Ivan Cvitković

Religije suvremenog
svijeta
SKRIPTA
 POJAM RELIGIJE
Etimološki pojam "religija" – lat. religio (izražavanje štovanja boga), religare (vezati, povezati).
Tako religija povezuje Boga i čovjeka i sljedbenike iste religije. Religija je stvar želja, nastojanja,
čovjekovih težnja za prijatnim osjećanjima za onim što se nema a želi se imati. Sociolozi religiju
određuju i istražuju kao grupni fenomen. Oko religijskih ideja se formiraju grupe koje se od ostalih
grupa razlikuju po religijskoj pripadnosti članova. Nekoliko je sociologijskih elementata bitnih za
određenje religije:
1. Vjerovanje u Nadnaravno – Nadnaravno je često definisano različitim intelektualnim
apstrakcijama. Nije jednoznačno u svim religijama i u svim razdobljima razvoja ljudskog
društva. Znanstvenik ne može utvrditi znanstvene indikatore / karakteristike preko kojih bi
utvrdio postoji li to Nadnaravno. Durkheim smatra da je pojam Nadnaravno karakterističan za
sve što je religijsko. On je nepoznat primitivnim narodima i novijeg je datuma. Neki su religiju
definirali kao vjerovanje u duhovna bića, Boga ali je taj kriterij doveden u pitanje jer ima
religija u kojima ideja Boga nije poznata. Antrpolozi tvrde kako je Bog kasna i sekundarna
pojava za određenje religije koja je svestranija od vjerovanja u postojanje Boga. Nadnaravno
je zainteresirano za čovjeka i čovjek pomoću molitve može utjecati na Njega. Za Nadnaravno
je uvijek povezan određen sustav normi. To podrazumijeva i postojanje religijske spoznaje
koja može biti u domenu racionalnog, emocionalnog i u domeni voljnog.
2. Pojam "svetog" i "profanog" – "Sveto" se razlikuje od običnog, profanog, sadašnjeg. Za
"sveto" je vezan niz običaja, obreda i zabrana. "Profano" je stanje u kojem se svijet pokušava
shvatiti bez "nečeg" "radikalno drugačijeg", nadnaravnog. Isključuje se svako vrednovanje
transcendentalnog, onostranog u životu čovjeka, zajednice i društva. "Sakralno" i "svjetovno"
su načini doživljavanja svetog i izražavanja vjerovanja. Svjetovni način odnosa spram pojma
Nadnaravnog isključuje divljenje prema njemu. Uz pojam "svjetovnog" vezan je pojam
"sekularnog" koji religijska društva potiskuju. Sekularno je reakcija na sakralne obrasce
ponašanja i simptom krize religije. Razlika između "svetog" i "profanog" nije fizičke negoje
simbolične prirode.
3. Vjerovanje, običaji, obredi – Vjerovanja su najčešće iznesena u pisanim religijskim
autoritetima. Mnoge savremene religije postale su sinonim za određene obrede, običaje i
vanjske manifestacije. Pripadanje religiji podrazumijeva i participaciju u vjerskoj praksi
(običajim i obredima). To su sredstva pomoću kojih se želi utjecati na Nadnaravno. Čovjek se
najviše osjeća religioznim kada sudjeluje u običajima i obredima i tada jača njegova
religioznost. U nerazvijenim društvima obredna strana religije je razvijenija i obred ima šire
sociologijsko značenje. U razvijenim društvima naglasak je na intelektualnoj strani religije.
Bez običaja i obreda religija bi bila mrtva. Religijski običaji su ustaljen način ponašanja
vjernika u datim uvjetima koji se smatra obaveznim. Oni se sporo mijenjaju i nemaju bitnu
ulogu u društvima sklonim promjenama. Mogu biti:
a) lokalnog - u religijske običaje se unose elementi narodnog običaja;
b) univerzalnog karaktera – za sve religijske sljedbenike bez obzira iz kojeg naroda potječu.
Najviše religijskih običaja vezano je uz biološke promjene – rađanje, vjenčanje, smrt...
Religijski obredi su načini ponašanja slični religijskim običajima. Obredi su sankcionirani pisanim
religijskim autoritetima ili drugim propisima religijskih zajednica. To su simbolične radnje koje
se vrše po prihvaćenim pravilima kojima se izražavaju religijske ideje, predstave, osjećaji i
pomoću kojih se želi utjecati na Nadnaravno. Obredi se obavljaju prema tačno utvrđenim
pravilima.
Religija ljude sjedinjuje kroz zajedničke predodžbe i kroz obrede. Većina obreda vezana je za
važnije trenutke / događaje u čovjekovom životu. Obred je pravilo ponašanja koje određuje kako
čovjek treba djelovati u nazočnosti svetih predmeta. Posebno su razvijeni pogrebni obredi.
Sadržaj obredne djelatnosti određen je predstava o Nadnaravnom i njegovom funkcioniranju u
svijetu koje su uglavnom date pisanim religijskim autoritetima. Nadnaravno predstavlja objekt
obredne djelatnosti, a elementi te djelatnosti mogu biti prinošenje žrtve, molitve, mise, religijski
blagdani.
Subjekt u obredu može biti pojedinac ili grupa. Hramovi, ikone, glazba, križ itd. spadaju u sredstva
obredne djelatnosti. Rezultat obredne djelatnosti može biti zadovoljavanje religijskih potreba,
proširenje religijskih spoznaja, interakcija vjernika, stjecanje obrazaca religijskog ponašanja, a
mogu se zadovoljavati estetske potrebe (sakralna glazba, slikarstvo).
4. Simboli su sastavni dio svake religije. Podrazumijevaju specifičnu upotrebu riječi, radnji,
obreda, glazbe i igre. Vjernik svoj odnos prema Nadnaravnom ostvaruje uz pomoć simbola.
Religijski simboli mogu biti za sve pripadnike religijske zajednice ili samo za religijsko
vođstvo. Sadržaj simbola može se mijenjati. Simboli integriraju pojedinca u zajednicu.
5. Religijske zajednice – Institucionalizirane religijske grupe koje se bave zadovoljavanjem
religijskih potreba i funkcija. Ona razvija osjećaj identifikacije, pripadnosti. Većina ih želi uz
razvoj svijesti o pripadnosi zajednici razviti i misionarski rad u cilju pridobivanja novih
članova. Proces religijske institucionalizacije nije jednako razvijen u svakoj grupi. Religiju
dijele članovi grupe. To je duhovna zajednica.
6. Religijsko vođstvo – Postojanje religijske zajednice podrazumijeva i postojanje različitih
tipova religijskog vođstva koje sistematizira, unapređuje i pridonosi širenju religijskog učenja.
Svaka religijska zajednica postiže dogovor o vođi i određuje deseg njegove uloge. Tako nastaju
statusne razlike u zajednici, zasnovane na specifičnim ulogama pojedinih članova. Najveći
status ima vođa zajednice. Što je veći status veći je autoritet i moć. Većina religijskih zajednica
razvija i ulogu učitelja – onaj koji poučava nove članove grupe u doktrinama vjere, običajima
i obredima.
7. Ćudoredne ili moralne definicije – Religija je odnos prema Nadnaravnom ali i prema
drugima i prema svijetu. Religija pruža definicije kako se čovjek odnosi u interakciji sa
drugima, šta treba izbjegavati, šta je dobro, a šta zlo. Religije pokušavaju ljudima dati detaljne
upute za ponašanje. Na svakoj životnoj "prekretnici" religijski modeli ponašanja su jako
prisutni.
Religija je vjerovanje u Nadnaravno i sveto izraženo religijskim običajima, obredima i
simbolima o kojima se skrbe religijske organizacije i religijsko vođstvo i koje sljedbenike
religije opskrbljuju moralnim definicijama. Religija je samostalan i relativno nezavisan system
vjerovanja, ideja, obreda.
Definicija sadrži tri člana: teorijsko uvjerenje čovjeka u postojanje natprirodnog svijeta,
teorijsko uvjerenje čovjeka u mogućnost odnosa natprirodnog i prirodnog svijeta koji je za
njega koristan, čovjekovo faktičko uspostavljanje odnosa sa natprirodnim svijetom.
Religija je individualno i kolektivno uvjerenje nesklono provjeri. To je vjera u akciji, ono što
ljudi izražavaju kao vjerovanje.
 RELIGIJE U INDIJI

HINDUIZAM
NASTANAK: Spada u najstarije "živuće" religijske tradicije. Po broju sljedbenika je treća religija
u svijetu. Nastao je u Indiji i učvrstio se u periodu robovlasničkog društva i feudalizma. Hindu je
perzijska riječ – Indijac, indijski. U suvremenoj nauci pojam "Indijac" označava stanovnika Indije,
a "hindus" pripadnika religije. On je nacionalna forma indijske religioznost. Nema osnivača ni
proroka. Nije stroga religija. Filozofija je života. To je religija spasenja pod kojom se
podrazumijeva niz vjerovanja. Pripada joj se po rođenju. Postoji socijalno – političko učenje,
religijsko učenje ima sveti spis Vede. Veda nema dogmatsku jezgru, ne sadrži ritualne dužnosti ni
kastinski ustroj. Ne postoji centralizirana vlast. Razvio se na temelju drevnog brahmanizma i
njegovog rivalstva s buddhizmom. U nastanku je preuzeo stara vjerovanja i kultove.

RASPROSTRANJENOST: Hinduizam okuplja najveći broj vjernika u Indiji. To je nacionalni

oblik indijske religioznosti. U srednjem vijeku osnivaju se hinduistički samostani kao vjerska
središta. Uz samostane razvijaju se hramovi. Ne spada u misionarske religije. Kastinsko učenje po
kojem da bi neko bio hindus treba biti rođen u jednoj od kasti onemogućuje hinduizam da postane
svjetska religija. Podijeljen je na vipe podgrupa. Proširio se u Pakistan, Sri Lanku, Nepal, Tajland
i druge zemlje jugoistočne Azije i istočne Afrike. Na Zapad je stigao s imigracijom Indusa i preko
novih religijskih pokreta koji svoje izvore traže u yogi, meditaciji i sl.

HINDUISTIČKO NAUČAVANJE: Hinduizam nije osnovana ni objavljena religija. Nema

proroka ni osnivača, jedan pisani religijski autoritet ili jednu organizaciju. Nema određene
religijske dogme koje vrijede za sve. Svojim učenjem i simbolima varira od regiona do regiona.
Neobična je široka tolerancija prema učenju (mata) a sav značaj se pridaje obrednim dužnostima
(dharma). Narodna religijska pobožnost u Indiji razvijena je pred snažnim utjecajem brahmana i
nazivala se bhakti – dostojnost obožavanja ili prakticiranja pobožnosti. Bhakta je poklonik, a
bhagavat onaj kome se iskazuje pobožnost. Hindusi štuju jednog ili više bogova. U kasnoj fazi
hinduizma uspostavlja se praksa likovnog prikazivanja božanstava koji uvijek predstavljaju kao
mladiće. Sljedbenici hinduizma vjeruju u reinkarnaciju po kojoj se dobra i zla djela počinjena u
jednom životu nagrađuju ili kažnjavaju u sljedećem (karma). Vede su pisani izvori hinduizma.
Hindusu nije dopušteno osporavati autoritet Veda.
Gitu (Božja pjesma) je najpoznatiji i najcjenjeniji hinduistički pobožni spis. To je pjesma o bogu
Krišni. Čovjek treba obnašati svoju dužnost u skladu sa kastinskom pripadnošću i starosnom dobi.
Sadrži načela držanja spram svijeta.

Osnovu hinduizma čini vjerovanje u tri boga: Brahmu, Vishnu i Sihvu koji čine trojstvo
trimurati.
• Brahma je vrhovno božanstvo, stvoritelj svega postojećeg. On stvara svijet i njime vlada. Nije
osobito štovan u Indiji. Vrlo je malo hramova u njegovu čast. U ritualima gotovo da se i ne
spominje.
• Višnu je jedan od osnovnih bogova hinduistickog panteona, svemoguci i svevideci bog koji
cuva i odrzava svijet. U pocetku je imao odlike suncanog bozanstva, a tek kasnije, postaje
jedno od glavnih bozanstava hinduizma. Štovan je kao dobri bog koji odrzava I stiti svijet, bog
ljubavi, zastitnik ljuDske sudbine. Njegovi stovatelji stavljaju na celo tri okomite crte od
pepela. Prikazuju ga kao ratnika, raskosno odjevenog, kako ukrasen cvijecem stoji na listu
lotosa. Za Višnua je vezan i problem avatare, tj. „inkarnacija“, „silazaka“, „utjelovljenja“.
• Šiva - njegov kult se razvio u juznoj Indiji oko 7. stoljeca, a kasnije i u Kasmiru. Smatran je
bogom ljubavi i mladosti, ali i bogom oluje i rusiteljem. Njegova obitavalista su ratista,
groblja i mjesta za spaljivanje mrtvih. Iako unistava svijet, on je i bog plodnost i bog seksualne
ljubavi. Njegov simbol je jedno vrijeme bio muski spolni organ u stanju erakcije.

Krishna je opće indijsko božanstvo.

Na čelu je duhovni učitelj – guruu. On nije posrednik između bogova i čovjeka, on gotovo
ovaploćuje božanstvo. Vjeruje se da je u duhovnom jedinstvom s bogom. Ima terapeutsku i
spasiteljsku ulogu. Štovanje gurua zamjenjivalo je ostale vidove religioznosti. Guruu ima božanski
i bogoslični položaj. Molitva živom spasitelju je karakteristika hinduizma. Svaka riječ gurua je
zakon za njegove sljedbenike. On obučava za meditaciju i praksu yoge. Zna ritualne formule i
poznaje brahmansku teologiju. Vjerniku pruža vjersku naobrazbu, saopćava mantru, molitvenu
formulu, označava ga sljedbeničkim obilježjima i prima u sljedbu. Ima ulogu ispovjednika i
savjetodavatelja.
Hinduistička ideja stvaranja svijeta ne podrazumijeva njegovo definitivno stvaranje nego je ono
ciklično, nešto što se stalno zbiva. Svijet dođe do stadija kada se više ne može održati ni popraviti
nego mora propasti a umjesto njega se stvara novi svijet.

Hinduizam sadrži i učenje o kastama. Kaste se razlikuju od staleža do staleža jer predstavljaju
političku organizaciju. Određuju mjesto pojedinca u društvu. Ponašanje, izgled, oznake na čelu i
nakit ovise o kastinskoj pripadnosti. Što je viša kasta veća je i obveza pripadnika za sudjelovanje
u obiteljskim obredima. Kasta predstavlja institucionalizaciju podjele rada. Kastinske funkcije su
nasljedne. Weber kastu određuje pomoću tri odlike: nema područje, nasljedan je pristup, zatvoren
socijalni podsavez s osjećajem bratstva koje važi unutar njega, a zatvorenost je religijski utvrđena.
Kasta je određena ženidbenom granicom. Brak između pripadnika različitih kasti nije prihvatljiv.
Bitna odlika kaste su načela endogamije. Među kastama postoji vječna obredna razdvojenost. To
je religijski stalež prema rođenju.
Četiri su tipa kaste:
1. Vođe religije (brahmani), za koje je rezervisana djelatnost prinošenja žrtve, proučavanje
Veda. Obred je efikasan ako ga vodi brahman. Oni su odgajatelji mladih, čuvari kulture
i znanja. Bili su intelektualne indijske vođe, nositelji znanosti, religije i obrazovanja.
Upravljaju religijskim kriterijumima. To je obrazovani sloj indijskog društva vezan uz
magiju i obred. Suci su kod svih pitanja koja se postavljaju između pojedinih socijalnih
grupa. Uzimaju samo darove, a ne plaću.
2. Vojne vođe (kšatrije) kraljevi, vladari, plemići. Odlikuje ih junaštvo, snaga, odlučnost,
hrabrost, velikodušnost i vođstvo. To je kasta vitezova. Imali su povlastice koje nisu
uživali pripadnici drugih kasti.
3. Poslovni ljudi (vajšije) su vrsta slobodnjaka. To kasta trgovaca.
4. Šudre je kasta koja služi prve tri. Dužnost im je rad i služenje drugih. Oni su sluge,
nositelji indijske radinosti.

HINDUISTIČKI OBIČAJI I OBREDI: U hinduizmu postoje različiti obredi, ali je teško naći obred
obavezujući za sve. Popularni hinduizam je skup rituala i blagdana kojih se pridržava svaki hindus.
• Načelo ahimse odredilo je karakter rituala u hinduizmu. Pošto su vjerovali kako bogovi žive
u planinama tamo su pravili hramove u stilu planinskih kuća. Svaka obitelj ima u kući svetište
(oltar) gdje čuvaju kipove ili slike Boga. Obredi kod kuće su značajni kao i oni u hramu.
• Hinduistička godina ima 12 lunarnih mjeseci s prijestupnim mjesecima. Postoje obredi koji
se obavljaju samo u vrijeme punog ili mladog mjeseca. Zavjetne obrede obaavljaju uglavnom
žene koje se zavjetuju za dobro muža, djece, lijepog vremena i sl.
• Obredi posvećenja bili su povezani s dobom. Vezani su za rođenje, davanje imena djetetu,
obrede vjenčanja i pogrebne obrede. U Indiji nema groblja nego postoje sveta mjesta na
kojima spaljuju mrtve. Ostatke stavljaju u sud i potapaju u rijeci.
• Dharma je zakon, odlučujuća obredna dužnost. Zavisi od socijalnog statusa pojedinca. Nije
apsolutno razvijena i zavisi od toga u kojoj kasti je neko rođen.

Blagdani su posvećeni raznim bogovima, mitskim događajima, gospodarskom životu zajednice ili
godišnjim dobima. Najpoznatiji su oni posvećeni bogovima.
• Holi je vesela proljetna svečanost u čast Krišne.
• Divali – Nova godina je jesenja svečanost kada se odlazi na hodočašće.
• Dasara je blagdan posvećen božici Kali.
• Dosta obreda je vezano za značajnije datume i dane i tada se održavaju blagdanski skupovi
i hodočasti do "svetih" mjesta.

U hinduizmu ima elemenata fetišizma – obožavaju smokvino drvo, majmune i krave, zabranjeno
je njihovo ubijanje.
Hodočaste na "sveta" mjesta – izvore rijeka, "svete" gradove, velike vjerske festivale.
Yoga je duhovna praksa, sustav mističnih tehnika pomoću kojih dostižu kvalitetu Apsoluta. Yoga
ima osam razina: suzdržavanje, osmatranje, tjelesni položaj, tehnika disanja, unutarnje
sagledavanje, koncentracija, meditacija i kontemplacija jedinjavanja.

ETIČKO NAUČAVANJE: U hinduizmu to nije religija nego kultruna tradicija, način života.
Brahmani su bili nositelji kulture, etike. Oni su diktirali norme ponašanja koje su se svodile na
strogu kastinsku društvenu podjelu i položaj u kasti. Svakom je dozvoljeno ponašanje u skladu sa
razumom, sve dok nekom ne nanese zlo. Naglasak je na etici koja jača zajednicu i zajedništvo
interesima. Nudi hindusima bogat moralni kodeks.
Gita traži prihvaćanje svijeta i obaveza u njemu. Hinduizam traži izvršavanje dužnosti. Svako je
dužan ispravno vršiti svoje dužnosti. Čovjekovo djelanje i pobožnost su putevi spoznaje. Čovjek
ima tri dužnosti:
1. prinositi žrtvu, učenje i milosrđe
2. čvrsto i ustrajno samouzdržavanje
3. život u domu učitelja i ovladavanje suzdržljivošću.
Važan izvor etičkog učenja hindusa je spjev Ramayana. Etičke vrline koje ep glorificira su:
pobožnost, strpljivo podnošenje nedaća, ispravno obnašanje dužnosti.
Etičko učenje hinduizma odnosi se na ono što bismo mogli nazvati ispravnim ponašanjem. Ono
se razvilo pred nastupajućom kršćanskom erom. Društveni položaj čovjeka određuje njegovo
ispravno ponašanje.
Manuov zakonik utvrđuje dužnosti raznih kasta i kazne za prekršitelje. Prema brahmanskoj
tradiciji čovjekov život ima četiri stadija:
1. od 7 – 13 godine – razdoblje učenja i discipline
2. počinje ženidbom i zasnivanjem obitelji
3. povlačenje iz aktivnog života
4. odricanje od imena, posjeda i kaste.
Hinduizam je religija spasenja. Cilj je postići sjedinjenje s Bogom, vječnim duhom, osloboditi se
ciklusa rađanja, steći spasenje života, niravana kao najviši cilj. Boga vide u svim stvarima i poštuju
svaku stvar. Iskazuju nenasilje prema životinjama i ljudima – ahimsa.
Običaj je izbjegavanja uzimanja mesa. Osobnost hinduističkog vjerovanja vezuje se za pojam
karme. To je zakon moralnog uzroka koji automatski djeluje u prostoru sveukupnog svemira.
Karma znači da ono što je čovjek danas određeno je njegovim prethodnim životom, a današnje
njegovo ponašanje odredit će način njegovog života u budućem postojanju.
Reformirani hinduizam polazi od toga da je glavni zadatak čovječanstva moralno očišćenje. Cilj
svih religijskih sustava u Indiji je spasenje. Čovjek sam oblikuje svoju vlastitu sudbinu. Bogatstvo
i moć nisu bili ideali indijskog čovjeka.
SUVREMENO NAUČAVANJE: U Indiji se snažno zadržao tradicionalni hinduizam. Susret s
kršćanstvom i zapadnom kulturom doveo je do reformnih pravaca u hinduizmu. Neohinduizam je
indijski nacionalni pokret koji je pokušao prihvatiti zapadne vrijednosti, ali i promicati indijsku
mudrost na Zapadu. Hinduizam se odlikuje umjerenošću, trpeljivošću i to je doprinijelo širenju
Islama u Indiji. Ideja opće jednakosti svih ljudi pred Allahom bila je primamljiva za pripadnike
nižih kasta da prijeđu na Islam. Islam je ostavio snažan utjecaj na sjevernoindijski hinduizam –
odbačeno je idolopoklonstvo i predstavljanje božanstava u ljudskom liku. Dolazilo je do
preobraćanja na islam, sklapanja bikonfesionalnih brakova između hindusa i muslimana. Prelazak
na islam nije morao značiti odbacivanje starog načina života. Iako je islam ostavio traga u indijskoj
kulturi hinduizam se održao kao vladajuća religija.
Tvorac suvremenog hinduizma je Roj koji je bio pod utjecajem kršćanstva.
• Zalagao se za ukidanje tradicije satija – dobrovoljno spaljivanje udovica, za ukidanje
prakse vjenčanja djece, protiv kulta slika.
• Protivnik politeizma i upotrebe idola.
• Unio je intelektualnu dimenziju u hinduizam.
Reformator hinduizma je i Vivekananda.
• Smatrao je da se suvremeni svijet može spasiti načelima koje je iznjedrila Indija.
• Prenio je indijska religijska načela u Ameriku.
Među nositeljima neohinduizma isiticao se Karantano – Mahatma Ghandi.
• Povezao je osobni etos, politički moral i religiju. Bit religije je moral.
• Slijedio je ahimsu – nenasilje.
• U borbi protiv siromaštva zabranio je proizvodnju i prodaju alkohola.
• Bio je cijenjen kao karizmatska osoba. Htio je stvoriti religiju ljubavi koja neće praviti
razlike između kršćanstva, islama i hinduizma, ali mnogi hindusi i muslimani u Indiji nisu
prihvatili taj model.
• Ubijen je nakon sticanja indijske neovisnosti 1948.

DŽAINIZAM
NASTANAK: On je religija i filozofija. Predstavlja treću religiju nastalu i indijskoj civilizacji. To
je asketska vjera čijim se prakticiranjem priprema za ponovno rađanje u budućnosti. Nastao je u
VI stoljeću. Naziv mu potječe od titule "džina" – osvajač, pobjednik koju je imao osnivač
Mahavira. On je prakticirao nagost i slijedio 5 načela: odricanje od ubijanja, laganja, krađe, seksa
i prikupljanja prolaznih dobara. Nakon 12 godina takvog života pod drvetom je doživio
prosvjetljenje i sveznanje o onome što je bilo, što jeste i što će biti.

RASPROSTRANJENOST: Ustalio se u gradovima zapadne Indije. Religija je trgovaca i gradskog

stanovništva. Nikada nije postao vjera širokih slojeva. Ostao je religijski pokret karakterističan za
područje Indije.
DŽAINISTIČKO NAUČAVANJE: Svedeno je na 3 Dragulja:
• ispravan svjetonazor (prava vjera),
• ispravno znanje i
• ispravno ponašanje.
Vjeruju da se duša nastanjuje u svim živim bićima i da u svemiru postoji živa i neživa tvar koje su
u neprestanom kretanju. Čovjek sam utječe na svoju sudbinu.
Prihvatio je učenje o karmi. Nenasilje je vrhovni zakon. Materijalni svijet je zao i čovjek treba
težiti da ga se oslobodi. Zagovaraju strogi asketizam.
Svjetovnjaci imaju 5 zavjeta:
• ahimsa – ne nanositi štetu živim bićima ;
• astja – ne krasti ;
• brahmačarija – zabranjena preljuba ;
• apari grakha – ne biti pohlepan ;
• satja – iskrenost.

Jedan dan u mjesecu morali su živjeti asketski kao redovnici. Razvili su religijsku endogamiju, a
djevojke se udaju odmah po spolnom sazrijevanju.
Redovnici su potpuno odvojeni od normalnog života svjetovnjaka. Bez kuće su, a na jednom
mjestu mogu boraviti tri – četiri sedmice. Prikupljaju milostinju. Znanje je najuzvišenije sredstvo
izbavljenja, a put kojim se to postiže je askeza. Fundamentalni pojam spasenja je beskućništvo –
označava prekid svih veza sa svijetom, ravnodušnost prema čulnim utiscima i izbjegavanje svakog
djelovanja po svjetskim motivima.
Prakticiraju obrede životnog ciklusa – povodom rođenja, vjenčanja, smrti. Poste u dane punog
mjeseca.

ETIČKO NAUČAVANJE: Savladavanje strasti i osjećaja da bi se postiglo savršenstvo. Spada u

etičku religiju. Naučavanje se svodi na vrline: nenasilje, poštenje, korektnost, spolna umjerenost,
odustajanje od prdobivanja materijalnog bogatstva.
• Bavili su se trgovinom, inudstrijom i bankarstvom.
• Njegovali su samomučenje predugim izlaganjem nagog tijela suncu ili hladnoći.
Izbjegavaju kocku, meso, vino, preljub, lov, krađu, raskalašenost, nekuhano povrće, ne
upotrebljavaju mirise i sl.
• Prakticiraju strogi vegetarijanizam.
• Vjeruju da je asketizam redovnika mogao dovesti do savršenstva.
• Džainizam je razvio strogu asketsku etiku odricanja od svijeta. Dažin se u etici pridržavao
štovanja života, govorenja istine, poštenja, čednosti, nevezanosti za svjetovne stvari.

BUDDHIZAM
NASTANAK: U Indiji kao prosvjed protiv tradicionalnog hinduizma. Nije objavljena ali je
misionarska religija. Postao je indijska državna religija. Nastanak je povezan sa raspadom
rodovsko – plemenskih odnosa. Stare plemenske religije nisu odgovarale novom sustavu
društvenih odnosa.

Buddha je onaj tko se probudio prosvijetljen istinom, znanjem, onaj tko je postigao apsolutno
savršenstvo i sposobnost drugima ukazivati na put religijskog spasenja.
Osnivač buddhizma je Siddartha (onaj koji je postigao cilj) Gantama. On je vidio izraz ljudske
patnje u tri slučaja: sreo je nemoćnog starca, teškog bolesnika, pa pogrebnu povorku uplakanih
ljudi. Živio je 6 godina asketskim životom, počeo razmišljati o spasenju, odbacio asketski život.
Kada su njegovi učenici odlučili da je "progledao" prozvali su ga Buddhom. U njegovu čast su
podizani hramovi i održavali se obredi.

RASPROSTRANJENOST: U prvim stoljećima se razvio kao redovnička zajednica. Život

zajednice se odvijao po pravilima ustanovljenim za Buddhina života. Odstupanje od propisa
smatrao je povredom buddhističkog morala. Postao je univerzalna i misionarska religija.
Redovnici su širili učenje među različitim narodima. Najviše je bio rasprostranjen po indijskim
gradovima kao ideologija trgovaca. Iako je nastao u Indiji tamo je gotovo potisnut. Proširio se u
središnju Aziju, južnu Aziju, na Indonežanske otoke. Zadržao se u Sri Lanki, Burmi i na Nepalu.
Podijeljen je u 2 pravca:
1. Mahayana ("Velika kola") – pravac za široke mase, liberalniji i otvoreniji novim idejama
2. Hinayana ("Mala kola") – južni buddhizam, pravac u kojem preovladavaju redovnici.
Redovnički život je osnovni način iskazivanja privrežnosti buddhizmu.

BUDDHISTIČKO NAUČAVANJE: Učenje izneseno u Pali kanonu – osnovna zbirka zapisa ili
kanona napisanog na pali jeziku početkom nove ere. Naziva se i Tripitaka jer se sastoji od 3 dijela:
1. odnosi se na Buddhin život i pravila monaške zajednice;
2. sadrži Buddhin nauk;
3. namijenjen stručnjacima i sadrži skolastiku.
Buddhizam je religija bez boga. Boga su izmislili svećenici. Nema obvezujuće ideje o Bogu.
Buddha je neka učenja preuzeo iz hinduizma – inkarnacija, karma. Umiranje i ponovno rađanje
ljudi ovisi o tome jesu li činili superiornija ili inferiornija djela. Život je zlo, a mudrost je savladati
težnji i strasti tijela.
Odbacivao je autoritet Veda, žrtvovanje i podjelu društva na kaste. Načela buddhizma su nenasilje,
nemržnja, prijateljstvo, kloniti se zla, činiti dobro, pročišćavati duh. Buddhističko učenje je
usmjereno na pitanje spasenja pa je to religija spasenja. Spasenje se postiže kada se iz neznanja
prijeđe u znanje, a to znači prihvatanje buddhističkog učenja i zajednice. Buddhisti su osporavali
egzistenciju duše. U početku su odbacivali i magiju i likovne prikaze.
Glavni sadržaj buddhističkog učenja čine teorije o Četiri Plemenite Istine i Četiri Svete Istine
koje je Buddha otkrio treću noć meditiranja:
1. Život je patnja. Svaka pojedinačna egzistencija je bijedna i bolna.
2. Uzrok patnje je neznanje i želja za životom koja dovodi do ponovnog rađanja.
 3. Čovjek se može osloboditi patnje samo gušenjem strasti za životom.
4. Spasenje se nalazi u nirvani kojoj vodi srednji put između čulnih zadovoljstava i strogog
isposništva.
Nirvana se određuje kao nadiskustveno stanje kojem buddhisti teže. To stanje odlikuje odsutnost
smrti i neprelaženje iz jednog u drugi život. Ona je cilj života i ne može se spoznati dok se ne
dosegne.
Meditacijom se bježi od čulne stvarnosti. Meditirati se može tamo gdje nema buke / ljudi.
Pozornost se usredsređuje ka mirnijim dubinama, napuštaju se sile pohlepe, mržnje i iluzija kako
bi se njegovala velikodušnost i ljubav. Cilj meditacije je postizanje trećeg stupnja buddhističkog
puta – transcendentalne mudrosti.
Buddhizam je dijelom postao redovnička religija. Smatra se da je Buddha osnovao prvi
redovnički samostan. Da bi se buddhistički vjernik zaredio mora imati 20 godina i biti bez fizičkih
nedostataka. U kišnoj sezoni redovnici ostaju u samostanima, a ostali dio godine putuju od mjesta
do mjesta – u jutro meditiraju, u podne prose hranu, poučavaju narod i odmaraju se. Razlikuju se
po četiri stupnja "svetosti" – ne posjeduju ništa, imaju samo odoru, sandale brojanicu od 108 zrna,
britvu, cjedilo za vodu i zjedlicu za milostinju. Pridržavaju se tri pravila: siromaštvo, nenasilje,
celibat.

OBIČAJI I OBREDI: Osnivani su isposnički redovi čiji se članovi zadovoljavaju hranom koju im
ponude domaćini. U redovničkoj zajednici se ne raspolaže nikakvom imovinom osim najnužnijeg.
To je nadteritorijalna zajednica. Praksa buddhističkog redovnika su meditacija i pobožne radnje.
Buddhizam nema hijerarhijski organiziranu crkvenu strukturu. Mjesto za religijske rituale je
pagoda – svetilište.
Pogode su zidali svjetovnjaci, a svete relikvije osiguravali su redovnici. Buddhin kip je postao
predmet obožavanja. Pred njim redovnik četiri puta čelom dotakne zemlju. U hramovima nema
oltara. Buddha nije pridavao značenje obredima, odbacivao ih je kao i askezu. Osuđivao je obrede
kao zaostalost i prepreku za iznalaženje istinskog puta. Buddhisti djecu uče oblikovanju karaktera,
ljubavi, štovanju svega živoga, jednakosti i toleranciji.
Buddhizam ne predstavlja boga u vidu konkretne osobe. Nije organizirana religija. Ima malo
blagdana.

ETIČKO NAUČAVANJE: Bit buddhističke religije vezana je za karmu – moralni zakon uzroka i
djelovanja koji određuje status u ponovnom rađanju. Nema razvijene svijesti o štovanju pojedinca.
Odlika je jednakosti svih ljudi. Ljubav prema svim živim bićima. Razvio je milosrđe, ideju o
jednakosti ljudi, pridonio intelektualnom uzdizanju i širenju spoznaje.

Ima tri odlike: moralnost, meditacija i mudrost.

Moralnost je nezamjenjiva osnova ovog naučavanja, a bit moralnosti je slijeđenje "osmerostrukog
puta" koji vodi nirvani. On obuhvata tri područja:
 1. Moralno vladanje – ispravan i čestit govor, radnju, način zarađivanja za život. Buddhizam
je etika individualizma. Svatko je odgovoran za svoje ponovno rađanje. Etika pojedinca
postiže se pobjeđivanjem sebe, urođenih nagona i samodisciplinom.
2. Mentalna disciplina – ispravan napor, sabranost, kontemplacija. Duh treba kontrolirati da
ne bismo nečiste, nepostojane stvari smatrali prijatnim, čistim i trajnim.
3. Intuitivna mudrost – ispravna gledišta i namjere. Pridržavati se istine znači da je svekoliko
bivanje patnja i nepostojano te da ne postoji trajni duh.
Staze plemenitog puta:
1. pravilna spoznaja – prihvatanje četiri istine;
2. pravilna nakana – dobra volja, izbjegavanje mržnje i zlobe;
3. prava riječ – mudar i istinit govor usmjeren ka pomirenju;
4. pravo ponašanje – cjelovito moralno djelovanje
5. pravo življenje – način zarađivanja za život nije štetan po druge;
6. pravi napor – pravi motivi;
7. pravo razmišljanje – bez popuštanja željama;
8. prava sabranost – svijest koja čovjeka oslobađa od svega što ga sputava
Prava riječ i pravo ponašanje se postižu pridržavanjem dužnosti: ne ubijati duhom odbačena bića,
ne krasti, uzdržavati se od nedopuštenih spolnih užitaka, ne lagati, uzdržavati se od opojnih
sredstava.
Buddhistički laik se mora pridržavati osnovnih etičkih načela: ne ubijati, ne krasti, ne vršiti
brakolomstvo, ne lagati, ne opijati se, ne lutati ulicama van uobičajnog vremena, ne posjećivati
zabave, ne kockati, loše je družiti se s rđavim prijateljem, ne dangubiti.
Buddhizam poznaje doktrinu dane – davanje, darivanje, udjeljivanje milostinje buddhističkim
redovnicima. Velikodušnost donosi nagrade – drugi život, lijep izgled, sreću, snagu, naklonost
drugih, dobar glas. Dana se nalazi iznad moralnosti i meditacija.

• Buddhizam traži umjerenost u jelu.

• Osuđuje svaku pretjeranost, odbacuje neravnopravnost žena.
 • Značaj buddhizma je u njegovom doprinosu širenja obrazovanja koje je bilo dostupno svim
pripadnicima svih kasta, spolova i uzrasta.
• Traga za idealnim tipom čovjeka. Vedrog je uma, oslobođen čežnje za "slatkim" životom,
pohlepe, mržnje i iluzije. Cilj buddhizma je očišćenje – duboka, temeljita moralna
promjena.
• To je religija tolerancije.

SUVREMENO NAUČAVANJE: Poteškoće s kojima se susreo u modernom dobu dovele su do

nasilja i rušenja hramova i ideoloških sukoba. Danas sve više dolazi do vraćanja "čistom"
buddhističkom načinu života, obnovi mjesta hodočašća i populariziranja buddhističkog
naučavanja. Na značenju dobiva bavljenje meditacijom. Obnavlja se literatura. Suočen s
kolonijalizmom buddhizam sljedbenicima daje osjećaj nacionalnog identiteta. U Burmi, Laosu,
Kambodži, Tajlandu i Vijetnamu buddhizam je pridonio stvaranju moderne nacije i nacionalne
države. U Burmi je postao državna religija. Početkom XXI stoljeća na Zapadu postaje privlačan
neobuddhizam. U Kaliforniji je podignut najveći buddhistički hram, a uzrok svemu tome je
buddhistička jednostavnost, nepostojanje vrhovnog autoriteta, stroge doktrine, ideologije i slično.
 KINESKE RELIGIJE
NASTANAK: Kina je svijetu podarila dvije predmonoteističke religije – konfucijanstvo i
taoizam. U kineske religije ubraja se i lamaizam i kineska verzija buddhizma. U prastarim
kineskim vjerovanjima bio je rasprostranjen kult predaka kojima su prinošene žrtve pri čemu je
nazočan obred gatanja kao vid uspostave veze sa precima. Među donjim slojevima kineskog
društva bio je razvijen kult zemlje, te lokalni kultovi posvećeni harizmatskom vođi ili lokalnom
božanstvu. Obredi su bili povezani s uspjehom u poljoprivrednoj godini – izazivanje kiše,
oživljavanje prirode i sl.
• Konfucijanizam je dio od tri religije uz taoizam i lamaizam koje spadaju u kinesko
kulturološko i religijsko naslijeđe. To je naučavanje koje je između religije i filozofije.
• Taoizam je nastao paralelno s konfucijanstvom u vrijeme dinastije Ču. Nastanak je vezan
za ime filozofa Lao Cea. U Kini se zadržao do 1949.
Lamaizam se razvio krajem srednjeg vijeka na temelju više buddhističkih pravaca. Preuzeo je
dosta učenja iz bon tibetanske religije (najstarija religijska tradicija Tibetanaca). Susret bon – a i
buddhizma na Tibetu je rezultirao lamaizmom.
Buddhizam mahayana – Kinezi su buddhizam smatrali inozemnom varijantom taoizma. Kriza
kineskog društva je omogućila učvršćivanje buddhizma.
Islam u Kinu dolazi u vrijeme dinastije Yan. Pripadnici islama i danas žive u različitim krajevima
NR Kine.
Odlika kineske religioznosti je da u njoj nije bilo svećenika, uleme, brahmana. Konfucijanski
sljedbenici su pripadali više upravnom aparatu pa im je vođenje obreda bilo drugorazredna
djelatnost.
Najveći blagdan u kineskim vjerovanjima je Nova godina. Kraj stare godine i izbacivanje mračne
sile Yin počinjalo je čišćenjem i krečenjem kuće.

RASPROSTRANJENOST: Najpoznatija kineska religija je konfucijanizam. Iako nije imao

svećenike proširio se van Kine. Prenesen je u Koreju. Bio je prihvaćen kao filozofija i sustav
obrazovanja i odgoja. Proširio se u Japan, a ima ga i u Aziji.
Taoizam je druga poznatija kineska religija. Od dolaska buddhizma taoisti su patili od
inferiornosti prema njemu i javila se netrpeljivost prema buddhistima. Ipak pod utjecajem
buddhizma taoisti su prihvatili redovničke institucije, razvili hodočašća u sveta planinska mjesta.
Kineski buddhizam se ustalio u Kini u V stoljeću. Čisti buddhizam slijede samo redovnici, a
većina kineskih vjernika prakticira buddhističke obrede povezane sa taoističkim i
konfucijanističkim.
Islam je rasprostranjen na sjeverozapadu Kine.
Lamaizam je rezultat širenja buddhizma na Tibet i susreta sa religijom bon – po.
Najpoznatiji hram u kini je Hram neba. Predstavlja iznimno kinesko kulturno blago.
ETIČKA NAUČAVANJA KINESKIH RELIGIJA: U tradicionalnim kineskim religijama nije
dominiralo traganje za spasenjem nego socijalna etika i upravna praksa. Više božansko načelo je
Nebo, vrhovna univerzalnost koja je identificirana prema čovjeku. Vjerovalo se da Nebo nagrađuje
čestite, a kažnjava nedostojne.

SUVREMENA NAUČAVANJA KINESKIH RELIGIJA:

Većina današnjih kineskih vjernika prihvata ideje sve tri religije: konfucijanstva, taoizma i
buddhizma. Od konfucijanstva je preuzeto etičko naučavanje o javnom i obiteljskom životu. Od
taoizma su preuzeti rituali, a od buddhizma umjerenost i nada u ponovno rođenje.

KONFUCIJANSTVO

NAUČAVANJE: Konfucije utječe na izgradnju političkog autoriteta i nastaje njegovo naučavanje

po kojem vođa treba biti roditelj svoje nacije i voljeti svoj narod. Smatrao je da je vladanje stvar
moralne odgovornosti, a ne manipulacija moći.
Koncentrirano je na četiri pisana izvora:
1. Razgovori – knjiga Konfucijevih izreka;
2. Menicus – izreke Menicusa jednog od najvećih predstavnika konfucijanizma;
3. Veliko učenje – knjiga o obredima;
4. Čuvanje središnjice – knjiga o ljudskoj prirodi, odnosu prema molarnom uređenju svemira.
Konufucijeva djela su poučavala načinu ponašanja, odanosti i poštenju. Njegovo učenje je
prvenstveno politološko – sociologijsko, a religijsko samo u domeni etičkih pitanja. Razvio je
učenje o "višoj" i "nižoj" klasi kineskog društva, iako je smatrao da obrazovanje potire klasne
razlike. Njegovo obrazovanje bilo je otvoreno za sve.
Konfucijanstvo nije religija iskupljenja nego odgojna religija. Konfucije kritizira tradicionalne
religije.
Nije isticao Boga kojeg treba obožavati. U Kini je bio razvijen kult prirode, kul predaka, a štovan
je "put mudraca, staraca". I danas je kult poštovanja starijih veoma razvijen u Kini. S jedne strane
postojao je državni kult, a s druge strane mnoštvo kultova mjesnih božanstava.
Univerzalna religijska ideja je ona o Nebesima.
U konfucijanstvu postoji agnostičko, negativno raspoloženje prema nadama u onostranost. Nema
individualne molitve. Nema suprotnosti između svetog i profanog prava. Nema profesionalnog
svećenstva kao zasebnog društvenog sloja. Obrede vode državni činovnici ili "glava" obitelji. Otac
uči sina pravilima obavljanja obreda.

ETIČKO NAUČAVANJE: Na društvene odnose najviše je utjecao konfucijanizam.

Konfucijanski etički sustav je postao osnova za sve moralne konvencije Dalekog istoka. Osnovni
sadržaj konfucijanskog učenja su upute o pravilnom životu. To je sustav političke i životne etike
koji vodi idealnom tipu, osobi koja vodi druge.

Konfucijanstvo je ponudilo pet modela odnosa:

 1. odnos između vladara i službenika
2. roditelja i djece
3. starije i mlađe braće
4. muža i žene
5. među prijateljima.
Odlike harmoničnog društva su ljubav spram bližnjih, moralno ponašanje i stabilni obiteljski
odnosi.
Konfucijanski etos je osnova kineskog carstva do 1911. Posebna pažnja obraćala se na veličanje
racionalnog načela etike i njegovu prilagodbu socijalnim odnosima i potrebama državne uprave.
Konfucijanski etos je bio građanski. Nije bilo povlastica zasnovanih rođenjem. Status se stjecao
prema obrazovanju i ponašanju. Cilj je bio pronaći srednji put u društvu i individualnim
aktivnostima. Savršenstvo ljudskosti postiže se korektnim obavljanjem društvenih, građanskih
dužnosti.
U konfucijanskoj etici nema ideje izbavljenja. Idealan tip čovjeka posjeduje dvije vrline: humanost
i osjećaj dužnosti. Dužnost je moralna obveza koju čovjek sam sebi nameće. Da bi se valjano
obnašala dužnost treba težiti k sticanju znanja, nametati obavezu učenja i stjecanja drevne
mudrosti.
Sljedbenici konfucijanizma odbacivali su upotrebu alkohola. Konfucijanski etos naglašava
vrijednosti autoriteta, hijerarhije, podređivanja pojedinačnih prava i interesa, važnost konsenzusa,
izbjegavanje konfrontacije, prevlast države nad društvom i društva nad pojedincem.
Najveći cilj državne uprave treba biti interes naroda. Obiteljske veze su na prvom mjestu
društvenog povezivanja. Razvijena su pravila za dobro ponašanje djece i odraslih.

SUVREMENA NAUČAVANJA: Konfucijanizam je u Kini doživljavao uspone i padove.

Početkom XX stoljeća smatran je izvorom kineskog zaostajanja za Zapadom. Problemi nastaju
dolaskom Mao Ce Tunga – iako je Ustav jamčio slobodu vjeroispovijesti, religijska pripadnost
nije bila društveno poželjna. Mao je smatrao konfucijanstvo destruktivnim naučavanjem.
Krajem XX stoljeća uviđa se da je povratak konfucijanstvu važan za opstanak i razvoj NR Kine.

TAOIZAM

NAUČAVANJE: To je pogled na svijet i način ponašanja u kojem se ne spominje postojanje boga.

Skup je narodnih vjerovanja i praznovjerja kod starih Kineza. Pisani izvor taoizma je Tao teking
– Pravilo pravog puta. Tao je put , stil i način života, živjeti u harmoniji s yin – yangom. Yin i
yan su tamni i svijetli aspekt tao -a, muški i ženski aspekt. Yan je muška strana tao -a, središte
svim stvarima. Yin je ženska strana tao -a i stvarnosti.
Tao je vječito mirujuće biće, začetag svega, bit života. On daje početak, ime i oblik svemu.
Spoznati i slijediti "tao" je smisao života. Cilj čovjekove djelatnosti je dovesti sve u sklad sa
"taoom" putem prirode. Da bi postigao besmrtnost čovjek je morao postati što sličniji "taou", a po
mogućnosti i sjediniti se s njim. To je zahtijevalo mirnoću i oslobađanje od svih želja. Taj sustav
vjerovanja je taoizam, a osnivač je Lao Ce.
Lao Ce je isticao da čovjek prolazi kroz četiri velike promjene: djetinjstvo, mladost, starost, smrt.
Taoizam ne poznaje svećenstvo. Njegov cilj je oslobađanje od strasti i postizanje fizičke
besmrtnosti. On poučava načelima i tehnikama izbjegavanja smrti. Traži strogu kontrolu čulnih
organa. Njeguju gimnastiku, dijetu i koriste se tehnikama disanja i spolnog odnosa. Meditacija je
središnji dio taoističkog rituala. Taoizam ukazuje na tri čistote: bit, životna snaga i duh.

ETIČKO NAUČAVANJE: Taoizam je način života. Veliki put tao je u početku bio sveopći
zakon, simbol istine i čestitosti.
Taoističko naučavanje odvodilo je sljedbenike od bilo kakvih svjetovnih angažmana i poslova.
Nedjelanje i letargija su osnovna taoistička vrlina. Zagonetka dobrog života je da se prestane
pokušavati kontrolirati svijet oko sebe. Treba živjeti po prirodnom zakonu postojanja. Sljedbenici
vjeruju da tijelo ima pet najvažnijih organa koji odgovaraju koncepciji pet elemenata. Da bi se
postigla besmrtnost treba uzimati hranu i ljekovito bilje koje sadrži energiju koja će odgovarati tim
elementima. Taoistički kandidat za besmrtnika imao je ograničenja u jelu i piću. Taoizam traži
smirenost i jednakost stvari. Obredi nisu bitni. Izjednačava muškarca i ženu.

SUVREMENO NAUČAVANJE: Taoizam je razvijen na Tajvanu.

KINESKI BUDDHIZAM

NAUČAVANJE: Prodorom buddhizma u Kinu pogodovao je razvoj trgovine kao i slom carstva
Han, odnosno društvena situacija nakon toga. Širenju je doprinijela i sposobnost buddhizma za
prilagodbu te obaveza redovnika na misionarski rad.
Buddhistička doktrina nenasilja bila je prihvatljiva i za kinesko državno vođstvo. Buddhizam je
radi bržeg širenja prihvatao ponešto od lokalne tradicije – obred u čast umrlih predaka. U kineskom
buddhizmu jaljaju se ideje o ponovnom rođenju u Raju.
Taoistički svećenici poticali su na mržnju i netoleranciju prema buddhizmu, a 446. je buddhizam
službeno zabranjen u Kini.
Za Kinu je vezan đan – buddhizam – intelektualni religijski pravac. Učenje se zasniva na stavu da
čovjek može prosvećenje doživjeti i u ovom životu, a to se postiže svjesnošću. Meditacijama se
pokušavalo doći do transa, a pomoću njega do prosvjetljenja.

ETIČKO NAUČAVANJE: Buddhizam je stalno naglašavao značaj prakticiranja discipline i

moralnosti. U tradicionalnoj Kini razvijen je kult dobrih želja. Zabranjeno je uzimati mito. Na vrhu
piramide vrijednosti nije bogataš nego je naučnik.

SUVREMENO NAUČAVANJE: Buddhizam je ostavio trag na kinesku umjetnost, književnost i

arhitekturu. Buddhistički samostani su dugo bili središta kineske kulture.
 JAPANSKE RELIGIJE
SHINTO - ŠINTOIZAM
NASTANAK: Šintoizam (ili šinto) je tradicionalna japanska mnogobožačka religija čiji korijen
treba tražiti u prastarim vjerovanjima i kultovima. To je mješavina kulta prirode i nacionalne,
kulturne baštine. Ime je dobila od kineskog „šin tao“, - put bogova, božanski put, put kami-ja,
tj. božanstva zaštitnika od svega i svačega. Kami-ji su bili nebeska bića (ono što je na visini:
bogovi ili duhovi, ali i ne samo oni). Tako je japanska religija postalao šin-to, na zapadu nazvana
šintoizam. Neki autori šintoizam dijele na:
• rani, predbuddhistički, u kojem je dominirao kult predaka i kult kami-ja, i
• onaj koji se ravzio pod uticajem kineskog budizma.
Šintoizam ima božanstva, običaje i obrede, svećenike, ali nema svog osnivača niti ima predstavu
o Bogu tvorcu svijeta.

RASPROSTRANJENOST: Šintoizam se razvijao u 2 smjera:

• lokalni, „narodni“, (kasnije ce preći u državni) i
• politicki.
Današnji šinto sastoji se iz niza rituala pozajmljenih od različitih religija. Ono što odlikuje
religijsku situaciju u Japanu, to je da nikad nije postojala samo jedna centralizirana religijska
zajednica, već su se stalno razvijale različite religijske grupe.
U 6. stoljeću u Japan se proširio budizam. Najpoznatija budistička sljedba bio je zen-budizam s
veoma razvijenim tehnikama meditacije. Razvili su obred pijenja čaja, pravljenja ikebane,
dizajniranja dvorišta, umjetnost lijepog pisanja, mačevanja. Na svojim crtežima sljedbenici zen-
budizma, često imaju žabu. Simbolički – kao što žabe satima mogu stajati na jednom mjestu, i
osoba koja meditira isto tako satima miruje.

ŠINTOISTIČKO NAUČAVANJE: Šintoizam je politeistička religija u koju božica Amaterasu

zauzima centralno mjesto.
Kami (bogovi, bozanske snage) su sredisnji pojam šintoizma. Kami-ji mogu biti prirodni;
antropomorfni; pojmovni. Broj kamija nije ograničen. Njihova boravišta su sveta mjesta.
Izanagi je rodio najvažniju kami šintoizma, veliku božicu Amaterasu (Velika Nebeska Svijetlost),
božicu sunca.

OBREDI I OBIČAJI: Šintoisticki obredi se zasnivaju na obraćanju kami-ju i sadrže

samoodricanje, prinosenje žrtve, molitvu i očišćenje. Najveći broj običaja i blagdana su sezonski.
S obzirom na to da se u šintoizmu naglašava značaj ovozemaljskog života, veoma su razvili dobne
obrede.
U početku kami-ji nisu imali svetišta. Teritorij im je bio označen slavljenjima u njihovu čast.
Kasnije je izgrađn veliki broj svetišta. Hramovi su građeni od drveta. Tradicija je da se, hramovi,
iznova grade svakih dvadeset godina. U njima svećenici nastoje održati dobre odnose između
bogova i svijeta.
 • Od obreda treba izdvojiti – obrede pročišćenja. Riječ je o apstinencijama pred velike
obrede, ili u vezi s menstruacijom ili smrti. Očišćuje se od onog što kalja. Čitav narod je
dva puta godišnje morao sudjelovati u velikom obredu očišćenja kako bi teritorij Japana
bio čist od svega sto je nečisto.
• Među istaknute obrede spada i harai, ritual pročišćenja sibom i mladicama svetog drveta.
Središnji dio obreda je prinošenje kami-ju riže i drugih ponuda. Sve to prati glazba, ples i
molitva.
• Šinto obredi, grupni ili osobni, nazivaju se macuri. Kami-ju se moze moliti i kod kuće. U
japanskoj je tradiciji da u kući imaju obiteljski oltar – policu na kojoj se nalaze simbolički
predmeti kojima se odaje počast precima i zaziva nazočnost kami-ja.
Od kalendarskih praznika treba izdvojiti Novu godinu, festival proljeća, lutkarski blagdan, Dan
dječaka, Dan mrtvih, itd. Kalendarski blagdani jačaju osjećaj zajedništva i pripadnosti.
Postojali su i agrarni obredi. Izdvajala su se dva obreda – Molitva za dobru žetvu (u proljeće) i
Dan zahvalnosti (u jesen).
Od budističkih obreda treba izdvojiti svečanost cvijeća – dan Budina rođenja.

ETIČKO NAUČAVANJE:
U etičkom učenju japanskih religija dominira osjećaj časti i odanosti patronu. Imaju izuzetno
razvijen osjećaj za lijepo, jednostavno i skromno, osjećaj osjetljivosti na prirodu i ljubavi prema
njoj.
Svaki čovjek mogao je imati svoje mišljenje i uvjerenje, iako je trebao raditi skladno s voljom
većine.
Zen-budizam je odredio kodeks samurajske časti, hrabrost, vjernost, dostojanstvo, čast ratnika-
viteza, kult samoubistva, slavu samuraja, fanatičnu odanost patronu, itd.
Zen budizam je uticao na razvoj učtivosti, osjećaja ua lijepo, uživanje u životnim radostima,
uljepšavanju cvijetom, itd. Uticao je na razvoj slikarstva, arhitekture, kulturu stanovanja, itd.
Obiteljska etika podrazumjeva: poštovanje predaka i traži razvijanje ljubavi, dobrote i
plemenitosti prema djeci, vjernosti prema prijateljima, odanost vladaru i ljubav prema susjedima.
Tako bi se osnovni etički moto shintoizma mogao svesti na: Slijedi čisti impuls svoga srca.

SUVREMENO NAUČAVANJE: Ulogu šamana najčešće su obnašale žene jer su im se pridavale

određene karizmatske sposobnosti. Poraz u II svjetskom ratu bio je i kraj ideologije šintoizma kao
državne religije.
U Ustavu iz 1947. godine zajamčena je odvojenost države od religije, kao i jačanje vjerskih
sloboda. Tada je naglo porastao broj religijskih pokreta. Jedna je slijedba privukla posebnu
pozornost javnosti: Aum Širi Kjo. Zasnovana je na osnovama budizma i kršćanstva. Osnivač se
proglasio za Krista koji je ponovo sišao na zemlju. Osnovu učenja čine Otkrivljenje iz Novog
zavjeta, Nostradamusovo proročanstvo i budistički spisi.