1

Olga Tokarczuk

ORMAR

Szafa

MD
Zagreb 2003

2
 Predgovor hrvatskom izdanju

Autor rijetko ima priliku napisati predgovor za vlastitu knjigu. Obično je to izdavačev ili kritičarev
zadatak - oni knjigu smještaju u kontekst o kojemu autor možda ne zna baš ništa. Veseli me mogućnost da
hrvatskome čitatelju uputim nekoliko riječi o okolnostima u kojima su nastale ove tri moje najranije priče.

Prije svega, moram priznati da što sam starija, to više cijenim kratke pripovjedne oblike.

Priča je vrlo težak oblik. Zahtijeva koncentraciju, pažnju i poštivanje određenog režima. Traži jezgrovitost
i bistrinu misli. Priča se ne da napisati bez smišljene poante - utoliko priča podsjeća na poeziju - autor mora
biti svjestan onoga što želi reći, od prve do posljednje riječi, nema se ni vremena ni mjesta za luksuz
zanesenosti digresijama, unutarnjim monolozima, za samoljubivo zadovoljstvo ispisivanja rečenica. U priči
na svjetlost dana izlazi jedna meni važna istina o pisanju - da postoji NEŠTO što zahtijeva ekspresiju i
komunikaciju na NEKI način. Što se bolje zna ŠTO treba ispričati, to se lakše pronalazi KAKO; upravo tada
ŠTO za sobom povlači KAKO. Priča je ujedno i književni oblik najsličniji spoznaji - u jednom trenutku
otkrivamo cijeli smisao našeg doživljaja, iskustva, značenja; u spoznaji je razumijevanje dano unaprijed,
odmah zapakirano, spoznaja take away. S druge strane, ostanemo li pri toj psihološkoj metafori, priča bi
mogla biti poput duge i skupe psihoterapije zasnovane na anamnezi, pronicljivoj analizi slučaja.

Tri priče koje imate pred sobom, moji su najraniji tekstovi. Prve dvije napisala sam prije nego što sam
debitirala prvim romanom. Treću - odmah potom. Moglo bi se dakle reći da one dokumentiraju moje
spisateljske početke.

“Ormar” - to je prvi, ponešto onirički pristup mjestu na kojem živim gotovo 20 godina. Sve je tu post.
Post-njemačko, post-ratno, odbačeno i ponovno prihvaćeno. Second hand svijet. Danas također mislim da
“Ormar” govori o otuđenosti svijeta općenito, o njegovoj agresivnosti i bučnosti. I o tome da u nama postoji
duboka potreba za skrivanjem pred svim tim - potreba iz koje izrasta književnost, kao i metafizika.

“Brojevi” - napisala sam ih nakon višemjesečnog studentskog boravka u inozemstvu, prvog u mom
životu. Vikendom sam radila u luksuznom hotelu kao sobarica i zahvaljujući tome vidjela strani i egzotični
svijet, ali sam ga vidjela sa stražnje strane, njegovo naličje. To je uvijek najzanimljivija perspektiva - gledati s
drukčije točke nego svi ostali. Sjećam se da sam pišući tu priču prvi put otkrivala radost pisanja, stvaranja -
danas bismo rekli - virtualnih, samo napola postojećih likova i povlačenja konaca svijeta koji je pisanjem
kreiran. Ali i tugu zbog otkrića da je stvarnost neopisiva, da će nam uvijek ostati tek nešto približeno i
skicirano.

I konačno, priča “Deus ех”, nešto starija od prvih dviju. Ideju je izazvala fascinacija kompjutorskim
igricama kao posebnom imitacijom života. Danas već znam (zahvaljujući svome sinu), da takve igre postoje i
da kroz njih možemo stvoriti svijet, ponašajući se, makar na trenutak, poput Boga. Upravo takvo je i pisanje.

Olga Tokarczuk
listopad 2003.

3
 Ormar

Kad smo se ovamo doselili, kupili smo Ormar. Bio je taman, star i koštao je manje nego prijevoz od
komisiona do kuće. Imao je dvoja vrata ukrašena biljnim ornamentima, treća su bila ostakljena i, dok smo ga
vozili unajmljenim kamionom, u staklu se zrcalio cijeli grad. Morali smo ga vezati konopcem, da se ne otvori
za vrijeme vožnje, i tada sam prvi put, stojeći pokraj njega s tim pletenim konopcem, imala osjećaj vlastite
besmislenosti.
- Odgovarat će uz naš namještaj - rekao je R. i nježno pomilovao njegovo drveno tijelo, baš kao kravu
koja se kupuje za novo gospodarstvo.
Prvo smo ga stavili u hodnik - to je trebala biti karantena ispred ulaza u svijet naše spavaće sobe. U jedva
vidljive rupice uštrcavala sam terpentin, to nezaobilazno cjepivo protiv zuba vremena. Noću je ormar,
premješten na novo mjesto, škripao. Lamentirali su umirući potkornjaci.
U sljedećih smo nekoliko dana uredili naš novi stari stan. U pukotini poda pronašla sam utisnutu vilicu s
ugraviranom svastikom na dršci. Iza drvene su lamperije stršali ostaci strulih novina i zapravo se mogla
razaznati samo jedna riječ - “proleteri”. R. je širom otvarao prozore da bi objesio zavjese i tada je u sobu
prodirala buka rudarskih orkestara koji su se do večeri vukli gradom. Prve noći, kad je ormar postao
sudionikom naših snova, dugo nismo mogli usnuti. R-ova je ruka budno lutala po mom trbuhu. Onda smo
usnuli san. Otada smo stalno sanjali zajedničke snove. Sanjali smo apsolutnu tišinu i da je sve u njoj izloženo
kao dekoracija u izlozima dućana. I da smo u toj tišini sretni jer nas nigdje nema. Ujutro taj san jedno
drugom uopće nismo morali prepričavati - bila je dovoljna jedna riječ. I od tada si više nismo prepričavali
snove. Jednog se dana ispostavilo da više nemamo što uraditi u našem stanu. Sve je bilo na svom mjestu,
počišćeno i poslagano. Grijala sam leđa pokraj peći i promatrala salvete. U njihovu končanom uzorku ipak
nije bilo reda. Netko je kukicom pravio rupe u postojanosti materije. Kroz te sam rupe pogledala Ormar i
sjetila se onog sna. Od njega je došla ta tišina. Stali smo jedno nasuprot drugom i ja sam bila ta koja je krhka,
nestabilna i prolazna. On je jednostavno činio samog sebe. Na savršen je način bio to što jest. Prstima sam
dodirnula izlizanu dršku i Ormar se preda mnom otvorio. Vidjela sam sjene svojih haljina i dva iznošena R-
ova odijela - sve je u mraku bilo iste boje. U Ormaru se moja ženstvenost ni po čemu nije razlikovala od R-
ove muškosti. Nije bilo nimalo važno je li nešto glatko ili hrapavo, ovalno ili uglasto, daleko ili blizu, tuđe ili
naše. Otamo su zamirisala druga mjesta i vrijeme koje nam je bilo strano. Bože, a ipak je na nešto podsjećao,
nešto tako poznato, tako blisko da nedostaju riječi da bi se to imenovalo (riječi trebaju distancu da bi
imenovale). Moj se lik našao u zrcalu na unutarnjoj strani vrata. Zrcalila sam se u njemu kao crna figura,
jedva se razlikujući od haljine koja je visila na vješalici. Nije bilo razlike između živog i mrtvog. Eto što sam
bila u zrcalnom oku Ormara. Preostalo mi je samo zakoračiti i ući unutra. To sam i učinila. Sjela sam na
vrećice s vunom i čula vlastito disanje osnaženo zatvorenim prostorom.
Kad um ostaje nasamo sa sobom, počinje se moliti. Takva je priroda uma. “Anđele, čuvaru mili”, vidjela
sam svog anđela s tako lijepim licem da je moralo biti mrtvo, “svojom snagom me zakrili”, njegova voštana
krila nježno obgrljuju prostor oko mene. “Ujutro” - miris kave i svijetli prozori koji ranjavaju pospani pogled,
“uvečer” - usporavajuće vrijeme, kad zalazi sunce, “danju” - biti počinje značiti isto što i iskusiti, gužva,
pokret, milijun radnji bez značenja, “noću” - nepokretno, u tami osamljeno tijelo, “Prema Božjem obećanju” -
anđeo čuvar djece koja idu iznad propasti. “Čuvaj mene noću, danju” – kartonske pakete s napisom PAZI
LOMLJIVO, “i odvedi me u život vječni, amen” - u polumraku Ormara viseće haljine.
Otada me je Ormar svakodnevno mamio u sebe, bio je veliki usisni otvor u našoj spavaćoj sobi. Isprva bih
u njemu presjedila kasna popodneva kad R. nije bio kod kuće. Kasnije sam ujutro obavljala samo
najpotrebnije, kupovinu, uključivanje perilice, poneki telefonski razgovor, pa ulazila u Ormar, tiho
zatvarajući vrata za sobom. Unutra nije bilo važno koje je godišnje doba, koja je godina. Uvijek je bilo
baršunasto. Hranila sam se vlastitim dahom.
Jednom sam se noću probudila iz nekakva sna, teškog kao zagušljivi zrak, i poželjela Ormar kao
muškarca. Morala sam ispreplesti noge i ruke s R-ovim tijelom, morala sam se za njega grčevito držati da bih
mogla ostati. R. je govorio u snu, ali riječi mu nisu imale smisla. Na koncu sam ga jedne noći probudila. Nije
htio izaći iz toplog kreveta. Povukla sam ga za sobom i stali smo ispred Ormara. Bio je neizmijenjen, snažan i
privlačan. Dodirnula sam prstima glatku dršku i Ormar se otvorio. U njemu je bilo dovoljno mjesta za čitav
svijet. Unutarnje je ogledalo zrcalilo nas dvoje, izdvajajući naše figure iz tame. Naše disanje, isprva
neravnomjerno i isprekidano, pronašlo je isti ritam i između nas nije bilo nikakve razlike. Sjeli smo u Ormar
jedno nasuprot drugom. Lica nam je zaklonila odjeća koja je visila. Ormar je za nama zatvorio vrata. Tako
smo se u njemu nastanili.
U početku je R. izlazio nekamo, nekakva kupovina, nekakav posao, ili nešto slično. A onda je taj napor
postao previše bolan. Dani su postali dulji. S ulica je katkad dopirala prigušena glazba rudarskih orkestara.
Sunce nestaje i vraća se, a onda ga prozori bezuspješno pokušavaju uvući unutra. Namještaj, salvete,
porculan pokriva sve veći sloj prašine, a naš stan i dalje tone u mrak.

4
 Brojevi

U hotelu
“Capital” odsjedaju samo bogataši. Zbog njih postoje portiri u livrejama, vitkonogi,
besprijekorno ufračeni konobari sa španjolskim naglaskom, za njih su bešumna dizala posve u zrcalima, za
njih su kvake od mesinga na kojima ne ostaju otisci prstiju, i koje dvaput dnevno čisti sitna Jugoslavenka, za
njih su tepisi na stubama kojima se koriste kad ih od dizala hvata klaustrofobija, za njih su veliki divani, teški
prošiveni prekrivači, doručci u krevetu, klimatizacija, ručnici bjelji od snijega, sapuni, mirisni šamponi,
svježe novine, za njih je Bog stvorio Angela od Prljavog Rublja i Zapatu od Specijalnih Narudžbi, za njih su
sobarice u ružičasto-bijelim uniformama, koje jure hodnicima, i ja među njima. Možda je previše reći “ja”,
malo ostaje od mene kad se u kutu na kraju hodnika presvlačim u prugastu pregaču. Skidam svoje boje, svoje
sigurne mirise, svoju borbenu šminku i cipele s visokim potpeticama. Skidam i svoj egzotični jezik, svoje
čudno ime, način razumijevanja viceva, bore od mimike, sklonost jelima kojih tu nema, pamćenje sitnih
događaja - i stajem gola u toj ružičasto-bijeloj uniformi, kao da naglo stajem u morsku pjenu. I od tog
trenutka

Moj je cijeli drugi kat

svakog vikenda. Dolazim u osam i ne moram se žuriti, jer u osam svi bogati
ljudi još spavaju. Hotel ih u sebi grli, njiše ih sigurno, kao da je on velika školjka u srcu svijeta, a oni
dragocjeni biseri. Negdje daleko bude se automobili, a metro izaziva nježno drhtanje vrhova travki. Hotelsko
dvorište još pokriva hladna sjena.
Ulazim kroz dvorišna vrata i odmah osjećam tu čudnu mješavinu mirisa sredstava za čišćenje, opranog
rublja i zidova koji se znoje od viška ljudi koji se vječno smjenjuju. Dizalo, pola metra s pola metra, zaustavlja
se preda mnom spremno na uslugu. Pritišćem gumb za četvrti kat i vozim se svojoj pretpostavljenoj Miss
Lang po naredbe. Uvijek me između drugog i trećeg kata po licu zagolica nešto nalik panici da će se dizalo
zaglaviti i da ću zauvijek, kao bakterija, ostati zatvorena u tijelu hotela “Capital”. A kad se Hotel probudi,
polako će me početi probavljati, doprijet će do mojih misli i progutati sve što je još od mene ostalo, nahranit
će se mnome prije nego što bezglasno nestanem. Ali dizalo me milostivo pušta van.
Miss Lang sjedi za svojim radnim stolom, a naočale joj stoje na vrhu nosa. Tako bi trebala izgledati
kraljica svih sobarica, predsjednica svih katova, ključarica stotinjak plahti, komornica tepiha i liftova,
konjušarica četki i usisavača. Gleda me preko ruba naočala i pronalazi ceduljicu namijenjenu specijalno
meni, na kojoj je u rubrikama i prozorčićima dijagnoza cijelog drugog kata, stanje svake sobe. Miss Lang ne
primjećuje goste u Hotelu. Možda su za viši personal još i važni, ali je teško zamisliti da itko može biti važniji
i profinjeniji od Miss Lang.
Njoj je Hotel zasigurno savršena struktura, živo ali nepokretno biće o kojemu se ne moramo brinuti.
Naravno, kroz njega prolijeću, protječu ljudi, zagrijavaju njegove krevete, piju vodu iz njegovih mesinganih
bradavica. Ali oni prolaze, odlaze. Mi i Hotel ostajemo. Zato mi Miss Lang opisuje sobe kao da su opsjednuta
mjesta - uvijek u pasivu: zauzeta, prljava, ispražnjena, slobodna otprije nekoliko dana. Pri tome nevoljko
gleda moje civilne krpice, tragove brzog šminkanja. A ja već idem hodnikom s papirićem ispisanim lijepim,
pomalo viktorijanskim rukopisom Miss Lang, razrađujem strategiju, raspoređujem snagu.
Iz gospodarskog dijela nesvjesno prelazim u Dio za Goste. Osjetim to po mirisu - moram podignuti glavu
da ga prepoznam. Ponekad mi polazi za rukom: miriše muški armani ili lagerfeld, ili raskošni elegantni
boucheron. Znam te mirise iz jeftinih proba u “Vogueu”, znam kako izgledaju bočice. Ili puder, krema protiv
bora, svila, krokodilska koža, campari proliven po postelji, cigarete marke “Caprice” za suptilne tamnokose
muškarce. To je upravo taj specifični miris drugog kata. Ili čak ne potpuni miris, nego samo nagovještaj
stvarnog mirisa drugog kata, koji prepoznajem kao starog poznanika, kad idem u svoju sobicu, gdje počinje

Promjena
Ja u ružičasto-bijeloj uniformi već drukčije doživljavam hodnik. Ne tražim mirise, ne
privlače me vlastiti odrazi na mesinganim kvakama, ne osluškujem svoje korake. Sad me u perspektivi
hodnika zanimaju numerirani pravokutnici vrata. Iza svakog od osam takvih pravokutnika je soba -
četverokutni isprostituirani prostor koji se svakih nekoliko dana izdaje nekom drugom. Prozori četiriju soba
gledaju na ulicu gdje uvijek stoji bradati tip u škotskoj nošnji i svira gajde. Pretpostavljam da je to lažni Škot.
Ima previše entuzijazma. Pokraj njega - šešir i novčanica koja bi trebala privući sebi slične.
Sljedeće četiri sobe s prozorima na dvorište nisu tako sunčane i uvijek se kupaju u mraku. Svih osam
soba postoji u mom mozgu, iako ih još ne vidim. Moj pogled seže samo do kvaka. Na nekima od njih visi
kartončić “Don’t disturb”. Veselim se, jer mi nije u interesu smetati ni ljudima ni njihovim sobama, i više
volim kad ni oni meni ne smetaju u kontemplaciji posjedovanja drugog kata. Ponekad kartončić obavještava:
“The room is ready to be serviced”. Taj me natpis dovodi u stanje pripravnosti. Postoji i treća vrsta
informacije: nedostatak informacije. To me ispunjava energijom, pomalo uznemirava i uključuje moju, dotad

5
uspavanu inteligenciju sobarice. Katkad, kad je tišina iza takvih vrata previše jasna, moram približiti uho
vratima i napeto slušati, ili čak poviriti kroz rupicu za ključ. Više volim to nego da se, s ručnicima u naručju,
sudarim s isprepadanim gostom koji skriva svoju nagost, ili, još gore, da ugledam gosta tako duboko
uronjenog u nevin san da izgleda kao mrtav.
Zato se nadam kartončiću na vratima. Oni su vize koje dopuštaju ulazak u minijaturni svijet,

Svijet brojeva
Soba 200 je prazna, krevet izgužvan, nešto smeća i gorak okus nečije žurbe,
prevrtanja u krevetu, grozničavog pakiranja. Taj netko je morao otići rano jutros, sigurno se žurio na
aerodrom, ili na kolodvor. Moj je zadatak ukloniti tragove njegove prisutnosti s kreveta, tepiha, ormara,
ormarića, tapeta, iz kupaonice, pepeljara, zraka. To uopće nije jednostavno. Obično pospremanje nije
dovoljno. Ovdje ostavljene ostatke osobnosti prethodnog gosta treba pobijediti svojom bezosobnošću. Za to
služi Promjena. Ne samo da krpom moram očistiti ostatke odraza tog lica u zrcalu, nego još moram zrcalo
ispuniti svojom ružičasto-bijelom bezličnošću. Taj miris, ostavljen u nemaru i žurbi, moram nadjačati svojom
bezmirisnošću. Zbog toga sam tu kao službena osoba, a samim tim mene same jedva da ima. I upravo to
činim. Najgore je sa ženama. Žene za sobom ostavljaju više tragova i ne radi se samo o tome da ostavljaju
sitnice. One instinktivno pokušavaju pretvoriti hotelske sobe u surogate za domove. Ukorijenjuju se, gdje god
mogu, kao vjetrom nošene sjemenke. U hotelskim ormarima vješaju nekakve prastare čežnje; u kupaonicama
na bestidan način ostavljaju svoju žudnju i samoću, na čašama i čikovima cigareta lakomisleno bacaju trag
svojih usana, u kadi - dlake. Podove zasipaju puderom koji, kao izdajnik, otkriva tajanstvene tragove njihovih
stopala. Neke od njih ne skidaju šminku prije spavanja i tada mi jastuk, taj hotelski Veronikin rubac,
pokazuje njihova lica. Napojnicu ipak ne ostavljaju. Za to je potrebna muška samouvjerenost. Jer za
muškarce je svijet uvijek više tržnica nego kazalište. Oni za sve vole platiti, čak i unaprijed. Slobodni su samo
onda kad plaćaju.
Sljedeći je

Broj 224,
u kojemu odsjeda par Japanaca
Tu su dosta dugo i u njihovoj se sobi osjećam domaće. Ustaju rano ujutro, sigurno da bi do beskonačnosti
posjećivali muzeje, galerije, dućane, umnožavali grad fotografijama, milili ulicama tiho i pristojno i ustupali
mjesta u metrou.
Soba u kojoj su odsjeli elegantna je, dvokrevetna. Ipak izgleda kao da ni u jednom pogledu nije zauzeta.
Ovdje nema slučajno ostavljenih stvari na polici ispod zrcala. Ne pale televizor i radio, nema tragova prstiju
na mesinganoj pločici s prekidačima. Nema ni vode u kadi, kapljica na zrcalu, mrvica na tepihu. Jastuci ne
ocrtavaju oblike njihovih glava. Za moju se uniformu ne hvataju njihove izgubljene crne vlasi. I, što već
uznemiruje, nema njihovih mirisa. Miriše samo hotel “Capital”.
Pokraj kreveta vidim dva para sandala, čistih i urednih, složenih, nakratko oslobođenih od služenja
stopalima. Jedne velike, druge manje. Na ormariću leži vodič, biblija svakog turista, a u kupaonici složen
toaletni pribor - funkcionalan, diskretan. Mijenjam, dakle, samo posteljinu i pri tome pravim toliko nereda
koliko oni u mjesec dana.
Uzbuđena sam kad pospremam jer me začuđuje da se može postojati kao da se uopće ne postoji. Sjedam
na rub kreveta i upijam njihovu odsutnost. Uzbuđuje me i to što Japanci uvijek ostavljaju neveliku napojnicu
- na jastuku uredno složene novčanice koje moram uzeti. To je neka vrsta pisma, informacije. Takva je naša
korespondencija: oni meni daju tu napojnicu, kao da se ispričavaju što me tako malo opterećuju, to je plaća
za nedostatak buke, za to što se nisu prilagodili kaosu koji uokolo vlada. Brinu se da bi me to moglo
razočarati, razljutiti. Ta je mala napojnica izraz njihove zahvalnosti što im dopuštam da budu takvi kakvi
znaju, takvi kakvi hoće biti. Trudim se cijeniti taj njihov način susretanja sa mnom - pospremam im krevet s
ljubavlju. Ravnam jastuke, milujem plahte koje oni sami nisu u stanju zgužvati, kao da su njihova sitna tijela
manje materijalna od tijela drugih.
Činim to sporo, blagoslivljajući, osjećam da dajem. Rastapam se u davanju; zaboravljam na sebe.
Milujem njihovu sobu, nježno dotičem stvari. Oni to sad sigurno osjećaju na svojoj koži dok se metroom voze
u sljedeći muzej, na sljedeći izlet u neprepoznatljivi grad. U očima im se za trenutak rascvjeta slika hotelske
sobe, nejasna čežnja, nagla želja za povratkom, ali nema ni traga mene. Moja ljubav, koju bi oni zasigurno
nazvali suosjećanjem, nema lica, nema tijela u ružičasto-bijeloj uniformi. Ne ostavljaju, dakle, napojnicu
meni, nego sobi, za njezino tiho trajanje u prostranstvima svijeta, za njezinu postojanost u ničim objašnjivoj
nestalnosti. Dvije novčanice ostavljene na jastuku sačuvat će do večeri iluziju da takve sobe postoje čak i onda
kad nisu pred očima. Dvije novčanice samo razvijaju istinski strah - da svijet postoji samo u viđenju svijeta,
da zapravo ničega nema.
Sjedim tako i njušim prazninu te sobe, puna poštovanja prema paru Japanaca koje poznajem samo po
nematerijalnom obliku stopala u ostavljenim sandalama.
Ubrzo ipak moram otići iz tog malog svetišta, činim to tiho, kao da uzdišem, i silazim na polukat, jer je
upravo

Vrijeme za čaj
Ružičasto-bijele princeze ostalih katova već sjede na stubama pijući kavu i grickajući
tost natrackan maslacem. Pokraj mene sjeda Maria, koja ima ljepotu Indijanke, do nje Angelo od Prljavog

6
Rublja i Pedro – valjda od čistog, jer je jako ozbiljan. Ima prosijedu bradu i gustu, crnu kosu. Mogao bi biti
misionar, propovjednik koji je na svom nadahnutom putovanju malo sjeo na stube. Uz to, čita Gospodara
muha i olovkom podcrtava neke riječi, a neke zalijeva kavom.
- Pedro, koji je tvoj materinski jezik? - pitam.
Podiže glavu, kašlje, kao da se probudio, vidi se da u glavi prevodi moje pitanje na taj svoj jezik. Osjeti se
to po njegovoj kratkotrajnoj odsutnosti. Treba mu vremena da se vrati tamo negdje duboko u sebe, obazre se,
dozove taj prvotni ritam u sebi, definira ga jednom riječju, prevede i konačno izgovori.
- Kastilski.
Odjednom se osjećam obeshrabreno.
- A gdje je ta Kastilija? - pita Ana, Talijanka.
- Kastilija - Bastilja - kaže filozofski Vesna, lijepa Jugoslavenka.
Pedro olovkom crta neke konture i spotičući se o riječi, dopire do pradavnih vremena, kad su ljudi iz
nekih razloga prevaljivali golema prostranstva onog što danas nazivamo Europom i Azijom. Na svojim su se
putovanjima miješali i naseljavali, a onda kretali dalje, noseći sa sobom svoje jezike poput zastava. Osnivali
su velike obitelji, iako se međusobno nisu poznavali, a jedino trajno u svemu tome bile su riječi.
Palimo cigarete dok Pedro pravi grafikone, dokazuje sličnosti i iz riječi izvlači srži, kao da vadi koštice iz
višanja. Onima koji razumiju to izlaganje polako postaje jasno da smo svi mi koji tu sjedimo, pijemo kavu i
jedemo tost, nekada govorili jednim jezikom. Dobro, možda ne svi. Ne smijem pitati za svoj jezik, a i Мyrrа iz
Nigerije pretvara se da ne razumije. I dok Pedro iznad nas razastire tamni, gusti oblak prahistorije, svi se
želimo stisnuti ispod njega.
- Nešto kao kula Babilonska - rezimira Angelo.
- Moglo bi se to tako shvatiti - tužno potvrđuje glavom Kastilac Pedro.
Dolazi i Margaret. Žuri, jer, kao i obično, kasni. Uvijek joj nedostaje vremena, uvijek je nekako zadnja.
Margaret je moja, govori istim jezikom, dakle razumljiva je, lice rumeno od napora, čini mi se radosno blisko.
Nalijevam joj čaj i mažem tost maslacem.
- Bok - cvrkuće i to postaje znak da se razgovor raspada na sve moguće jezike.
I već sve bijelo-ružičaste gospođe šume po svom, riječi zveckaju kao kockice, kotrljajući se niz stube do
kuhinje, praonice, skladišta s rubljem. Čuje se kako od njih vibrira osovina hotela “Capital”.
Nažalost, pauza već završava i valja se vratiti na svoj kat, gdje uostalom čekaju

Ostale sobe
Razilazimo se raspričane, ali nam dugi hodnici odmah nameću šutnju. Tako i biva.
Šutnja - vrlina sobarica svih hotela na svijetu.
226 izgleda nedavno zauzeta. Kovčezi su još neraspakirani, novine nedirnute. Muškarac je (muška je
kozmetika u kupaonici) sigurno Arapin (arapski natpisi na kuferu, arapska knjiga). Odmah potom pomislim:
baš me briga otkud je taj gost Hotela i što tu radi. Ja se susrećem s njegovim stvarima. Čovjek je samo razlog
što su se sve te stvari našle tu, samo figura koja stvari premješta u prostoru i vremenu. U biti smo svi mi gosti
tako malih stvari kao što je odjeća i tako velikih kao što je hotel “Capital”. Taj Arapin i Japanci, i ja, čak i Miss
Lang. Ništa se nije promijenilo od onih vremena o kojima je govorio Pedro. Hoteli i prtljaga izgledaju
drukčije, ali putovanje i dalje traje.
U sobi nema puno posla. Gost je sigurno došao u noći, nije čak ni legao u krevet. Sad je sigurno vani zbog
poslova, a raspakirat će se kad se vrati. Ili će poći dalje u svijet dajući se obmanuti putovanjima svojih stvari.
U kupaonici sa zadovoljstvom primjećujem da se nije umio, i da je umjesto toalet papira koristio maramice za
lice.
Sigurno je bio nervozan ili nepažljiv, što dođe na isto. Sigurno se iznenada osjetio otuđen kad ga je taksi
noću ovamo dovezao s aerodroma. U takvim se prilikama iznenada javlja želja za seksom. Ništa ne osvaja
svijet tako kao seks. Sigurno je brzo izmilio u potragu za ženskim ili muškim tijelima, tim krhkim lađama
koje bezbolno prevoze kroz svaki nemir, svaki strah.
Soba 227 je poput 226. Ista, jednokrevetna. Samo što je u ovoj gost već dulje vrijeme. Ne bih to upamtila
da nema tog mirisa cigareta, alkohola i nereda. I uvijek isto bojište koje me užasava. Posvud ostavljene čaše s
neispijenim pićem, pepeo cigareta, proliven sok, kanta za smeće puna boca od votke, tonika, konjaka. Miris
zatvorenog kruga i beznadnosti. Otvaram prozor, uključujem klimu, ali to dodatno produbljuje atmosferu
bezizlazne situacije jer pokazuje kontrast između onog što je svježe i zdravo i onog što je memljivo i bolesno.
Ovaj je tip (deseci kravata prebačenih preko vrata ormara) drukčiji od ostalih gostiju. Ne samo zato što pije i
prlja, nego i zato što je zaboravan. Ne njeguje granicu razotkrivanja i pokazivanja putem svojih stvari. Ne
brine za dojmove. Izlaže svoj cijeli unutarnji kaos i predaje ga u ruke nekoga poput mene. Osjećam se kao
njegovateljica, i to mi se čak sviđa. Previjam krevet ranjen noćnom nesanicom, čistim rane od soka sa stola,
vadim boce iz tijela sobe, kao da vadim trnje. Čak je i usisavanje dezinficiranje rana. Uredno slažem nove
skupe igračke na fotelju, zasigurno kupljene jučer - plišani znakovi bolnog osjećaja krivnje. Taj je tip sigurno
dugo stajao pred ogledalom i isprobavao kravate. Možda je čak mijenjao odijela, ali mu je na njemu svaka
promjena bila odvratna. Onda je otišao u kupaonicu - na umivaoniku stoji nepopijeno piće. Bio je nespretan i
bespomoćan, prolio je šampon na pod i pokušao ga obrisati bijelim ručnikom. Opraštam mu to. Uklanjam te
njegove pogreške. Slažem mu kozmetiku. Znam da se boji starosti. Evo kreme protiv bora, pudera, toaletne
vode najbolje marke. Evo i ruža i olovke - za oči. Svakoga jutra, užasnut neprepoznatljivošću svoga lica, mora
stajati pred zrcalom i vraćati mu nekadašnji izgled drhtavim rukama. Ljulja se, škilji, primiče zrcalu i maže

7
se. Prolijeva šampon, psuje, želi ga obrisati, a onda na engleskom, francuskom ili njemačkom kaže:
“Sramota!”. I već želi izaći u svijet takav kakav jest, ali kad se ugleda u zrcalu, kapitulira, vraća se i završava
šminkanje. Puder skriva bore razočaranja oko usta i tamne podočnjake ispod očiju, znakove da noću ne
spava, i tamne mrlje na bradi, znakove da pije lijekove. Trag olovke za oči skriva crvenilo bjeloočnica. Na
kraju uspijeva izaći, a kad se vrati trebao bi zateći kupaonicu bez tragova svoga pada. A ja sam tu da mu
oprostim. U jednom mi trenutku čak pada na pamet da mu ostavim poruku na kojoj bih napisala samo:
“Opraštam ti”, a on bi te riječi primio kao da ih je napisala sama Providnost, i vratio bi se tamo gdje djeca
čekaju na te plišane igračke, gdje kravate imaju svoje mjesto u ormarima, gdje se s licem podbulim od pića i s
čašom u ruci može izaći na terasu i punim glasom kriknuti svijetu: “Sram te bilo!”
Ali stvarnost je Providnost, i ako je već tako kako je, to sigurno ima neki dublji smisao. Ostavljam sobu
spremnu da primi svog uvijek privremenog stanara.
Na hodniku srećem Angela koji nosi vreće prljavog rublja. Smiješimo se jedno drugom. Otvaram vrata
sobe 223 i jedan je pogled dovoljan da shvatim da u toj sobi stanuju

Mladi Amerikanci
Nijedna od nas ne voli pospremati sobe u kojima stanuju mladi Amerikanci. Nije
riječ o predrasudama. Nemamo ništa protiv Amerike, dapače, divimo joj se i čeznemo za njom, iako je većina
nas nikad nije vidjela. Ali mladi Amerikanci koji katkad odsjedaju u hotelu “Capital” prave besmisleni, glupi
nered, nered koji nema smisla, nema istinskog značenja. To je nepristojan nered jer njegovo pospremanje ne
pruža nikakvu satisfakciju. Zapravo ga je nemoguće pospremiti, čak i kad se sve razvrsta i rasporedi, kad se
operu mrlje i blatnjavi tragovi, kad se izravnaju prekrivači i jastuci, kad se izvjetre ustajali mirisi, taj nered
nestane samo na trenutak, zapravo se skrije negdje ispod i tamo čeka povratak svojih vlasnika. Jednostavno
ga probudi zvuk ključa u bravi, i tad se baci na sobu.
Takav nered mogu napraviti jedino djeca: na postelji dopola oguljena naranča, čaše za pranje zuba pune
soka, na tepihu zgnječena tuba paste. Trake papira poredane kao kolekcija, etikete odjeće iz najboljih dućana,
jastuci ugurani u ormar, prepolovljena hotelska olovka, stvari iz kufera istresene na fotelju, adresirane a
neispisane razglednice, upaljen televizor, zavrnute zavjese, čarape i gaćice koje se suše na klimi, razbacane
cigarete, pepeljare pune koštica od lubenice. Soba u kojoj stanuju Amerikanci izvrgnuta je ruglu, lišena svog
dostojanstva, tobože pokroviteljski prijateljska. Upravo je lijepa ružičasto-bež 223 na taj način banalizirana.
Izgleda kao ozbiljni stariji džentlmen preobučen u klauna.
Boli me kad tamo ulazim. Trenutak nepomično stojim i procjenjujem razmjere tog pogroma. Soba
izgleda kao malo bojno polje. Skupe svilene suknje nemarno prebačene preko naslona fotelje, miris skupog
parfema, bezbrižnosti, bogatstva, fizičke snage, miris metra devedeset osam, nebrige za red koji je integralni
dio stvari. Cijela ta nervozna aktivnost, neprimjećivanje sadašnjosti i nedostatak razumijevanja da je ona
zalog za svetu budućnost - u meni budi strah. To je jedna strana u toj bitci. Na drugoj je strani postojana,
konkretna i nepromjenjiva soba 223. Stajem na stranu sobe.
Sustavno se i polako pripremam na pospremanje stvari, ali ne diram Privatne Stvari. Možda su već
naviknule ne biti na svojim mjestima.
Ovdje vrijeme prolazi u skokovima i postajem sve nemirnija. Televizor zuji, CNN me zasipa vijestima iz
bučnog svijeta, a svijet uvjerava CNN da postoji tamo negdje, uvijek pun mladih Amerikanaca. Moj nemir
raste, pokreti postaju grubi i iscrpljujući, počinjem žuriti, počinjem gledati na sat, počinjem izlaziti iz
trenutka “sad” i već jednom nogom stajati u trenutak “poslije”. Psujem za sebe: “Shit!”. Pjevam: Yankee
Doodle went to town... Ostavljam mokru krpu na drvenom stoliću. To je vrlo nemarno, drvo od vlage gubi
boju. Počinjem se zaražavati. Moram bježati u kupaonicu, gdje se ta buka ne osjeća, a kad konačno uspijem
pospremiti razbacane ručnike, spužve, sapune i bočice, kad mogu zatvoriti vrata kupaonice i usredotočiti se
na detalje, postaje posve tiho. Kupaonica je podstava sobe, donja strana života. U kadi nakon kupanja ostaju
dlake, s kože sprana prljavština taloži se na stijenkama. Koš je pun upotrijebljenih tampona, maramica i
vatica. Evo brijača za noge, evo ogledalca za istiskanje bubuljica i šminkanje, koje skriva sve neodlučnosti.
Evo talka protiv znojenja nogu, evo spravice za klistir i kutijice s prezervativima. Kupaonica ne može
prešutjeti tu drugu stranu života. Nju čistim površno, jer se možda čak i bojim uništiti te sakralne dokaze
prolaznosti ljudi koji tu stanuju. Možda bi trebali znati. Možda to nisu imali priliku vidjeti na televiziji, u
dnevnim novinama koje miješaju sve sa svime, redaju jedno na drugo, kao u hamburgeru, možda ih tome
nisu učili u školi, možda toga nije bilo u filmovima, Armstrong to nije našao na Mjesecu. Da se raspadamo u
svakom trenutku. Živeći umiremo. Oni jednako kao i ja.
To me zbližava s njima, s tim bogatim, energičnim Amerikancima, tako drukčijima od mene. Imaju svoju
nezamislivu zemlju, drukčiji ritam, sok od naranče za svaki doručak i jezik kojim govori cijeli svijet. Prije
dvije tisuće godina bi bili Rimljani, a ja bih živjela u provinciji, na udaljenim rubovima Carstva, u nekoj
Galiji, nekoj Palestini. Ali oni i ja imamo tijelo od iste gline, ili možda istog praha, tijelo kojemu ispada kosa,
koje stari i dobiva bore i na glatkim rubovima kade ostavlja vijenac prljavštine. Kad slažem čiste ručnike i
vješam nove ogrtače, imam tako dubok osjećaj zajedništva u našoj prolaznosti da se čak kočim u
nepomičnosti. To isto mi se događa kad naprimjer u krevetu bogate i prepotentne žene koja je došla na važan
znanstveni skup, pronađem ofucanog starog medu, obučenog u odjeću dojenčeta. Ili kada je u apartmanu
nekog Velikog Uspješnog čovjeka posteljina vlažna od znoja. Njima krevet priprema Strah - ta koščata
sobarica. Hvala Bogu da postoji. Bez nje bi bili poput starih bogova - moćni, puni sebe, oholi i glupi. A sad,
kad tako leže u svojim krevetima nakon dana punih poslova, novca, izleta, kupovine, važnih sastanaka i ne
mogu zaspati, i kad se zabulje u komplicirani uzorak tapete na zidu, njihove umorne oči u tom ritmičnom

8
uzorku počinju uočavati neku crtu, rupu, nedosljednost. Počinju tamo primjećivati ogrebotine, otpadanje
boje, onu vrstu prašine koja se ne da skinuti, koja se ne da sprati. U takvim trenucima tepisi ćelave poput
bolesne žene, a u besprijekornosti zavjese od tila rupica je od cigarete. Atlas na jastucima puca po šavovima,
rđa nagriza kvake i zasune. Rubovi se namještaja izlizuju, mrse se rese na zastorima. Tada pokrivač gubi
svoju elastičnost i mlitavi od starosti. Bazdi na prašinu. Čak znam što ti ljudi tada čine. Ustaju, protresu
glavom i ispijaju jako piće ili gutaju tabletu za spavanje. Broje ovce ležeći zatvorenih očiju dok san ne izbavi
njihove ugrožene misli. Ujutro im se taj trenutak noći čini nerealnim i neodvojivim od mučnih snova. Zar ih
ponekad nema svatko od nas?
Stojim naslonjena na vrata kupaonice. Posao završen. Zapalila bih.
Sad mogu birati između dviju soba: 228 i 229. Odlučujem se za 229, čiji kabalistički zbroj znamenki daje

Trinaest
To je broj obilja i obmane, a takva je i ta soba, jer soba 229 ima karakter. Privlači, obećava,
donosi iznenađenja. Sama po sebi slična je drugima: na desnoj strani kupaonica, kratki hodnik i ostatak s
krevetom prekrivenim smeđim prekrivačem, s tapetama u sivkastim tonovima, cvjetnim zastorima,
komodom i zrcalom. A ipak ostavlja dojam da je praznija nego ostale. Tu čujem svoj vlastiti dah, vidim svoje
ruke nadute od vode, rjeđe se slučajno odražavam u ogledalu. Kad god ulazim u tu sobu, kočim se od
napetosti. Prošlog je tjedna tu stanovao ljubavni par, možda mladenci. Uzburkali krevet, pobacali ručnike,
razlili šampanjac. Nakon njih su na plahti ostale žute mrlje, ogromna košara cvijeća, dokaz ljubavnih
obećanja. Nerado sam ga bacila. Tu je sobu teško brzo dovesti u red, jer ona ima svoje lice. Ljude prima
svjesno. Pretpostavljam da ih nakon prve noći provedene u njoj hvata u svoju zamku, uznemirava snovima,
dulje zadržava, budi želje, kvari planove. Prije dva tjedna njezini su gosti zaboravili zavrnuti slavinu u
kupaonici. Voda se izlila na hodnik, poplavila raskošne tepihe, podlila tapete. Užasnuti su gosti stajali
umotani u plahte, a osoblje je jurcalo s krpama.
- Ništa se nije dogodilo! Ništa se nije dogodilo! - ponavljao je Zapata cijedeći mokre krpe, ali je
njegovo lice izražavalo nešto drugo - da se dogodilo nešto strašno - glupi, nepromišljeni ljudi digli su ruku na
hotel “Capital”.
I upravo se takve stvari događaju u sobi 229.
Ta je soba drukčija, u to nema sumnje. Mislim da to na recepciji znaju, jer joj često dopuštaju da bude
prazna. Sve usmjeravaju na sobe nižih brojeva, na početak hodnika, bliže dizalu, bliže stubama, bliže svijetu.
Kad je soba prazna, ja samo moram provjeriti je li u njoj sve u redu, ima li prašine na namještaju, radi li
klima. Činim to s posebnom pažnjom. Izravnavam pokrivač, provjeravam rubove lamperije, provjetravam, a
onda nakratko sjedam u fotelju i osluškujem vlastito ubrzano disanje. Soba me sobom okružuje, obgrljuje. To
je najnježnije milovanje bez dodira, samo zatvoreni prostor može tako milovati. U takvim trenucima jasno
osjećam da moje tijelo postoji, do vrha ispunjava bijelo-ružičastu uniformu. Osjećam ovratnik na vratu i
hladnoću patenta između grudi. Osjećam kako me pregača steže u struku. Osjećam svoju kožu kako živi, ima
svoj miris, isparava se, i osjećam kosu kako dodiruje uši. Tada volim ustati i pogledati se u zrcalu, i uvijek se
čudim. To sam ja? To sam ja? Dodirujem lice, zatežem kožu na obrazima, žmirkam, gumicom jače stežem
kosu. Tako, uostalom, o sebi sanjam - uvijek u zrcalu, uvijek s drugim licem.
Stojim i maštam kako se kupam u sterilno čistoj kadi, brišem tim toplim bijelim ručnicima, a onda se
ispružim na tom smeđem prekrivaču i u miru slušam kako dišemo - ja i soba, soba i ja.
Ali danas je 229 zauzeta i na kvaki visi kartončić da je soba spremna za čišćenje. Svojim ključem otvaram
vrata i ulazim, za sobom vukući kutiju s priborom. I zaustavljam se posve zatečena, jer soba nije prazna. Za
radnim stolom nad tipkovnicom notebooka sjedi tip. Dolazim do glasa, ispričavam se i krenem van, misleći
da je zabuna, da je okačio pogrešan kartončić. On me, međutim, poziva i ispričava se, i moli da se na njega ne
obazirem.
To se ponekad događa. To naročito ne volim. Tad moram žuriti i obavljati svoj posao pred očima gosta.
Tad gost postaje domaćin, a ja gost. Prastari red biva prevrnut naopačke. Moje pospremanje više nije
apsolutno, malo znači. Sobe nisu predviđene za sobaricu i gosta – međusobno si smetamo. Moram brzo i
spretno promijeniti posteljinu na golemom, bračnom krevetu, koji zbog toga moram odmaknuti od zida.
Tijesno je. Tip koji sjedi za kompjutorom dovoljna je zapreka za djelotvornost. Već znam da mi se ne sviđa.
Jezivo je živ.
Najprije skidam staru plahtu i jastučnice s četiriju jastuka. Navlačim prvu čistu posteljinu i moram
zaobići pomaknuti krevet kako bih je izravnala. Osjećam da me muškarac promatra. Nemam ga hrabrosti
pogledati, da se ne sretnem s njegovim pogledom. Morala bih se osmjehnuti, on bi nešto upitao, morala bih
odgovoriti. Nastojim biti tiha, ne šuškati. Sad prostirem drugu plahtu i provlačim se između namještaja,
podvlačeći pod madrac njezine rubove. Kad prolazim pokraj muškarčevih ispruženih nogu, sva se naprežem
da ih ne dodirnem, i žurim, jako žurim. Tip me sad već otvoreno promatra. Osjećam to. Te su njegove
ispružene noge provokacija, smetaju mi i obeshrabruju me. Postaje mi vruće od žurbe i uzbuđenja. Bole me
napeti mišići listova kad podižem teški madrac. Sad presvlačim jastuke u čiste jastučnice. Ne ide mi, jastuk
mi ispada iz ruku, pada na pod. Zapinjem za njega i gubim ravnotežu. Padam ravno u pogled znatiželjnih
očiju.
- Španjolka si? - pita.
- A, ne, ne.
- Židovka?
Niječem.

9
 - A odakle si?
Odgovaram, a on izgleda razočarano. Slažem jastuke i posežem za prekrivačem. On sa zanimanjem gleda
kako se mučim s prostiranjem teškog prekrivača. Opet sam pokraj njega. Sad okrenuta leđima. Dok slažem
jastuke, osjećam njegov pogled na svojim listovima. Pomičem se do zida i skrivam noge iza kreveta.
Odjednom me je sram zbog mojih jeftinih crnih cipela i nesvjesno se uspinjem na prste. I odmah požalim što
sam u toj nelijepoj, bezličnoj uniformi s pregačom i ključevima za pašom, a ne u jednoj od onih lijepih haljina
koje sam vidjela kod Amerikanaca. Osjećam se zapuštena, mokra od znoja, umorna. Znam da me sad
muškarac za kompjutorom bestidno promatra. Njegov me pogled dodiruje negdje oko ovratnika, zatvarača,
ali ja sam već s druge strane kreveta. Trebala bih još jednom proći pokraj njega i poredati male jastuke, ali
opet bih se morala leđima okrenuti tom pohlepnom pogledu, pa jastučiće jednostavno bacam na krevet.
Saginjući se po prljavu posteljinu, posteljinu tog tipa koji me gleda, osjećam da je moje tijelo nabreklo i hoće
iskočiti iz uniforme. Trebam li se ispričati? Kojim tonom, na kojem jeziku, zašto? Povlačim se prema vratima
spuštena pogleda. Uzimam kutiju sa svojim deterdžentima, spužvama i već sam kraj vrata.
- Hvala lijepa - kažem i znam da mu uopće nemam na čemu zahvaljivati. On je taj koji bi se trebao
šarmantno pokloniti i poljubiti mi ruku. A ja bih uzdahnula, ili tako nešto.
Vidim kako tip pomirljivo kima glavom i u njegovu je jedva naznačenom osmijehu nešto zbog čega s
olakšanjem hvatam kvaku.
- Doviđenja - kaže, ali ja ga više nikad ne želim vidjeti.
Već sam s druge strane vrata.
Stojim još trenutak i osluškujem. Sva sam znojna, noge me bole, mišići drhte od umora. Toliko sam
žurila da sam uštedjela dosta vremena. Bilo bi dobro dolje se ohladiti.
Ostavljam kutiju pod zidom i idem na treći kat, tamo gdje je mali prolaz na squar, vijugavo, bočno
stubište gdje započinje

Tajanstveni dio Hotela

za stalne goste. Spuštam se niz nekoliko stuba, prolazim pokraj jednih pa
drugih vrata i konačno stajem pred ogradu stubišta u visini triju katova. Gledam dolje i odatle vidim parter. I
- kao i obično - nikoga.
Samo polumrak i mir. Tako se najbolje odmara, gledajući dolje, gdje sve postaje manje i udaljenije,
nejasnije i varljivije.
Squar je uistinu najtajanstveniji dio hotela. Treba biti vrlo bistar pa tu ne zalutati. Sve same stube,
prolazi, polukatovi i zavoji. To je neka vrsta kule s dodatnim prostorijama na koju se slažu tri kondignacije, a
na svakoj su od njih dvije sobe čiji brojevi počinju sa sedam. Znam da je tamo, sve skupa, osam soba, ali ne
mogu odgonetnuti u kojim se zakucima nalaze te dvije preostale. Možda u njima žive mizantropi, neugodne
supruge, opasna braća blizanci, mračni ljubavnici. Možda ih unajmljuje mafija za svoje nelegalne transakcije,
ili državnici da bi tu, u zatvorenosti spiralnog prostora, bili s nekim običnim. Na squaru sobe izgledaju
drugačije, to su zapravo apartmani. Možda su manje elegantni, ili su možda elegantni u potpuno drugačijem
stilu. Ormari skriveni u zidovima, verande, neobičan namještaj i lažne knjige. Cijele police ispunjene lažnim
knjigama: Shakespeare, Dante, Donne, Walter Scott. Kad se neku uzme u ruke, ispostavi se da su to prazne
kartonske kutije umjesto knjiga. Biblioteka praznine.
Kada se squarom silazi do wc-a za osoblje, treba biti vrlo pažljiv da se ne izgubi. U početku mi se to
događalo. Otvarala bih poznata vrata, ali ona nisu vodila tamo kamo bi trebala, na nekim stubama ostavljala
bih kutiju s priborom, a poslije je nisam mogla naći. Divila bih se reprodukcijama mrtve prirode na zidovima,
a poslije sam mislila da sam ih sanjala. Ovdje se s prostorom događa nešto čudno. Prostor ne voli spiralne
stube, dimnjake i bunare. Tada ima tendenciju da se degenerira u labirinte. Najbolje je držati se ograde
bunara, kao što ja sad činim. Ne gledati ni dolje ni gore, nego samo pred sebe. Odjednom me zatječe nekakav
zvuk, negdje se dolje događa nešto što zvuči sumnjivo ritmično - paf, paf i škripa. Na prstima silazim kat niže,
napeta kao mačka. Jauk, škripa, jauk, škripa. Što je to? Približavam se vratima koja izgledaju kao i sva vrata u
Hotelu. Samo u pukotini ispod vrata vidim metalne kopče i jasno čujem čudne zvukove i dahtanje. Oprezno
priljubljujem uho na vrata i dahtanje sad postaje sve brže, jače, a jaukanje sve prodornije. Uzmičem
prestrašena, postaje mi vruće, zveckaju ključevi za pasom. S one se druge strane sve zaustavlja. Tiho se
uspinjem stubama i na gornjem katu se primičem ogradi. Škljocaju otkopčane nitne, odškrinu se vrata sobe i
muškarac samo u gaćama izviruje glavom na hodnik. U ruci drži nekakvu spravu punu opruga, nešto kao
komplicirani ekspander. Brzo se vraćam do zida. Teško mi je smiriti razbuđenu maštu.
Silazim mračnim spiralnim stubama u podrum, gdje su naši wc-i. Ovdje je svijetlo od vulgarnih neonki.
Upadam u wc i za sobom zatvaram vrata, perem lice i ruke, ali to me ne rashlađuje. Sjedam na školjku.
Ovamo ne dopire nikakav zvuk. Sterilno, tiho, sigurno. Detaljno i koncentrirano gledam prašak za pranje
sanitarija, papirnate ručnike, veliku rolu toaletnog papira i obavijesti pisane rukom Miss Lang - Kratka
Povijest Civiliziranja Osoblja.
Miss Lang je prvo napisala: “Što misliš, zašto Hotel nabavlja vrećice za jednokratnu upotrebu?” i potpis:
“Miss Lang”. Ali najvjerojatnije nijedna od djevojaka nije uspjela odgovoriti na to pitanje, jer je ispod ove
sljedeća poruka: “Bi li mogla koristiti papirnate vrećice za bacanje svih upotrebljenih higijenskih uložaka?”
Ali ni ta molba nije dala rezultata, jer je Miss Lang niže crvenom tintom kategorično dopisala: “Molim da se u
školjku ne bacaju ulošci i tamponi!” Sjedim još trenutak i razmišljam o obliku svakog slova. Zatim puštam
vodu i idem na svoj kat jer mi je ostala još jedna soba,

10
 Zadnja soba
Prošlo je dva i započela je gužva. Službeno dizalo vozi gore-dolje, lupaju vrata koja se
otvaraju i zatvaraju. Gosti idu u grad, želuci zahtijevaju lunch. Angelo od Prljavog Rublja udomaćio se u
mojoj sobici i skuplja posteljinu u svoje vreće.
- Koliko ti je još ostalo? - pita.
- Jedna - kažem i još jedanput primjećujem da Angelu nije mjesto čak ni u ovako elegantnom hotelu
kao što je ovaj, nego u Pjesmi nad pjesmama. Tamo bi mogao hodati, skačući po vrhovima, i bio bi poput
mladog jelena. Jer Angelo je lijep i snažan kao gore u njegovu Libanonu.
Kima glavom i pokazuje mi da iz sobe 228 izlazi par staraca. Već sam ih jednom vidjela na putu do lifta.
On je visok i sijed, lagano pogrbljen, i drži se bolje od nje. Možda je mlađi, a možda je sklopio nekakav
dogovor s vremenom. Ona - malena, suha, drhtava, jedva hoda.
- Šveđani su. Ona je došla ovdje umrijeti - kaže Angelo, a on sve zna.
Angelo se možda šali, ali kad gledam za njima, vidim da je starac i više nego pridržava, on je gotovo nosi.
Kad bi se odmaknuo, srušila bi se na zemlju, kao prazna haljina. Uvijek su odjeveni u bež i pastelne boje, boje
Hotela. Oboje su potpuno sijedi onom vrstom sjedina koje su već zaboravile sve grijehe.
Kad nestaju u dizalu, ulazim u njihovu sobu. Volim pospremati tu sobu. Nema tu puno posla, stvari stoje
na svojim mjestima kao da su pustile korijenje. U zraku nema ružnih snova, dahtanja, uzbuđenja. Blago
spljošteni jastuci svjedoče o mirnom snu. U kupaonici su uredno okačeni ručnici, složene četkice za zube,
oprane se čaše dvostruko zrcale u ogledalu. Osnovna kozmetika - obična krema, vodica za ispiranje usta,
diskretan parfem i toaletna voda. Kad spremam krevet, zapljuskuje me nedostatak konkretnog mirisa. Tako
mirišu djeca. Njihova koža sama od sebe ne ispušta nikakav miris, samo izvana hvata i zadržava mirise:
zraka, vjetra, zgnječene trave i čudesni, slani miris sunca. Upravo tako miriše ta postelja. Kada se spava bez
grijeha, bez dalekosežnih planova, bez protesta i očaja, kad koža postaje sve tanja, papirnatija, kad iz tijela
polagano odlazi život, kao iz neobične gumene igračke, kad se prošlost vidi završena i zatvorena jednom
zauvijek, kada se noću počinje sanjati Boga, tada tijelo prestaje svijet obilježavati svojim mirisom. Koža
prima mirise izvana i kuša ih posljednji put.
Na stoliću pokraj kreveta jedna pored druge leže dvije knjige. Osluškujem ima li ikoga na hodniku i činim
nešto što mi nije dopušteno. Otvaram prvu od njih, to je debela bilježnica, vjerojatno dnevnik, jer je na svakoj
stranici datum, a ispod drhtavi, obli rukopis na meni potpuno nerazumljivom jeziku. Bilježnica je ispisana
gotovo do kraja, ostalo je još samo nekoliko praznih stranica. Druga knjiga je Biblija na švedskom. Ništa ne
razumijem, a ipak mi se sve čini poznatim. Crvena traka stavljena je tamo gdje počinje Knjiga Sirakova.
Pogledom preletim stihove i imam dojam da sve počinjem razumijevati. Najprije mi pojedine riječi postaju
poznate, a onda iz sjećanja isplivavaju čitave cjeline i miješaju se s otisnutim tekstom. “To što je sad, bilo je
već davno, a to što će biti, također je odavno; Bog vraća to što je prošlo.” Najtajanstvenije riječi Svete Knjige.
Kad je spremanje već završeno, sjedam na svježe presvučeni krevet. Ugodno je sebe tako odgoditi u
postojanju. Gledam zatim svoje ruke nagrižene deterdžentima za pranje kada, svoja već očigledno otečena
stopala u crnim cipelama. Ali moje tijelo živi i ispunjava kožu do kraja. Njušim rukav svoje uniforme - osjeti
se na umor, znoj, život.
Malo tog mirisa namjerno ostavljam u sobi 228.
Zatvaram vrata i idem u sobicu. Ostavljam usisavač, kutiju s priborom, a onda skidam bijeloružičastu
uniformu i nakratko stojim gola, bez osobnosti. Da bi se Promjena mogla dogoditi u drugom smjeru, moram
staviti naušnice, šarenu haljinu, razbarušiti kosu i našminkati se.
Kad izlazim na ulicu okupanu suncem, prolazim pokraj Škota koji se presvlači u dvorišnim vratima.
Karirana suknja leži na gajdama, a on zakopčava ofucane moderne traperice.
- Znala sam da si lažnjak - kažem.
Zagonetno se osmjehne i namigne mi.

Deus ех

D. je bio pravi kompjutorski genij, iako je živio od doplatka. Ponekad je primao neke narudžbe, a sve zato
da ne bi morao izlaziti iz svoga stana, malog pretrpanog sobička i tog mjesta pred oltarom tipkovnice gdje se
odvijao cijeli život, njegov i svijeta.
Uvijek su mu prve stradavale oči, počinjale ga peckati, suziti, pa je nerado ustajao i prilazio prozoru iza
kojeg je zjapio ponor prometne, uske ulice. Nad njom se uzdizala prašina zemlje spržene vrućinom,
pomiješana s plinovima. Na tom je prostoru D. rasprostirao, poput krila, umoran pogled. Vidio je samo zid
kuće prekoputa i četverokute prozora iza kojih se povremeno micala neka sjena. Dolje su se kretali izblijedjeli

11
auti. To je otprilike ono što je vidio D. kad bi gledao kroz svoj prozor, ali za D.- a je taj prizor imao istu
konzistentnost kao i san - razmazanu, isprekidanu, nelogičnu. Njegov se pogled nije zadržavao na detaljima,
nije kontemplirao nad oblikom gesimsa ili ljudskog lica s one strane okna. D. je samo gledao.
- To je iluzija, priviđenje - govorila je njegova dugokosa žena budistica dijeleći s njim salatu. U njezinu
je glasu uvijek bila pjevna nijansa dječjih brojalica, pogotovo kad je započinjala svoju omiljenu rečenicu:
- Ja sam ja, ti si ti...
Ta rečenica nije imala kraja...
Kad bi sjeo za svoj kompjutor, D. je počinjao gledati bilo što. Tada je pred sobom imao red, beskrajnu
harmoniju, jednostavnost putova koji vode do cilja, jasnoću izbora, golemi potencijal misli. Odmah bi osjetio
mir koji se javlja pri svijesti o vlastitoj slobodi. U određenim granicama. Ali, može li se govoriti o bilo kakvim
granicama kada se stvaraju svjetovi?
Jer D. je uistinu stvarao svjetove. Započeo je od stvaranja gradova, najprije onih malih, s trgovima
prepunim štandova, a onda velikih metropola. Bilo je lakše kontrolirati program na većim gradovima, onim
čije granice sjećanju izmiču neopaženo. Posebno je volio gradove stvarati na obalama mora, lučke prozore u
svijet, pune brodogradilišta, dokova i dizalica. Uvijek je počinjao od elektrifikacije terena, sprovodio mrežu
visokog napona i gradio sigurne električne centrale. Zatim je postavljao tvornice, uvijek uzimajući u obzir
ljude koje će uskoro tu naseliti. Ljudi moraju imati posao. Njegova stambena naselja bila su ekološka i na
dobrom položaju. Odlučno je zahtjevao obiteljske kuće, bez ikakve velike ploče. Nije zaboravljao ni filtere za
odvode, recikliranje smeća i sve ostale važne stvari koje su nedostajale u ispranoj iluziji s druge strane
prozora.
Unutarnje je vrijeme kompjutora brojalo mjesece i godine, a stanovnici njegovih gradova množili su se i
starili. Gradio im je stadione i lunaparkove da ih razveseli. Njegovi gradovi su se razvijali i rasli. D. se već
navikao na to da u određenom trenutku predgrađa počinju zaostajati, kvariti sklad, na njih je morao obraćati
posebnu pozornost. Radilo se o nekakvom unutarnjem procesu, neodjeljivom od postojanja gradova. Gradovi
su starili. Unutarnji kompjutorski ljudi bili su obdareni instinktom koji im je govorio da napuštaju gradove
kojima se bliži smrt. Kamo bi tada odlazili? Nekamo gdje su mogli uvjetno trajati, čekajući da ih D-ovi prsti
vrate u život. Uvijek je vrijedilo isto pravilo: gradovi su prepuštani sami sebi i umjetnom, unutarnjem
vremenu, nisu uređivani, nisu dotjerivani, degenerirali su se i padali u propast, poslušni sveprisutnoj i
besmrtnoj entropiji. Što je D. više vremena i truda posvetio nekoj strukturi, to je ona lakše propadala.
Začepljivale su se čistionice, parkovi su se pretvarali u mjesta najvećeg kriminala, stadioni u zatvore, a plaže
u groblja ptica otrovanih naftom.
Tada je D., umoran i razočaran, na svoje gradove slao oluje, požare, poplave, invaziju štakora i skakavaca.
Dok je D. stvarao, a zatim - zbog žalosne neizbježnosti - uništavao svoje gradove, njegova je žena
neprestano meditirala, prekidajući jedino radi povremene spore aktivnosti priređivanja laganog obroka i
pospremanja stvari na svoje mjesto. Svaki je njezin pokret bio praksa zena u umjetnosti vođenja
domaćinstva. Katkad bi stala iza njegovih leđa i zavirivala u proces stvaranja (i uništavanja) gradova, ali i
tada je D. čuo kako vježba disanje iz trbuha. Navečer je na dva sata odlazila raditi. Čistila je luksuzni dućan
pun robe vrijedne žudnje, na kojoj čak nije zadržavala pogled. Prala je pod sistematično i temeljito,
prakticirajući zen u vještini čišćenja dućana.
- Voliš li me? - čuo bi navečer njezin pjevni glas, dok ga je čekala u krevetu.
Tada bi pritiskao tipku ESCAPE i na ekranu bi se pojavljivala dva prozorčića DA i NE. Pritisnuo bi DA i
kompjutor bi se zujeći spremao za san.
- Strast nije zadovoljstvo... - počinjala je njegova žena dok je D. na njezinu tijelu tražio tipku ENTER.
Kad su mu gradovi posve dosadili, D. je dobio program koji je odavno želio imati. Nazivao se SemiLife i
simulirao je proces evolucije.
D. je dobivao mladi planet poplavljen prvobitnim oceanom. U praoceanu su poput otpadaka plivale
aminokiseline. Od njih je počinjalo. U toj igri nije bilo slučajnosti. Bio je D.
Sad je po cijele dane vezivao aminokiseline u bjelančevine, uvijao ih lijevo i desno, pojačavao i snižavao
temeraturu i tlak. Udarao munjama u površinu vode. Zagrijan znatiželjom, ubrzavao je vrijeme
Navečer, kad je njegova dugokosa žena otišla na posao, dobio je prve jednostanične organizme. U noći su
se na kopnu pojavili prvi primitivni reptili. Ujutro su gmizavci zagospodarili Zemljom. Znao je što će se dalje
događati i zato je uništio planet.
- Želiš li napustiti SemiLife? DA/NE – pitao je kompjuter.
D. je pritisnuo DA i prišao prozoru kroz koji se nazirala ulica uronjena u iluziju. D. je prvi put primijetio
da raspad rastače grad-iluziju jednako uspješno kao i njegove gradove. Sivi, mršavi golubovi opsjedali su
gesimse1 s kojih je otpala žbuka. Već mjesec dana nije kišilo. Žuti oblak dimova uzdizao se k nebu kao duša
nekog tko je upravo umro.
- Voliš li me? - u snu ga je pitao kompjutor.
D. je tada primijetio da se na tipkovnici pojavila nova tipka: NE ZNAM. Kad ju je pritisnuo, probudio se.
Žena, koja je svake noći ležala pokraj njega, imala je lijepo i spokojno lice. Njezine su oči promatrale savršeno
lice Praznine.
Te je noći D. stvorio čovjeka. Ali taj je čovjek bio slab i nikakav. Imao je šake, ptičje lice i oči bez zjenica.
D. je zavirivao u njegov kaotični život koji je protjecao u ubrzanom kompjutorskom vremenu. Život ispunjen

1 Reljefni likovi na pročeljima zgrada

12
traganjem za hranom i vječnim strahom. Zato je D. sa žaljenjem priznao da čovjeka treba uništiti i krenuti još
jednom, od početka. Poslao je potop i kišu vatre, jer mu ništa drugo nije palo na pamet. To slabašno stvorenje
nekako je ipak preživjelo i D. se mučio, pun osjećaja krivnje i žalosti. Skuhao je kavu i okusio njezinu gorčinu
upravo u trenutku kad se bezbojna zora kroz prozor počela ulijevati u njegovu sobu.
Prestao je na bilo koji način intervenirati u život slabašnog bića koje je stvorio i vidio je kako u program
koji je išao svojim putovima provaljuju valovi raspada. Ljudi su se međusobno borili za svoja izmišljena
bogatstva, za mutne ideje, žene, građevine i groblja. U trenutku kada su palili cigarete, u unutarnjem
kompjutorskom svijetu izbijalo i gasilo se nekoliko ratova. Opustošenim predjelima Zemlje kretala su se
čitava plemena, lutali su narodi lišeni domovine. D. je zaspao na stolici pred ekranom, a kad se probudio, u
programu SemiLife više nije bilo živih bića. Protjecalo je prazno vrijeme potpomognuto zujanjem
kompjutora.
- Želiš li zaigrati još jednom? DA/NE - plavičasto je zapitao ekran.
- NE.
U tjednu koji je uslijedio D. je obrađivao novi program, novu igru koja je imala šansu da sve usavrši. Već
na početku morao se osloboditi sklonosti raspadanju. U toj će igri biti moguće stvoriti svijet od početka, još
jednput, bez greške. Nazvao ju je SemiUniverse.
U nedjelju je prvi put započeo s igrom.
- Pogledaj - rekao je svojoj ženi koja je sjela na priručje stolice s prstima položenim u ljekovit mudrus -
to je Ništa koje sadrži bezgraničan broj dimenzija svega.
I čekali su cijeli dan i cijelu noć, ali Ništa se nije htjelo razvijati, jer je bilo savršeno. D. je prilazio prozoru
i s visine gledao golubove snuždene od dima i žeđi.
- Ne čini ništa - rekla je njegova žena i pogledala ga napola spuštenih kapaka. - Tako je dobro, neka
tako ostane.
Siguran si da ne želiš odijeliti Svjetlo od Tame?
- DA/NE - pitao je kompjuter.
- I DA, i NE - odgovorio je D.
Ugledao je veliku eksploziju. Bili su svjedoci oslobađanja četiriju velikih sila prvobitne Cjeline. Vidjeli su
kako nastaje vrijeme koje je u svome zametku izgledalo poput kapljice otrova. Suosjećali su s eksplozijom,
rastrganim prostorom iz čijeg se gnjeva skupljala materija i odmah se uvijala u vatrene kugle koje su
plamtjele bijesom.
I vidio je D. da nije dobro, pa je ustao i provirio kroz prozor, gdje je svijet, venući od žeđi čekao kišu.

Bilješka o autorici

Olga Tokarczuk rođena je 1962. U Sulechowu. Diplomirala je psihologiju na Sveučilištu u Varšavi. Javlja
se 1989. knjigom pjesama Miasta w lustrach (Gradovi u zrcalima) i romanom Podrož ludzi Ksi§gi (Putovanje
ljudi Knjige) 1993. godine. Drugi roman E.E., izlazi 1995. i godinu dana kasnije treći Prawiek i inne czasy
(Pravijek i druga vremena). Nakon zajedničke knjige priča Opowiešci wigilijne (Božične priče, s J. Pilchom i
A. Stasiukom, 2000), javlja se intrigantnom interpretacijom glasovitoga poljskog romana Laika Boleslawa
Prusa u eseju “Laika i perla” (Lutka i biser). Prošle joj je godine izišla knjiga priča Gra na wielu b^benkach
(Sviranje na više bubnjeva).
Prva knjiga priča Olge Tokarczuk Szafa (Ormar), koju donosimo u hrvatskom prijevodu, objavljena je
1997.
Dobitnica je mnogobrojnih književnih nagrada, višestruko nominirana za najprestižniju poljsku
književnu nagradu Nike, koju je, zahvaljujući glasovima čitatelja, osvojila 1997. i 1999. godine, istodobno ne
gubeći naklonost književne kritike. Njezini su romani prevedeni na dvadesetak jezika. Prawiek i inne czasy
(Pravijek i druga vremena) i Dom dzienny dom поспу (Dom danji dom noćni) i na hrvatskom jeziku (2001,
2003).
Olga Tokarczuk jedna je od rijetkih autorica na književnoj sceni postkomunističke Poljske za koju se vežu
popularnost i dobar ukus, znanje i spisateljska vještina, izbrušen stil i čitljivost, naklonost čitatelja, kolega i
kritike.
1997. godine prestaje raditi kao psiholog i živi od pisanja.
Živi u Walbrzychu (Šlezija).

13