti između prostorne unutrašnjosti i spoljašnjosti.

24
Titus Burckhardt, Art of Islam, str. 185.
Savršenstvo dekorativne umjetnosti islama

Islamsku arhitekturu muslimanske Španije karakterizira prepoznatljivo kontrastiranje

između jednostavne vanjštine i bogato ukrašne unutrašnjosti. Ta karakteristika je na
poseban način izražena u Alhambri. Ono vanjsko u njoj kao da ima zadaću skrivanja
ljepote i čuvanja svete nedodirljivosti unutrašnjeg. Tek kad uđemo u palate i postanemo
dio svijeta unutrašnjosti i kad otpočne neposredno susretanje, vođeno intuitivnim moćima
uma, sa nevjerovatnim učincima njenog jedinstvenog dekorativnog stila, ljepota
umjetničkog kosmosa Alhambre postaje dostupna svojom otkrivenošću. Ovdje je
dekorativna suzdržanost, koja je u osnovi svojstvena islamskoj kulturi ukrašavanja,
prevladana. Nastao je svijet jedinstvene vizualne senzacije u kojem je sve podređeno
zahtjevu punoljetnog estetskog uma islama za potpunom ozbiljenošću ideje lijepog u
dimenziji anikonične dekorativne umjetnosti. Stoga, makar ponekad i izgledala
“neodmjereno”, dekoracija u njoj nikada ne gubi svoja duhovna značenja; nikada ne
izgleda frivolno i ne prelazi u praznu razmetljivost. Radi postizanja pravilnog rasporeda
dekorativnih naglasaka na određene dijelove građevine u Alhambri je mnogo pažnje
posvećeno stupnjevanju ukrasnih formi i estetskom hramoniziranju prostornih
“sekvenci”. U soklima palata preovladava alikatado dekoracija, a po svim zidovima i
stropovima plemenit površinski ornament koji vibrira „pointilističkim” intenzitetom. Njih
prekrivaju raskošni ukrasi u štuku, sa mukarnasima i epigrafskim trakama. Posebno
značenje osebujnom dekoracijskom univerzumu Alhambre priskrbljuje kaligrafija. Njen
prostor je posvuda oslovljen tekstom, podjednako svetokur’anskim i pjesničkim.
Epigrafske trake na bogatoj arabesknoj podlozi ispisane ljupkim neshijem i hijeratskim
kufijem ukrašavaju svaku njenu dvoranu. Na trakama se često pojavljuju i jedinstveni
heraldiči motive nasridskih vladara Granade sa invokacijom iz Kur’ana: la galibe illellah
(nema pobjednika osim Boga).
Osunčanim dvorištima i vrtovima Alhambre kontrapunktiraju sjenoviti vestibili i
dvorane. Dvorišta palata obilježavaju trijemovi od ljupkih lukova i gracioznih mermernih
stubova koje ukrašavaju otmjeni kapiteli sa mukarnasima. Prostor iznad stalaktitnih
lukova nadaje se poput najljepše čipke, izdijeljen romboidnim poljima i filigranskim
štuko ukrasima. Stropovi njenih dvorana Komares, Dvije sestre, Abencerrajes i Dvorane
kraljeva grade utisak susreta sa onostranošću; nadaju se kao nestvarno nebesko svođe
kojim je neki savršeni Um razasuo biserno zviježđe, da bude vremeni svjedok Vječne
ljepote. Ove dvorane se zajedno sa palatama kojima pripadaju mogu smatrati
najveličanstvenijim remek-djelima islamske dekorativne umjetnosti i arhitekture uopšte.
Neke od njih, poput dvorana Komares, sažele su sve ideje na kojim se ona zasniva u
periodu pune kulturne sazrelosti Nasrida.25

25
Vidi str. 285; Katarina Oto-Dorn