Interkulturalizam i kulturni identitet

Renata Ferdebar, prof. pedagogije

1. Interkulturalizam i interkulturalno obrazovanje

Prema najširoj definiciji interkulturalizam je politika uzajamnog razumijevanja,

poznavanja, prihvaćanja, međuovisnosti i ravnopravne razmjene različitih jezika, kultura i
tradicija (Zidarić, 1994, 13), odnosno odgoj i obrazovanje za demokraciju i pluralizam
(Hrvatić, 2001, 241). On označava stanje duha i pitanje stavova o učinku interakcije među
kulturama. Termin interkulturalizam u širu upotrebu ulazi u drugoj polovici sedamdesetih i
tijekom osamdesetih, usporedo s dinamiziranjem europskih integracijskih procesa. To
razdoblje karakterizira sve intenzivnija rasprava o kulturnim identitetima u Europi (nacionalni,
regionalnim, lokalnim) s obzirom na sve jače, dublje i opsežnije europske integracijske
procese. Interkuluralizam se zalaže za jednaka prava i mogućnost dijaloga za sve kulturne
grupe u dodiru; i autohtonih i onih imigrantskih. Nastajući kao svojevrsna kritika
multikulturalizma1, interkulturalistički pristup s jedne strane pokušava prevladati kulturni
relativizam.2 Prevladavanje kulturnog relativizma prvenstveno se vidi u procesu kulturne
sinteze koji ne samo da je trajni proces, već omogućuje rekontekstualiziranje pojedinih kultura
te stvara pretpostavku njihovog boljeg razumijevanja, ali i stvaranje novih kulturnih
vrijednosti, koncepata i formi (Dragojević, 1999, 82).
Utemeljivači i teoretičari interkulturnog obrazovanja (Micheline Rey, Pieter Batela i dr.)
definirali su četiri osnovna kriterija za njegovo oblikovanje:
o da bude zasnovano na jednakosti različitosti pojedinaca i skupine
o da prihvaća kulturne i jezične različitosti kao izvor za učenje
o da odbacuje etnocentrizam i
o da teži ostvarivanju jednakih šansi, da je protiv svih oblika diskriminacije, rasizma i dr.
(Zidarić, 1994, 13). Ta je načela moguće prenijeti jedino kroz područje obrazovanja u svim
kulturama. Preduvjet za interkulturno obrazovanje jest prihvaćanje uvjerenja da su kulture

1
Multikulturalizam u osnovi i pojmovno i praktično podrazumijeva tek ravnopravno koegzistiranje kultura
(Čačić-Kumpes, 1999,145). Multikulturalni model obrazovanja bio je namijenjen djeci većine i manjine, a imao
je za svrhu upoznavanje djece s kulturnim različitostima njihovog društva i smanjivanje ksenofobije i rasizma.
Model se bazirao na upoznavanju učenika s karakteristikama i običajima različitih kultura te uklanjanju etničkih
stereotipa i predrasuda, Spajić-Vrkaš,V., 2004.
2
Kulturni relativizam je „sposobnost shvaćanja da su teorije i vrijednosti druge grupe isto tako razložne kao i naše
vlastite“ prema Hofstede, G. u Previšić, V., 2001.,11.

1
promjenjive, da se identiteti mijenjaju, da svatko istovremeno ima više identiteta.
Interkulturno obrazovanje ima cilj afirmirati kulturni i grupni identitet drugih i smanjiti ili
eliminirati predrasude prema njima - s ciljem da se utječe na sprečavanje ili smanjenje
diskriminacije u društvu (Katunarić, 1994, 850).
Politika prema imigrantima koji se vrlo često zovu i „novim manjinama“ prošla je četiri
faze: fazu isključenja ili djelomičnog isključenja u šezdesetim, fazu asimilacije u ranim
sedamdesetim, fazu diferencijacije u kasnim sedamdesetim te fazu pluralističkog uključenja od
kasnih osamdesetih. Nakon niza pokušaja u odgoju i obrazovanju kulturno drugačijih osmišljen
je interkulturalni model koji promiče vrijednosti kulturnog pluralizma.3
Suština interkulturalnog modela je u razvoju kritičkog odnosa prema stvarnosti, te dijaloga i
razmjene među kulturama.
Interkulturalni odgoj usmjeren je čovjeku koji susret s drugim nacionalnostima,
jezicima, kulturama, rasama i religijama pretvara u vrijednost i obostrano obogaćivanje. On se
ogleda u odgoju stavova, vrijednosti, osjećaja i ophođenja s drugim kulturama, jer nije
dovoljno samo poznavati drugoga već i s njim surađivati da bi se postigli postavljeni
interkulturalni ciljevi (Previšić, 1999). Cilj interkulturalne pedagogije je da se nauči živjeti i
djelovati u različitostima. Polazeći od toga da su sve kulture jednako vrijedne i da se to
tolerantno iskazuje u međusobnom dijalogu i prožimanju interkulturalni odgoj ima zadaće:
„razvijati toleranciju i međusobno sporazumijevanje“ (Previšić, 1994, 19) (uvažavanje,
prihvaćanje i vrednovanje bogate različitosti svih kultura), te formiranje kulturnog identiteta.
Uspostavljanjem ideologije interkulturalizma u odgoju i obrazovanju zagovara se globalni
odgoj, odgoj za smanjivanje predrasuda, antirasistički odgoj, odgoj za ljudska prava (u to
područja spada pravo na život, pravo na samoodređenje, pravo na kulturni identitet, prava
manjina, pravo na razlike u mišljenju), odgoj za mir, te ideje o međusobnoj ovisnosti
pripadnika raznih grupa, bez obzira na njihovu nadmoćnost ili veličinu (Godler, 1991). Te se
ideje nastoje uvesti u cjelokupni rad škole i njezino okruženje. Nije realno očekivati da će neko
društvo prihvatiti interkulturalni pristup ako nije dostiglo razinu na kojoj je već implementirao
proces kulturnog pluralizma, s njegovom integralnom legitimizacijom jezika i kultura svih
postojećih grupa. Interkulturalno obrazovanje4 nije novi cilj ili novi školski predmet već načelo
3
Kulturni pluralizam je priznata kulturna različitost u multikulturalnim sredinama uz koju se vezuju vrijednosti i
tolerancija, razumijevanje drugih kultura i interkulturne komunikacije. U kulturnom pluralizmu ima mjesta za sve
kulture i identitete.
4
Da bi mogli definirati konkretne ciljeve interkulturalnog obrazovanja potrebno je provesti istraživanja kojim bi
utvrdili razinu tolerancije, stavove i vrijednosti mladih te temeljem toga izabrali primjerene sadržaje za određeni
stupanj školovanja. Istraživanje provedeno od 1993.-1998. pokazalo je da učenici o mnogim pitanjima
demokratskih vrijednosti nemaju zadovoljavajuću razinu poželjnih stavova, da su opterećeni brojnim
predrasudama i pokazuju velike socijalne distance prema određenim narodima i nacionalnostima u Hrvatskoj, da

2
kojim trebaju biti prožete sve školske aktivnosti. Hrvatska je kultura kao nacionalna kultura
izrazito pluralistički strukturirana. Zbog toga „područja promjene moraju biti nastavni sadržaji,
metode rada i vrednovanja, obrazovanje nastavnika kao i povezanost škole i društva“ (Čačić-
Kumpes, 2004, 313).
Od interkulturalizma u obrazovanju danas se očekuje da riješi mnoge probleme suživota među
različitim grupama, osigura daljnji razvitak demokracije, zaštite ljudskih prava i temeljnih
sloboda, intenzivira odgoj za slobodu, sigurnost, mir i razoružanje, promiče svijest o vlastitom
nacionalnom, kulturnom, jezičnom, vjerskom, spolnom, rasnom i drugom identitetu, ali i ideju
o međusobnom razumijevanju i uvažavanju različitosti (Sekulić-Majurec, 1996, 876).

2. Kultura

U sklopu kompleksne problematike interkulturalizma najteži problem predstavlja

definiranje kulture. Jedna od definicije kulture (Skledar, 1999) je da je ona ukupnost
materijalne i duhovne proizvodnje, te je istovremeno i stvaralački proces i njime stvorene
tekovine, kojima čovjek tijekom povijesti oplemenjuje i humanizira svoj svijet, to je
sveukupnost odgovora koje čovjek daje na svoja temeljna pitanja i mnogovrsne i složene
potrebe. Kultura je dakle, skup svih čovjekovih tvorevina i vrednota kao rezultat njihova
stvaralačkoga zahvata u prirodu i društvo, čiji je osnovni smisao, suprotno od nekulture i
antikulture, održavanje i napredak njegova opstanka. Ona je kumulativna cjelina duhovnih,
moralnih i materijalnih dostignuća i pregnuća, cjelokupna organizacija, nacrt i način života
određenoga povijesnoga prostora i vremena, dakle i nacionalnih zajednica, pa onda nema
nijedne etnije bez kulture, odnosno bez bar nekog stupnja njezina razvoja (Skledar, 1999, 42).
Osim toga svaka etnija i nacionalna kultura, pogotovo u višenacionalnim zajednicama u kojima
doslovno dominira jedna nacija, teži kulturnim posebnostima, prije svega jezičnim, a i
drugima, kao jednoj mogućnosti očuvanja svojega ugroženog kulturnoga i nacionalnoga
identiteta (Skledar, 1999, 44).
Kultura (a samim time i nacionalna kultura) u mnogome određuje kako članovi društva
misle i osjećaju. Ona usmjerava njihovo ponašanje i često definira njihov svjetonazor (Čimić,
1999, 53), određena je moralnim vrednotama, tradicijom, običajima, religijom, narodnom
umjetnošću, znanošću, ideologijom, sustavom vrijednosti, vjerovanjima, načinom ponašanja u
tipičnim životnim situacijama (rođenje, vjenčanje, smrt).
imaju prilično radikalne i isključujuće stavove prema devijantnim skupinama, vjerskim skupinama, i brojne
negativne stereotipe prema pripadnicima regionalnih skupina u Hrvatskoj (Previšić, 1996, 141).

3
 Hrvatska nacija se oblikovala, osim pod utjecajem nekih političkih i društvenih
razloga, prije svega na temelju kulturnih čimbenika. To su, uz tradicionalnu narodnu kulturu, i
standardizirani narodni jezik i književnost, izobrazba i katolička vjera kao osnovni integrativni
čimbenici.

3. O identitetu

Pitanje identiteta predstavlja srž interkulturalnog obrazovanja (Perotti, 1995; Gundara,

2000, Johansson, 1996.) kao sustavnog odgojno-obrazovnog djelovanja na tragu razvoja
solidnog društva, koji će omogućiti nesmetan razvoj višestrukih identiteta a na temelju
priznanja i osiguranja individualnih prava i sloboda.
Identitet nam daje odgovor na pitanje: tko smo i po čemu smo to što jesmo, kamo ili
kome individualno i kolektivno pripadamo, odakle dolazimo, kamo idemo? Verhelst (2001)
ukazuje kako se „identitet mora sagledati kao proces, a ne statična zbirka jasno određenih
elemenata“: nadalje, isti autor naglašava kako čimbenici koji pridonose identitetu ili čine
identitet osobe uključuju: podrijetlo (vrijeme i prostor u kojem se odvija osobna povijest), spol,
dob, anatomske karakteristike, uvjerenja, duhovnost, psihološke karakteristike, itd. (Katavić,
S., Horvat, J., Sablić Tomić, H., „Može li se izmjeriti kulturni identitet?“,
(http://matica.hr/Kolo/10.6.2007, zadnji put mijenjano 07. lipnja 2007.). Navedeno dovodi do
zaključka kako identitet uključuje stečene (kulturne) i zadane (prirodne) elemente. Prema
Jelinčić (2001), „identitet predstavlja karakteristike odabrane od strane samih ljudi, a koje su
različite od nekih drugih karakteristika nekih drugih ljudi. Dakle, ako ljudi osjećaju pripadnost
određenom lokalitetu, regiji ili državi, pritom dijeleći iste karakteristike s drugim ljudima koji
žive u istoj zajednici, a različite od karakteristika ljudi koji žive u drugim zajednicama, ne
postoji veći autoritet koji bi im mogao nametnuti neki „drugi“ identitet ili neku „drugu“
kulturu“ ( Katavić, S., Horvat, J., Sablić Tomić, H, „Može li se izmjeriti kulturni identitet?“,
(http://matica.hr/Kolo/10.6.2007., zadnji put mijenjano 07. lipnja 2007).
Izgradnja identiteta povezana je s procesima identifikacije s teritorijalno, etnički i
kulturno definiranom zajednicom kao i s usporednim uvjetovanjima kognitivne i emocionalne
dimenzije pojedinca. Svijest o značenju vlastite kulture dopušta prepoznavanje različitosti. U
intertkulturalnom kontekstu, identitet predstavlja jedan od temeljnih pojmova u analizi
etničkog, nacionalnog i manjinskog problema. Svaka osoba može razviti i interkutluralni
identitet. Ona osoba koja ga je razvila ne poistovjećuje se isključivo sa svojom društvenom
skupinom, već i s ostalim društvenim skupinama i podskupinama s kojima živi, kreirajući na

4
taj način viđenje koje nije ograničeno i zatvoreno samo interesima svoje skupine, već
mogućnošću viđenja i identificiranja sa shvaćanjima drugi (Kim, 1992).
Prema Bensonu (1987) postoji deset dimenzija interkulturalne kompetencije: govorne
vještine, komunikacijske vještine, interakcija, pojačane aktivnosti, prijateljstvo, društveno
odgovarajuće ponašanje, posao, stavovi, zadovoljstvo i mobilnost (Hrvatić, 2005, 257). No sve
te komponente mogu se kategorizirati u sljedeće kategorije: osobni stavovi, znanje,
komunikacija, razvoj osobnosti i društveni odnosi. Priznavanje identiteta osnova je za
priznavanje kulturne raznolikosti.

4. Kulturni identitet

Kulturni identitet je specifičan izraz socijalnog identiteta. Prema Perottiju kulturni

identitet čine dva važna pojma. Prvi je pojam identitet za koji smatra da je predodžba koju
svaki pojedinac ima o sebi, tj. svijest o vlastitu postojanju kao osobe u odnosu prema drugim
pojedincima s kojima čini društvenu skupinu (npr. obitelj, udrugu, naciju, itd.). Ta predodžba
iskazuje međusobnost pojedinca i društva, a uključuje subjektivni aspekt (doživljaj
samoidentifikacije i kontinuiteta pojedinčeva postojanja u vremenu i prostoru), te odnosi i
kolektivni aspekt (doživljaj činjenice da drugi ljudi u pojedincu prepoznaju pojedinčevu
identifikaciju i kontinuitet). Za razliku od toga, pridjevak kulturni potječe od riječi „kultura“,
shvaćene kao sveukupno naslijeđe pojedinca i društvenih skupina kojima pojedinac pripada i
temelji se na normama ponašanja, vrijednostima, običajima i jeziku koji ujedinjuju ili odvajaju
ljudske skupine. Kulturni identitet pojedinca je njegov globalni identitet, tj, konstelacija više
identiteta utemeljenih na nekolikim različitim kulturalnim elementima (Perotti, 195, 72).
Formiranje kulturnog identiteta utječe na sva značajnija područja života individue a
postiže se pomoću kulturnih stereotipa putem socijalizacije i obrazovanja. Dakle, u utvrđivanju
kulturnog identiteta treba analizirati: zajednički jezik, dominantne simbole i vrijednosne
orijentacije, povijesne mitove i legende, osnovne vrednote i poštovanje prava drugih. Kulturni
identitet možemo razumjeti kao obrazac zajedničkog načina života i mišljenja, zajedničkog
iskustva na kojem se temelje oblici i sadržaji kao i vrijednosti. Kulturni identitet prema tome
označava pripadnost pojedinca datoj kulturi, s kojom se ne moraju u potpunosti identificirati ali
moraju usvojiti ono što je bitno za datu kulturu da bi bili njeni predstavnici.
Hrvatski kulturni identitet temelji se na različitosti, koja proistječe iz povijesnih,
političkih, gospodarskih, društvenih i drugih prilika koje su se u pojedinim povijesnim
razdobljima na različite načine manifestirale na hrvatskim prostorima.

5
 Nacionalni kulturni identitet jest sinteza svih materijalnih i duhovno-kulturnih tvorevina i
djelatnosti, ukupnost odgovora na bitna ljudska pitanja i osnovne potrebe određenoga
sociokulturnog i nacionalnog prostora, što ga čini zasebnim, vlastitim, autohtonim (Skledar,
1999, 47). Jedan od autora koji je nastojao precizno odrediti pouzdane elemente u području
nacionalne kulture je Nizozemac Geert Hofstede. Smatrao je da među ljudima postoje stoljetne
navike i običaji, koji su danas uobličeni u njihovim „nacionalnim kulturama“. Proveo je brojna
istraživanja nacionalne kulture te naznačio temeljne odrednice „mentalnog programa“, tj.
kulturnih značajki koje je sažeo u pet temeljnih dimenzija: 1. odnos prema
autoritetu/hijerarhijska distanca (predstavlja kontinuum između dvije krajnosti i pokazuje do
koje mjere društvo prihvaća činjenicu da je moć u institucijama nejednako raspoređena); 2.
individualizam-kolektivizam (pokazuje do koje je mjere određeno društvo tek labavo povezana
socijalna mreža u kojoj ljudi trebaju isključivo brinuti o sebi i svojoj užoj obitelji ili čvrsto
povezana zajednica u kojoj se dobro razlikuju pripadnici pojedinih skupina, uz očekivanje da
se brinu jedni o drugima); 3. muževnost-ženstvenost (pokazuje do koje mjere dominantne
vrijednosti u društvu naginju prema asertivnosti i gomilanju materijalnih dobara „muževnost“
ili brizi za ljude i kvalitetu života „ženstvenost“); 4. kontrola neizvjesnosti/anksioznost
(pokazuje do koje se mjere društvo osjeća ugroženo nejasnim situacijama i kako ih pokušava
izbjeći određujući propise i pravila, vjerujući u jednu apsolutnu istinu i odbijajući tolerirati
devijantnost), (Hrvatić, 2001, 245); 5. usmjerenost na budućnost/“konfučijanizam“ (odnosi se
na prihvaćanje promjena i spremnost na dugoročna ulaganja ili stabilnost i život od danas do
sutra). Istraživanjem u sklopu projekta „Kulturni identitet hrvatske mladeži“ provedeno 1998.
godine (voditelj tima dr. sc. V. Previšić), došlo se do spoznaje da srednjoškolci imaju visoku
razinu deklarativnog prihvaćanja europskih vrijednosti, stereotipe, izraženu socijalnu distancu
prema pripadnicima nacionalnih, etničkih i religijskih skupina, kao i visoku hijerarhijsku
distancu, pretežni kolektivizam, jasno podijeljene društvene spolne uloge i jaku kontrolu
neizvjesnosti (Hrvatić, 2001). Potrebno je ponoviti slično istraživanje kako bi dobili uvid u
trenutne stavove srednjoškolaca te im ponudili, na osnovu novih spoznaja, primjerene
interkulturalne sadržaje.

5. Završna riječ

6
 Interkulturalnost prolazi kroz različite identitete i interkulturalni odgoj ne može se
realizirati ako se ne dopusti svakom subjektu ili skupini da potvrdi svoj identitet. Upravo
svijest o značenju vlastite kulture dopušta prepoznavanje različitosti i jača sposobnost
djelotvornog percipiranja stvarnosti, prihvaćanje sebe samih ali i prihvaćanje drugih. Biti
svjestan svog kulturnog identiteta znači prihvatiti spontanost, prirodnost, mogućnost zapažanja
problema, sposobnost odvajanja od same kulture i okruženja, i tako zadržati
interkulturalizaciju. Očuvanje kulturnog identiteta označava želju za očuvanjem jedinstvene
vlastite kulture, povijesti, jezika i sustava vrijednosti od stranog utjecaja. Interkulturna
pedagogija polazi od premise da pojedinac može sačuvati svoj identitet u izvandomovinskom
okruženju i da istodobno može akceptirati vrijednosti i drugoga identiteta, pod uvjetom, da su
za to garantirane političke, zakonske, stručne, obrazovne, organizacijske i druge pretpostavke
(Zidarić, 1994, 22).
Zbog svega navedenog postavilo se pitanje mogu li se putem odgoja i obrazovanja
poticati nove kulturne vrijednosti i obrasci a umanjivati nepoželjne i destruktivne dimenzije
kulture. Odgovor je jedan od mnogih programa izrađen radi razvoja multikulturalnih odnosa,
kolektivni program pameti, („CDD program“ - Culutre, Differences, Diversity), koji se temelji
na pretpostavci da škola treba razvijati osjećaj pripadnosti konkretnoj kulturi (vlastiti kulturni
identitet) i potpunu jasnoću o toj kulturi i njezinim korijenima, jer je svako razvijanje,
uspoređivanje i nadogradnja vlastite kulture utemeljene na samom poznavanju te kulture. S tog
polazišta definirala su se pitanja vrijednosti vlastite kulture. Prvo je potrebno odrediti kulturne
vrijednosti, zatim razumjeti razlike i njihove uzroke, pripremiti i osposobiti pojedinaca za
prihvaćanje različitosti, ustanoviti tolerantne kriterije vrednovanja brojnih kulturnih razlika te
putem obrazovanja, ostvariti temeljne zadaće poštivanja, prihvaćanja i usvajanja tuđih
vrijednosti sa stajališta da su razlike bogatstvo i vrijednost koje treba poznavati i sačuvati za
budućnost. (Mijatović, Žužul, 2004, 45). Prema tome, znamo što i kako djelovati da bi kod
učenika razvili pozitivne kulturne vrijednosti, preostaje nam samo da u praksi to i
primijenimo.

Literatura:

1. Čačić-Kumpes, J. (2004), „Interkulturalizam u obrazovanju: koncepti, teorijski

modeli i razvojne mogućnosti“, Povijest u nastavi, 2(4), str. 275 - 334.
2. Čačić-Kumpes, J. (priredila) (1999). Kultura, etničnost, identitet. Zagreb: Institut za
migracije i narodnosti: Naklada Jesenski i Turk: Hrvatsko sociološko društvo.

7
3. Godler, Z., (1991), „Interkulturalizam i interkulturalni odgoj i obrazovanje: razvojne
faze i karakteristike u Kanadi i Španjolskoj – komparativna analiza“, Istraživanja
odgoja i obrazovanja, 8, str. 59 - 70.
4. Hrvatić, N. (2001), Metodologijske paradigme interkulturalnog odgoja i obrazovanja.
u: Rosić. V., Teorijsko-metodološka utemeljenost odgoja i obrazovanja. Rijeka:
Filozofski fakultet, str. 241 - 247.
5. Hrvatić, N., Piršl, E., (2005), „Kurikulum pedagoške izobrazbe i interkulturalne
kompetencije učitelja“, Pedagogijska istraživanja, 2 (2), str. 25 1 - 266).
6. Jelinčić, D. A., „Globalizacija i hrvatski identitet“,
(http://www.matis.hr/zbornici/2001/, zadnji put mijenjano 30. travnja 2007.)
7. Katavić, S., Horvat, J., Sablić Tomić, H, „Može li se izmjeriti kulturni identitet?“,
(http://matica.hr/Kolo/10.6.2007, zadnji put mijenjano 07. lipnja 2007.)
8. Mijatović, A., Žužul, A. (2004), „Prilog određenju dimenzionalnih značajki kulturnog
identiteta srednjoškolske mladeži u Hrvatskoj“, Pedagogijska istraživanja, 1 (1), str.
41 – 66.
9. Perotti, A. (1995). Pledoaje za interkulturalni odgoj. Zagreb: Educa.
10. Previšić, V. (1994), Multi-i interkulturalizam kao odgojni pluralizam. u: Matijević,
M., Pranjić, M., Previšić. V., Pluralizam u odgoju i školi. Zagreb: Katehetski
salezijanski centar, str. 19 - 22.
11. Piršl, E., Benjak, M. (2003), Humanistički odgoj – temelj interkulturalizma. u: Franić
D.P., Komunikacijska kompetencija u višejezičnoj sredini II.: teorijska razmatranja,
primjena. Jastrebarsko: Naklada Slap; Zagreb: Sveučilište, str. 182 - 192.
12. Previšić, V., Mijatović, A. (2000). „Kulturni identitet i nacionalni kurikulum“,
Napredak, 141 (2), str. 135 - 146.
13. Previšić, V. (gost urednik, 1996). Izazovi interkulturalizma. Društvena istraživanja,
tematski broj, 5, 5 - 6, Zagreb.
14. Roksandić, D. (2004), Interkulturalizam u nastavi povijesti: pristupi i koncepti.
Povijest u nastavi, 2 (4), str. 283 - 304.
15. Spajić-Vrkaš, V. (1997), Globalna etika, kulturni pluralizam i demokracija. u: Vrgoč.
H., Odgoj i obrazovanje za život u demokratskom društvu. Zagreb: HPKZ, str. 35-42.