Seminarski rad iz predmeta „Uvod u filozofiju s logikom“

Tema: „Voltaire“

Student: Mentor:
Mirvić Lejla Prof. dr. Asim Mujkić
Odsjek Komunikologija/Žurnalistika Doc. dr. Amer Osmić
5175/Ž
Status studiranja – Redovan

Sarajevo, decembar/prosinac 2019. godine

Sadržaj

1. Sažetak.................................................................................................................................3

2. Ključne riječi.......................................................................................................................3

3. Uvod....................................................................................................................................4

4. Biografija.............................................................................................................................5

5. Prosvjetiteljstvo i enciklopedija...........................................................................................6

6. Borba protiv Crkve..............................................................................................................7

7. Fanatizam.............................................................................................................................8

8. Deizam.................................................................................................................................9

9. Filozofski problemi............................................................................................................10

10. Moral..............................................................................................................................11

11. Sloboda..........................................................................................................................12

12. Candide..........................................................................................................................13

13. Filozofija povijesti.........................................................................................................14

14. Klasicizam......................................................................................................................15

15. Zaključak........................................................................................................................16

16. Literatura........................................................................................................................17

2
 1. Sažetak

Francois Marie Arouet le Jeune (Voltaire) je francuski književnik, historičar i filozof. On je

bio najznačajniji književnik iz razdoblja prosvjetiteljstva. Kao književnik, okušao se u
brojnim žanrovima: uz filozofske oglede i tragedije, pisao je sentimentalne komedije, satire,
novele i romane te historiografska djela. Kao filozof ponajprije je kritičar vjerskog fanatizma,
a ne izvorni mislilac. Najznačajniji moment Voltairove filozofije i njegovog cjelokupnog
nazora na svijet predstavlja borba protiv Crkve. Voltaire je također radio na dokazivanju
koliko je svaki fanatizam okrutan i krvav i kritizirajući Sveto Pismo on je došao do izvora
kršćanstva i oštro ga osudio kao najgori oblik fanatizma. Njegova najznačajnija i
najutjecajnija politička razmatranja u filozofskom smislu su postavljena na načelima deizma.
Također, Voltaire postavlja moral u središte pažnje, te svu svoju metafiziku svodi na moral.
Smatra da bez slobode, osnovne moralne kategorije se ne bi mogle ni postaviti. I na
poslijetku, što se tiče Voltairea i klasicizma, u svojim estetskim koncepcijama on pored
prosvjetiteljstva bio je pod uticajem francuskog klasicizma te je i formalno je i sam ostao
klasicist.

2. Ključne riječi

Deizam, fanatizam, filozofija, klasicizam, moral, historija, prosvjetiteljstvo, sloboda

3
 3. Uvod

Ključna namjena ovog rada je što bolje upoznati i približiti jedanog od francuskih
prosvjetitelja i filozofa Voltaire-a. Kroz ovaj seminarski rad pokušati ću vam predočiti i
najznačajnije momente Voltairove filozofije te protiv čega se on to bori i suprostavlja, te
također koja su to njegova uvjerenja i za šta se on zalaže. U prvom dijelu rada ćemo se
osvrnuti na Voltaireov život i književno djelovanje. U daljem radu ćemo započeti sa
pojašnjavanjem prosvjetiteljstva i raznolikosti ideja koje su uticale na razvoj i izgled
francuske države. On je sa koncepcijom deizma i toleranicije uticao na taj razvoj. U ovom
seminarskom radu ćemo se susresti sa raznim filozofskim problemima i pitanjima kojim se
Voltaire bavio. Imao je ogroman uticaj na savremenike, ostavio je tragove, koji se još i danas
osjećaju u kulturnoj svijesti evropskog čovjeka i prisutni su na područjima duhovnog
stvaralaštva. Bio je pjesnik, epigramatik i dramski pisac, satirik, historičar, teolog, filozof, a
najbitnije od svega kritičar i to ne svakidašnji. Upravo to je jedan od glavnih razloga zašto
sam baš njega izabrala za temu rada: bio je svestrana ličnost. On kroz svoj život konstantno
borio protiv svih mogućih predrasuda i praznovjerja, svakojakih sumnjičenja, protiv
ugnjetavanja i nepravde, a najviše protiv fanatizma što predstavlja Voltairea jako
interesantnim i primamljivim za proučavanje. Kulturni i moralni proces je primjer još jedne
borbe i pitanja koje će biti objašnjenja u ovom radu. U daljem radu ćemo pobliže analizirati
jednu od najznačajnijih knjiga njegovog stvaralaštva Candid koja je priča o nevinim
čovjekovim iskustvima u svijetu, njegovu borbu za preživljavanje u tom svijetu i njegovu
potrebu za konačno sagledavanje toga. Svi ljudi doživljavaju previranja života i moraju
prevladati prepreke, i prirodne i umjetne, kako bi na kraju postigli sreću.

4
 4. Biografija

Francois Marie Arouet le Jeune poznatiji kao Voltaire rođen je u 1694. u Parizu, u porodici
siromašnog plemića. Školovao se kod jeuzita i kasnije počeo studirati pravo, što je uskoro
napustio i posvetio se književnoj karijeri. Ubrzo je pokazao svoj satirički talenat sastavljanja
epigrama i uvrijedivši satirom samoga regenta, zatvoren je 1717. u tvrđavu Bastilju, te tamo
ostaje zatvoren godinu dana. Prvo književno djelo koje mu je donijelo slavu napisao je u toj
tvrđavi a to je tragedija Edip i poznatu Herenadu rijedak ep u 18. stoljeću. U Parizu boravi od
1718. do 1726. godine i doživljava velike književne uspjehe i tada je trebao da postane
dvorski pjesnik, no međutim sukobljava se sa aristokratom Rohanom pa je protjeran iz
Francuske i odlazi u Englesku, gdje ostaje tri godine. Boravak u Londonu je bio njegova
prekretnica života u pravcu približavanja građanstvu. Njime tek počinje Voltairova djelatnost
kao filozofa. Za Voltairea je Engleska predstavljala zemlju vjerske i političke tolerancije,
rada, slobode, mišljenja i zajedničkih nastojana za boljim i kvalitetnijim životom (Duda,
1996). Upoznavši se sa engleskom književnošću, političkim poretkom, filozofijom Popea,
Newtona, Lockea Voltaire je postao pobornik prosvjetiteljstva i borac za političku slobodu.
Rezultat dodira sa Engleskom predstavljaju njegova djela Engleska pisma objavljena prvo na
engleskom (1733), zatim na francuskom (1734). Kada su 1734. godine printana Voltaireova
Filozofska pisma, u kojima hvali vjersku i političku toleranciju i engleski način života,
francuska ih je javnost oduševljeno primila, ali službeno je mišljenje djelo smatralo
heretičkim, knjiga je spaljena, a Voltaire je morao napustiti Pariz. Gledajući kako mu spaljuju
knjige na lomači, Voltaire je prokomentarisao: "Moje su knjige kao kesteni. Što ih više peku,
više se prodaju“. Nakon toga odlazi na imanje svoje prijateljice Markize de Chatelet i to je
bilo najsretnije razdoblje njegovog života. Tu nastaju vrlo značajni Elementi Newtonove
filozofije (1738), gdje prihvaća Newtonovu filozofiju prirode. Nakon toga vraća se u
Francusku i postaje pjesnik na dvoru Ljudevita XV, ali zbog svoje svadljive prirode pada u
nemilost, ovaj put kraljeve ljubavnice Markize de Pompadour, te mora ponovo napustiti Pariz.
Nakon nekog vremena odlazi u Berlin kod pruskog kralja Friedricha II., i u Sans-Souciu
susreće zemljake i posvjetitelje Mupertuisa i liječnika Lamettriea. Kao i prošli put, svađa sa
kraljem ga tjera da nakon 3 godine napusti to mjesto i napokon se smirio na imanju Ferney.
Tu radi na svojim spisima i široko organiziranoj propagandi prosvjetiteljskih ideja, te borbi
protiv crkve u Francuskoj i cijeloj Evropi. U toj fazi nastaju i njegovi zreli filozofski radovi:

5
Filozofski riječnik i njegov najbolji filozofski rad, Filozof neznalica (1766). Godine 1778
Voltaire se vraća u Pariz gdje ubrzo i umire. (Pejović, 1978:36, 37, 38)

5. Prosvjetiteljstvo i enciklopedija

Prosvjetiteljstvo kao idejni pokret koji je postavio načelo uma najvećim postulatom spoznaje
svoj je vrhunac doseže u francuskoj prosvjetiteljskoj filozofiji. „Prosvjetiteljstvo započinje
otprilike odmah nakon Glorious Revolution (1688) u Engleskoj, a završava Francuskom
revolucijom (1789), u tom je razdoblju znanost konačno oborila teološku zgradu srednjeg
vijeka i proklamirala um vrhovnim načelom svijeta“ (Pejović, 1978:7). U svojoj biti,
prosvjetiteljstvo je borba kritičkog uma protiv dogmatskog autoriteta. Za Kanta
prosvjetiteljstvo je izlaz čovjeka iz njegove samoskrivljene nezrelosti koja predstavlja nemoć
da se služimo vlastitim razumom. (Pejović, 1978:8). Svoj vrhunac prosvjetiteljstvo postiže u
Francuskoj i dominira u filozofiji, kao djelotvornome organu čistoga uma, koji čovjeka lišava
svih predrasuda i pokazuje mu put prema istini i slobodi. Pred filozofiju je postavljena zadaća,
da jasno i bistro formulira takva načela, koja će ljude prosvijetliti i ukazati im, kako se može
preobraziti svijet. To su bila načela običnoga ili zdravoga razuma, i filozofija dobija čisto
praktičnu i socijalnu funkciju. (Pejović, 1978:9) Pejović, nalazi kako prosvjetiteljska
filozofija, kao jedinu zbiljnost, priznaje osjetilnu materiju, što znači da se sva spoznaja sastoji
od osjeta, a um i njegove ideje samo su preobraženi osjeti. Odatle ova jednadžba: priroda je
jednka umu može postati vrhovnim ontologijskim, gnoseologijskim i logičkim načelom. „Za
M.Cranston francusko prosvjetiteljstvo nije proizvelo velike mislioce kao što su Descartes,
Hobbes, Spinoza ili Locke, već se prije može reći da je bilo druga faza u eri razuma, u kojoj
su intelektualci izražene književne nadarenosti primjenjivali metodu racionalizma 17. stoljeća
kao oružje u borbi protiv tradicionalnih ideja o religiji, društvu i kulturi i koristili inovacije
empirizma 17. stoljeća sa svrhom razvoja popularnih teorija kojima je osnova bila pozivanje
na znanost.“ (Cranston, 2003:166) Francusko prosvjetiteljstvo, kao ni enciklopedisti, nije bilo
jedinstven filozofski pokret i krug mišljenja. Svako od filozofa te epohe imao je svoje
mišljenje i doprinos pojedinim problemima tadašnjeg društva. Enciklopedisti su bili često
razjedinjeni i imali su različite stavove i mišljenja, međutim svima njima zajednički stav je
bio o filozofiji kao djelatnosti usmjerenoj prema akciji u smislu reforme apsolutističke
monarhije i netolerancije Crkve. U to vrijeme vladala je oduševljenost engleskom filozofijom
i nauci i oblikom uređenja engleskog političkog sistema. U tom su se smislu francuski

6
prosvjetitelji dijelili na pristalice takvog sistema i onih koji grade izvorni francuski oblik
političke zajednice. U prvu skupinu ubrajamo i Voltairea koji je glavna tema ovog rada.

7
 6. Borba protiv Crkve

Glavni trenutak Voltaireova filozofskog i političkog angažmana u krugu prosvjetitelja i

enciklopedista bilo je postavljanje Engleske, njezine filozofije i političkog sistema. „Nadahnut
Baconom, Voltaire je proizveo ono što njegovi kritičari smatraju sofisticiranom verzijom
burbonske these royale iz 17. stoljeća: teze da se dobra, pravedna i napredna vladavina može
ostvariti jedino kao stroga, centralizirana, moderna monarhija, koju ne ometaju ostaci
srednjovjekovne opstrukcije i povlaštenih interesa.“ (Cranston, 2003:695) Voltaire je vidio
najveću prepreku francuskom političkom sistemu upravo u Crkvi, plemstvu i parlamentima.
Njegova ideja države je bila sadržana u zahtjevu za uspostavom prosvijećenog monarha koji
će predvoditi modernu državu oslobođenu uticaja plemstva i Crkve. „Najznačajniji moment
Voltairove filozofije i njegovog cjelokupnog nazora na svijet predstavlja borba protiv Crkve.
Ova borba ne znači samo bitku protiv crkveno-kršćanske dogmatike i službene aristokratske
religiozne ideologije, već prvenstveno rat protiv diktature crkve na duhovnom polju i njena
monopola u javnom mijenju apsolutističke Francuske.“ (Pejović, 1978:38) Polazeći od
predpostavke, da je razum najbolja stvar u prosuđivanju svih stvari Voltaire se obara na Crkvu
i kršćanstvo kao na simbole i nosioce svega onoga, što se ovome protivi. One se zasnivaju na
prevarama, predrasudama i zabludama naroda, kojeg svećenstvo vara, da bi preko njihovih
leđa obezbijedila sebi lagodan i besposlen život u užitku. Ljudi, živeći u tmini religioznih
zabluda, ne vide prave istine i koristi od razuma i zato ih treba prosvijetliti znanošću i umom.
Samo upornim prosvjećivanjem oni će uvidjeti, da su religiozne zablude štetne i sinut će im
svjetlost uma u svom beskrajnom sjaju. (Pejović, 1978:39) Tome se prosvjećivanju
suprostavlja glupost i neznanje, a baš na tom neznanju se zasniva moć Crkve. Crkva je ona
sila, koja u sebi utjelovljuje svu glupost i predrasude i zato ona predstavlja najjačeg protivnika
i prepreku na putu prosvjete. Prema tome sva djelatnost prosvjetitelja mora biti usmjerena u
dvostrukom pravcu prosvjećivanju ljudi potkopava se moć crkve i pripremaju duhovi za istinu
uma, a s druge strane, napadom na crkvu i ukazivanjem na proturječja njene nauke, smanjuje
se njena moć u javnom mijenju i tako popušta njen pritisak i vlast nad duhovima. Voltairov
bojni poklić za to bio je: ”Borba se vodi na život i smrt: ili razum ili proturazum vjere!”

8
 7. Fanatizam

U ovom sklopu Voltairova borba protiv fanatizma dobiva mjesto i smisao. „Otrov fanatizma i
nesnošljivosti najgori je i oni čini najveća zla ljudskom društvu. Koliko li je krvi proliveno u
vjerskim ratovima, koliko je ljudi spaljeno samo zato, što nisu bili pravovjerni.“ (Pejović,
1978: 39) Razotkrivši proturječja kršćanske dogmatike i šibajući zabludu, laž i predrasude
crkvene religije, on nije ostao samo pritom, nego je pored ogromnog propagandnog rada
poduzeo i niz osobnih poduhvata u borbi za spašavanje žrtava fanatizma. (Pejović, 1978:40)
Ti njegovi poduhvati pokazali su njegovu odvažnost i dali pečat humanizmu. Diljem cijele
Evrope postali su poznati njegovi apeli javnosti i ljudskoj savjesti u cilju spašavanja niza
nevino osuđivanih ljudi. Jedan od primjera je i slučaj protestanta Calasa, koji je bio optužen
na smrt zbog tobožnjeg ubistva svog sina jer je htio preći na katolicizam, uzbudio je cijelu
tadašnju Evropu. Voltaire je bio uključen u slučaj i uspio da to opovrgne rekavši da je Marc-
Antoni počinio samoubistvo jer nije uspio da se nosi sa tim da nije uspio završiti fakultet i
zbog kockarskih dugova. (Buttinger, 2012:9) Voltaire je na tom primjeru rječito dokazao,
koliko je svaki fanatizam okrutan i krvav i pridobio simpatije cijeloga kulturnoga i javnog
mišljenja u svojoj borbi protiv toga najopasnijeg od svih otrova. Poznato je također da je
Voltaire u Ferneyu, gradiću na granici između Švicarske i Francuske, gdje se nakon
prognanstva u 18 st. Voltaire smjestio, naredio da se sagradi dvorac (Château de Voltaire), te
crkvu u kojoj je prvobitno namjeravio biti sahranjen nakon smrti. On je tu crkvu sagradio za
sve religije i organizirao zajednička bogoslužja za vjernike raznih konfesija (Pejović,
1978:40). Tokom tog perioda, Voltaire je usvojio ono što će postati njegov najpoznatiji i
najuticajniji intelektualni stav, najavljujući se kao član stranke čovječanstva i posvetivši se
borbi protiv fanatizma i praznovjerja. Prosvjetiteljska filozofija postala je povezana s
Voltaireom s kulturnim i političkim programom obuhvaćenim njegovim slavnim motom
Écrasez l'infâme! (Uništite sramotu). Međutim borba protiv crkve značila je borbu protiv svih
oblika kršćanstva: katolicizma, protestantizma, kalvinizma i sl. Također on je nastojao da
razotkrije i same njegove izvore kao što je Biblija. Kritizirajući Sveto pismo i ukazujući na
sva proturječja sadržana u njoj, Voltaire je došao do izvora kršćanstva, do starozavjetnog
židovstva, i oštro ga osudio kao najgori oblik fanatizma. Zbog te njegove izjave mnogi su
smatrali da i tumačilo to kao antisemitizam. (Pejović,1978:40) Međutim, to nije opravdano jer
se on borio za jednakost svih religija.

9
10
 8. Deizam

Voltaire je postao poznat tako što je djelovao na savremenike svojom kritikom Biblije, kao
historijski nastalih mitova, također je postao poznat i zbog borbe protiv Crkve. To je njegov
deizam, kojim ga osobito veže engleska filozofija. Voltaire je odbacivao kršćanstvo i svaku
objavu kritizirajući Sveto pismo, kao što sam prethodno navela, međutim to ne znači da je
odbacivao religiju. Koncepcijom deizma opravdao je postojanje Boga, ali ne kao osobe, već
praum, prauzrok svijeta, koji je materiji dao prvi poticaj kretanja, dok se ona dalje kreće sama
od sebe i prema svojstvenim zakonima. Bog prema tome, više nije krajnja svrha svijeta, već je
i on prosvjetiteljski, određen uzročno, kao prvi i posljednji uzrok. (Pejović, 1978:41) 1 U ovom
razdoblju prosvjetiteljstva postao je moguć i razuman odnos prema religiji. Prosvjetiteljstvo je
i samu religiju prisililo da postane prirodna tj. razumna. Religija je također trebala da postane
i građanska i u tu svrhu je upravo i stvoren deizam. „Voltaire je logički odbacio ateizam kao
nemoguć, jer prauzrok mora biti Bog, o čemu svjedoči red u svemiru i njegov planski
poredak, a nikako materija, jer je ne moguće povjerovati da se materija kreće sama od sebe i
da sama misli o sebi.“ (Pejović, 1978:41) Voltaire tvrdi: “Budući da svaku spoznaju stječemo
iskustvom, ne moguće je, da bismo ikada mogli znati, šta je materija.“ (Voltaire, 1978:187)
Kako je materijalizam nemoguć i besmislen, tako je besmislen i svaki ateizam, i on ne samo
što je filozofski nezasnovan, već je i štetan za ljudski rod. Ateizam je samo novi dogmatizam,
jer je ne moguće povjerovati da se materija kreće sama od sebe. (Pejović, 1978:41). Voltaire
prema Pejoviću pokušava da brani teizam i površno napada materijalizam, te da to šteti
društvu. Također govori kada bi ateizam i bio filozofski zasnovan važio bi samo za
prosvjećene, bolje ljude. „Kad Bog ne bi postojao, valjalo bi ga izmisliti“ uzvikivao je
Voltaire svoj konačni sud o korisnosti religije, što nam otkriva još jedan aspekt, koji će za sve
prosvjetitelje biti značajan. Sve stvari u svijetu, pa i Bog, mjerit će se prema korisnosti.
(Pejović, 1978:42)

1
„Mi dobro znamo, da imamo malo razuma, no kako ga imamo, to je tajna prirode, koju ona ne otkriva nijednom
smrtniku.“ (Voltaire, 1978:187)

11
 9. Filozofski problemi

Pristupajući rješavanja osnovnih filozofskih problema, Voltaire polazi od deističke

pretpostavke, da je Najviše biće, tj. Bog, dao materiji samo prvi poticaj, da se ona dalje kreće
prema vlastitim zakonima, te da prema tome svuda u svijetu nalazimo samo materiju u
kretanju. To nam naime potvrđuje iskustvo, a iskustvo je za Voltairea, kao i za sve
prosvjetitelje, jedini izvor svih naših spoznaja.2 Ne postoje nikakve prirodne ideje, a iskustvo
se sastoji u osjetilnom spoznavanju: svi osjeti pretpostavljaju osjetila, a osjetila vanjski tvarni
podražaj. (Pejović, 1978:42) Materija nam se dakle pokazuje pomoću naših osjeta, ali svi naši
osjeti daju samo podatke o svojstvima te materije, dok ne govore ništa što je ona sama po
sebi. Iskustvom mi ni na koji način materiji ne možemo pridati određenje supstancije, i to šta
je supstancija ostat će nam nepoznato. (Pejović, 1978:42) Budući da na taj način ne znamo
ništa o Bogu, ni šta je materija, ne možemo ni za dušu reći, da je supstancija. Kada bi duša
bila supstancija, onda bi ona bila nezavisna od tijela, dok nam iskustvo naprotiv pokazuje, da
sve naše ideje potječu samo iz osjeta, dakle da je duša vezana za tijelo. (Pejović, 1978:42) Mi
smo samo oduhovljeni strojevi, s više uma i manje nagona, nego životinje. U našem razumu
su postavljene uske granice, te da nikad ne možemo prodrijeti u bit stvari: “O, čovječe! Bog ti
je dao razum, da se njime dobro služiš, a ne da prodreš u bit stvari, što ih je on stvorio.”
(Pejović, 1978:43). Pored ova dva pojma ostaje i nepoznat pojam besmrtnost o kome Voltaire
nije dao konačan odgovor. U Voltairovim prirodno-naučnim shvatanjima dominiraju
Elementi Newtonove filozofije Priroda i svemir su razumno određenni i sve u svijetu ima svoj
uzrok. Sve se ne dešava zakonito, izvjestan uzrok svagda proizvodi određeni učinak i cijelo
svjetsko gibanje vrši se po jednom jedinom zakonu-gravitacije. U desetljećima prije 1734.
godine, posebno u Francuskoj, izbijali su niz kontroverzi o karakteru i legitimnosti newtonske
znanosti, posebno teoriji o univerzalnoj gravitaciji i fizici gravitacijske privlačnosti kroz
prazan prostor. Svojom popularizacijom Newtonove filozofije, Voltaire je pridonio širenju
nove prirodne znanosti, klasične mehanike, ne samo u Francuskoj, već i na cijelom
kontinentu. (Pejović, 1978:43)

2
„Trebalo bi poricati zdravi razum, ako se ne složimo, da sve u svijetu znamo samo pomoću iskustva.“ (Voltaire
1978:187)

12
 10.Moral

Možda ni jedan filozofski problem nije Voltaira toliko zaokupljao, kao etički. Mogućnost
zasnivanja morala, njrgov osnov i svrha, pitanja su, koja će Voltaira zanimati cijeli njegov
život i čini se, da se baš na njima najviše i očituje njegov filozofski razvoj. Pored toga,
cjelokupan Voltaireov filozofski nazor postavlja moral u središte njegove pažnje, jer smo
vidjeli da njega prvenstveno nije ni jedno pitanje zanimalo s teoretske strane, već uglavnom u
odnosu na praktičku stranu našeg života. On je i sam nekoliko puta naglasio da svoju
metafiziku svodi na moral, te također smatrao ga jako bitnim. „Dakle, najviša inteligencija,
što nas je stvorila, htjela je da na zemlji postoji pravednost, kako bismo mi ovdje neko
izvjesno vrijeme mogli živjeti.“ (Voltaire, 1978:198) Voltaire je smatrao, pitajući se o
porijeklu morala, da nema nikakvih prirođenih moralnih načela, ali da je moralni sud toliko
potreban koliko i logički kako za ljude, tako i za Boga. Moral je toliko važan, da Voltaire u
cijeloj povijesti svih naroda od Zaratustre do Shaftesburya vidi samo jedan moral. (Pejović,
1978:44) Taj univerzalni moral opće korisnosti svodi se zapravo na dvije podjele: živi tako,
kao da želiš živjeti poslije smrti, i ne čini bližnjemu, što ne želiš da on čini tebi. Osnovna
moralna načela su jednostavna, univerzalna i jednaka za sve ljude, ona dolaze od Boga, mi ih
stičemo odgojem i društvenim navikama na samom početku naših života. Navedene dvije
podjele ispoljavaju se kao opća pravednost i dobro je sve ono što društvu koristi, a zlo, sve
ono što mu škodi. To ne znači da je sve što je u svijetu dobro, a ponajmanje da je ovaj svijet
najbolji od svih ostalih svjetova.

13
 11.Sloboda

Ime ove filozofije moglo je biti determinizam i slobodna volja, jer se u tom kontekstu
slobodna volja često koristi i općenito znači isto kao i sloboda. Međutim, bolje je unatoč tom
nedostatku, koristiti izraz slobodna volja na određeni način, za određenu vrstu slobode - za
jednu vrstu uključenu u slobodu roda. To je ono što se naziva i početak. Predmeti u filozofiji
određenosti i slobode uključuju prirodu uzročnosti, različitu vrstu slobode koja je
volonterstvo, a ne slobodna volja i sl. O problemu slobode volje Voltaire je također mijenjao
svoj stav i kolebao se između indeterminizma i determinizma, te nije došao do jasnog
rješenja. Ukoliko se smatra da čovjek ima slobodnu volju, to jeste mogućnost izbora između
najmanje dvije alternative, tada se mora odbaviti shvatanje čovjeka kao elementa kauzalnih
lanaca u determiniranom svijetu. Time se remeti znanstvena slika o čovjeku čije su odluke
nužno uvjetovane klauzalnim zakonima (općenitije, zakonima prirode). Sloboda je
pretpostavka moralnosti. Bez slobode, osnovne moralne kategorije kao što su odgovornost i
zasluga ne bi se mogle ni postaviti. (Pavićević, 1962:55) Drugim riječima, ukoliko se čovjeka
shvata kao moralno biće, tada ga se mora shvatiti i kao biće koje je sposobno postupiti
drugačije nego što to čini. Deterministički stav sa druge strane, nameće tezu da je svaka
pojava u svijetu upravo i jedina moguća pojava u prostoru i vremena.

Votaire se odlučio ipak za determinizam, kada je u Filozofu neznalici rekao šta znači biti
istinski slobodan. Sveopća uzročnost u svijetu određuje i volju, prema tome sve je nužno i
nema slobode. Tako je i Voltaire završio u fatalizmu3. (Pejović, 1978:45)

3
Vjerovanje u nepromenljivost onoga što jesudbina čoveka predodredila. (Stenfordova enciklopedija)

14
 12.Candide

Voltaire je svoj roman objavio 1759. godine u Ženevi. Mjesec dana kasnije gradsko vijeće ga
zabranjuje, ali ubrzo se primjerci tog romana pojavljuju u Parizu. Roman je postao jako
popularan ali i isto tako i kritikovan. Candide je nastao u isto vrijeme iz Voltaireova iskustva i
iz ogorčenja, koje su u njemu pobudili neki filozofi, kao Rousseau, koji je pisao: “Ako vječno
biće nije ništa bolje stvorilo, to je zato, što nije ništa bolje moglo stvoriti.” ili kao Leibnitz,
koji je tvrdio da je sve najboljem u najboljem od mogućih svjetova.” Baš zbog ove rečenice
Voltaire je odlučio napisati Candide u kojoj će baš tu konstataciju ismijati, stavljajujući je u
usta Panglossa, filozofa optimistu, i provesti svijetom jednog Panglassova naivnog učenika
Candida, koji će upoznati armije, inkviziciju, ubistva, krađe, silovanje, Francusku, Englesku,
Tursku, i svuda ustanovili da je čovjek veoma zla životinja.“ (Bottiglia, 1968.) Promotrimo li
strukturu ovog romana, uočavamo da Voltaire nije previše pažnje posvetio likovima i fabuli.
To se ne smatra nedostatkom, jer kad bismo njegove likove prihvatili kao stvarne ljude, tada
bi nam njihove nesretne sudbine bile užasne, a ne smiješne, a pogotovo bi bio neprimjeren
šaljivi ton koji se provlači kroz cijelu knjigu. Šaljivost ugođaja Voltaire postiže na više
načina: povezivanjem nespojivih ideja i pojava, upotrebom filozofskih pojmova u
neadekvatnom kontekstu (jedan od likova seksualni odnos naziva vježbom iz eksperimentalne
fizike), neobičnim paradoksima, te povrh svega ironičnim ponavljanjem kako, unatoč svim
nevoljama u kojima se nalazi, Candide živi u najboljem od svih mogućih svjetova. Ova knjiga
je važna jer to nam pokazuje da su u razdoblju prosvjetiteljstva u Evropi ljudi željeli
racionalnije odgovore. Knjiga je bila jaka u isporuci poruka da svi ljudi doživljavaju tragediju
i da čovjek nije rođen u laganom životu. Candide na kraju uči kako postići sreću u lice
nesreći. Uči da, kako bi postigao stanje zadovoljstva, mora biti dio društva u kojem postoji
zajednički rad i trud. Kako bi stvorio takvo društvo, čovijek mora učiniti sljedeće: ljubite
bližnjega, budite pravedni, budite oprezni, znajte odvojiti dobro od lošeg. U biti, Candidov
optimizam koji ga drži iz države od totalne odbojnosti, čuvajući njegovo zdravlje tokom
teških vremena. Poruka Candida je: “Nemojte racionalizirati, ali radite; nemoj utopijati nego
poboljšaj; Treba obrađivati svoj vrt, jer niko to za nas neće uraditi.“ (Richer, 1980:161)

15
 13.Filozofija povijesti

Pojam filozofija povijesti iskovao je Voltaire. Uz Montesquieua, on je osnivač moderne

historigrafije, koja teologijsko promatranje zamjenjuje kauzalnim. Ali Voltaire ide i dalje od
toga. Povijest za njega, ne samo da nije vuiše niz činjenica o ratovima, vjerskim, dinastičkim i
osvajačkim, te razmiricama vladara, što je već preovladao Montesqueiu, nego ona je još nešto
više, povijest kulture. (Pejović, 1978:46) Voltaire osim što je skovao taj termin, on je i
razradio uticajnu koncepciju povijesti kao procesa svestrana i neumitna napretka, koji se
temelji na prirodnoj zakonitosti, započinje s napretkom nauke i tehnike, što prvo utiče na
razvoj trgovine i rast općeg bogatstva te, konačno, na pravno i političko poboljšanje ustanova
i moralno usavršavanje čovjeka. (Hrvatska enciklopedija, Voltaire) Povijest kulture Voltaire
prosvjetiteljski razumijeva pod kulturom civilizacije, tj. opći napredak duha u njegovu
uzdizanju od divljaštva prema civilizaciji, u čemu on vidi opći napredak povijesti. Napredak
je njemu toliko siguran kao prirodni zakon, premda on ne mora teći pravocrtno, ali se ipak sve
značajno u povijesti, korisno cijelome čovječanstvu, temelji na napretku razuma. Iz toga se
razloga on oštro suprotstavlja Rousseauovu pokliču Natrag k prirodi!, koji uostalom nije
pravilno ni razumio, što se vidi iz njegove argumentacije, koja smjera na to, da dokaže, kako
se čovjek više ne može vratiti u divljaštvo, što Roussoe nikad nije ni tvrdio, jer pojam
prirodnog čovjeka kod njega znači skroz nešto drugo. (Pejović, 1978:6) Pored svega toga on
je bio zaslužan za uvođenje pojma Filozofija povijesti (1765). Pošavši od generalizacije, da
povijest ne pokreću politički događaji, već opći napredak duha izražen u znanostima,
umjetnostima, gospodarskim, političkim, pravnim uvjerenjima, Voltaire tek cjelinu tih
odnosa, naziva poviješću. (Pejović, 1978:46) Tu svoju metodu pokušao je primjeniti u radu o
XIV Stoljeću Ljudevita4, te Eseju o ćudoređu i duhu nacija koji je proizašao iz dva ranija
spisa, Filozofija povijesti i Svjetske povijesti.

4
Značajno djelo te vrste u kojem je središnja figura nacija a ne vladar i gdje je zanimanje za običaje ravnopravno
opisima bitaka i dvora.

16
 14.Klasicizam

Klasicizam je evropski kuturni pokret koji je nastao krajem 17. stoljeća a trajao do kraja 18.
stoljeća posebno u Francuskoj. Klasicizam se teško odvaja od prosvjetiteljstva jer njihova
zajednička značajka je upućivanje na zdrav razum. (Hrvatska enciklopedija) Voltaire u svojim
estetskim koncepcijama pored svog prosvjetiteljstva bio je pod uticajem francuskog
klasicizma 17. stoljeća, i formalno je i sam ostao klasicist. Upravo je ta svestranost najviše
išla na štetu umjetničkom dometu Voltairovih djela, i sva su ona uglavnom neke osrednje
vrijednosti, koja ponekad doduše pokazuje neusmnjivi talent, ali i češće i smiješnu
izvještačenost i dilentatizam5 (Pejović, 1978:47) Voltaire je tipični predstavnik estetičkog
utilitarizma, koji će za svu umjetnost prosvjetiteljstva postati kanonom i na tom planu samo
još jednom potvrditi dominantnost kategorije korisnosti na svim područjima duhovnoga
stvaranja i života 18. stoljeća. (Pejović, 1978:47). Odatle toliko otvoreno isticanje didaktičke
tendecije u umjetničkom stvaranju, ove zajedničke značajke svih Voltairovih epova, tragedija
i komedija itd. Najveće proturječje cijeloga Voltairova književnog opusa svakako obilježava
opreka između oblika i sadržaja njegove umjetnosti: po obliku to je dekantni 6 klasicizam, po
sadržaju- prosvjetiteljska agitacija7. (Pejović, 1978:47)

5
ljubav prema umjetnosti ili vještinama, bavljenje nečim iz ljubavi (Online rječnik)
6
značenje onoga što propada, pogoršava se (Online rječnik manje poznatih riječi)
7
pokret, kretanje,nemir (Online riječnik)

17
 15.Zaključak

Rezimirajući navedeno, Voltaire predstavlja iznimno interesantnu ličnost za proučavanje. Bez

njega se ne može spomenuti niti jedna misao o prosvjetiteljstvu. Bio je širokih pogleda i
stvaralačkog duha, te je u isto vrijeme bavio se historijom, pisao poeziju te pisao filozofske i
političke eseje. Većinu svojih ideja i razmišljanja po pitanju društvenih odnosa crpio je iz
političkog života Engleske u koju je često odlazio. Bio je samokritičan, ali te kritike ne mogu
zasjeniti veliko značenje njegova djela u cjelini. Njegova borba protiv crkvene ideologije
pripremila je prosvjetiteljski pokret za dalje pothvate. Voltaire nije bio ateista, one je sebe
smatrao deistom. Neke negativne crte njegova karaktera, kao što su svadljivost, koje su
između ostalog imale za posljedicu, da je on izvjesno vrijeme bio i dvorski pjesnik Ljudevita
XV, nisu ga spriječile, da kasnije vrlo aktivno sarađuje u Enciklopediji, te ne mogu potamniti
njegovu slavu vođe prosvjetiteljskog pokreta. Opće značenje njegova humanizma i
pravednosti njegove borbe treba cijeniti i danas. Bio je neumoran, ali i duhovit u svojim
kritikama francuskog društva. Napadao je nejednakost, nepravdu, praznovjerje, vjerske
predrasude i sl. Za njega je moral bio središte njegovog interesovanja i nešto što je uslovilo
njegov filozofski razvoj. Iako je bio zatvaran i prognan od strane Crkve i francuske vlasti, do
kraja se borio za principeslobodnog govora i mišljenja. Ali kada je riječ o vrijednosti njegove
filozofije, onda treba reći, da ona nema nekog većeg značenja u povijesti filozofije.

18
16.Literatura

1. Bottiglia William (1968): Voltaire - Zbirka kritičkih eseja, Prentice-Hall, Inc., Novi
Jersey
2. Cranston, Morice, U: Miller, David (ur.) (2003): Francusko prosvjetiteljstvo,
Blackwellova enciklopedija političke misli, Demetra, Zagreb
3. Cranston, Morice, U: Miller, David (ur.) (2003): Voltaire, Blackwellova enciklopedija
političke misli, Demetra, Zagreb
4. Duda, Joan L (1996): American Academy of Kinesiology and Physical Education
5. Pejović, Danilo (1978): Francuska prosvjetiteljska filozofija, Nakladni zavod matice
Hrvatske
6. Richter, Peyton (1980): Voltaire, Twayne Publishers, Boston
7. Shank, J (2015): „Voltaire“, Stanford Encyclopedia of Philosophy,
https://plato.stanford.edu/entries/voltaire/ (pristupljeno: 10.12.2019.)
8. Voltaire, U: Šurbatović, M. (ur.) (2004): Candide Zadig, Civitas, Sarajevo

19