Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli

Odsjek: Psihologija
Naziv predmeta: Uvod u razvojnu psihologiju
Mentor: Edina Ikinić, stručnjak iz prakse

Vježba: Ispitivanje konzervacije materije

Student: Adna Dedić

Broj indeksa: 13-35/21

Tuzla, maj, 2022.

Uvod

Razvoj čovjeka, kao i intelektualni razvoj, je posmatran iz raznih stajališta i gledišta.

Postavljena su mnogobrojna pitanja, kao to da li je razvoj kontinuiran ili diskontinuiran, tj. da li
se dijete, čovjek, intelektualno razvija čitav svoj životni vijek ili taj razvoj doživljava zastoj u
nekoj određenoj dobi; postoji li jedan ili mnogo puteva razvoja? Je li važnija čovjekova urođena
priroda, geni, naslijeđe, ili odgoj, uticaj okolije, roditelja, društva?
U prvoj polovini dvadesetog vijeka vjerovalo se da razvoj prestaje u adolescenciji. Dojenačka
dob i djetinjstvo su se smatrali razdobljima naglih promjena, odrasla dob razdobljem stagnacije a
starost razdobljem opadanja i smanjenja funkcija i sposobnosti. Što se tiče filozofskih pogleda na
djetinjstvo i intelektualni razvoj, smatralo se da po izlasku iz dojenačke dobi dijete je već
minijaturna, oblikovana odrasla osoba, što se naziva performacionizam. John Locke smatrao je
da je dijete tabula rasa, što znači ‘prazna ploča’, i prema tome iskustvo oblikuje u potpunosti
djetetov karakter, roditelji su glavni skrbnici i najviše utiču na razvoj djeteta. On je također
vjerovao da i u kasnijoj dobi ljudi mogu doživjeti razne razvojne promjene i mogućnosti za razne
razvojne puteve. Za Jean Jacques Rousseaua djeca nisu bila prazne ploče, nego plemeniti divljaci
(noble savages) koji su prirodno obdareni sa osjećajem za dobro i pogrešno, kao i sa urođenim
programom za zdrav razvoj. Smatrao je kako odrasli mogu samo naštetiti djetetovom urođenom
osjećaju za moralno i njegovom unikatnom načinu razmišljanja i doživljavanja.
Pojedinac koji je najviše uticao na istraživanje dječijeg razvoja je švicarski kognitivistički
usmjeren teoretičar Jean Piaget. On je smatrao da se znanje ne može utisnuti u dijete putem
potkrepljenja, nego je vjerovao, prema svojoj kognitivno-razvojnoj teoriji, da djeca aktivno grade
svoje znanje istražujući svijet koji ih okružuje i manipulirajući njima. Glavno mjesto u njegovoj
teoriji zauzima biološki pojam adaptacije, strukture uma se prilagođavaju vanjskom svijetu. U
dojenačkoj dobi i ranom djetinjstvu djetetovo se razumijevanje razlikuje od razumijevanja
odraslih osoba. Prema njegovom vjerovanju dijete se kreće kroz četiri razvojna stadija, i svaki od
njih obilježavaju kvalitativni različiti način mišljenja.

Prvi stadij je senzomotorički stadij (od rođenja do 2. godine života), kojim počinje kognitivni
razvoj, sa djetotovom upotrebom sojetila i pokreta u svrhu istraživanja svijeta. Djeca misle
djelujući na svijet oko sebe svojim očima, ušima, rukama i ustima. Na osnovu toga otkrivaju
načine rješavanja senzomotoričkih problema, poput potezanja ručkice kako bi se čula glazba iz
igračke, pronalaženje skrivene igračke i stavljanje i vađenje predmeta iz neke posude.

Predoperacijski stadij (od 2.do 7. godine), okarakterizirano simboličkim mišljenjima djeteta koje
je prepuno nelogičnosti. Koriste, dakle, simbole kako bi predočavala svoja ranija senzomotorička
otkrića, razvija se jezik i igra razmišljanja, ali tom mišljenju itekako nedostaje logičnosti.
Najveći dio njihovog razmišljanja je egocentričan, i djeca gledaju na svijet samo iz svoje
perspektive. Međutim, mogu postepeno naučiti da ovladavaju svojim razmišljanjem i da vide
stvari i svijet iz više perspektiva, npr. da razumiju kako neko drugi može razmišljati ili osjećati.

Stadij konkretnih operacija (od 7. do 11. godine), djetetovo rezoniranje postaje logično i školska
djeca mogu razumjeti ako određena količina vode ili plastelina promijeni oblik, njihova količina
ipak ostaje ista. Također predmete organiziraju u hijerarhijske sisteme klasa i potklasa. U
poređenju sa odraslim, mišljenje školske djece još uvijek nije apstraktno. Mogu razumjeti i
primijeniti logičke principe kako bi protumačila iskustva i poimanja. Uče se da razumiju osnove
za brojeve, klasifikaciju, konzerviranje i slično.

Stadij formalnih operacija (više od 11 godina), sposobnost apstraktnog mišljenja adolescentima

omogućava baratanje simbolima koji se ne odnose na objekte u stvarnom svijetu. Također mogu
razmišljati o mogućim ishodima u nekom znanstvenom problemu, a ne samo o onima koji su
najočigledniji. Etika, moral, politika i druga važna socijalna pitanja postaju značajna i
angažirajuća.
Piagetova ideja bila je da ljudi teže ka mentalnoj ravnoteži tj., balansu između različitih suprotno
djelujućih sila u svijesti. Čovjek stalno teži ka tome da razumije svijet oko sebe i ono što se u
njemu događa, i rezultat toga je inteligencija. Ljudsko prilagođavanje razmišljanja da bi došli do
nove informacije i iskustva vrši se pomoću asimilacije i akomodacije.
Akomodacija, za razliku od asimilacije, znaci da se znanje mora mijenjati prema novom iskustvu
i saznanju. Ova ravnoteža se dostiže pomoću mentalnih pojmova, ili šema, koje stvaraju
harmoniju između slike u svijesti i iskustava. Šema je opći način razmišljanja o svijetu oko sebe.
Istraživanje
Ispitati ćemo dvoje ispitanika, djecu predškolske dobi i školske dobi. Materijal korišten u ovoj
vježbi jeste: pertle, plastelin, kvadratići kolaž papira.
Ispitivanje konzervacije materije se odvilo na dva ispitanika, ispitanicu od 8 godina, i ispitanika
od 5 godina.
Ispitivanje se sastoji od pet dijelova:
1. u prvom dijelu postavila sam dvije pertle iste dužine nakon čega sam postavila pitanje
ispitanici koja je duža, na šta je odgovorila da su obje jednake dužine. Nakon toga savila sam
pertlu na pola i postavila je ispod prve pertle, nakon čega je uslijedilo ponovno pitanje, da li su
pertle jednake dužine. Ispitanica od 8 godina odgovorila je da je duža pertla ona gornja, na
pitanje zašto, daje odgovor ‘zato što je duža’, dok je ispitanik od 5 godina odgovorio da je donja
pertla presavijena i da ne zna koja je duža ili su iste. Postavljam ispitaniku ponovno isto pitanje
uz malo više obrazloženja gdje on odgovara da su obje iste.

2. drugi dio testiranja sastoji se od toga da se ispitanici postavlja pitanje gdje ima više ili jednako
dugmića, gdje su dugmići postavljeni jedni ispod drugih, po 4 u svakom redu sa jednakim
razmakom. Oba ispitanika su odgovorila isto, da ima jednak broj u oba reda. Nakon što sam u
drugom redu dugmiće primakla jednog drugome, i razmak je bio smanjen, ispitanica odgovara da
u prvom redu, redu gdje su dugmići ostali u istom razmaku, ima više dugmića. Na pitanje zašto
odgovorila je zato što izgleda više. Ispitanik je na prvo pitanje odgovorio isto, a na pitanje gdje
ima više ili jednako sa smanjenim razmakom, također odgovara da u gornjem redu, sa većim
razmakom, ima više dugmića. Odgovor na pitanje zašto je ‘zato što ima’.

3. treći dio je proveden tako što su dvije kuglice plastelina stavljene jedna pored druge.
Ispitanica odgovara da su kuglice jednake. Nakon što je jedna kuglica izvaljana u valjak i
vraćena nazad na svoje mjesto, ispitanica odgovara da je manji valjak od kuglice, tj da ima manje
plastelina u valjku nego kuglici. Njeno objašnjenje je da sam ja uzela dio plastelina iz tog valjka i
da zato tu ima manja količina.
Ispitaniku su predstavljene dvije iste čase sa istom količinom vode. Nakon što je voda presuta u
čašu koja je uža a viša od ove u kojoj je voda bila, njegov odgovor se mijenja, više nije ista
količina vode nego u drugoj čaši ima više vode, jer sam ja ‘nasula još vode a da to on ne vidi’.

4. četvrti dio- ispitanici su predstavljene dvije površine sa kvadratićima u boji koje su poredane u
dva reda po tri kvadratića. U takvom rasporedu ispitanica izjavljuje da ima jednak broj
kvadratića. Nakon što se na drugoj površini promijeni pomenuti raspored, tako što u drugom
redu nisu više tri nego dva u drugom a jedan kvadratić u trećem redu, njen odgovor je drugačiji.
Ona tvrdi da na drugoj površini ima više kvadratića, na pitanje zašto daje odgovor: ‘zato što su
tamo poredane jedna ispod druge’.
Ispitanik daje isti odgovor na prvo pitanje, da je jednak broj u početnom rasporedu, međutim sa
promijenjenim rasporedom on daje odgovor suprotan ispitanici, on je prebrojao kvadratiće i dao
tačan odgovor, na obje strane ima isti broj.

5. peti dio sastoji se iz toga da se ispitanici daju dvije kockice plastelina u jednu ruku i još dvije u
drugu ruku. Postavlja se pitanje, da li su jednake težine i količine ili različite, ona daje odgovor
da su iste. Uzimam kockice iz jedne ruke i stavljam ih jednu na drugu i spajam, nakon toga
vraćam ih u njenu ruku i postavljam pitanje da li se nešto promijenilo i da li su sad jednako teške
ili je neka teža/lakša. Ona odgovara da plastelin koji je vraćen u njenu ruku je teži, na pitanje
zašto odgovara da je osjetila da je teže kada je vraćeno u njenu ruku, i da je osjetila i vidjela da je
vraćeno više plastelina u njenu ruku.
Ispitanika odgovara isto da na početku ima istu količinu plastelina u rukama, nakon što je vraćen
izmijenjen plastelin on također odgovara da je teži, na pitanje zašto kaže da je osjetio veću težinu
nego onaj koji već drži u ruci i da sam uzela skroz drugi komad plastelina i stavila mu u ruku.

Odgovori ispitanice od 8 godina nisu bili u skladu sa Piagetovom teorijom razvoja koja tvrdi da
bi djeca od 7. do 11. godine već trebala biti sposobna za primjenjivanje logičkih sposovnosti i da
razumije konzervaciju, tj primjer sa plastelinom u obliku valjka i loptice od plastelina.
Rezultati ispitanika od 5 godina su, po mojoj procjeni, bili u skladu, ako ne i iznad prosjeka, sa
očekivanjima za dijete koje je u predoperacijskom stadiju svog razvoja i gleda na svijet iz samo
svoje perspektive.

Ono što je moglo dovesti do ovakvih rezultata kod ispitanice (8god) jeste njeno socijalno
okruženje te način odgoja. U senzomotoričkom i predoperacijskom stadiju provodila je vrijeme
na selu u kući stare bake, sa majkom i djedom, bez druge djece u okruženju. Otac se bavi
zanimanjem koje zahtijeva odsustvo 5-6 dana u sedmici. Išla je u školu sa jako malo djece, u
jednom odjeljenju po razredu, ako i to, čitav prvi razred, sa djecom koja su živjela također u tom
malom selu, a dolazila su i iz manjih sela. Sada pohađa školu u Živinicama gdje je dosta razvila
svoje socijalne vještine, ali majka, po mom mišljenju, nije uradila sve što može i treba da se
dijete još razvije i unaprijedi svoje sposobnosti.
-Ispitanik (5god) je postigao ovakve rezultate, vjerujem, jer je od rane dobi išao u vrtić gdje je
razvijao socijalne vještine, vještine pisanja, čitanja, komunikacije i slaganja sa drugom djecom,
što mu je u mnogo čemu pomoglo i dovelo ga do toga da razvije intelektualne sposobnosti u
skladu sa svojim godinama.
Zaključak
Na osnovu postignutih rezultata ovog istraživanja, dokazano nam je da je Piagetova teorija u
mnogo toga tačna i dosljedna, dječiji razvoj, intelektualni razvoj, zavisi od odgoja i dijete ne
može prevazići sve granice svojih sposobnosti koje je on postavio na različitim stadijima. Djeca
se mogu razlikovati po razvoju ali često nema ekstrema koji odstupaju od granica svojih
sposobnosti koje je moguće postići. Ukoliko postoje neki zaostaci u razvoju, koji nisu povezani
sa mentalnim poremećajima, velike su šanse da nisu nepovratni i da ih je moguće unaprijediti i
razviti u nešto više, što je u skladu sa godinama djeteta.
Literatura
1. Berk L. (2008.) Psihologija cjeloživotnog razvoja. Naklada Slap, Zagreb.
2. materijal sa nastave