ODGOJ KAO PROCES I DJELATNOST

Pojam odgoja

Rekli smo da pedagogija proučava odgoj kao djelatnost. Odgoj je proces formiranja čovjeka kao
ljudskog bića, njegovih fizičkih, intelektualnih, moralnih, estetskih i radnih osobina.

Odgoj je bitan za svakog pojedinca i za društvo u cjelini. Omogućuje ljudsko oblikovanje

čovjeka, a omogućio je razvoj i napredak ljudskog društva. Dr. Ante Vukasović, 1998. odreduje
odgoj kao «svrhovit proces u kome se očituje jedinstvo odgojnog cilja i zadataka, načela i
metoda, što u planski ostvarenom odgojnom djelovanju, uz aktivno i skladno sudjelovanje
brojnih odgojnih činitelja, teži prema izgrađivanju potpune ljudske osobnosti.»

Odgoj je specifičan proces i posebna društvena djelatnost. Odgojem kao pedagoškim procesom
usmjerava se razvoj svih dispozicija ličnosti. U odgojnom procesu odgajatelj i odgajanik putem
komunikacije i interakcije planiraju, ostvaruju i vrednuju cjelovitiji razvoj ličnosti.

Osnovne karakteristike odgoja

Bez obzira na različite ciljeve i zadatke odgoja u pojedinim društveno – historijskim epohama i
razdobljima, odgoj ima neke zajedničke odlike ili karakteristike. Navest ćemo najbitnije
karakteristike odgoja koje navodi dr. Nikola Potkonjak, 1968. :

l.Povijesni karakter odgoja, tj. njegova razvojnost i promjenljivost.Odgoj kao i rad nije
nepromjenljiv. Neprekidno se mijenjaju sadržaj, oblici, sredstva i karakter rada, kao i položaj i
odnosi u koje čovjek dolazi radeći i odgajajući se.

2. Konkretna društvena uvjetovanost odgoja je sljedeća karakteristika odgoja.Odgoj je uvijek

društveno uvjetovan, sasvim konkretno društveno uvjetovan.Poznato je daje društveni razvitak do
sad prolazio kroz pet formacija, a svakoj od tih formacija odgovaraoje i određeni odgoj.
Razlikuje se odgoj u prvobitnoj zajednici, robovlasnički, feudalni, kapitalistički i socijalistički
odgoj.

3. Klasnost odgoja izražava društvenu i povijesnu uvjetovanost odgoja. U osnovnim društvenim

formacijama kroz koje je prošlo društvo u svom historijskom razvitku,osim prvobitne zajednice,
odgoj je imao klasni karakter, ovisio je o tome koja je klasa vladajuća, koja je podređena i kakav
je međusobni odnos klasa.

4. Politički karakter odgoja upućuje na povezanost odgoja i politike u određenom društvu. Ova
odlikajejošjedan konkretan oblik dmštvene uvjetovanosti odgoja, tj. izraz povezanosti odgoja i
društva.I u suvremenim društvima postoji povezanost odgoja i politike određenog društva. Ima
pedagoga koji se zalažu za «apolitičnost» odgoja.Zalažu se za autonomiju odgoja i za njegovu
isključivu znanstvenost.
5.Korijeni odgoja su biološke prirode

I u životinjskom svijetu postoji odredena briga za mladunčad: pomažu im, čuvaju ih i njeguju, a
vode ih periodu razvijanja i osposobljavanja za samostalan život.Ova briga i staranje kod
životinja traje kraće, nagonskeje, tj. instinktivne prirode.Ta briga i staranje nije odgoj u pravom
smislu. U svojoj suštini odgoj je pojava društvenog života ljudi i funkcija ljudskog društva. Bitna
karakteristika odgoja jeste društvenog života ljudi i funkcija ljudskog društva.

6. Bitnu karakteristiku odgoja koji je postao spoznata ljudska djelatnost čini svrsishodnost i
svjesnost, spoznate odgojne djelatnosti i sistematičnost i organiziranost.Iz dosadašnjeg izlaganja
karakteristika odgoja možemo zaključiti da je odgoj velikim dijelom svrsishodan. Društva koja
organiziraju odgoj uvijek ga usmjeravaju prema određenom cilju koji teže ostvariti. Odgoj je
intencionalan jer se njime uvijek nastoji nešto postići, nastoje se ostvariti odredeni zadaci kako
bi se ostvario cilj.Cilju se nastoje podvrgnuti: organizacija, sadržaj, sredstva, metode, oblici rada,
tok odgojnog procesa.

Značaj odgoja kao djelatnosti

Kao specifičan proces ili posebna ljudska djelatnost odgoj ima veliki značaj kako za razvoj
ličnosti tako i za prosperitet društva. Odgoj je povezan sa razvojem ličnosti, a iz psihologije
znamo da se razvoj odvija pod utjecajem sazrijevanja i učenja. Individualni aspekt odgoja odnosi
se na razvoj ličnosti.
Ličnost bez odgoja ne može se ni zamisliti.Čovjek kao ličnost ostvaruje se u dmštvu. «Čovjek je
unutrašnje jedinstvo individualnog i društvenog i postoji samo kao takvo jedinstvo.» (Pešić,
1957.)Osnovu za razvoj ličnosti predstavlja individua. U procesu odgoja ona postaje ličnost.

Tokom francuske buržoaske revolucije isticano je daje najvažnija potreba jednog naroda poslije
kruha, odgoj. Odgoj podstiče privredni i društveni razvoj društva, bogati kulturu odredenog
društva i podstiče humane međuljudske odnose. Društvo se kroz odgoj održava, obnavlja i
razvija.

Razvoj ličnosti i društvaje međusobno povezan. Odgoj jedne generacije posljedica je odgajanja
svake pojedine ličnosti. 0 društvenim uvjetima zavisi kako će se kvalitet odgoja pojedine ličnosti
odraziti na kvalitet odgoja generacije u cjelini.

Moć i granice odgoja

Brojni su faktori koji utječu na razvoj ličnosti. Pitanje faktora razvoja ličnosti spada u jedno od
najvažnijih pitanja u pedagogiji. Individua postaje ličnost u procesu odgoja. Pojam ličnosti je
veoma složen, pa se zbog toga može definirati sa psihološkog, filozofskog i antropološkog
aspekta. Brojne su definicije ličnosti. U psihologiji pojam ličnosti određuje se «kao sveukupnost
fizičkih, mentalnih, etičkih i socijalnih komponenti.» (Dervišbegović, 1997.)
Da bi se ličnost razvijala u željenom pravcu važno je znati faktore koji utiču na njen razvoj,
kolikaje snaga i moć pojedinih faktora. Bitno je uskladiti djelovanje pojedinih faktora i povezati
ih kako bi djelovali jedinstveno. Prema saznanjima savremene pedagoške nauke odlučujući
utjecaj na razvoj ličnosti imaju: nasljeđe,društvena sredina, odgoj i aktivnost odgajanika.

Kad su u pitanju faktori razvoja ličnosti stoljećima su se postavljala različita pitanja koja su
upućivala na jedno glavno: «Je li odgoj svemoćan ili nemoćan? Kolike su mu mogućnosti i dokle
su mu granice?» S ciljem da daju odgovore na ova pitanja u pedagogiji su se pojavile četiri grupe
shvatanja. To su:
 pedagoški pesimizam,
 pedagoški optimizam,
 pokušaj prevladavanjajednostranosti,
 pedagoški realizam.

Pedagoški pesimizam. Prema ovom shvatanju glavni faktor čovjekovog razvitka predstavlja
nasljeđe. Predstavnici pedagoškog pesimizma su mislili da nasljede igra odlučujuću ulogu, da
čovjek ostaje onakav kakav se rodi, da ne može pobjeći od svoje sudbine i daje njegova priroda
nepromjenljiva.
Ovo shvatanje negiraloje moć odgoja i dovelo je do pedagoškog pesimizma.Predstavnici
pedagoškog optimizma isključivi značaj pridaju ulozi sredine na razvoj ličnosti.
Treće shvatanje uzima u obzir unutamje i vanjske faktore u razvoju ličnosti.Pedagoški realizam
je shvatanje koje ističe da je odgoj moćan. Predstavnici pedagoškog realizma pokušavaju spojiti i
izmiriti sva ova gledišta, pa ističu da na razvoj čovjeka utiču u određenoj mjeri i nasljeđe,
društvena sredina i odgoj.

Sa prvim učenjem o odgoju postavljalo se pitanje faktora razvoja ličnosti.Ovisno o tome kako su
pojedini pedagoški teoretičari i drugi mislioci odgovorili na ovo pitanje, javilo se nekoliko teorija
koje objašnjavaju ove faktore.
To su:
 teorija nativizma,
 teorija empirizma,
 teorija konvergencije i
 savremeno shvatanje o razvoju ličnosti.