1

OLGA TOKARCZUK

DOM DANJI
DOM NOĆNI

Dom dzienny dom nocny

2
 Tvoj dom je tvoje uvećano tijelo.
Raste na suncu: spava u noćnoj tišini. Sanja.
Ne spava li tvoj dom, i ne napušta li dakle mjesto,
kako bi se našao u gaju ili na vrhu brijega?

Halil Ğubrān

SAN

Prve noći imala sam nepokretan san. Sanjala sam da sam čisto gledanje, čisti vid i nemam
tijela ni imena. Bdim visoko iznad doline, u nekakvoj neodređenoj točki, odakle vidim sve ili
gotovo sve. Mičem se u tom gledanju, ali ostajem na mjestu. Točnije, svijet što ga gledam,
prepušta mi se dok ga promatram, primiče se i odmiče tako da mogu vidjeti sve odjedanput ili
samo najsitnije pojedinosti.
Vidim dakle dolinu u kojoj je kuća, u samoj njezinoj sredini, ali to nije moj dom ni moja
dolina, jer meni ništa ne pripada, jer ja samoj sebi ne pripadam, pa čak i nema nečeg takvog
što bi bilo ja. Vidim kružnu crtu obzora koji zatvara dolinu sa svih strana. Vidim uzburkani,
mutni potok, koji teče između brežuljaka. Vidim drveće, moćnim nogama uraslo u zemlju,
kao jednonoge okamenjene životinje. Nepokretljivost toga što vidim, prividna je. Samoli
poželim, mogu proniknuti kroz prividnost. Tada pod korom drveća vidim pokretljive potočiće
vode i sokova koji kruže tamo i natrag, prema gore i dolje. Pod krovom vidim tijela zaspalih
ljudi i njihova nepokretljivost također je privid — delikatno u njima biju srca, šumi krv, čak
su i njihovi sni stvarni, naime u stanju sam vidjeti što su: pulsirajući komadići slika. Nijedno
to sanjajuće tijelo nije mi bliže, nijedno dalje. Jednostavno ih gledam i u njihovim zamršenim
snovitim mislima vidim sebe — tada otkrivam tu čudnu istinu, da sam gledanje, bez
refleksija, bez ikakvog stava, bez osjećaja. I odmah otkrivam drugu stvar — da sam u stanju
gledati također i kroz vrijeme, da jednako tako kao što mijenjam točku motrišta u prostom,
mogu je mijenjati i u vremenu, kao da je strelica na ekranu kompjutera koja se jednako tako
pokreće sama od sebe ili jednostavno ništa ne zna o postojanju ruke koja je pokreće.
Tako sanjam, čini mi se, beskonačno dugo vrijeme. Ne postoji prije i ne postoji poslije, ne
očekujem također ništa novo, jer ne mogu ništa zadobiti, niti izgubiti. Noć nikad ne prestaje.
Ništa se ne događa. Čak ni vrijeme ne mijenja ono što vidim. Gledam i ne uočavam ništa
novo, a niti zaboravljam to što sam vidjela.

MARTA
Cijeli prvi dan obilazili smo svoje imanje. Gumene čizme upadale su u glinastu zemlju.
Zemlja je bila crvena, ruke se prljale crveno, a kad ih se pralo, tekla je crvena voda. R. je opet
provjeravao stabla u voćnjaku. Bila su stara, prilegla, razgranana na sve strane. Takva stabla
sigurno ničim neće roditi. Voćnjak se protezao sve do šume i zaustavljao se na tamnom zidu
smreka. Stajala su kao vojnici. Poslije podne opet je počela padati susnježica. Voda se zbirala
na glinastoj zemlji, stvarala lokvice i potočiće i tekla odozgo ravno na kuću, probijala se kroz
zidove i nestajala negdje ispod njih. Upalivši svijeću sišli smo u podrum uznemireni
neprestanim šumom. Kamenim stubama tekao je pravi potok, zalijevao kameni pod i istjecao
naniže, u smjeru jezerca. Shvatili smo kako kuća stoji na rijeci, kako je nepromišljeno
sagrađena na tekućoj podzemnoj vodi i sada se tu ništa ne da učiniti. Može se jedino naviknuti
na taj turobni, vječiti šum vode, na nemirne sne.
Druga rijeka vidjela se kroz prozor — potok pun zamućene crvene vode koja potkopava
bespomoćno nepokretno korijenje stabala i nestaje u šumi.
S prozora druge sobe vidi se Martina kuća. Tri godine razmišljam o tome tko je Marta. O
sebi je uvijek govorila nešto drugo. Svaki put je navodila drugu godinu rođenja. Za mene i R.

3
Marta je postojala samo ljeti, zimi je nestajala, kao sve ovdje. Bila je sitna, posve sijeda,
nedostajalo joj zubi. Njezina koža — smežurana, suha i topla. Znam to, jer smo se poljubile
pri susretu, čak smo se prisno zagrlile i osjetila sam njezin miris — na silu isušene vlage. Taj
miris zauvijek ostane, ne da se uništiti. Odjeću koja je pokisla, treba isprati, tako je govorila
moja mama, ali ona je uopće sve prala uzalud. Otvarala je ormare, izvlačila čistu, uškrobljenu
posteljinu i bacala je u perilicu, kao daju je nerabljenje prljalo jednako kao i rabljenje. Zadah
vlage sam po sebi bio je neugodan, ali na Martinoj odjeći, na njezinoj koži, mirisao je poznato
i drago. Ako je Marta bila tu, sve je bilo na svom mjestu, sve je bilo u najboljem redu.
Marta je došla već druge večeri. Najprije smo pile čaj, potom ono prošlogodišnje vino od
divlje ruže1, tamno i gusto, tako slatko da se poslije prvog gutljaja mutilo u glavi. Vadila sam
knjige iz kutija. Marta je držala čašu objema rukama i bez zanimanja gledala. Pomislila sam
kako Marta ne zna čitati. Tako mi se činilo. To je bilo moguće, bila je dostatno stara da bi je
mimoišle javne škole. Slova nisu privlačila njezinu pozornost, ali je nikad o tome nisam
pitala.
Uzbuđene kuje ulazile su i izlazile. Na krznu su unosile zadah hladnoće i vjetra; grijale se
uz raspaljeni štednjak, a onda ih vuklo u voćnjak. Marta ih je milovala po hrptu svojim
dugim, koščatim prstima i ponavljala im kako su lijepe. I tako je čitavu večer govorila samo
kujama. Promatrala sam je ispod oka slažući knjige na drvene police. Svijeća na zidu
osvjetljavala je vršak njezine glave s čuperkom sijedih vlasi. Na vratu su prelazile u
pleteničicu.
Sjećam se tolikih stvari, a ne sjećam se kako sam prvi put vidjela Martu. Pamtim sve prve
susrete s osobama koje su mi kasnije postale važne; sjećam se je li grijalo sunce, pamtim
pojedinosti odjeće (smiješne istočnonjemačke R. čizme), sjećam se mirisa, okusa i nečeg kao
fakture zraka — je li bio opor i krut ili gladak i hladan kao maslo. O tome ovisi prvi dojam.
Takve se stvari zapisuju negdje u tim posebnim, možda životinjskim, dijelovima mozga i ni-
kad se ne zaboravljaju. Ali se prvog susreta s Martom ne sjećam.
To je moralo biti u rano proljeće — ovdje je to vrijeme svih početaka. Moralo je to baviti
u tom neravnom prostranstvu doline, jer Marta nikamo dalje sama ne izlazi. Vjerojatno je
vonjalo vodom i rastopljenim snijegom. Morala je na sebi imati taj sivi džemper rastegnutih
rupica.
Malo sam znala o Marti. Znala sam samo ono što mi je ona sama otkrila. O svemu sam se
morala domišljati i bila sam svjesna kako fantaziram o njezinoj osobi. Stvarala sam Martu s
čitavom njezinom prošlošću i sadašnjošću. Jer kad bih samo zamolila da mi priča nešto o sebi,
dok je bila mlada, kako je tada izgledalo ono što se sada čini tako očito, ona bi mijenjala
temu, okretala glavu prema prozoru ili bi jednostavno zamukla i sabrano sjeckala kupus ili
splitala te svoje-ne svoje vlasi. Nisam u tome osjećala mrzovolju prema razgovoru. Bilo je
tako kao da Marta jednostavno nije imala što pripovijedati o sebi. Kao da nije imala nikakve
povijesti. Voljela je razgovarati samo o drugim ljudima, koje sam ja vidjela možda nekoliko
puta slučajno ili ih uopće nisam vidjela, jer ih nisam ni mogla vidjeti — odveć su davno
živjeli. Također i o onima koji najvjerojatnije nisu ni postojali — potom sam pronašla dokaze
kako Marta voli izmišljati. I o mjestima u koja je te ljude posadila kao biljke. Mogla je
pripovijedati satima, sve dok mi ne bi dozlogrdilo te bih tražila uljudan izgovor da je
prekinem i kroz trave vratim doma. Katkad bi naglo prekidala ta svoja izlaganja, bez razloga i
tjednima im se ne bi vraćala, da bi onda ni odovud, ni odonud počela: »A sjećaš li se kako
sam ti pričala...« »Sjećam«. »I onda je dalje bilo tako, da...« — i tjerala nekakvu ishlapjelu
potku, a ja sam tražila u sjećanju o kome govori i gdje je prekinula. I za čudo, prisjećala sam
se ne toliko pripovijesti koliko Marte koja pripovijeda, njezine sitne figure, njezinih okruglih
leđa u džemperiću rastegnutih rupica, njezinih koščatih prstiju. Bilo da je to pripovijedala u
prednje staklo automobila, kada smo se vozile u Wambierzyce2 naručiti dasku, bilo dok smo
brale kamilicu na Bobolinim utrinama. Nikada mi nije uspijevalo obnoviti tu priču samu po

1
Vino od divlje ruže; Poljska nije vinorodni kraj. Razlikuju vino od grožđa i vina od raznog
voća i divljih plodova što je pretežito proizvod kućne radinosti i za vlastite potrebe
2
Wambierzyce; čit. Vambježice, mjestašce u Poljskoj

4
sebi, nego uvijek samo scenu, okolnosti, svijet koji ju je u mene ukorijenio, kao da su te priče
bile nekako nerealne, izmišljene, snovite, podražavane u njezinoj i mojoj glavi, isprane
riječima. Prekidala ih je isto tako iznenada kao što je i započinjala. Zbog nekakve vilice koja
je pala na pod, čiji je aluminijski zvuk razbijao posljednju misao, zaustavljao sljedeću riječ na
njezinim ustima, tako da ju je morala progutati. Ili bi ulazio Taj-i-Taj, na svoj način, uvijek
bez kucanja, lupajući čizmurinama već s praga i vukući za sobom curce vode, rose, blata —
svega što je vani bilo — a uz njega se uopće nije moglo ništa reći, jer je bio tako bučan.
Brojne stvari koje je Marta pripovijedala, nisam zapamtila. Ostale su mi od njih nekakve
nejasne točke, kao gorušica ostavljena na rubu tanjura poslije već pojedenog glavnog jela.
Nekakve scenice, strašne ili zanimljive. Nekakve slike iščupane iz konteksta — da su djeca
golim rukama lovila pastrve u potoku. Ne znam zbog čega sam skupljala takve pojedinosti, a
zaboravljala čitavu pripovijest koja je pak trebala nešto značiti, jer je bila pripovijest s
početkom i svršetkom. Pamtila sam same koštice, koje je potom moje pamćenje — posve
ispravno — moralo ispljunuti.
Nije se svodilo na to da sam samo slušala. I ja sam njoj govorila. Jedanput, na početku,
rekla sam joj kako se bojim umiranja, ne smrti općenito, nego samog trenutka, kada više ništa
ne budem mogla odgoditi za poslije. I da taj strah uvijek dolazi kad je tamno, nikada danju, i
traje nekoliko strašnih trenutaka, kao epileptični napadaj. Odmah sam se posramila tog
iznenadnog priznanja. I tada sam seja trudila promijeniti temu.
Marta nije imala dušu terapeuta. Nije postavljala dodatna pitanja, nije žurno ostavljala
suđe koje je prala kako bi sjela pored mene i potapšala me po plećima. Nije pokušavala, kao
ostali, sve što je važno smjestiti u vrijeme i naglo upitati: »Kadje to počelo?« Stoga bi se
činilo da je najvažnije ono što traje sada, pred samim očima. Da pitanja o početku i svršetku
ne nude nikakvo vrijedno saznanje.
Katkad sam mislila kako Marta ne sluša ili je neosjetljiva kao odrubljeno drvo, jer u
takvom trenutku zveckanje posuđa, kako sam očekivala, nije prestajalo, a njezine ruke nisu
gubile automatizam pokreta. Činila mi se čak nekako okrutna, ne pretjerano, kao na primjer
tada kada bi tovila te svoje pijetlove, a onda ih ubijala i požderala, sve odjedanput, tijekom
dva jesenska dana.
Nisam razumjela Martu i sada je ne razumijem kad o njoj razmišljam. Ali što će mi
razumijevanje Marte? Što bi mi trebalo donijeti jasno otkriće motiva njezinog ponašanja,
izvora iz kojih su tekle sve njezine priče? Što bi mi mogla dati njezina biografija, ako je Marta
uopće imala biografiju? Možda postoje ljudi bez biografije, bez prošlosti i bez budućnosti,
koje se ostalim objavljuju kao vječno sada?

TAJ-I-TAJ
Tijekom nekoliko sljedećih večeri, odmah poslije Tele-expresa, dolazio je Taj-i-Taj, naš
susjed. R. je grijao vino, sipao u njega cimet i klinčiće. Taj-i-Taj je svaku večer opisivao
zimu, jer zima mora biti opisana kako bi moglo doći ljeto. Uvijek je to bila jedna ista priča —
o tome kako se objesio Marek Marek.
Slušali smo tu priču od drugih, a jučer i prekjučer od Toga-i-Toga. Ali on je zaboravljao
da ju je pričao i počinjao je sve otpočetka. Početak je bilo pitanje, zbog čega nismo došli na
pokop. Nismo mogli doputovati, jer je to bilo u siječnju. Nismo se mogli okupiti kako bismo
doputovali na pokop. Padao je snijeg, automobili se nisu dali upaliti, ispraznili se
akumulatori. Cesta iza Jedline bila je zametena snijegom i autobusi su stvarali očajničke
čepove.
Marek Marek živio je u kući pod limenim krovom. Njegova je kobila prošle jeseni
dolazila u naš voćnjak jesti opale jabuke. Čupala je voće ispod nagnjilog lišća. Nas je gledala
ravnodušno. R. je govorio, čak ironično.
Taj-i-Taj vraćao se iz Rude poslije podne, kad se već počelo mračiti. Zamijetio je kako su
kućna vrata Mareka Mareka pritvorena posve isto kao i jutros, pa je naslonio bicikl na zid i
kroz prozor zavirio unutra. Odmah ga je ugledao. Nit je visio, nit ležao uz vrata, izvaljen i
nesumnjivo mrtav. Taj-i-Taj zaklonio je dlanom oči kako bi bolje vidio. Marek Marek imao je

5
tamno posivjelo lice i isplažen jezik. Njegove oči bile su zagledane nekamo visoko. »A taj
glupi kurac«, rekao je za sebe Taj-i-Taj, »ni objesiti se nije znao«.
Uzeo je bicikl i otišao.
Noću se osjećao pomalo nelagodno. Razmišljao je, je li duša Mareka Mareka pošla u
nebo ili u pakao, ili gdje se već ide, ako se uopće ide.
Probudio se iznenada, kad je već bilo sivo, i ugledao ga pored peći. Marek Marek je
stajao i gledao ga. Taj-i-Taj se naljutio. »Lijepo te molim, odlazi odavde. Ovo je moj dom. Ti
imaš svoj«. Prikaza se nije pomaknula; gledala je ravno u njega, ali kao da je njezin pogled
prolazio kroz njega na drugu stranu, bio je čudan.
»Marek, molim te, odlazi odavde«, ponovio je Taj-i- -Taj, ali Marek, ili tko god to sada
bio, nije reagirao. Tada je Taj-i-Taj, savladavajući nekakvu nenadanu odvratnost prema
svakom kretanju, ustao iz kreveta i u ruke zgrabio gumenu čizmu. Tako naoružan krenuo je
prema peći. Na njegove oči prikaza je nestala. Zatreptao je trepavicama i vratio se u toplu,
zagrijanu postelju.
Ujutro, kad je išao po drva, ponovo je kroz prozor zavirio u Marekov dom. Ništa se nije
promijenilo, tijelo je ležalo u onom istom položaju, ali se lice danas činilo tamnije. Čitavi dan
Taj-i-Taj dovlačio je s brda drva na saonicama koje je sam prošlog ljeta ispleo od loze.
Dovozio je pred kuću male breze, koje je sam mogao posjeći, i debele smrekove i bukove
panjeve. Slagao ih uz štalu i pripremao za cijepanje na manje komade. Potom je raspalio peć
da se lim zažario. Brzo je sebi i psima skuhao juhu od kupusa, uključio crno-bijeli televizor i
jedući, promatrao treperave slike. Nije čuo ni riječi. Kad se uvlačio u krevet, prekrižio se prvi
put poslije nekoliko desetljeća, možda poslije krizme ili vjenčanja. Ta davno zaboravljena
gesta navela ga na pomisao kako o toj stvari treba obavijestiti svećenika. Sljedećeg se dana
bojažljivo našao ispred župnog dvora. Susreo je svećenika dok je ovaj brzim koracima,
zaobilazeći lokve raskravljenog snijega, išao prema crkvi. Taj-i-Taj nije bio glup, nije rekao
ništa izravno. »Što biste vi, velečasni, učinili da vas posjećuje kakav duh?« Ovaj ga je
začuđeno pogledao i njegov se pogled odmah prenio na crkveni krov — tamo je trajao
beskonačni remont. »Zapovjedio bih mu da ode«. »A kad bi taj duh bio tvrdoglav, kad ne bi
htio otići, što biste učinili?« »U svemu treba biti odlučan«, odgovorio je svećenik spontano i
spretno zaobišao Toga-i-Toga.
I opet je sve bilo kao i prethodne noći. Taj-i-Taj probudio se naglo, kao da ga je netko
zovnuo, sjeo na krevet i ugledao Mareka Mareka kako stoji pored peći. »Nosi se odavde«,
kriknuo je. Utvara se nije ni pomakla a Tome-i-Tome se čak učinilo kako se na njezinom
nabreklom, tamnom licu pojavio ironičan osmijeh. »Šlag te trefio, zašto mi ne daš spavati?
Odlazi«, govorio je Taj-i-Taj. Zgrabio je onu gumenu čizmu i njome naoružan krenuo prema
peći. »Molim, nosi se odavde!« vrisnuo je i duh je nestao.
Treće noći utvara više nije došla, a četvrtog dana sestra Mareka Mareka pronašla je tijelo
i digla dreku. Odmah je stigla policija, zamotala Mareka u crnu foliju i odnijela ga. Ispitivali
su Toga-i-Toga, gdje je bio i što je radio. Rekao je kako nije zamijetio ništa neobično.
Također je rekao, da, ako netko pije kao Marek Marek, prije ili kasnije tako završi. Složili su
se s njim i otišli.
Taj-i-Taj uzeo je bicikl i otkolicao se u Rudu. U restauraciji »Lido« naručio je kriglu piva
i srkao ga gutljaj po gutljaj. Od svega što je osjećao, najizrazitije je bilo olakšanje.

RADIO NOWA RUDA

Lokalni Radio Nowa Ruda emitirao je svakodnevno dvanaest sati. Uglavnom glazbu. U
pune sate bile su vijesti iz zemlje, a u pol do — lokalne. Osim toga svakodnevno je oglašavan
natječaj. Pobjeđivao je gotovo uvijek jedan isti čovjek koji se prezivao Wadera. Morao je
imati golemo znanje, znao je stvari koje je nemoguće pogoditi. Obećavala sam sebi kako ću
konačno doznati tko je gospodin Wadera, gdje živi i otkud to sve zna. Prijeći ću planine do
Nowe Rude kako bih ga upitala nešto važno, sama ne znam što. Umišljala sam si kako iz
dosade svakodnevno podiže slušalicu i govori: »Da, znam odgovor, radi se o canis lupus,
najvećem predstavniku iz porodice pasa«, ili: »Caklina kojom se premazuje crijep prije

6
pečenja, zove se angoba«, ili: »Pitagorinim učiteljima drži se Ferekida, Hermodama, te
Arhemana«. I tako svaki dan.
Nagrada su bile knjige koje je davala mjesna veletrgovina. Gospodin Wadera morao je
imati veliku knjižnicu.
Jedanput sam čula kako je prije postavljanja nagradnog pitanja spiker lamentirajućim
glasom rekao: »Gospodine Wadera, nemojte nam danas telefonirati«.
Između dvanaest i jedan mio ženski glas čitao je roman u nastavcima i nije se moglo ne
slušati, svi smo morali slušati svaki roman, jer je to bilo vrijeme pripremanja objeda i tada
smo obično gulili krumpir ili lijepili piroge. Na taj sam način čitavi travanj imala Anu
Karenjinu.
» — Voli drugu ženu, nema nikakve sumnje — zaključila je ulazeći u svoju sobu. —
Žudim ljubav, a te ljubavi nema. I dakle, sve je svršeno. Treba to okončati.
— Ali kako? — postavila je pitanje sebi i srušila se u naslonjač ispred ogledala.«
Ponekad bi u podne dolazila Marta i nehotično se laćala nekog posla. Na primjer
sjeckanja mrkve na sitne kockice.
Marta je mimo i ozbiljno slušala, ali nikad ništa nije rekla o Ani Karenjinoj, a niti o bilo
kojem čitanom romanu. Čak sam je sumnjičila kako ona uopće ne razumije takve romane
sastavljene od dijaloga, a čitane jednim glasom, kako osluškuje samo pojedinačne riječi, samu
melodiju jezika.
Ljudi u Martinoj dobi boluju od arterioskleroze i Alzhcimerove bolesti. Jedanput sam
plijevila u vrtu, a iza kuće me dozivao R. Nisam stigla odgovoriti.
— Je li ona tamo? — upitao je Martu, koja je stajala tako da nas je oboje vidjela.
Pogledala me i odviknula mu:
— Nije ovdje.
Potom se mirno okrenula i pošla doma.
— Zašto Taj-i-Taj vidi duhove, a ja ne? — upitala sam jedanput Martu. Marta mi je
rekla, stoga što je iznutra pust. To sam tada shvatila kao besmislicu i prostodušnost. Čovjek
ispunjen iznutra činio mi se vredniji nego prazan.
Poslije sam prala pod u kuhinji i iznenada pojmila što mi je Marta htjela reći. Jer Taj-i-Taj
je jedan od onih ljudi koji zamišlja Boga tako kao da on stoji tu, a on tamo. Taj-i-Taj sve vidi
izvan sebe, čak sebe vidi izvan sebe, gleda sebe kao da gleda fotografiju. Sa sobom opći samo
u zrcalima. Kad je zauzet, kada na primjer sastavlja te svoje filigranske saonice, on za sebe
prestaje postojati, jer razmišlja o saonicama, a ne o sebi. Sam sebi nije zanimljivim
predmetom razmišljanja. Tek kada se odijeva, kako bi krenuo na svoje svakodnevno
hodočašće u Nowu Rudu po kutiju cigareta i tablete s križićem, kada ugleda sebe spremnog u
zrcalu, tada o sebi misli »on«. Nikad »ja«. Sebe vidi samo očima drugih, zbog toga tako važan
postaje izgled, novi smeđi sako, krem-košulja, čiji svijetli ovratnik odudara od opaljenog lica.
Zbog toga je čak i za sebe Taj-i- -Taj izvana. Unutar Toga-i-Toga nema ničega što bi gledalo
iznutra, znači nema refleksije. Tada se vide duhovi.

MAREK MAREK
Bilo je nečeg lijepog u tom djetetu — tako su svi govorili. Marek Marek imao je gotovo
bijelu kosu i anđeosko lice. Starije su ga sestre voljele. Vozile su ga u drvenim kolicima po
planinskim puteljcima i igrale se njim kao lutkom. Majka ga nije htjela prestati hraniti prsima;
dok ju je dojio, nejasno je maštala kako bi se za njega čitava mogla prometnuti u mlijeko i
isteći iz sebe kroz vlastite bradavice, to bi bilo bolje nego čitava njezina budućnost kao
Marekowe. Ali Marek Marek je narastao i prestao tražiti njezina prsa. Zato ih je pronašao stari
Marek i napravio joj još nekoliko djece.
A mali Marek Marek, premda tako lijep, nije htio jesti, a noću je plakao. Možda ga zbog
toga nije volio rođeni otac. Kad se pijan vraćao, tuča je započinjala od Mareka Mareka. Ako
bi majka ustala u njegovu obranu, mlatio ju je gdje bi stigao, sve dok svi ne bi pobjegli u
planinu i ocu ostavili čitavu kuću, a on ju je znao posve ispuniti svojim hrkanjem. Starijim
sestrama bilo je žao brata, pa su ga naučile da se na dogovoreni znak brzo sakrije i od pete

7
godine života Marek Marek presjedio je većinu večeri u podrumu. Tamo je plakao bezglasno,
bešumno i bez suza.
Tamo je također pojmio kako ono što ga boli, ne potječe izvana, nego iznutra, i nema
veze s pijanim ocem ili majčinim prsima. Boli samo od sebe s tog istog razloga s kojeg ujutro
izlazi sunce, a noću zvijezde. Boli. Još nije znao što je to, ali mu se ponekad činilo kako se
magličasto sjeća nekakve topline, vrelog svjetla koje potapa i rastvara cijeli svijet. Otkud, nije
znao. Iz djetinjstva je pamtio mrak i vječni sumrak. Potamnjelo nebo, svijet uronjen u
razlivenu tamu, tugu i hladnoću večeri bez početka i svršetka. Zapamtio je također i dan kada
je u selo dovedena električna energija. Stupovi koji su se nizali preko brda od susjednog sela,
činili su mu se pilastrima goleme crkve.
Marek Marek bio je prva i jedina osoba iz seoca koja se upisala u općinsku knjižnicu u
Nowoj Rudi. Potom se s knjigom skrivao pred ocem, pa je stoga imao dosta vremena za
čitanje.
Knjižnica u Nowoj Rudi bila je smještena u bivšu pivovaru pa je sve stalno vonjalo na
hmelj i pivo; zidovi, podovi, stropovi bili su prožeti tim kiselkastim zapahom. Čak su i listovi
knjiga zaudarali kao da je po njima proliveno pivo. Marek Marek zavolio je taj miris. Opio se
prvi put u životu kada je imao petnaest godina. Bilo mu je dobro; posve je zaboravio mrak,
više nije vidio razliku između svijetlog i tamnog.
Tijelo je postalo lagano i nije ga slušalo — to mu se također sviđalo. Kao da bi mogao
izići izvan tijela i živjeti pored njega, ne misleći, ne osjećajući.
Starije sestre su se poudale i nestale iz kuće. Jedan mlađi brat ubio se neeksplodiranom
bombom. Ostali su bili u specijalnoj školi u Klodzku, pa je stari Marek i dalje mogao tući
Mareka Mareka, jer nije zatvorio kokoši, jer je visoko pokosio travu, jer je odvalio osovinu
mlatilice, ali kad je Marek Marek imao dvadeset godina, prvi put je uzvratio ocu i od tog
vremena redovito su se tukli. U to isto vrijeme Marek Marek je, kada je imao malo vremena i
nije imao za što piti, čitao Stachuru 3. I baš su specijalno za njega gospođe iz knjižnice kupile
sabrana djela u modrom ovitku, koji je oponašao džins.
I nadalje je bio tako lijep. Imao je svijetle vlasi do ramena i glatko djetinje lice. I vrlo
svijetle oči, gotovo izblijedjele, kao da su izgubile boju tražeći svjetlo pod tamnim strehama,
kao da su se izmorile čitanjem svezaka u modrim ovitcima. Ali žene su ga se bojale. S jednom
je za vrijeme diskoteke izišao pred skladište i naglo je povukao u zoviku. Strgao je s nje
bluzu. Dobro što je vrištala, iskočili su ostali i razbili mu njušku. A on joj se sviđao, samo
valjda nije znao kako se razgovara sa ženom. Ili, jedanput se opio i isparao nožem poznanika
svoje poznanice, kao da je imao apsolutno pravo na nju, kao da je imao pravo nožem braniti
vlastita prava. Poslije je doma plakao.
Pio je i volio takvo stanje, kada ga noge same nose preko brda, a čitava unutrašnjost, pa
dakle i sva bol u nutrini, je isključena, kao da se škljocnulo prekidačem i naglo zavladala
tama. Volio je sjediti u krčmi »Lido«, u žagoru i dimu, a onda se iznenada zateći, neznano
kako, u polju rascvjetalog lana i ležati tamo do jutra. Umirati. Ili piti u »Jubilarki«, a onda
naglo krenuti serpentinama, cestom prema selu, okrvavljenog lica i izbijenog zuba. Biti samo
polovično, nesvjestan. Blago ne biti. Ujutro ustati i osjetiti glavobolju, barem se zna što je
bilo. Osjetiti žeđ i moći je ugasiti.
Marek Marek konačno se dokopao svog oca. Mlatio je njime o kamenu klupu tako dugo
dok mu nije polomio rebra, a stari se onesvijestio. Došla policija, odvezla ga u sobu za
triježnjenje, potom ga zadržala u pritvoru, a tamo nije imao što piti.
Tada se Marek Marek, u valovima glavobolje, u mamurnom polusnu, prisjetio kako je
nekad, na samom početku, padao. Kako je nekada bio visoko, a sada je nisko.
Pokret nadolje i preneraženost, čak više nego preneraženost. Nema riječi za to. Glupo
tijelo Mareka Mareka besmisleno je prihvatilo tu strepnju i sad je drhtalo, a srce je lupalo kao
da će se otrgnuti. Ali tijelo Mareka Mareka nije znalo što preuzima na sebe — takvu strepnju
3
Edward Stachura (č. Edvard Stahura); 1937-1979., poljski pjesnik, prozaik, prevodilac s
francuskog i vrlo popularni kantautor, pjesnik s gitarom i skitnica, koji je tragično okončao
život. Dobitnik brojnih književnih nagrada.

8
mogla je podnijeti samo besmrtna duša. Tijelo se zadavilo njome, zgrčilo se u sebe i treslo o
zidove male ćelije, bacalo pjenu. »Šlag te trefio, Marek«, vikali su stražari. Povalili su ga na
zemlju i dali injekciju.
Dospio je na odjel za odvikavanje. Vukao se s ostalim izblijedjelim pidžamama po
širokim hodnicima i krivudavim bolničkim stubištima. Poslušno se svrstavao u red za
lijekove. Gutao je anticol kao hostiju. Gledao je u prozor i tada prvi put pomislio kako je
njegov cilj što prije umrijeti, osloboditi se iz tog memljivog kraja, iz te riđosive zemlje, iz te
pregrijane bolnice, iz isprane pidžame, iz zatrovanog tijela. I od tada svaka njegova misao
služila je iznalaženju svih mogućih smrti.
Noću je, pod tušem, prerezao žile. Bijela koža na podlaktici rastvorila se i pokazala se
unutarnjost Mareka Mareka. Bila je crvena, mesnata, kao svježa govedina. Prije nego se
onesvijestio, zapljusnulo ga iznenađenje, jer je, neznano zbog čega, mislio kako će tamo
ugledati svjetlo.
Naravno, smjestili su ga u izolaciju, podigli galamu i boravak u bolnici se produljio.
Tamo je proveo čitavu zimu, a kad se vratio doma, pokazalo se da su se njegovi roditelji
preselili kćeri u grad i sada je bio sam. Ostavili su mu konja i tim je konjem dovlačio drva iz
šume, sjekao ih i prodavao drugima. Imao je novaca pa je ponovo mogao piti.
Imao je u sebi pticu — tako je to osjećao. Ali je ta njegova ptičurina bila čudna,
nematerijalna i nimalo ptičastija od njega samog. Vuklo ga je stvarima koje nije razumio i
kojih se bojao: pitanjima na koja nije bilo odgovora, ljudima pred kojima se uvijek osjećao
nelagodno, tome da klekne i naglo se u očaju počne moliti, čak ne moleći za bilo što, nego
kako bi jednostavno mogao govoriti, govoriti, govoriti nadajući se da ga netko sluša. Mrzio je
to stvorenje u sebi, jer mu je priskrbljivalo toliko boli. Da nije bilo njega, mirno bi pio i sjedio
ispred kuće gledajući u planinu koja je rasla pred njegovim domom. A potom bi se trijeznio,
liječio mamurluk klinom, pa bi se ponovo opijao bez ikakvih misli, bez krivnje, bez stava. Ta
je ptičurina morala imati krila. Katkad je naslijepo mlatila njima u njegovom tijelu, lepršala tu
zarobljena, ali je znala da ima spućene noge, možda čak privezane za nešto teško, jer nikad
nije mogla odletjeti. Bože moj, mislio je, premda u Boga uopće nije vjerovao, zbog čega se
tako mučim s tim nečim u sebi. Te životinje nije se doimao nikakav alkohol, uvijek je bila
bolno svjesna, pamtila je sve što je Marek Marek činio, što je izgubio, što je upropastio, što je
propustio, što je previdio, što mu je pobjeglo. »U pizdu materinu« mrmljao je pijan Tom-i-
Tom, »što me tako muči, zašto čuči u meni«, ali Taj-i-Taj bio je gluh i ništa nije razumio.
Govorio je: »Ukrao si mi nove čarape. Sušile su se na konopcu«.
Ta ptičurina u Mareku Mareku imala je krila, spućene noge i preneražene oči. Marek
Marek je pretpostavljao da je u njemu zasužnjena. Netko ju je u njemu zasužnjio, premda
nikako nije razumio kako je to moguće. Katkad, kad bi se zamislio, susretao je u sebi taj
strašni pogled i čuo životinjski, očajnički lament. Tada bi skočio i naslijepo jurio u planinu, u
mlade brezove gajeve, po šumskim stazama. A trčeći, zagledao bi se u grane — koja bi mogla
podnijeti težinu njegovog tijela. Ptičurina je vrištala u njemu: pusti me, oslobodi iz sebe, ne
pripadam tebi, ja sam odnekud drugo.
Najprije je Marek Marek mislio da je to golub, onakav kakve uzgaja njegov otac. Mrzio je
golubove, njihove okrugle, puste očice, njihovo uporno drhtanje, njihov plahi let nestalnog
smjera. Kad stvarno više nisu imali što jesti, otac bi mu zapovjedio da se uspentra do
golubarnika i izabere otupjele, mirne ptice. Dodavao ih je ocu pojedinačno, držeći ih objema
rukama, a otac bi im spretnom kretnjom zavrtao vratom. Mrzio je to njihovo umiranje.
Umirali su kao stvari, kao predmeti. Isto tako mrzio je i oca. Ali jedanput je uz ribnjak
Frostovih ugledao drukčiju pticu; iskočila mu je ispred nogu i teško se uzdigla iznad grmlja,
drveća i cijele doline. Bila je velika i crna. Samo je imala crveni kljun i duge noge. Ptica je
prodorno kriknula i zrak je za trenutak zatreperio pod njezinim krilima.
Ta ptičurina u njemu bila je dakle crna roda, samo što je imala sputane crvene noge i
potrgana krila. Kričala je i lepršala. Budio se noću slušajući taj krik u sebi, krik strašni,
pakleni. Sjedio bi u krevetu i bojao se. Bilo je jasno kako do jutra više neće usnuti. Jastuk je
smrdio vlagom i rigotinom. Ustajao je, tražio nekakvo piće. Katkada bi nešto ostalo na dnu
jučerašnje boce, katkada ne. Bilo je prerano poći do prodavaonice. Bilo je prerano da bi se

9
živjelo, pa je samo hodao od zida do zida i umirao.
Kad je bio trijezan, osjećao je ptičurinu u čitavom sebi. Odmah ispod kože. U trenucima
bi mu se učinilo kako je on ta ptica, i tada su trpjeli skupa. Svaka misao koja bi dotaknula
prošlost ili sumnjivu budućnost — boljela je. Zbog tog bola Marek Marek nije mogao dovršiti
nikakvu misao, morao ih je zamazivati i raspršivati kako bi prestale nešto značiti. Kada je
razmišljao o sebi, kakav je bio — boljelo je. Kada je razmišljao o sebi, kakav je sada —
boljelo je još više. Kada je razmišljao, kakav će biti, što će biti s njim — bol je bio
nepodnošljiv. Kada je razmišljao o domu, odmah je vidio trule grede, koje će se srušiti svakog
trena. Kada je razmišljao o polju, sjetio bi se da ga nije zasijao. Kada je razmišljao o ocu,
sjetio bi se da ga je premlatio. Kada je razmišljao o sestri, sjetio bi se da joj je ukrao novac.
Kada bi razmišljao o omiljenoj kobili, prisjetio bi se kako ju je, nakon što se otrijeznio, našao
mrtvu s tek oždrijebljenim ždrebetom.
Ali kada je pio, bilo je bolje. Ne stoga što bi s njim pila i ptičurina. Ne, ptičurina se
nikada nije opijala, nikad nije spavala. Pijano tijelo i pijane misli Mareka Mareka nisu
svraćale pozornost na ptičje batrganje. Stoga je morao piti.
Jedanput je pokušao napraviti vlastito vino; razjareno je brao ribiz, bio ga je prepun
voćnjak, i drhtavim ga rukama trpao u veliku staklenu bocu. Pregorio je novac i kupio šećer,
onda je demižon postavio u potkrovlje, na toplo. Radovao se što će imati svoje vino, što će,
kad ga spopadne muka, moći otići na tavan, ispružiti ruke i napiti se izravno iz demižona. Ali
ni sam nije znao kada je sve popio, prije nego je posve fermentiralo. Potom je prežvakao čak i
drop. Ranije je prodao televizor i radio, i magnetofon. I tako nije mogao ništa čuti — u ušima
su mu stalno lepetala krila. Prodao je ormar sa zrcalom, sag, drljače, bicikl, odijelo, hladnjak,
svete slike s Kristom okrunjenim trnovom krunom i Majkom Božjom s otvorenim srcem na
prsima, kantu za zalijevanje, tačke, stroj za vezanje snopova, grabilicu za sijeno, zaprežna
kola s gumenim kotačima, tanjure, lonce, sijeno, našao se kupac čak i za stajsko gnojivo.
Poslije toga Marek Marek je obilazio ruševine bivših njemačkih kuća i u travi pronalazio
kamena korita. Prodavao ih tipu koji ih je odvozio u Njemačku. Prodao bi i taj vražji ruševni
dom, ali nije mogao. Još uvijek je pripadao ocu.
Najljepši su bili oni dani kada bi mu nekim čudom uspjelo do jutra sačuvati malo
alkohola, pa je poslije buđenja, čak i ne ustajući iz kreveta, mogao gucnuti. Obuzimala bi ga
milina, i trudio se ne zaspati kako ne bi izgubio to stanje. Ustajao bi uvrnut i sjedao na klupu
ispred kuće. Uvijek ga je, prije ili poslije, mimoilazio Taj-i-Taj, koji je išao u Rudu, gurajući
svoj bicikl. »E, glupa stara skitnico«, govorio mu je Marek Marek i podizao nemoćnu ruku u
znak pozdrava. Ovaj bi ga otpozdravljao bezubim osmijehom. One čarape su pronađene.
Vjetar ih je otrgnuo i bacio u travu.
U studenom Taj-i-Taj mu je doveo crno štene. »Evo ti«, rekao je, »da ne tuguješ za
Dijanom. To je bila lijepa kobila«. Marek Marek je najprije psa pustio u kuću, a onda se
razbjesnio, jer mu je mokrio po podu. Iznio je stoga napolje staru kadu, okrenuo je dnom
prema gore i naslonio na dva kamena. U zemlju je zabio kolac i lancem za njega vezao štene.
Tako je spretno podigao kolibu. Pas je najprije skomlio i zavijao, a onda se na koncu
naviknuo. Vrtio je repom kada bi mu Marek Marek donosio hranu. S tim psom kao da mu je
bilo bolje i ptičurina se u njemu malo primirila. Ali što ćeš kad je u prosincu pao snijeg, a
jedne noći bio takav led da se pas smrznuo. Ujutro ga je našao zatrpanog snijegom. Izgledao
je kao hrpa odbačenih dronjaka. Marek Marek gurnuo ga nogom — bio je posve ukočen.
Na Badnju večer pozvala ga sestra, ali se s njom odmah posvađao, jer uz večeru nije
htjela dati votku. »Kakva je to, dovraga, Badnja večer bez votke«, rekao je zetu. Obukao se i
otišao. Ljudi su već išli na polnoćku, kako bi zauzeli dobro mjesto u crkvi. Motao se oko
crkve prepoznajući u tami poznata lica. Nabasao je na Toga-i-Toga. Čak se i on dovukao kroz
snijeg do sela. »Al’ je hladno«, rekao je Taj-i-Taj, široko se osmijehnuo i klepnuo Mareka po
plećima. »Miči se, stara budaletino«, odgovorio mu je Marek Marek. »Da, da«, kimao je
glavom Taj-i-Taj i ušao u crkvu. Ljudi su mimoilazili Mareka Mareka i hladno mu
otpozdravljali. Otresali su u crkevnom predvorju obuću i išli dalje. Zapalio je cigaretu, čuo je
lepet šupljikavih krila. Konačno su zazvonila zvonca, ljudi su utihnuli i začuo se svećenikov
glas, izobličen zbog mikrofona. Marek je ušao u predvorje i vršcima prstiju dodirnuo površinu

10
posvećene vode, ali se nije prekrižio.
Odmah ga je uhvatila slabost od smrada isparavajućih krzna i svečanih ogrtača
poistezanih Bog zna otkuda. Sinula mu je pomisao. Protisnuo se natrag kroz predvorje i izišao
vani. Snijeg je padao kao da je htio zamesti sve tragove. Marek Marek krenuo je ravno prema
prodavaonici. Usput je zavirio u sestrinu šupu i iz nje uzeo kramp. Tim krampom provalio je
vrata i sve džepove napunio bocama votke.
Slagao ih je pod pazuha i u hlače. Hvatao ga je smijeh. »Govno će išta pronaći«, rekao je
sam sebi i čitavu noć prelijevao votku u spremnik za vodu, koji je bio uz peć. Boce je bacio u
bunar.
To su bili najljepši blagdani u njegovom životu. Kad bi se samo malo otrijeznio, kleknuo
bi pred spremnik i odvrtao slavinu. Otvarao bi usta a votka bi tekla ravno s neba.
Odmah po blagdanima omečalo je; snijeg se pretvarao u odvratnu kišu i svijet je uokolo
podsjećao na vodom raskvašenu sivu gljivu. A nestalo je i votke. Marek Marek nije ustajao iz
postelje, bilo mu je hladno i sve ga je boljelo. Stalno je razmišljao gdje bi mogao pronaći
malo alkohola. U glavi mu se rodila pomisao kako bi gospođa Marta možda mogla imati vina.
Njezina kuća zimi je prazna, jer zimi ona nekamo otputuje. U tlapnji je vidio njezinu kuhinju i
boce domaćeg vina poslagane ispod stola, premda je znao da gospođa Marta nikada nije
pravila vino. A možda je i pravila, možda je baš te godine pravila vino od ribiza ili šljiva i
sakrila ga pod stol. A šlag je trefio, pomislio je i izmigoljio iz postelje. Hodao je nesigurno,
jer nekoliko dana nije jeo, a glava ga je boljela kao da će se rasprsnuti.
Vrata su bila zatvorena. Otvorio ih je udarcem noge. Vlažno, neugodno su zaškripali
željezni okovi. Mareka Mareka ogrnula je slabost. Kuhinja je izgledala tako kao da ju je
gospođa Marta jučer ostavila. Stol je bio prekriven kockastim plastificiranim stolnjakom koji
je sezao do poda. Na njemu je ležao veliki nož za kruh. Marek Marek brzo je zavirio pod stol
i zaprepašten vidio da tamo ničega nema. Počeo je prevrtati po ormarićima, zavirio je u peć, u
koš za drva, u komodu, gdje je u jednakim slojevima ležala složena posteljina. Sve je
zaudaralo zimskom vlagom — snijegom, mokrim drvetom, metalom. Sad je zavirivao
svugdje, opipavao je madrace i perine, čak je uvukao ruku i u stare gumene čizme. Imao je
viziju — vidio je kako Marta jesenas, prije odlaska, utiskuje boce svog vina. Samo nije znao
gdje. »Glupa stara kurva«, rekao je i zaplakao. Sjeo je za stol i podupro glavu rukama,
njegove suze kapale su na stolnjak i prale mišjake. Pogledao je na nož.
Kad je izlazio, podupro je vrata kolčićem, jer je volio gospođu Martu. Nije želio da joj
snijeg prodre u kuhinju. Istog tog dana došla mu je policija. »I tako znamo da si to ti«, rekli
su. I dodali kako će se tu još vratiti.
Marek Marek ponovo je legao. Bilo mu je hladno, ali znao je kako u rukama ne bi mogao
držati sjekiru. Ptica je klepetala u njemu i od tog klepetanja drhtalo je tijelo Mareka Mareka.
Mrak je naglo pao, kao da je netko vani ugasio svjetlo. Kiša, koja se ledila u zraku,
ravnomjernim je valovima udarala o stakla. Kada bih barem imao televizor, pomislio je
Marek Marek, ležeći nauznak. Nije mogao spavati; noću je nekoliko puta ustajao i pio vodu iz
vjedra; bila je hladna, strašna. Njegovo tijelo pretvaralo ju je u suze koje su same počele teći
uvečer i tekle do jutra. Kvasile su mu uši i škakljale vrat. Pred jutro na trenutak je zaspao, a
kad se probudio, njegova je prva misao bila kako više nema votke u spremniku za vodu.
Ustao je i pomokrio u lonac. Počeo je po ladicama tražiti konopac, ali kako ga nije našao,
strgnuo je zastorić od starog izblijedjelog kretona i izvukao uzicu na kojoj je visio. Kroz
prozor je ugledao Toga-i-Toga kako gura svoj bicikl prema Rudi. Mareka Mareka iznenada je
obuzela blagost; kiša je vani konačno utihnula i siva zimska svjetlost razlijevala se kroz sve
prozore po unutrašnjosti. Ptičurina je također utihnula, možda je već izdahnula. Marek Marek
načinio je uzao na uzici i privezao je za kvaku uz vrata, na koju je majka nekada vješala tave.
Htjelo mu se pušiti i još jedanput je počeo tražiti cigaretu. Čuo je šuškanje svakog papirića,
pucketanje poda, sitno udaranje o daske kada bi prosuo kakve tablete. Nije našao. Krenuo je
ravno prema kvaki, stavio omču sebi oko vrata i spuznuo prema podu. Osjetio je golemi,
nenormalan bol u vratu. Uzica se za trenutak nategla, a onda izgubila elastičnost i spala s
kvake. Marek Marek pao je na zemlju. Nije razumio što se dogodilo. Bol je prožimao čitavo
tijelo, ptičurina je ponovo počela kričati. »Živio sam kao svinja i umrijet ću kao svinja«, rekao

11
je Marek Marek naglas, a u praznom domu to je zazvučalo kao poziv na razgovor. Ruke su
mu drhtale dok je još jedanput privezivao uzicu za kvaku — stezao ju u čvor, motao i zavrtao.
Omča je sada bila znatno više nego prije, ne tako visoko da bi mu trebao stolac, a ni tako
nisko da bi mogao sjesti. Prebacio je omču preko glave, trenutak se ljuljuškao na petama
naprijed i natrag, a onda se naglo bacio na zemlju. Ovog puta bol je bio tako strašan da mu se
zamračilo. Njegova usta hvatala su zrak, a noge očajnički tražile oslonac, premda to uopće
nije želio. Koprcao se, začuđen tim što se događa, dok ga naglo, u jednom trenutku, nije
zahvatilo takvo snažno preneraženje da se ispišao. Gledao je svoja stopala u poderanim
čarapama, kako se trzaju podsklizavajući se u lokvi mokraće. Učinit ću to sutra, pomislio je
još u nadi, ali nije mogao tijelu naći oslonca. Bacio se još naprijed i kušao se poduprijeti
rukama, ali je u tom samom trenutku u glavi začuo trijesak; to je bio huk, pucanj, eksplozija.
Htio se uhvatiti za zid, ali su njegove ruke na njemu ostavile samo prljavi vlažni trag. Umirio
se, jer se još nadao kako će sve što je zlo proći sa strane ne zamjećujući ga. Upiljio je oči u
prozor i nekakva nejasna nestajuća misao javila mu se u glavi: da će se Taj-i-Taj vratiti.
Potom je svijetli prozorski pravokutnik nestao.

SNI
Prošle godine dala sam oglas u »Gieldu Dolnoślasku«4 da skupljam snove, ali sam se brzo
razočarala, jer su mi ih ljudi pokušavali prodavati. »Dogovorimo se za cijenu«, pisali su,
»Predlažem 20 zloti za san. To je poštena cijena«. I odustala sam; bankrotirala bih na tuđim
snovima. Bojala bih se da ih izmišljaju zbog novaca. Sni po svojoj naravi nemaju ničeg
zajedničkog s novcima.
Zato sam pronašla stranicu na internetu, gdje ljudi zapisuju svoje snove za sebe,
besplatno. Svako jutro pojavlju se tamo novi komadići, na raznim jezicima. Zapisuju svoje
sne za druge, za raznojezične strane ljude, iz razloga koje u biti ne razumijem. Možda je želja
za pripovijedanjem vlastitih snova jednako snažna kao i glad. Možda još snažnija za one koji
još prije doručka, odmah čim se probude, uključuju kompjuter i pišu: »Snilo mi se... « Potom
sam se osmjelila i ja — upisala sam za početak mali san, posve beznačajan. To je bila moja
ulaznica kako bih imala pravo čitati te tamo, tuđe. I ušlo mi u naviku to jutarnje otvaranje
kompjuterskih svjetova, zimskog, kada je još tamno i priprema se kava u kuhinji; i ljetnog,
kada su prozori već puni sunca, vrata predsoblja otvorena na terasu, a kuje se već vratile s
obilaska svog teritorija.
Ako se to čini redovito, ako se pozorno čita desetke, pa čak i stotine tuđih snova svakoga
jutra, lako se da uočiti kako uvijek među njima postoji nekakva sličnost. Odavna se pitam,
zamijećuju li to također i drugi. Tu su noći bijega, noći ratova, noći dojenčadi, noći
sumnjičavih ljubavi. Noći lutanja po labirintima — hotela, kolodvora, studentskih domova,
vlastitih stanova. Ili noći otvaranja vrata, kutija, kufera, ladica. Ili noći putovanja, kada se
sanjači otiru o kolodvore, zračne luke, vlakove, autoceste, usputne motele, gube putne torbe,
čekaju putne karte, brinu se da neće stići na presjedanje. Svako jutro te bi se sne dalo nanizati
na konac kao očenaše i iz tog bi ispao smislen sustav, neponovljiva ogrlica, ali potpuna sama
u sebi, lijepa, cjelovita. Od tih motiva koji se najčešće ponavljaju, moglo bi se hrabro dati
naslove noćima. »Noć hranjenja onog što je slabije i ranjivije«. »Noć stvari koje padaju s
neba«. »Noć čudnih životinja«. »Noć dobivanja pisama«. »Noć u kojoj se gube dragocjene
stvari«. Možda je to malo, možda bi se prema snima u noći trebalo nazivati dane. Ili čitave
mjesece, možda čak godine, razdoblja, u kojima ljudi sanjaju slično, u ravnom ritmu, kojeg
prestajemo osjećati kad svijetli sunce.
Kada bi netko uspio proučiti to što ja samo promatram, kada bi izbrojio sanjive osobe,
slike, emocije, pretvorio ih u motive, uključio u to statistiku s tim svim testovima korelacija,
što djeluju kao magično ljepilo, spajajući međusobno stvari, prividno nespojive, možda bi u
tome pronašao nekakav smisao sličan uzoru prema kojem ovdje, u ovom svijetu, djeluje burza
ili funkcionira velika zračna luka — karta suptilnih povezivanja ili krutih raspadanja.

4
Gietda Dolnoślaska, čit. Gjelda Dolnošlonska; Dolnošlonska burza

12
Neproračunljivih predosjećaja i urednih algoritama.
Često sam molila Martu da mi priča svoje sne. Slijegala je ramenima. Mislim da je se nisu
ticali. Mislim čak, kad su joj noću dolazili, da sebi nije dopuštala zapamtiti ih. Brisala ih je
kao proliveno mlijeko sa svog plastificiranog stolnjaka s velikim šumskim jagodama. Cijedila
je spužvu. Provjetravala svoju nisku kuhinju. Zaustavljala pogled na pelargonijama; trljala
među prstima njezine listove, a trpki miris gušio je zauvijek sve što god se tamo u noći
događalo. Puno bih dala da mi je doznati barem jedan Martin san.
Marta je zato pripovijedala tuđe sne. Nikada je nisam upitala, otkud ih ona zna. Možda ih
je izmišljala kao i te svoje priče. Izvlačila je korist iz tuđih snova na isti način kao što je od
tuđih vlasi izrađivala perike. Kad smo se ponekad skupa vozile do Klodzka ili do Nowej
Rudy, i dok me je pred bankom čekala u automobilu, promatrala je ljude kroz staklo. Potom
bi u automobilu, prekopavajući po vrećicama s kupljenim stvarima, uvijek kao nerado
počinjala nešto pripovijedati. Na primjer tuđe sne.
Nikada nisam bila sigurna postoji li granica između onoga što Marta govori i onog što ja
čujem. Naime nisam u stanju to odijeliti od nje, od mene, od toga što obje znamo, a što ne, od
toga što je jutros govorio Radio Nowa Ruda, što su pisale novine u subotnjo-nedjeljnim
izdanjima, s TV programom, od doba dana i čak od toga kako sunce obasjava u dolini sela
pored kojih prolazimo.

DAN AUTOMOBILA
U šumi smo pronašli automobil. Bio je do te mjere nevidljiv da smo se popeli na njegovu
dugu, smrekovim iglicama zatrpanu masku. Na prednjem sjedalu rasla je brezica, upravljač je
zarastao u splet bršljana. R. je rekao da je to dekavejac: on se razumije u automobile.
Karoserija je posve korodirala, a kotači su do polovine zaglavili u šumsku stelju. Kada sam
pokušala otvoriti vrata s vozačeve strane, u ruci mi je ostala kvaka. Na kožnoj presvlaci rasle
su žute gljive i u kaskadama se spuštale sve do šupljikavog poda. O tom pronalasku nismo
nikome govorili.
Uvečer je iz šume, iz smjera prema granici, izišao drugi automobil — crvena, elegantna
toyota švicarske registracije. Od lakiranog karmina na trenutak je odbljesnulo zalazeće sunce.
Spuštala se u dolinu isključenog motora. U noći, uznemireni graničari sa svjetiljkama u
rukama, udarili su njezinim tragom.
Ujutro su se na internetu pojavili sni o automobilima.

AMOS
Krysia iz Zadružne banke u Nowoj Rudi imala je san. Bilo je to u rano proljeće šezdeset
druge godine.
Sanjala je da čuje glas u svom lijevom uhu. Najprije je to bio ženski glas, koji je govorio i
govorio, ali Krysia nije znala što. Bila je zabrinuta u tom snu. »Kako ću raditi ako mi stalno
netko bude zujao u uhu?« Mislila je u tom snu, kako se takav glas može isključiti kao što se
isključuje radio ili odlaže telefonska slušalica. Ali se nije moglo. Izvor zvuka bio je
ukorijenjen duboko u uhu, negdje u tim krivudavim hodnicima, punim bubnjića i zavojnica, u
labirintima sluzavih opni, tamnim špiljama nutrine. Nije ga gušilo kopanje prstom niti
pritiskanje ušiju dlanovima. Krysi se činilo kako čitav svijet mora čuti tu buku. Možda je u
ostalom tako i bilo — cijeli je svijet treperio od glasa. Stalno su se ponavljale nekakve
rečenice, gramatički posve ispravne, lijepo zvučeće fraze, ali nisu imale smisla, samo su
oponašale ljudski govor. Krysia ih se bojala. Ali odmah zatim u Krysinom uhu oglasio se ini
glas, muški, ugodan i čist. Bilo je ugodno s njim razgovarati. »Ime mi je Amos«, rekao je.
Upitao ju je o poslu, o zdravlju roditelja, ali u biti —- takav je dojam imala — to mu uopće
nije trebalo; o njoj je znao sve. »Gdje si ti?« nesigurno ga je upitala. »U Mariandi«, odgovorio
je, a ona je znala kako postoji takav region u središnjoj Poljskoj. »Zašto te čujem u mom
uhu?«, htjela je još znati. »Ti si neobična osoba i zavolio sam te. Volim te«. To isto događalo
se još tri, četiri puta. Taj isti san.

13
 Ujutro je pila kavu okružena bankovnim papirima. Vani je padao mokri snijeg i odmah se
topio. Vlaga se probijala čak u zagrijane bankine urede, zaposjedala ogrtače na vješalicama,
damske torbice od skaja, podstavljene čizme i stranke. I tog je neobičnog dana Krysia
Poploch5, šefica kreditnog odjela, pojmila da je prvi put u životu totalno, neograničeno i
bezuvjetno voljena. Bilo je to otkriće snažno kao udarac u lice. Zavrtjelo joj se u glavi. Pogled
na bankine dvorane izblijedio je, u njezinim je ušima na trenutak zavladala tišina. U toj
ljubavi koja je iznenada zapljusnula, Krysia se osjetila kao nikad do sada rabljeni čajnik, koji
je prvi put napunjen kristalnom vodom. Ostavljena kava se hladila.
Ovo je učinila: ranije je otišla s posla i našla se na pošti. Uzela je telefonske imenike
velikih gradova u središnjoj Poljskoj: Łódź, Sieradz, Konin, Kielce, Radom, naravno
Częstochowa6, na koncu radilo se o Mariandu. Otvarala pod A i lakiranim noktom pratila niz
stupce prezimena. Amosa ili Amoza nije bilo u Łódźi, Sieradzu, Koninu i tako dalje. Nije ga
bilo ni među malobrojnim pretplatnicima po selima. To što je sada osjetila, najbolje bi bilo
nazvati ogorčenjem. Ta znala je kako tamo negdje mora biti. Sjedila je trenutak s prazninom u
glavi, a onda je počela još jedanput. Uzela je također Radom, Tarnów, Lublin i Włocławek7.
Pronašla je Lidiu Amoszewicz i Amosiriske. Potom je njezina do očajanja dovedena
inteligencija počela kombinirati: Amos, Soma, Maos, Samo, Omas, sve dok njezini lakirani
nokti nisu slomili tu šifru iz snova — A. Mos, Sienkiewicza 54, Częstochowa.
Krysia je stanovala na selu iz kojeg ju je u grad vozio plavi, prljavi autobus. Verao se
serpentinama i zavojima kao posivjeli bumbar. Zimi, kad se ranije smračivalo, njegove
raspaljene oči otirale su kamenite gorske padine. Bio je blagoslovljen. Dopuštao je ljudima
upoznati svijet iza planina. Od njega su započinjala sva putovanja.
Svakodnevno je njime dolazila na posao. Od trenutka kad bi je prihvatao na postaji pa do
toga kad bi se našla pred masivnim Bankinim vratima, proteklo bi dvadeset minuta. Tijekom
tih dvadeset minuta svijet se mijenjao do neprepoznatljivosti. Šuma je postajala kućama,
pašnjaci trgovima, livade ulicama, a potok — rječica, koja je svakog dana bila drukčije boje,
jer je imala nesreću teći pored tekstilnih hala u Blachobytu. Krysia je još u autobusu izuvala
gumene čizme (nazivala ih je wellingtony) i obuvala postole. Potpetice su lupkale po širokim
stubama njemačke građevine.
Bila je najelegantnija osoba u Banci. Moderna frizura — brižljivo uređena blond-trajna,
ofarbani čuperci. Jarko svjetlo mamilo je iz vlasi lutkasto-briljantne reflekse. Njezine, od tuša
ljepljive, trepavice bacale su delikatne sjene na glatke obraze. Biserna šminka podcrtavala je
oblik usta. Što je bivala starija, više se šminkala. Ponekad bi sebi govorila »prestani, dosta je
toga«, ali joj se onda činilo kako joj godine koje prolaze oduzimaju izraz licu, brišu crte. Čak
joj se činilo kako joj obrve postaju rjeđe i blijedi plava očna šarenica, da crta usta postaje sve
neizrazitija, a čitavo lice postaje neodređeno, kao da kani nestati. Tog se Krysia najviše
bojala. Da će nestati prije nego se razvije i istinski bude.
U dobi od trideset godina stanovala je s roditeljima na selu pod Nowom Rudom. Njihova
kuća puna optimizma stala je uz okuku lokalne ceste pune rupa, kao da se nadala da će joj
sam položaj priskrbiti udio u povijesti, prolaskom vojska, pustolovinama tragača za blagom,
jurnjavom pogranične straže za švercerima špirita iz Češke. Ali ni cesta, ni kuća nisu imale
sreće. Ništa se nije događalo. Samo se šuma iznad kuće prorjeđivala kao i Krysine obrve.
Njezin otac sustavno je sjekao mlade breze za rude i držalice, smreke za božićna drvca,
stazice su nestajale u visokim travama, posve kao crte njezinih usta, blijedjeli su plavo oličeni
zidovi njihovog doma. Kao Krysine oči.
U svom domu Krysia je bila dostatno važna, ta zarađivala je novce, kupovala kućne
potrepštine koje je donosila u torbama koje je majka sašila. U potkrovlju je imala svoju sobu s
rasklopivim kaučom i ormarom za rublje, ali je tek u Banci postajala netko. Tu je bio njezin

5
Krysia Poploch (čit. Krišja Poploh); ime Krysia je hipokorisnik od imena Krystyna, a
prezime Poploch bi se na hrvatski prevesti kao »panika«, »uzbuna«... što u knjizi nije
slučajnost.
6
Čit.: Uđ (ali Lođi), Sjerađ, Konjin, Kjelca, Radom, Čenstohova
7
Čit.: Tarnuv, Lublin, Vloclavek; drugo je Wroclav!

14
ured, odijeljen od dvorane za stranke pregradom od šperploče, tanke kao karton. Sjedeći za
svojim radnim stolom, slušala je bankinu vrevu — škripu vrata, struganje teške seljačke
obuće po drvenom podu, šum prigušenih, vječito spletkarećih ženskih glasova i lupkanje
dvaju posljednjih računala koje uprava još uvijek nije stigla zamijeniti suvremenijim
jednolično šumećim strojevima s ručkom.
Oko deset započinjao je svakodnevni ritual pijenja kave. Zveckale su aluminijske žličice i
dna čaša delikatno udarala o tanjuriće, ta uredska zvonca. Mljevena, skupa kava, donesena od
kuće u staklenkama poslije džema, pravedno je razdjeljivana u čaše, vrela voda stvarala je na
njezinoj površini debeli mrki skorup, koji je na trenutak zadržavao lavinu šećera. Miris kave
do krova je ispunjavao Zadružnu banku u Nowoj Rudi, a seljaci, koji su upravo sad zauzimali
mjesto u redu, pijuckah su sebi u bradu, jer su potrefili baš u taj kaveni sveti trenutak.
Tada se Krysia prisjećala svog sna.
Kako je to nenormalno biti voljen ni zbog čega, ili samo stoga što jesi. Kakav nemir
donosi takva ljubav. Kako se zbog nevjerice mrse misli a srce nabrekne od ubrzanog kucanja.
Kako se udaljuje svijet i gubi stvarnost. Krysia je iznenada postala usamljena.
Poslije uskrsnih blagdana u Banku je stigla obavijest o seminaru za bankovne djelatnike,
koji će biti održan u Częstochowi. Držala je to najjasnijim znakom i otputovala. Slažući svoje
stvari u torbu od skaja, pomislila je na Boga. Bez obzira što o njemu govore, on se uvijek
javlja u najvažnijem trenutku.
Vozili je pospani vlakovi puni natiskanih ljudi. U kupeima nije bilo slobodnog mjesta, pa
je stajala pritješnjena uz prljavi prozor u hodniku i drijemala stojeći. Potom je netko izišao u
noć i konačno je mogla sjesti. Stisnuta među, suhim vjetrom ugrijana, tijela usnula je i spavala
teško, crno, uljasto, posve bez slika, čak bez krpica misli.
I tek kad se probudila, pojmila je da je krenula na put; prije toga to je samo bilo
premještanje u prostoru, obična, neoprezna promjena mjesta. Samo san zatvara stara i otvara
nova, umire jedan čovjek i budi se drugi. Taj crni prostor bez odlika među danima jest
istinsko putovanje. Srećom svi vlakovi iz Nowe Rude u daleki svijet prometuju noću.
Razmišljala je kako poslije ovog putovanja ništa više neće biti onako kako je bilo prije.
U osvit našla se u Częstochowi. Bilo je previše rano da bi bilo kamo pošla, pa je u
kolodvorskoj kavani naručila čaj i grijala ruke obuhvativši čašu. Uokolo za susjednim
stolovima sjedile su stare žene umotane u kockaste rupce, duhanom ispijeni muškarci,
životom prignječeni muževi i očevi s licima kao poderani novčanici, djeca zarumenjena od
sna, kojima se iz poluotvorenih usta cijedila tanka nit sline.
Čekanje svanuća trajalo je dva čaja s limunom i jednu kavu. Pronašla je Sienkiewiczevu
ulicu i uspinjala se njome, samom sredinom, jer se automobili još nisu probudili. Gledala je u
prozore i vidjela guste namreškane zastore, i fikuse priljubljene uz stakla. Za nekim
prozorima još je gorjelo svjetlo, ali je bilo blijedo, nepotrebno. U tom svjetlu ljudi su se
užurbano odijevali, jeli, žene nad plinom sušile čarape ili pripremale sendviče za školu,
prekrivene postelje zadržavale su do sljedeće noći toplinu tijela, smrdjelo je zagoreno mlijeko,
vezice se vraćale u sigurne rupice na obući, radio emitirao vijesti koje nitko nije slušao.
Potom se namjerila na prvi red za kruh. Svi su u redu šutjeli.
Sienkiewiczeva 54 — bila je velika, siva katnica s prodavaonicom ribe u prizemlju i
dubokim dvorištem. Krysia je stala ispred nje i polako razgledala prozore. Bože moj, bili su
tako obični.
Stajala je tako oko pola sata, sve dok nije prestala osjećati hladnoću.
Seminar je bio beskrajno dosadan. U bilježnicu, specijalno kupljenu za pravljenje
bilježaka, Krystyna je olovkom crtala cikcak-crtice. Zeleno sukno predsjedničkog stola
ulijevalo joj je nekakvu nadu. Nehotično ga gladila rukom. Djelatnici zadružnih banaka činili
su joj se slični. Žene su imale oksidirane vlasi kratko podšišane, sa šiškicama i usta nalik
ciklami. Muškarci — u tamnomodrim odijelima i s torbama od svinjske kože. Kao da su se
dogovorili. Za vrijeme cigaret-stanke pričali su viceve.
Za večeru bio je kruh sa žutim sirom i čaj u fajansnim šalicama.
Poslije večere svi bi se preselili u društvenu prostoriju, na stolovima pojavila se votka i
krastavci. Netko bi iz torbe istegao komplet limenih čašica. Muška ruka lutala bi po najlonom

15
stisnutim ženskim koljenima.
Krysia je pošla spavati malčice pijana. Njezine dvije sobne sustanarke pojavile su se pred
osvit i šapatom upozoravale jedna drugu na tišinu. Trajalo je to tako tri dana.
Četvrtog dana stala je pred smeđe obojena vrata, na kojima je visjela porculanska pločica:
A. Mos. Pokucala.
Otvorio joj je visoki, mršavi muškarac u pidžami i s cigaretom u ustima. Imao je tamne,
zakrvavljene oči, kao da odavno nije spavao. Zatreptale su kad je upitala:
»A. Mos?«
»Da«, rekao je. »A. Mos«.
Osmjehnula se, jer joj se učinilo kako prepoznaje glas.
»A ja sam Krysia«.
Povukao se iznenađen i dopustio joj ući u predsoblje. Stan je bio malen i tijesan.
Zalijevalo ga je srebrno neonsko svjetlo zbog čega je izgledao zapušten kao kolodvor. Svuda
su bile kartonske kutije s knjigama, ležale stare novine, napol spakirane putne torbe. Kroz
otvorena vrata kupaonice kuljala je para.
»To sam ja«, rekla je. »Doputovala sam«.
Muškarac se naglo zavrtio i zasmijao.
»Ali tko ste vi? Poznajem li vas?«. Iznenada se lupnuo po čelu. »Jasno, vi ste, vi ste...«,
pucketao je prstima u zraku.
Krysia je shvatila da je ne poznaje, ali u tome nije bilo ničeg čudnog. Ta poznavao ju je
drukčije, kroz san, iznutra, ne na taj normalni način, kako se poznaju svi ljudi.
»Sve ću vam objasniti. Mogu li ući unutra?«
Zamislio se. Pepeo s cigarete pao je na pod i muškarac joj je rukom pokazao sobu.
Izula je postole i ušla.
»Vidite, ja se upravo pakiram«, muškarac se ispričavao zbog nereda. Zgužvanu posteljinu
s rasklopivog kauča odnio je u drugu sobu. Vratio se i sjeo nasuprot njoj. Zategnuta pidžama
otkrila je dio tijela na njegovim prsima; bilo je mršavo, kvrgavo.
»Gospodine A. Mos, sanjate li katkada što?«, nesigurno je zapitala i odmah znala da je
načinila pogrešku. Muškarac je prasnuo u smijeh, udario otvorenim dlanovima o prugasta
bedra i ironično je pogledao, kako joj se učinilo.
»A tek ovo, upada gospođa nepoznatom tipu i pita ga, sanja li što. Ovo je kao san, kao
san...«
»Ja vas poznajem«.
»Da? A otkud vi mene poznajete, a ja vas ne? Ah, možda se znamo sa zabave kod Jana?
Kod Jana Latke.«
Niječno je zavrtjela glavom.
»Ne? Onda otkud?«
»Gospodine A. Mos...«
»Ime mi je Andrzej. Andrzej Mos«.
»Krystyna Poploch«, rekla je.
Ustali su, pružili ruku jedno drugome i zabrinuto sjeli.
»I onda...« obratio joj se trenutak potom.
»Zovem se Krystyna Poploch...«
»To već znam«.
»... imam trideset godina, radim u banci i obnašam odgovornu dužnost. Živim u Nowoj
Rudi, znate li gdje je to?«
»Negdje oko Katowica«.
»Uopće ne. To je u wrocławskom vojvodstvu8.
»Aha«, rekao je ravnodušno. »Ne biste se napili piva?«
»Ne, hvala«.

8
Poljska je podijeljena na upravne jedinice zvane województwo, što se može prevesti kao
vojvodstvo, pokrajina, oblast, ali je najbliže hrvatskom pojmu županija. Na čelu je vojvoda,
što odgovara našem županu.

16
 »Ali ja ću se napiti«.
Ustao je i otišao u kuhinju. Krysia je na polici ugledala pisaći stroj i u njeg uvučeni papir.
Odjednom je pomislila kako je tamo napisano ono što sada treba učiniti, kako to reći, i čak se
podigla, ali se Andrzej Mos vratio s bocom piva u ruci.
»Istinu govoreći, mislio sam da ste iz Częstochowe. Na trenutak mi se čak učinilo da vas
poznajem«.
»Da?«, obradovala se Krysia.
»Čak sam pomislio da...«, oči su mu bljesnule. Potegao je iz boce duži gutljaj.
»Da što?«
»Znate kako je to. Ne pamti se sve. Ne uvijek. Možda je među nama nečeg bilo? Na
zabavi kod...«
»Ne«, brzo je rekla Krysia i osjetila kako crveni. »Nikad vas do sada nisam vidjela«.
»Kako, pa rekli ste da me poznajete?«
»Da, ali samo vaš glas«.
»Moj glas? Bože, što vi izvodite? Valjda sanjam. Dolazi mi tu lutkica, tvrdi da me zna, ali
me vidi prvi put u životu. Poznaje samo moj glas...«
Naglo se ukipio s bocom pred ustima i zapiljio se u Krysiu.
»Sad znam. Vi ste iz UB9. Poznaješ moj glas jer prisluškuješ moj telefon, a?«
»Ne. Radim u banci...«
»Dobro, dobro, ali ja sam već dobio putovnicu i putujem. Odlazim, razumiješ? U slobodni
svijet. Pakiram se, kako vidiš. S ovim tu svršeno je, ništa mi ne možete učiniti«.
»Nemojte...«
»Što hoćeš?«
»Sanjala sam vas. Pronašla sam vas pomoću telefonskog imenika.«
Muškarac je zapalio cigaretu i ustao. Počeo je hodati po zakrčenoj sobi od prozora do
vrata. Krysia je iz torbice izvadila osobnu iskaznicu i otvorenu položila na stol.
»Pogledajte, nisam ni iz kakvog UB«.
Nadnio se nad stol i pogledao ispravu.
»To ništa ne objašnjava«, rekao je. »U iskaznicu se valjda ne upisuje da je netko udbaš«.
»Što bih trebala učiniti da biste mi vjerovali?«
Zaustavio se iznad nje i pušio.
»Znate što? Malo je kasno. Ja sad kanim izići. Imam dogovor. Osim toga, pakiram se.
Moram obaviti razne važne stvari«.
Krysia je uzela svoju osobnu iskaznicu sa stola i spremila je u torbicu. Grlo joj se bolno
stisnulo.
»Onda ja idem«.
Nije prosvjedovao. Otpratio je do vrata.
»Dakle, sanjali ste me?«
»Da«, rekla je obuvajući postole.
»I pronašli ste me pomoću telefonskog imenika?«
Potvrdila je glavom.
»Do viđenja. Oprostite«, rekla je.
»Do viđenja«.
Strčala je niz stube i našla se na ulici. Silazila je prema kolodvoru i plakala. Tuš na
trepavicama raspustio se i grizao oči; stoga se svijet razmazao u svjetlucave, šarene mrlje. Na
blagajni su joj rekli kako je posljednji vlak za Wrocław već otišao. Sljedeći je ujutro, pa je
otišla u kolodvorsku kavanu i naručila čaj. Ni o čemu nije razmišljala, samo je gledala
kriščicu limuna koja je monotono plivala u šalici. S perona je u unutrašnjost kolodvora
prodirala magličasta vlažna noć. To nije dokaz da se ne vjeruje snovima, pomislila je na
koncu Krysia. Oni uvijek imaju smisao, nikad ne griješe i realni svijet nije dorastao redu koji
vlada snom. Telefonski imenici lažu, vlakovi izabiru pogrešne smjerove, ulice su odveć
slične, griješe slova u imenima gradova, ljudi zaboravljaju vlastita imena. Samo je san istinit.

9
UB, kratica od Urząd Bezpieczeństwa; služba državne sigurnosti u Poljskoj.

17
Učinilo joj se kako ponovo čuje taj topli, pun ljubavi, glas u lijevom uhu.
»Nazvao sam informacije. Posljednji vlak te gospođe iz Nowe Rude već je otišao«, rekao
je Andrzej Mos i sjeo za njezin stol. Na mokrom plastificiranom stolnjaku prstom je narisao
križić. »Šminka vam se razmazala«.
Izvukla je rupčić iz torbice, pljuvačkom ovlažila rub i obrisala očne kapke.
»I, dakle, sanjali ste me? To je zagonetna stvar, doći nekom u san koga ne poznaješ, tko
živi na drugom kraju zemlje... No, i što je bilo tamo u tom snu?«
»Ništa. Samo ste mi govorili«.
»Što sam govorio?«
»Da sam neobična i da me volite«.
Zapucketao je prstima i poduže se zagledao u strop.
»Kakav čudan način faćkanja tipa. Moje najiskrenije priznanje.«
Nije odgovorila. Malim je gutljajima srkala čaj.
»Voljela bih da sam već stigla doma«, rekla je malo poslije.
»Idemo k meni. Imam dvije sobe«.
»Ne. Pričekat ću ovdje«.
»Kako hoćete.«
Otišao je do šanka i donio sebi kriglu piva.
»Mislim da vi niste A. Mos. To znači, onaj kojeg sam sanjala. Morala sam negdje
pogriješiti. Možda je to drugi grad, a ne Częstochowa«.
»Možda«.
»Morat ću ponovo tražiti«.
Muškarac je naglo spustio kriglu na stol, tako da se prolilo malo piva.
»Šteta što neću znati ishod«.
»Ali glas imate isti«.
»Hajdemo k meni. Prespavat ćete u krevetu, a ne za stolom u kavani«.
Zamijetio je kako se koleba. Bez tog vražjeg tuša na trepavicama izgledala je mlađe.
Umor je razmazao sličicu provincijske gospojice.
»Idemo«, ponovio je, a ona je ustala bez riječi.
Uzeo je njezinu putnu torbu i uputili su se uz već pustu Sienkiewiczevu ulicu.
»I što je još bilo u tom snu?«, upitao je, prostirući joj rasklopivi kauč u većoj sobi.
»Ne da mi se više o tom govoriti. To nije važno«.
»Hoćemo li se napiti piva? Ili votke za dobar san? Mogu li zapaliti još jednu?«
Potvrdno je kimnula. Nestao je u kuhinji, a ona je, kolebajući se trenutak, prišla do
pisaćeg stroja. Prije nego je i pročitala naslov nekakve pjesme, počelo joj je udarati srce.
Naslov je glasio: Noć u Mariandu. Stajala je nad pisaćim stolom kao paralizirana. Iza nje, u
kuhinji, zveckao je staklom Amos iz njezinog sna, živ, topao, vitki muškarac zacrvenjelih
očiju, netko tko sve zna i sve razumije, tko ulazi u ljudske sne, tamo sije ljubav i nemir, netko
tko pomiče svijet, kao da je svijet zastor kojim je zastrta nekakva istina, neuhvatljiva istina,
jer nije poduprta stvarima, događajima, ničim postojanim.
Drhtavim rukama dodimula je tipkovnicu.
»Pišem pjesme«, oglasio se iza njezinih leđa. »Čak sam objavio zbirku«.
Nije se mogla okrenuti.
»No, izvolite, sjednite. Sad to nije važno. Odlazim u slobodni svijet. Pisat ću vam, ako mi
date adresu«.
Čula je njegov glas odmah pokraj sebe, s lijeve strane.
»Sviđa vam se? Čitate poeziju? To je samo skica, još je nisam dovršio. Sviđa vam se?«
Spustila je glavu. U ušima joj bubnjala krv. Nježno je dodirnuo njezina ramena.
»Nešto se dogodilo?«, upitao je.
Okrenula se i vidjela u sebe zagledane radoznale oči. Osjetila je njegov zadah -—
cigareta, prašine i papira. Pritulila se uz taj zadah i tako su nepokretno stajali nekoliko minuta.
Njegove su se ruke podigle i zakolebale se na trenutak, a onda je počele milovati po leđima.
»A ipak si to ti, našla sam te«, izgovorila je šapatom.
Prstom je dodirnuo njezine obraze i poljubio je.

18
 »Nek ti bude«.
Zavukao je prste u njezinu oksidiranu kosu i pripio se ustima za njezina usta. Potom ju je
povukao na rasklopni kauč i počeo razodijevati. To joj se nije sviđalo, bilo je previše naglo,
nije osjećala ugodnost, ali to je trebalo prinijeti na žrtvu. Morala je sve dopustiti, pa se
izvlačila iz kostima i bluzice, i steznika za čarape, i grudnjaka. Njegova mršava prsa promakla
su ispred njezinih očiju — suha i kvrgava kao kamen.
»I kako si me to čula u tom snu?«
»Govorio si mi u uhu«.
»U kojem uhu?«
»U lijevom«.
»Ovdje?«, upitao je i uvukao joj jezik u uho.
Stisnula je vjeđe. Više se nije mogla osloboditi. Bilo je prekasno. Pritiskao ju je čitavom
težinom tijela, imao ju je, ispunjavao, prodirao. Ali odnekud je znala kako baš tako mora biti,
da najprije mora dati Amosu ono što ga ide kako bi poslije mogla sa sobom uzeti njega
samoga i posaditi ga ispred kuće kao biljku, kao veliko drvo. Stoga se prepustila tom stranom
tijelu, čak ga nespretno zagrlila rukama i uključila se u ritmični čudni ples.
»Ah, dovraga«, rekao je potom muškarac i zapalio cigaretu.
Krysia se obukla i sjela pored njega. Natočio je votku u dvije čaše.
»Kako ti je bilo?«, kratko ju je pogledao i ispio votku.
»Dobro«, odgovorila je.
»Idemo spavati«.
»Sada?«
»Ujutro imaš vlak.«
»Znam.«
»Treba naviti budilicu«.
A. Mos se povukao u kupaonicu. Krysia je nepomično sjedila i promatrala Amosovo
svetište. Zidovi su bili narančasto oličeni, ali u hladnom neonskom svjetlu postajali su
neugodno sinji. Na mjestima gdje se od zida više nadizala slamnata podloga, vidljivija je bila
svijetla narančasta boja. Činilo joj se kako se žari, kako vrijeđa oči. Uz prozor je visio
duhanskim dimom začađeni zastor, a s desne strane opustjela polica s pisaćim strojem u
kojem je klijala Noć u Mariandu.
»Zašto si me zavolio?«, upitala ga kad se vratio. »Čime se razlikujem od drugih ljudi?«
»Ti si udarena, tako mi Boga«.
Ponovo je na sebi imao tu, na prsima razdrljenu, prugastu pidžamu.
»Što znači to da sam udarena?«
»Ti si luđakinja. Puknulo te«.
Natočio je sebi čašicu votke i istrusio je jednim gutljajem. Rekao je:
»Doputovala si nepoznatom tipu preko pola Poljske. Ispričala si mu svoj san i otišla s
njim u krevet. Samo toliko. Udarena si«.
»Zašto me obmanjuješ? Zašto ne priznaš da si Amos i da o meni znaš sve?«
»Nisam nikakav Amos. Zovem se Andrzej Mos«.
»A Mariand?«
»Kakav Mariand?«
»Noć u Mariandu. Što je to Mariand?«
Nasmijao se i sjeo pored nje na stolac.
»To je krčma na Trgu. Tamo dolazi sav gradski ološ i piju votku. O tom sam napisao
pjesmu. Znam da je loša. Pisao sam bolje stvari«.
Gledala ga je s nevjericom.
Povratno putovanje bilo je ispunjeno lupanjem vrata — treskala su vrata noćnog vlaka,
vrata kupea, kolodvorskih zahoda, autobusa. Na koncu gluho su zalupila ulazna kućna vrata.
Krysia je odbacila torbu i legla na postelju. Spavala je čitavi dan. A kad ju je uvečer zabrinuta
majka pozvala na večeru, Krysia je zaboravila da je bilo kamo putovala. San je, kao spužva,
izbrisao cijelo putovanje. Jedne od sljedećih noći Krysia je u svom lijevom uhu začula poznati
glas: »To sam ja, Amos, gdje si bila?«

19
 »Kako to, ne znaš, gdje sam mogla biti?« »Ne znam«, odgovorio je. »Zar ne lutaš skupa
sa mnom?« Glas je zamuknuo, Krysi se učinilo kako je ta šutnja bila znak nekakve
posramljenosti. »Nikad ne odlazi tako daleko«, odazvao se u njezinom uhu trenutak poslije.
»Što to tebi znači daleko?«, upitala ga je zlobno. Valjda se prestrašio tog tona, jer je
umuknuo, a Krysia se morala probuditi.
Poslije tog pohoda u Częstochowu ništa više nije bilo onako isto kao prije.
Ulice u Nowoj Rudi su se osušile, zapljusnulo ih sunce. Djevojke su na radne stolove
postavljale bukete forzicije. Gulio se lak s noktiju, u naslagama oksidiranih vlasi pojavljivale
su se tamne vlasi iz korijena i pomicale svijetle krajeve k ramenima. U podne je otvaran veliki
prozor u bankinoj dvorani i kroz njeg se ulijevao žamor s ulica — dječji glasovi, otegnuta
buka automobila, iznenadno ubrzano lupkanje damskih štiklica, trepet golubljih krila. S
olakšanjem se odlazilo s posla. Uske ulice mamile su da se prošeta njima, pogleda ljudima u
lice, zapazi neki posebit dvorišni pejsažić. Dozivale su kavane, zadimljene prostorije pune
radoznalih pogleda i lijenih razgovora. I dalje: besmrtnost kava zalijevanih vrelom vodom u
čašama, zvonko zveckanje aluminijskih žličica.
U svibnju Krysia je otišla vračaru i pitala ga o svojoj budućnosti. Vračar je složio njezin
horoskop, a onda se dugo koncentrirao zatvorenih očiju.
»Što želiš znati?«, upitao je.
»Što će sa mnom biti?«, rekla je, a on je pod očnim kapcima morao vidjeti nekakva
prostranstva, jer su se njegove očne jabučice pokretale lijevo i desno, kao da promatra
unutarnje krajolike.
Krysia je zapalila cigaretu i čekala. Vrač je vidio sivkaste doline, u njima ostatke gradova
i sela, slika je bila nepomična, spepeljena i svaki trenutak sve bljeđa. Nebo je na njoj bilo
narančasto, nisko i lagano kao šatorska podstava. Ništa se nije micalo, nije bilo nikakvog
vjetra, ni mrvice života. Drveće je podsjećalo na kamene stupove, kao da ih je dotaknuo onaj
isti pogled koji i Lotovu ženu. Činilo mu se da čuje kako delikatno pucketa. Tamo nije bilo
Krysie, a ni njega samoga, niti bilo koga inoga. Nije znao što reći. Osjetio je samo grč u
želucu od straha kako će sada morati lagati i izmišljati.
»Nikad se ne umire jedanput zauvijek. Tvoja će duša ovamo dolaziti još više puta, sve
dok ne nađe ono što traži«, rekao je, a onda dublje udahnuo i dodao:
»Udat ćeš se i roditi dijete. Pobolijevat će, a ti ćeš se o njemu brinuti. Muž će biti stariji
od tebe i učinit će te udovicom. Tvoje dijete otići će od tebe, otputovat će daleko, možda
preko oceana. Doživjet ćeš duboku starost prije nego umreš. Smrt će ti donijeti olakšanje«.
Samo toliko. Krysia je otišla spokojna, jer je to sve znala. Nepotrebno je dala novac.
Mogla je za njeg kupiti blijedozelenu bukle bluzicu kakve su u paketima dolazile i iz
inozemstva. Noću je opet čula Amosov glas. Rekao je: »Volim te, ti si neobična osoba«.
U polusnu joj se učinilo kako prepoznaje taj glas, da je sigurna kome pripada i sretna je
zaspala. Ali kako to sa snovima i polusnima biva, ujutro je sve otplovilo i ostalo joj samo
nejasno osjećanje kako nešto zna, samo pouzdano ne zna što. I to je bilo sve.

GRAŠAK
— Uopće ne treba odlaziti od kuće da bi se upoznao svijet — iznenada je rekla Marta,
dok smo ljuštile grašak na stubama pred njezinom kućom.
— Kako to, upitala sam. Možda je mislila na čitanje knjiga, gledanje vijesti, slušanje
Radija Nowa Ruda, tumaranje po internetu, prelistavanje novina, odlaske na ćakule u
prodavaonicu. Ali Marta je mislila na besplodnost putovanja.
Na putovanjima se treba baviti sobom da bi se izišlo na kraj, promatrati sebe i to koliko
smo u skladu sa svijetom. Koncentrira se na sebe, misli se o sebi, brine o sebi. Na
putovanjima uvijek na koncu nabasaš na sebe, kao da im je to bio jedini cilj. U vlastitom
domu jednostavno se postoji, ne treba se ni s čim boriti niti bilo što osvajati. Ne treba paziti na
presjedanja, redove vožnje, nema ushita niti razočarenja. Može se sebe samog objesiti na klin,
a tada se vidi najviše.
Rekla je nešto takvo i umukla. To me začudilo, jer Marta nije poznavala putovanja dalja

20
od Wambierzyca, Nowe Rude i Wałbrzycha10.
Poneki grašak bio je crvljiv i takve smo bacale u travu. Ponekad mi se činilo kako Marta
uvijek govori nešto posve drugo od onoga što ja čujem.
Potom sam razgovarala s Martom o svemu i svačemu.
O Bobolovim psima, o invaziji puževa golaća na gredice salate, o soku od divljih
trešanja. Marta je ostavljala puno prostora između svake rečenice. Meni su riječi zastajale u
grlu i prevrtala sam ih kao komadiće vrućeg krumpira. R. nam se smijao kada bi slučajno čuo
naše dijaloge. Govorio je da međusobno razgovaramo kao u snu. Marta bi još ponekad
živnula kada bi se sjetila kakve perike od prije nekoliko godina, koju je radila po narudžbi.
Tada bi se budili njezini prsti i njima bi pokazivala nekakve posebite spletove vlasi ili finu
konstrukciju razdjeljka.
Svaki takav razgovor iscrpljivao bi se sam i sjedile smo jedna pored druge na stubištu
njezine kuće ili na mojoj terasi, na metalnim stolcima, što su od prošlogodišnjih kiša počeli
hrđati. Šutnja koja bi se među nama posijala, šutnja samonikla razrastala se na sve strane,
pohlepno nam oduzimajući prostor. Više se nije imalo čime disati. I što smo dulje šutjele, to
je bila manja mogućnost izgovoriti bilo kakvu riječ, to su se daljim i manje važnim činile sve
moguće teme. Takva šutnja postajala bi baršunasta, topla kao stiropor, blaga pri dodiru i suha,
bila je svilena. Ali sam se katkada bojala kako Marta može ne osjećati to što ja i izvršiti
prepad na tu našu tišinu nekakvim bezveznim »E, da...« ili »Tako je to...«, ih čak čistim
nevinim uzdahom. I taj mi je strah počinjao kvariti čitavo zadovoljstvo koje mi je stvarala ta
šutnja, jer sam nehotično postajala njezinim stražarem, a ujedno i njezinim uznikom, i
napinjala sam se negdje u nutrini, ježila se pred nemirno očekivanim trenutkom kada će nešto
jednostavno lijepo, nešto naravno očito postati nepodnošljivo i jedanput se konačno svrši. I
što ćemo tada sebi reći, Marta?
Ali Marta se uvijek pokazivala mudrijom od mene. Bešumno je ustajala i nezamijetno
odlazila do svoje rabarbare, svojim perikama čuvanim u kartonskim kutijama, a naša
zajednički odnjegovana biljka, naša zajednička tišina razvlačila se za njezinim tragom i bilo je
je još više nego prije, još je snažnije rasla. Tada bih u njoj ostajala sama, dvodimenzionalna,
bez osobnosti, u polupostojanju, koje je moglo biti samo u tišinu razvučeno prosvjetljenje.

LATIMERIJA11
Pod Crnom šumom od sjevera uvijek je bilo sjenovito. Snijeg je tu ležao do travnja, kao
da se pripio uz zemlju — veliki bijeli nametnik. Postoje takva mjesta u planinama, kamo
sunce uopće ne dopire ili dopire samo neko vrijeme u godini.
Pričala je da u jednoj špilji boravi pradavno slijepo stvorenje, mala, posve bijela
gušterica, koja tamo živi i ne umire. Umire, odgovorila sam, svako stvorenje mora umrijeti,
možda se sama vrsta ne mijenja, ali pojedini primjerci moraju umirati. Ali razumijem do čega
je Marti, tako sam isto nekad kao dijete i sama mislila, da latimerija živi vječno, da se
takozvani predstavnik izumrle vrste izmakao smrti, a možda ga je čak ta sama vrsta izabrala
kao jedinog besmrtnog, kako bi zauvijek svjedočio o njezinom postojanju.

VODIČI O PIETNU12
Pietno se u vodičima javlja kao svojevrsna anomalija, jer to nije turistička atrakcija. Na
primjer u, svima poznatom, ružičastom vodiču po Sudetima piše kako je to jedino selo u
Poljskoj smješteno tako da se iz tog naselja od listopada do ožujka ne vidi sunce, jer ga s
istoka i juga okružuju Suhe planine, sa zapada pak jedan od najviših visova Włodzickih gora.

10
Čit. Vambježice, Valbžiha.
11
Latimeria ehalumnae; riba resoperka. Otkrivena tek 1938. god. Građa njezinih peraja
upućuje na to da su njezini davno izumrli srodnici bili početni oblici kopnenih četveronožaca.
12
Pietno, čit. Pjetno; pitoreskno selo u Poljskoj.

21
U vodiču po Šląskim13 gorama, iz 1949. godine o Pietnu je napisano: »Pietno, naselje
smješteno sjeverozapadno od Nowe Rude, iznad Marcowskog potoka. Prvi put se spominje
1743. godine (kao Einsiedler). Stanovnika 1778. godine - 57; 1840. - 112; 1933. - 92, poslije
rata, godine 1947.-39. Godine 1840. bila je tamo 21 kuća, a vlasnik je bio grof von Goetzen.
Na donjem toku potoka sagrađena je vodenica. Poslije 1945. naselje je djelomično opustjelo.
Selo je položeno u dubokoj, slikovitoj udolini. Poznato je po posebitom položaju zbog kojeg u
zimskom razdoblju do njega izravno ne dopiru sunčeve zrake«.

FLAMMULINA14
Flammulina je gljiva koja raste zimi. Od listopada do travnja hrani se gnjilim drvećem.
Lijepo miriše i iznimno je ukusna. Teško ju je ne zamijetiti — žuta je kao med. Zimi ipak
nitko ne skuplja gljive. Ljudi su se sporazumjeli da se gljive skuplja u jesen. Stoga
flammulina podsjeća na čovjeka koji se nije rodio u svojoj epohi, nego prekasno, i sve mu se
čini mrtvo, okamenjeno; živi u vremenu u kojem je za njegovu vrstu svršio svijet. Oko sebe
vidi samo zimski tmurni krajolik, ponekad prši snijeg i pokriva žute klobuke bijelim
čipkicama. Vidi ostatke drugih gljiva — pokrivene bijelim naslagama zečje capice, nožica
zahvaćenih gnjiloćom, raspadnute pasje vrganje, vlagom nabrekle gube na drveću.
Agnieszka je dolazila k meni na kavu gotovo uvijek onda kad bih pravila valjuške od
flammulina. Morala sam ju asocirati na te zimske gljive. Sjedala bi na taj isti stolac koji se
sviđao Marti. Agnieszka je stanovala iznad Pietna, gledala je Pietno odozgo u čitavoj
njegovoj raskoši i bijedi. Gledala je pijane muškarce i djecu koja se skitaju. Gledala je žene
koje su na klimavim nogama vukle drva s brda. Nesumnjivo, također pijane. Slušala je
zavijanje pasa, mukanje krava, krčanje radija Jaška Bobola, koji je uvijek hvatao samo jednu,
lokalnu postaju, promatrala potok uvijek pun pačjeg izmeta, tamnu sjenu čitavog sela, olinjale
mačke, pokvarene strojeve, odbačene stare pumpe. Baš zbog toga Agnieszka je imala toliko
toga pripovijedati. Po čitave bi dane sjedila na klupi ispred kuće, kukičala ubrusiće i odozgo
gledala na Pietno. Imala je panoramsku sliku, u bojama, trodimenzionalnu, zanimljiviju nego
Polsat15. K tomu Agnieszkin muž nikad nije bio doma. Napasao je ovce bogzna gdje, a zimi
radio u šumi. Osim toga, pio je kao i svi. S djecom im se nije posrećilo, pa je Agnieszka
morala puno govoriti, ako bi našla nekog voljnog da je sluša. Jer ako se ima djecu, zalihe
riječi brzo se rasipaju.
Ali danas je nije privlačila tema o Pietnu. Pogledom je pratila pokrete tave s palačinkama
i malim gutljajima pila kavu.
— Dok sam još radila u Blachobitu, to su bila vremena — rekla je i umukla podulji trenutak.
Znala sam da su je otpustili prije nekoliko godina.
Blachobit je svake godine organizirao izlete za radnike. Jedanput je s takvom ekskurzijom
Agnieszka otputovala u Oświęcim16. Bilo je lijepo. Muškarci su pili votku u autobusu, a
ženske pjevale sve pjesme koje su znale. Čitavim putom. Agnieszka nikada neće zaboraviti
Oświęcim. Tamo je bila prodavaonica, nevelika, prehrambena, sagrađena od šuplje cigle. Kad
su poslije cijelonoćnog putovanja ujutro stigli, baš je otvarana ta prodavaonica. Pokazalo se
da su upravo imali dopremu ulja, a tada ničega, baš ničega nije bilo u prodavaonicama. U
najboljem slučaju senf i ocat. A tu su prodavali ulje, koliko je tko htio, ne po jednu ili dvije
boce, nego koliko tko želi. Svrstali su se, dakle, u red i kupovali to ulje, koliko je tko htio.
Agnieszka je uzela valjda deset boca. Prodali su joj. Nisu ništa govorili, nisu tražili kartice,
nisu brojili. Imala je tog ulja valjda za dvije godine, jer koliko se ulja može potrošiti. Samo za
krumpirove pogačice, gljive, ribu, za druge potrebe ulje se nije rabilo. Možda joj je trajalo i tri
godine to ulje iz Oświęcima.
Nije rekla ništa više.

13
Šląsk, čit. Šlonsk; pokrajina u Poljskoj (Šleska; Šlezija)
14
Flammulina; u nas poznata kao Baršunasta panjevčica, ima ih par vrsta
15
Polsat; jedna od istaknutijih privatnih TV u Poljskoj.
16
Oświęcim, čit. Osvjenćim; poljski naziv za mjesto, a kasnije i logor Auschwitz (Aušvic).

22
 A valjuške od flammulina priprema se ovako:

10 palačinaka
pola kilograma gljiva
jedna kapula
dva komadića ustajalog tamnog kruha
sol, papar, muškatni oraščić
dvije žlice mrvica
pola žlice margarina
maslac za prženje gljiva
žlica vrhnja
pola čaše mlijeka
jedno jaje

Kapulu treba zacakliti na maslacu. Potom dodati sitno sjeckane gljive, posoliti, popapriti i
dodati na vršku noža muškatnog oraščića. Pržiti 10 minuta. Za to vrijeme namočiti kruh u
mlijeko, ocijediti i samljeti. Dodati gljivama s jajem i vrhnjem. Smjesu zaviti u palačinke,
uvaljati u mrvicama i prepržiti na margarinu.

GLJIVASTOST
Da nisam čovjek, bila bih gljiva. Ravnodušna gljiva, neosjetljiva, hladne, skliske kože,
tvrda i delikatna ujedno. Rasla bih na oborenom drveću, mračno i zloslutno, uvijek u tišini,
raščepurenim gljivinim prstima sisala bih iz njega ostatke sunca. Rasla bih na onom što je
umrlo. Prožimala bih tu mrtvoću do čiste zemlje — tamo bi se moji gljivasti prsti zaustavili.
Bila bih manja od drveća i grmova, ali bih se uzdizala iznad borovica. Bila bih netrajna, ali
zar i kao čovjek nisam netrajna. Sunce me ne bi zanimalo, ne bih ga pratila pogledom, više
nikada ne bih čekala kad će zaći. Čeznula bih samo za vlagom, izlagala bih moje tijelo
maglama i kiši, škropila bih na sebi mokri zrak. Ne bih razlikovala noć od dana, a zašto bih?
Imala bih onu istu sposobnost kao i sve gljive — skrivanja pred ljudskim pogledom.
Unoseći u njih plašljive misli kaosa. Gljive su hipnotizeri; tu su osobinu dobile umjesto
kandži, brzih nogu, zubi i razuma. Gljivari bi sneno prolazili iznad mene očiju uprtih ispred
sebe u šarene, treperave slike sunca i lišća. Držala bih na uzici njihove noge, saplitala bi ih u
stelju i stvrdnuto busenje mahovine. Odozdo bih vidjela lijevu, unutarnju stranu njihovih
kaputića. Satima bih namjerno stajala nepokretna, ne bih ni rasla, niti bih starila sve do
ledenog uvjerenja kako imam vlast ne samo nad ljudima, nego i nad vremenom. Rasla bih
samo u najvažnijim trenucima dana i noći — u osvit i sumrak, kada je sve ostalo zabavljeno
buđenjem ili padanjem u san.
Bila bih darežljiva prema svim kukcima; nudila bih svoje tijelo puževima i ličinkama
kukaca. Nikada u sebi ne bih imala nikakvog straha, ne bih se bojala smrti. Što je to smrt,
mislila bih, jedino što ti mogu učiniti jest da te otrgnu od zemlje, isjeckaju, isprže i pojedu.

EGO DORMIO ET COR MEUM VIGILAT

— Marta, Marta, o svemu se brineš — rekao je Marti Taj-i-Taj, susrevši je na putu dok je
štapićem pravila brazde za otok vode.
Potom je Taj-i-Taj gurnuo svoj bicikl i otišao u Nowu Rudu po cigarete. Vidjela sam ih s
prozora. Marta je izbrazdala svoje brazdiee i oprezno silazila. Trava je već bila dosta visoka,
upravo prispjela za kosidbu. Činilo mi se kako čak dovde osjećam Martin zapah — zapah
sivoga džempera, njezinih sijedih vlasi, kože tanke i nježne. To je zadah stvari koja dugo leži
na jednom istom mjestu. Stoga se tako dobro osjeća u starim kućama. To je zadah nečega što
je nekad bilo tečno i meko, a sad se skrutnulo, nije umrlo, nego se skrutnulo i baš mu stoga
smrt ne prijeti. Razmućena u vodi i zaboravljena želatina. Trak deserta koji se zalijepio za rub
tanjura. To je zadah sna upijen u postelju. Zadah gubljenja svijesti — tako miriše koža kad te

23
na koncu osvijeste injekcijom, protresu, udare u lice. Tako također miriše i vlastiti dah. Kad je
lice prislonjeno uz staklo, dok se gleda vani, a dah se odbijen od stakla vraća.
Tako mirišu stari ljudi. Marta je bila stara, premda ne previše. Kad bi stalno trajala
prošlost, kad bih ja bila mlada kao onda kada sam radila na staračkom odjelu, Marta bi za
mene bila vrlo stara. Motala bi se po suhim zrakom zagrijanim hodnicima s plastičnom
reklamnom vrećicom u rukama. Zbog neaktivnosti nokti bi joj zarasli u kožicu.
Poslijepodne odvezle smo se u Wambierzyce, k stolaru kojeg mi je preporučio netko iz
sela. Poslije dogovorenog posla s njim pošle smo u baziliku. Marta je tamo bila davno,
jedanput ili dvaput, premda ne stanuje tako daleko. Izgledala je oduševljeno. Najdulje je
razgledala votivne slike porazvješane po navama, ljudska zahvalnost pretvorena u sličice,
strip na temu svih mogućih nesreća i sretnih svršetaka. Deseci pričica o bolestima,
preobrazbama i obraćenjima. Parada minulih moda. Njemački jezgroviti potpisi. Dokazi o
postojanju čuda. Galerije pune sjena.
Na stubištu bazilike šutke smo jele vodnjikavi sladoled od čeg nas je spopala hladnoća i
da bismo se zagrijale i razgibale tijela odrvenjela pred dojmovima u bazilici, pošle smo još
uskim stazama Križnog puta. Tamo mi je Marta naglo radosno pokazala jednu od postaja.
Na križu je visjela žena, djevojka, u tako tijesnoj haljini da su se njezine prsi pod slojem
boje činile gole. Pletenice misteriozno spletene oko tužnog lica od hrapavog kamena, kao da
je kamen od kojeg je iskipareno to lice brže izvjetravao. Ispod haljine izvirivala je postola,
drugo stopalo bilo je boso i po tom sam poznala da ta ista figura visi u kapelici uz put koji
vodi k Agnieszki. Ona je ipak imala bradu, stoga sam uvijek mislila da je to Krist u iznimno
dugačkom plaštu. Ispod je bilo napisano »Sanc. Wilgefortis. Ego dormio et cor meum
vigilat«, a Marta je rekla da je to sveta Troska17.
Potom je počela padati kiša i naglo je zamirisalo svježe zelenilo. Mjestašce je bilo gotovo
pusto. U prodavaonici suvenira Marta je sebi kupila precijenjenu drvenu škrinjicu s natpisom:
»Uspomena iz Wambierzyca«. A ja sam među brošurama sa životima svetih za zlot pronašla
ono što mi je bilo suđeno pronaći tog dana: život Svete Kummernis18, zvane također
Wilgefortis, nenumeriranih stranica, bez autora, bez godine i mjesta izdanja, samo je na
koricama, u desnom gornjem kutu netko precrtao tiskani napis »30 gr« i napisao »10 tisuća«.

ŽIVOT KUMMERNIS IZ SCHOIUAUA,

NAPISAN UZ POMOĆ DUHA SVETOGA
TE PREDSTOJNICE REDA BENEDIKTINKI
U SAMOSTANU PO PASCHALU,
REDOVNIKU

I. Kaneći napisati životopis Kummernis, prizivam u njoj prebivajućeg Duha Svetoga, da

bi, tako isto kao što je nju štedro obasuo neobičnim krepostima i obdario milošću mučeničke
smrti, tako i meni podario rječitost i lakoću misli, kako bih događaje njezinog života
ispripovijedao vješto i po redu, i kako bih smogao snage izraziti ih riječima. Jer ja sam čovjek
prost i neobrazovan, i k tomu još zatvoren u sebe, a polje riječi nije moj prirodni element.
Stoga molim oprost mojoj prostodušnosti, a možda i naivnosti i smjelosti što se evo laćam
posla opisivanja života i smrti osobe tako neobične i velike, dostojne isto tako neobičnog i
velikog pera. Svrha mog posla je čestita — želim svjedočiti istinu i opisati ono što se
dogodilo, premda vele godina prije nego sam se pojavio na svijetu, ali se uistinu dogodilo. I
da bih zatvorio usta onima koji, ne čuvši ništa o njoj, govore da nije postojala.

POČETAK KUMMERNISINOG ŽIVOTA

II. U očima svog oca Kummernis je rođena nesavršena, ali u smislu nesavršenstva kojeg

17
Troska prevedeno na hrvatski doslovno znači briga; sveta Briga.
18
Kummernis, očito se izvodi iz njemačke imenice Kummer, što bi značilo: briga, jad, tuga,
nevolja...

24
propisuju ljudi — njezin je otac, naime, želio sina. Katkada ipak nesavršenstvo u ljudskom
svijetu jest savršenstvo u svijetu Božjem. Bila je šesta kći po redu. Majka joj umrla u porodu,
pa mogu reći da su se mimoišle u prolazu — jedna došla, druga otišla. Kummernis je na
krštenju dobila ime Wilgefortis ili Wilga.
Zbilo se to u selu Sehonauu, koje leži u planinskom podnožju. Planine ga zaklanjaju pred
sjevernim vjetrovima, pa je tamo toplo, a na južnim obroncima katkada još raste divlja vinova
loza kao znak da je to ozemlje nekad bilo bliže Bogu i toplije. Na zapadu se veličanstveno
uzdižu druge planine, ravnih vrhova, kao da su služili divovima umjesto stolova, s istoka pak
Schonau okružuju uzvisine mrgodne i obrasle šumama. Na jug odatle puca velika panorama
na češku ravnicu koja mami na putovanje i u svijet. Zbog toga Wilgin otac nikada nije dugo
grijao mjesto u domu. Čitavu godinu je lovio, a svakog se proljeća otiskivao na sve dalje
pohode. Bio je snažno građen, nagao i brzo ga obuzimao gnjev. Kćerima svojim osiguravao je
njegovateljice i dadilje — u biti, to je sve što je za njih mogao učiniti. Nekoliko mjeseci
poslije Wilginog dolaska na svijet uputio se u Prag, na zborno mjesto svekolikog viteštva.
Odatle su se svi zaputili u Svetu Zemlju.

KUNIMERNISINO DJETINJSTVO

III. Wilga je prve godine svoga života provela među ženama: sa svojim sestrama,
njegovateljicama i sluškinjama. Dom je bio bučan, brojne su bile sestre. Jedanput ju je otac
htio pozvati k sebi, ali je zaboravio njezino ime, pošto je imao toliko djece, toliko posla na
glavi, toliko je ratova vodio u svom životu, toliko je imao podanika da mu je kćerkino ime
izvjetrilo iz pamćenja. Jedne zime njezin se otac vratio i s pohoda doveo sljedeću suprugu.
Djevojčica je tu svoju maćehu zavoljela više od života. Divila se njezinoj ljepoti, njezinom
lijepom glasu i njezinim bijelim rukama koje su izvlačile iz glazbala prekrasne zvukove. Kad
ju je promatrala, mislila je kako će i ona jednom biti takva — vitka, lijepa i nježna kao
pahuljica.
Wilgino tijelo upravljalo se sukladno njezinim maštanjima — djevojčica je rasla i
postajala lijepa, tako da se onaj tko ju je vidio, nijemo divio čudu stvorenja. Stoga su brojna
gospoda i vitezovi nestrpljivo čekali povratak oca i djevojčinog gospodara, kako bi je prije
drugih sebi isprosili.
IV. Jednom, kad su svi već dvije godine čekali povratak oca, muža i gospodara, pojavio
se, putovanjem iznuren, nekakav mladi vitez i ispričao kako je tobože vidio njegovo tijelo
među ostalim palim tijelima u suncem sprženoj zemlji. Ovaj čovjek proveo je kod njih cijelo
ljeto, tješio maćehu nježnim pjesmama, šetnjama vrtom i pričama o plavetnim morima i
zlatnim jeruzalemskim vratima. A onda je zauvijek nestao. Maćeha je plakala, njezino
glazbalo ležalo je na podu potrganih struna.
Otac se vratio nedugo potom, jedne tamne noći. Upaljene su baklje i svi su ga išli
pozdraviti. Bio je neobrijan i prljav, zaudarao je znojem i krvlju izdaleka. Njegov konj srušio
se odmah od umora, ali barun nije ni pogledao na njega. Njegov pogled lutao je po licima
kćeri i zaustavio se na Wilginoj ljepoti, premda se njoj činilo da vidi stranog čovjeka.
Nekoliko dana poslije umrla je ljubljena maćeha, od krvarenja, a otac, ne obazirući se na
korotu, udao je pet svojih .kćeri za svoje najbolje vitezove. Wilga, kao jedina koja je bila
premlada za udaju, određena je za odlazak u samostan.

PRVI BORAVAK U SAMOSTANU BENEDIKTINKI

V. Iza Broumowa, u naselju Kloštar barunov djed dao je sagraditi samostan. Tamo je
odvezao svoju najmlađu kći. I dok su tako putovali preko planina, barun je morao od nje
odvraćati pogled, tako ga se bolno doimala njezina ljepota.
I očajavao je duhom što je najljepše, najpoželjnije, najdraže samim tim daleko i
nedosežno.
Sestre su radosno primile djevojku, jer brzo se pokazalo kako tjelesnoj ljepoti odgovara
duhovna ljepota, pa ju čak i nadmašuje. Naučili su dijete brojne stvari, a kako pravila pred

25
novu iskušenicu postavljaju velike zahtjeve, Kummernis je vrlo brzo bila u stanju čitati, pisati,
lijepo pjevati i na druge načine slaviti Gospodina Našega. A kad bi se stajalo uz nju, izbijala
je iz nje toplina koja je grijala srce pa se čak i tamna ćelija činila svijetlom, a u njezinom
govoru bila je, za tu dob, nečuvena mudrost, i zreli su bili njezini sudovi. Njezino nježno
tijelo širilo je balzamski miris, a u njezinoj postelji pronalazili su ruže, premda je bila zima.
Jedanput, kad su je postavili ispred zrcala, na njegovoj se površini ukazalo obličje Sina
Božjeg, koje se tu održavalo do sljedećeg dana.

ZAPOČEO JE NOVICIJAT,
VRIJEME PRIPREME ZA ZAVJETOVANJE GOSPODINU

VI. I baš tada dogodila se stvar najstrašnija — otac se opet vratio s novog pohoda i
vidjevši kako sazrijeva i kako još bolnije podnosi njezinu blizinu, smislio je plan kako će je
udati za svog ratnog prijatelja, Wolframa von Pannewicza. Poslao je dakle teklića s pismom u
samostan da je pripreme za otpuštanje iz njega. A kako još uvijek nije bila zaređena, priorisa
se nije usudila oduprijeti barunu.
Tko je bilo kada vidio planine u kasnu jesen, dok na drveću još visi posljednje umrlo lišće
prekriveno mrzlom caklinom, kad je zemlja toplija od neba i polako obamire pod pokoricom
prvih snjegova, kad se ispod sasušenih trava počinju pomaljati njezine kamene kosti, kada se
iz razlivenih rubova obzora počinje sočiti tama, kad zvukovi postaju naglo oštri i vise u
promrzlom zraku kao noževi — taj je osjetio smrt svijeta. Ali reklo bi se, svijet umire stalno,
dan za danom, premda iz nekakvih razloga tek kasna jesen otkriva svu tajnovitost te smrti. I
jedino živo mjesto, koje se opire tom raspadu — ljudsko je tijelo, ali ne čitavo, samo jedan
njegov mali dio koji kuca ispod srca, u samoj sredini, u središtu nutrine, gdje očima nevidljivo
pulsira vrelo cjelokupnog života.
Kummernis, putujući doma, u molitvama je molila Boga da pomrsi smjer putovima i
namota vrijeme kao klupko konca, kako ne bi nikamo teklo. A kad je spoznala kako za nju
nema bijega nikamo vani, shvatila je kako je jedini način put u nutrinu, gdje prebiva
Gospodin Naš. Kad je dakle prestupila prag sebe same, ugledala je tamo svijet još prostraniji,
čiji je svršetak i početak bio Bog.
VII. Poslije tog puta Wilga je oboljela i nekoliko mjeseci ležala u ognjici, tako da se
mislilo kako će umrijeti, a njezin zaručnik, premda tužan, počeo se na koncu razgledati za
drugom izabranicom. Ali osjetila se bolje i otad je mračni Wolframov pogled promatrao
njezin povratak zdravlju. Njegovo veliko, žilavo tijelo odjeveno u kožu i metal čuvalo je
njezino tijelo. Ruka oslonjena na mač, koji je odsijekao glave tolikim nevjernicima, činila se
spremna za sljedeću bitku.
Wilga je rekla ocu: Za vrijeme moje bolesti vidjela sam stvari o kojima nikad nisam ni
sanjala. Bila sam na mjestima za koja sam mislila da ne postoje. Daj mi, oče, vremena da se
priberem. Vrati me, molim te, u samostan, a za godinu dana ću se vratiti kako bih se vjenčala
s Wolframom.
Ali otac je bio neumoljiv i nije htio ni čuti o prepuštanju kćeri redovnicama. Jer tamo bi
postala nečim posebitim, nepodatnim kao ledina. Udajući je za Wolframa Pannewicza, dao bi
je na stanovit način sebi, znači muškom rodu, u kojem je po Bogu imao udjel, kako bi vladao
i mudro raspolagao stvorenjem Gospodinovim.
Rekao joj je stoga: Tijelom pripadaš svijetu i nemaš drugog gospodara osim mene. Na to
mu je kći odgovorila: Imam drugog Oca na nebu i On mi drugog priprema Zaručnika.
Barun se naljutio na te riječi i rekao: Ja sam gospodar tvog života, On je gospodar tvoje
smrti.

KUMMERNIS BJEŽI U PLANINSKU PUSTINJU

GDJE JE ISKUŠAVA VRAG

VIII. Shvativši kako je očeva upornost jača nego sva moguća nagovaranja, pobjegne
Kummernis u planinsku pustoš i lutajući njom naiđe na kamenitu planinu, a u njoj pećina,

26
pred njom izvor. Shvatila je kako joj je to utočište dao Bog kako bi mogla podnijeti očev
gnjev i vratiti se u samostan. Zavoljevši to utočište, preživjela je u njemu tri godine u samoći i
molitvama. A hranila se gljivama i šumskim korijenjem; prostirka joj bilo lišće, jastuk —
hrapavi kamen. A ako bi se komu ovo učinilo nemogućim, pozivam za svjedoka Isusa i svece,
jer znam takve slučajeve kada samotnog čovjeka planine prihvate i hrane ga.
Tada se kod nje pojavio Vrag, razbješnjen njezinom svetošću. Stao bi na vrata njezine
pećine i izazovno je promatrao. A ona se pretvarala da ga ne vidi i molila se neprestano dok
su u pećini, usprkos hladnoći i tami, cvjetali narcisi i okruživali je bijelim vijencem. Zbog
toga Vrag nije smio zakoračiti dublje, nego je stajao na mjestu i rugao joj se. Jedanput je imao
poluljudski, polukonjski lik, drugi put bi se utjelovio u čovjeka-zmiju ili bi se pojavljivao kao
crna ptica ljudskih očiju. A vidjevši kako se ne obazire na njega, počeo je dovoditi u napast
— sad je donosio ukusna jela i ostavljao ih na vratima, sad šarenu odjeću, žensku, sad knjige
pune svjetske mudrosti.

KUMMERNIS OZDRAVLJUJE DJECU KONRADA IZ KARLSBERGA

IX. Taj početak čuda nije bio dostatno slavan, jer nije bilo svjedoka, ali drugi slučaj
učinio je da ljudi saznaju o svetici.
Jedanput je putovao preko planina grof Konrad iz Karlsberga s troje djece, a kako su
putom pojeli otrovne gljive, djeca su se brzo razboljela. Zaustavili su se u selu i majka je već
oplakivala svoju djecu. A doznavši kako u planinama živi redovnica pustinjakinja, ne obzirući
se na svoj ugled, uzjahao je Konrad na konja i lutao šumskim stazama u potrazi za njom.
Našavši je uz Božju pomoć, rekao je: Preklinjem te, pomozi mojoj djeci, vrati ih u život.
Kummernis se opirala, objašnjavajući kako ne napušta pećinu i kako nije dostojna
ozdravljivati u ime Gospodinovo. On joj se bacio pred noge i umivajući joj stopala suzama
nije prestajao moliti. Pošla s njim Kummernis u selo i načinivši znak križa nad obeznanjenim
dječjim tijelima, odmah im povratila zdravlje.
Eto tako je svijet čuo za sveticu, što je bio uzrok njezine slave, a potom njezine
mučeničke smrti.

KUMMERNIS LIJEČI BOLESNE DUŠE

I MUKE ŠTO IZVIRU IZ OPUSTJELIH SRCA

X. Kad su ljudi dočuli o čudima, masovno su nagrnuli u šumu, pronalazili pećinu i molili
pomoć. Bio je jedan opsjednuti, koji se pretvarao u vuka, zavijao je noću i bacao se na ljude
ujedajući ih. Kad ga je obitelj dovela k svetici, ova se sagnula nad njim i rekla mu nekoliko
riječi na uho. A nazočni su čuli kako se obraća Vragu, koji je prebivao u nesretniku. Trenutak
su razgovarali, a onda je naglo kroz usta Vrag napustio bolesnika, tako da se vidjelo kako je
šmugnuo u šumu u liku vuka. Čovjek je taj ozdravio i doživio duboku starost u zdravlju i
sreći.
Ili, također pričaju o jednom koji je pio bez mjere. Svetica je nad njim načinila znak križa
i molila se nad njim u tišini, a onda, položivši mu ruku pod odjeću na prsima, izvukla iz njih
nakaznu ptičurinu, koja je nespretno mlateći krilima odletjela.
Događalo se da su ljudi dovodili bolesne životinje, a ona nikada nije odbijala izliječiti ih,
samo bi položila ruku na njih i molila se za njih kao da su ljudi.
A opet jedanput molio ju za potporu čovjek koji je prognan iz rodnog grada, jer se
ogriješio o zakon. Ali taj čovjek nije mogao živjeti izvan svoga kraja i trpio je strašnu čežnju
u svojoj duši, tako da zbog nje ništa nije mogao raditi. Položila mu Kummernis ruku na čelo i
od tog vremena čovjek je počeo ozdravljivati, jer se u njemu počela buditi ljubav prema
onome što je našao u tuđini, i prihvatio se obrađivanja zemlje, i izrodio brojnu djecu i
sagradio kuće.
Pozivali su je također i umirućima kako bi njihove duše provela kroz labirinte smrti.

27
 KUMMERNIS DOSPIJEVA DO SAMOSTANA POLOŽITI ZAVJET

XI. Brojna je još čuda nad čudima učinila, ali uskoro je za nju saznao otac, koji još nije
zaboravio uvredu. Opomenuta Duhom Svetim i njime vođena dospjela je Kummernis do svog
samostana i tamo zavjet položila. Svoje vrijeme provodila je u molitvama, čitanju i strogom
postu. Svakog petka spavala je na stolcu, a vrata njezine ćelije uvijek su bila otvorena. Ostale
redovnice su pričale kako često iz njezine ćelije dopire zlatni blijesak i čudni glasovi, kao da
Kummernis s nekim razgovara. Kradimice su dodirivale njezinu odjeću kada bi dolazila na
misu.

KUMMERNISIN OTAC POZIVA SE NA SVOJE PRAVO

XII. Nažalost, dugi život izrodi raznovrsne muke, nenavisti, očaj. Kummernisin otac u
svojoj duhovnoj mahnitosti nije bio u stanju odstupiti od vlastitih zamisli. Doznavši da je u
samostanu, došao je uzbuđen po nju, a na njegovom licu i rukama bile su vidljive jedva
zarasle posljednje ratne rane. Rekao joj je: Bio sam u ratu braneći vjeru, ti si pak imala
dostatno vremena pripremiti se za sveti sakrament ženidbe, i to vrijeme je već prošlo. Idemo
doma.
Odgovorila mu: Moje ime više nije Wilga, nisam tvoja kći, niti Wolframova zaručnica.
Moje je ime Kummernis i postala sam zaručnicom našega Gospodina. Oca je na te riječi
spopao strašni gnjev, da je zgrabio stolac na kom je sjedio, i udario njime u drvene rešetke,
koje su ga dijelile od kćeri. Rešetka se srušila, a on zgrabio djevojku za ruku i uzeo je vući za
sobom. Ona je ipak bila mlada i jaka, a on pak star i uništen vječitim ratovima, pa se otrgnula
i pobjegla.
Nije dopustio to vidjeti ni priorisi, niti svojim slugama, premda se osjećao smrtno
poniženim. Noć je proveo u krčmi nedaleko samostana i tu zatvoren u zagušljivoj izbi, polako
se pribirao.
XIII. Sljedećeg dana vratio se u samostan s darovima i skupocjenom odjećom, koju je
zaručnici darovao Wolfram. Široko joj se osmijehnuo, kada je ušla u razgovomicu, i rekao:
Reci mi, kćeri, postoje li dvije vrste ljudi, obični i savršeni? Čime se razlikuješ od ostalih
žena, koje se poslušne volji oca i volji Božjoj udaju i rađaju djecu u slavu Božju? Zašto je
život u samostanu tvoj ideal? Ta dostojan i svet može biti život u braku koji ne isključuje
mogućnost postizanja savršenosti. Oba su puta Bogu mili. U takvom slučaju zašto si se baš ti
uprla na taj put koji stvara tolike teškoće, slama srca, uništava obitelj? Ti si moja posljednja
kći, moj oslonac u starosti. Ta čovjek je po svojoj naravi pomirljivo biće koje priliježe
drugima, a ne usamljeničko i divlje... Što je bliže našoj naravi od zajedništva s drugim,
dragim čovjekom, ljubavi prema njemu, množenju i osvajanju zemlje, kako je naložio
Gospodin Naš. I nije li nam Sin Božji rekao: »Po tome će svi znati da ste učenici moji, ako se
budete međusobno ljubili?« Kummernis mu je odvratila: Već imam ljubljenog muža
zanavijek i s njim sam vezana. Na to je otac kriknuo: Što? Već imaš nekoga bez mog
dopuštenja?
Oče, suzdrži gnjev, tvoj zet je Isus Krist, odgovorila mu je Kummernis.

KUMMERNIS PODLO UGRABLJENA

I OD ROĐENOG OCA UTAMNIČENA

XIV. Barun se posramljen vratio domu, ali nije čežnja bila ta koja mu je trovala srce, niti
neuzvraćena ljubav, nego gnjev i zloba što se netko usuđuje usprotiviti njegovoj volji. Stoga
je nagovorio Wolframa i skupa su izvršili strašno svetogrđe — oružjem su napali samostan u
kom je prebivala Kummernis i oteli je, te svezanu odnijeli na konju. Usprkos tome što ih je
molila i preklinjala, stalno napominjući kako više ne pripada svijetu nego Isusu Kristu, oni, ne
obzirući se ni na što, zatvore je u dvoranu bez prozora i ostave je neko vrijeme kako bi se
slomila njezina volja i kako bi se uvjerila u nužnost udaje. Svakog dana dolazio joj je otac i
pitao je, je li promijenila odluku.

28
 I što se dulje i uvjerljivije opirala, to je u njemu više rasla ljutnja i mržnja prema Bogu.
Kako od vojevanja nije bilo koristi, zamak njegov i dobra zapali su u kaos, obitelji više nije
imao. Držao ju je, dakle, bez jela i pića, nadajući se kako će glađu i žeđu slomiti njezinu
volju. Ali ona je čitave dane križimice ležala na kamenoj podlozi i molila se, a nikakva glad
do nje nije imala dostupa. Čak je i Wolfram izgubio volju i već stao moliti baruna da odustane
od svoje tvrdoglavosti.
Wolfram je katkada kroz ključanicu promatrao svoju buduću suprugu i uvijek je vidio u
istom položaju — ležala je raskriženih ruku, licem okrenutim prema svodu. Njezine oči bile
su uprte u jednu točku i nepomične. Kako je bila lijepa.

KUMMERNISINE MOLITVE U TAMNICI

XV. Bila je nepokolebljiva i molila se: Kraljevstvo svijeta i sve raskoši prezrela sam, ali
ne iz samog straha pred grijehom, a niti pobožne računice, nego samo zbog ljubavi Gospodina
moga Isusa Krista, kojeg sam ugledala i zavoljela, u kojeg sam se zanavijek zaljubila. Lice
sam Tvoje tražila, Gospodine, i u sebi ga pronašla, tako da mi je svijet nepotreban. Obdario si
me, Gospodine, mojom spolnošću i ženskim tijelom koje je postalo jabukom razdora i
svekolikih požuda. Oslobodi me, Gospodine, tog dara, jer ne znam što ću s njim. Uzmi natrag
moju ljepotu i daj mi znak saveza da si i Ti mene nedostojnu zavolio i od rođenja sebi
odredio.

KUMMERNISINO ČUDO

XVI. Ipak moram nastaviti moje pripovijedanje života svete Kummernis i evo se bližim
njezinoj smrti, premda će mi teško biti o tome pisati, a vama još teže povjerovati.
Dok su barun i vitez Wolfram čekali na bilo kakvu promjenu, rastao je u njima strah da su
se usudili mijenjati nešto na što nisu mogli utjecati. Da bi taj strah raspršili i barem na
trenutak zaboravili na utamničenu djevojku, priređivali su lovove i gozbe. Jutrom su
odjekivali rogovi, uvečer glazba.
Za vrijeme jedne takve gozbe rekao je barun Wolframu: Kad bi otišao tamo k njoj i uzeo
je na silu, tada bi ona, koja uopće ne poznaje slast ljubavi, shvatila što gubi i sama ti se bacila
u zagrljaj. Što ti misliš, da se ona puno razlikuje od tih djevojčura spremnih zadignuti suknju
na svako traženje?
Wolfram je poslušno ustao, zateturao, ali se brzo pribrao i krenuo ravno na vrata. Barun je
odgurnuo djevojčuru, zapovjedio da mu natoče pivo i čekao. Nije prošao trenutak, a Wolfram
se vratio natrag. Na njegovom licu vidjelo se preneraženje, otvarao je i zatvarao usta, a rukom
pokazivao iza sebe. Žamor u dvorani posve je zamro. Barun se podigao s klupe i krenuo ravno
u smjeru koji je pokazivao Wolfram, a za njim su sunuli radoznali gosti, posluga i svirači.
XVII. U dvorani bez prozora stajala je Kummernis, ali to nije bila ona djevojka koju su
svi poznavali. Njezino lice bilo je zaraslo u svilenkastu bradu, raspletena kosa padala je na
ramena. Iz razderanog dekoltea haljine virile su dvije gole djevojačke sise. Pogled tamnih, ali
blagih očiju išao je od lica do lica i konačno se zaustavio na barunu. Ženske su se počele
križati i padati na koljena jedna za drugom. Kummernis, ili tko god to bio, podigla je ruke kao
da ih je htjela sve privinuti na prsa. Rekla je tihim glasom: Gospodin moj izbavio me od mene
same i obdario me svojim likom.
Još te iste noći barun je zapovjedio da nakazu zazidaju u dvorani. Wolfram je uzjahao na
konja i ne oprostivši se ni s kim, odjahao.

VRAGOV PONOVNI DOLAZAK I NJEGOVE TRI KUŠNJE

XVIII. Prve noći došao je Vrag do Kummernis u liku novorođenčeta. Kad se na trenutak
prestala moliti, pronašla je pod zidom zipku, a u njoj majušno dijete koje je bespomoćno
plakalo.
Začudila se Kummernis ugledavši dijete, prekinula je molitvu, uzela dijete na ruke i

29
privila ga na grudi. Zasmijao se Vrag grubim glasom i trijumfalno rekao: Tu te imam. A ona
mu na to: Ne, ja imam tebe. I još čvršće ga pritisnula uz grudi. Vrag se htio iskoprcati, ali nije
mogao, pa je odlučio opet promijeniti obličje. Ali sila koja je izbijala iz svetičinih prsiju bila
je tako moćna da je omamljivala Vraga i oduzimala mu snagu. Shvatio je kako se nadmeće s
nekim tko mu je ravan, a možda još moćnijim po snazi sjedinjenja s Gospodinom. Ipak nije
odustao od svoje nakane, samo je promijenio način postupka.
Mogla bi ljubiti i biti ljubljena, rekao je.
Mogla bih, odgovorila je.
Mogla bi u svom krilu nositi dijete, čuti ga iznutra, a potom ga donijeti na svijet, rekao je.
Predati svijetu, rekla je.
Mogla bi ga kupati, hraniti, previjati i maziti. Mogla bi gledati kako raste, kako tijelom i
dušom postaje tebi slično. Mogla bi ga žrtvovati svom Bogu i još ostalu djecu, a On, kako bi
bio zadovoljan.
Mogla bih.
Pogledaj me, rekao je tada Vrag.
Pritisnula ga je snažnije uz svoje prsi. Nježno je milovala njegovu glatku kožu. Onda se
Kummernis mašila sise i okrenula Vraga da doji. Vrag se trgnuo i nestao onako isto kako se i
pojavio.
XIX. Drugoga dana za vrijeme stanke pri molitvi pojavio se kao Biskup i održao joj
propovijed, onako kako to Biskupi obično propovijedaju. Rekao joj je:
Što im želiš pokazati? Da je Bog doslovno ispunio tvoju molbu i pretvorio te u nakazu?
Već bi Ga trebala malo poznavati. Takve stvari nije izvodio.
Neće razumjeti što se dogodilo. Zaboravit će te srameći se. Proklinjat će te i rugati ti se.
To će ih čudo ispuniti užasom. Neće povjerovati kako potječe od Njega. Čuda trebaju biti
lijepa i uzvišena. Točiti miomirise i sijati nebeskim sjajem, a u njihovoj pozadini treba
odjekivati anđeoska glazba. A što si ti postala? Žena s bradom. Sada bolje pristaješ
komedijantima na sajmištu.
Tvoja tvrdoglavost u samovanju, s tuđim obličjem umjesto tvog lijepog lica, nema smisla.
Ti nisi On. Našalio se tobom i više Ga se ne tičeš. Zaboravio te, otišao stvarati svjetove.
Misliš da zauzimaš puno mjesta u njegovim mislima? Ostavio te glupoj svjetini, koja će
jednako gorljivo tražiti tvoje posvećenje kao i spaljivanje na lomači.
Nitko te se neće sjećati. Tu si uzalud i uzalud trpiš. Ti želiš Boga učiti ljubavi? Želiš ga
svojom jadnom osobom zaluđivati?
Na te riječi Kummernis je pred Biskupom načinila znak križa i odvratila:
Sva tvoja moć potječe iz sumnje. Eda bi jedanput pronašao milost vjere.
Na te riječi Vrag je nestao.
XX. Trećega dana u Kummernisinoj ćeliji pojavio se sveti Križ, a na njemu Spasiteljevo
tijelo, ali bez lica. Tada je Kummernisino srce zapljusnula žalost i strašna krivnja, što se On
zbog nje lišio svoga lica. Ali duša je Kummernisina bila budna — tamo gdje se javlja krivnja,
Njega nema. Shvatila je da je Vrag došao k njoj po treći put, i tri puta je prekrižila križ. Vrag
je vidio da je prepoznan, i zadrhtao je.
Što hoćeš od mene?, upitao je prestrašen, jer davno nitko takav, kao ta žena, nije hodao u
ljudskom tijelu.
Odgovorila mu je: Ispovijedaj se meni. Priznaj svoje grijehe.
Vrag je očajan kriknuo: Što? Ljudskom se biću moram ispovijedati?
Ali već je vidio kako za njega nema inog izlaza, stoga je počeo govoriti, najprije srdito, a
onda sve pokornije. I ispovijedao joj se tri dana i tri noći, a na svršetku je preko nje molio
cijeli ljudski rod da mu oprosti sva zla koja mu je nanio.
Rekla mu Kummernis: Zar i ti nisi Božje dijete kao i ja, i svi ljudi?
A dok joj je odgovarao, spoznala je tajnu Boga i ispustila jedva živog Vraga iz svog stiska.

KUMMERNISINO MUČENIŠTVO I SMRT

XXI. U pomahnitalosti svojoj barun je počeo još više piti, a kad se otrijeznio, našao je

30
pred vratima zazidane dvorane svježe cvijeće i upaljene svijeće. Zatekao je također u
skrušenoj molitvi gomilu žena, koje su šmugnule pred njim, bojeći se njegovog gnjeva. To ga
je još više razbješnjelo.
Kriknuo je gromkim glasom: Tko si ti da se protiviš mojoj volji?
Odgovorila mu je: Bog je u meni.
Baruna je obuzeo bijes kao nikad u životu. Čak ni onda kada se kao novorođenče
protiskivao na svijet, a ni onda kada je sasijecao vojske nevjernika. To je bila mahnitost koja
je svoj izvor mogla imati samo u Bogu ili u Vragu. Jednim udarcem noge razvalio je svježi
zid i našao se licem u lice s bićem koje se izmaklo njegovoj volji. Zaslijepljen srdžbom,
jurnuo je na nju psujući i proboo je bodežom. Ali ni to mu nije bilo dosta, nego je podigao
njezino tijelo i raskriženo prikovao za grede nadsvođa, vičući: Ako je u tebi Bog, onda i umri
kao Bog.
Čak joj ni u smrti nije dao mira i prije polaganja u grob zapovjedio je da joj s lica ogole
bradu, ali ona je čudom ponovo izrasla.
A zatim je, u ostatku svog grešnog života, brisao tu bradu na slikama svetice, pa je
izgledalo kao da se svijet raspolovio: jedni su ih stvarali, drugi pak uništavali. Ali sjećanje na
sveticu je pretrajalo i puno je nade budila u ljudskim srcima, prenoseći se kopnom i u strane
zemlje. Nadjevana su joj tamo brojna imena, jer svaka zemlja rađa drukčija imena.

SVRŠETAK

XXII. Sve što sam tu opisao, uzeo sam, po nadahnuću Duha Svetoga, iz Kummernisinih
rukopisa, a također iz knjiga samostana benediktinki u Kloštru, te iz pripovijesti koje sam o
njoj čuo.
Molim te, tko god ti bio i koji čitaš ove riječi, spomeni se grešnog Paschalisa, redovnika,
koji bi — kad bi mu Bog dao mogućnost izbora — neusporedivo radije izabrao
Kummernisino tijelo, s čitavim njegovim mučeništvom i zaslugama nego sve kraljevske
počasti.
Pripovijedajte ovo budućim naraštajima, kako bi znali da nikakvo zlo ne može zarobiti
ljudsku dušu i da čovjek sjedinjen s Kristom može umrijeti, ali ne može biti pobijeđen.

VLASULJARKA
Prošle godine Marta mi je pokazala svoj vlasuljarski kovčežić. Drži ga u sobi, pod
prozorom. Iznutra je obložen starim novinama i u te novine zamotani su svi nužni materijali.
Na primjer naprave za natezanje i grebenanje vlasi. Tamo su također i gotove perike navučene
na drvene glave, umotane u celofan, kako ni trunka prašine ne bi do njih doprla, a naravno,
tamo drži i povjesma vlasi, još neobrađenih, neiščešljanih, tek pripremljenih preobraziti se u
periku.
Odmotavala ih je iz novina i govorila:
— Opipaj, kako su mekane i žive. Vlasi žive čak i poslije odsijecanja. Istina, ne rastu, ali
i dalje žive, dišu. One su kao ljudi čija su tijela prestala rasti, što ipak ne znači da su umrli.
Ali ja ih nisam smjela uzeti u ruku. Mislim da mi se gadilo.
— Odakle ti? — upitala sam, a ona je rekla da je imala poznanika frizera, koji više ne
živi. Ostavljao joj je najljepše pletenice djevojaka kojima je dosadila frizura utopljenica.
Dizao ih je s poda, zamotavao u papir i čuvao u ladicama frizerskih stolića, kako bi joj ih
poslije predao kao dar. Ponekad je za Martu čak prikupljao narudžbe za perike od žena koje
su izgubile kosu zbog bolesti ili starosti. Ili od muškaraca. Njih ćelavost pogađa češće,
premda možda manje bolno. Marta je govorila da vlasi koje rastu, upijaju ljudske misli.
Kumuliraju ih u sebi u obliku bliže neodređenih čestica. I ako se nešto želi zaboraviti,
promijeniti, započeti iznova, treba osijeći vlasi i zakopati ih u zemlju.
— Što je s onima koji na glavu stavljaju periku načinjenu od tuđih vlasi? — upitala sam.
— Za to treba hrabrosti — rekla je Marta — treba na sebe preuzeti misli čovjeka čije su
to vlasi. Treba biti spreman za tuđe misli, sam treba biti jak i otporan. I ne smije stalno nositi

31
periku, na to treba paziti.
Marta je nekada radila puno perika, pet, šest godišnje. Gotovo uvijek prema konkretnom
dogovoru. Birala je vlasi prema naručitelju, njihovu fakturu, boju, jer nekada nije postojala
mogućnost bojenja. Slagala vlasi na istu stranu, potom ih namakala u vodu sa sapunom, kako
bi uklonila masnoću i očistila ih. Kad bi se osušile, namotavala je povjesmo na palac i
češljala. Za vrijeme češljanja pojedine kratke vlasi bi ispadale. U ruci bi joj ostajalo čisto
povjesmo, sjajno i jednako kao svježe pokošena trava. Potom bi se Marta služila grebenama,
ili dvjema pločicama s četkicama, koje su pridržavale povjesmo. S grebena bi Marta izvlačila
tanjušne prstohvate, nekoliko vlasi, kao one što ponekad padaju na oči i koje se nestrpljivo
odmiče. Te pramenove bi vezala na napravu za rastezanje. Pokazala mi je to. Vlasi su bile
nizane posebnim čvorićima na niti, kao rese. Dugi pramenovi morali su biti vezani dvostruko,
pa čak i trostruko. Takve grive bez čela Marta je potom razastirala po sobi, da se vlasi ne bi
zgužvale i iskidale. Od tog trenutka započinjala bi izrada perike. A baš za to postoje večeri
kako bi se uplitalo niti čvorićima vezanih vlasi u prostranu mrežicu. Marta je to radila
kukicom, posve isto kao vunenu kapicu. Njezini mršavi prsti blijedih noktiju vješto su
provlačili konce s vlasima kroz okašca. Započinjala je od kolutića koji će se jednom naći na
vršku glave, potom je dodavala okašca, nabirala ih tako da se ispod tih njezinih prstiju
pomaljao oblik poluloptast, zaobljen. Prilikom konkretnih narudžbi trebalo je dobro znati
veličinu i oblik glave. Zbog toga je Marta vodila bilježnicu u koju je zapisivala svoje mjere.
Pokazala mi je. »R.F. — 52, 54, 14« i nespretan crtež glave visokog čela, narisan tintanom
olovkom, koja se razmazala na nekoliko mjesta zbog vlage, prolivenog mlijeka ili suza. Ili:
»C.B. 56, 53, 18« i skicu perike s razdjeljkom po sredini i valovima lako uvijenih vlasi, koje
su trebale padati na ramena. Ili prednjica, nepotpuna perika, koja pokriva samo prednji dio
glave, ali je vezana ozada, ispod ostataka naravne kose, za nekoga tko ćelavi od čela. Ili tupe
— dlakavi oraščić prilijepljen na kožu glave, omiljen kod muškaraca koji vlasima sa strane
prekrivaju ćelu i drhte pred svakim daškom vjetra, koji bi mogao ismijati njihove poduzete
mjere i pokvariti misteriozno poslagane čuperke po sjajnim ćelama.
Marta je još uvijek imala nekoliko drvenih glava, ulaštenih neprestanim držanjem mrežica
s vlasima. Jedna od njih bila je malena, kao dječja, druga velika da mi je bilo teško
povjerovati kako je to oblik nečije glave. Za tako velike perike nije bilo dosta vlasi iste vrste i
trebalo je križati vlasi, miješati povjesma vlasi s više glava, precizno ih birati s obzirom na
debljinu i boju, tako da bi izgledale naravno.
Marta je pričala kako su nekada sve žene htjele imati razdjeljke, ravne i zdrave, ružičasti
znak kroz kosu usporedan s crtom nosa. Da bi se napravio razdjeljak na perici, treba je
podstaviti nježnom svilenom mrežicom ili gazom za sita. Kroz majušna okašca zatezati
pojedinačne vlasi i vezati ih ispod kao mikroskopsku mrežicu. Tamburiranje guta najviše
vremena, stoga je Marta sve razdjeljke držala vrhuncem rafiniranosti. Kad bi nas posjećivala
poznanica koja nosi glatku frizuru na razdjeljak, zamjećivala sam kako Marta nemirno
promatra njezinu glavu. Nije joj se sviđala ni farbana kosa, posebice svijetla. Govorila je da
tada vlas prestaje biti spremištem misli. Boja ju uništava ili izobličuje. Takva kosa više ne
može izvršavati svoju funkciju — uskladištenja. Prazna je i umjetna. Bolje ju je odrezati i
odmah baciti. Mrtva je, bez pamćenja i svrhe.
Marta mi nije stigla sve ispričati. Zatim je došlo vrijeme bavljenja vodom koja se slivala s
brda, odvođenjem njezinih potočića iza kuća, kako ne bi potkopavala temelje. Utvrđivanja
obala brane, dok je u noći poplava vode ne odnese jedanput zauvijek. Ili sušenja promočene
obuće i hlača. Samo jedanput mi je Marta dopustila oprobati jednu od njih — tamnu
kovrčavu. Promatrala sam se u zrcalu; bila sam mlađa i upečatljivija, ali strana sebi.
— Izgledaš kao da to nisi ti — rekla je.
Tada mi je palo na pamet kako bih mogla zamoliti Martu da napravi specijalnu periku za
mene. Nek se Marta zagleda u moje lice i zapiše ga u svoje vlasuljarsko pamćenje. Neka mi
izmjeri glavu, ovjekovječi je u svojoj bilježnici, dodaje drugim tamo opisanim glavama, a
onda specijalno za mene izabere vlasi, boju i fakturu. Neka imam svoju vlastitu periku koja bi
me sakrila i promijenila, koja bi mi dala novo lice prije nego ga sama u sebi otkrijem. Ali joj
to nisam rekla. Marta je složila perike u vrećicu punu orahovog lišća, koje konzervira vlasi.

32
 GRANICA

Češka graniči s našom zemljom, tu na obzoru. Ljeti se otamo čulo lajanje pasa i pjevanje
pijetlova. U kolovozu noćima su hučali teški žetelački kombajni. Subotom svirala diskoteka u
Sonovi. Granica je vrlo stara, stoljećima je međusobno dijelila nekakve države. Nije se dala
tako lako promijeniti. Drveće se naviknulo rasti na granici tako isto kao i životinje. Drveće je
vodilo računa o njoj — nije prelazilo izvan svog mjesta. Životinje, u svojoj gluposti, nisu
uvažavale granicu. Stada srna aristokratski su se svake zime preseljavala na jug. Lisica je išla
tamo i natrag dva puta dnevno — odmah po izlasku sunca pojavljivala se na padinama i onda
se vraćala poslije pet sati, kada su svi gledali Tele-express. Prema njezinom kretanju moglo se
navijati sat. Tako smo isto i mi prelazili granicu tražeći gljive, ih zbog lijenosti, jer nam se
nije dalo klipsati biciklom do Tłumaczowa, gdje je službeni granični prijelaz. Prtili smo
bicikle na leđa i za tren smo bili s druge strane. Zaorani šumski put obnavljao bi se poslije
nekoliko metara. Navikli smo se na to da nas graničari čuvaju dan i noć svjetlima svojih
noćnih patrola, brujanjem njihovog terenskog mercedesa, noćnom bukom motocikla. Desetci
muškaraca u odorama čuvaju pojas zakorovljene zemlje, gdje maline rastu velike i
aromatične, bez straha da će ih netko obrati. Lakše bi nam bilo povjerovati da čuvaju te
maline.

KOMET
Neobjašnjivo otkud, iznenada mi je sinula misao čudna i snažna: da smo ljudi zbog
zaborava i nepažnje. Da smo stvarno, u jedinoj istinskoj stvarnosti, bića uvučena u golemu
svemirsku bitku, koja možda traje stoljećima i ne zna se hoće li uopće završiti. Vidimo samo
nekakve njezine odbljeske u krvavim izlascima mjeseca, u požarima i olujama, u
listopadskom opadanju promrzlog lišća, u paničnom letu leptira, u nepravilnom pulsiranju
vremena, koje produžuje noći u beskonačnost i naglo se zaustavlja u svako podne. Ja sam
dakle anđeo ili demon poslan u pomutnju jednog života s nekakvom misijom, koja se ili
ispunjava sama unatoč svemu ili sam na nju potpuno zaboravila. Ta nesigurnost je dio rata, to
je oružje te tamo strane, a ja sam njime poražena tako da sam ranjena i krvarim, na trenutak su
me isključili iz igre. Zbog toga ne znam koliko sam moćna ili vrlo slaba, ne poznajem sebe,
ničega se ne sjećam, zbog toga ne smijem u sebi tražiti tu slabost ili tu snagu. To je neobičan
osjećaj — duboko, negdje ispod, biti nekim posve drugim nego što se uvijek mislilo. Ali to ne
donosi nemir, samo olakšanje. Prestaje nekakav umor koji je klijao u svakom trenutku života.
Malo poslije taj snažni osjećaj naglo je splasnuo, razlio se po konkretnim slikama:
otvorenim vratima u predsoblju, usnulim kujama, radnicima koji su stigli u osvit i podizali
kameni zidić.
Uvečer se R. odvezao u grad, a ja sam pošla Marti. Nad prijevojem je visio komet —
zaustavljen u padu, zamrznuto svjetlo na nebu, strano ovom svijetu. Sjedila sam s Martom za
stolom. Češljala je vlasi za perike i slagala na plastificiranom stolnjaku tanjušne raznobojne
pramenove; zauzela je njima čitavu površinu stola. Čitala sam joj svetičin život. Činilo mi se
da nepažljivo sluša. Preturala je po ladicama, šuškala novinama u kojima je čuvala svoju
kosmatu žetvu. Proljetne muhe i leptiriće već su otkrile ljudske žaruljice. Uvećane krilate
sjene motale su se po kuhinjskim zidovima. Na koncu je Marta imala samo jedno pitanje. Tko
je bio taj netko koji je napisao svetičin život. I otkud je sve to znao.
Noću se vratio R. Vadio je kupljene stvari iz reklamnih vrećica i pričao kako ljudi u gradu
izlaze na balkone i dalekozorima promatraju komet.

TKO JE NAPISAO SVETIČIN ŽIVOT

I OTKUD JE TO ZNAO
Rodio se nekakav nepotpun, jer otkad pamti, nije se u sebi osjećao dobro, kao da je
pogriješio pri rođenju i izabrao pogrešno tijelo, pogrešno mjesto i pogrešno vrijeme.

33
 Imao je petoricu mlađe braće i jednog starijeg, koji je poslije očeve smrti preuzeo
raspodjelu posla na imanju i brinuo se o njegovom rezultatu. Johann ga je mrzio i divio mu se.
Mrzio ga je zbog tvrdoglavosti i bezobzirnosti kojom je njegov stariji brat upravljao imanjem,
gdje je sve moralo biti napravljeno u pravo vrijeme i gdje je svatko imao svoje stalne obveze
izvršavane kao rituale. Čak i molitva. Johann se volio moliti, jer je to bio jedini trenutak kada
je mogao biti nasamo, sam sa sobom. Ali i tada bi ga njegov stariji brat gurkao i govorio:
»Završavaj već. Prošlo je vrijeme za molitvu. Ovce čekaju«. Ali mu se zbog toga i divio.
Zahvaljujući njemu svi su imali što jesti.
Jedne godine iznenada je ranije stigla oštra zima i nisu stigli pokupiti posljednje sijeno, a
na drveću se smrzlo voće. I bilo je jasno tko treba poći k redovnicima, Johann.
Tako se Johann našao u samostanu u Rosenthalu, među mlađim i starijim muškarcima, a
njegov se život nije puno razlikovao od onog kakav je imao doma. Tu je radio u kuhinji i vrtu,
cijepao drva za ogrjev, prao posuđe i splačinama hranio svinje. Od listopada do travnja stalno
mu je bilo hladno, odlazio je u kuhinju i prislanjao se uz peć, a njegov smeđasti habit
pregrijavao se i širio zadah zapaljene vune. U proljeće raspoređivan je u vrt, pod skrbništvo
brata Michała, koji ga je naučio raspoznavati biljke i koji mu je ucijepio ljubav prema svemu
što raste, pušta listove, cvjeta i donosi plodove. »Imaš prave ruke za biljke, dječače. Gledaj
kako raste tvoj bosiljak. Takav primjerak ovdje još nismo imali«. Habit Johanna, koji se sada
zvao Paschalis, upijao je polako mirise majčine dušice, miloduha, nigelle i metvice.
Ipak, usprkos promjeni imena, odjeće i mirisa, Paschalis se i nadalje u sebi osjećao
nelagodno. Volio bi biti netko drugi i negdje drugdje. Još nije znao tko i gdje, ali često je
znao, umjesto da se moli, klečati sklopljenih ruku i promatrati slike u kapelici, a posebice onu
gdje Majka Božja drži Djetešce na rukama, a sa strane stoje dvije žene sveta Katarina s
knjigom i sveta Apolonija s kliještima.
I dok je tako promatrao, umišljao je da je u toj slici, u samom središtu scene. Iza njega je
otvoren prostor koji na obzoru ovjenčuju sniježni planinski vrhunci. U blizini leži grad s
moćnom tvrđavom i zidinama od crvene cigle. Utabane staze sa svih strana vode k vratima
grada. Pored njega, na dohvat ruke, sjedi Majka Božja s Djetetom; svijetle, glatke Spasiteljeve
nogice počivaju na purpurnim naborima haljine. Nad njom u zraku lebde dva anđela, bez
pokreta, raširenih krila, kao golemi kukci vretenci. Paschalis je sveta Katarina ili sveta
Apolonija — dugo se nije mogao odlučiti. U svakom slučaju jest jednom od njih. Ima dugu
kosu koja mu se raspušta niz pleća. Haljina mu tijesno obljubljuje okrugle prsi i u delikatnim,
čudesnim valovima spušta se prema zemlji. Gola koža nogu osjeća mekano milovanje
materijala. Obuzimala ga je tada nekakva naslada, sklapao je oči i zaboravljao kako kleči na
hladnom podu kapelice u svom smeđastom habitu.
Brat Paschalis ima lijepo lice — kratko podrezane, na redovnički način, vlasi samo
podcrtavaju njegovu ljepotu. Pogled tamnih očiju ispod dugih trepavica ostavlja dojam.
Njegova glatka svijetla koža nema bradu ni brkove. Bjelina zubi je neusporediva. Kada tako
kleči u kapelici očiju uprtih u sliku Majke Božje, čini se bolno lijep, nepodnošljivo lijep.
Tako ga je ugledao brat Celestin, komornik, koji je osim duhovnog života osiguravao
braći blagodati materijalne. Brat Celestin pozvao je k sebi Paschalisa i jednostavno mu rekao:
»Sviđaš mi se. Imaš pravi pristup prema redovničkom životu, a to je rijetkost u našim burnim,
heretičkim vremenima. Možda ćeš jednom postati opat. Sada ću se ipak ja pozabaviti tobom«
I Paschalis je postao njegov sljedeći zamjenik, treći ili četvrti. Donosio je svijeće u
dormitorije, vješao ručnike i nadzirao britve. Sljedeće zime Paschalis je počeo učiti čitati i sad
je brinuo o svijećama u skriptoriju. Brat Celestin osobno je provjeravao napredak u čitanju i
po provjeri zapovjedao mu da dođe k njemu čitati zadane ulomke. Slušao je, premjeravajući
ćeliju od zida do zida, ili je stajao okrenut prema prozoru. Paschalis je tada vidio njegova
moćna pleća i pete u vunenim čarapama. »Sve bolje čitaš«, govorio je starješina i primicao se
kako bi palcem usput pomilovao njegov vlažni vrat. To milovanje Paschalisu nije bilo
neugodno. Konačno za vrijeme jednog čitanja Celestin mu se primakao i zavukao mu ruku
pod habit. »Imaš glatka leđa kao djevojka. Izrastao si u stasitog mladića«.
Paschalis se gol našao u njegovom krevetu, gdje je pod vunenim pokrivačem bila
skrivena tako delikatna posteljina da je posramljivala samu kožu. U toj glatkoj postelji

34
prepustio se da s njegovim tijelom brat Celestin čini sve što ga volja. To nije bilo ni ugodno,
ni neugodno.
Od tog trenutka Paschalisov habit više nije mirisao biljkama, nego prašinom, papirom
knjiga i čudnim, trpkim zadahom stranog muškog tijela.
Jedanput, dok su umorni od ljubavi i vlastitog tijela ležali jedan uz drugoga, Paschalis se
povjerio Celestinu kako bi htio biti netko drugi. »Kako bi to bilo kad bih bio žena...« pitao se
u tami. Rekao mu je i o priljubljenoj haljini svete Katarine koja u naborima pada do zemlje.
»Na ženskost smo dužni gledati kao na svojevrsnu invalidnost, premda je ta invalidnost dio
prirodnog poretka«, odgovorio je Celestin riječima Aeropagita i zatvorio oči, kao da bi se htio
ograditi od svih nepogrešivih tvrdnji.
Drugi put pitao je Paschalis mudrog brata Celestina o grijehu: »Reci mi, je li ovo smrtni
grijeh, jer ne samo što kršimo zavjet čistoće, nego još i prirodni zakon...« »Što ti možeš znati
o prirodi?«, ljutito je rekao Celestin i sjeo na krevet, spuštajući bose noge na hladni pod.
Njegova leđa bila su posuta crvenim prištićima. Počeo je navlačiti habit. Paschalisu je
iznenada postalo hladno u praznom krevetu. Celestinovo tijelo grijalo je kao peć. »Svi veliki
filozofi i crkveni oci govore da je žena izvor svakog zla, ta zbog nje je Adam popunio prvi
grijeh i zbog nje je Gospodin naš umro na križu. Ona je stvorena da dovodi u napast, ali glupi
su oni koji joj podlegnu. Zapamti, žensko tijelo vreća je govana i svaki mjesec sama nas
priroda na to podsjeća, obilježavajući ga nečistom krvlju«. Celestin je okrenuo stranicu knjige
koju je Paschalis prije toga glasno čitao. »Dođi tu i čitaj«, rekao je.
Paschalis je drhteći stajao gol nad knjigom. »U Starom zavjetu je rečeno da jama uvijek
treba biti pokrivena; a ako bi čak i kakva životinja upala u otkrivenu jamu, bit će kažnjen
čovjek koji je jamu otkrio. Ove strašne riječi odnose se na ženu, koja se pokazuje muškim
očima, dovodeći ga u napast. Jama — to je lijepo lice, bijeli vrat i blistave oči. Stoga je žena
kriva za grijeh muškarca i mora za taj grijeh platiti na Posljednjem sudu«. »Oblači se«, rekao
je Celestin vidjevši drhtavo ljubavnikovo tijelo. »Naš grijeh jedva je sitni tjelesni grijeh,
nedostojan spomena pri ispovijedi. To je manje zlo od općenja sa ženom«.
Brat Celestin ipak nije bio previše pažljiv i nije razumio Paschalisa. Njemu nije bilo do
općenja sa ženom. Paschalis nije htio imati ženu, nego je htio biti žena. Imati prsi i osjećati ih
pri svakom pokretu. Tople i meke okrugline potpuno nadomješćuju nedostatak one stvari
među nogama. Osjećati kosu koja pada niz pleća, slatki miris vlastite meke kože, slušati u
ušima zveckanje naušnica, moći vlastitom rukom namještati nabore haljine i grudi prekrivati
tanahnim rupcem. »Lijep si. Ne mogu te se nasititi«, rekao mu je iznenada Celestin na uho.
»A sad se skupa pomolimo«.
Klekli su jedan pored drugoga na pod i počeli se poluglasno moliti.
Kako se u samostanu prošlost ne razlikuje puno od budućnosti, jer se malo toga mijenja u
vremenu i životu ljudi, možda s iznimkom boja godišnjih doba, živi se u stalnom sada. Živi se
u vremenu koje bi vani bilo jedva trenutak, ali tu to vrijeme nikada ne počinje i nikad ne
završava. I da nije mudrosti ljudskog tijela, koje nikad iz vida ne gubi konačni cilj, život bi u
samostanu mogao biti besmrtan.
Paschalisa je sa svih strana okruživao sneni poredak sitnih, do pojedinosti proračunanih
gesta i rituala. Čak su i psi, koje je promatrao s prozora, sudjelovali u redovitosti
samostanskog života. Pojavljivali su se u podne kod smetlišta, kamo su bacani otpaci.
Halapljivo su jeli, potom nestajali, potom se opet vraćali i uzbuđeno raskopavali novi obrok
smeća. Uvečer su uspostavljali svoju hijerarhiju — grizli se, skomlili ili pak priređivali
nekakve pseće igre. Zimi se sklanjali uz ambare i štale. U proljeće se čulo njihovo ljubomorno
cvilenje dok su međusobno dijelili kuje. Ljeti su se po zakutcima pojavljivala ganutljivo
bespomoćna štenad. U jesen su već u čoporima lovili sitne glodavce.
Paschalis je, kao i svi, ustajao u osvit, umivao lice vodom i navlačio habit. Odmah potom
ulazio je u lagani ritam molitve i rada, u šaputavo komešanje tamnih redovničkih figura,
anfilada i hodnika.
Brat Celestin bio mu je otac, ljubavnik i prijatelj. Naučio ga brojne stvari i osigurao mu
rijetku samostansku povlasticu — jedanput mjesečno odvozio je svježe meso sestrinskom
ženskom samostanu. I bio je to veliki dar za Paschalisa: prizori prostranstva tako velikog, tako

35
snažnog da su se samostanski hodnici i labirinti činili bolesni i zakržljali. Kretao bi još prije
zore kako bi se oko podne našao pred kuhinjskim samostanskim vratima. Kola su se polako
kotrljala uzbrdo, a potom, kad bi se dohvatila prijevoja, čak bi se i volovi zaustavljali
zablenuti u nestvarni daleki obzor koji razdvaja od beskonačnog neba zelenu dolinu Glatza i
masivne, slične rastavljenim stolovima gore. Nepoznato je poradi čega je Paschalisa tada
obuzimao nemir. Putom su mimoilazili samo jedno seoce, nekoliko koliba od blata, i to je bilo
jedino vrijeme kada bi na trenutak osjetio čežnju za domom.
Kad bi se kola zaustavila pred vratima, smjesta bi se razleglo upozoravajuće zvonce i
odmah utihnulo. Kola su ulazila u dvorište i redovnici su se prihvaćali istovaranja svinjskih
polovica. Paschalis se nestrpljivo obazirao tražeći pogledom bilo kakvu žensku priliku. Ipak
je najčešće viđao samo stare redovnice smežuranih lica i usta u kojima je nedostajalo nekoliko
zubi. Podsjećale su ga na majku. Potom su ih pozivali u kuhinju i častili jelom. Kuhinja je bila
čista i tiha, zrakom se širio zapah meda i sireva. Redovnice su imale pčelinjak i uzgajale su
krave. U zamjenu za meso dobivali su vrčeve meda i korpe sireva zamotanih u čiste krpe.
Paschalis je nagađao kako tako mora mirisati žensko tijelo: sir i med — ugodna mješavina, ali
izaziva i nagon povraćanja.
Katkada je Paschalisu uspijevalo ugledati i nešto više. Jedanput ih je vidio s kola preko
zida iza kojeg su obrađivale svoje vrtove. Plijevile su povrće i odjedanput se počele gađati
iščupanim rukovetima korova. Prigušivale su piskutavi smijeh, pritiskajući usta širokim
rukavima sutana. Taj prizor ga je ganuo. Bile su kao djeca. Jedna od njih lagano je uzdigla
skute i preskakivala gredice izbjegavajući udarce vezicama biljaka. Veo, koji je zamjenjivao
kosu, lepršao je, kao da su na njezinoj glavi čudom izrasla krila. Paschalis je potom oponašao
te pokrete — mekane, uvijek zaobljene, lijepe.
Nerado se poslije nečeg takvog vraćao u samostan, čak i bratu Celestinu. Tu je sve bilo
nekako kvrgavo, grubo i oporo. Celestin također. Njegovo tijelo uistinu mu je moglo priuštiti
ugodnost, i Paschalis se na to već navikao, ali u Celestinovom tijelu nije bilo onoga o čemu je
Pashalis maštao. Ležeći uz njega u postelji stidljivo je zamišljao da je Celestin žensko.
Prelazio je dlanom po ljubavnikovim plećima sve dok njegovi prsti konačno ne bi napipali
dlakavo grubo međunožje. Razočarano je povlačio ruku. Potom je ipak počeo umišljati da je
on žensko, i onda bi Celestin mogao ostati to što jest. Sama pomisao da je imati tijelo žene, s
tom tajnovitom rupom među nogama, izazivala je u njemu ugodnu drhtavicu, tako da je
postala opsesijom. Kako nešto takvo izgleda, pitao se. Je li to rupa kao uho, kao rupica u
nosu, samo veća, okrugla i svijetla, ili možda vrsta napukline, vječno krvareće rane, kao rana
na koži, koja nikada ne zarasta. Paschalis bi dao sve kad bi saznao tu grešnu tajnu, ali ne
onako kako se upoznaju stvari, izvana, nego biti tim što se upoznaje, iskusiti to na sebi
samom.
Sljedeće zime Celestin se prehladio i kada je već postalo jasno kako mu više ništa ne
može pomoći, redovnici su se okupljali u njegovoj ćeliji i počeli moliti trostruku molitvu za
umiruće. Celestin je znao što to znači, pa je užagrenim očima išao od lica do lica braće, kao
da u njima traži potvrdu da je to što ga čeka sadržano u pravilima samostanskog života.
Razlegle se zatim čegrtaljke i skupili se svi redovnici na posljednju ispovijed. Paschalis je
plakao kad je opat intonirao Credo in unum Deum. Suze su mu još stalno tekle niz lice kad u
isprekidanoj ispovijedi brat Celestin nije naveo grijeh kojeg su mjesecima skupa činili. Opat
je umirućeg odriješio grijeha, i njegovo je tijelo položeno na kameni pod. Uvečer je umro.
Opat je morao vidjeti očaj mladog redovnika, jer mu je predložio oslobađanje od obveze
odvoženja mesa sljedećeg dana. Ali Paschalis nije htio. Pekla ga je koža, pekao ga mozak i
srce, kao da je već za života zapao u pakleni plamen.
Prijevoz mesa krenuo je u mraku. Ravnomjerno su škripali drveni kolski kotači, a nad
volovskim nozdrvama uzdizao se svijetli oblak njihove promrzle pare. Sunce je izlazilo iznad
niskog zimskog neba i prijevoj je pred njima otvorio samo zamagljeni bijeli zrak. Nisu se
vidjeli ni dolina Glatza, niti Stolove gore. Prije nego je stigao na mjesto, Paschalis je dobio
groznicu, povraćao je i tresao se u ognjici. Kola su išla polako, volovi gmuli s mukom kroz
snijeg i nije bilo smisla bolesnika vraćati sobom natrag. Braća su ga ostavili dakle u
samostanu i ne odveć zadovoljnim redovnicama obećali da će se vratiti po njega kad

36
prizdravi. Napolju se podigla mećava.
Paschalis je zaboravio gdje je. Činilo mu se kako ga nose negdje dolje, u nekakve mračne
i vlažne podrume, i naglo je shvatio kako ga kane položiti uz mrtvo Celestinovo tijelo,
pokopati ga s njim u isti grob. Kušao se oteti, ali je imao dojam da je nečim vezan, ili još prije
zapetljan u vlastiti habit koji je iznenada postao težak i ukočen kao poklopac mrtvačkog
kovčega. Zatim je nad sobom ugledao dvije strašne čarobnice. Zgrabile su ga za glavu i u usta
mu ulijevale nekakvu vrelu, odvratnu tekućinu. Jedna od njih dala mu je na znanje da pije
Celestinovu mokraću i Paschalis se ukočio od preneraženja. »Otrovan sam, sada sam
otrovan!«, vrištao je, a njegov se glas strano odbijao od golih zidova.
A onda se naglo probudio u maloj izbi s uskim visokim prozorom. Mjehur mu je bio pun,
pa je sjeo na pričnu i spustio noge. Na trenutak mu se zavrtjelo u glavi a pod stopalima je
osjetio mekani, topli dodir ovčje kože. Oprezno je ustao i zavirio ispod kreveta tražeći noćnu
posudu. U sobici nije bilo ničeg, osim kreveta, klecala i ovčje kožice.
Ogmuo se pokrivačem i provirio vani. Ugledao je široki hodnik s prozorima na jednoj
strani, koji su gledali izravno na strme litice, i tek tada je shvatio gdje je. Odmah ispred vrata
stajala je trbušasta glinena posuda, uvukao ju je unutra i olakšao se. Kad se vratio u postelju,
osjetio se sretnim. Zrak je ovdje bio topliji, mirisao je posve drukčije. Njegove stope
zaboravile su dodir ovčjeg krzna.
Uvečer mu je došla priorisa. Bila je u dobi njegove majke. Njezina usta okruživali su
pramenovi bora, a suha, smežurana koža imala je boju pepela. Uzela ga za ruku i brojila
otkucaje srca. »Osjećam se tako slabo da se nisam u stanju držati na nogama«, uvjeravao ju je
Paschalis šapatom. Pogledala mu je mirno u oči. »Koliko ti je godina, momče?«, upitala je.
»Sedamnaest«, rekao je i uhvatio je za ruku. »Dopustite mi, sestro, doći tu k vama«, zamolio
je i poljubio u tu suhu vrelu ruku. Lagano se osmijehnula i pogladila ga po obrijanoj glavi.
Sljedećeg dana pozvale su ga u kuhinju one dvije starice kojih se sjećao iz svojih
grozničavih tlapnji. Iz drvenog kabla isparavala se vruća voda. »Okupaj se da nam tu uši ne
ostaviš«, oglasila se starija, obraza obješenih kao prazne vrećice. Govorila je mekano, kao
dijete — možda nije imala zubi, a možda je potjecala s juga. Prale su ga okrenuvši glavu.
Ribale su njegovo sitno tijelo onako kako je to radila majka — odlučno, ali nježno da se koža
zarumenjela. Dobio je dugačku lanenu košulju, kakve su nosile redovnice, i kožne opanke na
noge. Redovnice su ga bez riječi odvele u sobicu u kojoj je ležao posljednja dva tjedna shrvan
bolešću.
Otada mu je priorisa dolazila svakog dana. Stajala je iznad njega i pozorno ga promatrala.
Nije mogao podnijeti taj ispitivački pogled. Bio je siguran kako sve zna o njegovim lažima i
pretvaranju. Okretao je glavu zidu i čekao. Obično mu je potom provjeravala bilo, pa bi oboje
klekli i izmolili Zdrava si Marijo i molitvu za bolesne. Kad je izlazila, zatvarao je oči i u
zraku tražio njezin miris. Ali priorisa nije mirisala. Držao je da je bila lijepa — visoka, dobro
građena, činila se jaka i zdrava. Između prednjih zubi imala je strugu. Jedne je večeri došla i s
vrata rekla neka se pripremi za povratak. Već se okrenula i položila ruku na kvaku kad se
Paschalis naglo bacio pred njezine noge, uhvatio se za sutanu i priljubio usne na noge u
vunenim čarapama. »Ne daj me tamo, majko«, kriknuo je piskutavim glasom. Ukočila se i tek
je sad osjetio njezin zapah — prašine, dima i brašna. Uhvatio se za taj zapah spreman na sve.
Poslije dužeg vremena, sagnula se i podigla ga iz klečećeg položaja.
Ispripovijedao joj je sve, čak i o Celestinu. Pripovjedao joj je o svom tijelu koje nije
htjelo biti takvo kakvo je bilo. Na koncu se rasplakao, a suze su mu tekle niz lice i upijale se u
lanenu košulju. »Teško je razumom obuhvatiti cijelo Božje djelo«, uzdahnula je i pogledala
ga pogledom u kojem se pojavio nekakav čudan blijesak. Dječak nije mogao kontrolirati
grčeviti plač. Priorisa je izišla.
»Jedno znam. Ne možeš ostati«, rekla mu je u osvit, kad je bez kucanja ušla u njegovu
ćeliju odmah poslije održanog kolegija. »Nisi žensko, imaš fizičke oznake svoga spola...
premda ih se može sakriti. Kao muškarac ovdje si nesiguran i nepoželjan«. Paschalis istrgnut
iz sna teško je pratio što mu ona govori. »Ali molila sam se Blaženoj Djevici i ona mi je
poslala Kummernis«. Paschalis je šapatom ponovio to ime. Ništa nije razumio. Rekla mu je
da ustane. Nabacio je ogrtač preko košulje i pošao za njom hodnicima koji su iz manjih

37
prelazili u veće, potom zavijali i vodili na galerije i stubišta dok se konačno nisu zaustavili
pred vratima kapelice dozidane na kameni zid jedne prazne prostorije. Priorisa se prekrižila, a
Paschalis makinalno ponovio tu gestu. Ušli su u neveliku prostoriju osvijetljenu malom
uljanicom odmah uz podboj. Njezinim malenim plamenom priorisa je zapalila svijeću.
Njegove oči navikavale su se na ono što su vidjele.
Čitavi oltar bilo je veliko platno u ulju, na kojem je naslikan križ i na njemu razapeto
tijelo. Paschalisa je iznenada nešto na njemu uznemirilo i istodobno mu se učinilo vrlo
poznatim — nabori haljine meko padajući prema zemlji. Njegov pogled prikovao se za dvije
glatke i svijetle ženske prsi, koje su mu se, istaknute zbog raskriženih ruku, učinile središnjom
točkom slike. Ali bilo je u tome nečeg još čudnijeg, nečeg neprihvatljivog i Paschalis je počeo
drhtati — žensko tijelo na križu završavalo je Kristovim licem, licem muškarca mladelačke,
rudaste brade.
Paschalis nije razumio to što vidi, a ipak se nagonski spustio na koljena. Cvokotao je
zubima, ali ne zbog jutarnje hladnoće, nego zbog predosjećaja kako kleči pred bićem njemu
sličnim, bliskim, premda isključivo neljudskim. Kristove oči gledale su ga blago i tužno, što
je moglo biti samo druga strana ljubavi. Na njemu nije bilo ni muke ni boli.
Okrenuo se prema priorisi. Osmjehivala se.
»To je Kummernis. Mi je nazivamo također i Troska, uostalom ima brojna imena«. »To je
žena«, tiho je rekao Paschalis. »Još nije sveta, ali vjerujemo kako će jedanput doći do
kanonizacije. Za sad ju je blagoslovio papa Klemens. Živjela je prije dva stoljeća nedaleko
odavde, u Brounowi. Bila je kreposna i lijepa. Svi su se otimali za njezinu ruku, ali ona je za
zaručnika htjela samo Našega Gospodina. Njezin ju je otac pokušao tamnicom primorati na
udaju, i tad se dogodilo istinsko čudo. Gospodin Isus, htijući je spasiti pred nasilnim
gubljenjem djevičanstva i nagraditi njezinu nepokolebljivost, darovao joj je svoje lice«.
Priorisa se polako prekrižila. »Razbješnjeli otac ju je razapeo, pa je umrla mučeničkom smrću
kao i njezin Zaručnik. Izabrali smo sebi Kummernis za zaštitnicu našega reda, ali sadašnji
papa zabranio je njezin kult, stoga je držimo ovdje zatvorenu i vjerujemo kako će papa
promijeniti svoju odluku. A sad, hajdemo, jer ćeš se smrznuti«.
Usput ga je pitala zna li čuvati tajnu. Potvrdio je glavom. »A pisati i čitati?«

KOKOŠI I PIJETLOVI
Marta je u proljeće svake godine odlazila u Nowu Rudu i kupovala dvije kokoši i pijetla.
Uzgajala je te kokoši, brinula se za njihov besmisleni život, koji je protjecao u mnogosatnim
šetnjama po ograđenom prostoru s pogledom razapetim između zemlje, na kojoj može biti
zrno, i neba, na kojem može biti jastreb. U kokošjem svijetu dolje, pod nogama, je život, gore,
iznad glave — smrt. Uvečer bi Marta sve to društvo puštala u kokošinjac, a ujutro ispuštala.
Nosila im je raskuhane krumpire s mekinjama u staroj limenoj posudi za pečenje kolača. Nije
imala puno trke s tim kokošima, ali zato dva jaja svaki dan. Ponekad mi je u papirnatoj vrećici
od šećera donosila jaja zaprljane ljuske izmetom. Njihova žumanca imala su vrlo intenzivnu
boju; trebalo je zažmiriti očima pred tom očitom sličnošću sa suncem. U jesen je Marta istog
dana vlastoručno ubijala svu svoju kokošju obitelj.
Nisam mogla to razumjeti; prve godine nisam joj se odzivala nekoliko dana i izbacila sam
kosti koje je donijela mojim kujama. U Martu, koja čitavo ljeto nije kupovala meso i koja se
hranila samo povrćem, morao je ulaziti zli demon. Te njezine kokoši bile su pripitomljene,
nisu se bojale ljudi, jele su iz ruke mrvice kolača, gledale u oči. Marta je tri dana uzastopce
pravila od njih juhu, glodala kosti do posljednje kokošje tetive. Teško mi je bilo povjerovati
da je ta mršava starica pojela tijekom tri dana tri komada peradi.
Sad je došla pod prozor i rekla:
— Kupila sam kokoši.
— Razumije — promrmljala sam.
— Što radiš? — upitala je pomirljivo.
— Imam posla.
Šutjela je trenutak. Završila sam list.

38
 — To ti uzima puno vremena. — Čula sam kako ide prema terasi, sad će doći na
stubište. Čula sam njezino perfekcionističko brisanje obuće. Trenutak potom vidjela sam je
kako sjedi u sjeni za okruglim stolom. Na glavi je imala apsurdnu sportsku kapu i osmjehivala
se.
— Zar ti nije škoda vremena? — rekla je i pokazala mi u košari mlade kokoši i pjetlića.
Sumnjala sam da Marta ima problema sa spavanjem; možda je baš zbog toga šutjela o
svojim snovima. Govorila je kako je čitavo njezino spavanje dva sata drijemanja uvečer, kao
da njezino tijelo uopće ne osjeća umor i samo iz navike reagira na tamu. Potom se Marta
budila, posve naspavana, u kuhinji palila lampicu ili svijeću i buljila u svjetlo. A ponekad,
kada bi noć bila svijetla, Marta je sjedila u tami i s prozora u kuhinji pratila mjesec, koji joj je
uvijek izgledao drukčiji. Tako mi je pričala. Uvijek je bio drukčiji, izlazio negdje drugdje,
drukčijim stazama obilazio vrškove smreka. U tako svijetlu noć Marta je voljela izići na cestu,
doći njome pod kapelicu i onda na prijevoj, pod vjetrenjaču Olbrichtovih, od koje su ostali
samo kamenje i bunar. Odatle se moglo vidjeti posrebrene planine i daleke doline, a u njima
svjetla u domovima. Iznad Nowe Rude i Klodzka visjeli su žuti odsjaji. Najvidljivije je bilo
kad je nebo prekriveno gustim kišnim oblacima. Gradovi su plamtjeli kao da zovu upomoć.
Ali najčudnija stvar koju je Marta vidjela, bio je san tisuća ljudi, koji su sada spavali
potonuli u pokusnu smrt, ležali jedan do drugoga po gradovima, selima, uz ceste, na
graničnim prijelazima, u planinskim skloništima, u bolnicama i dječjim domovima, u Kłodzku
i Nowoj Rudi, i još dalje, u prostranstvu koje se ne vidi pa čak i ne sluti da postoji. Utonuli u
vlastiti zadah, bačeni u tuđe postelje, u nekakve radničke hotele, na ormarske kauče
inozemnih garsonijera, iza improviziranih pregrada koje dijele mjesto spavanja od mjesta
boravljenja. U svakom domu topla, nepokretna tijela, ruke raširene ili priljubljene uz tijelo,
lagano drhtavi očni kapci ispod kojih oko nemirno luta tamo-amo, glazba disanja, hrkanja,
čudnih riječi naglo ispuštenih iz sebe, nesvjesni ples stopala, micanje tijela, koje na pospanom
lutanju ide za pokrivačem. Njihova koža isparava, misli se brkaju, ne postoji ništa što bi ih
odredilo, što bi potvrdilo da uopće postoje. Njihov pogled gleda nekakve slike — i baš je to
san: imaju slike, ali nemaju sebe. Milijuni ljudi koji spavaju u svakom trenutku vremena. Pola
čovječanstva zapleteno u san dok druga polovina bdije. Kad se jedni bude, drugi se moraju
položiti spavati i na taj način održavati ravnotežu svijeta. Jedna besana noć i ljudske misli
počele bi se žariti, pomahnitala bi slova u svim svjetskim dnevnicima, izrečene misli bile bi
besmislene i ljudi bi ih kušali dlanom vratiti natrag u usta. Marta je znala da ni jedan trenutak
na zemlji ne može biti samo svijetao, napet i zvučan; s druge strane planeta mora mu
odgovarati trenutak taman, tečan, gluh i sklupčan.

SNOVI
Kada snovi ponavljaju događaje iz prošlosti, kada ih mrve, pretvaraju u slike, prosijavaju
kroz sita značenja, počinje mi se činiti kako će prošlost kao i budućnost zauvijek ostati
neodgonetnuta i nepoznata. To što sam nešto doživjela, uopće ne znači da sam upoznala to
značenje. Stoga se posve jednako bojim za prošlost kao i za budućnost. Neka se pokaže da se
nešto što sam znala i držala do sada stalnim i sigurnim moglo događati iz posve drugih
razloga i na način kakav nisam ni pretpostavljala. Da me vodilo nekamo drugdje, a ja nisam
otkrila smjer, da sam bila slijepa, da sam spavala. Što mi je činiti s mojim sada?
Ti ljudi s interneta, kojima sam se priključila svojim snovima — ništa nas tako ne
povezuje kao snovi. Svi sanjamo iste stvari na čudnovato sličan, kaotičan način.Ti snovi su
istodobno naše vlasništvo i vlasništvo svih ostalih ljudi. Zbog toga ne postoje autori snova,
zbog toga ih tako rado zapisujemo na internet na svim jezicima i potpisujemo samo slovom,
imenom, simbolom. To je jedina stvar na svijetu na koju se nema prava vlasništva. Na cijeloj
zemlji, gdje god ljudi spavaju, izbijaju u njihovim glavama mali zamršeni svjetovi, koji kao
divlje meso prerastaju stvarnost. Možda postoje i takvi specijalisti koji znaju što znači svaki
od njih posebno, ali nitko ne zna što znače svi oni skupa.

39
 SAN S INTERNETA
Nalazim se u sumornom, starom mjestu, punom starih, uskih višekatnica. Istražujem
stanoviti fenomen, naime: u zidovima kuća su okrugle rupe, a nitko ne zna kako su nastale.
Baš se tim bavim, proučavam te otvore u zidovima, pregradama, plotovima, staklima i
otkrivam da su postavljene u očitom redu — kao kakav tunel u predmetima, kao da je nešto
letjelo i pravilo rupe u onom što je na svom putu susretalo. Ne pokušavam ipak utvrditi što je
to bilo. Fascinira me putanja leta. Najprije mi se čini kako je to nešto doletjelo s neba,
približilo se zemlji i ponovo odletjelo u nebo. Ali činjenice govore nesumnjivo — to nešto
izletjelo je ispod zemlje i nestalo u nebu. Stvarima posebno ne smeta to što su šuplje.

ZABORAVNOSTI
Otišla sam Marti i kosila joj koprive na stazi koja vodi k potoku. Tapkala je za mnom
ruku složenih na prsima i govorila kako je Bog zaboravio stvoriti brojne životinje.
Na primjer gaeača — rekla je. Bio bi tvrd kao kornjača, ali na dugačkim nogama i imao bi
tvrde sjekutave zube. Hodao bi po potoku i žderao svu prljavštinu, mulj, odlomljene grane,
čak i smeće koje voda donosi iz sela.
I tako smo se počele prisjećati onih životinja koje Bog iz nekih razloga nije stvorio.Toliko
je ptica mimoišao, toliko životinja koje žive u zemlji. Na svršetku Marta je rekla kako joj
najviše nedostaje ona velika, nepokretna životinja koja noću sjedi na raskrižjima putova. Nije
rekla kako se zove.

NIJEMCI
U rano ljeto na livadama su se počeli pojavljivati Nijemci. Njihove sijede glave plovile su
morem trava. Na suncu su veselo svjetlucale žičane naočale. Taj-i-Taj je rekao kako se
Nijemce poznaje po obući — bijela je i čista. Mi ne vodimo računa o cipelama, ne cijenimo
obuću. Naše cipele su nezgrapne, uvijek od tamne kože. Ili gumene čizme, gumaši, u koje
Stasek Bachleda otresa pepeo s cigarete. Naša obuća od materijala sličnih koži, drečavo
bijelo-crna oponaša Modu, Sport, europske ulice. Naša je obuća vječno blatnjava od crvene
mokre zemlje, iskrivljena, promrzla i spečena.
Nijemci su se prosipali iz autobusa, koji su se bojažljivo, kako ne bi padali u oči,
zaustavljali na rubovima cesta. Išli su u malim skupinama ili u parovima, najčešće u
parovima. On i ona, kao da traže mjesto za ljubav. Slikali su pusti prostor, što je čudilo brojne
ljude. Zašto ne slikaju novu postaju, novi crkveni krov, nego samo pustaru zaraslu travom.
Često smo ih gostili čajem i kolačima. Nisu se gnijezdili na stolcima, nisu tražili više. Popili
bi taj čaj i išli. Bilo nam je neprijatno kad bi nam u ruku htjeli tisnuti nekoliko maraka. Bojali
smo se kako izgledamo kao barbari s tim našim vječnim remontima, sa žbukom koja pada na
zemlju, s nagnjilim gazištima stubišta.
Kamo god išli, uvijek su se na koncu nalazili ispred prodavaonice, gdje su ih čekala mala
djeca i pružala ruke za bombonima. To je neke ljutilo i uvijek je bilo pomalo neugodno.
Tijekom tih nekoliko minuta, dok su Nijemci dijelili bombone ispred prodavaonice, nad
našim je glavama titralo nešto vrlo domoljubno, postajalo je bijelo-crveno19, kao da se u zrak
uzdigla, spaljena do razine plina, narodna zastava i čak smo se tada, usprkos tim bombonima,
osjećali Poljacima.
Neki su Nijemci dolazili više puta. Neki su pozivali ljude iz sela (jednu, dvije osobe,
najčešće one koji su se brinuli za njihove njemačke grobove) u Reich i osiguravali im posao.
Ili kao stariji bračni par, koji se pojavio jedanput na našem imanju. Oboje su nam prstom
pokazivali nepostojeće kuće. Potom smo razmjenjivali čestitke za blagdane. Umirujuće su
nam rekli kako se obitelj Frost više ne zanima za naš dom.
— Zašto bi se netko imao zanimati za naš dom? — ljutito sam upitala Martu.

19
bijelo-crveno; boje poljske zastave

40
 A ona je odgovorila:
— Jer ga je sagradio.
Jedne večeri, dok smo odnosili s terase prazne šalice poslije čaja i tanjuriće za kolače,
Marta je rekla, kako je najveća ljudska zadaća spašavanje onoga što se raspada, a ne stvaranje
novih stvari.

PETER DIETER
Kad su Peter Dieter i njegova supruga Erika prešli granicu, Peteru je na ruku sletjela
božja ovčica. Pomnjivo se zagledao u nju — imala je sedam točkica. Obradovao se.
»To je dobrodošlica«, rekao je.
Vozili su se čudnom autocestom. S obje strane stajale su djevojke u kratkim tijesnim
suknjicama i mahale automobilima.
Uvečer su stigli u Wrocław i Peter se iznenadio kako poznaje grad. Samo se sve činilo
tamnije i manje, kao da su se našli u unutrašnjosti nekakve fotografije. U hotelu je prije sna
morao uzeti svoje tablete, jer mu je srce uznemireno mlatilo, a stanke između sljedećih
udaraca otezale se u beskonačnost.
»Prekasno smo došli ovamo«, rekla je ozbiljno Erika i sjela na krevet. »Prestari smo za
uzbuđenja. Gledaj kako su mi natekle noge.«
Sljedećeg dana razgledali su Wrocław: bio je onakav isti kao i svi gradovi koje su u
životu vidjeli. Gradovi u raspadanju, gradovi u procvatu, gradovi polegli nad rijekama, urasli
duboko u zemlju i oni sagrađeni na pješčarama, delikatni kao strukture plijesni. Gradovi
napušteni, uništeni i gradovi obnavljani na grobljima, u kojima potom žive ljudi tako kao da
su umrli. Gradovi popola podijeljeni, koji balansiraju na jedinom mostu, kamenom jezičku
vage.
Potom su počele planine. Karpacz pun kioska sa suvenirima, Szklarska Poręba, koju je
Peter uporno zvao Schreiberhau, kao da se bojao okušati s novim poljskim nazivom. Ali sve u
svemu, bili su nepažljivi i mislili samo na jedno — kada će konačno krenuti dalje, prema
Neurodi i Glatzu i hoće li sve stići vidjeti. Hoće li uopće biti dostatno vremena za razgledanje
onoga što je bilo, hoće li se njihove oči prometnuti u fotografske aparate i jednostavno snimiti
ono što će vidjeti.
Peter je htio ponovo vidjeti svoje selo, a Erika je htjela vidjeti Petera dok bude promatrao
svoje selo. Pomislila je kako će tada razumjeti čitavog Petera, od početka do svršetka, sve te
njegove tuge, lakonske odgovore, nagle promjene odluka, što su je živcirale — ili čak ono
uporno slaganje pasijansa, traćenje vremena na gluposti, rizična pretjecanja automobila na
autocesti i sve tuđe stvari koje su uvijek u njemu prebivale i koje nije promijenilo četrdeset
godina zajedničkog života.
Zaustavili su se u seoskom penziončiću, u kojem su svi napisi preporučivali, pozivali,
upozoravali i informirali na njemačkom. Još prije doručka Peter se odjenuo i izišao pred kuću.
Bio je svibanj, maslačci su cvjetali znatno kasnije nego u nizinama. Ugledao je svoje planine
kao zamagljene razvodnjene crte na obzoru. Pomirisao je zrak. Tek miris, ne pogled,
pokrenuo je lavinu slika, preosvjetljene, neizoštrene, pokidane filmove bez glasa, bez poante,
bez fabule.
Krenuli su poslije doručka na kojem su im poslužili jaja u meko. Cesta ih je vodila
najprije prema dolje, a onda blago uzbrdo. Stalno je zavijala, tako da su izgubili osjećaj
smjera. Mimoilazili su po padinama rasuta seoca, kuće velike i male, nekakve zagonetne
potoke, koji su usprkos prividu bili uvijek jedna ista rječica. Svakoje selo imalo svoju dolinu,
ležale su kao čokoladice u baršunastim udubljenjima.
Najneugodniji doživljaj tog dana — Peter nije prepoznao svoje selo. Zgrčilo se na
veličinu zaseoka, nedostajalo je kuća, nedostajala su dvorišta, puteljci, mostići. Od njega je
ostao kostur. Parkirao je automobil ispred lokotom zatvorene crkve iza koje je nekada u
lipama stajao Peterov dom.
Omirisavao je to mjesto i ponovo pokretao taj čudni film prošlosti. I postalo mu je jasno
kako bi ga mogao puštati svugdje, u kavani uz benzinsku crpku, u metrou, na praznicima u

41
Španjolskoj ili prigodom kupovine u robnoj kući, i možda bi tada taj dragi film bio izražajniji,
jer ga ne bi narušavalo to što oči vide.
Lutali su uskim utabanim puteljkom i odozgo promatrali selo, kostur sela, nekoliko
preostalih kuća, male vrtove, velike lipe. A to sve je živjelo — dolinom su išli ljudi, tjerali
krave, trčali psi, nekakav muškarac prasnuo je u smijeh, zatrubio automobil, malo poviše
čovjek s vjedrima mahnuo im je rukom, dim iz dimnjaka kuljao je u nebo, ptice letjele na
zapad.
Sjeli su na travu uz cestu i jeli čips. Erika je zirkala u njegovo lice i bojala se da će vidjeti
njegove vlažne oči ili podrhtavanje brade. Tada bi odložila vrećicu s čipsom i zagrlila ga. Ali
njegovo lice bilo je isto kao da gleda televiziju.
»Dalje idi sam«, rekla je i dodala: »Gledaj kako su mi otekle noge«, što je zazvučalo kao
refren.
Nije odgovorio.
»Došli smo prekasno. Ostarjela sam i nemam snage penjati se gore. Vratit ću se do
automobila i tamo te pričekati«.
Nježno jc dodimula njegovu ruku i vratila se. Čula je još njegovu posljednju rečenicu:
»Daj mi dva sata, možda tri«.
Rastužila se.
Peter Dieter išao je nogu za nogom, gledao je kamenje i grmove divlje ruže, na kojima su
se već vidjeli pupovi. Zaustavljao se svakih nekoliko desetaka metara i teško disao.
Zagledavao se tada u lišće, stabljike i gljivice na tanahnim nogicama, koje su polako izjedale
srušeno drveće.
Put je najprije vodio između ledina, a onda je ušao u smrekovu šumu. Ali i šuma je
prestala i Peter je sada iza sebe imao panoramu planina koju je do tada nosio u sebi. Obazro
se samo jedanput, jer se bojao da će uništiti taj prizor samim svojim pogledom, posve isto
onako kao što dragocjene markice gube boju i uzorak ako ih se previše često gleda. Tek je na
samom grebenu zastao i osvrnuo se uokolo, i srkao taj prizor i upijao ga. Sve planine na
svijetu uvijek je uspoređivao s tim planinama i nijedne mu se nisu činile tako lijepe. Ili su bile
prevelike ili posve neugledne.
Ili odveć divlje, tamne, obrasle šumama kao Schwarzwald, ili previše domaće,
pripitomljene, svijetle kao Pirineji. Izvadio je fotografski aparat i njime pohvatao ono što je
vidio. Škljoc — raspršene građevine sela. Škljoc — tamne smrekove šume pune crnih sjena.
Škljoc — pramen potoka. Škljoc — nebo. Škljoc — oblaci. Tada je osjetio da ne može disati,
da će se odmah ugušiti.
Pošao je još više i dopro do turističke maršrute, nekakvi mladi ljudi s ruksacima
pozdravili su ga, dok je brisao znoj koji mu je curio u oči, i otišli dalje. Bilo mu je žao što su
tako otišli. Mogao bi im pripovijedati kako je tu dolazio kada je bio u njihovim godinama,
kako je malo niže na vlažnoj mahovini prvi put vodio ljubav sa ženom; ili odozgo im pokazati
gdje je stajala Olbrichova vjetrenjača, koja je pokretljivim krilima obilježavala selo. Čak ih je
htio dozvati, ali mu je ponestalo zraka u plućima. Srce mu je bubnjalo negdje u grlu i davilo
ga. Bilo bi šteta prokockati prigodu i vratiti se, pa je s golemim naporom pošao još nekih
stotinjak metara i našao se na samom vrhu, kojim je prolazila granica. Izdaleka je ugledao
obijeljene granične stupove. Posve je izgubio dah, očito mu nije prijao taj davno zaboravljeni
razrijeđeni zrak. Zaboravio je kako može biti opasan za pluća koja su navikla udisati vlažne
morske oluje.
Bilo mu je zlo kad se sjetio povratka. Što bi bilo kad bih tu umro, pomislio je i dovukao
se do stupova. To mu se učinilo, ne znajući zašto, smiješnim. Penjati se takav komadić puta,
putovati ovamo kroz pola Europe, živjeti tolike godine u lučkom gradu, napraviti dvoje djece,
sagraditi dom, voditi ljubav, preživjeti rat. Nasmijao se sam sebi i iz džepa izvadio čokoladu.
Zastao je i pomnjivo je odmotavao iz pozlate, ali kad ju je stavio u usta, vidio je da je neće
progutati.
Njegovo je tijelo bilo zaokupljeno nečim drugim. Srce je odbijalo ritam, arterije se
opuštale, mozak proizvodio narkotik blage smrti. Peter je sjeo ispod graničnog stupa s
čokoladom u ustima i daleki krug obzora lagano je privlačio njegov pogled. Jedna mu je noga

42
bila u Češkoj, druga u Poljskoj. Sjedio je tako oko sat vremena i sekundu po sekundu umirao.
Konačno je pomislio i na Eriku, kako čeka tamo dolje kod automobila i sigurno se brine.
Možda je čak obavijestila i policiju. Sada mu se i ona učinila nekakva nizina, morska i
nerealna. Kao da je prespavao čitavi život. I uopće nije znao kad je umro, jer to se nije
dogodilo odjedanput, nego pomalo — sve se u njemu raspalo.
U sumrak su ga pronašli češki graničari. Jedan je još tražio na njegovoj ruci bilo, a drugi,
mlađi, u strahu je promatrao smeđi čokoladni potočić koji se cijedio iz usta na vrat. Onaj prvi
izvadio je radio, upitno pogledao drugoga i oba su pogledala na sat. Kolebali su se. Valjda su
pomislili na večeru na koju će zakasniti. Na prijavak koji će morati napisati. A onda su posve
suglasno Peterovu nogu premjestili s češke na poljsku stranu. No ni to im nije bilo dosta, pa
su oprezno prevukli čitavo tijelo na sjever, u Poljsku. I s osjećajem grizodušja šutke otišli.
Pola sata kasnije Petera su pronašla svjetla svjetiljaka poljskih graničara. Jedan od njih je
kriknuo »Isuse!« i odskočio; drugi refleksno zgrabio oružje i osvrtao se okolo. Bilo je posve
tiho, a mjesta u dolini izgledala su kao bačeni papirići od čokolade, u kojim se odražavaju
zvijezde. Poljaci su pogledali u Peterovo lice i međusobno šapatom porazgovarali. Potom su
ga u svečanoj tišini uzeli za ruke i noge i prenijeli na češku stranu.
Tako je i Peter Dieter zapamtio svoju smrt, prije nego je njegova duša zauvijek otišla —
kao mehaničko kretanje, na jednu i drugu stranu, kao balansiranje na rubu, stajanje na mostu.
I vjerojatno je posljednja slika, koja se pojavila u njegovom obamirućem mozgu, bila sjećanje
na jaslice iz Albendorfa20 — drveni čovječuljci kreću se u bojama oličenom krajoliku,
izvodeći programirane mehaničke radnje. Idu drveni ljudi, tjeraju drvene krave, trče drveni
psi, nekakav se čovjek drveno smije, iznad drugi lik, s vjedrima, maše rukom, u oličeno nebo
ide oličeni dim, na zapad lete naslikane ptice. Dva para drvenih vojnika u beskonačnost
prenose drveno tijelo Petera Dietera sjedne strane na drugu.

RABARBARA
Iza kuće Marta je uzgajala rabarbare. Malena parcelica bila je nagnuta, a redovi su rasli
krivudavo — zaobilazili veće kamenje, a onda se postrojavali u nesigurnu među. Zimi je
rabarbara nestajala ispod snijega i ispod zemlje, savijala svoje mesnate stabljike i rasla na
drugu stranu, rasla natrag, k svom zametku, k svom zaspalom korijenju. Koncem ožujka
zemlja bi nabubrila i rabarbara bi se ponovo rodila. Ponovo je bila mala, bijelo-zelena, nježna
kao tijelo bez kože, kao novorođenče. Rasla je noću, pucketanje tog rasta slušali smo u travi,
sićušni — kao mrvica — valovi tog zvuka budili su ostale biljke. Danju su se postrojavale
gredice. Marta ih je promatrala s rumenilom na licu — bilo je kao da ustaje uspavana vojska,
kao da su pod zemljom rasli vojnici postrojeni u bojne redove. Najprije vršci glava, potom
snažna ramena, napeta tijela uvijek na oprezu iz kojih će se na koncu razviti valoviti zeleni
šator.
U svibnju je Marta oštrim nožem podrezivala svoje vojnike kao da im govori »počivaj«.
Vjerojatno su je odozdo vidjeli, veliku i snažnu babu s nožem u ruci. Zvuk noža preko jedrih
stabljika, kiseli sok na čeličnom sječivu.
Ravne grančice nosila je Marta na zelenu tržnicu u Nowoj Rudi i tamo prodavala za prvi
proljetni kompot ili cijelu zimu žuđane kvasne pogačice s rabarbarom.
Pomagala sam joj vezivati kitice. Ružnije stabljike, oštećene ili previše kratke odlagale
smo sa strane, kako bismo kasnije u mojoj ruskoj pećici ispekli kolač.

KOZMOGONIJE
Moj omiljeni filozof je Arheman, jedan od Pitagorinih učitelja.
Prema Arhemanu svijet je nastao kao rezultat sudjelovanja dvaju prauzroka. Arheman ih
je shvaćao kao moćna prabića koja su vječna i sveprisutna. To sudjelovanje najbolje bi bilo

20
jaslice iz Albendorfa; lutkarsko mehaničko kazalište s tematikom o Kristovu rođenju u
jaslicama betlehemske štalice; otuda i naziv jaslice, a u poljskom originalu: szopka.

43
nazvati vječnim proždiranjem. Jedno jede drugo, bez konca. Na tom se temelji postojanje
svijeta. Prvo od njih je — Ktonos. To je nešto što neprestano rađa, grana se i razrasta. Cilj i
srž njegovog postojanja — jest stvaranje iz samoga sebe. To stvaranje ne temelji se samo na
višestrukom umnažanju sebe sama, nego i na emanaciji bića koja mu nisu slična, koja su mu
čak i suprotna. Zbog toga u Ktonosu stalno traje narastanje, slijepo i nerefleksivno, tamno —
topovsko meso postojanja. Drugo biće — Kaos — proždire Ktonosa, kao da ga konzumira,
jede ga. Sve vrijeme, savršeno. Kaos je nematerijalan, on je načelo, rastvara prostranstvo
Ktonosa, kao da ga probavlja. Bez Ktonosa ne bi mogao postojati i vice versa 21. Pretvara
Ktonosa u nebitak, danas bismo rekli, anihilira ga.
Veza oba bića neobično je intenzivna, iz nje nastaje Kronos — načelo koje bi bilo
najbolje usporediti s okom cilona. U samom središtu proždiranja, anihilacije ili uništenja
stvara se bitak prividnog mira, bitak oazni, gotovo fatamorganski, čija je odlika postojanost,
pravilnost, red, čak stanovita harmonija, koja da je početak postojanju svijeta. Kronos
zadržava proždiranje, daje mu stanovitu formu.
S jedne strane cijedi nastajanje, skuplja ga u male otočiće podređene vremenu, koje je
njegovo (Kronosovo) biće, temeljno načelo, s druge umanjuje udare uništavanja.
Na tom mjestu stvara se svijet i njegove temeljne energije.
U Kronosu se rađaju svi bogovi. Njihova osnovna odlika je ljubav (philia). Blistavo su
ispunjeni ljubavlju i baš njom nastoje pobijediti nenavist (neikos) stihija, kako bi konačno
ostvarili jednu, neuništivu, eteričnu duhovnu narav svijeta. Sigurno u tu svrhu stvaraju ljude,
životinje i biljke i daruju im sjeme ljubavi.
Baš sam to pripovijedala Marti vezujući kiticu rabarbare. Kad smo dovršile, Marta mi je
rekla nešto u ovom smislu: kada ljudi govore »sve«, »uvijek«, »nikad«, »svaki«, to se može
odnositi samo na njih same, jer u vanjskom svijetu ne postoje takve opće stvari.
Posavjetovala me neka o tom vodim računa, jer ako netko rečenicu započinje riječju
»uvijek«, znači da je izgubio kontakt sa svijetom, i da govori o sebi.
Slegla sam ramenima.

TKO JE NAPISAO SVETIČIN ŽIVOT

I OTKUD JE TO ZNAO
Paschalis je ostao, dakle, u samostanu sestara martijanki, kako bi napisao povijest njihove
tajne četveroimene zaštitnice. Dobio je posebnu ćeliju u gospodarskom dijelu, dakle udaljenu
od ostatka samostana. Ćelija je bila velika, ugodna i topla, imala je visoki prozor, koji je noću
zatvaran drvenim kapcima, i široki, teški stalak za pisanje s posebnim udubljenjem za bočicu
s tintom. Paschalisov prozor gledao je na jug, pa se, čim su otplovili zimski oblaci, s njim
nastanio veliki snop svjetla, oživljen lebdećim česticama prašine i nestrpljivim letom muha.
Kad bi mu postalo hladno pri stalku, stao bi u te pramenove i njima grijao prozeblo tijelo.
Gledao je tada lanac blagih planina i činilo mu se kako lelujaju u, ljudima neuočljivom, plesu.
Ubrzo je znao svaku krivinu tog neobičnog obzora, svaku dolinu, svaku uzvisinu.
Dva puta dnevno redovnice su mu ispred vrata ostavljale jelo — kruh i kuhano povrće, a
nedjeljom i na blagdane vino. Jedanput u dva, tri dana posjećivala ga je majka priorisa. »Pitali
su za tebe«, rekla je na početku, kada još nije znao kako treba pristupiti svom poslu. »Pitali i
ja sam im rekla da si sam otišao. Tada su oni rekli kako ti se putem sigurno dogodilo neko
zlo, možda su te napali vuci, a ja sam rekla kako godinama ovdje nitko nije vidio vukove, i da
si sigurno pobjegao, otišao u planine...« »Zašto ste im tako rekli?«, začudio se Paschalis.
»Više bih te voljela vidjeti kako bježiš i kršiš zavjete, nego kako ležiš mrtav i okrvavljen na
zemlji«. »Ne znam kako bih trebao započeti«, potužio se. Priorisa mu je pokazala neveliku
knjigu koja je ležala na stalku. »Moraš najprije to pozorno pročitati, i onda ćeš upoznati onu
koja je to napisala. Moraš čitati tako dugo dok je ne ugledaš sa svim pojedinostima, kako je
izgledala, kako se kretala, kakvim je glasom govorila. Tada će ti biti lakše razumjeti što
osjeća čovjek koji je nešto takvo napisao, i što osjeća čovjek koji to sada čita, ili ti«.

21
vice versa (lat.); obrnuto

44
 I Paschalis je započeo od čitanja. Najprije mu se to učinilo dosadno i nije puno od toga
razumio, jer ni njegov latinski nije bio odveć dobar. Potoni je ipak s veseljem uočio kako i
svetičinom latinskom dosta toga nedostaje kao grožđice u slatkim pogačicama redovnica tajile
su se u njemu češke, njemačke i poljske riječi. Ali je onda polako počeo u Kummernisinom
pisanju pronalaziti onu žudnju koju je on sam u sebi nosio — da bude netko drugi, a ne taj
koji jest, i to mu je davalo oduška.
Knjiga je bila čudna, jer se čitala s dvije strane odjedanput. S jedne strane stajao je naslov
Hilarije, a kad se okrenula naglavačke, započinjala je kao Tristia. E, dakle, tuge i radosti. U
sredini knjige, između oba dijela, bilo je još nekoliko stranica ispisanih tintom drukčije boje.
Taj dio nazivao se Pouke za molitve.
Postojao je i drugi razlog Paschalisove rastresenosti — privlačio ga je život žena iza zida.
Katkada je čuo njihove glasove i lupkanje sandala. U vrijeme donošenja obroka stajao je pod
vratima i vrebao na trenutak kada će ga blago udaranje zdjela o podlogu obavijestiti da je iza
vrata neka žena. Ipak se nikada nije okuražio tada ih otvoriti. Iz svoje je ćelije izlazio samo
noću, kada bi znakovi života u samostanu zamrli. To mu je bilo dopušteno. Mogao je ići
jedinim dopuštenim smjerom — od ćelije do kapelice sa slikom raspete Kummernis. I na
koncu su svijetle svetičine prsi počele u njemu buditi žudnju. Maštao je o tome da među njih
položi lice. Maštao je katkada također i o nečem bolnijem, nečem što je bilo u svezi s
Celestinom, o čemu je znao da je grešno i zabranjeno, i provjeravao je ta maštanja na sebi,
privijajući se noćima uz grubi pokrivač i ispitujući svoje neodlučno tijelo.
U Hilarijama prvi ulomak koji je prikovao njegovu pozornost bio je sljedeći:
»Mogla bih leći na zemlju, raširiti ruke i noge i tako čekati sve dok Tvoje nebo nabrekne
od sunca i padne na mene, privijajući se uz moj trbuh i prsi.«
Tako ju je prvi put vidio. Ležala je na blagoj gorskoj padini, iza samostana, na travi
između rascvjetalih drečavih maslačaka, čija je boja ranjavala Paschalisove oči. Izbrisao je s
te slike. Sada je okružuje zelena trava i čisto golemo nebo. Njezino tijelo bilo je kao križić
postavljen na gorskoj padini, kao znak koji govori »gledaj, ovdje, ovdje!« U dolini, putom idu
ljudi, tjeraju volove, trče psi, nekakav muškarac iznenada prasne u smijeh, zvone zvonca na
ovčjim vratovima, svrbi koža, iznad ide čovjek s ulovljenim zecom, maše rukom, dim iz
dimnjaka diže se u nebo, ptice ravnodušno lete na zapad. To sve vidi Paschalis.
Leći na nekoga tko bez otpora leži na zemlji raširenih ruku i nogu, prileći na to tijelo
čitavom težinom, pritisnuti ga, stiskati se uz to tijelo... I što? Paschalis nije znao. Savijao je
noću pokrivač u dugi valjak, položio ga na zemlju i zamišljao kako pod njim leži žensko tijelo
do grla ispunjeno toplinom, mekano i tvrdo ujedno, pulsirajuće i živo. Lijegao je na njega
oprezno, njegovo disanje postajalo je plitko i isprekidano, kao da mu je iznenada ponestalo
zraka, ležao je i nije osjećao olakšanja. Jedino što mu je dolazilo u glavu bilo je prikovati to
tijelo za zemlju. Potom je, ležeći u krevetu smirujući disanje, razmišljao o Kummernisinom
ocu — kako je sigurno morao osjećati to isto.
»Kakve gluposti«, obrecnula se sljedećeg dana priorisa, a Paschalisa je zapljusnuo sram
što joj se usudio povjeriti. »Nisam ti za to dala ovdje utočište i hranu kako bi izmišljao takve
stvari. Kad si gladan — jedi. Kad si usamljen — moli se. Jesi li se već upoznao s poukama za
molitve?«
Da, čitao ih je, ali su mu se učinile nerazumljive. Što to znači: ne misliti ni o čemu, pitao
se. Stajao je uz prozor u snopu svjetla i propitkivao svoje misli. Činile su se sveprisutne,
komentirale su krajolik kakav su oči vidjele kroz prozor; ponavljale su: o, oblak, drvo,
planine: o, kako bacaju sjenu na travnate pašnjake. A kad je zatvarao oči, kako bi se odvojio
od tih prizora, njegove su se misli mijenjale, ali su još uvijek bile prisutne: gladan sam je li to
već vrijeme obroka kakav je to zvuk odozgo trči li to netko tko je ta visoka redovnica koja
uvečer muze krave. Ili je vidio slike: pažljivo priorisino lice, brčiće na njezinoj gornjoj usni,
njezine duge prste što vire iz sandala, zastor ispred Kummernisine slike, mrtvu muhu u
posvećenoj vodici. Kako je moguće ne misliti?
Ponekad bi se Paschalis u ćeliji osjetio zasužnjen. Njegovim je nogama trebalo kretanje.
Čeznutljivo je gledao planine iza prozora. Čeznuo je za svijetom. Bilo mu je žao što nije vidio
ni gradove, ni umjetničke slike po zamcima, niti crkve koje su gotovo dodirivale nebo.

45
Daleko na jugu bio je papa koji se sada savjetovao sa sinodom, kako spasiti svijet pred
luteranima. Zamišljao je taj svijet — bio je lijep, kao na slici koju je satima gledao u onom
tamo samostanu. Brežuljkasti krajolik, u dolini tvrđave pješčane boje, rijeke po kojim plove
male brodice, plahtice uzoranih polja, uz njih uredno odjeveni seljaci, mlin, prosjak, psi. A tu
pred očima ne sjedi Majka Božja s Djetešcem, nego papa, veliki, ozbiljni muškarac, pomalo
kao Celestin ili biskup iz Glatza. U papinoj glavi rađaju se misli i riječi.
Anđeli ih ispisali na lepršavoj vrpci i sad ih drže nad njegovom glavom.
Redovnikova ruka oko podne uvijek slabi, misli se zaustavljaju u letu i vise kao vrpce u
Paschalisovoj ćeliji. Nema u njima reda ni sklada, riječi se rune iz svog oblika i u prahu
padaju na zemlju. Demon podneva redovniku ostavlja dojam da se tijek stvari usporava, a
sunce ne miče. Paschalis upire pogled u nekakvu točku, čak i ne zna kakvu. Planirani posao
pretvara se u kamen koji visi nad glavom i smeta cijelom svijetu. Kušnja bezvoljnosti,
iznenadna dojmljiva pustoš, dosada, koja uvijek zvuči kao cvrčkovo cvrčanje. »Anxietas
cordis quae infestas anachoretas et vagos in solitudine monachos«, čita Paschalis i zna da čini
grijeh, da griješi ne djelom, nego zanemarivanjem svakog čina. Jedini izlaz čini mu se bijeg.
Paschalis je mislio kako će jednom ostati u samostanu, redovnice će ga uzeti kao sebi
ravnoga, odjenut će ga u sutanu, pustiti za svoj stol i u svoj život. A one ga zatvorile u ćeliju i
ponašale se kao da ga nema. Zapovjedile su mu opisati život žene koju nije poznavao, i
obraditi njezine rukopise, koje nije razumio. Trebam napisati Kummernisin životopis. A tko
će napisati moj, mislio je. Stoga je, kad je priorisa došla sljedeći put, rekao da odustaje. Da
želi otići u Rim i zamoliti papu da ga prizna za žensko. Tek tada će se vratiti kao punopravna
redovnica. Priorisa je zatreptala očima i ništa nije rekla. Usnama je dotaknuo njezinu ruku.
»Dobro, dakle«, oglasila se, »reći ću ti zbog čega sam ti dopustila ostati. Kad sam te ugledala
prvi put, podsjetio si me na lane, malo ranjeno lane. Ali iz lanadi vremenom izrastaju snažni
jeleni. Toga dana, kada si me zamolio da ostaneš ovdje, pomolila sam se Kummernisi, jer
nisam znala što učiniti. I sanjala sam, a ja rijetko sanjam. Sanjala sam lijepi reljef od
bjelokosti koji je predstavljao dvije životinje — jelena i lava. Jelen je jeo lava. Već mu je
progutao glavu«. Priorisa je ušutjela, iščekujući zagledala se u Paschalisa. »No, i što je bilo
dalje?«, upitao je. »Ništa, to je sve«. »I što to znači?«. Slegnula je ramenima. »Ne znam što
znači, ali znam da se takave sne ne sanja svaki dan. Moraš ostati, napisati svetičin život i poći
s njim biskupu u Glatz, a onda k svom papi u Rim, da je kanoniziraju«.
Te večeri Paschalis je do u tančine zamislio scenu u Rimu. Papa je ganut njegovim radom
i dugim putovanjem. Papa sada sliči na Celestina. Polaže Paschalisu ruku na glavu, na čemu
mu zavide biskupi i kraljevi. A onda se obraća svim tim vladarima, bogatašima i ljudima oku-
pljenim na dvorištu: Od ovog trenutka Paschalis je žena! Na povratku Paschalisino tijelo
mijenja se sa svakom vrstom, povećavaju joj se prsi, koža postaje glatka, sve dok konačno
jedne noći nepovratno nestane muški organ, kao s korijenjem iščupan. Na njegovom mjestu
ostaje otvor koji tajanstveno vodi u dubinu tijela.

PISMA
Dobivam pisma gotovo samo od žena i gotovo svi ljudi kojima pišem pisma su žene. Kad
se ne gleda televiziju, cijeli svijet viđen s ovoga mjesta čini se potpuno ženskim. Žene prodaju
hranu u prodavaonicama, organiziraju susrete, idu s djecom u kupovinu, ispunjuju autobuse
do Nowe Rude i natrag, šišaju kosu, navečer se umivaju, ljube u oba obraza, mirišu,
isprobavaju krpice u prodavaonicama, daju žetone na pošti, raznose pisma koja su pisale žene,
koje čitaju žene. Još imam Martu i kuje. I kozu također. R. tu čini iznimku; njegova nazočnost
potvrđuje tu sveprisutnu ženskost. Prema tom istom načelu soli se slatke uskvasane kolače, a
u kiseli umak dodaje malčice šećera.
Razmišljala sam o riječima koje su nesumnjivo nepravedne jer izrastaju iz nejednako i
aljkavo podijeljenog svijeta. Što u ženskom rodu odgovara riječi »muževnost«? »Ženskost«?
Kako nazvati tu vrlinu kod žene, a ne precrtati njezin spol? Ne postoji u ženskom rodu
odgovarajuća riječ za »starac« ili »mudrac«. Stara žena je starica ili baba, kao da u ženskom
starenju nema nikakvog dostojanstva, nikakvog patosa, kao da stara žena ne bi mogla biti

46
mudra. Ono što se najviše može reći o njoj jest »wiedźma« i naglasiti da se izvodi iz
»wiedzieć«22. Ali i tako će to biti slika zlobne starice obješenih prsiju i trbuha nesposobnog
rađati, bića sumanutog od mržnje prema svijetu, premda moćnog. Stari muškarac može biti
mudar i dostojanstven starac, mudrac. Da bi se nešto slično reklo o ženi, treba okolišati,
pretresati, opisivati — stara, mudra žena. Ali me najviše uznemiruje riječ »usynowić«, jer ne
postoji »ucórzenie«23. Bog je posinio čovjeka.

PECIVO OD TRAVE
Onaj isti graničar koji je Nijemčevo tijelo prebacivao na drugu stranu granice, zimi je
patrolirao Czarny Las24 . Njegova zadaća bila je provjeravanje je li stara cesta kroz šumu
prema Češkoj neprolazna za sve eventualne švercere alkoholom i automobilima. U proljeće je
trebalo tamo otići s električnom pilom i oboriti nekoliko drveća na put. To su prirodni načini
obrane državne granice. Za sječu smreka, naravno, treba imati suglasnost nadšumarije.
Graničar je poznavao sve ljude u okolici. Na prvi pogled prepoznavao bi stranca, a onda
ga legitimirao i telefonirao u bazu. Tko god bio taj čovjek, gljivar ili među liticama zalutali
turist, graničar ga je promatrao odozgo kroz dalekozor sve dok se ovaj ne bi udaljio od
granice i otišao na svoju stranu.
Vidio je na taj način mnoštvo ljudi — pojedinačnih, onih na klimavim nogama i onih koji
odlučno idu; parove, koji bi brzo nestali negdje u grmlju, ljudi koji idu u redovima glava
oborenih pod teretom naprtnjača, ljudi sa životinjama, psima, konjima, kravama, košarom
slijepih mačića koje će utopiti, ljudi s predmetima i strojevima, biciklima, u automobilima, na
traktorima (u stvari samo je jedan u okolici imao traktor), s mrežama, motornom pilom, s
gljivama u reklamnoj plastičnoj vrećici, s politrenjakom kupljenim ispod ruke... Graničar je
pred sobom imao neku vrstu kazališta u kojem je izvođena, nažalost, dosadna predstava. Puno
toga morao je domišljati. Morao je također znati neke stvari, kamo je išao Taj-i-Taj, gurajući
bicikl po rupetinama, što znači bijeli opel pred kućom u dolini, a što modri kombi, otvorene
ili zatvorene crvene rebrenice na prozorima druge kuće, ovce na prijevoju, a ne pod šumom,
željezni krevet postavljen u vrtu. Morao je to znati. Inače ništa od toga što je vidio, ne bi
razumio. Samo bi gledao, a ne bi vidio.
Događalo mu se, jasna stvar, da se često znao zablenuti i svijet ispred sebe gledati kao
sliku. Dolinom, asfaltnom cestom idu ljudi, tjeraju krave, trče psi, nekakav muškarac
iznenada prasne u smijeh, zvone zvonca na ovčjim vratovima, svrbi koža, više ide čovjek s
bespravno ulovljenim zecom, nekom maše rukom, dim iz dimnjaka diže se u nebo, ptice lete
na zapad. Ta sličica traje i traje; čini se vječna. Scena kojoj se događaju ljudi, a ne ona
ljudima.
Na Silvestrovo poslije podne taj mladi graničar rumenog i svježeg lica kao slatka žemička
vozio se polako kroz snijeg svojim velikim motociklom. Kotači su upadali duboko i morao je
paziti da se ne sklizne u duboki jarak uz cestu. Potom je zamijetio brojne tragove koji su se
miješali uokolo, natrag i ponovo vodili naprijed.
Veći nanosi snijega bili su obilježeni tragovima ljudskih tijela — netko se morao bacati
na nanos, valjati se po njemu, prevrtati se. Netko je morao leći na snijeg, mahati nogama i
rukama — na taj način ostavljao bi svoj pečat u obliku velike ptice.
Sreo ih je na prijevoju. Imali su šarene, smiješne kape. Općenito, izgledali su sumnjivo. I
još su se uz to hihotali kad ih je htio legitimirati. Razmjenjivali su značajne poglede i praskali
u smijeh. Pomislio je kako moraju biti pijani, i osjetio se kao idiot. Ta bilo je Silvestrovo. I što
su oni bivali veseliji, to je on bivao ozbiljniji. Što su oni više odisali humorom, gotovo
radosni lebdjeli iznad snijega, to se on osjećao snažnije prikovan za zemlju, to su mu noge

22
»wiedźma«, čit. »vjeđma«; u starim narodnim vjerovanjima i bajkama: žene u svezi sa zlim
silama; vještica, zla čarobnica; žena opaka i ružna... »wiedzieć« čit. »vjeđeć« znači: znati
23
»usinowić« znači: posiniti (posvojiti tuđe dijete), »ucórzenie«, čit. »ucuženje«, trebalo bi
značiti »pokćerenje«.
24
Czarny Las, toponim koji se može prevesti kao Crna šuma

47
dublje propadale. Dražila ga je njihova veselost.
Bili su mladi. Djevojka koja je bila s njima, činila mu se lijepa i nedostupna. Grickala je
svijetle krajičke vlasi, tajanstveno gledala, kao da se tek probudila iz ugodnog, možda čak
erotičnog sna.
Bili su neozbiljni — u pograničnom pojasu nisu sobom nosili isprave, pa ih čak nije
mogao ni zapisati.
»Torbe su u kolibi«, rekli su.
Htio, ne htio, morao ih je vratiti. Naizmjenično su gurali motocikl kroz snijeg. Dečki su se
razumjeli u motocikle, ali to nije izazvalo njegovo divljenje. Čitavo je vrijeme osjećao kako je
uz njih smiješan i nevažan, pa je kao nehotice raskopčao vjetrovku i otkrio im sjajnu kožnu
futrolu pištolja.
U kolibi je zaudaralo prazninom, ili vlagom i ostacima jeseni, suhim lišćem i sijenom. I
mišjim izmetinama. Bilo je hladno. Sjeo je uz stol i zapisivao podatke iz njihovih osobnih
iskaznica. Svi su bili iz Wrocława. Stanovali su u ulicama čiji su nazivi zvučali velegradski i
svjetski: Bečka, Obala Wyspiariskog, Grunwaldska, Kozmonautska. I tako je znao da su tu
došli za Silvestrovo kako bi se opijali i glupirali. Jasno je bilo da nisu šverceri, da ni na koji
način nisu mogli ugroziti granicu. A ipak se sad nije priličilo povući, reći: u redu, idem dalje,
ja također večeras imam zabavu, tamno odijelo već visi na vratima ormara, izglačano i
spremno, votka se hladi u hladnjaku i šampanjac trijumfira u baru zidnog ormara.
Usred tog nepodnošljivog hihotanja koje ga je ometalo pri pisanju, djevojka je pred njega
postavila šalicu čaja. Ispio ga je sa zahvalnošću. Zagrijalo ga iznutra i opustilo. Zapalio je
cigaretu. Pojeo je komadić tamnog, čudnog peciva, koje je imalo ukus trava i nekako
egzotičan, nešto kao medenjak. Njihov smijeh pogađao je u njegovu ozbiljnost; trebao ih je
pustiti na miru ili im odmjeriti kaznu, potom se odvesti prema šumi, onda se vratiti u postaju,
predati dužnost i poći doma. Ali sjedio je i jeo to pecivo koje mu je poturano s nekakvom
sumnjivom srdačnošću, usred značajnih sporazumnih uzajamnih pogleda. Svi su gledali kako
ga stavlja u usta, grize i guta. Imao je dojam kako se njihove misli spajaju i međusobno
razgovaraju, njemu nečujne, i samo je on među njima stranac. Oni su svoji, on je stranac, a
ipak je to tu njegov teren.
Na koncu, neznano zašto — usprkos sebi, izišao je pred dom i telefonirao u postaju.
Rekao je da se vraća. Već se spustio mrak. Mahnuli su mu kapama i prasnuli u smijeh.
Vozio se njemu dobro poznatim putom, ali mu se učinio nekako dug. Pomislio je na te
mlade ljude, u biti nije mogao prestati o njima misliti, i učinili su mu se nekako vukodlakasto.
Bože moj, ta ga je pomisao prenerazila. Vukodlakasto. Zaustavio je motor, svjetla su se
ugasila i naglo se našao u tami koja ga sledila. U daljini je vidio selo, prozori su svijetlili kao
kvadratne rupe u prostranstvu. Možda bi se trebao vratiti, ući još jedanput tim ljudima i reći
im. Ali što? Trznuo je motocikl i okrenuo ga. Upalio je motor, krenuo, ali trenutak potom
zabio se u nanos. Čitav prednji kotač nestao je u snijegu. Ruke su mu postajale neugodno
hladne; morao je micati prstima u rukavicama.
Nešto se dogodilo s vremenom. U glavi mu se javilo tisuće misli, iskidanih, izgriženih,
nepotpunih. Prosipale su se iz njih riječi kao mak iz šuplje torbe. Počeo ih je skupljati, ali to je
trajalo tako dugo. Valjda je protekao čitav sat, a on je i dalje neodlučno trzao u snijeg
zaglavljeni motocikl. Pogledao je na sat, ali je pločica bila tamna, pa je počeo tražiti upaljač.
Morao ga je ostaviti u toj tamo kući gdje se još uvijek peklo pecivo od sijena. Vratio mu se
njegov zadah i graničaru je pozlilo. Pregrštom snijega protrljao je lice, ali mu to nije pomoglo.
Pogledao je na svoj motocikl i učinilo mu se da je on zaspao; treba ga tako ostaviti do jutra.
Skinuo je vjetrovku i prekrio izmučeno tijelo stroja. Oglasio se zahvalnim mumlanjem.
Graničar je krenuo natrag prema prijevoju i tamnim kućama zaseoka. U ustima je osjećao
okus peciva i ponovo mu je bilo slabo. Slabo. Slabo. Nedostajalo mu je nečeg što je u svezi s
toplinom i jelom. Za trenutak je vrijeme zastalo i graničar je pomislio vrlo jasno da je
pogriješio što se vraća k njima bez vjetrovke i pješice; treba požuriti, jer je nesigurno hodati
tako noću vani. Još uvijek postoje vukovi.
I u tom trenutku začuo ih je negdje gore u šumi, prožimajući, pun očaja glas, beznadežno
dozivanje, puno bola i napuštenosti.

48
 Vidio je vuka u zoološkom vrtu u Wrocławu. Izgledao je kao prepariran, premda se
kretao. Krzno mu je bilo olinjalo i nezdravo. Bio je sličan jednom mješancu koji je
svakodnevno ritualno jurio za njegovim motociklom i kušao ga zgrabiti za nogavicu. Ali ne
posve, jer mješanac je imao svoje vrijeme, a vuk je bio bezvremen. Vukovi se ne rađaju i ne
umiru. Postoje čak i tamo gdje ih nema. To je otkriće tako zaprepastilo graničara da je zastao i
počeo osluškivati. Zavijanje je utihlo, ali sad kao da je čuo šum sitnih koraka koje je
prigušivao snijeg.
Poželio je izgubljeni upaljač kao ženu. Mogao bi ga upaliti i znao bi koliko je sati. To bi
puno toga objasnilo. Uz njegov plamen mogao bi se uspeti gore i bio bi tamo kamo je kanio
ići. A ovako čak nije znao desno ili lijevo, gore ili dolje. Ovako ili onako, krenuo je naprijed,
sklizao se na snijegu glatko kao da je na klizaljkama. To mu se sviđalo. Išao je dobro. Išao je
dobro, prema toplini i svjetlu. K djevojci pospane ljepote s pramenom svijetlih vlasi. Iza njega
u snijegu su bezglasno nicali peterostruki tragovi šapa.
Ugledao ga. Ni ispred, ni iza sebe, nego negdje u tami. Bio je velik. Srebrnastost njegova
krzna odražavala je svjetlo snijega
»Vuče, poštedi me u ime državne granice«, izgovorio je u tu tamu.
Vuk iza njega je zastao. Razmišljao je.

SAN S INTERNETA
Našao sam se u čudnoj, opustjeloj okolici. Znam, izgubio sam se. Lutao sam po toj
samotnoj pustari; čitavo vrijeme trajao je sumrak. S vremena na vrijeme pronalazio sam svoje
vlastite tragove: otisak obuće, moj izgubljeni upaljač, kapu, fotoaparat, i to mi je donosilo
olakšanje, što idem po svojim tragovima. Naglo sam zastao nad potokom. U njemu se
ogledavalo sivo nebo. Vidio sam također i svoje lice — bio sam iznenađen, jer to je bilo ino
lice. Cijeli sam život mislio kako izgledam drukčije. Počeo sam se umivati i zaprepašten sam
vidio da voda spire tijelo s mog lica. Ništa nije boljelo. Moje se lice topilo kao da je od voska.
Konačno sam s jezom pod prstima osjetio gole kosti. U tom trenutku doprla je do mene
poražavajuća istina — umro sam. Nije bilo mogućeg povratka.

EFEMERIDI
Marta je imala, meni posebice, neprijatan običaj — stala bi iza mene i preko ramena
gledala što radim. Čula sam njezino disanje: lagano, brzo, plitko — disanje starog čovjeka. I
osjećala sam njezin zadah, to je uvijek bio zadah sna, posteljine, nerazbuđene kože. Tako
ponekad mirišu djeca. To je onaj zadah kojeg odrasli rado prigušuju parfemima i
dezodoransima — tek tada počinju mirisati kao stvari, ne kao ljudi.
Marta bi dakle tako stala iznad mene i stajala. Što god bih radila, počela bih griješiti. Ako
bih čitala, riječi su mi bježale i gubila bih smisao rečenice. Ako sam pisala, odjedanput više
nisam imala bilo što napisati. Tada sam se odmicala od nje blago, kako je ne bih povrijedila,
ali sam bila ljuta na nju.
Jedino u čemu mi nije smetala — bilo je čitanje efemerida, do perfekcije savršenih tablica
s položajem planeta, možda zbog toga što tamo nema riječi ni rečenica, pa čak ni crteža, koje
treba obuhvatiti pogledom. Samo su stupci cifara, posve ravnodušnih, cifara postojanih,
nesklonih nerazumljivosti, jedanput zauvijek izračunanih i tiskanih crno na bijelo, brojeva od
jedan do šezdeset, jer su toliko mogućnosti ljudi dali vremenu da bi se moglo objaviti. Dakle
samo kombinacije brojeva i dvanaest običnih grafičkih znakova koji označuju nebesko
prostranstvo. I još deset simbola nebeskih tijela — to je sve. A iščitavajući to pozorno, idući
pogledom preko redova i stupaca, uz punu uvježbanost, da se obuhvatiti cjelina, vidjeti
suptilna, trenutačna ravnoteža, kakvu imaju samo papirnati ukrasi, koje pravi moja sestra —
oprezno izmjerene prostome konstrukcije obješene na svilene konce, pokretane
nezamjetljivim kretanjem zraka u sobi. Ti ukrasi su ipak krhki i puno ih je lakše uništiti nego
načiniti. Svijet izražen efemeridima veličanstveno je postojan, u biti besmrtan. Sigurno mi
zbog toga ništa ne može zasmetati pri promatranju.

49
 U mojim efemeridima svejedno nije bilo kometa.

VATRA
— Ovo je godina kometa — rekla je Agnieszka, dok mi je nalijevala mlijeko u kanticu.
— To je pretposljednja godina papinog života. Susrest će se dvije stihije, a potom će nastupiti
čudna zima. Ljudi će početi umirati kao muhe.
Događalo se da je Agnieszka proricala. Kada se svakodnevno promatra Pietno, jedino što
se može predosjećati — jest konac svijeta. Jednu za drugom slušali smo drukčiju verziju
budućih zbivanja. Mogućnosti njezine mašte bile su neograničene. Osim toga umjela je obrtati
riječ na sve strane, pa joj je uvijek ispadala nekakva priča, koja se, posve kao kod Toga-i-
Toga, mijenjala ovisno o vremenu, mjestu i okolnostima u kakvim je bila pripovijedana:
uvečer ili ujutro, uz zdenac ili u restauraciji »Lido«, uz vino ili votku.
Poslije tog proročanstva cestom sam se vraćala doma. Zaustavljala sam se i pila mlijeko
ravno iz kantice — prijalo je kao bijelo nebo. Pomislila sam na gljive, ima li ih već. Bilo je
dostatno toplo za prve pečurke, dostatno vlažno za rudnjače, dostatno sunčano za trbušaste
puhare. Potom sam, usta punih mlijeka, ugledala kako gore livade iza kuća. Vatra se u tankom
lancu usmjerila za vjetrom, gore prema šumi. Tanka crta lagano se premještala, veselo
bljeskala na suncu, tiha, za sobom ostavljala crni prostor, nešto kao sjena oblaka, ali sto puta
crnja.
— Stop — rekla sam i sve se trebalo zaustaviti, kao u strateškoj kompjuterskoj igri, kao
na televizijskim tablicama vremena, gdje se svijet sastoji od krivudavih crta i brojki.
Ništa se nije dogodilo. Netko je za mnom viknuo. Agnieszka je stajala na prijevoju,
njezina mala, kusasta prilika činila se nezgrapna u rastegnutoj trenirci.
— Kad se promijeni smjer vjetra, izgorjet će vaše kuće — kriknula je. Učinilo mi se
kako u njezinom glasu osjećam zadovoljstvo.
Požurila sam dolje. Mlijeko se prolijevalo iz zanjihane kantice i zahvalo mi obuću.
Radili smo nekoliko sati prije nego su stigli prljavi vatrogasci. Rekli su da gore livade s
druge strane gorja. Bili su goli do pasa i usporeni. Nonšalantno su prošli kroz plameni zid i
uhvatili se za dva kraja raspaljene crte. Sigurno su znali što rade — na taj su način upravljali
njome, kao da je bila duga, na zemlji rastegnuta vrpca. Zavrnuli su joj dva kraja dok crta nije
stvorila krug i upala u samo njegovo središte. Vjetar je na trenutak prestao i stvorilo se veliko
vatreno kolo. Plamen je u njemu pomahnitao, bio je kao uragan, kao zračna trublja. Kroz
preplašeni, uzdrhtali zrak vidjela sam kako zauvijek nestaju oštri vršci trava, kako nestaju
prošlogodišnji ispadi sunca. Ognjena trublja je hučala sve dok vatra nije progutala samu sebe i
umrla.
Izgorjele su livade, komadić šume i borovnice. Najžalije mi je bilo svih tih borovnica. Na
taj je način vatra ubila poneki komadić sočne budućnosti. Marta nam je pokazala kako je
najbolje gasiti goruću travu — udarati plamen smrekovom granom. Nježno, kao da vatri daješ
mali šamar. Ako se to radi snažno, dodaje joj se zrak. Marta je također govorila kako livade
gore svako nekoliko godina i da se zbog toga ne treba brinuti. R. ima drukčije mišljenje o
požarima livada.
— Pronašao sam tu riječ — rekao je. — Ženski oblik riječi »mudrac« je »mudraca«.

TKO JE NAPISAO SVETIČIN ŽIVOT

I OTKUD JE TO ZNAO
Počeo je pisati polako, mukotrpno, riječ po riječ skladati životopis djevojčice, koju je
potom, u budućnosti, Gospodin naš obdario svojim licem i tako predao mučeničkoj smrti.
Prva rečenica zvučala je kako slijedi: »Kummernis se rodila nekako nepotpuna, ali u onom
smislu u kojem nepotpunost propisuju ljudi«. Druga rečenica: »Ali katkad nesavršenost u
ljudskom svijetu jest savršenost u svijetu Božjem«. Uzelo mu je to četiri dana. U biti nije
razumio što je napisao, što to znači. Ili je razumio, ali ne riječima, ne mišlju.
Bacio se na pod, zatvarao oči i ponavljao te rečenice dok posve nisu izgubile značenje. I

50
tek je tada pojmio kako je napisao najvažniju stvar na svijetu. Odnekud je znao kako će
odsada biti; kako će samo onda moći pisati dalje ako se odijeli od okusa jela, mirisa zraka,
zvukova. Postat će suh, ukočen, bez osjećaja, okusa, bez mirisa, prestat će se radovati zraci
svjetla u ćeliji, a toplo sunce učinit će mu se nikakvo i nevrijedno pozornosti, posve isto kao i
sve ostalo što je nekad volio. Tijelo će odrvenjeti, odmaknut će se od njega i vrebati na njegov
povratak.
Pisao je i već nije mogao dočekati kada će to konačno svršiti, kako bi ponovo bio svoj,
ponovo nastanjen u svom tijelu, pa se čak i raširiti u njemu kao u udobnoj postelji.
Opisivao je djetinjstvo svetice — usamljene u velikoj obitelji, izgubljene među sestrama.
»Jednoga dana otac, htijući je dozvati sebi, zaboravio je njezino ime, jer je imao toliko djece,
toliko problema na glavi, toliko je bojeva vodio u svom životu, toliko je podanika imao da mu
je kćerkino ime izvjetrilo iz pamćenja«. Sada je Paschalis bio siguran da je Kummernisino
djetinjstvo moralo biti neobično — njezino slabo djetinje tijelo izlučivalo je balzamski miris,
a u njezinoj postelji nalazili su svježe ruže, premda je bila zima. Jedanput, kada su je postavili
ispred zrcala, pripremajući je za nekakvu svečanost, na njegovoj se površini pokazao lik Sina
Božjeg i stajao je tamo neko vrijeme. Paschalis je držao kako je to moralo skloniti
Kummernisinog oca (»bio je snažne građe, nagao i zapadao u srdžbu«) da preda kćer na odgoj
redovnicama. Samostan je izgledao tako kako ga je gledao s prozora svoje ćelije — velika
građevina na uzvišenju, s čijih se prozora vide planine. Sestra nadstojnica, koja se brinula
djevojčicom, bila je slična priorisi. Naravno, bila je manje konkretna, nije imala pahuljice na
gornjoj usni, ali je bila prepoznatljiva čak svom prototipu.
»Otkud ti to sve znaš?«, upitala ga, kada je pročitala prve stranice. Ali u njezinom glasu
zazvučalo je divljenje.
Otkud je znao? Nije znao otkud zna. Takvo znanje dolazi ispod zatvorenih vjeđa, iz
molitve, iz sna, iz gledanja uokolo, odasvud. Možda mu je na taj način govorila sama Svetica,
možda su se slike iz njezinog života rodile negdje među redovima njezinih rukopisa.
Činilo mu se kako neće biti važno samo to ako napiše kako je bilo, imenuje sav taj splet
događanja i djela, da će jednako važno, a možda i važnije biti ostavljanje mjesta i prostora
onome čega nije bilo, što se nikada nije dogodilo, i što se samo moglo dogoditi — dostatno da
je bilo zamišljeno. Svetičin život — to je također nešto čega nema. Htio je čak ostavljati na
papiru prazna mjesta, na primjer razmake između redaka ili čak između riječi, ali mu se na
koncu to učinilo previše jednostavnim. Radije se odlučio za prazni prostor iza opisivanih
događanja iz Kummernisina života — široke prostore svih mogućnosti, konzekvence djela,
koje se razrastaju u dubinu čitave scene.
Smetalo mu je i to što je svetica živjela nekad, u prošlosti, što tada tamo nije bilo ni
njegovih roditelja, niti djedova — otkud je onda mogao znati kako je izgledao njezin svijet?
Ta drveće raste, ljudi iskorjenjuju šume, nastaju novi putovi, a stari zarastaju korovom.
Njegovo je selo sigurno bilo drukčije nego što ga pamti iz djetinjstva. A Rim, kojeg nije
vidio? Je li bio baš takav kakvim ga je zamišljao? Kako opisati stvari koje nisu viđene, nikad
doživljene?
I tako ju je, htio ili ne htio, uvijek promatrao u poznatim krajolicima, u tom samostanu, na
tom dvorištu, među kokošima čija je jaja jeo, pod kestenom u čijoj je hladovini ljeti uživao, u
sutani takvoj istoj kakva je i priorisina. Njezino tijelo raširenih ruku postojalo je kao okomit
križ u vremenu, moglo bi se to tako uzeti. Kummernis je dakle živjela dok je o njoj pisao kao
o živoj, i nije prestajala postojati čak ni onda kada ju je više puta u mislima usmrćivao. Sve
vrijeme je trajala negdje ispod, između slojeva zraka, jer tamo možda ništa nije prolazilo niti
završavalo, premda je bilo nevidljivo. I priznao je da je cilj njegovog pisanja pomirenje svih
mogućih vremena, svih mjesta i krajolika u jednoj slici koja će biti nepokretna, i niti će
starjeti, niti se promijeniti ikada više.
Sada je Paschalis do podne pisao svetičin životopis, a u popodnevima započeo brižljivo
prepisivati Tristije i Hilarije. Sve mu se češće događalo, dok bi završavao ispisivanje njezine
rečenice, da se u iznenadnom prosvjetljenju pojavi čitavi njezin unutarnji smisao. To ga je
duboko uzbuđivalo i čudilo ujedno. Da se te iste riječi mogu čitati i razumjeti na brojne
načine. Ili da je moguće poimati smisao rečenice, ali ne spoznati taj smisao. Da se može znati;

51
što je napisano, ali to ne razumjeti. Drvenio je s perom u ruci, a njegove se misli nisu mogle
odlijepiti od toga što su upravo otkrile.
Kummernis je pisala:
»Vidjela sam sebe kao inkrustriranu škrinjicu. Otvarala sam poklopčić, a tamo je bila još
jedna škrinjica, sva od koralja, a u njoj opet druga, sva od biserne mase. I tako sam nestrpljivo
otvarala samu sebe ne znajući još kamo to vodi, sve dok u najmanjoj škrinjici, u najmanjoj
kutijici, na dnu svih ostalih, nisam ugledala Tvoj lik, živ i slikovit. I smjesta sam zatresnula
sve poklopce kako Te ne bih izgubila iz sebe, i otada sam u miru sa sobom, čak sam zavoljela
samu sebe, jer Tebe nosim u sebi.
Ništa, što Tebe u sebi nosi, ne može biti loše, pa ni ja, dakle, nisam loša.
Uvijek sam Tobom bremenita, slično kao i ina bića koja Te nose u sebi, a nisu toga
svjesna«.
Kada je Paschalis u svojoj priči o svetici došao do trenutka kada je Kummernis pobjegla u
samostan pred zaručnikom, bio je toliko ponesen da je ostavio potku i počeo pisati o
posljednjim događanjima: utamničenju i raspinjanju.
Nisu mu trebali ni san, ni hrana. Noći su bile vruće, pa se nije smrzavao. Kočili su mu se
samo prsti i bolio ga vrat.
Vidio je Kummernis tako jasno kao da ju je poznavao. Kao da je bila ta sestra koja se
brine o kravama, ili ta koja mu donosi hranu. Bila je visoka, ali vitka, velikih ruku i stopala,
kao priorisa. Imala je gustu smeđu kosu spletenu u pletenice savijene na glavi. Njezine bijele
prsi bile su savršeno okrugle. Govorila je brzo i plahovito.
I onda mu je došla na san takva kakvu je stvorio. Susreo ju je u nekakvim hodnicima, koji
su bili neka mješavina iz ovoga i onog tamo samostana. Nosila je nekakvo posuđe, a kad joj
se primaknuo, dodala mu je šalicu. Kada je ispio, shvatio je da je pogriješio, da je ispio vatru.
Ona se tajanstveno osmijehnula i iznenada ga poljubila u usta. Pomislio je u tom snu kako sad
mora umrijeti, da vatra već djeluje i nema mu nikakvog spasa. Osjetio se usamljen i ničiji.
Kada je sljedećeg jutra došla priorisa, pričao joj je o tom snu, a ona ga nježno privila uz
grubu sutanu. »Narasla ti je kosa, sinko«, rekla je i na prst namotala crni pramen. »Već ti je
prerasla uši. Počinješ sličiti na djevojku«.
Poslije molitve odvela ga je u vrt. Paschalis je bio ošamućen mirisima i toplim zrakom.
Već su cvjetale ruže i bijeli ljiljani. Savršeno oplijevljene gredice povrća i bilja risale su
jednostavne uzorke između jabuka i krušaka. Priorisa ga je smiješeći se promatrala dok je u
svojoj sivoj košulji i bos ushićen išao između cvijeća. Nenadano je otrgnula listić metvice i
protrljala ga među prstima. »Kad ne bi... — zaustavila se na rubu tih riječi — mogla bih te
posiniti«, rekla je. »Radije pokćerit«, popravio ju je.
Koncem lipnja Paschalis je napisao posljednju rečenicu Života Kummernis iz Schonaua.
Mjesec dana trajalo je još sređivanje prijepisa i prepisivanje Tristija i Hilarija do svršetka.
Priorisa je pak napisala dugačko pismo biskupu u Glatz i uskoro je Paschalis trebao
krenuti u svoju misiju. Njegov je habit opran i popravljen. Morao se skupiti (ili je on sam
narastao), jer mu je sezao iznad članaka. Dobio je nove sandale i kožnu torbu na rame.
»Putom ćeš vjerojatno puno toga doživjeti, a možda doći i u iskušenja. Zemlja je
zahvaćena nemirom...« Paschalis je već kimnuo glavom na ono što će priorisa reći, posve kao
njegova majka, ali ona je rekla čudnu stvar: »Podaj se samo onim doživljajima koji ti se učine
vrijednim toga«. Pogledao ju je iznenađen. Snažno ga je privila na grudi i dugo milovala
njegovu kosu. Nježno se oslobodio iz tog zagrljaja i poljubio je u ruku. Njezine usne
dodirnule su njegovo čelo i u tom dodiru prepoznao je paperje na njezinoj gornjoj usni. »Bog
me doveo k tebi«, rekao je. »Bog s tobom, sine«.
Paschalis se otisnuo sljedećeg dana u osvit; odmah iza samostanskih vrata ušao je u
ljetnu, jutarnju maglu, kroz koju je prosijavalo sunce, kao da je jedva mjesec — tako je
moćno magla gutala njegovu snagu. Išao je prema planinama, svaki tren penjao se sve više i
vše dok nije promolio glavu ispod mora magle i ugledao svjetlucavozelene padine i vrlo plavo
nebo. U torbi je imao dvije knjige — Kummemisin rukopis i u drvene daščice opremljeni
Život. Odjedanput je osjetio da je lagan i sretan.
Pred njim su rasle planine čudne i plosnate, kao da su im oštrim divovskim nožem

52
Gorostasi odrezali vrhove. Uzdizale se iz zemlje kao ruševine njihovih dvoraca, u prah
rasipajući svjedočanstva o njihovoj moći. Paschalis je znao da postoji duži put koji ih u
blagom luku zaobilazi i kroz Neurodu vodi u Glatz, ali poslije kraćeg kolebanja pošao je
ravno na te ravne, glomazne vrhunce.

ALERGIJA NA TRAVE
Kada su cvjetale trave, oboje smo imali katar izazvan sijenom: nosevi nam oticali, a iz
očiju tekle suze — tako smo R. i ja plakali nad hektarima livada i u zelen zaraslih tratina. I
nije u domu bilo mjesta gdje bi se moglo skriti pred nevidljivim česticama peludi, možda u
tamni, najdublji podrum, tamo gdje je uvijek tekla voda. Morali bismo tamo oboje sjediti do
popodne, morali bismo se sakrivati.
U gradu je bilo drukčije, uvijek su se mogli pozatvarati prozori i sjediti u kući. U gradu
oči su poznavale trave samo izdaleka, a one su i tako bile podstrižene, jer im Gradsko zelenilo
nije dopuštalo cvjetati. Tabani su zemlju poznavali samo s nogometnih igrališta i s tih malih
okrajčića na koje se poslije posla izvodilo pse. Moglo se biti ravnodušnim na cvjetanje trava,
moglo se o njima uopće ne misliti. Ovdje su se od prošle godine trave ispele na terasu i
zarasle uske razmake zemlje između cigala, popele se također do mojih cvijetnjaka i progutale
perunike.
R. je izlazio s kosom i usprkos svemu kosio trave sve do zemlje. Dok su padale, njihove
su ga perjanice dodirivale po nogama i na koži ostavljale jasan zacrvenjeni trag, koji se poslije
pretvarao u sitni osip. To znači da ljudi poput nas ne mogu nekažnjeno ubijati trave. Trave se
upuštaju u borbu s nama. Govorila sam: ovdje smo stranci. A R. je tvrdio kako je to dobro, da
je to žrtva koju naša tijela prinose livadama. Zahvaljujući njoj možemo postojati za trave. Kad
nam ne bi mogle naškoditi, ne bi nas uopće mogle pojmiti pa ni primijetiti. Tada bismo bili
stranci, kao duše umrlih koje šetaju između živih, ali kako ih ni na kakav način nisu u stanju
raniti, za njih se govori da ne postoje.

FRANZ FROST
Franz Frost je zbog posebitog razloga volio ići u crkvu. On i žena imali su svoja mjesta
— on na desnu stranu, s ostalim muškarcima, ona na lijevu. Crkva je dijelila njihovu obitelj,
gledali su se iz suprotnih strana crkvenog broda, pogledavali se. Njegova je žena provjeravala
izgleda li on dobro u svom svečanom sakou, a on se ponosno divio njezinoj majstorskoj
frizuri, punoj lokni i uvojaka, frizuri oblikovanoj u spavaonici ispred toaletnog zrcala, u tišini,
među parfemima i mirisima ljubice, lavande i uškrobljenog rublja. Potom, za vrijeme mise,
dok su ljudi melodično odgovarali na svećenikovo zapjevanje, Franzove bi oči odlutale od
glave njegove žene k drugim stvarima, onim koje su ga najviše zanimale u crkvi. Na primjer,
na kakav su način načinjene klupe, kako su smišljeni misteriozni kolčići koji povezuju
sjedišta s naslonima na nevidljiv način. Ili su ga ushićivale metalne pločice s ugraviranim
prezimenom. Njihovi zavrtnji imali su poluokrugle glavice, tako da je bilo ugodno prstom
dodirivati hladna ispupčenja. Čak kad bi promatrao slike, koje su visjele na crkvenim
zidovima, nije ga privlačio njihov sadržaj, nego vrsta daske ili platna na kakvim su naslikane;
ili okviri. Da, okviri slika bili su prava umjetnost.
U crkvi je bila jedna slika od koje nije mogao otrgnuti pogled, premda ju je znao
napamet. Predstavljala je Majku Božju, i oko nje neke svece. Jedan od njih na tanjuru je držao
svoju odsječenu glavu. Ali je najbitnije bilo to što je ta slika bila okrugla i veličanstveno
urešeni okvir opisivao je na zidu nevjerojatno savršen krug.
Franz se u svom uzbuđenju pitao, kakvo je drvo trebalo uporabiti da bi se načinilo nešto
tako lijepo. Poslije mise često je prilazio slici i ispitivao slojeve drveta na okviru. Nije se
sastojao od komada, kako je u početku mislio, kako mu je došaptavao njegov zdrav razum i
iskustvo. Načinjen je od jednog komada drveta i samo su dolje na dnu spojena oba kraja na
prilično površan, treba priznati, način, običnom limenom pločicom. Bio je siguran kako je za
izradu okvira uporabljeno specijalno pripremano drvo, da je mlada grana naginjana tako da

53
raste po krugu, možda je vezana žicom, savijana prema zemlji, namjerno je oblikovan njezin
rast prostoru u kojem je postojalo nevidljivo kolo. Drvo koje je na svijet donijelo takvu granu-
neman, moralo se sramiti pred ostalim drvećem. Savijena grana kvarila je uspravni ritam
smreka i joha. Zaustavljao se na njoj svaki pogled — ljudski ili životinjski. Biljke ne znaju za
postojanje geometrijskih oblika, u krajnjem slučaju samo ih oponašaju. U tom nesvjesnom
oponašanju ipak uvijek napetost opadne i pojavi se čvor, zadebljanje, nedostatak simetrije.
Ljudi za takvo što kažu »nesavršenost«, jer na nekakav način znaju da postoji savršenost.
Ta prisutnost oku nevidljivih oblika u prostoru, svih mogućih uzoraka, spremnih
projekata koji se nalaze odmah tu, pred licem, pred skliskom površinom oka, a ipak nemaju
tijela, i ruka ispružena u zrak prolazi kroz njih kao kroz dim, baš je to uzbuđivalo Franza.
Možda na taj način, mislio je Franz Frost, postoji sve što je bilo i što će biti — jednostavno
jest, ali ostaje nedostupno. Možda je već tamo ta pumpa, s kojom on nikako ne može izići na
kraj, genijalno rješenje ideje o izbacivanju vode odozdo prema gore, možda su strojevi koje će
ljudi tek izmisliti, i oblici o kojima se ne može čak ni sanjati, i neki uređaji spremni za
umnožavanje i uvezivanje u metal, drvo ili kamen. Prostor prepun nevidljivih zubatih
kotačića, prijenosnika, geometrijskih tijela, sustava i pravila očitih, temeljnih, koje se još ne
da uhvatiti.
Negdje početkom tridesetih godina Franz Frost je osjetio da nešto nije kako treba. Izlazio
je na brdo između dva sela i mirisao vjetar, promatrao vlati trave, među prstima mrvio zemlju.
To što je zamijetio, osjećao je već prije — ništa nije bilo isto. Trava je izgledala oštrija,
zasijecala se u prste pri neopreznom pokretu, zemlja je zadobila tamniju nijansu, bila je
crvenija nego bilo kad prije. Imao je dojam da su se istegle i staze kroz šumu i sad se išlo
dulje do kuće. Zbog toga je zakašnjavao na objed. Ni krumpiri nisu bili ukusni kao što je
normalno; čak i mladi, svježe iskopani iz zemlje imali su okus vlage i mahovine, kao da su
dugo ležali u podrumu. Ljudska lica su se razmazala, i kad je nedjeljom išao u crkvu, činilo
mu se kako gleda pokretne, neizoštrene fotografije. Povjerio se ženi, a ona je rekla kako je to
možda zbog očiju. Kokošje sljepilo ili štogod slično. To mu nije palo na pamet. Razmotrio je
stvar i došao do zaključka da to nisu oči. Ta promijenile su se tkanine pri dodiru, promijenio
se ukus jela, miris drveta. Noževi kao da su drukčije rezali kruh, drukčije su zujali kukci. To
nisu bile oči, a niti jedno osjetilo Franza Frosta, promjena je bila spolja, ali ljudi to nisu znali.
Sami su sudjelovali u toj promjeni, a za nju nisu znali. Žene su mijenjale nošnju. Njihova su
ramena sada izgledala jača, iznutra podstavljena specijalnim jastučićima, njihove suknje
postale su kraće, listovi su zbog toga izgledali uglatije. Čak i kruh pečen u kalupima imao je
oštrije rubove, kao da je htio raniti jezik do krvi.
To ga je uznemirivalo, jer je upravo dovozio kamen za novi dom (kamen je također bio
drukčiji, sve je teže dobivao oblik pravokutnika), koji je trebao stajati poviše staroga.
Čuo je na radiju da je nekakav astronom otkrio novi planet, i od tada ta mu misao nije
davala mira. Čitavo je vrijeme razmišljao o njemu — da kruži negdje daleko u praznom
prostranstvu, malen i leden, sigurno također uglat. Ako ga prije nije bilo, a sad jest, znači,
mijenja se čak i ono što bi moralo ostati nepromjenljivo. Kakva može biti korist od svijeta
koji se tako mijenja, kako je moguće u njemu mirno živjeti?
Usprkos tom počeo je graditi dom. Rašljar mu je najprije pronašao vodu i započeli su od
kopanja novog kladenca. Morali su duboko kopati kako u njega ne bi tekla voda koja se sliva
u potok otapanjem snijega i da se ne bi miješala s čistom vodom, kako se dogodilo sa starim
bunarom. Teško su kopali i iz zemlje izvlačili velike crvene gromade koje su se potom sušile
na suncu kao mrtve životinje. Bio je to tužan prizor. Obećao je tom kamenju da će od njeg
načiniti temelj kuće i na taj će se način vratiti tamo odakle je došlo.
Htjeli su imati dijete, ali je utroba žene Franza Frosta stalno ostajala prazna. Govorio joj
je da se ne brine, jer kad bude gotov dom, dijete će samo doći. Ali kad je ostajao sam, imao je
crne misli. Mučilo ga postojanje tog planeta, premda se nije sjećao ni kako se zove. Cijeli je
dan radio — tesao je potpornje za krov, gladio ih je prstom, a oni su stalno bili hrapavi i
zadirali kožu. Cigla, možda loše ispečena, mrvila se i rasipala na novi pod. Voda je s brda
tekla kroz kuću i nije pomagala keramička drenaža. Ali usprkos svemu vjerovao je kako
teškim radom i dosjetljivošću sa svime može izići na kraj. Ostavljao je, dakle, potpornje

54
nedotesane, zidove je žbukao debelo, a njihova susjeda, perikarka, savjetovala ga je da se
okani drenaže i pusti vodu kroz kuću, nek teče svakog proljeća kroz podrum, nek otječe preko
kamene podloge dolje. Načini joj korito, govorila je, ostavi otvore u temeljima nek teče u
ribnjak. I tako je učinio. Ali sve je vrijeme razmišljao o tom planetu. Kakav je to svijet u kom
se svaki tren može pojaviti novo nebesko tijelo? Znači li to, ako se o nečem ne zna, da to i ne
postoji? Hoće li ga promijeniti nešto što čovjek sazna? Hoće li planet promijeniti svijet?
Kad je počeo pokrivati dom cementnim crijepom, započeli su njegovi loši sni. Sanjao je
strašan san. Dolina je bila drukčija, tamnija, drveće u njoj veće, ali između njega nije bilo
kuća, samo trava do pasa. Potok je presahnuo, planine su izgubile svoju okomitost; postale su
đebeljuškaste, gotovo stare i ćelave. Nije bilo putova niti bilo kakvih ljudi. U snu je dolazio u
to mjesto koje mu je bilo blisko i tu tražio svoju ženu, čak i djecu, da, imao je nekada nekakvu
djecu. Ali nije bilo nikoga i on sam bio je stranac; gledao je vlastite ruke, a one su bile ruke
nekakvog čovjeka kojeg nije poznavao. Mučio se u tom snu jer je u njemu osjećao kako je
zauvijek zalutao, izgubio se kao malo dijete i ne samo što ne zna put, nego taj put jednostavno
ne postoji. Budio se rastresen i izdaleka promatrao još jedanput cijeli san, sliku po sliku, i
tražio u njemu onaj najstrašniji trenutak kako bi se suočio s njim, kako bi svim raspoloživim
razumom dokazao snu njegov besmisao. Ali nije mogao naći takvog mjesta. Sve je bilo
strašno baš zbog toga što nije imalo smisla.
I to je tako trajalo čak i onda kada je njegova žena konačno zatrudnjela i po nekoliko puta
ustajala noću poradi sebe. Budilo ga je to njezino struganje papučama po novom mirisnom
smrekovom podu, a onda bi padao u san i sve vrijeme sanjao to isto. A na dan, kad mu se
rodio sin, imao je još strasniji san:
Na stolu leže crvene muhare. Njegova ih žena prži u velikoj tavi i gura u bespomoćna
dječja usta. A on to gleda bez ikakve misli, ništa ga ne upozorava na smrt. Dijete umire,
postaje malo kao lutkica, a on odnosi u vrt i zakopava u napu nago, ružičasto tijelo. Osjeća
tako razdirući bol da se budi i mora provjeriti diše li sin, ili se san probio kroz svoju
magličastu granicu i postao zbiljom.
Dugo se tako mučio, bojao se večeri i svake noći. Zbog tih snova živio je tek napola.
»Velečasni, jeste li čuli za taj novi planet?« upitao je župnika koji je svake nedjelje
dolazio iz Konigswalda služiti misu.
Svećenik nije znao.
»A otkud vi znate te stvari, Frost?«, radoznalo je upitao.
»S radija«.
»A koji to radio slušate?«
Franz Frost je, kao i svi u selu, slušao bečki radio.
»Ne slušajte taj radio, oni tamo izmišljaju. Slušajte berlinski radio«.
»Ali vremensku prognozu pratimo na bečkom radiju«.
»Čini se da je tako«, odgovorio je svećenik.
I kad je kanio otići, Franz je smogao hrabrosti i rekao:
»Imam nemoguće snove. Ne daju mi živjeti«.
Svećenik iz Konigswalda pogledao je negdje u vršak njegove glave i odgovorio:
»A zar snovi mogu biti normalni?«
I tako nikakvu pomoć Franz Frost nije dobio od svećenika. Učinilo mu se kako
razmišljaju posve različito, usprkos toj istoj crkvi, tim istim slikama u njoj, na kojima je
počivao njihov pogled, tog istog okruglog okvira s Majkom Božjom i svecima okolo.
Stoga je morao pomoći sam sebi. Od srušenog golemog jasena pilom je otpilio trupac,
ogolio ga i od njega načinio sebi klobuk. Izdubio je u drvetu udubljenje za glavu, a sa strane
ostavio obod. Ispolirao ga je izvana i iznutra, glavu klobuka obložio je starom vunom.
Načinio ga je tako savršeno da je izdaleka bilo teško raspoznati kako to nije filcani klobuk iz
prodavaonice. Konačno, bio je majstor za takve stvari. Tek izbliza otkrivali su se godovi i
mekano prelamanje svjetla na drvetu. Žena je sigurno zamijetila to novo čudnovato pokrivalo
za glavu, ali možda nije imala riječi za to. Odgovorio bi joj (jer pripremio je mudar odgovor)
kako je to obrana pred novootkrivenim planetom, kojem nije znao ime, taj planet odašilje
teške opake snove, koji razaraju duh, iscrpljuju zbilju tako da ona slabi, a tada se čovjek nema

55
za što uhvatiti i ludi.
Zahvaljujući drvenom klobuku kao da mu se malo poboljšalo. Na mjestu na kojem je
svake noći u vrtu zakopavao svoje mrtvo dijete, posadio je jabuku, ranku. Ali nije kušao
njezinih plodova, jer je došao rat i uzelo ga u Wehrmacht. I gotovo je poginuo zbog tog
klobuka, jer ga nije htio zamijeniti kacigom.

NJEGOVA ŽENA, NJEGOVO DIJETE

Žena bez imena, čija je posebna odlika bila ta frizura puna uvojaka, žena Franza Frosta,
čija je posebna odlika bila drvena kaciga protiv utjecaja planeta, mela je vapnenu žbuku sa
stubišta ispred kuće. Novi dom stajao joj je iza leđa i šutio u suncu. Bio je mlad. Još nije imao
ništa reći. Iznad jezera, iza kuće, bio je njezin muž s maloljetnim sinom. Negdje daleko na
zapadu započinjao je rat.
Tada je iz smjera sunca pristupio ženi Netko. Podigla je glavu i vidjela da je to njezin sin.
Istodobno je čula dječji glas iza kuće i okamenila se, obamrla od straha.
»Gdje je tvoj sin, a moj brat? Htio bih ga vidjeti«, reklo je dijete.
Propustila ga je u kuću, rekla mu da sjedne za stol, tako isto kao što je uvijek zapovijedala
svom djetetu. I ovaj je poslušao.
»Znam tko si«, rekla je i pašom kućne haljine zavezala mu noge za stol. Potom je otrčala
nad jezero i isprekidanim glasom to sve ispričala mužu. Stajali su sučelice i gledali se u oči,
gledali, ali nisu sebe mogli vidjeti iznutra, ni svojih misli, niti straha, ništa. Mogli su se samo
ispipavati pogledom i na taj način čekati na prvu izgovorenu riječ. Dok su tako stajali, oglasio
se njihov sinčić, koji je sve čuo, premda — kako su mislili — još nije mogao puno od toga
razumjeti. »Gdje je on, čeka li me u kuhinji, izgleda li uistinu kao ja, mogu li ga ići vidjeti?«
I potrčao je gore prema domu, a oni za njim. Našli su za stol privezanog dječačića i dugo
gledali oba lica, obje prilike — jedna od njihovog tijela, njihove krvi, poznata, udomaćena,
druga, posve ista, identična, ali tuđa. Poznata, činilo se, ali nepoznata, ne svoja, ne bliska,
nego daleka, strašna. Tada je onaj, koji je stajao uz njih, prišao onome koji je bio svezan za
noge stola i zagrlio ga. Poljubio ga u oba obraza, onako kako su ga naučili poljubiti tete i
ujake. A taj tamo uzvratio mu je poljubac. Izgledali su kao braća blizanci, spremni na igru,
željni istrčati iza kuće, gdje rastu maline i izdašni ribiz, brzi zagaziti u potok po hladnom
kamenju, gotovi za igru skrivača, u kojoj lopuhovo lišće uvijek osigurava najbolje skrovište.
Izbora dakle nije bilo — trebalo je osloboditi noge gostu i dječaci su skupa istrčali pred
dom. A onda su, nepažnjom roditelja, nestali u visokoj travi pod jabukama i šljivama. Njihovi
tanki glasovi dopirali su odnekud iznad vrta njihove susjede perikarke..
»Znaš li ti, što je to?«, upitao je ženu Franz Paul.
Nije upitao »tko«, nego »što«. U takvim prigodama, kada bije srce, kada drhte ruke, kada
se u glavi javlja čudna praznina i ne zna se što učiniti, ostati ili pobjeći, ili se pretvarati kako
se ništa nije dogodilo, u takvim prigodama nikada se ne pita »tko«, nego uvijek »što«. »Jer
»što« je veće nego »tko«, u sebi sadrži više svakakvih mogućnosti. Tako isto za Boga se ne
pita, tko je on, nego što je on.
Franzova žena se naglo rasplakala i brisala oči kariranim rupčićem, što ga je uvijek nosila
u kućnoj haljini.
Njihovo se dijete vratilo kući poslije podne. U kosi je imalo sjemenke trave. Bilo je
umorno i zaspalo je za stolom uz večeru. Nisu pitali za tog tamo, gdje sada spava i kome
pripada.
Potom je Franz otišao u taj rat što ga je izazvao novootkriveni planet.
Prethodnog su dana radnici završili pokrivanje kuće, pa je njegov dom imao krov.
U rano ljeto na livadama se pojavile pečurke. U podrumima više nije bilo krumpira,
kupus je sagnjio, jabuke uvenule, orasi su bili pojedeni, polja su tek počela klijati, tako isto i
vrtovi. Bilo je samo rabarbare za kompot i peciva.
Žena Franza Frosta uzimala je, dakle, sina za ruku i odlazili su na livade ispod šume.
Tamo su iz trave čupali čudesno glatke klobuke pečuraka. Potom su ih pirjali s malo masnoće
i jeli to s kašom. Pečurka je gljiva ugodna pri dodiru, voli milovanje ljudskih prstiju.

56
Protrljana bijela kožica miriše na anis. Ružičaste ili kavenkaste pločice podsjećaju na latice
cvijeća. Ugodno je pečurku dodirivati i gladiti prije nego ju se isiječe i baci na tavu. Osim
toga pečurka je, kao jedna od malobrojnih gljiva, topla. Priliježe uz ljudsko tijelo.
U košaru od pruća bacali su okruglaste gljive, a dijete je bilo toliko mudro da ih je znalo
razlikovati od bijelih puhara, puhare su naime hrapave kao kravlji jezik. Toliko je znalo dijete
Frostovih. Ali zato nije znalo jedno — da na sjenovitim krajevima livada izrasta katkada
pečurkin dvojnik. Proljetna muhara, brat albin muhare smrtonosne, usamljenik debelom
nogom urastao u podlogu, livadna gorda smrt. Miriše slatko: promatra stada pečuraka
izdaleka. Vuk u ovčjoj koži.
Njegovo sitno isjeckano tijelo također se našlo u loncu. Posebne pojedinosti utopile se u
vrhnju. Žena Franza Frosta postavila je stol i poslužila kašu s gljivama. Dijete nije htjelo jesti,
pa ga je morala hraniti. Govorila je: za tatu u ratu, za susjedu perikarku, za dragoga psa, za
ljude u selu, za svećenika u Konigswaldu, za male mačiće koji su se baš omacili u sjeniku, za
cijeli svijet kako ne bi pao u bezumlje. Dječja su se usta nerado otvarala.
Noću je počelo povraćati. Ujutro je užasnuta Frostova na rukama odnijela dijete u selo,
odakle su ih ljudi iz dvorca automobilom odvezli do bolnice u Neurodi. Tamo su mu ispirali
želudac, ali to nije puno pomoglo. Petog dana dijete je umrlo.
Brzojavi su tražili Franza Frosta po bojišnicama, ali ga nisu pronašli.

PROLJETNA MUHARA U VRHNJU

pola kilograma gljiva
3 dkg maslaca
1 mala kapula
pola čaše kiselog vrhnja
1 žlice brašna
sol, papar, kim

Sitno isjeckane muhare pirjati oko 10 minuta skupa s, na maslacu užućenom, kapulom,
solju, kimom i paprom. Pomiješati s brašnom razmućenim u kiselom vrhnju. Posluživati s
krumpirima ili kašom.

MARTA RAZDJELJUJE SVOJE SMRTI

Iznad šume nad dolinu su isplivali otužni bijeli oblaci i odmah je počela padati kiša.
Marta je na istrošenom voštanom platnu razvijala tijesto. Pod njezinim valjkom tjestana se
kugla pretvarala u plohu. Čašom je iz nje isijecala male krugove. Gledala sam njezine ruke,
njezino usredotočeno lice. U maloj niskoj kuhinji postalo je mračno, kiša je bubnjala po lišću
rabarbare. Stari Martin radio mrmljao je tako tiho da se ništa nije razumjelo. Kuda će u
njezino tijelo ući smrt?, pomislila sam.
Kroz oči? Marta će pogledati u nešto tamno, neodređeno, vlažno, ljepljivo i više neće
moći odvratiti pogled. Ta tamna, raskvašena slika ući će u njezin mozak i ugasiti ga. I to će
biti njezina smrt.
Na uši? Začut će strani, mrtvi zvuk, zabučat će u njezinoj glavi, nizak, vibrirajući, uvijek
isti, bez nade na promjenu, suprotnost glazbi. Neće joj dati spavati, neće joj dati živjeti.
Ili na nos. Na isti način kao svi mirisi. Kad osjeti da joj tijelo više ne miriše, koža postaje
papirnata, samo izvana upija svjetlo kao biljka, ali ništa ne izlučuje. Uznemirena će
omirisavati svoje ruke, pazuha, stopala, ali one će postati suhe i sterilne, jer miris, kao
najnepostojaniji, nestaje prvi.
Ili kroz usta. Smrt gura riječi natrag u grlo i mozak. Umirućima se ne da govoriti,
prezauzeti su. O čemu bi imali govoriti, što prenijeti naraštajima. Banalne gluposti, fraze. Kim
bi trebalo biti pa se u posljednjem trenutku upinjati upućivati poruke čovječanstvu. Konačno,
nikakva mudrost nije toliko važna koliko šutnja tamo, na drugoj strani, na početku.
Kroz usta smrt može ući i drukčije — Marta može pojesti crvljivu jabuku, jednu od onih

57
tamnocrvenih jabučica iz njezinog starog voćnjaka, jabuku s bijelim jajašcem smrti u sredini.
Na taj će način pustiti smrt unutra, a kako nema odveć velike razlike između materije jabuke i
materije ljudskog tijela, smrt će je izjedati iznutra. Od nje će ostati prazna, krhka školjkica
koja će prsnuti i sasuti se pri jednom od sljedećih natezanja s pokvarenom bravom na vrtnim
vratnicama.
Tako sam ispod oka promatrala Martu, a ona je sada žlicom stavljala marmeladu od ruža
na svaki kružić i prstima lijepila tijesto kao za piroške. Ispadali su mali polumjeseci neravnih
rubova. Donijela sam moju rusku pećicu kako ne bi trebalo paliti pod njezinu istrošenu peć.
Iznenada se kroz stakla probilo sunce, premda je kiša još uvijek padala. Stavile smo lim s
kolačima u peć i izišle pred kuću.
Na našoj terasi stajao je R. i rukom pokazivao nebo. Nad gorjem je visjela duga. Stajala je
raskoračena točno iznad našeg automobila, kao da ga je upravo rodila.

MIRIS
Sve što je loše, događa se zimi. Zimi je R. imao udes. Na bijelim planinskim okukama
okliznuo se i naletio na teretnjak. Glavom je udario u upravljač i slomio nos. Dugačka niklena
njuška automobila spasila mu život. Za takve udese govori se da se ništa nije dogodilo.
A ipak se dogodilo. Od tada je R. osjećao čudan miris, premda mu je nos pravilno
zarastao i šavovi se više nisu vidjeli. R. je govorio kako se taj miris javlja iznenada, u
valovima, različitog intenziteta. Najizrazitije ga je osjećao na jednom mjestu gdje se silazi
prema jezeru. Tamo su rasle koprive, a u njima jasen, pa je R. omirisavao lišće kopriva i koru
drveta, ali tu ništa nije pronalazio. Čak je mislio kako možda tako voda miriše — ni ugodno,
ni neugodno, pomalo slatko i malčice trpko. Ali to nije bila ni voda. Jedanput je taj miris
pronašao u čašici konjaka. Potom u kavi i na džemperu koji je dugo ležao u zimskom ormaru.
Konačno je otkrio da taj miris ne potječe od stvari, predmeti nisu njegov izvor, da u biti on i
nema izvor, za stvari se lijepi samo na trenutak, jedanput i slučajno i stoga ga je teško
imenovati. Ne sliči ni na što, govorio je jednom R., a potom mu se učinilo kako je baš
obrnuto, da je u svim ostalim mirisima i slomljeni ga je nos, jer su poremećene stanice mirisa
postale osjetljive na njega, otkrio i zauvijek zapamtio. I baš je u tome nevolja — ne znati
imenovati ono što se osjeća vlastitim nosom, što odmah svrće pozornost na taj trenutak u kom
se postoji. To je mučenje ne moći naći mjesto tom iskustvu u hijerarhiji ostalih iskustava, ne
razumjeti ga, ne moći objasniti. Poneki kukci tako mirišu i njihov trag ostaje na borovnicama.
Miris oštrice noža dok siječe rajčicu. Zadah benzina pomiješanog s vonjem ugljivičenog sira.
Moji stari parfemi u unutrašnjosti staromodne torbice. Željezna piljevina, grafitna pisaljka,
nova CD ploča, površina stakla, prosuti kakao.
Zbog toga sam viđala R. kako često zastaje usred onog što radi, i njuši. Njegovo bi lice
postajalo usredotočeno. Omirisavao bi svoje ruke i iznenada, usred razgovora, počeo
omirisavati otrgnuto puce. Ili bi među prstima gnječio lišće pelina i gotovo mu se činilo da je
otkrio. Ali to nikad nije bilo to.
Oboje smo pretpostavljali da je to zadah smrti. Daju je R. osjetio onda kada je njegov
automobil udario u TIR, u tom kratkom, nevjerojatnom trenutku, kada se sve može dogoditi i
kada nema uzmaka, u trenutku velike mogućnosti, u djeliću sekunde, koji je bremenit svim
mogućim vremenima, kao gram materije koji će odmah postati atomskom bombom. Tako
tamo miriše i to je smrt.
R. se živcirao što će je uvijek osjećati. Nikad se neće neopterećen uspeti sniježnim
serpentinama između Walbrycha i Jedline, neće nesvjesno minuti raskrižje pod Gradskim
kolodvorom, čak neće neoprezno posegnuti m za mojim jelima od gljiva. On je znao, a ja sam
znala da on zna.

KUMMERNISINA VIZIJA IZ HILARIJA

Ego dormio cum ego vigilat.
Ležala sam nauznak i prije sna govorila posljednje molitve. I tada sam iznenada osjetila

58
kako se uznosim u visinu, kao da sam izgubila težinu, a kad sam pogledala prema dolje,
ugledala sam sebe samu, moje tijelo koje je i dalje nauznak ležalo na postelji i njegove usne
koje su se i dalje micale, kao da to tijelo nije zamijetilo da me u njemu više nema. I odmah
sam otkrila da se mogu kretati u prostoru. To što me pokretalo bila je čista misao, pokretala
me čak i najmanja želja, pa sam se uzdigla još više i odozgo ugledala samostan i njegov krov
pokriven drvenom šindrom i kamene vijence zvonika na kapelici. A trenutak poslije, s još
veće visine, ugledala sam cijelu zemlju, bila je blago ispupčena i tamna, zaronjena u tamu,
samo ponegdje iza rubova svijeta osvjetljavali su je dugi sunčani pramenovi i u tamu bacali
još tamnije sjene. Ova stupnjevita tama bila mi je neugodna i čitavu me ispunjavala tugom, jer
sam vidjela da svjetlo postoji, samo je skriveno. I čim sam pomislila na svjetlo, odmah sam ga
ugledala — najprije je bilo nježno kao narcis, slabašno kao magla, ali jedanput viđeno
neopozivo je dobivalo na snazi i bojala sam se da ću oslijepjeti od njega. Pojmila sam, dakle,
kako to mora biti nebo i Bog, ali me začudilo — jer mi je misao bila trijezna što sam stalno
sama i niotkud nemam vodiča, ta u Božjoj blizini prebivaju odredi anđela i svakojakih
bliještećih bića.
I osjetila sam nešto kao vjetar, ne topao, ne vruć, koji me je čitavu ovijao, nego kao da
sam dospjela u blizinu velikog vjetrenog vira: odbacivala me je ta sila od svjetla i između
svjetla i mene činila nevidljivu, ali osjetljivu granicu. I premda sam je htjela prekoračiti i
premda me vuklo k svjetlu kao ništa nikad prije toga, bila sam slaba i nedostajalo mi je snage.
A onda se u mojoj glavi pojavio glas, koji je jednako mogao biti moj glas kao i glas bilo koga
inoga, i taj mi je glas rekao: »To je vrijeme«. I tada sam o svijetu pojmila cijelu istinu —
vrijeme je to što svjetlu ne dopušta doprijeti do nas. Vrijeme nas dijeli od Boga i dok smo u
vremenu, zasužnjeni smo i prepušteni u nemilost tami. I tek nas smrt oslobađa njezinih okova,
ali tada više ništa nemamo reći o životu. Onda me je obuzela tuga, premda su moje oči vidjele
svu veličinu svijeta. Nisam željela ništa drugo, osim umrijeti zauvijek, i valjda sam umrla, jer
je vjetar vremena naglo nestao i ja sam potonula u svjetlo. A jedino što se može reći o tom
stanju u svjetlu, jest ništa govoriti, jer su skupa sa mnom nestale i sve riječi. Čak ni pomisliti
više ne mogu, jer misli također nije bilo. Također nisam mogla biti, ni tu, ni bilo gdje drugdje,
jer nije postojalo tu i tamo, nije postojalo nikakvo kretanje. U tom stanju nije bilo nikakve
vrsnoće, niti dobre, niti loše, i ne znam koliko dugo je to trajalo, jer nije bilo niti trenutka, niti
tisućljeća.
I trajala bih tako vječno, niti živa, niti mrtva, da iznenada nisam počela čeznuti za
svijetom. Tada se pred mojim očima rasprostro prizor raznobojan kao umjetnička slika.
Nisam mogla odvratiti pogled od njega.
Gledan otud svijet je bio svijetom usnulih ljudi. Bio je to svijet neusporedivo napučeniji
od tog što sam ga poznavala, jer su tamo bili također i svi oni za koje smo mislili da su umrli.
Shvatila sam da je to Sudnji dan i anđeli su već započeli savijati rubove svijeta, kao da su bili
obale golemog tepiha. Iznad i ispod dopire huka velike bitke — zveket oružja, konjski topot,
ali nisam vidjela tko se s kim bori, jer su moje oči bile usredotočene na preda mnom
rasprostrtu zemlju. Neki su se ljudi već budili, trljali su oči i gledali u nebo. A njihova
pozornost bila je još uvijek slamnata i slaba — nisu znali što gledaju. I vidjela sam planine
koje su drhtale kao u strahu, a njihovi se obrisi razmazivali u sve rjeđem zraku. A sunce se
zaustavilo u zenitu i osvjetljavalo prostor svjetlom sjajnim i vrelim. Po stepama su počele
plamtjeti trave a voda se uznemirila u potocima. Životinje su izlazile s rubova šuma i
ravnodušne prema svojim prirodnim neprijateljima silazile u doline ispunjene žagorom. Tako
isto i ljudi — nadolazili su usa- hlim putovima na neko dogovoreno mjesto. Išli su sigurno i
poletno, nitko nije otezao. Nebo nije bilo glatko i plavo, nego se oblačilo i kovitlalo. Ispod
njega okamenjivale su se biljke.
Pojmila sam tada cijelim svojim srcem kako vidim posljednje trenutke vremena, da mi je
dano vidjeti svršetak.
I razumjela sam da će naš Sud biti buđenje, jer smo čitav svoj život samo sanjali, misleći
da živimo. Ali smo već jedanput istinski živjeli, i umrli smo, i mi smo mrtvaci. I ti naši životi-
sni, što ih uzimamo kao istinu, za Boga nemaju nikakvo značenje, jer se ništa nije događalo
stvarno, za naše snove nećemo odgovarati, jedino smo odgovorni za ono čega se ne sjećamo,

59
jer nas je uspavala smrt. Samo ta tamo zaboravljena egzistencija bila je istinska, tamo smo
griješili ili smo bili kreposni. Ne znamo, dakle za što ćemo se probuditi — za oganj pakleni,
ili za vječni život u svjetlu.
I još jedanput moram to ponoviti — naš svijet napučen je onima koji spavaju, koji su
pomrli i sanjaju da žive. Zbog toga je na svijetu sve više ljudi, jer ga napučuju ti umrli koji
spavaju, povećavaju se, a istinskih ljudi, tih koji žive po prvi put, stalno je malo. U čitavoj
ovoj zbrci nitko od nas ne zna i znati ne može je li samo onaj koji sanja život, ili živi uistinu.

TIJELOVO
Marta je rekla da se ne uznemirujem onim što se vidi. Rekla je to dok smo na Tijelovo
kroz prozor promatrale procesiju, koja se rastegla daleko niz polja, gdje je zasijan lan. Prvi je
išao svećenik, za njim dvije zastave i skupina ljudi. Niže, po izazovno zelenoj livadi trčao je
pas, kako bi izdaleka sudjelovao s ljudima u toj nenadano brojnoj šetnji po poljima.
Ne znam zbog čega mi je to rekla; bila je već na izlasku. Stajala je s rukom na kvaki
otvorenih vrata.
Navečer sam se sjetila te rečenice. Nepokretna kutija pokretnog filma u kojem se sve
mijenja i prestaje biti onim što je bilo. Tako su građene oči — vide mrtvi isječak veće, žive
cjeline, a to što vide — probadaju i ubijaju. Stoga dok gledam, vjerujem kako vidim nešto
postojano. Ali to je prividna slika svijeta. Svijet je pokretljiv i rastrgan. Ne postoji za njega
nikakva nulta točka koju se može zapamtiti i razumjeti. Oči prave snimke, koje mogu biti
samo slika, shema. Najveća zabluda je krajolik, jer stalnost pejsaža ne postoji. Pejsaž se pamti
kao da je bio slika. Sjećanje stvara razglednice, ali ni na kakav način ne razumije svijet. Zbog
toga pejsaž tako utječe na raspoloženje onih koji ga gledaju. Čovjek u pejsažu vidi vlastiti
unutarnji, nestalni trenutak. Svugdje se vidi samo sebe. Točka. To mi je htjela reći Marta.

SAN
Ulazim u nutrinu ljudi kroz njihova usta.
Ljudi su iznutra građeni kao kuće — imaju stubišta, prostrana predvorja, trijemove uvijek
preslabo osvijetljene, tako da je nemoguće izbrojiti sobna vrata, anfilade prostorija, vlažne
ostave, kaljeve optočene kupaonice s kadama od lijevanog gvožđa, stubišta s rukohvatima
nategnutim kao žile, čvorišta hodnika, pregibe međukatova, gostinjske sobe, prolazne sobe,
prozračne sobe, u koje iznenada upada struja toplog zraka, skloništa, zavoje, skrovišta,
smočnice, u kojima su zaboravljene zalihe. Nekažnjeno se mogu kretati po njima; uostalom
tamo sam sama.
Ti domovi iznutra se čine nenastanjeni. U spavaonicama namještene postelje, prekrivene
blijedozelenim poplunima, nategnute navlake jastuka, razmaknuti zastori, nenarušena oblina
saga, češalj na toaletnom stoliću. Ne mogu sjesti na krevet niti u ruke uzeti češalj. Bestjelesna
sam. Mogu samo sve vidjeti, zaviriti u svaki zakutak.
Ipak znam da sam unutar ljudi. Prepoznajem to po sitnim pojedinostima. Jedan zid u
hodniku ima boju mesa i delikatno pulsira. Katkad do mene iz dubine dopire daleko,
ravnomjerno udaranje, katkad se noga posklizne o nešto tvrdo, žilavo. Kroz kredenc u kuhinji
svjetluca, kada se pogleda dosta pozorno, nekakva bezoblična, spužvasta živa struktura.

MONSTRUM
Moj prvi susret s Tim-i-Tim: stajao je na terasi otvorenih usta i pokazivao tu trulu čeljust
prstom. Nizak, bradat, ružni gnom, kakvih se bezbroj rađa ljeti pod klobucima muhara.
— Aaa — rekao je i tada sam na njegovom jeziku ugledala bijelu pilulu.
Stajali smo sučelice na kućnoj terasi u pustoj dolini. Iza njega je bilo sunce za mnom
sjena. Bilo mi je stalo samo do toga da mu ne dopustim ući u sjenu, jer bi se tada ugnijezdio u
njoj do večeri, otvorenih usta govorio bi »aaa« — nešto što ne razumijem. Povukla sam se,
dakle, na prag i zaklonila mu ulaz unutra. U panici sam razmišljala, kako se dokopati telefona,

60
a ne izgubiti ga iz vida. Valjda sam ga se bojala. Tada je on rukom načinio gestu, kao da
prinosi zdjelu ustima. Njegovo »aaa« značilo je dakle: »Daj mi vode«. Rekla sam mu neka
čeka i utrčala u kuću po čašu. Kad sam se vratila, i dalje je tamo stajao razjapljenih čeljusti i
promatrao slikariju na žbuki zaštitnog zmaja s plavim okom. Tableta je nestala u tami
njegovog gnomoidnog tijela.
— Monstrum — rekao je pokazujući na zmaja.
Odmah poslije rata, dok je u selu još postojao ribnjak, pojavio se u njemu monstrum. Bio
je golem, veličine velike krave, krokodilskog oblika, šapa rožnatih kandža, njuške pune zubi
oštrih kao noževi. Pojeo je iz baruštine sve ribe, koje su ostale poslije Nijemaca, svu trsku,
sav šaš i onda počeo loviti ovce, pse, kokoši i guske. Noću je izlazio na cestu, pod crkvu,
vukao se asfaltom nezgrapno prema Nowoj Rudi, a ujutro su preneraženi ljudi otkrivali
njegove tragove u svojim dvorištima. Patke su nestajale iznenada kao plovci, od gusaka su
ostajale grčevito istrgnute crvene plovke, obalama močvare povlačili su se ispljuvani
ovnovski rogovi. Općinske vlasti bile su zaokupljene nečim drugim — dijeljena je zemlja,
lovljeni provokatori, osnivane zadruge, stoga su se muškarci iz sela sami prihvatili djela. U
vodu se bacili karbid i otrov za štakore, a jedne večeri zahrđalu granatu koja je eksplodirala.
Ribnjak je poslije toga izgledao kao kaljuža prljave zatrovane vode. Nije pomoglo. Monstrum
je sljedeće noći pojeo junca. Činilo se kako se kani osvećivati. Muškarci su stoga naoštrili
duge motke, od greda načinili splav i isplovili na sredinu ribnjaka. Mlatili su po površini vode
ništa ne propuštajući, metodično su probadali mutnu vodu. Ali rupe su trenutačno zarastale i
voda je bila jednako neprozirna kao i prije. Treći put dali su riječ tehnici — donijeli su
odnekud veliki dinamo s ručkom, koji je proizvodio struju. Razvukli su žice i kao u mrežu
uhvatili u njih čitavu močvaru. Potom su naizmjence okretali ručku, jer to je bio težak posao, i
udarali monstruma u vodi bičevima struje. Dolje se tjelesina previjala od bola, voda prelila
obale, dok se konačno nije umirila. Te noći selo je pilo do jutra.
Ipak se nekoliko dana potom monstrum pribrao i iz osvete pod vodu odvukao neopreznu
ženu. Od nje na obali je ostala pocinčana kanta.
I to je bio početak monstrumovog konca. Svi su se složili — može se uništavati biljke,
daviti životinje, ali se ne može nasrtati na život ljudi. Monstrum je prekršio zakon. Stigla je
vlast, graničari i vojska iz Podhala, i inženjerija. Velikom eksplozijom otvorili su ribnjak
prema potoku i voda je otekla. Na dnu je ležao monstrum, ranjen, malaksao, ali još uvijek živ.
Tada su vojnici na obalu postavili strojnice. Časnik je dao znak; serije iz strojnica probile su
monstrumovu tjelesinu. Poslije prvih rana još je pokušavao napasti, a ljudi su se vrišteći
razbježali. Brzo su stavljeni novi redenici streljiva i izrešetana je odvratna tjelesina kao sito.
Tako je izgledao monstrumov svršetak.
Taj-i-Taj išao je u Nowu Rudu, gurajući ispred sebe bicikl, koji je ostao poslije Nijemaca,
ali se uvečer vraćao, jer i taj svršetak još nije bio pravi svršetak.
Sljedećih noći selo je slušalo tužno zavijanje koje je dopiralo iz šume na češkoj strani.
Nekakvo je stvorenje u tami plakalo tako potresnim glasom da se koža ježila. A mjesec dana
poslije u isušenoj lokvi pronađeno je mrtvo tijelo monstruma-ženke, koja je ovamo došla kroz
šume, preko livada i državne granice u potrazi za svojim ljubljenim i na mjestu njegove
strašne smrti sama umrla.

KIŠA
Na moj imendan počelo padati, pa smo prenijeli stolce u sjenicu kako bismo pričekali da
kiša prestane. Ali ona nije prestajala; lila je s neba curcima koji su zastirali obzor. To nisu bile
kapi, nego potočići. Sjenica je polako vlažila, čak ne znam zbog čega, možda je voda
probijala kroz zidove. Možda su krive kuje — pečatirale su pod petodijelnim znakovima
svojih šapa. Napolju je tiho kisnulo sijeno; veselili se puževi golaći; u njihovom podzemnom,
podlisnom svijetu trajale su pripreme za slavlje. Blagdan Vlage.
Nekih dva kilometra prema Nowoj Rudi stoji čudan dom, ali nije čudan on, nego njegov
položaj. Stoji u uskoj dolini između tamnozeleno pošumljenih vrhova.
Stoji tako nisko kao nijedna kuća u okolici, niotkud ga se ne može vidjeti, možda samo sa

61
samih vrhova. Potok ga plače s dvije strane, liže njegove mokre zidove. R. stojeći na vratima i
promatrajući kišu počeo je pripovijedati da u njemu živi obitelj Golaćevih: otac velik i smeđ,
malo sitnija majka i dvoje djece. Uvečer sjede za stolom u tišini, u mraku, bez svjetla, jer
vlaga ne dopušta električnoj energiji raditi. Njihova svjetlucava tamna koža odražava samo
slabe reflekse potamnjelog dana. Noću čitava obitelj liježe spavati na pod u kutu. Četiri
međusobno sljubljena tijela koja delikatno pulsiraju u ritmu puževog disanja. Ujutro kreću u
bujno, mokro zelenilo i na njemu ostavljaju svoje sluzave tragove. Dovlače pod krov nagnjile
šumske jagode i jagode pokrivene blijedim slojem plijesni. Jedu ih u tišini. Voda iz
raskvašenih kutija curi na pod i prekriva ga blještavim lakom.
Ta pripovijest nikoga nije zabavljala. Otvorili smo svijetle kompjuterske svjetove i nestali
u njima tijekom čitave večeri. Naša lica osvijetljena umjetnim suncem zaslona postala su
avetinjski blijeda. Potom smo isključili struju i čitavu večer slagali pasijans: hoće li prestati
padati. Neće prestati. Neće prestati. Kroz prozor sam vidjela Martinu kuću; preko nje su se
prelijevali potoci kiše. Mogla bih poći po nju, mislila sam, jer što ona može tamo raditi u
tami. Vjerojatno je otvorila svoju škrinjicu s perikama i sada tka ta mrtva pokrivala glave,
nikom potrebna. Spliće pramenove kose stranih žena, koje su ili već umrle, ili žive sada
negdje na koncu svijeta, putuju, stare u domovima staraca sa svojom mladošću sasušenom u
sebi kao krasta.
Dok sam navlačila gumene čizme, ugledala sam kako se voda već prelijeva preko brane
na onom istom mjestu koje je mukotrpno R. sagradio proljetos. Prelijevala se preko betonskog
propusta, dopirala do samog poda. Bila je mutna i crvena, gusta i ljepljiva. Više nije poznato
žuborila, nego je bučala, kao da se sprema kriknuti. R. je u žutim gumenim čizmama i žutoj
kabanici izgledao kao duh. Vidjela sam kako bespomoćno trči po nasipu. Vidjela sam njegove
ribe u tamnocrvenom zapjenjenom vrtlogu kako se nemirno pripremaju za smrt. Fini, pitomi i
usporeni šarani, uvijek tako lijeni, sada su se uskomešali uz uspljuskanu površinu, začuđeno
zijevali čeljustima iz kojih nije izlazio nikakav zvuk. A između njih pastrve uzbuđene
iznenadnim obećanjem putovanja u Nysu Kłodzku, u Odru, do mora.
— Znala sam što ćeš raditi — rekla sam kad sam ušla.
Marta je sjedila za stolom i razvrstavala po njemu svoju zbirku. Odmotavala je iz novina
povjesma vlasi, raščešljavala ih prstima. Potom je počela navijati niti na vlasuljarski razboj.
Skinula sam gumene čizme i ogrtač, izlila se s njih barica vode.
— Ne pamtim takvu vodu — odazvala se Marta. — Ili nešto nije u redu s mojom
pameti. — Osmijehnula mi se.
— Želim te darovati za imendan. Načinit ću ti periku. Od prave kose, na svili, specijalno
za tvoju glavu.
Uzela je sa stola bič svijetle kose i prislonila je uz moje lice, nije joj se svidio, jer je uzela
drugi. Rekla sam kako bih sama sebi izabrala vlasi, ali i dalje nisam mogla svladati sebe da ih
dotaknem. Zapovjedila mi je da sjednem, izvukla je izblijedjelu bilježnicu i kemijsku olovku,
koju sam joj dala. Počela je mjeriti moju glavu, nježno me je doticala jagodicama prstiju po
sljepoočicama i čelu. Osjetila sam onu istu ugodnu drhtavicu kao kad me mama vodila
krojačici i kada sam morala nepomično stajati, a ona, gospođa Poniewierka 25, tako se zvala
mamina krojačica, mi uzimala mjeru. Gradila je oko mene prostor od centimetara, planiranih
nabora, izreza, mijesila ih rukama, ovijala oko struka i ramena. Gotovo me nije doticala, a
moja koža grčevito je reagirala prigušenom drhtavicom ugodnosti. Uspavljivala sam se na
nogama.
I sada je Marta ponavljala taj ritual uzimanja mjera. Zasramila sam se ugodnosti, zatvorila
sam oči. Imaš veliku glavu. Imaš malu glavu. Ne znam što je rekla Marta.

POPLAVA
Te je noći hučalo u tami iznad ribnjaka. Kuje su nemirno lajale, pa smo se budili i vidjeli

25
Poniewierka, čit. Ponjevjerka, a u prijevodu može označavati osobu koja podcjenjuje druge,
ali i koja je podcijenjena, te prognane, protjerane ljude osuđene na potucanje.

62
kako se, usprkos kiši, s jutrom rađa novi dan.
Ribnjak je nestao. Na njegovom mjestu tekao je potok, ali silniji, opak, uzburkan. Nije
bilo ni ustava, ni platoa, a niti limova kojima je jučer R. očajnički utvrđivao obale. Nije bilo
punih dražesti, gotovo toplih šarana, a ni nestrpljivih pastrva. Pobjegao nam ribnjak. Dao se
nagovoriti odasvud nadirućoj vodi, otplovio dolje preko livada, potom u podnožje šume, kroz
Pietno i upao u drugu rijeku, potom u Nysu. Sada je možda u Kłodzku, a možda dalje.
Aristokratični šarani, nenavikli na takva nasilna putovanja, zaglavili su u meandrima ili ih je
vodena struja porazapinjala po polomljenim grmovima. Nema ribnjaka. R. jede botwinu26 i
gleda kroz prozor. Marta izlijeva vodu iz prepunjenih bačava za kišnicu. Mašem joj rukom;
odmahuje i nestaje u svojoj kućici.
Poslije objeda R. se vratio na temu o porodici golaća. Pričao je čime se bavi glava kuće.
Noću se provlači kroz trave do ceste, trenutak otpočiva, a onda kreće k ljudskim naseljima.
Tamo ljudima izjeda mokru salatu u vrtovima i nježne, mlade izdanke tikvica. S nasladom
buši u njima rupice; to nije zloba — to je oblik njegovog stvaralaštva. Raduje ga postojanje
rupa i kiše. Ali najviše mu se sviđa u blato pretvoreni pepeo s ognjišta. Valja se u njemu;
vraća se doma prljav, pijan od mokrih ostataka vatre. Njegova ga žena šutke prekorava —
umirala je od brige.
Uvečer smo slušali izvještaj o vremenu — poplava, ali mi se ne bojimo vode. Ovdje voda
ne može doći niotkud, samo s neba. Kao sve.

ČAVLI
Pošla sam s Martom u Nowu Rudu po čavle. Automobili su se lagano surljali, jedan za
drugim, jer je voda odronila komad ceste. Na seoskoj postaji pokupili smo gospođu Krysiu,
koja je u muškim gumenim čizmama kisnula na kiši. Čim je ušla, odmah ih je skinula i obula
iz reklamne torbice izvađene štikle.
Sve uličice uz rijeku bile su blatnjave. Razgnjecano blato koje se sušilo, sezalo je do
prozora u prizemlju. Prodavači su sušili robu. Vlasnica kramarije vješala je na konopac
rabljenu odjeću koja je u svom dronjavom životu toliko toga već prošla — preseljavanja,
promjena ormara, pokvarenih strojeva za pranje, pregrijanih glačala, mladosti vlasnika, neke
čak i njihovu smrt, a sada — noćnu, razuzdanu rijeku.
Na vreće s pijeskom netko je izložio sportsku obuću, desetke identičnih adidasa, nikea.
Njihove vezice kao stijenj još su uvijek dosezale do vode. Plamtjele su na sivoj pozadini
blatnjavih zidova njihove drečave boje. Blato je obljepljivalo katnice u visini prvog kata.
Gospođa Krysia je zahvalila na vožnji i pošla svojim putom, natežući limunasti džemper.
Zaustavile smo se iza mosta kod zlatara i kupovale krastavce za kiselenje. Tada nam je
pristupio taj luđak, kojeg svi poznaju — Prorok, Jasnovid — bradati muškarac u ponču
načinjenom od stare deke. Osmjehivao se Marti; morali su se poznavati.
— Što ima novoga u tebe? — upitao je.
— Po starome — odgovorila je Marta.
Gledao ju je s nevjericom.
— Po starome?
Učinilo mi se tada da se njegovo lice smutilo, kao da će se rasplakati. Marta mu je rekla
da se ne da, ili nešto u tom smislu, a on je s vage uzeo krastavac, okrenuo se i otišao.

JASNOVID
Taj je čovjek imao lijepo i egzotično ime — Lav. I tako je također izgledao, kao lav.
Pustio je dugu kosu i bradu koje su mu posijedile za vrijeme jedne oštre zime, ne zna se
od čega.
Da, jasnovid Lav živio je od rente, premda je teško u to povjerovati, ali imao je nekad,

26
botwina; jedna od brojnih vrstajestive repe. U našem slučaju je riječ o juhi od listića te
biljke, vrlo karakterističnog okusa

63
kao mlad čovjek udes u rudniku i dva je dana ležao zatrpan na dubini od gotovo sto metara,
sve vrijeme bolno priseban, s jasnom svijesti, koja mu je svijetlila oko glave fosfornom
aurom. Bio je siguran da će umrijeti, ali nije umro. Izvukli ga spasioci, potom je dugo bio u
bolnici. Poslije svega zainteresirao se samim životom, ili čitanjem knjiga od jutra do večeri.
Najprije je čitao sve što bi mu palo u ruke, ali su ga vremenom počeli privlačiti nikada
objavljeni strojopisi koje je poštom dobivao od polulegalne knjižare iz Krakowa. A tamo su
bili rukopisi Besanta i Bławatske, Ossowiecki i neuredni referati sa spiritističkih seansi, i
nekakve profanacije, i hindusko-židovske kabale. Tablice u njima podgrijavale su davno
zaboravljene sustave, dijagrami mamili svojom stupnjevitom harmonijom. Jedanput je naišao
na adresu Društva astrologa iz Bydgoszcza i iz knjige koju su mu poslali, tijekom jednog
Božića naučio sastavljati horoskope. Od tada ništa ga nije toliko radovalo koliko zadu-
bljivanje u sićušne nizove brojeva iz efemerida. Događalo se da je sjedio nad njima do jutra, a
u osvit bi počinjao vidjeti budućnost. Uvijek je bila zastrašujuća, mrtva i prazna. Nikada u
njoj nije bilo ljudi niti životinja. Vidio je kako se rađa u neosvijetljenim kutovima sobe i širi
se prema vani, na stubišta u njegovom bloku, na travnjake pred njim, na ulice i trg u Nowoj
Rudi. Kada je uvečer izlazio na brzu šetnju, otirao se o nju, ostajala mu je na rukavima kaputa
svojim metalnim tuđim zadahom.
Postao je pravim prorokom kad je umrla njegova žena. Činilo se kao da ga je ona držala
nisko uz zemlju i vukla prema dolje svaku njegovu misao, svaki predosjećaj. Bila je kao teški
atmosferski tlak koji pritiska svaki dim iz dimnjaka i nad gradom stvara hladni smog.
Magično je upravljala njegovim mislima u smjeru redova u prodavaonici, u smjeru cikle na
parceli i ugljena, što ga treba ubaciti u podrum. Uz to ga je njezin glas slijedio kroz čitavi
grad. Promaljala bi glavu kroz prozor i vikala preko dvorišta: »Laviću, Laviću, Lave« dok sva
djeca ne bi podigla glavu i ponavljali za njom: »Lave, Laviću, Laviću«. Vještica.
I kad je umrla, odjednom je nastala tišina, a godinama prigušivane slike počele su rasti u
njegovoj glavi i širiti se kao mraz na mokrom staklu — neočekivano su se spajale kracima i
stvarale prstenove, fantastične nizove, kao slučajno stvarale su vrlo smislene, posve
zapanjujuće čvorove. I baš je to bila vidovitost.
Njegove klijentice bile su samo žene. Samo jedanput u njegovoj proročanskoj karijeri
pojavio se kod njega muškarac — dobro odjeven, stariji gospodin, podbuhao od loše ishrane i,
možda, pretjeranog ispijanja votke. Poznavao ga je iz viđenja, ali mu nije mogao puno
pomoći, jer se u njegovom slučaju radilo o ljubavi, tom najprecjenjenijem osjećaju svijeta, a u
biti besmislenom, jer nastaje zbog unutarnje mahnitosti. Tražio je svoju maloljetnu
ljubavnicu, što je bilo žalosno i smiješno. I nikako se nije htio toga prihvatiti, posebice stoga
što maloljetnica iza sebe nije ostavila ni najmanju sitnicu, nikakvog traga. Muškarčev očaj bio
je dirljiv, tako je jadno izgledao u vunenom ukočenom kaputu, filcanom klobuku nabijenom
na oči, kao da se u svemu izgubio, čak i u vlastitoj odjeći.
»Gdje je ona. Samo to želim znati«, rekao je.
I tada je Lav zavirio u prošlost. Odmah je tamo ugledao traženu djevojku, jer je bila
pokretljivija i upečatljivija u vremenu od ostalih bića. Zaprepastila ga je; uopće nije bila
maloljetnica niti žena. Bože moj, Lav se ozbiljno prestrašio i samo je rekao ovom tužnom
muškarcu: »Ona je ovdje«, jer ju je vidio također u sadašnjosti i budućnosti.
»U mjestu?«, obradovao se muškarac i Lav je prvi put ugledao njegove oči — podbuhle i
izblijedjele.
»Negdje u okolici«.
Pred vratima mu je muškarac nekako kriomice utisnuo novčanicu.
O tome nije trebalo govoriti, mislio je poslije Lav.
O takvim stvarima nikada ne treba govoriti. Tko bi u to povjerovao? Da se vidi ono što
ne postoji. Da čovjek nije do konca čovjek. Da je svako donošenje odluke iluzija. Hvala Bogu
što ljudi imaju sposobnost nevjerovanja, istinski dobrotvorni božanski dar.
Žene, kada su tražile ljubav, uvijek su bile konkretnije; željele su biti zagrljene, vođene
pod ruku kroz park, željele su nekome roditi dijete, prati prozore u subotu, nekome kuhati
juhu. Kad bi zatvarao oči, vidio bi njihove živote; činili su mu se nezanimljivi i teško mu se
bilo usredotočiti na pojedinosti koje su ih zanimale. Tamnoplav ili crnokos. Jedno ili dvoje

64
djece. Tijelo zdravo ili bolesno. Novac ili prazne ladice. Ali i to je uspjevao kad bi se upeo. U
vizijama je brojio djecu, zavirivao u ladice i procjenjivao boju kose muškaraca u bijelim
potkošuljama, koji jedu nedjeljne juhe. Ženska su ga bića raznježivala. Dok su sjedile sučelice
i iščekujući oči pripijale za njegovo lice, bile su kao plahe životinje, kao srne, kao proljetni
zečevi — nježne i plahe, a ujedno najmudrije u izvrdavanju, izbjegavanju i skrivanju. Na
trenutak bi čak pomislio da je ženstvenost neka vrsta muškosti koja se zadobiva odmah poslije
rođenja, kako se nikada nikome ne bi otkrila do konca. Da bi se zakamuflirano proživio život.
Mislio je da ne pitaju o onome o čemu bi trebale pitati.
Novac koji je zarađivao proricanjem (ne veliki) mijenjao je u dolare. Htio je otputovati u
Indiju, što mu nikada nije uspjelo, jer je Indija, kao i sve, prestala postojati.
Već je bezbroj puta gledao tuđu budućnost i slivala mu se ona u budućnost zajedničku,
totalnu. Znao je da će nastupiti smak svijeta, uskoro, to je bilo samo pitanje izračuna.
Vidio je, dakle, dolinu nad kojom je visjelo nisko, narančasto nebo. Svi zarisi ovoga
svijeta bili su neizraziti, sjene bez oštrine i prožete nekakvim stranim svjetlom. U dolini nije
bilo nikakvih kuća, nikakvih ljudskih tragova, nije rasla nikakva rukovet kopriva, nikakav
grm podivljalog ribiza. Nije bilo ni potoka, a mjesto gdje je bio zaraslo je gustom i tvrdom
riđom travom. Mjesto gdje je bio potok izgledalo je kao brazgotina. U tom mjestu nije bilo
dana niti je dolazila bilo kakva noć. Narančasto nebo svijetlilo je sve vrijeme isto — ni toplo,
ni hladno, posve nepokretno, ravnodušno. Gore su još uvijek obrastale šumom, ali kad se
zagledao, vidio je da je bila mrtva, okamenila se u jednom trenutku i ukočila. Na smrekama
su visjele šišarke, a grane su stalno bile pokrivene pepeljastim iglicama, jer nije bilo vjetra
koji bi ih osuo. Imao je strašan predosjećaj, kad bi se u tom pejsažu pojavio bilo kakav pokret,
šuma bi se s treskom raspala i sasula u prah.
Tako je morao izgledati samo svršetak. Ne potop, ne ognjena kiša, ne Oświęcim, ne
komet. Tako će izgledati svijet kad s njega otiđe Bog, tko god on jest. Opustjeli dom,
svemirska prašina po svemu, smrad i tišina. Sve što je živo, zamire i pljesnivi od svjetla, koje
ne poznaje pulsiranje, nego je mrtvo. Pod tim sablasnim svjetlom sve se rasipa u prašinu.
Čovjek koji svakodnevno vidi konac svijeta, živi spokojno. S vremena na vrijeme ide do
Krakowa po knjige, gleda kroz prozore vlaka krajolike kojima prolazi, uglavnom Górny Šląsk
s njegovim industrijskim svetištima, potom polja na Opolszczyzni koja se spajaju s obzorom,
redom zasijana uljanom repicom, koja svake godine cvjeta desetog svibnja. U plastificiranoj
naprtnjači nosi sve moguće apokalipse prepisivane stotinama puta na stroju (posljednje su
kopije gotovo nečitljive, ali stalno u njima tinja uzvišeni naboj) izjave duhova o propasti,
ukazanja Majke Božje, zamršena Nostradamusova štiva.
Naglo prestaju ravnice i počinju planine. Vlak ulazi u smrekovu šumu, vuče se kamenim
klancima, zavija kroz doline, pa se iznenada nađe u samom središtu Wałbrzycha. Ljudi se
iskrcavaju na Kolodvoru Grad, ali Lav ide dalje, na Glavni, jer tamo presjeda za Kłodzk.
Wałbrzych Glavni je pusti tamni kolodvor s jednim kioskom, gdje rudari iz noćne smjene
kupuju cigarete i prezervative. U baru prodaju piroge zalivene slaninom i tanki čaj, s mukom
zaparen u ohlađenoj vodi. Vlak do Kłodzka kroz Nowu Rudu najčešće je prazan. Lav zauzima
mjesto na katu kako bi bolje vidio. Jer to je najljepša trasa kakvom je bilo kada prolazio vlak.
Ide visokim vijadu- ktima preko širokih dolina, planinskim padinama, iznad sela i potoka. Iza
svakog zavoja pucaju novi prizori koji zaustavljaju dah. Blagi planinski obrisi, svileno nebo,
pojasevi zelenila. Dolinom, cestom, idu ljudi, tjeraju krave, trče psi, nekakav seljak naglo
praska u smijeh, zvone zvonca na ovčjim vratovima, svrbi koža, iznad ide čovjek s
uprtnjačom, maše rukom, dim iz dimnjaka vije se u nebo, ptice ravnodušno lete na zapad. U
takvom vlaku ne da se čitati. Treba gledati.
Lav je počeo pisati knjigu. Dao joj je naslov, započeo je od naslova: Svršetak mora doći.
Bila je o smaku svijeta. U njoj je pravio duboku analizu neba. Svršetak svijeta započet će 2.
travnja 1995. godine, kad Uran uđe u Vodenjaka, a nestaje jedanput zauvijek u kolovozu
1999. godine, kad Sunce, Mars, Satum i Uran oblikuju na nebu veliki križ. A pisao je tu
knjigu 1980. godine, zimi, kada još ništa nije bilo pouzdano poznato, ali kada su započeli
štrajkovi, a u Wrocławu se štrajkujući tramvaji posložili u veliki križ, golem koliko i cijeli
grad, Lav je priznao da je možda pogriješio u svojim osjetljivim opservacijama, u iščitavanju

65
majušnih cifri u efemeridama i smak svijeta može nastupiti brže. Nije ga mogao dočekati.
Tako je živio u iščekivanju. Izderao je stare postole, rublje se razvlačilo po šavovima, pucale
gume u gaćicama, na čarapama se otvarale rupe, na petama se ukazivale tanjušne mrežice od
najlonskih niti kroz koje se vidjela otvrdla koža. Nikakvih zaliha, nikakvog »poslije«. Prazne
staklenke od majoneze vapile su za džemom, marmeladom za zimu, za kompotima u slučaju
iznenadnog odlaska u bolnicu. Ali zima je mogla ne doći, moglo je ne biti sljedeće godine.
Kruh treba pojesti do konca, do posljednje mrvice, sapune izrabiti do tanke pločice, koja se
kasnije može iskoristiti za pranje.
Za ljeto 1993. godine predviđao je potop. Naglo će se istopiti led na sjeveru i podignuti se
voda u oceanima. Nizozemska će nestati pod vodom. To isto dogodit će se Żulawama27. Može
biti čak i gore — na površini će ostati samo gorja i planine. Nowa Ruda će se spasiti, jer je na
visini. Potom će izbiti rat na Bliskom istoku koji će se tijekom godine pretvoriti u svjetski rat.
Raskvašenim dolinama opet će nadirati vojske. Katedrala u Wrocławu pretvorit će se u
džamiju. Potom će, početkom 1994. godine nebo biti tamno nekoliko dana od nuklearnih
eksplozija. Ljudi će početi obolijevati. Hvala Bogu što se ništa neće dogoditi Nowoj Rudi.
Lav je sam izdao tu knjigu, novcem od proricanja, 1990. godine, kada se papir više nije
dobivao na sljedovanje. Tri godine je čekao na prve znakove smaka svijeta, ali ih nije bilo,
usprkos praznim staklenkama i kruhu pojedenom do sasušene korice. Ljeto devedeset treće
bilo je sparno i te je strašne žege uzeo kao početak svršetka, ali su prestale na vrijeme, djeca
su pošla u školu, ljudi su pekli pogačice sa šljivama, na poljima kopali krumpire. U Lavovoj
kuhinji pokvarila se plinska peć i kako je postajalo hladno, a njemu je bila potrebna topla
voda, morao ju je popraviti. Grebući po zapomicama junkersa imao je kao ledenica prodoran
osjećaj uzaludnosti. Kada nestaje svijet, svekolika aktivnost postaje bolest.
Za Lava svijet se ipak skončao četrnaestog studenoga 1993. godine, za vrijeme velike
konjunkcije Urana i Neptuna u osamnaestom stupnju Jarca. Pojmio je to jedne noći dok je
sjedio u kadi — to je jedini uspješan način grijanja čitavog tijela. Toga dana na televiziji su
rekli kako neka sekta u Urugvaju čeka danas na smak svijeta. Potom je papa s desnom rukom
u zavoju blagoslovio svijet lijevom, a u vremenskoj prognozi upozoravano je na vijavice. Na
koncu pojavila se još i umorna spikerica i govoreći laku noć, dometnula iznenada onako od
sebe, s očitim sarkazmom: »Usprkos pesimističnim nagovještajima urugvajske sekte, svijet
traje i dalje«. Tada je Lav pomislio kako do konca dana ostaje još četrdeset i pet minuta, jedan
školski sat. I pošao se kupati.
Dok je sjedio u kadi, u Lavovoj se kupaonici utrnulo svjetlo, umuknuo televizor, a iz
slavine u kadu potekla ledena voda. Preneražen se ukočio, ali nije čak ni pokušao tražiti
pomoć u tami. Kroz glavu su mu progalopirali stupci cifri s efemeride i mračni, bešumni
dijagram sunčanog sustava. Cijevi u kupaonici zahučale su kao trublje suda, a nago Lavovo
tijelo počelo je drhtati. Pomislio je tada na sve bližnje — premda su to bili samo daleki
bližnji, jer inih nije imao — i na to što rade te sve mjesne životinje, psi, mačke, morska prasad
i hrčci, boje li se također i one, hoće li životinje i dalje biti s nama. Hoće li se u svakom domu
pojaviti ognjeni mač, čak i na jedanaestom katu nebodera, i gdje će se rastvoriti zemlja kad se
gotovo nema gdje parkirati. Iznenada je u toj tami kupaonice jasno ugledao sliku od koje je
drhtao dok je još bio dijete: iz zemlje izlaze umrli, goli su i uspavani; ljuljaju se kameni
križevi na grobljima, razmiču se nadgrobne ploče. Nad obzorom stoji anđeo, njegovo lijepo
lice krivi se od gađenja i gnjeva, oko njegove glave grmi uragan. Tako je bilo u Lavovim
očima, u njegovoj glavi.
Kupaonica je ostajala tamna.
Od rike cijevi lagano su podrhtavali zidovi. Lavova vilica počela je drhtati i konačno je
začuo svoje vlastito cvokotanje zubi. Ali to nije bio strah. Njegov osjećaj koji ga je obuzeo —
bilo je razočarenje. Najprije malo, kao onda kad bi mu mama pod božično drvce, umjesto
žuđenog konja na kotačićima, kupila pidžamu, potom sve veće i konačno nepodnošljivo. I
tako to treba izgledati? Mrak i rika cijevi u zidovima?

27
Żulawa je područje pokriveno vrlo plodnom zemljom postalom taloženjem riječnih nanosa
uz ušća u more, posebice u deltama. U Poljskoj su najpoznatije Żulawy Wiślane.

66
 Čovjek koji je predvidio smak svijeta i koji je možda pogriješio samo točan datum, u biti
je bio optimist. Htio je biti svjedok svega, kao da je to sam izazvao, a još mu se javljala čak i
stanovita rijetka konjunkcija, i Neptun i Uran, kako se škripeći otiru jedan o drugoga, kako
laju njihove nakostrušene energije.
Jedino što je sada poželio, bilo je pogledati u nebo, je li već počelo gasnuti, jesu li se već
počele miješati orbite planeta, sudaraju li se ubrzane galaksije i skrućuje li se apokaliptična
prašina na nultom stupnju kelvina. Stisnuo je uzdrhtale vilice i podigao se iz ohladnjele vode.
Tada, u jednom najnepojmljivijem trenutku u Lavovom životu, gola žarulja je zasjala,
slavina je zahripala i šiknula vrelom vodom, a iz sobe dopro do njega glas televizora, kao da
je baš televizor sa svojim milijunom lica bio jedino uskrslo biće. Lav iznenađen tim
nepredvidivim obratom stvari, ukočio se s nogom na rubu kade i žmirkao zaskočen svjetlom.
Klupka pare kvasila su puknuto ogledalo. Oprani ručnici visjeli su na klinovima. Napis na
plosnatoj boci glasio je: WARS, jednako beznadno kao i prije.
Lav je izišao iz kade, otvorio vrata na hodnik i osluškivao. Netko je išao stubištem
lupkajući nogama. Odozgo, od susjeda tekla je monotona mehanička glazba. Lav je prešao
preko sobe i otvorio balkonska vrata. Njegovo zaokupljeno tijelo nije zamijetilo hladnoću.
Ispred sebe je ugledao grad, isti onakav kakav je bio jučer, prije sat vremena. Po dolinama su
gorjela svjetla, žuborilo je. Ali Lavu se činilo kako ništa više nije isto. U tom sigurnom
poznatom prizoru osjećao je prijetvornost. Nosom je udahnuo zrak kao da se nadao tako
pronaći miris paljevine. Pojmio je to poslije nekoliko minuta, tijekom kojih je njegovo tijelo
obamrlo od hladnoće — svijet je okončao, premda je zadržao privid trajanja. Tako izgleda
istinski svršetak.
Iz nekakvih razloga ljudi nisu u stanju predočiti sebi svršetke, ne samo svršetke velikih
stvari, nego čak i najmanjih. Možda samo predočavanje sebi bilo čega nekako iscrpljuje
stvarnost; možda ona ne želi biti predočena u ljudskim glavama, možda želi biti slobodna kao
buntovni maloljetnik, i baš je zbog toga uvijek drukčije nego se zamišljalo.
Od sljedećeg dana Lav je počeo živjeti u svijetu koji više nije postojao, koji je čitav bio
privid, san u tijeku, navika osjetila.
I to uopće nije bilo teško; bilo je lakše nego taj tamo život, nazbilj. Sada je izlazio u grad
kao u maglu, kao u dekoraciju. Izvodio je grimase pred ljudima, smijao se kad su ga začuđeno
gledali. Čak je sebi dopuštao ponešto i maznuti u delikatesima, ali ne previše, sitnice, jer bi se
poslije osjećao neugodno. Prestao je voditi računa o odjeći. Glavno je bilo da se ne prehladi.
Obuvao je dvije različite cipele, a kada je jesenski ogrtač zalio uljem, pretvorio ga je u deku;
načinio je prorez i nosio ga kao pončo. Kako je u kut bacio svoje efemeride i ostale izračune,
imao je dosta vremena; gnijezdio se u perivoju iznad rječice i promatrao svaki kamen, svaki
zid. Gledao je vide li se negdje nekakvi znakovi raspadanja. Nalazio ih je, kako ne. Rijeka je
gotovo svakog dana mijenjala boju. Jedanput je bila smeđa, tamna kao kava, drugi put
ružičasta kao šampanjac. Kamenje se počelo borati. Mostić se osipao i Lav je nestrpljivo
čekao kad će ljudske utvare upasti u nerealnu vodu. Prolazio je između stolova na zelenoj
tržnici i iz koševa uzimao najzrelije voće. Neki su vikali na njega, neki ne. Presretao je mlade
djevojke u kućnim vežama više za šalu ili da bi svladao svoj strah pred privlačnom
ženstvenošću u tijesnim suknjicama, naravno da ne bi mogao imati nikakve želje za nekim
koga nema.
Gledao je također u nebo. Izazivalo je čežnju u njemu. Svaki danje izgledalo drukčije, kao
ta raznobojna rijeka, jer su se zvijezde kretale nekako kaotično i nepredvidivo. Satima je
tražio Mars, ali ga nije bilo tamo gdje bi trebao biti. Mliječna staza postala je gotovo
nevidljiva. Iznad Annine gore ponekad je izlazilo nekakvo jasno svjetlo, ali nije znao što bi to
moglo biti. Viđao je katkada ljude, ljudske utvare, kako također gledaju u nebo, ali nisu
izgledali uznemireno. Ljubili su se pod mjesecom, premda je od tog tamo dana bilo teško
predvidjeti njegove faze. Radio je što je htio.
Lav je išao spavati i sanjao je da ne spava, samo hoda gradićem, uzima voće sa stolova,
promatra rječicu.
Katkad bi radio ovo: uvlačio bi prst u zid i grebao po njegovoj toploj sasušenoj
unutrašnjosti. Kamenje popuštao pod jagodicom prsta, mrvio se, povlačio pred dodirom.

67
Ostajala je rupa koja više nije mogla srasti. Jedanput je vidio kako je usahnula jedna kuća
iznad rijeke. Izgledala je kao da je uvenula, postala je krhka i bespomoćna. Popustila je pod
svojom težinom i tiho se ispružila na zemlju. Ostao je samo jedan zid koji se držao susjedne
zgrade. Ljudi- -utvare valjda to nisu zamijetili. Zaobilazili su sada prazno mjesto, kao da
nikada ničega tamo nije bilo, kao da je to mjesto za kuću zaraslo u njihovim očima.
U takvim trenucima tužnog čuđenja razmišljao je o sebi — postoji li, ili ga nema.
Dodirivao se po rukama i licu, ali se nije mogao odvažiti dodirnuti svoj trbuh. Bojao se kako
će i tamo napastni prst početi vrtiti rupu i tako bi Lav sam sebe provrtio naskroz i više se ne bi
mogao srasti, ostao bi s tom rupom.
Još je susretao ljude čija su mu se lica činila poznata. Ali sve rjeđe. Prodavačicu povrća
zamijenila je neka nova, neupečatljivog lica, sličnija karfiolu nego čovjeku. Nije viđao ni
direktora gimnazije, susjeda s prvog kata. Sada je imao dojam kako je u njegovom velikom
stanu stanovao netko drugi, gladak i sklizak s njuškom opaljenom svjetlom, svakog jutra
brijanom do korijena, uvijek s telefonskom slušalicom u koju je cijedio svoju papirnatu
mudrost i pobjeđivao na svim radijskim natječajima. Također nije bilo ni dviju djevojčica
koje su sličile jedna drugoj kao dvije kapi vode, koje su se godinama igrale na krovu garaže.
Sada, kad bi bilo toplo, izležavale su se tamo mlade, mršave žene i izlagale svijetle trbuhe
posivjelim sunčevim zrakama. Sunce uostalom nije kožu činilo tamnijom kao nekad, nego ju
je činilo pepeljastom, činilo da postaje siva kao isprana jutena vreća.
Ta poznata lica bila su: žena, za koju je mislio kako je već davno umrla, poznavao ju je
valjda još od rata, i mladi čovjek s kosom do ramena, provincijski hipi — viđao ga je gotovo
svakog jutra na mostu, uz izblijedjeli kip svetog Nepomuka; išao je preko mosta i pljuvao u
rijeku. Možda je išao na posao, jer je valjda imao negdje nekakav posao. Na primjer Lav je
čuo kako iza brda huči Blachobit, a ponekad noću bio je otamo odsjaj prljavog žućkastog
svjetla.
Plači, govorio je sebi, jer mu se to činilo normalnim, premda nije osjećao nikakvu žalost.
I ponekad bi mu to uspjevalo. Stao bi na raskr ižje Ulice Piastów28 i Podjazdove, i plakao, a
nakaradni automobili prelazili su preko njega i ništa mu nisu mogli učiniti.

MISMANTIJA
Na intemetu sam pronalazila čudne stvari. Na primjer različite oblike gatalačke djelatnosti:

Aeromantija, gatanje iz zraka.

Alektriomantija, gatanje pomoću pijetla.
Antinopomantija, gatanje iz utroba žena i muškaraca.
Gastromantija, gatanje prema zvukovima koji dopiru iz trbuha.
Idolomantija, gatanje iz kapelica, slika i kipova.
Kattabomantija, gatanje iz metalnog posuđa.
Logaritmantija, gatanje pomoću logaritama.
Macharomantija, gatanje iz noža.
Oinomantija, gatanje iz vina.
Omfalomantija, gatanje iz pupka.
Sciomantija, gatanje prema sjeni.
Teriomantija, gatanje prema divljim životinjama.
Tuframantija, gatanje iz pepela.
Tiromantija, gatanje iz načina na koji se reže sir.

ČOVJEK IZ DRUGE RUKE

U rujnu na Radiju Nowa Ruda počeli su čitati novi roman. Neki američki ili engleski.

28
Piast, čit. Pjast, Piastovi, poljska pučka vladalačka dinastija koja počinje Mieszkom (umro
992. god.) i vlada do 1138. godine

68
Čovjek iz druge ruke. Autora nisam zapamtila, prezime mu je zvučalo slično ostalim. Bila je
to tužna, razvučena povijest života muškarca koji je imao uporni, uništavajući osjećaj da je
sporedan, neautentičan, da je sav ponavljanje nečega što je već bilo. Doslovno, da je
nadomjestak nekog originala, svježeg bića. Na primjer to što je posvojen iz sirotišta, ili je
imao nekakve biološke roditelje, neznano kakve. Posvojili su ga ljudi kojima je umro njihov
vlastiti sin. Morao je, dakle, nekoga zamijeniti. Nije bio sin sam sobom, nego je određen biti
nadomjestkom nekog drugog, tog djeteta koje je umrlo. Prva tri poglavlja — bila su njegova
mladost. Stalno je rastao u uvjerenju kako je ispirak poslije nečeg drugog, boljeg. U četvrtom
poglavlju pošao je na studije i fascinirao ga Platon. Savršeno je razumio što je on mislio kada
je pisao o Ideji i njezinoj Sjeni. Da postoji nešto istinsko, jedinstveno, neponovljivo, savršeno
u svojoj jedinstvenosti. I nešto više razmazano, odraženo, kao svaki odražaj — nestalno, puno
nedovršenosti, svjetlosnih lomova, dakle, krivotvoreno, čorbine čorbe čorba. To poglavlje
bilo je pomalo dosadno. Radio je bio na terasi. Ličila sam vrata, na krovu su radili radnici i
također slušali o emanacijama, pećinama, sporednosti i očaju. Junak knjige zaljubio se u
filozofiju. Svoj magistarski rad pisao je o nekom platonovskom epigonu, nisam zapamtila
kako se zvao, slično brojnim ostalim antičkim Grcima, i na koncu, ispalo je da je i taj rad bio
nehotični plagijat, da je uradio ono isto što je netko drugi prije napravio. Potom u sljedećim
poglavljima oženio se rastavljenicom — bio je njezin drugi muž. Njegova žena nikada nije
prestala voljeti onog prvog. Ima u toj knjizi ovakva scena — slušala sam je u potkrovlju dok
sam ga sređivala — kad junak nalazi u ladici kupaonice u njezinom domu (jer dom je bio
njezin) toaletni pribor tog tamo, postavljen kao u muzeju i na koncu počinje prati zube
njegovom četkicom, prska se njegovom toaletnom vodom, oblači njegovu pidžamu, a ta
njegova žena navodi ga da s njom vodi ljubav isto kao taj tamo. Odmah sam se sjetila
Podstanara Polanskog, možda ne samog filma, nego me podsjetilo samo kako sam zapamtila
Podstanara kada sam ga ugledala prvi put. Zub iskopan iz rupe u zidu — što znači da svijet
daje znakove, nešto hoće, i potom taj višekratni pokušaj samoubojstva, bacanje s prozora i
ponovno pentranjem natrag. Besplodno beskonačno umiranje. Dalje, u toj knjizi, pokazalo se
da je junak očito poočim, drugi otac. Ne može imati svoju, originalnu djecu. Ljudi-Sjene ne
mogu se razmnožavati, tako je mislio. Radi kao urednik u nekakvoj izdavačkoj kući i
popravlja tuđe knjige. Mašta o tome da napiše svoju knjigu, ali u tim tuđim uvijek otkriva
svoje ideje, već napisane, već urađene. U telefonskom imeniku nekoliko je desetaka inih
osoba s tim istim prezimenom i sigurno ga zbog toga gnjavi policija, jer prezimena su kao
kakav bračni varalica. Povrh svega sliči nekom ne pretjerano obljubljenom političaru i svi ga
s njim brkaju. Njegovu sliku odlijepljuju s gimnazijskog panoa i pogreškom zamjenjuju
drugom.
Izgubila sam dva posljednja poglavlja zbog dovoženja dasaka iz Wambierzica. Ne znam
kako se završila povijest Čovjeka iz druge ruke. Morao je umrijeti, kao svatko. Možda su
pobrkana tijela i pokopan je pod drugim imenom. Možda se za vrijeme pogreba u blizini
održavao drugi pokop, nekog važnijeg, a limena glazba zaglušila rutinski, najprije umnoženi i
napamet naučeni svećenikov govor.

BJELINA
Stigli su bijelim automobilom. R. im se pridružio i pomogao izvaditi torbe iz prtljažnika.
Stajali su trenutak uz automobil — R. se uvijek divi automobilima gostiju. Raspituje se o
godištu i koliko troši. Obje kuje radosno su plesale okolo, a onda se Janka, kao obično,
namjestila na vozačevo mjesto.
Njihov automobil bio je bijel bjelcat. Izišla sam na stubište i mahnula im rukom. Ona je
već išla prema meni, gledala je pod noge na strmu stazu. Bjelina automobila bila je pozadina
za njezinu vitku siluetu. Curila je s bijelog zaslona, kao lik koji izlazi s filma i nestaje u mraku
gledališta. To gledalište bila sam ja.
Gledala sam je, osmjehivala se i bilo mi je jasno da je svaka bjelina u suprotnosti s
prirodom. U prirodi je nema. Čak ni snijeg nije bijel; siv je, žut, bljeska zlatkasto, zna biti
plav ili grafitan. Zbog toga se bune bijeli ubrusi i posteljine, zbog toga uporno požućuju, kao

69
da se žele osloboditi te nerealne šminke. Poznati prašci za pranje tu ne mogu pomoći. Kao
brojni ljudski pronalasci, samo će umnožiti obmanu, odražavajući svjetlo.

SRPANJSKI UŠTAP
Marta je vidjela kada smo iznosili stolce na terasu i postavljali ih jedne iza drugih u dva,
možda tri reda. Protiskivali smo se kroz vrata s pladnjevima punim šalica i čaša; zveckale su
žličice u šalicama, škripale premještane klupice. Neki su već zauzeli mjesta. Sjedeći,
poluglasno smo razgovarali, onim jednoličnim tonom koji prati ispunjavanje kazališne
dvorane. Iz riječi ništa ne proistječe, jedva su registrirane, markiraju rečenice, pokreću zrak
kao sjeme maslačka. Iz šuškavih kutija izvlačili smo bijele cigarete.
Netko je nekom iznad glava dodavao drugu šalicu ili tanjurić, netko se vraćao u
predsoblje po džemper. R. je donio dvije boce vina i stavio ih na vrtni stolić. Na vratu mu je
visio dalekozor. Jedna od žena naslonila se na stubišnu ogradu i provjeravala oštrinu
fotoaparata. Mladi čovjek s bradom gledao je na sat i odjednom su svi počeli provjeravati
vrijeme, i svjetlo u predsoblju naglo se ugasilo, a dom je postao taman, onakav kakav je
uvijek bio. Samo se crveni žar cigareta, kao prezrele ivandanjske krijesnice, kretao gore-dolje,
označavajući u tami trag kretanja ruku do usta.
Marta je zakopčala džemper, jer je od šume već strujala hladnoća. Noć je bila tiha i gluha.
Šturaka još nije bilo.
I sad je Marta čula naglo komešanje na terasi. Ushićeno smo uzdahnuli, a nečiji ženski
glas je rekao:
— Evo ga.
Marta je tada okrenula glavu i ugledala ono isto što i mi — tanki, dugački, krvavocrveni
pojas nad crtom obzora, točno između dviju smreka. Aparat je škljocnuo, dalekozor nježno
udarao o plastična puceta košulje. Crvena crtica počela je rasti i pretvorila se u kupolu — na
obzoru je izrasla velika sjajna pečurka. Rasla je na očigled, pretvarala se u polukrug, a potom
je već bilo jasno da se iza rubova svijeta rodio mjesec. Dvije smreke držale ga između sebe
kao dijete. Aparat je diskretno škljocao svako malo, sve dok se mjesec oslobodio od zemlje,
odvojio se od crne crte obzora i nesigurno se njišući zaplovio u visinu. Bio je golem.
Netko od nas počeo je u zanosu pljeskati i tom su se pljesku pridružili ostali dlanovi.
Kada je mjesec napuštao sigurni prostor između dviju smreka, njegova se boja polako
mijenjala — najprije je bio žut, potom bijel, a potom zelenkast. Nad vršcima drveća jasno su
se mogle vidjeti crte njegovog lica.
Ali Marta je gledala ljude na terasi. A tamo su zveckale čaše. Trgnula se na pucanj
šampanjca. Ljudi su polako počeli govoriti, najprije poluglasno, onda sve glasnije i sve je bilo
kao i uvijek.

OSLUŠKIVANJE
Kako je u kući bilo mnoštvo ljudi i ne bi bilo dosta mjesta za spavanje, pošla sam spavati
u voćnjak, na taj crveni gvozdeni krevet, koji je danju služio za čitanje. Prostrla sam čistu
bijelu postelju. U noći se činila sjajnosiva.
Vidjela sam dom izvana, s prozora u kupaonici tuklo je svjetlo i bacalo dugi svijetli trag
na ribnjak, potom se na trenutak s bukom uključila pumpa. Kad je poslije jedne minute
umuknula, dom se zatamriio i nestao mi s očiju. Nebo se sada činilo svjetlije.
Noć nije tako tamna kako se o njoj govori. Ima u sebi blaga svjetla koja teku s neba na
gore i doline. Zemlja također svijetli. To je hladni sjaj, sivkast, blago fosforirajući kao sjaj
golih kostiju i truleži. Danju se taj sjaj ne vidi, a ni za vrijeme jasnih, mjesečinom obasjanih
noći, niti u osvijetljenim gradovima i selima. Samo u pravoj tami postaje vidljivo svjetlo
zemlje.
Pažljivo sam promatrala svaki komadić prostora, koji sam mogla vidjeti s kreveta, svako
drvo, svaki bus trave, svaku krivinu na obzoru. Sve je izgledalo kao da je zaprašeno pepelom,
posuto brašnom. Noćno svjetlo zatiralo je oštre kutove, približavalo suprotnosti. Gubile se

70
granice između jednog i drugog. Brojne stvari činile su se tek umoženošću jedne. Te su slike
morale nekako zasužnjiti moj pogled, uspavati me, jer kad sam se probudila, iz sna istrgnute
oči vidjele su samo tamu — mjesec je već zašao. Ali se zato prenuo moj sluh, preuzeo svu
kontrolu nad tijelom i vukao me sada za sobom. Puzao je po zidovima kuće i osluškivao.
Polako se iz prividne tišine pomaljalo disanje ljudi koji su spavali u kući, najprije lahor,
šuštanje koje mi je grmjelo u ušima dok sva nisam postala sluh — mesnata zdjelica, osušena
čaša, vlažna svilena trublja pripijena uz zidove. Počela sam čuti prvi put u životu od početka
do konca: disanje pozaspalih unutar zidova doma postalo je šum, zvižduk koji upada u ljudska
tijela i oživljava te mrtve zombijske strukture; njihove su vjeđe mljaskale nemirno, kao mesne
polovice bacane na hladnu podlogu; srca im tutnjala zvukom koji je bio teži od zraka i odmah
otjecao pod zemlju. Ravnomjerno, ritmom sna, pucketali su kreveti. Potom sam začula žamor
mišjih metropola u zidovima doma — ta sitna brza križanja, mjesta nježnih susreta, smočnice.
Čula sam potkomjaka u nogama borovog stola. U kuhinji je startao zamrzivač objavljujući
noćne zamrzle letove.
Leptiriće su škakljale hladni noćni prostor. A sve to sjekla je na komadiće histerična
zvonjava kapi koje su kapale iz kuhinjske slavine. Zaglušena, okrenula sam se na leđa i
pogledala u nebo. Trebalo je biti tiho kao i uvijek, ali nije bilo. Začula sam zvižduk padajućih
meteora i šum kometa koji ledi krv u žilama.

TKO JE NAPISAO SVETIČIN ŽIVOT

I OTKUD JE TO ZNAO
Nekakav mladi klerik uzeo je od njega sve papire i rekao mu da dođe navečer, a onda mu
bez riječi pokazao sobu u koju se sada trebao smjestiti čekajući odluku vijeća. Soba je bila
mračna i vlažna, s njezinog prozora ugledao je rijeku i bijedne kućice na obali. U stanovitom
smislu soba je podsjećala na njegovu ćeliju u samostanu — uski krevet, nasuprot njemu stol i
stolac, a umjesto ovčje kožice, klecalo. Odmah je klekao na njega i pokušao se moliti, ali
Kummernis nije htjela doći do klecala. Paschalis je više mislio na glatki ukrašeni namještaj
nego na sveticu, pa je na koncu kleknuo na kamenu podlogu. Ali ni sada se nije mogao
sabrati. Iza prozora je protjecao šum rijeke, ulični žagor, nekakva škripa kotača, ljudski
glasovi. Glatz nije pogodovao molitvi. Prvi put poslije toliko godina zaspao je bez molitve.
Sljedećeg dana onaj isti klerik obavijestio ga je da je biskup pročitao dokumente, pa će
audijencija biti sutra. Sljedećeg dana rekao mu je to isto. I sljedećeg također. Paschalis je
dakle stanovao u biskupskoj palači i imao je vremena za razgledanje grada.
Vidio je mnoštvo ljudi; činilo mu se nevjerojatnim koliko ih živi najednom mjestu. Bilo je
čudno što se svi međusobno ne poznaju. Mimoilazili su se ravnodušno na ulici i ne gledajući
se. Hodao je tim čudnim mjestom od jutra do večeri, sve dok mu remenje sandala nije izranilo
kožu. Promatrao je trgovce na tržnici, iza banaka pretovarenih svakim dobrom. Teško je bilo
popamtiti čemu služe sve te stvari. Vidio je djecu koja se igraju na samoj ulici, životinje
izmučene žagorom i žegom, drvene, drečavo obojene kipove u crkvama, koji su neodoljivo
sličili na ljude.
Ali najviše su ga opčinile žene. Tu u gradu bile su još upečatljivije, konkretne i opipljive.
Dok se molio u crkvi, prepoznavao je njihovu nazočnost po šuškanju haljina i delikatnom
lupkanju potpetica. Kriomice je promatrao svaku pojedinost njihove odjeće, pramenove kose,
spletene pletenice, oblik ruku, neusiljenu kretnju dlana dok su se križale. Kad nitko ne bi
vidio, ponavljao je te kretnje, kao da vježba komplicirano magično čaranje.
U jednoj ulici uz rijeku pronašao je kuću pred kojom su stalno stajale mlade djevojke s
haljinama podvrnutim do koljena. Vezice na njihovim košuljama kao da su se slučajno
razvezale i otkrivale mršave prsi. Paschalis je tuda prolazio nekoliko puta dnevno. Ni sam nije
znao kako mu se to događa. Noge su ga same tamo nosile, u te uzvodne, od vlage smrdljive
zakutke, vodom uvijek prožete okolice. Djevojke su se mijenjale, ali ih je na koncu naučio sve
raspoznavati. I one su njega prepoznavale i osmjehivale mu se kao starom poznaniku.
Jednoga dana jedna od njih došapnula mu je, kada je brzim korakom prolazio pokraj: »Dođi,
fratriću, pokazat ću ti nešto što još nikada nisi vidio«. Taj šapat bio je kao udarac. Paschalis je

71
za trenutak izgubio dah i krv mu je udarila u lice. Ali se nije ni zaustavio. Toga istoga dana
ugledao je na bancima male drvene križeve s Kummernisom. »Ovo je sveta Zabrinuta«, rekao
je staretinar, »Zaštitnica svih promjena«. Paschalis je kupio takav križić za novce koje je
dobio od priorise.
Na koncu, pozvan je k biskupu.
»Sve je to vrlo poučno i uzdiže duh. Lijepo si opisao život te neobične žene, ali
uznemiruju nas brojne stvari iz njezinih rukopisa.« Tako je započeo čovjek u crno-bijelom
habitu. Potom je ispred sebe razložio papire i pogledom prelazio po njima. Biskup je gledao
kroz prozor, plećima okrenut njima.
»Što znače, na primjer, ovakve riječi: »Gledala sam to. Bilo je beskonačno i moćno, ali
nije svugdje bilo tako isto. Postojalo je također nekakvo bliže i nekakvo dalje od Njega. Na
rubovima se svojim zamrzavalo, skrutnjavalo kao tekuće željezo.«
»To je bilo o Bogu«, rekao je Paschalis, ali biskup nije reagirao. Bijelo-crni redovnik je
pak rekao:
»Razumijem da to može biti pjesnička metafora, ali priznat ćeš, momče, pomalo rizična.
Majka nadstojnica trebala je biti opreznija i pronicljivija. To je nedorađeno, sine... Ili ovo:
»Bez obzira na to što činim — to je ljubav prema Tebi, a ljubeći Tebe, moram voljeti sebe, jer
to što je u meni živo, što ljubi — to si Ti.« To već zvuči vrlo heretično... Bez obzira na to što
činim... Kao da slušam nekog od tih otpadnika. Ili, poslušajte, ekselencijo...«
Papir ispunjen ravnim Paschalisovim rukopisom otprhnuo je na pod.
»Znam da boraviš u meni. Vidim Te u sebi — objavljuješ se u meni onim svim čemu
mogu vjerovati — ritmom, plimom i osekom, pulsiranju i gubljenju. Pripadam suncu i
mjesecu, jer pripadam Tebi, pripadam svijetu biljaka i životinja, jer pripadam Tebi. Kada
mjesec svakog mjeseca pokreće krv u meni, znam da sam Tvoja, da si me pozvao za svoj stol
kako bih kušala okus života. Kada se svake jeseni moje tijelo zaobljuje i jača, postaje kao
divlja guska, kao srna, čije tijelo više zna o prirodi svijeta nego najmudriji ljudi. Obdaruješ
me velikom snagom kako bih pretrajala noć«.
»Suncu i mjesecu«, ponovio je iznenada biskup i to su bile jedine riječi koje je izgovorio
tijekom tog susreta.
Ne znajući zbog čega, Paschalis je razumio kako je sve propalo i iz džepa je izvukao svoj
posljednji argument — drveni križić s polunagim tijelom žene Kristovog obličja. »Ovo se
može kupiti svugdje«, rekao je. »Vjernici hodočaste u Albendorf poradi njezinog blagoslova«.
Položio je križić na ispisane stranice papira. Biskup i redovnik nagnuli su se nad njega.
»Kakvo neukusno pretjerivanje«, namrštio se redovnik. »Ljudi ne znaju što čine.«
Uzeo je križić među dva prsta i s vidljivom odvratnošću dodao ga Paschalisu.
»Cijenimo trud koji si uložio u opisivanje života te žene. Iz sveg srca vjerujemo također
majci Anieli, ali uz sve dobre osobine, ne razumijemo kakav bi značaj za vjernike mogla
imati ta pripovijest. Vidiš, živimo u vremenu kaosa. Ljudi su izgubili Božji strah i čini im se
kako sami mogu diktirati uvjete Bogu, uvlačiti vjeru u svoje prizemne, ljudske bolesti. Ne
moram ti navoditi primjere svih tih otpadnika kojima je urodila naša zemlja. Naša je zadaća u
obrani čiste vjere. Imamo brojne priznate svece koji su ustrajali u istinskoj vjeri i samim tim
osudili sebe na mučeničku smrt. Sveta Agata koja je odbila ruku poganskom kralju Sicilije...
Odsječene su joj prsi. Sveta Katarina Aleksandrijska, rastrgana je konjima i posječena, ili
Apollonija, bedem vjere u vrijeme progona. Privezana je za stup i čupan joj je jedan po jedan
zub, ili sveta Fina, koja je paralizirana sama uvećavala svoje muke ležeći na kamenom ležaju
sve dok je nisu pojeli štakori...«
Biskup je naglo podigao glavu i prijekorno pogledao redovnika. Zavladala je tišina.
»To sve je iz života uzeto«, počeo je ponovo redovnik, ali tiše. Oprezno je počeo skupljati
papire sa stola. »Netko brani vjeru i umire čestitom mučeničkom smrću. Njegovo trpljenje
ima smisao, njegova muka, iako zaprepašćujuća i strašna, ostaje u granicama dobroga ukusa.
A tu je nešto nezdravo, rekao bih svetogrdno u tom nagom tijelu na križu. Križ budi pomisao
na Izbavitelja, sina Božjeg. A tu gole prsi, lice Gospodina našega nad golim sisama... Dao si
se obmanuti tom slikom. I Majka Aniela dala se njome zavesti... Problem zahtijeva potpuno
proučavanje i tek će se onda moći donijeti konačna odluka. Tvoj posao još nije završen«.

72
 Redovnik je predao Paschalisu Život i križić.
Paschalis je zaronio u grad i do večeri prešao valjda sve njegove ulice. Njegove su se
noge još uvijek nadale putovanju u Rim, bile su spremne za put, morale su, dakle, hodati i
hodati kako bi im olakšao. Mogao je još i tu noć prije povratka ići u biskupsku palaču, gdje bi
dobio prenoćište i večeru, ali nije htio.
»Govno«, rekao je sam sebi prvi put u životu i u tom istom trenutku zamijetio da se našao
u ulici uz rijeku. Od rijeke je strujala hladnoća i zadah vode.
Paschalis se zaustavio ispred krčme. Ljudi su ulazili i izlazili, otvarali vrata i tada bi ga
zapljuskivala zagušljiva, kiselkasta toplina ljudskih tijela.
Netko je dotaknuo njegov rukav i Paschalis je pored sebe ugledao jednu od djevojaka
koje su se danju jasno odražavale svojim crvenim usnama i obrazima od sivih kamenih
zidova. Gledala ga je u oči a njezine su se usne polako razvlačile u osmijeh. Posegnula je
prema svom grudnjaku i za tren su pred Paschalisovo lice iskočile dvije bijele sise. Učinile su
mu se savršene, onakve kakve trebaju biti. Djevojka ga je povukla za sobom u jednu od
susjednih kuća. Prešli su kroz nisko smrdljivo predsoblje i uz nekoliko drvenih stuba stigli u
nekakvu prostoriju. Bilo je tamno, ali je osjećao da je mala.
»Imaš li novac?« upitala ga i zapalila svijeću.
Potreskao je vrećicu privezanu ispod habita; zazveckale su monete. Izba je naravno bila
mala. Na podu uza zid bila je slamom napunjena slamarica. Paschalis je uz vrata odložio
svoju torbu s papirima, a djevojka je legla na slamaricu i pod bradu potegnula svoju suknju.
Vidio je raširene noge u poderanim čarapama i crnu mrlju među njima. Stao je iznad tog
ležećeg tijela i nije znao što učiniti.
»No, fratriću, što čekaš?«, zasmijala se djevojka.
»Htio bih leći na tebe«, protisnuo je kroz stisnuto grlo.
»Ma nemoj, htio bi leći na mene«, uzviknula je djevojka hineći čuđenje.
Paschalis je klekao i blago se spustio na nju. Ležao je trenutak tako, bojeći se disati.
»No i što dalje?«, upitala je djevojka.
Uzeo ju je za ruke i raširio ih što je više mogao. Prsti su dotaknuli njezine dlanove — bili
su tvrdi i opori. Djevojka je ležala pod njim nepokretno, osjećao je kako ravnomjerno diše.
»Možda ovdje nije toplo, ali bi bilo bolje da se razodjeneš«, rekla je iznenada mirno.
Zamislio se, a onda ustao i počeo skidati odjeću. Ona se brzo izvukla iz suknje. Sad su se
dodirivali golom kožom. Osluškivao je njezino disanje. Kožom na trbuhu osjećao je
škakljanje njezinih grubih dlaka.
»S tobom nešto nije u redu«, šapnula mu je u uho i ritmično pokrenula bedrima. Nije
odgovarao, nije se pokrenuo. Uzela je njegovu ruku i blago je položila između svojih nogu.
Tražio je otvor koji ide u unutrašnjost tijela, koji je tako često zamišljao, ali sve je bilo
dmkčije.
»Tako, tako treba«, rekla je djevojka.
Iznenada su se njegovi prsti prestrašili, trgnuo je ruku i pokušao se podignuti, ali ga je
privukla natrag nogama.
»Tako si lijep, imaš kosu kao žena«.
Tada je on posegnuo za njezinom odbačenom haljinom i ustao. Začuđeno je gledala s
kakvom je pobožnošću oblači. Klekla je i pomogla mu zavezati steznik.
»Čarape«, rekao je.
Skinula ih je s nogu i dodala mu ih. Sezale su mu jedva do koljena. Zatvorio je oči pa
prešao rukom po svojim prsima i bedrima. Kretao se, a haljina se kretala skupa s njim.
»Lezi kao maloprije, široko raširi ruke, tada ću otvoriti oči«, rekao je.
Učinila je kako joj je zapovjedio. Stajao je nad njom i dugo gledao, potom je zadigao
nabore haljine i kleknuo između njezinih nogu. Lagano se spustio na nju, uvukao se bez
pogreške, kao da je to vježbao stotinama puta, a onda lagano i sustavno počeo je pribijati k zemlji.

SAN
Dobila sam pismo. Ležalo je na pisaćem stolu skupa s ostalim papirima koji se gomilaju

73
na hrpu, dok nas nema, i koje treba čitati jedno po jedno, gubeći nepovratno radost istezanja
iz škrinjice pojedinih kuverata od konkretnih ljudi i čitanja u skrušenoj sabranosti. Ležalo je
između izbornih letaka, veleprodajnih reklama, reklama za škole jezika, bankovnih odrezaka,
telefonskih računa, pisama s pečatom umjesto imena pošiljatelja; službenih poziva,
razglednica s lakonskim pozdravima, opomena, informacija, obavijesti. Ni ono samo nije bilo
pravo pismo, kao da je ta vrsta pošiljaka nezamijetno izumrla. Prije je bio reklamni list, listić
s tekstom nejasnog preslika, zamazan, prljavo otisnut — nešto takvo ne mili se pročitati do
konca. Promaljalo je između izbornih letaka nekakvih stranaka. I to nije bilo pismo zbog još
jednog razloga, bilo je kuverta samo sebi, kako je to običaj kod službenih pisama — arak
papira složen načetvero s pregibom premazanim ljepilom. Na tome adresa i markica.
Prve riječi glasile su: »Probudi se«. Dalje nisam čitala, ili sam zaboravila što je dalje bilo
napisano. Možda: »Probudi se. Poljska stoji na rubu propasti. Glasuj za našu listu!« Ili:
»Probudi se. Ne propusti prigodu. Pri kupnji iznad 300 zloti dar u obliku izbora lukovica
raznih vrsta narcisa«. Ili: »Probudi se sa znanjem stranog jezika. Naš sustav poučavanja za
vrijeme sna garantira ovladavanje jezikom tijekom tri tjedna«. Sjećam se samo da sam ga
otvorila nožem, kao i sva pisma, i sad će me svaki nož asocirati na to »Probudi se« valjda
zauvijek. Razrezivanje plosnatog tijela presavijenog papira, vađenje utrobe papirnatoj
životinji, da bi se došlo do njegovog punog značenja, gatalačke iznutrice.

KOVARA29 U VRHNJU
Došli poznanici iz Wałbrzycha i ponudila sam ih gljivama. U posljednjem trenutku
upitali, kakve su to gljive, a kad sam im rekla — nisu jeli. Kao da bi nas jedenje ili nejedenje
nečega moglo spasiti od smrti. Umire se bez obzira na to jede li se ovo ili ono, čini li se ovo
ili ono, ili se misli ovo ili ono. Sve upućuje na to da je smrt prirodniji trenutak nego život. Na
primjer osjetljiva uvijača30, prije nego je u suvremenim priručnicima upisana kao otrovna, bila
je ukusna gljiva. Jeli su je čitavi naraštaji, jer raste svugdje. Kad sam bila dijete, stavljalo ih se
u posebnu košaricu, a onda ih se dugo kuhalo i vodu odlijevalo. Sada se govori kako osjetljiva
uvijača ubija polako, napada bubrege, taloži se negdje u utrobi i uništava. Jedući osjetljive
uvijače postaje se u tom istom trenutku živim i mrtvim ujedno. U jednom postotku živim, u
jednom postotku mrtvim. Teško je reći kada jedno prelazi u drugo. Ne znamo poradi čega
ljudi pridaju toliku važnost tom jednom, kratkom trenutku ili — ili.
Kovaru u vinu i vrhnju priprema se ovako:

oko kilogram kovara

4 žlice maslaca
četvrtina čaše bijelog prirodnog vina (najbolje češko sa sunašcem)
prstohvat papra, prstohvat ljute paprike sol
čaša vrhnja
pola čaše krtog sira.

Gljive se prži 5 minuta na maslacu. Dolijeva se vino i pirja još 3 minute. Potom se dodaje
papar, paprika i sol, ulijeva se vrhnje, sipa sir i miješa. Poslužuje se na zapečenom kruhu ili s
krumpirima.

ŽEGE
U vrele dane o podnevima Marta je sjedila na suncu ispred kuće i sa svoje klupice
promatrala naš dom. Na sebi je uvijek imala onaj isti džemper, ispod njega njezina se koža

29
Kovara (Boletus luridus), gljiva iz obitelji vrganja, ali ovu vrstu ne bih preporučio jesti, jer
je službeno otrovna, u što neki gljivari ne vjeruju, pa je jedu.
30
Osjetljiva uvijača (Paxillus involutus), otrovna gljiva. Najčešće raste u blizini bjelogoričnog
i cmogoričnog drveća, a katkada i na propadajućem drveću. Pojavljuje se od ljeta do jeseni.

74
morala grijati i znojiti. Na prijevoju, pod grmom zove ležao je graničarev motocikl. Pokraj —
graničar dalekozorom, umjesto očima, promatrao je Martu i nas. Još više, na vedrom
nepomičnom nebu lebdio je jastreb, kojeg smo nazvali Duh Sveti, jer se kretao onako kako bi
se trebao kretati Duh Sveti, bez napora i svevideći. Promatrao je graničara koji je promatrao
Martu, koja je promatrala nas. Čitavi vreli mjesec Marta je gledala uvijek jedno isto.
Po cijele dane sjedili smo na drvenoj terasi. Kada bi sunce samo provirilo iza jabuka,
razodijevali smo se gotovo do naga i pokazivali nebu bijela tijela. Kremom smo mazali kožu,
a noge ispružali na podmetnute sjedalice. Lica smo usmjeravali prema suncu. Oko podne na
trenutak smo nestajali u predsoblju — pili smo kavu — a onda smo ponovo ležali u sunčanim
pjegama.
Hvala Bogu što postoje oblaci koji makar na trenutak daju mira njihovoj koži, sigurno je
mislila Marta.
Poslije podne naša koža postala je crvena, pa nam je Taj-i-Taj, koji je obično tuda
prolazio u Rudu, savjetovao nekoliko puta da kožu namažemo kiselim mlijekom.
Marta je vidjela micanje naših usta, jer smo čak i ležeći brbljali. Uopće se ne gledajući.
Sunce je lijeno iskrivljavalo naše riječi. Ali što se može reći kada pod očnim kapcima cvjeta
užarena lopta. Naša su se usta otvarala i ponekad je vjetar odnosio do Marte okrajke riječi.
Marta je znala da se mučimo. Vidjela je kako s vremena na vrijeme netko od nas ustaje i
prolazi kroz hlad predsoblja na drugu stranu kuće, gdje je već bio pojas sjene. Tamo smo
stajali usamljeni, pojedinačno, a naša usta nenaviknuta na šutnju besposleno su se otvarala;
vilica oslobođena riječi ljuljala se kao napuštena ljuljačka. To je bila čekaonica, otpočivaonica
— na toj stražnjoj terasi, gdje se ne razmišlja i ne govori. Koža se hladila, raspaljeni pogled
tamnio, vrijeme je ponovo postajalo ritmično. To je trajalo nekoliko trenutaka, a onda smo se
ponovo vraćali na sunce.

RIJEČI
Cijelu večer pili smo češko vino sa sunašcem i razgovarali o nazivima. Tko je bio taj tip
koji je noćima mijenjao njemačka imena mjesta u poljska. Katkad je imao blijeske poetskog
genija, katkad strašan slovotvomi mamurluk. Imenovao je od početka, stvarao taj brdoviti,
neravni svijet. Od Vogelsberga načinio je nekako Nieurodu, Gotschenberg domoljubno je
prekrstio u Poljsku Goru, od melankolične Fluchte ostala mu banalna Rzędzina, ali je zato
Magdal-Felsen zamijenio u Bógdal. Zašto je Kirchberg postao Cerkwica, a Eckersdorf
Bożków, nikad se nećemo domisliti.
Ta riječi i stvari tvore simbolične prostore, kao gljive i breze. Riječi izrastaju na stvarima
i tek tada dozrijevaju u smisao, mogu se izgovoriti kada rastu u krajoliku. Tek se tada može
njima igrati kao dozrelom jabukom, mirisati ih i kušati, lizati po površini, a onda s treskom
prepoloviti i proučavati stidljivu sočnu unutrašnjost. Takve riječi nikada ne umiru jer su u
stanju pokretati ostala svoja značenja, rasti prema svijetu; osim ako umre cijeli jezik.
S ljudima je sigurno isto, jer ne mogu živjeti odvojeni od mjesta. Dakle, ljudi su riječi.
Tek tada postaju stvarni.
Možda je to mislila Marta kada je rekla nešto što me je potreslo: »Nađeš li svoje mjesto
— bit ćeš besmrtna«.

ERGO SUM
Ergo Sum jeo je ljudsko meso. Bilo je to u rano proljeće četrdeset treće godine, negdje
između Vorkute i male postaje Krasnoje. Ostavili su ih petoricu u daščari uz prugu, jer su
trebali istovariti sljedeće vagone, ali vlak nije stigao. Noću je pao snijeg, još veći, još bjelji od
onog koji je već ležao. Ispod snijega su grebli grančice, ostatke trave i to jeli. Strugali su s
daščare lišaj. Dobro što je okolo bila šuma — vatra im je grijala tijela, jer se nisu imali čime
zagrijati iznutra.
Ergo se nije sjećao imena ostalih; uspjelo mu je zaboraviti ih, ali nije uspio zaboraviti lice
čovjeka koji se smrznuo i čije su tijelo jeli. Čovjek se morao smrznuti noću, jer je ujutro

75
pogrbljen ležao uz tinjajuću vatru s nagorjelom čizmom, kao da se, stavljajući nogu na
ognjište, htio podsjetiti da je živ, dok je umirao. A možda je noga upala u vatru tek poslije
smrti. Bio je ćelav i imao riđastu bradu. Ergo je zapamtio da su blijede usne odslanjale
skorbutom nagrizene desni.
Otac Ergo Suma bio je seoski učitelj. Živio je pod Borysławjem. Zvao se vrlo obično —
Wincenty Sum, ali u nastupu sumnjivo dobrog raspoloženja sinu je dao ime Ergo. Ergo Sum
zvuči gordo — tako mu se činilo. Potom mu je bilo krivo što sinu nije dao dva imena, bilo bi
plemenitije, civiliziranije, bio bi to znak da narod, a s njim Wincenty Sum i njegova djeca
pripadaju Zapadu.
Ergo Sum studirao je u Lwowu klasičnu povijest i književnost. Kad su ga odveli, imao je
dvadeset četiri godine.
Taj koji se smrzao, ležao je sklupčan, prekriven gunjem ispod kojeg je virila nagorena
čizma. Kapa s naušnjacima skliznula mu je s glave i otkrivala ćelu. Njegovo lice imalo je
ljudske crte, ali ljudsko više nije bilo. Iznijeli su ga bez riječi iz daščare i položili u zasip.
Snijeg je sipao s neba kao pijesak — sitan, oštar, agresivan. Poslije nekoliko sati zasuo je sve
tragove. Ipak je Ergo Sum razmišljao o tom smrznutom čovjeku i pred očima stalno imao tu
nagorenu čizmu. Kušao se prisjetiti što je taj tamo govorio, što je radio, kakav je glas imao,
ali se ničega nije sjećao. Sve je zaboravio, kao da s njima nikada nije bilo tog čovjeka s
nagorenom čizmom. Pili su podgrijani rastopljeni snijeg ne obraćajući se nitko nikome.
Obrušila se vijavica i sve je naokolo zavijalo i treštalo. Snijeg se probijao kroz pukotine u
daskama i taložio se oblikujući pravilne stošce, kao da je bio živo stvorenje koje je došlo u
posjet, kao da je bio žitelj međuzvjezdanih prostranstava i tu je noć izabrao prespavati na
Zemlji. Ujutro su svi još bili živi. Jedan od njih izišao je vani i odmah se vratio. »Zatrpalo ga.
Više se ništa ne vidi. Nikad ga više nećemo pronaći«, rekao je očajan.
Ustali su i izišli u snijeg tražiti tijelo koje je naglo postalo tako dragocjeno, tako poželjno.
Ergo je ovako razmišljao o njemu — trebao mu je, želio ga, bilo mu je svejedno što on sam o
tom misli, jer nešto je tamo mislio, na primjer, glavom su mu se motale nekakve latinske
rečenice, iz Vergilija, iz Tacita, sam nije znao. Cum ergo videas habere te omnia quaemundus
habet, dubitarenon debes quod etiam animalia, quae offeruntur in hostiis, habeas intra te.
Motkama su probijali bijelu tjelesinu snijega, a kada ništa nisu pronašli, počeli su rukama
odgrtati snijeg, kopati rupu u njemu sve dok baš Ergo nije ugledao nagorjelu čizmu i počeo
vrištati u neprisebnoj radosti.
»Evo ga! Evo ga!«
Prenijeli su tijelo uz daščaru i prekrili ga nekolicinom dasaka i granama. Vratili su se u
daščaru i opet pili topli snijeg, jer su bili napola promrzli. Potom je netko od njih izišao i
donio smrznute komade mesa koje je ubacio u vodu. To nije bio Ergo Sum, ne, baš se toga
točno sjećao. Prvi put to je učinio netko drugi. Komadi mesa otapali su se u vodi, a onda
kuhali neko vrijeme. Kratko. Prije bi se reklo plivali žalosno u kotliću, blijedi i tanjušni. Nije
bilo nikakvog zadaha, samo se para dizala iznad lonca. Jedan od njih odbio je jesti, ali to
također nije bio Ergo. Ergo je držao meso u ustima, bilo je tvrdo, polusirovo i nije ga mogao
progutati. Morao se poslužiti mišljenjem kako bi progutao te komadiće. Mislio je: Misli da je
to obično meso. Iz juhe. Tek tada je progutao i ukočio se kao da je pojeo tempiranu bombu.
Uvečer im je onaj koji nije jeo, rekao da mogu dobiti alergiju, jer njihovi imunološki sustavi
nisu prilagođeni probavi takvih bjelančevina. Bio je biolog ili nešto slično.
»Zaveži!«, rekli su mu.
Vlak nije stizao i bilo je smiješno nadati se kako će uopće stići. Tračnice su davno nestale
pod snijegom. Pod njim su polako također nestajali manji grmovi i daščara. Svakodnevno su
morali ići do rijetke brezove šume po drva. Rukama su lomili grane breza i dovlačili ih pod
daščaru. Onda su noću začuli zavijanje vukova, daleko i strašno. U glavi Ergo Suma javila se
misao koja ga je grijala kao vatra: »Nije to ništa. Ne treba se uzbuđivati«. Bila je kao zidina,
kao zid. Razrastala se, istiskivala ostale misli, obnavljala se i ponavljala tisuću puta,
ispunjavala čitavu svijest. »Sve je u redu. Dobro je«. To isto je mislio kada je na njega došao
red donijeti meso. Izišao je pred dom i pjevno ponavljao te riječi, a one su bile kao mantra —
raščešljavale su misli u ravne, ni o čemu ovisne, pramenove. Zbog toga više nije vidio

76
čovjeka. Vidio je izvaljeni kvrgavi oblik zasut snijegom. Nožem je odsijecao komadiće mesa
sve do kosti. To je bilo teško, jer je nož bio tup, a meso promrzlo i tvrdo kao kamen. Tek mu
je tada sinulo kroz glavu kako reže bedro. Da su već pojeli nogu. Biolog je bio tako slab da
nije prosvjedovao kada su mu dali vrelu vodu i nekoliko komadića mesa, premda ih se uopće
nije ticalo hoće li preživjeti. Sada je bio isti kao i oni.
Trajalo je to tjedan, možda dva. Ergo je još donosio meso, odvaljivao ga nožem od kosti,
lomio male košćice, na koncu trebalo je iskoristiti također i kosti. Ubrzo, zahvaljujući snijegu
i svemu ostalome, teško je bilo raspoznati što je izvor njihovih zaliha. Iskreno govoreći,
gomila gnjata, nepravilni zamrzli oblik. Biolog je samo jedanput povraćao, kad su počeli jesti
iznutrice.
Nešto je bdjelo nad njima, tako je mislio Ergo Sum, jer su dan prije napada vukova u
brezovoj šumi ugledali ljudske tragove. Pošli su kratko za njima i bilo je očito da je taj netko
odvozio drvo na saonicama, a saonice je vukao konj. Ohrabreni vratili su se u daščaru. Molili
su se da snijeg ne padne i ne prekrije te tragove prema svijetu. U noći najprije su začuli
zavijanje negdje daleko, zatim bliže, a onda buku i trganje uz samu daščaru. Vukovi su
najprije režeći rastrgali i pojeli njihove zalihe, a onda razjareni borbom za bijedne ostatke
navalili na vrata, grizli daske. Najarili su takvu vatru da je osmudila krov. Da je noć trajala sat
dulje, drvenjara ne bi izdržala i završili bi u vučjim čeljustima.
Čim se sunce pomolilo, udarili su u smjeru brezove šume, do tragova čovjeka, saona i
konja. Išli su utroje, jer se jutros pokazalo da je biolog mrtav. Ergo Sum je pomislio kako je i
to ispalo na dobro, da opet netko nad njima bdije, jer ne bi uspjeli nositi onemoćalog biologa.
A put pred njima bio je dalek, čak nisu znali koliko dalek, i ima li uopće cilja.
Išli su cijeli dan kroz šumu, a onda rubom šume dok uvečer, kad je već nekoliko sati bilo
tamno, nisu ugledali daleka svjetla. Negdje iza njih zavijali su vukovi.
Tako se spasio Ergo Sutn i njegova dva druga čija imena nije čak ni upamtio. Došli su do
malog seoca, jedva naselja u kojem je bilo pet domova. Tu su ih ogrijali i nahranili, tu su im
izviđane zamrzle noge i ruke. Odatle je Ergo Sum dospio do poljske vojske, prešao čitavi put
od Lenina31 do Berlina i završio u Nowoj Rudi kao profesor povijesti u staroj gimnaziji, gdje
je u predvorju stajalo Goetheovo poprsje.

TUGA I ONO NEŠTO GORE OD TUGE

Javljali su se uvijek poslije Božičnih blagdana i narastali do očaja u veljači. Svake godine
Ergo Sum vraćao se u školu poslije blagdanskih ferija kao drugi čovjek. Postajao bi pospan i
iznuren, boljele ga oči i glava. Pogled na prljavi snijeg bio je bolno neugodan. Ergo je žmirio
očima i osjećao se kao da su ga zatvorili u bespomoćno, ukočeno, oronulo tijelo, a to tijelo u
bespomoćni, ukočeni, oronuli svijet. I samo postojanje djece u školi činilo mu se besmisleno
— učiti ih s tolikim naporom, hrvati se s njihovim elementarnim lakrdijaštvom, ćoriti nad
pismenim zadaćama, oglušiti od njihove vriske, sivjeti od sveprisutne kredne prašine, da bi
potom oni odrasli i ponovo se pošli ubijati u sljedećem ratu. Ili se opijati u vrijeme mira i
ploditi sebi slične. A on ih je učio o Vergiliju. Ništa od toga nisu razumjeli, znao je to. Bubao
je s nj ima jednostavne latinske fraze, koje su se u njihovim ustima jednostavno pretvarale u
nepoznate riječi. Značenje se prosipalo iz njih kao mak iz šuplje torbice i padalo u maticu
smrdljive, zamazane rječice, koja je ustrajno tekla kroz grad. Nitko u polumjeru od sto
kilometara nije razumio Vergilija, nitko za njim nije čeznuo. Ničemu nije trebao. Uokolo su
živjeli ljudi koje knjiga nije otkrila, koji su imajući ih hrpu ispred sebe, a u njoj Platona,
Eshila, Kanta, uvijek nekim čudom pronalazili »Gljivarski savjetnik« ili »Sto naputaka za
pripremanje jela od krumpira«.
Jedino što je ritmički odjekivalo na ulicama toga grada očišćenog od mudrosti, bila je

31
Lenino, selo u Bjelorusiji gdje je 12-13. listopada 1943. po prvi put sudjelovala u bitci s
njemačkom vojskom Prva divizija, koja je nosila ime T. Kościuszka, pod zapovjedništvom
generala Zygmunta Berlinga. U znak sjećanja na taj događaj u Poljskoj se dan 12. X. slavi kao
Dan Poljske Vojske.

77
melodična pjesmica koju su složno bugarila djeca pod prozorom njegovog stana: »Otac
Vergilije brinuo o odgoju djece svoje, a imao ih ukupno sto četrdeset troje«.
I odmah potom latinski bi mu se učinio previše težak, bez zanosa, nakljukan crkvenim
asocijacijama. A uz to, skroz je nadvisivao to strano mu mjestašce. Odgovarao je vijećnici na
trgu, visokim katnicama čiji su šiljasti uresi oponašali gotiku, prozorima s poizbijanim
vitrajima, prolaznicima s licima barbara. To je bio svijet iz četvrte ekloge, svijet koji je čekao
rođenje dječačića koji će povratiti Zlatni Vijek.
Zbog toga je više volio grčki. Čeznuo je za njim, jer je u gimnaziji mogao predavati samo
latinski.
Kad bi mu dojadilo ispravljanje pismenih zadaća, u očaju se laćao Platona, kojeg je još
uvijek imao nadu prevoditi bolje nego je to učinio Witwicki. Čak mu se činilo da je to bio
njegov pravi jezik — te lijepe, zvučne grčke riječi koje su ga podsjećale na skladne
geometrijske oblike. Pretvarao ih je u poljske, već ne tako skladne, jer su bile višeznačne,
pune predmetaka koji su neočekivano mijenjali čitavi smisao. Bog, ako je postojao, morao je
govoriti grčki.
I dakle, Platon. Gledao ih je kako razgovaraju, četvorica ili petorica muškaraca poluležeći
na kamenim ležaljkama. Gola ruka, koža, iako možda više ne mlada, ali glatka, zdrava,
zlaćana, sunčevi refleksi na zakopčanoj kopči hitona, ruka s lagano podignutim peharom,
prosijede, kratko podrezane vlasi sa strane. To je on, taj stariji. I dvojica mlađih; tamnokosi,
tamnooki punačkih usana. Jedan od njih je Fedro, misli Ergo Sum. Četvrti se pridiže i govori
sjedeći, i rukom po zraku odmjerava ritam izlaganja. I mladi čovjek dolijeva vino, a tanjuri su
puni grožđa i maslina, iako Ergo Sum nije bio siguran kako izgledaju masline. Sudeći prema
samoj riječi, morale su biti glatke, gipke, a njihov masni sok cijedio se na usne kad bi zubi
pregrizli kožicu. Sunce grije kamene nogostupe, ispija svaku zalutalu kap vode. Ne postoji
riječ koja bi označavala maglu, snijeg je mit koji vreba u noćnim pričama, ali nitko u njega ne
vjeruje. Voda se javlja samo kao Okean ili kao vino. Nebo je jedna velika zjenica bogova.
Ergo Sum je ispred prozora imao malo tamno dvorište s tri strane zatvoreno kućama, a s
četvrte zaštićeno pošumljenom padinom. Da bi se vidjelo nebo, trebalo je doći tik pred
prozorsko staklo i pogledati ravno gore. Najčešće je bilo bisernosivo.
Njegov stan nalazio se u staroj niskoj katniei uz rijeku. Sastojao se od kuhinje, kupaonice
obložene plavim keramičkim pločicama, dviju soba i ostakljene verande, s kojom nije znao
što učiniti. Zimi ju je zatvarao i još zatiskivao vrata krpama. Ljeti je tamo gimnasticirao uz
rane jutarnje radio-emisije prije polaska u školu. Tu je stajala i daska za glačanje, koju je
koristila njegova kućna pomoćnica za postizanje tražene glatkoće njegovih bijelih
neusporedivih košulja, i stari njemački šivaći stroj. Pomišljao je tu uzgajati cvijeće u loncima,
kao što je vidio na ostalim verandama. Ipak nije znao kako se latiti toga. Stari neženja i
cvijeće. Ergo Sum se nadao kako će se jednom oženiti i onda će taj stan biti kako treba. Sad je
bio prevelik. Jedanput tjedno pospremala ga gospođa Eugenia. Glancala je smeđi pod tako da
je blistao, a na koncu bi gospodinu profesoru ispekla kolač — uvijek isti, mijenjalo se samo
voće. Zimi i ujesen bile su jabuke, ljeti borovice ili maline. U proljeće, u svibnju, morala je
biti rabarbara donesena s tržnice u vezicama. Ergo Suma je miris paste za pod sada stalno
asocirao na miris svježe ispečenog kolača. Pripremio bi sebi lončić čaja i kao slučajno
posegnuo na platonsku policu, najvažniju stvar u domu, izvukao jedan od tomova i čitao.
Kakva je to naslada, kakva životna slast — sjediti u hladnom domu, piti čaj, grickati
kolač i čitati. Grickati duge rečenice, uživati u njihovom smislu, otkrivati naglo u trenutku
dublji smisao, iščuđavati se nad njim i dopustiti sebi ukočenost, očiju zalijepljenih u
pravokutnik prozorskog stakla. Čaj se hladio u lijepoj šalici, iznad njeg se dizao čipkasti dim,
koji nestaje u zraku, ostavljajući jedva uhvatljivi miris. Nizovi slova na bijeloj stranici knjige
pružaju utočište oku, razumu, čitavom čovjeku. Otkrivaju svijet i čine ga sigurnim. Mrvice
kolača osipaju se na ubrus, zubi lagano zveckaju o porculan. U ustima se skuplja slina, jer
mudrost je ukusna kao kvasno pecivo, oživljujuća kao čaj.
Uz krevet je imao Diogena Laertija koji mu je služio kao štivo prije sna, a katkada je
posezao za njim onako iznenada, kada bi ga izmučile školske zadaće ili monotono naklapanje
radija, otvarao bi nasumice, gdje pogodi, i čitao o polubogovima, ljudima velikim, neobičnim.

78
Veliki Tales, koji se prvi odvažio govoriti o besmrtnosti duše, Ferekid, Pitagorin učitelj,
Sokrat i njegov daimonion, koji mu je pretkazao hvalevrijednu smrt, Epikur (»Ne može se
živjeti ugodno, ako se ne živi mudro«), Empedoklo (»Ljubav je ono što spaja četiri
elementa«) i neobični Arheman iz Metaponta, autor O dvojnosti stvari (svaka stvar ima svoju
dvostruku narav), a iznad svega Platon.
A onda se dogodila ta čudna stvar. Platona je znao gotovo napamet, ali nekako nikada nije
zamijetio jedan ulomak. U osmoj knjizi Države ima jedna rečenica koju je iznenada otkrio i
koja ga je porazila. Zamro je kada ju je pročitao i pojmio njezin smisao: »Tko je kušao
ljudske iznutrice, taj mora postati vuk«. Da, točno je tako bilo napisano. Ergo Sum je ustao,
prošetao do kuhinje, pogledao kroz kuhinjski prozor koji je gledao na katnicu pored i već
pomislio kako mu je uspjelo zaboraviti. Uključio je radio, čula se nekakva glazba, posve
ravnodušna. Pročeprkao je po ladici, otkinuo list s kalendara, zalomljenim drvcem žigice
iščeprkao ostatke kolača između zubi, ali ništa nije pomoglo. U pameti Ergo Suma pojavili su
se prvi kristali mraza, koji su se sada rasprostirali na sve strane, zamrzavajući sve na što bi
putom naišli. Kuhinja je bila ta ista i taj isti vidik, i miris čaja još je visio u zraku, i muhe su
nježno rilcima opipavale mrvice tjestenine, ali je već zagospodario taj strašni pusti krajobraz
vječne zime. Svuda bijeli, zaleđeni prostori, oštri rubovi, hladnoća i škripanje snijega.
Provjeravao je tu rečenicu nekoliko puta dnevno, jer mu se činilo da mu se moglo
pričiniti. Podsvijest voli praviti psine. Potom je to provjerio u ostalim izdanjima, u inim
primjercima, u prijevodu na poljski, ruski i njemački. Ta rečenica je postojala i napisao ju je
Platon. Dakle, bila je istinska.
Kako su čudne neke misli, kako se razrastaju, kao da imaju narav uskvasanog tijesta prije
pečenja (Te kulinarske asocijacije; kakoli sam nisko pao, mislio je Ergo Sum). Jedna rečenica
i jedna slika ispunili su život Ergo Suma. Uzeo je slobodne dane, premda je već bila matura, i
sad je sjedio u naslonjaču. Uvečer bi se počeo znojiti, a njegova bi koža postajala hrapava.
Bojao se pogledati svoje ruke. Budilo ga škljocanje vlastitih zubi. Jedne se noći nad domom
nakratko pojavio puni mjesec i Ergo Sum je zavijao. Dlanovima je sebi začepio usta, a nokte
zabio u obraze, ali to nije pomoglo. Zavijao je unutra i, čudno, to mu je donosilo posve
fizičko olakšanje, kao da je dugo zadržavao disanje, i sada konačno odahnuo.
Patio se samo onda kada se otimao, kada nije pristajao na tog vuka, kada više nije bio
povjesničar smiješnog prezimena, a još nije bio životinja. Baš je to boljelo kao sam vrag.
Boljelo ga je čitavo tijelo, svaka košćica i svaki mišić, a uz to ta strahotna preneraženost u
usporedbi s kojom bi smrt bila samo lagani dodir. Ergo Sum to nije mogao izdržati i teško mu
se čuditi. Stoga se naglo ostavljao tog grčevitog držanja za život, u jednom trenutku odustajao
od borbe, lagano padao u sebe na samo dno i tamo ležao teško dišući. Nije znao kako se to
dogodilo da je sada nadvladao vuk. Ergo Sum bježao je u park, među trave na padinama, u
noćne vrtne parcele, među grobne gredice, samo da je dalje od ljudi i smrada njihovih
domova. Sjećanje mu se brisalo pa sljedećeg jutra ne bi znao reći gdje je bio prošle noći.
Cvjetali kestenovi kada je Ergo Sum otputovao u Wrocław, u biblioteke i u njima doznao
da je to klasični primjer vukodlaštva. A hodajući tim još uvijek nevjerojatno razorenim
mjestom svako malo pogledavao je na svoje šake, ne obrastaju li ih sivkaste čekinje. Ušlo mu
je to čak u naviku, kada bi se zamislio, gubio budnost, kada bi se zaletio u tunele zamišljene
budućnosti, u imaginarne razgovore s liječnicima, psihijatrima, nadriliječnicima, pa čak i s
tim mrtvim čovjekom kog je jeo, automatski je ispred sebe ispružao ruke i vraćao se u tu
stvarnost u kojoj su one pripadale Ergo Sumu, profesoru gimnazije u Nowoj Rudi.
Tako je bilo tijekom čitavih ferija. A to je moralo biti valjda pedesete godine, jer je ljeto
bilo oblačno i vlažno. Rasle su trave visoke i debele, grmovi su ispuštali snažne izdanke i
vidljivo je bilo da vlaga prija biljkama. Ali ljudi su bili nezadovoljni i gnijezdili se na
verandama igrajući remi i pijuckajući votku.
Tada je stigao srpanjski puni mjesec i bio je to treći puni mjesec Ergo Sumovog
vukodlaštva. Brižno se pripremao za njega. U povrtlarskoj prodavaonici kupio je konop,
poizmjenjivao brave na vratima, a čak je uspio — Bože moj, kada bi netko to doznao — doći
do malo morfija. Sve je bilo kao u kazalištu — oblaci su se razišli i pokazala se viseća
mjesečeva bomba. Dizao se iznad parcela, još se zaplitao u grane voćnjaka, a onda se naglo

79
ustremio na nebo, tako da se moglo vidjeti kako sune prema gore uzimajući u vlast cijeli
svijet. Ergo Sum spavao je privezan za stolac.

DVA MALA SNA S INTERNETA

1. Promatram se otraga. Vidim debelu, široku kožu koja mi pokriva pleća. Izrastaju mi
rijetke, pojedinačne crne dlake. Koža je pri dodiru topla, mekana, pomalo hrapava. Začuđena
sam, jer se prvi put vidim otraga. Ta neljudska koža svejedno u meni ne izaziva nikakvo
gađenje, nikakvu nelagodu. Jednostavno gledam i čudim se. S još većim čuđenjem ugledala
sam tamo pupak. Nisam znala da i otraga također imam pupak. Nikada nisam mislila da ljudi
otraga imaju pupak. Taj pupak kao da je suprotnost prednjeg pupka: prednji pupak uvija se
unutra; ovaj se izvija prema vani.
2. Stojim na mostu, niskom mostu i zaranjam ruke u čistu vodu. Vidim svoj odraz. U
vodi je bezbroj zlatnih ribica i ja ih lovim. I što ih više izlovljujem, više ih pristiže.

ŠIŠANJE KOSE
Sjedila sam s Martom na drvenim stubama terase. R. je od domaće rakije napravio hrenov
napitak i tim sam napitkom masirala Martine ruke.
Marta je stara. Koža na njezinim rukama tanka je i glatka, pokrivena smeđim pjegama.
Njezini nokti — bijeli, kao da u njima nije bilo života, kao da nikada nije radila. Ispod te kože
osjećala sam nježne košćice koje su zadebljavale oko zglobova. I baš je to boljelo Martu,
reumatizam, taj tjelesni mraz. Možda je zbog toga Marti uvijek bilo hladno, čak i sada, kada
su već počele žege. Marta je stalno nosila taj svoj džemper dugih rukava, a ispod je još imala
sivu haljinu. Ovratnik haljine bio je posve izlizan i pucao oko vrata. Hrenov napitak vonjao je
oštro i agresivno. Zaglušivao je miris cvijeća u gredicama. Utrljavala sam ga u Martinu kožu
sve dok bi u njoj nestao, dok bi ušao u Martine ruke i svojom vrelinom rastopio led koji je
napao tijelo.
Cestom su prolazila kola natovarena stajskim gnojivom. Muškarac je išao uz njih i gledao
u nas. Na trenutak se zadah hrena pomiješao sa zadahom gnoja.
Zatim smo pile čaj koji je imao okus svega što je bilo oko nas. Marta je pogledala moju
kosu i upitala:
— Kako to činiš da ti je tako ravno podrezana? Pogledaj moju.
Zavukla je prste u posve sijede pramenove. Bili su zbilja nejednaki, vidjelo se da ih je
podrezivala sama. Sigurno se pomagala s dva zrcala, a tada se uvijek brka lijevo s desnim.
Ustala sam i donijela aparat filips, što ga je R. dobio pod božićno drvce. Pokazala sam joj
kako radi, podešavala sam noževe i dužine koje može šišati. Njezine blijede oči lutale su s
aparata na moju glavu i iznenada Marta je poželjela da je podšišam.
U redu. Povukla sam kabel do predsoblja i uključila struju. Podesila sam oštrice. Marta je
pokazala prazan prostor između dva prsta — toliko duga mora ostati njezina kosa. Odmah su
potom pale prve kovrče, tanke, bijele, kao ptičje paperje. Marta ih je stresala s džempera na
daske. Kad sam završila, njezinu je glavu pokrivao srebrni mekani ježić. Obje smo prelazile
rukom po njemu tamo-amo. Marta je naglo prasnula u smijeh, pa spremna na zabavu, tutnula
sam joj u ruke tog filipsa i potkučila svoju glavu. Marta je najprije šišala nespretno, a onda
sve sigurnije. Moje tamne vlasi pale su pored njezinih svijetlih. Kad sam poslije htjela baciti s
terase pometenu kosu, Marta ju je zgnječila u svijetlo-tamnu loptu i otišla je zakopati u
gredice. Vratile smo se na stube i još nekoliko puta uzajamno dotakle svoje ošišane glave.
Sunce se lagano povlačilo s terase. Svaki trenutak razlikovao se od drugog zarisom sjene
na daskama. Sjena je nadolazila dohvativši naša leđa, i naša tijela podijelila na polovice —
tamnu i svijetlu. Potom nas nezamijetno i bezbolno progutala.

MARTA STVARA TIPOLOGIJU

Išla sam s Martom brati divlju kamilicu za sušenje. Žega, a Marta kao obično u svom

80
toplom džempera od sive vunice. Otkidale smo blijedožute glavice i bacale ih u košaricu.
Marta je govorila kako ljudi postaju slični zemlji na kojoj žive. Htjeli to ili ne htjeli. Znali to
ili ne.
Tamo gdje je zemlja laka, pjeskovita, rađaju se niski ljudi, sitni, svijetle i suhe kože. Na
prvi pogled čine se nekako nikakvi, bez energije, ali oni su kao pijesak ustrajni, i znaju se
uhvatiti za život isto kao što se borovi drže pijeska iz kojeg rastu. To su nepovjerljivi ljudi, ne
vjeruju u ono što se ostalima čini stalnim i sigurnim. Pokretljivi su i svugdje dospiju, ne boje
se dalekih putovanja, stoga često emigriraju u druge zemlje, jer se mogu dobro osjećati na
brojnim mjestima. Isto se tako brzo navikavaju na novo kao što brzo zaboravljaju ono što im
se dogodilo.
Ne tuguju dugo poslije nesreća, iznevjerenih ljubavi i gubitaka. Znaju nanjušiti
budućnost, znaju što će se dogoditi. Imaju manu da se ne drže obećanja — sve im se, naime,
čini nestalnim, tako promjenljivim. Onaj koji obećaje, više nije onaj isti koji ispunjava
obećanje. Rađaju im se brojna djeca, sitna i svijetla kao i oni sami. Ta djeca brzo odrastaju i
bez tuge ostavljaju roditelje. Kasnije šalju razglednice i pozdrave o blagdanima. Takvi ljudi
nikad ne čeznu, njima je uvijek važnije ono što će se tek dogoditi. Ono što je već bilo — gubi
se i nestaje.
Drukčiji su ljudi koji su rođeni tamo gdje ima puno vode, na plodnim zemljama pojezerja,
uz obale velikih rijeka. Njihova tijela su delikatna, mekana, osjetljiva, put tamnija,
maslinastog preljeva s plavičastim žilicama ispod kože, koja je vlažna i hladna. Ruke i stopala
im zebu, u mladosti čela im pokrivaju krastice, a kosa je masna. Ti su ljudi vezani za prošlost,
a uz to su oprezni i neskloni promjenama. Vrlo ih je lako povrijediti, makar se izreklo nešto
bezazleno, što ipak ostaje duboko urezano u sjećanje i zauvijek tamo ostaje rađajući osjećaje
koji žive toliko dugo koliko dugo živi čovjek. Njihove su oči prirodno sklone plaču i to ne
samo zbog žalosti ili bilo kakve nepravde, nego i zbog ganuća i radosti. Odani su kao
životinje, stoga se rano zaljubljuju i onda taj osjećaj brzo prelazi u vjernost do smrti. Tijela se
navikavaju jedno na drugo, a duše se spajaju kao dvije barice i tada se nije nužno služiti
ljudskim govorom da bi se sporazumjeli. Najviše mrze bilo kakva putovanja. Govore kako je
svugdje isto, da se malo toga mijenja, da je bolje sjediti na svom mjestu i udisati svoj zrak
nego se potucati čak i po najzanimljivijim krajevima. Kada za vrijeme ratova ili nemira gube
to svoje mjesto, ubrzo potom umiru. Rađaju im se teška, plačljiva djeca, pa treba ustajati noću
i nosati ih na rukama. Ta djeca ne žele ići u školu, ne stoga što su glupa, nego zato što ih
uznemiruju vreva i metež. Iste takve su i njihove životinje — mirne i blage. Krave im daju
puno mlijeka, ovce imaju gusto runo, kokoši nesu velika teška jaja. Kuće grade za cijeli život
ili za više naraštaja. Njihovi su zidovi debeli, a oblik temeljit.
Postoje također i ljudi rođeni na kamenitoj zemlji, od pješčenjaka ili granita. Njihova
koža je opora i tvrda, tako isto kao mišići i kosti. Kosa im je čvrsta, kao i zubi, a koža na
dlanovima i stopalima tvrda. Izvana su tvrdi i krepki, jer im je tijelo oklop. Iznutra su bogati
praznim prostorima, stoga sve što vide i čuju u njima odzvanja kao u zvonu. Ništa ne
zaboravljaju. Pamte gotovo sve dane koje su proživjeli, okus svakog jela, svaku riječ koja im
je upućena. Mogu se snaći bez ljudi, ljudi im nisu potrebni, premda su oni potrebni ljudima,
jer su kao putokazi ili kamenje na međi, koje pokazuje gdje što završava, gdje započinje, koji
je smjer puta.
Upitala sam Martu kojoj vrsti pripada ona. Rekla je, mudrijašica, da ne zna.
— Takvi poretci izmišljaju se uvijek za druge — dodala je trenutak potom.

PALAČA
Živjeli su u palači, premda je nisu gradili, niti je čak točno poznavali, što se posebno
jasno vidjelo prigodom svih mogućih nužnih popravaka. Živjeli su u palači otkad pamte, to
znači od rođenja, ah im se katkad činilo da su u njoj živjeli također još i prije nego su rođeni,
u inim životima, jer su sanjali samo palaču, njezine sobe i hodnike, predvorje i perivoj, kao da
njihove duše nisu poznavale ništa drugo. Njihovo je bilo, činiti sve da bi palača trajala, da
polja i livade donose prihode potrebne za dalju izgradnju i uljepšavanje. Novci su uvijek bili u

81
nekoj banci, pa su ih uzimali, vješto ulagali i ponovo ih polagali na banku. Putovali su samo
zato da bi nešto više naučili o vrtlarstvu, poljodjelstvu, uzgajanju ovaca ili da bi vidjeli freske
u Veneciji i način konstruiranja krovova u Švicarskoj, ih unutrašnjosti Versaillesa, goblene na
golim zidovima kakvih francuskih zamkova, tapiserije, rokoko pokućstvo. I zbog toga da bi to
fizički prenijeli k sebi brodovima i vlakovima ili čak samo u mašti.
Neki od njih studirali su filozofiju ili književnost, ali također samo stoga kako bi još
snažnije, punije proživljavali vlastiti život u tom rajskom okruženju. Znati što i kako. Biti
svjestan cilja ili njegovog nepostojanja. Biti svjestan smisla ili njegovog nedostatka. Biti
svjestan toga kako može biti. I to bi trebalo biti dostatno.
Stoljećima su se rađali u palači. Djecu su odgajali nepažljivo pod okom dojkinja, seljanki
iz sela, koje su uvijek bile spremne obasipati sve što je maleno nesuz- držanom nježnošću.
Nisu pamtili da bi neko dijete prerano umrlo. Bila su zdrava, dobro građena, krepka. Nokti su
im bili ružičasti, oči svijetle. Jedino u čemu im se nije dalo — bili su zubi, ali oni i nisu bili
baš tako važni u svijetu u kojem se uvijek gulila kora s jabuka, jela sredina kruha, meso
pripravljalo nameko ili se mljelo u šnicle. I onda kad su im čak prerano tamnjeli vlastiti zubi,
potom ispadali, u palači su uvijek imali nekakvog vidara ili zubara koji se za njih usavršavao
u umijeću izradbe umjetnih zubi, ha, čak čitavih vilica pričvršćivanih uz njihova nevina nepca
na razne moguće načine. Umjetno zubalo trebalo se nalaziti u obiteljskom grbu von Goetzena.
Odrastali su u svojim vrtovima i perivojima, na ostakljenim verandama i kupaonicama
punim zrcala. Bio je to bezbolan proces, bez uzleta i padova. Nisu se bunili protiv roditelja
zauzetih zabavama niti su bili protiv života u palači. Katkad bi ih nešto vuklo u neki pobliže
neodređeni svijet i zaustavljali bi se tada na selu prigodom žetvenih svetkovina ili sajma na
Tijelovo. Ali im se tamo sviđalo samo na trenutak, pa bi se razočarani vraćali na užinu.
Odrastajući čak ni prištiće nisu imali.
Potom je stizalo vrijeme ljubavi. Mudre majke najčešće su im objekte dopremale na lice
mjesta, ali se u tu svrhu i putovalo do rodbine na Pomorju ili u Hesju. Ljubav bi zadobivala
egzotično šarenilo. Na koncu bi svoje supruge ili muževe dovodili u palaču, a onda je nužno
bilo dograditi novo krilo ili kat, ili potkrovlje pretvoriti u stan. Na taj je način, skupa s njima,
rasla i palača, prodirala u perivoj ili stremila u nebo.
A rana bračna ljubav cvjetala je uvijek unutra, prigodom kakvih čajanki, kartanja, malih
obiteljskih plesnih večeri. Onda kada svjetlo blago pada kroz prozor i sjeni lica bolje nego
najbolji puder. Kada je tiho i vjetar ne smeta razabrati šapatom dobačenu riječ, niti kvari
brižno dotjerane uvojke. Zaljubljivali su se na prvi pogled, najčešće.
U palači je ljubav imala posebitu snagu, većina parova živjela je dugo i sretno, ako ne u
strastvenoj ljubavi, ono, u najmanju ruku, u poštivanju i prijateljstvu. Nevjerstva nisu bila
previše dramatična — kakva sluškinja ili vrtlar; poneki trenutak zaboravnosti poslije bala u
garderobi, za vrijeme boravka u gostima, u drugoj palači. Jedanput je jedna od gospođa von
Goetzen otišla od muža iznenada i bez povoda. Nestala je negdje u tamnom svijetu. On je
patio, ali ne dugo — sljedeće godine oženio se lijepom susjedom, i čak su dobili blizance.
Ipak je malo von Goetzenovih imalo djecu. Možda iz opreza da ne prenapuče palaču.
Ostalima bi se rodilo jedno. Dvoje djece bila je rijetkost, kao ti blizanci. Djeca su u život
palače unosila stanovit nered, ali bilo je dostatno lijepo ih obući, dopustiti im da njuškice
namažu svježim šumskim jagodama i tada bi postajala žive slike cvjetajućeg roda, proljeća,
metafore procvata ili nevinosti, kako je tko želio.
Večere na verandi otezale su se do kasno u noć. U vrtu su užigana svjetla kako bi
naglašavala bajkovitost goleme lipe. Jedan je naraštaj von Goetzenovih uz verandu dogradio
zimski vrt, pun bršljana, filodenđrona i fikusa. U najtoplijem dijelu vrta rasli su kaktusi, a
jedan od njih cvjetao je jedanput godišnje, uvijek u isto vrijeme, uvijek iste noći. Tada je
priređivan bal, pozivana je rodbina iz najudaljenijih dijelova ili susjedi iz ostalih palača, a
zabava je trajala do jutra. Cvijet je u biti bio neugledan, podsjećao je na artičokin pup, i usto
nevelik. Ipak su ga ovjekovječivali na portretima, a kasnije na fotografijama.
Starjeli su vedro i zdravo. Nikada se nije dogodilo da bi netko dugo bolovao, gubio
sposobnost rasuđivanja, podlegao paralizi, sklerozama, tlaku i svim tim bolestima koje izvan
palače napadaju život starijih ljudi. Možda su samo na njih češće slijetale muhe, koje uvijek

82
odnekud najbolje znaju tko je prvi u redu za smrt. Najčešće bi slabili, najprije nezamijetno,
godinu za godinom, a onda iz dana u dan, no i tada bi nalazili toliko snage da su risali planove
dogradnje nekog od krila, sređivali fotografije ili opisivali svoje uspomene. Ili tuđe, jer
vlastitih nisu imali baš previše. Kad su bili stariji, preseljavali su se u one sobe, obložene
turskim sagovima, čiji su prozori izravno gledali na cvjetne gredice. Otamo su, kroz te
prozore, zanovijetali vrtlarima: da tako ne obrezuju ruže, da je sleč previsok, da su bokori
georgina zarasli u travu, da jasmin preslabo miriše. Kućni dentist blago bi ih nagovarao da iz
usta češće vade umjetno zubalo, jer su njihove desni postajale, kao na početku, sve mekše i na
njima se pojavljivala osjetljiva sluzokoža karakteristična za novorođenčad. Nepogrešivi znak
nadolazeće smrti.
A von Goetzenovi su uvijek umirali lijepo i blago. Smrt je padala na njih kao magla, kao
iznenadni nestanak struje — oči su im se gasile, disanje se usporavalo i onda zamiralo.
Onima, koji bi stajali uz postelju umirućeg, ostajalo je samo zaklopiti oči pokojniku i razići se
za svojim poslovima. Zaroniti u zagrijani zrak verande i zimskih vrtova, u hladovinu hodnika
na katu, u šuškanje listova ilustriranih knjiga o vrtlarstvu i umjetnosti, u sunčano mrtvilo na
terasi, kamo je zrak donosio zagonetne glasove ljudi i životinja iz sela. Iza toga, koji je otišao,
ostale su fotografije, cvjetne gredice, dnevnici slični ostalim, ormari puni izlizane odjeće,
nekakva mrvica u postelji, ali je odmah potom njegovu sobu zauzimao netko drugi. Stoga je
izgledalo kao da nikada nisu umirali. Osim toga, zbog brakova sklapanih među rodbinom, svi
su međusobno sličili, stoga se nije osjećao nedostatak konkretne pojedinačne osobe. Netko je
drugi provirivao glavom kroz prozor ispunjen loncima cvijeća i onim istim glasom zano-
vijetao vrtlarima: da tako ne podrezuje ruže, da su slečevi previsoki, da jasmin slabo miriše.
Dakle, može se reći kako se u palači nikada nije umiralo.
Život je lijep, usprkos tim strašnim stvarima, o kojima u svezi s njim, pričaju ostali. Lijep
je — i ta bi rečenica mogla ostati geslom i svijetliti odmah uz grb.
Život je lijep. Svježa jutra upadaju kroz otvorene prozore i traju dalje na mekim
sagovima. Velika ogledala odražavaju okrajke plavičastog neba, tako prozračnog da kroz
njega probija crnilo svemira. Voda postoji stoga da u toplim mlazovima oblijeva tijelo i
ispunjava porculanske kade postavljene na mjedene noge. Sunce, da zagrijeva terase i baca
radosne odsjaje na podove staklenika. Kiša dolazi zaliti cvijeće, te pružiti olakšanje ljudima
za kartama u salonu. Noć — to je jasno, mora biti trenutak predaha u užitcima.
Ruže von Goetzenovih su najljepše na cijelom Šląsku. Otraga je poveća terasa, a na njoj
ružičnjak. Grmovi se protežu u redovima, oblikuju cvjetnjake. Stazice su posute sitnim
šljunkom što tajanstveno škripi pod stopalima i taj zvuk se ljeti miješa sa svekolikim
omamljujućim mirisom koji proizvodi ruža u svojoj nutrini. Rastu u dobro smišljenim
skupinama. Jarkocrvene, poput krvi, vilhelmine okružuju tamnim okvirom cijeli vrt. Njihovi
cvjetovi su gusti, debeli i svjetlucavi; ne mirišu prejako —jer bi to bilo malo previše. Unutar
jarkocrvenog kruga su četiri bokora, na svakom raste druga vrsta ruža: rumenkasto tople
odette, vrsta »pope johanna« boje fuksije, svijetlocrvene i žute melitte. Između njih povija se
valoviti trak zasađen čajnim eulalijama i one mirišu najsnažnije. Njihov miris podsjeća na
egzotične plodove i teče iznad zida do sela, gdje se za lijepog vremena miješa sa zadahom
krava i svježe pokošenim sijenom. Zaustavlja dah. Latice cvjetova oštro završavaju i nježne
su. A u samoj sredini cvjetnjaka strši krug bijelih cvjetova, najrjeđih, najdragocjenijih ruža.
Nemaju imena, odnjegovala ih je neka od gospođa von Goetzen, nitko se ne sjeća koja.
Njihova bjelina zadivljuje, podsjeća na nijanse snijega, taj jedva zamijetni plavičasti odsjaj u
najdubljim labirintima latica. Njihova ljepota u stanju je svakoga paralizirati, samo s njihovim
mirisom nešto nije ispalo kako treba. Kad se razviju, kad se uzdignu do vrhunca svoje ljepote,
počinju vonjati kao kvasno vino, kao nagnjile jabuke. Možda im zbog toga nisu imali
hrabrosti nadjenuti ime.
Prema dvorcu prolazi se između dviju lipa koje cvjetaju uvijek početkom srpnja. Prema
širokom stubištu palače vodi pješčanikom popločani put i omanje dvorište od puta zatvoreno
zgradom za poslugu. Na velikim ulaznim vratima nalazi se grb obitelji von Goetzen, na kojem
u oči pada razigrani konj postavljen u polje ispunjeno langobardskim ljiljanima — znak
europskih obiteljskih veza. Vrata uvode u veliko predsoblje. Dolje je blagovaonica, s koje se

83
može izići na verandu, knjižnica i dvije gostinjske sobe s izravnim izlazom na terase. Tu je
također i glazbena soba, u kojoj su glasovir i klavesen, te pušionica za muškarce (a s
vremenom također i za dame). Stube presvučene krem sagom vode na kat do dviju plesnih
dvorana, koje se nalaze jedna iza druge, i nepravilnog salona (bio je nekada dograđen). S
druge strane su boravišni apartmani za starije naraštaje obitelji. Na drugom katu stanovali su
mlađi. Sve to završava potkrovljem, golemim, visokim, zbog strmih krovova s malim
prozorčićima na sve strane svijeta. S njih se vide planine, kuće utisnute u dolini kao
dragocjene umjetnine u plišanu posteljicu kutija. Vrške smrekovih šuma poravnavaju ploveća
nebesa. Sve to pripada obitelji von Goetzen.
Ništa nije nagoviještalo da će morati napustiti svoju palaču. Takva se pomisao nije imala
prava čak ni pojaviti. Bila je apsurdna kao pomisao da će školjka izići iz svog oklopa, a puž
iseliti iz svoje kućice. A ipak je jedan od von Goetzena to predosjetio. Sam ne zna kako se to
dogodilo, ali je još prije rata kupio neveliko imanje u Bavarskoj. Krajolik je bio napadno
sličan — iste takve blage gore potamnjele od smrekovih šuma, isti takvi plitki potoci
kamenitog dna i ljudi kao da su bili ti isti, i njihove crkve, usputne kapelice, zavojite ceste.
Palača je bila znatno manja, ali tim prikladnija svakovrsnoj dogradnji. Nije puno platio, jer su
se bivši vlasnici, čudno šutljivi, zaputili nekamo u svijet. Gotovo ih nije ni vidio; sve je
obavljeno posredstvom odvjetnika.
Nikom ništa nije rekao, to je trebalo biti iznenađenje. A onda je i sam na to zaboravio
zaronivši, kao šljiva u kompot, u jesenske lovove, zimske balove, proljetne izlete. Kad su
službeno obaviješteni da su boljševici već tu, okupili su se u salonu i odlučili otvoriti zalihe
najstarijeg vina. Jedna od dama svirala je glasovir, druga slagala pasijans. Tada je taj von
Goetzen odozgo donio fotografije i pokazao im novu palaču. Zavladala je duga tišina, ali
kušnja svih mogućih obnova i preuređenja bila je veća od bilo čega. Sviđala im se klasična
geometrija novog doma. Već su počeli razrađivati planove, ali predvečer su čudno zamukli i
zapali u apatiju. Motali su se velikim domom i jagodicama prstiju dodirivali englesku
boaseriju, bludjeli pogledom po uzorcima tapeta.
»Ne bi li se dalo nešto učiniti kako bismo ostali ovdje?« upitala je najstarija među
ženama.
Ujutro je zapovjedila vrtlaru da iskrči ruže.
Njihov san prožela je drhtavica. Taj isti von Goetzen, koji je kupio malu palaču u
Bavarskoj, pokrenut čudnim nemirom, zaputio se u gradić i zatekao ga u potpunoj
zbunjenosti. Ljudi su tovarili imovinu na kola, teretnjake i ustrajno grnuli jedinom cestom na
zapad, između planinskih vrhunaca. Još se nije vidjelo nikakvog progonitelja, ali se osjećao u
zraku. Njegova prisutnost već je počela ispunjavati uličice uz rijeku stranim, uhu neprijatnim
zvukom — kao nekakvom bukom, razlivenom grmljavinom. Prvi put u životu von Goetzena
je zaboljela glava. Ušao je u ljekarnu i zamolio prašak.
»Ovo je strašno«, rekao je.
»Mi ostajemo«, odazvao se na to ljekarnik i ponudio mu na posudbu svoj automobil, crni,
elegantni dkw s aerodinamičnim bliještećim blatobranima, upravljača tako rijetko rabljenog
na kojem su još uvijek bili tragovi tvorničkog papira. Njegova kožna sjedišta još se nisu stigla
prilagoditi oblicima tijela vlasnika.
»Ah, ne, to je nov automobil. Ne bih mogao prihvatiti takvu posudbu od vas«.
»Molim vas, ne opterećujte se time. Vratit ćete mi ga po povratku«.
Von Goetzen počeo je po džepovima tražiti nekakav zalog, jamstvo, potvrdu, kako bi ta
transakcija bila poštena, ali pri sebi nije imao nikakve dragocjenosti. S tugom je pogledao na
obiteljski vongoetzenovski pečatnjak — bijelo zlato i u njemu veliki rubin, a na njemu
izgraviran grb: u polju langobardskih ljiljana razigrani konj u propnju. Skinuo ga je s prsta i
položio na ljekarnički pult.
Vraćajući se prema palači, odozgo je zamijetio da na dvorištu stoje vojni automobili. Bilo
mu je jasno da će mu vojnici oduzeti automobil, čim ga ugledaju.
Zamolit će ljubazno i uljudno, a onda dodati kako je to zapovijed. Skrenuo je stoga s ceste
na livadu, a onda ušao u bukovu šumu nekakvom strmom stazom koja je bila jedva toliko
široka koliko raspon između kotača i onako nevelikog dekavejca. Zaustavio se ispred mlade

84
guste smrekove šume i shvatio kako dalje neće moći. Na njegovom glatkom mladom čelu
pojavile su se kaplje znoja. Njegov je jezik s mukom istisnuo jedinu vulgarnu riječ koju je
znao: pizda. Potom je von Goetzen oslobodio kočnicu i gurnuo automobil u mladu šumu. Nije
se ni nadao tako dobrom učinku. DKW je nestao, potonuo pod uznemirenim grančicama
smreka. Njegovo crnilo alkemički se spojilo s crnilom kore i šumske stelje. Blještavi lak i
stakla odražavali su šumu i na taj način pokrivali karoseriju maskimom materijom istkanom
od slika zemlje i neba. Vrlo razvijeni osjećaj za estetiku pokrenuo je krv u žilama von
Goetzena. Kako je to lijepo, pomislio je von Goetzen. Kako je svijet lijep, usprkos tome što o
njemu govore.
Sjurio se dolje prema kući kroz grmlje, uništivši tako svoje engleske hlače.
Von Goetzenovi su sjedili u automobilima i teretnjaku. Na prsa su privijali svoje omiljene
skupocjene satove, mehanička glazbala, kutijice s nakitom, porculanske zdjelice za preljeve,
kakve se više ne proizvode, albume s fotografijama, lukovice dalija i anemona, kopije
Watteauovih slika, svilene jastučnice. Još jedan teretnjak bio je natovaren najskupocjenijim
pokućstvom, ogledalima i knjigama. Vojnici su uprezali rasne konje iz von Goetzenovih štala
za potrebe evakuacije. Iz daleka svi su izgledali kao da su se zaputili na nesvakidašnji
sumanuti izlet. U prašini i dimu karavana se vukla uzbrdo prema Waldenburgu.

MOJA PALAČA
Ja sam također rođena u palači. Bila je to lovačka palača pretvorena u školu. U to vrijeme
nije se govorilo »palača«, samo »zgrada«. Ta riječ32 podudarala mi se s pudingom, a ne s
gradnjom, zbog toga sam svoj dom zamišljala kao nešto što se jede.
Vjerojatno sam ga nekad neoprezno pojela, jer ga sada imam u sebi — višekatnu
građevinu u meni. Njezin oblik ipak nije niti stalan, a niti predvidiv. To znači da je palača
živa, da se mijenja skupa sa mnom. Uzajamno živimo jedna u drugoj. Ona u meni, ja u njoj,
premda se u njoj katkada osjećam kao gost, a katkada znam da je posjedujem. Noću palača
postaje upcčatljivija, probija se kroz tamu, svijetli zelenkastim svjetlom. U sunčanom svjetlu
previše je svijetla i stoga palača danju postaje nevidljiva, ali je stalno osjećam u sebi.
Njezinim podrumima granaju se labirinti; njihovi majušni prozorčići izviruju na
unutrašnje dvorište zaraslo u travu. U vlažnim podzemnim prostorijama međusobno
odijeljenim tankim zidovima leže hrpe klijajućih krumpira, stoje bačvice kiselih krastavaca,
koje su svi zaboravili, pa su pokriveni nježnim paperjem plijesni. Znam da se podrumi
protežu u dubinu zemlje, čak mi se čini da znam prolaze koji vode u podzemne pećine.
Njihovo otkrivanje podjednako je pobuđujuće koliko i opasno — može se izgubiti put za
povratak.
Palača može biti nastanjena, i nenastanjena. Povremeno se tu održavaju nekakvi
znanstveni kongresi, tada se u njoj skuplja mnoštvo gostiju, traju savjetovanja, raskošne
večere. Palača tada funkcionira kao hotel. Ali povremeno ostaje pust, čak napušten. Nestaje iz
nje pokućstvo, podovi supoizvaljivani, dimnjaci srušeni, sve stube postaju rasklimane, istrule,
iznenadno se izmiču ispod nogu onih koji hodaju i otkrivaju neočekivane provalije. Tada se u
napuštenoj palači nastanjuju životinje. Viđala sam srne kako spavaju na stogovima kartonskih
kutija, viđala sam pse sklupčane na izblijedjelim počivaljkama, čula sam u pustim hodnicima
lake, mekane udarce mačjih šapa. Čula sam također teški topot po mramornim stubama, ali
nikada nisam otkrila, kakva bi to životinja mogla biti.
Prizemlje — to je veliko predsoblje napola podijeljeno urešenom metalnom rešetkom. Tu
moj otac ima svoje akvarije. Zelenkasta voda usporava vrijeme — ribe se miču polako,
dražesno. Nešto govore, njihova se usta pomiču, ali ja ih ne čujem. Zlatne ribice, te ribe
Marilyn Monroe, vuku za sobom suknjice od tila, trepere svjetla poplave neona. Akvariji se
utapaju u okružje agava. Njihove mesnate oštre ruke probijaju prostor. Netko se nije mogao
suzdržati da na njihovim zelenim listovima ne ureže svoje inicijale. Ili »Volim Evu«. Agava
zamlađuje te rane i na taj način ovjekovječuje na svom tijelu tuđe ispovijesti. Iz predsoblja se

32
»zgrada« na poljskom glasi »budynek«, a »puding« glasi »budyń«

85
ulazi u knjižnicu. Među stotinama, a možda tisućama knjiga ovijenih u sivi papir s brojem
ispisanim na hrptu, nalazi se negdje prva knjiga koju sam pročitala — tvrdi, debeli tom tijesno
ispunjen slovima, paralelne stazice putovanja, obećanja brojnih bića, brojnih svjetova. Njezini
listovi dovodili su u kušnju moje oči, odvlačili moj pogled s neba, vrškova drveća, jezerske
površine, vijugavih prostora između drveća na mali pravokutnik tu pred očima, gdje svakog
trenutka može započeti predstava.
Na kat vodi široko stubište prestrto sagom. Na katu su spavaonice i dvije velike dvorane
za predavanja. A možda za balove? Njihov parket pamti sve moguće plesne korake. U toj
drugoj dvorani, onoj s izlazom na terasu i u perivoj, nalazi se golemi kamin s ogledalom. Loži
se samo jedanput godišnje, na Duhove. Znam se uzverati uz mramorne stupove i stati ispred
ogledala, koje je tako veliko da odražava čitavu mene i još terasu, i perivoj, i dvoranu. Prije
nego sam saznala sve o zrcalima, znala sam da se zahvaljujući njima može doprijeti do
drugog dijela palače, onog o kom su svi zaboravili. Tamo su uski prolazi isječeni u litici,
galerije i visoko ograđena dvorišta. Tamo sam pronašla nemamo postavljene kamene kipove.
Razumijem zbog čega su se morali tu naći. U izgnanstvu. Njihova estetika čini se
neprihvatljivom čak i najčudnijim ljubiteljima umjetnosti — te grubo tesane slike poluljudi,
poluživotinja. Po njima pada kiša i ispire detalje.
Iznad posljednjeg kata, niskog i zagušljivog, nalazi se potkrovlje. Sjećam se stuba koje
tamo vode; najprije široke, s urešenim stupovima i izlizanim rukohvatima, potom naglo
zavijaju u zraku i pretvaraju se u uske natrule stube. Treba ići uza zid, zagledati se u njihovu
glatku površinu, kako noga iznenada ne bi upala u rupu.
Potkrovlje je golemo. Drveni pod prekriva prašina. Njezini debeli slojevi prekrivaju
također i sve predmete koji su se tu našli, tako da ti najmanji postaju neraspoznatljive hrpe
prašine — mali sasušeni ogrizak jabuke pretvara se u paperjasto simetrično ispupčenje;
odbačeni štap metle tvori iznenađujući val na površini dasaka.
U potkrovlju se može zalutati — odista je preveliko da bi ga se naučilo napamet. Znam da
u jednom kutu leži stari madrac, mjesto davno zaboravljenih nedopuštenih zabava. Ali čijih,
toga se ne mogu sjetiti. Ipak su tu najzačudnija stvar prozori u strmom stropu — neveliki,
smješteni malčice previsoko, tako da se treba podizati na prste kako bi se kroz njih pogledalo
vani. Ali pogled s njih je neobičan. Ne da se zaboraviti ono što se vidjelo. Otkriva se tada
kako je velika i kako je moćna palača. S prozora potkrovlja sve se čini majušno i nestvarno —
kao umjetni svijet specijalno načinjen za električni vlakić, kao lego-građevine, kao krajolici iz
disnejevskih crtica. I vidi se toliko toga na ovome svijetu — šume, polja, rijeke i željezničke
tračnice, veliki gradovi i luke, pustinje i autoceste. Točnije — premda ne znam kako je to
moguće — vidi se odatle zakrivljenje zemaljske kugle. Taj prizor zaustavlja dah; potom se
čezne za njim i razmišlja o tome da će se ponovo moći iščupati odozdo i po nesigurnim
stubama izići u potkrovlje, stati usred sunčanih vlaknastih pramenova i ponovo se podignuti
na prste i vidjeti ono što je vani.
Rekla sam Marti kako svatko od nas ima dva doma — jedan konkretni, smješten u
vremenu i prostoru; drugi — beskonačni, bez adrese, bez mogućnosti ucrtavanja u
arhitekatske planove. I da u oba živimo istodobno.

KROVOVI
U obitelji Goetzen bio je jedan profesor, istinski profesor, koji je čitav život čitao knjige,
studirao, putovao i kojeg nisu zanimali vrtovi. Zvao se Jonas Gustaw Wolfgang Tschischwitz
von Goetzen. Tijekom svog dugog života (1862.—1945.) napisao je brojne knjige o povijesti
religije, od kojih su najvažnije bile Das Heilige, Über Schlesiens Mystik (1914.), te Der
Ursprung der Religion (1918.). U životu je imao dvije strasti: religiju i krovove. Moralo je
postojati nešto zajedničko u tim dvjema temama, tako je razmišljao, morale su se nekako
dopunjavati. Za religiju se počeo zanimati kao mlad dječak, za vrijeme jedne božične mise u
seoskoj crkvi, gdje su se na ovalnoj slici oko Majke Božje uznosili sveci s atributima svojih
mučeničkih smrti. Krovovi — postali su kasnijom strašću, za vrijeme jedne od obnova palače,
kada je trebalo zamijeniti čitavi stari krov i postaviti suvremeni crijep. Što god bi Jonas

86
Gustaw Wolfgang trebao raditi, uvijek je to moralo biti točno, skrbno i valjano. Pročitao je
stoga sve o krovovima, ševarima, crijepovima i šindrama. U poplavi revolucionarne hrabrosti,
kojom je mirisao početkom stoljeća cijeli Zeitgeist, odlučio se na promjenu tradicijskog
crijepa zvanog berlinka univerzalnijom, u gotičkoj estetici, koja se vezala na arhitekturu
Zapada — svijetlociglastom »redovnicom«. Otad je Dvorac zbog svog krova postao iznimnim
događajem na Šląsku. Dolazili su ga promatrati bliži i daljnji susjedi, svećenici i arhitekti.
Dvorac je izgledao kao burgundski zamak, kao samostani u Bavarskoj.
Kamo god putovao Jonas Gustaw Wolfgang, njegove su oči tražile krovove. Gotovo
nezainteresirano, polako prelazile su s vlakova na gornje dijelove gradova kroz koje je
prolazio, ali su u biti vidjele svaki dimnjak, svaku kosinu. Zahvaljujući obliku krovova Jonas
se orijentirao u kojem se dijelu Europe našao.
Studirao je u Lausanni i Genevi. Tamo je upoznao Freuda, Frazera i Durkheima. Golem
dojam ostavio je na njega Rudolf Otto. Švicarski su krovovi jedni od najljepših na svijetu.
Crijep tamo prave od neobične, višebojne gline i nema krova koji bi bio jednobojan. Ravne
površine prelijevaju se odsjajima, zadivljuju tisućom boja koje može iznjedriti obična glina.
Izgledaju kao pačvorci. U Švicarskoj uvijek treba uzimati sobe na najvišim hotelskim
katovima i s prozora gledati na te fascinantne krovove. Crijep se ne slaže kao na Šląsku, u
vijence, ili kao riblja krljušt, nego kuće izgledaju kao velike ribe trbuhom okrenutim prema
gore, izbačene na kopno iz nekakvih nezamislivih mora.
Potom je, u Heidelbergu, napisao doktorat o životu i rukopisima legendarne šlonske
svetice po imenu Kummernis. Predavao je također i na sveučilištu, a specijalizirao se za sekte
koje su djelovale na Šląsku u razdoblju reformacije. Posebice za Szwenkfeldyste i Nožare. O
tome je pisao članke.
Krovovi u Heidelbergu su tipično njemački — crveni ili sivkastoplavi. Šiljasti izduženi
vrhovi crkava imaju boju antracita, koji umiruje oči. Poslije predavanja šetnjom je odlazio na
zamak i odozgo promatrao grad koji je noću brujao od jeftinog studentskog jabukovog vina i
znanstvenih teorija.
Postoji nekakva prolazna veza između religije ljudi i kućnog krova. Prva asocijacija je
banalna — radi se o najvišoj sferi. Iz te asocijacije ništa ne proizlazi. Radi se o nečem
drugom. Jonas Gustaw Wolfgang došao je do toga gledajući baš s terasa heidelberskog zamka
na grad — krov je, kao i religija, sam završetak, jest kruna koja istodobno zatvara prostor,
dijeleći ga od ostatka prostranstva, od neba, od visine i streličaste beskonačnosti svijeta.
Zahvaljujući religiji moguće je normalno živjeti i ne opterećivati se svekolikom
beskonačnošću koja bi inače bila nepodnošljiva; a u domu sigurno se skloniti od vjetra, kiše i
svemirske radijacije.
Radi se ovdje o nekoj vrsti poklopca, rastvaranja kišobrana, skrivanja, zatvaranja ulaza,
dakle odjeljivanja, bijega u sigurne, dobro poznate, uređene prostore.

NOŽARI
Bavili su se pjevanjem svojih psalama i izradom noževa. Radili su oštrice bolje od bilo
koga na čitavom Šląsku; usađivali su ih u jasenovo drvo, u brižno ulaštene drške, u koje se
smjesta zaljubljivala svaka ljudska ruka. Prodavali su ih jedanput godišnje, u ranu jesen, kada
na drveću dozrijevaju jabuke. Priređivali su neku vrstu sajma i ljudi su se zapućivali k njima
iz cijele okolice, kupovali po nekoliko, čak i desetke noževa, kako bi ih potom preprodavali s
dobitkom. Za vrijeme takvih sajmova ljudi su zaboravljali da su oni druge vjere, vjeruju u
drugog Boga i kad bi se zainatili, to bi im se lako moglo dokazati i otjerati ih bestraga. Ali tko
bi onda pravio takve noževe?
Kada bi im se rodilo dijete, kukali su, umjesto da se vesele. Kada bi netko umro,
razodijevali su ga do gola, polagali u rupu u zemlji i cupkali nad otvorenim grobom.
Njihovo naselje ležalo je na koncu brežuljaka koji su razdvajali dva planinska lanca. To je
bila kamena građevina i oko nje nekoliko malih straćara, bez prozora, bez dimnjaka, izgledale
su kao kolibe za pse. Te izbe bile su pune noževa. Držali su ih kao sireve u sušionici —
oštrica obješenih s drvenih stropova prema dolje. Propuh ih je ljuljao, i sudarajući se, zvonili

87
su kao zvončići. Ljudi su bez straha išli ispod tog neba punog oštrica. Vršci čelika dodirivali
su njihove glave, udjeljivali im pomazanje za smrt.
Vjerovali su u vrlo posebit početak svijeta — da je materija afekt duha. Da se duh
zaboravio, dekoncentrirao se i doživio nešto što duh doživjeti ne smije, prejaku emociju.
(Teolozi su potom razbijali sebi glavu o tom kakav je mogao biti taj doživljaj. Preneraženje?
Očajanje da se postoji i da iz tog postojanja nema bijega? Ali o tome nije nigdje ništa jasno
rečeno.)
Nožari su vjerovali da je duša nož zabijen u tijelo. Prisiljena je proživljavati neprestani
bol zvani život. Oživljava tijelo i odmah ga ubija. Stoga je svaki dan u životu udaljivanje od
Boga. Kad čovjek ne bi imao dušu, ne bi trpio. Živio bi kao biljka na suncu, kao životinja koja
pase na sunčanim pašnjacima, a ovako, s dušom u tijelu, s dušom koja je vidjela jednom, u
svom početku, neizrecivi božanski sjaj, sve se čini tamnim. Biti odlomljenim dijelom cjeline,
ali tu cjelinu pamtiti. Biti stvoren za umiranje, ali morati živjeti. Biti ubijen, ali ostati živ.
Upravo to znači imati dušu.
Ujutro i uvečer monotono su ponavljali svoje turobne psalme — dok su sjekli jasenovo
drvo za drške, dok su talili čelik i kovali oštrice, dok su u jesen s drveća stresali divlje jabuke,
dok su se bavili malobrojnom djecom — tim nesretnicima, koja su ne htijući došla na svijet.
Imali su čudne običaje, i čitav njihov život bio je čudan. Kad su se međusobno spajali,
pazili su da sjeme ne dopre u krilo žene. Izbacivali su ga vani i žrtvovali svom Bogu, držeći
da je u ljudskom sjemenu skriven božji sjaj i na taj su ga način, žrtvovanjem, oslobađali iz
materije kako bi se vratio Bogu. Stoga su im se rijetko rađala djeca.
Njihov jedini način molitve bilo je naricanje koje su oni nazivali psalmima, ritual, pak —
upravo to prinošenje sjemena kao žrtve. Inako se nisu molili; držali su kako je Bog neljudsko
biće, nema ničeg zajedničkog s čovjekom, pa čak ni ne razumije ljudske molitve.

ŠUMA KOJA SE RASPADA S TRIJESKOM

Marta nije bila sklona povjeravanju. Jedanput mi je ipak rekla kako pamti razna vremena,
mnogo vremena, čak i takva kakva prikazuju votivne slike u Wambierzycama33 .
Vrijeme nije raspoznavala prema ljudima koji su tada živjeli, pošto su ljudi međusobno
žalosno slični, nego po boji zraka, odsjaju zelenila, načinu padanja svjetla na predmete. Marta
je u to bila posve uvjerena: vrijeme se dalo raspoznati po bojama, i to je bila jedina razlikovna
odlika vremena — boja. Možda je to imalo nešto zajedničko sa suncem. Možda sunce pulsira,
mijenja dužinu valova, ili zrak na drukčiji način filtrira svjetlo i svake godine daje svim
stvarima na zemlji neponovljive nijanse.
Marta se, dakle, naučila povezivati zapamćenu pojedinost, koja ju je upućivala na
konkretno vrijeme, s nijansama svjetla. To je moglo biti, pretpostavljam, povezivanje u
njezinim mislima oblika drvenog kotača na kolima i čudne hrđaste boje neba, kakvu je nebo
imalo tada kada su se kotači vjerojatno kotrljali po kamenitim putovima, vozeći sijeno, jutane
vreće brašna, glinu za gradnju kuća ili na brzinu nabacane kućne potrepštine. Ili: kroj haljine
visoko stisnute ispod prsiju i prozračni, svijetli, čak lagano svijetlozeleni zrak, kao i
plavičastost mrzlih zima.
Tako je djelovalo Martino pamćenje. Tako je Marta razlikovala prošlost. Ipak se događalo
da bi i takav način traženja reda u vremenu znao zavesti i Marta bi vidjela slike koje nije
razumjela i koje su, jedino — jer čega se više može bojati kad se već toliko toga vidjelo —
budile strah u njoj.
Vidjela je, dakle, dolinu nad kojom je visjelo nisko narančasto nebo. Sve crte tog svijeta
bile su neizrazite, sjene neoštre i prozračene nekakvim stranim svjetlom. U dolini nije bilo
nikakvih kuća, nikakvih ljudskih tragova, nije rastao nijedan struk koprive, nikakav grm
podivljalog ribiza. Ni potoka također nije bilo, a tamo gdje je bio, rasla je gusta i tvrda riđa
trava. Mjesto na kojem je bio potok, izgledalo je kao brazgotina. Na tom mjestu nije bilo
dana, a niti je padala ikakva noć. Narančasto nebo čitavo je vrijeme svijetlilo isto — ni toplo,

33
Wambierzyce; čit. Vambježice, Vambježicama....

88
ni hladno, posve nepomično, ravnodušno. Gore su još uvijek bile obrasle šumom, ali kad se u
nju zagledala, vidjela je da je bila mrtva, okamenila se u jednom trenutku i ukočila. Na
smrekama su visjele šišarke, a grane su obrasle sijedim iglicama, jer nije bilo vjetra koji bi ih
mogao otresti. Imala je strašan predosjećaj, da bi se, kada bi se u tom krajoliku pojavio bilo
kakav pokret, šuma raspala s trijeskom i rasula u prah.

ČOVJEK S PILOM
Njegov dolazak uvijek je najavljivala buka. Resko mehaničko zavijanje, koje se kao
nematerijalna lopta odbijalo o padine doline i uvijek zaustavljalo u blizini terase. Nemirno
smo podizali glave, kujama se ježila dlaka, koze bi započinjale prestrašeni galop oko drveta
za koje su bile privezane. Tek se potom pojavljivao on sam visoki, mršavi muškarac, koji je
izranjao iz šume potresajući iznad glave motornom pilom, kao da je golemi karabin, i kao da
taj muškarac uopće nije izišao iz mlade brezove šume, nego s bojnog polja, između spaljenih
tenkova, ispod krša u zrak dignutih mostova. U njegovoj gesti prepoznavali smo trijumf — to
potresanje komadom gvožđurije, povremeno, na trenutak, čak i pritiskanje prekidača pile i
oslobađanje buke koja je raznosila dolinu na sitne komadiće. »Hej, hej«, radosno je vikao,
»Idem!« I išao je padinom prema dolje, ravno na nas, vitlajući tom pilom, otkidajući njezinom
oštricom mladice breza, mlade kleniće i bukvice, vrške trava. U njegovim kretnjama bila je
neka prekomjerna odlučnost, pretjerana životnost, jer ga ni trave nisu uspijevale slijediti i
petljale su mu se pod nogama, a tada je on padao, mi smo zatvarali oči kako ne bismo vidjeli
kako sam sebe sakati tom golom, izduženom oštricom. Ali njemu se ništa nije događalo.
Ustajao je iznenađen padom i odmah zaboravljao na njega, jer je pred očima imao nas na
terasi, toliko radoznalih očiju, toliko praznih dlanova spremnih na pljesak. Kad je prelazio
cestu i stupao na stazu, već smo znali da je pijan. Pila je obilježavala oko njega nepravilne,
zloslutne krugove, kao da je htjela pobjeći od svog opsjednutog gospodara, kao da je osjećala
napast u koju je dovodi. »Prepiliti vam što?«, pitao je veselo, znojan, zajapuren, teturav.
I jedanput je R. pogriješio. Rekao mu da ispili izvaljenu trešnju. Razjarena bukom oštrica
se zasjekla u mrtvo drvo i sjekla ga na nejednake komade, a kada je završila, još nezasićena,
sjekla je dalje zrak na krpice. Muškarčeve oči lutale su po stablima naših lipa i jabuka tako da
je R. morao stati ispred njega i svojim tijelom zasloniti mu pogled na bespomoćno drveće. »A
taj jasen«, pitao je muškarac, »zar vam ne zaklanja sunce?« I treskao je svojim oružjem. R. ga
je otpratio do ceste koja je vodila prema brdu i išao s njim tako dugo dok ovaj tamo nije
nanjušio druge mogućnosti.
Muškarac s pilom često se navraćao, a mi smo panično kupili šalice s terase i zatvarali
vrata. Pratili smo njegovo razočarenje dok je prolazio pored naše kuće, podvikujući u nebo:
»Hej, prepiliti vam što? Prepiliti?«

ERGO SUM
Probudilo ga sunce. Ležao je u kanalu za navodnjavanje, usred visokog bilja. Dva metra
od njega vodila je cesta; čuo je ritmične konjske korake i škripu kola. Bio je samo u hlačama i
uz to poderanim u krpice. Koža na prsima bila mu je zamazana blatom i valjda krvlju. Osvrtao
se, opipavao, provjeravao je li čitav. Bio je čitav, ali bi volio kad bi izvor krvi bio na
njegovom tijelu, makar kakva ogrebotina, posjekotina na koži. Tada bi u najmanju ruku bilo
jasno da na sebi ima svoju krv.
Ali nije bio ranjen. Ustao je i zavrtjelo mu se u glavi. Čudno ga je boljela, kao da nije bila
njegova, kao da krv njome ne kola kako treba. Mračilo mu se pred očima. Najviše ga brinulo,
kako se sada vratiti doma. Kako se pojaviti u svojoj ulici, u središtu grada, gdje su u ovo
vrijeme svi izišli po kruh i mlijeko ili stoje na prozorima i provjeravaju vrijeme, a muškarci se
briju na balkonima, kako ne bi propustili ni jedan trenutak od ovog lijepog srpanjskog dana.
Čak mu neće ni dopustiti proći u takvom stanju, počet će se raspitivati što se dogodilo
gospodinu profesoru, pozvat će liječnika, s užasom gledajući njegove rane. A možda već
znaju? Možda se već po okolici mota policija, jer je pronađeno tijelo... Ergo Sum je sjeo na

89
zemlju i pogledao svoje ruke. Bile su posve obične. Pribrao se. Odlučio je smjesta poći na
policiju i sve priznati. Krenuo je, dakle, naglo, pun olakšanja što će se konačno nekome
povjeriti i što će sam sebe predati u sigurne zaštitničke ruke. I neka ga brzo osude, a za
ubojstvo sljeduje smrt, neka ga, dakle, osude i objese jedanput zauvijek. Samo zašto je trebalo
sve to podnijeti i sada umrijeti kao zločinac? Ali to više nije njegov problem, on ne zna, čak
se i ne sjeća. Nekakav Bog preuzima odgovornost za to, nekakvi bogovi, znalci svetkovina s
maslinama i grožđem, nek im bude.
Prema Góri Anny34 orijentirao se, gdje se nalazi. Bio je nekih šest kilometara daleko od
gradića. Nedaleko je vodila stara turistička ruta i još je prošle godine išao tuda s mladeži.
Dolje je tekao potok, a na njemu je bio neobični, kameni most s lukom. Na zemljovidu je bio
označen kao Knjigovođin most. Da, znao je gdje je. Taj zaselak od nekoliko kuća, to je
Pietno. Odatle vodi put ravno na cestu i u grad. Ubrzao je korak, a onda počeo trčati.
U Pietnu, odmah kraj mosta, na maloj močvarnoj livadi, šuteći je stajala skupina ljudi.
Kada su ugledali Ergo Suma, pokrenuli su se i između njihovih nogu Ergo Sum je ugledao
veliko tijelo mrtve krave. Ležala je na boku razderanog trbuha, po travi, mokroj od krvi, vukla
se iznutrica. Ergo Sum se makinalno mašio usta, ali se više nije mogao zaustaviti, morao je
tamo pristupiti. Ljudi su mu ustupili komadić mjesta. Svi su imali siva, ružna lica, prosijede
vlasi i ispucale usne.
»Pas je zadavio kravu«, rekao je starac nesimetričnog lica.
»Bobolov pas«, dodala je žena s malenim djetetom.
»To nije moj pas. Bio je svezan«.
To je valjda bio Bobol, ali odmah se na njega obrecnuo razjareni tip s cigaretom:
»Govno, tek si ga sada svezao«.
»Bobol ne pazi na svoje pse. Čak ni ne zna koliko ih ima«, rekao je starac i pogledao
Ergo Suma.
Ergo Sumu bilo je slabo, jer je već znao što se dogodilo. Valjda je čak u mislima
pronalazio nekakve tragove noćnih uspomena, ili mu se možda činilo. Bio bi kriknuo,
vrisnuo, zavijao, ali se uhvatio za grlo. Bila je to neobična gesta, jer su ga ljudi radoznalo
pogledali. Tada se iz skupine izdvojio Bobol, koji je izgledao kao patuljak — bio je malen,
krepak i bradat. Odlučno je prišao velikom crnom psu na kratkom lancu. Pasje zaskomlio i
prilegao uz zemlju, sigurno je nanjušio svoju smrt. Bobol je podigao debelu cjepanicu,
zamahnuo i udario ga po glavi. Pas je kriknuo tako prodorno da su neke žene zadrhtale, a
onda se blago prevrnuo na bok i ostao nepomičan. Ispod glave počela je teći krv.
Tada je Ergo Sum kleknuo na mokru travu, uz tijelo krave i između nogu sivih ljudi — i
počeo jecati. Ljudi su začuđeno gledali u njega i među sobom počeli izmjenjivati ironične
poglede. Njihove metalne oči su blještale.
»Čovječe, saberi se. Za kim plačete, za kravom ili za psom? Ljudi vam nije žao?«
Ergo Sum je podigao oči do starčevog lica i u njemu tražio sućut. Možda je čak mislio
kako će ga taj muškarac priviti na prsa, a njegov će debeli ogrtač upiti suze s prljavog lica
Ergo Suma. Ali seljakove oči bile su oštre poput noža.
Već je išao glavnom ulicom, ali je još bio u predgrađu. Mimoilazio je, u to vrijeme
zatvorenu, krčmu »Lido« a krajičci njegovih misli prhali su oko Platona. Da je bio mudar i
spokojan kao grčki bog, ne, to je loša usporedba, jer grčki bogovi nisu bili mudri i spokojni.
Ali svijet je tada bio drukčiji, ne zna se čijom zaslugom, sunce je sijalo zlatno i breskvasto,
maslinova stabla zelenila se na padinama, ljudi su imali svijetlu kožu i bijelu odjeću. Ta vizija
mu se prenosila na mrtvu kravu, ubijenog psa i lica tih ljudi iz Pietna. Jedno je sadržavalo
drugo, neznano kako, ali točno je tako bilo. Jedno je bilo dijelom drugoga. Platon i njegova
ruka koja zlatnim ustima prinosi maslinu kao i Pietno činili su prolegomenu Ergo Sumove
budućnosti.

34
Góra Anny; čit. Gura Ani (Anina gora); u biti Góra Świętej Anny (Gora svete Ane), dio
Šląskog gorja; na vrhu gore u litici je isklesan amfiteatar za oko 160.000 gledatelja; na vrhu je
spomenik šląskim ustanicima (1919. — 1921.). Spomenik je djelo Xawera Dunikowskog, a
podignut je 1953. god.

90
 Ljudi su se okretali za njim, ali ih je ignorirao — činili su to diskretno, ispod oka,
vjerojatno stoga da ga ne bi povrijedili. Nekoliko je puta čuo: »Opio se! Gospodin profesor se
opio«. Stiskao je zube i već je bio na križanju ispred svetog Nepomuka kad mu je sinulo da bi
se trebao umiti prije odlaska na policiju, pa je automatski skrenuo doma. Stubišna vrata
milosrdno su se zatvorila za njim. Ergo Sum je pritisnuo oči prljavim rukama, jer je osjetio da
neće moći zadržati suze. Što bi u ovakvoj situaciji učinio Platon? Je li to uopće moguće?
»Ubio bi se«, odgovorio je sam sebi Ergo Sum. Prerezao bi žile kao Petronije, učinio bi to na
gozbi, među prijateljima, u svijetlim prostranstvima, gdje je zlaćani zrak, vino, masline i tako
dalje. Umirući, šalio bi se kao Sokrat.
Ah, kako je Ergo Sumu trebala smrt. Ukazala mu se kao njegova vlastita slika koja se
njiše na konopcu na verandi.
Ali Ergo Sum, niti se ubio, niti je otišao na policiju. Stolac u kuhinji, onaj isti za koji se
tako brižno pri vezao, milostivo je primio njegovo, tom strašnom noći, izmučeno tijelo.
Nepomično je sjedio na njemu do jutra.
Ujutro se samo umio, u kartonski kufer spakirao samo par hlača, malo rublja i džemper,
ključem zaključao svoj stan, a onda se uputio izvan grada, u Pietno. Tu mu je uspjelo uvjeriti
patuljastog Bobola kako je svakom seljaku nužno potreban snažan najamnik, pa makar i za
zakopavanje strvina. Bobol ga je sumnjičavo gledao, ali kad se pokazalo kako najamnik ne
traži novac, samo kut za spavanje i nužnu hranu, pristao je, a njegove sive oči sijevnule su
lukavo kao u vuka.

POLOVICA ŽIVOTA PROTJEČE U MRAKU

Tako je, znalo se to ili ne. Prihvaćalo se to ili ne. Slagali se s tim ili ne. Ali većina ljudi
sjeća se noći samo po besanici. Kad se ima dobar san, uopće se ne zna što je to noć.
Ergo Sum postao je Bronislaw Sum, gospodin Bronek. S olakšanjem je pozdravio to novo
normalno ime. Ljudi iz Pietna dodali su tom imenu riječ »gospodin«, jer je još uvijek imao
nježne ruke i sijede zaliske. Samo mu je Bobol govorio Bronek, kada je trebalo izbacivati
gnoj iz staja, kravama nositi vodu, prevrtati sijeno, koje se u Pietnu nikada nije moglo do
konca osušiti zbog nevjerojatne vlažnosti terena.
Gospodin Bronek morao je sada ustajati u sam osvit i musti krave. Odmah je to naučio —
trebalo je samo uzeti kravlja vimena kao mesnate spremnike za tekućinu i prstima nježno
povlačiti prema dolje dok bijeli mlaz ne zazvoni o unutrašnjost vjedra. Potom bi pio to
mlijeko, bilo je toplo i vonjalo gnojem. To je bio njegov doručak. Onda je izgonio krave na
livade, i konja, koji je gore-dolje mahao glavom kao da mu govori dobar dan, ili kao da mu
zahvaljuje. Poslije toga vraćao se sređivati staje. U njima je bilo toliko, godinama
nakupljenog, gnoja da se zbio i polako pretvarao u kamen. Bronek ga je sjekao štihačom kao
treset, tovario na tačke i izvozio pred kuću, gdje ga je slagao u prizmu. Oko podne odlazio je
u kuću, gulio krumpire, kuhao ih, prelijevao slaninom i iznosio na stol s kiselim mlijekom. On
i Bobol jeli su šuteći. Ispod trijema su ih gledali Bobolini psi, mali, veliki, mladi i stari,
vječno gladni. Nikad se nije znalo koliko ih ima. Poslije objeda Bobol bi nakratko prilegao, a
gospodin Bronek bi sjeo na stubište i promatrao valovitu crtu obzora, naborane površine
pašnjaka i visoravni. Onda je ponovo bila mužnja, svakodnevna, spravljanje sira, razlijevanje
mlijeka u posude, prevrtanje sijena, izvoženje gnoja u tačkama. Večera — bila je kruh s
tlačenicom ili kobasicom; potom je Bobol išao k susjedima piti i tako je započinjala noć.
Noć se uvijek legla negdje oko potoka i tek je od tog vlažnog, hladnog mjesta počinjalo
tamnjeti nebo. Svake je večeri gospodin Bronek bio svjedok te preobrazbe. Sjedio je na
stubama ispred kuće i promatrao. Najprije je čuo pravilno kričanje noćne ptice koje je zvučalo
kao škrgutavo tiktakanje ure. Potom su se, kad bi zavladao totalni mrak, oglasili ljudi. Njihovi
pijani glasovi utapali su se u tamu, tupo, bespomoćno, mucavo, zaudarajući na brzinu
destiliranom brljom. Kao uvijek, gospodin Bronek trudio se ne razmišljati ili u najmanju ruku
misliti što manje — što treba sutra raditi, treba li već ići spavati, što je s onom crnom kravom,
gdje li je Bobol mogao ostaviti vile. A na koncu se uspinjao gore spavati i tamo do jutra
upijati zadah mraka, vlage i gnoja.

91
 Ali bile su također i drukčije noći, kristalno prozračne i strašne, i tada gospodin Bronek
nije mogao spavati. U jednom snu prohtjelo mu se piti čaj, u ustima se skupljala slina, speklo
se grlo. Prevrtao se s boka na bok a gnjev je u njemu sve više rastao, svrbjele ga noge, kao da
žele pojuriti niz stube, preko dvorišta, dalje. Neću ovo izdržati, mislio je, jer je to bilo kao
bolni nagon ispuštanja mokraće, kao poplava koja traži ušće i ni za što nema volje. Nekoliko
je puta plakao, ali na čudan način, jer su mu samo tekle suze, a iznutra je bio spokojan —
livada zarasla travom.
Tada je odlazio u šumu i motao se između drveća, stiskao šake tako snažno da je noktima
rasjecao kožu. Još se sjećao ruba šume i kapelice, koja je branila ulazak u nju kao blagajna
ispred stadiona. Osipala se s nje žbuka i mrvilo kamenje, a u unutrašnjosti se nazirao lik
razapet na križu, s obijenim nogama. Mimoilazio ju je s nelagodom i išao uzbrdo, prema
granici, i jedina misao koja mu se tada pojavila u otupjeloj glavi, bila je, začuti sada pucanj, i
da se taj pucanj odnosi baš na njega, da bi bio upravljen u njegovo tijelo, da bi mu prosvirao
glavu strašnom hukom prije nego se to dogodi.
A to se događalo uvijek isto — najprije je osjetio bol u cijelom tijelu i gađenje prema tom
bolu koje je narastalo do povraćanja, a kad bi se izvukao iz svega toga, i ne bi povratio,
njegov um se gasio i posljednje što je vidio, sa strahotnim preneraženjem, bile su šape koje su
završavale kandžama i sive dlake olinjalog krzna. Potom se čitav pretvarao u žeđ koja ga na
neki način nije zarobljavala, nego oslobađala.
Katkad bi njegov gospodar Jasiek Bobol osjetio potrebu za razgovorom. Izvukao bi
zgnječenu kutiju »Sporta« i ispušio dvije prije nego bi izgovorio prvu rečenicu. Sjedili su na
kamenom pragu na vratima, po leđima ih je udarao propuh, stražnjice hladila besmrtna
hladnoća kamena. Jasiek Bobol znao je samo loše vijesti. Pričao je kako su na radiju govorili
o jednoj ženi koja živi u bieszczadskim šumama. Proriče budućnost. Jedanput se tamo
zaputila trojica turista i noću, htjeli ne htjeli, našli se pred njezinom kolibom. Dala im je
mlijeka, a onda im rekla: »Proreći ću vam budućnost, ali mi kupite obuću«. Poslali su
najmlađeg dolje u selo i tamo joj je taj najmlađi kupio tenisice. Stara ih je obula i pokazala im
tri lijesa. U jednom je bilo žito, u drugom pljeva, a u trećem je bila krv. Takve će biti tri
godine. Koje godine? Htjeli su znati turisti. Nije im htjela odati. Jedna godina donijet će veliki
urod. Sljedeće s polja će se skupljati samo pljeva, a treće godine prolit će se krv. Čija krv?
Nije rekla, pa je sada Bobol kombinirao kakva će biti ova godina — žitna, pljevna ili krvava.
Ali se u Pietnu svaka budućnost činila mračna. Trave su uvijek bile pune puževa golaća, voda
u potoku mutna, ljudi podbuhli, mamurni ili bolesni. Na tajanstven način nestala bi ovca,
tvorovi su davili kokoši, grom je ubijao krave, utapala se za vrijeme oluje legla pasa. Kiša je
ovdje uvijek najduže padala, škripeći je hrđao metal, kravlje balege zarastale su u bijelu
plijesan, jer ih zemlja nije htjela.
Bronek je bio taj koji je zakopavao strvine iznad potoka. Kad bi vječno gladni Bobolini
psi iz šume dovukli zadavljenu srnu, Bobol im je nije dopuštao jesti. Njegove od alkohola
suzne oči zalila bi iznenadna nježnost i tada bi zapovjedio Broneku da zakopa srnu. Bronek bi
mogao postati grobar mrtvih životinja. Ali teško je pokopati tijelo srne; treba kopati duboku
rupu, jer srna ima duge i ukočene noge, koje se ne mogu smjestiti ni u kakav grob. I kako je
psi ponovo ne bi iskopali i izvukli iz zemlje, trebalo je štihačom prebiti vitke srnine cjevanice.
Bronek je tako i radio, ali je to prebijanje, bez obzira što je srna bila nesumnjivo mrtva, bilo
jezivo.
Razmišljao je o tome kada se prvi put vozio autobusom u Kłodzko, dati krv. To mu je
palo na pamet samo od sebe, iznenada, jedne noći, kada je očajavao sam nad sobom, tako da
je imao potrebu zavijati. Možda ga je lokalni radio naveo na tu pomisao. Govorilo se o
časnosti davanja krvi, a možda mu je i komadić novina dospio u ruke. Već se toliko osjećao
Bronekom da se dublje nije bavio tom idejom. Bilo mu je tako milo i pravedno dati nekome
krv, ono što se ima u sebi, što ne vidi svijet, ne pozna promjene sunca, a što omogućuje život.
Ispustiti iz sebe te unutarnje crvene rijeke, odvratno tople i guste, i vjerovati kako ih netko
želi prihvatiti sa svim njihovim sjećanjem na neizoštrene, bijele sjeverne pejsaže, kisele od
užasa, nagnjile iznemoglošću.
Žena bijelih ruku najprije mu je trljala žilu na ruci, a onda u nju zabola iglu i plastična

92
pijavica cjevčice ispijala je Bronckovu krv, kako bi je razdijelila drugima. Jedino što je
Bronek osjetio poslije toga, bilo je olakšanje. Dobio je kavu i Goplanovu čokoladu. Odmah ju
je pojeo čak ni ne osjetivši slatkoću. Potom je osjetio laganu slabost dok je ulazio u autobus
koji ga je ponovo dovezao u planinsko podnožje.
Otad je davao krv češće nego bi trebao: dva, tri puta mjesečno. Varao je; ured za
dragovoljno davanje krvi nije uredno vodio papire, mijenjale se bjeloprste bolničarke, a glave
su im bile zaokupljene nečim drugim. Jednostavno nije mogao dočekati kad će ponovo poći
— podmetnuti ruku pod iglu i ispustiti iz sebe potočić krvi. I radovao se tim vrtoglavicama;
bile su mu jedina dostupna naslada. Morao bi prileći i trenutak se odmarati. Tako je zamišljao
ljubav sa ženom. Naučio je računati bolničarske mjerice, sto grama, dvjesto grama krvi,
crvenog soka što ga je uporno proizvodilo njegovo tijelo. Jedne noći, slušajući vrisku pijanih
susjeda, izračunao je da je dao dva vjedra krvi. I još nije umro.

GLJIVE
Kolovoz je započeo gljivama, znači, bilo je baš onako kako treba. Sijalo je sunce i
isušivalo zemlju, ali je naša livada još uvijek bila puna vode; na njoj je rasla bujna,
zasljepljujuće zelena trava.
Prvu gljivu našla sam slučajno, rasla je odmah uz stazu koja vodi Martinoj kući. Mali
crveni opekasti djed35, izgledao je kao žigica, a nad njim nebo kao krasta. Mogao bi biti
vjesnik požara koji će spaliti trave, usijati nebo sve dok ne postane narančasto.
Ujutro nisam mislila ni o čemu drugom, osim o gljivama. Noću mi se činilo da čujem
kako rastu. Šuma je pucketala i bio je to jedva čujni zvuk, moglo bi se reći kako ga se više
osjećalo nego čulo. Zbog toga nisam mogla spavati. Prve godine količina gljiva u Crnoj šumi
me obeshrabrivala. Donosila sam ih pune košare, razastirala na novine i promatrala te hrpe što
sam duže mogla, sve dok nije dolazio trenutak kad je trebalo uzeti nož u ruke i sjeći njihova
mekana, djetinja tijela, skidati im klobuke i nabijati ih na bodlje tmjine da se suše. Bodljikave
grane s gljivama razapetim po njima čitavu su jesen podupirale naš dom. Njegovi su zidovi
upijali mirise sušenih djedova36 i opekastih djedova. Tako je bilo prve godine; tada je svega
bilo u izobilju, i jabuka, i šljiva, čak je i stara trešnja pomahnitala i hranila sve čvorke u
okolici. Potom je svega bilo sve manje. Te godine našla sam samo nekoliko jabuka. Izbrojila
sam ih, čuvala ih, bila sam spremna pustiti kuje na lopova.
Usprkos vlagi na livadama nije bilo sunčanica37, a već im je bilo vrijeme. Dolazak svakog
kolovoza započinje bijelim klobucima na rubovima šuma.
Sunčanica je gljiva bez mladosti. Stara je čak i onda kada izbija iz zemlje u obliku bijelog
kalpaka. Ima vremenito tijelo, tijelo starice; podsjeća me na Martu. Tanka žilava noga drži
nad zemljom klobučić koji se pri dodiru uvijek čini pomalo topao. Treba prikleknuti i
pomirisati je prije nego joj se s pucnjem slomi ta krhka noga i odnese doma. Svi znaju kako se
pripravlja sunčanice — treba ih namočiti u mlijeko, a onda umakati u jaje i mrvice, te pržiti
dok ne postanu slične kotletu. I tada ih treba jesti. Isto tako može se pripremiti blijeda
ovojnjača38, koja miriše na orah. Ali ljudi ne beru ovojnjače. Gljive dijele na otrovne i jestive,
priručnici pretresaju osobine koje omogućuju razlikovati jedne od drugih. Gljive dobre i
gljive opake. Nijedna knjiga o gljivama ne dijeli ih na lijepe i ružne, na mirisne i smrdljive, na
ugodne pri dodiru i neprijatne, na one koje navode na grijeh i one koje odriješuju. Ljudi vide
ono što žele vidjeti i na koncu imaju ono što su htjeli. Jasne, ali lažne podjele. Međutim, u
svijetu gljiva ništa nije sigurno.
Od kolovoza gotovo svakodnevno mamurni su muškarci u sam osvit lutali po mladim
brezovim šumama i na stubište mi donosili torbe gljiva. Htjeli su ih mijenjati za bocu

35
Opekasti djed (Leccinum versipelle), jestiva gljiva; raste od ljeta do jeseni.
36
Djed (Leccinum scabrum), jestiva gljiva; isto kao gore
37
Sunčanica (Macrolepiotaprocera); velika klobučasta jestiva gljiva
38
Blijeda ovojnjača (Amanita lividopallesceus); gljiva iz porodice opasnih muhara. Neki ljudi
ih jedu, što mi vama ne preporučujemo

93
domaćeg vina. »Molim lijepo«, rekla bih im najčešće, ali bih se potom razočarala — oni su
skupljali samo opekaste djedove i prave vrganje.
A ja sam jela sve gljive. Kada bih pronašla nešto što ne poznajem, odlomila bih komadić i
stavljala na jezik. Ovlažila bih slinom, razmrvila jezikom o nepce, kušala i progutala. I nikada
nisam umrla, nikada mi se nije dogodilo da sam umirala od gljiva. Zbog inih stvari možda da,
ali od gljiva ne. Tako sam se naučila jesti glinaste krasnice 39, koje nitko ne bere i od kojih u
kolovozu šuma postaje žuta. Tako sam se naučila jesti crne krasnice 40, koje imaju tako
egzotičnu formu da bi arhitektima mogle poslužiti kao primjer savršene konstrukcije. I
muhare, prelijepe amanite — pržila sam njihove klobuke i posipala peršinom. Bile su
preukusne, a da bi mogle biti otrovne. Iščekivala sam cijelu noć, čak dvije, tri noći, jer
znakovi trovanja mogu nastupiti vrlo kasno. Ujutro sam gledala u svijetlu plahtu prozora s
križem po sredini. Na stolu je ležao ključ automobila. Gljive me nisu htjele ubiti. R. je mirno
govorio, da su se pojavili tragovi trovanja, već bi sigurno bilo prekasno. Utaman bi ispirali
želudac, davali infuziju — otrov bi svejedno bio u krvi.
— Zbog čega bi nešto željelo moju smrt? — pitala sam ga. — Zar sam toliko važna da
bi me bilo što htjelo ubiti?
Kad sam bila mala najela sam se mladih puhara. Učinile su mi se tako lijepe, tako
savršene u kaosu trava. Uzbuđeno sam ih gutala, još pamtim njihov puderasti okus. Donijela
sam ih malo doma, i mama mi je zapovjedila da ih bacim. Nisam joj rekla da ih imam u
trbuhu. Otad ih jedem pržene na maslacu i posipane šećerom.
Prve ubrane puhare odnijela sam Marti. Odmah smo od njih napravile slatki dezert i
smjesta sve pojele.

SLATKI DEZERT OD PUHARA

mlade bijele puhare
maslac za prženje
šećer u prahu

Narezati puhare u ploščice debljine kovanice. Ne treba skidati koru s gljiva, dostatno je s
njih odstraniti oštre bradavice. Na tavi zagrijati maslac i pržiti puhare do zlatne boje.
Posluživati uz čaj, posipane šećerom u prahu.

TKO JE NAPISAO SVETIČIN ŽIVOT

I OTKUD JE TO ZNAO
Nošenje haljine podsjeća na nošenje habita. Haljina se od habita razlikovala prilagodbom
u struku, u početku pomalo neugodnom, jer je bila tijesna, i dekolteom koji je trebalo nečim
pokriti. Katka je pronašla vuneni, isprani rubac i zavezala ga na mršava Paschalisova ramena.
Nekoliko dana nije izlazio iz te sobice. Katka mu je donosila jelo, uglavnom kruh i
mlijeko. Govorila mu je: »Pij mlijeko pa će ti narasti sise«. I on je pio. Ujutro, u biti negdje
oko podne, kada bi ustali, pravila mu je maštovite frizure, splitala pletenice na vrhu glave, na
prstu oblikovala uvojke. Za zarađene novce kupila mu je svijetlocrvenu vrpcu. Razgovarala je
s njim govorom punim čeških riječi, nije uvijek sve razumio. Izbivala bi po cijelo popodne i
večer, a on bi iz torbe izvlačio svetičine rukopise i pozorno čitao, riječ po riječ, tražeći ono što
je preočio.
Kummernis je pisala međusobno proturječne stvari i to je najviše obeshrabrivalo
Paschalisa. »Bog je golema životinja koja je čisto disanje, čisto trajanje, čisto starenje i čisto
umiranje. Sve je sadržano u Bogu, ali višestruko uvećano, napregnuto, stoga savršeno i sakato
ujedno«. Ili: »Bog je savršeni mrak«. Ili: »Bog je žena koja neprestano rađa. Postojanja se
neprekidno prosipaju iz nje. Nema odmora u tom beskonačnom rađanju. To je bit Boga«.

39
Glinasta krasnica (Russula ochroleuca); navodno jestiva gljiva
40
Crna krasnica (Russula nigricans); također navodno jestiva gljiva

94
 »No, što je na koncu Bog?«, pospano je pitala Katka, kad joj je čitao.
Nije joj znao točno odgovoriti.
»Jesi li kada razmišljala kako je u unutrašnjosti tvoga tijela posve mračno«, zapitao ju je
jedanput dok su prituljeni ležali na ležaju. »Kroz kožu ne prodire nikakvo svjetlo. Tamo, gdje
u tebe ulaze muškarci, također mora biti mračno. Tvoje srce radi u mraku, posve isto kao i svi
tvoji organi«.
To je trebalo biti obično pitanje, ali su se oboje zaprepastili.
»Mrak prerasta naša tijela. Načinjeni smo od mraka, s njim dolazimo na svijet i čitavi
život on raste s nama i s nama umire. Kad se naša tijela raspadaju, on utječe u mrak
podzemlja«, pisala je Kummernis.
Katka se još snažnije privila uz njega.
»Htio bih biti mudar i učen. Htio bih sve znati, tada ne bismo morali tu ležati i bojati se.
Šteta što ne znamo ništa o ljudima koji su živjeli prije nas i koji će živjeti poslije. Možda se
sve nekako ponavlja«.
Svršavalo je ljeto i javljali se topli rujni predznaci jeseni. Paschalis je postajao sve
nemirniji, čeznuo je za prostranstvom neograničenim zidovima ulica. Shvatio je kako dangubi
u Glatzu, kako više ništa neće postići ni za sveticu, ni za sebe, ni za Katku, a niti za Boga.
Kako ga to putovanje ničem nije naučilo, ništa jasnije ne vidi. Čeznuo je za svojim
samostanom, ali je želio da taj samostan bude neki veći, tako velik kao gora, s proplancima
umjesto dvorišta, da se u njemu nalazi sve. Majka Aniela bila bi njegova majka, on bi bio
netko drugi, netko možda sličan Kummernisi ili Katki. Ili netko takav koga čak nije mogao ni
zamisliti. Pojmio je kako još jedanput mora stvoriti sebe, ovaj put iz ničega, jer to što je bio
do sada, temeljilo se na jednoj velikoj slutnji, da nije stvoren kako treba. Pa čak kako je
stvoren tako privremeno da bi se morao sam uništiti i nastati ponovo.
Nije znao što bi sad trebao učiniti, od čega započeti uništavanje i stvaranje. Jednog
popodneva, kada je Katka već izišla, spakirao je svoje stvari i izišao iz grada.
Brat-Sestra Vatra — tako su Paschalisa nazvali Nožari kad je na njih nabasao. Počela je
kiša, utabanim stazama tekla je crvena voda, a on se htio skloniti pred vlagom.
Uopće se nisu čudili njegovoj odjeći, a niti dotjeranoj kosi. Dali su mu spavati u jednoj od
malih kućica i u njoj se Paschalis osjetio kao u svojoj nekadašnjoj ćeliji. I dalje je čeznuo.
Ležao je gotovo gol na ležaju, njegove su se stvari sušile u kamenoj kući uz vatru, ništa nije
vidio — tako je bilo mračno, i činilo mu se da su svi ti prošli dani bili svjetliji i dulji, noći
toplije, kiša padala drukčije, velikim kapima, dostojanstveno, hladila užarenu kožu; mlijeko je
imalo blaži okus, gradovi su izdaleka izgledali zanosno, putovi prema Rimu ravni i široki.
Dopuštali su mu ležati po cijele dane. Oni su pak radili; muškarci su odlazili u kovačnicu
odakle se po čitav dan, do večeri, čuo ritmični zvuk čekića i šištanje vode koja je kalila
usijano željezo. Žene su nestajale u zajedničkoj prostoriji; možda su tamo usađivale noževe u
drške ili pekle pogačice. Njihova su se djeca igrala šutke. Tužna, prljava. Predvečer bi ih
ugonili u kuću kao perad. Ujutro je slušao kako Nožari plačljivo zavode. To njihovo pjevanje
sakatilo je riječi. Što god su pjevali — bilo je puno jada i tuge. Kakvo sumorno mjesto, mislio
je i čekao da prestane padati, kako bi udario preko planina bilo kamo.
Potom su nastupila dva vedra dana, s vjetrom oštrim kao nož, i s planine se vidjelo pola
svijeta. Daleko na jugu vidio je svoj samostan.
»Bog nema nikakvih obilježja, nikakav lik«, govorio mu je jedan od tmurnih muškaraca
dok mu je Paschalis pomagao stablo višnje rasjecati na male komade. »Objavljuje se kako
hoće i kada hoće. Čak i to, kada se ponekad uopće ne objavljuje, a kada se nama čini da bi
trebao — također je njegova objava«. Zašutio je na dulje vrijeme i obojica su promatrali
trupac. Potom je dodao:
»U nama je, ali mi smo izvan njega. Djeluje naslijepo, ali zna što čini. Kao kruh je —
svatko dobiva svoj komadić i spoznaje ga na svoj način, ali ni jedan komadić ne sadrži čitavi
kruh«.
Dali su mu kruh za popudbinu. Upravo je pao prvi snijeg, ali brzo se topio, jer je zemlja
još uvijek bila topla. Dok se spuštao u dolinu i prelazio potok, koji je poznavao od djetinjstva,
razmišljao je o tom što mu je govorio taj mršavi Nožar. Ako Bog od nas želi naš spokoj, ako

95
želi naše povlačenje iz svijeta, uznesenje duše na razinu duhovnih stvari, nematerijalnih, ako
od nas traži povratak k sebi a podario nam appetitus naturalis41, urođenu čežnju za Njim, ako
nas priziva, ako pred nama otvara vrata vječnog života, a u ovoj nam prolaznosti dopušta zlo,
ako je svom Sinu dopustio umrijeti, i ako je smrt najsavršer.iji spokoj, onda je sigurno ona
najviše božanska od svih stvari koje je Bog stvorio. I ako je tako, onda čovjek ništa milije ne
može Bogu žrtvovati od svoje smrti.
Svaka stvar je znak, a neke od njih nije moguće ignorirati. Zbog toga postoje opake stvari,
mislio je Paschalis, zbog toga su šume pune otrovnih gljiva, zbog toga požari trava pretvaraju
u grudice čađe milijune tijela kukaca, zbog toga poplave ispiru život iz dolina, zbog toga su
ratovi, gromovi, katastrofe i bolesti, zbog toga postoji starost, zbog toga nad Nožarima iz
tavanica vise tisuće oštrica, a oni sami skloni su smrti.
Bog je tako stvorio svijet kako bi nam on došaptavao što nam je činiti.

SVRŠETAK
Postoje dvije verzije svršetka Paschalisovog života. Jedna se nalazi, vjerojatno slučajno,
zbog samoubojstva, u »Über den selbstmörderischen Tod des Bruders im Kloster der
regulierten Chorherren Augustiner in Rosenthal« i glasi kako slijedi:
»U vrijeme rane jutarnje mise prepošt je zamijetio kako nema brata Paschalisa, koji nikad
nije običavao kasniti na molitvu. Poslije dva prva psalma, vođen slutnjom, uputio se u ćeliju
kako bi ga probudio, jer je, kako je pretpostavljao, brat zaspao. Otvorio je vrata i ugledao
tijelo brata Paschalisa obješeno o motku koja je služila za vješanje odjeće. Usprkos brzom
skidanju i pokušaju spašavanja, brat Paschalis se nije osvijestio, i nekoliko trenutaka potom
zauvijek je otišao«.
Druga je nejasna, proturječna i u njoj nema nikakve poante. Čini se kako je lutao
Europom, možda i svijetom, šireći riječi svoje svetice pomiješane s tugom Nožara. Vjerojatno
se kretao u prostoru onako isto kako bi se kretao u vremenu — to znači da je svako novo
mjesto u njemu otvaralo nove mogućnosti. Tu verziju znaju oni koje je djelo i samo
postojanje brata Paschalisa ganulo, koji su o njemu čuli iz usta stranih, slučajnih, površnih,
glasinama dopunjenih, citata, razgovora, tuđih sjećanja, a u biti neznano otkuda. Ili inako, kao
profesor von Goetzen, koji ga je otkrio idući tragom Kummernis, koji je Život pronašao u
sveučilišnoj knjižnici i čitao ga za vrijeme odmora, uz cigaretu, pijuckajući kavu iz termosice,
grickajući zanoktice. U toj verziji ništa nema o smrti autora Života, a u ostalom kako bi i
moglo biti? Onaj koji pripovijeda uvijek je živ, u neku ruku besmrtan. Prekoračuje granicu
vremena.

ALOJA
Sumnjala sam kako je nekako besmrtna. Uvijek je stajala na parapetu i dopuštala se
razmnožavati nježnim otkidanjem jednog od desetak svojih izbojaka. Konačno sam
zaboravila koja je biljka bila majka, a koja dijete. Davala sam je poznanicima u gradu i Marti,
Agnieszki, gospođi Krzysi, uručivala sam im je u glinenim lončićima, čašama od jogurta i
vrhnja, pa se, zahvaljujući meni, kretala, putovala. Nisam znala kako odrediti njezin vijek;
računati godine tim rasađenim izbojcima, ili vrijeme trajanja zelene, mesnate supstancije.
Izbojci su imali svoje vrijeme i prostor, što su ih ispunjavali, pohlepno ih probijajući svojim
oštrim rubovima; imali su lončiće na koje bi se zamuku moglo nalijepiti etiketu s natpisom
Primjerak Y ili Primjerak 2439 i na taj način slijediti njegove pretvorbe. Ali sama zelena
supstancija koja je posve ispunjavala listove, supstancija sočna i mirisna, koju se privijalo na
oprženi prst, a ona u sebe upijala svu toplinu, svaki bol, ta je supstancija bila besmrtna. Bila je
ta ista u ostalim biljkama, na raznim parapetima i u različitim loncima. Bila je ona ista
mesnatost koja je prije toliko godina trajala na prozoru mojih roditelja, a prije toga vjerojatno
na vitrini prodavaonice pokućstva, posve prazne u to vrijeme, a još prije toga, tko to zna...

41
Appetitus naturalis; lat.: naravna glad

96
Morala je putovati, to je jasno, aloje ne rastu divlje na našoj klimi. Vjerojatno je postojao brod
koji je plovio uz istočnu obalu Afrike, provlačeći se kroz Sueski kanal, pun kakaovog
sjemena, egzotičnih plodova, rešetki s majmunima i uzdrmanim papagajima. Lonci biljaka na
donjoj palubi, pospale aloje, ravnodušne na morsku bolest, neodlučni osvajači novih zemalja,
nehotični neprijatelji svih mirta, pelargonija, ruta i vrijeskova, stanovnici parapeta, hvatači
sjevernog, histeričnog sunca.
Znam da stvari, svejedno, žive ili mrtve, zapisuju slike u sebe, pa bi i ta aloja u sebi još
mogla imati ta tamo sunca i nevjerojatno zasljepljujuće nebo i kapi goleme kiše, koja
bešumno umiva niske priobalne obzore. I svaki dio biljke odlikuje se tom svjetlosnom
prisutnošću u sebi i umnožava sliku sunčane kugle, boga biljaka, i slavi ga u tišini na
parapetima moga doma.
Uvečer, kada sam nosila Marti jednu takvu mladu-staru biljku, pomislila sam kako je
dosadno tako trajati i trajati. Kako jedini osjećaj prirođen biljkama može biti samo dosada.
Marta se složila sa mnom i stavljajući aloju na prozor, rekla:
— Kad bi smrt bila samo loša, ljudi bi posve prestali umirati.

OGNJIŠTE
Uvečer su došli seljaci iz susjednog Pietna dogovoriti s nama posao. Raspalit ćemo
ognjište. Pod pazusima su držali boce votke, kao da su to bijeli mađioničarski zečići, koji
samom svojom pojavom donose radost svijetu. Stavljali su ih na improvizirani stol s
trijumfom u očima. Marta i ja rezale smo kruh i iz staklenki vadile kisele krastavce. R. je
donosio čaše.
Gospodin Bobol, kojem je kosa od prošle godine narasla do ramena, je rekao:
— Za ženske će biti kokteli, ženske ne podnose čistu votku.
Nismo prosvjedovale. Brinula sam se da u isječene rajčice ne upužu uholaže, bilo ih je
puno pod svakim listom.
Bila su tri gosta — gospodin Bobol, njegov susjed, gospodin Żeżula, i gospodin Bronek,
o kome su svi govorili »najamnik«. Posjedali smo na drvene trupce oko vatre; vot- ka je
potekla u tišini iz stisnutog grla boce. Muškarci su istrusili po pola čaše, a mi smo pijuckale
koktel, koji je imao okus Martinog ribizovog soka. Pričali su o Čovjeku s Pilom, da ga je
pokupila policija zbog krađe drva iz šume. Prisjetila sam se ranog proljeća i snijega, i mraka u
kom su svjetlucale džepne svjetiljke. Zlogukog škrguta pile, huke padajuće smreke. Nikad ne
izazivaj kradljivce drva, pravi se da ih ne čuješ i ne vidiš. Svako je drvo predodređeno za
sječu. Svatko tko to ne zna, može dobiti sjekirom po tikvi. Dakle, koliko prostornih metara
želimo za pod u sobi? Onda još po jednu.
Samo onaj gospodin Bronek nije pio. U tišini, koja je na trenutak zavladala, začuli smo
njegov ozbiljni glas:
— A što mislite, koliko sam krvi ja dao?
Nitko nije znao.
— No, neka dame kažu.
— Deset litara? — oglasila sam se s nepredviđenom hrabrošću.
Sva su se lica okrenula prema gospodinu Broneku. On se osmijehnuo i cmoknuo niječno
usnama.
— No, koliko, Bronek? — navaljivao je Bobol.
— Šesnaest vjedara krvi.
Gospodin Žežula je rekao nešto o krvavicama i zapalio cigaretu. Koliko bi moglo biti
krvavica od tolike količine krvi.
Ali gospodin Bronek, o kom su svi govorili »najamnik«, premda takva riječ više ništa ne
znači, plašljivim je kašljucanjem očekivao divljenje. Ali samo je Marta, milosrdna Marta,
štapićem razgrnula žar i rekla:
— To je vrlo mnogo. To je more krvi.
Bobol nam je napravio sljedeći koktel. Tek sam tada zamijetila da je to gotovo puna čaša
votke, kap vode i malo Martinog ribizovog soka. Nisam mogla ustati.

97
 GOSPODINU BOGU — POLJACI
Najviše ih je čudilo to što je sve bilo tako loše organizirano, ali čemu se moglo i nadati:
rat je tek završio, još su se dimile neke ruševine dok su ih mimoilazili vlakom vozeći se dva
mjeseca zemljom opustošenom ratom. Vlak je tjednima stajao na rampama zaraslim travom.
Između tračnica pa- sle su krave. Tada su ložili vatre, a žene su pripremale krumpirovu juhu.
Nitko nije znao kamo idu. Doduše, vlak je imao rukovoditelja, ali on se rijetko pojavljivao i
sa zagonetnom grimasom ponavljao: sutra krećemo. A kad bi osvanulo to sutra, vlak je i dalje
stajao i nisu znali trebaju li ponovo vaditi na brzinu spakirano posuđe, ponovo ložiti vatre i
guliti krumpire za krumpirovu juhu. A govorili su im kako tamo na njih čekaju čitava sela,
prazne zidane kuće s opremom o kakvoj nisu ni sanjali, da će tamo imati sve — uđeš i sve je
tvoje. Stoga su se mlade žene, hraneći djecu prsima, raspričale o ormarima punim svilenih
haljina, o kožnim postolama s potpeticama, torbicama s pozlaćenim smičcima, čipkastim
ubrusima i snježnim stolnjacima. I tako bi zaspale s tim slikama ljudskih dobara pod vjeđama,
a kad bi se ujutro probudile, bilo je hladno i vlažno od rose, jer vagoni nisu imah krov, samo
daske koje su njihovi muškarci domišljato pretvorili u strop.
Katkad bi vlak iznenada krenuo i oni koji bi se zablenuli, sustizali su ga trčeći prugom i
podižući spuštene hlače. Ljubavnici su ostajali u stogovima sijena, zablenuti starci, okrenuti
licem prema nepoznatim obzorima, gubili su se na peronima punim svijeta, djeca su plakala
za psima koji su uzalud označavali blisko drveće. Trebalo je dozivati strojovođu da stane.
Događalo se da ih ne bi čuo ili mu se jednostavno žurilo, pa ih je poslije trebalo tražiti,
sustizati, moliti vojnike da ih prebace, raspitivati se u privremenim uredima, ostavljati poruke
po zidovima postaja. A najgore je bilo što ti vlakovi nisu imali određeni cilj, nikakvo
odredište. Jedno je bilo sigurno — vozili su na zapad. Skretali na skretnicama na nekakvo
lijevo i nekakvo desno, ali je uvijek ispadalo da idu za suncem, da se s njim utrkuju.
Nitko nad tim nije gospodario: nije bilo nikakve vlasti, vlast se tek samoj sebi snila i
pojavljivala se iznenada u noći na peronima gradića, gdje im je zapovijedano izići.
Vlast — bio je čovjek u časničkim čizmama, kojem su se svi obraćali sa »šefe«. Pušio je
cigarete, jednu za drugom, njegove su usne izgledale nabrekle od dima. Zapovjedio im je
čekati. Trajalo je to nekoliko sati dok se nije začuo štropot zaprežnih kola. Izranjala su iz
mraka: konji su bili pospani i tužni. Po mraku su se ukrcavali u kola i kretali pustim, uskim
uličicama u podnožje mjesta. Buka drvenih kotača bila je kao grmljavina letećih zrakoplova,
od nje su podrhtavali natpisi na prodavaonicama. U tami je popuzlo neko staklo i palo na
kamenje. Svi su se trgnuli, a žene se uhvatile za srce. Tada je stari Bobol bio svjestan da se
boji, da se još uvijek boji, neprestano se boji već nekoliko godina. Ali nije to ništa. Vojnički
kamionet predvodio je tu karavanu kroz predgrađe, a onda su izišli iz grada i udarili
makadamom u nekakve doline — počelo je svitati pa su sve vidjeli. S obje strane uzdizalo se
gorje, visoko i sjenovito. A ispod njega bile su kuće i sjenici, ali ne kao u selu, nego kao
majuri — veliki, od cigle. Oči starog Bobola nisu bile navikle na takvo okružje niti takve
kuće, pa se tiho molio, da to ne bude tu.
Okrenuli su uzbrdo, prešli most iznad kamenite razbješnjele rječice i uzverali se na
valovitu visoravan. S njihove desne strane izlazilo je sunce. Tek ga se odatle moglo vidjeti, ne
iz dolina. Obasjavalo je daleke planine i, od jutarnje magle, pljesnivo nebo. A sve je bilo u
pokretu, treperilo. Onim nejačim, kao ženama i starcima, gotovo je pozlilo, tjeralo ih na
povraćanje, posebice zbog toga što je svugdje bilo pusto i strano, a ponekom se oteo čak i
jecaj dok im je kroz glave proletjelo sjećanje na te tamo zlatne, zelene ravnice, koje su
napustili. Sigurne i blažene. Čak su se i psi, koji su trčkarali uz kolske kotače, držali bliže i
nisu se zapuštali u trave i grmlje. Nemirno su njušili, podvijenih repova, nakostriješene dlake,
prljave i olinjale od putovanja.
Konačno su odozgo ugledali nekoliko kuća razbacanih po dolini, međusobno udaljenih.
Teretnjak se zaustavio i iz njeg je izišla vlast s cigaretom u ustima. S popisa je čitao
prezimena i pokazivao rukom: Chrobak tu, Wangeluk tu, Bobol — tamo. Nitko se nije
svađao, ni prosvjedovao; vlast i njegova cigareta bili su kao prst Božji — predstavljali su
poredak i kakav god taj poredak bio, sigurno će biti bolji od nereda.

98
 Dovezli su se pod kuću. Izgledala je solidno. Staja je bila prislonjena uz nju, nije stajala
odvojeno, kako bi trebalo. Malo dvorište popločano širokim ravnim kamenim pločama. Cvao
je jorgovan. Sjedili su na zaprežnim kolima i nitko se nije usuđivao prvi sići. Bobol je pljunuo
na zemlju i promatrao prozore na kući. Nemirno je tražio kladenac, ali ga nigdje nije vidio,
možda je bio iza kuće. Konačno se pojavio kamionet i zaustavio se uz njih.
»Evo nas«, rekao je čovjek s cigaretom. »Ulazite, to je vaše«.
Odvažno je krenuo prema vratima, ali kao da se pred njima malo pokolebao. Pogledao ih
je i pokucao, odgurnuo. Vrata su se polako otvorila i ušao je unutra. Čekali su da se ponovo
pojavi. Nestrpljivo ih je požurivao.
»Što je?«
Počeli su s kola skidati perine i lonce. Bobol je prvi ušao u predsoblje. Bilo je mračno,
polukružno svedeno, zaudaralo je poznato, po kravama. Odatle su, vukući noge u tišini, ušli u
sobu i stali nasuprot prozorima, tako da na trenutak ništa nisu vidjeli, jer ih je svjetlost
zaslijepila. Vlast je zapalio cigaretu i rekao nešto na njemačkom. Tada su ugledali dvije žene,
jednu stariju, sijedu, drugu mlađu, s djetetom na rukama, i još jedno dijete privijeno uz onu
stariju.
»Vi ovdje, one tamo. Poslije će po njih doći«, oglasio se opet vlast, a onda ih je zaobišao i
nestao. Čuli su brujanje kamioneta.
Stajali su tako dok se odnekud nije pojavila mačka, smjestila se na sredinu i počela lizati
šape. Prva se pokrenula starica, uzela je posteljinu s kreveta i otišla u drugu sobu, a za njom
mlađa i djeca. Tada je Bobolka s bukom spustila lonce na štednjak.
Do podne su snosili svoje stvari s kola. Nije ih bilo previše — malo odjeće, svetih slika,
perine, fotografije u drvenim okvirima. Bobolka je naložila vatru u čudnom štednjaku, jer je
htjela skuhati juhu. Ali nije mogla pronaći vodu. Hodala je s loncem oko kuće sve dok nije
pomislila da vodu donose iz potoka. Na koncu je smogla hrabrosti i zavirila u sobu, gdje su
bile žene. Kad ju je ugledala, mlađa se podigla.
»Voda«, rekla je Bobolka i pokazala lonac.
Mlađa je krenula u kuhinju, ali je starija zarežala na nju. Nijemica se za trenutak
zaustavila, kao da se koleba. Nevoljko je pokazala Bobolki crpku u zidu uz peć, na koju je
Bobol već bio objesio hlače. Podmetnula je lonac ispod nje i povukla ručkom gore-dolje.
Voda je potekla.
»Kuhaj sebi. Već je naloženo«, rekla je Bobolka ženi.
Kad je ova donijela lonac pun krumpira i postavila ga na štednjak, Bobolka joj je
objašnjavala kako ima u dokumentima upisano »privremena evakuacija«, što znači da neće
ovdje biti zadugo, da svi i onako govore o sljedećem ratu. A ova se rasplakala, posve
bezglasno, gutajući jecaje natrag u trbuh iz kojeg su se otkidali, i nije bilo načina da je se
utješi, pa se Bobolka ugrizla za usnu i izišla.
I tako su skupa živjeli čitavo ljeto. Muškarci su odmah načinili pecaru za briju i otada je
alkohol curio tankim ćurkom u kante i polijevače. Počinjali su piti u rano poslijepodne, kada
je žega postajala nesnosna i kada nisu znali što će sa sobom. Žene su šutke skupa kuhale
objed, međusobno razmijenile poneku riječ i nerado, protiv svoje volje učile omražene jezike.
Kradom su zavirivale jedne drugima u navike. Kako su čudno jeli ti Nijemci: za doručak
nekakva milch-juha, za objed neoguljeni krumpiri, malo sira uz to i malo maslaca, a u
nedjelju bi ubili kunića ili golubove i na tome kuhali juhu od ječmene kaše. Kao drugo jelo
valjušci i neizostavno kompot iz staklenki. Muškarci su odlazili u hambare razgledati te
njihove strojeve, ali nisu znali kako rade i čemu služe. Čučali su ispred kuće, raspravljali o
tim strojevima i ispijali čaše brije — tako je bilo sve do večeri. Na koncu bi netko donio
harmoniku i počelo bi se plesati. Prvo ljeto pretvorili su u beskonačni poljski blagdan. Bilo je
i takvih koji se nisu trijeznili. Jedino što se moglo činiti, bilo je radovati se što se preživjelo i
dospjelo nekamo na mjesto, bilo kakvo mjesto. Ne razmišljati ni o kakvoj budućnosti, jer je
ona bila nesigurna. Dvoglasno pjevati, plesati, odlaziti u grmlje i neprisebno voditi ljubav, ne
gledati u lice tim Nijemcima, koji su ostali, jer je to sve zbog njihove krivnje, ta oni su
zametnuli rat i zbog njihove krivnje nastupa konac svijeta, kako je propovijedala kraljica od
Sabe. Ponekad bi ih zgrabilo — teturavim korakom vraćali su se doma, skidali te njihove

99
njemačke svete slike i bacali ih iza ormara tako da je staklo na njima pucalo. Na čavle su
vješali svoje, možda čak takve iste Kristove, Majke Božje od Žalosti s krvarećim srcem.
Ujesen, umorni od svetkovanja, razočarani što je vlast na njih posve zaboravila,
dogovorili su se, skovali križ i postavili ga na raskrižje putova. Na njeg su napisali:
»Gospodinu Bogu — Poljaci«.
Cijelo ljeto nisu radili. Nisu morali raditi dok su tu Nijemci. Vraćali su Nijemcima ono
što su zaslužili, na koncu, nisu se tu našli vlastitom krivnjom, nije njima palo na pamet
ostaviti svoja nepregledna polja na istoku i drndati se dva mjeseca dovde. Uopće nisu molili te
strane, kamene kuće. Nijemice su muzle krave i iznosile gnoj, a onda su odlazile u polje ili
pospremale, prestrašene, sagnute do zemlje, šutljive. Ostavljali su ih na miru samo nedjeljom,
a one su se blagdanski odijevale, čak su navlačile i bijele rukavice i odlazile u crkvu da bi
spasile svoju njemačku, grešnu dušu.
U jesen stigla vlast, ovaj put do Nijemica, i rekla im da se spreme za odlazak. Mlada,
uzbuđena, počela je skupljati svoje stvari u zavežljaje, stara je sjedila na krevetu ne ispustivši
glasa. Sljedećeg su jutra stajale ispred kuće i čekale. Bobolka im je za put dala slanine i
radovala se što će sada imati još jednu sobu. Konačno je stigao nekakav čovjek i na
njemačkom im rekao da se upute prema gradiću. Mlada je povukla kolica i priključila se
karavani ostalih Nijemaca, koji su se zaustavili na mostiću, ali stara nije htjela ići. Vratila se u
kuhinju i zgrabila porculansku zdjelu, a Bobol, već pripit, kušao joj je oteti posudu. Trenutak
su se čupali dok se staroj nisu razbarušile sijede vlasi i iznenada je, prvi put poslije toliko
mjeseci, počela nešto podvikivati. Trčala je po kući i vikala podignuvši šake prema nebu.
»Što je rekla, što ona viče?« raspitivao se Bobol, ali mu vlast nije htjela reći.
Tek kad su Nijemci nestali iza brežuljaka, vlast se vratila kako bi ih obavijestio da se
njihovo selo više ne zove Einsiedler, nego Pietno. Bobol je također doznao da ga je stara
Nijemica proklela.
»Proklela te, prizvala je na tebe hrpu gluposti, da ti zemlja ne rađa, da ostaneš sam, da te
nikakva bolest ne zaobiđe, da ti stoka crkava, da ti voćke ne rađaju, da ti livade vatra proguta,
a njive voda poplavi. Tako je vrištala«, rekao je vlast i zapalio jednu cigaretu o drugu. »Ali
samo bi se budala zbog toga brinula«.

CINČANI TANJUR
Marta je imala puno oštećenih stvari: pojedinačne šalice, tanjuriće s izbrisanim ukrasima
iz kojih se još moglo naslutiti pozlaćene meandre listova, limene lončiće s nestručno dodanim
žicanim uhom, nitovane lonce s tragovima hrđe na mjestu obijenog emajla. Imala je jednu
veliku vilicu sa svastikom i noževe, poslije tisuća oštrenja, tako istanjenih oštrica da su
podsjećali na probojce. Sumnjala sam da ih je svakog proljeća iskopavala za vrijeme
obrađivanja vrta, da ih je izvlačila iz zemlje, a onda prala, vraćala im sjaj trljanjem pepelom i
ubacivala u ladice. Ako je tako bilo, to je značilo da je Marta mogla biti samodostatna. Ta i
naša je zemlja rađala te neobične predmete. Mi ih nismo cijenili, više smo voljeli, kao i svi,
imati nove stvari, blještave, s tragovima ljepila na mjestu gdje je bila cijena, s garancijom
dugotrajnosti, kakvu daju smjeli odblijesak svjetla, neoštećena glatkoća površine. Ostatke
metalnog mirisa dalekih tvornica.
Nisam žudjela za Martinim stvarima, a ni za njezinim teškim jastucima, u kojima je perje
bespomoćno padalo iz kuta u kut za vrijeme noćnih hrvanja s ljudskim tijelom, a ni za
ispranim zidnim krpama, s vezenim geslima na njemačkom, koja bude nadu: »Wo Mutters
Hände liebend walten, da bleibit das Glück im Haus erhalten« ili »Eigner Herd ist Goldes
wert«.
Samo je jedan predmet budio moju osjetljivost — cinčani tanjur, težak i nezgrapan, s
rubom urešenim ispupčenim geometrijskim uzorkom, ishabanim dodirom prstiju, uzorkom
koji je na brojnim mjestima nestajao i razlijevao se u podlogu, tako da je njegovo dodirivanje
omogućavalo ugodno odčitavanje tih znakova bez gledanja. Ornament kao da je bio grčki ili
uzet iz art deco; ponavljali su se u njemu naizmjenično krugovi i kvadrati povezani križevima,
koji su ih, kao znak plus, međusobno zbrajali, ostavljajući ipak dijelove tih operacija

100
netaknute. Na brojnim mjestima izlizala se na njemu zagasita pozlata i otkrivala iscereni sivi
metal.
Ljeti je Marta na njega slagala voće, a u jesen orahe. Tanjur je kraljevao na samoj sredini
njezinog, voštanim platnom pokrivenog, stola. Usred tog čitavog Martinog oštećenog izobilja
jedino je on mogao privući pozornost. Ostalo je izazivalo samo sućut.

DADILJA
Imala sam dadilju Nijemicu. Zvala se Gertruda Nietsche. Bila je sitna i okretna kao
tekunica, nosila je debele naočale u kojima su se višestruko odbijali svi izvori svjetla, od
žarulje do sunca. Znala je samo nekoliko poljskih riječi i koristila se njima uglavnom u
razgovoru s mojom mamom, meni je govorila onako kako je mislila, znači njemački. Dobro
se sjećam njezinog lica, njezinih nježno-grubih pokreta, dodira njezinih džempera, kakaovog
mirisa. Ali se ne sjećam njezinih riječi. Tada još nisam imala nikakvog jezika u pričuvi, bila
sam jezično nevina, nisu mi trebale nikakve riječi: ni poljske, ni njemačke, niti bilo koje. Ona
je imala svoj jezik koji se svima naokolo činio stran, pa čak omrznut (konačno, tek je prošlo
dvadeset godina od rata). Govorila mi je tim jezikom, pjevala i korila. Posjela bi me u drvena
kolica i vozila preko nasipa uz ribnjake k svojim rođacima, jedinim starosjediocima,
Kampovim, i tamo, u njihovom, punom uresa, domu, skupa smo sudjelovale u beskonačnim
razgovorima. Ja naravno u šutnji.
Za vrijeme tih razgovora sjedila sam na prekrivenom krevetu, poduprta jastucima, a
Gertruda za stolom s Kampovim cin, cin šalicama. Potom me je uzimala na ruke i sigurno
sam se morala odražavati u staklima njezinih naočala. Ali toga se ne sjećam — nije me još
bilo u vlastitim odrazima, za zrcala još nisam postojala.
Zbog Gertrude stalno se nadam kako znam njemački, kako leži skriven u meni, zatrpan
prašinom svih mojih razgovora na poljskom, hrpama knjiga koje sam pročitala, početnicom s
Alom i Asom42, pa čak ako ne čitavi jezik, ono u najmanju ruku brojne najvažnije riječi,
dostatne da s njim izidem na kraj. Čekala sam na onaj trenutak kada će se taj jezik odazvati u
meni bez pomoći priručnika i dosadnih lekcija. Odjednom, neočekivano, počet ću razumjeti i
možda čak, premda s trudom, jer ni usne, ni jezik nisu naviknuti na drukčiju artikulaciju,
početi govoriti. 1 sigurna sam da bih razumjela njemački kad bi se netko — kao Gertruda —
nadnosio iznad mene, mazio me i hranio. Kad bi mi kroz prozor pokazivao perivoj i
postavljao ona naivna pitanja kakva odrasli postavljaju djeci: »A što je ono? Tko to ide? Gdje
je mama?« Kad bi mi netko nježno dopuštao rukama pipati po svom licu i otkrivati njegovu
posebitost. Kad bi bio posljednja slika viđena prije sna i prva poslije buđenja.
Kod Kampovih sam prvi put vidjela i zapamtila sebe. Mogla sam imati oko godinu dana,
jer još nisam hodala. Morao je doći onaj isti fotograf koji me je, nekoliko godina poslije,
fotografirao u prvom razredu. Morao je nagovoriti Gertrudu, nasmijati je, privoliti, jer me je
razodjenula i posjela na malo krzno, koje joj je usrdno dodao vjerojatno gospodin Kamp.
Vjerojatno sam prosvjedovala vriskom, jer su mi u ruke, kao igračku, dali poklopac od zdjele.
I baš su dodir tog poklopca s golom kožom trbuha i jasno svjetlo žarulje na stalku, i upereno
oko aparata u mene, ta cijela pozornost usmjerena na mene, učinili da sam prvi put u životu,
još nespretno, kolebljivo, nesigurno stala izvan sebe i pogledala na sebe okom toga objektiva,
pogledom nekakvim drukčijim, ne posve svojim, pogledom hladnim, dalekim, ravnodušnim,
koji će potom jednako nestra- stveno zabilježiti pokrete moje ruke, drhtanje trepavica,
zagušljivost u sobi, i misli — sve, čak i one nedovršene, bilo kakve. Taj pogled, mjesto izvan
mene, s kojeg promatram, pojavljivat će se otad sve češće dok me konačno ne počne samu
mijenjati, jer ću izgubiti sigurnost u to tko sam, gdje je moje središte, točka, oko koje se sve
ostalo oko mene dovodi u red. Te iste stvari svaki ću put vidjeti drukčije. Najprije ću se
izgubiti u tome, zaprepastiti se. Očajnički ću tražiti stalnost. Na koncu ću priznati da stalnost
uistinu postoji, ali je daleko izvan mene, a ja sam potok, ta rječica u Nowoj Rudi, koja svako

42
Ala i As su glavna likovi u poljskoj školskoj početnici. Ala je djevojčica, a As je pas, pa
ide: »Ala ima Asa...«.

101
malo mijenja boju, i jedino što mogu o sebi reći jest da se sebi događam, protječem kroz
mjesto u prostoru i vremenu, i zbir sam osobina toga mjesta i vremena, ništa više.
Jedina korist koja iz toga proistječe, jest u tome, što su svjetovi viđeni s različitih točaka
različiti svjetovi. Dakle, mogu živjeti u toliko svjetova koliko sam ih u stanju vidjeti.

PSALAM NOŽARA
Uzaludnost na cijeloj zemlji
blagoslovene prazne utrobe
posvećena svekolika jalovost
sveti raspad žuđeni pad
veličanstvena neplodnost zime
prazne orahove ljuske
sagorjele cjepanice, koje čuvaju oblik drveća
sjemenje koje je palo na kamen
istupjeli noževi
usahli potoci
životinja koja jede potomstvo druge
ptica koja se hrani jajima druge ptice
rat poslije kojeg uvijek započinje mir
glad, koja je početak sitosti

Sveta starosti, zoro smrti,

vrijeme uhvaćeno u tijelu,
smrti nagla, nenadana,
smrti utabana kao staza u sred trave
Raditi, a nemati učinka
činiti, a ništa ne pokretati
truditi se, a ništa promijeniti
polaziti, a nikamo ne stizati
govoriti, a glasa ne ispuštati

BLAGO
Vremenom domovi su rado odavali to što su krili u sebi. Lonce, tanjure, šalice s uhom,
posteljinu, čak odjeću, gotovo novu, neka je bila posve otmjena. Katkad su nalazili
jednostavne drvene igračke koje su odmah davali svojoj djeci — poslije godina rata to je bilo
blago. Podrumi su bili puni staklenki s džemovima, pireima, jabukovim vinom. Ili: borovnice
posute šećerom u soku gustom kao tuš, koji je prljao neoprezne prste; žuti komadi dinje u
octu, to im se nije sviđalo; marinirane gljive s pimetovim zrncima. Stari Bobol, sve tmurniji,
pronašao je u podrumu novi, tek dovršeni lijes.
Nijemci su u kredencima ostavili začine, solnice, ostatke ulja na dnu boca, porculanske
zdjele s kašom, šećerom i ječmenom kavom. Ostavili su zastore na prozorima, glačala na
pločama štednjaka, slike na zidovima. Po ladicama su se povlačili stari računi, ugovori o
najmu i kupnji, slike s krštenja i pisma. U nekim su domovima ostale knjige, ali su izgubile
dar uvjeravanja — svijet je prešao na drugi jezik.
U potkrovlju su bila dječja kolica, ležale hrpe požutjelih novina, ispucale torbe s
kuglicama za božično drvce. Po kuhinjama i spavaonicama još je trajao strani miris. Širio se
posebice iz ormara i ladica za rublje. Žene su ih bojažljivo otvarale i izvlačile komade rublja,
jedan po jedan, čudeći se, jer je to bilo strano rublje, smiješno, čudno. Na koncu su se
okuražile isprobati haljine i kaputiće. Često nisu znale čak ni naziv materijala od kojih su
sašiveni. Stojeći u njima ispred ogledala makinalno su uvlačile ruke u džepove i iznenađene
pronalazile tamo zgužvane rupčiće, papiriće od bombona, sitne, već nevažeće kovanice. Žene
imaju posebni dar za otkrivanje nezamjetljivih skrovišta, preočenih ladica, kamufliranih kutija

102
za obuću iz kojih su se iznenada prosipali mliječni dječji zubići ili odrezani čuperci kose.
Prelazile bi potom prstom po uzorcima na tanjurima i čudile se njihovom drukčijem,
nebeskom redu. Nisu znale čemu služi naprava s ručkom, koja visi na zidu, niti što znače
napisi na fajansnim ladicama kredenca.
Događalo se katkada da bi netko, čisteći podrum ili kopajući vrt, pronašao nešto posebito.
Drvenu škrinju punu porculana ili vrč pun nekakvih kovanica, ili u voštano platno umotan
čitav komplet posrebrenog pribora za jelo. Vijest se za tren pronosila selom, pa čak i čitavom
okolicom, i uskoro je svatko maštao o tom kako će pronaći blago što su ga ostavili Nijemci. I
bilo je u tom traženju blaga nečeg nestvarnog, kao traganje za, u zemlji zakopanom stranom,
opasnom biljkom, koja bi opet nekada mogla izrasti i oduzeti im to što imaju i ponovo ih
otjerati na potucanje.
Neki su bili obdarivani iznenada, premda ne i slučajno. Uvijek je bilo moguće vjerovati
kako će jednom, kopkajući oko kuće, lopata iznenada zveknuti o metalnu škrinju. Ali je
također bilo moguće uzeti lopatu i kramp i zaputiti se u polje, kopati ispod velikog drveća, u
blizini osamljenih kapelica, razgrtati kamenje na ruševinama, prekapati stare bunare.
Zbog toga prve godine nijedan muškarac u Pietnu nije zasijao svoje polje — svi su se dali
u potragu za blagom. Samo su žene obrađivale vrtove s kupusom i rotkvom.
Događalo se da rano, čim zora zaradi, muškarci krenu u pohod. Činilo se kao da idu na
posao — imali su lopate, krampove i kolutove konopaca prebačene preko ramena. Katkad bi
se udruživali u parove ili manje skupine i spuštali u bunare. Tamo su mogle biti različite
stvari. Poslije toga, kad bi netko od njih pronašao u bunarskom zidu metalnu škrinjicu sa
stotinjak noževa, doduše samih oštrica, jer su se drveni rukohvati rasuli u sivi prah, prerovali
bi sve moguće rupe u zemlji. Još tada su najdalekovidniji učili svoje sinove tražiti blago, jer to
je bilo dobro, najbolje zanimanje.
Godinama poslije njihovi su unuci također tražili blago; kupovali su na tržnicama
otkrivače metala od Rusa i zapućivali se kroz trave do pasa kao da zemlju istražuju pod
velikim povećalom. Čitava bi popodneva čučali ispred prodavaonice s bocom toplog piva u
rakama i pripovijedali kako se opet njemački autobus zaustavio na cesti i neki Nijemci bazali
po grmlju iza crkve. Netko ih je vidio — svijetlili su džepnim lampama i dozivali se tiho,
tajanstvenim, uzbuđenim šapatom. Ujutro je na tom mjestu bila svježe iskopana rupa.
Najveći tragač za blagom bio je stari Poploch. Tražio je blago kao drugi gljive, a za te
obje stvari treba imati nos.
U domu Poplochovih sve je bilo blago — mjedeni lonci, tanjuri, porculan, uz to servis s
malim šalicama iz kojih se pilo, ne zna se što, tako su bile filigranske. Sve tvrde stvari
potjecale su od blaga; one koje gnjiju i kvare se, trebalo je nažalost dokupiti.
Poploch je šetao kao slučajno po poljima i mladim šumama, činilo se: promatra nebo i
ispituje kakvo će vrijeme biti sutra. A on bi naglo prilazio kamenju koje je ležalo na međi,
obilazio ga ukrug, pipkao kao sjajne ovce i brzo se vraćao po kramp i lopatu. Potom bi pod
tim kamenjem nalazio torbe s priborom za jelo ili vrč pun hitlerovskog vojnog odličja. Dva ili
tri puta u svom životu Poploch je pronašao oružje. Donio ga je kući, očistio, ženi i kćeri
priprijetio da zatvore gubicu i sakrio ga u potkrovlje. S oružjem nad glavom osjećao se
sigurnije. Imao je škrinju s filatelističkim albumima i katkad je odlazio u Walbrzych prodati
malo njemačkih markica. U jednom antikvarijatu prodavao je starudiju, činilo bi se, nikom
potrebnu — na primjer žičane okvire za naočale.
Da je Poploch ipak pronašao istinsko blago, nikada to nije saznao. Jer što je mogao misliti
o sadržaju drvene, željezom okovane škrinje u kojoj je bio komplet posuda od svijetlog
metala u većoj mjeri pozelenjelih i posivjelih: sve po dvadeset i četiri puta. Tanjuri ovakvi i
onakvi, šalice, vilice, noževi, žlice i male žličice, uz to teće i lonci s drvenim ručkama.
Poplochova je u njima kuhala mlijeko — bili su baš dobri, nisu zagarali. Sve su to poslagali u
sobnu vitrinu i stajalo je tako u tišini i muku duge godine, sve do vojnog stanja 43, kada je
putujući trgovac starim pokućstvom ugledao onu teću s mlijekom. Tražio je na dnu nekakav

43
Vojno stanje; Wojciech Jaruzelski (1923.), poljski general i političar, u prosincu 1981. uveo
je u Poljskoj vojno stanje, koje je trajalo sve do 1983. godine.

103
znak, ali nisu znali je li našao. Kad mu je Poploch pokazao čitavu vitrinu ispunjenu ostatkom
servisa, trgovac je na trenutak zamuknuo, a onda im ponudio golemi iznos, sam od sebe. Nisu
se stoga cjenjkali, samo se njihovoj kćeri bilo žao rastati s tim srebrnastim odsjajem posuđa
koji je kao blijesak televizora noću ispunjavao sobu. Ali na koncu je za tu cijenu kupila sebi
elemente za sobu u Nowoj Rudi i još je preostalo za trodnevni radnički izlet u Rim. Krzysia
Poploch je maštala o tome da vidi papu prije nego umre. Jedino nije rekla, nego tko prije
umre — ona ili papa.
Da je u očima imati rentgen i proviriti u zemlju kao u ljudsko tijelo, što bi se tamo
ugledalo? Kamene kosti, glinena naselja unutarnjih zemljinih organa, granitna jetra, srce od
pješčenjaka, crijeva podzemnih rijeka. I blago sakriveno u zemlji, kao strana tijela, kao
implanti ili krhotine streljiva.

DALIJE, GEORGINE
Marta je sjedila u dalijama, georginama. Vidjela sam njezinu glavu. Mahnula sam joj
rukom, ali me ona nije zamijetila. Čeprkala je po lišću cvijeća, možda ih je podvezivala,
možda stresala puževe. Posadila je izbojke u proljeće i brinula se o njima onako isto kao i o
rabarbarama. U kolovozu su procvale. Dobijate želju izbrojiti njihove latice. Otkuda kod njih
takva simetrija i red? Marta je pričala kako se dalije uvijek više sviđaju djeci nego odraslima.
Zbog čega? To nitko ne zna. »Odrasli više vole ruže«, govorila je Marta. Uvijek su
nepredvidive.
Htjela bih već biti stara kao Marta. Starost svugdje izgleda slično — duga jutra, slatko
sudioništvo u rastegljivim popodnevima s ljepljivim zaustavljenim suncem nad krovovima
kuća, otegnuta sapunica na televiziji, spušteni zastori.
Odlazak u prodavaonicu — veliki događaj o kom se komentira još pri objedu. Temeljito
pranje tanjura, mrvice skupljane sa stola u najlonsku vrećicu, kako bi se dva puta tjedno išlo u
park istresti je pod noge golubovima. List krotona44 koji je noću opao — jutarnje pregledanje
stabljike. Stresanje dviju mušica s plišanog lipinog lista, popravljanje ubrusa. Divljenje repi u
vrtu kako je izrasla tako velika na kraju gredice, slušanje radija sa spokojnim dlanovima,
planiranje sutrašnjeg razvrstavanja puceta. Ljutnja zbog računa za struju; jučer je stigao.
Praćenje pogledom pismonošine cik-cakaste trase. Gledanje u nebo s kuhinjskog prozora i
svijesti o svakom prijeđenom sunčevom koraku. Neoprezno otvaranje zamrzivača kako bi se
stalno uvjeravalo da nije prazan. Oprezno otkidanje listova s kalendara i slaganje u ladicu.
Muzeji starih novina. Premještanje naftalinom i starošću posmeđelih haljina, preuskih ili
naprotiv, prevelikih.
Potom sam pomislila kako se tu možda ipak ne radi o starosti, kako to nije čežnja za dobi,
nego za stanjem. Možda se takvo stanje događa samo u starosti. Ništa ne činiti, a ako već,
onda polako kao da se ne radi o učinku nego o samom kretanju, samom ritmu i melodiji
pokreta. Pomicati se polako, promatrati treperenje vremena, ne okuraživati se više plivati na
njemu niz struju niti se bacati uz struju. Ignorirati vrijeme kao da je naivna reklama nečeg
drugog, što se istinski želi. Ništa ne raditi. Brojiti udaranje sata u sobi, udaranje golubljih
šapica po parapetu, udaranje srca. I odmah sve zaboravljati. Ne čeznuti, ne žudjeti. U
najboljem slučaju čekati na blagdane, na koncu stoga i postoje. Progutati slinu i osjetiti kako
klizi niz jednjak u nekakvu »u dubinu«. Jagodicama prstiju dodirivati kožu na dlanu i osjećati
kako postaje glatka kao ledenjak. Iza zubi jezikom odlijepljivati komadić salate i grickati ga
još jedanput, kao da se ponovo uzimao obrok. Priviti se uz vlastita koljena. Prisjećati se
pedantno, od početka do konca, dok mozak od dosade ne zapadne u drijem.
Sijedi ježić na Martinoj glavi zasrebrio se među glavama cvjetova. Nije se pokrenuo,
možda je Marta mislila kako mirovanjem može pobijediti posljednje žege. Možda je brojila
latice cvjetova. Možda joj je njihova ljepota zaustavila dah. Iznenada, u kratkom trenutku,
znala sam što ona misli. Ta se misao javila u mojoj glavi, razrasla se među mojim,
eksplodirala i nestala. Iznenađena, ukočila sam se s rukom podignutom iznad očiju.

44
Kroton; biljni rod iz porodice mlječika

104
 Marta je pomislila: »Najljepše su ove koje su nagrizli puževi. Najljepše su one koje su
najmanje savršene.

PONAVLJANJA, OTKRIĆA
Kad bi nadolazila oluja, vlati trava naglo bi postale oštre, sijeno u stogovima postajalo je
oporo, trnje ruža i kupina paralo je dah vjetra na tanka vlakna. Oštri su postajali rubovi
crvenog kamenja na međama, a nad ribnjakom su fijukali bodeži šaša. Svijet se mračio, a sva
svjetlost ubrzano se povlačila, a onda naglo, ostacima snage skupljala u munje i udarala u
tamu iznutra. Tada su zubi na grabljama postajali zloguki a parošci vila povješanih o daske
probadali zrak. Sa stola je padao nož.
Živjela sam u svijetu koji sam već odnekud znala. Iz dana u dan prepoznavala sam sve
više slika, gesta, sekvenca pokreta, boja, zraka, mirisa. Sve sam to već poznavala, kao da sam
izgubila dar susretanja s novim, kao da sam prestala učiti. Taj dojam naglašeno se pojačavao,
najprije je bio samo predosjećaj, sitni blijesci, kao, sad će se dogoditi to, onda to tamo, znala
sam to, premda nisam razumjela zašto.
Svijet je zbog toga postajao blizak, kao da je bio zalijepljen za kožu; činilo mi se da čuje
kolanje moje krvi i oponaša taj pokret ljuljanjem manjih grana na vjetru. Postao je mojom
kožom, a ja sam činila sve kako bih to zaboravila.
Gnijezdili smo se na terasi, grijući se na posljednjim toplim zrakama sunca, nečija je ruka
dodirivala breskve i odjednom je preko terase potekao val — sve ruke su se za trenutak, ali
međusobno različit, nalazile na plodovima, kratki djelić trenutka, gotovo nezamijetan. Potom
je dolazio daljnji dio te sekvence — nekakav list padao je na nedozrelu šljivu u travi, ali ju je
samo dodirnuo i plovio dalje. U razgovoru, lijeno i nenamjerno, nekoliko se puta pojavila
riječ »dirnuti«, ali nitko to nije zamijetio, nije čuo, nije razumio.
Tada sam pomislila kako se evo približavam nekakvom svršetku. Kako je odbila neka
dvanaesta ura i započinje noćni dio dana. Kako sam već počela umirati i prije nego se to
dogodi, znat ću sve na taj šokantni način — odozdo, sa strane geometrije zbivanja, gdje se
nalazi početak svijeta u neodgonetnutoj simetriji. Ali mi ni to znanje neće više ni za što
trebati, ništa s njim neću moći učiniti, iskoristiti ga ni na koji način. Jedino što će mi preostati,
bit će čuđenje što do tog trenutka nisam vidjela tako očit poredak, koji uz to nije ucijepljen
tamo gdje sam mislila — u mislima, idejama, matematičkim primjerima, u računu
vjerojatnoće — nego u samim događajima. Os svijeta su konfiguracije trenutaka, pokreta i
gesta koje se ponavljaju. Ne događa se ništa novo.

TORTA OD MUHARE
3 velika svježa klobuka muhara
5 dkg sušenih muhara
0 žemičke
čaša mlijeka
šaka grožđica
1 kapula
struk peršina
cijelo jaje
žumance jaja
mrvice
sol, papar prema ukusu

Žemičke namočiti u mlijeku. Kapulu užutiti na masnoći, dodati namočene i sitno

isjeckane sušene gljive, razmutiti žumance, dodati isjeckani peršin, nadjev začiniti prema
ukusu. Uvaljane u jaju i mrvicama klobuke pržiti do zlatne boje. Premazati nadjevom i zapeći
u pećnici.

105
 ON I ONA
Pojavili su se tamo odmah poslije rata. Zaljubili su se jedno u drugo — puste kuće, puste
ulice, pusta srca pogodovali su svekolikoj ljubavi. Ništa još nije postojalo, tek se počelo
skupljati za postojanje, vlakovi su vozili kako su htjeli, noću je još ponekad netko pucao i
teško je bilo razumjeti što znače natpisi nad porazbijanim izlozima.
Njezine vitke odnjegovane ruke, koje čak ni rat nije uništio, pronašle su zanimanje među
bočicama lijekova u ljekarni ukrašenoj Eskulapovom zmijom. Tijekom nekoliko prvih
mjeseci lijepila je njemačke etikete i ispisivala poljske nazive. Ljudi su joj se obraćali s
»gospođa magistar«. On, u blještavim časničkim čizmama, vraćao je život rudniku. Vjenčali
su se poslije dva mjeseca poznanstva, dobili su dom i sad su u njega prenosili pokućstvo iz
napuštenih stanova uz trg — kredenc od mahagonija s tomjićima, velike mrtve prirode u
teškim okvirima, radni stol pun papira i fotografija, kojima je ona potpaljivala peć, kožne
fotelje s izlizanim naslonima za ruke. Bili su ponosni na taj dom, oboje su uvijek o takvom
maštali; to usko stubište osvijetljeno šarenim vitrajima na ulaznim vratima, čvrste stube s
rukohvatom, predsoblje puno preteških ogledala a da bi ih se moglo ukrasti, soba s verandom
i krilnim vratima, velika hladna kuhinja obložena pločicama. Pločice su predstavljale seljačke
prizore — vjetrenjača u iscrtkanom kobaltnom krajoliku, selo rasprostrto nad jezerom,
planine ispresijecane puteljcima. Motiv se ponavlja svako nekoliko pločica, vraća se na drugo
mjesto, dovodi prostor u red.
Svaka je stvar morala imati svoje posebno mjesto, čak i mramorni pritiskač papira u
obliku škorpiona. Inače bi ljudi otišli. Na ini način tu nije bilo moguće živjeti.
I otada su ih uvijek privlačile stvari drage oku: lijepi stanovi, nova modna odjeća, koja je
privlačila pozornost — tako je bila elegantna, tako tiha i uljudna u svojoj ljepoti, suprotnost
odorama, vojničkim krpama, platnenim naprtnjačama prebačenim preko ramena. I još nešto
— poslije podne odlazili su u zarasle vrtove i iskopavali cvijeće kojem nisu znali naziv.
Ogradili su njime svoj dom kao tvrđavu. Sad je mirisalo dok su uvečer igrali karte, a onda, u
pola dijeljenja, odlazili u krevet voditi ljubav.
On je brzo napredovao, iz rudnika je prešao u Blachobit, najveće poduzeće u mjestu. Ona
je postala rukovoditeljica ljekarne. Odlazili su u kupovinu u Swidnicu i Wrocław. Često su
izlazili u šetnju da bi se pokazali mjestu i da bi se mjesto pokazalo njima.
Išli su u toj svojoj svijetloj, modernoj, odjeći, koja im je nekako nadnaravno obasjavala
lica, dolazilo je da se ljudi prekriže na taj prizor i kleknu na nogostup pred tim, u sebe
zatvorenim, ljudskim parom, savršeno uklopljenim u fotografiju kakva je svijet.
Najprije nisu htjeli imati djecu. Pazili su, osiguravali se i osjećali se čak nekako bolji od
tih svih koji su se zaboravljali u ljubavi i odmah nasjedali. To im se činilo banalnim — tako
živjeti, onda donijeti na svijet djecu i gledati kako se sve mijenja i postaje otrcano. Kuhinja
zaudara mlijekom i mokraćom, u kupaonici se suše pelene, a u sobi se pojavljuje zauvijek
novi namještaj — daska za glačanje sa svojom nepodnošljivom žičanom arhitekturom. Treba
stajati u redovima za teletinu, ići liječniku, gnjaviti se zubićima, jesu li već izbili. »Ovako
nam je dobro« — šaptao joj je na uho, a ona je dodavala, priljubljujući se uz njegove prsi s
ožiljcima, o kojima nikada nije pitala: »Kako bih s nekim mogla dijeliti ljubav prema tebi?«
»Bili bismo rastrgani, morali bismo voljeti još nekog drugog izvan sebe; takva bi nam
ljubav oduzimala vrijeme, pozornost i srce«. Tako su se oko njihovog kreveta povlačile
pozlate od prezervativa, a u kupaonici na polici stajao je irigator — trivijalni dokaz kako
kontroliraju život. Zato su bili slobodni, uistinu slobodni. Imali su automobil, valjda među
prvima u mjestu. Vozili su se njim do Kłodzka, pa čak i do Wrocława; u kazalište, na probe
kod krojača kada je trebalo sašiti novo odijelo ili kostim, a onda lijepu suknjicu s pjenastom
podsuknjom. A kad bi ih jadno stareći parovi pitali o djeci, suglasno su odgovarali: »Zašto
rađati djecu u ovako nesigurna vremena, na još ničijoj zemlji, poslije svega toga što se
dogodilo u ratu, poslije svega onog što smo u kinu vidjeli o logorima — Zašto rađati djecu?«
Ali stvar stoji ovako. Zametci djece svejedno su nastajali u njima, jer su njihova tijela
nekako zaobilazila takva pitanja i rat. Svakog mjeseca rađala su se u njezinim jajnicima
nepotpuna, polovična bića; i ispod njegovog su trbuha nastajali milijuni stvorenja. I ponekad

106
se događalo da su se ti zametci spajali u njezinoj maternici, ali ih ona nije htjela nositi ni
hraniti, a niti njegovati, nego su tajnovito odumirali, i ispirali ih vodopadi krvi. A ona je sveto
vjerovala kako je svijet podčinjen njezinoj volji, da se, ako se nešto ne želi, to neće ni
dogoditi, a ako se ushtjedne — bit će.
I premda to nisu znali, stvarali su bestjelesna bića, nepotpuna, nedovršena, bez korijenja u
zemlji, kao sjeme maslačka. A zbog toga što ova bića nisu mogla pustiti korijenje u tijelu, u
njima se nije nastanio nikakav Bog. Bila su pusta. Kružila su oko njihovog doma, klatila se u
zračnom prostoru bajkovitog vrta, virkala kroz prozorska stakla, gomilala se u njihovim
čašama koje su oni prinosili ustima i klizila u nutrinu njihovih tijela, uporno tražeći mjesto
gdje će se zasijati sama i izrasti. Bilo ih je mnoštvo i svuda su ih pratila, kamo god išli, kao
poderane, treperave aureole.
Vrijeme je tada protjecalo nemirno kao živa. Svakodnevno su u grad stizali novi ljudi i
odmah su upućivani u napuštene stanove. Grad nije mogao postojati nenaseljen. Posao je
čekao svakoga tko je htio raditi. Školama su bili potrebni učitelji, prodavaonicama —
prodavači, rudnici su žudili za rudarima, općina za službenicima. Nastao je Blachobit,
poduzeće puno skladišnih prostorija, željezničkih odvojaka, građevina, kuća uz trg, tvornica
dijelova za strojeve i lanene tkaonice. Svakodnevno je vlak iz sebe ispuštao izgužvane
doseljenike koji su ispunjavali čekaonice ispred ureda, potom su s papirom u rukama odlazili
u stanove. Teško se s njima bilo sporazumjeti, posebice stoga što su govorili različitim
govorima poljskog — ili s poznanjskim prigušenim zapjevanjem, ili s tatranskim zijevom,
koji se njoj činio tako vulgarnim, ili sa zabuskom45 melodijom, koja se njemu uvijek
poistovjećivala s djetinjstvom.
Jedanput, na samom početku, uselili su im (»za sada«, rekli su u uredu, kada je ogorčen
telefonirao pozivajući se na pravo) dvije žene. Stigle su sa Zapada, ravno iz logora, negdje su
izgubile obitelj. Znali su da su bile u logoru i da su se vratile u Poljsku kako bi normalno
živjele, pa su ih počastili večerom s vinom i ozbiljnih lica. Ona je odjenula tamnu haljinu
kako nečim naglašenim ili, ne daj Bože, kričavim ne bi povrijedila njihove osjećaje.
Ali one, sestre, blizanke, kako se pokazalo, izgledale su posve dobro. Možda je ta kratko
ošišana kosa mogla izazivati loše asocijacije, i zubi su bili nekako kao u starih ljudi, a tijela
mršava. Obje su imale kostime načinjene od domaće tkanine — uske suknjice do koljena i
kaputiće, a ispod bluzice do bedara opasane kožnim pojasom. Čizme visokih sara bile su
ulaštene da su se presjajivale. A te kratke vlasi, koje su odrastale, bile su začešljane
briljantinom na razdjeljak, kao da su cirkusantice koje hodaju po žici u tijesnim trikoima. Bile
su iste.
Gledala ih je odozgo dok su s kartonskim kuferom ulazile u kuću i divila se njihovoj
eleganciji. Jednoj je bilo ime Lili, a drugoj nekako slično. Uvečer su sjedili misleći kako će
morati slušati o svim tim strahotama, ali one uopće nisu izgledale isprepadano ili barem
zabrinuto. Šalile su se čitavo vrijeme, a na njihovim potamnjelim licima svjetlucala je šminka.
Ona je s neprijatnošću konstatirala kako se ponašaju koketno, kao da su se vratile s
ekskurzije. Izbliza je vidjela da su na kostimima ručno napravile francuske nabore koji su
njihova mršava tijela činili elegantnim.
Jedanput, kasnije, kada im je dopustila poslužiti se njezinom singericom, u nastupu
zahvalnosti ili želje za zbližavanjem, raskopčale su puceta na bluzama i pokazale joj kožu —
njihova tijela bila su sva u ožiljcima.
»Eksperimenti«, rekla je jedna od njih. »Na nama su eksperimentirali«.
»Mislili su da imamo jednu zajedničku dušu«, dodala je druga i obje su prasnule u smijeh.
Osjetila se posramljeno i nije znala što bi rekla.
Stanovale su kod njih mjesec dana, zaokružile se, gotovo procvjetale. Odlazile su u ured i
sređivale posao. Noću bi čuli krpice njihovih užurbanih, telegrafskih, kako to kod blizanki
biva, razgovora. Jedna od njih vrištala je u snu, a možda obje, jer su imale iste glasove.
Konačno su ipak otputovale u Warszawu tražiti tu svoju rodbinu preko oglasa na zidovima i
Crvenog križa.

45
Zabuska (melodija), poljski dijalekt uz rijeku Bug u Ukrajini

107
 Opet je njihov dom pripadao njima. Kupili su njemački pijanino dobre marke, kojeg
uopće nije trebalo ugađati. Jedna dirka, jedno d, bilo je gluho, stoga je svaka melodija morala
biti oštećena, lomila se na tom praznom zvuku, što je njega živciralo. Ona je svejedno i tako
svirala kako bi odmorila prste izmučene lijepljenjem etiketa.
Bilo je lijepo. Trebalo je samo paziti da se ne bi što izreklo preglasno, previše. Ne
komentirati, ne prosuđivati, ne slušati previše, ne gledati. To nije bilo teško kad su imali jedno
drugo i taj dom, i pijanino, i cvijeće u vrtu.
Potom, jednog dana, postalo je nekako čudno. Bez upozorenja. Stanovitog dana ujutro sve
je postalo stvarno, potamnjelo. Trajalo je to nekoliko desetaka sati — jedan cijeli dan i dvije
noći spavali su kao zečevi. Možda je pao tlak, možda je bila kakva eksplozija na suncu, za
koju su znali samo astronomi i ljudi u vladi.
Otada su oboje počeli zaboravljati što su radili cijeli dan. Dani su im se činili slični jedan
drugome, kao blizanci, kao Lili i njezina identična sestra. Tijek vremena mogao se zamijetiti
samo po narastajućim hrpama prljavog rublja u kupaonici. Posao je tražio predanost, trebalo
je zaboraviti na sve drugo. On je sada morao putovati s delegacijama u ministarstvo ili u
Gornji Šląsk dogovarati nekakve strojeve, tehnologiju prerade antracita, na nekakve bes-
konačne konferencije, političko školovanje. Ona je počela studirati farmaciju kako bi konačno
popravila ono što je rat pokvario, i kako bi svakom lijeku bila u stanju dati poljski naziv.
A onda joj je na jajniku otkriven tumor veličine šljive. Rekli su joj: »Morate se zračiti
kobaltom, a onda možda i na operaciju. Vidjet ćemo.«. Osjetila se tako jadna s tim tumorom,
tako zakinuta da je pomislila na dijete. Da bi ipak htjela imati dijete. Pakirala je mužu odijelo,
kada bi trebao putovati, glačala košulje i grizla usne. Ništa nije zamjećivao. Sama se vukla u
Wrocław, potom se umorna vraćala. U kući je vječno bilo hladno, kao da u sobama stalno
pada snijeg, premda se govorilo da je poslije Staljinove smrti ojužilo.
Sjedila je jedanput na otvorenoj verandi i pušeći cigaretu grijala se na suncu. Tada je
ugledala tog momka kako ide ulicom. Izgledao je kao da nije s ovoga svijeta — imao je kosu
dugu do ramena, kožni kaput do iznad koljena i vojničku uprtnjaču. Morao je osjetiti njezin
pogled na sebi, jer je zastao uz zidić. Gledali su se tako trenutak i on je krenuo dalje.
Zagrcnula se cigaretom. Poslije nekoliko minuta momak je opet bio pokraj zidića i uputio se
prema vrtnim vratnicama.
»Mogao bih vam prekopati vrt«, rekao je.
Nemirno je ustala.
»Molim?«
»Mogao bih vam prekopati vrt«, ponovio je i osmijehnuo se. Izgledao je kao djevojka.
Mogao je imati osamnaest godina.
Pristala je. Pokazala mu gdje je štihača i gledala kako skida kaput i zavrće rukave
džempera. Kopao je sustavno; prevrtao je busenje i crvena je zemlja masno svjetlucala na
suncu.
Vratila se u kuhinju i skuhala sebi čaj. Prevrnula je nekoliko listova kalendara. Prišla je
prozoru — momak je sjedio na zidu i pušio. Ugledao ju je kroz prozor i mahnuo rukom.
Povukla se u mrak kuhinje.
Kad je završio, pozvala ga je na juhu. Oslonila se na kredenc i gledala kako jede. Njegovo
je lice bilo glatko, kao da se još nije morao brijati.
»Čini se da su otvorili granicu prema Čehoslovačkoj«, rekao je. »Idem u Austriju, a zatim
u Rim«.
Zatreptala je trepavicama iznenađena.
»Odakle si?«
Nasmijao se i prstom gurnuo tanjur.
»Mogu li još dobiti? Još mi nikada tako nije prijala nijedna juha.«
Znala je da se zacrvenjela. Dolila mu je juhu i sjela za stol.
»Dakle?«
»Rat mi je pobrkao biografiju«, rekao je. »Nemam roditelje. Pobjegao sam iz sirotišta i
želim se dokopati slobodnog svijeta. Čuo sam da su otvorili granicu. To je sve.«
»Kako ti je ime?«

108
 Učinilo joj se kako se malo zamislio, pa je bila sigurna da će slagati.
»Agni«.
»Čudno ime«.
»Ja sam također čudan«.
»Koliko ti dugujem?«
»Možete mi dati da prenoćim«.
Pogledala je na svoje lakirane nokte i pristala.
Otvorila mu je sobu u prizemlju, onu istu u kojoj su mjesec dana stanovale blizanke.
»Laku noć«, rekla je.
Morala se uvijek toplo oblačiti kada je spavala sama. Na fianelnu spavaćicu navlačila je
tanki džemper, a na noge vunene čarape, ali je i tako morala ležati sat vremena u hladnom
krevetu dok bi se ugrijala. Uz trbuh, u kom se nastanio tumor, prislanjala je vrući termofor.
Pitala seje li dječak već zaspao. Imala je želju kradimice sići i zavući ruku u džep tog
njegovog kaputa. Što bi pronašla? Možda pištolj, možda snop dolara, možda plišanog
medvjedića, možda sjeme cvijeća, možda molitvenik, možda golu, glatku kožu... Misli su se
počele rasipati na sve strane, tam- njele, gubile se. Tada je čula nekakav šum i sjela u krevetu.
U razlivenoj mrlji otvorenih vrata ugledala je lik.
»Ja sam, Agni«, čula je.
»Što hoćeš? Odlazi odavde«.
Lik je izronio iz mrlje vrata i zaustavio se uz krevet. Žena je u panici upalila noćnu
lampu. Momak je na sebi imao kožni kaput i uprtnjaču na ramenima.
»Došao sam se pozdraviti. Najbolje je granicu prijeći noću«.
»Ustrijelit će te«.
Sjeo je uz nju i rubom dlana prešao po njezinom vratu.
»Gdje ti je muž?«
»U Warszawi«.
»Kad će se vratiti?«
»U ponedjeljak«.
U obući, u odjeći i s uprtnjačom zavukao joj se pod poplun. Govorila je: »Ne, ne, ne
mogu, ne mogu«.
Kad je ušao u nju, ponavljala je sebi: »Ovo je san, sve ovo samo sanjam«.
Ujutro ga je ugledala kroz prozor. Kopao je vrt. Zamantalo joj se. Zapalila je cigaretu i
nalila vodu u kadu. Ležala je u kadi i skupljala misli. Zatekla ga je potom u kuhinji kako kuha
kavu.
»Idem na posao, a ti trebaš nestati odavde«.
Poljubio ju je u vrat.
»To uopće ne želiš. Želiš da tu ostanem do ponedjeljka«.
»Da«, rekla je i privila se uz njega.
I ostao je. Kad se vratila s posla, pojeli su ostatakjuhe i otišli u sobu blizanki. Vodili su
ljubav cijelu večer. Potom su popili bocu vina i zaspali. Ujutro ga je upitala:
»Dovraga, tko si ti? Odakle si banuo? Što hoćeš?«
Ali nije odgovorio. Otišao je tek u nedjelju navečer, a ona nije zaspala do jutra, toliko je
čeznula. Imala je dojam kako ga poznaje godinama, od djetinjstva ili, ako bi to bilo moguće,
još prije rođenja. Da se nije obećao vratiti — umrla bi. Legla bi u sobu blizanki i umrla.
U ponedjeljak već je bilo po starom. Njezin muž, kao u filmu, vratio se jutarnjim vlakom i
sjedio sada na kauču, nogu ispruženih na olinjalom sagu. Ispod hlača izvirivao mu je komadić
gole kože stegnute podvezicom. Sive čarape sa zmijskim uzorcima skrivale su oblik stopala.
Pio je čaj iz čaše s metalnim držačem i odmarao se od putovanja. Ona je sjela uz njega i
odjednom su joj se usta iskrivila, počela je plakati. Pogledao je iznenađen, a potom privio uz
raskopčani sako koji je mirisao po vlaku i neispavanosti. Rekla mu je jecajući kako opet mora
putovati u Wrocław, kao da se ispričava zbog plača. Milovao ju je po kosi i imao dojam da se
prorijedila. Pod prstima je osjećao oblik lubanje. Čak je pomislio: »lubanja«, i prenerazio se.
Odjednom je poželio utješiti je. Oprezno je ustao i iz putne torbe izvukao sivu papirnatu
vrećicu u kojoj je bio rođendanski dar. Zašto ga čuvati još mjesec dana?

109
 »Pogledaj, lijepa moja, što sam kupio. To je trebalo biti za rođendan, ali neka danas bude
tvoj rođendan«.
Zašuškao je papir i iz torbice je izvadila postole s potpeticama, krem-boje, a uz njih
torbicu od te iste, savršeno glatke kože. Oči su joj se sušile dok je gledala te stvari. Uvukla je
nogu u postolu. Bila je savršena. Visoka, lagano savijena potpetica naglašavala je vitkost pot-
koljenice. Poljubila je muža u obraz zarastao putnim čekinjama.
»Obuj ih do kina. Idemo, svejedno na što, samo da možeš obuti te postole«.
Kad su legli, rekla mu je da ima mjesečnicu. U noći joj se činilo kako u trbuhu osjeća taj
tumor veličine šljive.

ŠUTNJA
Danima se nismo obraćali jedno drugome. R. je odlazio i vraćao se. Išao je u kupovinu,
vodio posao. Katkada ga nije bilo dan, dva. Kuje su pratile njegov automobil do mostića i
umorne se vraćale. Žmirile su očima. Nisko, zimsko sunce moglo je samo zasljepljivati, ali ne
grijati.
O čemu bismo imali razgovarati. Ljudi razgovaraju samo o onome što se stvarno ne
događa.
Katkad bi tijekom dana pala samo jedna rečenica: »Pozovi pse«. Čak nismo vodili računa
o tome tko ju je od nas izgovorio. Nije bilo potrebe govoriti, sve je izgledalo očito i već davno
izgovoreno jedanput zauvijek. Kad nitko ne bi dolazio, svaki je dan izgledao isto; zašto još
govoriti i stvarati zbrku, kvariti taj kristalni red.
Govor je škodio, sijao nered i razvodnjavao očitosti. S govorom u meni se javljao
nekakav drhtaj. Ne mislim kako bih u životu mogla reći nešto uistinu važno. Za najvažnije
stvari i tako nedostaje riječi. (Popis nedostatnih riječi. Najviše mi je nedostajao glagol čije bi
se značenje nalazilo negdje između »slutim« i »vidim«).
Šutjeli smo do tog stupnja da smo se, kad bi nam došli kakvi gosti, odlučivali samo na
lakonske uljudnosti, nekakvo »poštovanje« ili »zdravo«, ali smo čak i ta obraćanja skraćivali
koliko je to bilo moguće, i govorili smo: »Kod tebe?«. Bez »što ima«, jer bi to bilo već
previše. »Čaj?«, pitali smo bez nuđenja alternative, dajući im tako jedinu mogućnost izbora.
Potom smo sjedali s druge strane stola, u sjenu, licem prema šumi. Šutjeli smo za vrijeme
cijelog razgovora. Čak i kad bismo iz usta ispuštali okrajke riječi, šutjeli smo.
Šutnja R. je glatka kao njegova koža. Prirodna je, nevina. Moja je tmurnija, dolazi iz
dubine trbuha, usisava me, upadam u nju i nestajem tamo bespovratno. Šutjeli smo s gostima,
međusobno, sa svim uokolo.
Kad smo vodili ljubav, i to također šuteći. Nije bilo ni jedne riječi, nikakvog uzdaha,
ništa.

ONA I ON
Kad bi nastupila serija zračenja, morala je nekoliko dana ostati u bolnici, pa je on ostajao
sam. Tada je razmišljao kako bi mu dobro došla sluškinja. Najbolja bi bila starija gospođa
koja bi pravila paštetu od zeca i pune tepsije piroga. Koja bi govorila lvovski 46, toplim
naglaskom, kao njegova majka. Potpaljivala bi peći i brisala prašinu s pijanina. Obećavao je
sebi da će to srediti. Tada ne bi morao jesti podgrijavane krumpire i podgrijavane kotlete.
U srijedu, kada se vratio s posla, na stubama je sjedila djevojka. Imala je kosu do ramena
i odlučno lice. Čak lijepo, kako je otprve zamijetio. Djevojka je bila u radničkim hlačama
kakve su nosile žene u tvornicama. Stao je ispred nje začuđen. Podigla je oči prema njemu.
Bile su zelene, slikovite.
»Vaša me žena zamolila da pospremim i upalim peć. Sutra mi, molim, ostavite ključeve«.

46
Lvovski; dijalekt grada i okolice Lwowa, koji je nekad bio veliko poljsko kulturno i
gospodarsko središte, danas pripada Ukrajini. Rečeni dijalekt je isto što i već spominjani
zabuski dijalekt.

110
 Propustio ju je ispred sebe u predsoblje. Djevojka je otišla u kuhinju i zazvonila kantom
za ugljen. Očito je već poznavala stan. Teško mu se bilo na to naviknuti, pa je sjeo u sobu za
stol i zapalio cigaretu.
»Kako ti je ime?«, upitao je, kako bi bilo što rekao.
»Agni«, odgovorila je.
»Sigurno od Agnieszka«.
Nije proturječila, samo se široko osmijehnula. Imala je lijepe, jednake zube maloljetnice.
Čuo je kako se mota po kući, u kojoj je postajalo toplije i ugodnije. Dok je bila u kupaonici,
natočio je sebi čašu votke i iskapio je jednim gutljajem. Potom se pretvarao kako sređuje
papire na pisaćem stolu. Donijela mu je podgrijani bigos i čaj.
»Sutra, ako želite, mogu doći ranije i nešto skuhati. Znam pripremati sarme«, osmijehnula
se i sjela uz njega, dok se on prihvatio jela.
»Kako te ona pronašla? Otkud si ovamo dospjela?«, upitao je usta punih jela.
»Ah, to je stjecaj okolnosti. Komplicirano«.
Zamijetio je kako ima dječju put, bez tragova bora ili pjegica. U glavi mu je na sekundu
bljesnula jasna slika njezinog golog vitkog tijela ispruženog na krevetu i zaprepastio se.
Rekao je da je umoran i odmah ide spavati. Podsjetila ga na ključeve i nestala u kuhinji. Čuo
je kako pere jučerašnje posuđe. Osjećao je nemir; podigao je slušalicu crnog telefona i zavrtio
ručicom. Rekao je da ga spoje s bolnicom u Wrocławu, ali tamo se nitko više nije javljao.
»Telefonirat ću sutra s posla, telefonirat ću sutra s posla«, ponavljao je sebi. Čuo je kako su
dolje zalupila ulazna vrata, zaustavio se na stubištu i naglo je s njega sve spalo. Uzdahnuo je i
vratio se u blagovaonicu. Uključio je radio i natočio votku. Emitirali su nekakvu radiodramu.
»Nećemo biti prijatelji«, rekao je muški glas na radiju. »Vi to sami znate. A hoćemo li biti
najsretniji ili pak najnesretniji među ljudima — to je u vašoj vlasti. Ta samo vas jedno molim:
molim vas, ne oduzimajte mi nadu i dopustite mi i dalje ovako trpjeti kao i dosad. Ako je i to
nemoguće, samo mi recite da nestanem i ja ću nestati«.
»Ja vas ne želim nikamo tjerati«, odazvao se emfatičan ženski glas i učinilo mu se kako to
mora biti Nina Andrycz.
»Samo nemojte ništa mijenjati. Neka sve ostane onako kako je bilo do sada. A eto i vaš
muž...«
Isključio je radio i otišao spavati. Prvi put poslije dugo godina imao je erotičan san.
Sanjao je tu djevojku. Opet je bio rat. Krili su se pred Nijemcima u nekakvim tvornicama.
Voda je lila po njima iz pokvarenih tuševa. Bili su goli. Privijala se uz njega, njezina kosa
mirisala je vodom. Valjda su vodili ljubav, ali to je bilo nekako čudno, nije to osjećao tijelom,
samo je znao da je to ljubav.
Ujutro je telefonirao u bolnicu. Razgovarao je sa ženom, ali je njezin glas zvučao
bezbojno i metalno. Rekla mu je da dođe po nju u petak. Brzo je izračunao kako je to za tri
dana. Također mu je rekla nešto o operaciji, ali nije točno razumio, nije htio o tome misliti.
Ranije se vratio doma i okupao, potom je u čistoj košulji čekao neznano što.
Sve se događalo kao da je bilo planirano. Ona je ušla, na sebi je imala one iste hlače od
jučer a u ruci je držala veliku glavicu kupusa. Nespretno je išao za njom dok je palila peći.
Osjećao se smiješno. Nešto je tamo govorio, ali je više promatrao njezinu kosu i bosa stopala
u tenisicama. Nije se mogao odvojiti od nje. Bilo je kao u onom snu — krili su se pred
neprijateljskim svijetom. Tko je bio taj svijet, nije znao. Rekla je da joj doda nož i on je s tim
nožem u ruci prišao k njoj i jednostavno se naglo prilijepio uz njezino mršavo tijelo, a ona se
uopće nije branila. Bila je mekana, nježna, pokorna kao lutka. Podigao joj je ruke na ramena i
ljubio joj lice. Očekivao je otpor, nekakvo »ne«, ali je čuo samo njezino disanje koje je
mirisalo svježim krastavcem, nečim zelenim, nečim za čime je oduvijek čeznuo. Jednostavno
ju je položio na kauč, svukao joj one smiješne hlače i tako posve obično vodio ljubav s njom,
i čak pazio da joj ne napravi dijete.
Takve se stvari događaju ljudima, ponavljao je sebi, dok je presađivala baršunasto cvijeće
u gredice. Čovjek se mijenja, izrasta iz starih situacija kao dijete iz odjeće. Vrijeme teče, sve
mijenja. Postoje veliki i mali ratovi. Ti veliki mijenjaju svijet, ti mali čovjeka. I tako je to. Ne
činim ništa loše. Nikome ne nanosim nepravdu, jedino sebi, kad tako čekam i čekam.

111
 Nitko nikomu ništa ne duguje. Djela se uzajamno potiru i prestaju prijetiti čitavoj
budućnosti. Ništa se ne događa.
Ali svijet je izgledao kao da se probudio. Barem njoj. Njegovo središte premjestilo se
sada iz kuće nekamo vani, ne u određeno mjesto u gradu, nego jednostavno nekamo izvan.
Stoga se, presađujući baršunasto cvijeće, iznenada osjetila zasužnjenom. Ispravila se i otresla
zemljom uprljane prste. Nije joj se dalo čekati to sporo uspravljanje. Cvijeće joj se odjedanput
učinilo presporo, tupo kao predmeti. Otišla je kući, sjela za okrugli stol u sobi i počela
pregledavati »Przekróje«47 tražeći svoju omiljenu stranicu o modi. I našla je, ali to na nju više
nije ostavljalo nikakav dojam, nije izazivao onu drhtavicu ugode što vidi nešto lijepo i
lepršavo, što će odlepršati sa sljedećom sezonom. Promatranje mode uvijek je bilo povezano s
nekakvim nemirom i neočekivanom užurbanošću — događalo se da bi smjesta izlazila na trg
u prodavaonicu i kupovala ono što je bilo najsličnije onom što je vidjela u novinama. Potom
je odmah odlazila krojačici, naručivala i čak unaprijed plaćala, kako bi bila sigurna da će te
stvari imati, jer će inače ispasti iz tijeka vremena, iskliznut će iz »sada« i pasti u »tada«, a
tamo uvijek vlada mrak i prolaznost.
Vidjela je samo crteže i cmo-bijele fotografije novih haljina dotjeranih u struku i raširenih
prema dolje. Nisu je se dojmili. Odgurnula je magazine i otišla se okupati. Promatrala je svoje
tijelo i odjedanput joj ga je postalo žao. Krhki mekani predmet prepušten kao plijen nekakvim
unutarnjim i vanjskim silama, koje ga pritišću kao bure, kao teški kišni oblaci. Jedino što
može učiniti, jest čekati.
Čekala je nemirna od jutra, sa šalicom kave u ruci, u kućnom ogrtaču, idući od prozora do
prozora, promatrajući prazne prostore između stupova ograde. Agni se sad javljao, sad ne.
Nije bilo pravila. Pokušavala ga je ispitivati, što radi, gdje spava, ali on se samo osmjehivao
nekako pohlepno da joj je od toga uistinu bivalo slabo. Oslanjala se na vrata i sklapala oči.
Uopće se nije radilo o fizičkoj ljubavi, o brzom odnosu i tisuću umišljaja, kada se baš u tom
trenutku, kao u komediji, pojavljuje muž s torbom i stoji na vratima. Osjećala je da je Agni
liječi, njegovi nježni dodiri su hladni kao obloge od metvice, njegovi poljupci vreli kao grog;
zahvaljujući njima njezino se tijelo skuplja, stiska, drži se na okupu i ne prepušta rasulu. To se
vidjelo. Agni se smijao da se zaokruglila i odmah odlazio u kuhinju i pojeo joj nešto iz
lonaea, a onda nestajao, nestajao. Čak nije znala gdje stanuje; možda je to dobro, jer bi prije
ili kasnije otišla tamo. I imao je takav osjećaj da je uvijek znao kada se vratiti, kao da je znao
raspored njezinog života, raspored rada njezinog muža i njezine vlastite misli, jer kad bi na
njega pomislila, a bila sama doma, on bi se pojavljivao iznenada i izvirio najprije iza ograde,
potom bi brzo trčao stubama, a ona ga je već čekala. »Zar ti čitaš moje misli?« — pitala ga.
»Da«, odgovarao je. »I mogu te to naučiti«. Naravno, nije mu vjerovala. »Moraš zamisliti lice
voljene osobe tako snažno, tako moćno da bi imala dojam kako ti nosiš to lice, da je to tvoje
lice. Tada sve njezine misli postaju tvoje«. »I ti tako činiš?« Potvrdno je kimnuo i pogledao je
u oči. Osjetila je njegov pogled unutar čitavog tijela. »Ti nisi taj koji si«, govorila je.
Kako je to čudno — živjeti tako u dva svijeta, u dva dijela vremena, s pobunjenim
dijelom sebe u vlastitom jajniku, u iščekivanju operacije, koja će te zauvijek osakatiti, u
tuđem domu, u mjestu koje se neće nikada do konca upoznati, u svijetu kojeg će s površine
zemlje zbrisati treći svjetski rat. S dva muškarca naizmjenično. Cvjetaju božuri, njihove latice
mekano opadaju na zemlju. Jasmin još uvijek očajnički miriše, ali se zna da je to svršetak.
Nekoliko dana prije odlaska u bolnicu ona ide do crkve, ali ne smije ući u taj mračni hladni,
gotički prostor, jer joj ne priliči, pa odlazi na groblje, provjerava da je nitko ne vidi, klekne
pred križ i moli se nesigurno, bez uvjerenja. Uvečer se privija uz muža i njegovo joj se tijelo
čini kožnato, previše mekano, prožeto zadahom duhanskog dima i mazivom za strojeve. On bi
vodio ljubav, ali ona govori »ne«, jer osjeća kako je već počela umirati.
Agni je za nju postojan i tvrd. Iznenađuje je odlučnost njegovog tijela. To tijelo zna što
hoće, ide ravno k cilju, makar i kroz nju, ali joj ne čini nažao. To je ugodno i dobro. Njegovo
je tijelo poznaje i sada je bila nacistu kako je oduvijek htjela biti tako upoznana, kako se
rodila zato da bi se dala upoznati nekome kao što je Agni. Njegov je dodir osvaja; ne nalazi

47
«Przekrój«, čit. Pžekruj (Presijek); vrlo popularni poljski tjednik koji izlazi desetljećima.

112
riječi kojima bi to imenovala; ne postoji nikakvo ne. Njezin muž zna biti osjećajniji, zna je
čekati, zagleda joj se u oči, upija zadovoljstvo s lica. Agni je zaokupljen sobom, a tim
najistinitiji. Ona mu postaje brodom koji ga nosi nemirnim morem. Ona mu da je sebe, a on
uzima. Mršav je, žilav, opor. Njegova potamnjela koža pucketa pod njezinim prstima. Kad
poslije dotiče tijelo svoga muža (koje je nekada toliko voljela), ne može se načuditi njegovoj
mekoći i delikatnosti. Jastučić od paperja, mekana jutena torbica, prezrela breskva, njezin
vlastiti uveli trbuh. Njezin muž je ona sama; iz njihovog dodira ne rađa se nikakva iskra, ne
može se ni zagrijati, ni smrznuti. Jedina riječ koja se može roditi iz te sličnosti, jest »ne«.
Otpratila ga je još kroz bolnički perivoj do ulaznih vrata i tu se zaustavila kao da je bila
začarana i više nije mogla prekoračiti tu nevidljivu crtu između stupova od opeka.
»Bolje je da ne dolaziš ovamo k meni«, rekla je. »Zamoli gospođu Eugeniju da ti počisti,
a u tvorničkoj menzi bolje kuhaju od mene«.
Iznenada je osjetila umor. Zašto bi se brinula za njegovo čišćenje i njegov objed. Sam ju
je odriješio:
»Ne brini se za mene«.
Već ju je sljedeći put imao želju zapitati o Agni, ali ona kao da je zaboravila. Prisjećanje
na djevojku posijalo je nemir u njegovom tijelu.
»Idi već«.
Poljubio ju je u obraz i ruku. Odvratila je pogled od njega.
»Treba biti pravedan. Trebali su ti odsjeći jaja«, rekla je.
Osjetio se kao da ga je udarila. Otvorio je usta, ali mu nije uspjelo izgovoriti ni riječi, pa
je krenuo. Gledala je za njim, na njegovo plećato, visoko tijelo, sigurno skriveno u elegantno
ljetno odijelo. Morao je osjećati taj njezin pogled, jer je nespretno popravio klobuk i nestao
iza zavoja.
Dom je bio tih, hladan, mračan. Ured osvijetljen, uvijek pregrijan i pun ljudi. On je u
uredu pucao od energije, govorio je brzo i glasno, hodao elastičnim korakom i znao što hoće.
U kući je vrijeme usporavalo, pa onda i sve skupa s njim: nije imao s kim razgovarati,
izdavati zapovijedi, staro pokućstvo znalo je svu istinu. Granica između doma i ureda
prolazila je negdje trgom, po crtama između kamenih ploča i svakodnevno ih je morao dva
puta prekoračivati. To svakodnevno prekoračivanje granice postajalo je nekako mučno pa je u
posljednje vrijeme odgađao taj trenutak i odlazio u restauraciju na votku. Najprije je htio ući u
»Lido«, ta mu je krčma bila više usput, ali je priznao kako ne bi bilo u redu prema samom
sebi kad bi sjeo za vječno vlažni pult od iverice, među neoprane muškarce iz predgrađa i
udisao smrad piva i jeftinih cigareta. Odlazio je stoga u »Basztowu«48, obično još praznu u
ovo vrijeme, gdje ga je konobarica poznavala i bez narudžbe posluživala mu čašicu votke i
sleđa u vrhnju. Tu bi sjedio i gledao kroz ostakljeni izlog na pospanu ulicu malog gradića.
Nema se potrebe samoobmanjivati — među prolaznicima je tražio Agni. Tada bi se pitao, što
ona radi kada nije s njim. Postoji li uopće, ima li nekakav svoj krevet, ormar u kom su te
njezine smiješne hlače, kupaonicu u kojoj stanuje njezina četkica za zube. Čak nije znao ni
kako se preziva. Mogao bi to provjeriti, mogao bi se raspitati, konačno mjesto nije bilo veliko
i manje-više svi su se tu poznavali.
»Tko si ti? Odakle si banula ovamo? Imaš li roditelje?«, pitao ju je uvečer, dok se
privijala uz njega suha i glatka kao gušterica.
Što god bi odgovorila, vidio je da izvrdava. Bila je posve strana, kao da su je načinili od
drukčije gline i ta njezina posebnost dovodila ga je do ludila.
»A tko si ti?«, odgovarala je pitanjem. »Otkuda si ovamo dospio? Gdje su tvoji roditelji?«
Odgovarao joj je o sebi radije nego ikome. Tim pripovijedanjem otkrivao se sam sebi i
iznenađen zaključio kako je uvijek bio žrtva nekakvih stjecaja okolnosti, slučajnih susreta,
kaotičnih pokreta. Potom je o tome razmišljao u restauraciji »Basztowa«, gdje je pio svoju
samotnu votku. Ti razgovori u krevetu, dok su ležali izmoreni seksom, bili su neka druga
vrsta ljubavi, čak bi rekao — savršene. Nije joj trebala nikakva koketerija, okolišanja,

48
»Basztowa«, čit. Baštova; između ostalog znači: ona koja pripada tornju ili je ispod tornja,
dvorcu, utvrdi, kuli...

113
udvaranja. Bilo je dostatno otvoriti u sebi nekakve ustave, nasipe, zapomike i dopustiti
riječima da poteku. A one su već znale što imaju činiti, kakve rečenice skladati, kakve
pripovijesti stvarati. Bio joj je stoga zahvalan što je tako ležala i slušala. A možda uopće nije
slušala? U takvom slučaju bila mu je nužna sama njezina prisutnost: njezino dječačko tijelo
utonulo u jastuke, ravnomjerno vrelo disanje i miris svježe ubranih krastavaca. Jedanput joj je
dlanovima izmjerio struk i, kad je sljedeći put bio kod žene u Wrocławu, kupio joj u
pedeceu49 naboranu suknjicu sa širokim pojasom. Očito se obradovala, jer je dugo razgledala
suknjicu, svaku pojedinost njezinog jednostavnog kroja, kao da je prvi put nešto takvo vidjela.
Kad ju je oprobala, podigao je njezinu kosu na vrh glave i načino od nje konjski rep. Baš ju je
tako ugledao potom iza izloga restauracije. Trčala je niz ulicu, siva suknjica je igrala oko
njezinih dugih nogu. Prije nego je uspio platiti i izići, nestala je. Ali znao je da će uvečer doći,
kao i svakog dana.
Ženu je vidio dan poslije operacije. Porazila ga je njezina posivjela bljedoća i u glavi mu
se javila misao da će ona umrijeti. Ne bi bilo u redu umrijeti sada, u toj zbrci i šutnji. Istinski
se uplašio da će to učiniti i ostaviti ga u najnesigurnijem trenutku — kad je jedna koža već
otpala, ali nove još nema. Držao ju je za ruku i dozivao po imenu dok nije otvorila oči.
Slabašno se osmijehnula, a njega je taj prizor ganuo do plača. I dopustio bi suzama da poteku
da su bili sami, ali okolo, metar dalje, bili su kreveti, a na svakom žensko tijelo, pokvareni
mekani, netrajni mehanizam, izmišljen za prenošenje naraštaja kroz vrijeme, krhka brodica
koja plovi s jedne obale noći na drugu i iz nje se prosipaju ljudi. Samo se ugrizao za usnu i
slika mu se na trenutak zamaglila suzama.
»Kako izlaziš nakraj?«, upitala je.
Umirujuće je kimnuo glavom.
»Čini se da su mi izrezali sve«.
Nehotice je pogledao na ono mjesto gdje je pod pokrivačem bio njezin trbuh. Ne zna
poradi čega, nadao se udubljenju. Poljubio joj je bijelu dugoprstu ruku. Sjedio je tako još
trenutak, a onda je bila vizita i rekli su mu neka iziđe. Rekao je da će doći prekosutra.
Baš je toga dana kupio tu suknjicu Agni.
Nije bilo načina zaustaviti misli o budućnosti, koje su se rojile u glavi. Zamišljao je da će
ona umrijeti, a on i Agni će ostaviti taj spaljeni dom i otići možda na Gornji Šląsk ili u
Warszawu. On će tamo bez problema naći posao, a Agni će poći na studije, na arhitekturu, na
primjer. Kupovat će joj lijepu odjeću, a nedjeljom će šetati Nowym Światom50, a mladi će se
muškarci okretati za njima.
Pa čak ako ona i ne umre, on će ipak otići od nje. Jednostavno će otići.
I — kako je to čudno — usprkos udaljenosti, imali su ista maštanja. Ona je također željela
umrijeti. Tako se barem nadala; to bi bilo najbolje rješenje. Pomisao kako se mora vratiti u
veliki hladni dom, ujutro odlaziti u ljekarnu, potom, vraćajući se, kupovati namirnice,
presađivati cvijeće, mlatiti po pijaninu i beskonačno prevrtati stranice magazina, fizički ju je
boljela. Čeznula je samo za Agnijem. Hoće li smoći snage i reći mu što su joj učinili, da je
iznutra prazna kao ljuska, i hoće li se on tada odvažiti zagnjuriti u pustoš koja je sada u njoj?
Rana na trbuhu je boljela, šavovi nisu zarastali, vjerojatno stoga što je u njezinim mislima
klijala smrt. Ali i on bi također mogao umrijeti, njegov bi se službeni automobil mogao zabiti
u drvo ili bi se mogla dogoditi nesreća u Blachobitu. Nije osjećala krivnju dok je tako
razmišljala. Njezina je savjest sada bila na njezinoj strani. Potom je jedne noći sanjala
blizanke u logoraškoj odjeći. Pokazivale su joj velike ožiljke na trbuhu. »Eksperimentirali su
na nama«, rekle su, »izrezali su nam sve, srce, jetra, pluća, ali nam to uopće ne smeta«. Od
tog joj se sna počelo vraćati zdravlje.
Dok je još bila u bolnici, on je unajmio u predgrađu malu vlažnu sobu s posebnim ulazom
kroz dvorište zagađeno kokošjim izmetom. Njezini su zidovi bili zeleni i oličeni valjkom
nejednakim bijelim uzorcima. Tamo je bio željezni krevet s isflekanim madracom, goli stolić i

49
Pedece; posebna vrsta poslijeratnih prodavaonica u kojima se kupovalo samo na točkice ili
za devize, što svatko nije mogao sebi priuštiti.
50
Nowy Šwiat, čit. Novi Švjat; ekskluzivna ulica i popularno šetalište u Warszawi

114
dva stolca. Na zidu je visio Isus koji propovijeda iz brodice. Tamo se dogovorio s Agni, ali
nije mogao s njom voditi ljubav. Nije znao zbog čega. Hvatao ga je očaj što sa svim tim nije
mogao izići nakraj, što se eto nalazi u toj rijetkoj situaciji iz koje uistinu nema izlaza. Privio
se uz sitne djevojčine prsi i plakao. »Želio bih da umre«, iznenada je rekao glasno i prestrašio
se svog glasa. Agni je odmaknula njegovu glavu kako bi vidjela lice. Njezine čiste, mlade oči
učinile su mu se nekako grabežljive. Odnekud je poznavao taj pogled. »Što si rekao? Ponovi
to«. »Želio bih da ona umre«, ponovio je poslušno.
Njezino je tijelo bilo nestvarno savitljivo, podsjećalo ga je na svileni šal kojim se možeš
omotati. Mogao bi se umotati u prelijepu Agnieszku, u kajsijasto Agnino tijelo. Bila je kao
voda, uvijek bi mu se mogla izmaknuti, kad god bi to ushtjela. Ne bi bio u stanju sustići je,
uhvatiti, zadržati. Stoga je to bilo čudo što se zadržavala i tekla na njega. Pio ju je i zagrcavao
se.
Ni s kim je nije uspoređivao, ni s čim je se ne bi dalo usporediti, ali katkad, kad bi duboko
zaspao, a onda se naglo probudio — činilo mu se da leži uz svoju ženu. Panično je tražio
njezino ime koje je zaboravio pri smrti. I s olakšanjem je otkrivao da je s Agni, i ponovo se
nije mogao načuditi njezinoj lepršavosti. Njegova je žena bila čvrsta posuda, glinena amfora.
Vodeći ljubav s njom morao ju je okretati i namještati, morao je njome disponirati. Bila je
mršava kao grana, imala je bridove. Njezino tijelo pružalo mu je onu vrstu ugode koja je
uvijek u samoj dubini nezdrava i mehanička. Tada to nije znao; mislio je da tako mora biti, jer
nije poznavao Agni.
Agni je bila čudo.
Htio ju je zadržati, samo kad bi mogao. Stalno ju je dodirivao, dok je spavala. Kad bi
sjedili za stolom, svako malo kažiprstom je dodirivao njezinu ruku, kao da joj pokazuje: budi
tu, ne miči se, ostani tu. Volio je slušati dok bi nešto radila u bijednoj kuhinji garsonijere —
zveckanje stakla, povlačenje čajnika po ploči štednjaka, njezine korake. Volio je imati te
zvukove negdje iza sebe, jer su oni bili kao potporanj, kao zid koji ga podupire, kao sigurna
granica svijeta. Ali je ona oko sebe stvarala vrlo malo takve sigurne, obične buke. Bila je
lagačka i sitna, njezine su se bose stope kretale po drvenom podu uvijek bešumno. Vrišti,
govorio joj je, dok su vodili ljubav. Vrišti. Ali je ni njegovo sjeme nije ispunjavalo onako
kako bi je trebalo ispunjavati. Činilo mu se kako samo protječe kroz njezino tijelo i upija se u
posteljinu.
Kad se njegova žena vratila iz te bolnice, Agni se više nije pojavila. On je mahnitao.
Izvlačio se iz kuće i lutao gradićem, ali nije smio zapitkivati ljude. Padalo mu je na pamet da
joj se nešto dogodilo, da ima problema, možda je imala udes. Svakodnevno je čitao lokalne
novine, ali u njima nije bilo ništa o Agni. Gnijezdio se u »Basztowej« uz sam stakleni izlog i
ispijajući votku za votkom, piljio u svaku mladu djevojku. Jedanput mu se čak učinilo daju je
ugledao. Istrčao je, ali bio je previše pijan da bi donio bilo kakvu odluku. U kupaonici je
plakao. Još je godinu dana držao taj iznajmljeni stan i ostavljao joj ceduljice na vratima, ali su
one samo žutjele na suncu, a slova blijedjela. Činilo mu se kako to neće preživjeti, da će
umrijeti iznutra, da je to konac. Umrijet će cijeli njegov dom, skupa sa ženom, tim tužnim
pokretnim predmetom, umrijet će vrijeme.
»Znam, postala sam zajedljiva vještica«, govorila je njegova žena, »a to je zbog toga što
nisam mogla imati djecu«. Ali, znala je, da je bilo drukčije. Nije mogla imati djecu s njim.
Mogla bi imati s Agnijem, da se vratio. Ali Agni je nestao. Vrativši se iz bolnice pustog
trbuha oblačila je krzno i lažući da ide krojačici, hodala je pustim, promrzlim ulicama gradića,
zavirivala ljudima kroz prozor, i u krčme. Pogledom slijedila svaku mušku priliku. Katkad je
u nekom očaju izlazila u predgrađe, tamo gdje ne svijetli ni jedna žarulja, bilo je mračno i
mokro, tekla je smrdljiva rječica. Oslanjala se čelom o kakav plot, kakvo drvo i govorila
Agni, Agni, kao da je svakodnevno morala izgovoriti toliko i toliko puta to ime, kako bi imala
čime disati. Govorila je Agni, Agni, Agni i onda čekala vjerujući kako je takvo ponavljanje
magično i pobijedit će prostor, možda čak i vrijeme, i konačno dovesti Agnija k njoj.
Umišljala je kako to ime izlijeće iz njezinih usta, leti iznad obzora, leprša, i pada negdje na
ljubljenu glavu, plete se u kosi i dovodi toga momka ovamo k njoj. Katkad su je mimoilazili
neki okašnjeli prolaznici. Morali su misliti da je pijana i da trabunja. Netko je se jedanput

115
dohvatio, ali je krila glavu u ovratnik — na koncu svi su je znali. Izložiti se podsmijehu zbog
ljubavi prema mladiću-skitnici, momku koji se nije šišao godinu dana. Izložiti se podsmijehu
zbog ljubavi. Izložiti se podsmijehu. Biti smiješna jer je opsjednuta osjećajem koji ima smisla
samo kad ga se gleda iznutra, s dna tog groba, kakav je svaki čovjek. Biti smiješna jer je
izvana neshvaćena. Biti smiješna zbog izazivanja čuđenja pomiješanog sa sućuti. Pomiriti se s
vlastitom smješnoćom. Davati oglase u novinama. Zaskakivati ljude na ulici, vući ih za rukav
i pitati: »Jeste li vidjeli...« Iščekivati na autobusnim postajama, ispred gimnazije, ispred
učeničkih domova. Moliti policajca smrknutog lica da provjeri te svoje tajanstvene podatke o
svim ljudima. Stalno posjećivati mrtvačnice. Razdvajati u parku parove koji se ljube i uvijek
griješiti, ispričavati se. Mazati prsi i trbuh uljem za djecu. Nježno se dodirivati svojom
vlastitom rukom i obmanjivati se da je to njegova ruka. Plakati u kuhinji perući posuđe, režući
kruh, uz moderni šlager, banalan, za obične ljude: »Otišla si potom iznenada, list nošen
vjetrom pao mi pod noge...«
Spavala je, a kad bi se probudila, razmišljala je kako se ubiti. U tunelima svojih jada
smislila je sve načine — od bacanja pod vlak do gušenja u kuhinjskoj pećnici. Ali nikad nije
čak ni pokušala. Jedanput joj je iz ruke ispao rukovet noževa koje je prala i slagala u ladicu.
Čučnula je kako bi im vidjela oštrice — svi su se međusobno ukrižali. Ako stvari stoje tako da
svaka, čak i najmanja stvar, jest dijelom stvari veće, a stvari veće su elementi onih velikih,
moćnih procesa, onda svaka najmanja stvar mora imati značenje koje ima udjela u općem
smislu. Zar nije tako? Što onda znače ukriž poslagani kuhinjski noževi koji leže na podu? I
zbog čega su se ukrižali, zašto nisu pali dalje jedan od drugoga, blago, usporedno, u
smirujućoj međusobnoj udaljenosti?
Otad je svakodnevno bacala rukohvat noževa na zemlju, izmislila je gatanje. Oštrice su se
uvijek privlačile u svom, ljudima nerazumljivom, svijetu noževa, htjeli su se međusobno grliti
ih se boriti, kao da nije postojalo ino rješenje.
Poslije nekog vremena vratila se poslu u ljekarni, završilo je bolovanje, i kad god bi imala
slobodan trenutak, promatrala je police s otrovima. Nekoliko godina poslije, kad je bila u
mirovini, vratila se prelistavanju žurnala i kod krojačice stalno naručivala kostime, sve
međusobno slične, kao odore.
Kakav izgleda svijet kad se život pretvara u čežnju? Izgleda papirnato, mrvi se među
prstima, raspada. Svaki pogled promatra sebe, svaka misao promatra sebe, svaki osjećaj
započinje i ne završava, i na koncu sam predmet čežnje postaje papirnat i nestvaran. Samo je
čežnja istinska, podčinjava. Biti tamo gdje nisi, imati ono što se ne posjeduje, dodirivati
nekoga tko ne postoji. Takvo stanje ima uzburkanu i u sebi proturječnu narav. Ono je
kvintesencija života i protivno je životu. Prodire kroz kožu do mišića i kostiju, koji otada
počinju bolno postojati. Ne boljeti. Bolno postojati — to znači da je temelj njihovog
postojanja bio bol. Stoga od takve čežnje nema bijega. Trebalo bi pobjeći izvan vlastitog
tijela, pa čak izvan sebe. Opijati se? Spavati tjednima? Zaboravljati se u aktivnostima do
samog ludila? Neprestano se moliti?
Sve su to radili oboje, ali svatko posebno. Izvana je to izgledalo kao da su normalni ljudi i
žive kao i ostali. Uostalom, možda su svi tako živjeli. Godine sve mijenjaju, osim te čežnje.
Kosa opada, papir žuti, podižu se kuće na gradskoj periferiji, mijenjaju se poretci, bogati
postaju siromašni, siromašni se bogate, umiru stare usamljene susjede, dječja obuća postaje
mala.
Toliko su sada bili drukčije osobe da su mogli promijeniti prezimena i imena; otići u ured
i podnijeti zahtjev: »Više nismo ti koji smo bili. Molimo promjenu osobnih isprava«, ili nešto
u tom smislu. Što bi na to popis pučanstva, ako se ljudi preobražavaju i mijenjaju? Zašto
dijete nosi to isto ime i kad odraste? Zašto se ljubljena žena naziva isto i kad bude prevarena i
ostavljena? Zašto muškarci nose to isto ime kad se vrate iz rata, ili dječak, kojeg otac tuče,
ima to isto idiotsko prezime kad počinje tući svoje dijete?
A ipak izvana izgleda kao da se ništa ne mijenja, ni među njima, ni izvan njih, kao da je
svijet zaspao i samo se s vremena na vrijeme strese u prolaznom bunilu. Neko su se vrijeme
još bojali telefona koji bi zazvonio ujutro rano ili uvečer kasno i pisama koja su donosili
poštari, koji su se mijenjali kao vrijeme. Vjerojatno su još uvijek tamo na granicama zbilje

116
mislili kako će se Agni oglasiti, naglo, iznenada, kao grom iz vedra neba. Vrijeme ne smije
micati tako svete slike kao što je Agni.
Nikad više jedno drugom nisu rekli »volim te«. Ljubav je postala skrivena sakatost. Nisu
međusobno razgovarali ni o čemu što bi prekoračivalo kupovinu ili čestitanje
Badnje večeri. Kasno su dolazili s posla, poslije podne on je odlazio na bridž, ona u
crkvu, ali zbog hladnoće, jer je dom bio star i teško ga je bilo zagrijati. Ali se u njihovom
jeziku neprimjetno pojavila nova fraza, posebice kada bi stizali kakvi problemi — »držimo se
skupa«. »Držimo se skupa«, ponavljali su sebi i to je zvučalo kao magična formula.

I ŠTO JE BILO S NJIMA, UPITAO JE R.

NEPOSREDNO PRED POMRČINU MJESECA
Pali su u loše životne navike, u te tanke jutarnje čajeve, ritualne odlaske po novine,
prazne molitve, popodnevna provirivanja kroz prozor, lov na pojeftinjenja, odlazak na trg po
salatu jeftiniju makar par groša, u to večernje navijanje budilice, mučenje nevinog mehanizma
odmjerevanjem vremena, kao da bi ih trebao probuditi poradi nečeg istinski važnog. Tako su
se podredili životu da nisu bili u stanju umrijeti, premda su to trebali učiniti još davno.
Na koncu, godinama poslije, ona se prva prenula i oboljela. Najprije je slomila ruku, i to
desnu, pa više nije mogla ni kuhati, ni prati, pa čak ni skupljati mrvice sa stolnjaka. On je
preuzeo njezine obveze i činilo se kao da ju je pokrao. Sjedila je u naslonjaču okrenutom
prema prozoru, s rukom na povezu, činilo se, uvrijeđena na cijeli svijet. Mogla je hodati —
nije hodala. Mogla je govoriti — nije govorila. Stenjala je, a to jecanje dovodilo ga je do
bjesnila. Kad bi za okruglim stolom slagao pasijans, vidio bi iznad naslonjača sijedi vršak
njezine glave i slušao to piskutavo ah, ah. Valjda ju je mrzio.
Još je gledala svoju omiljenu sapunicu, ali je on na drugom programu pronašao TV-kviz.
Svakodnevno ju je na to podsjećao:
»Na drugom je TV-kviz«.
A ona je zlobno odgovarala:
»Ali tu je moja Marijana«.
On bi ušutio i odlazio u kuhinju, lupao tamo čajnikom ili tavom, jer mu se prohtjelo nešto
slatko, a znao je pripremati samo pogačice.
Jednog je dana ponovio: »Na drugom je TV-kviz«, a ona mu je iznenada odgovorila:
»Onda prebaci«.
Učinio je to oprezno, s nevjericom, ali na koncu nije gledao natjecateljske obitelji, nego je
krišom pogledavao na nju. Gledala je u šareni ekran kao što se gleda kroz prozor —
besmisleno i prazno.
Potom je tražila da je odvede na zahod i on je to učinio. Jednom ju je rukom pridržavao,
drugom spuštao njezine hulahopke i gaćice do koljena i držao za ruke. Morao ju je također i
obrisati. Nikad ga nije pogledala, niti zahvalila, kao što bi joj priličilo.
I dalje su spavali na tom istom spojenom bračnom krevetu, ali se više nisu tražili u
postelji. Čak suprotno — odmicali su se jedno od drugoga, jer su se njihova tijela grijala
vlastitom toplinom i nije im trebala toplina tuđa. Katkad je noću ječala da joj je hladno, ali
kad bi joj htio navući džemper, bunila se. Ruka s gipsom načinila je udolinu u starom
madracu. Kako joj je mogao pomoći kad se nije htjela ni pomaknuti? Jedanput je u polusnu
uzeo rolu toaletnog papira, kidao ga na male komade i pokrivao joj prsa i ramena bijelim
laticama. Ne zna zbog čega je to učinio. Ujutro ih je morao skupljati po postelji — zgužvane,
vlažne od znoja, iskidane nemirnim, nezdravim snom.
Ali najhitnije događalo se samo, ispod tog života udvoje. Počelo joj se brkati u glavi.
Zaboravljala je riječi, imena, događaje. Brkalo joj se vrijeme. Zapitala ga je na primjer
iznenada: »Jesam li već skuhala objed?« Odgovorio je kako on sada kuha. »A tako«,
ponavljala je tužno. »U zamrzivaču su one životinjice kratkih nogu«. Otišao je u kuhinju i
kikotao od iznenađenja i satisfakcije što joj se to dogodilo; bila je kao dijete. Otvorio je
ledenicu u kojoj su se kočila stisnuta, beskrvna kokošja tijela. Ili je zdravom rukom
pokazivala iznenada u televizor i tvrdila: »O, taj je mladi čovjek danas bio u šupi«. »U kojoj

117
šupi?«, pitao je. Ali to je otkriće već zamrlo i nije imalo nikakvih posljedica za nju, za njega i
za svijet.
Prošle godine oboje su umrli, najobičnije na svijetu, jedno za drugim. Ništa se više za njih
nije dalo učiniti.

POMRČINA
Svršetak rujna — psihodelično vrijeme zbog jutarnjih prozračnih sumaglica i izduženih
večernjih sjena. Već je dozrela trava koju smo posijali u svibnju. Ipak se puno toga događalo,
jer smo zijajući propustili najbolji trenutak i trava-muška rasula je svoj pelud po parceli pa su
trave-ženske zatrudnjele. Sad je trebalo pincetom čupati sjemenje iz sasušenih vrškova.
Čitava snaga trave otišla je u to sjeme. Trebalo je je puno popušiti, čitave lule. Tek se tad
osjetilo kako komada misli, razbija ih na digresije, kroji u smislenosti, kojih je tako puno da
njihovo obilje rađa strah.
Na pomrčinu mjeseca stigli su nam gosti. Automobili su isto kao ljeti ispunili livade.
Djeca su trčkarala. Zveckale čaše i čašice. Škripali stolci gurani na terasu. Djecu je nekako
smirivao na koncu kompjuter — svjetlucavo im je pripovijedao nekakvu nijemu priču.
Mjesec je sada izlazio iznad Martine kuće, što je značilo kako je već jesen. Na trenutak
prekrio ga oblak, a kad je prošao, više nije bio onaj isti kao prije toga — na njegovom
tanjurastom licu bila je vidljiva okrugla sjena, najprije uska, onda sve veća. Sve se prebrzo
događalo, smotka je jedva dospjela obići jednu ruku. Potom je mjesec nestao, za njim je ostala
mrka rupa probušena u nebu, sagorjeli krug. Zavladao je neki potpuni nevjerojatni muk, trajao
je kratko, nekoliko sekundi, desetak, koliko i sama tama na mjesečevom licu. U tom kratkom
trenutku zabliještale su zvijezde; bilo ih je puno nebo. Nikad nam se nisu činile tako blještave.
Bile su postrojene u smislene oblike, u brojke, simbole, geometrijske slike, pa čak i putokaze.
Moglo ih se čitati kako se htjelo. Moguće je u njima bilo gledati stripovske zgode, one na koje
se misao navikla: Prometej oslobađa Andromedu, leprša Berenikina pletenica. Apolonova
lutnja jedri zrakom, ječeći od čežnje za ljudskim prstima. Moglo ih se uzeti kao ulomak teksta
ispisan Brajevim pismom, kao beskonačne redove nultog jediničnog koda ili kao ekran
kompjutera s višeznačnim ikonama. Kad bismo samo imali velikog miša, super-miša, kako
bismo kliknuli na jednu od tih ikona, tada bi se otvorila ostala nebesa, posve iznenađujuće
sudbine, začuđujuće, koja upija u sebe kao ta dječja igra na kompjuteru. Mogli bismo je tada
zaigrati, izvukli bi nas i oduzeli san. Bili bismo u njima drugi ljudi, događale bi nam se
nevjerojatne i posve obične stvari. Umirali bismo, kao ono u igri, stotine puta i stalno bismo u
pričuvi imali nove živote i obješene u prostranstvu i vremenu karte putovanja između tame i
svjetla.
Tada je mjesec ponovo zablistao. Najprije se pojavio svijetli okrajak, odrezak nebeskog
nokta. Zazveckale su čašice i ponovo se raspalio žar smotke. Počeli smo pljeskati.
Potom sam kroz vlažnu travu otišla Marti. Čučala je pred štednjakom i ložila vatru. Uz
nju je tapkao taj njezin pijetao, nesvjestan bliske smrtne presude. Sumnjičavo me pogledao
svojim purpurnim okom. Učinio mi se čudnim, šutljivim čovjekom preodjevenim u perje.
— Još ne spavaš? -— upitala sam.
— Kad se spava čitavu zimu, ima se dosta sna — rekla je ili, kako s Martinim govorom
već biva, mi se učinilo da sam to čula.
Počela je rezati kruh, nekoliko kriški, pola hljeba. Bilo mi je jasno da se udebljala od
proljeća. Mazala je taj kruh maslacem i solju. Dodala mi krišku. Odjednom sam osjetila tako
veliku glad da bih mogla jesti svu noć, ne osjećajući okusa; tu strašnu glad poslije pušenja
trave može zasititi samo san.
— Nekako si čudna —- rekla je Marta i ustala. — Idi spavati.
— Ne. Pokaži mi svoj podrum.
— Isti je kao i tvoj.
— Nije važno. Želim ga vidjeti.
Mislila sam da neće pristati, da će se izmotavati, promijeniti temu. Ali ona je s police
uzela džepnu lampu, koju je dobila od mene, i otvorila vrata podruma.

118
 Bilo je slično kao i kod nas — kamene nejednake stube lagano prevučene slojem
svjetlucave vlage. Na dnu veliki ravni kamen koji je trebao biti prag. Dalje utabana zemlja,
glina, blaža od kamena, toplija. Nad glavom je visio niski polukružni strop, netko viši morao
bi se sagnuti. Zidovi od crvenih stijena, savršeno poslaganih jedne na druge, kosti doma.
Marta je osvijetlila suprotni zid i tamo sam ugledala slamom začepljeni prozorčić. Ispod njega
je bio ležajčić, jer se krevet ne bi moglo reći. Bila je to drvena otvorena škrinja dužine
čovjeka, položena na četiri kamena i na taj način izolirana od zemlje. Marta ju je ispunila
slamaricama, ovčjim kožama Jasia Bobola sigurno. U podnožju je bio uredno složen snop
prekrivača, pokrivača i deka. Svjetlo lampe prenijelo se u kut i otkrilo hrpu krumpira.
— Krumpiri za proljeće — rekla je.
Ljudi obično govore »krumpiri za zimu«. Marta je rekla »za proljeće«.
To sam sigurno zbog toga poslije sanjala da Marta ima na leđima zametke opnastih krila.
Skinula je bluzu s ramena i pokazala mi ih. Bila su mala, još prirasla za kožu, skupljena kao
leptirova krila; delikatno su pulsirala. »Dakle, tako je to«, rekla sam, jer sam bila uvjerena
kako ta krila sve objašnjavaju.
Sjetila sam se tog sna kada smo obje pošle u trgovinu u Nowoj Rudi i kada je Marta
oprobavala džemper, doslovno takav isti, kakav je već imala — sivi, raskopčan sprijeda,
izduženih rupica za puceta. Stala je ispred ogledala, a ja sam htjela nešto popraviti i dodimula
sam njezina ramena. Taj dodir vratio je san. Čitavi san nalazio se u jednom dodiru, projurio je
kroz mene, zatreperio. Marta je istezala svoje i tako upale obraze i namještala se pred
ogledalom, imala je sada u sebi nešto od djevojčice, maloljetnice. Promatrala sam blagu
pognutost njezinih leđa.
Bila sam ganuta kao da sam iznenada otkrila veliku tajnu, kao da je s tim dodirom prstima
sivog Martinog džempera prošlo kroz mene neko strano svjetlo, oštro i surovo kao svjetlo
lasera. Uzbuđena, objesila sam džemper na mjesto (— Što će mi takav džemper? Imala sam
valjda već sve džempere na svijetu — osmijehnula se Marta), pomogla sam joj sjesti na
prednje sjedalo i zavezati pojas.
Vozile smo se serpentinama po padini planine, kroz vlažna sela i sunčane tratine, pune
onih golemih, stabljikastih i mirisnih biljaka, koje u Nowoj Rudi zovu »svemirski kopar«.
Njihovi veliki listovi pokretali su se na vjetru kao krila.
—Jedine biljke na zemlji koje lete u tople krajeve — rekla je Marta i zasmijala se.

MARTINO BUĐENJE
Mogla sam se domišljati otkud se stvorila Marta. Zbog čega za nas zimi nije postojala, a
pojavljivala se u rano proljeće, kad smo, odmah po dolasku, okretali ključ u, od vlage,
zahrđalom lokotu.
Moglo je biti da se budila u ožujku. Najprije je nepokretno ležala i čak nije znala ima li
otvorene oči — i tako je svugdje bilo mračno. Nije se čak pokušavala ni pokrenuti, jer je
znala da se probudila samo mišlju, ne tijelom. Tijelo je još spavalo i bio je dostatan samo
trenutak nepažnje pa da se ponovo omakne u njegovu pospanu vlast i prijeđe u te tamo
krivudave labirinte spoznaja jednako tako realnih kao to ležanje tu u mraku ili čak realnijih,
realnijih za nebo, šarenih i osjetilnih. Svejedno je Marta odnekud znala da se probudila, da je
negdje drugdje nego što je prije toga bila.
Najprije je osjetila zadah podruma — vlažan i siguran, zadah gljiva i mokrog sijena. Taj
miris je podsjećao na ljeto.
Tijelo se iz sna vraćalo dugo, sve dok na koncu ne bi otkrilo da ima otvorene oči, jer im
se tama objavila nijansama i intenzitetom. Klizila je sada pogledom po tom bogatstvu crnila,
naprijed i natrag, dolje i gore. Tek potom, dugo potom u mrlji koja je postajala jasnija
prisjećala se svjetla danjeg vani. Probijalo je zamagljeno i razliveno u njezinim očima, kroz
pukotine slamnatog čepa u podrumskom prozoru. Svjetlo je nestalo i pojavilo se opet i tada
joj je sinulo u glavi kako je morao proteći nekakav dan.
Tek tada je osjetila hladnoću — dolazila je odnekud izdaleka, s periferije tijela. Izišla mu
je u susret — pokrenula je nožnim prstima, u najmanju ruku činilo joj se da njima miče. Malo

119
potom stopala su odgovorila — bilo im je hladno. I tako redom, po dijelovima, budila je cijelo
tijelo, prizivala ih je ponovo k životu, kao da je to bio nekakav poziv poginulima i njezino joj
je tijelo, po redu, dijelovima odgovaralo: tu sam, tu sam, tu sam.
Dva puta se pokušala podignuti, ali joj je dva puta tijelo bježalo i padalo natrag na daske,
a njoj se činilo kako sjedi, premda nije sjedila. Treći put pridržala je tijelo ili se pak ona
pridržala tijela i otad je bila u njemu koliko je trebalo. Korak po korak dospjela je do vrata i
dugo se hrvala s gvozdenom kvakom. Njezini su prsti bili slabi kao proljetne klice krumpira.
Kamene mokre stube dovele su je polako do predsoblja, a odatle je kroz pukotine u vratima
ugledala istinsko svjetlo. Morala je rukom zasloniti oči.
Zidove kuće prožeo je mraz, sad su se znojili kao bolestan čovjek. Po podu je ležala
prašina poškropljena mišjim izmetom. Sjela je na jedini stolac u kuhinji, koji se kao i sve
ostalo uokolo kravio, hladio njezino tijelo. Marta je s naporom ustala i iz kredenca izvukla
lonac. Pokrenula je crpku i iz slavine je potekao mlaz, crvenkast kao razvodnjena krv. Umila
je lice i nalila u šalicu. Za trenje imala vrelu vodu kojom je razgrijala ruke. Pila je tu vodu,
gutljaj po gutljaj, kao lijek protiv smrti i osjetila kako se polako iznutra razmrzava, da se
njezino tijelo vraća u život.
Tog dana Marta je također izišla pred dom. Ulazna vrata još su uvijek bila vlažna od
prošloga mraza. Vonjala su po gljivama i vodi. Kao sve. U njezinom su vrtu još ležale plahte
prljavog snijega. Sunce je nagrizalo te pokvarene snježne omlete sa svih strana. Ispod njih je
pomaljala mokra prognjila trava i ono što je nekad bila nasturcija, martinčica i matejčica.
Nemirno je pogledala u nebo — bilo je zastrto niskim jurećim oblacima, kroz koje je nad
šumom prosijavalo sunce. I kao svake godine Marta se čudila kako je sunce moglo dospjeti
čak nad šumu i sada bacati duge sjene, koje su pružale utočište snijegu. Vratila se u predsoblje
i obula gumene čizme — bile su vlažne i hladne. Krenula je za dom, kroz vrt i sav onaj pomor
koji su u njemu načinili zima i tama. Naginjala se nad glavicama kupusa, koje su jesenas bile
tako lijepe i tvrde, a sad se pretvorile u sluzava, prognjila klupka. Ništa nije ostalo od
suncokreta, a ljeti joj se činilo, kao obično, da ništa nije u stanju svladati njihove moćne
stabljike i njihove lavlje glave s, od sunca, potamnjelim licima. Plotić uz koji su rasli,
nakrivio se prožet sveprisutnom vodom. Potom je pogledala na svoj voćnjak pun starih jabuka
i šljiva. Na najslađoj trešnji odvalila se velika grana. Bujni voćnjak, zarastao u visoku travu,
pokriven zelenilom, takav kakvog se sjećala, sada nije postojao. Podsjećao je na groblje. Golo
drveće sličilo je na križeve, a snopovi povaljene trave na grobove. Tako je to izgledalo. I sve
je bilo prožeto vodom, vlagom, smradom gljiva. Marta je mrzila vlagu jednako kao zimu i
tamu. Voda je bila nepoštena. Marta je osjećala da bi mogla stati s njom licem u lice, ali samo
onda kad bi voda bila iskrena, kad se ne bi pretvarala. Tada kad je tekla prozračna potokom,
moglo ju se uzeti i prinositi licu, pa čak i piti izravno iz zemlje. Ali voda je češće izigravala
nešto drugo, prodirala u predmete, biljke, tako da je postajala nevidljiva. Taložila se tada na
licu. Džemperu, pokrivala sve slojićem leda, ubijala. Ilije visjela u oblacima kao kazna za
smrtni grijeh.
Marta je ušla u kuću, jer se hladnoća ponovo vratila u njezino tijelo. Još se zaustavila na
stubištu kako bi pogledala ostatak doline.
Planine su izgledale jednolične — gnjilozelene i crne — one su također imale boju vode.
Tamo gdje je zemlja poradi nekakvih razloga bila hladnija, još je ležao snijeg. Od sva četiri
dimnjaka dimio se samo dimnjak Toga-i-Toga. Ispred doma Frostovih stajao je plavi
automobil i dvoje ljudi razgovaralo je na drvenoj terasi. Marta se stresla, vratila u kuhinju i
prihvatila se loženja peći.

POTKROVLJA, POSPREMANJA
Čitavi dan pospremala sam potkrovlje. Slagala sam u kutije ljetne stvari, posipala sam
slojeve odjeće naftalinom, obuću sam nadjevala papirom i pakirala u papirnate vrećice.
Pokazalo se kako većinu haljina uopće nisam nosila, nije bilo prigode. Visjele su na pritki u
ormaru, a uz to starjele su tijekom tih lipanja, srpanja i kolovoza. Vidjela sam kako se troše,
taru po šavovima, mekšaju, stare same od sebe, bez mog sudjelovanja. I bila je to neka vrsta

120
ljepote, suprotnost dozrijevanju, ljepote koja se događa sama, bez nečije pomoći, koja je
najfotogeničnije lice vremena. Uštavljena koža sandala postaje crna, omekšava se i rasteže,
remenje postaje tanje, hrđaju kopče, blijedi boja omiljene bluze ili se rukavi košulje krzaju
oko orukvice. Vidjela sam što se vremenom dogodilo papiru — ukrućivao se, žutio je, kao da
je venuo, kao da je stario posve jednako kao i ljudi i postajao opor i neelastičan. Vidjela sam
kako se troše kemijske olovke, skraćuju olovke, koje nekad potom, u malom komadiću, s
čuđenjem prepoznajemo kao nekadašnju dugu olovku, od prije godinu dana. Vidjela sam kako
tamni staklo — to prozračeno zrcalo na ormaru, koje je iz godine u godinu slijepjelo.
Iz nekakvih obzira ljudi su zavoljeli samo jedan dio promjena.
Zavoljeli su rast i nastajanje, a ne grčenje i raspadanje. Dozrijevanje im je uvijek bilo
draže nego gnjilenje. Sviđa im se ono što je sve mlađe, sve sočnije, svježe i nedozrelo. Ono
što je još nedovršeno, pomalo uglato, pokretano iznutra snažnom oprugom potencije, što se
može još dogoditi, uvijek trenutak prije, nikad poslije. Mlade žene, nove kuće sa svježom
žbukom, nove knjige što mirišu tiskarskom bojom, novi automobili, njihovi uvijek iznova
iznenađujući oblici koji su — za upućene — ipak samo varijacije na temu onog što je već
bilo. Suvremeniji strojevi, sjaj svježe lakiranog metala, maloprije kupljeni predmeti nošeni
doma u svečanom pakiranju, šuškanje glatkog celofana, slatka napetost djevičanskog
konopca. Nove novčanice, čak kad ne mogu stati u lisnicu; čiste, daleke od žutila, površine
plastike, ulaštene ploče bez tragova mrlja, prazni prostori koji čekaju da se njima zagospodari,
glatki obrazi, izraz »sve-se-može-dogoditi« (tko još upotrebljava riječ »uzalud«?), zeleni
grašak silom izbacivan iz mahuna, karakul, cvijeće u pupoljcima, nevini psići, male koze, još
žive daske, koje još uvijek pamte oblik drveta, svijetlozelene trave koje ništa ne znaju o
klasanju. Samo ono što je novo, čega još nije bilo. Novo. Novo.

NOWA RUDA
Grad frizera, prodavaonica s nošenom odjećom, muškaraca s očnim kapcima obojenim
ugljenom prašinom. Grad u dolinama, na padinama i na vrhuncima. Grad mostića aljkavo
prebačenih preko rječice, koja vijuga i nestaje, uvijek u drugoj, sve modernijoj boji; grad
svetih Nepomuka, lažnih parfema, mliječnih barova, stare robe brižno složene na policama
prodavaonica; grad vlažnih tragova na žbukama kuća, prozora, s kojih se vide samo noge
prolaznika, dvorišta-labirinata, grad cilj i grad-presjedanje-na-putovanju; grad hodočastećih
pasa, tajnih prolaza, slijepih ulica, tajanstvenih simbola nad kućnim ulaznim vratima; grad
građevina od crvene cigle, eliptičnih trgova, krivudavih raskrižja, zaobilaznica, koje vode u
središte, trgova koji su na periferijama, stubišta čiji početak i kraj stoje na istoj razini, okuka
koje ispravljaju ceste, račvišta gdje lijevi krak vodi desno, a desni lijevo. Grad najkraćeg ljeta,
snijega, koji se nikad do konca ne otopi. Mjesto večeri koje naglo nadiru iza planina i padaju
na domove kao monstruozna mreža na leptire. Grad vodnjikavih sladoleda, dućančića, u
kojima se prodaju kravlje kosti i službenica s drečavom šminkom. Grad koji sanja da leži u
Pirinejima, da nad njim nikada ne zalazi sunce, da će se svi ti koji su odselili opet vratiti, da
podzemni tuneli, ostali poslije Nijemaca, vode do Praga, Wrocława i Drezna. Grad-mrva.
Grad šlonski, pruski, češki, austro-ugarski, poljski. Grad-periferija. Grad ljudi koji jedni o
drugima misle po imenu, ah se međusobno oslovljavaju »gospodin« i »gospođa«. Grad
opustjelih subota i nedjelja. Grad lutanja vremena, zakašnjelih vijesti, pogrešnih naziva.
Nema u njemu ničeg novog, a kad bi se samo pojavilo, odmah bi potamnjelo, pokrilo se
nanosom, istrunulo i ostalo nepokretno na granici postojanja.

UTEMELJITELJ
Utemeljitelj grada bio je Tunczil koji se bavio izradom noževa, stoga su mu se obraćali s
Messerschmied. Izrađivao je noževe za ubijanje, za rezanje kose, za obradu kože, za rezanje
kupusa, za izrezivanje kožnog remenja, za označavanje drveća za sječu, pa čak i za urezivanje
likova i uresa u drvu. Bio je to dobar zanat i svi su poštivali Tunczila Messerschmieda. Ali u
naselju, gdje je stanovao, bili su dvojica. Još je jedan nožar znao raditi to isto što i Tunczil.

121
Kako je Tunczil bio mlađi, kupio je konja i sav svoj imetak natovario na kola. Tu je bio
njegov alat, kameni kotač za oštrenje, škrinja s odjećom, malo posuđa, kože i vunenih ponjava
za spavanje, kao i njegova žena s trbuhom do zubi.
S druge strane planina ležale su plodne doline, bogate šume pune smreka tako velikih da
su, gledane odozdo, dodirivale nebo. Između tih šuma utiskivala su se sela. A u nekima je
vjerojatno nedostajalo nožara, pa se Tunczil usmjerio ravno za južnim suncem. Putovao je
nekoliko dana šumskim putovima dok na nekom pristanku uz potok Tunczilova žena nije
počela rađati. Svojim najboljim nožem Tunczil je prerezao pupčanicu djetetu, ali je u osvit
žena umrla, a odmah potom i dijete. U očaju Tunczil je izvaljivao panjeve drveća i vrištao od
bijesa i jada. Zašto sam, budala, krenuo? Zašto sam se gurao u tuđi svijet? Gdje ću sada
pokopati ženu? U šumi, kao životinju? Ispregnuti konj promatrao ga je opuštene glave.
Tunczilovi krici dozvali su drvosječe, koji su nedaleko sijekli drveće, i oni su mu pomogli
pokopati ženu.
Tunczil se zainatio ostati uz grob. Sklepao je sebi drvenu kolibu i stao čekati da se pojavi
kakav anđeo koji bi mu rekao što mu je dalje činiti. U međuvremenu svakih nekoliko dana
dolazili su mu drvosječe i divili se njegovim noževima. Katkad bi mu donijeli nešto jela.
Razmijenio je s njima nož za sjekiru i sam obarao drveće oko svog doma, konjem je
izvaljivao panjeve i ogradio nastali dio polja drvenim plotom. Noću je slušao zavijanje
vukova koji su se u čoporima kretali gorama, ali se nije bojao. Prije dolaska zime vratio se u
svoje bivše naselje i posjetio rodbinu.
Rekao im je: tako i tako. Također je rekao: »Treba mi pas i nova žena«. Ali prvu je zimu
prevalio sam, premda ga je to puno koštalo. Stalno je sjekao drva kako se ne bi smrzao, a
onda postavljao zamke za mršave zečeve i srne. U proljeće rođaci su mu doveli to što je
molio. Žena se zvala Dorota, bila je mršava sitna i tiha. Tunczil se prestrašio kako je nikad
neće moći zavoljeti, ali su vremenom postali bliski. Pas je zato izrastao u divnog druga. Bio je
brz i jak, znao je sam loviti i Tunczil se uz njega osjećao posve sigurno kad je odlazio u šumu.
Gledajte, kako sve to počinje od jednog čovjeka. Tunczilu su se svake godine rađala
djeca, pa je uz pomoć drvosječa sagradio novu kuću. Skupa sa ženom čitavu je padinu
pretvorio u plodno polje. Uz potok su sijali heljdu i zob. Drvosječe su nedaleko sagradili
svoje kuće i u njih doveli žene. Kada je Tunczil ostario, dolina potoka promijenila se u malo
naselje koje su nazvali Nowy Wyrąb51.
Tijekom svih tih godina Tunczilu se jedanput dogodilo nešto čudno. Usred nove sječe s
druge strane potoka ugledao je usamljeno drvo, koje su vjerojatno sjekire zaboravile.
Radoznalost ga je privukla bliže i razgledao je drvo. Bila je to smreka, stasita, visoka i ravna;
takva kakve se rabe za gradnju kuća. Obišao ju je uokolo i zamijetio kako je u koru bio
zarastao željezni, činilo mu se, predmet, koji je blistao kao ulaštena oštrica. Najprije ga je
opipavao prstom, potom ga kušao pomaknuti noktom, a onda štapom i konačno jednim od
svojih noževa. Ali ništa nije pomoglo. Tvrdo tijelo drveta snažno je u sebi držalo predmet.
Činilo se kako su metal i drvo urasli jedno u drugo; nikako ih se nije dalo rastaviti. Tunczil je
pomislio kako je evo ovo znak, premda u biti nije došao nikakav anđeo i nije pokazao mjesto
svjetlećim prstom, gdje treba sagraditi crkvu. Otišao je po susjede i zajednički su posjekli
veliku smreku. Noću je Tunczil uspio iz drveta iščupati tajanstveni predmet. Bio je to nož, ali
ne takav kakve je izrađivao Tunczil. Drukčiji. Njegova je oštrica bila neusporedivo glatkija,
gotovo glatka kao ogledalo — odražavala je u sebi noćno nebo. Urezani u njemu majušni red
znakova Tunczilu nije ništa govorio — Tunczil nije poznavao inih uzoraka osim tragova
vukova, zečeva i zadivljujućih oblika snježnih pahuljica. Ipak nije bilo važno to drvo, čak ni
taj nož, nego mjesto koje se samo na taj način objavilo. Svi su stoga složno na zemlji označili
pravokutnik i zarekli se tu sagraditi crkvu.
Dugo poslije toga, vrlo dugo, kad je već bio tako star da mu se sve brkalo, Tunczil se
pitao je li to drvo raslo uistinu tamo, ili je možda vidio takvo drvo s nožem zabijenim u njega,
kad je bio mali, negdje posve drugdje, ili je to možda sanjao, jer su mu sni uvijek bili izraziti i
oštri kao oštrica noža. Zapovjedio je da ga pokopaju s tim njegovim pronalaskom, čiji čelik,

51
Nowy Wyrąb; (čit. Novi Viromb), u doslovnom značenju: nova sječa

122
za razliku od Tunczilovog, nije stario. A još prije smrti nekakav milosrdni pismeni čovjek
pročitao mu je majušni redak znakova, a tamo je bilo napisano SOLINGEN. Taj naziv nikome
ništa nije govorio.
Mnogo stotina godina potom stanoviti profesor na novorudskoj gimnaziji uputio je molbu
Poglavarstvu grada da se podigne spomenik Utemeljitelju, ali kako se čitava ta priča, kao i
veliki dio povijesti grada, događala na drugom jeziku, peticija je ignorirana i sve je otišlo
utaman.

STROJ SPASENJA
Nožari su imali samo jednu kozmološku viziju. Bila je to vizija Stroja Spasenja. Crtali su
ga na zidovima svojih domova, urezivali na rukohvate noževa, njihova malobrojna djeca
prenosila su ih iz pripovijedanja starijih štapićem na pijesak. Pjevali su o njemu svoje
plačljive psalme, koji su bili tako čudni i tužni da su ih samo oni sami mogli slušati.
Kozmični izbaviteljski stroj jest kružni tok; i onaj veliki koji po orbitama pokreće daleke
zvijezde, Zodijak i čitavi svemir, ali također i onaj mali, prisutan u ljudskim proizvodima,
mlinskom kamenju, obrtaljkama, urama, kotačima na kolima, u utiranju maka, u lončarskim
kolima. Kao i onaj najmanji, koji isto tako treperi u svim najmanjim česticama od kojih se
sklada svijet.
To bih opisala ovako, da je sunce, pokrenuto na početku vremena u kružni tok, gigantski
usisavač — isisava svjetlo iz materije, prenosi ga na orbite planeta i na golema vodena kola
Zodijaka. A s njih ovaj pokret prenosi svjetlo više, do granica cijeloga svijeta, odakle svjetlost
potječe.
Svjetlost živi u dušama ljudi i životinja, tamo prebiva skriveno, zakibemirano, zatvoreno
u škrinjicu. Mjesec je pak prometni brod — prevozi duše umrlih ljudi na sunce. U svakoj
prvoj polovici mjeseca skuplja ih i postaje sve svjetliji; ide prema uštapu. U drugoj polovici
mjeseca predaje se suncu, dakle u novi je opet prazan, istovaren. Stoji između zemlje i sunca
ispražnjen, spreman za svoj daljnji rad. Srebrnkasti tanker.
Sunce će trajati tako dugo, pjevaju psalmi Nožara, dok ne usisa sve dijelove svijeta i
preda ih Vlasniku. Potom će nestati, ugasiti se, raspršiti, a s njim Mjesec i tada će se raspasti
harmonija Zodijaka. Čitavi veliki komplicirani kozmični stroj će zaškripati, stati i na koncu s
treskom se raspasti. Galaktike će postati suvišne. Rubovi svijeta naći će se u njegovom
središtu.

IDEMO, REKLA SAM, SUTRA SU SVI SVETI

Marta je sjedila za stolom i trljala zacrvenjele oči. U njezinoj je kuhinji bilo nevjerojatno
čisto; sve posuđe spremljeno, voštano platno izribano, drveni pod se presijavao od premaza.
Čak je prozore oprala i s njih poskidala svu tu ljetnu paučinu, koja je ljeti hvatala sunce.
Kameni parapeti bez mrtvih leptirića doimali su se grobno. Donijela sam joj ostatke kolača, a
ona ih je pohlepno pojela. Potom je ustala i vukla se po sobi; kroz otvorena vrata ugledala
sam savršeno zastrt krevet, spreman za zimu.
Donijela je otamo periku, tamnu, gotovo crnu, vlasi spletenih u pleteničice. Točno onakvu
kakvu sam željela. Stavila sam je. Marta se osmijehnula. Na usnama je imala mrvice
makovnjače.
— Divno — rekla je i pokazala mi zrcalo.
Izronila sam iz njega izbrisana i strana; lice mi je bilo tamno. Nisam poznala sebe.
Nosit ću tu periku umjesto kape, stavljat ću je čim se probudim, kako bih kroz prohladne
sobe bez opasnosti došla do kupaonice, možda ću čak u njoj i spavati. U njoj ću raditi i
planirati ljetne popravke. Poći ću s njom u svijet.
Prišla sam Marti i zagrlila sam je. Sezala mi je do brade, bila je krhka i nježna kao gljiva
sunčanica. Njezina kratka, sijeda kosa mirisala je vlagom.
Poslije podne otišla sam se pozdraviti s njom i pripomenuti joj da u naše ime zapali
svijeću djetetu Frostovih.

123
 Ušla sam u njezinu kuću, ali je bila prazna. Na stolu je ležala udjenuta igla i onaj veliki
cinčani tanjur, najupečatljivija stvar u Martinom domu. Sjela sam za stol i čekala je, možda
sat, možda dva. Prelazila sam prstom po kompliciranom metalnom uzorku. Nisu zujale muhe,
ispod ploče nije pucketala vatra. Bilo je tako tiho da sam čula svoje vlastito tijelo — živjelo
je.
Znala sam za podrumska vrata, bila su mi za leđima. Bila su pritvorena, ali je zapučac na
lokotu bio otvoren, spreman se pokrenuti. Mogla bih ustati, otvoriti ta vrata i sići dolje. Mogla
bih leći uz nju u mrak i vlagu, usred hrpe krumpira, koji čekaju do proljeća. Tako sam
razmišljala, ali teško je u Martinom domu razmišljati o bilo čemu; kao spužva je koja upija
misao prije nego se pojavi. U zamjenu ne pruža ništa, ništa ne obećaje, ne obmanjuje, nema u
njemu budućnosti, a prošlost pretvara u predmete. Martin dom sličan je njoj — isto kao što
ona ne razumije ništa, ni Boga, ni njegova stvorenja, pa čak ni samu sebe, ne želi ništa znati o
svijetu. U njemu je samo jedan trenutak, samo sada, ali golemo, rastegnuto na sve strane,
pritiskajuće, čovjeku nepodnošljivo.
Potom je naglo pao sumrak, čak nisam ni zamijetila kad se smračilo. I bila bih tako sjedila
hipnotizirajući se vlastitim disanjem. Ne bih se probudila da nije bilo tog starog cinčanog
tanjura — svijetlio je teškim, hladnim sjajem, zalijevao je njim cijelu kuhinju, osvjetljavao
svojim blijeskom moje ruke. Dodavao je stvarima sjene. Odražavao je u sebi sve prošle i
buduće mjesečeve uštape, sva jasna, zvjezdana nebesa, sve plamenove svijeća i svjetla
žarulja, i hladno svjetlo svih neonskih svjetiljaka.

GATANJE IZ NEBA
R. je pričao kako je, kad je bio mali, čitao iz oblaka, barem se toga sada tako sjeća.
Oblaci su se slagali u njemu razumljive uzorke — likove životinja, brodove i jedrenjake,
stada bijelih ovčica, koje dolinom natjerava tamniji i brži ovčarčić, automobile, čak
vatrogasne, ili nemani — zmije, zmajeve, bezdane čeljusti na kratkim nogama, krilate,
klimave kosture. Kad je pošao u školu počeo je vidjeti slova i znakove. Katkad su se na
njegove oči događale matematičke operacije — razliveno Dva dodavalo se trbušastoj Trici i
na koncu je vjetar donosio zmijasti oblik, koji je bio Petica. Vremenom su se pojavile
složenije operacije. U drugom razredu na taj je način naučio tablicu množenja. Sa svog
prozora, koji je gledao na željezničku prugu, mogao je vidjeti komadić neba. Sjedne strane
oblaci su uvijek bili pomalo crvenkasti ili narančasti, jer ih je osvjetljavao plamen iz koksare.
Na toj golemoj ploči vidio je čitavu nebesku algebru. Iz tablice množenja posebice je
zapamtio Sedam puta Osam, jer je to bila najgora operacija, koju je bilo najteže naučiti.
Sedam je podsjećalo na iskrivljenu kiflu, Osam na dva spojena oblačića.
Za njima je slijedio rezultat — Pet, malo nejasna kuka, i zadivljujuće jasna Šestica,
možda zavrnuti trag kakvog mlažnjaka. Satima je sjedio na prozoru i gledao u nebo. U
sedmom razredu, kad se zaljubio, pojavljivala su se srca i djetelina s četiri lista. Poslije je
viđao druge znakove — veliki pacifikal na pola neba, koji se polako premještao iznad grada
sa zapada na istok, veliki tao viđen za vrijeme nekakve studentske ekskurzije iznad zamka u
Bolkowu. Na koncu je došlo vrijeme baviti se važnijim stvarima od gledanja u nebo. Nedavno
je R. priznao kako će se tek sada, između tridesetke i četrdesetke, najbolje vidjeti. Stoga je od
Rusa kupio stalak i odmah na proljeće postavio fotografski aparat na istočnu terasu. Objektiv
je usmjerio u nebo, iznad vršaka dviju smreka blizanki, i tako će to stajati do jeseni.
Svakodnevno će raditi jednu fotografiju, čak i onda kad nebo bude prekriveno
nerazgovijetnim sivilom. R. je siguran da će nam iz toga nešto izići i da ćemo najesen na
klišeu imati logičnu sekvencu neba, koja će sigurno nešto označavati. Moći će se sve
fotografije poslagati kao puzzle. Ili poslagati jednu na drugu u kompjuteru. Ili pomoću
kakvog programa složiti od njih svih jedno nebo. I tad ćemo znati.

124
 TORTA OD CRVENE MUHARE

tri dozrela
šarena klobuka muhare
2 i pol čaše šećera u prahu
5 žumanaca
kocka maslaca
limun
dvije žlice ruma

Klobuke poprskati rumom.

Utrljati žumanca s dvije čaše
šećera u prahu i maslacem.
Dodati sitno isjeckanu koru
limuna. Crveni točkasti
vršak torte preliti glazurom
načinjenom od ostatka šećera
u prahu i limunovog soka.
Jesti polako. Čekati.

125