thomas bernhard gubitnik

Dugo unaprijed pripremano samoubojstvo, pomislio sam, nimalo spontani in oaja.

I Glenn Gould, na prijatelj i najznaajniji klavirski virtuoz stoljea, navrio je samo pedeset i jednu godinu, pomislio sam pri ulasku u gostionicu. Tek, taj se nije ubio poput Wertheimera, ve je, kao to sam rekao, umro prirodnom smru. etiri i pol mjeseca New Yorka i sve vrijeme samo Goldbergvarijacije i Umjetnost fuge, etiri i pol mjeseca Klavirskih vjebi, kako je Glenn Gould svaki put obiavao rei na njemakom, pomislio sam. Prije tono dvadeset i osam godina stanovali smo u Leopoldskornu, studirali kod Horowitza i (to se odnosilo na Wertheimera i mene, no po prirodi stvari ne i na Glenna Goulda) tijekom jednog posve kinog ljeta nauili od Horowitza vie nego prije toga u osam godina Mozarteuma i Beke akademije. Horowitz je sve nae profesore uinio beznaajnima. Ali ti grozni uitelji bili su potrebni da shvatimo Horowitza. Dva i pol mjeseca kia je lila bez prestanka, pa smo se zatvorili u svoje sobe u Leopoldskornu i radili danonono, nesanica (Glenna Goulda!) je postala naim presudnim stanjem, nou bismo utvrivali ono emu nas je Horowitz danju pouavao. Jeli nismo gotovo nita, a sve vrijeme nismo osjeali ni bol u leima, koji nas je inae uvijek muio, dokle god smo studirali kod naih starih profesora; kod

Horowitza taj bol u leima nije se ni javljao, jer smo studirali s tolikim intenzitetom da se nije ni mogao pojaviti. Kad smo zavrili s nastavom kod Horowitza, bilo je jasno da je Glenn ve bolji klavirist od samog Horowitza, iznenada sam imao dojam da Glenn svira bolje od Horowitza i od tog trenutka Glenn je za mene bio najznaajniji klavirski virtuoz na svijetu; koliko god da sam klavirista sluao od tog trenutka, nijedan nije svirao kao Glenn; ak ni Rubinstein, kojeg sam uvijek volio, nije bio bolji. Wertheimer i ja bili smo podjednako dobri, a ak je i Wertheimer uvijek govorio da je Glenn najbolji, iako se jo uvijek nismo usudili rei da je najbolji klavirist stoljea. Kad se Glenn vratio u Kanadu, zaista smo izgubili naeg kanadskog prijatelja, nismo mislili da emo ga ikad ponovno vidjeti, on je svojom umjetnou bio toliko opsjednut da smo morali pretpostaviti kako to stanje vie nee moi dugo izdrati, te e uskoro umrijeti. Ali dvije godine nakon to smo s njim studirali kod Horowitza, Glenn je na Salzburkim sveanim igrama svirao Goldberg varijacije, koje je dvije godine ranije uvjebavao s nama u Mozarteumu. Nakon njegova koncerta novine su pisale kako jo nijedan pijanist Goldberg varijacije nije odsvirao na umjetniki toliko vrijedan nain, pisale su, dakle, nakon njegova salzburkog koncerta ono to smo mi tvrdili i znali dvije godine ranije. S Glennom smo se poslije koncerta susreli u Ganshofu u Maxglanu, jednoj staroj gostionici koju sam oduvijek volio. Pili smo vodu i nita nismo govorili. Kad smo se susreli, bez oklijevanja sam rekao Glennu kako mi, Wertheimer (koji je iz Bea stigao u Salzburg) i ja, ni trenutka nismo vjerovali u ponovni susret s njim, Glennom, da smo sve vrijeme mislili samo da e Glenn

nakon povradca iz Salzburga u Kanadu brzo skonati od svoje opsjednutosti umjetnou, od svog klavirskpg radikalizma. Zaista, u razgovoru s njim upotrijebio sam izraz klavirskj radikalizam. Moj klavirski radikalizam, uzvraao bi Glenn, a znam i da je taj izraz neprestance upotrebljavao u Kanadi i Americi. Ve tad, dakle gotovo trideset godina prije svoje smrti, Glenn nijednog drugog skladatelja nije volio kao Bacha, na drugom mjestu bio mu je Handl, Beethovena je prezirao, ak ni Mozart, kojeg sam volio kao nijednog drugog, vie nije bio taj kad bi on govorio o njemu, pomislio sam pri ulasku u gostionicu. Nijedan jedini ton Glenn nije odsvirao bez svog pjevnog glasa, pomislio sam, nijedan klavirist nikad nije imao tu naviku. O svojoj plunoj bolesti govorio je kao da je rije o njegovoj drugoj umjetnosti. Pomislio sam kako smo u isto doba bolovali od iste bolesti, kako od nje nikad nismo prestali bolovati, te kako se i Wertheimer naposljetku razbolio od te nae bolesti. Ali Glenn nije skonao od te bolesti, pomislio sam. Ubila ga je bezizlaznost u koju je gotovo etrdeset godina ulazio svojim sviranjem, pomislio sam. Po prirodi stvari, on nije odustao od sviranja klavira, pomislio sam, dok smo Wertheimer i ja odustali od sviranja klavira, jer od njega nismo napravili takvu monstruoznost kao Glenn, koji vie nije mogao izii iz te monstruoznosti, tovie, nije vie imao ak ni volje da izie iz te monstruoznosti. Wertheimer je svoj klavir marke Bosendorfer prodao na drabi u Dorotheumu, ja sam svoj Steinway jednog dana poklonio jednoj devetogodinjoj uiteljskoj keri u Neukirchenu kod Altmiinstera, kako me taj vie ne bi gnjavio. Uiteljsko dijete ruiniralo je moj Steinway u

najkraem roku, ta me injenica nije boljela, naprotiv, promatrao sam to tupo unitavanje s perverznom nasladom. Wertheimer je, tako je sam uvijek govorio, uao u duhovne znanosti, dok sam ja zapoeo sprocesom za^rljavanja. Bez glazbe, koju sam iz dana u dan sve tee podnosio, krljao sam, i to bez praktine glazbe, jer je ona teoretska na mene od prvog trenutka imala iskljuivo pogubno djelovanje. Iz trenutka u trenutak sve sam vie mrzio svoj vlastiti klavir, nisam se vie mogao sluati kako sviram; nisam se vie elio ogrijeiti o svoj instrument. Tako sam jednoga dana posjetio uitelja da mu najavim svoj dar, svoj Steinway. uo sam da njegova ki pokazuje dar za taj instrument, rekao sam mu, i najavio transport Steinwaya u njegovu kuu. Na vrijeme sam se uvjerio da sam nisam pogodan za karijeru virtuoza, rekao sam uitelju. Kako u svemu traim samo ono najvie, moram se rastati od svog instrumenta, jer na njemu, kao to sam se iznenada uvjerio, posve sigurno neu postii ono najvie, pa se samo po sebi razumije da u njegovoj darovitoj keri staviti na raspolaganje svoj klavir. Nijedan jedini put neu vie podii njegov poklopac, rekao sam zaprepatenom uitelju, prilino primitivnom ovjeku, oenjenom jo primitivnijom enom, takoer iz Neukirchena kod Altmiinstera. Trokove transporta preuzet u, naravno, ja, rekao sam uitelju, kojega poznajem od djetinjstva, ba kao i njegovu ogranienost, da ne kaem glupost. Uitelj je smjesta prihvatio moj dar, pomislio sam pri ulasku u gostionicu. Ni trenutka nisam vjerovao u darovitost njegove keri; za svu uiteljsku djecu sa sela tvrdi se da su nadarena,

posebice za glazbu, ali ustvari ona nemaju dara nizato, sva ta djeca oduvijek su posve bez dara, a ako neko takvo dijete i umije odsvirati neto na fruli ili citri ili klaviru, to jo uvijek ne dokazuje njegovu darovitost. Znao sam da svoj skupocjeni instrument izruujem potpunoj bezvrijednosti i upravo sam ga stoga dao odnijeti uitelju. Uiteljeva ki je moj instrument, jedan od najboljih i najrjeih, pa tako i najtraenijih i najskupljih, u najkraem roku unitila i uinila neupotrebljivim. Ali upravo taj proces uni- tavanja mog voljenog Steinwaya bio je ono to sam elio. Wertheimer je, kao to je uvijek govorio, uao u duhovne znanosti, ja sam zakoraio u proces zakrljavanja, a time to sam svoj instrument otpremio u uiteljevu kuu, taj sam proces zapoeo na najbolji mogui nain. Wertheimer je, meutim, jo godinama nakon to sam ja svoj Steinway poklonio uiteljevoj keri, svirao klavir, jer je jo godinama vjerovao da moe postati klavirski virtuoz. Uostalom, svirao je tisuu puta bolje od veine klavirskih virtuoza koji javno nastupaju kod nas, ali naposljetku ga vie nije zadovoljavalo da u najboljem sluaju bude klavirski virtuoz poput svih drugih u Europi, pa je prestao i posvetio se duhovnim znanostima. Osobno sam, kako sam mislio, svirao bolje od Wertheimera, ali nikad ne bih umio svirati kao Glenn i stoga sam (dakle, iz istog razloga kao i Wertheimer!) iz trenutka u trenutak odustajao od sviranja klavira. Morao sam svirati bolje od Glenna, a to nije bilo mogue, to je bilo naprosto iskljueno, pa sam tako odustao od sviranja klavira. Probudio sam se jednoga travanjskog

dana (ne znam vie koji je tono bio) i rekao samome sebi: dostaje klavira. I ja zaista vie nisam dotaknuo instrument. Odsad u se posvetiti filozofskim stvarima, mislio sam na putu do uitelja, iako po prirodi stvari nisam mogao imati nikakva pojma to bi te filozofske stvari zapravo trebale biti. Ja apsolutno nisam klavirski virtuoz, rekao sam samome sebi, ja nisam interpretator, nisam reproduktivni umjetnik. Ja uope nisam umjetnik. Pokvarenost moje misli smjesta me je privukla. Sve vrijeme dok sam iao k uitelju, izgovarao sam neprestance te tri rijei: uope nisam umjetnik! Uope nisam umjetnik! Uope nisam umjetnik! Da nisam upoznao Glenna Goulda, vjerojatno nikad ne bih odustao od sviranja klavira, postao bih klavirski virtuoz, moda ak i jedan od najboljih klavirskih virtuoza na svijetu, pomislio sam u gostionici. Kad susretnemo najboljeg, moramo odustati, pomislio sam. Glenna sam zaudo upoznao na Monchsbergu, na brijegu mojega djetinjstva. Vidio sam ga, dodue, ve ranije u Mozarteumu, no s njime nisam bio progovorio ni rijei prije susreta na Monchsbergu, koji zovu i brijegom samoubojica, jer je pogodan za samoubojstvo kao nijedan drugi; ta ne baci se uzalud tjedno troje do etvero samoubojica s njega u dubinu. Samoubojice se dizalom u unutranjosti brijega dovezu do vrha, prijeu nekoliko koraka i bace se dolje u grad. Oni koji bi se razbili na cesti uvijek su me fascinirali, a i sam sam se (kao uostalom i Wertheimer!) esto uspinjao ili vozio na vrh Monchsberga u namjeri da se bacim s njega, ali to nisam uinio (kao uostalom ni Wertheimer!). Vie puta sam (kao i Wertheimer!) ve bio spreman za skok, ali, poput Wertheimera, nisam skoio. Okrenuo sam se.

Naravno da ih se dosad vie okrenulo nego to ih je skoilo, pomislio sam. Glenna sam susreo na Monchsbergu, na takozvanoj Sudakoj visoravni, odakle se prua najbolji pogled na Njemaku. Oslovio sam ga i rekao mu da obojica studiramo kpd Horoivitza. Da, odgovorio je. Zagledali smo se u njemaku ravnicu i Glenn se odmah posvetio Umjetnosti fuge. Upoznao sam veoma inteligentnog ovjeka od znanosti, pomislio sam tada. On je rekao da ima Rockefellerovu stipendiju. Uostalom, njegov otac je bogat ovjek. Koe, krzna, rekao je. Govorio je njemaki bolje od naih studijskih kolega iz austrijske provincije. Srea to se Salzburg nalazi ovdje, a ne etiri kilometra nie u Njemakoj, rekao je. U Njemaku ne bi bio otiao. Od prvog trenutka to je bilo duhovno prijateljstvo. Veina klavirista, pa i onih najpoznatijih, nema pojma o svojoj umjetnosti, rekao je. Ali tako je u svim granama umjetnosti, odgovorio sam. Tako je u slikarstvu, u knjievnosti, rekao sam. ak ni filozofi nisu svjesni filozofije. Veina umjetnika nije svjesna svoje umjetnosti. Poimanje umjetnosti im je diletantsko, itav ivot ne mogu dalje od diletantizma, pa ni oni u svijetu najpoznatiji. Odmah smo se razumjeli. Moram rei da smo se od prvog trenutka privlaili svojim suprotnostima, koje su zaista bile najsuprotnije u naem, razumije se, jednakom poimanju umjetnosti. Tek nekoliko dana nakon susreta na Monchsbergu pridruio nam se i Wertheimer. Glenn, Wertheimer i ja, koji smo prva dva tjedna stanovali odvojeno, svako u posve nedostatnom stanu u starom dijelu grada, iznajmili smo naposljetku za vrijeme teaja kod Horowitza kuu u

Leopoldskornu, u kojoj smo mogli initi to nas je volja. U starom dijelu grada sve je na nas djelovalo poput paralize, zrak se nije dao udisati, ljudi se nisu dali izdrati, vlanost zidova nakodila je i nama i naim instrumentima. Teaj kod Horowitza mogli smo nastaviti samo zato jer smo odselili iz grada, koji je u biti za umjetnost i duh najneprijateljskija mogua sredina, tupo provincijsko gnjezdace s glupim ljudima i hladnim zidovima, u kojoj se s vremenom sve, bez iznimke, pretvara u tupost. Spas nam je bio uzeti svoje stvari i otii u Leopoldskorn, koji je tad jo bio zelena livada na kojoj su pasle krave i pjevale stotine tisua ptica. Sam grad Salzburg, koji je danas, svjee obojen do posljednjeg kutka, jo odvratniji nego prije dvadeset i osam godina, bio je i ostao protivnik svega to ovjek nosi u sebi i s vremenom sve to unitava, shvatili smo smjesta i pobjegli iz njega u Leopoldskorn. Salzburani su uvijek bili grozni kao i njihova klima, a kad danas doem u taj grad, moj stav ne samo da se potvruje, ve vidim da je sve postalo jo groznije. Ali studij kod Horowitza, upravo u tom gradu koji je neprijatelj svega umjetnikog i duhovnog, bio je zacijelo najvea prednost. Ako je okolina u kojoj studiramo prema nama neprijateljski nastrojena, studirat emo bolje nego u nekoj prijateljskoj sredini; studentu e uvijek biti bolje da za studij odabere mjesto koje je prema njemu nastrojeno neprijateljski, jer e mu ono drugo oduzeti velik dio koncentracije na studij, dok e mu neprijateljski nastrojeno mjesto omoguiti stopostotni studij, jer e se morati koncentrirati na taj studij da ne zapadne u oaj, i zbog toga Salzburg, kao vjerojatno i sve druge takozvane lijepe gradove, mogu apsolutno preporuiti

kao mjesto za studij, dodue, samo snanom karakteru, jer e slab karakter tamo propasti u najkraem roku. Tri dana Glenn je bio zaluen arolijom toga grada, tad je iznenada uvidio da je ta arolija, kako se kae, trula, daje ta ljepota u biti odbojna, a da su ljudi u toj odbojnoj ljepoti pokvareni. Predalpska klima stvara ljude bolesne udi, koji vrlo brzo podlegnu tuposti, a. s vremenom postanu zloudni, rekao sam. Tko ovdje ivi, zna to, ako je iskren; tko doe ovamo, uvida to nakon kratkog vremena i mora otii prije nego to bude prekasno, ako sam ne eli postati poput tih tupih stanovnika, poput tih Salzburana bolesne udi, koji svojom tupou ubijaju sve to jo nije postalo poput njih samih. Isprva je pomislio kako bi bilo lijepo ovdje odrasti, ali ve dvatri dana po dolasku roenje, rast i odrastanje u Salzburgu uinili su mu se poput none more. Ta klima i ti zidovi ubijaju senzibilitet, rekao je. Na to nisam imao to dodati. U Leopoldskornu, zao duh toga grada nije nas vie mogao ugroziti, mislio sam pri ulasku u gostionicu. U biti, Horowitz nije bio jedini koji me je pouavao sviranju klavira u najviem smislu; bilo je to i svakodnevno druenje s Glennom Gouldom kod Horowitza, pomislio sam. Njih dvojica uope, omoguila su mi glazbu i njeno poimanje, pomislio sam. Moj posljednji uitelj prije Horowitza bio je Wuhrer, jedan od onih uitelja koji ovjeka udave osrednjou, o njegovim prethodnicima da i ne govorim, koji svi, kao to sam rekao, imaju sjajna imena, nastupaju u velikim gradovima i dre visoko dotirane katedre na naim slavnim akademijama, ali nisu nita drugo nego svirajui unitavatelji koji nemaju

blage veze s poimanjem glazbe, pomislio sam. Ti uitelji glazbe sviraju i sjede posvuda, ruinirajui tisue i tisue svojih uenika, kao da im je zadatak da u zametku ugue glazbeni talent mladih ljudi. Od dvadeset tisua uitelja glazbe samo je jedan idealan. Horowitz je bio taj idealni uitelj, pomislio sam. Glenn bi, da se htio upustiti u to, bio takav. Glenn je, poput Horowitza, imao idealan osjeaj i idealan um za taj nauk, za tu svrhu posredovanja umjetnosti. Svake godine tisue studenata glazbe krenu putem akademskoga glazbenog zatupljivanj a, na kojem ih unitavaju njihovi nekvalificirani uitelji, pomislio sam. Moda e se i proslaviti, a da svejedno nita ne shvate, pomislio sam pri ulasku u gostionicu. Postanu Gulda ili Brendel, a da svejedno nisu nita. Postanu Gileli, a da svejedno nisu nita. I Wertheimer bi, da nije susreo Glenna, posve sigurno postao jednim od naih najvanijih klavirskih virtuoza, pomislio sam. Ne bi morao, poput mene, zlorabiti ni filozofiju ni duhovne znanosti, jer kao to sam ja desetljeima zlorabio filozofiju ili ono filozofsko, Wertheimer je zlorabio takozvane duhovne znanosti. Ne bi ispisao svoje cedulje, pomislio sam, kao ni ja svoje rukopise. I ne bi poinio duhovni zloin, pomislio sam pri ulasku u gostionicu. Zapoinjemo kao klavirski virtuozi, a onda poinjemo eprkati i prekopavati po drutvenim znanostima i filozofijama, sve dok sasvim ne propadnemo. A sve zato to nismo ili do krajnosti ili preko njih, odustavi naoigled jednog genija u naoj struci, pomislio sam. Ali, da budem iskren, ja ionako

nikad ne bih mogao postati klavirski virtuoz, jer sam se od toga uvijek najvie ograivao. U svojoj propasti zlorabio sam klavirsku virtuoznost, tovie, pijanista sam od poetka doivljavao kao neto smijeno; zaveden svojim zaista izvanrednim talentom za klavir, tjerao sam karijeru pijanista, ne bih li je potom, nakon petnaestak godina torture, iznenada posve beskrupulozno otjerao kvragu. Nije moj nain da egzistenciju rtvujem sentimentalnosti. Uhvatio me smijeh kad sam klavir dao otpremiti u uiteljevu kuu i jo sam se danima zabavljao vlastitim smijehom nad transportom klavira, to je sva istina, ismijavao sam svoju karijeru klavirskog virtuoza, unitivi je u jednom jedinom trenutku. I vjerojatno je ta karijera klavirskog virtuoza to sam je iznenada unitio bila neophodan dio mog procesa zakrljavanja, pomislio sam pri ulasku u gostionicu. Isprobavamo sve mogue i prekidamo sa svime, bacajui desetljea iznenada na smedite. Wertheimer je uvijek bio sporiji, nikad tako odluan u svojim odlukama kao ja; on je svoju klavirsku virtuoznost bacio na smetlite mnogo godina nakon mene, a za razliku od mene, on to nije ni prevladao, svako malo uo bih ga kako jadikuje kako nije trebao odustati od sviranja klavira, kako je trebao nastaviti, kako sam ja u odreenoj mjeri krivac za to, jer sam uvijek bio njegov uzor u vanim pitanjima, u egzistencijalnim odlukama, kao to je jednom zgodom rekao, pomislio sam pri ulasku u gostionicu. Pohaanje nastave kod Horowitza bilo je ubojito kako za mene, tako i za Wertheimera, dok

je kod Glenna razvilo genijalnost. Wertheimera i mene, to se tie klavirske virtuoznosti, ali i glazbe openito, nije ubio Horowitz, nego Glenn, pomislio sam. Klavirsku virtuoznost onemoguio nam je Glenn jo u trenutku kad smo obojica vrsto vjerovali u nju. Godinama nakon nastave kod Horowitza, jo uvijek smo vjerovali u svoju virtuoznost, iako je ona bila mrtva od trenutka kad smo upoznali Glenna. Tko zna ne bih li, da sam, umjesto da odem Horowitzu, posluao svog uitelja Wuhrera, danas ipak bio klavirski virtuoz, i to, kako sam mislio, jedan od onih poznatijih, koji zahvaljujui svojoj umjetnosti itavu godinu provode na putovanjima izmeu Buenos Airesa i Bea. Takoer i Wertheimer. U istom trenutku odluno sam zanijekao vlastitu misao, jer sam od poetka mrzio virtuoznost i sve njene popratne pojave, mrzio sam nastupe pred mnotvom i, kao nita na svijetu, mrzio sam aplauz, naprosto ga nisam podnosio, iako dugo nisam znao ne podnosim li ustajao zrak u koncertnim dvoranama, ili aplauz, ili jedno i drugo, sve dok mi nije postalo jasno da ne podnosim virtuoznost samu po sebi, a posebice klavirsku virtuoznost. Vie od svega mrzio sam publiku i sve to je bilo s njom u vezi, i tako sam zamrzio virtuoznost i virtuoze. A i Glenn je svirao samo dvije ili tri godine, potom ni on nije vie mogao izdrati pa je ostao kod kue, postavi tamo, u svojoj kui u Americi, najbolji i najvaniji od svih pijanista. Kad smo ga prije dvanaest godina posljednji put posjetili, on ve deset godina nije odrao koncert. U meuvremenu je postao najbistriji od sviju luda.

Dostigao je vrhunac svoje umjetnosti i bilo je samo pitanje vremena, i to najkraeg, kad e dobiti modani udar. I Wertheimeru se tada inilo da e Glenn ivjeti samo jo veoma kratko vrijeme, i rekao mi je da e ga dokrajiti modani udar. Dva i pol tjedna proveli smo u Glennovoj kui, u kojoj si je uredio studio. Kao i u vrijeme pohaanja nastave kod Horowitza u Salzburgu, svirao je klavir manjevie danonono. Godinama, itavo desetljee. U dvije godine odrao sam trideset i etiri koncerta, to je dovoljno za itav ivot, rekao je Glenn. Wertheimer i ja svirali smo s Glennom Brahmsa, od dva sata poslijepodne do jedan sat u noi. Oko kue je Glenn razmjestio tri uvara, kako ga ljudi ne bi posjeivali. Isprva ga nismo htjeli optereivati nijednim siunim noenjem, no onda smo ostali dva i pol tjedna, tijekom kojih je i Wertheimeru i meni ponovno postalo jasno koliko je naa odluka da odustanemo od klavirske virtuoznosti bila ispravna. Dragi moj gubitnice, pozdravio je Glenn Wertheimera. S amerikokanadskom hladnokrvnou uvijek ga je zvao samo gubitnicom, dok je mene suhoparno oslovljavao kao filozofa, to me nije osobito smetalo. Werthelmet, gubitnik, za Glenna je neprestance propadao, ja sam za Glenna u svakom trenutku, a vjerojatno i u neizdrivo pravilnim razmacima koristio rije filozof, tako da smo po prirodi stvari za njega bili gubitni^ i filozof, pomislio sam pri ulasku u gostionicu. Gubitnik i filozofdoli su u Ameriku da ponovno susretnu klavirskog virtuoza Glenna i ni zbog ega drugog. I kako bi proveli etiri i pol mjeseca u New Yorku. Veim dijelom u Glennovu drutvu. Umjesto dobrodolice, Glenn je rekao kako ne osjea enju za Europom. Europa za njega vie ne dolazi u obzir.

Zabarikadirao se u svojoj kui. Doivotno. itav ivot nas trojica smo dijelili elju da se zabarikadiramo. Sva trojica bili smo roeni fanatici za barikade. Glenn je, meutim, najvie od nas trojice razvio taj fanatizam. U New Yorku smo stanovali pokraj hotela Taft; bolji poloaj za nae potrebe nije postojao. U jednu od stranjih prostorija Tafta Glenn je dopremio Steinway, na kojem je svirao osam do deset sati, nerijetko i nou. Nije proao nijedan dan a da Glenn nije svirao klavir. Wertheimer i ja zavoljeli smo New York od samog poetka. To je najljepi grad na svijetu, u kojem je ujedno i najbolji zrak, govorili bismo neprestance. Nigdje na svijetu nismo udisali bolji zrak. Glenn je potvrdio na osjeaj: NewYork je jedini grad na svijetu u kojem ovjek duha moe neometano disati, tek to je stupio na njegovo tlo. Svaka tri tjedna Glenn je dolazio k nama i pokazivao nam skrovite zakutke Manhattana. Mozarteum je bio loa kola, pomislio sam pri ulasku u gostionicu, s druge strane, za nas je bila i najbolja, jer nam je otvorila oi. Sve visoke kole su loe, a ona koju pohaamo uvijek je najgora, ako nam ne otvori oi. Kakve li smo samo mizerne uitelje morali otrpjeti, dok su zlorabili nae glave. Svi su oni bili istjerivai umjetnosti, unitavatelji umjetnosti, grobari duha i ubojice studenata. Horowitz je bio izuzetak, moda i Merkewitsch ili Vegh, pomislio sam. Ali jedan Horowitz jo uvijek ne ini prvoklasnu akademiju, pomislio sam. Diletanti su ovladali zgradom, koja je bila poznata kao malokoja na svijetu, a ni danas stvari ne stoje bitno drukije.

Kaem li da dolazim s Mozarteuma, ljudi se naisto raspamete. Wertheimer je, poput Glenna, bio sin ne samo dobrostojeih nego i bogatih roditelja. Ni mene nisu morile ekonomske brige. Uvijek je prednost imati prijatelje iz istog miljea i ekonomske klase, pomislio sam pri ulasku u gostionicu. Kako nismo imali novanih briga, bilo nam je mogue da se posvetimo iskljuivo svojim studijima, da ih tjeramo to je radikalnije mogue, a nita drugo nije nam ni bilo na pameti, tek to smo sve vrijeme morali sklanjati s puta one koji su nas ometali u razvoju, nae profesore, njihove niskosti i gadosti. Mozarteum je i danas uven u svijetu, ali on je i najloija mogua kola, pomislio sam. Ali da nisam pohaao Mozarteum, nikad ne bih upoznao Wertheimera i Glenna, moje ivotne prijatelje, pomislio sam. Danas ne mogu rei ak ni zato sam se odluio za glazbu; nitko u mojoj obitelji nije bio muzikalan, nikome umjetnost nije bila draga, itav ivot nita nisu mrzili kao umjetnost i duh, no bit e da je za mene upravo to bilo presudno da se jednog dana zaljubim u isprva omraen klavir i stari obiteljski Ehrbar zamijenim za zaista prekrasan Steinway, ne bih li se zainatio omraenoj obitelji i krenuo putem koji ju je potresao od samog poetka. Nije to bila ni umjetnost, ni glazba, ni sviranje klavira; posrijedi je bila iskljuivo opozicija spram moje obitelji, pomislio sam. Mrzio sam svirati na Ehrbaru, jer su me roditelji na to prisiljavali, kao i sve ostale u obitelji; Ehrbar je bio sredite njihovog umjetnikog svijeta i na njemu su dospjeli do posljednjih Brahms-Regerovih komada. Mrzio sam to sredite obiteljskog umjetnikog svijeta, no volio sam Steinway,

dopremljen iz Pariza, nakon to sam ga iznudio od oca, pod najgorim okolnostima. Morao sam pohaati Mozarteum, samo da se dokaem; ta ja nisam imao ni pojam o glazbi, a kamoli da bi mi sviranje klavira bilo strast, no bilo mi je sredstvo u borbi protiv roditelja i itave obitelji, koristio sam ga protiv njih i na koncu sam u inat njima poeo ovladavati njime, iz dana u dan sve bolje, iz godine u godinu sa sve veom virtuoznou. U inat njima pohaao sam Mozarteum, pomislio sam u gostionici. Na Ehrbar stajao je u takozvanoj sobi za glazbu i bio je sredite naeg umjetnikog svijeta, s kojim bi se hvalili tijekom subotnjih poslijepodneva. Steinway su izbjegavali, ljudi su prestali dolaziti, jer je Steinway okonao eru Ehrbara. Od dana kad sam poeo svirati na Steinwayu, u kui mojih roditelja nije vie bilo umjetnikog sredita. Steinway je, pomislio sam uavi u gostionicu, bio usmjeren protiv moje obitelji. Pohaao sam Mozarteum ne bih li im se osvetio i ni iz kojeg drugog razloga nego da ih kaznim za zloin koji su izvrili nada mnom. Sada su za sina imali umjetnika, osobu koja je s njihovog stajalita bila vrijedna prijezira. A ja sam u inat njima zlorabio Mozarteum, koristei sva njegova sredstva protiv svoje obitelji. Da sam preuzeo njihove ciglane i itav ivot svirao na njihovom starom Ehrbaru, bili bi zadovoljni. Ovako sam se, meutim, odvojio od njih, uz pomo Steinwaya, postavljenog u sobi za glazbu, koji je stajao pravi mali imetak, jer su ga morali dopremiti u nau kuu ak iz Pariza. Prvo sam insistirao na Steinwayu, a potom, kao to prilii, na pohaanju Mozarteuma. U tome sam, moram priznati, bio neumoljiv. Preko noi sam odluio postati umjetnik i traio sam sve. Dobio

sam ih na prepad, pomislio sam ogledavajui se po gostionici. Steinway je bio moj bedem protiv njih, protiv svijeta, protiv tuposti obitelji i svjetske tuposti. ]a nisam poput Glenna, a moda i Wertheimera, iako to ne mogu tvrditi sa stopostotnom sigurnou, roen za klavirskog virtuoza, no ja sam se prisiljavao da to postanem, uvjeravao se u to rijeju i glazbom, bez ikakva obzira prema njima. Zahvaljujui Steinwayu, odjednom mi je postalo mogue da im se oduprem. Iz oaja zbog njih, uinio sam od sebe umjetnika, klavirskog virtuoza, to se nametalo samo po sebi, moda ak i svjetskog klavirskog virtuoza. Omraeni Ehrbar u naoj sobi za glazbu doveo me je do te zamisli to sam je upotrijebio kao oruje protiv njih, razvivi ga u inat njima do najvieg stupnja perfekcije. Ali drukije nije bilo ni kod Glenna, pa ni kod Wertheimera, koji je umjetnost, dakle glazbu, studirao iskljuivo kako bi, to mi nije nepoznato, zgrozio svog oca, pomislio sam u gostionici. injenica da studiram klavir za mog oca predstavlja katastrofu, rekao mi je Wertheimer jednom prilikom. Glenn je bio radikalniji: mrze me i mrze moj klavir. Kaem li Bach, oni tek to se ne ispovraaju, rekao je Glenn. Ve je stekao svjetsku slavu, a roditelji mu se jo nisu bili pomirili sa sudbinom. Ali dok je on ostao konsekventan, uspjevi ih naposljetku, premda tek dvije ili tri godine pred vlastitu smrt, uvjeriti u svoju genijalnost, Wertheimer i ja smo svojim roditeljima dali za pravo, propavi u naoj virtuoznosti. Propali smo na najsramotniji nain, kao to mi je otac esto govorio. Ali mene injenica propadanja nije ni izdaleka potitila kao Wertheimera, koji je do kraja ivota patio zbog injenice

da je odustao i posvetio se duhovnim znanostima, za koje do posljednjeg trenutka nije tono znao to bi trebale biti, kao to ni ja jo dandanas ne znam to bi tono trebalo biti ono filozofsko, odnosno filozofija uope. Glenn je trijumfirao, mi smo krahirali, pomislio sam u gostionici. Glenn je svoju egzistenciju okonao u jedinom ispravnom trenutku, pomislio sam. A nije je ni ubio sam, vlastitom rukom, kao Wertheimer, koji nije imao drugog izbora nego da se objesi, pomislio sam. Kao to se Glennov kraj dugo unaprijed mogao predvidjeti, mogao se predvidjeti i Wertheimerov, pomislio sam. Kau daje Glenn doivio modani udar usred Goldberg varijacija. Wertheimer nije podnio Glennovu smrt. Stidio se to je nakon Glennove smrti jo uvijek na ivotu, to je, takorei, nadivio genija; znam da ga je to muilo itavu posljednju godinu. Dva dana nakon to smo u novinama proitali vijest o Glennovoj smrti, od Glennovog oca dobili smo telegrame kojima nas je obavijestio da mu je sin preminuo. Tek to bi sjeo za klavir, on bi ve sav utonuo u sebe, pomislio sam; izgledao je tad poput zvijeri, pri drugom pogledu poput bogalja, no tko bi ga promatrao jo pozornije vidio bi u njemu ponovno onog lijepog, otroumnog ovjeka koji je oduvijek bio. Od bake s majine strane Glenn je nauio njemaki, koji je, kako sam ve natuknuo, govorio teno poput mene. Svojim izgovorom postidio bi sve nae njemake i austrijske kolege, koji su govorili posve zaputenim njemakim jezikom, i tim e posve zaputenim njemakim jezikom govoriti do kraja ivota, jer nemaju osjeaja za jezik. Ali kako umjetnik da nema osjeaja za materinji jezik, esto bi govorio Glenn. Iz godine u godinu nosio je jednake, iako ne i iste hlae,

njegov hod bio je lagan, otac bi mu rekao: gospodski. Volio je jasnu definiciju, a mrzio nedoreenosti. Jedna od najdraih rijei bila mu je samodisciplina, upotrebljavao bi je svako toliko, ak i za vrijeme nastave kod Horowitza, ega se dobro sjeam. Neposredno nakon ponoi rado bi jo jednom izlazio na cestu, ili barem pred kuu, zamijetio sam to jo u Leopoldskornu. Moramo neprestance udisati svje zrak, govorio bi, inae emo biti sprijeeni u napretku, paralizirani u naem nastojanju da postignemo ono najvie. Prema sebi je bio najbezobzirniji ovjek. Nije si doputao nijednu netonost. Svoj govor razvijao bi iskljuivo iz miljenja. Prezirao je ljude koji su govorili nedomiljene stvari, dakle, prezirao je zamalo itavo ovjeanstvo. A pred tim prezrenim ovjeanstvom povukao se prije vie od dvadeset godina. Bio je jedini klavirski virtuoz svjetskoga glasa koji je prezirao svoju publiku, povukavi se doslovce i zauvijek pred tom prezrenom publikom. Ona mu nije bila potrebna. Kupio je kuu u umi, uredio je prema svojim zamislima i doveo se u njoj do savrenstva. On i Bach nastanjivali su tu kuu u Americi sve do njegove smrti. Bio je fanatik u pogledu dranja reda. Sve u njegovoj kui potivalo je red. Kad sam ga s Wertheimerom prvi put posjetio, mislio sam samo jo na njegov pojam samodiscipline. Nakon to smo uli u njegovu kuu, on nas nije pitao jesmo li edni, ve je sjeo za svoj Steinway i odsvirao nam one stavke iz Goldberg varijacija koje nam je odsvirao i u Leopoldskomu, dan prije no to je otputovao u Kanadu. Njegovo sviranje bilo je savreno kao i tada. U hipu mi je postalo jasno da tako ne svira nitko na

svijetu osim njega. Usukao se u sebe i zapoeo. Svirao je, takorei, odozdo prema gore, a ne kao svi ostali odozgo prema dolje. To je bila njegova tajna. Godinama sam se gnjavio razmiljanjem da li bi bilo u redu da ga posjetimo u Americi. Jadna je to zamisao. Wertheimer isprva nije htio, morao sam ga nagovarati. Werdieimerova sestra bila je protiv toga da joj brat posjeuje svjetski poznatog, za njega, kako je mislila, opasnog Glenna Goulda. Wertheimer se naposljetku odupro sestri i poao sa mnom u Ameriku da posjeti Glenna. Sve vrijeme govorio mi je da je to posljednja mogunost da vidimo Glenna. Ja sam zaista oekivao njegovu smrt i htio sam ga vidjeti jo jednom i uti ga kako svira, pomislio sam kad sam, uavi u gostionicu, udahnuo loe mirise gostionice, koje sam poznavao otprije. Poznavao sam Wankham. U Wankhamu bih, kad bih posjeivao Wertheimera, svaki put odsjeo u toj gostionici, jer kod Wertheimera, koji nije podnosio da mu gosti ostaju preko noi, nisam mogao prenoiti. Potraio sam gazdaricu, no nisam uo ni zvuka. Wermeimer je mrzio goste koji ostaju preko noi, prezirao ih je. Uope, prezirao je goste. Primao bi ih i ispraao tek to bi stigli; daleko od toga da bi i mene odmah bio ispratio, za to smo ipak bili suvie prisni, ali nakon nekoliko sati bilo mu je drae da i ja odem umjesto da ostanem ili prenoim. Nikad mi ne bi ni palo na pamet da prenoim kod njega, pomislio sam traei pogledom gazdaricu. Glenn je,

poput mene i Wertheimera, bio ovjek velegrada; u biti smo voljeli sve velegradsko, a mrzili selo, koje smo, meutim (kao uostalom i velegrad), iskoristili do posljednjeg daha. Wertheimer i Glenn otili su na selo zbog svojih bolesnih plua Wertheimer je to uinio jo nevoljkije od Glenna - Glenn u krajnjoj liniji jer vie nije mogao podnijeti ovjeanstvo, Wertheimer zbog neprestanih napadaja kalja koji su ga muili u gradu i jer mu je internist rekao da u velegradu nema anse da ostane iv. Wertheimer se na dva desetljea sklonio kod svoje sestre na Kohlmarktu, u jednom od najveih i najluksuznijih stanova u Beu. Ali njegova se sestra kasnije udala za jednog takozvanog veleindustrijalca iz vicarske i otila sa svojim suprugom u Zizers kod Chura. Ba u vicarsku i ba s vlasnikom kemijskog koncerna, rekao mi je Wertheimer jednom zgodom. Katastrofalna veza. Ostavila me je na cjedilu, kukao je Wertheimer bez prestanka. Nakon to se stan odjednom ispraznio, Wertheimer se prvo vrijeme osjeao kao paraliziran, nakon sestrina odlaska danima bi nepomino sjedio u fotelji, ne bi li potom poput luaka trao kroz sobe, dok se naposljetku nije povukao u oevu lovaku kuu u Traichu. Nakon smrti roditelja ipak je dvadeset godina ivio kod sestre i, koliko znam, tiranizirao tu sestru, onemoguujui joj godinama kontakte s mukarcima i drutvom uope, okovavi je, takorei, lancima. Ali ona je pobjegla i ostavila ga na cjedilu medu starim, dotrajalim namjetajem to su ga zajedno naslijedili. Kako mi je to samo mogla uiniti, govorio mi je, pomislio sam u gostionici. Ja sam sve napravio za nju, rtvovao se za nju, a ona me sad

ostavlja na cjedilu i odlazi u vicarsku s tim skorojevikim subjektom, s tim groznim karakterom, govorio je. I to ba u Chur, u taj strani kraj gdje katolicizam doslovce smrdi do neba. Zizers, kakva li odvratna naziva za mjesto, ustvrdio je i pitao me jesam li ikad bio u Zizersu, a ja sam se, pomislio sam, sjetio kako sam na putu prema Sankt Moritzu nekoliko puta proao kroz Zizers. Tupost, samostani i kemijski koncerni, nita drugo tamo ne postoji, rekao je. Nekoliko puta drznuo se ustvrditi kako je od karijere klavirskog virtuoza odustao samo zbog nje, zbognje sam prekinuo, rtvovao svoju karijeru, govorio bi, rtvovao sve to mi je u ivotu ita znailo. Tako se pokuavao laima izvui iz oaja, pomislio sam. Stan na Kohlmarktu protezao se kroz tri kata i bio je nakrcan svim moguim umjetnikim djelima, to bi me ostavilo potitena svaki put kad bih posjetio prijatelja. On sam tvrdio je da mrzi ta umjetnika djela, da ih je nakupovala njegova sestra, no on ih mrzi i nema za njih nikakva razumijevanja; itavu svoju nesreu svaljivao je na sestru, koja ga je, govorio je, ostavila na cjedilu zbog megalomanije jednog vicarca. Zaista, rekao mi je jednom zgodom, nadao se da e u tom stanu na Kohlmarktu zajedno sa sestrom doekati starost, s njom u ostarjeti, ovdje u ovim sobama, rekao je. No, ispalo je drukije, sestra mu se izmakla i okrenula mu leda, moda u posljednjem trenutku, pomislio sam. Tek mjesecima nakon to mu se sestra udala, on je iziao na ulicu, pretvorivi se, takorei, iz sjedaa natrag u hodaa. U svom najboljem razdoblju odlazio bi s

Kohlmarkta u dvadeseti okrug, odande u dvadeset i prvi, pa kroz Leopoldstadt natrag u prvi, kojim bi tad jo satima lutao, sve dok ga ne bi napustila snaga. Na selu se osjeao kao paraliziran. Tamo jedva da bi prevalio par koraka do ume. Selo mi je beskrajno dosadno, govorio bi svaki put. Glenn je bio u pravu kad mi je govorio da sam hoda asfaltom, rekao je Wertiieimer,y hodam samo asfaltom, na selu ne hodam, jer mije to beskrajno dosadno pa radije ostajem sjediti u kplibi. Kolibom je nazivao lovaku kuu sa etrnaest soba koju je naslijedio od roditelja. injenica je da je u toj lovakoj kui ustajao rano i oblaio se kao da namjerava prevaliti pjeice pedeset ili ezdeset kilometara, u vrstim konim cipelama na vezanje, debeloj odjei od lodena, s pustenom kapom na glavi. Ali on bi iziao iz kue samo da ustanovi kako nema volje otii, pa bi se vratio, svukao, sjeo u donju sobu i zagledao se u zid preko puta. Internist kae da u gradu nemam anse, govorio je, ali ovdje nemam ba nikakve anse. Mrzim selo. S druge strane, voljan sam potivati savjete internista, kako si ne bih morao neto predbacivati. Ali da odem, ili uope hodam po selu, to ne mogu. To je neto najbesmislenije, to nikako neu uiniti, zloin tog ludila ja ne elim poiniti. Redovito se oblaim, rekao je, pa odlazim pred kuu, vraam se i ponovno svlaim, svejedno koje je godinje doba, uvijek je isto. Barem nitko ne promatra moje ludilo, govorio je, pomislio sam u gostionici. Poput Glenna, ni Wertheimer nije trpio ljude oko sebe. Tako je s vremenom postao nesnosan. Ali ni ja, pomislio sam stojei u gostionici, ne bih bio u stanju ivjeti na selu, stoga i ivim u Madridu i ne pomiljam da napustim Madrid, taj najljepi od svih gradova, u

kojemu imam sve to mi svijet moe pruiti. Onaj koji ivi na selu s vremenom zaglupi a da to uope ne zamijeti, neko vrijeme vjeruje kako je to originalno i dobro za njegovo zdravlje, ali ivot na selu uope nije originalan, ve je neukusan za svakoga tko nije roen na selu i za selo, a za zdravlje je ionako samo tetan. Ljudi koji odlaze na selo na selu e uvenuti, a egzistencija im je blago reeno groteskna, jer ih odvodi prvo u zaglupljivanje, a potom u smrt. Preporuiti ovjeku velegrada da ode na selo kako bi preivio, internistiki je bezobrazluk, pomislio sam. Svi primjeri ljudi koji su iz velegrada otili na selo, ne bi li tamo ivjeli bolje i due, samo su jezivi primjeri. Ali Wertheimer naposljetku nije bio samo rtva svog internista, ve prije svega rtva svog uvjerenja da mu sestra postoji jo samo zbog njega. Zaista, nekoliko puta rekao je da mu je sestra roena samo zbog njega, kako bi ostala uz njega i titila ga. Nitko me nije toliko razoarao kao moja sestra, ustvrdio je jednom, pomislio sam. Bio je upravo smrtonosno naviknut na sestru, pomislio sam. Na dan kad ga je sestra napustila, zakleo se da e je zauvijek mrziti i navukao je sve zastore u stanu na Kohlmarktu, da ih nikad vie ne razgrne. Svoj naum uspio je ostvarivati etrnaest dana, onda je razgrnuo zavjese u stanu na Kohlmarktu i poput luaka istrao na ulicu, gladan jela i ljudi. Gubitnik se, koliko znam, od silne iznemoglosti sruio ve na Grabenu. Tek sretnoj okolnosti daje upravo prolazio jedan njegov roak mogao je zahvaliti to je odmah vraen u stan, pomislio sam, jer bi ga inae vjerojatno uputili u ludnicu na Steinhofu; ta izgledao je kao da je netom siao s

uma. Od nas trojice najtei sluaj nije bio Glenn nego Wertheimer. Glenn je bio jak, Wertheimer je bio najslabiji od nas. Glenn nije bio lud, kako se uvijek tvrdilo, a jo se i danas tvrdi, ve je lud, kao to ja tvrdim, zapravo bio Wertheimer. Dvadeset godina uspijevalo mu je da svoju sestru prikiva uza se tisuama, stotinama tisua okova, jer ona je od njega pobjegla, a na koncu je, kao to se pria, napravila jo i dobru partiju. Bogata po prirodi, sestra mu se udala za jo bogatijeg vicarca. Nije vie mogao uti ni rije sestra ni rije Chur, tvrdio je Wertheimer kad sam ga posljednji put vidio. Nije mi poslala ak ni razglednicu, rekao je, pomislio sam ogledavajui se po gostionici. Otila je od njega potajice, ostavivi za sobom sve to je imala u stanu. Nita nije ponijela sa sobom, govorio je. Iako mi je obeala da me nikad nee napustiti, govorio je, pomislio sam. K tome, moja sestra je prela, kako se izraavao, i sad je duboka katolkinja kojoj nema spasa. Ali takvi su svi duboko religiozni ljudi, duboki katolici, oni koji su preli, govorio je. Ne prezaju ni od najveeg zloina, napustit e vlastitog brata i baciti se oko vrata nekom tamo skorojeviu koji je sluajno, zahvaljujui svojoj beskrupuloznosti, doao do novca, rekao je kad sam ga posljednji put posjetio, pomislio sam. Vidim ga kako stoji preda mnom, ujem ga tono kako govori svojim odsjenim reenicama kakve je uvijek koristio. Taj gubitnik je fanatian ovjel{, rekao je Glenn jednom prilikom, gotovo da neprestance umire od samosaaljenja. Jo vidim i ujem Glenna kako to govori, bilo je to na Monchsbergu, na takozvanoj Sudakoj visoravni, kamo sam vrlo esto odlazio s Glennom, ali bez Wertheimera, kad bi Wertheimer

zaelio biti sam, bez nas, osjeajui se esto uvrijeenim. Vrlo esto govorio sam o njemu kao o uvrijeenom. Nakon to se sestra odselila, povlaio se u sve kraim razmacima u Traich, govorei da odlazi tamo jer mu je Traich zapravo mrzak. U stanu na Kohlmarktu uhvatile su se debele naslage praine, jer on za svojih odsustava nikog nije putao unutra. U Traichu bi esto danima ostajao u kui, traei od svog najamnog radnika tek da mu donese vr mlijeka, putra, kruha ili komad suena mesa. I itao je svoje filozofe, Schopenhauera, Kanta, Spinozu. I u Traichu je gotovo sve vrijeme imao navuene zavjese. Jednom sam pomislio da ponovno kupim Bosendorfer, rekao je, ali onda sam odustao od te ideje, jer to bi ipak bila ludost. Inae, ve petnaest godina nisam sjeo za klavir, rekao je, pomislio sam u gostionici, dvojei bi li bilo bolje da zovnem gazdaricu ili ne. Moja najvea zabluda bila je da sam povjerovao kako mogu biti umjetnik i voditi umjetniku egzistenciju. Ali nisam mogao odmah pobjei ni u duhovne znanosti, morao sam krenuti zaobilaznim putem, preko umjetnosti, govorio je. Misli li da bih postao veliki klavirski virtuoz, pitao me je jednom prilikom, ne oekujui po prirodi stvari nikakav odgovor. Nasmijao se i uz smijeh glasno izgovorio nifad. Ti da, rekao je, ali ja ne. Ti si bio nadaren, rekao je, to sam odmah vidio, bilo je dosta da odsvira nekoliko taktova da mi bude jasno kako ti moe postati umjetnik, ali ja ne. A kod Glenna je unaprijed bilo jasno da je genij. Na amerikokanadski genij. Svatko od nas propada iz posve suprotnog razloga, govorio je Wertheimer, pomislio sam. Nisam

imao to dokazati, mogao sam samo sve izgubiti, rekao je, pomislio sam. Nai imeci zacijelo su bili naa nesrea, rekao je, dodavi odmah potom: Glenna imetak nije ubio, ve mu je pomogao da postane genijem. E, da nismo upoznali Glenna, rekao je Wertheimer. Da nam ime Horowitz nije znailo nita. Da uope nismo otili u Salzburg, rekao je. U tom gradu zaradili smo smrt, jer smo studirali kod Horowitza i upoznali Glenna Goulda. Na prijatelj bio je naa smrt. Ta bili smo bolji od svih ostalih koji su studirali kod Horowitza, ali Glenn je bio bolji i od samog Horowitza, rekao je Wertheimer. Jo uvijek ga ujem kako to kae, pomislio sam. S druge strane, rekao je, mi smo jo uvijek ivi, a on nije. Toliki iz njegova okruenja ve su umrli, toliki roaci, prijatelji, znanci, a da ga nijedan od tih smrtnih sluajeva nije ni najmanje potresao, dok ga je Glennova smrt smrtno pogodila. Rije smrtno izgovorio je s nevjerojatnom preciznou. Ta ne moramo biti s nekim da bismo s njim bili povezani kao ni s kim drugim, rekao je. Glennova smrt pogodila ga je najdublje, rekao je, pomislio sam stojei u gostionici. Premda se ta smrt mogla predvidjeti kao nijedna druga, rekao je. Bila je sama po sebi razumljiva. Mi je svejedno nismo shvatili, a ne shvaamo je i ne razumijemo ni sada. Glenn je neizmjerno volio rije i pojam gubitnik, tono se sjeam kako mu je pala na pamet u ulici Sigmunda Haffhera. Kad gledamo ljude, vidimo samo osakaene, rekao nam je Glenn jednom prilikom, osakaene izvana ili iznutra, ili izvana i iznutra, drukiji i ne postoje, pomislio sam. Sto due gledamo nekog ovjeka, to e nam se vie uiniti osakaenim, jer je toliko osakaen da mi to ne elimo povjerovati, iako je istina. Svijet je pun sakatih.

Pozivamo ovjeka k sebi i u kui imamo sakatog, rekao je Glenn, pomislio sam. Takve stvari opaao sam i sam, tako da sam Glennu morao dati za pravo. Wertheimer, Glenn, ja - sve sami osakaeni, pomislio sam. Prijateljstvo, umjetnost, zaboga, kojeg li ludila! Ja sam jedini koji je preostao! Sad sam posve sam, pomislio sam, jer sam, ako u pravo, u svom ivotu imao samo dva ovjeka koji su mi znaili sve na svijetu: Glenna i Wertheimera. Sad su Glenn i Wertheimer mrtvi, a ja moram izii na kraj s tom injenicom. Gostionica mi se uinila propalom, poput svih gostionica u tom kraju bila je prepuna prljavtine, a zrak se, kako sam rekao, mogao rezati na krike. Posvuda neukus. Gazdaricu, koju sam poznavao, odavno sam mogao pozvati, no nisam to uinio. Wertheimer je s gazdaricom vie puta spavao, naravno, u njenoj gostionici, ne u svojoj lovakoj kui, tako barem priaju, pomislio sam. Glenn je u osnovi ipak svirao samo Goldbergvarijacijei Umjetnost fuge, ak i kad je svirao neto drugo, primjerice Bacha ili Mozarta, Schonberga ili Weberna, o kojima je imao najvie miljenje, no Schonberga je uvijek pretpostavljao Webernu, nikad obrnuto, kako bi netko moda pomislio. Wertheimer je Glenna nekoliko puta pozvao u Traich, ali Glenn nakon svog nastupa na Salzburkom festivalu nikad vie nije doao u Europu. Nismo se ni dopisivali, jer ono malo razglednica to smo ih tijekom godina razmijenili ne moe se nazvati dopisivanjem. Glenn nam je redovito slao svoje gramofonske ploe, na kojima smo mu zahvaljivali, i to je bilo sve. U osnovi nas je povezivala savrena nesentimentalnost naeg

prijateljstva; ta i Wertheimer je bio sasvim nesentimentalan, iako bi netko s vremena na vrijeme moda pomislio suprotno. Kad je jadikovao, to nije bila sentimentalnost, ve proraunatost. Ideja da nakon Wertheimerove smrti jo jednom posjetim njegovu lovaku kuu iznenada mi se uinila apsurdnom. Uhvatio sam se za glavu, bez da to stvarno uinim. Ali to to radim zaista nije nita sentimentalno, pomislio sam ogledavajui se po gostionici. Isprva sam samo elio obii stan na bekom Kohlmarktu, no onda sam odluio da poem u Traich i tamo jo jednom pogledam lovaku kuu u kojoj je Wertheimer proveo posljednje dvije godine, i to, kao to znam, u najgorim okolnostima. Nakon sestrine udaje, u Beu je s mukom izdrao jo tri mjeseca, lutao je gradom neprestance je proklinjui, sve do trenutka kad je jednostavno morao napustiti Be, ne bi li se sklonio u Traich. Posljednja dopisnica koju mi je poslao u Madrid naprosto me uasnula. Njegov rukopis bio je rukopis starca, naznake ludila jasno su se vidjele u silnim nepovezanostima koje mi je napisao. Ali ja nisam imao namjeru doi u Austriju; u svom stanu na Calle del Pradu bio sam suvie zaokupljen svojim radom O Glennu Gouldu, radom koji nikako nisam mogao prekinuti jer bih ga inae izgubio, to nisam elio riskirati, tako da uope nisam odgovorio na Wertheimerovu dopisnicu, koja mi se, jo dok sam je itao, uinila zabrinjavajuom. Wertheimer je imao ideju da odleti u Ameriku na Glennov pogreb, to sam ja, meutim, odbio, a sam nije elio ii. Tek tri dana nakon to se Werdieimer objesio, shvatio sam daje, poput Glenna, navrio pedeset i jednu godinu. Kad prijeemo pedesetu godinu, sami sebi djelujemo pokvareno i bez

karaktera, pomislio sam. Pitanje je samo koliko dugo moemo izdrati to stanje. Mnogi se ubijaju u pedeset i prvoj, pomislio sam. Mnogi i u pedeset i drugoj, ali vie ih je koji to uine u pedeset i prvoj. Svejedno je ubiju li se u pedeset i prvoj godini ili u pedeset i prvoj umru prirodnom smru, kako se to obino naziva, svejedno umru li kao Glenn ili kao Wertheimer. Uzrok je veoma esto stid koji osjea pedesetogodinjak zbog prekoraenja granice, ostavljajui pedesetu godinu ivota iza sebe. Jer pedeset godina je apsolutno dovoljno, pomislio sam. Postajemo pokvareni ako prijeemo pedesetu, a svejedno nastavimo ivjeti i egzistirati. Mi smo kukavice koje prelaze granicu i postaju dvostruki bijednici kad pedesetu ostave iza sebe, pomislio sam. Sad sam ja besramnik, pomislio sam. Zavidio sam mrtvima. Na trenutke sam ih mrzio zbog njihove nadmoi. injenicu da sam doputovao u Traich doivljavao sam kao zabludu, jer sam to uinio iz znatielje, najjeftinijeg od svih razloga. Stojei u gostionici i prezirui je, najdublje sam prezirao samog sebe. I tko zna, pomislio sam, hoe li me netko uope pustiti u lovaku kuu, jer novi vlasnici bez sumnje su ve tu i ne primaju nikog, a najmanje mene koji sam im, koliko znam, oduvijek morao biti mrzak, jer Wertheimer mi je svoju rodbinu oduvijek opisivao tako da sam morao pretpostaviti kako me mrze barem onoliko koliko i njega samog, a sad bi me vjerojatno s pravom smatrali najnepristojnijim od svih uljeza. Trebao sam se vratiti u Madrid umjesto da poem na taj sasvim suvian put u Traich, pomislio sam. Dospio sam u besramnu situaciju, pomislio sam.

U svojoj nakani da posjetim lovaku kuu, proem tamo kroz sve sobe, ne propustim nita i detaljno razmislim o svemu tome, osjetio sam se iznenada poput grobokradice. Ja sam stravian ovjek, odvratan, odbojan, pomislio sam kad sam htio pozvati gazdaricu, ali to nisam uinio, iznenada sam se uplaio da bi se mogla pojaviti prerano za moje potrebe i prerezati tok mojih misli, ponititi sve o emu sam ovdje razmiljao, moja promiljanja o Glennu i Wertheimeru, koja sam si odjednom dopustio. Zaista sam imao namjeru, a imam je jo i sada, pregledati eventualne spise iz Wertheimerove ostavtine. Wertheimer je esto govorio o spisima koje je napisao tijekom godina. Besmislice, govorio bi, ali Wertheimer je bio i dovoljno ohol da pretpostavim kako se kod tih besmislica radi o neem vrednijem, ako nita drugo, a onda o wertheimerovskim mislima koje zavreuju da budu sauvane, sakupljene, spaene i sreene, pomislio sam, vidjevi u mislima itavu hrpu biljenica (i cedulja), manjevie matematikofilozofskog sadraja. Ali nasljednici mi te biljenice (i cedulje), sve te spise (i cedulje) najvjerojatnije nee dati, pomislio sam. Nee me ni pustiti da uem u lovaku kuu. Pitat e me tko sam, a kaem li im to, zalupit e mi vrata pred nosom. Bio sam na tako loem glasu da e preda mnom smjesta zalupiti i zakljuati svoja vrata, pomislio sam. Suluda ideja da posjetim lovaku kuu sinula mi je jo u Madridu. Mogue je i da Wertheimer nikome osim meni nije priao o svojim spisima (i ceduljama), te da ih je negdje sakrio, pomislio sam. Ako je tome tako, dunost

mi je da pronaem te biljenice i spise (i cedulje) i sauvam ih, svejedno pod kojim okolnostima. Od Glenna zaista nije preostalo nita, Glenn nije radio biljeke, pomislio sam, no Wertheimer je za razliku od njega neprestance pisao, godinama, desetljeima. Mogao bih prije svega pronai neto zanimljivo o Glennu, pomislio sam, a onda u svakom sluaju i o nama trojici, o vremenu kad smo studirali, o naim uiteljima, o naem razvoju, pa i o itavom razvoju svijeta, pomislio sam dok sam stajao u gostionici i zavirivao kroz kuhinjski prozor iza kojega se, meutim, nije vidjelo nita, jer su stakla bila crna od prljavtine. U toj prljavoj kuhinji se kuha, pomislio sam, iz te prljave kuhinje nosi se jelo gostima za stolovima. Austrijske su gostionice sve prljave i neukusne, pomislio sam, u tim gostionicama ovjek jedva da e dobiti ist stolnjak, a kamoli platneni ubrus kakvi su u vicarskoj sasvim uobiajeni. I u najmanjoj gostionici u vicarskoj isto je i ukusno, a kod nas u Austriji prljavo je i neukusno ak i u hotelima. A kakve su tek sobe, pomislio sam. Ve koritenu posteljinu esto samo preglaaju za sljedeeg gosta, a nerijetko se dogaa da u slivniku jo ima kose od prethodnika. Austrijske gostionice uvijek su mi se gadile, pomislio sam. Posude nije isto, a pribor za jelo, pogleda li se pozornije, gotovo uvijek je prljav. Ali Wertheimer je esto odlazio na objed u tu gostionicu. Barem jednom dnevno elim vidjeti ljude, rekao mi je, ma bila to i samo ova propala, zaputena, prljava birtija. Tako sam, rekao mi je Wertheimer jednom prilikom, samo prelazio iz jednog kaveza u drugi, iz stana na Kohlmarktu u Traich, pa

natrag, rekao je, pomislio sam. Iz katastrofalnog velegradskog kaveza u katastrofalni seoski kavez. Jednom se skrivam ovdje, drugi put tamo, jednom u perverznosti Kohlmarkta, drugi put u perverznosti seoske ume. mugnem iz jednog da bih se zavukao u drugo. Doivotno. Ali ta mi je radnja postala navikom do te mjere da drugu naprosto ne mogu zamisliti, rekao je. Glenn se zatvorio u svoj ameriki kavez, a ja u svoj gornjoaustrijski, govorio je Wertheimer, pomislio sam. On sa svojom megalomanijom, ja sa svojim oajem. Sva trojica sa svojim oajem, rekao je, pomislio sam. Priao sam Glennu o naoj lovakoj kui, rekao je Wertheimer, uvjeren sam da je to presudno utjecalo na njegovu odluku da sagradi kuu u umi, svoj studio, svoj stroj za oaj, rekao je Wertheimer jednom prilikom, pomislio sam. Takvu ludost, da si usred ume, potpuno odvojen od ljudi, uredi glazbeni studio, kilometrima udaljen od svega, napravit e samo sumanut ovjek, luak, rekao je Wertheimer. Ja svoj studio za oaj ne moram ni sagraditi, imao sam ga ve u Traichu. Naslijedio sam ga od mog oca koji je ovdje godinama izdrao sam, bio je manje sitniav od mene, manje je jadikovao od mene, bio je manji jadnik, manje smijean od mene, rekao je Wertheimer jednom prilikom. Imamo za nas idealnu sestru, a ona nas ostavi u najnepogodnijem trenutku, posve beskrupulozno, rekao je Wertheimer. Ode u vicarsku, gdje je sve propalo;

vicarska je najbeskarakternija zemlja u Europi, rekao je. Sve se prokurvalo, svejedno je li u gradovima ili na selu, rekao je Wertheimer vie puta. Svjetski bordeli, nita do svjetskih bordela. Taj Chur, taj mrani grad u kojem nadbiskup jo i danas kae dobro jutro i laku no, vikao je. I tamo onda ode moja sestra, u bijegu preda mnom, njenim okrutnim bratom, unitavaem njena ivota i njene egzistencije, rekao je Wertheimer, pomislio sam. U Zizers, gdje katolicizam smrdi do neba! Glennova smrt najdublje me je pogodila, uo sam ga ponovno kako govori, dok sam stajao u gostionici, jo uvijek na istom mjestu, tek to sam torbu odloio na pod. Wertheimer se morao ubiti, rekao sam samom sebi, on vie nije imao budunost. Proivio je svoj ivot do kraja, doveo egzistenciju do kraja. Sasvim mu pristaje daje s gazdaricom spavao u njenoj kui, pomislio sam i pogledao prema stropu, pretpostavivi da su se sjedinili u gazdariinom krevetu tono iznad sale za goste. Nadestet u krevetu punom prljavtine, pomislio sam. Senzibilac koji je sve vrijeme vjerovao da moe ivjeti samo sa Schopenhauerom, Kantom i Spinozom, zavlaio se, u manje ili vie velikim vremenskim razmacima, s gazdaricom iz Wankhama pod grub pokriva od kokojeg perja. Prvo sam se glasno nasmijao, onda sam ostao zgaen. Moj smijeh nitko nije uo. to sam je vie promatrao, sala za goste postajala je sve prljavija, itava gostionica nije bila za ljude. Ali ja nisam imao izbora, u tom kraju postojala je, a i danas postoji, samo ta gostionica. Glenn, pomislio sam, nikad nije svirao Chopina. Odbio je sve pozive, sve najvie honorare. Svakog bi pokuao razuvjeriti u to da

je nesretan ovjek, govorei kako je najsretniji, te kako je najsretnije ispao. Glazba/opsjednutostlcastohlepljelGlenn, zabiljeio sam jednom prilikom u prvu biljenicu koju sam poeo ispisivati u Madridu. Ti ljudi na Puerti del Sol, koje sam opisao Glennu u jednom pismu tisuu devetsto ezdeset tree, nakon to sam otkrio Hardjja. Opisi borbe s bikovima, refleksije perivoja Retiro, pomislio sam, koje mi Glenn nikad nije potvrdio. Wertheimer je Glenna esto pozivao u Traich, uvjeren da e mu lei lovaka kua. Glenn se nikad u to nije upustio; ta ni sam Wertheimer nije bio ovjek za lovake kue, a kamoli Glenn Gould. Horowitz nije bio matematiar kakav je bio Glenn Gould. Bio. Kaemo on je, a onda, odjednom, on je bio, uvijek to jezivo bio je, pomislio sam. Wertheimer mi se mijeao u posao kad sam se, primjerice, bavio Schonbergom. Glenn to nikad nije radio. Nije podnosio da netko drugi zna vie od njega samog, da eksplicira neto o emu ne moe imati pojma. Stid zbog neznanja, pomislio sam dok sam stajao u gostionici i ekao gazdaricu. S druge strane, Wertheimer je bio itatelj, a ne Glenn ili ja. Nisam itao osobito mnogo, a kad i bih, bile su to uvijek iste knjige, isti autori, isti filozofi, svaki put kao daje posrijedi netko sasvim drugi. Umjetnost da jedno te isto svaki put doivim kao neto drugo, razvio sam do fantastinih razmjera, dok ni Glenn ni Wertheimer nisu imali taj dar. Glenn gotovo da uope nije itao, prezirao je knjievnost, to je ilo uz njega. Prihvaam samo ono to slui mojoj stvarnoj svrsi, mojoj umjetnosti, rekao je jednom prilikom. itavog Bacha znao je napamet, isto

tako i Handla, gotovo sve od Mozarta, a sve i od Bartoka. Mogao je sjesti i - kako je sam to nazivao satima interpretirati, dakako bez ijedne greke, glennovskjgenijalno, ^LO je govorio Wertheimer. U osnovi mi je ve tijekom prvog susreta s Glennom na Monchsbergu postalo jasno da se radi o najizuzetnijem ovjeku kojeg sam ikad susreo, pomislio sam. Fiziognomiar u meni ne grijei. Godinama kasnije uslijedio je svjetski dokaz, zbog kojeg mi je, meutim, ipak bilo neugodno, kao i zbog svega to se dokazalo putem novina. Mi jesmo, drugog izbora nemamo, rekao je Glenn jednom prilikom. Puki besmisao, to to proivljavamo, pa ak i on, pomislio sam. I Wertheimerova smrt bila je predvidiva, pomislio sam. Zaudo, pomislio sam, Wertheimer je neprestance govorio da u ja biti taj koji e se ubiti, da u se objesiti u umi, u tvom voljenom perivoju Retiro, rekao je jednom prilikom. Nikad mi nije oprostio to sam preko noi otiao u Madrid, ostavivi sve u Austriji i ne rekavi nikom ni rijei. Bio je navikao da godinama, pa i itavo desedjee, hodam s njim po Beu, dodue njegovim putovima, a ne mojima. Uvijek je iao bre od mene, namuio bih se da ga sustignem, iako je on bio bolestan, a ne ja. Zacijelo je hitao upravo stoga to je on bio bolestan, ostavljajui me uvijek ve na poetku etnje iza sebe, pomislio sam. Gubitnik je genijalni izum Glenna Goulda, pomislio sam, Glenn je Wertheimera prozreo ve u prvom trenutku, sve ljude on bi prozreo ve u trenutku kad bi ih prvi put vidio. Wertheimer je ustajao u pet sati, ja u pola est, dok je Glenn ustajao

tek oko pola deset, jer bi lijegao tek oko etiri, ne da bi spavao, ve, kako je govorio, da se iscrpljenost utia i umu^ne. Ja da se ubijem, nakon to je Glenn umro, nakon to se Wertheimer ubio, pomislio sam ogledavajui se po sali za goste. Vlanosti austrijskih sala za goste pribojavao se i Glenn; bojao se da e se u tim salama, koje su se provjetravale tek nedostatno, ili uope nisu, nasmrt razboljeti. Uistinu, u naim gostionicama mnogi se nasmrt razbole. Gostioniari ne otvaraju prozore, ak ni ljeti, pa se vlaga moe zauvijek zadrati u zidovima. A taj novi neukus koji se posvuda iri, ta totalna proletarizacija ak i naih najljepih gostionica, nezaustavljivo napreduje, pomislio sam. Nijedna rije ne gadi mi se toliko kao rije socijalizam, pomislim li to su od nje napravili. Posvuda taj dozlaboga pokvareni socijalizam naih dozlaboga pokvarenih socijalista, koji socijalizam koriste protiv naroda, tako da je i taj s vremenom postao pokvaren kao i oni. Kud god danas pogledamo, posvuda taj ubojiti pokvareni socijalizam, vidi se, osjea, sve je proeto njime. Sobe u ovoj gostionici poznajem, pomislio sam, one su smrtonosne. Pomisao da sam u Wankham doao samo kako bih jo jednom vidio lovaku kuu, u istom trenutku uinila mi se infamnom. S druge strane, smjesta sam rekao samome sebi da to Wertheimeru naprosto dugujem, ba tu reenicu rekao sam onako za sebe, dugujem to Wertheimeru, rekao sam glasno za sebe. Lai su dolazile jedna za drugom. Znatielja, koja je oduvijek bila moja najizraenija osobina, ponovno je u potpunosti ovladala mnome. Moda su nasljednici

lovaku kuu ve ispraznili, pomislio sam, a mogue da su je ve i u potpunosti izmijenili, jer nasljednici esto napreduju vrlo brzo, tjerani bezobzimou koju mi ne moemo ni zamisliti. Nekoliko sati nakon pokojnikove smrti oni ve isprazne sve, odnesu sve i nikoga vie ne putaju u svoju blizinu. Nitko svoju rodbinu nije prikazao u groznijem svjetlu nego Wertheimer, koji ih je svojim prikazom doslovce izvrijeao do temelja. Mrzio je oca, majku, sestru, predbacujui im krivnju za svoju nesreu. Neprestance ih je optuivao to mora egzistirati, to su ga ubacili u straan egzistencijalni stroj, iz kojeg e izii potpuno uniten. Od obrane nema nikakve koristi, govorio bi neprestance. Majka je dijete bacila u egzistencijalni stroj, a otac je taj stroj, koji je komadao dijete, itav ivot drao u pogonu. Roditelji tono znaju da nesreu, koju utjelovljuju sami, nastavljaju u svojoj djeci, njihovi postupci su okrutni, dok rade djecu i bacaju ih u egzistencijalni stroj, govorio je, pomislio sam pregledavajui gostinsku salu. Werdieimera sam prvi put vidio u NuEdorferstraEe, ispred trnice. Trebao je postati trgovac kao njegov otac, ali na kraju nije postao ak ni glazbenik, kako je sam elio, ve je, govorio bi, dopustio da ga unite duhovne znanosti, pomislio sam. Bjeimo iz jednog u drugo i unitavamo se, govorio je. Dajemo uvijek vrlo malo, dok posve ne prestanemo, govorio je. Volio je groblja poput mene, pomislio sam, danima smo etali samo grobljima u Doblingu i Neustift am Waldu. itav ivot eznuo je da bude sam, pomislio sam, ba kao i ja. Wertheimer nije bio putnik poput mene. Promjena mjesta nije bila njegova strast. Jednom je bio s roditeljima u Egiptu, i to je bilo sve. A ja sam,

pomislio sam, koristio svaku priliku da otputujem; u Veneciju sam prvi put pobjegao s djedovom lijenikom torbom i sto pedeset ilinga, i to na deset dana, to su k tome bili ispunjeni posjetima Akademiji i predstavama u Feniceu. Tancredi prvi put u Feniceu, prvi put elja da se okuam u glazbi. Wertheimer je uvijek bio samo gubitnik. Nijedan ovjek nije pretrao toliko bekih ulica, i to svaku i iz jednog i iz drugog smjera, do potpune iznemoglosti. Manevri za zavaravanje, pomislio sam. Wertheimer je imao nevjerojatnu potronju cipela. Fetiist cipela, rekao mu je, mislim, i Glenn. U svom stanu na Kohlmarktu imao je stotine pari cipela, ime je takoer dovodio sestru do ludila. Cijenio je i volio svoju sestru, pomislio sam, a s vremenom ju je ipak doveo do ludila. U posljednjem trenutku pobjegla je pred njim u Zizers kod Chura, odakle mu se vie nije javila. Ostavila ga je. Njenu odjeu drao je u ormaru kako ju je ona ostavila. Nije vie dodirnuo nita njezino. U osnovi sam svoju sestru samo zlorabio da mi okree stranice, rekao je jednom prilikom, pomislio sam. Nitko nije umio tako dobro okretati stranice, ja sam je tome nauio, na vrlo bezobziran nain, rekao je jednom. Isprva ona uope nije znala itati note. Moja genijalna okretaica stranica, rekao je jednom prilikom, pomislio sam. Svoju sestru degradirao je da mu okree stranice, to ona s vremenom vie nije eljela podnositi. Pomisao kako ni^ad nee pronai muza ispostavila se za njega kobnom pogrekom, pomislio sam. Werrheimer je za svoju sestru sagradio savreno sigurnu tamnicu, tamnicu iz koje se nikako nije moglo pobjei, a njoj je to

ipak polo za rukom, kako govore, preko noi. Wertheimera je ta injenica uasno postidjela. Sjedio je u svojoj fotelji i razmiljao jo samo o tome kako bi bilo da se ubije, govorio je, pomislio sam. Danima je mozgao na koji nain, no na kraju nije napravio nita. Ve je Glennova smrt pomisao na samoubojstvo u njemu uinila trajnim stanjem; sestrin bijeg to je stanje samo pojaao. Kad je Glenn umro, injenica vlastite propasti svom mu je silinom doprla do svijesti. Ali, to se tie sestre, bio je to njen bezobrazluk i njena niskost da ga u tom stanju izrazite ugroenosti ostavi sama i ode s bezvrijednim vicarcem koji oblai zastarjele kine ogrtae sa iljastim reverima i cipele s mjedenom kopom, govorio je, pomislio sam. Nisam joj smio dopustiti da odlazi tom jezivom internistu Horchu (njezinu lijeniku!), govorio je, jer tamo je upoznala vicarca. Lijenici paktiraju s vlasnicima kemijskih koncerna, govorio je, pomislio sam. Nisam joj smio dopustiti da odlazi, rekao je o svojoj etrdesetestogodisnjoj sestri, pomislio sam. etrdesetestogodinjakinja je morala traiti doputenje za svaki izlazak, pomislio sam. Za svaki posjet morala mu je podnositi raune. Isprva je mislio da se vicarac, kojeg je odmah ocijenio kao bezobzirnog i proraunatog ovjeka, oenio njome zbog njezina bogatstva, ali potom se ispostavilo da je vicarac jo mnogo bogatiji nego njih dvoje zajedno; bio je, dakle, neizmjerno bogat, vicarski bogat, to je znailo viestruko bogatiji od austrijskih bogataa, govorio je. Otac tog ovjeka (vicarca) bio je jedan od direktora cirike banke Leu. Da ovjek ne povjeruje, govorio je Wertheimer, a sin

posjeduje jedan od najveih kemijskih koncerna! vicareva prva ena umrla je pod nerazjanjenim okolnostima, nitko o tome ne zna istinu. Moja sestra kao druga ena jednog skorojevia, govorio je Wertheimer, pomislio sam. Jednom je osam sati sjedio u ledeno hladnoj katedrali sv. Stjepana i buljio u oltar. Podvornik ga je istjerao iz crkve rijeima: Gospodine, zatvaramo! Na odlasku je podvorniku dao novanicu od sto ilinga. Bio je to kratak spoj, govorio je Wertheimer. Imao sam potrebu sjediti u katedrali sv. Stjepana dok ne padnem mrtav, govorio je. Ali nije mi uspjelo, ma koliko se koncentrirao na tu elju, rekao je, a sve nae elje ostvaruju se samo ako se na njih koncentriramo. Od djetinjstva je imao elju da umre, da se ubije, ali nikad se na nju nije dovoljno koncentrirao, govorilo se. Nije mogao izii na kraj s injenicom da se rodio u svijetu koji mu je od samog poetka u svakoj svojoj pojedinosti bio odvratan. Kako je postajao stariji, mislio je da e elja za smru jednom nestati, ali ta je elja iz godine u godinu bivala sve intenzivnija, pa ipak ne do krajnjih granica intenziteta i koncentracije, govorio je. Moja uznapredovala radoznalost sprijeila je moje samoubojstvo, govorio je, pomislio sam. Ocu ne opratamo to nas je napravio, majci ne opratamo to nas je rodila, govorio je, a sestri ne opratamo to je sve vrijeme svjedok nae nesree. Egzistirati ne znai nita drugo nego oajavati, govorio je. Ustanem li, s gadenjem u razmiljati o sebi i zgrozit u se pred svime to mi predstoji. Legnem li, ne

osjeam druge elje nego da umrem, da se vie ne probudim, ali onda se ponovno budim i uas se ponavlja punih pedeset godina, govorio je. Zamislimo li da pedeset godina ne elimo nita nego da umremo, a svejedno smo ivi i ne moemo to promijeniti, jer smo skroznaskroz nedosljedni. Jer smo sam jad i sama niskost. Nikakav talent za glazbu, nikakav talent za egzistenciju, tvrdio je. Toliko smo naduti da mislimo kako je studij glazbe sve to nam treba, a da pritom nismo u stanju ak ni da ivimo, ak ni da egzistiramo, jer mi i ne egzistiramo, ve neto egzistira nas, rekao je jednom prilikom na Wahringerstrafie, nakon to smo etiri sata hodali Brigittenauom, sve do potpune iznemoglosti. Neko smo itave noi provodili u Koralju, a sad ne idemo vie ni u Kolloseum, rekao je, kflkp li se sve mijenja u apsolutnu nepovoljnost. Mislimo da imamo prijatelja, a s vremenom vidimo da ga nemamo, jer nemamo uope nikoga, to je istina, govorio je. Dok sam se grevito drao Bosendorfera, sve se s vremenom ispostavilo kao uasna zabluda. Glenn je imao sreu da doivi slom za svojim Steinwayem, usred Goldberg varijacija. On ve godinama pokuava doivjeti slom, no uinak izostaje. Vie puta bio je sa sestrom u Glavnoj praterskoj aleji, ne bi li joj se poboljalo zdravstveno stanje, govorio je, da udahne svje zrak, ali ona te izlete ne honorira, zato bas Glavna pratersfa aleja, a ne Gradie, zato ba Glavnapratersl{a aleja, a neKreuzstein ili Retz, nikako da ona bude zadovoljna, a sve sam uinio za nju, mogla je kupiti svaku haljinu koju je poeljela, govorio je. Razmazio sam je, govorio je. Na vrhuncu razmaenosti pobjegla je u Zizers kod Chura, u taj stravian kraj, govorio je. Svi bjee u vicarsku kad

vie ne znaju kamo bi, govorio je, pomislio sam. Ali vicarska je onda ipak za sve smrtonosna tamnica, malopomalo uguit e se u vicarskoj, kao to e se i moja sestra uguiti od vicarske, on to moe predvidjeti, Zizers e je ubiti, vicarac e je ubiti, vicarska e je ubiti, govorio je, pomislio sam. I kud ba u Zizers, u tu perverznu jezinu tvorevinu, govorio je, pomislio sam. Moda je to bila roditeljska koncepcija, roditeljski raun, moja sestra i ja za itav ivot. Ali ta roditeljska koncepcija, taj roditeljski raun, nisu imali smisla. Napravit emo sina, bit e da su mislili roditelji, a uz njega i jednu sestru, i njih e dvoje egzistirati jedno uz drugo do kraja ivota, meusobno e se potpomagati i meusobno unitavati, moda je to bila roditeljska misao, avolska roditeljska misao, govorio je. Roditelji naprave koncepciju, ali ta koncepcija po prirodi stvari nema smisla, govorio je. Sestra se nije drala koncepcije, ona je jaa, govorio je, ja sam uvijek bio slabiji, apsolutno slabiji dio, govorio je Wertheimer. Kad se uspinjao, gotovo da uope nije mogao doi do zraka, a svejedno bi mi uvijek pobjegao. Nije se mogao uspinjati uza stube, pa ipak, na trei kat stizao bi prije mene. Sve su to bili pokuaji samoubojstva, pomislio sam, promatrajui salu za goste, uzaludni pokuaji da se pobjegne pred egzistencijom. Jednom je sa sestrom otputovao u Passau, jer ga je otac uvjerio da je Passau lijep grad, grad za odmor, izuzetan grad, ali tek to su stigli u Passau, uvidjeli su da je Passau jedan od najodvratnijih gradova uope, grad koji se trudi natjecati sa Salzburgom, a odie bespomonou, runoom i odvratnom tupou, grad koji se u svojoj perverznoj

nadutosti naziva gradom na tri rijeke. Samo su malo uli u taj grad na tri rijeke i odmah se okrenuli. Kako satima nije bilo vlaka kojim bi se vratili u Be, uzeli su taksi. Nakon tog doivljaja u Passauu, godinama vie nisu odlazili ni na kakva putovanja, pomislio sam. Ako bi sestra poeljela nekamo otputovati, Wertheimer bi joj samo rekao: sjeti se Passaua!, guei u zametku svaku debatu o putovanju izmeu sebe i sestre. Na mjesto Bosendorfera, koji je prodan na drabi, postavljen je jozefinski pisai stol, pomislio sam. Ali mi ne moramo neprestance htjeti studirati, pomislio sam, posve je dovoljno ako samo mislimo i dopustimo naem miljenju da odluta kud eli. Da popustimo pred svjetonazorom i predamo mu se, ali to je najtee, pomislio sam. U vrijeme kad je prodao Bosendorfer na drabi, Wertheimer jo nije bio sposoban za takav postupak, a ni kasnije, za razliku od mene, koji sam za to bio spreman, pomislio sam. Ta prednost omoguila mi je da jednog dana nestanem iz Austrije, nosei sa sobom tek malu putnu torbu, prvo u Portugal, a potom u panjolsku, gdje sam se skrasio u Calle del Prado, odmah pokraj Sothebya. Iznenada i takorei preko noi, postao sam umjetnicom svjetonazora. Ne mogu a da se ne nasmijem toj mojoj trenutanoj jezinoj tvorevini. Pribliio sam se kuhinjskom prozoru na nekoliko koraka, ali znao sam da kroz kuhinjski prozor ne mogu gledati, jer je, kao to sam rekao, u potpunosti prljav. Austrijski kuhinjski prozori svi su u potpunosti prljavi, tako da se kroz njih nita ne vidi, to je, pomislio sam, po prirodi stvari najvea prednost, jer da nije tako, ovjek bi gledao ravno u katastrofu, u kaos austrijske kuhinjske prljavtine. I tako sam se ponovno odmaknuo nekoliko

koraka od kuhinjskog prozora i ostao stajati tamo gdje sam sve vrijeme stajao. Glenn je umro u za njega najpogodnijem trenutku, pomislio sam, ali Wertheimer se nije ubio u trenutku koji bi za njega bio najpogodniji; tko se ubije, nikad to ne uini u najpogodnijem trenutku, ali takozvana prirodna smrt uvijek nastupa u pogodnom trenutku. Wertheimer je htio biti poput Glenna, pomislio sam, htio je pokazati sestri i oduiti joj se za sve, objesivi se stotinjak koraka od njene kue u Zizersu. Kupio je kartu za Zizers kod Chura, odvezao se u Zizers i objesio stotinjak koraka od sestrine kue. Kad su ga pronali, vie dana nisu ga identificirali kao onog koji je bio. Tek pet ili est dana nakon to su ga pronali, jednom slubeniku u bolnici u Churu zapelo je za oko prezime Wertheimer, koje je doveo u vezu sa suprugom vlasnika kemijskog koncerna, koja mu je bila poznata kao biva gospoda Wertheimer, pa se raspitao u Zizersu postoji li nekakva veza izmeu samoubojice Wertheimera koji lei u prosekturi i supruge vlasnika kemijskog koncerna iz Zizersa. Wertheimerova sestra, koja uope nije znala da se stotinjak koraka od njene kue netko objesio, smjesta je, kau, odjurila u prosekturu u Chur i identificirala svog brata. Wertheimerov raun dao je smisla: svoju sestru je nainom samoubojstva, kao i izborom mjesta na kojem gaje poinio, bacio u doivotni osjeaj krivnje, pomislio sam. Takav raun ide uz Wertheimera, pomislio sam. Ali na taj nain ispao je jadan, pomislio sam. Iz Traicha je ve otputovao s namjerom da se objesi na stablu stotinjak koraka od sestrine kue, pomislio sam, nije to bio nikakav spontani in. Iz Madrida nikad ne bih otiao

na njegov pogreb u Chur, pomislio sam, ali kako sam ve bio u Beu, bilo je posve normalno da otputujem u Chur. A iz Chura u Traich. Sad mislim da bi bilo bolje da sam iz Chura otiao ravno u Be, umjesto da se zaustavljam u Traichu. Trenutano mi nije bilo jasno to uope ovdje traim, izuzmem li to sasvim jeftino zadovoljenje znatielje, jer to da bih bio nuan samo sam si umislio i pokuao se u to uvjeriti. Wertheimerovoj sestri nisam rekao da namjeravam otii u Traich, tim vie to u Churu nisam ni imao tu ideju. Tek u vlaku sinulo mi je da bih mogao izii u Attnang Puchheimu, nastaviti preko Traicha i prenoiti u Wankhamu, kao to sam obiavao i za ranijih posjeta Traichu, pomislio sam. Uvijek sam mislio da u jednog dana otii na Wertheimerov pogreb, po prirodi stvari nisam znao kad, ali da e se to dogoditi - iako nikad nisam spomenuo tu misao, pogotovo ne pred Wertheimerom, dok mi je on veoma esto govorio da e jednog dana otii na moj pogreb - u to sam bio siguran, pomislio sam, ekajui i dalje da se pojavi gostioniarka. I bio sam siguran da e se Wertheimer jednog dana ubiti, iz svih tih razloga kojih sam neprestance bio svjestan. Glennova smrt, kako se uspostavilo, nije bila presudna za njegovo samoubojstvo, ve injenica da ga je ostavila sestra, no Glennova smrt ve je oznaila poetak njegova kraja, dok je inicijalni trenutak bio sestrina udaja za vicarca. Neprestanim pjeaenjem po Beu WertJieimer se pokuao spasiti, ali taj pokuaj je propao i spasa vie nije bilo. Prolazio je kroz omiljene radnike etvrti

dvadesetog i dvadeset prvog okruga, Brigittenau, Kaisermiihlen, Prater, Zirkusgasse, Schiittelstrafe, Radetzkystrae itd. Mjesecima je trkarao po Beu, danju i nou, dok nije doivio slom. Nita vie nije moglo pomoi. Ali i lovaka kua u Traichu, od koje je isprva oekivao egzistencijalni spas, ispostavila se obmanom. Koliko znam, prvo se tri tjedna zakljuao u lovakoj kui, potom je odlazio k drvosjeama i maltretirao ih svojim problemima. Jednostavni ljudi, meutim, ne razumiju komplicirane, pa ih u sebi odbijaju, bezobzirnije nego bilo tko drugi, pomislio sam. Najvea zabluda je pomisliti da bi takozvani jednostavni ljudi mogli nekoga spasiti. ovjek odlazi k njima u najveim nevoljama i doslovce ih moljaka da ga spase, a oni ga samo jo dublje bace u oaj. A i kako bi im uope palo na pamet da spaavaju ekstravagantnog ovjeka u njegovoj ekstravaganciji, pomislio sam. Nakon to ga je napustila sestra, Wertheimer nije imao drugog izbora nego da se ubije, pomislio sam. elio je objaviti knjigu, ali do toga nije dolo, jer je neprestance mijenjao rukopis. Mijenjao ga je toliko esto i toliko dugo, da od rukopisa na kraju nije preostalo nita; mijenjanje njegova rukopisa nije bilo nita drugo nego njegovo potpuno saimanje, sve dok na kraju nije preostalo nita osim naslova Gubitnif{. Sad imam samo jo naslov, rekao mi je, i to je dobro. Ne znam imam li snage da napiem drugu knjigu, ne vjerujem; daje Gubitnik iziao, mislim da bih se bio morao ubiti, rekao je, pomislio sam. Ali, s druge strane, on je bio ovjek cedulja, ispisivao je tisue, desetke

tisua cedulja i skladitio ih u svom stanu na Kohlmarktu, ba kao i u lovakoj kui u Traichu. Moda su ono to te zanima i zbog ega si siao s vlaka u Attnang Puchheimu zaista njegove cedulje, pomislio sam. Ili je to samo taktika kupovanja vremena, jer se grozi Bea. Tisue cedulja, poredanih jedna do druge i objavljenih pod naslovom Gubitni^, pomislio sam. Kojeta. Procijenio sam da je unitio sve cedulje u Traichu i Beu. Ne ostavljati tragove, bila je takoer jedna od njegovih omiljenih izreka. Kad prijatelj umre, pribit emo ga za njegove nekadanje izreke i izjave, ubiti ga njegovim vlastitim orujem. S jedne strane on ivi u svemu to je za ivota rekao nama (i drugima), s druge strane ubit emo ga time. to se tie njegovih izjava i biljeki, mi smo prema njemu najbezobzirniji, pomislio sam. Ako nemamo biljeki, jer ih je mudro unitio, poseemo za njegovim izjavama da unitimo njega, pomislio sam. Izrabljujemo ostavtinu da jo vie unitimo onog koji nam ju je ostavio, da mrtvaca jo vie ubijemo, a ako nam nije ostavio dostatnu ostavtinu za unitavanje, smislit emo je, smiljajui posve jednostavno izjave protiv njega itd., pomislio sam. Nasljednici su okrutni, oni koji ostaju za pokojnikom ne poznaju ni najmanji obzir, pomislio sam. Tragamo za svjedoanstvima protiv njega, a za sebe, pomislio sam. Krademo sve to moe biti upotrijebljeno protiv njega, ne bismo li poboljali vlastiti poloaj, pomislio sam. To je cijela istina. Wertheimer je uvijek bio kandidat za samoubojstvo, ali on je preopteretio svoj raun, on se morao ubiti godinama^rz/e svog stvarnog samoubojstva, dugo prije Glennove smrti, mislio sam. Ovako je njegovo samoubojstvo nezgodno, nisko ve stoga to se ubio

ba pred sestrinom kuom u Zizersu, pomislio sam prije svega, a kako bih ublaio vlastitu neistu savjest, koja se jo nije bila pomirila sa injenicom da nisam odgovorio na Wertheimerova pisma, da sam ga manje ili vie sramotno ostavio na cjedilu, da ne mogu napustiti Madrid, to je bila samo podmukla la, za kojom sam posegnuo kako se ne bih morao posvetiti svome prijatelju koji je, kako vidim, od mene oekivao posljednju mogunost preivljavanja, koji mi je poslao u Madrid etiri pisma o svom samoubojstvu, tek na peto otpisao sam mu da se nikako ne mogu maknuti iz grada, da ne mogu unititi svoj rad samo zbog putovanja u Austriju, svejedno u koju svrhu. Pretpostavio sam mu spis O Glennu Gouldu, taj jadni pokuaj koji u, kako sam mislio, odmah po povratku u Madrid baciti u pe, jer nema ni najmanju vrijednost. Wertheimera sam, pomislio sam, sramno ostavio na cjedilu, u njegovoj najveoj nevolji okrenuo sam mu leda. No, pomisao na vlastitu krivnju za njegovo samoubojstvo vehementno sam potisnuo, uvjeravajui se da mu vie ne bih bio ni od kakve koristi, da ga ne bih bio mogao spasiti, jer je ve bio zreo za samoubojstvo. Mora da je bila kriva visoka kola, pomislio sam, pa jo k tome visoka glazbena kola! U prvom redu ideja da postane slavan, i to na najjednostavniji nain, najveom moguom brzinom, za to je po prirodi stvari visoka glazbena kola idealna odskona daska, mislili smo nas trojica - Glenn, Wertheimer i ja. Ali samo Glennu je polo za rukom to smo sva trojica namjeravali, Glenn je naposljetku ak i nas zloupotrijebio za vlastite svrhe, pomislio sam,

zloupotrijebio je sve samo da postane Glenn Gould, makar i nesvjesno, pomislio sam. Nas dvojica, Wertheimer i ja, morali smo odustati, samo da oslobodimo put za Glenna. Tu misao trenutano nisam doivio kao apsurdnu, kakvom mi se ini danas, pomislio sam. Ali Glenn je bio genij ve kad je stigao u Europu i upisao teaj kod Horowitza; mi smo u tom trenutku ve bili krahirali, pomislio sam. Ja u osnovi i nisam elio postati klavirski virtuoz; Mozarteum i sve to je u vezi s njim za mene je bila samo izlika da se spasim iz injenine dosade spram svijeta, iz moje vrlo rane prezasienosti ivotom. A Wertheimer se, u biti, ponaao poput mene, zato od nas, kao to sam rekao, na kraju nije bilo nita, jer nismo ni pomiljali da bismo postali neto, za razliku od Glenna, koji je elio pod svaku cijenu postati Glenn Gould i koji je morao doi u Europu samo kako bi zloupotrijebio Horowitza, kako bi postao genij, za ime je udio kao ni za im drugim, takorei klavirsko svjetsko iznenaenje. Rijeju svjetsko iznenaenje zabavljao sam se u sali za goste, ekajui i dalje da se pojavi gostioniarka, koja je, kako sam mislio, zacijelo bila zaokupljena hranjenjem svinja iza gostionice, to se moglo zakljuiti po zvukovima koji su dopirali odande. Osobno nikad nisam imao potrebu za svjetskim iznenaenjem, a nije je imao ni Wertheimer, pomislio sam. Wertheimerova glava bila je slinija mojoj nego Glennova, pomislio sam; za razliku od mene i Wertheimera, koji smo bili glave razuma, on je na ramenima apsolutno nosio glavu virtuoza. Ali kad bih sad morao rei to je to glava virtuoza, to mi ne bi polo za rukom, ba kao ni da pokuam rei to je to glava razuma. Nije se Wertheimer sprijateljio s Glennom

Gouldom, nego ja, ja sam se pribliio Glennu i sprijateljio se s njime, a tek tada nam se pridruio Wertheimer, koji je medu nama u osnovi uvijek ostao autsajder. Ali sva trojica bili smo, moe se rei, prijatelji za itav ivot, pomislio sam. Wertheimer je svojoj sestri samom injenicom da se ubio nanio teku tetu, pomislio sam, provincijalno gnjezdace Zizers uvijek e se s nelagodom prisjeati samoubojstva brata supruge vlasnika kemijskog koncerna, a jo e joj vie nakoditi bezobrazluk to se objesio ba preko puta njezine kue, pomislio sam. Wertheimer za ivota nije drao do pogrebnih sveanosti, pomislio sam, ali u Churu, gdje je sahranjen, takve mu ionako ne bi bile upriliene. Znakovito je da je pogreb obavljen u pet sati ujutro, a prisustvovali smo mu, uz ljude iz jednog pogrebnog poduzea iz Chura, samo Wertheimerova sestra, njezin mu i ja. 7j&\ys\ li jo jednom vidjeti Wertheimera, pitala me zaudo Wertheimerova sestra, no ja sam smjesta odbio. Taj prijedlog bio mi je odbojan, kao i itav postupak i ljudi koji su sudjelovali u njemu. Bilo bi bolje da uope nisam doao na sahranu u Chur, mislio sam kasnije. Iz telegrama koji mi je poslala Wertheimerova sestra nije proizlazilo da se Wertheimer ubio, ve je bio naznaen samo termin pogreba. Isprva sam mislio da je umro za vrijeme posjeta sestri. Takav posjet zaudio me je po prirodi stvari jer ga nikako nisam mogao zamisliti. Wertheimer nikad ne bi posjetio sestru u Zizersu, pomislio sam. Svoju sestru, pomislio sam, kanjavao je najteom kaznom, unitavajui joj mozak doivotno. Putovanje od Bea do Chura trajalo je trinaest sati,

austrijski vlakovi su zaputeni, u restoranima, ako takvi uope postoje, ovjek dobiva najloije jelo. Htio sam, uz au mineralne vode na stolu, nakon dvadeset godina ponovno proitati Musilove Pomutnje gojenca Torlessa, to mi nije polo za rukom, jer pripovijetke vie ne podnosim, proitam jednu stranicu i onda sam nesposoban da nastavim itanje. Opise vie ne mogu podnijeti. S druge strane nije bilo mogue ni da vrijeme prikratim Pascalom; Misli sam znao napamet, a i oduevljenje Pascalovim stilom brzo se iscrpio. Zadovoljio sam se, dakle,promatranjem krajolika. Gradovi djeluju propalo dok se prolazi pokraj njih, seoske kue sve su, pak, ruinirane nakon to su njihovi vlasnici iupali stare seljake prozore i zamijenili ih plastinima. Krajolikom vie ne prevladavaju zvonici crkvi, ve plastini silosi, predimenzionirani skladini tornjevi. Vonja od Bea do Linza vonja je kroz sam neukus. Od Linza do Salzburga nije nita bolje. A tirolska brda izazivaju tjeskobu. Vorarlberg sam uvijek mrzio, ba kao i vicarsku, u kojoj stanuje tupost, kako mi je otac uvijek govorio, u emu mu nikad nisam proturjeio. Chur sam poznavao iz vremena kad sam s roditeljima putovao u Sankt Moritz, pa bismo morali prenoiti u Churu, uvijek u istom hotelu, u kojem je smrdjelo po aju od metvice i u kojem su poznavali mog oca i davali mu dvadeset posto popusta, jer je kxoz etrdeset godina ostao vjeran hotelu. Bio je to takozvani dobar hotel u sreditu grada, ne znam vie kako se zvao, mogue KSuncu, ako se ne varam, iako je bio smjeten u najmranijem dijelu grada. U churskim restoranima toilo se najloije vino i

servirale najgore kobasice. Moj otac veerao je s nama uvijek u hotelu, naruivao takozvanu sitnicu i nazivao Chur ugodnom stanicom, to nisam razumio, jer sam Chur uvijek doivljavao kao izrazito neugodan grad. Poput stanovnika Salzburga, oni u Churu bili su mi omraeni zbog njihove planinske tuposti. Uvijek sam doivljavao kao kaznu kad sam s roditeljima, a ponekad i samo s ocem, morao odlaziti u Sankt Moritz i pritom prenoiti u Churu, uvijek u tom beznadnom hotelu, gdje su prozori gledali na neku ulicu ija se vlaga uspinjala do drugog kata. U Churu, pomislio sam, nikad nisam prespavao, jer me oaj svaki put tjerao da budan doekam zoru. Chur je zaista najtmurnije mjesto koje sam ikad vidio, ak ni Salzburg nije toliko tmuran, i ovjek se naposljetku ne razboli toliko od njega kao od Chura. A i stanovnici Chura odgovaraju svome gradu. U Churu ovjek, ma ostao i jednu jedinu no, moe biti ruiniran za itav ivot. Ali do danas nije mogue da se od Bea do Sankt Moritza vlakom doe u jednom danu, pomislio sam. Prenoio sam izvan Chura, jer mi je Chur, kao to sam ve rekao, jo iz djetinjstva ostao u vrlo deprimirajuem sjeanju. Jednostavno sam se provezao kroz Chur i zaustavio izmeu Chura i Zizersa, gdje sam zamijetio tablu hotela. Plavi orao, proitao sam sljedeeg jutra, naputajui pred pogreb hotel. Po prirodi stvari nisam spavao. Glenn zaista nije bio presudan za Wertheimerovo samoubojstvo, pomislio sam; bio je to odlazak sestre i njena udaja za vicarca. Glennove Goldberg varijacije presluao sam, uzgred,

pred odlazak u Chur u svom bekom stanu, nekoliko puta zaredom. Za to vrijeme nekoliko puta sam ustao iz fotelje i hodao goredolje po radnoj sobi, zamiljajui kako Glenn zaista svira Goldberg varijacije u mom stanu. Hodajui goredolje pokuavao sam dokuiti u emu je razlika izmeu interpretacija na tim ploama i interpretacija dvadeset i osam godina ranije u Mozarteumu, preda mnom, Horowitzom i Wertheimerom. Nisam uoio nikakve razlike. Glenn je prije dvadeset i osam godina Goldberg varijacije svirao na isti nain kao i na tim ploama, koje mi je, uzgred, bio poklonio za pedeseti roendan. Dao ih je jednoj prijateljici iz New Yorka da mi ih odnese u Be. Sluao sam ga kako svira Goldberg varijacije i pomislio kako je bio uvjeren daje tom interpretacijom stekao besmrtnost. Moe biti da mu je to i uspjelo, pomislio sam, jer ne mogu zamisliti da bi osim njega ikad postojao klavirist koji bi Goldberg varijacije svirao na isti nain kao on, to znai tako genijalno kao Glenn. Dok sam za ljubav svog spisa o Glennu presluavao Goldberg varijacije, jo sam preciznije uoio zaputenost mog stana, u kojem nisam bio tri godine. Nitko drugi takoer nije bio u mom stanu, pomislio sam. Nije me bilo tri godine, u potpunosti sam se bio povukao u Calle del Prado, kroz te tri godine povratak u Be nisam mogao ni zamisliti, a nisam ni pomiljao da bih se ikad vratio u Be, taj duboko omraeni grad, u Austriju, tu duboko omraenu zemlju. Pomislio sam da mi je bio spas to sam iz Bea takorei definitivno otiao, i to ba u Madrid, koji mi je postao idealnim sreditem egzistencije, i to ne s vremenom, ve od prvog trenutka.

U Beu bi me, kako je Wertheimer govorio, s vremenom poderali, uguio bih se od Beana, a Austrijanci bi me uope unitili. Sve u meni takvo je da se u Beu mora uguiti, a u Austriji e biti uniteno, pomislio sam, kao to je i Wertheimer smatrao da ga Beani moraju uguiti, a Austrijanci unititi. Ali Wertheimer nije bio ovjek koji bi preko noi mogao otii u Madrid ili Lisabon ili Rim; on to, za razliku od mene, nikako nije mogao. Tako mu je preostala jo samo mogunost da se skloni u Traich, ali u Traichu je za njega sve bilo jo mnogo gore. U Traichu je morao propasti takorei sam sa svojim duhovnim znanostima. Zajedno sa sestrom - da, ali sam s duhovnim znanostima u Traichu ne, pomislio sam. Grad Chur, koji uope nije poznavao, naposljetku je ve po imenu, po rijei Chur, toliko zamrzio daje naprosto morao otputovati tamo da se ubije, pomislio sam. Rije Chur prisilila ga je, ba kao i rije Zizers, da otputuje u vicarsku i da se objesi na stablu koje se po prirodi stvari moralo nalaziti nedaleko sestrine kue. Unaprijed dogovoreno, bio je takoer jedan od njegovih izraza, koji zaista odgovara i njegovu samoubojstvu, pomislio sam. Njegovo samoubojstvo bilo je unaprijed dogovoreno, pomislio sam. Svi zasadi u meni su smrtonosni, rekao mi je jednom prilikom, sve u meni zasadili su na smrtonosan nain moji zaetnici, govorio je, pomislio sam. Stalno je itao knjige u kojima se govori o samoubojicama, u kojima se govori o bolestima i smrtnim sluajevima, pomislio sam stojei u gostionici, knjige u kojima se opisuju ljudska bijeda, bezizlaznost i

besmislenost, u kojima je sve uvijek razorno i smrtonosno. Zato je iznad svega volio Dostojevskog i sve njegove nasljednike, uope, volio je rusku knjievnost, koja je zaista smrtonosna, ali i depresivne francuske filozofe. Najradije i s najveim zanimanjem itao je medicinsku literaturu, te bi ga njegovi putovi svako toliko vodili u bolnice i umiralita, starake domove i mrtvanice. Ta navika ostala mu je do samoga kraja; iako se bojao bolnica i umiralita, starakih domova i mrtvanica, uvijek bi odlazio u te bolnice i umiralita, starake domove i mrtvanice. A ako mu ne bi bilo mogue ui u bolnicu, itao je spise i knjige o bolestima i bolesnicima, knjige i spise o umiranju kad ne bi mogao ui u umiralite, knjige i spise o starcima kad ga ne bi pustili u staraki dom, te knjige i spise o mrtvacima, ukoliko mu se ne bi pruila prilika za posjet mrtvanici. Po prirodi stvari elimo praktian odnos s predmetima koji nas fasciniraju, rekao je jednom prilikom, dakle, prije svega odnos spram bolesnih i umiruih, staraca i mrtvaca, jer nam teorija tu nije dovoljna, no na duge staze naprosto smo osueni na teorijski odnos, govorio je, pomislio sam. Njega su fascinirali ti ljudi u svojoj nesrei, uglavnom nesrea, ne i ljudi sami, nesrea koju je nalazio posvuda gdje su ljudi, pomislio sam. Bio je ovisan o ljudima, jer je bio ovisan o nesrei, pomislio sam. ovjek je nesrea, govorio je neprestance, pomislio sam; samo lude tvrde suprotno. Roenje je nesrea, govorio je, a dokle god ivimo, mi je nastavljamo, prekida je tek smrt. Ali to ne znai da smo samo nesretni, naa nesrea pretpostavka je da uope moemo biti sretni, samo zaobilaznim putem nesree moemo osjetiti sreu,

govorio je, pomislio sam. Moji roditelji nisu mi pokazali nita osim nesree, govorio je, to je istina, pomislio sam, a ipak, oni su uvijek bili sretni, tako da nije mogao rei da su mu roditelji bili nesretni ljudi, ali ni da su bili sretni, kao to o sebi samom nije mogao rei da je bio sretan ili nesretan, jer su ljudi ujedno sretni i nesretni, pri emu je srea u njima pokatkad vea od nesree, ili obrnuto. Ali injenica je da u ovjeku ima vie nesree nego sree, govorio je, pomislio sam. Bio je pisac aforizama, napisao je za ivota nebrojene aforizme, pomislio sam, mogue je da ih je unitio. Piem aforizme, govorio je, pomislio sam, to je manje vrijedna umjetnost duhovnosti kratkog daha, od koje su odreeni ljudi prije svega u Francuskoj ivjeli i jo uvijek ive, ja ih nazivam polovinim filozofima za noni ormari medicinske sestre, mogao bih rei i kalendarski filozofi za sve i svakog, ije izreke povremeno itamo na zidovima lijenikih ekaonica; takozvani negativni medu njima odvratni su ba kao i takozvani pozitivni. Ali ja se nisam mogao odviknuti od tog pisanja aforizama, naposljetku, bojim se da sam ih napisao ve na milijune, govorio je, pomislio sam, i mislim da e biti dobro ako ih unitim, jer ja njima ne namjeravam jednog dana tapecirati zidove u bolnicama i upnim uredima, kao to ih tapeciraju Goetheom, Lichtenbergom i drugovima, rekao je, pomislio sam. Kako nisam roen da budem filozof, postao sam, ne posve nesvjesno, aforistiar, jedan od onih odvratnih participatora u filozofiji, kakvih ima na tisue, govorio je, pomislio sam. Bit je u tome da se vrlo malim idejama cilja na vrlo velik uinak i tako obmanjuje ovjeanstvo,

govorio je, pomislio sam. U biti ja nisam nita drugo nego jedan od tih prostakih, opasnih aforistiara, koji su se u svojoj bezgraninoj beskrupuloznosti i nepopravljivoj drskosti pomijeali s filozofima kao jelenci s jelenima, govorio je, pomislio sam. Kad prestanemo piti, umireno od ei, kad prestanemo jesti, umireno od gladi, govorio je, na takve mudrosti svode se svi aforizmi, osim ako im autor nije Novalis, ali i Novalis je izrekao mnoge besmislice, govorio je, pomislio sam. U pustinji vapimo za vodom, tako otprilike glasi Pascalova maksima, govorio je, pomislio sam. U biti nam od velikih filozofskih ostvarenja preostaje tek jadan aforistiki okus u ustima, svejedno o kojoj filozofiji ili kojem filozofu govorili, sve se osipa i mrvi, pribliimo li mu se sa svim naim sposobnostima, dakle svim instrumentima duha kojima raspolaemo, govorio je, pomislio sam. Sve vrijeme govorim o duhovnim znanostima, a ne znam ak ni to bi te duhovne znanosti trebale biti, nemam pojma o njima, govorio je, pomislio sam. Govorim o filozofiji, a nemam pojma o filozofiji, govorim o egzistenciji, a nemam pojma to je to, govorio je. Nae polazite uvijek je to da ni o emu nita ne znamo, ak i da ni o emu nemamo pojma, govorio je, pomislio sam. Tek to smo se neemu posvetili, guimo se u naem nevjerojatnom materijalu, koji nam na svim podrujima stoji na raspolaganju, to je istina, govorio je, pomislio sam. I premda smo toga svjesni, uvijek emo se iznova posveivati naim takozvanim duhovnim problemima i uputati se u nemogue, pokuavajui stvoriti duhovni proizvod. To je ludilo, govorio je, pomislio sam. Naelno smo osposobljeni za sve, isto tako naelno krahirat emo u svemu, govorio je, pomislio sam. Usukali su se u

jednu jedinu uspjelu reenicu, nai veliki filozofi, nai najvei pjesnici, govorio je, pomislio sam. To je istina, mi se esto prisjeamo tek takozvanog filozofskog kolorita, niega drugog, govorio je, pomislio sam. Studiramo udovino djelo, primjerice Kantovo, a ono se s vremenom usue u malu istonoprusku Kantovu glavu i sasvim nestvaran svijet sazdan od magle i noi, koji skonava u istoj bespomonosti kao i svi drugi, govorio je, pomislio sam. udovini svijet elio je biti, a preostao je tek smijean detalj, govorio je, pomislio sam, kao to to uvijek i svugdje biva. Takozvano veliko na koncu dosee toku na kojoj osjeamo samo jo ganutost zbog njegove nakarade i jada. U svijetlim trenucima uvida Shakespeare e se takoer svesti na nakaradu, govorio je, pomislio sam. Bogovi nam se ve dugo ukazuju samo s bradom na vrevima za pivo, govorio je, pomislio sam. Samo luda osjea divljenje, govorio je, pomislio sam. Takozvani duhovni ovjek izgorjet e u jednom, kako mu se ini, epohalnom djelu, a da na kraju svejedno ispadne smijean, zvao se on Schopenhauer ili Nietzsche, to je svejedno, bio on Kleist ili Voltaire, sve to vidimo je ganudjiv ovjek, koji je zloupotrijebio svoju glavu i na kraju doveo samog sebe do apsurda. ovjek kojeg povijest neprestance gazi. Velike mislioce zatvorili smo u svoje vitrine s knjigama, iz kojih bulje u nas, zauvijek osueni da budu smijeni, govorio je, pomislio sam. Danonono ujem jadikovku velikih mislioca koje smo zatvorili u svoje vitrine s knjigama; te smijene duhovne veliine stavili smo pod staklo kao usukane glave, govorio je, pomislio sam. Svi ti ljudi ogrijeili su se

o prirodu, govorio je, poinili kapitalni zloin protiv duha, zbog toga ih kanjavamo i zauvijek zatvaramo u vitrine s knjigama. Jer u naim vitrinama s knjigama oni e se uguiti, to je istina. Nae biblioteke su takorei kaznionice u koje smo zatvorili svoje duhovne veliine, Kant je po prirodi stvari dobio samicu, kao i Schopenhauer, Nietzsche, Pascal, Voltaire, Montaigne; svi velikani nalaze se u samicama, svi ostali u masovnim elijama, ali svi su, dragi moj, utamnieni zauvijek, to je istina. I jao onome medu tim kapitalnim zloincima koji se drzne pobjei, jer toga e smjesta unititi i uiniti smijenim, to je istina. ovjeanstvo zna kako da se obrani od svih tih takozvanih duhovnih veliina, govorio je, pomislio sam. Duh, gdje god se pojavi, unitavaju i zatvaraju, proglaavajui ga po prirodi stvari smjesta zloduhom, govorio je, pomislio sam promatrajui strop u sali za goste. Ali sve to govorimo puke su besmislice, govorio je, pomislio sam, svejedno to rekli, besmisleno je, a na ivot ionako je sama besmislenost. Rano sam to shvatio, tek to sam poeo razmiljati, ve sam to shvatio, govorimo samo besmislice, sve to kaemo je besmisleno, ali besmisleno je i sve to nam kau, kao to je besmisleno sve to se uope kae, u ovom svijetu dosad su se govorile samo besmislice, govorio je, zaista i po prirodi stvari, sve to se ikad napisalo su besmislice, sve napisano to posjedujemo su besmislice, jer to i ne moe biti nita drugo nego hrpa besmislica, to nam dokazuje povijest, govorio je, pomislio sam. Naposljetku sam se sl{bnio u pojam aforistiara, govorio je, i zaista sam jednom, kad su me pitali za profesiju, odgovorio da sam aforistiar. Ali ljudi nisu shvatili to sam time elio

rei, kao to nikad ne razumiju kad neto kaem, jer to to kaem ne znai da sam to to sam rekao zaista rekao, govorio je, pomislio sam. Kaem neto, govorio je, pomislio sam, a zapravo govorim neto sasvim drugo. Tako sam itav ivot morao provesti u samim nesporazumima, govorio je, pomislio sam. Da budemo precizni, mi se ionako raamo u svijetu prepunom nesporazuma, iz kojih se ne moemo izvui dokle god egzistiramo; moemo se naprezati koliko elimo, to nam nita nee pomoi. To, meutim, zamjeuje svatko, govorio je, pomislio sam, jer svatJco neprestance govori neto, a da ga drugi pogreno shvate, u toj jednoj jedinoj toci na kraju e se ipak svi sloiti, govorio je, pomislio sam. Nesporazum nas baca u svijet pun nesporazuma, koji moramo podnositi kao svijet sazdan od samih nesporazuma, naputajui ga s jednim velikim nesporazumom, jer smrt je ipak najvei od svih nesporazuma, govorio je, pomislio sam. Wertheimerovi roditelji bili su mali ljudi, sam WertJieimer bio je vei od svojih roditelja, pomislio sam. Bio je, kako se kae, stasit ovjek, pomislio sam. Samo u Hietzingu Wertheimeri su posjedovali tri gospodske vile, a kad se jednom radilo o tome eli li Wertheimer da mu otac prepie jednu od njihovih grinzinkih vila, javio mu je da za nju ne gaji nikakav interes, kao to ne gaji nikakav interes ni za ostale vile svog oca, koji je posjedovao nekoliko tvornica u Lobauu, kao i mnoge pogone u itavoj Austriji i inozemstvu, pomislio sam. Wertheimeri su uvijek, kako se kae, ivjeli na visokoj nozi, ali nitko to nije prepoznao, jer oni nisu dozvoljavali da se to prepozna;

njihovo bogatstvo nije se, barem na prvi pogled, moglo iitati iz njihove pojave. Brat i sestra Wertheimer u osnovi nisu imali nikakva interesa za roditeljsko nasljedstvo, tako da ni Wertheimer ni njegova sestra u trenutku ostavinske rasprave nisu imali pojma o razmjerima imetka koji im je pripao; raspodjela imetka koju je proveo jedan odvjetnik iz sredita grada jedva da ih je zanimala, mada su bili iznenaeni injeninim bogatstvom koje je odjednom bilo njihovo, iako su ga oni doivljavali kao veliku smetnju. Sve osim stana na Kohlmarktu i lovake kue u Traichu unovili su i uloili po itavom svijetu uz pomo jednog odvjetnika iz obitelji, rekao je Wertheimer jednom prilikom, iako nije obiavao govoriti o svojim imovinskim odnosima. Tri etvrtine roditeljskog imetka otpalo je na Wertheimera, jedna etvrtina na njegovu sestru, koja je svoje bogatstvo takoer uloila u razne banke u Austriji, Njemakoj i vicarskoj, pomislio sam. Brat i sestra Wertheimer bili su zbrinuti, kao uostalom i ja, iako se moja imovina nije dala usporediti s onom Wertheimera i njegove sestre. Wertheimerovi pradjed i prabaka bili su jo sirotinja, pomislio sam, koja je u predgraima Lavova guskama zavrtala vratove. Ali, poput mene, i on je potjecao iz trgovake obitelji, pomislio sam. Za jedan roendan otac mu je naumio pokloniti ladanjski dvorac koji se isprva nalazio u vlasnitvu obitelji Harrach, ali sin nije bio spreman da uope pogleda steeni dvorac, na to gaje otac, razljuen po prirodi stvari sinovljevom nezainteresiranou, ponovno prodao, pomislio sam. Brat i sestra Wertheimer vodili su u osnovi skroman ivot, samozatajno, bez velikih prohtjeva, manjevie uvijek u pozadini, spram ega su svi ostali u njihovoj

okolini djelovali poput hvalisavaca. Ni u Mozarteumu se Wertheimerovo bogatstvo nije primjeivalo. Kao, uostalom, ni Glennovo, a Glenn je takoer bio bogat. Naknadno je postalo jasno da su se, takorei, bogatai meusobno pronali, pomislio sam, jer su imali osjeaj za svoju podlogu. Genij Glenn bio je takorei dobrodoao dodatak, pomislio sam. Prijateljstva su, pomislio sam, trajno mogua samo ako su iznikla na odgovarajuoj podlozi svih sudionika, stoje iskustvo pokazalo, pomislio sam. Sve drugo su zablude. Iznenada sam ostao zadivljen hladnokrvnou s kojom sam u Attnang Puchheimu siao s vlaka i otiao u Wankham, ne bih li svratio u Traich, u Wertheimerovu lovaku kuu, iako ni na trenutak nisam pomislio na odlazak do vlastite kue u Desselbrunnu, koja je ve pet godina prazna, i u kojoj, kako pretpostavljam, jer plaam odgovarajue ljude, svakih etiri ili pet dana otvaraju prozore. Zaudio sam se hladnokrvnosti koja mi omoguuje da ovdje, u Wankhamu, elim prenoiti u jednoj od najgorih meni poznatih gostionica uope, iako nepunih dvanaest kilometara dalje stoji moja vlastita kua, u koju, kao to sam odmah pomislio, ni pod kakvim okolnostima neu otii, jer sam se prije pet godina zakleo samome sebi da najmanje deset godina neu otii u Desselbrunn, a ni sad mi nije bilo teko da odrim zadanu rije i savladam se. Desselbrunn sam jednog dana sam za sebe propisno upropastio i uinio nemoguim za ivot, pomislio sam, zbog neprestanog odustajanja od vlastitih nakana u Desselbrunnu. Poetak tog odustajanja bilo je odbacivanje mog Steinwaya, takorei inicijalni trenutak za nemogunost

daljnjeg boravka u Desselbrunnu. Zrak u Desselbrunnu iznenada vie nisam mogao udisati, zidine su mi se gadile, a sobe su prijetile da e me uguiti. Zamislite samo te velike sobe, devet puta est, ili osam puta osam metara, pomislio sam. Mrzio sam te sobe i mrzio sam njihov sadraj, a kad bih iziao iz kue, mrzio sam ljude pred njom, iznenada sam bio nepravedan prema svim tim ljudima koji su mi eljeli samo najbolje, ali upravo mi je to poelo s vremenom ii na ivce, njihova neprestana susretljivost, koja me je poela najjae odbijati. Zatvorio bih se u radnu sobu i buljio kroz prozor a da pritom nisam vidio nita drugo doli vlastitu nesreu. Bjeao bih iz kue i grdio svakoga. Trao bih u umu i iznemogao uao pod stablom. Da zaista ne poludim, okrenuo sam Desselbrunnu leda, barem na deset godina, barem na deset godina, barem na deset godina, govorio sam neprestance samome sebi kad sam napustio kuu i otiao u Be, odakle sam otiao u Portugal, gdje imam rodbinu, u Sintri, u najljepem portugalskom kraju, gdje stabla eukaliptusa doseu visinu od trideset metara, a zrak je najbolji na svijetu. U Sintri u ponovno pronai put do glazbe, koju sam si u Desselbrunnu temeljito i takorei za sva vremena izbio iz glave, mislio sam tada, pomislio sam, i regenerirat u se matematiki preciznim udisanjem zraka s Atlantika. Mislio sam da u tada na Steinwayu mog ujaka iz Sintre nastaviti gdje sam u Desselbrunnu stao, ali to je bila besmislica, pomislio sam. U Sintri sam svaki dan trao est kilometara niz obalu Atlantika, osam mjeseci ne pomiljajui da ponovno sjednem za klavir. Iako su mi

ujak i svi ostali ukuani neprestance govorili da im neto odsviram, u Sintri nikad nisam dotaknuo tipku klavira, no u Sintri gdje sam tijekom te, moram priznati, divne neaktivnosti, sve vrijeme bio na svjeem zraku i, to takoer moram priznati, u jednom od najljepih krajeva svijeta sinula mi je ideja da napiem neto o Glennu, neto, nisam znao to, naprosto neto o njemu i njegovoj umjetnosti. S tom milju etao sam Sintrom i okolicom, ostavi tamo itavih godinu dana a da za to vrijeme nisam ni zapoeo s neim o Glennu. Zapoeti s pisanjem neto je najtee, i ja sam mjesecima, pa i godinama, znao trkarati amotamo, zanosei se idejom o nekom spisu a da ga svejedno ne zaponem, to je bio sluaj i s onim o Glennu, koji je, kako sam tada mislio, morao biti opisan, no taj opis morao je dati kompetentan svjedok njegove egzistencije, kao i njegova sviranja klavira, kompetentan svjedok njegove sasvim izvanredne glave. Jednoga dana usudio sam se zapoeti s pisanjem, u Inglaterri, gdje sam namjeravao odsjesti samo dva dana, ali sam, ne prestajui pisati o Glennu, na kraju ostao est tjedana. Na koncu, kad sam se preselio u Madrid, u torbi sam imao samo skice, a te sam skice unitio, jer su me iznenada poele ometati u pisanju, umjesto da mi budu od koristi, napravio sam bio previe skica, to mi je zlo unitilo ve mnoge radove. Za svaki rad moramo raditi skice, no napravimo li ih previe, one e upropastiti rad, mislio sam, pa tako i one iz Inglaterre, gdje sam sve vrijeme sjedio u svojoj sobi i radio skice, sve dok nisam pomislio da sam poludio i spoznao da su te skice o Glennu uzrok mog ludila, te sam smogao snage da ih unitim. Naprosto sam ih gurnuo u koaru za otpatke i promatrao sobaricu kako

uzima koaru, iznosi je iz sobe i baca njezin sadraj u smee. Bio je, pomislio sam, ugodan prizor gledati sobaricu kako iznosi moje skice o Glennu, a bilo ih je na stotine i na tisue, i kako one nestaju u smeu. Bilo je to olakanje, mislio sam. itavo poslijepodne sjedio sam u fotelji pred prozorom, a u sumrak mi je bilo mogue napustiti Inglaterru i u Lisabonu odetati niz Liberdade na Rua Garrett, u moj omiljeni lokal. Osam takvih pokuaja, koji su bez iznimke zavravali unitavanjem skica o Glennu, imao sam ve iza sebe, kad sam u Madridu napokon shvatio kfkp da zaponem spis O Glennu, koji sam u Calle del Prado naposljetku i zavrio, pomislio sam. Ali odmah sam posumnjao u vrijednost tog spisa i pomislio da ga po povratku unitim, jer nam svaki tekst koji smo napisali, ako ga neko vrijeme ostavimo da odstoji i pritom svaki put promatramo ispoetka, po prirodi stvari postaje nesnosan i nemamo mira dok ga ne unitimo, pomislio sam. Sljedei tjedan bit u opet u Madridu i prvo emu u se posvetiti bit e unitavanje spisa 0 Glennu, ne bih li, pomislio sam, zapoeo s pisanjem novog, jo koncentriranijeg i autentinijeg. Mi uvijek vjerujemo da smo autentini, a ustvari to nismo; vjerujemo da smo koncentrirani, a ustvari nismo ni to. Naravno da je ta spoznaja kod mene dovela do injenice da nita to sam napisao nikad nije objavljeno, pomislio sam, nijedan jedini rad u dvadeset i osam godina, koliko se ve bavim pisanjem. Samo spisom o Glennu bavim se ve devet godina, pomislio sam. Dobro je da nijedan od tih nesavrenih, nezgotovljenih radova nije iziao, pomislio sam, jer da sam ih objavio, to mi ne bi priinjalo nikakve potekoe,

danas bih bio najnesretniji ovjek koji se uope moe zamisliti, danomice suoen sa svojim katastrofalnim spisima, to vrve grekama, neto- nostima, previdima i diletantizmom. Od te kazne spasio sam se unitavanjem, pomislio sam, i iznenada osjetio velik uitak u spomenu rijei unitavanje. Ponovio sam je vie puta onako za sebe. Kad stignem u Madrid prvo u unititi spis 0 Glennu, pomislio sam, on mora nestati to je bre mogue, ne bi li mi omoguio pisanje novog. Sad znam k.akp da zaponem taj spis, nikad to nisam znao, uvijek sam ga zapoinjao prerano, pomislio sam, a to je bilo diletantski. itav ivot nastojimo utei pred diletantizmom, a on nas svaki put sustigne, pomislio sam, i nita ne elimo intenzivnije nego da zauvijek pobjegnemo diletantizmu, a on nas uvijek sustie. Glenn i bezobzirnost, Glenn i samovanje, Glenn i Bach, Glenn i Goldberg varijacije, pomislio sam. Glenn u svom studiju u umi, njegova mrnja spram ljudi, njegova mrnja spram glazbe, njegova mrnja spram ljudi od glazbe, pomislio sam. Glenn i jednostavnost, pomislio sam promatrajui salu za goste. Od poetka moramo znati to elimo, pomislio sam, ve u glavi djeteta mora biti jasno to ovjek eli, to eli imati, to mora imati, pomislio sam. Vrijeme to sam ga proveo u Desselbrunnu, a Wertheimer u Traichu, bilo je smrtonosno, pomislio sam. Meusobno posjeivanje i meusobna ponienja unitili su nas, pomislio sam. K Wertheimeru u Traich odlazio sam samo kako bih ga

unitio, kako bih ga ometao i unitio, kao to, obrnuto, Wertheimer ni iz kakvog drugog razloga nije dolazio k meni. Odlazak u Traich znaio je samo skretanje pozornosti s moje uasne duhovne bijede, ometanje Wertheimera razmjenom mladenakih sjeanja uz alicu aja, uvijek s Glennom Gouldom u sreditu, ne s Glennom, ve s Glennom Gouldom, koji nas je obojicu unitio, pomislio sam. Werdieimer je dolazio u Desselbrunn da ometa mene, da u zametku ugui neki moj zapoet rad, i to ve u trenutku kad bi se najavio. Neprestance je govorio da barem nismo upoznali Glenna, ali i daje Glenn barem umro prije no sto je stekao svjetsku slavu, pomislio sam. Susreemo ovjeka poput Glenna i ve smo uniteni, mislim, ili spaeni, u naem sluaju Glenn nas je unitio, pomislio sam. Na Bosendorferu nikad ne bih svirao, rekao je Glenn, pomislio sam, nita ne bih postigao da sam svirao na Bosendorferu. Svirai na Bosendorferu protiv sviraa na Steinwayu, pomislio sam, entuzijasti Bosendorfera protiv entuzijasta Steinwaya. U sobu su mu prvo postavili Bosendorfer, no on je odmah zatraio da ga iznesu i zamijene Steinwayem, pomislio sam. Ja se ne bih bio usudio postaviti takav zahtjev, pomislio sam, tada u Salzburgu, na poetku teaja kod Horowitza. Glenn je ve u to doba bio potpuno siguran u sebe, Bosendorfer za njega nije dolazio u obzir, jer bi unitio njegov koncept. Bez pogovora zamijenili su Bosendorfer Steinwayem, pomislio sam, iako Glenn jos nije bio Glenn Gould.

Jo vidim radnike kako iznose Bosendorfer i unose Steinway, pomislio sam. Ali Salzburg nije mjesto na kojem bi se svira klavira mogao razviti, esto bi govorio Glenn, klima je previe vlana, ona ruinira instrument, ruinirajui istodobno i sviraa, u najkraem roku ruinira mu ruke i mozak. Ali ja sam elio studirati kod Horowitza, rekao je Glenn, to je bilo presudno. U Wertheimerovoj sobi zavjese su sve vrijeme bile navuene, a rebrenice sputene, Glenn je esto svirao pri razmaknutim zavjesama i podignutim rebrenicama, dok sam ja gotovo uvijek svirao uz otvoren prozor. Sreom nije bilo susjednih kua, pa se tako nitko nije ni ljutio na nas, jer takvi ljudi unitili bi na rad. Za vrijeme trajanja teaja iznajmili smo kuu jednog ranije preminulog nacistikog kipara; djela majstora, kako su ga u okolici nazivali, jo su stajala posvuda u prostorijama visokim pet do est metara. Zbog visine soba smjesta smo iznajmili kuu, plastike koje su stajale uokolo nisu nas smetale, bile su ak i dobre za akustiku, te nagomilane tuposti jednog, kako su nam rekli, umjetnika u mramoru svjetskoga glasa, koji je desetljeima radio za Hidera. Divovske mramorne izrasline, koje su iznajmljivai kue zbog nas zaista nagurali uz zidove, bile su akustiki idealne, pomislio sam. Prizor plastika isprva nas je plaio svojim tupim monumentalizmom u mramoru i granitu, Wertheimer ih se posebno uasavao, no Glenn je rekao da su sobe idealne, a zahvaljujui monnmennmzjoidealnije za nae svrhe. Plastike su bile tako teke da nismo uspjeli pomaknuti ni najmanju od njih, za to nam je jednostavno nedostajalo snage, premda nismo bili

slabii; suprotno uvrijeenom miljenju, klavirski virtuozi su snani ljudi s velikom otpornou. Glenn, za kojega jo i danas svi misle da je bio najslabije konstitucije, bio je adetski tip. Skutren za Steinwayem djelovao je kao bogalj, tako ga poznaje itav glazbeni svijet, ali taj glazbeni svijet podlegao je totalnoj obmani, pomislio sam. Glenn se svugdje prikazuje kao bogalj i slabi, kao produhovljen ovjek kojem se priznaje samo obogaljenost i obogaljenosti svojstvena hipersenzibilnost, ali on je zaista bio adetski tip, mnogo snaniji od Werdieimera i mene zajedno, vidjeli smo to kad je vlastoruno sruio jedan jasen pred prozorom, koji ga je, kako je rekao, ometao u sviranju klavira. Jasen, koji je bio promjera najmanje pola metra, vlastoruno je prepilio, ne dopustivi nam ak ni da mu se pribliimo. Jasen je odmah usitnio i naslagao klade uza zid kue, tipino ameriki, mislio sam tada, pomislio sam. Tek to je Glenn sruio jasen koji ga je navodno ometao, sinula mu je zamisao da jednostavno navue zavjese u svojoj sobi i spusti rebrenice. Mogao sam izbjei ruenje jasena, rekao je, pomislio sam. esto ruimo takve jasene, takvih duhovnih jasena ima mnogo, a njihovo ruenje mogli bismo izbjei jednim jedinim smijenim zahvatom, rekao je, pomislio sam. Kad je u Leopoldskornu prvi put sjeo za Steinway, jasen onkraj prozora ve ga je smetao. Ne zatraivi dozvolu od vlasnika, otiao je u kolibu s alatom, uzeo pilu i sjekiru, i sruio jasen. Ako u se dugo raspitivati, samo u gubiti vrijeme i energiju, jasen u sruiti odmah, rekao je i sruio ga, pomislio sam. Tek to se jasen naao na

podu, sinulo mu je da je samo trebao navui zavjese i spustiti rebrenice. Srueni jasen usitnio je bez nae pomoi, pomislio sam, uspostavivi ponovno na mjestu na kojem je jasen stajao sebi svojstven totalni red. Ako nas neto sprjeava, to moramo maknuti, govorio je Glenn, ma bio to i obian jasen. I ne smijemo prvo pitati smijemo li ga uope sruiti, jer e nas to oslabiti. Pitamo li prvo, to e nas toliko oslabiti da e za nas biti tetno, pa i ubojito, rekao je, pomislio sam. Nijednom od njegovih sluatelja i oboavatelja, pomislio sam smjesta, ne bi palo na pamet pomisliti da bi taj Glenn Gould, koji je na itavom svijetu bio poznat i slavljen takorei kao praslabi medu umjetnicima, bio sposoban u najkraem roku vlastoruno oboriti snaan, zdrav jasen, promjera pola metra, usitniti ga i njegove dijelove poslagati du zida kue, jo k tome u stranim klimatskim uvjetima, pomislio sam. Oboavatelji oboavaju fantoma, pomislio sam, oni oboavaju jednog Glenna Goulda koji nikad nije postojao. Ali moj Glenn Gould je neizmjerno vei i vredniji oboavanja, pomislio sam, nego njihov. Kad su nam rekli da smo uselili u kuu jednog poznatog nacistikog kipara, Glenn se zvonko nasmijao. Wertheimer se pridruio njegovu smijehu, pomislio sam, njih dvojica razvukli su svoj smijeh do totalne iznemoglosti i na koncu donijeli iz podruma bocu ampanjca. Glenn je usmjerio ep ravno u lice jednog est metara visokog anela od carrarskog mramora i poprskao pjenucem lica ostalih nemani, ostavivi tek malu koliinu koju smo popili iz boce. Praznu bocu Glenn je bacio u glavu imperatora u kutu, toliko snano da smo se morali skloniti. Nijedan od Glennovih

oboavatelja ne bi mogao povjerovati da se Glenn uope moe tako nasmijati, a uvijek se tako smijao, pomislio sam. Na Glenn Gould mogao se smijati neobuzdano kao nitko drugi, i zbog toga je najozbiljniji ovjek, pomislio sam. Tko se ne moe smijati, tog ne treba ni uzeti za ozbiljno, pomislio sam, a tko se ne moe smijati poput Glenna, tog ne treba uzeti za ozbiljno kao Glenna. Oko tri sata ujutro sjedio je iznemogao na imperatorovim nogama, on sa svojim Goldberg varijacijama, pomislio sam. Uvijek ista slika: Glenn, naslonjen na list imperatora, bulji u pod. Nismo ga smjeli ni osloviti. Ujutro je bio ponovno roen, rekao je. Svakog dana nosim na ramenima novu glavu, iako je za ostatak svijeta stara, rekao je. Wertheimer je svakoga drugog dana u pet sati ujutro trao do Untersberga, dokle je sreom vodila asfaltirana cesta, i natrag, dok bih ja prije doruka samo jednom proao oko kue, dodue pri svakom vremenu i bez iega na sebi. Glenn je izlazio iz kue samo da ode k Horowitzu i natrag. Zapravo mrzim prirodu, govorio je. I sam sam prisvojio tu reenicu, ponavljam je jo i danas, i ponavljat u je, kako mi se ini, zauvijek, pomislio sam. Priroda je protiv mene, govorio je Glenn, dijelei svoj svjetonazor sa mnom, koji tu reenicu takoer neprestance govorim, pomislio sam. Naa egzistencija sastoji se u tome da neprestance budemo protiv prirode i odupiremo joj se, govorio je Glenn, da se odupiremo prirodi dokle god ne odustanemo, jer je priroda jaa od nas, koji smo iz obijesti napravili od sebe umjetni proizvod. Ta mi nismo

ljudi, mi smo umjetni proizvodi, klavirist je umjetni proizvod, i to odvratan, rekao bi zakljuno. Mi smo ti koji neprestance pokuavaju utei pred prirodom, ali nam to po prirodi stvari ne uspijeva, govorio je, pomislio sam, mi ostajemo poraeni. U osnovi elimo biti klavir, ne ljudi, ve klavir, itav ivot elimo biti klavir, a ne ljudi, bjeimo pred ljudima koji jesmo da bismo postali klavir, a to nam nikako ne moe uspjeti, u to, meutim, ne elimo povjerovati, govorio je. Idealni svira klavira (Glenn nikad nije rekao pijanist) je onaj koji eli biti klavir, a i ja svaki dan kad se probudim kaem samome sebi da elim biti Steinway, ne ovjek koji svira na Steinwayu, ve Steinway sam. Ponekad se zaista pribliavamo tom idealu, rekao je, ponekad smo mu sasvim blizu, kad mislimo da smo ve poludjeli, takorei na putu u ludilo, kojeg se bojimo kao nieg na svijetu. Glenn je itav ivot elio biti Steinway, mrzio je predodbu da se nalazi izmeu Bacha i Steinwaya samo kao glazbeni posrednik koji e se jednog dana raspriti izmeu Bacha i Steinwaya; jednoga dana, govorio je, samljet e me Bach s jedne i Steinway s druge strane, pomislio sam. itav ivot bojim se da u biti zdrobljen izmeu Bacha i Steinwaya, i stoji me dosta napora da izbjegnem tu grozotu, govorio je. Idealno bi bilo da sam ja tajSteinway, da mi Glenn Gould nije potreban, govorio je. Mogao bih, da sam Steinway, Glenna Goulda uiniti posve izlinim. Ali nijednom svirau klavira jo nije polo za rukom da sam sebe uini posve izlinim, utoliko to bi bio Steinway, govorio je Glenn. Kad bih se jednog dana mogao probuditi i biti Glenn i Steinivaj u jednom, govorio je, Glenn Steinway, Steinway Glenn, samo za Bacha.

Moda je Wertheimer mrzio Glenna, moda je mrzio i mene, pomislio sam, ta misao poivala je na tisuama, ako ne i desecima tisua zapaanja u vezi sa mnom, Wertheimerom i Glennom. A ni ja nisam bio osloboen mrnje spram Glenna, pomislio sam, mrzio sam Glenna u svakom trenutku, a istom ga u krajnjoj liniji i volio. Ne postoji nita strasnije nego vidjeti ovjeka koji je toliko velianstven da nas njegova velianstvenost unitava, te da taj proces moramo promatrati, izdrati, a na kraju i prihvatiti, dok zapravo u takav proces ne vjerujemo i ne moemo povjerovati, sve dok nam ne postane nepobitnom injenicom, pomislio sam, a tad je za nas prekasno. Wertheimer i ja bili smo nuni za Glennov razvoj, Glenn nas je zloupotrebljavao kao i sve ostalo, pomislio sam u sali za goste. Bezobrazluk s kojim nam je Glenn pristupao, Wertheimerovo stravino oklijevanje, moje ograivanje od svega i svaeg, pomislio sam. Glenn je iznenada bio Glenn Gould, trenutak do, moram tako rei, postanka Glennom Gouldom svi su previdjeli, pa ak i Wertheimer i ja. Glenn nas je mjesecima uvlaio u taj zajedniki proces mravljenja, pomislio sam, u opsjednutost Horowitzom, jer zaista bi bilo mogue da ja sam ta dva i pol mjeseca Horowitza u Salzburgu ne bih bio izdrao, a pogotovo ne Wertheimer, da bih odustao da nije bilo Glenna. Ni Horowitz ne bi bio taj Horowitz daje Glenn izostao; jedan je uvjetovao drugog i obrnuto. Za Glenna je to bio teaj kod Horov/itza, pomislio sam stojei u gostionici, nita drugo. Glenn je od Horowitza napravio svog

uitelja, a ne Horowitz od Glenna genija, pomislio sam. Glenn je svojim genijem od Horowitza tijekom tih salzburkih mjeseci napravio idealnog uitelja za svoj genij, pomislio sam. U glazbu ulazimo ili kao cjeline ili uope ne, esto bi govorio Glenn, ak i Horowitzu. Ali samo je on sam znao to to znai, pomislio sam, i to u jedinom pravom trenutku. Ako taj trenutak nije pravi, to to je uspjelo s Glennom i Horowitzom, naprosto nee uspjeti. Od uitelja koji nije genij, genij e napraviti svog idealnog uitelja, u tom sasvim odreenom trenutku i na sasvim odreeno vrijeme, pomislio sam. Ali stvarna rtva tog teaja kod Horowitza nisam bio ja, ve Wertheimer, koji bi bez Glenna zasigurno postao izvanredni, glasoviti klavirski virtuoz, pomislio sam. Wertheimer, koji je napravio pogreku da te godine ode u Salzburg k Horowitzu, gdje e ga unititi Glenn, a ne Horowitz. Ta Wertheimer je htio postati klavirski virtuoz, ne ja, pomislio sam; za mene je klavirska virtuoznost bila samo izlaz, taktika odugovlaenja za neto to mi dodue do danas nije postalo jasno. Wertheimer je htio, ja nisam htio, pomislio sam, Glenn ga ima na savjesti, pomislio sam. Glenn je odsvirao svega nekoliko taktova, a Wertheimer je ve pomiljao da odustane, tono se sjeam kako je Wertheimer uao u sobu na prvom katu Mozarteuma, koja je bila dodijeljena Horowitzu, i uo i vidio Glenna, nakon ega je zastao na vratima nemoan da sjedne; ak ni kad mu je Horowitz ponudio da sjedne, on to nije mogao, dokle god je Glenn svirao, i tek kad je Glenn prestao svirati, Wertheimer je uspio sjesti, sklopio oi i nita vie nije rekao. Patetino reeno, bio je to kraj, kraj Wertheimerove karijere virtuoza. Deset

godina studiramo instrument koji smo sami odabrali, a onda, nakon tih mukotrpnih, manje-vie depresivnih deset godina, ujemo nekoliko taktova jednog genija i gotovi smo, pomislio sam. Wertheimer to godinama nije elio priznati. Ali tih nekoliko taktova Glennova sviranja bili su njegov kraj, pomislio sam. U mom sluaju nije bilo tako, jer ja sam i prije no to smo upoznali Glenna razmiljao o odustajanju, o besmislenosti mojih napora; kamo god bih doao, uvijek sam bio najbolji, navikao na takvo stanje nisam imao potekoa razmiljati o odustajanju, o prekidu jedne besmislice, protiv svih glasova koji su mi potvrivali da spadam medu najbolje, ali spadati medu najbolje, to mi nije bilo dovoljno, ja sam elio biti najbolji ili uope ne sudjelovati, i tako sam prestao i poklonio svoj Steinway uiteljskom djetetu iz Altmiinstera, pomislio sam. Wertheimer je, moram rei, uloio sve u karijeru virtuoza, ja nita, to je bila razlika medu nama. Nekoliko taktova Glennovih Goldberg varijacija smrtno ga je pogodilo, mene ne. Biti najbolji ili uope ne sudjelovati, oduvijek je bio moj zahtjev, u svakom pogledu. Tako sam naposljetku zavrio u Calle del Prado u potpunoj anonimnosti, zaokupljen spisateljskim besmislom. Wertheimerov cilj bio je klavirski virtuoz koji glazbenom svijetu dokazuje svoje majstorstvo iz godine u godinu, sve dok ne padne s nogu, dakle, koliko poznajem Wertiieimera, do duboke starake dobi. Taj mu je cilj Glenn osujetio, sjedavi za klavir i odsviravi prve taktove Goldberg varijacija. Wertheimer ga je morao uti, pomislio sam, njemu se morah dogoditi da ga Glenn uniti. Da tada nisam otiao u Salzburg i da pod svaku cijenu nisam elio studirati

kod Horowitza, ja bih nastavio i ostvario svoju elju, esto bi govorio Wertheimer. Ali Wertheimer je, kako se kae, morao otii u Salzburg i upisati teaj kod Horowirza. Mi smo ve uniteni, a svejedno ne odustajemo, pomislio sam, za to je Wertheimer dobar primjer. On nije odustao jo godinama nakon to ga je Glenn unitio, pomislio sam. A ak mu ni samome nije sinula zamisao da se oprosti od svog Bosendorfera, pomislio sam; prvo sam ja morao pokloniti svoj Steinway, ne bi li on time dobio priliku da svoj Bosendorfer proda na drabi. On svoj Bosendorfer nikad ne bi poklonio, on ga je morao dati na drabu u Dorotheum, to je karakteristino za njega, pomislio sam. Ja sam poklonio Steinway, on je na drabi prodao Bosendorfer, pomislio sam, time je sve reeno. Nita wertheimerovskoga nije proizilo iz Wertheimera samog, kaem sada samome sebi, sve wertheimerovsko uvijek je bilo samo oponaanje, imitacija, on je oponaao sve, radio sve to radim i ja, tako je oponaao i moje propadanje i postupio kao i ja, pomislio sam. Tek je njegovo samoubojstvo bilo iskljuivo njegova odluka, proizila u potpunosti iz njega, pomislio sam, i tako je na kraju, kako se kae, imao jo jedan trijumfalan osjeaj. I moda je to to se ubio vlastitom odlukom njegova velika prednost preda mnom, pomislio sam. Slabi karakteri uvijek e postajati slabim umjetnicima, pomislio sam, Wertheimer to nedvosmisleno dokazuje. Wertheimerova priroda bila je u potpunosti suprotstavljena Glennovoj, pomislio sam, on je imao takozvano poimanje umjetnosti, Glennu Gouldu to nije bilo potrebno. Dok je Wertheimer neprestance postavljao pitanja, Glenn nikad nita nije pitao, nikad ga

nisam uo da postavlja pitanje, pomislio sam. Wertheimer se uvijek bojao da e izii iz okvira vlastitih mogunosti, Glenn nije imao ak ni ideju da bi mu se to moglo ikad dogoditi. Wertheimer se, uzgred, svako malo ispriavao zbog stvari koje nisu bile povod za ispriku, dok Glenn pojam isprike uope nije poznavao, Glenn se nikad nije ispriavao, iako je prema naim pojmovima neprestance bilo povoda za ispriku. Wertheimeru je uvijek bilo vano znati to o njemu misle ljudi, Glenn to nije nimalo cijenio, kao uostalom ni ja; meni je, kao i Glennu, oduvijek bilo svejedno to o meni misli takozvana okolina. Wertheimer je govorio i kad ne bi imao to rei, samo zato jer mu je utnja postala opasnom, Glenn je utio i na najdue staze, kao uostalom i ja, koji sam, poput Glenna, mogao utjeti barem danima, ako ve ne tjednima, to je Glennu glatko polazilo za rukom. Sam strah da ga nee uzeti ozbiljno inio je naega gubitnika razgovorljivim, pomislio sam. Bit e da je to bilo stoga to se u Beu, kao i u Traichu, tada ve veinu vremena oslanjao sam na sebe, to je trkarao po Beu, ne razgovarajui sa svojom sestrom, jer sa svojom sestrom nikad mu nije bilo mogue povesti razgovor. Za svoje imovinske odnose imao je, kako ih je nazivao, bezobrazne upravitelje, s kojima je komunicirao samo pismenim putem. Tako je i Wertheimer bio ovjek koji je bez daljnjeg mogao utjeti, mogue ak i due nego Glenn i ja, ali je, nakon to smo se zbliili, naprosto morao govoriti, pomislio sam. On koji je stanovao na najboljoj adresi u sreditu grada odlazio je najradije u Floridsdorf,

u radniku etvrt koja se proslavila svojom tvornicom lokomotiva, u Kagran, u Kaisermtihlen, gdje stanuju najsiromaniji medu siromasima, na takozvani Alsergrund, ili van u Ottakring, to je svakako bila perverzija, pomislio sam. Izlazio je kroz stranja vrata, u iznoenoj odjei, u proleterskom kostimu, samo kako na svojim istraivakim pohodima nikome ne bi upao u oi, pomislio sam. Stojei satima na floridsdorrskom mostu, promatrao je prolaznike, gledao u smeu, kemijom odavno unitenu dunavsku vodu, na kojoj su ruski i jugoslavenski teretni brodovi plovili prema Crnome moru. Tamo je esto razmiljao nije li njegova najvea nesrea to to se rodio u bogatoj obitelji, pomislio sam, jer je uvijek govorio da se u Floridsdorfu i Kagranu osjea bolje nego u prvom okrugu, da se medu ljudima iz Floridsdorfa i Kagrana osjea bolje nego medu ljudima iz prvog okruga, koji su mu zapravo oduvijek bili mrski. Posjeivao je gostionice u Prakoj i Brnskoj ulici i naruivao pivo i kobasice u octu, ostajao satima i sluao ljude, promatrao ih dok takorei ne bi ostao bez zraka, te bi morao izii i poi kui, po prirodi stvari pjeice, pomislio sam. Ali uvijek bi govorio i da je zabluda misliti da bi kao stanovnik Floridsdorfa, Kagrana ili Alsergrunda bio sretniji, pomislio sam, zabluda je pomisliti da ti ljudi imaju u najmanju ruku bolji karakter od stanovnika prvog okruga. Promotre li se bolje, govorio je, takozvani drutveno slabiji, takozvana sirotinja i takozvani zaostali isto su tako beskarakterni i odvratni u svom biu i valja ih

odbijati isto kao i one kojima ovjek sam pripada i koje ba iz tog razloga smatra odbojnima. Nii slojevi jednako su pokvareni i opasni kao i vii, govorio je, oni barataju istim gnusnim stvarima, jednako su odbojni, drukiji su, ali jednako gnusni, govorio je, pomislio sam. Takozvani intelektualac mrzi svoj takozvani intelektualizam i umilja da e pronai spokoj kod takozvane sirotinje i socijalno slabijih, koje se neko nazivalo ponienima i uvrijeenima, rekao je, ali on e tamo umjesto spokoja pronai istu odvratnost, govorio je, pomislio sam. Nakon to sam dvadeset puta otiao u Floridsdorf ili Kagran, rekao je Wertheimer jednom prilikom, uvidio sam svoju zabludu, pa sam radije otiao u Bristoli tamo se okomio na sebi ravne. Mi uvijek pokuavamo skliznuti iz sebe, ali u tome nikad ne uspijevamo, svaki put udarimo glavom o neto, jer ne elimo uvidjeti da ne moemo utei pred sobom, osim u smrt. Sad je utekao pred samim sobom, pomislio sam, na manjevie neukusan nain. Treba prestati s pedeset, najkasnije s pedeset i jednom godinom, rekao je jednom prilikom. Na kraju je sam sebe uzeo ozbiljno, pomislio sam. Promatramo kolegu kako prolazi hodnikom visoke kole, pomislio sam, oslovimo ga i time smo zasnovali takozvano ivotno prijateljstvo. Po prirodi stvari isprva ne znamo da je posrijedi takozvano ivotno prijateljstvo, jer ga ispoetka doivljavamo samo kao prijateljstvo zbog odreene svrhe, koje nam je u tom trenutku potrebno kako bismo napredovali, ali taj kojeg smo oslovili nije bilo koji ovjek, ve jedini mogui u tom trenutku, pomislio sam, jer imao sam na stotine mogunosti da oslovim kolege koji su svi studirali na Mozarteumu, a medu njima i mnoge koji su u to doba

pohaali teaj kod Horowitza, ali ja sam oslovio upravo Wertheimera, pomislio sam, koji se sjeao da smo se jednom vidjeli i razgovarali u Beu. Wertheimer je uglavnom studirao u Beu, ne kao ja na Mozarteumu, ve na Bekoj akademiji, koja je, gledana s pozicije Mozarteuma, uvijek slovila kao bolja visoka glazbena kola, kao to je, obrnuto, Mozarteum, promatran iz Bea, uvijek slovio kao korisniji institut, pomislio sam. Oni koji studiraju na nekom institutu, uvijek e ga procjenjivati loijim nego to zaista jest i oijukati s konkurencijom; pogotovo su studenti glazbe poznati po tome da konkurentske institute uvijek smatraju boljima, a beki studenti glazbe uvijek su mislili, kao to i danas misle, da je Mozarteum bolji, kao to su, obrnuto, studenti Mozarteuma boljom smatrali Beku akademiju. U biti su Mozarteum i Beka akademija oduvijek imali podjednako dobre ili podjednako loe uitelje, pomislio sam, jedino je o studentima ovisilo hoe li te uitelje s najviom mjerom bezobzirnosti iskoristiti za vlastite svrhe. Ne radi se ak ni o kvaliteti naih uitelja, pomislio sam, radi se o nama samima, jer i loi uitelji uvijek su proizvodili genije, kao to su, obrnuto, dobri uitelji mnoge genije unitili, pomislio sam. Horowitz je bio na najboljem glasu, za time smo se povodili, pomislio sam. Ali nismo imali pojma o Glennu Gouldu i to bi nam taj mogao znaiti. Glenn Gould bio je student poput svakog drugog, neobina ponaanja, a naposljetku i najveeg talenta koji je uope postojao u ovom stoljeu, pomislio sam. Za mene pohaanje teaja kod Horowitza nije bilo katastrofalno kao to je bilo za Wertheimera; Wertheimer je bio preslab za Glenna.

Tako gledano, Wertheimer je, odluivi se za teaj kod Horowitza, uao u ivotnu stupicu, pomislio sam. Stupica se zatvorila kad je prvi put uo Glenna kako svira, pomislio sam. Iz te ivotne stupice Wertheimer vie nije iziao. Wertheimer bi bio morao ostati u Beu i nastaviti studij na Akademiji, pomislio sam. Unitila ga je rije Horowitz, indirektno pojam Horovuitz, pomislio sam, iako ga je uistinu unitio Glenn. Dok smo bili u Americi, rekao sam Glennu daje unitio Wertheimera, ali Glenn uope nije shvatio na to mislim. Nikad vie nisam ga optereivao tom milju. Wertheimer mi se nevoljko prikljuio na putu u Ameriku, za vrijeme putovanja svako malo bi mi govorio da se zapravo grozi umjetnika, koji su, kako je rekao, svoju umjetnost dotjerali toliko daleko kao Glenn, koji su, kako je govorio, unitili svoju osobnost samo da bi bili geniji. Ljudi kakav je bio Glenn napravili bi od sebe naposljetku umjetniki stroj, sa ovjekom vie ne bi imali nita zajedniko, ve bi samo jo podsjeali na njega, pomislio sam. Ali Wertheimer je Glennu neprestance zavidio na toj umjetnikoj crti, nije bio sposoban da joj se udi bez zavisti, ako joj se ve i nije mogao diviti, za to su i meni nedostajali svi preduvjeti, a i sad mi nedostaju; ja se nikad niemu nisam divio, ali mi je mnogo toga u ivotu izmamilo uenje, a najvie sam se u ivotu, koji moda ipak zavreuje da ga se nazove umjetnikim, udio Glennu, u udu sam promatrao njegov razvoj, u udu bih ga svaki put susreo, upijajui, kako se kae, njegove interpretacije, pomislio sam. Uvijek sam bio u mogunosti pustiti svoje uenje da se neometano razvija, da me u njemu nitko ne ograniava ili mi suava prostor, pomislio sam. Tu osobinu Wertheimer nikad, ni

u kakvom smislu, nije imao, pomislio sam. Ta ja, za razliku od Wertheimera, koji je itekako elio biti Glenn Gould, nikad nisam osjetio elju da budem on, ve sam uvijek elio biti ja, dok je Wertheimer spadao u one ljude koji neprestance, za itava ivota, krajnje oajniki ele biti netko drugi, netko, kako su sve vrijeme morali misliti, povlateniji u ivotu, pomislio sam. Wertheimer bi rado bio Glenn Gould, rado bi bio Horowitz, a vjerojatno i Gustav Mahler, ili Alban Berg. Wertheimer nije bio u stanju vidjeti sama sebe l{ao neto jedinstveno, to si svatko moe i mora priutiti ako ne eli pasti u oaj, svejedno kakav je tko ovjek, on je jedinstven, to i ja sebi svako malo kaem i spaen sam. Wertheimer to sidro spasa, naime, da sam sebe doivi kao neto jedinstveno, nikad nije mogao ozbiljno uzeti u obzir, jer su mu za to nedostajale sve pretpostavke. Svaki ovjek je jedinstven ovjek i, zaista, gledan za sebe, najvee umjetniko djelo svih vremena, tako sam uvijek mislio, a i bilo mi je mogue da tako mislim, pomislio sam. Wertheimer nije imao tu sposobnost i tako je neprestance htio biti Glenn Gould, ili Gustav Mahler, ili Mozart i drugovi, pomislio sam. Zarana ga je to poelo bacati u oaj. ovjek ne mora biti genij da bi bio jedinstven, pa da to i zamijeti, pomislio sam. Wertheimer se neprestance trudio da bude kao netko drugi, poistovjeivao se sa svime za to je mislio da ima bolji poloaj od njega, iako za to, kao to danas vidim, nije imao nikakve pretpostavke; elio je biti umjetnik i to ga je povuklo u katastrofu, pomislio sam. Odatle njegov nemir, njegovo

neprestano, usrdno hodanje, trkaranje, nemogunost da bude na miru, pomislio sam. Svoju nesreu, pomislio sam, iivljavao je na svojoj sestri, koju je desedjeima muio, zatvarao je u svojoj glavi, da je odade, kako sam mislio, nikad vie ne pusti. Na takozvanim izvedbenim veerima, iji je smisao da se studenti naviknu na koncertni pogon, i koje se sve do jedne odravaju u Bekoj dvorani, jednom smo nastupili zajedno, izvadajui, kako se kae, Brahmsa etveroru^e. Wertheimer se tijekom itavog koncerta htio istaknuti, ime je sam koncert unitio do temelja. Unitio ga je posve svjesno, kao to danas vidim. Nakon koncerta rekao mi je oprosti, samo tu jednu rije, to je bilo karakteristino za njega. Bio je nesposoban za zajedniko sviranje, elio je, kako se kae, briljirati, te je, jer mu to po prirodi stvari nije polo za rukom, unitio koncert, pomislio sam. Wertheimer se itav ivot neprestance elio istaknuti, to mu nikad nije polo za rukom, ni u kojem smislu i ni u kakvim okolnostima. Zato se i morao ubiti, pomislio sam. Glenn se nije morao ubiti, pomislio sam, jer Glenn se nikad nije trebao istaknuti, on se isticao uvijek i svugdje i u svim okolnostima. Wertheimer je uvijek elio vie, a da za to nije imao pretpostavke, pomislio sam; Glenn je za sve imao pretpostavke. Sebe ovdje ne bih prouavao, iako mogu rei da sam uvijek imao sve pretpostavke za sve mogue, samo to ih uglavnom posve svjesno ne bih iskoristio, uvijek iz indolencije, lijenosti, oholosti i dosade, pomislio sam. Ali Wertheimer nikad nije imao pretpostavke nizato emu se posveivao, nizato na svijetu, kako se kae. Osim to je imao sve

pretpostavke da bude nesretan ovjek. Utoliko ne udi da se ubio upravo Wertheimer, a ne Glenn, pa ni ja, iako je Wertheimer uvijek predviao moje samoubojstvo, kao i toliki drugi, koji bi mi svako malo davali do znanja da znaju da u se ja ubiti. Wertheimer je zaista svirao klavir bolje nego bilo tko drugi na Mozarteumu, vano je to rei, ali nakon to je uo Glenna, ta mu injenica vie nije bila dovoljna. Svatko tko je odluio postati slavan i biti majstor, uspije svirati kao Wertheimer, samo ako je dovoljno dugo radio na tome, pomislio sam, ali ako susretne jednog Glenna Goulda i takvog Gknna. Goulda uje kako svira, onda je krahirao, ukoliko je poput Wertheimera, pomislio sam. Wertheimerova sahrana nije trajala ni pola sata. Za njegovu sahranu prvo sam htio odjenuti takozvano tamno odijelo, no potom sam ipak odluio da na pogreb odem u putnoj odjei, jer mi se iznenada uinilo smijenim drati se propisa o odijevanju koji sam uvijek mrzio, kao to sam mrzio i sve druge propise o odijevanju, tako da sam na pogreb otiao u istoj svakodnevnoj odjei u kojoj sam doputovao u Chur, pomislio sam. Isprva sam mislio da u na groblje u Churu otii pjeice, no kasnije sam ipak pozvao taksi, koji me dovezao do glavnog portala. Telegram Wertheimerove sestre, koja se sad zove Dumveiler, iz predostronosti sam ponio sa sobom, jer u njemu je bilo navedeno tono vrijeme pogreba. Pretpostavljao sam daje posrijedi bio nesretni sluaj, da je Wertheimera u Churu moda pregazio automobil; kako nisam znao da bi Wertheimer bolovao od kakve ozbiljne ili smrtonosne bolesti, pretpostavljao sam sve mogue nesree, posebice prometne, kakve se danas posvuda dogaaju, ali da je poinio samoubojstvo, to mi

nikako ne bi palo na pamet. Iako mi je takva pomisao, kao to sad vidim, trebala biti najprea, pomislio sam. Zaudilo me je daje Dut- tweilerova telegram poslala na moju beku adresu, a ne u Madrid, jer odakle bi Wertheimerova sestra mogla znati da se nalazim u Beu, a ne u Madridu, pomislio sam. Ni sad mi nije jasno odakle je znala da me moe kontaktirati u Beu, a ne u Madridu, pomislio sam. Moda je sa svojim bratom, prije no to se ubio, ipak jo uspjela uspostaviti kontakt, pomislio sam. Naravno da bih i iz Madrida doputovao u Chur, pomislio sam, iako bi to bilo znatno napornije. A moda i ne bih, pomislio sam, jer stii iz Ziiricha u Chur, to zaista nije teko. Svoj beki stan opet sam pokazao nekolicini zainteresiranih, jer ga ve godinama elim prodati a da jo uvijek nisam pronaao pogodnog kupca, ak ni oni koji su se sad javili nisu dolazili u obzir. Ili nisu htjeli platiti koliko sam traio, ili su otpali iz drugih razloga. Namjeravao sam svoj beki stan prodati onakav kakav jest, dakle u cjelini, i zbog toga sam se s kupcima morao, kako se kae, nalaziti licem u lice, to nijednom nije bio sluaj. Zapitao sam se i ne bi li bilo besmisleno da se upravo sad, u ovim tekim vremenima, rastajem od bekog stana, da odustanem od njega u doba totalne nesigurnosti. Nitko ne prodaje sad, osim ako je prisiljen na to, pomislio sam, a ja nisam bio prisiljen prodavati svoj stan u Beu. Imam Desselbrunn, mislio sam uvijek, beki stan nije mi potreban, jer ivim u Madridu i ne namjeravam se vratiti u Be, nikad u ivotu, mislio sam, ali onda sam vidio sva ta uasna lica

kupaca koji su mi pomisao na prodavanje bekog stana naprosto izbili iz glave. Naposljetku, mislio sam, Desselbrunn ionako nije dovoljan, biti jednom nogom u Beu, a drugom u Desselbrunnu bolje je nego biti samo u Desselbrunnu, kamo se takoer ne namjeravam vratiti, pa ga svejedno ne prodajem. Neu prodati stan u Beu i neu prodati Desselbrunn, odustat u od ivota u bekom stanu, to sam zapravo ve uinio, kao to sam odustao i od ivota u Desselbrunnu, ali ni Be ni Desselbrunn neu prodati, jer mi to nije neophodno, pomislio sam. Iskreno reeno, posjedujem tono one rezerve koje mi bez daljnjeg omoguuju da ne prodajem ni Be ni Desselbrunn, pomislio sam. Prodam li, ja sam budala, pomislio sam. Ovako imam i Be i Desselbrunn, iako ne koristim ni jedan ni drugi, pomislio sam, ali u biti posjedujem i Be i Desselbrunn, i moja nezavisnost znatno je vea nego da nemam Be ili Desselbrunn, odnosno da nemam Be / Desselbrunn. U pet sati ujutro odravaju se oni pogrebi koje nitko ni na koji nain ne bi trebao zamijetiti, pomislio sam, a upravo takav trebao je biti Wertheimerov pogreb, i za Duttweilere i za upravu groblja u Churu. Wertheimerova sestra rekla je vie puta da je pogreb njenog brata privremen, jer da ga jednog dana namjerava preseliti u Be i sahraniti ga u obiteljskoj grobnici na groblju u Doblingu. Trenutno preseljenje njezina brata ne bi dolo u obzir, rekla je, ne rekavi zbog ega, pomislio sam. Grobnica Wertheimerovih jedna je od najveih na doblinkom groblju, pomislio sam. Moda najesen, rekla je Wertheimerova sestra, udana Dumveiler, pomislio sam. U kratkom kaputu, pomislio sam, gospodin Dumveiler vodio je Werdieimerovu sestru do rake koja je bila

iskopana na suprotnom kraju churskoga groblja, dakle, ve u neposrednoj blizini smetlita. Kako nitko nije govorio nita, a lijes je zahvaljujui okretnosti grobara nevjerojatno brzo potonuo u grob, pogreb nije trajao vie od dvadeset minuta. Jedan gospodin u crnom, koji je posve sigurno pripadao pogrebnom poduzeu, ako mu nije bio i vlasnik, htio je, pomislio sam, neto rei, no gospodin Dumveiler prekinuo ga je u toj nakani jo prije nego to je ovaj poeo govoriti. Ja nisam uspio nabaviti cvijee, nikad u ivotu to nisam radio, utoliko vie deprimirala je injenica da ni Dutnveilerovi nisu donijeli cvijee, najvjerojatnije stoga to je Wertheimerova sestra bila miljenja da uz pogreb njezina brata cvijee ne pristaje, u emu je, pomislio sam, bila u pravu, iako je taj pogreb onako bez cvijea ostavljao straan dojam na sve prisutne. Gospodin Dumveiler dao je pogrebnicima jo nad otvorenim grobom po dvije novanice, to je djelovalo odbojno, pa ipak, pristajalo je uz itav tijek pogreba. Wertheimerova sestra pogledala je u raku, njezin suprug i ja to nismo uinili. Hodajui iza branog para Duttweiler, napustio sam groblje. Ispred portala, njih dvoje se okrenulo prema meni i uputilo mi poziv na ruak, koji, meutim, nisam prihvatio. To zacijelo nije bilo u redu, pomislio sam u gostionici. Od njih dvoje, a posebice od Wertheimerove sestre, vjerojatno sam mogao saznati jo tota korisnog, pomislio sam. Tako sam se oprostio od njih i odjednom ostao sam. Chur me vie nije zanimao, tako da sam otiao na kolodvor i zaputio se sljedeim vlakom prema Beu.

Sasvim je prirodno da nakon pogreba neko vrijeme vrlo intenzivno mislimo na pokojnika, pogotovo ako je bio blizak, pa i prisan prijatelj, s kojim smo desetljeima bili usko povezani, a takozvani studijski kolega uvijek je izuzetni ivotni i egzistencijalni pratitelj, jer je takorei prastjedok naih odnosa, pomislio sam, te se tijekom vonje preko Buchsa i lihtentajnske granice nisam bavio niime nego Wertheimerom. Pomislio sam kako je roen s neizmjernim imetkom, s kojim tijekom ivota nije znao nita uiniti, pa je zbog tog neizmjernog imetka sve vrijeme zapravo bio nesretan. Imao sam deprimirajue djetinjstvo, govorio bi Wertheimer, imao sam deprimirajuu mladost, imao sam deprimirajui studij, oca kpji me je deprimirao, majku kpja me je deprimirala, deprimirajue uitelje, okolinu kpja me je neprestance deprimirala. Pomislio sam kako su oni (njegovi roditelji i odgajatelji) uvijek vrijeali njegove osjeaje i isto tako uvijek zanemarivali njegov um. On nikada nije imao dom, pomislio sam, stojei jo uvijek u sali za goste, jer mu roditelji nikad nisu pruili dom, jer nikad nisu bili sposobni da mu prue dom. Kao rijetko tko drugi, uvijek je govorio o obitelji, jer njegovi ionako nisu bili obitelj. Na koncu nikoga nije mrzio kao svoje roditelje, govorei o njima samo jo kao o onima koji su ga upropastili i unitili. Nakon smrti svojih roditelja, koji su s automobilom nedaleko Brbcena sletjeli u provaliju, naposljetku vie nije imao nikoga osim sestre, jer se svima drugima, pa i meni, zamjerio, a sestrom je beskrupulozno i u potpunosti ovladao, pomislio sam. Uvijek je traio sve, ali nikad nije davao nita, pomislio sam. Svako malo odlazio je na floridsdorfski most u nakani da skoi s njega, ali nikad nije skoio s njega,

pomislio sam. Studirao je glazbu u nakani da postane klavirski virtuoz, ali nikad nije postao klavirski virtuoz, ve se, kako je sam govorio, sklonio u duhovne znanosti, a da sam nije znao to duhovne znanosti uope jesu, pomislio sam. Svoje mogunosti s jedne strane je precjenjivao, dok ih je s druge podcjenjivao, pomislio sam. I od mene je uvijek traio vie nego to bi mi davao, pomislio sam. Uvijek je postavljao previsoke zahtjeve meni i ostalima, tako da ti zahtjevi nikad nisu mogli biti ispunjeni, zbog ega je on neprestance bio nesretan, pomislio sam. Wertheimer je roen kao nesretan ovjek, to je znao, ali poput svih nesretnih ljudi nije htio uvidjeti da on ima biti nesretan, kako je vjerovao, a svi ostali ne, to ga je deprimiralo do te mjere da je neprestance bio oajan. Glenn je sretan ovje^, ja sam nesretni^, govorio je esto, na to bih mu odgovarao da se ne moe tvrditi kako je Glenn sretan ovjek, dok on, Wertheimer, to zaista nije. Uvijek odgovara kad kaemo da je ovaj ili onaj ovjek nesretan, rekao sam Wertheimeru, dok nikad ne odgovara ako kaemo da je ovaj ili onaj ovjek sretan. Ali s Wertheimerovog stajalita Glenn Gould je uvijek bio sretan ovjek, kao uostalom i ja, to znam, jer mi je to dovoljno esto govorio, pomislio sam, jer mi je predbacivao da sam sretan ili barem sretniji od njega, koji je veinu vremena doivljavao sam sebe kao najnesretnijeg ovjeka. Ali Wertheimer bi u svakom trenutku poduzimao sve samo da moe biti nesretan, da moe biti onaj nesretni ovjek o kojem je uvijek priao, pomislio sam, jer njegovi su ga roditelji nesumnjivo pokuali uiniti sretnim, samo to bi ih

Wertheimer svaki put odbio, kao to je i svoju sestru neprestance odbijao kad bi ga pokuala uiniti sretnim. Kao nijedan ovjek, ni Wertheimer nije bez prestanka bio nesretnik kojime je, kako je vjerovao, njegova nesrea u potpunosti ovladala. Sjeam se daje upravo za vrijeme teaja kod Horowitza bio sretan, da je sa mnom (i s Glennom) odlazio u etnje koje su ga inile sretnim, da je i svoje samovanje u Leopoldskornu znao pretvoriti u stanje sree, to sam imao prilike zamijetiti, ali svemu tome doao je kraj kad je prvi put uo Glenna kako svira Goldberg varijacije, u kojima se Wertheimer, kao to znam, nikad poslije vie nije okuao. Ja sam zarana i mnogo prije Glenna Goulda pokuavao svirati Goldberg varijacije, nikad ih se nisam bojao, za razliku od Wertheimera, koji je Goldberg varijacije takorei uvijek ostavljao za kasnije, pomislio sam. Takav nedostatak hrabrosti spram jednog tako nevjerojatnog djela kao to su Goldberg varijacije ja nikad nisam osjetio, nikad nisam patio od takvog nedostatka hrabrosti, ak si nikad nisam ni razbijao glavu takvom drskou, tako da sam ih sasvim jednostavno poeo uvjebavati, usudivi ih se svirati dugo prije teaja kod Horowitza; naravno, svirao sam ih napamet, nimalo loije od mnogih naih slavljenih glazbenika, ali po prirodi stvari ne i tako dobro kao to sam to smatrao poeljnim. Wertheimer je uvijek bio tip straljivca, posve nepogodan ve iz toga bitnog razloga za karijeru virtuoza, pa jo k tome na klaviru, to prije svega iziskuje radikalnu neustraivost pred svim i svaim, pomislio sam. Virtuoz, pa jo k tome virtuoz svjetskoga glasa, ne smije se niega bojati, pomislio

sam, svejedno o kakvom virtuozu govorili. Wertheimerov strah uvijek je bio prepoznatljiv, nikad ga nije uspio prikriti, ak ni malice. Jednoga dana njegov se koncept morao raspasti, pomislio sam, kao to se na kraju i raspao, a da ak ni taj raspad njegova umjetnikog koncepta nije bio njegov vlastiti, ve ga je izazvala moja odluka da se definitivno rastanem od Steinwaya i karijere virtuoza. Pomislio sam kako je sve, ili gotovo sve, preuzeo od mene, pa i ono to je odgovaralo meni, ali ne i njemu, mnogo toga to je meni bilo korisno, ali njemu tetno. Oponaatelj me oponaao u svemu, pa i tamo gdje su stvari bile sasvim otvoreno okrenute protiv njega, pomislio sam. Za Wertheimera sam uvijek bio tetan, pomislio sam, i to u si uvijek predbacivati, tu ideju neu si izbiti iz glave dok sam iv, pomislio sam. Wertheimer je bio nesamostalan, pomislio sam. U mnogim stvarima bio je tankoutniji od mene, ali je, a to mu je bila najvea greka, na koncu uvijek razvijao samo lane osjeaje, zaista, bio je gubitnik, pomislio sam. Jer nije smogao hrabrosti da od Glenna naui sve to je za njega bilo vano, uio je sve od mene, to je, meutim, bilo sasvim beskorisno, jer od mene nije imao to nauiti a da mu bude vano ili korisno, sve to je uio od mene bilo je beskorisno, samo to on to nije elio uvidjeti, iako sam ga svako malo upozoravao na to, pomislio sam. Da je postao trgovac, dakle upravitelj imperija svojih roditelja, pomislio sam, bio bi sretan, sretan prema vlastitim zamislima, ali za takvu odluku nedostajalo mu je hrabrosti, za mali obrat o kojem sam mu esto govorio, a da on na njega nikad nije pristao.

elio je biti umjetnik, umjetni^ u ivljenju, to mu nije bilo dovoljno, iako upravo taj pojam sadri sve to nas ini sretnima, samo ako smo dovoljno pronicljivi, pomislio sam. Naposljetku se zaljubio u svoju propast, ako nije za njom naisto i poludio, pomislio sam, zakopavi se u tu propast sve do kraja. Zaista bih mogao rei da je bio nesretan u svojoj nesrei, ali i da bi bio jo mnogo nesretniji daje tu svoju nesreu preko noi izgubio, da mu ju je jednog trenutka netko oduzeo, to bi opet bio dokaz da u osnovi uope nije bio nesretan, ve sretan, ma bila to i srea zbog vlastite nesree, pomislio sam. Ta mnogi duboki nesretnici u osnovi su sretni, pomislio sam i rekao samome sebi da je Wertheimer zacijelo sve vrijeme bio sretan, jer je sve vrijeme bio svjestan svoje nesree, u kojoj je u svakom trenutku mogao uivati. Ideja da se bojao mogunosti gubitka svoje nesree iz nekog meni nepoznatog razloga i da je zbog toga otputovao u Chur i u Zizers i tamo se ubio, iznenada mi se vie nije inila apsurdnom. Moda moramo polaziti od pretpostavke da takozvani nesretni ovjek uope ne postoji, pomislio sam, jer veinu unesreujemo upravo time to im oduzimamo njihovu nesreu. Wertheimer se bojao da bi mogao izgubiti svoju nesreu, iz tog se razloga ubio, i ni iz kojeg drugog, pomislio sam. Rafiniranim potezom uskratio se svijetu, odravi takorei obeanje u koje nitko vie nije vjerovao, pomislio sam, zaista, uskratio se svijetu koji ga je, kao i milijune njegovih supatnika, sve vrijeme elio uiniti sretnim, to je on pak na najbezobzirniji nain po sebe i

po ostale znao sprijeiti, jer se, ba kao i ostali supatnici, na smrtonosan nain naviknuo na svoju nesreu i ni na to drugo. Po okonanju studija, Wertheimer je mogao odrati vie koncerata, no odbio ih je, pomislio sam, zbog Glenna, jer mu je iznenada postalo neprihvadjivo da nastupi javno; ve mi sama pomisao da moram izii na podij izaziva muninu, govorio je, pomislio sam. Dobio je, pomislio sam, brojne pozive i sve ih je odbio, mogao je otii u Italiju, u Maarsku, u Cehoslovaku, u Njemaku, jer je, kako se pria, ve zbog izvedbenih veeri u Mozarteumu medu agentima bio na dobru glasu. Ali on se svodio samo jo na nedostatak hrabrosti u odnosu na nain na koji je Glenn trijumfirao Goldberg varijacijama. Kako sad, kad sam uo Glenna, mogu nastupiti, govorio bi esto, na to bih mu redom odgovarao da svira bolje od svih ostalih, iako ne tako dobro kflo Glenn, to mu nikad nisam rekao, iako se moglo naslutiti iz svega to bih mu govorio. Klavirski umjetnik, govorio sam Wertheimeru - govorei o umjetnosti klavira esto sam koristio pojam klavirski umjetnik, ne bih li izbjegao odvratnu rije pijanist dakle, klavirski umjetnik ne smije dopustiti da neki genij ostavi na njega toliko snaan dojam da od njega ostane paraliziran, jer injenica je da si dopustio da Glenn na tebe ostavi takav dojam da si sad paraliziran, ti, najvei talent koji je ikad pohaao Mozarteum, govorio sam, svjestan da govorim istinu, jer Wertheimer je zaista bio takav izvanredan talent, kakav na Mozarteumu vie nikad nije studirao, iako nije bio genij poput Glenna.

Nemoj dopustiti da te neki kanadskoameriki vjetropir odmah obori s nogu, govorio sam Wertheimeru, pomislio sam. Oni koji nisu bili toliko izuzetni kao Wertheimer, nisu dopustili da ih Glenn iritira na taj smrtonosan nain, pomislio sam, no oni s druge strane nisu prepoznali ni genij Glenna Goulda. Wertheimer je prepoznao genijalnog Glenna Goulda, to ga je nasmrt pogodilo, pomislio sam. A ako predugo izbivamo i apstiniramo, iznenada vie nemamo hrabrosti, a time onda ni snage da nastupamo, pomislio sam. A Wertheimer, nakon to je dvije godine po okonanju studija odbijao sve pozive, vie nije imao hrabrosti nastupiti, nije imao snage da uope odgovori na ponude agencija, pomislio sam. Ono to si je Glenn mogao priutiti, naime da u jednom trenutku ostvari odluku da vie ne nastupa, a svejedno nastavi s usavravanjem do krajnjih granica svojih mogunosti, a time i svih mogunosti to ih klavir prua, postavi u izolaciji najsavreniji medu savrenima, a potom i najpoznatiji klavirist na svijetu, Wertheimeru po prirodi stvari nije bilo mogue. Opirui se nastupima, s vremenom ne samo da je izgubio vezu s /(oncertnimpogonom, to se bez daljnjeg moe rei, ve i svoje sposobnosti, jer Wertheimer nije bio sposoban da se, poput Glenna, kroz izolaciju usavrava i u najvioj mjeri uzdie u svojoj umjetnosti; naprotiv, Wertheimera bi izolacija manje ili vie dokrajila. to se mene tie, svirao sam jo nekoliko puta u Grazu i Linzu, jednom i u Koblenzu na Rajni, posredstvom jedne studijske kolegice, a onda sam sasvim prestao. Sviranje klavira nije me vie zabavljalo, a nisam imao ni namjeru da se doivotno dokazujem pred javnou za koju mi je uz meuvremenu, kako mi se inilo preko noi, postalo

sasvim svejedno. Wertheimeru, meutim, za tu javnost nije bilo nimalo svejedno; on je, da, moram tako rei, patio od neprestane prisile da se umjetniki dokazuje, kao uostalom i Glenn, i to moda u daleko veoj mjeri od Wertheimera, ali Glennu je, eto, polo za rukom da ostvari neto o emu je Wertheimer sve vrijeme samo sanjao, pomislio sam. Glenn Gould bio je roeni virtuoz u svakom pogledu, pomislio sam, Wertheimer je bio onaj koji je unaprijed propao, koji svoju propast nije elio uvidjeti i doivotno je nije shvaao, ma bio on i jedan od najboljih klavirista koje smo ikad imali, to bez pretjerivanja mogu rei, on je ujedno bio tipini gubitnik koji je naprosto morao propasti ve u prvoj konfrontaciji s Glennom. Glenn je bio genij, Wertheimer nije bio nita doli astohleplja, pomislio sam. Zaista, Wertheimer je kasnije pokuavao uhvatiti vezu, kako se kae, no nije ju uhvatio. Od klavirske umjetnosti odjednom je bio odsjeen, pomislio sam. Uao je u takozvane duhovne znanosti, a da nije znao to duhovne znanosti jesu, pomislio sam. Skonao je na aforizmu, odnosno, da se izrazim neto zlobnije, na pseudofilozofiji, pomislio sam. Godinama je svirao onako za sebe, a da sve vrijeme nije uspio stvoriti nita vie od glazbene uvrijeenosti, pomislio sam. Iznenada se okuao samo jo kao Schopenhauer, Kant ili Novalis, takorei iz druge ruke, podcrtavajui tu pseudofilozorsku zbunjenost Brahmsom i Handlom, Chopinom i Rahmanjinovom. Samog sebe doivljavao je samo jo kao odbojnu osobu, takav sam barem dojam stekao kad sam ga nakon vie godina ponovno susreo. Bosendorfer mu je bio samo jo sredstvo da glazbeno

oblikuje svoj duhovnoznanstveni put, ta runa rije ovdje se savreno uklapala, pomislio sam. Za dvije godine izgubio je praktiki sve; to je tijekom dvanaest studijskih godina prije toga stekao, pomislio sam, vie se nije moglo uti, sjeam se da sam ga prije dvanaest ili trinaest godina posjetio u Traichu i bio potresen njegovim oajnim sviranjem, jer nije mi ni pruio neto drugo u svom iznenadnom napadu glazbene sentimentalnosti. Nisam vjerovao da mi je svojim prijedlogom da neto odsvira posve svjesno elio demonstrirati svoju totalnu umjetniku propast, prije bih rekao da se nadao kako u ga ipak potaknuti da nastavi s karijerom u koju ni sam ve gotovo deset godina nije vjerovao, ali o poticaju s moje strane nije moglo biti govora, ja sam mu jasno rekao da je stigao do kraja, da digne ruke od klavira, jer je ovjeku samo jo neugodno kada ga mora sluati, nita drugo; njegovo sviranje, rekao sam, bacilo me u najveu nepriliku i najdublju alost. Spustio je poklopac Bosendorfera, ustao i iziao napolje, ne vraajui se dva puna sata, nakon ega itavu veer nije progovorio ni rijei, pomislio sam. Klavir mu vie nije bio mogu, a takozvane duhovne znanosti nisu bile nadomjestak, pomislio sam. Zapoevi studij kako bi postali veliki virtuozi, nai bivi kolege ve su desetljeima ivotarili jo samo kao uitelji klavira, pomislio sam, nazivajui sami sebe akademskim glazbenim pedagozima, proivljavajui nakaznu pedagoku egzistenciju, upueni na netalentirane uenike i njihove megalomanske, za umjetnou pohlepne roditelje, snivajui u svojim malograanskim stanovima

0 svojim mirovinama glazbenih pedagoga. Devedeset 1 osam posto svih studenata visokih glazbenih kola pristupa naim akademijama s najviim zahtjevima, provodei po okonanju studija desetljea svojega ivota na najsmjeniji mogui nain, kao takozvani profesori glazbe, pomislio sam. Takve egzistencije bio sam poteen, kao i Wertheimer, pomislio sam, ali i one koju ni u kojem trenutku nisam mrzio nita manje, a koja nae poznate i slavne klaviriste vodi iz jednog velegrada u drugi, iz jednog ljeilita u drugo, te naposljetku iz jednog provincijskog gnjezdaca u drugo, sve dok se prsti ne ukoe, a njima u potpunosti ovlada interpretatorski senilitet. Doemo li u neko provincijsko mjestace, na nekom plakatu, pribijenom avlima za stablo, vidjet emo posve sigurno ime nekog naeg biveg kolege, koji u jedinoj dvorani u mjestu, najee je to sala u gostionici, svira Mozarta, Beethovena i Bartoka, pomislio sam, a od toga nam se okree eludac. Takve nedostojne sudbine ostali smo poteeni, pomislio sam. Od tisuu klavirista tek jedan ili dvojica ne kreu tim jadnim, odvratnim putem, pomislio sam. Danas nitko ne zna da sam neko, kako se kae, studirao klavir, da sam pohaao i zavrio visoku glazbenu kolu, i zaista bio jedan od najboljih klavirista Austrije, ako ne i Europe, kao uostalom i Wertheimer, pomislio sam; danas piem te besmislice, za koje se usuujem rei da su esejistike, samo kako bih na putu svog samounitenja jednom upotrijebio i tu omraenu rije, piem te esejistike ispade koje u na koncu ionako morati prokleti i rastrgati, dakle unititi, i nijedan ovjek vie ne zna da sam neko i ja svirao

Goldberg varijacije, premda ne tako dobro kao Glenn Gould, iji se opis ve godinama trudim dati, jer se u davanju tog opisa smatram autentinijim od drugih, da sam pohaao Mozarteum koji jo uvijek slovi kao jedna od najboljih visokih glazbenih kola na svijetu, kao ni da sam i sam odravao koncerte, i to ne samo u Bad Reichenhallu i Bad Krozingenu, pomislio sam. Nitko ne zna da sam neko bio fanatini student glazbe, fanatini klavirski virtuoz koji se ravnopravno s Glennom Gouldom okuavao u Brahmsu i Bachu i Schonbergu. No, dok je meni osobno to zatajivanje uvijek bilo prednost i kao takvo od koristi, pomislio sam, mom prijatelju Wertheimeru ono je u najveoj mjeri nakodilo, mene je to zatajivanje svaki put ponovno osovilo na noge, njega bi uvijek uinilo bolesnim, te ga naposljetku, kako danas vrsto vjerujem, i ubilo. Menije injenica da sam petnaest godina danonono svirao klavir, doguravi svojim vjebanjem naposljetku do izuzetne perfekcije, uvijek bila oruje, ne samo protiv moje okoline, ve i protiv mene samog, dok je Wertheimer od toga neprestance/wft'o. U svakom pogledu injenica da sam studirao klavir danas mi je od koristi, uvijek je bila presudna, upravo stoga to o njoj nitko nita ne zna, to je zaboravljena i to je tajim. Wertheimeru, meutim, ista je injenica donosila uvijek samo nesreu, dajui mu neprestance povoda za egzistencijalne depresije, pomislio sam. Bio sam daleko bolji od veine kolega na akademiji, pomislio sam, pa ipak sam jednoga trenutka prestao, to me je uinilo jakim, pomislio sam, jaim od svih onih koji nisu prestali, a nikad nisu bili bolji od mene, koji su u svom diletantizmu pronali doivotno utoite, koji se nazivaju profesorima i doputaju da ih

kite odlikovanjima i ordenima, pomislio sam. Svi ti glazbeni glupani, koji su zavrili akademije i zapoeli s koncertnom djelatnou, pomislio sam; moja glava nije mi doputala da budem kao oni, ali ja sa svojom koncertnom djelatnou nisam zapoeo iz jednog sasvim drugaijeg razloga nego Wertheimer, koji s njome, kao to smo rekli, nije zapoeo, ili je od nje barem odmah odustao, zbog Glenna Goulda. Meni je glava zabranila da zaponem s koncertnom djelatnou, a Wertheimera je u tome omeo Glenn Gould. Koncertna djelatnost neto je najgore to se uope moe zamisliti, svejedno kakva, sviramo li pred publikom klavir - uasno je, sviramo li pred publikom violinu - uasno je, o uasu koji moramo podnijeti ukoliko pjevamo pred publikom da i ne govorim, pomislio sam. Na najvei kapital je kad moemo rei da smo studirali na odreenoj visokoj glazbenoj koli i da smo, kako se kae, na toj visokoj glazbenoj koli stekli diplomu, a od toga nismo napravili nita i sve to k tome jo i tajimo, pomislio sam. A taj kapital ne nastojimo spiskati dugogodinjim koncertnim nastupima itd., ve na njega gledamo kao na zavreno poglavlje, ne bismo li ga lake zatajili, pomislio sam. Ali ja sam uvijek bio genij u zatajivanju, za razliku od Wertheimera koji u osnovi nikad nita nije znao zatajiti, koji je o svemu morao govoriti, koji je sve morao izbacivati iz sebe, dokle god je ivio, pomislio sam. Ali naravno da smo za razliku od svih ostalih imali sreu da ne moramo zaraivati novac, jer smo ga od poetka imali dovoljno. No, dok je Wertheimer uvijek bio taj koji se stidio svog novca, ja se svoga nikad nisam postidio, pomislio sam, jer bilo bi najlue stidjeti se zbog

novca usred kojeg se ovjek rodio, u mojim oima to bi u svakom sluaju bilo perverzno, odbojno licemjerje, pomislio sam. Kuda god pogledali, ljudi su licemjerni, jer govore da se stide novca to ga oni imaju, a drugi ne, premda je u prirodi stvari da jedni imaju novaca, a drugi ne, a jednom ti isti nee imati novaca, a drugi hoe, u tome se nita nee promijeniti, jedni nee biti krivi to imaju novaca, kao to drugi nee biti krivi to ga nemaju itd., pomislio sam, to, meutim, ne razumiju ni jedni ni drugi, jer na kraju krajeva i jedni i drugi poznaju samo licemjerje i nita drugo. Ja sebi nikad nisam predbacio to to imam novaca, Wertheimer si je to neprestance predbacivao, ja nikad nisam rekao da bih patio zbog svoga bogatstva kao Wertheimer, koji je to veoma esto govorio, ne ustruavajui se ak ni od najbesmislenijih darivanja, to mu na koncu nisu nita koristila, poput, primjerice, onih milijuna koje je poslao u afriku SahelZonu, iako tamo, kako je kasnije saznao, nikad nisu stigli, jer su ih pojele one katolike dobrotvorne organizacije kojima ih je doznaio. ovjekova nesigurnost je njegova priroda i njegov oaj, govorio je Wertheimer esto veoma tono, samo to mu nikad nije polo za rukom da se pridrava vlastitih izjava, da se vrsto uhvati za njih, u glavi je uvijek imao udovinu, zaista udovinu teorinost (pa i u svim aforizmima koje je napisao!), pomislio sam, koja je uistinu bila spasonosna ivotna i egzistencijalna filozofija, samo to je bio nesposoban da je primijeni sam na sebe. U teoriji je rjeavao sve neugodne situacije ivota, sva stanja oaja, pa i sve zlo svijeta u kojem se svaka stvar raspada, ali praktiki to nif(ad nije bio u stanju. Tako je suprotno vlastitim teorijama sve vie propadao, sve do

samoubojstva, pomislio sam, sve do Zizersa, njegove smijene posljednje stanice, pomislio sam. Teoretski je uvijek govorio samo protiv samoubojstva, za to je, meutim, mene bez daljnjeg smatrao sposobnim, odlazei uvijek na moj pogreb, praktiki je on bio taj koji je poinio samoubojstvo, a ja sam bio na njegovom pogrebu. Teoretski je postao jednim od najboljih klavirista na svijetu, jednim od najslavnijih umjetnika uope (premda ne takav kakav je bio Glenn Gould!), praktiki na klaviru nije postigao nita, ve je, pomislio sam, pobjegao u okrilje svojih takozvanih duhovnih znanosti. Teoretski je ovladao egzistencijom, praktiki njome ne samo da nije ovladao, ve je dopustio da ga ona uniti, pomislio sam. Teoretski je bio na, moj i Glennov, prijatelj, praktiki to nikad nije bio, pomislio sam, jer kao to mu je nedostajalo sve da bi bio virtuoz, sve mu je nedostajalo i za injenino prijateljstvo, to dokazuje i njegovo samoubojstvo, pomislio sam. Sve u svemu: on se ubio, a ne ja, pomislio sam. Ba sam podigao torbu s poda da je stavim na klupu, kad je u salu ula gostioniarka. Rekla je da je iznenaena, jer me nije ula, no meni se inilo da lae. Sasvim sigurno me je vidjela kako ulazim u gostionicu, vjerojatno me je sve vrijeme i promatrala, samo to namjerno nije htjela ui u salu za goste, ta odvratna, odbojna, a istom i privlana osoba, koja je bluzu nosila raskopanu sve do trbuha. Svoju podlost ti ljudi vie i ne skrivaju, ve je posve javno izlau, pomislio sam. Prikrivanje njihove podlosti i niskosti uope im nije potrebno, pomislio sam. Soba u kojoj sam svaki put odsjeo nije grijana, rekla je, ali najvjerojatnije

to nee biti ni potrebno, jer pue topao vjetar, pa e otvoriti prozore i pustiti da u sobu ude topao proljetni zrak, rekla je namjeravajui zakopati bluzu, iako je na koncu nije zaista zakopala. Rekla je da je Wertheimer bio kod nje, prije no to je otputovao u Zizers. Da se ubio saznala je od otpremnika, koji je to uo od jednog drvosjee koji je brinuo oko Wertheimerovog posjeda, od Kohlrosera (Franza). Nije jasno kome e Traich sad pripasti, rekla je, Wertheimerovoj sestri zasigurno ne, jer ona je zauvijek otila u vicarsku. Ona ju je u posljednjih deset godina vidjela samo dvaput, nazvala ju je nepristupanom enom, posve drukijom od brata, koji je bio drutven, upotrijebila je ak i izraz prijazan, to me zaudilo, jer pojam prijaznosti nikad nisam dovodio u vezu s Wertheimerom. Wertheimer je prema svim ljudima bio dobar, rekla je, upotrijebivi zaista rije dobar, no u istoj reenici spomenula je i da je ostavio Traich. U posljednje vrijeme u Traichu su se esto pojavljivali stranci, koji bi ostajali danima, pa i tjednima, a da se Wertheimer sam ne bi pojavljivao, ljudi kojima je Wertheimer, kako je rekla, predavao kljueve od Traicha, umjetnici i glazbenici. Pri spomenu rijei umjetnici i glazbenicizvuala je nekako prezrivo. Ti ljudi, rekla je, Wertheimera i Traich samo su iskoristili, napijajui se i prederavajui tjednima na njegov raun, ostajali su u krevetima do podneva, a potom bi uz glasan smijeh u luakoj odjei hodali po mjestu. Onako zaputeni, rekla je, ostavljali su najgori dojam. I kod samog Wertheimera bilo je zamjetno uznapredovalo zaputanje, rije zapustanje razvukla, je, kao to je to

inio Wertheimer, pomislio sam. Nou bi ula Wertheimera kako svira klavir, esto satima, sve do zore, na koncu se u mjestu pojavljivao neispavan, u izguvanoj, poderanoj odjei, dolazei k njoj u gostionicu ni iz kojeg drugog razloga nego da se ispava. Posljednjih mjeseci vie nije odlazio u Be, nije ga zanimala ak ni pota koja je tamo stizala za njega, pa nije traio ak ni da mu je alju ovamo. etiri mjeseca bio je sam u Traichu, ne napustivi nijednom kuu, drvosjee su ga opskrbljivali namirnicama, rekla je, uzela moju torbu i krenula s njom uza stube prema sobi. Smjesta je otvorila prozor i rekla mi da tijekom itave zime nitko nije prenoio u toj sobi, sve je prljavo, rekla je, ako nemam nita protiv uzet e krpu i obrisati prainu, barem s prozorske daske. Odbio sam njenu ponudu, rekavi da mi je svejedno za prljavtinu. Razmaknula je posteljinu i rekla mi da je svjea, da e se na zraku osuiti. Svi gosti trae istu sobu, rekla je. Neko Wertheimer nikome nije dozvoljavao da prenoi u Traichu, onda mu je kua iznenada bila prepuna ljudi, rekla je. Trideset godina u Traichu nije prenoio nitko osim Wertheimera samog, posljednjih tjedana prije njegove smrti u Traichu su boravili deseci ljudi iz grada, okrenuvi, kako je rekla, itavu kuu naglavake. Umjetnici, rekla je, su zaudni ljudi, rije zaudno takoer nije bila njena nego Wertheimerova, koji ju je posebno volio, pomislio sam. Ljudi poput Wertheimera (pa i mene) mogu dugo izdrati izdvojenost, pomislio sam, nakon ega odjednom ude za drutvom; dvadeset godina Wertheimer je izdrao bez drutva, a onda je napunio kuu svim moguim ljudima. I ubio se, pomislio sam. Poput moje kue u Desselbrunnu, Traich

je pogodan za samovanje, pomislio sam, za nekog poput mene ili Wertheimera, za umjetniku glavu, takozvanu duhovnu glavu, ali ako takvu kuu trapaciramo preko odreene granice, ona e nas ubiti, jer e postati apsolutno smrtonosna. Prvo takvu kuu uredujemo da udovolji naim umjetnikim i duhovnim zahtjevima, a kad je napokon uredimo, ona nas ubije, pomislio sam gledajui gostioniarku kako prstima brie prainu s vrata ormara, sasvim bez stida, kao da joj se svia to je neprestance promatram, ne isputajui je takorei iz vida. Iznenada mi vie nije bilo neshvatljivo kako je Wertheimer mogao otii s njom u krevet. Rekao sam da u najvjerojatnije ostati samo jednu no, da sam osjetio potrebu jo jednom doi u Traich, pa tako i prespavati u njenoj gostionici, pitao sam je sjea li se imena Glenn Gould, ona je odgovorila da se sjea, jer taj je ipak svjetski poznat. Poput Wertheimera, rekao sam, i taj je preao pedesetu, klavirski virtuoz, najbolji na itavom svijetu, koji je jednom bio u Traichu, prije dvadeset i osam godina, rekao sam, ega se ona, meutim, najvjerojatnije nee prisjetiti. Smjesta me ispravila, rekavi da se togAmerifanca tono sjea. Ali taj Glenn Gould nije se ubio, rekao sam, njega je udarila kap, sruio se mrtav za /(lavirom, rekao sam, svjestan bespomonosti u vlastitim rijeima, no pred gostioniarkom mi je zbog te bespomonosti bilo manje neugodno nego preda mnom samim. Sruio se mrtav, uo sam jo jednom samog sebe kako govorim, dok je gostioniarka ve stajala pred otvorenim prozorom, gdje je ustanovila kako smrad tvornice papira zagauje zrak, kao i svaki put kada pue fen.

Wertheimer se ubio, rekao sam, taj Glenn Gould ne, taj je umro prirodnom smru, jo nikad u ivotu nisam rekao nita tako umjetno, pomislio sam. Mogue da se Wertheimer ubio jer je taj Glenn Gouldumio. Modana kap je neto lijepo, rekla je gostioniarka, svatko prieljkuje modanu kap, ukoliko je smrtonosna. Iznenadan kraj. Rekao sam da u odmah otii prijeko u Traich i pitao je zna li ima li nekog tamo i tko uope sad pazi na kuu. Rekla je da ne zna, no drvosjee su posve sigurno u Traichu. Po njezinu miljenju u Traichu se nita nije promijenilo otkako je Wertheimer umro. Wertheimerova sestra, koja je Traich bez sumnje naslijedila, nije se pojavila,pa ni drugi ovlateni nasljednici, kako je rekla. Pitala me je elim li veerati u njenoj gostionici, odgovorio sam joj da jo ne mogu rei to e biti naveer, iako sam znao da u kod nje pojesti kobasicu u octu, koju nigdje drugdje ne mogu naruiti, no to joj nisam rekao, ve sam samo pomislio. Njezin posao ide kao i uvijek, rekla je, radnici u tvornici papira odravaju pogon, no oni svi dolaze tek naveer, na ruak jedva da netko doe, to je oduvijek bilo tako. Ako uope, u gostionici sjede samo prijevoznici piva i drvosjee i jedu kobasice od slanine, rekla je. Ali ona ima dovoljno posla. Pomislio sam kako je jednom bila udana za nekog radnika iz tvornice papira s kojim je ivjela tri godine, sve dok taj nije upao u jedan od onih stranih mlinova za papir, koji ga je naprosto samljeo, nakon ega se ona vie nije udavala. Moj suprug mrtav je ve devet godina, rekla je sasvim neoekivano i sjela na rub prozora.

Udaja vie ne dolazi u obzir, rekla je, bolje je da ostanem sama. Ali u poetku ena poduzima sve kako bi sebi priskrbila mua i udala se za njega, nije rekla da je kasnije bila sretna to ga vie nije bilo, to je sa sigurnou pomislila, rekla je da se nesrea nije morala dogoditi? vrijeme nakon pogreba gospodin Wertheimer bio mije od velike pomoi. U trenutku kad vie nije mogla izdrati zajedniki ivot s muem, pomislio sam promatrajui je, taj je upao u mlin za papir i nestao, ostavivi joj penziju koja je, ako i nije bila dovoljna za ivot, ipak stizala redovito. Moj mu je bio dobar ovje/(, rekla je, ta poznavali stega, iako se ja njenog supruga gotovo uope nisam mogao sjetiti, osim da je uvijek nosio istu pustenu odjeu tvornice papira, da je s pustenom kapom tvornice papira na glavi sjedio za stolom u sali za goste i jeo velike komade suena mesa koje mu je donosila njegova ena. Moj mu je bio dobar ovjek, ponovila je nekoliko puta, pogledala kroz prozor i popravila frizuru. Ali ima neeg i u samoi, rekla je. Zasigurno sam bio na pogrebu, rekla je i smjesta poeljela saznati sve o Wertheimerovom ukopu. Znala je daje obavljen u Churu, ali poblie okolnosti koje su dovele do njega nisu joj bile poznate, tako da sam sjeo na krevet i stao joj priati to je bilo. Uspio sam, po prirodi stvari, dati tek djelomian izvjetaj, zapoeo sam time da sam bio u Beu gdje sam pokuavao napustiti svoj stan, veliki stan, rekao sam, prevelik za jednog jedinog ovjeka, a i posve suvian za nekog tko se nastanio u Madridu, tom najljepem od sviju gradova. Ali ja taj stan neu prodati,

rekao sam, kao to ne pomiljam ni na prodaju Desselbrunna, koji ona, uostalom, poznaje. Prije mnogo godina bila je jednom prilikom s muem u Desselbrunnu, l{ad je izgorio majur, rekao sam; s obzirom na gospodarsku krizu kakva vlada danas bilo bi glupo prodati realitet, rekao sam, pri emu sam rije realitet namjerno ponovio vie puta, jer je bio vaan za moj izvjetaj. Drava je u steaju, rekao sam, na to je ona odmahnula glavom, vlada je korumpirana, rekao sam, socijalisti, koji su sad ve trinaest godina na vlasti, iskoristili su tu vlast do krajnjih granica, u potpunosti ruiniravi dravu. Dok sam govorio, gostioniarka je kimala glavom, gledajui as prema meni, as prema prozoru. Svi su oni htjeli socijalistiku vladu, rekao sam, ali sad vide da je upravo ta socijalistika vlada spiskala sve, pri emu sam rije spiskala namjerno izgovorio razgovjetnije od svih ostalih, ne postidjevi se ak ni to sam je uope upotrijebio, tovie, rije spiskala upotrijebio sam jo nekoliko puta, govorei o dravnom bankrotu pod naom socijalistikom vladom, a nekoliko puta rekao sam i da je kancelar pokvareni, prefrigani gad, koji je socijalizam samo zloupotrijebio kao orue svoje perverzne naslade u vlasti, kao uostalom i itava vlada, rekao sam, svi su ti ljudi pohlepni za vlau, pokvareni i beskrupulozni, drava, koja su oni sami, za njih je sve, dok im narod, kojim vladaju, ne znai nita. Ja jesam i volim ovaj narod, ali s ovom dravom ne elim imati posla, rekao sam. Naa zemlj a nije se jo ni^ad u svojoj povijesti nala tako nisko, jo nikad u njezinoj povijesti njome nisu vladali pokvareniji,

beskaraktemiji i tuplji ljudi. Ali narod je glup, rekao sam, i preslab da promijeni takvo stanje, pa nasjeda upravo takvim prepredenim pokvarenjacima kakvi su trenutno u vladi. Vjerojatno ni sljedei izbori nee promijeniti nita u tom aljenja vrijednom stanju, rekao sam, jer Austrijanci su ljudi navike, pa se naviknu i na movaru kojom sad ve gaze preko deset godina. Jadan narod, rekao sam, a na rije socijalizam Austrijanci posebno rado nasjedaju, iako svatko zna daje rije socijalizam izgubila svoju vrijednost. Socijalisti vie nisu socijalisti, rekao sam, dananji socijalisti su novi izrabljivai, sve je to podlo i pokvareno, rekao sam gostioniarki koja, kako sam iznenada zamijetio, uope nije eljela sluati moja besmislena skretanja s teme, jer je naprosto udjela za izvjetajem o sahrani. Dakle, rekao sam, u Beu me iznenadio telegram iz Zizersa; telegram gospode Duttweiler, Wertheimerove sestre, primio sam u Beu, bio sam u uvenoj kui palmi i pronaao telegram pred svojim vratima. Ni sad mi nije jasno odakle je gospoda Duttweiler mogla znati da sam u Beu, rekao sam. Ruan je to grad, koji se vie ni po emu ne moe usporediti s Beom ranijih vremena. Strano je to iskustvo, vratiti se nakon godina provedenih u inozemstvu u taj grad, uope u tu zemlju, rekao sam. udi me to mi je gospoda Dumveiler uope telegrafirala, to me uope obavijestila, rekao sam. Duttweiler, rekao sam, kakvo uasno ime! Bogata vicarska obitelj, u koju se Wertheimerova sestra udala, rekao sam. Kemijski koncern. Ali, kao to i sama zna, Werdieimer je svoju sestru neprestance tlaio, ne doputajui joj da mu bude dorasla, rekao sam gostioniarki, tek u posljednjem trenutku ona je uspjela

pobjei od njega. Kad bi gostioniarka sad otputovala u Be, zaprepastila bi se, rekao sam. Kako li se samo taj grad promijenio nagore, rekao sam. Ni traga vie veliini, sve sam olo, rekao sam. Najbolje je da se ovjek ni u to ne uputa i da se iz svega povue, rekao sam. Ni trenutka nisam zaalio to sam prije dosta godina napustio Be i otiao u Madrid. Ali ako nam nije pruena mogunost da odemo, pa moramo ostati u tako tupoj zemlji, u tako tupom gradu kao to je Be, uvenut emo i sasvim sigurno neemo dugo ostati na ivotu, rekao sam. Dva dana imao sam u Beu vremena razmiljati o Wertheimeru, pa tijekom vonje do Chura i u noi prije pogreba. Gostioniarka me pitala koliko je ljudi bilo na sahrani. Samo Duttweilerova, njezin suprug i ja, rekao sam. I, naravno, ljudi iz pogrebnog poduzea, rekao sam. Sve se okonalo za manje od dvadeset minuta. Gostioniarka je rekla kako je Wertheimer esto govorio da e joj, umre li prije nje, ostaviti ogrlicu, vrijednu ogrlicu, rekla je, od svoje bake. Ali Wertheimer je u svojoj oporuci zacijelo nije ni spomenuo, rekla je, na to sam pomislio da Wertheimer zacijelo nije ni sastavio oporuku. Ako joj je Wertheimer obeao ogrlicu, rekao sam joj, ona e tu ogrlicu i dobiti. Wertheimer je s vremena na vrijeme znao prenoiti kod nje, rekla je i lice joj se naglo zarumenilo, kad se, kao to se ee znalo dogoditi, bojao biti sam u Traichu; kad bi stigao iz Bea, prvo bi otiao do nje da prenoi, jer zimi je esto znao iznenada doputovati iz Bea, a zimi se u Traichu nije grijalo. Ljudi koje je u posljednje vrijeme pozivao u Traich nosili su suludu odjeu. Glumci., rekla je, kao u

cirkusu. Kod nje nisu konzumirali nita, ve su se piima opskrbljivali u trgovini mjeovitom robom. Oni su ga samo iskoritavali, rekla je gostioniarka, na njegov raun tjednima su ivjeli u Traichu, radili nered i buali itave noi, sve do zore. Tafoa gamad, rekla je. Tjednima su u Traichu bili sami, bez Wertheimera, koji se pojavio tek nekoliko dana prije no to je otputovao u Chur. Wertheimer je gostioniarki esto govorio da e otputovati u Zizers, k svojoj sestri i svome ogoru, ali bi to svaki put odgaao. Svojoj sestri u Zizers poslao je mnogo pisama, neka doe k njemu u Traich, neka se rastane od supruga, do kojeg on, Wertheimer, nikad nije drao, do tog stravinog ovjeka, rekla je gostioniarka Wertheimerovim rijeima, ali sestra nije odgovorila ni na jedno njegovo pismo. Ne moemo vezati ljude uz sebe, rekao sam, ako netko to ne eli, moramo ga ostaviti na miru. Wertheimer je svoju sestru elio vezati uza sebe za sva vremena, rekao sam, a to je bila velika greka. Izluivao je svoju sestru, a pritom je i sam poludio, rekao sam, jer ovjek mora biti lud da bi se ubio. Gostioniarka se zanimala to e biti sa silnim novcem to ga je Wertheimer ostavio. Rekao sam joj da ne znam, ali da mislim kako ga je zasigurno naslijedila sestra. Gdje ima mnogo novca, bit e ga i vie, rekla je gostioniarka i nastavila se raspitivati o pogrebu, ali ja nisam znao to bih joj jo mogao ispriati, jer sam joj rekao ve manjevie sve o Wertheimerovoj sahrani. Je li bio idovski pogreb, upitala me gostioniarka. Ne, nije bio idovski pogreb,

rekao sam, pokopan je to je bre ilo, sve se odvijalo tako brzo da gotovo nita nisam ni zamijetio. Duttweilerova me poslije sahrane pozvala na ruak, rekao sam, no ja sam to odbio, jer nisam htio biti s njima. Ali to je bila greka, rekao sam, trebao sam prihvatiti i poi s njima, jer sam ovako ostao sam i nisam znao to mi je initi. Chur je ruan grad, rekao sam, mraan kao malokoji drugi. Wertheimer je u Churu pokopan samo privremeno, rekao sam iznenada, definitivno e ga sahraniti u Beu, u obiteljskoj grobnici na doblinkom groblju, rekao sam. Gostioniarka je ustala i rekla da e topao zrak izvana do veeri zagrijati sobu, neka zbog toga ne brinem. Ovdje jo ima zimske hladnoe, rekla je. Zaista sam se bojao prehlade, naoigled injenice da u morati prenoiti u sobi u kojoj sam ve tolike noi leao bez sna. Drugamo, meutim, nisam mogao otii, jer je sve ostalo bilo ili predaleko ili jo primitivnije, pomislio sam. Naravno da sam prije imao daleko manje zahtjeve, pomislio sam, nisam jo bio tako osjedjiv kao danas. Odluio sam da prije odlaska na poinak od gostioniarke u svakom sluaju zatraim dva vunena pokrivaa. Pitao sam je moe li mi ipak skuhati vru aj, prije no to odem u Traich, na to je ona krenula niza stube prema kuhinji. Za to vrijeme ja sam izvadio stvari iz torbe i objesio u ormar sivocrno odijelo, koje sam takorei nosio kao pogrebno odijelo u Churu. Posvuda u spavaim sobama dre tog otrcanog anela Rafaela, pomislio sam promatrajui anela Rafaela na zidu. Bio je ve prepun plijesni, to gaje, opet, inilo podnoljivijim. Prisjetio sam se kako su me ovdje ve

oko pet sati budile svinje koje su hitale prema koritu, a potom bezobzirno gostioniarkino lupanje vratima. Kad znamo to nam predstoji, lake emo to podnijeti, pomislio sam. U zrcalu, pred kojim sam se morao sagnuti kako bih se uope vidio, zapazio sam da je liaj na mojoj sljepoonici, to sam ga tjednima mazao kineskom mau sve dok se nije povukao, ponovno bio na starom mjestu, to me pomalo uplailo. Smjesta sam pomislio da patim od kakve neizljeive bolesti koju mi lijenik preuuje, dajui mi tu kinesku mast samo da me umiri, iako je ona ustvari beskorisna. Takav liaj po prirodi stvari moe biti ishodite teke, zloudne bolesti, pomislio sam i okrenuo se. Odjednom mi se uinilo posve besmislenim to sam siao u Attnang Puchheimu i odvezao se u Wankham, ne bih li otiao u Traich. Mogao sam i bez tog Wankhama, rekao sam samome sebi, ba mi je to trebalo, pomislio sam iznenada, da stojim u toj hladnoj, neprozraenoj sobi i bojim se noi, ije grozote s lakoom mogu zamisliti. ak i da sam ostao u Beu, da uope nisam reagirao na telegram koji mi je poslala Dumveilerova i na njezin poziv otiao u Chur, bilo bi bolje nego da sam se otisnuo na taj put, siao u Attnang Puchheimu i odvezao se u Wankham, samo kako bih jo jednom vidio Traich, koji me se zapravo nije ticao. Budui da s Duttweilerovima nisam razgovarao, a nad Wertheimerovim otvorenim grobom nisam osjetio ba nita, mogao sam bez daljnjeg izbjei itavu torturu, umjesto da joj se preputam. Moj postupak uinio mi se odvratnim. S druge strane, o emu bih ja to imao razgovarati s Wertheimerovom sestrom? S njezinim suprugom, koji me se ne tie i koji me je zaista odbijao, jo vie u osobnom susretu negoli

kroz Wertheimerove opise to su ga ve prikazivali u vie nego loem svjetlu. S ljudima poput Duttweilera nemam to razgovarati, pomislio sam odmah, nakon to sam ga prvi put vidio. Ali ak je i takav Duttweiler bio dovoljan povod da Wertheimerova sestra ostavi svoga brata i otputuje u vicarsku, pomislio sam, ak i takav odvratni Duttweiler! Ponovno sam pogledao u zrcalo i ustanovio da se liaj nije vie nalazio samo na mojoj desnoj sljepoonici, ve je preao i na stranju stranu glave. Moda e se Duttweilerova sad vratiti u Be, pomislio sam, stan na Kohlmarktu sad je slobodan za nju, vicarska joj vie nije potrebna. Beki stan pripada njoj, ba kao i Traich. A u stanu na Kohlmarktu moda je jo i njezin namjetaj to ga je voljela, za razliku od svog brata, koji ga je, kako je sam esto znao govoriti, uvijek mrzio. Sad joj je lako ivjeti sa vicarcem u Zizersu, pomislio sam, jer se u svakom trenutku moe vratiti u Be ili u Traich. Virtuoz lei na churskom groblju, nedaleko smedita, pomislio sam na tren. Wertheimerovi su roditelji jo sahranjeni prema idovskom zakonu, pomislio sam, sam Wertheimer govorio je posljednjih godina za sebe da je religiozno neopredijeljen. Grobnicu Wertheimerovih na doblinkom groblju, odmah do takozvane grobnice Liebenovih i groba Theodora Herzla, u Wertheimerovu sam drutvu ee posjeivao. Nije ga smetalo to je golemi granitni blok, u koji su bila uklesana imena Wertheimera sahranjenih u obiteljskoj grobnici, jedna bukva to je rasla iz grobnice s vremenom pomaknula za deset ili dvadeset centimetara. Njegova sestra neprestance ga je silila da ukloni bukvu i vrati granitni

blok na staro mjesto, njega osobno injenica da je bukva neometano rasla iz grobnice i pomicala granitni blok nije nimalo smetala, naprotiv, svaki put kad bi stajao pred grobnicom divio bi se bukvi i granitnom bloku to se sve vie pomicao ustranu. Sad e sestra dati ukloniti bukvu i ispraviti granitni blok, a prije toga preselit e Wertheimera iz Chura u Be i sahraniti u grobnici, pomislio sam. Wertheimer je bio najstrastveniji posjetitelj groblja kojeg sam poznavao, pomislio sam, strastveniji i od mene samog. Desnim kaiprstom napisao sam u praini na vratima ormara veliko W. Tom prilikom ponovno sam se sjetio Desselbrunna i uhvatio se u sentimentalnom razmiljanju da moda ipak jo jednom odem u Desselbrunn, no tu sam misao smjesta prekinuo. Htio sam biti konsekventan i rekao sam samome sebi da se neu vraati u Desselbrunn jo najmanje pet ili est godina. Posjet Desselbrunnu oslabio bi me zasigurno za nekoliko godina, rekao sam, zbog ega si posjet Desselbrunnu naprosto ne mogu priutiti. Krajolik u Desselbrunnu bio je pust i bolestan, meni dobro poznat deselbrunski krajolik, koji prije nekoliko godina odjednom vie nisam mogao vidjeti. Da nisam otiao iz Desselbrunna, rekao sam sebi, tamo bih propao, ne bih vie egzistirao, propao bih i umro jo prije Glenna i prije Wertheimera, jer krajolik u Desselbrunnu naprosto pogoduje umiranju, ba kao i krajolik ispred prozora u Wankhamu, koji sve ugroava i gui, ne podiui i ne zatiujui nikoga. Ne moemo odabrati mjesto naeg roenja, pomislio sam. Ali mi iz mjesta roenja moemo otii kad ono pone prijetiti da e nas uguiti, otii od onog to nas ubija, previdimo li trenutak odlaenja. Ja sam imao sreu da odem u pravom

trenutku, rekao sam sebi. Naposljetku, otiao sam i iz Bea, jer mi je i taj grad prijetio i htio me uguiti. Oinskom bankovnom raunu u svakom sluaju zahvaljujem da sam jo na ivotu, da jo uvijek smijem egzistirati, zakljuio sam iznenada. Nije to kraj koji bi zraio ivotom, pomislio sam. Nije to kraj koji bi ovjeka umirio. Nema ovdje ugodnih ljudi. Svi me ovdje vrebaju, pomislio sam. Svi me strae. Svi me obmanjuju. Nikad se u tom kraju nisam osjeao siguran, pomislio sam. NeprestanI ce su me spopadale bolesti, nesanica, na koncu sam zamalo umro. Kad su doli ljudi iz Altmiinstera i uzeli sa sobom Steinway, osjetio sam olakanje, pomislio sam. Iznenada sam mogao slobodno etati po Desselbrunnu. Od umjetnosti, ma to god ona bila, nisam odustao, iako sam Steinway poklonio uiteljskom djetetu u Altmiinsteru, pomislio sam. Izruio sam Steinway uiteljskoj niskosti, izruio sam ga tuposti uiteljske djece, pomislio sam. Da sam uitelju rekao koliko moj Steinway zaista vrijedi, taj bi se prepao, pomislio sam. Ovako, meutim, on o vrijednosti instrumenta nije imao pojma. Ve kad sam dao da prevezu Steinway iz Bea u Desselbrunn, znao sam da tamo nee dugo ostati, ali po prirodi stvari nisam imao pojma da u ga pokloniti uiteljskom djetetu, pomislio sam. Dokle god sam imao Steinway, u svojim spisima nisam bio samostalan, pomislio sam, nisam bio slobodan kao to sam bio od trenutka kad je Steinway definitivno napustio moju kuu. Morao sam se rastati od Steinwaya kako bih mogao pisati, jer, iskreno reeno, etrnaest godina nisam pisao nita drugo doli manje ili vie neupotrebljive stvari, upravo zato jer se nisam mogao

odvojiti od Steinwaya. Tek to je Steinway otiao, poeo sam pisati bolje, pomislio sam. U Calle del Prado uvijek sam mislio da Steinway stoji u Beu (ili u Desselbrunnu) i da iz tog razloga ne mogu napisati nita bolje od pokuaja koji mi u krajnjoj liniji nikad ne bi uspjeli. Tek to sam odbacio Steinway, pisao sam drukije, od prvog trenutka, kako sam pomislio. Ali to ne znai da sam zajedno sa Steinwayem odustao i od glazbe, pomislio sam. Naprotiv. Ali glazba vie nije imala onu uasnu mo nada mnom, iznenada me ona vie nije boljela, pomislio sam. Kad se zagledamo u ovaj krajolik, hvata nas strah. Ni pod kojim uvjetima ne elimo se vie vratiti u taj kraj. Sve je uvijek sivo, a ljudi ostavljaju dojam to nas deprimira. Ovdje bih se ionako samo zavukao u svoju sobu gdje mi ne bi sinula nijedna korisna misao, pomislio sam. I postao bih poput svih njih ovdje; tS dovoljno mi je da samo pogledam gostioniarku, to ljudsko bie u potpunosti uniteno prirodom koja ovdje vlada nad svime, bie koje vie ne moe izii iz svoje podlosti i niskosti, pomislio sam. U tom zlom krajoliku ja bih uvenuo. Alija nikad nisam morao otii u Desselbrunn, pomislio sam, nisam morao prihvatiti nasljedstvo, mogao sam odustati od njega; ta i ostavio sam ga neka stoji, pomislio sam. Desselbrunn je sagradio jedan od mojih strieva, koji je bio direktor tvornice papira, kao gospodsku kuu s mnogo soba za mnotvo djece koju je imao. Jednostavno ga ostaviti, to je bio moj spas, u to sam posve siguran. Isprva sam odlazio u Desselbrunn samo ljeti s roditeljima, potom sam godinama ivio u Desselbrunnu i u Wankhamu pohaao kolu, pa

gimnaziju u Salzburgu, pa Mozarteum, jednom ak godinu dana Beku akademiju, pomislio sam, pa natrag u Mozarteum, pa jo jednom u Be, dok mi napokon nije sinula ideja da se zajedno sa svojim duhovnim ambicijama zauvijek povuem natrag u Desselbrunn, gdje sam ubrzo krahirao, shvativi da sam se naao u slijepoj ulici. Karijera klavirskog virtuoza bila mi je samo izlika za bijeg, pa ipak, dotjerao sam je do krajnje perfekcije, pomislio sam. Na vrhuncu umijea odustao sam od svega, mogu slobodno rei da sam od svega digao ru^e, udario se po glavi i poklonio Steinway. Ako ovdje est ili sedam tjedana bez prestanka kii, pomislio sam, a ovjek od te neprestane kie poludi, potrebna mu je najvea snaga volje da se ne ubije. Ali polovica ovih ljudi tu se prije ili kasnije ubije, ne propada sama od sebe, kako se govori. Oni nemaju nita drugo osim svog katolicizma ili socijalistike stranke, tih najodvratnijih institucija naega doba. U Madridu barem jednom dnevno izlazim iz stana da neto pojedem, pomislio sam. Ovdje nikad ne bih iziao napolje, u mom uznapredovalom, beznadnom procesu zaputanja. Ali nikad nisam ozbiljno pomiljao na prodaju, istina, spekulirao sam o tome, kao posljednje dvije godine, ali to po prirodi stvari nije imalo nikakva uinka. Pritom nikad nikakvom za to nadlenom ovjeku nisam obeao da Desselbrunn neu prodati, pomislio sam. Bez posrednika za nekretnine nije mogua nikakva prodaja, a takvih se posred- nika grozim, pomislio sam. Kuu poput Desselbrunna, pomislio sam, moemo bez daljnjeg ostaviti godinama da stoji, da propada, to da

ne? Ja ni u kojem sluaju ne idem u Desselbrunn, pomislio sam. Gostioniarka mi je pripremila aj i ja sam se spustio u salu za goste. Sjeo sam za stol pokraj prozora, za kojim sam sjedio i ranijih godina, ali nisam imao dojam da se vrijeme zaustavilo. uo sam gostioniarku kako radi u kuhinji i pomislio da najvjerojatnije priprema objed za dijete koje e oko jedan ili dva sata doi iz kole, da mu podgrijava gula ili moda kuha juhu od povra. U teoriji razumijemo ljude, ali u praksi ih ne moemo smisliti, pomislio sam, te im uvijek samo nevoljko prilazimo, odnosei se prema njima s naeg gledita. Ali mi ljude ne bismo trebali promatrati i odnositi se prema njima samo sa svoga gledita, ve sa svih aspekata, pomislio sam. S ljudima bismo se trebali ophoditi tako da moemo rei kako se s njima ophodimo na takorei nepristran nain, to nam u stvarnosti ne uspijeva, jer smo zaista prema svakome pristrani. Gostioniarka je, pomislio sam, jednom oboljela na plua, poput mene, i tu je plunu bolest, poput mene, mogla istisnuti iz sebe, likvidirati je snagom vlastite volje za ivotom. Na jedvite jade, kako se kae, zavrila je osnovnu kolu i onda od svog ujaka, koji je bio upleten u jedan do danas nerazjanjen sluaj ubojstva i osuen na dvadeset godina tamnice, preuzela gostionicu. Zajedno s jednim susjedom, ujak joj je u sobi pored moje navodno udavio jednoga bekog zastupnika takozvane kratke robe koji je odsjeo u gostionici, ne bi li prisvojio nevjerojatnu svotu novca koju je beki zastupnik navodno imao kod sebe. Dichtelmiihle, kako se gostionica zove, od tog je ubojstva takorei na zlu glasu. Kad se proulo za sluaj ubojstva, s gostionicom Dichtelmuhle isprva je krenulo nizbrdo i ona je preko

dvije godine bila zatvorena. Neakinji ubojice, dakle, sud je potom dodijelio gostionicu, pomislio sam, nakon ega je Dichtelmiihle pod vodstvom neakinje ponovno otvorena, ali to po prirodi stvari nije bila ista ona Dichtelmiihle kao prije ubojstva. O gostioniarkinu ujaku nitko nita vie nije uo, pomislio sam, no bit e da je kao i svi ostali ubojice i osuenici na dvadeset godina tamnice puten ve nakon dvanaest ili trinaest godina na slobodu, mogue je i da uope vie nije iv, pomislio sam, no nisam imao namjeru da se kod gostioniarke raspitujem o njenom ujaku, jer nisam imao volje ponovno sluati itavu priu o ubojstvu, koju mi je bila ispriala ve nekoliko puta, i to na moj zahtjev. Ubojstvo bekoga trgovakog putnika podiglo je tada dosta praine, tijekom sudskog procesa novine su bile pune napisa o njemu, a gostionica Dichtelmiihle, tada ve odavno zatvorena, tjednima je bila meta znatieljnika, iako se u njoj i oko nje nije moglo vidjeti nita to bi bilo vrijedno zapaanja. Od ubojstva naovamo Dichtelmiihle zovu jo samo kua ubojstva, pa kad netko eli rei da ide u Dichtelmuhlekaze i da ide u Kuu ubojstva, kao to se i uvrijeilo. Proces je voden na osnovi indicija, pomislio sam, stvarna krivnja nije dokazana ni gostioniarkinu ujaku ni njegovom pomagau, iju je obitelj zahvaljujui prii o ubojstvu, kako se pria, takoer snala nesrea. Takozvanog cestara ak ni sud nije drao sposobnim za takvo okrutno ubojstvo u sudionitvu s gostioniarkinim ujakom, kojeg su uvijek i posvuda opisivali kao drueljubiva, skromna i skroznaskroz karakterna ovjeka, a i danas ga svi koji su ga poznavali opisuju

kao takvog, no porotnici su izrekli najviu kaznu, ne samo gostioniarkinu ujaku, nego i nekadanjem cestaru, koji je, koliko znam, u meuvremenu preminuo, kako mu je supruga uvijek govorila, iz oaja nad injenicom da je postao nedunom rtvom porotnika ovjekomrzaca. Sudovi se, ak i kad su za itav ivot unitili nevine ljude i njihove ivote, vrlo brzo vraaju dnevnom redu, pomislio sam, dok se porotnici, koji su se u svojim presudama uvijek povodili za trenutanim raspoloenjima, ali i nesmiljenom mrnjom prema ljudima slinima sebi, vrlo lako mire s pogrenim presudama i samima sobom, ak i ako su odavno uvidjeli da su poinili neizbrisiv zloin nad nedunim ovjekom. Polovica svih porotnikih presuda, uo sam, zaista poiva na pogrenom sudu, i ja sam sto posto siguran da je i u sluaju ubojstva u gostionici Dichtelmuhle posrijedi bio takav sud, koji je zavrio pogrenom presudom porote. Takozvani austrijski opinski sudovi poznati su po tome da se svake godine donesu na desetine pogrenih presuda na temelju miljenja porote i da stoga na savjesti imaju na desetke nedunih, koji u naim kaznenim ustanovama odsluuju mahom doivotnu kaznu, bez izgleda da bi, kako se kae, ikad mogli biti rehabilitirani. Uope, pomislio sam, u naim zatvorima i kaznenim ustanovama sjedi vie nedunih nego krivaca, jer postoji toliko nesavjesnih sudaca i porotnika koji mrze ljude poput sebe, pa se za vlastitu nesreu i gadosti svete svakome koga su jezive okolnosti, to su ga dovele pred sud, izruile njima. Austrijsko sudstvo je paklensko, pomislio sam, to moemo ustanoviti svaki put kad otvorimo novine, no ono je jo mnogo paklenskije ako znamo da samo

najmanji dio njegovih zloina izlazi na svjedo dana i biva objavljen. Ja sam uvjeren da gostioniarkin ujak nije onaj ubojica ili, bolje reeno, sudionik u ubojstvu kojim su ga prije trinaest ili etrnaest godina proglasili, pomislio sam. I cestar mi se ini zaista nevinim; ta sjeam se jo uvijek sudskih izvjetaja, prema kojima su gostioniarkin ujak i takozvani njegov susjed cestar trebali biti pod svaku cijenu osloboeni, za to se zalagao i dravni tuitelj, no porota se odluila za zajedniko i okrutno ubojstvo, nakon ega su gostioniar i cestar nestali u kaznenoj ustanovi Garsten, pomislio sam. I ukoliko nitko nema hrabrosti ni novca da ponovno pokrene takav uasan sudski postupak, pogrena presuda, kakva je donijeta u sluaju gostioniara i cestara, jednostavno ostaje na snazi. Stravina je to nepravda nanijeta dvojici nedunih, s kojima ovjek, a to znai drutvo, onda vie ne eli imati posla, svejedno bili oni krivi ili nevini. Sluaja Dichtelmuhle, kako su ga zvali, prisjetio sam se i razmiljao 0 njemu sve vrijeme dok sam sjedio za stolom pokraj prozora, jer sam na suprotnom zidu spazio fotografiju koja je prikazivala gostioniarkina ujaka u gostioniarskoj odori, s lulom u ustima. Pomislio sam kako gostioniarka fotografiju tamo najvjerojatnije nije privrstila tek zato to svom ujaku duguje gostionicu, dakle 1 egzistenciju, ve i kako stari vlasnik gostionice Dichtelmuhle ne bi sasvim pao u zaborav.

Ali veina onih koji su se zaista i temeljito bavili sluajem Dichtelmuhle odavno je umrla, pomislio sam, a dananjim ljudima fotografija vie nita ne znai. U gostionici je, meutim, nesumnjivo ostao sauvan odreen miris kapitalnog zloina, pomislio sam, koji po prirodi stvari privlai ljude. Rado gledamo ljude kad ih sumnjie, optuuju i bacaju u zatvor, pomislio sam, to je istina. Kad zloin dopre na svjetlo dana, pomislio sam naoigled fotografije na suprotnom zidu. Kad se vrati iz kuhinje, pitat u gostioniarku to se dogodilo s njezinim ujakom, pomislio sam. Jednom sam bio odluan da je pitam, drugi put da je ne pitam, pitat u je, neu je pitati, govorio sam sebi, zagledan sve vrijeme u fotografiju starog gostioniara, za kojeg sam se htio i u isti mah nisam htio raspitati kod njegove neakinje itd. Iznenada obinog ovjeka, koji nikad nije tek obian ovjek, istrgnu iz njegove okoline i preko noi strpaju u kaznenu ustanovu, pomislio sam, iz koje e se, ako se uope vrati, vratiti kao uniten ovjek, kao pravosudna olupina za koju je, kao to moram rei, krivo itavo drutvo. U novinama je odmah po okonanju sudskog postupka nabaeno pitanje nisu li gostioniar i cestar zapravo nevini, na tu temu tiskano je i nekoliko komentara, no ve dva ili tri dana nakon zavretka postupka nitko vie nije spominjao sluaj Dichtelmuhle. Iz tih se komentara dalo iitati da dvojica naprasno proglaenih ubojica ubojstvo uope nisu mogli poiniti, daje krivac morala biti trea osoba, ili vie treih osoba, ali porota je svoju presudu ve bila izrekla, a postupak nije bio ponovno pokrenut, pomislio sam. Zaista, malo toga u ivotu zanimalo me je toliko kao kaznenopravna strana naega svijeta. Pratimo li tu kaznenopravnu

stranu naeg svijeta, to e rei naega drutva, svaki dan emo se, kako se kae, nemalo iznenaditi. Kad je gostioniarka manje-vie iscrpljena izila iz kuhinje i sjela za moj stol prala je rublje i kuhinjska isparavanja neko vrijeme su je unakazivala - ipak sam je pitao to je bilo s njezinim ujakom gostioniarom, pazei da pitanje ipak ne postavim na nespretan, ve na obazriv nain. Rekla je da je otiao svom bratu u Hirschbach, to je malo mjesto na ekoj granici, ona je svega jednom bila tamo, a i to je bilo prije dosta godina, kad su njezinu sinu bile tek tri godine. Namjeravala je ujaku pokazati sina, u nadi da e joj on, za kojeg je pretpostavljala da je jo uvijek dosta imuan, pomoi u nevolji, to jest dati novac, samo zato otisnula se s malim sinom na tako naporno putovanje u Hirschbach na ekoj granici, pola godine nakon smrti njezina supruga i oca njezina sina, koji se unato svim nesretnim okolnostima tako dobro razvijao. Ali ujak je uope nije primio, traio je od brata da ga zanijee, ne pojavljujui se sve dok nije odustala od ekanja na njega i vratila se s malim sinom natrag u Wankham, ne ostvarivi ono emu se nadala. Kako samo ovjek moe biti tako tvrda srca, rekla je, dodavi, meutim, i da razumije svog ujaka. Taj vie nije htio uti ni za Wankham ni za Dichtelmuhle. Tko je bio u kaznenoj ustanovi, svejedno koliko dugo, taj se, kad ga otpuste, vie ne vraa odakle je doao, rekao sam. Gostioniarka se nadala da e joj ujak, ili barem drugi ujak, onaj iz Hirschbacha, pomoi da prebrodi ivotne nedae, no pomo je izostala upravo od one dvojice ljudi koji su joj bili posljednja rodbina, to su jo i danas, i za koje je znala da, iako ive u siromanim uvjetima, to je

u Hirschbachu posve uobiajeno, jo uvijek raspolau veim imetkom. Gostioniarka je dala naslutiti i koliki je po njezinoj procjeni morao biti imetak dvojice ujaka; iako nije navela toan iznos, taj je iznos bio dirljivo malen, pomislio sam, ali njoj, gostioniarki, morao je izgledati dovoljno velik daje na osnovi njega oekivala za sebe presudnu pomo, pomislio sam. Starci su krtice, ak i kad im nita vie ne treba, to su stariji, to su krtiji, ni najmanji izdatak nije vie mogu, a njihovi potomci mogli bi im pred oima umrijeti od gladi, oni se ne bi ni najmanje postidjeli. Gostioniarka mi je potom opisivala svoje putovanje i koliko je naporno i komplicirano doi iz Wankhama u Hirschbach, i kako je sa svojim bolesnim djetetom morala tri puta presjedati i kako posjet Hirschbachu ne samo da joj nije donio novac, ve je zaradila i upalu grla. Nakon puta u Hirschbach mislila je da e ujakovu fotografiju skinuti sa zida, ali je onda ipak nije uklonila, zbog gostiju, koji bi je zasigurno pitali zato je to uinila, a ona, rekla je, nije imala volje da svaki put svakome itavu priu objanjava ispoetka. U tom sluaju htjeli bi znati sve o sudskom postupku, rekla je, ali u to se ona vie nije eljela uputati. Ali injenica je da je svog ujaka, koji je prikazan na fbtografiji,/>rzje odlaska u Hirschbach voljela, dok ga je napori povrataka iz Hirschbacha mogla samo jo mrziti. Svom ujaku, rekla je, prila je s najveim razumijevanjem, on njoj ni s najmanjim. Naposljetku je nastavila voditi gostionicu, rekla je, pod najgorim okolnostima, samo kako kua ne bi propala, a nije ju ni prodala, iako je za to bilo dobrih prilika. Njezin suprug nije imao smisla za ugostiteljstvo, ona ga je upoznala na jednoj pokladnoj zabavi u Regauu, kamo je otila kako bi kupila nekoliko starih

stolaca to ih jedna gostionica iz Regaua vie nije trebala. Odmah je vidjela da tamo sjedi dobroduan ovjek posve sam, bez drutva. Sjela je za njegov stol i povela ga sa sobom u Wankham, gdje je onda i ostao ivjeti. Ali nikad nije postao gostioniar, rekla je. Ovdje sve supruge, zaista, upotrijebila je rije supruge, neprestance moraju raunati s opasnou da e im supruzi pasti u mlin za papir ili da e im taj barem odsjei ruku ili nekoliko prstiju, rekla je, u biti se svaki dan dogaa da se netko ozlijedi pokraj mlina za papir, a u mjestu ionako ive samo jo mukarci koje je mlin za papir osakatio. Devedeset posto svih mukaraca ovdje radi u tvornici papira, rekla je. Ni s djecom ovdje nitko nema drukije planove nego da ih poalje natrag u tvornicu papira, generacijama ovdje vlada jedan te isti mehanizam, pomislio sam. A kad tvornica papira propadne, rekla je, svi e lijepo ostati na cjedilu. Samo je pitanje najkraeg vremena kad e se tvornica papira zatvoriti, rekla je, jer tvornica papira je podravljeno poduzee, koje e, jer je poput svih ostalih podravljenih poduzea nagomilalo milijarde ilinga dugova, naposljetku morati biti zatvoreno. Ovdje se sve oslanja na tvornicu papira, a kad nju zatvore, svemu je doao kraj. Ni ona tad nee imati posla, jer je devedeset posto njezinih gostiju zaposleno u tvornici papira, rekla je. Radnici u tvornici papira barem troe novac, primijetila je, drvosjee nikad, a ono malo seljaka ionako vidi tek jednom ili dvaput godinje. Oni gostionicu Dichtelmuhle izbjegavaju jo iz vremena suenja, pa vie i ne ulaze a da ne postave neko neugodno pitanje, rekla je. O toj beznadnoj budunosti, rekla je, ona ve dugo ne

razmilja, naposljetku, sin joj sad ima dvanaest godina, a s etrnaest su u tom kraju dosad uvijek bili dovoljno odrasli da stanu na vlastite noge. Mene budunost uope ne zanima, rekla je. Gospodin Wertheimer, primijetila je, uvijek joj je bio dobrodoao gost. Ali takva fina gospoda uope ne znaju to znai ivjeti kao ona i voditi gostionicu kakva je Dichtelmuhle. Oni (fina gospoda!) govore uvijek samo o njoj nerazumljivim stvarima, ne moraju brinuti ni o emu, a svoje vrijeme troe samo na razmiljanje to da uine sa svojim novcem i svojim vremenom. Ona sama nikad nije imala ni dovoljno novca ni dovoljno vremena, stoga nikad nije bila ak ni nesretna, za razliku od onih koje je apostrofirala kao finu gospodu, koji su uvijek imali dovoljno novca i dovoljno vremena i neprestance govorili samo o svojoj nesrei. Neshvatljivo joj je da je Wertheimer u razgovorima s njom uvijek govorio samo o tome kako je nesretan ovjek. esto bi u sali za goste sjedio do jedan sat u noi i kukao, pa bi mu se ona, kako je rekla, smilovala i otila s njim u svoju sobu, jer kasno nou vie nije htio ii u Traich. Ta ljudi kakav je gospodin Wertheimer barem imaju sve mogunosti da budu sretni, a da nijednu od njih nikad ne iskoriste, rekla je. Jedna tako gospodska kua, a u ovjeku svejedno tolika nesrea, rekla je. U biti je Wertheimerovo samoubojstvo uope nije iznenadilo, ali on to ipak nije smio uiniti, objesiti se upravo u Zizersu, pred kuom svoje sestre, o granu, to mu ona nikad nee oprostiti. Nain na koji je izgovarala rijei gospodin Wertheimer bio je dirljiv i odvratan u isti mah. Jednom sam ga i traila novac, ali taj mi nita nije dao, rekla je, a takp mi je hitno trebao kredit za novu ledenicu. Ali kad se radi o

novcu, rekla je, bogati ljudi zakopani su do grla. A pritom je Wertheimer svoje milijune bez oklijevanja bacao kroz prozor. I mene je procjenjivala ovjekom poput Wertheimera, dobrostojeim, bogatim i neljudskim, jer je iznenada rekla da su svi dobrostojei i bogati ljudi neljudski. Ali, ima li u njoj onda ljudskosti, pitao sam je, na to mi nije odgovorila. Ustala je i krenula ususret prijevoznicima piva, koji su se sa svojim velikim kamionom zaustavili pred gostionicom. Kopkalo me je to to je gostioniarka rekla, zato nisam odmah ustao i otiao u Traich, ve sam ostao sjediti i promatrao prijevoznike piva i prije svega gostioniarku, koja je s njima bez sumnje bila intimnija nego sa svima ostalima koji su dolazili u njezinu gostionicu. Prijevoznici piva fascinirali su me od najranijeg djetinjstva, pa tako i tog dana. Fasciniralo me je kako su istovarili bave i kotrljali ih kroz predvorje, a potom jo i naeli prvu, te sjeli s gostioniarkom za pokrajnji stol. Kao dijete sam htio postati prijevoznik piva, pomislio sam, divio sam im se i nisam ih se mogao nagledati. Taj djetinji osjeaj spopao me je i dok sam sjedio za susjednim stolom i promatrao ih, no nisam mu se elio prepustiti, pa sam ustao, iziao iz gostionice i zaputio se u Traich, rekavi gostioniarki da u se vratiti predveer ili ranije, ovisno fa/(o se stvari budu razvijale, i da bih tada rado veerao. Dok sam izlazio, uo sam kako se prijevoznici piva raspituju tko sam, a kako imam bolji sluh od ikoga na svijetu, uo sam i kako gostioniarka spominje moje ime i govori im da sam prijatelj Wertheimera, luaka koji se objesio u vicarskoj. U osnovi bih vie volio da nisam otiao u Traich nego da

sam ostao u gostionici i sluao razgovor prijevoznika piva i gostioniarke, pomislio sam na odlasku. Najradije bih s prijevoznicima piva sjeo za stol i popio s njima au piva. Svako malo stvaramo predodbu da za stolom sjedimo s onima koji nas itav ivot privlae, upravo s onim jednostavnim ljudima koje po prirodi stvari zamiljamo drukije nego to zaista jesu, jer kad zaista sjednemo s njima za stol, vidimo da nisu takvi kakvima smo ih zamiljali i da apsolutno ne spadamo k njima, kao to smo se uvjeravali, tako da za njihovim stolom i u njihovoj sredini sa strepnjom moemo oekivati tek napraite uvrede, koje dosljedno osjeamo kad smo sjeli za njihov stol, a vjerovali smo da spadamo k njima ili da makar nakratko moemo sjesti s njima, to je najvea zabluda, pomislio sam. itav ivot eznemo za tim ljudima i elimo im se pribliiti, a oni nas, ako pokaemo to osjeamo spram njih, samo odbacuju, i to na najbezobzirniji nain. Wertheimer je esto priao kako je u svojoj potrebi da bude s takozvanim jednostavnim ljudima, dakle s takozvanim narodom, kojem je elio pripadati, doivio neuspjeh, a esto bi govorio i kako je u gostionicu Dichtelmiihle dolazio samo da sjedne za stol s narodom, ne bi li ve pri prvom pokuaju uvidio da je zabluda vjerovati da bi ljudi kakav je on, Wertheimer, ili kakav sam ja, mogli tek tako sjesti s narodom za stol. Ljudi poput nas zarana su se iskljuili iz drutva za narodnim stolom, prisjetio sam se njegovih rijei, ti ljudi ve su roeni za drugim stolom, a to nije bio stol naroda. Ali ljude poput nas stol naroda po prirodi stvari uvijek privlai, rekao je. Ali tamo mi nemamo to traiti, rekao je, prisjetio sam se. Kako bih uope mogao egzistirati kao prijevoznik piva, pomislio sam, da dan za

danom istovarujem i utovarujem pivske bave, kotrljam ih kroz predvorja gornjoaustrijskih gostionica, da svaki put sjedim za stolom s tim pokvarenim gostioniarkama i svake veeri mrtav umoran padnem u krevet, trideset godina, etrdeset godina? Duboko sam udahnuo i otiao to je bre mogue u Traich. Da smo na selu s problemima svijeta, koji nikad, pa ni u najdaljoj budunosti, nee biti rijeeni, konfrontirani na daleko bezobzirniji nain nego u gradu, u kojem, ako elimo, moemo ivjeti posve anonimno, da e nas gadosti i grozote na selu udariti direktno u lice, da se pred njima neemo moi skloniti i da e nas te gadosti i grozote, ostanemo li na selu, zasigurno unititi u najkraem roku, to se nije promijenilo otkako sam otiao, pomislio sam. Vratim li se u Desselbrunn, uvenut u u svakom sluaju, povratak u Desselbrunn za mene ne dolazi u obzir, pa ni za pet ili est godina, rekao sam samome sebi, i to due izbivam, to je nunije da se nikad vie ne vratim u Desselbrunn, da ostanem u Madridu ili nekom drugom velegradu, samo ne na selu i nikad vie u Gornjoj Austriji, pomislio sam. Bilo je hladno i vjetrovito. Apsolutna ludost da idem u Traich, da sam iziao u Attnang Puchheimu i odvezao se u Wankham, udarila me je u glavu. U tom kraju Wertheimer je morao poludjeti, na koncu ak i postati umobolan, pomislio sam i rekao samome sebi da je on uvijek bio upravo onaj gubitnik o kojem je govorio Glenn Gould, tipian ovjek za slijepe ulice, pomislio sam, jer Wertheimer bi iz jedne slijepe ulice s apsolutnom sigurnou odlazio u drugu, Traich mu je

oduvijek bio slijepa ulica, a kasnije i Be, pa naravno i Salzburg, jer Salzburg za njega nije predstavljao nita doli slijepe ulice, Mozarteum nije bio nita doli slijepe ulice, kao to su i Beka akademija i itavo sviranje klavira bile samo slijepe ulice, takvi ljudi uope mogu birati samo izmeu ove ili one slijepe ulice, pomislio sam, a da iz tih slijepih ulica pritom nikad ne iziu. Gubitnil{se ve rada kflo gubitnik pomislio sam, on je uvijek bio gubitnika a kad paljivo promotrimo svoju okolinu, ustanovit emo da se ona sastoji gotovo iskljuivo od takvih gubitnika, pomislio sam, od ljudi za slijepe ulice kakav je bio Wertheimer, to ga je Glenn Gould ve u prvom trenutku prozreo kao ovjeka slijepe ulice i gubitnika, kao to ga je Glenn Gould prvi i nazvao gubitnikom, na taj bezobziran, ali skroznaskroz otvoren kanadskoameriki nain, izgovorivi bez imalo stida to su drugi takpder mislili, ali nikad ne bi bili izrekli, jer im taj bezobziran i otvoren, pa ipak ljekovit kanadskoameriki nain, nije svojstven, pomislio sam, a svi su u Wertheimeru oduvijek vidjeli gubitnika, ne usudivi ga se nazvati takvim; ali moda u svojoj nematovitosti samo nisu uspjeli smisliti tako precizan naziv kakav je smislio Glenn Gould u prvom trenutku kad je ugledao Wertheimera. Otrovidno, moram priznati, a da ga prethodno dugo ne promatra, smislio je gubitnica, ne kao ja, koji sam tek nakon dueg promatranja i vie godina zajednitva doao do pojma ovjeka slijepih ulica. Uvijek imamo posla s takvim gubitnicima i ljudima slijepih ulica, rekao sam samome sebi i nastavio hodati uz vjetar. Tekom mukom spaavamo se pred takvim gubitnicima i ljudima slijepih ulica, jer ti e gubitnici i ljudi slijepih ulica uiniti sve da

nas tiraniziraju, da usmrte ljude koji ih okruuju, rekao sam sebi. Slabi kakvi jesu i upravo stoga to su tako slabo konstruirani i izraeni, oni imaju snagu da razorno djeluju na svoju okolinu, pomislio sam. Na svoju okolinu i ljude koji ih okruuju oni nasru bezobzirnije nego to bismo to isprva mogli zamisliti, a kad shvatimo to ih pokree, njihov mehanizam gubitnika i ljudi slijepih ulica, najee je prekasno a da bismo im jo stigli utei, jer oni nas, gdje god im se ukazala prilika, nasilno vuku prema dnu, rekao sam sebi, njima je svaka rtva po volji, ma radilo se pritom i o vlastitoj sestri, pomislio sam. Iz svoje nesree, svoga gubitnikog mehanizma, oni izvlae najvei kapital, rekao sam sebi hodajui prema Traichu, premda im taj kapital naposljetku posve prirodno nita ne koristi. Wertheimer je vlastitom ivotu uvijek pristupao s krivim pretpostavkama, pomislio sam, za razliku od Glenna, koji je uvijek s ispravnim pretpostavkama pristupao vlastitoj egzistenciji. Wertheimer je Glennu Gouldu zavidio ak i na smrti, rekao sam sebi, ak ni njegovu smrt nije mogao podnijeti, tako da je nedugo zatim sam sebi oduzeo ivot, jer presudni trenutak za njegovo samoubojstvo nije bio sestrin odlazak u vicarsku, ve nemogunost da podnese injenicu da je Glenna Goulda na vrhuncu njegove umjetnike karijere udarila kap. Wertheimer prvo nije mogao podnijeti da Glenn Gould svira klavir bolje od njega, potom da je iznenada postao genij Glenn Gould, pa onda jo i genij svjetskoga glasa, te naposljetku da je na vrhuncu svoje genijalnosti i svjetske popularnosti umro od modane kapi, pomislio

sam. Nasuprot tome, za Wertheimera je postojala samo vlastita smrt, i to prouzrokovana vlastitom rukom, pomislio sam. Obuzet megalomanijom, sjeo je u vlak za Chur, rekao sam sebi, odvezao se u Zizers i tamo se bestidno objesio pred kuom Duttweilerovih. A to bih ja imao priati s Dumveilerovima, pitao sam se i smjesta si odgovorio glasnim: nita. Zar sam sestri trebao rei to sam zaista mislio i mislim o njezinu bratu Wertheimeru? Bila bi to najvea ludost, pomislio sam. Duttweilerovima bih svojim prianjem samo dosaivao, a mene ono ne bi odvelo nikamo. Ali njihov poziv trebao sam odbiti na pristojniji nain, pomislio sam sad, jer ja njihov poziv nisam odbio samo na nepristojan, ve i na neprimjeren nain, grubo, uvredljivo, to mi sad, naravno, nije po volji. Ponaamo se nepravedno, vrijeajui ljude samo kako bismo u trenutku izbjegli vei napor, pomislio sam, kako bismo izbjegli neugodnu konfrontaciju, jer konfrontacija s Duttweilerovima nakon Wertheimerova pogreba ni u kom sluaju ne bi mogla biti ugodna, sve to ne treba ponovno bih izvukao na svjedo dana, svemu to se tie Wertheimera pristupio bih sa za mene odavno kobnom nepravednou i nepreciznou, jednom rijeju subjektivnou, koju sam osobno uvijek mrzio a da pred njom nikad nisam bio siguran. A Dumveilerovi bi na svoj nain stvarali wertheimerovske kontekste, iz kojih bi proizila isto tako nepravedna i pogrena predodba o Wertheimeru, rekao sam sebi. Ljude opisujemo i procjenjujemo uvijek na pogrean nain, procjenjujemo ih nepravedno, a opisujemo nisko i podlo, rekao sam sebi, i to u svakom sluaju, svejedno kako ih procijenili ili opisali. Takav

ruak s Duttweilerovima u Churu ne bi donio nita doli nesporazuma, a obje strane na koncu bi pale u oaj, pomislio sam. Tako gledano, dobro je da sam odbio njihov poziv i odmah se vratio u Austriju, pomislio sam, iako nisam trebao sii u Attnang Puchheimu, ve sam trebao produiti do Bea, otii u svoj stan, prespavati tamo jednu no i vratiti se u Madrid. Sentimentalistiku komponentu tog prekida putovanja u Attnang Puchheimu, zbog odvratnog, ali neophodnog noenja u Wankhamu, samo kako bih posjetio Wertheimerovu ostavtinu Traich, nikad si neu oprostiti. Duttweilerove sam barem mogao pitati tko je sad u Traichu, o emu jo putem prema Traichu nisam imao ni najmanju predodbu, jer se u gostioniarkine rijei ne mogu pouzdati, ona uvijek mnogo govori, pomislio sam, a to su, kao i kod svih ostalih gostioniarki, uglavnom besmislice i netonosti. A moglo bi biti i da je Duttweilerova sama ve stigla u Traich, pomislio sam, to bi bilo najprirodnije, da iz Chura u Traich nije otputovala naveer kao ja, nego moda ve popodne ili ak u podne. Tko bi drugi sad mogao preuzeti Traich ako ne sestra, pomislio sam, jer ona se Wertheimera sad, kad je mrtav i pokopan u Churu, nema zato bojati. Njezin muitelj je mrtav, pomislio sam, njezin unitavatelj je izdahnuo ivot, nema ga vie, i to se nje tie nikad vie nee imati to da kae. Pretjerivao sam kao uvijek i bilo mi je neugodno pred samim sobom da Wertheimera nazivam muiteljem i unitavateljem svoje sestre, na taj nain, pomislio sam, uvijek se odnosim prema drugima, nepravedno, pa ak i zloinaki. Oduvijek sam patio od vlastite

nepravednosti, pomislio sam. Gospodin Duttweiler, koji mi je za prvog susreta djelovao toliko odbojno, a koji, kao to sam iznenada pomislio, moda uope nije bio takav, zacijelo nije zainteresiran za Traich, kao to nije zainteresiran ni za kakav interes ili ostavtinu Wertheimerovih, bilo u Traichu, bilo u Beu, osim moda za novac koji je Wertheimer ostavio, ali sestra bi morala biti zainteresirana, i to u najveoj mjeri, pomislio sam, jer ne mogu ni zamisliti da bi se udajom za Duttweilera bila toliko radikalno rastala od brata da bi joj za njegovu ostavtinu sad jo bilo svejedno, naprotiv, pretpostavljao sam da e se upravo sad, kad ju je brat svojim demonstrativnim samoubojstvom takorei pustio na slobodu, poeti zanimati za sve wertheimerovsko, i to s intenzitetom s kakvim se dosad nizato nije zanimala, pa i da bi sad mogla pokazati interes ak i za takozvanu duhovnoznanstvenu ostavtinu svoga brata. U mislima, kako se kae, vidio sam je kako sjedi u Traichu i studira tisue, ako ne i stotine tisua cedulja iz bratove ostavtine. Potom sam pomislio da je isto tako mogue da Wertheimer nije ostavio nijednu jedinu cedulju, to bi mu vie odgovaralo nego takozvana literarna ostavtina, o kakvoj sam nikad nije imao dobro miljenje, tako mi je barem uvijek govorio, iako ne mogu rei da je to mislio sasvim ozbiljno, pomislio sam. Jer ljudi koji rade na duhovnim proizvodima esto kau kako do njih uope ne dre, dok zapravo do njih dre jako mnogo, tek to to nisu spremni priznati, jer se stide takva podmetanja, kako oni to zovu, pa omalovaavaju vlastiti rad, kako se barem javno ne bi morali stidjeti, Wertheimerov rad mogue su pratili takvi manevri zavaravanja, barem u pogledu njegove takozvane

duhovne znanosti, pomislio sam, uostalom, to dobro ide uz njega. U tom sluaju zaista bih imao priliku stei uvid u taj njegov duhovni rad, pomislio sam. Iznenada je toliko zahladilo da sam morao podii ovratnik kaputa. Uvijek pitamo to je emu uzrok, pa onda malopomalo skaemo s jedne mogunosti na drugu, pomislio sam, napokon, uvijek sam mislio da je Glennova smrt istinski uzrok Wertheimerove smrti, a ne injenica da je Wertheimerova sestra otila Duttweileru u Zizers. Uzrok, to nije tek puka izreka, uvijek lei mnogo dublje i on lei u Goldberg varijacijama, koje je Glenn svirao u Salzburgu za vrijeme teaja kod Horowitza, uzrof( je Dobro ugoden ^lavir, pomislio sam, a ne injenica da je Wertheimerova sestra sa etrdeset i est godina napustila brata. Wertheimerovu sestru zaista ne pogaa krivnja zbog Wertheimerove smrti, pomislio sam, Wertheimer je krivnju za svoje samoubojstvo samo elio prebaciti na sestru, samo da skrene panju s injenice da su njegovo samoubojstvo, ako ne i njegovu ivotnu katastrofu uope, izazvale Glennove interpretacije Goldberg varijacija, kao i Dobro ugoden Ifavir. Ali poetak Wertheimerove katastrofe dogodio se ve u trenutku kad mu je Glenn Gould rekao da )egubitni/(, neto to je Wertheimer oduvijek znao, a to je Glenn, moram priznati, iznenada sasvim nepristrano izrekao na svoj kanadskoameriki nain, zadavi Wertheimeru svojim gubitnicom smrtonosan udarac, pomislio sam, ne jer je Wertheimer taj pojam tada prvi put bio uo, nego jer je Wertheimer, a da rije gubitnik uope nije poznavao, odavno bio upoznat s pojmom gubitnica, dok je Glenn Gould rije gubitnik

samo izgovorio u presudnom trenutku, pomislio sam. Mi izgovaramo rijei i njima unitavamo ljude, a da ovjek kojeg smo unitili u trenutku kad smo izgovorili rije kojom smo ga unitili nije ni svjestan te smrtonosne injenice, pomislio sam. ovjek konfrontiran sa smrtonosnom rijeju kao smrtonosnim pojmom jo nita ne sluti o smrtonosnom djelovanju te rijei i njezina pojma, pomislio sam. Glenn je Wertheimera nazvao gubitnikom jo prije nego to je teaj kod Horowitza uope zapoeo, pomislio sam, mogao bih ak odrediti toan sat kad je Glenn za Werdieimera upotrijebio rije gubitnik- Mi ovjeku kaemo smrtonosnu rije a da po prirodi stvari u istom trenutku nismo ni svjesni da je rije koju smo izrekli zaista smrtonosna. Dvadeset i osam godina nakon to je Glenn u Mozarteumu rekao Wertheimeru da je gubitnikl dvanaest godina nakon to mu je to rekao u Americi, Wertheimer si je oduzeo ivot. Samoubojice su smijeni, a oni koji se vjeaju, ti su najodvratniji, govorio je Wertheimer, pomislio sam. Danas naravno upada u oi daje esto govorio o samoubojstvu, pri emu se, moram priznati, uvijek manjevie rugao samoubojicama, govorei o samoubojicama i samoubojstvu uvijek tako kao da ga se ni jedan ni drugi pojam ne tiu, te da za njega ni jedan ni drugi pojam ne dolaze u obzir. Ja sam ovjek koji e se ubiti, govorio je esto, prisjetio sam se putem prema Traichu, ja sam onaj koji je ugroen, a ne on. I svoju sestru smatrao je sposobnom za samoubojstvo, vjerojatno zato to je najbolje poznavao njezin stvarni poloaj, to je, kao nitko drugi, bio upoznat s njezinom bezizlaznou, to je, kako je esto govorio, mislio da je prozreo svoje stvorenje. Ali njegova sestra je, umjesto

da se ubije, ipak otila u vicarsku i udala se za gospodina Duttweilera, pomislio sam. Wertheimer se napokon ubio na nain koji je sam nazivao odvratnim i odbojnim, i to ba u vicarskoj, njegova sestra otila je u vicarsku kako bi se udala za bogatog kemiara Duttweilera, a ne da se ubije, dok je on otiao kako bi se objesio na stablo u Zizersu, pomislio sam. Htio je studirati kod Horowitza, pomislio sam, a tamo gaje unitio Glenn Gould. Glenn je umro u trenutku koji je za njega bio idealan, dok se Wertheimer nije ubio u za sebe idealnom trenutku, pomislio sam. Okuam li se jo jednom u prikazu Glenna Goulda, pomislio sam, u njemu u morati navesti i taj njegov opis Wertheimera, tako da je upitno tko e se nai u sreditu tog prikaza, Glenn Gould ili Wertheimer, pomislio sam. Polazna toka bit e mi Glenn Gould, Goldberg varijacije i Dobro ugoden kfavir, ali Werdieimer e u tom prikazu igrati odluujuu ulogu, barem to se mene tie, jer za mene je Glenn Gould uvijek bio povezan s Wertheimerom, svejedno u kakvom odnosu, i obrnuto, Wertheimer s Glennom Gouldom, i moda, na kraju krajeva, Glenn Gould u odnosu na Wertheimera igra vaniju ulogu nego obrnuto. Stvarno ishodite mora biti teaj kod Horowitza, pomislio sam, kipareva kua u Leopoldskornu, ivotno vana i odluujua injenica da smo prije dvadeset i osam godina posve neovisno prili jedni drugima, pomislio sam. Wertheimerov Bbsendorfer protiv Steinwaya Glenna Goulda, pomislio sam, Goldberg varijacije Glenna Goulda protiv Wertheimerove Umjetnosti fuge, pomislio sam. Glenn Gould svoj genij zasigurno ne duguje Horowitzu,

pomislio sam, ali Wertheimer Horowitza bez daljnjeg moe smatrati odgovornim za svoje unitenje, pomislio sam, jer Wertheimera je u Salzburg privuklo ime Horowitz, bez tog imena on nikad ne bi doao u Salzburg, u svakom sluaju ne te za njega kobne godine. Iako su Goldberg varijacije komponirane samo zato da nesanicu ovjeka koji je od nje patio itav ivot uine podnoljivijom, pomislio sam, Wertheimera su uspjele ubiti. Izvorno komponirane za razveseljavanje naravi, ubile su gotovo dvjesto i pedeset godina kasnije jednog beznadnog ovjeka, naime Wertheimera, pomislio sam na putu prema Traichu. Da Wertheimer prije dvadeset i osam godina nije proao pokraj sobe trideset i tri na prvom katu Mozarteuma, koliko se sjeam, tono u etiri sata poslijepodne, on se dvadeset i osam godina kasnije ne bi objesio u Zizersu pokraj Chura, pomislio sam. Wertheimerovo prokletstvo bilo je da je pokraj sobe trideset i tri Mozarteuma proao upravo u trenutku u kojem je Glenn Gould svirao takozvanu^r^'. Wertheimer mi je priao o svom doivljaju, kako je, uvi Glenna kako svira, zastao pred sobom trideset i tri, odakle se nije pomaknuo do zavretka Arije. Tada mi je postalo jasno to je to ok, pomislio sam. Takozvano udo od djeteta Glenn Gould, nama, Wertheimeru i meni, nije bio pojam, a i da smo znali neto o njemu, ne bismo to uzeli za ozbiljno, pomislio sam. Ali Glenn Gould nije bio udo od djeteta, on je od samog poetka bio genij na klaviru, pomislio sam, jo kao djetetu nije mu bilo dovoljno da bude samo majstor. Nas dvojica, Wertheimer i ja, imali smo na ladanju takorei svoje

kue za izolaciju i izbjegavali ih. Glenn Gould je svoj kavez za izolaciju, kako ga je nazivao, sagradio u Americi, u blizini New Yorka. Ako je on Wertheimera nazvao gubitnicom, ja u njega, Glenna, nazvati ovjekom kpji ne prihvaa, pomislio sam. Godinu 1953. moram, meutim, nazvati kobnom za Wertheimera, jer 1953. Glenn u naoj kiparskoj kui Goldberg varijacije nije svirao ni za koga drugog nego za Wertheimera i mene, godinama prije no to e s istim tim Goldberg varijacijama, kako se kae, preko noi stei svjetsku slavu. 1953. Glenn Gould unitio je Wertheimera, pomislio sam. 1954. nismo uli nita o njemu, 1955. svirao je Goldberg varijacije na Salzburkom festivalu, Wertheimer i ja sluali smo ga na nadstroplju, zajedno s nekolicinom scenskih radnika, koji inae nikad ne bi uli klavirski koncert, no Glennovo ih je sviranje oduevilo. Glenn, koji nikad nije svirao a da iz njega ne izbije znoj, Glenn, kanadski Amerikanac, koji je Wertheimera bez stida nazvao gubitnicom, Glenn, koji se u Ganshofu smijao tako zvonko kako nikad ranije ni kasnije nisam uo ovjeka da se smije, pomislio sam, nasuprot Wertheimera, koji je bio puka suprotnost Glenna Goulda, iako tu suprotnost ne mogu tono opisati, ja u svakako pokuati, kad u ponovno zapoeti s pisanjem Pokuaja o Glennu Gouldu. Zakljuat u se u Calle del Prado i pisati o Glennu, a Wertheimer e mi sam od sebe postati jasan, pomislio sam. Kroz pisanje o Glennu Gouldu stei u jasnu sliku o Wertheimeru, pomislio sam

na putu za Traich. Iao sam prebrzo, pa mi je tijekom hodanja ponestalo zraka. To je stara boljka, od koje patim sad ve preko dva desetljea. Piui o jednom (Glennu Gouldu), stei u jasnu sliku o drugom (Wertheimeru), pomislio sam, sluajui neprestance Goldberg varijacije (i Umjetnost fuge) jednog (Glenna), kako bih mogao o njima pisati, znat u sve vie i vie o umjetnosti (ili neumjetnosti!) drugog (Wertheimera) i moi u to zapisati, pomislio sam i iznenada, kao nikad ranije u ivotu, osjetio enju za Madridom i mojom Calle del Prado, mojim panjolskim domom. Put prema Traichu u osnovi me deprimirao, a na koncu e se, kako sam oduvijek mislio, ispostaviti i da nije imao nikakve svrhe. Ili moda nee biti bas posve beskpristan, kao to trenutno mislim, pomislio sam i ubrzao korak. Lovaku kuu dobro sam poznavao, moj prvi dojam bio je da se nita u njoj nije promijenilo, drugi da ona naprosto mora biti idealna zgrada za ovjeka poput Wertheimera, ali da mu to naposljetku ipak nikad nije bila, naprotiv. Kao to ni moj Desselbrunn za mene nikad nije bio idealan, ve puka suprotnost, pomislio sam, iako se u svakom pogledu inilo da Desselbrunn za mene (i ljude poput mene) mora biti naprosto idealan. Gledamo zgradu i mislimo da mora biti naprosto idealna za nas (i ljude poput nas), a ona uope nije idealna za nae svrhe i svrhe ljudi poput nas, pomislio sam. Na isti nain ovjeka emo smatrati idealnim za nas, dok nam je on ustvari sve drugo samo ne idealan, pomislio sam. Moja pretpostavka da je Traich zakljuan nije se pokazala tonom, vrtni ulaz bio je otvoren, ak i ulazna vrata, to sam vidio izdaleka, tako da sam se

zaputio ravno kroz vrt prema njima. Pozdravio me je drvosjea Franz (Kohlroser), kojeg sam poznavao. Rekao je da je tek ujutro uo za Wertheimerovo samoubojstvo i da su svi zaprepateni. Wertheimerova sestra, gospoda Duttweiler, najavila je svoj dolazak za sljedei dan, rekao je. Neka samo uem, rekao je, on je u meuvremenu irom otvorio sve prozore da ude svje zrak, na nesreu njegov kolega morao je otputovati na tri dana u Linz, tako da je on u Traichu sam, sreom, sad ste stigli vi, rekao je. Pitao me je hou li vode, smjesta se sjetio da sam vodopija. Ne, rekao sam, ne sad, u gostionici u Wankhamu, gdje mislim prenoiti, popio sam aj. Wertheimer je, kao uvijek, bio otputovao samo na dva ili tri dana, no refao je da odlazi u Chur, k svojoj sestri, rekao je Franz. Na Wertheimeru se, nastavio je Franz, nije dalo uoiti nita neobino ili upadljivo kad je automobilom naputao Traich. Odvezao se do Attnang Puchheima, automobil je zasigurno jo parkiran ispred tamonjeg kolodvora. Franz je izraunao da je prolo ravno dvanaest dana otkako mu je gazda otputovao u vicarsku, te da je, kako je doznao tek od mene, mrtav ve jedanaest dana. Objesio se, rekao sam Franzu. On, Franz, bojao se da bi se sad, nakon smrti njegova poslodavca, u Traichu sve moglo promijeniti, pogotovo stoga to je Duttweilerova neobina osoba, nije rekao da se boji dolaska gospode Duttweiler, ali ipak je dao

naslutiti da se pribojava da bi ona pod utjecajem svog supruga vicarca u Traichu mogla sve promijeniti, mogue je ak i da proda Traich, rekao je Franz, jer to bi ona, koja se udala u vicarskoj, pa onda jo i tako bogato, uope radila u Traichu? Traich je ipak u cijelosti bio kua njezina brata, taj ju je u potpunosti uredio prema svojim potrebama, i to tako da se nikom drugom ne bi moglo svidjeti da ivi u njoj, pomislio sam, uredio ju je na Wertheimerov nain, samo za sebe. Wertheimerova sestra u Traichu se nikad nije osjeala dobro, a i njezin brat, rekao je Franz, nikad joj nije dopustio da se pojavi u Traichu, nijednu njezinu elju koja se ticala Traicha on nikad nije ispunio, njene ideje da uredi Traich prema svojim potrebama Wertheimer bi svaki put uguio u zametku, uostalom, u Traichu ju je, jadnu, ionako uvijek muio, rekao je Franz. Duttweilerova mora da mrzi Traich, zakljuio je, jer u Traichu nije proivjela nijedan sretan dan. Sjetio se kako je jednom bez pitanja razgrnula zavjese u bratovoj sobi, na to ju je on bijesan istjerao napolje. Kad bi htjela pozvati goste, on bi joj to zabranio, rekao je Franz, a nije se smjela ni oblaiti kako je htjela, ve je uvijek morala nositi samo one haljine u kojima ju je on htio vidjeti, ak i za najhladnijeg vremena nije smjela nositi tirolski eir, jer njezin je brat mrzio tirolske eire, a mrzio je, kao to i ja znam, i sve ostalo to ima veze s narodnom nonjom. Kako ni on nikad nije obukao nita to bi imalo ikakve veze s narodnom nonjom, u ovom kraju je, po prirodi stvari, odmah bio zamijeen, jer ovdje svi nose narodne nonje, pogotovo one saivene od

tirolskog lodena, koje su u klimatski tako groznim uvjetima predgorja zaista bile idealna odjea, pomislio sam. Narodna nonja duboko mu se gadila, kao i sve to je samo podsjealo na narodnu nonju. Kad ga je sestra jednom prilikom zamolila daje pusti da u drutvu susjede ode na takozvano Pel{arsl{o brdo, na ples uprilien povodom Prvog svibnja, on joj je to zabranio, rekao je Franz. Dakako, bila je uskraena i za drutvo upnika, jer Wertheimer je mrzio katolicizam, kojem se njegova sestra posljednjih godina, kao to i ja znam, bila priklonila. Jedna od njegovih navika bila je da sestru usred noi poziva u svoju sobu, gdje bi mu na starom harmoniju, koji je stajao u njegovoj sobi, morala odsvirati neto od Handla, zaista, Franz je rekao odHdndla. Ujedan ili dva sata u noi sestra je morala ustajati, oblaiti kuni haljetak i odlaziti u njegovu sobu, gdje bi sjela za harmonij i u hladnoj sobi svirala Handla, rekao je Franz, to je za posljedicu naravno imalo da bi se svaki put prehladila, te da je u Traichu neprestance patila od prehlade. On, Wertheimer, nije se dobro odnosio prema svojoj sestri, rekao je Franz. Sat vremena tjerao bi je da mu na harmoniju svira Handla, rekao je Franz, ne bi li joj ujutro, za zajednikim dorukom u kuhinji, govorio kako harmonij svira nepodnoljivo loe. Tjerao ju je da mu svira kako bi mogao zaspati, rekao je Franz, jer gospodin Wertheimer oduvijek je patio od nesanice, a onda bi joj ujutro rekao da svira poput krmae. Wertheimer je, dodao je Franz, svoju sestru uvijek morao prisiljavati da doe u Traich, inilo mu se ak i da je Wertheimer svoju sestru zapravo mrzio, ali da bez nje u Traichu nije mogao opstati, a ja sam pomislio daje Wertheimer uvijek

govorio o samoi a da stvarno nije mogao biti sam, on nije bio samac, pomislio sam, i tako je sestru, koju je, uzgred, iako ju je mrzio, volio kao nikoga drugog na svijetu, neprestance vodio sa sobom u Traich, ne bi li je zloupotrijebio na sebi svojstven nain. Kad bi zahladilo, rekao je Franz, sestra bi ugrijala Wertheimerovu sobu, dok se u njezinoj sobi nije smjelo grijati. Njezinim etnjama brat bi odreivao smjer i duinu, a morala se tono drati i vremena koje bi on odredio za njezine etnje, rekao je Franz. Veinu vremena, rekao je Franz, sjedila je u svojoj sobi, ali nije smjela sluati glazbu, jer joj brat nije mogao podnijeti da, to bi toliko rado bila uinila, stavi plou na gramofon. On, Franz, jo se tono sjeao djetinjstva dvoje Wertheimerovih, kad su kao djeca radosni dolazili u Traich, razigrana djeca, rekao je, koja su bila raspoloena za sve vrste igara i zabave. Lovaka kua bila je njihovo najdrae igralite. Vrijeme koje su Wertheimerovi proveli u Engleskoj, za vrijeme nacizma, u Traichu, koji je imao nacistikog upravitelja, bilo je zastraujue tiho, rekao je Franz. U to doba sve je propalo, nita se nije popravljalo, sve je bilo preputeno samo sebi, jer se upravitelj nizato nije brinuo, rekao je Franz. U Traichu je stanovao jedan propali nacistiki grof, koji se ni u to nije razumio, rekao je Franz, taj nacistiki grof Traich je zamah ruinirao. Nakon to su se Wertheimerovi vratili iz Engleske, prvo u Be, a tek mnogo kasnije u Traich, rekao je Franz, povukli su se sasvim u sebe, prekinuvi sve kontakte s okolinom. On, Franz, ponovno je stupio u njihovu slubu, uvijek su ga dobro plaali, a uvijek su cijenili i injenicu

da im je za vrijeme nacizma, dok su bili u Engleskoj, ostao vjeran, rekao je. To to se za vrijeme nacizma vie brinuo za Traich nego to je nacistima bilo po volji, rekao je Franz, priskrbilo mu je ne samo prijavu kod nacistikih vlasti, ve i dvomjeseni zatvor u Welsu. Otad mrzi Wels i vie ne odlazi tamo, ak ni u vrijeme narodnih zabava. Gospodin Wertheimer svojoj sestri nije htio dopustiti da odlazi u crkvu, rekao je Franz, ali ona )t potajice odlazila na veernje mise. Roditelji mladih Wertheimera nisu imali previe koristi od Traicha, rekao je Franz s kojim sam stajao u kuhinji, prerano su u nesrei izgubili ivote. Htjeli su u Meran, rekao je Franz. Stari Wertheimer nije toliko elio u Meran, ali ona je eljela, rekao je. Olupinu automobila pronali su tek dva tjedna nakon to su kod Brixena sletjeli u provaliju, rekao je. U Meranu Wertheimerovi imaju rodbinu, pomislio sam. Franza je, kako je rekao, u Traichu zaposlio ve Wertheimerov pradjed. I njegov otac bio je itav ivot zaposlen kod Wertheimerovih. Gospoda su se prema njima uvijek dobro odnosila, nita loeg nisu uinili, pa tako ni obrnuto nikad nije bilo primjedbi, rekao je Franz. Nije mogao zamisliti to e sad biti od Traicha. Franz me pitao to mislim o gospodinu Duttweileru, no ja sam samo odmahnuo glavom. Moda, rekao je Franz, Wertheimerova sestra dolazi u Traich da ga proda. Ne vjerujem, rekao sam. Apsolutno nisam mogao zamisliti da bi Duttweilerova prodala Traich, iako sam smatrao moguim da razmilja o prodaji Traicha, no Franzu

nisam rekao to mislim, rekao sam posve razgovijetno: Ne, ne vjerujem da bi Duttweilerova mogla prodati Traich, zaista ne mislim da bi to bilo mogue. Htio sam umiriti Franza, koji je po prirodi stvari bio zabrinut da bi mogao izgubiti slubu. Mogue je, bez daljnjeg, da Wertheimerova sestra, gospoda Dumveiler, doe u Traich i proda ga, moda i to je bre mogue, pomislio sam, no Franzu sam rekao da sam uvjeren kako Wertheimerova sestra, sestra mogprijatelja rekao sam doslovce, nee prodati Traich, jer Duttweilerovi imaju toliko novaca da im nije nuno prodavati Traich. U sebi sam mislio da Duttweilerovi, upravo zato to imaju toliko novaca, razmiljaju kako da se najbre rijee Traicha. Rekao sam da Traich posve sigurno nee prodati, a mislio da e ga moda prodati odmah, Franzu sam rekao da moe biti siguran da se u Traichu nita nee promijeniti, a mislio sam da e se u Traichu najvjerojatnije promijeniti sve. Duttweilerova e doi i urediti to mora i uzeti ostavtinu u svoje ruke, rekao sam Franzu i pitao ga dolazi li Duttweilerova u Traich sama ili u pratnji supruga. Rekao je da ne zna, jer da to nije javila. Popio sam au vode, prisjetivi se kako sam u Traichu uvijek pio najbolju vodu u ivotu. Prije no to je Wertheimer otputovao u vicarsku, dva tjedna je pozivao u Traich razne ljude, Franzu i njegovom kolegi bilo je potrebno nekoliko dana da sve opet dovedu u red. Beani, rekao je Franz, koji nikad nisu bili u Traichu, ali su oito bili jako dobri prijatelji njegova gazde. O tim ljudima ve mi je priala gostioniarka, rekao sam, da su lutali po mjestu, da su bili umjetnici, najvjerojatnije glazbenici, rekao sam pomislivi da su ti umjetnici i glazbenici najvjerojatnije bili ljudi koji su studirali

zajedno s Wertheimerom, takorei kolege iz visokih kola iz njegova bekog i salzburkog akademskog doba. Na koncu emo se prisjetiti svih koji su zajedno s nama polazili visoku kolu i pozvat emo ih k sebi, samo kako bismo ustanovili da s njima vie nemamo ba nita zajedniko, pomislio sam. I mene je Wertheimer pozivao, i s kakvom neumoljivou, pomislio sam u istom trenutku, sjetivi se njegovih pisama i prije svega posljednje dopisnice koju mi je poslao u Madrid, sad sam po prirodi stvari osjeao grinju savjesti, jer sam te pozive umjetnicima dovodio u vezu i sa sobom, ali on mi, pomislio sam, nije napisao ni rijei o tim ljudima, a k tim ljudima ja ne bih ni doao u Traich, rekao sam sebi. to li je samo bilo Wertheimeru, da je, iako nikad nikog nije pozvao u Traich, iznenada pozvao na desetke ljudi, ma bili to i njegovi studijski kolege, koje je, uzgred, sve vrijeme mrzio. Kad bi govorio o svojim bivim studijskim kolegama, u njegovu glasu uvijek bi se osjeao barem prijezir, pomislio sam. Iznenada mi je postalo jasno ono to je gostioniarka samo dala naslutiti, jer o tome ionako nije mogla znati vie, ispriavi mi kako je sve te upadljivo umjetniki kostimirane ljude vidjela kako hodaju mjestom, kako se smiju i rade izgrede: Wertheimer je pozvao u Traich svoje bive studijske kolege i nije ih odmah otjerao, ve im je dopustio da danima, pa i tjednima luduju u Traichu protiv njega. Bila je to injenica koja mi je morala biti posve nerazumljiva, jer Wertheimer desetljeima nije htio uti za svoje studijske kolege, nikad ga nije zanimalo kako su, pa tako ni u snu ne bi pomislio da ih jednog dana pozove u Traich, to je sad oito uinio, a izmeu tih apsurdnih

poziva i njegova samoubojstva postoji, naravno, veza, pomislio sam. Mnogo toga u Traichu ti su ljudi ruinirali, rekao je Franz. Wertheimer je s njima, to je i Franz zamijetio, bio razuzdan, tih dana i tjedana pokazivao se u njihovu drutvu sasvim promijenjen. I Franz je rekao da su ti ljudi dva tjedna bili u Traichu gdje ih je Wertheimer uzdravao, zaista, rekao je da ih je uzdravao, kao to je rekla i gostioniarka, priajui mi o tim ljudima iz Bea. Nakon to je itavo drutvo, koje se svaki dan opijalo i itave noi nije davalo mira, otilo, Wertheimer je legao u krevet iz kojeg nije ustao itava dva dana, rekao je Franz, koji je za to vrijeme spremao nered koji su ljudi iz grada ostavili za sobom, vraajui kuu u stanje dostojno ovjeka, kako bi gospodina Wertheimera, kad ponovno ustane, potedio prizora pustoenja Traicha, rekao je. Franz je zamijetio i da je Wertheimer, dan prije no to su stigli ti ljudi iz Bea, iz Salzburga naruio klavir, dao ga dovesti u Traich i svirao na njemu, to je za mene, rekao je Franz, zasigurno od znaenja. Wertheimer je svirao na tom klaviru, isprva sam za sebe, a kad je drutvo stiglo, i za itavo drutvo, rekao je Franz. Neprestano im je svirao Handla i Bacha, to vie od deset godina nije inio. Wertheimer je, rekao je Franz, bez prestanka na klaviru svirao Bacha, sve dok njegovo drutvo to vie nije moglo izdrati, pa su napustili kuu. Tek to bi se drutvo vratilo, Wertheimer bi ponovno poeo svirati Bacha, dok oni ponovno ne bi otili. Moda ih je svojim sviranjem na klaviru sve htio izluditi, rekao je Franz, jer tek to bi se pojavili, on bi im svirao Handla i Bacha, dok ne bi otili iz kue, a kad bi se vratili, ponovno su morali raunati s njegovim sviranjem klavira.

Trajalo je to preko dva tjedna, rekao je Franz, koji mora daje pomislio da mu je gazda siao s uma. Mislio je da gosti nee dugo izdrati Wertheimerovo neprestano sviranje na klaviru, ali oni su ipak ostali dva tjedna, prekp dva tjedna, bez iznimke; njemu, Franzu, budui daje svojim oima vidio kako Wertheimer svoje goste sviranjem na klaviru dovodi do ludila, ini se da ih je Wertheimer ucijenio, da im je dao novac kako bi ostali u Traichu, jer bez ucjene, dakle novane potpore, rekao je Franz, zacijelo ne bi ostali preko dva tjedna i doputali da ih Wertheimer svojim sviranjem klavira dovodi do ludila, a ja sam pomislio kako je bez daljnjeg mogue da je Franz u pravu sa svojom tvrdnjom da je Wertheimer svojim gostima davao novac, da ih je zaista ucjenjivao, ako ne novcem, onda zacijelo neim drugim, kako bi ostali dva tjedna, pa i vile od. dva tjedna. Sigurno je elio da ostanu preko dva tjedna, pomislio sam, jer inae ne bi ostali tako dugo, Wertheimera poznajem previe dobro a da ga ne bih smatrao sposobnim za takav pritisak, pomislio sam. Uvijek samo Bach i Handl, govorio je Franz, bez prestanka, do besvijesti. Na kraju je Wertheimer za sve te ljude u velikoj blagovaonici u prizemlju dao prirediti, kako ju je Franz nazvao, grofovsku veeru i rekao im da do sljedeeg jutra svi moraju nestati, vlastitim je uima Franz uo Wertheimera kako im govori da ih sljedee jutro vie ne eli vidjeti. Zaista im je svima, bez iznimke, za sljedee jutro, i to ve za etiri sata, naruio taksije iz Attnang Puchheima, kojima su se svi odvezli, ostavivi kuu u katastrofalnom stanju. On, Franz, poeo je odmah i bez odlaganja dovoditi kuu u red, jer nije mogao znati da

e on, njegov gazda, jo dva dana i dvije noi ostati u krevetu, to je, meutim, bilo dobro, jer Wertheimeru je to bilo potrebno, a i nedvojbeno bi ga udarila kap, rekao je Franz, kad bi vidio u kakvom su stanju ljudi ostavili kuu. Namjerno su, rekao je Franz, unitili jo niz predmeta, poruili stolce, pa i stolove, prije no to su napustili Traich. Nekoliko zrcala i staklenih vrata porazbijali su vjerojatno iz obijesti, rekao je Franz, ili pak iz bijesa to ih je Wertheimer dva tjedna zloupotrebljavao, pomislio sam ja. Na mjestu gdje ga preko deset godina nije bilo, sad je zaista stajao klavir, kako sam vidio kad sam s Franzom stigao na prvi kat. Jo dolje, u kuhinji, rekao sam Franzu da me zanimaju Wertheimerove biljeke, na to me on poveo na prvi kat. Klavir je bio Ehrbar i nije vrijedio nita. I bio je, kako sam smjesta ustanovio, posve neugoden, skroznaskroz diletantski instrument, pomislio sam. Okrenuo sam se i rekao Franzu, koji je stajao iza mene, kako je posrijedi s^roznas^roz diletantski instrument. Nisam se mogao savladati pa sam sjeo za klavir, no smjesta sam mu ponovno spustio poklopac. Zanimam se za cedulje koje je Wertheimer ispisao, rekao sam Franzu i pitao ga moe li mi rei gdje se nalaze te cedulje. Franz je rekao da nema pojma na kakve cedulje mislim, ne bi li mi odmah potom ispriao da je Wertheimer isti dan kad je u Salzburgu, u Mozarteumu, rekao je, naruio klavir, dakle, dan prije no to su u Traich stigli ljudi koji e ga manje-vie razoriti, u takozvanoj donjoj pei, dakle u pei u blagovaonici, spalio itave hrpe cedulja. On, Franz, pomogao je svom gazdi, jer su kupovi cedulja bili tako veliki i teki da ih Wertheimer sam ne bi mogao ponijeti niz stube. Iz svih pretinaca i ormara izvukao je

stotine, pa i tisue cedulja i odvukao ih zajedno s Franzom u blagovaonicu, gdje su ih spalili; samo u tu svrhu da spali cedulje, zatraio je taj dan od njega da ve u pet sati ujutro naloi pe u blagovaonici, rekao je Franz. Kad su sve cedulje, sve napisano, kako se izrazio Franz, napokon izgorjele, Wertheimer je telefonirao u Salzburg i naruio klavir, a Franz se tono mogao prisjetiti kako je njegov gazda za vrijeme telefonskog razgovora neprestance naglaavao neka mu u Traich poalju posve bezvrijedan, uasno neugoden l(lavir. Posve bezvrijedan instrument, uasno neugoden instrument, govorio je Wertheimer sve vrijeme na telefonu, rekao je Franz. Nekoliko sati kasnije, etvorica mukaraca dostavili su klavir u Traich i odnijeli ga u nekadanju sobu za glazbu, rekao je Franz, a Wertheimer im je za to dao zastraujue visoku napojnicu, ako ga sjeanje ne vara, a ne vara ga, rekao je, radilo se o svoti od dvije tisue ilinga. Dostavljai klavira nisu jo bili ni otili, rekao je Franz, a Wertheimer je ve sjedio za klavirom i svirao. Bilo je uasno, rekao je Franz. Tu je on, Franz, stekao dojam da mu je gazda siao s uma. Ali da bi Wertheimer mogao sii s uma, u to on, Franz, naprosto nije htio povjerovati, tako da neobino ponaanje svog gazde ipak nije shvatio ozbiljno. Ako neto oekujem od toga, rekao mi je Franz, jednom e mi rado ispriati to se u Traichu dogaalo sljedeih dana i tjedana. Zamolio sam Franza da me neko vrijeme ostavi samog u Wertheimerovoj sobi i pustio Glennove Goldberg varijacije, koje sam ugledao na Wertheimerovom jo otvorenom gramofonu.

Table of Contents
Start