Edith Nesbit

Iz mrtvih

From Death

2008.

SADRAJ:
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.
15.

enidba Johna Charringtona

Tri lijeka
Romansa ujaka Abrahama
Pismo pisano smeom tintom
Paviljon
Okvir od ebanovine
Mramorni oblici prirodne veliine
Mo tame
Misterij dvojnog objekta
Ljubiasti automobil
Kua tiine
Iz tame
Iz mrtvih
Detektiv
Broj 17

ENIDBA JOHNA CHARRINGTONA

Nitko nikada nije mislio da e se May Forster ikada udati za Johna Charringtona; ali on
je mislio drugaije, a stvari koje je John Charrington namjeravao, na udan su se nain
ostvarivale. Zaprosio ju je prije nego se otiao kolovati na Oxford. Ona se nasmijala i odbila
ga. Zaprosio ju je ponovno sljedei put kad se vratio kui. Ponovno se nasmijala, zabacila
svoju tankoutnu plavu glavicu i ponovno ga odbila. I trei put ju je zaprosio; on mu ree da
to postaje neka loa navika i nasmijala mu se vie nego ikada ranije.
John nije bio jedini mukarac koji ju je elio oeniti: bila je naa selska ljepotica i svi
smo u nju bili manje ili vie zaljubljeni; bila je to vrsta mode, poput heliotropskih kravata ili
kapa s Invemessa. Stoga nam je svima ilo vie na ivce nego smo bili iznenaeni kada je
John Charrington uao u na mali lokalni klub - nalazio se na tavanu iznad sedlara, sjeam se
- i pozvao nas na svoju svadbu.
"Tvoju svadbu?"
"Ne misli valjda?"
"Tko je sretnica? Tko bi to bio?"
John Charrington napuni lulu i zapali je prije nego je odgovorio. Tada ree: "ao mi je
to u vam, momci, uskratiti vau jedinu alu - ali gospoica Forster i ja enimo se u rujnu."
"Ne misli to?"
"Ponovno je odbijen i izgubio je razum."
"Ne." rekoh listajui, "vidim da je istina. Neka mi netko posudi revolver - ili plati kartu
prvog razreda za drugi kraj Nigdjezemske. Charrington je zaarao jedinu lijepu djevojku u
okolici od trideset kilometara. Da li si se posluio hipnozom ili ljubavnim napitkom, John?"
"Nijednim, gospodine, ve darom koji ti nikada nisi posjedovao - upornou - najboljom
sreom koju mukarac ima na ovom svijetu."
Bilo je neega u njegovu glasu to me uutkalo, a sve trice kojima su ga ostali momci
obasipali samo su ga tjerale jo dalje.
udna stvar u svezi s tim bila je da, kad smo joj estitali, je gospoica Forster
porumenjela, nasmijeila se i pokazala rupice na obrazima, pokazala cijelom svijetu kao da je
zaljubljena u njega i kao da je bila zaljubljena u njega cijelo to vrijeme. asna rije, mislim da
je bila. ene su udna stvorenja.
Svi smo bili pozvani u svatove u Baxham. Svatko tko je poznaje i svatko tko neto
znai. Moje sestre su. iskreno vjerujem, bile vie zainteresirane za vjenanicu nego sama
mladenka, a ja sam bio kum. Nadolazee vjenanje pretresalo se za vrijeme pijenja aja i u
naem malom klubu nad sedlarom, a jedno se pitanje uvijek postavljalo: "Da li je i njoj stalo
do njega?"
I ja sam si postavljao to pitanje u ranijim danima njihovih zaruka, ali nakon jedne veeri
u kolovozu vie ga nisam postavljao. Iao sam kui iz kluba preko crkvenog dvorita. Naa
crkva je na brijegu obraslom timijanom i travnjak pred njim je debeo i mekan tako da su
koraci neujni. Nisam davao glasa od sebe dok sam skakao preko niskog zidia i nastavljao
svojim putem meu nadgrobnim spomenicima. Upravo u tom trenutku zatuli glas Johna
Charringtona i ugledam nju. ovjek je sjedio na niskom plosnatom nadgrobnom spomeniku,
njeno lice bilo je okrenuto prema njemu obasjano zalaskom sunca na zapadu. Njen izraz
izbrie jednom zauvijek svaku dvojbu oko ljubavi prema njemu; bilo je preobraeno takvom
ljepotom za koju ne bih vjerovao da je mogua, ak i tako lijepom licu.
John je bio pod njenim stopalima i njegov glas narui mir zlatne veeri kolovoza.
"Moja draga, moja draga, vjerujam da bih se vratio iz mrtvih kad bi to traila od mene!"
Odmah se nakaljem da ukaem na svoju prisutnost i izaem iz sjena posve
prosvijetljen.
Vjenanje je bilo rano u rujnu. Dva dana prije morao sam otii u grad u svezi posla.
Vlak je kasnio, naravno, jer mi smo na jugoistoku i dok sam stajao sa satom u ruci gunajui,
koga sam vidio nego Johna Charringtona i May Forster. Hodali su gore-dolje na platformi na

kojoj nije bilo guve, ruku pod ruku, uneseni jedno drugome u oi, zanemarujui suosjeajnu
zainteresiranost nosaa.
Naravno, znao sam da mi je bolje ne zastati na trenutak prije nego sam pourio do
altera za karte i sve dok se vlak nije zaustavio na platformi prije nego sam nametljivo
zaobiao par sa svojim Gladstoneom i zauzeo kut u prvom razredu puakog kupea. Uinio
sam to s nadom da u vidjeti kad dou. Ponosio sam se svojom diskrecijom, ali ako John
putuje sam, elio sam biti u njegovom drutvu. Tako je i bilo.
"Bok, stari moj." zaujem njegov radostan glas dok je zabacivao torbu u moj kupe, "koje
li sree; oekivao sam dosadno putovanje!"
"Kuda si krenuo?", upitam, diskrecija me je i dale tjerala da odvratim pogled.
"U Branbridge," odgovori, zatvarajui vrata i naginjui se da uputi posljednje rijei
svojoj dragani.
"Oh. voljela bih da ne ide. John," ree ona tihim, ozbiljnim glasom. "Osjeam da e se
neto dogoditi."
"Zar misli da bih dozvolio da mi neto bude kad je prekosutra nae vjenanje?"
"Ne idi," odgovori ona. tako izrazito moleivo to bi mene skupa s mojim Gladstoneom
izbacilo natrag na platformu. Ali ona nije govorila meni. John Charrington je bio drugaiji: on
je rijeko kada mijenjao svoje miljenje, nikada svoje odluke.
On samo pomiluje malene ruke bez rukavica koje su leale na sjedalu kupea.
"Moram, May. Stari momak je bio tako dobar prema meni i sada umire i ja moram ii i
vidjeti ga, ali doi u na vrijeme doma do..." Ostatak oprotaja bio je izgubljen u iktanju i
klepetanju trzaja vlaka koji je upravo kretao.
"Sigurno e doi?", govorila je dok je vlak ubrzavao.
"Nita me nee sprijeili," odgovori on i mi odjurimo. Nakon to mu je mala figura na
platformi izmakla iz vida on se zavali u svoj kut i bio je tih nekoliko minuta.
Kada je progovorio objasnio mi je kako njegov kum, iji je nasljednik bio, lei na
samrtnoj postaji u kui Peasmarsh, osamdeset kilometara udaljenoj i poslao je po Johna pa je
John bio obvezan poi.
"Zasigurno u se vratiti sutra," ree, "ili, ako ne, dan kasnije, ako ne bude vremena.
Hvala nebesima, ovjek se u dananje vrijeme ne mora ustajati usred noi da bi se oenio!"
"A to ako gospodin Branbridge umre?"
"iv ili mrtav, ja se namjeravam oeniti u etvrtak!", odgovori John, palei cigaru
razmatajui limes.
Na Peasmarsh stanici rekosmo si "do vienja" i on izae. Vidio sam ga kako se odvezao;
ja odem u London gdje sam prenoio.
Kad se vratih doma sljedee poslijepodne, vrlo vlano, uzgred reeno, moja me sestra
pozdravi s: "Gdje je gospodin Charrington?"
"Sam Bog zna," odgovorih ispitivaki. Svaki ovjek, od Kaina, mrzi ovakvu vrstu
pitanja.
"Mislila sam da si se moda uo s njim," nastavi, "jer si se juer s njim rastao."
"Nije se vratio?", upitam, jer bio sam siguran da bih ga ve mogao pronai kod kue.
"Ne, Geoffrey," moja sestra Fanny uvijek je brzala sa zakljucima, osobito zakljucima
koji su skloni njenim prijateljicama, "nije se vratio i tovie, moe biti siguran da i nee.
Upamti moje rijei, sutra nee biti svatova."
Moja sestra Fanny ima mo iivcirati me vie nego i jedno drugo bie.
"Upamti moje rijei," odvratim osorno, "bolje se okani toga da od sebe ini takvog
idiota. Bit e svatova sutra i ti e sudjelovati u njima." Proroanstvo koje je, uzgred reeno,
postalo istinito.
Ali, mada sam se samouvjereno mogao rugati svojoj sestri nisam se tako ugodno
osjeao te noi, kad, stojei na pragu Johnove kue, zauh da se nije vratio. Turoban se vratim
kui kroz kiu. Sljedee jutro donijelo je jasno plavo nebo, zlatno sunce i takvu mekou zraka
i ljepotu oblaka da je to bio savreni dan. Probudim se s nejasnim osjeajem da sam u krevet
otiao ivan i poprilino nesklon suoiti se s tom nervozom sasvim budan.

Ali, s mojom vodom za brijanje donijeli su mi poruku od Johna koja mi olaka um i

potjera me Forsterima jalnog srca.
May je bila u vrtu. Ugledam njenu plavu haljinu kroz vrtni sljez dok su se vrata
zatvarala za mnom. I tako nisam otiao u kuu, nego krenem u stranu travnatim putem.
"I tebi je takoer pisao," izusti ona, bez uvodnih pozdrava kad sam se primaknuo.
"Da, da ga doekam na stanici u tri i doem ravno u crkvu."
Lice joj je bilo blijedo, ali oi su joj blistale, a lagana zakrivljenost usana govorila je o
ponovnoj srei.
"Gospodin Branbridge molio ga je da ostane jo jednu no i nije imao srca odbiti ga,"
nastavi ona. "Tako je ljubazan, ali voljela bih da nije ostao."
Bio sam na stanici u pola tri. John mi je poprilino iao na ivce. Bilo je to
omalovaavanje krasne djevojke koja ga je voljela. Doi tako bez daha i zapraen s puta i
uzeti njezinu ruku za koju bi mnogi od nas dali najbolje godine svog ivota.
Ali kada vlak u tri uklie i ponovno ode bez da je neki od putnika siao na nau malu
stanicu, bio sam vie nego ivan. Nije bilo drugog vlaka sljedeih trideset pet minuta;
izraunao sam, uz veliku urbu mogao bi doi do crkve na vrijeme za ceremoniju, ali, oh,
kakva je budala bio da propusti prvi vlak! Koji bi ovjek to uinio?
Tih trideset i pet minuta inili su se kao godina, dok sam lutao po stanici itajui oglase
i redove vonje, u drutvu inovnika, postajui sve vie i vie bijesan na Johna Charringtona.
To povjerenje u njegovu mo da e dobiti sve to eli istoga trena kad zaeli odvelo ga je
predaleko. Mrzim ekati. Svatko mrzi, ali vjerujem da ja mrzim vie nego itko. Vlak u tri i
trideset pet je kasnio, naravno.
"Vozite do crkve!", rekoh, dok je netko zatvarao vrata. "Gospodin Charrington nije
doao ovim vlakom"
Zagrizem lulu meu zubima, nestrpljivo sam tapkao u mjestu promatrajui znakove.
Klik. Signal se spusti. Pet minuta kasnije bacim se u koiju koju sam doveo za Johna.
Zabrinutost je zamijenila bijes. to se dogodilo tom ovjeku? Zar se mogao naglo
razboljeti? Nisam se mogao sjetiti da je ikad u svom ivotu bio bolestan. A i ako je. mogao je
poslati telegraf. Sigurno inu se dogodila neka strana nezgoda. Ideja da ju je izigrao... Ne, ni
na trenutak... Nije mi bila na pameti. Da, neto mu se strano dogodilo i na meni je leao
zadatak da saopim njegovoj mladenki. Gotovo sam elio da se koija prevrne i razbije mi
glavu tako da joj netko drugi kae, a ne ja, koji... Ali to nema nikakve veze s ovom priom.
Bilo je pet minuta do etiri kad se dovezoh do crkvenih vrata. Dvostruki red nestrpljivih
promatraa stajao je na putu do trijema. Iskoim iz koije i proem izmeu njih. Na vrtlar je
stajao u blizini vrata. Stanem.
"Svi i dalje ekaju. Byles?", upitah, jednostavno da dobijem na vremenu, jer naravno da
sam po paljivom dranju gomile znao da ekaju.
"ekaju, gospodine? Ne, ne, gospodine; pa, sigurno je ve pri kraju."
"Kraju? Dakle, gospodin Charrington je doao?"
"U minutu, gospodine; sigurno ste se nekako niimoili, kaem vam, gospodine." On
spusti glas, "jo nikada nisam vidio gospodina Johna takvog, po mom miljenju prilino je
popio. Njegova je odjea prana i lice mu je blijedo kao plahta. Kaem vam, nimalo mi se
nije svidjelo kako izgleda i ljudi unutra govorkaju kojekakve stvari. Vidjet ete, neto je polo
po zlu s gospodinom Johnom i on je naao utjehu u alkoholu. Izgleda poput duha, a kad je
dolazio, gledao je samo ravno pred sebe, nije pogledao ni prozborio rije ni s kim od nas; on,
koji je uvijek bio takav gospodin!"
Nikad nisam uo Bylesa da tako puno pria. Gomila u crkvenom dvoritu doaptavala se
i spremala riu i papue da ih pobaca po mladoj i mladoenji. Zvonari su bih spremni za
potezanje vesele zvonjave s rukama na uadi dok mlada i mladoenja izlaze.
amorenje iz crkve ih najavi; oni izadoe. Byles je bio u pravu. John Charrington nije
izgledao sav svoj. Bilo je praine na njegovom kaputu, kosa mu je bila raupana. Kao da je
bio u nekom rovu jer je iznad obrve imao crni trag. Bio je smrtno blijed. Ali njegova

blijedoa nije bila nita prema mladenkinoj koja kao da je bila isklesana iz bjelokosti - haljina,
veo, naranin cvijet, lice, sve...
Kako su prolazili zvonari se zaustave - bila su estorica - i onda, dok su ui oekivale
radosnu svadbenu zvonjavu, ponu zvoniti za pokojnika.
Uas zbog te budalatine od strane zvonara proe kroz sve nas. Ali sami zvonari
ispustie uad i pobjegoe kao zeevi u sunevu svjetlost. Mladenka zadrhti i siva joj sjena
padne preko usana, ali mladoenja je povede niz put gdje su ljudi stajali s punim akama rie:
no te pune ake ne ispraznie i svadbeno zvono se ne oglasi. Uzalud su poticali zvonare da
poprave svoju greku; oni su protestirali aptom da se ne kane pribliiti.
Zasjenjeni kao u sjenama dvorane smrti, svadbeni par ude u svoju koiju i vrata se
zalupe iza njih.
Jezici se razvezoe. Mrmljanje bijesa, uenja, nagaanja gostiju i promatraa.
"Da sam vidio u kojem je stanju, gospodine." ree mi stari Forster dok smo se vraali,
"prije bih ga bacio na pod crkve, gospodine, nebesa mi ako ne bih, prije nego bih mu dozvolio
da se oeni mojom keri!"
Onda gurne glavu kroz prozor.
"Vozi k'o sam vrag," povie koijau, "ne tedi konje."
On poslua. Prestignemo mladinu koiju. Odbijao sam pogledati u nju, a stari Forster
okrene glavu i prokune. Doli smo kui prije njih.
Stajali smo na pragu, na sjajnom poslijepodnevnom suncu i za otprilike pola minute
zaujemo kotae kako mrve ljunak. Kad se koija zaustav ila ispred stuba, stari Forster i ja
pojurismo dolje.
"Dobri Boe, koija je prazna! A ipak..."
I ja otvorim vrata u trenu i ono to sam vidio...
Nije bilo ni traga Johnn Charnngtonu; a May, njegova ena, bila je samo gomila bijelog
satena leei napola na podu koije, napola na sjedalu.
"Dovezao sam ravno, gospodine", ree koija, dok je otac iznosio mladu, "i kunem se
da nitko nije izaao iz koije."
Odnesemo je u kuu u njenoj vjenanici i skinemo joj veo. Ja ugledam njeno lice. Da li
u ga ikad zaboraviti? Bijelo, bijelo, otegnuto od straha i uasa, nosei tako uasnut izraz
kojega nikad nisam vidio osim u snovima. A njena kosa, njena sjajna plava kosa, kaem vam,
postala je bijela poput snijega.
Dok smo stajali njen otac i ja, napola izludeni od uasa i misterije, djeak prie s ulice nosei telegram. Donesoe mi naranastu omotnicu. Ja je otvorim.
Gospodin Charrington bio je zbaen s koije na putu prema eljeznikoj stanici u pola
dva. Mrtav na mjestu!
A oenio se s May Forster u naoj upnoj crkvi u pola etiri, u prisutnosti pola upe.
"Oenit u te, mrtav ili iv!"
to se to vozilo u koiji na putu do kue? Nitko ne zna - nitko nikada nee znati. Oh,
May! Oh, draga moja!
Prije nego je tjedan doao kraju poloie ju uz njenog mua na naem malom crkvenom
groblju na brdu prekrivenom timijanom - u crkvenom dvoritu gdje su se zavjetovali na
ljubav.
Time je zavrila enidba Johna Charringtona.

TRI LIJEKA
1.
Roger Wroxham pogleda po svom studiju prije nego je ugasio svijeu i zapita se da li
ga, moda, gleda posljednji put. Bio je velik i prazan.
Pa ipak njegova ga nevolja napuni i pritiui ga u taj zatvor izmeu etiri zida, natjera
ga van u svijet gdje bi mu svjetla, glasovi i prisutnost drugih ljudi trebali dati mjesta za
uzmak, uspostaviti prostor izmeu toga i njega samoga, da bi odluio moe li se suoiti s tim
ponovno - on i to sami, zajedno.
Priroda njegove nevolje nema veze s ovom priom. U njoj je ena, naravno i novac i
prijatelj i aljenja i neugodnosti - ali sve to plelo se i isprepletalo sve dok nije napravilo
zagonetku od problema radi kojega su mu sada i srce i um klonuli. Kao da njegov ivot ovisi
o odgonctavatiju udnih znakova koje je iscrtao neki pauk koji je, nakon to je pao u tintu,
vukao zaljepljene noge u crnim cik-cak linijama preko njegove mape svijeta.
Ugasi svijeu i tiho poe dolje. Bilo je devet naveer, meka svibanjska no u Parizu.
Kamo da poe? Sjeti se Seine i krene omnibusom. Drvee kestena na Bulevaru ealo se o
strane onog u koji se ukrcao u prvoj osvijetljenoj ulici. Nije znao kamo omnibus ide. Nije bilo
bitno. Kad se naposljetku zaustavio, sie i tako mu je udno bilo mjesto gdje je doao da mu
je izgledalo kao da je ostavio nevolje za sobom. Nije to osjeao dok je polako iao kroz tri ili
etiri ulice. Ali na otvorenom prostoru, u svjetlu i gdje je bilo ivo, nakon to prepozna
Tavern de Paris i shvati da je na Montmartreu. Nevolje ponovno zagrizoe u njegovo srce i on
pobjee od lampi i amora da se bori s tim u tamnim ulicama iza.
ovjek koji bije takvu bitku malo razmilja o detaljima svog okolia. Sljedee to je
Wroxham shvatio u vanjskom svijetu bila je injenica da ve neko vrijeme nije sam na ulici.
Netko je bio na drugoj strani ceste, slijedei ga da, zasigurno ga slijedei jer kad bi on
usporio svoja, stopala onog drugog na ploniku takoer bi se usporila. Ali sad su tu bila etiri
stopala, ne dva. Od kud se taj drugi ovjek pojavio? Nije bio ondje trenutak ranije. A sad, iz
nadsvoenog prolaza ispred njega, pojavio se trei ovjek.
Wroxham se zaustavi. Tri mukarca su mu se pribliavala i onda, kao nekom
iznenadnom magijom - kao slika koja skriva svjetlo, dooe mu sve prie koje je uo ili
proitao o Montmartreu - tamni prolazi, noevi, razbojnici i ljudi koji su odlazili od kua gdje
su bili voljeni i koji se nikada nisu vratili. On, takoer - pa, ako se nikada ne bude vratio, bit
e to bre nego u Seini i sigurnije to se tie svjetovnih mogunosti.
Stajao je mirno i smijao se u lice ovjeku koji mu se prvi pribliio.
"Dakle, prijatelju moj?", ree, a onda se i druga dvojica priblie.
"Monsieur ee kasno," ree prvi, pomalo zbunjen, inilo se, onim smijehom.
"I hodat e jo kasnije ako tako bude htio," ree Roger. "Laka vam no, prijatelji moji!"
"Ah!", ree drugi, "prijatelji se ne oprataju tako brzo. Monsieur e nam rei koliko je
sati."
"Nemam sat," Roger e sasvim istinito.
"Pomoi u vam da ga potraite," ree trei ovjek i poloi ruku na njegovo rame.
Roger je zbaci. To je bilo instinktivno. ovjek bi mogao ostaviti bode meu rebrima,
ali ne da mu netko stavi ruku na rame. Osoba zatetura unazad.
"No sigurnije pretrauje," ree drugi.
"Ne, ne," ree trei hitro, "preteak je. Ja ga neu nositi kasnije."
Okruie ga, naguravajui ga meu sobom. Njihova blijeda, degenerina lica vrtjela su
se i njihala oko njega u borbi. Jer, bila je to borba. Nije se namjeravao boriti. Netko e uti netko e doi.
Ali ako je tko uo, nije doao. Ulice ostadoe puste u tiini, kue, zamaskirane roletama,
ostale su rezervirane. etvorka se borila, svi se tijesno naguravajui u gomili, teko diui
kroz stisnute zube, njihova stopala su se malo klizala, malo nisu, na okrugloj kaldrmi.
Kontakt s tim stvorenjima, njihov miris, toplina, masni dodir njihova mesa u borbi,
njegovo lice ili vrat naslonjeni na njihove vratove ili lica - Roger osjeti hladan bijes kako ga

obuzima. Odbaci dvije vlane ruke i neto zbaci - neto to zatetura lupetajui, padne u kanal i
ostane leati tamo.
Upravo tada Roger osjeti no. Njegov vrh odbi se od kutije za cigarete u depu na
njegovim grudima i zasjee otro unutranju stranu njegove ruke.
Pri tom ubodu Roger shvati da ne eli umrijeti. Othrva se slabosti, popusti zahvat,
zanjie se u stranu i onda iznenada dohvati preostalu dvojicu u novi stisak, lupi im glavama
zajedno, odgurne ih i potri. Samo na trenutak su njegova stopala bila jedina koja su
odjekivala. Shvatio je da ga proganjaju.
Bilo je kao u jednoj od onih nonih mora kad ovjek tri zauvijek, olovnih nogu, kroz
grad mrtvaca. Roger naglo skrene u desno. Zvuk njihovih koraka ree mu da su i progonitelji
skrenuli za taj ugao. Ovdje je bila nova ulica - strmi uspon. Trao je jo bre - trao je da
spasi svoj ivot - ivot kog je smatrao tako jeftinim samo tri minute ranije. A sve ulice bile su
prazne - prazne kao ulice iz sna, sa svim zatamnjenim prozorima i ne dajui pomo, s vratima
vrsto zatvorenim pred njegovom nevoljom.
Daleko niz ulicu i preko strmih krovova leao je Pariz, ispruen poput jezera svjetlosti u
magli doline. Ali Roger je trao pognute glave - nije vidio nita osim okruglih glava kamenja
kaldrme. Samo tu i tamo bacio bi pogled na desno ili lijevo, ako bi sluajno koji prozor bio
osvijetljen da svjedoi njegovom pozivu u pomo, neka vrata otvorena da mu dadu
dobrodolicu bar za centimetar.
Naposljetku je spazio takva vrata. Nije ih vidio dok ih gotovo nije protrao. Onda ga
neto naglo zaustavi - trenutak neodlunosti bio je vjean. Ima li vremena? Mora biti. Gurne
prste kroz centimetarski procijep, lagano dodirnuvi uskoi unutra, povue vrata za sobom,
luaki pipajui za zasunom ili bravom, nae klju i naslanjajui se svom teinom pokua
zaglaviti vrata. Klju se okrene. Njegova lijeva ruka, koju je drao na dovratniku nae kvaku i
povue. Vrata i dovratnik se sretoe - brava klikne - inilo se s odskokom. Okrene klju,
nasloni se na vrata prejakim udarcem za bolno disanje koje ga je treslo i daua tijela koja
pritisnuc trenutak kasnije. Neko prokune bez daha izvana; zvuk stopala koja se udaljavaju.
Roger je bio sam u udnoj tami u nadsvoenom prolazu, kroz koji se na kraju vidjela
slabija tama dvorita, s crnim oblicima malih bavastih stabala narani.
Nije bilo nikakvih zvukova osim zvuka njegova vlastitog oajnikog disanja i dok je
stajao, polako, topla krv potee mu sa zapea stvarajui malo jezerce u njegovom ovjeenom,
napola stisnutom dlanu. Iznenada mu je postalo muno.
Ova kua, o kojoj nita nije znao nije mu bila strana. Za njega su u tom trenutku
postojala trojica ubojica na svijetu, a oni nisu bili ondje gdje je sigurnost. Ali beskrajna tiina
koja je isprva umirivala, sada pone hvatati u kande, titrajui ve prenapregnutim ivcima.
Poluoslukivati, oslukivati, a nita se nije ulo osim tiine i jednom, prije nego se sjetio
vezati rupi oko nje, zvuk kapi krvi pale s njegove ruke.
Kako god, znao je da nije sam u ovoj kui, izdaleka su dopirali slabi zvukovi stopala i
sasvim blizu njihov slabani eho. A na prozoru, visoko na drugom kraju dvorita, pokaza se
svjetlo. Svjetlo i zvuk i eho se pojaae, svjetlo je prolazilo od jednog prozora do drugog, sve
dok ne dode do dvorita i malo drvee baci drhtavu sjenu dok je dolazilo prema njemu lampa u ruci ovjeka.
Bio je to nizak, elav ovjek sa piastom bradom i svijetlih, prijateljskih oiju. Drao je
lampu visoko dok se pribliavao i on zamijeti Rogera, zadri dah s namjerom da progovori od
iznenaenja, simpatije i saaljenja.
"Stani! Stani!", ree rijetko ugodnoga glasa, "dogodila se nesrea. Ranjeni ste
gospodine?"
"Razbojnici," ree Roger i iznenadi ga slabost vlastitoga glasa.
"Va dlan!"
"Moja ruka," ree Roger.
"Sreom," ree ovaj, "ja sam kirurg. Dozvolite mi."
Postavi svjetiljku na prag zatvorenih vrata, skine Rogerov kaput i brzo zavee svoj
vlastiti rupi oko ranjene ruke.

"Sad" ree, "budite hrabri! Sam sam u kui. Nitko ne dolazi ovamo osim mene. Moete
li doi do moje sobe, uskratit ete nam obojici mnogo nevolja. Ako ne moete, sjedite ovdje a
ja u vam donijeti neto za popiti. Ali savjetujem vam da pokuate hodati. Taj porte cochere
je, na nesreu, jako slab, brava je obina, a vai prijatelji bi se mogli vratiti sa svojim
prijateljima; dok su vrata preko puta dvorita teka i zasuni su novi."
Roger krene prema tekim vratima s novim zasunima. Stube su se inile kao da im nema
kraja. Doktor mu je pomagao, ali zavojita balustraa i njene ivahne sjene ljuljale su se pred
Rogerovim oima. Takoer, kao da su mu cipele bile od olova, a u nogama kao da su mu se
kosti uarile. Tu su stube zavravale, bilo je svjetla i on prestade vui svoja oteala stopala.
Bio je na kauu i oi su mu se sklapale. Nije bilo vie potrebe kretati se, niti gledati, niti
sluati.
Leao je napokon, vrsti zavoji su mu grlili ruku, a u ustima mu je bio ivi okus neega
toplog.
Lijenik je sjedio u naslonjau pored stola, gledajui ga kroz svoje naoale zlatnih
okvira.
''Bolje?", upita. "Ne, leite jo, uskoro ete biti kao novi."
"ao mi je," ree Roger." to sam vam priredio ovakvu ceremoniju."
"Nije to nita," odgovori lijenik. "ivimo da bi iscjeljivali, a ovo je gadna posjekotina
na vaoj ruci. Budite pametni i sada mirujte. Bit u poaen ako ete biti moj gost noas."
Roger ponovno promrmlja neto o neprilici.
"U ovako velikoj kui." ree lijenik, inilo se pomalo tunim glasom, "ima mnogo
praznih soba i nekih soba koje nisu prazne. Krevet vam je na raspolaganju, monsieur, a ja vam
savjetujem da ne odgaate iskoristiti ga. Moete li hodati?"
Wroxham ustane. "Pa, da," ree proteui se. "Osjeam se, kako ste rekli, kao nov."
Tijesni krevet i stolci od rogoza inili su se poput namjetaja u kuici za lutke u velikoj,
visokoj, pustoj sobi u koju ga je lijenik uveo.
"Previe ste umorni da se razodjenete," ree lijenik, "odmarajte se - samo se
odmarajte." i pokrije ga prekrivaem, grubo ga uukavi te ga zatim ostavi.
"Ostavit u vrata otvorena," ree. "za sluaj da dobijete groznicu. Laku no. Ne brinite.
Sve e biti dobro."
Odneo je lampu i Wroxham je leao na leima i gledao sjene sa okvira prozora koje je
stvarao mjesec diui se. Njegove oi, navikavajui se na tamu, primijete rezbarije na bijelim
drvenim zidovima i okviru kamina. Na sobi su bila jo jedna vrata, za razliku od onih koje je
lijenik ostavio otvorenim. Rogeru se nisu sviala otvorena vrata. Druga vrata, meutim, bila
su zatvorena. Pitao se kuda vode i da li su zakljuana. Naposljetku ustane provjeriti. Bila su
zakljuana. Ponovno legne.
Ruka ga nije boljela i kao da nona avantura nije uznemirila njegov spokoj. Osjeao je
upravo suprotno, mir, sigurnost, nevjerojatnu lakou i vladanje nad sobom. Nevolja - kako se
to samo moglo initi vanim? Ovaj mir - nalikovao je smirenosti koja prethodi snu. Ipak, san
je bio daleko od stvarnosti. to je to to odgaa san? Krevet je bio udoban - jastuk mekan.
to je to? Naposljetkumu postade jasno da mu miris odvlai panju brinui ga sjeanjima koje
nije mogao definirati. Slab miris - ega? Parfema? Da - i kamfora - i jo neeg - neeg nejasno
uznemirujueg. Nije to primijetio ranije kad je ustao i probao kvaku drugih vrata. Ali sada prekrije lice plahtom, ali i kroz plahtu ga je mogao namirisati. Ustane i otvori jedan od
visokih francuskih prozora. Otvorio ga je uz kripu i tropot i pogledao je preko tamnog
ponora dvorita. Nagne se, udiui hladni, isti zrak svibanjske noi, ali kad uvue glavu miris
je i dalje bio tu. Kamfor - parfem, jo neto. Na to ga je podsjealo? Bio je koljenom na rubu
kreveta kad ga pogodi odgovor na pitanje. Bio je to miris koji ga je zaplahnuo iz tamne sobe
kada je, kao dijete, drei za ruku nekog odraslog, bio doveden do kreveta gdje je, meu
cvijeem, neto bijelo lealo pod plahtom - njegova majka, rekoe mu. Bio je to miris smrti,
prikriven lijekovima i parfemima.
On ustane i krene paljivo prema otvorenim vratima. elio je svjetlo i ljudski glas.
Lijenik je u gornjoj sobi; on ...-

Sretne se s lijenikom licem u lice u predvorju ni metar dalje, hodajui prema njemu
bosonog tiho.
"Ne mogu spavati," ree Wroxham, pomalo divlje, "tako je mrano -"
"Doite gore," ree lijenik i Wroxham krene.
Bilo je udobno u velikoj, osvijetljenoj sobi s policama i policama punih dobro
ukorienih knjiga, stolova prepunih papira i pamfleta - ozraja prirodnog svakodnevnog posla.
Crveni zastori na prozorima davali su toplinu. Na prozorskoj dasci cvijet u lonanici, s
listovima poput crvenih deformiranih srdaca. Lampa zelenog sjenila stajala je na stolu. Miran,
ugodan interijer.
"to je iza onih vrata." pita Wroxham naglo - "onih dolje?"
"Uzorci," odgovori lijenik, "uzorci na uvanju. Bavim se fiziolokim istraivanjima.
Shvaate?"
Dakle, to je bilo.
"Osjeam se dobro, znate," ree Wroxham, marljivo objanjavajui, "u dobroj formi kao
bilo tko samo, ne mogu spavati."
"Vidim," ree lijenik.
"Zbog mirisa vaih uzoraka, mislim," Wroxham nastavi, "ima neeg u tom mirisu -"
"Da." ree lijenik.
"Vrlo je udan." Wroxham je stavio lakat na koljeno i bradu na dlan. "Osjeam se tako
strano dobro - a ipak - tu je udan osjeaj -"
"Da." ree lijenik. "Da, recite mi kako se tono osjeate."
"Osjeam se," ree Wroxham polako, "poput ovjeka na krijesti vala." Lijenik ustane.
"Osjeate se dobro, sretno, puni ivota i energije - kao da moete otii na kraj svijeta, a
ipak -"
"A ipak," ree Roger, "kao da e mi sljedei korak biti posljednji - kao da bih mogao
zakoraiti u svoj grob."
Strese se.
"Da li," upita lijenik nestrpljivo - "da li osjeate uzbuenje uitka - neto poput prvog
vala kloroforma - uzbuenje koje vas obuzima od glave do pete?"
"Osjeao sam sve to," ree Roger polako, "prije nego sam otvorio prozor."
Lijenik pogleda na sat, namrti se i naglo ustane. "Malo je vremena," ree.
Iznenada Roger osjeti neobjanjivu zapreku koja mu koi um.
Lijenik ode do dugake laboratorijske klupe s policama krcatim punih boica iznad nje
i na njemu lonci za toenje i retorte, epruvete, laboratorijske aice - sav kemijski pribor posegne za bocom s police i izmjeri nekoliko kapi u dozirnu au, doda vou, i promijea
staklenim prutiem.
"Popijte to," ree on.
"Ne," ree Roger i dok je govorio uzbuenje poput prvog osjeaja kloroforma proe
kroz njega. Ne zadovoljstva, ve boli. "Ne," ree i "Ah!", jer bol je bila otra.
"Ako neete piti," ree lijenik paljivo, "vi ste mrtav ovjek."
"Moda mi dajete otrov," Roger udahne s rukom na srcu.
"Moda," ree lijenik. "to mislite kako se od otrova osjeate? Kako se sada osjeate?"
"Osjeam," ree Roger, "kao da umirem."
Svaki ivac, svaki mii uzbudio je bol, ne tako jaku da ne bi potisnula groznu muninu.
"Onda pijte," povie lijenik, tona srane molbe, tako oito nervozan da je Wroxham
napola pruio ruku za aom. "Pijte! Vjerujte mi, ovo je vaa jedina ansa."
Ponovno bol proe kroz njega poput elektrinog udara. Graci znoja pojave mu se na
elu.
"Ta rana," lijenik je molio, stojei nad njim s pruenom aom. "Za ime Boje, pijte!
Zar ne razumijete, ovjee? Vi jeste otrovani. Vaa rana -"
"No?" Wroxham promrmlja i njegove oi kao da su nabubrile u glavi, a sama glava kao
da je enormno narasla. "Znate li otrov - i njegov protuotrov?"
"Znam sve." Lijenik ga je tjeio. "Pijte, dakle, moj prijatelju."

Kako ga je bol ponovno zgrabila, jo jae nego ljubavnica, on zgrabi au i ispije. Lijek
dostigne bol i nadvlada ju. Roger, u zanosu nestajanja bola, ugleda kako svijet blijedi i nestaje
u ivopisnoj ljubiastoj sumaglici.

2.
Slabe koprene umora, pune zadovoljstva, omatale su se oko njega. Leao je pasivan, kao
to ovjek lei dok se oporavlja nakon duge borbe sa smru. Preklopi i preklopi bijelog mira
leali su svuda oko njega.
"Sad mi je bolje," ree, glasom koji je bio apat - pokua dii ruku koja je leala negdje
bespomono u njegovom vidokrugu, ne uspije, i nastavi leati zurei u nju ugodno poloenu "Mnogo bolje."
"Da," ree lijenik, a njegov ugodan, meki glas postao je jo meki, ugodniji. "Sad ste u
drugoj fazi. Taj meuprostor je nuan prije nego preete na trei. Oivjet u tu pauzu
razgovorom. Da li ima neto to biste eljeli znati?"
"Nita." ree Roger. "Sasvim sam zadovoljan."
"To je vrlo zanimljivo," ree lijenik. "Recite mi tono kako se osjeate."
Roger mu slabano i usporeno ispria.
"Ah!", na to e lijenik, "to ranije nisam uo. Vi ste prvi od njih koji je ikada proao
prvu fazu. Drugi -"
"Drugi?", upita Roger, ali nije mu bilo odvie stalo za druge.
"Drugi," ree lijenik mrtei se, "su nepouzdani. Dekadentni studenti, degenerici,
razbojnici. Vi ste dobro odgojeni - u odlinoj fizikoj kondiciji. A va mozak! Bog je bio
dobar prema razbojnicima koji su ga samo malo uzbudili do stupnja aktivnosti koji treba za
moje namjene."
"Drugi?", inzistirao je Wroxham.
"Drugi? Oni su u sobi zakljuanih vrata. Pogledajte - mogli bi ih vidjeti. Drugi lijek je
vau svijest izloio meni, poput arka praznog papira na koji mogu napisati to god poelim.
Ako odluim da vidite moje uzorke - Allans done. Vie nemam tajni pred vama. Pogledajte pogledajte - napregnite oi. U teoriji, znam sve to moete uiniti i osjetiti i vidjeti u ovoj
drugoj fazi. Ali praktino - rasvijetlite me - pogledajte - zatvorite oi i gledajte!"
Roger zatvori oi i pogleda. On ugleda tanko, tapecirano stubite, otvorena vrata velikih
soba, proe do zakljuanih vrata i ona se otvore na njegov dodir. Soba je bila poput drugih,
velika i obloena drvetom. Osvijetljena lampa s plavim sjenilom visjela je sa stropa, a ispod
nje irila se bjelina. Roger pogleda. Tamo je bilo stvari za vidjeti.
Zadrhtavi otvori oi u lijenikovoj krasnoj sobi, prema lijenikovu napetom licu.
"to ste vidjeli?", upita lijenik. "'Recite mi!"
"Zar ste ih ubili?", Roger e upitom na upit.
"Umrli su - zbog svojih vlastitih nasljednih slabosti." lijenik ree. "I vidjeli ste ih?"
"Vidio," ree Roger, "tihe ljude kako lee po podu u njihovim samrtnim opravama ljude koji su doli na vaa vrata i upali u zamku - zbog pljake ili znatielje ili zatite i nikada
vie nisu izali."
"Tono," ree lijenik. "Tono. Moja teorija se dokazala u svakoj toki. Moete vidjeti
ono to ja odredim da vidite. Da, dekadentni su svi. Nekada sam bio specijalist za
balzamiranje, prije nego to sam se poeo baviti drugim istraivanjima."
"to," Roger apne. "Zato sve ovo?"
"Da bih stvorio super-ovjeka," ree lijenik. "Ispriat u vam."
Ispriao je. Bila je to duga pria - pria o ovjekovu ivotu, njegovom djelu, snovima,
nadama, ambicijama.
"Tajna ivota," lijenik zavri. "To je ono za ime su svi alkemiari tragali. Tragali su
gdje bi sudbi bilo drago. Ja sam tragao tamo gdje sam naao - u smrti."
Roger pomisli na sobu zakljuanih vrata.
"A tajna je?", upita.

"Rekao sam vam," ree lijenik nestrpljivo, "u treem lijeku je ivot - velianstven,
nadljudski ivot - koji sam pronaao. Probao sam na ivotinjama. Uvijek su postajale
savrene, sve to bi ivotinja trebala biti. I vie, takoer - mnogo vie. Bile su presavrene,
previe ljudske. Gledale su me ljudskim oima. Nisam mogao dozvoliti da ive. Takve
ivotinje nije nuno balzamirati. Imao sam laboratorij u to vrijeme - i asistente. Zvali su me
Princem vivisekcije."
ovjek na sofi se strese.
"Ja sam po prirodi," lijenik nastavi, "ovjek njena srca. Vidite to na mom licu; moj
glas to otkriva. Zamislite kako sam patio zbog patnji tih sirotih zvijeri koje mi nita nisu
napravile. Moj Boe! Svjedoite tome da nisam pokopao svoj talent. Bio sam vjeran.
Napustio sam sve - ljubav i radost i milosre i sve lijepe male stvari u ivotu - sve, sve na
oltar znanosti i gledao kao nestaju. Ja zasluujem raj kao i svaki drugi ovjek. A sada, tako mi
svih svetaca na nebu, sasvim sam blizu njega!"
"to je trei lijek?" Roger upita, leei mlitavo i isprueno na njegovom kauu.
"To je eliksir ivota," ree lijenik. "Ja ga ne otkrivam, stari alkemiari su ga dobro
poznavali, ali nisu uspjeli jer su eliksir pokuali dati na uobiajen nain - odnosno, bolesnom i
nesavrenom - tijelu. Ja sam znao bolje. Pojedinac mora posjedovati abnormalno zdravo
tijelo, abnormalno snano. Tada se, ne eliksir, ve druga dva lijeka pripremaju. Prvi ubrzava
prirodni konflikt izmeu naela ivota i smrti i tada, ba u trenutku kad smrt treba odnijeti
pobjedu, drugi lijek pojaava ivot tako da pobjedi - pojaava, a ipak obuzdava. Tada itav
ivot subjekta, dignut do ekstaze, pada u sasvim dobrovoljnu pokornost nad dolazeim superivotom. Pokoravanje - pokoravanje! Garnizon se mora pokoriti da velianstveni pobjednik
moe ui i stvoriti vlastiti grad. Razumijete? Da li se pokoravate?"
"Pokoravani se," ree Roger jer doista jeste. "Ali - uskoro - neu se pokoravati."
Bio je preslab za biti lukavim ili bi te rijei ostale neizgovorene. Lijenik skoi na noge.
"Prebrzo djeluje!", povie. "Sve prebrzo djeluje na vama. Vae stanje je savreno. Sada
u vas vezati."
Iz ladice ispod klupe gdje su se caklile boice, lijenik izvue pregrt zavoja ljubiastih, poput maglice koja je padala, pod djelovanjem drugog lijeka, na Rogerovu svijest.
On se pomakne, slabo se opirui, na kauu na kojem je leao. Lijenikove ruke, posve njene,
neodoljive, kontrolirale su njegov pokret. "Leite mirno," ree njeni, armantni glas. "Leite
mirno; sve je u redu." Brze, njene ruke odmatale su zavoje - omatale ih oko ruku i vrata ispod i preko mekog uskog leaja. "Ne mogu riskirati va ivot, moj jadni djeae. Vai
posljednji pokreti mogli bi sve unititi. Trei lijek, poput prvog, mora se unijeti direktno u krv
koja ga apsorbira. Prvi lijek unio sam kao melem na vau ranu od noa."
Brze ruke, meki zavoji, prolazili su naprijed i natrag, gore i dolje - bljeskovi ljubiastog
prolazili su tu i tamo kroz zrak, poput unka tkalca kroz osnovu. Kad mu se zavoji omotae
oko koljena, Roger se pomakne.
"Za ljubav Boju, ne!", povie lijenik, "vrijeme je blizu. Ako se odbijete pokoriti to je
smrt."
S nevjerojatnom, ubrzanom urbom on omota zavoje okolo koljena i glenjeva, duboko
udahne zrak - stane uspravno.
"Moram zarezati," ree. "U glavu ovaj put. Nee boljeti. Vidite! Posprejat u s
Constantia Nepenthe; to sam takoer ja otkrio. Moj djeae, u trenu znat ete sve stvari - bit
ete poput Boga. Za Boga miloga, budite strpljivi. Ostanite pokorni."
A Roger, sa ivotom i voljom koja se ponovno budila u njegovom srcu, umiri se.
Nije osjetio no kako krino zarezuje njegovu sljepooicu, ve osjeti topli mlaz krvi koji
je slijedio rez: osjeti hladan udarac flastera premazanog neim slatkim, melem istog mirisa
koji srete krv i zaustavi ju. Bio je trenutak - ili su bili sati - niega. Onda se uini kao da, iz
reza na njegovoj sljepooici, poee zraiti zrake beskrajne duine i snage u koju si mogao
imati povjerenja - zrake koje su ovjeka povezivale sa svim znanjem iz prolosti i sadanjosti.
Osjetio je da kontrolira svo znanje, kao to voza kontrolira svoj etveroprijeg. Znanje, on
opazi, pripada njemu kao to zrak pripada orlu. Plivao je u njemu, kao velika riba u
beskrajnom oceanu.

Otvori oi i sretne lijenikove, koji je uzdisao kao netko kome je disanje postalo
oteano.
"Ah, sve prolazi dobro. Oh, moj djeae, zar nije vrijedno toga? Kako se osjeate?"
"Ja. Znam. Sve," ree Roger, sa stankama izmeu rijei.
"Sve? Budunost?"
"Ne. Znam sve to je ovjek ikad znao."
"Pogledajte nazad - u prolost. Vidite nekoga. Vidite Faraona. Vidite li ga - na
njegovom tronu?"
"Ne na tronu. apue u uglu velikog vrta djevojci, kerki vodonoe."
"Bah! Bilo koji pjesnik desetaka desetljea, koji lee mrtvi, mogli su mi to rei. Recite
mi tajne - Masque de Fer."
Ovaj ispria priu, divlju i nevjerojatnu, ali koja zadovolji onog kome je kazana.
"To takoer - mogla je biti mata. Recite mi ime ene koju sam volio i -"
Eho imena bezosjeajno doe do Rogera: "Constantia," ree on bezizraajnog glasa.
"Ah," lijenik povie, "sad vidim da znate sve stvari. Nije bilo ubojstvo. Nadam se da e
biti nagraena svim krasotama super-ivota."
"Njene kosti lee pod ljiljanima, gdje ste je ljubili u proljee," ree Roger, bez znanja
onoga to e sljedee izustiti.
"Dosta," povie lijenik. Skoi, dosegnuvi odreene boce i ae na stolu u blizini
njegova stolca. "Znate sve stvari. Nije bio san, ovaj moj san o ivotu. Istina je. injenica je
ostvarena. Sada ja, takoer, znam sve stvari. Bit u poput bogova."
Trai neto meu konim kovezima na udaljenom stolu i brzo se vrati u krug svjetla
koje je lealo pod lampom zelenog sjenila.
Roger, plutajui zadovoljno u novom moru znanja koje kao da ga je podravalo, okrene
pogled prema nevolji koja ga je istjerala iz velikog, praznog studija tako davno prije, tako
daleko odavde. Njegova novootkrivena mudrost smijala se tom problemu, smijala i otkrivala
ga. "Da rijeim nevolju moram uiniti to i to i rei tako i tako," Roger pomilja iznova i
iznova.
A sada lijenik, stojei pokraj stola, poloi na nj svoju blijedu, modru ruku. Izvadi no
iz sanduka - dugaki, sjajni no - i stane rezati ruku preko i u kri, kako kuhar ree svinjetinu
za kuhanje. Polagana krv curila je iz rana u kapima i crtama.
U razreze nakapa zelenu tekuinu iz male boice, stavi ep, zavee svoju ruku i sjedne.
"Poetak prve faze." ree, "gotovo odmah poet u postajati novi ovjek. Brzo e
djelovati. Moje tijelo, poput vaeg, razumno je i zdravo."
Nastupi duga tiina.
"Oh, ovo je dobro," lijenik narui tiinu. "Osjeam ruku ivota kako mi dira ivce kao
da su strune harfe."
Roger je razmiljao, stari zdravi razum koji vodi obinog ovjeka probijao se kroz
svjesnost bezgranine mudrosti. "Bolje vam je," ree on, "da me odveete; kad ruka smrti
pone dirati vae ivce moda ete trebati pomo."
"Ne," ree lijenik, " i ne i ne i ne, mnogo puta. Bojim vas se. Vi znate sve stvari, a ak
ste i tjelesno jai od mene. Kada ja, takoer, budem Bog i budem pun vina mudrosti, ja u vas
osloboditi i zajedno emo ispiti etvrti lijek - jetki, koji e srediti druge i zauvijek nas
postaviti na razinu besmrtnika."
"Kako god hoete, naravno," ree Roger, sa svjesnim naporom nakon svakidanjeg.
Tada naglo, ne vie svakidanje - "Oslobodite me!", povie, "oslobodite me, kaem vam!
Mudriji sam od vas."
"Takoer ste i jai," ree lijenik i onda naglo i neodoljivo bol zavlada njime. Roger
ugleda njegovo lice iskrivljeno agonijom, njegove ruke kako stiu naslon stolca; i inilo se
da ili je ovaj ovjek bio manje sposoban podnositi bol od njega ili je njegova bol bila mnogo
jaa nego je njegova bila. Izmeu zahvata patnje lijenik izvue svoj sat; sat mu ispadne iz
depa i zazvoni dok ga je njegova drhtava ruka stavljala na stol.
"Ne jo," ree on, pogledavi na sat, "ne jo, ne jo, ne jo." inilo se Rogeru, leei
onako svezanom, da je drugi ovjek ponavljao te rijei danima i tjednima. Ponovno modro

blijeda ruka, iskrivljena i izvrnuta od patnje, ponovno i ponovno uzima au koja je bila
spremna na stolu i s grevitom samokontrolom povlaila se iznova i iznova bez nje. Kratka
svibanjska no je nestajala - drhtaj zore zauta liem biljke iji listovi su bili poput crvenih
deformiranih srca.
"Sad!" Lijenik vrisne rije, zgrabi au, iskapi je i srui se natrag u svoj stolac. Njegova
ruka udari stol pokraj. Gledajui u njegovo mlitavo tijelo i zabaenu glavu moglo se gotovo
vidjeti kako bol nestaje i kako dolazi zaborav.

3.
Zora koja je prerasla u dan, siroti, siv i, kini dan, ija svjetlost nije bila dovoljno jaka
prodrijeti kroz zastore i perzijske tepihe, a ipak ne tako slaba da se ne bi narugala lampi koja
je sada gorila slabim i smrdljivim plamenom.
Roger je leao na kauu miran, kao ranjen ovjek, uznemiren i strahovito umoran. U
tim danima dugog, sporog svanjivanja, licem u lice sa besvjesnom figurom na stolcu, osjetio
je, polako i malo po malo, kako se povlai more znanja na kojemu je tako zadovoljno plutao.
More se povuklo, ostavljajui ga naplavljenog na obalama normalnog. Jedini ostatak mora za
koji se drao i koga je razumio bio je odgovor na problem njegove nevolje - jedina mudrost
koju je mogao staviti u rijei. Te rijei ostale su s njim i znao je da sadravaju mudrost - i to
vrlo jednostavnu mudrost.
"Kako bih rijeio nevolju moram uiniti to i to i rei tako i tako."
Ali od svega onoga to ga je okrenulo, to ga je postavilo meu besmrtne, nita drugo
nije ostalo. Bio je samo Roger Wroxham - ranjen, vezan i zakljuan u kui u kojoj je jedna
soba bila puna tihih ljudi, a u drugoj on sam i mrtav ovjek. Jer sada je tako dugo vremena
prolo od kad se lijenik pomaknuo da se inilo da je mrtav. Upoznao je svaki kut sobe, svaki
nabor zavjesa, svaki cvijet na tapetama, broj knjiga, oblik i veliinu stvari. Sad ih vie nije
mogao gledati. Gledao je u drugog ovjeka.
Polako se znoj poe iriti Wroxhamovim elom i zamota mu se u korijen kose. Natezao
je vezice. Bile su vrste. Nije mogao pomaknuti niti ruku, niti nogu. Samo je glavom mogao
malo okrenuti tako da moe vidjeli lijenika. Zraka osamljene svjetlosti probijala se kroz
perzijske zastore, kroz arke i poivala na stolu gde je leala izvrnuta aa.
Wroxham se najei od glave do pete. Tijelo na stolcu se pomakne - jedva se pomakne prije zadrhti - i vrlo slab, udaljeni glas ree:
"Sada trei - dajte mi trei."
"to?", upita Roger glupavo; a morao je dva puta proistiti grlo samo da bi i to rekao.
"Sada je trenutak," ree lijenik. "Sjeam se svega. Uinio sam vas Bogom. Dajte ini
trei lijek."
"Gdje je?", upita Roger.
"Uz moj lakat." promrmlja lijenik. "Pokoravam se - pokoravam se. Dajte mi trei lijek i
dozvolite da budem poput vas."
"Poput mene?", iznenaeno e Roger. "Zaboravljate. Ja sam vezan."
"Poderite veze," pouri lijenik brzim, sitnim glasom. "Vjerujem u vas. Jai ste nego svi
ljudi, kao i mudriji. Napregnitc miie i veze e pasti poput vijenaca od snijega."
"Prekasno je." Wroxham ree i nasmije se, "svemu je kraj. Vie nisam mudar i imam
snagu obinog ovjeka. Umoran sam i ranjen. Ne mogu potrgati zaveljaje - ne mogu vam
pomoi!"
"Ali ako mi ne moete pomoi - ja u u smrt," ree lijenik.
"U smrt." ree Roger. "Osjeate li kako dolazi?"
"Osjeam kako se ivot vraa," saopi lijenik, "sada je tren - jedini mogui trenutak. A
ja ga ne mogu dohvatiti. Oh, dajte mi ga - dajte mi ga!"
Onda Roger iznenada glasno zavie: "Sada, tako mi Boga na nebu, vi prokleti
pokvarenjae, drago mi je da vam ga ne mogu dati. Da, ak i ako me kota ivota, vrijedi,
luae, tako da bi i va ivot zavrio. Sad budite tihi i umrite poput ovjeka, ako ga je imalo
preostalo u vama."

Samo jedna rije kao da je doprla do ovjeka u stolcu.

"Pokvarenjak!", ponovi on. "Ja? Ali ne, ja sam poput vas - ja vidim ono to elim.
Sklopim oi i vidim - ne - ne to - ah! - Ne to!" Malo se trne na stolcu i Rogeru se inilo da se
zbog tog uvijanja ljudskoj figuri nee vratiti mo, ivot i volja.
"Ne to," zastenja. "Ne to," i iskrivi se daui u patnji koja nije nosila daljnje rijei.
Roger je leao i promatrao ga i naposljetku se izvije iz stolca i padne na pod, grabei ga
nemono prstima, stenjui i tresui se.
Od svega onoga to se Rogeru dogodilo u kui sada je bilo najgore. Jer sada je znao da
je sam, s mrtvacom, a izmeu njega i smrti nalazili su se samo sati i dani. Jer porte cochere je
bio zakljuan; vrata na samoj kui su bila zakljuana - teka vrata i brave su bile nove.
"Sam sam u kui," lijenik je rekao. "Nitko ovdje ne dolazi osim mene."
Nitko nee doi. Umrijet e ovdje - on, Roger Wroxham - "siroti stari Roger Wroxham,
koji je sam sebi bio najvei neprijatelj." Suze mu se pojave na oima. Nestrpljivo odmahne
glavom i one mu padoe s trepavica.
"Ti ludo," ree, "zar ni ti ne moe umrijeti kao ovjek?"
I onda stisne zube i natjera se da lei mirno. inilo mu se da je oajanje stavilo svoju
ruku na njegovo srce. Ali, govorei istinu, bila je to nada koja je ondje poloila ruku. Ovo je
bilo vie nego je ovjek mogao izdrati - nije moglo biti istina. Bio je to ruan san.
Naposljetku e se probuditi. Ili kad bi to zaista bilo stvarno - tada bi netko doao, morao bi
doi. Bog ne bi dozvolio da nitko ne ode spasiti ga.
I kasno nou, kad su srce i um napregnuti do toke gdje e se oboje slomiti i prepustiti
se moru ludila, netko je doao.
Beskrajni dan se istroio. Roger je vritao, vikao, dozivao sve dok mu se grlo nije
osuilo, a njegove usne bile su suhe i ispucane. Nitko nije uo. Kako i bi? Suton se zgusnuo i
dok naposljetku nije napravio pokrov za mrtvaca na podu pokraj stolca. A bilo je i drugih
mrtvaca u kui. I dok je Roger sve slabije vidio to je vie vidio druge - tiha, stravina lica,
mrave ruke, ravne ukoene udove poloene jedan o drugoga u sobi smrti. Oni bar nisu bili
vezani. Ako se dignu u svojim bijelim ogrtaima i preu preko prazne usnule dvorane posve
tiho, polako se popnu stubama...
Stuba zakripi.
Njegove ui, bolne od sati oslukivanja, smatrale su da su zavarane. Ali njegovo zgreno
srce je znalo bolje.
Ponovno stuba zakripi. Ruka je bila na vratima.
"Onda je svemu kraj," ree Roger u tami, "i ja jesam lud."
Vrata se otvorile polako, oprezno. Nije bilo svjetla. Samo zvuk mekih stopala i utanje
tkanine.
Onda se iznenada ibica zapali - svjetlost mu zaslijepi oi; treptanje zapaljene svijee
koje postaje plamen. A ono to je dolo nisu bili oni tihi ljudi koji se uljaju u svojoj smrti
prema smrti njegovog ivota, ve ljudska tvorevina, ivua, diua, s oima koje su se
pomicale i sjale, usana koje su disale i govorile.
"Mora biti ovdje," jedan ree. "Lisette je promatrala cijeli dan; nikada nije izaao. Mora
biti ovdje - i nigdje drugdje."
I onda postave svijeu na stol i on ugleda njihova lica. Bili su to oni razbojnici koji su ga
napali na usamljenoj ulici i natjerali ga ovamo - da ga napadnu ponovno.
On uvue svoj suhi jezik, oblie suhe usne i glasno vikne; "Ovdje sam! Oh. ubijte me!
Za ljubav Boju, brao ubijte me sadi"
A ak i prije nego je progovorio oni ga vidjee i ugledae ono stoje lealo na podu.
"Umro je jutros. Ja sam vezan. Ubijete me, brao; ne mogu polako umirati ovdje sam.
Oh, ubijte me, za Boga miloga!"
Ali trojka je ve bila nagurana u okvir vrata koji je iznenada postao preuzak. Mogli su
ubiti ivog ovjeka, ali nisu se mogli suoiti sa smru, tihom, okrunjenom.
"Za ljubav Boju," Roger vrisne, "imajte milosti! Ubijte me odmah! Vratite se - vratite
se!"

I onda, obzirom da su i razbojnici ljudi, jedan od njih se vrati. Bio je to onaj kojeg je
gurnuo u jarak. Koraci drugih uli su se na stubama dok je on donosio svijeu i saginjao se
prema Rogeru, s noem u ruci.
"Neka bude sigurno," ree Roger kroz stisnute zube.
"Nom d'un nom" ree, razbojniki razreze zavoje ondje i ovdje i tu i tamo i nie kod
samih stopala.
I onda ovaj dobri Samaritanac pomogne Rogeru da se digne, a kad nije mogao stajati,
Samaritanac ga napola povue, napola ponese dolje niz stube sve dok ne dooe do drugih
koji su obuvali cipele u tiini u podnoju. Sam Bog zna to e uiniti s njim.
I onda trojica mukaraca iznesoe etvrtog van, zalupe vanjskim vratima i naposljetku
ga naslone na ulazna vrata u drugoj ulici i nastavile svojim putem.
Nakon nekog vremena djevojka nemirnih oiju donese brandy i grubo promrmlja neto
ljubazno i nestane u sjenama.
Policija ga nae pokraj tih ulaznih vrata. Odvedoe ga na adresu koja je bila na
njegovim dokumentima. Kad ga ponu ispitivati on ree: "Razbojnici" i njegova varijacija te
teme bila je smatrana dovoljnom mada nitko od njih nije ni dotaknuo istinu ili govorio o
treem lijeku.
Nikada u novinama nije bilo nita o onoj kui. Mislim da je i dalje zatvorena i da unutra
jo uvijek lee vrlo tihi ljudi u zakljuanim sobama; a gore, tamo je soba s uskim kauom i
razbacanim, razrezanim, ljubiastim zavojima i stvar na podu uz stolac, ispod lampe koja se
ugasila sama od sebe u svibanjsko jutro.

ROMANSA UJAKA ABRAHAMA

"Ne, draga moja," ujak Abraham mi odgovori, "ne - nita romantino mi se nikada nije
dogodilo - osim - ali ne: ni to nije bilo romantino..."
Ja jesam bila romantina. Meni, osamnaestogodinjakinji, romansa je bila cijeli svijet.
Moj ujak Abraham bio je star i kljast. Pratila sam pogled njegovih ugaslih oiju koji je padao
na minijaturu koja je stajala na desnoj strani njegove fotelje, portret ene iju ljupkost ak i
slikar minijatura nije mogao prikriti - ena s velikim blistavim oima i licem zamamno
ovalnim koje se dananjih dana teko moe vidjeti.
Ustanem pogledati je. Gledala sam je ve stotine puta. esto sam u djetinjim danima
pitala: "Tko je to, ujae?", i uvijek dobivala isti odgovor: "Dama koja je davno umrla, draga
moja."
Dok sam ponovno promatrala sliku upitam: "Ovako je izgledala?"
"Tko?"
"Tvoja - tvoja romansa!"
Ujak Abraham me vrsto pogleda. "Da," ree naposljetku. "Upravo - upravo tako."
Sjednem na pod pokraj njega. "Hoe li mi priati o njoj?"
"Nema se to ispriati." ree. "Mislim da je to bila samo simpatija i ludost; ali to je
najstvarnija stvar u mome ivotu, draga moja. "
Duga stanka. utila sam. Morate dati ljudima vremena, osobito starijim ljudima.
"Sjeam se," ree sanjivim tonom koji je uvijek tako obeavajui uhu onoga koji voli
prie. "Sjeam se, dok sam bio mladi, bio sam vrlo usamljen. Nisam imao dragu. Bio sam
epav, draga, od djetinjstva i djevojke su mi se obino rugale."
Tiina ponovno. Uskoro on nastavi.
"I tako sam se navikao tumarati usamljenim mjestima, a najvie sam volio etati kroz
crkveno dvorite koje se nalazilo na brijegu usred movarne zemlje. To mi se svialo jer
nikad nikoga ne bih sreo. Nema ga vie ve godinama. Bio sam budalast momak; ali nisam
mogao izdrati ljetne veeri kad bi se ulo ukanje i apat s druge strane ivice ili moda
zvuk poljupca, dok sam prolazio."

"Pa, odlazio bih i sam sjedio u crkvenom dvoritu koje je uvijek mirisalo po tamjanu i
bilo osvijetljeno (jer se nalazilo tako visoko) ak i nakon to su movare pale u mrak.
Obiavao sam promatrati imie u crvenoj svjetlosti i pitati se zato Bog nije svima uinio
noge ravnima i jakima i sline budalatine. Ali dok bi svjetlo nestalo ja bih se s tim, da tako
kaemo, pomirio i tiho bih poao kui i svoje molitve izgovarao bez gorine.
Dakle, jedne vrue noi u kolovozu, dok sam promatrao zalazak sunca i polutku mjeseca
koji je sjao zlatnom bojom, ba sam prelazio preko niskog kamenog zidia oko crkvenog
dvorita kad zaujem ukanje iza sebe. Okrenem se, oekujui zeca ili pticu. Bila je ena."
On pogleda na portret. Kao i ja.
"Da," ree, "to je njeno lice. Bio sam pomalo uplaen i rekoh neto - ne znam to - ona
se nasmije i ree, zar sam mislio da je duh? Ja odgovorim. I razgovarao sam tako s njom
preko zida crkvenog dvorita dok nije postalo tamno i odsjaj svjetlosti je nestao s vlane trave
na povratku kui.
Sljedee noi ponovno sam je vidio; i slijedee i slijedee. Uvijek u vrijeme sutona; i
ako sam sada prolazio pokraj ljubavnika naslonjenih na stupove vrata to mi vie nije
predstavljalo nita."
Ponovno ujak zastane. "Bilo je to davno," ree on stidljivo, "a ja sam star ovjek; ali
znam to mladost nosi i srea, mada sam uvijek bio epav i djevojke su mi se rugale. Ne znam
koliko se dugo to nastavilo - ne moe se mjeriti vrijeme u snovima - no naposljetku tvoj djed
mi ree kako izgledam kao da sam jednom nogom u grobu i da e me poslati da odsjednem
kod rodbine u Bathu. Morao sam ii. Nisam mogao rei ocu zato bih radije umro nego
otiao."
"Kako joj je bilo ime, njae?"
"Nikad mi nije htjela rei ime, a zato i bi? Imao sam u svom srcu dovoljno imena kojim
bih je zvao. Brak? Draga moja, ak i tada znao sam da brak nije za mene. Ali sretao sam se s
njom no za no, uvijek u dvoritu crkve gdje je bilo drvee tise i stan iskrivljeni nadgrobni
spomenici zarateni u travu. Ondje smo se uvijek sretali i uvijek rastajali. Posljednji put bilo
je to no prije nego sam otiao. Bila je tuna i milija nego sam ivot i ona ree: Ako se vrati
prije novog mjeseca srest u se s tobom ovdje kao i obino. Ali ako mladi mjesec obasja ovaj
grob i ti ne bude tu - nikad me vie nee vidjeti. "
Ona poloi dlan na grobnicu na koju smo se naslanjali. Bila je stara, obrasla liajevima,
kamena istroenog vremenom, a na njoj je pisalo samo: Susannah Kingsnorth umrla 1723.
"Bit u ovdje", rekoh.
"Mislim da hoe", ree ona vrlo ozbiljno i polako, "ne izmiljam. Bit e ovdje prije
nego mladi mjesec zasja?" Ja obeam i nakon toga se rastadosmo.
Bio sam sa svojom rodbinom u Bathu gotovo mjesec dana. Trebao sam krenuti kui
sljedeeg dana kad u primaoj sobi, u okviru, ugledam ovu minijaturu. itavu minutu nisam
mogao prozboriti. Naposljetku rekoh, suha jezika i srca koje je tuklo melodiju raja i pakla:
"Tko je to?"
"To?", ree moja tetka. "Oh! Bila je zaruena za nekog iz obitelji prije mnogo godina,
ali umrla je prije vjenanja. Prialo se da je pomalo vjetica. Bila je lijepa, zar ne?"
"Pogledam ponovno ono lice, usne, oi moje drage arobne ljubavi s kojom sam se sutra
naveer trebao sastati kad mladi mjesec obasja onu grobnicu u crkvenom dvoritu.
"Rekla si da je umrla?", upitah gotovo ne prepoznajui svoj vlastiti glas.
"Godinama i godinama ranije! Ime joj je odostraga i datum..."
"Izvadim portret iz okvira - sjeam se boje pozadine koja je bila izblijedjeli crveni
barun i proitam na poleini - Susannah Kingsnorth, umrla 1723.
"To je bilo 1823." Moj se ujak zaustavi.
"to se dogodilo?", upitam bez daha.
"Mislim da sam imao napad," ree moj ujak polako, "u svakom sluaju bio sam vrlo
bolestan."
"I propustio si mladi mjesec nad grobom?"
"Propustio sam mladi mjesec nad grobom."
"I nikad je vie nisi vidio?"

"Nikad je vie nisam vidio..."

"Ali ujae, zar zaista vjeruje u to? Zar mrtvac - zar ona - zar ti..." Moj ujak uze lulu i
napuni je.
"Bilo je to davno," ree on, "prije mnogo, mnogo godina. Prie jednog starca, draga
moja! Stareve prie. Ne obraaj panju na njih."
On zapali lulu i otpuhivao je u tiini trenutak prije nego je rekao: "Ali znam to je
mladost i ljubav i srea, mada sam bio epav i djevojke su mi se rugale."

PISMO PISANO SMEOM TINTOM

Pismo je bilo zarolano oko mesingane kvake koja se inila kao da pripada okviru
kreveta i bilo je zavezano uskom trakom od bijele svile, umrljano i izlizano. Bilo je tiskano
prije nego to je pisano - odnosno, slova su bila onog oblika koji koriste u tiskari i inilo se da
je napisano nekim tupim instrumentom namoenim u neobinu crvenkasto smeu tintu.
Nalo mi se pod nogama dok sam hodao vrtom izmeu bijelih rasevjetanih lijena.
Pogledam prema gore da vidim tko ga je bacio, ali u krugu rasevjetanih vrtova i crvenih
krovova koji su me okruivali nita se nije pomaknulo. Bila je uskrnja nedjelja i svi dobri
ljudi bili su u crkvi. Mada mi je etrdeset i pet imam takav giht da ne mogu hodati kilometar
do crkve i stoga sam polako hodao uz pomo tapa kroz zeleno-bijeli vrt. U pismu je stajalo:
"Tko god pronae ovo molim neka mi pomogne. Zatvorena sam na tavanu Bijele kue.
Ako na vratima pitate za mene ona e me ubiti, popnite se na prozor preko krovova. Moj
prozor gleda na praonicu. Odavde ne vidim ni jedan prozor. Za ljubav Boju doite i
pomozite sirotoj djevojci koja se pouzda u vas."
Bilo je napisano na komadu zidne tapete, gdje su blijede rue bile ratrkane preko plavih
i bijelih traka.
Sad, meni je etrdeset i pet. kako rekoh, i nemam volje za avanturama, a to se tie
penjanja preko krovova moj giht odgovara na to pitanje - mada dvadeset i pet godina ranije i
ja sam imao dobar razlog znati da se ovjek moe doista popeti do tog prozora u Bijeloj kui
koji gleda na praonicu. Mnogo sam to puta uinio, dovabljen dragim licem za koje sam znao
da me eka. Dakle, sve to je davno gotovo; njena zloesta starija sestra natjerala ju je da se
uda za nekog drugog - a i ja sam se oenio. Ipak misao da je s onog prozora ovo pismo bilo
baeno preko krovova malo me zabrinjavala. Rekoh sebi da je to sigurno prijevara, ali nisam
bio siguran. Vlasnica Bijele kue, ona ista zloesta sestra, bila je nemalo ekscentrina. to ako
je prestraila neku sirotu sluavku da joj se pokori ba kako je prestraila moju sirotu Valeriju
dvadeset i pet godina ranije?
Hodao sam izmeu stabala kruaka razmiljajui sve dok mi se sin nije vratio iz crkve.
Onda mu pokaem pismo.
"Eto avanture za tebe, tata," ree. "Tko kae da su dani romansi proli?"
"Misli da nije varka?"
"Vjerojatno; ali izgovor da bi se tajno otilo na krov gospoice Rowsley je predobar da
bi se odbacio."
Izrezao je janjetinu brzo i tono i dodao mi moj tanjur govorei: "Ii e, zar ne?"
"Ne rugaj se mom gihtu i mojim sjedima. Zar ne zna, mome, da me od tog pisma srce
boli?"
I ja mu ispriam o prozoru i kako sam se penjao dvadeset i pet godina ranije. Kad
zavrim priu on samo ree: "Dobri stari tata," i uzme si jo janjetine; ali vidio sam na njemu
da je odluio da e se popeti na onaj prozor. Proveo je veinu dana s onim komadom tapete u
ruci i jednom ree: "Ova je tinta sasvim udne boje."
Pustio sam ga. Moj sin John mora o svakoj stvari dobro razmisliti. Znao sam da mu
mogu vjerovati da e uiniti najbolju moguu stvar. Da nije bilo njega mislim da bih bio u
kunji zanemariti opomenu iz pisma i hrabro otii niz ulicu High, pokucati na zelena vrata

Bijele kue, zahtijevajui, jednostavno reeno, da mi gospoica Rowsley dokae da li ima

sirotu djevojku zatvorenu na tavanu. Ali John je bio drugog miljenja.
"Ili emo to smatrati varkom i pustiti na miru ili uzeti za ozbiljno," ree. "Ako to
uzmemo za ozbiljno moramo uiniti tono to ona kae. Gospoica Rowsley je i onako
dovoljno luda - s njenim raspravama, Wesleyanskim misijama i domom za nezbrinute
make." Ovo posljednje, u zgradi malo izvan grada, bilo je doista posljednja ekscentrinost
gospoice Rowsley.
Do veeri John se jo vie raspriao i znao sam da je sad sve posloio u umu, jer moj sin
nikad nije mogao govoriti dok je razmiljao.
Kad je dolo jedanaest i sluavke otile u krevet, John ree: "Doi, oe," i mi poosmo
zajedno van. Trebao sam se osjeati etvrt stoljea mlai zbog boli u srcu, koje je uvijek bilo
ondje, ali John mi ree kako se osjea kao provalnikov egrt.
Na mali grad etrnaest je kilometara udaljen od eljeznice i narod ovdje posjeduje
jednostavne kue. Ni s jednog prozora nije dopirala svjetlost s tamnih proelja svuda uokolo
dok smo se sputali u na vrt i kroz dvorite staje i u staju. Na dnu staje je prozor zatvoren
drvenim roletama. Zakucan je avlima ve mnogo godina. Otkrijem da je John preko dana
izvukao avle. Otvori drvene kapke sasvim malo i mi bacimo pogled prema poploenom
dvoritu koje je lealo na toj strani Bijele kue.
"Samo je jedan prozor na ovoj strani kue," apnem. "stablo kruke kraj zida je jako
naraslo. Mogao bih se gotovo popeti preko njega. Sjeam se kako sam zasadio tu kruku."
Moj John se popne na na kokoinjac i s njega na krov tale. Skinuo je izme, a zavijeni
crijepovi bili su dovoljno stabilni za stopalo, znao sam. Uvijek sam mislio da bosonog moe
hodat po tim crijepovima bez da te netko uje. Tako se ini kad to sam radi. Ali sada. dok
sam stajao zadravajui dah u tali, inilo mi se da e krckanje i lupkanje, koje je John
stvarao, naposljetku probuditi cijeli grad na sluanje i uenje. Vratim se drvenom prozoru i
naposljetku krov tale dade posljednje glasno krckanje i uzdisanje. Onda ugledam Johna kako
se ulja po krovu pekare gospoice Rowsley i onda spusti koljeno na zid - upravo kako sam ja
inio - i onda se popeo na krov praonice. Mogao sam ga vidjeti pod prozorom kako se dri za
gredu prozora i kripanje okvira kroz komad rasevjetanog krukinog drveta kad ga je otvorio.
Onda ugledam kako se prozor otvara. Neto je bijelo bilo ondje. Naprezao sam ui, ali
nisam mogao uti ak ni apat.
Onda se John stade vraati po krovu praonice. Skoi u dvorite i doe ispod drvenog
prozora.
"Hoe li otii i donijeti pilu - dvije pile?", apne mi. "Moramo je izvui odande. Ili je
stara gospoa luda, ili je ona luda ili sama. U svakom sluaju moramo je izvui. Odi po pilu.
ipke su na onom prokletom prozoru."
"Da, sjeam se ipki," rekoh i odem po pilu. Donio sam dvije.
John me ekao ispod drvenog prozora. On se ponovno popne uz vrata pekare. I sada sam
mogao uti aptanje u tiini mirisne travanjske noi - apat pile i eljeznih sipki.
Nitko tko nije uuren promatrao uz drveni prozor rezanje eljeznih ipki nema ideje
koliko je to dugotrajna operacija. elio sam se popeti za Johnom. uzeti mu pilu i pokazati
kako to treba biti napravljeno. Ali kontrolirao sam svoju nestrpljivost. etrdeset i pet nije jako
staro, ali giht i nevolje postaraju ovjeka. Nisam bio siguran da bih se mogao popeti uz vrata
pekare. Teko se popeti na vrata koja se njiu i mogu, na bilo koji pogrean dodir, zalupati
odjekujucim zasunima i kvakama o zid koji je iza njega. udno kako dvadeset i pet godina
moe nekog tako postarati. Ali izgubio sam svoju prvu ljubav i moju enu, dragu, njenu enu
koja je preivjela samo godinu nakon naeg vjenanja; da je poivjela moda bi me nauila
da zaboravim i odrala me mladim.
Oslukivao sam apat pile i naposljetku vidjeh kako se Johnov poloaj promijenio - pilio
je drugu ipku.
Onda iznenada tama i tiina bijahu razbijeni jakom svjetlou i visokim glasom bijesne
ene. Poznavao sam taj glas i ja sam se sjetio rijei iz pisma: "Ona e me ubiti!" i prije nego
sam bio svjestan svojih namjera, okrenuo sam se i skoio s drvenog prozora na poploeno
dvorite - skoio svom svojom teinom na moju nogom s gihtom i kunem se da nisam osjetio

nita vie od trnaca. A onda uz v rata pekare - nije vie bitno kako zasuni klepeu - i lupanje
mojih izama preko crijepova krova do mog Johna koji je uao, pilei drugu ipku.
Dograbim drugu pilu s prozorske daske - prva se jo nije zatupila - i stanem piliti vrh ipke; a
u sobi bijesni se glas dizao i padao. Kad sam s pilom uhvatio ritam bacim pogled prema sobi.
Unutra, u uglu iza stare krinje na gomili vrea stisla se bijela figura, mogao sam raspoznati
samo otrcane krpe ipke i vrpci i tamnu glavu sa skrivenim licem.
Nasred sobe stajala je gospoica Rowsley bez svoje kape - dugo je vremena prolo od
kad sam je vidio bez kape ili eiria - njena sijeda, upava kosa visjela je do ramena. Nosila
je sivu spavaicu; u jednoj je ruci imala svijeu a u drugoj dugaki no. Ovo moda zvui
komino ili kao jeftina melodrama. Nije se takvim inilo ni Johnu, ni meni. Sjeali smo se
rijei iz pisma: "Ona e me ubiti!" i vidjeli snio bijelu figuru kako se uurila dalje od
sjedokose furije. Lice gospoice Rowsley bilo je nateeno i izoblieno: usne su joj se
pokretale vie nego je govor zahtijevao. Nije ula ili nije obraala panju snanom zvuku od
pila.
"Dakle, naposljetku sam te ulovila!", govorila je, drei svijeu iskoenu dok vosak nije
poeo polako kapati na pod. Nisi pazila na upozorenja. A ohrabrivala si svog ljubavnika.
Ustani i daj da vidim tvoje opako lice, ti besramna vreo. Ah, zar ikad moram rei da si moja
sestra!"
"Luda kao eirdija," apne John, pilei bijesno.
"Nee ivjeti da sramoti svoju obitelj," starica je nastavljala, "John Warburton ti nije
par i radije u te vidjeti u grobu. Dajem ti jo jednu ansu. Hoe li se udati za Hdwarda
Nealea?"
Onda sam shvatio. Ova je ena doista bila luda i sada je ponavljala, bar djelomino,
seenu od prije dvadeset pet godina u kojoj je njena sestra, moja djeaka ljubav, igrala ulogu.
Moja sirota Valerija - moja sirota, plaha Valerija!
uurena figura se pomakne, makne ruke s lica i ja ugledam lice sasvim nepogreivo,
jasno. A to je bilo lice moje Valerije kako je se ja sjeam od prije toliko godina, samo
neosvijetljeno lijepim svjetlima nade i ljubavi, ve bijelo i zasjenjeno uasom smrti.
"Obeajem ti sve to eli," apne ona bez daha.
A pile su sada utihnule, ipka se nagne i slomi i hvala Bogu, tada ja, ne John, prvi
prebacim koljena preko prozorske daske, uem u sobu i zgrabim ludu enu za laktove prije
nego je mogla dii no na mene. John doe iza mene, podigne svijeu i osvijetli ponovno sve.
"Dobili smo tvoje pismo," on izusti posve uobiajenim tonom djevojci, koja se sada
naslanjala na krinju, ije su oi bile irom otvorene, a grudi oteale od tekog disanja.
"O emu je ovdje rije?", upitah.
"Ne znam," ree djevojka aptom, a sjedokosa ena se bacala u mom stisku. Ja vre
stisnem prste na njenoj desnoj ruci dok nije ispustila no. Nije nam se obraala - samo se
nijemo borila poput ivotinje u zamci.
"Ona je moja teta," djevojka nastavi. "Moj otac i majka umrli su prije dvije godine. Ja
sam dola ivjeti s njom. Pisala je tako krasna pisma i kad sam dola priekala me na stanici
daleko odavde. Kad sam dola do ove kue dovela me ovdje gore i natjerala me da dam
polovicu moje oevine misionarima i naputenim makama, a kad to nisam htjela zakljuala
me. Tri su dana prola od tada."
"Zato nisi vritala?", upita John.
"Ona bi dola prije nego bi itko drugi mogao i ubila bi me - znate da bi. Sljedei dan kao
da je zaboravila sve o makama i drugim stvarima i poela je govoriti o ljubavnicima i
raznim udnim stvarima; nakon toga sam znala da je luda. Oh, odvedite me odavde, odvedite
me!" Ona pone bespomono plakati.
John me pogleda.
"Pretpostavljam da je bolje da odem po policiju," ree on tiho.
Onda ena koju sam drao povie: "Ne, ne, oeni je ako hoe. Oh. John, oprosti mi,
dragi! Uinila sam to za tebe - jer sam te tako voljela - a ti me nikada nisi htio ni pogledati."
Ona se iznenada okrene i poloi svoje uvenulo lice uz moje.
"Dragi Johne, oprosti mi." ree. "Sada u biti dobra sestra vama obojici."

"Idem po policiju," ree John prije nego sam mogao progovoriti.

Pretpostavljam da je ok njenog iznenadnog priznanja - sjetite se koliko je znailo i kako
je objanjavalo misteriju od prije toliko godina - bilo razlogom zato sam olabavio svoj stisak
jer kad je John progovorio ena se iznenada otme iz mojih ruku, pojuri ka prozoru - vidjeh
njen zgureni lik na daski na tren dok sam skoio za njom - onda ona u gomili padne s prozora
- vidjeli smo kako pada na krov praonice, a zatim na tlo. Nikad se vie nije pomakla. Kad je
John naposljetku doveo policiju vie za njih nije bilo nita za napraviti. Bila je mrtva.
Pretpostavljam da mislite kako se Valerija udala za mog Johna i da sam proveo svoj
ivot kao zadovoljni promatra njihove sree. To, ini se, njima nije niti palo na pamet.
Vidite, mada je John veinu sam prepilio. dogodilo se da sam ja bio prvi koji je uao u onu
sobu i Valerija je inzistirala da sam ja bio taj koji joj je spasio ivot. Mene se ticalo samo
jedno lice na svijetu i samo jedno ime me privlailo. Valerija je imala oboje. Osjeam malo
oklijevanje i srameljivost priznajui kako sam ja, a ne moj sin John, taj koji je oenio
Valenju. Njoj su bile dvadeset tri, a meni etrdeset pet u vrijeme kad smo se oenili, ali
nemam giht od tog sudbonosnog Uskrsa i Valerija kae kako postajem mlai. Ona sama
izgleda starije od svojih godina, zbog uasa u ona tri dana - kad nije znala od sata do sata kad
e njenu tamniarku uhvatiti ludilo ubijanja - ostavilo je sijedi trak u njenoj mekoj crnoj kosi.
Valerija kae kako nikada ne bi mogla voljeti nikoga osim mene, a meni se ini kao da sam
dvadeset pet godina volio Valeriju u snu, koji se sada, hvala Bogu, ostvario. Jo uvijek uvam
pismo koje me je dovelo do jedine trajne sree u mom ivom. Napisano je, kako sam rekao,
udnim tupim predmetom i tintom neobine boje. Taj tupi instrument bila je iverica od drva
sa starog okvira prozora, smea tinta bila je krv moje Valerija

PAVILJON
Nije bilo ni trena sumnje u njenom umu. Stoga ih je bilo kasnije. I svi su se sloili da je
prikrila svoje osjeaje sa zaista enskom diskrecijom. Njena prijateljica i uzdanica, Amelia
Davenant bila je u svakom sluaju potpuno zavarana. Amelia je bila jedna od onih bezlinih
plavua koje su roene da bi ih se predvidjelo. Oboavala je svoju lijepu prijateljicu i nikada,
od poetka do kraja, nije vidjela nita loe u njoj, osim, moda, one veeri kad su se prave
stvari iz ove prie dogodile. A i kad je o tome rije u to vrijeme bilo je to samo zbog toga to
njena draga Ernestine nije shvaala.
Ernestine je bila lijepa djevojka i tata, tako neodoljiva i zavaravajue ljepote; veina
ljudi je govorila da je lijepa i ona je postigla, s izvanrednim uspjehom, stvoriti iluziju ljepote.
Poprilian broj sasvim obinih djevojaka postiu taj efekt u dananje vrijeme. Sloboda
modernih haljina i frizure i rastue povjerenje u sebe koje moderne djevojke imaju
doprinosilo joj je njegovati iluziju. Ali u ezdesetima, kad su svi manje-vie nosili iste eire,
kad odabirete frizuru meu istim trakicama ili uvojcima i krinolina je jedino to nosite neto
vrlo blizu genijalnom, sve je to potrebno da bi se zavarao svijet u pogledu vaeg osobnog
arma. Ernestine je imala tu genijalnost; njen je bio osmijeh, uvojci, tamna kosa, tamne oi,
iskriavost tipa.
Amelia je imala plave uvojke i dopadljive plave oi, malo premale i preturobne; imala
je lijepe ruke i lijepe ui, a drala ih je van dosega pogleda to je vie bilo mogue. U
dananje vrijeme plava kosa bila bi natapirana da bi napravila okvir na elu koje je bilo malo
previsoko; neke nijanse plave i malo odvanosti uinili bi njene oi efektnima. A lijepe ruke
nauile bi pad u zglobu nalik cvijetu, koji je tako pravedno i posvuda tovan. Ali kako je bilo.
Amelia je bila vrlo obina i u njenom tajnom emocionalnom samouvjeravanju rekla je sama
sebi da je runa. Ona je bila ta koja je, kad joj je bilo etrnaest, skladala izvrsnu pjesmu koja
poinje:
Znam da sam runa: da li
mi je lice da mi se smiju i da mi se ismijava?

I nastavlja se,l nakon to odbija bilo kakvu osobnu odgovornost za lice, poziva dragu
zemlju da "sakrije ju od oiju koje se rugaju" i nek' "tratinice cvjetaju tamo gdje ono poiva."
Amelia nije eljela umrijeti i lice joj nije bilo da joj se smije i ismijava odnosno nikome
nije bilo osobito interesantno. Sve je to bila poetska sloboda. Amelia je proitala moda malo
previe poezije tipa "Ouand je suis morte, mes amies, plantez im salute au eiellere"; ali
stvarni ivot je bio vrlo dobar za Ameliu, osobito kad bi imala novu haljinu i kad bi joj netko
dao kompliment. Ali ona bi nastavila pisati pjesme hvalei prednosti grobnice i puzajui
metriki pod stopalima onoga koji je drugi sve do ljeta kad joj je bilo devetnaest i kad je
otila odsjesti sa Ernestine u Doricourt. Onda je njena muza pobjegla, uplaena moda
mogunosti, iznenadnom i prijeteom prisutnou da bude upitana da inspirira stihove o
stvarnim stvarima u ivotu.
U svakom sluaju, Amelia je prestala pisali poeziju upravo u vrijeme kad su ona i
Ernestine i Ernestinina teta otile posjetiti Doricourt gdje je Frederick Powell ivio sa svojom
tetom. Nije to bio jedan od onih zbrzanih motoriziranih izleta kakve imamo sada i koje
nazivamo vikendima, ve dugi dokoliarski posjet, kad svi prijatelji statike tete pozovu
dinamiku tetu i obje odvrate pozive uzbueno, velikom koijom i parom debelih konja. Tu
su bile zabave s kroketom, streljake zabave i malo plesa, sve ugodna neformalna mala
veselja napravljena bez ceremonije meu ljudima koji ive dovoljno blizu jedan drugome i
znaju jedan drugom ukuse i primanja i povijest obitelji jednako dobro kao vlastitu. Navika
dovoenja mnogo stranaca iz udaljenih zemalja za kratke uurbane sastanke nije se njih
dokopala. Umjesto toga tu je bio irok i stalan krug ugodnih ljudi sa stalnim tijekom veselja,
osrednjih, ali odlinih s neiserpnim paletama.
A u Doricourtu ivot je bio odlian ak i na dan kad nije bilo zabave. Bio je moda jo
bolji Ernestine nego njenoj prijateljici, ali ak i tako, najmanje zadovoljna je bila Ernestineina
teta.
"Mislim," rekla je drugoj teti ije je ime bilo Julia, "usuujem se rei da to moda nije
tako tebi koja si navikla na gospodina W. Fredericka, naravno, od njegovog djetinjstva, ali
oduvijek smatram da je nepouzdano imati gospodu, osobito mladu gospodu u kui gdje su i
mlade dame. ovjek je uvijek na qui vire uzbuen."
"Oh naravno," ree teta Julia s prizvukom ene koja poznaje svijet, "kad ovjek ivi
kako ti i draga Ernestine ivite, samo sa enama u kui..."
"Objesile smo stari kaput i eir mog brata na stalak u predvorju, teta Emmeline je
protestirala. "
"... Prisutnost gospode u kui mora biti pomalo uznemirujua. to se mene tie ja sam
priuena na to. Frederick ima mnogo prijatelja. Gospodin Thesiger je moda najbolji.
Vjerujem da je vrlo vrijedan mladi ovjek, mada udan." Ona se nagne prema naprijed preko
njenog svjetlo obojenog berlinskog vunenog runog rada i ree dojmljivo, s iglom s crvenim
koncem uperenom u zrak. "Zna, nadam se da nee smatrati netaktikim od mene da
spominjem takvu stvar, ali dragi Frederick - tvoja draga Ernestine bi u svakom pogledu bila
prikladna."
"Bila bi?", unak od kornjaevine Emmelineine tete zaustavi svoje hitre pokrete izmeu
bijelih petlji i vorova njenog runoga rada.
"Dakle, draga moja," ree druga teta, malo odsjeno, "sigurno si primijetila..."
"Ne misli valjda rei da bi Amelia... Mislila sam da gospodin Thesiger i Amelia..."
"Amelia! Dakle, zaista! Ne, ja sam aludirala na sklonost gospodina Thesigera dragoj
Ernestine. Veoma uoljivo. Na mjestu dragog Fredericka nala bih nekog razloga da skratim
posjet gospodina Thesigera. Ali, naravno, ja se ne mogu mijeati. Gospoda se moraju oko tih
stvari sami dogovoriti. Ja se samo nadam da nee biti tih triarija sa svetim naklonostima
prema drugima koji..."
Slabo ujni glas tete vatreno odsjee: "Ernestine nije sposobna za neto tako nedamski."
"Upravo ono to sam govorila." druga se sloi umiljato, ustane i povue zastore malo
nie, jer poslijepodnevno sunce je padalo na ruiaste vijence saga u sobi za crtanje.
Vani u sunevoj svjetlosti Frederick se trudio sam sloiti svoje poslove. Uspio je sjesti
pokraj gospoice Ernestine Meutys na kamenim stubama paviljona; ali onda je gospodin

Thesiger legao na niu stubu uz njena stopala, vrlo dobar poloaj da joj zagleda u oi. Amelia
je bila pokraj njega, ali nikad se nije inilo vanim pokraj koga bi Amelia sjedila.
Razgovarali su o paviljonu na ijim su stubama sjedili i Amelia koja je esto postavljala
nezanimljiva pitanja eljela je znati koliko je star. Bio je to Frederickov paviljon naposljetku i
on se osjeao kako mu njegov prijatelj krade rijei iz usta i koristi ih na vlastiti raun, mada je
izrazio odgovor u obliku pitanja.
"Osnova je Tudor, zar ne?", ree on. "Zar nije opservatorij ili laboratorij ili neto slino
iz vremena Debelog Henryja?"
"Da," ree Frederick, "postoji pria o arobnjaku ili alkemiaru ili slinom i tome kako
je spaljen i onda ponovno izgraen u sadanjem stilu."
"To je talijanski stil, zar ne?", ree Thesiger, "ali sad jedva da se moe vidjeti to je od
puzavaca."
"Puzavac Virginia, zar ne?", Amelia upita, a Frederick ree: "Da, puzavac Virginia."
Thesiger ree kako vie izgleda kao junoamerika biljka, a Ernestine ree kako Virginia i je
iz June Amerike i da je to zato. "Znam, zbog rata," ree ona skromno i nitko se ne nasmija ili
odgovori. Bilo je manira u tim danima.
"Ima o njoj sigurno neka pria o duhovima," Thesiger ponovno pone, gledajui na
tamna zatvorena vrata paviljona.
"Nisam nikada uo o tome," ree vlasnik paviljona. "Mislim da su to ljudi iz sela
izmislili zato to je uvijek bilo toliko zeeva i lasica i mrtvih stvari naenih okolo. I jednom
pas, omiljeni panijel mog ujaka. Ali naravno to je jednostavno jer se zapetljao u Virginiju,
penjaicu - vidite kako je gusta i velika - nije mogao izai i uginuo je kao da je uhvaen u
zamku. Ali seljaci radije vole misliti da su duhovi."
"Ja sam mislio na stvarne prie o duhovima," Thesiger je bio uporan.
Ernestine ree: "Pria o duhovima. Kako sjajno! Ispriajte je, gospodine Doricourt. Ovo
je pravo mjesto za priu o duhovima. Vani sja sunce pa se neemo doista uplaiti."
Doricourt je ponovno protestirao da ne zna nikakvu priu.
"To je zato to nikad ne ita, dragi mome," ree Eugene Thesiger. "Ona tvoja
biblioteka. Tamo ima krasna knjiga - zar nikada nisi primijetio? Koom ukorieno obiteljsko
stablo; glava kue pie povijest kue od kad je poznaje. Puno toga ima u toj knjizi. Poinje
vremenom Tudora - 1515. tono."
"Vrijeme kraljice Elizabethe," Ernestine je mislila kako je to vrlo zanimljivo. '"I kakva
je pria o duhovima u tom vremenu'.'"
"Nije zapravo pria o duhovima," ree Thesiger. "Samo se ini da je paviljon nesretno
mjesto za zaspati."
"Uklet?", Frederick upita i doda da mora potraiti tu knjigu.
"Zapravo, ne uklet. Samo, nekoliko ljudi koji su prespavali no ovdje nastavili su
spavati."
"Umrli su, hoe rei." utri Ernestine i na Ameliji je bilo da upita:
"Da li knjiga kae ita neobino o tome kako su umrli? to ih je ubilo ili slino?"
"Ima sugestija," ree Thesiger: "ali sad, to jest sumorna tema. Ne znam zato sam to
pokrenuo. Da li imamo vremena za partiju kroketa prije aja, Doricourt?"
"Ja bih voljela da ste vi proitali knjigu i ispriali mi prie." Ernestine ree Fredericku
kasnije nad kuglama kriketa.
"Hou," ree on estoko, "samo mi morate rei to elite."
"Ili e nam moda gospodin Thesiger rei drugi put - u suton. Jer ljudi vole suton za
priu o duhovima. Hoete li, gospodine Thesiger?", progovori preko ramena u plavom
muslinu.
Frederick je sigurno mislio pogledati u knjigu, ali odgaao je to nakon veere; pola sata
prije odlaska u krevet on i Thesiger odloe svoje sakoe s pleterom i kape s dugim utim
corlekima i popue cigarete koje su u to vrijeme bile vie luksuz nego nunost. Obino su
naravno puili vani ili u sobama za puenje, zaguljivom malom brlogu s izmama, pukama i
eljeznikim romanima utog hrbata. Ali noas Frederick ostavi svog prijatelja u tom sobiku
i sam ode u knjinicu, pronae knjigu i donese je do kruga svjetlosti kojeg je stvarala lampa.

"Mogu je pregledati za pola sata," ree i otvori lampu i zapali drugu cigaru. Onda otvori
zastore i prozore tako da soba ne bi smrdjela po dimu sljedeeg jutra. To su bili dani kad se
imalo obzira prema damama koje jo nisu nauile da cigarete nisu iskljuivo muka svojina
poput brade ili duboka glasa.
Ali kad je nakon zavrenih priprema otvorio knjigu bio je prisiljen rei: "Ufuu!" Nita
drugo ne bi moglo osloboditi njegove osjeaje. (Znate na koji izraz mislim, mada se ne
izgovara kako se pie nita vie nego l'eaterstone-haught ili Sveti Maur.)
"Ufuu!", ree Frederick, prelistavajui stranice. Njegova primjedba bila je opravdana.
Prednji dio knjige bio je pisan lijepim rukopisom ranog esnaestog stoljea, koji je izgledao
lako vitiast i tako nemogu za proitati, a kasnije stranice, mada je rukopis bio jasan i ravan,
ostavljao je Fredencka nemonim jer je jezik bio latinski, a Frederickov latinski bio je
ogranien na odreene odlomke za koje je smatrao da "su ga nauili" u privatnoj koli koju je
pohaao. Prepoznavao je rije tu ili tamo, mors, na primjer i pallidas i pavor i arcanum, ba
kao to bi to vi ili ja mogli; ali proitati kompliciranu stvar i da ona ima smisla...! Frederick
ree neto nijansu jae nego "Ufuu!" - "O muke!", mislim da je bilo to: vrati knjigu na policu,
zatvori zastore i ugasi lampu. Razmiljao je kako e pitati Thesigera da mu prevede tu stvar,
ali onda pomisli da ipak nee. I tako ode u krevet alei to ne pamti vie latinskog koga je
bolno pod batinama uio u danima svog djeeatva.
I priu o paviljonu je, naposljetku, ispriao Thesiger.
Sljedee veeri odravao se u Doricourtu mali ples, ples na sagovima, zvali su ga.
Namjetaj je odguran uz zidove, a dobro nategnuti sag Axminster nije bio tako lo da se na
njemu ne plee kako bi netko pretpostavio. To je, vidite, bilo prije dana poliranih podova i
velikih sagova na ije rubove se netko moe spotaknuti. Sag je bio sag u tim danima, dobro i
istinski poloen, savjesno popunjavajui svaku rupu i priljubljen uz pod poput koe. I na ovoj
prikladnoj podlozi mladi ljudi su veselo plesali, nekih deset ili dvanaest parova. Stari ljudi
nisu plesali u tim danima, osim ponekad na "otvaranju bala". Kartali su se u sobama
predvienima za kartanje, a u sobi za ples tri ili etiri ljubazne dame srednjih godina smatrale
su se dovoljnim pratiljama mladim damama. ak se niste ni morali javiti svojoj pratilji na
zavretku plesa. Nije to bilo poput pravog bala. A ak i u tim dalekim danima postojali su
staklenici.
Na stubama staklenika, ne na onima koji vode od sobe za ples. ve na onima koje vode u
vrt, pria je ispriana. etvero mladih ljudi sjedilo je zajedno, krinoline s volanima djevojaka
irile su se oko njih poput ogromnih blijedih rua, mladii uspravni u svojim kaputiima
visokih ramena i bijelim kravatama. Ernestine je bila vrlo ljubazna prema obojici mladia malo preljubazna moda, tko e rei? U svakom sluaju, u njihovim oima bila je istovjetna
svjetlost koju moete zamisliti u oima suparnikih jelena u sezoni parenja. Ernestine je bila
ta koja je Fredericka pitala za priu, a Thesiger je bio onaj koji ju je, prema Amelijinom
prijedlogu, ispriao.
"Tu ima vie pria," tee on. "a zapravo je sve ista pria. Prvi ovjek koji je spavao u
paviljonu uinio je to deset godina nakon to je izgraen. Bio je prijatelj alkemiara ili
astrologa koji ga je izgradio. Pronali su ga mrtvog sljedee jutro. ini se da je dolo do
borbe. Na njegovim rukama bili su tragovi kao od ueta. Ne, nikada nisu pronali uad. Umro
je od gubitka krvi. Bile su to udne rane. Bilo je to u danima kad su pijavice spaavale
preivjele od bolesti."
"Kakav ste optimist, gospodine Thesigeru," ree Ernestine s onim njenim slavnim tihim
smijehom. Kad je Ernestine ostarila, mnogi ljudi su je smatrali glupom. Dok je bila mlada,
ini se nitko nije bio toga mnijenja.
"to je zatim bilo?", upita Amelia.
"Sljedee se dogodilo ezdeset godina kasnije. Ovaj put je takoer bio posjetitelj.
Pronaen je mrtav s istim oznakama i lijenici su saopili istu stvar. I tako se nastavljalo. Bilo
je osmero smrti sveukupno - neobjanjivih smrti. Nitko nije spavao ovdje ve stotinu godina.
Ljudi, ini se, imaju predrasude o paviljonu kao mjestu za spavanje. Ne mogu zamisliti zato."

"Nije li za umrijeti?", Ernestine upita Ameliju, koja ree: "I nitko ne zna kako se to
dogaa?" Nitko ne odgovori dok Ernestine ne ponovi pitanje oblikujui ga: "Pretpostavljam
da je to samo nezgoda?"
"udna je to nezgoda koja se ponavlja," kau Thesiger i Frederick, koji je smatrao da je
u redu rei prave stvari u pravom trenutku, primijeti kako ne treba vjerovati tim starini
legendama. Veina starih obitelji ih ima, smatrao je. Frederick je naslijedio Doricourt od
svog praujaka o kome za ivota nije ni uo, ali je drao do obiteljske tradicije. "Ja sam ne
pridajem nikakve vanosti tim priama."
"Naravno da ne. Ipak svejedno," ree Thesiger namjerno, "ne bi namjeravao provesti
no u paviljonu."
"Nita vie nego ti," pade s Frederickovih usana.
"Priznajem da bih uivao," ree Eugene, "ali kladim se s tobom u stotku da ti to nee
uiniti,"
"Dogovoreno." ree Frederick.
"Oh, gospodine Doricourt," dahne Ernestine, malo okirana okladom, "pred damama."
"Nemojte!", ree Amelia na koju, naravno, nitko nije obraao panju, "ne radite to."
Znate kako, usred cvijea i lia, zmija zna naglo dignuti glavu pri napadu? Tako usred
prijateljskog razgovora i smijeha iznenadni silni antagonizam ponekad proviri i ponovno
nestane, iznenaujui veinu sudionika. Taj antagonizam govorio je u glasovima obojice
mukaraca i nakon to je Amelia rekla: "Nemojte," bila je udna tiina bez daha. Ernestine je
narui. "Oh." ree ona, "Pitam se tko e od vas dvojice pobijediti. Ja bih voljela da pobjede
obojica, zar ne bi i ti, Amelia? Samo pretpostavljam da to nije uvijek mogue, zar ne?"
Obojica ju uvjere kako je u sluaju oklade to rijetko kad mogue.
"Onda bih da to ne napravite," ree Ernestine. "Vi biste obojica mogli provesti no
ovdje, zar ne, i raditi drutvo jedan drugome? Mislim da oklade u tako velike sume nisu u
redu, zar ne, Amelia?"
Amelia ree: "Ne, nisu u redu," ali Eugenje ve poeo govoriti: "Onda se neemo kladiti
ako se to gospoici Meutys ne svia. Taj prijedlog je neprocjenjiv. Ali cijelu stvar ne moramo
otkazati. Gledaj, Doricourt. Ja u biti u paviljonu od jedan do tri, a ti od tri do pet. ast e biti
zadovoljena. to misli o tome?" Zmija je nestala.
"Slaem se," ree Frederick, "i kasnije moemo usporediti doivljaje. To e biti
zanimljivo."
Onda netko doe i upita gdje su svi nestali i oni odu unutra i jo su malo plesali.
Ernestine je dva puta plesala s Frederickom i popila ledeni cherry s vodom i rekoe si laku
no i zapalie svijee za spavaonicu na stolu u predvorju.
"Nadam se da nee," Amelia ree dok su sjele da poeljaju kosu na dva velika bijela
muslinom tapecirana stolia u sobi koju su dijelile.
"Nee to?", ree Ernestine urei s etkom.
"Spavati u onom omrznutom paviljonu. Voljela bih da si im rekla da to ne ine,
Ernestine. Posluat e, ako im ti kae."
"Naravno da hou ako eli, draga," ree Ernestine srdano. Uvijek je bila olienje
dobre naravi. "Ali mislim da ne bi trebala vjerovati u prie o duhovima, zaista ne."
"Zato ne?"
"Oh, zbog Biblije i odlazaka u crkvu i toga svega," ree Ernestine. "Misli li da je
Rwlandov Macassar dobar za moju kosu?"
"Lijepa je kao uvijek." ree Amelia, uvrui punu aku svoje vlastite pepeljasto-plave.
"to je to bilo?"
Zvuk je dolazio iz male garderobe. Nije bilo svjetla u sobi. Amelia ode u malu sobicu
mada je Ernestine rekla: "Oh, nemoj! Kako moe? Mogao bi biti duh ili takor ili neto," i
kako je nastavljala ona apne: "!"
Prozor male sobe bio je otvoren i ona se nagne van. Kamena daska prozora bila je
hladna pod njenim laktovima kroz kunu haljinu.
Ernestine nastavi etkati kosu. Amelia zauje pokret ispod prozora i osluhne. "Noas e
bili u redu," ree netko.

"Prekasno je," ree netko drugi.

"Ako se boji uvijek e ti biti ili prekasno ili prerano," ree netko. I to je bio Thesiger.
"Zna da se ne bojim," ljutito odgovori drugi, Doricourt.
"Sat za svakog od nas e zadovoljiti ast," ree Thesiger nemarno. "Djevojke e to
oekivati. Nisam mogao spavati. Hajde da to obavimo sada i zavrimo s tim. Da vidimo. Oh.
prokletstvo!"
Zauje se tihi klik.
"Pao mi e sat. Zaboravio sam da je lanac labav. Mada dobro je; ak se ni staklo nije
razbilo. Dakle, jesi li za?"
"Oh. Da. Ako inzistira. Hou li ja prvi, ili e ti?"
"Ja u," ree Thesiger. "To je jedino poteno, jer ja sam predloio. Ostat u do pola dva
ili etvrt do dva, a onda ti doi. Vidi?"
"Oh, u redu. Mislim, ipak, da je to budalasto." ree Frederick.
Onda glasovi utihnue. Amelia se vrati drugoj djevojci.
"Napravit e to noas."
"Hoe li, draga?" Ernestine je bila mirna kao uvijek. "to e napraviti?"
"Spavati u tom uasnom paviljonu."
"Kako zna?"
Amelia objasni kako zna.
"to moemo uiniti?", doda ona.
"Dakle, draga, pretpostavljam otii u krevet," predloi Ernestine korisno. "ut emo o
svemu tome ujutro."
"Ali, pretpostavimo da im se neto dogodi."
"ta bi im se moglo dogoditi?"
"Oh, bilo to." ree Amelia. "Oh, voljela bih da to ne rade. Otii u dolje i zamoliti ih da
to ne uine."
"Amelia," druga djevojka se naposljetku digne. "Ti to ne moe napraviti. Ne smijem ti
dozvoliti ni da sanja o neemu to je tako nedamski. to bi gospoda mislila o tebi?"
Pitanje utia Ameliju. ali ona poe navlaiti na sebe ve skinuti steznik.
"Neu ii ako misli da ne bih trebala," ree ona.
"Teta bi dozivala na sve strane," ree druga. "Gotovo sam sigurna da bi."
"Ali ostat u odjevena. Neu te uznemiravali. Sjedit u u garderobi. Ne mogu spavati
dok on odlazi u tako stranu opasnost."
"Tko on?", Ernestinein glas bio je vrlo otar. "I nema nikakve opasnosti."
"Da, ima," ree Amelia mrano, "i mislila sam oni. Njih obadvojica."
Ernestine se pomoli i ode u krevet. Zamotala je uvojke u papir koji su od nje uinili
vijenac bijelih rua.
"Mislim da teta nee biti zadovoljna," ree ona. "kad uje da si sjedila cijelu no i
promatrala mladu gospodu. Laku no, draga!"
"Lako no, mila." ree Amelia. "Znam da ne razumije. U redu je."
Sjedila je u tami u garderobi pokraj prozora. Nije bilo mjeseca, ve je svjetlost zvijezda
padala po rosnom parku i drvee se zbilo u gomile tamnije sive koja je prelazila u crnu kod
korijenja. Nije bilo zvuka koji bi naruio tiinu, osim krckanja granica i ukanja lia dok su
se ptice ili male none lutajue ivotinje kretale kroz sjene vrta i naglog krckanja koje
namjetaj stvara ako dugo sjedi pokraj i oslukuje tiinu noi.
Amelia je sjedila i sluala, sluala. Paviljon se vidio kao izlomljena crta blijedo sive
boje nasuprot umi koja se inila da je sva puna tamnih zakrpa. Ali onda, ona se podsjeti, to
su bile povijue. Sjedila je ondje dugo vremena, ne znajui koliko vremena je prolo. Jer
tjeskoba je lo kronometar i prvih deset minuta inilo se poput jednog sata. Uru nije imala.
Ernestine je imala - i spavala je s njom pod jastukom. Sat na konjunici nije bio ispravan;
poslali su po majstora da ga pogleda. Nije bilo niega ime bi mogla izmjeriti prolazak
vremena i sjedila je mirno, napreui ui za koracima na travi, napreui oi da vidi figuru
kako izlazi iz tamnog paviljona i preko rosne trave prema kui. I nije ula nita, nije vidjela
nita.

Polako, neosjetno, sivilo uspavanog drvea pone uzimati slabe boje sna. Nebo iznad
drvea postane svijetlo, moda je mjesec izlazio. Paviljon je postajao sve vidljiviji. Ameliji se
inilo kako se neto mie preko lia koje je ukalo i zurila je da ga ugleda kako dolazi. Ali,
nije dolazio.
"eljela bih da mjesec zaista zasja," ree ona sebi. I iznenada je znala da se nebo bistri i
da ova nadolazea svjetlost nije hladan drhtaj mjeseca, ve nadolazee svjetlo zore.
Hitro ode u drugu sobu, zavue ruku pod Ernestinein jastuk i izvue mali sat s
dijamantnim "E" na njemu.
"etvrt do tri," ree ona glasno. Ernestine se pomakne i zaguna.
Amelia sada vie nije oklijevala. Bez da je pomislila na to to je damski i prikladno,
upali svoju svijeu i brzo sie niz stube, zastane na trenutak u predvorju i izae na prednja
vrata. Prela je preko terase. Frederickove noge virile su kroz otvoreni francuski prozor sobe
za puenje. Ona odloi svijeu na terasu - jasno je sjala na istom zraku - ode do Fredericka
gdje je spavao, s glavom meu ramenima i rukama koje su visile labavo i protrese ga.
"Probudite se," ree ona, "probudite se! Neto se dogodilo! etvrt do tri je, a on se nije
vratio."
"Tko - nije - to?" Frederick upita pospano.
"Gospodin Thesiger. Paviljon."
"Thesiger! On... Vi, gospoice Davenant? Oprostite... Zaspao sam." On nesigurno
ustane, zurei sumorno u bijelu prikazu koja je stajala u nonoj haljini sa svijetlom kosom
koja nije bila pletena. "to je?", ree on. "Nekome nije dobro?"
Kratko i urgentno Amelia mu ree to je, preklinjui ga da odmah ode i vidi to se
dogaa. Da je bio sasvim budan njen glas i njene oi rekle bi mu mnogo stvari.
"Rekao je da e se vratiti," ree Frederick. "Nije li bolje da priekam? Vratite se natrag u
krevet, gospoice Davenant. Ako ne doe za pola sata..."
"Ako ne krenete iz ovih stopa." ree Amelia napeto, "ja u."
"Oh, dakle, ako inzistirate," Frederick ree. "Jednostavno je zaspao kao i ja. Draga
gospoice Davenant, vratite se u svoju sobu, molim vas. Ujutro kad se svi budemo smijali na
ovu lanu uzbunu bit e vam drago da gospodin Thesiger ne zna nita o vaoj zabrinutosti."
"Mrzim vas," ree Amelia blago, "i idem vidjeti to je bilo. Doite ili ne, kako god
hoete."
Ona zgrabi srebrni svjenjak, a on je pratio njegov lelujav sjaj preko stuba terase i preko
sive rosne trave.
Na pola puta ona zastane, podigne ruku koju je skrivala u muslinskim naborima i prui
prema njemu veliki indijanski bode.
"Nabavila sam ga u predvorju." ree. "Ako bude ikakve stvarne opasnosti. Iega ivog.
Hou reci. Mislim... Ali znam da ga ja ne mogu upotrijebiti. Hoete li ga vi uzeti?"
On ga uze, ljubazno se smijui.
"Kako ste romantini," ree on divei se i promatrajui je kako stoji usred izmjeanog
zlata, sivila zore i svjetlosti svijee. Bilo je kao da je nikada ranije nije vidio.
Dooe do stuba paviljona i posrnue na njima. Vrata su bila zatvorena, ali ne
zakljuana. I Amelia primijeti kako trake povijua nisu uznemirene, rasle su preko praga,
neke od njih debele kao ljudski prst.
"Sigurno je uao kroz jedan od prozora." Frederick ree. "Va bode e nam dobro doi,
gospoice Davenant."
On preree vlane ljepljive zelene trake povijua i upre ramenom o vrata. Popustilo je na
dodir i oni uoe.
Jedna svijea jedva da je osvjetljavala paviljon i zagasita svjetlost koja je dopirala kroz
vrata i prozore malo je pomogla. Tiina je bila gusta i teka.
"Thesiger!", vikne Frederick, istei grlo. "Thesiger! Halo! Gdje si?"
Thesiger se ne javlja. I onda ugledaju.
Uz prozor su bila niska sjedala i izmeu prozora se nalazila niska kamena klupa. Na
jednoj od njih neto tamno i mjestimino bijelo, mijealo se s obrisima rezbarenog kamena.
50

"Thesiger," ree Frederick ponovno tonom ovjeka koji ulazi u sobu za koju je gotovo
siguran da je prazna. "Thesiger!"
Ali Amelia se naginjala preko klupe. Drala je svijeu iskrivljenu tako da je palacala i
slijevala se.
"Da lije tamo?", upita Frederick slijedei ju, "je li to on? Da li spava?"
"Uzmite svijeu," ree Amelia i on ju posluno uzme. Amelia je dodirivala ono to je
bilo na klupi. Iznenada vrisne. Samo jedan vrisak, ne odvie glasan. Ali Frederick e ga se
sjeati kako je zvuao. Ponekad e ga se sjetiti i uti u snovima i buditi se stenjui, mada e
biti starac i njegova e stara ena rei: "to je, dragi?", a on e na to: "Nita, moja Ernestine,
nita."
Odmah kako je vrisnula ona ree: "Mrtav je," i pade na koljena pored klupe. Frederick
vidje kako ona dri neto u rukama.
"Moda nije," ree ona. "Dovedite nekoga iz kue, brandy, poaljite po doktora. Oh,
idite, idite, idite!"
"Ne mogu vas ostaviti ovdje," ree Frederick s promiljenom pravinou,
"pretpostavimo da e doi k sebi."
"Nee doi k sebi," ree Amelia sumorno i urno, "idite, idite, idite! Uinite kako sam
rekla. Idite! Ako ne odete," ona doda naglo i s iznenaenjem, "vjerujem da u vas ubiti. Sve je
to zbog vas."
Iznenaujue otra nepravda toga svega natjera Fredericka na djelovanje.
"Mislim da se samo onesvjestio ili slino," ree on. "Kad probudim sve u kui i svi budu
svjedoci vaim emocijama alit ete..."
Ona skoi na noge, zgrabi no koji je imao i podigne ga, udno, nespretno, ali s
namjernom prijetnjom, i nije bilo greke da se nee predomisliti. Frederick ode.
Kad se Frederick vratio, sa slugom i vrtlarom (nije namjeravao uznemiriti dame),
paviljon je bio pun bijele, odajue svjetlosti. Na klupi je leao mrtvac i uz njega je kleala
ena na ijim je toplim grudima njegova hladna i teka glava leala kao na jastuku.
Mrtvaeve ruke bile su pune zgnjeenog lia, a tanke vitice bile su mu omotane oko zapea
i vrata. Val zelenila kao da je tekao s otvorenog prozora do mjesta na klupi gdje je leao.
Sluga, vrtlar i prijatelj mrtvog ovjeka zurili su i zurili.
"Izgleda da se zapetljao u puzavce i izgubio glavu," ree sluga, eui se po svojoj.
"Ali kako se puzavac uvukao? To je ono to elim pitati," vrtlar je sljedei izustio.
"Kroz prozor," ree Doricourt, vlaei usne jezikom.
"Prozor je bio zatvoren, meutim, kad sam oko pet juer doao," ree vrtlar tvrdoglavo.
"Ili se skroz' uspenj'o tu od pet?"
Oni pogledae jedan drugoga, izgovarajui, bez glasa, nemogue stvari.
ena nije progovorila. Sjedila je u bijelom krugu svoje krinoline kao slomljena bijela
rua. Ali njene ruke su bile oko Thesigera i nije ih htjela maknuti.
Kad je lijenik doao, poalje po Ernestine koja dola rumena i pospanih oiju i vrlo
uplaena i okirana.
"Uznemirena si, draga," ree ona svojoj prijateljici, "i nije udo. Kako hrabro od tebe to
si pola s gospodinom Doricourtom da vidi to se dogodilo. Ali sad vie ne moe uiniti
nita, draga. Dodi unutra i rei u neka ti naprave aj."
Amelia se nasmije, pogleda prema licu na svom ramenu, poloi glavu natrag na klupu
meu otpalo lie puzavca. zastane nad njim, poljubi ga i ree posve tiho i njeno: "Do
vienja, dragi, do vienja!", uze Ernestineinu ruku i ode s njom.
Lijenik ga je pregledao i potvrdio smrt: "Zastoj srca," bila je originalna i briljantna
dijagnoza. Potvrda nije govorila nita i Frederick nije rekao nita o puzavcu koji je bio
omotan oko mrtvaevog vrata, niti o malim bijelim ranama, nalik na usne bez krvi napola
otvorene, koje su nali na mrtvaevu vratu.
"Matovita ili neobrazovana osoba," rekao je lijenik, "mogla bi pretpostaviti da je
puzavac imao neto s njegovom smru. Ali ne smijemo ohrabrivati praznovjerje. Pomoi u
svom ovjeku da pripremi tijelo za posljednji poinak. Ne trebaju nam brbljave ene."
"Da li znate itati latinski?", Frederick upita. Lijenik je znao i kasnije je proitao.

Dijelovi na latinskom u onoj smeoj knjizi s Doricourtovim grbom, bilo je ono to je

Frederick elio da se proita. I kad su on i lijenik ostali sami s knjigom tri sata, nakon to su
ju zatvorili i pogledali jedan drugoga plahih i sumnjiavih oiju.
"Ne moe biti istina," ree Frederick.
"Ako je," ree puno oprezniji lijenik, "nemojte eljeti da se o tome pria. Da sam na
vaem mjestu unitio bih knjigu. Morate puzavac iskopati iz korijena i spaliti ga. Oito je, iz
onoga to ste mi rekli, kako je va prijatelj vjerovao da je puzavac ljudoder, da se hrani prije
nego pone cvjetati, kako nam sama knjiga kae, u zoru, i da je u potpunosti mislio kako e ta
biljka kad upue u paviljon traei rtvu pronai vas, a ne njega. I bilo bi tako, shvaam, da
njegov sat nije stao ujedan."
"Ispao mu je, znate," ree Doricourt poput ovjeka koji sanja.
"Svi sluajevi u knjizi su isti," ree lijenik, "guenje, bijele rane. uo sam za takve
biljke; nikada u njih nisam vjerovao." On zadrhti. "Da li je va prijatelj imao neto protiv
vas? Bilo koji razlog zbog kojeg bi vas elio ukloniti s puta?"
Frederick pomisli na Ernestine, o Thesigerovim oima na Ernestinei, o njenom
uzvraenom osmijehu njemu preko svog ramena u plavom muslinu.
"Ne," ree on, "nije. Nikakvog uope. Sigurno je bila sluajnost. Siguran sam da nije
znao. Nije znao itati latinski." Lagao je, jer naposljetku, bio je gospodin, a Ernestineino ime
bilo je sveto.
"Puzavac je ini se bio dovezen i posaen u vrijeme Henryja Osmog. I onda je stvar
poela. ini se da kad je bio u vrijeme cvata trebalo mu je... Odnosno, ukratko, postajao je
opasan. Male ivotinje i ptice nalazili su mrtve blizu paviljona... Ali micati se sam cijelim
putem, preko poda! Ta stvar gotovo da je imala svijest," ree iskreno zadrhtavi. "Netko bi
pomislio," odmah se ispravi, "da je znala to radi kad takva stvar ne bi bila sasvim u
suprotnosti sa zakonima prirode."
"Da," ree Frederick, "netko bi. Ako ne mogu uiniti nita vie idem se odmoriti.
Nekako me sve to pokosilo. Siroti Thesiger!"
Njegova posljednja misao prije nego to je zaspao bila je aljenje.
"Jadni Thesiger," pomisli, "kako nasilno i opako! I kako sam samo umakao! Nikad ne
smijem rei Ernestine. A cijelo to vrijeme bila je Amelia... Ernestine nikada ne bi uinila to za
mene" I nakon malog uboda aljenja za nemoguim, on zaspi.
Amelia je nastavila ivjeti. Ona nije bila od one sorte koja umire zbog dogaaja te noi,
kad je po prvi i posljednji put drala svoju ljubav u naruju i znala da je bio ubojica kakav je i
bio. Umrla je jednoga dana, kao vrlo stara ena. Ernestine, voljena i okruena djecom i
unucima, koja je ivjela due od nje ree kao epitaf: "Jadna Amelia, nikada nitko nije
pogledao u njenom pravcu. Bilo je neke indiskrecije s njom kad je bila mlada. Oh, nita
sramotno, naravno. Ona je bila dama. Ali ljudi priaju. Takve stvari ostavljaju ig na
djevojci, znate."

OKVIR OD EBANOVINE
Biti bogat je sjajan osjeaj, to vie kad ste se oslobodili dubina okrutnosti ulice Fleet,
kad ste doli sebi, reporter ste, slobodni novinar; svi pozivi nisu u skladu s osjeajima obitelji
i onima koji su potekli od Vojvoda od Pieardya.
Kad je moja teta Dorcas umrla i ostavila mi sedamsto na godinu i namjetenu kuu u
Chelseaju, osjeao sam kao da ivot nema nita vie za ponuditi osim te ostavtine. ak i
Mildred Maywew, koju sam do tada smatrao svjetlom svog ivota postade manje blistava.
Nisam bio zaruen s Mildred, ali stanovao sam kod njene majke i pjevao duete s njom i
donosio joj rukavice kad je bilo potrebno, to je bilo rijetko. Ona je bila draga, dobra djevojka
i namjeravao sam je oeniti jednoga dana. Ugodan je osjeaj kad dobra mala enica misli na
tebe, to pomae u poslu i ugodno je znati da e rei "Da" kad je upita: "Hoe li?"

Ali moje nasljedstvo gotovo izbaci Mildred iz moje glave, osobito jer je bila odsjela kod
prijatelja na selu.
Prije nego je korota zavrila ja sam bio zavaljen u tetinoj fotelji ispred vatre u sobi kao u
svojoj kui. Mojoj vlastitoj kui! Bilo je velianstveno, ali bilo je usamljeno. Tada sam poeo
razmiljati o Mildred.
Soba je bila udobno namjetena namjetajem od ruina drveta iz Damaska. Na zidovima
je visilo nekoliko prilino dobrih uljanih slika, ali ona iznad kamina bila je izobliena i krajnje
lo plakat "Suenje Lordu Williamu Russellu". Bio je u tamnom okviru. Ustao sam i pogledao
je. Posjeivao sam tetu koliko mi je dunost nalagala, ali nisam se sjeao da sam vidio ovaj
okvir ranije. Nije bio namijenjen za plakat nego za uljanu sliku. Bila je to fina ebanovina,
lijepa i udesno izrezbarena. Promatrao sam je s rastuim interesom i kad je sluavka moje
tete, koju sam ostavio sa skromnim osobljem posluge, ula s lampom, ja je upitam koliko
dugo je ovaj plakat ovdje.
"Gospodarica ga je kupila samo dva dana prije nego se razboljela," ree ona, "ali okvir,
nije namjeravala kupovati novi, ovaj je donijela s tavana. Tamo ima raznih udnih starih
stvari, gospodine."
"Da li je moja teta ovaj okvir dugo imala?"
"Oh, da, gospodine. Imala ga je prije nego sam ja dola, a ja u biti ovdje sedam godina
na Boi. Bila je slika u njemu. To je takoer gore, ali je runa i crna kao dimnjak."
Poelio sam vidjeti tu sliku. to ako je neki vrijedni stari majstor koji je u oima moje
tete bio samo smee?
Odmah nakon doruka sljedeeg jutra ja posjetim tavan. Bio je krcat starim
namjetajem, dovoljno za jednu trgovinu. Sva je kua bila solidno namjetena u srednje
viktorijanskom stilu i sve to nije bilo u skladu bilo je pohranjeno u ovoj sobi. Stolii od
papirmaea i bisera, stolci ravnih naslona i uvrnutih nogu i izblijedeni heklani jastuii,
staklena zatita za otvoreni kamin sa zlatnim ukrasima i natpisi ukraeni biserima, hrastov
ormari s rukama od mesinga, mali radni stol s izbli jedenim, mol jeima izgrienim, svilenim
pliom koji je bio alosno poderan. Na sve to, i prainu koja je sve prekrivala, ja pustim
dnevnu svjetlost kad podignem rolete. Obeam si da u se zabaviti postavljanjem ovih dobra
natrag u svoju primau sobu i odnoenjem viktorijanskog namjetaja na tavan. Ali u
sadanjem trenutku moja znatielja je bila pronai sliku "crnu kao dimnjak" i naposljetku, iza
hrpe naprava i kutija, ja je naoh.
Jane, sobarica, odmah ju prepozna. Paljivo je donesem dolje i pregledam. Niti predmet
niti boje nisu se mogle odgonetnuti. Na sredini je bila mrlja tamnije boje, ali da li je to figura
ili drvo ili kua, nitko nije mogao rei. ini se da je bila naslikana na debeloj daski obloenoj
koom. Odluili je poslati jednoj od onih osoba koje bacaju vodu vjene mladosti na
oskvrnute obiteljske portrete; ali ak i dok sam to odluio pomislim zato ne bih okuao
vlastite restauratorske sposobnosti na rubu slike.
Uzmem spuvu za kupanje i etkicu za nokte i nekoliko sekundi sam ih odluno koristio
da bi se pokazalo da ondje nema nikakve slike. Goli hrast se ukae pod mojom ustrajnom
etkicom. Pokuam na drugoj strani, dok me je Jane promatrala s blagim interesom. Isti
rezultat. Tad mi sine. Zato je ploa tako debela? Skinem konu navlaku, ploa se razdvoji i
padne na tlo napravivi oblak praine. Bila su tu dva dijela, zakucana zajedno licem o lice. Ja
ih naslonim na zid i ve sljedeeg trenutka oslanjao sam se na njega.
Jer jedna slika bila je mene sama, savreni portret, bez sjene izraza ili nagovjetaja u
crtama. Bio sam odjeven kako su se oblaili ljudi za vrijeme kralja Jamesa Prvog. Kad je ovo
bilo naslikano? I kako bez mog znanja? Da li je to bio neki tetin hir?
"Zaboga, gospodine!" vrisne iznenaena Jane uz moj lakat, "koja krasna slika! Da li je
to bio bal pod maskama, gospodine?"
"Da," zamucam. "Ja, mislim da ne trebam vie nita za sada. Moe ii."
Ona ode, a ja se okrenem, sa srcem koje je i dalje estoko tuklo, drugoj slici. To je bila
slika lijepe ene, vrlo lijepe. Premjerih svu njezinu ljepotu, ravan nos, niske obrve, pune usne,
tanke ruke, velike, duboke, svjetlucave oi. Nosila je haljinu od crnog baruna. Bila je tri
etvrtine duine portreta. Ruke su joj poivale na stolu pred njom, a njena glava na rukama:

ali lice joj je bilo okrenuto prema naprijed i njene oi sretale su zbunjene promatrae. Na stolu
pored nje bili su kompasi i sjajni instrumenti iju primjenu nisam znao, knjiga, pehar i hrpa
papira i olovaka. Sve to sam kasnije zapazio. Vjerujem da je etvrt sata prolo dok nisam
skrenuo oi s njenih. Nikada nisam vidio oi poput tih; bile su moleive poput djejih ili
pseih; zahtijevale su, istovremeno, poput oiju carice.
"Da oistim prainu, gospodine?" Znatielja je dovela Jane nazad. Ja se sloih.
Okrenem od nje svoj portret. Stajao sam izmeu nje i ene u crnom barunu. Kad sam
ponovno ostao sam, skinem "Suenje lordu Williamu Russelu" i postavim sliku ene u okvir
od ebanovine.
Onda stadem pisati uramitelju da napravi okvir za moj portret. Toliko je dugo ivio
licem u lice s ovom lijepom vjeticom da nisam imao srca prognati ga iz njene prisutnosti;
pretpostavljam da sam sentimentalan, ako je sentimentalno uiniti takvu stvar.
Novi okvir doe i ja ga objesim nasuprot kamina. Iserpna pretraga papira moje tete nije
dala nikakvo objanjenje u svezi mog portreta, niti povijest portreta ene udesnih oiju.
Saznao sam jedino da je svo staro pokustvo dolo teti nakon smrti mog praujaka, glave
obitelji i doao sam do zakljuka kako je slinost samo obiteljska, da nije svatko tko bi ovdje
doao zakljuio da je "slinost nevjerojatna." Usvojio sam Janeino objanjene o
"kostimiranom balu".
I ondje, kako bi netko pretpostavio, stvar oko portreta se trebala okonati. Netko bi
pretpostavio upravo to, da se o njima ne bi moglo jo mnogo toga napisali. Meutim, stvar je
za mene u to vrijeme bila zavrena.
Otiao sam vidjeti Mildred; pozvao sam nju i njenu majku da dou i ostanu kod mene:
izbjegavao sam promatrati sliku u okviru od ebanovine. No, nisam mogao zaboraviti, niti
prisjetiti se bez emocija, izraz oiju one ene kad su ih moje susrele. Ustruavao sam se
ponovno sresti taj pogled.
Reorganizirao sam kuu pripremajui se za Mildredin dolazak. Donio sam dolje dosta
starog pokustva i nakon dugog dana slaganja i preslagivanja sjedoh uz vatru, zavaljen s finim
piem i besposleno dignem pogled ka slici ene. Sretnem njene tamne, duboke, kestenaste oi
i ponovno mi pogled bi fiksiran kao jakom magijom, vrstom fascinacije koja nekoga natjera
zuriti u neije oi itavu minutu. Zurio sam osjeajui kako se moje ire dok ih je probadala
bol kao da e zasuziti.
"elio bih," rekoh, "oh, kako bih elio da si ena. a ne slika! Doi. Ah, doi mi!"
Nasmijem se sam sebi dok sam govorio, ali ak i dok sam se smijao ispruio sam ruke.
Nisam bio pospan, nisam bio pijan. Bio sam budan i trijezan kao bilo koji drugi ovjek
na svijetu. A ipak, kako sam ispruio ruke, vidjeh kako se oi na slici ire i usne zadru. Ako
me treba objesiti to to govorim, ipak je istina.
Njene se ruke lagano pomaknu; neka vrst trzajnog osmijeha proe njenim licem.
Skoim na noge. "To ne moe biti." rekoh na glas. "Svjetlost vatre me zavarava. Donijet
u lampu."
Krenem prema zvonu. Moja ruka je bila na njemu kad zaujem glas iza sebe i okrenem
se ostavljajui zvono. Vatra je bila niska i kutovi sobe bili su u dubokim sjenama, ali sigurno,
ondje, iza visoke fotelje, stajalo je neto tamnije od sjena.
"Moram se sukobiti s tim licem u lice," rekoh, "ili se nikada neu moi pogledati u
ogledalu." Ostavim zvono, dohvatim ara i razlupam ugljen bez sjaja da se razgori u plamen.
Onda odluno odstupim i pogledam sliku. Okvir od ebanovine bio je prazan! Iz sjene iza
fotelje dopre njeno ukanje i iz sjene stupi ena sa slike, kreui se prema meni.
Nadam se da nikada neu ponovno osjetiti uas tako apsolutno mraan. Nisam se mogao
pokrenuti ili progovoriti ni da mi ivot o tome ovisi. Ili svi znani zakoni prirode nisu vrijedili
ili sam lud. Stajao sam drhturei ali, zahvalan sam to se sjeam, stajao sam mirno, dok je
crna barunasta haljina strugala po tepihu idui prema meni.
Sljedei tren ruka me dotakla, ruka, meka, topla, ljudska i tihi glas ree: "Zvao si me. Ja
sam tu."

Na taj dodir i taj glas kao da se svijet nekako udno napola okrenuo. Jedva da to znam
objasniti, ali odjednom se nije inilo stranim, ak ni neobinim, da portreti postaju ivi, samo
najprirodnija, najpravinija i neopisiva srea.
Poloim svoju ruku na njene. Skrenem pogled s nje do mog portreta. Nisam ga mogao
vidjeti u svjetlosti vatre. "Mi nismo stranci," rekoh.
"Oh, ne, nismo stranci." Te sjajne oi gledale su u moje, te crvene usne tako blizu mene.
Sa strastvenim krikom, osjeajem da sam pronaao veliko ivotno blago koje se inilo posve
izgubljenim, primim je u zagrljaj. Nije bila duh, bila je ena, jedina ena na ovom svijetu.
"Kako dugo," rekoh, "koliko vremena je prolo od kad te izgubih?"
Ona se nagne unazad, cijelom se teinom oslanjajui na ruke koje su bile iza moje glave.
"Kako mogu rei koliko dugo? Nema vremena u paklu," odgovori ona.
To nije bio san. Ah, ne, nema takvih snova. elio sam u Boje ime da jest. Ali zar bih u
snovima vidio njene oi, uo njen glas, osjetio njene usne na obrazu, prinosio njene ruke
svojim usnama, kako sam inio te noi, te najbolje noi mog ivota! Isprva gotovo nismo
govorili. inilo se dovoljno:
... Nakon duge boli i patnje.
Osjetiti zagrljaj ruku ljubavi prave.
Oko mene ponovno.
Teko je ispriati moju priu. Nema rijei kojima mogu izraziti osjeaj radosti zbog
ujedinjenja, potpuno ostvarenje svake nade i sna u ivotu, koji me obuze dok sam sjedio sa
svojom rukom u njenima i gledajui ju u oi.
Kako je mogao biti san kad sam je ostavio da sjedi u fotelji dok sam otiao u kuhinju da
sluavkama kaem da vie nita neu trebati, da sam zauzet i da ne elim da me se
uznemirava; kad sam nosio drvo za vatru na vlastitim rukama i, donesavi ga, naoh nju kako
sjedi ondje, ugledam malu smeokosu glavu kako se okree kad sam uao, vidjeti ljubav u
njenim dragim oima: kad se bacih pred njena stopala i blagoslovim dan kad sam roen jer mi
je ivot dao ovo.
Ni pomislio nisam na Mildred; sve druge stvari u mom ivotu bile su san, a ovo, moja
jedina stvarnost.
"Pitam se," ree ona nakon nekog vremena dok smo se nauili jedan drugoga kako pravi
ljubavnici ine nakon dugog rastanka, "pitam se koliko se sjea nae prolosti?"
"Ne sjeam se niega osim da te volim i da sam te volio itav svoj ivot."
"Ne sjea se niega? Doista niega?"
"Samo da sam iskreno tvoj, da smo oboje patili. Stoga reci mi, moja draga ljubavi, svega
to se ti sjea. Sve mi objasni. Uini da shvatim. A ipak... Ne, ne elim shvatiti. Dovoljno je
da smo skupa."
Ako je bio san, zato ga nikada vie nisam usnuo?
Ona se nagne prema meni s rukom na mom vratu i povue mi glavu dok nije poivala na
njenom ramenu. "Ja sam duh, pretpostavljam," ree ona, njeno se smijui, a njen smijeh
uzbuni uspomene koje sam tek nasluivao, a ipak ne i shvaao. "Ali ti i ja znamo vie, zar ne?
Rei u ti sve to si zaboravio. Voljeli smo se, ah! Ne, nisi to zaboravio i kad si se trebao
vratiti iz rata vjenali bismo se. Nae slike naslikane su prije nego si otiao. Zna da sam bila
vie uena nego ene tog doba. Dragi moj, kad si otiao, rekoe da sam vjetica. Sudili su mi.
Rekoe da trebam biti spaljena. Samo zato jer sam gledala u zvijezde i imala vie znanja od
drugih ena, morali su me odvesti na lomau i dozvoliti da me vatra proguta. A li si bio tako
daleko!"
Cijelo njeno tijelo drhtalo je i grilo se. Oh, ljubavi, kakav san bi mi mogao rei da moji
poljupci mogu izlijeiti ak i takvo sjeanje?
"No prije," nastavi ona, "vrag mi doe. Bila sam nevina ranije, zna, zar ne? A i tada
ak, moj grijeh je bio za tebe! Za tebe! Zbog izvanredne ljubavi prema tebi! Vrag mi doe i ja
prodam svoju duu vjenom plamenu. Ali prodala sam ju za dobru cijenu. Dobila sam pravo
vratiti se kroz svoju sliku (ako itko, gledajui je, poeli mene) sve dok slika ostane u svom
okviru od ebanovine. Okvir nije bio rezbaren ljudskom rukom. Dobila sam pravo da ti se
vratim, oh, sreo moga srca. Jo jednu stvar sam dobila, koju e uti uskoro. Sahranie me

kao vjeticu, natjerae me da proivim pakao. Ona lica, ona rulja okolo, krckanje drveta i
guei miris dima!"
"Oh, ljubavi, ne vie, ne vie!"
"Kad je moja majka sjedila te noi pred mojom slikom plakala je i zapomagala: "Vrati
se, moje siroto, izgubljeno dijete!" I ja joj se vratini dok mi je srce preskakalo otkucaje od
dragosti. Dragi, ona se maknula od mene, ona pobjee, ona se povue i zavapi o duhovima.
Ona pokrije nae slike da ih nitko ne vidi i stavi u okvir od ebanovine. Ona mi obea da e
moja slika ostati uvijek ondje. Ah, kroz sve ove godine tvoje lice je bilo nasuprot moga."
Zastane.
"A ovjek koga si voljela?"
"Vratio si se kui. Moja slika je nestala. Lagali su ti i ti si se oenio drugom, ali jednog
dana znala sam da emo ponovno biti skupa u ovom svijetu i da u te pronai."
"Koji je drugi dobitak?", upitam.
"Drugi dobitak." ona ree polako, "za koji sam duu svoju dala. Ovo je. Kad bi ti
napustio svoje nade u nebesa ja bih postala ena i mogla bih ostati na ovom svijetu! Biti tvoja
ena. Oh, dragi moj, nakon svih ovih godina, naposljetku, naposljetku!"
"Ako rtvujem svoju duu." rekoh polako, a rijei mi se nisu inile budalastima, "ako
rtvujem svoju duu dobivam tebe! Pa, ljubavi, to je kontradiktorno. Ti jesi moja dua."
Njene oi gledale su ravno u moje. to god se dogodilo, to god da se je dogodilo, to
god da e se dogodili, nae dvije due u tom trenutku se spojie i postade jedna.
"Tada bira, namjerno bira, da napusti sve nade da e doi u nebo za mene, kako sam
ja svoje za tebe?"
"Neu," rekoh, "napustiti svoje nade u nebo zbog bilo ega. Reci mi to moram uiniti
da ti i ja stvorimo raj ovdje, kakvi smo sada?"
"Rei u ti sutra," ree ona. "Budi sam ovdje sutra naveer, dvanaest je vrijeme za
duhove, zar ne? I onda u doi iz slike i nikada se vie u nju neu vratiti. ivjet u s tobom i
umrijeti i biti sahranjena i to e biti moj kraj. Ali prvo emo ivjeti, srcu moga srca."
Ja poloim glavu na njena koljena. udna me pospanost obuze. Drei njenu ruku na
svom obrazu izgubim svijest. Kad se probudih siva zora studenog blistala je, poput duha, kroz
nezastrle prozore. Moja glava je poivala na mojoj ruci. Brzo dignem glavu, ah, ne s krila
moje dame ve s heklanog jastuka na fotelji. Ustanem na noge. Bio sam ukoen od hladnoe i
zbunjen snovima, ali okrenem oi prema slici... Ondje je sjedila, moja dama, moja draga
ljubav. Ispruim ruke, ali strasni krik koji izgovorili zamre mi na usnama. Rekla je u dvanaest.
Njene posljednje rijei bile su moj zakon. I stoga sam samo stajao ispred slike i zurio u one
sivo-zelene oi sve dok strasne suze sree ne ispune moje vlastite.
"Oh, moja draga, moja draga, kako u doekati sat dok te ponovno budem mogao
zagrliti?"
Ni pomislio nisam tada o svim dostignuima i postignuima svog ivota, kao da su san.
Oteturam u svoju sobu, padnem na krevet i zaspim sam teko i bez snova. Probudim se
kad je ve bilo podne. Mildred i njena majka dole su na ruak.
Sjetim se, oko jedan, da Mildred dolazi i da postoji. Sada doista san zapoe.
S prodornim osjeajem nitavnosti mojih djela, osim u svezi s njom, ja dam nune
odredbe za primanje gostiju. Kad Mildred i njena majka dooe ja ih primim srdano, ali sve
moje fraze kao da ih je netko drugi izgovarao. Moj glas zvuao je kao eho, moje srce nije bilo
u njemu.
Ipak, situacija nije bila neizdriva sve do vremena kad je poslijepodnevni aj bio
posluen u sobi za slikanje. Mildred i njena majka odravale su razgovor temama bogatstva
otmjenih mjesta i ja sam to trpio kako bi netko oekujui raj trpio blago istilite. Pogledam
na moju dragu u okviru od ebanovine i osjetim da, to god da se dogodi, bilo koja
neodgovorna budalatina, bilo kakva dosada, to nije nita ako mi se, naposljetku, ona vrati
nazad.
A ipak, Mildred, takoer pogleda na portret i ree: "Zar ne izgleda umiljeno? Teatarski
karakter, pretpostavljam? Jedna od vaih simpatija, gospodine Devigne?" Imao sam muan
osjeaj nemone iritacije koji postade za Mildred prava muka (kako sam se ikad mogao diviti

sladunjavom stilu te krmarice) i ona se baci prema fotelji, prekrivajui heklani uzorak svojim
apsurdnim volaniima i doda: "Tiina znai potvrdu! Tko je to, gospodine Devigne? Recite
nam sve o njoj, sigurna sam da postoji pria."
Sirota mala Mildred koja je sjedila ondje smjeei se, bezbrina u svojoj
samouvjerenosti da me svaka njena rije armira, sjedei tamo utegnuta struka, u preuskim
cipelama, s vulgarnim glasom, sjedei u fotelji gdje je moja draga dama sjedila i priala mi
svoju priu! Nisam to mogao izdrati.
"Ne sjedi ondje," rekoh, "nije udobno!"
Ali djevojka se nije micala. Sa smijehom, koji mi je iritirao svaki ivac u tijelu, ree:
"Oh, dragi! Zar ne smijem ak ni sjediti u fotelji tvoje ene u crnom barunu?"
Ja pogledam fotelju na slici. Bila je ista kao ona u kojoj je Mildred sjedila. Onda me
iznenada obuze straan osjeaj stvarnosti. Zar je sve ovo zaista bilo stvarno? Zar je nekom
sluajnou Mildred mogla zauzeti ne samo njenu fotelju, ve i njeno mjesto u mom ivotu?
Ustanem.
"Nadam se da me neete smatrati nepristojnim," rekoh, "ali moram izai van."
Zaboravio sam o kakvom sam sastanku slagao. La mi se inila dovoljno dobrom.
Suoio sam se s durenjem Mildred izrazivi nadu da ona i njena majka nee ekati mene
s veerom. Odem. U sljedeoj minuti bio sam siguran, sam, ispod hladnog, oblanog,
jesenskog neba - slobodan razmiljati, razmiljati, razmiljati o mojoj dragoj dami.
Satima sam hodao ulicama i trgovima; proivljavao sam stalno iznova svaki pogled,
rije i dodir ruke, svaki poljubac, bio sam neopisivo sretan.
Sasvim sam zaboravio na Mildred, moja dama u okviru od ebanovine ispunila mi je
srce i duu.
Kad sam zauo kako jedanaest otkucava kroz maglu okrenuo sam se i otiao kui.
Kad sam doao u svoju ulicu otkrijem kako se ondje skuplja gomila, a jarka crvena
svjetlost punila je zrak. Kua je gorjela. Moja! Proguram se kroz gomilu. Sliku moje dame,
naposljetku, mogu spasiti.
Pojurim uz stube i ugledam, kao u snu, da, sve je to bilo kao san, Mildred kako se
naginje s prozora na prvom katu lomei ruke.
"Vratite se, gospodine," povie vatrogasac, "mi emo izbaviti mladu damu."
Ali moju damu? Stube su krkale puei se i bilo je vrue k'o u paklu. Krenem u sobu
gdje je bila njena slika. udno je rei, osjeao sam da je slika samo stvar koju emo rado
gledati u naem dugom, radosnom, branom ivotu. Nikad nisam mislio da su one zapravo
jedno.
Dosegnem prvi kat i osjetim ruke oko vrata. Dim je bio tako gust da nisam mogao
vidjeti crte lica.
"Spasi me," proape glas. Ja zgrabim lik u naruje i ponesem je s udnom muninom
dolje po drmusavim stubama i van u sigurnost. Bila je to Mildred. Znao sam to im sam je
zagrlio.
"Nazad," povie gomila.
"Svi su na sigurnom," povie vatrogasac.
Plamen je plamsao sa svakog prozora. Nebo je postajalo sve crvenije i crvenije. Ja se
otrgnem od ruku koje su me drale. Skoim na stepenice. Ponem puzati uz njih. Obuze me
iznenadni uas: "Sve dok moja slika ostane u okviru od ebanovine" A to ako slika i okvir
sasvim nestanu?
Borio sam se s vatrom i svom gueom nesposobnou da joj se othrvam. Citirao sam
dalje. Moram spustiti sliku.
Kako sam uletio ugledam svoju damu, kunem se, kroz dim i plamen, kako die ruke
prema meni, ka meni koji sam doao prekasno spasiti ju i spasiti radost vlastitog ivota.
Nikada je vie nisam vidio.
Prije nego sam je mogao dosei ili zavapiti za njom pod mi se urui pod nogama i ja
pao sam u plamen ispod.

Kako su me spasili? Zar je to bitno? Spasili su me nekako, prokleti bili. Svaki komad
namjetaja moje tete bio je uniten. Moji prijatelji su govorili da, poto je namjetaj bio dobro
osiguran nemarnost none sluavke nije mi uinila nita na tetu. Nema tete!
Tako se dakle zbilo da sam dobio i izgubio svoju jedinu ljubav.
Opovrgavam, cijelom svojom duom nijeui, da je to bio san. Nema takvih snova.
Snova o enji i boli, njih je mnogo; ali snova o kompletnoj i neopisivoj srei? Ah, ne, ostatak
ivota je san.
Ali ako tako mislim zato sam se oenio Mildred i postao jak i tup i uspjean?
Rei u vam, sve ovo je samo san, moja draga dama jedina je stvarnost. I zar je vano
to netko uini u snu?

MRAMORNI OBLICI PRIRODNE VELIINE

Mada je svaka rije ove prie istinita, ne oekujem da ljudi vjeruju u nju. U dananje
vrijeme "racionalno objanjenje" zahtijeva se prije nego je mogue vjerovati. Dozvolite da
stoga odmah ponudim "racionalno objanjenje" koje je najpopularnije meu onima koji su
uli priu o tragediji mog ivota. Smatra se da smo "bili pod obmanom", Laura i ja, tog
trideset i prvog listopada; i ta je pretpostavka stavila cijelu stvar u zadovoljavajue i
vjerojatne okvire. Neka itatelj sudi kad on takoer pouje moju priu, koliko je sve to
"objanjenje" i u kojoj je mjeri "racionalno". Tri su osobe koje su u tome sudjelovale: Laura,
ja i jo jedan ovjek. Taj drugi ovjek jo je uvijek iv i moe potvrditi istinu o
vjerodostojnosti moje prie.
*

Nikad u svom ivotu nisam znao kako je to imati dovoljno novca da bih potkrijepio
najosnovije potrebe - dobre stvari, knjige i novac za koiju - i kad smo se oenili dobro smo
znali da emo moi ivjeti samo uz "strogu tonost i posveivanje poslu." U to sam vrijeme
slikao, a Laura je pisala i bili smo sigurni da emo se bar odravati na povrini. ivot u gradu
nije dolazio u obzir pa smo krenuli u potragu za kolibom na selu koja e biti i nae utoite
koliko i biti slikovita. Rijetko se kad te dvije kvalitete mogu nai u jednoj kolibi pa se tako
naa potraga neko vrijeme pokazala jalovom. Pokuali smo s oblastima, ali veina prikladnih
ruralnih stanovnika koje smo posjetili pokazala se da ne posjeduje ni jedno od onoga to nam
je bilo bitno i kad bi koliba imala odvod bila je betonska i oblika limenke za aj. I ako bismo
pronali verandu obraslu vinovom lozom ili ruama stanje raspada je bilo ono to je uvijek
vrebalo iznutra. Umovi su nam bili zavijeni u maglu rjeitou agenata nekretninama i
nedostataka suparnika s njihovim zamkama i napadima na ljepotu koju smo vidjeli i prezreli
da sam bio u dvojbi da li i jedno od nas, na dan naeg vjenanja, moe prepoznati razliku
izmeu kue i plasta sijena.
Ali kad smo pobjegli od prijatelja i agenata na svom medenom mjesecu pamet nam se
ponovno proisti i mi naosmo lijepu kuicu im smo prvu vidjeli. Bila je u Brenzettu malom selu koje se nalazilo na brijegu iznad junih movara. Poli smo tamo iz sela uz
morsku obalu gdje smo odsjeli, da pogledamo crkvicu i dva polja od crkve pronali smo tu
kolibicu. Stajala je zasebno, oko tri kilometra od sela. Bila je to dugaka prizemnica sa
sobama koje su strale na neuobiajenim mjestima. Kameni dijelovi zidova prekriveni
brljanom i mahovinom bili su dio dvaju soba koje su jedine ostale od velike kue koja je
neko ondje stajala - a oko tih kamenih zidova kua je rasla. Da nije bilo svih onih rua i
jasmina bila bi uasna. Takva kakva je bila, bila je armantna i nakon kratkog ispitivanja mi
je uzmemo. Bila je apsurdno jeftina. Ostatak naeg medenog mjeseca proveli smo kopajui po
trgovinama rabljenom robom u gradiu kupujui staru hrastovinu i Chippendale stolce za
namjetaj. Odluili smo otii do brda i posjetiti Liberty im niski, hrastovinom obrubljeni

prozori s reetkama na sobama ponu biti dom. Postojao je tamo veseli staromodni vrt s
travnatim putiima i beskrajni nizovi sljeza i suncokreta i veliki ljiljani. S prozora mogli smo
vidjeti movarne panjake i iznad njih plavu, tanku liniju mora. Bili smo sretni koliko je ljeto
bilo velianstveno i krenuli smo odmah s poslom prije nego smo i oekivali. Neumorno sam
radio skice pejsaa i udesne efekte koji su oblaci stvarali u otvorenim oknima, a Laura je
sjedila za stolom i pisala stihove o njima u kojima sam ja esto dolazio u prvi plan.
Uposlili smo staru, visoku seljanku da obavlja poslove za nas. Njeno lice i lik bijahu
dobri, mada je njeno kuhanje bilo jednostavno; ali razumjela se u vrtlarenje i ispriala nam je
sve o starim imenima biljaka iz grmlja i kukuruznih polja, prie o krijumarima i drumskim
razbojnicima i jo bolje, o "stvarima koje hodaju" i o "mjestima" gdje su ih neki sreli u
zabaenim udolinama u zvjezdanim noima. Bila nam je velika utjeha jer je Laura mrzila
odravati kuu koliko sam ja volio narodne obiaje i uskoro smo povjerili sve domainske
poslove gospoi Dorman i koristili njene legende u kratkim priama za asopise koje su nam
donijele neto zveckavih novia.
Bili smo tri mjeseca sretno oenjeni bez ijedne svae. Jedne veeri u listopadu siao sam
popuiti lulu s doktorom - naim susjedom - ugodnim mladim Ircem. Laura je ostala kod kue
zavriti duhoviti ske o dogaaju iz sela za mjesenik Marplot. Ostavio sam je dok se smijala
vlastitim alama, a kad sam se vratio naem je zgrenu na blijedom muslinu kako plae na
stolcu uz prozor.
"Nebesa, draga moja, to se dogodilo?", poviem povlaei je u zagrljaj. Ona poloi
svojti malu tamnu glavicu na moje rame i nastavi plakati. Nikad je ranije nisam vidio da plae
- uvijek smo biti tako sretni, vidite - i bio sam siguran da se dogodila neka stravina nesrea.
"to se dogodilo? Reci mi."
"Radi se o gospoi Dorman," zajeca.
"to je uinila?", upitam odmah osjetivi olakanje.
"Kae da nas mora napustiti prije kraja mjeseca jer kae da joj je neaka bolesna; otila
je vidjeti ju, ali ja ne vjerujem da je to razlog jer njena je neaka uvijek bolesna. Vjerujem da
ju je netko okrenuo protiv nas. Ponaala se tako udno..."
"Nita zato, maco," rekoh, "to god da je, ne plai ili u se i ja rasplakati zbog tvog
izraza lica i onda vie nikad nee potovati svog mua!"
Ona posluno obrie oi mojim rupiem i blijedo se nasmijei.
"Ali vidi," nastavi, "to je vrlo ozbiljno jer ovi seljaci su kao ovce i ako jedan od njih
neto ne eli uiniti moe biti siguran da nitko drugi nee. I ja u morati kuhati veere i prati
hrpe masnog sua i ti e morati donositi vodu u kantama i istiti izme i noeve - i nikada
neemo imati vremena raditi ili zaraditi neto novca ili bilo to drugo. Radit emo po cijeli
dan i moi emo poinuti samo dok ekamo da zavrije voda u loncu!"
Objasnim joj da ak i ako budemo morali obavljati te dunosti ostat e nam i dalje dio
dana kad emo se moi baviti drugim poslovima i rekreacijom. Ali ona je odbijala vidjeli
stvar u bilo kojoj osim u najcrnjoj svjetlosti. Bila je posve nerazumna, moja Laura, ali ne bih
je mogao voljeti vie da je bila razumna kao Whately.
"Razgovarat u s gospoom Dorman kad se vrati i vidjeti da li se mogu dogovoriti s
njom," rekoh. "Moda eli da joj vie platimo. Sve e biti u redu. Poimo sada do crkve."
Crkva je bila velika, na usamljenom mjestu i voljeli smo tamo ii, osobito za jasnih
noi. Puteljak obrubljen drveem prosjeen kroz njih iao je do vrha brda preko dvije doline i
oko crkvenog zida preko koga su se stare tise nadvijale u tamnim sjenovitim gomilama. Taj
puteljak, koji je bio djelomino poploen, nazivali smo "okvirom za lijes", jer je dugo
vremena bio put kojim su se lijesovi nosili na groblje. Crkveno dvorite bilo je puno drvea i
zasjenjeno velikim brijestovima koji su stajali izvana i protezali svoje velianstvene ruke
blagoslivljajui sretne mrtvace. Kroz veliki niski trijem ulazilo se u zgradu kroz normanski
hodnik i kroz teka hrastova vrata okovana eljezom. Unutra su se dizale arkade u tami i
meu njima prozori podijeljeni u etiri dijela koji su se bjelasali u mjeseini. U prostoru pred
glavnim oltarom prozori su bili od tekog stakla koje je u slaboj svjetlosti pokazivalo svoje
plemenite boje i inilo crnu orahovinu sjedala kora da izgleda kao da nije vra nego sjena.
Ali sa svake strane oltara postojala je siva mramorna figura viteza koja je leala odjevena u

oklop s rukama sklopljenim u vjenoj molitvi i ti likovi, udno, mogli su se uvijek vidjeti ako
je postojalo i traka svjetlosti u crkvi. Njihova imena bila su izgubljena, ali seljaci su priali o
njima da su bili neustraivi, opaki, pljakai zemlje i mora, koji su bili kanjeni u svoje
vrijeme i bili krivi za tako prljava djela da je kua u kojoj su ivjeli - velika kua, uzgred
reeno, koja je stajala na mjestu nae kolibe - bila pogoena munjom s neba za odmazdu. Ali
unato svemu tome, zlato njihovih nasljednika kupilo im je mjesto u crkvi. Gledajui u
opaka, tvrda lica oblikovana u mramoru bila je to pria u koju se lako moglo povjerovati.
Crkva je najbolje i najudnije izgledala nou jer su sjene drvea tise padale kroz prozore
na pod i doticale stupove svojim iskrzanim sjenama. Sjedili snio zajedno utei i promatrali
uzvienu ljepotu ove stare crkve s odreenim strahopotovanjem koje je inspiriralo njene stare
graditelje. Poli smo do glavnog oltara i pogledali uspavane ratnike. Onda smo se neko
vrijeme odmarali na kamenom predvorju, promatrajui kako se doline proteu u mjeseini,
osjeajui svakim djeliem svoga bia mir noi i nau sretnu ljubav; i vratili se, ako nita
drugo, s osjeajem da su svaki jad i turobnost samo male nevolje.
Gospoa Dorman se vratila iz sela i ja je odmah poznah na tete-a-tete.
"Dakle, gospoo Dorman." rekoh kad smo uli u moju sobu za slikanje, "to je to s tim
da neete ostati s nama?"
"Bilo bi mi drago kad bih otila, gospodine, prije kraja mjeseca," odgovori ona sa
svojim uobiajenim mirnim dostojanstvom.
"Da li smo vam se zamjerili, gospoo Dorman?"
"Ni najmanje, gospodine, vi i vaa gospoa bili ste uvijek ljubazni, budite sigurni..."
"Dakle, to je onda? Da li vam plaa nije dovoljna?"
"Ne, gospodine, sasvim mi je dovoljna."
"Onda zato ne elite ostati?"
"Radije ne bih," ree oklijevajui, "neaka mi je bolesna."
"Ali vaa je neaka bolesna od kad smo doli."
Nije odgovorila. Uslijedi duga i udna tiina. Ja je naruim.
"Zar ne moete ostati jo jedan mjesec?"
"Ne, gospodine. Moram otii ovaj etvrtak."
A bio je ponedjeljak!
"Dakle, moram rei, mislim da ste nas trebali ranije obavijestiti. Nemamo vremena
nekoga drugog zaposliti, a gospoa nije sposobna sama obavljati teki posao u kui. Zar ne
moete ostati bar do kraja tjedna?"
"Moda bili mogla doi sljedei tjedan."
Sada sam bio uvjeren da je sve to eli kratak odmor, koji bismo joj drage volje dali
im budemo mogli nai zamjenu.
"Ali zar morate ii ovaj tjedan?", bio sam uporan. "Dajte, recite."
Gospoda Dorman privue al, koji je uvijek nosila, navlaei ga vre oko grudiju kao
da joj je hladno. Tada ree s oitim naporom:
"Tada u rei, gospodine, jer ovo je bila velika kua u katolika vremena, da ovdje treba
uiniti jo mnogo posla."
Priroda "posla" mogla se nejasno zakljuiti iz savijanja glasa gospoe Dorman to je
bilo dovoljno da se nekome smrzne krv. Bilo mi je drago to Laura nije u sobi. Uvijek je bila
nervozna, kako su svi oni jake prirode i osjeao sam da bi ove prie o naoj kui, koje je
priala stara seljanka, na svoj impresivni nain i sa zaraznom lakovjernou, mogle uiniti
Lauri nau kuu neto manje dragom.
"Ispriajte mi sve, gospoo Dorman," rekoh, "ne trebate se ustruavati. Ja nisam poput
mladih ljudi koji se rugaju takvim stvarima."
to je djelomino bilo istinito.
"Pa, gospodine," ona spusti glas, "moda ste vidjeli u crkvi, pokraj oltara, dva oblika.
"Mislite prilike vitezova u oklopima," rekoh radosno.
"Mislim ona dva tijela, u mramoru, u prirodnoj veliini," odvrati ona, i morao sam
priznati da je njen opis tisuu puta izraajniji nego moj, da se ne govori o nekoj udnoj sili i
udnovatosti fraze "u mramoru, u prirodnoj veliini."

"Kau da na Sesvete ta dva tijela oive, ustanu i siu s prolaza kod oltara u svom
mramoru" - (jo jedna dobra fraza, gospoo Dorman) - "i kad crkveni sat otkuca jedanaest oni
krenu prema crkvenim vratima i preko groblja i preko "okvira za lijes", a ako je kina no,
ujutro se mogu vidjeti otisci njihovih stopala."
"A kud idu?", upitam fasciniran.
"Oni odlaze svojoj kui, gospodine i ako ih itko sretne -"
"Dakle, to onda?", upitam ja.
Ali ne - ni rijei se nije moglo dobiti od nje osim da joj je neaka bolesna i da mora
kui. Nakon onoga to sam uo gnuao sam se raspravljati
O neaci i pokuavao sam od gospoe Dorman dobiti jo detalja o legendi. Ali nisam
uspio dobiti nita osini upozorenja.
"to god uinili, gospodine, zakljuajte vrata rano uveer na Sesvete i nainite znak
kria iznad vrata i prozora."
"Ali, da li je itko vidio takve stvari?", bio sam uporan.
"Nije na meni da kaem. Ja znam ono to znam, gospodine."
"Pa, tko je bio ovdje prole godine?"
"Nitko, gospodine: gospoa koja je vlasnica kue ostaje tu samo preko ljeta i uvijek
odlazi u London itav tjedan prije te noi. I meni je ao to vas i gospou dovodim u
nepriliku, ali moja je neaka bolesna i ja moram otii u etvrtak."
Mogao sam je protresti zbog apsurdnog ponavljanja oite izmiljotine, nakon to mi je
rekla prave razloge.
Bila je odluna otii, nita u naim nastojanjima nije ju moglo dirnuti.
Nisam rekao Lauri legendu o oblicima koji "hodaju u svom mramoru", djelomino zato
jer bi to to se legenda odnosila na nau kuu moglo uzrujati moju enu, a djelomino,
mislim, zbog vie okultnih razloga. Ovo za mene nije bilo isto kao bilo koja druga pria i
nisam o njoj elio govoriti do konca dana. Uskoro sam o njoj meutim prestao razmiljati kao
o legendi. Slikao sam Laurin portret uz prozor i nisam mogao ni o emu drugom misliti. Preda
mnom je bila krasna pozadina utog i sivog sutona i s entuzijazmom sam radio na ipki. U
etvrtak je gospoa Dorman otila. Na rastanku je pokuala, da tako kaemo, ublaiti stvar:
"Ne zabrinjavajte se previe, gospodo i ako postoji bilo koja stvar koja se da uiniti sljedeeg
tjedna, neu imati nita protiv."
Iz toga sam zakljuio da nam se eli vratiti nakon Sesveta. Sve do kraja drala se
izmiljotine o neaci s dirljivom odanou.
etvrtak je prilino dobro proao. Laura je pokazivala izraenu sposobnost u spravljanju
odreska s krumpirom. Moram priznati da su noevi i tanjuri, za koje sam inzistirao da u ja
oprati, bili bolje oieni nego to sam oekivao.
Petak je doao. Upravo zbog onoga to se zbilo taj petak ovo i piem. Pitam se da li bih
u ita od toga vjerovao da mi je netko ispriao. Napisat u priu to je bre i jednostavnije
mogue. Sve to se dogodilo onoga dana usjeklo mi se u pamenje. Nita neu zaboraviti, niti
u ita izostaviti.
Rano sam ustao, sjeam se, i uspio zapaliti vatru u kuhinji s puno dima, kad mi je enica
sila dolje, radosna i slatka koliko i to isto studeno jutro. Zajedno smo pripremili doruak i
zakljuili da je to zabavno. Poslovi po kui uskoro su bili gotovi i kad su metle, lopatice i
kablovi ponovno utihnuli kua je bila sasvim nepomina. udesno je kako pojedinac ima
utjecaja u kui. Doista nam je nedostajala gospoa Dorman, odvojeno od brige o loncima i
tavama. Proveli smo dan briui prainu s knjiga i poravnavajui ih i onda veselo ruali hladni
odrezak i kavu. Laura je bila, ako je to mogue, radosnija, ivahnija i slaa nego obino i
poeo sam razmiljati kako je malo brige oko domainstva zaista dobro za nju. Nikada nismo
bili tako radosni od kad smo se oenili i etnja na koju smo krenuli to poslijepodne bila je,
mislim, najradosniji trenutak u mom ivotu. Gledali smo tamno-crvene oblake kako polako
blijede u olovno-sive na podlozi od svijetlo-zelenog neba kad ugledamo kako se bijela magla
die uz ivice na udaljenim movarama, pa se vratimo kui tiho, ruku pod ruku.

"Tuna si, draga moja," rekoh napola u ali kad smo sjeli zajedno u nau malu primau
sobu. Oekivao sam da e zanijekati jer moja vlastita utnja bila je utnja potpune sree. Na
moje iznenaenje ona ree:
"Da, mislim da sam tuna ili moda tjeskobna. Mislim da mi nije dobro. Zadrhtala sam
tri ili etiri puta od kad smo doli, a nije hladno, zar ne?"
"Ne," rekoh i nadao sam se da nije uhvatila prehladu od izdajnike magle koja je
dolazila s movara u umiruoj svjetlosti. Ne, ree ona, ne misli da je to. Tada, nakon stanke,
ona iznenada progovori:
"Da li ikad predosjea zlo?"
"Ne," rekoh, smijeei se, "a i ne bih vjerovao u njega da i predosjeam."
"Ja da," nastavi ona, "one noi kad mi je otac umro znala sam to, mada je bio daleko na
sjeveru kotske." Nisam odgovorio ni rijei.
Sjedila je u tiini neko vrijeme promatrajui vatru, njeno milujui moju ruku.
Naposljetku ustane, obie me i povlaei mi glavu unatrag poljubi me.
"Eto, sad je prolo." ree ona. "Kakvo sam derite! Doi, zapali svijee i zasvirajmo
neki od onih novih Rubinsteinovih dueta."
I mi tako provedemo radostan sat ili dva uz piano.
Otprilike u pola jedanaest zaelio sam se lule za laku no, ali Laura je izgledala tako
blijeda da sam smatrao da bi bilo okrutno od mene da ispunim sobu dimom jakog duhana.
"Popuit u lulu vani," rekoh.
"Idem i ja s tobom."
"Ne, duo, ne noas; previe si umorna. Neu dugo. Idi u krevet ili u do sutra morat
njegovati bolesnika uz to to moram istiti cipele."
Poljubim ju i okrenem se kad mi ona omota ruke oko vrata i zagrli me kao da me nikada
vie nee pustiti. Pomilujem je po kosi.
"Hajde, maco, previe si umorna. Kuni poslovi su preteki za tebe."
Ona malo popusti stisak i duboko udahne.
"Ne. Danas smo bili jako sretni. Jack, zar nismo? Nemoj ostati predugo vani."
"Neu, najdraa."
Odetam kroz izlazna vrata ostavljajui ih nezakljuanima. Kakva no je to bila!
Nazupane mase tekih tamnih oblaka kotrljale su se u razmacima od horizonta do horizonta,
a tanki bijeli vijenci okruivali su zvijezde. Kroz tu bujicu poplave oblaka mjesec je plutao,
izranjajui iz valova i onda ponovno nestajui u tami. Kad je tu i tamo njegova svjetlost
dosegla umu inila se usporenom i neujno se njihala ispod oblaka ponad njom. udna je
siva svjetlost poivala na cijeloj zemlji; polja su imala taj sjenoviti cvat preko njih koji dolazi
kad se suton i mjeseina taknu ili mraz i svjetlost zvijezda.
Hodao sam gore-dolje, upijajui ljepotu tihe zemlje i neba koje se mijenjalo. No je bila
posve tiha. Nita se nije dogaalo. Nije bilo skakutanja zeeva ili cvrkuta napola zaspalih
ptica. Mada su oblaci plovili preko neba vjetar se nikada nije sputao dovoljno nisko da
zauka mrtvim liem na umskim putel jeima. Preko dolina mogao sam vidjeti crkveni
toranj kako stoji i crn i siv nasuprot neba. Hodao sam ondje razmiljajui o tri mjeseca nae
sree - i o svojoj eni, njenim dragim oima i krasoti svega to je radila. Oh, moja mala
djevojka! Moja mala djevojko; kakva je vizija dugog i sretnog ivota bila pred nama!
Zaujem zvono s crkve. Jedanaest je ve! Okrenem se da uem, ali no me zadravala.
Jo se nisam mogao vratiti u nae male tople sobice. Otii u do crkve. Nejasno sam osjeao
kako bi bilo dobro ponijeti moju ljubav i zahvalnost utoitu gdje je toliko mnogo tuge i
zadovoljstva roeno za mnoge mukarce i ene u minulim godinama.
Bacio sam pogled kroz niski prozor dok sam prolazio. Laura je napola leala u svom
stolcu ispred vatre. Nisam joj mogao vidjeli lice, samo njenu glavicu koja je bila tamna
nasuprot blijeo-plavog zida. Bila je mirna. Zaspala je, bez sumnje. Moje srce posegne za
njom dok sam odlazio. Mora postojati Bog, pomislio sam, i to Bog koji je dobar. Kako bi
inae neto tako slatko i drago kakva je ona tada bila, moglo biti stvoreno?
Polako sam hodao uz rub sobe. Zvuk narui nepominost noi, bilo je to ukanje
drvea. Zastao sam i oslukivao. Zvuk stade takoer. Ja nastavim i sada sam izriito uo jo

jedne korake koji su na moje odgovarali kao eho. Bio je to lovokradica ili kradljivac drva,
vjerojatno, jer oni nisu strani u naem Arkadskom susjedstvu. Ali tko god da je bio, bio je
budala jer nije hodao tie. Krenem prema umi i sada su se koraci inili kao da dolaze s
puteljka koji sam napustio. Sigurno je eho, pomislio sam. uma je izgledala savreno pod
mjeseinom. Velika sasuena paprat i podrezana debla stabala vidjela su se kroz providne
lisnate kronje obasjane blijedom svjetlou. Stabla drvea stajala su poput gotikih stupova
svud oko mene. Podsjetie me na crkvu i ja krenem kroz "okvir za lijes" i proem kroz vrata
za leeve izmeu groblja i niskog trijema. Zastanem na trenutak na kamenoj klupi gdje smo
Laura i ja promatrali pejsa dok je blijedio. Tada primijetim da su vrata crkve otvorena i
okrivim sebe to sam ih prole noi ostavio nezakljuanima. Mi smo bili jedini ljudi koji su
dolazili u crkvu drugim danom osim nedjelje i ivcirala me ideja da je zbog naeg nemara
vlani jesenji zrak imao prilike prodrijeti i naruiti drevni materijal. Uem. init e se
udnim, moda, to to sam otiao na pola puta do oltara prije nego sam se sjetio - s
iznenadnom jezom koju je slijedio nagli nalet samoprezira - da je ovo upravo onaj dan i sat
kad bi, prema tradiciji, "oblici iz mramora u prirodnoj veliini" trebali ustati.
Sjetivi se te legende i sjetivi je se s jezom koje se sramim, nisam mogao uiniti nita
drugo do poi do oltara samo da bih pogledao likove - kako sam rekao sam sebi; ono to sam
zapravo elio bilo je prvo uvjeriti sebe da ne vjerujem u legendu, a drugo da ona nije istinita.
Bilo mije drago to sam doao. Mislio sam kako u sada moi reci gospoi Dorman kako su
isprazne njene izmiljotine bile i kako su mirno mramorni likovi spavali u ovaj stravini as.
S rukama u depovima poem do oltara. U sivoj mutnoj svjetlosti istoni kraj crkve izgledao
je vei nego obino i svodovi iznad dvije grobnice takoer su izgledali vei. Mjesec izae i
pokae mi razlog. Stanem u mjestu, moje srce preskoi otkucaj, umalo me ne ugui i onda
potone s muninom.
"Tijela u prirodnoj veliini" su nestala, a mramorni leajevi bili su iroki i prazni u
mutnoj mjeseini koja je padala kroz istoni prozor.
Zar su doista nestali? Zar gubim razum? Stiui zube zastanem i preeni rukom preko
glatkih leaja osjeajui njihovu ravnu nepomuenu povrinu. Da li ih je netko odnio? Da li je
to bila neka opaka ala? Moram se uvjeriti, u svakom sluaju. U trenu napravim baklju od
novina koje su mi bile u depu i zapalivi je dignem je visoko iznad glave. Njena uta
svjetlost obasja tamne klupe i one leajeva. Likovi su nestali. A ja sam bio sam u crkvi ili, da
li sam bio?
I uas me tada obuze, uas tako neodreen i neopisiv - neodoljiva sigurnost u krajnju i
potpunu nesreu. Bacim baklju i pojurim niz klupe van kroz vrata, grizui usne dok sam trao
kako bih sam sebe sprijeio da glasno kriknem. Oh, zar sam lud - ili to me je to opsjelo?
Preskoim zid crkvenog dvorita i presjeeni popreko preko polja, vodei se za svjetlima
naih prozora. Ba kad preeni preko prvog prijelaza preko ograde tamni lik izroni iz zemlje. I
dalje izluen uvjerenou u nesreu krenem prema toj stvari koja mi je bila na putu, viui:
"Makni se s puta, hoe li?"
Ali moj pokuaj da je odgurnem susretne se s tako odlunim otporom kakav zaista
nisam oekivao. Uhvati mi ruke iznad laktova i doktor me dobro protrese.
"Hou?", povie sa svojim nepogreivim naglaskom. "Hou, dakle?"
"Putaj me, ludo," dahnem. "Mramorni likovi su izali iz crkve, kaem ti, nestali su."
On se zvonko nasmije. "Morat u ti neto prepisati sutra, vidim. Previe s' puija i slua
babskih pria."
"Kaem ti, vidio sam leajeve prazne."
"Pa, poi sa mnom. Krenija sam starom Palmeru, ki mu je bolesna, pa em' u crkvu
pogledati i da vidim te prazne leaja"
"Idi ti ako te volja," rekoh, malo manje mahnit zbog njegova smijeha, "ja idem kui
svojoj eni."
"Gluposti, ovjee," ree on. "Misli da' ti to dozvolit? Da e cili ivot priat kak' si
vidija mramorne ljude kak' su oivili, a ja da u cili ivot priat' o tebi da si kukavica? Ne,
gospoiu, neemo tako."

Noni zrak. ljudski glasovi, i mislim fiziki kontakt s olienjem zdravog razuma u
njegovih metar devedeset malo me povrati prijanjem stanju, a rije "kukavica" bio je
mentalni tu.
"Idemo, onda," rekoh turobno: "moda si u pravu."
I dalje mi je vrsto drao ruku. Prijeemo preko prijelaza i nazad u crkvu. Sve je bilo
mrtvaki mirno. Mjesto je mirisalo na vlagu i po zemlji.
Proemo izmeu klupa. Ne sramim se priznati da sam zatvorio oi: znao sam da likovi
nee biti ondje. Zaujem Kellyja kako pali ibicu.
"Evo ih, pogle'; ti il' si usnija il se napija, nemoj mi zamirit."
Otvorim oi. Dok je Kellyjeva ibica umirala ja ugledam dva lika kako lee "u svom
mramoru" na svojim leajevima. Duboko udahnem i uhvatim ga za ruku.
"Strano puno ti dugujem," rekoh. "Sigurno je bila neka varka svjetlosti ili sam previe
radio, sigurno je to. Zna, bio sam uvjeren da su nestali."
"Svjestan sam toga," odvrati on ozbiljno, "jab' na tvom mistu malo pripazija na taj tvoj
mozak, prijane moj."
Nagnuo se naprijed i zurio u figuru na desnoj strani ije je kameno lice imalo podli i
ubitaan izraz.
"Jupitera mu," ree, "neto se tu zbilo - ruka mu je strgana."
Tako je i bilo. Bio sam siguran da je bila cijela posljednji put kad smo Laura i ja bili
ovdje.
"Moda ih je netko pokua' uklonit'," ree mladi doktor.
"To bi objasnilo moj utisak," primijetim.
"Previe slikanja i duvana e to posve lipo objasnit'."
"Hajdemo", rekoh, "ili e moja ena postati nervozna. Dodi na aicu viskija i nazdravi
mojoj zbunjenosti duhovima i boljem razumu."
"Trebao bih po' Palmerovima, al' ve je kasno, bolje da ujutro otidem," odvrati on.
"Dugo sam bio na Unionu i pogleda' sam puno ljudi odonda. Dobro, idemo k tebi."
Mislim da je smatrao kako ga trebam vie nego Palmerova djevojica pa, raspravljajui
kako je takva iluzija mogua, donosei zakljuak iz tog iskustva generalizirajui ukazanja
duhova mi poosmo do nae kolibice. Vidjeli smo, dok smo hodali putcljkom kroz vrt, jarku
svjetlost koja je dolazila od ulaznih vrata i u taj as vidjesmo kako su vrata primae sobe
takoer otvorena. Zar je izala van?
"Doi," rekoh, a doktor Kelly me slijedio u primau. Sve je bilo obasjano svijeama, ne
samo onima od voska ve i uljanima, blistavim lojanicama, postavljenima u vaze i ukrasne
posude na udnim mjestima. Svjetlost, znao sam, bio je Laurin lijek za nervozu. Jadno dijete!
Zato sam je ostavio? Kako okrutno od mene.
Bacimo pogled po sobi i u prvi tren je nismo vidjeli. Prozor je bio otvoren i propuh je
sve plamike svijea izvio u jednu stranu. Njena fotelja bila je prazna, a njen rupi i knjiga
leali su na podu. Okrenem se prema prozoru. Ondje, u udubljenju prozora, ugledam nju. Oh,
dijete moje, ljubavi moja, zar je otila do tog prozora da vidi da li dolazim? I to je to ulo u
tu sobu iza nje? Zbog ega se okrenula s pogledom mahnitog straha i uasa? Oh, malena
moja, da li je mislila da to moje korake uje i okrenula se da sretne - to?
Pala je nazad preko stola kraj prozora i njeno je tijelo lealo napola na njemu, a drugom
polovicom na prozoru dok joj je glava visjela sa stola, smea kosa rasputena padala je do
saga. Usne su joj bile povuene unazad, a oi irom, irom otvorene. Sada vie nita nisu
vidjele. Ali to su posljednje ugledale?
Doktor krene prema njoj, ali ja ga gurnem u stranu i pojurim k njoj, uzmem je u naruje
i poviem: "Sve je u redu, Laura! Sad si sigurna, enice."
Ona padne u moje ruke. Ja je zagrlim i stadem ljubiti, zovuci je svim imenima od milja,
ali mislim da sam itavo vrijeme znao da je mrtva. Njene ake bile su vrsto stisnute. U jednoj
od njih neto je vrsto drala. Kad sam bio sasvim siguran da je mrtva i da vie nita nije
bitno, otvorim njenu ruku i ugledam ono stoje drala.
Sivi mramorni prst.

MO TAME
Bilo je to radosno opratanje. Polovica studenata iz njenog ateljea bila je tamo, a
dvostruko vie iz drugih studija. Bila je ljepotica Umjetnike etvrti u Montparnasse tri zlatna
mjeseca. Sad je odlazila na Rivijeru sresti se sa svojim ljudima i svi koje je znala bili su u
Care de Lyon da je vide po posljednji put. I, kako je bilo reeno ne jednom te veeri, "vidjeti
ju bilo je voljeti ju". Bila je jedna od onih nemirnih plavua s prirodno valovitom kosom,
okruglih ruiastih obraza i velikih ljubiasto-plavih oiju koje su inile da sve stvari budu
mali raj. Drala se poput kraljice, naginjui se kroz prozor koije i primajui bukete, knjige,
asopise, posljednje rijei i posljednje eznutljive pogleda. Sve oi su bile na njoj, a njene oi
su bile za sve, i njen osmijeh. Za sve, to jest, osim za jednog. Niti jedan pogled nije uputila
put Edwarda, a Edward - visok, suh, mrav, s velikim oima, ravnog nosa i nekako premalih
usta, takoer lijep - inio se da postaje mraviji i blijei na oigled. Jedan je, barem, par oiju
naposljetku vidjelo aroliju na djelu, biljeenje onog to se inilo apsolutnim blijeenjem,
otkrivanja kostiju lica koje su se ve inile kao da su prekrivene samo najtanjim velom mesa.
A mukarac ije oi su promatrale ovo rastajanje, jer volio ju je, poput ostalih ili ne
poput ostalih, imao je pred sobom Edwardovo lice zadnjih mjesec dana, u tajnom svetitu
gdje aljemo sve to volimo i mrzimo, svetitu koje je osvijetljeno milijunima lampi
upaljenih vatrom due, svetitu koje postaje vrtoglava svjetlost kad svijea ugasne i pojedinac
lei na vruim jastucima zurei u no i osvjetljava je to je najbolje mogue.
"Oh, zbogom; zbogom, svima vama." ree Rose. "Nedostajat ete mi. Oh, ne znate kako
ete mi nedostajati!"
"Jednim pogledom prela je preko oiju svojih prijatelja i oboavatelja, skupljajui ih
kao da skuplja dragulje na svilenu nit. Samo su joj izgleda Edwardove oi promaknule.
"En voiture, messieurs et dames!"
Narod se ukloni od vlaka. On zazvidi.
I tada, u najkraem trenutku od svih, dok se vlak udaljavao s poetne toke, njene oi
sretoe Edwardove. I drugi ovjek vidje to skretanje i znao je to je bilo vie nego je Edward
znao.
Dakle, kad se, svjetlost ivota koja je nestajala zajedno s odlazeim vlakom, grupa
slomljenih srca rasprila, drugi ovjek - ije je ime, uzgred reeno, bilo Vincent - uhvati
Edwarda ispod ruke i upita radosno:
"Nestade li slatka nimfa?"
"Idem kui," ree Edward. "U sedam i dvadeset za Calais."
"Dosadio ti Pariz?"
"ovjek mora ponekad obii svoje ljude, zar ne zna, prokletstvo!" To je bio Edwardov
nain izraavanja enje koja ga je razdirala za starom kuom u smeim umama Kenta.
"Nema privlanosti ovdje, eh?"
"Glavna privlanost je otila, zasigurno," Edward se natjera rei.
"Puno je riba u moru..."
"Ribolov me ne zanima," ree Edward.
"Lijepa Rose!", ree Vincent.
Edward urno podie jedini tit koji je mogao nai. Dogodilo se da je to bila istina kako
ju je on vidio.
"Oh." ree on. "naravno, svi smo mi zaljubljeni u nju - i svi beznadno."
Vincent shvati da je to istina onako kako to Edward vidi. "to e raditi dok ti vlak ne
krene?"
"Ne znam. Otii u kafi, pretpostavljam, i rano na veeru."
"Hajdemo u Musee Grevin," ree Vincent.
Njih dvojica bili su prijatelji. Bili su prijatelji iz kole i to je veza koja preivljava jae
napore nego intimne i ivotne veze. Bili su prijatelji i na studiju, mada to ima vrlo male ili
nikakve vrijednosti - kako se uzme. Osim toga, Vincent je znao neto o Edvvardu to nitko
njihovih godina i statusa nikada ne bi pogodio. Znao je da se Edward boji mraka i zato.

Otkrio je to onog Boia koji su njih dvojica proveli u engleskoj u kui na selu. Kua je bila
puna, plesalo se. Bilo je kazalinih predstava.
Rano u novoj godini domaica je namjeravala "preselili kuu" u slan samostan, izgraen
za vrijeme Tudora, krasno mjesto s terasama i podrezanim drveem tise, s grudobranima,
kanalom, labudovima i priom o duhovima.
"Vi deki," rekla je, "morat ete malo izdrati podrhtavanja u novoj kui. Nadam se da
vas duh nee uznemirivati. Ona je stara dama u satenskoj haljini. Dolazi i njeno ti die za
vratom dok se brije. Kad je ugleda u ogledalu, esto se zna dogoditi da si preree vrat."
Ona se nasmije. I Edward, Vincent i jo jedan mladi su se nasmijali. Bilo ih je sedam ili
osam.
Ali te noi, kad su rijetke svijee osvijetlile "dekima" put u sobe, kad su posljednje lule
popuene i posljednja "laku no" izreena, neto pone petljati oko kvake na Vincentovim
vratima. Edward ue, nezgrapni lik, drei jastuk, vukui deke.
"Koji vrag...?", zapita Vincent zaprepateno.
"Ja u spavat ovdje na podu ako nema nita protiv," ree Edward. "Znam da je to
zvjerski pokvareno, ali ne mogu izdrat. Soba u koju su me stavili je tavan velik k'o staja tamo su velika vrata, dva i pol metra visoka i vode u neku rupu uasa - gole grede i rogovi
crni kao no. Znam da sam bijedna budala, ali tako je - ne mogu protiv toga."
Vincent je bio suosjeajan; mada nije poznavao none uase koji se nisu mogli potjerati
lulom, knjigom i vijeem.
"Znam, stari mome. Nema rasuivanja oko tih stvari," ree on i tako dalje.
"Ne moe me prezirati vie nego prezirem sam sebe," ree Edward. "Osjeam se kao
kukavni pas. Ali tako je. Uplaio sam se kad sam bio dijete i ini se da mi je to na neki nain
ig. Ja sam "kukavica" stari moj i taj osjeaj nije lijep."
Ponovno je Vincent bio suosjeajan i mala priica dode na vidjelo. O tome kako se
Edward, osam godina star i lakom kao svi njegovih godine, oduljao dolje u nonoj haljini da
pobere to je ostalo od zabave i kako je u hodniku, mranom osvijetljenom samo svjetlom od
lampe obojanog stakla, iznenada nabasao na bijelu figuru - nagnula se prema njemu i ini se
uprla olovno bijele ruke prema njegovom srcu. Sljedei dan, nakon to su ga nali slabog i
nakon to je doao k svijesti, pokazalo se da je uas bio kip, nova kupovina njegova oca, ali
to mu nita nije znailo.
Edward je ostao u Vincentovoj sobi i Vincent, jedini od svih ljudi, dijelio je s
Edwardom njegovu tajnu.
A sada. u Parizu, dok je Rose odlazila prema Cannu, Vincent ree:
"Idemo u Musee Grevin."
U Musee Grevin odravala se izloba votanih figura. Zapamtite, na spomen toga ovjek
odmah pomisli na izvanrednu izlobu osnovanu od vrijedne Madamme Tussaud. I vi mislite
da znate to votane figure znae. Ali u krivu ste. Musee Grevin sadri djela umjetnika raznih
nacija. Oblikovane u vosku i retuirane dok ne izgledaju nalik ivima ba kao to smrt je; to je
ono to netko moe vidjeti u Musee Grevin.
"Hajdemo u Musee Grevin", ree Vincent. Sjetio se ugodnog uzbuenja koji mu je
Musee davao i pitao se kakvo e uzbuenje donijeti njegovom prijatelju.
"Mrzim muzeje," ree Edward.
"To nije muzej," ree Vincent i doista, "to su samo votane figure."
"U redu," ree Edward nezainteresirano. I oni krenue.
Doli su do vrata Musee dok je padao sivo-smei suton veeri u veljai.
ovjek bi tu hodao golim, niskim hodnikom, nalik na ulaz u kazalite Standard, a
svjetlost gasne iza njega i nai e se u etvrtastom hodniku, bogatije dekoriranom i obasjanom
elektrinom svjetlou Lole Fullen Ruu, njenoj nabranoj suknjici i jo s jednom ili dvije
figure koje nisu stvorene da ubrzaju puls.
"Slino je kao Madame Tussaud," ree Edward.
"Da." Vincent ree, "zar ne?"

Proli su kroz arkadu i iza duge sobe s grupom od voska iza stakla-kulise Opere, Kuhara
u Fashodi - ovo posljednje imalo je pozadinu pustinje osvijetljenu neime to je nalikovalo
na pustinjsku sunevu svjetlost.
"Jupitera mu!", ree Edward. "Ovo je stvarno dobro."
"Da," rekao je Vincent ponovno, "zar ne da je?"
Edwardov interes je rastao.
Stvari su bile tako uvjerljive, gotovo ive. Ako se gledalo pod odreenim kutom,
njihove staklene oi susretale su promatraeve i inilo se kao da razmjenjuju smisleni pogled.
Vincent ih povede do nadsvodenih vrata oznaenih s "Galerie de la Revolution."
Tamo se mogla vidjeti - gotovo kao ivo tijelo koje pati - jadna Marija Antoaneta
zatvorena u Temple, njen mali sin na postelji od krpa, takori koji jedu iz njegova tanjura,
brutalni Simon koji ga doziva s velikog prozora. Gotovo da si mogao uti rijei: "Holf, mali
Capetu! Jesi li zaspao?"
Mogao se vidjeti Marat kako krvari u svojoj kupaonici, dok ga hrabra Charlotte gleda;
same ploice kupaonice, staklo na prozorima izvana bilo je obasjano sunevom svjetlou
koja kao da je dola iz 1793. godine u onu "utu srpanjsku veer, trinaestog u mjesecu."
Promatrai nisu ulazili na mjesta izmeu votanih figura. Zurili su kroz otvorena vrata u
sobe gdje se kao povijest otkrivala. Svaka soba bila je osvijetljena vlastitim suncem ili
lampom ili svijeom. Promatrai su hodali meu sjenama koje bi mogle uzrujati ivanu
osobu. "Krasno, eh?", zakljui Vincent.
"Da," ree Edward, "predivno je." Iz ugla uoe u sobu. Marija Antoaneta se
onesvijestila, pridravale su je njene dvorske dame; siroti, debeli Louis gledao je kroz prozor
doslovno smuen.
"to je s njima svima?", ree Edward.
"Pogledaj kroz prozor," ree Vincent.
Na sobi je bio prozor. Vani suneva svjetlost - suneva svjetlost 1792. - a sjajei u njoj
bila je razbaruene plave kose, crvenih ustiju napola otvorenih, upravo odsjeena glava lijepe
ene. Bila je nabijena na kolac, tako da se inilo kao da zuri kroz prozor.
"Dakle," ree Edward, a glava na kolcu kao da se zaljulja pred njegovim oima.
"Madame de Lambale. Strana stvar, zar ne?", ree Vincent.
"Sve u svemu previe stranih stvari." ree Edward. "Gle meni je dosta ovoga."
"Oh, mora jo vidjeti katakombe," ree Vincent. "nita stravino, zna. Samo rani
krani koji se ene i krste i tako to."
On povede prema dolje preko nezgrapnih stepenica u podrum koji je genij velikog
umjetnika transformirao tako da nalikuje na stare rimske katakombe. Isti grubo klesani
kamen, isti sveti znakovi uklesani jako i jednostavno, a izmeu arkada tih podzemnih utoita
ivot ranih krana, njihovi sakramenti, njihove radosti, njihove tuge - sve to izraeno grupom
votanih radova koji su bili ivi kao to smrt jest.
"Ali ovo je vrlo dobro, zna," ree Edward, povrativi dah nakon Madame de Lamballe,
a njegova je mata voljela plemenitu patnju i rtvovanja tih prvih oboavatelja razapetog
Krista.
"Da," ree Vincent po trei put, "zar ne da je?"
Proli su pokraj krtenja, sahrane i vjenanja. Prizori su bili dovoljno osvijetljeni, ali
malo svjetlosti bi zalutalo u uski prolaz kojim su dvojica mukaraca hodala, a tama se inila
da pritie, opipljiva kao tjelesna prisutnost, na Edwardova ramena. On se osvrne.
"Doi." ree on, "Dosta mi je."
"Poi, onda." ree Vincent.
Skrenue za ugao i buktinja talijanskog sunca zaslijepi ih svojim bljetavilom. Ondje je
bio Koloseum - red za redom udnih lica ispod plavog neba Italije. U ravnini je bila arena. U
areni su bili krievi; na njima figure koje krvare. Na pijesku zvijeri su vrebale, tijela su leala.
Vidjee sve to kroz reetke. inilo se da su na mjestu gdje su odabrane rtve ekale svoj red,
za lavove i razapinjanje. Blizu Edwarda bila je grupa - starac, ena, djeca. Mogao ih je
dodirnuti rukom. ena i mukarac zurili su u agoniji uasa ravno u oi reueg tigra, etiri
metra dugakog, koji je stajao na stranjim nogama i pokuavao ih dohvatiti apama kroz

reetke. Samo se najmanje dijete, nesvjesno uasa, strujalo na to. Rimski vojnici, nepomini u
vojnom stavu, uvali su grupu muenika. U plitkom kavezu na lijevo jo divljih zvijeri je
puzalo i realo, gladno. Meu reetkama, u irokom krugu od utog pijeska, lavovi i tigrovi
lizali su krv krana. Blizu reetkama veliki tigar sisao je grudi lea na ijem je krvlju
popricanom licu uas smrtne agonije bio jasno iscrtan.
"Dobri Boe!", ree Edward. Vincent ga naglo primi za ruku i on ustukne gotovo
kriknuvi.
"Kako si ti ivan momak!", ree Vincent, samozadovoljno, kad su doli na ulicu gdje je
svjetlo bilo upaljeno i gdje je bilo glasova i pokreta ivih ljudskih bia - sve to zagrije i
probudi ivce koje je gotovo paralizirao taj ivot u smrti votane nepokretnosti.
"Ne znam," ree Edward. "Hajdemo na vermut, hoe li? Ima neega udnog u tim
votanim stvarima. Izgledaju kao ive - ali zapravo su kao mrtve. Zamisli da se pomaknu!
Nisam ba posve siguran da se ne miu, kad se svjetla ugase i nikoga nema ondje."
On se nasmije.
"Ti se nikad ne uplai, Vincente?"
"Da, jedanput jesam," ree Vincent, pijuckajui svoj absint. "Tri mukarca i ja
izmjenjivali smo se u parovima na bdjenju uz mrtvaca. Tako je eljela njegova majka.
Vrijeme je isteklo, a druga smjena nije dola. Onda momak - onaj koji je bdio sa mnom,
mislim - ode po njih. Mislio sam da neu imati nita protiv. Ali bilo je ba kao to si rekao."
"Kako.'"
"Pa, stalno sam mislio, 'to ako se pomakne'? Bio je kao iv. A da se pomaknuo,
naravno bilo bi to jer je iv i trebalo bi mi biti drago jer mi je taj ovjek bio prijatelj. Ali
svejedno, da se pomakao ja bih poludio."
"Da," ree Edward, "upravo je tako."
Vincent pozove jo jedan absint.
"Ali mrtvaci su drugaiji od votanih figura," ree on. "Ne znam zato bi ih se itko
bojao. "
"Oh, ne moe?" Prezir u tonu ovog drugog ga pogodi. "Kladim se da ne bi mogao
provesti no sam na tom mjestu."
"Kladim se u pet funti da bih mogao!"
"Dogovoreno," ree Edward, urno. "Odnosno bilo bi kad bi ti imao pet funti."
"Ali imam. Krcat sam. Prodao sam sliku, zar ne zna? Ipak ja sam taj koji e dobiti tvoj
novac. Ali ti to ne bi mogao napraviti, stari moj. Pretpostavljam da nikad nisi prerastao onaj
djetinji strah."
"Mogao bi zavezati o tome," ree Edward, ukratko.
"Oh, nema se ega stidjeti; neke se ene boje mieva ili paukova. Hej, da li Rose zna da
si kukavica?"
"Vincent!"
"Bez uvrede, stari moj. ovjek treba stvari nazvati pravim imenom. Naravno, ti ima
tone moralne hrabrosti i takvih stvari. Ali se boji mraka - i votanih figura!"
"eli se svaati sa mnom?"
"Boe oslobodi. Ali kladim se da ne moe provesti no u Musee Grevin i ostati
razuman."
"U to se kladi?"
"U to eli."
"Ako to napravim ti vie nikad nee razgovarati s Rose i, tovie, nikada nee
razgovarati sa mnom," ree Edward, uskuhano, ruei stolac dok je usta jao.
"Dogovoreno." ree Vincent. "Ali ti to nee napraviti. Ne ivciraj se. Uostalom, ide
kui."
"Vratit u se za deset dana. Onda u to napraviti," ree Edward i ode prije nego je ovaj
drugi mogao odgovoriti.
Onda se Vincent, ostavljen sam, sjedei mirno nakon svog treeg absinta sjeti kako se,
prije nego je upoznala Edwarda, Rose njemu smjekala vie nego drugima, mislio je. Zamisli

njene velike, krasne oi, njene ruiaste obraze, mirisne uvojke njene kose i onda kao da ga
vrag obuze.
Za deset dana Edward e bez sumnje pokuati dobiti okladu. Pokuat e provesti no u
Musee Grevin. Moda se neto moglo dogovoriti prije toga. Kad bi netko temeljito poznavao
to mjesto! Dobro preplaiti Edwarda bilo bi ono sto zasluuje jer je bio ovjek kojemu je Rose
uputila posljednji pogled.
Vincent je lagano veerao, ali savjesno paljivo - a dok je veerao razmiljao je. Neto
bi se moglo uiniti, veui neku od onih figura i pomiui je kad Edward proe kroz onu
nemoguu tamu meu prikazama koje su tako ivotne - tako poput smrti. Neto ega nije bilo.
"Mogao bih ga natjerati strahom u ludilo."
A vrag odgovori: "Gluposti; zasluio je. Ne bi trebao biti takva curica."
U svakom sluaju, pet funti moe se osvojiti noas kao i bilo koju drugu no. Uzet e
kaput, mirno e spavati na tom mjestu uasa, a ljudi koji e ujutro otvoriti da pometu i skinu
prainu svjedoit e o tome da je tu proveo no. Vjerovao je da moe vjerovati francuskoj
ljubavi za okladama da ga sauva od natezanja s policijom.
I tako je uao s gomilom i potraio, meu votanim figurama, mjesto za skrivanje. Nije
bio ni najmanje uplaen ivotnim prikazama. Uvijek je bio u stanju kontrolirati drhtanje
svojih ivaca. Nije se bojao da e se uplaiti to je, naposljetku, bio najgori od svih strahova.
Kad bi se pogledalo u sobu sirotog malog Dauphina mogla su se vidjeti vrata na lijevo.
Vodila su u zamraenu sobu. Bilo je malo ljudi na galeriji. Vincent je promatrao i u trenutku
kad je bio sam prekorai ogradu i ode do onih vrata. Uski prolaz vodio je iza zida sobe. Ovdje
se sakrije i kad je galerija opustjela pogleda preko tijela malog Capeta prema tamniaru na
prozoru. Kod prozora je bio i vojnik. Vincent se zabavi zamiljajui kako bi taj vojnik mogao
uetati kroz prolaz do stranjeg dijela sobe i potapati ga po ramenu u tami. Samo glava i
ramena vojnika i tamniara su se vidjeli, pa, naravno, oni nisu mogli hodati, ak i da su bili
neto drugo do izraeni od voska.
Uskoro sam doe do prolaza i okolo do prozora gdje su se oni nalazili. Otkrije da imaju
noge. Bili su likovi u punoj veliini, odjeveni u odjeu iz onog razdoblja.
"Rade i dijelove koji se ne vide - umjetnici, na rije," ree Vincent i vrati se nazad u
svoju veu, razmiljajui o skrivenim rezbarijama iza gotike katedrale.
Ali ideja vojnika koji bi mogao doi iza njega u tami ostala mu je u mislima. Ipak, i
dalje je nekoliko posjetitelja hodalo kroz galeriju, blizu zatvaranja. Pretpostavljao je da e biti
poprilino mrano. Tu i tamo bi si dozvolio zabavljati se idejom da se neto ulja iza njega u
tami - moda bi ak i postao nervozan u tom prolazu, kad bi se votane figure mogle micati,
kad bi vojnik mogao doi.
"Jupitera mu!", ree on. "ovjek bi lako mogao sam sebe uplaiti samo zamiljajui
stvari. Zamisli samo da postoji stranji prolaz u Maratovu kupaonicu i umjesto vojnika da
Marat izae iz svoje kade s mokrim runikom natopljenim krvlju i omota ti ga oko vrata!"
im se galerija ispraznila on se iskrade van. Ne zato to je nervozan, ree sam sebi, ve
zato to bi netko mogao tu biti i zato to je u prolazu propuh, a on namjerava spavati.
Sie stubama u katakombe i ovdje prizna istinu samome sebi.
"K vragu," ree, "nervoza me hvata. Ta budala Edward sigurno me je zarazio.
Hipnotiki utjecaj ili slino."
"Odbaci sve i odi kui," ree zdravi razum.
"Proklet bio ako to uinim," ree Vincent.
Bilo je dosta ljudi u katakombama u tom trenutku. ivih ljudi. On se ohrabri od njihove
prisutnosti i krene i gore i dolje traei mjesto za skrivanje.
Kroz u kamenu isklesane arkade on ugleda prizor sahrane - le je bio u otvorenom lijesu
okruen albenicima; veliki stup zaklanjao je polovicu leee figure. Sve je bilo nepomino i
bezosjeajno poput satova vjeronauka. ekao je dok nikoga nije bilo u blizini, a onda je brzo
proao kroz albenu povorku i sakrio se iza stupa. Iznenaujue - takoer je pronaao obian
stolac od rogoza, sigurno postavljen da bi se na njoj odmorili umorni uvari. On sjedne,
utjeen to mu ruka dotie linije preki i naslona. Zaodjenuta votana figura iza njega, lijevo

od njegovog stupa, malo ga je zabrinjavala, ali ga je le ostavljao posve ravnodunim. Ovo je

puno bolje mjesto nego prolaz na propuhu gdje ga vojnik iz tame stalno pokuava zaskoiti.
uvari odoe iz prolaza kao po nareenju. Sve postane mirno. Tada, iznenada, svjetla se
ugasie.
"Sve je u redu," ree Vincent i namjesti se za spavanje. Ali kao da je zaboravio kako
zaspati. Usredotoio je misli na ugodne stvari - na prodaju svoje slike, ples s Rose, radosne
veeri s Edwardom i drugima. Ali misli su letjele od njega poput moljaca u sunevoj zraci nije mogao zadrati ni jednu od njih i inilo mu se kao da se prisjetio svake ugodne stvari koja
mu se ikad dogodila i da je sada, kad je o svemu tome razmislio, morao razmiljati o onim
stvarima koje ovjek eli zaboraviti. A bit e vremena u ovoj dugoj noi za misliti o mnogo
stvari. Ali sada je otkrio da vie ne moe razmiljati.
Zakrinkana prikaza iza njega ponovno ga je brinula. Pokuavao je, u uglu uma, iza
ostalih misli, zaboraviti tu misao. Ali bila je tu, tako blizu njega. Pretpostavimo da isprui
ruku, svoju votanu ruku. i dodirne ga? Ali bila je od voska. Nije se mogla micati. Ne,
naravno da nije. Ali, pretpostavimo da je?
Glasno se nasmije, kratki, suhi smijeh odjekne kroz podrum. Bodrei efekt smijeha bio
je nekako potiten. U svakom sluaju, nije se vie smijao.
Tiina je bila napeta, ali bila je to tiina puna ukanja i disanja i pokreta koje njegovo
uho, neprirodno do krajnjih granica, nije moglo uti. Pretpostavimo, kako je Edward rekao,
da se stvari kad su svjetla ugaena, kreu. Le je stvar koja se nekad kretala, kad je bila u
stanju - ivot. to ako je postojalo stanje u kome se stvari mogu kretati? to ako je to stanje
sada prisutno? to ako svi oni - Napoleon, uto-bijeli od svog samrtnog sna; zvijeri iz
amfiteatara, s krvlju koja im kaplje iz ralja; onaj vojnik s nogama - svi oni se primiu blie
njemu u ovoj potpunoj tiini? Te smrtne maske Robespierrea i Marabeaua - mogle bi otplovili
kroz tamu sve dok ne taknu njegovo lice. Ona glava Madame de Lamballe na kolcu mogla bi
ga udarati iza stupa. Tiina je bila puna zvukova koji se nisu mogli uti.
"Budalo," ree on sam sebi, "veera ti je loe sjela i osveuje ti se. Ne budi magarac.
Cijela ova stvar je samo gomila velikih lutaka."
On napipa ibice i zapali cigaretu. Svjetlost sa ibice pade na lice mrtvaca pred njim.
Svjetlost je bila kratkotrajna, ali nekako se inilo nemogue pogledati u toj svjetlosti sve
uglove u koje bi osoba eljela pogledati. ibica mu opee prste gasei se. Ostale su samo jo
tri ibice u kutiji.
Ponovno je bilo tamno i slika koja mu je ostala u tami bila je slika lea pred njim. Sjeti
se svog mrtvog prijatelja. Kad je popuio cigaretu poeo je o njemu razmiljati sve vie i
vie, sve dok mu se uini da tijelo u lijesu nije od voska. Krene rukom prema naprijed i
povue je vie nego jednom. No, naposljetku dodirne lijes i kroz tamu krene uzdu mrave,
ukoene ruke do votanog lica koje je bilo tako nepomino. Dodir nije ulijevao povjerenje.
Upravo tako i nikako drugaije, bilo je mrtvo lice njegova prijatelja kad su ga posljednji put
dodimule njegove usne. Hladno, vrsto, votano. Ljudi uvijek govore da mrtvi izgledaju
"votano". Kako je to istinito! Nikada o tome ranije nije razmiljao. Razmiljao je sada.
Sjedio je mirno - tako mirno da ga je svaki mii bolio; jer ako elite uti zvukove kojih
je puna tiina morate biti zaista vrlo mirni. Razmiljao je o Edwardu i o uetu koje je
namjeravao vezati za jednu od figura.
"To nee biti potrebno," rekao je sebi. Ui su ga boljele od sluanja, oslukivanja tog
zvuka koji se inio da e slomiti zgusnutu tiinu.
Nije znao koliko je dugo tamo sjedio. Pokrenuti se, otii gore, lupati po vratima i traiti
da ga se pusti - to bi moglo biti uinjeno da je imao svjetiljku ili bar punu kutiju ibica. Ali u
mraku, ne znajui put, ispipavajui meu tim stvarima koje su bile toliko ivotne, a ipak ne
ive - dodirivati, moda, ta lica koja nisu bila mrtva, a ipak davala dojam mrtvog! Njegovo
srce teko mu je udaralo u grlu na tu misao.
Ne. Mora ostat sjediti, tu, do jutra. Hipnotiziranje u ovom stanju, ree sam sebi i to je
uinio Edward, nema sumnje, to za njega nije bilo prirodno.

Tada, iznenada, tiina se razbi. U tami neto se kretalo i, nakon tih zvukova kojih je
tiina bila puna, uini mu se jak poput udara groma. A ipak. to je bio sasvim tihi zvuk, samo
utanje draperija, kao da se neto okrenulo u snu. I tu je bio uzdah - nadaleko odavde.
Vincentovi miici i tetive nategnue se poput fine ice. Oslukivao je. Niega vie nije
bilo. Samo tiina, zgusnuta tiina.
Zvuk se inio kao da je doao iz grobnice gdje je davno, kad je bilo svjetlosti, vidio
iskopani grob za tijelo mlade djevojke muenice.
"Ustat u i otii," ree Vincent. "Imam tri ibice. Izluen sam. Bit u jo nervozniji ako
ne istraim."
On ustane i upali ibicu, odbijajui pogledati le ije je votano lice dodirnuo u tami i
probije se kroz gomilu figura. U drhtavoj svjetlosti ibice inilo se da kreu za njim, okreu
glave da pogledaju za njim pri prolasku. ibica je potrajala dok nije zaao u rameni prolaz.
Sljedea ibica pokaza mu scenu ukopa. Majuno, mravo tijelo muenice s palmom u ruci,
lealo je na kamenom podu u strpljivom ekanju, a grobar oaloen. Neki stojei, neki
kleei, jedan uuren na podu.
Odavde su zvukovi doli, to ukanje, onaj uzdah. Mislio je kako se udaljava od toga.
Umjesto toga, doao je ravno na to mjesto gdje, ako igdje drugdje, bi ga njegovi ivci mogli
izigrati.
"Bah!", ree glasno. "Te smijene stvari su samo od voska. Tko se boji?"
Njegov glas je zvuao glasan u tiini koja ivi s votanim ljudima.
"Samo su od voska," ree ponovno i stopalom dodirne prezrivo zgurenu figuru u
ogrtau.
A kako je takne ona podigne glavu i zagleda se u njega, a oi su joj bile svijetle i ive.
On zatetura unazad, udari u drugu figuru i ispusti ibicu. U novonastaloj tami zau kako se
zgurena figura pomie prema njemu. Tama se vrsto zgusnula oko njega.
*

"to je tono bilo to to je sirotog Vincenta natjeralo u ludilo - nikad mi nisi rekao?",
Rose postavi pitanje. Ona i Edward gledali su kroz borove i smreke prema plavom
Mediteranu. Bili su vrlo sretni jer su bili na medenom mjesecu.
On joj je ispriao o Musee Grevin i okladi, ali nije rekao uvjete oklade.
"Ali zato je mislio da e se bojati?"
On joj ree zato.
"I to se onda dogodilo?"
"Pa, pretpostavljam da je mislio kako nema bolje prilike za njegovih pet funti, zna - i
sakrio se meu votanim figurama. A ja sam propustio svoj vlak i pomislio, nema boljeg
vremena od sadanjeg. Zapravo draga, mislio sam ako budem ekao jo u se vie bojati. Pa
sam se takoer tamo sakrio. Obukao sam svoju veliku crnu pelerinu i sjeo tono u jednu
grupu votanih figura - nisu me mogli vidjeti s galerije. I nakon to su ugasili svjetla ja sam
jednostavno zaspao. Probudim se, vidio sam svjetlo upaljene ibice i zauo kako netko
govori: "Samo su od voska." bio je to Vincent. Mislio je da sam jedna od figura pa ga
pogledam. Siroti momak. Njegova se ibica ugasila i dok sam ja pokuavao pronai svoju
lampu za itanje, koju sam ponio sa sobom, on pone vritati. A noni uvar dojuri. I on sad u
ludnici umilja da su svi od voska i vriti ako mu se tko priblii. Hranu moraju stavljati blizu
njega samo dok spava. Strano je to. Ne mogu si pomoi, osjeam kao da je to nekako moja
krivica."
"Naravno da nije," ree Rose. "Jadni Vincent. Zna, nikada mi se zapravo nije sviao."
Napravi stanku. Onda ree: "Ali kako to da ti nisi bio uplaen?"
"Bio sam," ree, "strano uplaen. To... To... Zvui idiotski, ali zaista jesam. A ipak sam
to morao izdrati. I onda sam doao meu figure ljudi u katakombama, ljudi koji su umrli za...
Za stvari, zar ne zna, na tako strane naine. A tu su bili, tako mirni - i vjerujui da je sve u
redu. I razmiljao sam o tome kroz to su proli. Zvui grozno, znam, draga, ali
pretpostavljam da sam bio pospan. Ti votani ljudi, nekako su se inili kao ivi i kao da su mi

govorili da se nemam ega bojati. Osjeao sam kao da sam jedan od njih - i kao da su svi oni
moji prijatelji, i da e me probuditi ako neto krene po zlu. Pa sam zato zaspao."
"Mislim da shvaam," ree ona. Ali nije.
"A udna je stvar," nastavi on, "da se od tada vie nisam bojao tame. Moda je to to
me je nazvao kukavicom imalo veze s tim."
"Ne mislim tako," ree ona. I bila je u pravu. Ali nikada nee shvatiti kako, niti zato.

MISTERIJ DVOJNOG OBJEKTA

ekao ju je sat i pol u pranoj uliici predgraa s redovima velikih brijestova na jednoj
strani i vrijednim zgradama na drugoj - a daleko na sjeverozapadu blistala su uta svjetla
Kristalne Palae. Nije to bilo poput selske ulice, jer imala je plonik i lampe, ali nije to bilo
loe mjesto za nai se: a dalje, prema groblju, bilo je sasvim ruralno i gotovo lijepo, osobito u
suton. Ali suton je ve davno prerastao u no, a on je i dalje ekao. Volio ju je i bio je
zaruen za nju, unato potpunom neodobravanju svih razumnih ljudi koje je konzultirao. A
ovo napola tajnovito sastajanje noas bilo je rezultat nevoljno dogovorenog razgovora preko
tjedna - jer je odreeni bogati ujak bio u posjeti njenoj kui, a njena majka nije bila ena koja
bi obznanila potkoenom ujaku, koji bi mogao bilo kog dana "otegnuti", zaruke tako jako
neprikladne kao to su njene s njim.
I tako ju je on ekao, a jeza neobino hladne oujske veeri ulazila mu je u kosti.
Policajac proe pokraj njega s vrstim odgovorom na njegovu: "Dobra veer". Biciklist
proe pokraj njega poput sivog duha sa sirenom za maglu; bilo je blizu deset sati, a ona nije
dola.
Slegne ramenima i krene prema svom stanu. Put ga je vodio pokraj njene kue poeljne, udobne, dvojnog objekta s drugom kuom - i on je polako hodao uz nju. Ona bi
mogla, ak i sada, izlaziti. Ali nije. Nije bilo znaka pokreta u kui, nikakvog znaka ivota, nije
bilo ni svjetla na prozorima. A njeni ukuani nisu bili oni koji rano lijeu.
Zaustavi se kod vrata, udei se.
Onda primijeti kako su ulazna vrata otvorena - irom otvorena - a ulina lampa slabo je
obasjavala tamno predvorje. Bilo je neega u svemu ovom to ga nije oduevljavalo - doista,
pomalo ga je plailo. Kua je imala sumorno i naputeno ozraje. Bilo je sasvim nemogue
da je pruala utoite bogatom ujaku. Starac ju je sigurno ranije napustio. U tom sluaju...
On krene puteljkom od ulatenih kocaka i osluhne. Ni znaka ivota. Ue u predvorje.
Nigdje nije bilo svjetla. Gdje su svi i zato su ulazna vrata otvorena? Nikoga nije bilo u sobi
za slikanje, blagovaonica i radna soba (dva metra sa tri) bile su jednako prazne. Svi su oito
bili vani. Ali neugodni osjeaj da on nije, moda, prvi usputni posjetitelj koji je uao kroz
otvorena vrata, natjerao ga je da pogleda po kui prije nego ode i zatvori ih za sobom. Poe na
kat i na vratima prve spavaonice upali ibicu, kako je uinio i u dnevnoj sobi. Jo dok je to
inio osjeti da nije sam. Bio je spreman za sresti nekoga, ali za ono toje vidio nije bio
spreman. Jer ono toje vidio u krevetu, u irokoj bijeloj haljini bila je njegova draga, a grlo joj
je bilo prerezano od uha do uha. Nije znao to se potom dogodilo, niti kako je siao i izaao
na ulicu; ali izaao je i policajac ga nae kako se gri ispod lampe na uglu ulice. Nije mogao
govoriti kad se uspravio i proveo je no u policijskoj eliji jer je policajac vidio dovoljno
pijanaca, ali nijednog koji ima napad.
Sljedee jutro bilo mu je bolje, mada je jo uvijek bio blijed i drhtav. Pria koju je
ispriao sucu bila je uvjerljiva pa poalju par policajaca s njim do njene kue.
Nije bilo gomile ljudi ondje kako je mislio da e bit i zastori nisu bili sputeni.
Nasloni se na okvir vrata...
"'Ona je u redu, vidite," ree policajac koji ga je pronaao no prije ispod lampe. "Rekao
sam vam da ste se napili, ali vi ste znali bolje..."

Kad je ostao sam s njom on joj ree - ne sve - jer to nije imao snage ispriati - ali kako je
doao u ugodnu dvojnu kuu i kako je pronaao vrata otvorena i svjetla pogaena te kako je
krenuo u dugaku sobu koja gleda na stube te da je neto vidio - ak i pokuavajui natuknuti
to je to bilo njemu se smui i on se slomi i morali su mu dati brandy.
"Ali, moj najdrai," ree ona, "usuujem se rei da je kua bila u tami, jer smo svi bili u
Kristalnoj Palai moga ujaka, a nema sumnje da su vrata otvorena jer su sluavke izlazile i
ostavile ih. Ali nisi mogao biti u ovoj sobi, jer sam je zakljuala kad sam izala, a klju je bio
u mom depu. Odjenula sam se u urbi i ostavila sve svoje trice i kuine posvuda."
"Znam," ree on. "Vidio sam zeleni al na stolcu i duge smee rukavice, a hrpu
ukosnica, vrpci te molitvenik i rupi od ipke na stoliu za kozmetiku. Pa, ak sam primijetio
almanah na kaminu s datumom 21. listopada. Bar to ne bi moglo biti, jer sada je oujak. A
ipak je bio. Tvoj almanah nije od 21. listopada, zar ne?"
"Ne, naravno da nije," ree ona, osmjehujui se poprilino nervozno, "ali sve druge
stvari bile su kako si rekao. Sigurno si sanjao ili imao viziju ili neto slino."
On je bio vrlo obian, svakidanji mladi iz grada i nije vjerovao u vizije, ali nije
namjeravao mirovati dan ili no dok ne izvede svoju dragu i njenu majku iz ovog udobnog
dvojnog objekta i postavi ih negdje u tiho udaljeno predgrae. Shodno tome dogodi se da se
oene i majka nastavi ivjeti s njima.
Njegovi ivci sigurno su bili poprilino potreseni jer je bio vrlo udan dugo razdoblje i
stalno je ispitivao da li je netko unajmio dvojni objekt; a kad ga uze stari meetar s obitelji on
posjeti starog gospodina i pone ga zaklinjati svime to mu je bilo drago neka ne ivi u toj
fatalnoj kui.
"Zato?", upita meetar zbunjeno.
I onda on posta nejasan i zbunjen, izmeu pokuaja da mu kae zato i pokuaja da ne
kae, pa ga meetar izbaci i zahvali Bogu da nije takva budala da dozvoli luaku da mu stane
na put tom doista neobino jeftinom i poeljnom dvojnom objektu.
Sada dolazi neobian i neobjanjiv dio ove prie. Kad je dola na doruak ujutro 22.
listopada nae ga kako lii na smrt s jutarnjim novinama u rukama. On uhvati njenu ruku nije mogao govoriti i pokae papir. Ondje ona proita da je u noi 21. mlada dama,
meetarova ki, naena s grlom prerezanim od uha do uha, na krevetu u dugakoj stranjoj
spavaonici koja gleda na stube unutar onog udobnog dvojnog objekta.

LJUBIASTI AUTOMOBIL
Da li poznajete nizine - iroka prostrana polja, zaobljena ramena bregova nasuprot neba,
udoline gdje su farme i maleni posjedi u zatienim gnijezdima, gdje ih drvee okruuje
postavljeno blizu i vrsto poput karanfila u zapeku? U dugim ljetnim danima dobro je leati
u dolini, izmeu kratkih tratina i blijedog, istog neba i mirisati divlji timijan i uti sitnu
zvonjavu zvonaca ovaca i pjesmu eva. Ali u zimskim veerima, kad se vjetar budi da krene
svojim poslom, zapljuskujui ti kiu u oi, udarajui u siroto, golo drvee i rastresajui
sumrak preko brda poput sivog mrtvakog pokrova, onda je bolje biti uz toplo ognjite, u
jednoj od farmi koje lee usamljene u zaklonu i u ijim prozorima svijetle svijee i vatra
ognjita nasuprot sve veoj tami, kao to se nada odrava ljubavnom lampom u noi grijeha i
tuge koja je ivot.
Nenavikla sam na literarno izraavanje - i osjeam da neu rei ono to imam za re, niti
u vas uvjeriti, osim ako to ne kaem vrlo jasno. Mislila sam da mogu ukrasiti misteriju
ugodnim rijeima, lijepo sroenima. Ali dok zastajem razmisliti to se zaista zbilo vidim da e
najobinije rijei posluiti najbolje. Ne znam kako tkati radnju, niti kako je ukraavati. Bolje
je ne pokuavati. Te se stvari dogaaju. Nemam vjetinu da dodam onome to se dogodilo;
niti je ikakvo moje dodavanje potrebno.

Ja sam medicinska sestra - i poslana sam u Charlestown - duevni sluaj. Bio je studeni smog je bio gust u Londonu tako da je moj taksi sporo iao pa sam propustila vlak kojim sam
trebala krenuti. Poslala sam telegram u Charlestown i ekala nesretna u ekaonici kod
Londonskog mosta. Vrijeme sam provela uz jedno malo dijete. Njegova majka, udovica, bila
je previe shrvana da bi odgovarala na njegova brza pitanja. Odgovarala je kratko ali, kako se
inilo, dijete nije bilo zadovoljno. Dijete je samo od sebe zakljuilo da majka nije, da tako
kaemo, dostupna. Naslonilo se na irokom, pranom sjedalu i zijevalo. Ja mu uhvatim pogled
i nasmijem se. Nije se nasmijalo, ali je pogledalo. Izvadim iz svoje torbe svilenu torbicu
ukraenu perlicama i eljeznim privjescima i stadem je prevrtati i prevrtati. Naposljetku dijete
sklizne sa sjedala i ree: "Daj da vidim." Nakon toga bilo je lako. Majka je sjedila zatvorenih
oiju. Kad seja ustadoh da krenem ona ih otvori i zahvali mi. Dijete, drei se za mene,
poljubi me. Kasnije, vidjela sam ih kako ulaze u kabinu prvog razreda moga vlaka. Ja sam
imala kartu za trei.
Oekivala sam, naravno, da e me netko doekati na stanici - ali nije bilo nikoga. Niti je
bilo koije, niti si muhu mogao vidjeti. Ve se gotovo smrailo i vjetar je kiu tjerao gotovo
horizontalno preko ceste bez prometa koja je leala pred vratima stanice. Pogledam van,
naputena i zbunjena.
"Niste dogovorili prijevoz koijom?", udovica je bila ta koja je progovorila.
Ja objasnim.
"Moj automobil e biti ovdje vrlo skoro." ree ona, "dozvolite da vas povezem. Kamo
idete?"
"Charlestown," rekoh i kako to rekoh postadem svjesna vrlo udne promjene na njenom
licu. Slaba promjena, ali nisam pogrjeila.
"Zato tako izgledate?", upitam je direktno. I, naravno, ona upita: "Kako to?"
"Zar neto nije u redu s tom kuom?", rekoh jer sam smatrala da je to ta promjena njena
izraza lica znaila; a ja sam bila vrlo mlada i sluala sam prie. "Nema razloga zato ne bih
trebala otii tamo, mislim?"
"Ne - oh, ne -" ona baci pogled kroz kiu i ja sam znala jednako jasno kao da mi je rekla
da postoji razlog zato ona ne bi eljela otii tamo.
"Nemojte se zabrinjavati." rekoh, "vrlo je ljubazno od vas - ali sigurno vam nije uz put
i..."
"Oh - ali odvest u vas - naravno da u vas odvesti," ree ona, a dijete ree: "Mama, evo
dolazi auto."
I dolazio je, mada ga nitko nije uo sve dok dijete nije progovorilo. Ne znam nita o
automobilima i ne znam imena nijednog dijela na njima. Ovaj je bio kao otvorena koija samo to ulazite odozada kao u vagonetu; sjedala su u uglovima i kad su vrata zatvorena malo
je mjesta meu sjedalima, a dijete je sjedilo izmeu nas. I kretao se kao magijom - ili kao
sanjiv vlak.
Brzo smo se vozili kroz tamu - mogla sam uti vjetar kako vriti i divlje udaranje kie o
prozore ak i kroz zujanje mainerije. ovjek nije mogao vidjeti nita od okolia - samo
mrklu no i trake svjetlosti prednjih lampi.
Nakon, inilo se, dugog vremena, voza sie i otvori kapiju. Proemo kroz nju i nakon
toga cesta je bilo mnogo grublja. Bili smo tihi u automobilu, a dijete je zaspalo.
Zaustavimo se, auto je stajao vibrirajui, kao da je bez daha. dok je voza sputao moj
kofer. Bilo je tako tamno da nisam mogla vidjeti oblik kue, samo svjetla na donjim
prozorima i niskim zidom omeen vrt slabo otkriven njenim svjetlima i svjetlima automobila.
Ipak osjeala sam da je to prilino velika kua, da je okruena velikim drveem i da je jezero
ili rijeka u blizini. Pri dnevnoj svjetlosti sljedeeg dana otkrila sam da je sve to tako. Ne mogu
rei kako sam znala sve to prve noi, u mraku, ali znala sam. Moda je bilo neega u nainu
na koji je kia padala po drveu i vodi. Ne znam.
Voza ponese moj kufer na kameni put, gdje sam izala i pozdravila se i zahvalila.
"Ne morate, molim, nemojte." rekoh. "Posve mi je u redu, tisuu vam puta hvala!"
Automobil je meutim stajao vibrirajui sve dok nisam dola do ulaznih vrata, onda uze
dah, zagrmi jo jae, okrene se i ode.

A vrata se i dalje nisu otvarala. Potraim alku na vratima i estoko zakucam. Bila sam
sigurna da iza vrata ujem apat. Svjetla automobila su se brzo smanjivala u malu udaljenu
zvijezdu i njegovo se dahtanje sada jedva moglo uti. Kad sasvim nestane mjesto je bilo tiho
kao smrt. Svjetlilo je iza zastrtih prozora, ali nije bilo drugog znaka ivota. Poelim da se
nisam tako brzo oprostila od svoje pratnje, od ljudskog drutva i od velike, vrste, sposobne
prisutnosti motornog vozila.
Pokucam ponovno i ovaj puta nakon kucanja poviem.
"Halo!", vikala sam. "Pustite me unutra. Ja sam medicinska sestra!"
Dugo nije bilo odgovora, toliko dugo da su aptai imali vremena razmjeniti poglede na
drugoj strani vrata.
Onda zasun pade, klju se okrene i okvir vrata vie nije bio hladno, vlano drvo ve
osvjetljena i dobrodola toplina, i lica.
"Uite unutra, oh, doite unutra," ree glas, enski glas, a mukarev glas ree: "Nismo
znali da je netko vani."
A stresla sam vrata kucajui!
Uem unutra, mirkajui u svjetlosti, a mukarac pozove slugu i zajedno ponesoe moj
koveg gore.
ena me uzme ispod ruke i povede u nisku, etvrtastu sobu, ugodnu, domau i udobnu, s
masivnim srednjeviktorijanskim udobnostima - onoj vrsti koja se izraava u rebrastom
barunu i mahagoniju. U svjetlosti svijee ja se okrenem da je pogledam. Bila je mala i
mrava, njena kosa, njeno lice i njene ruke bile su iste sivkasto-ute boje.
"Gospoa Eldridge?", upitam.
"Da," ree ona vrlo njeno. "Oh! Tako mi je drago da ste doli. Nadam se da vam nee
biti dosadno ovdje. Nadam se da ete ostati. Nadam se da e vam biti ugodno."
Govorila je na njean, uurban nain koji je osvajao.
"Sigurna sam da e mi biti vrlo ugodno," rekoh, "ali ovdje sam da bih vodila brigu o
vama. Dugo ste bolesni?"
"Nisam zapravo ja, bolesna," ree, "on je -"
Dakle, gospodin Robert Eldridge je bio taj koji je pisao i unajmio me da vodim brigu o
njegovoj eni koja je, kako je rekao, lagano smetena.
"Tako dakle," rekoh. ovjek im se nikada ne treba suprotstavljati, to samo oteava
njihovu pometnju.
"Razlog..." zapoinjala je ona kad se njegovi koraci zauju na stubama i ona odjuri da
donese svijee i toplu vodu.
On ue i zatvori vrata. Svijetla brada, stariji ovjek, obian.
"Vodit ete brigu o njoj," ree. "Ne elim da razgovara s ljudima. Umilja stvari."
"Koji oblik iluzija je u pitanju?", upitam ja suhoparno.
"Ona misli da sam lud," ree on i kratko se nasmije. "To je uobiajen oblik. To je sve?"
"Otprilike tako. I ne moe uti stvari koje ja ujem, vidjeti stvari koje ja vidim i ne moe
namirisati stvari. Uzgred, niste vidjeli ili uli nita poput automobila dok ste dolazili, jeste li?"
"Dola sam automobilom," rekoh kratko. "Niste doli po mene i jedna me dama
povezla." Htjela sam objasniti kako sam propustila raniji vlak kad otkrijem da me ne slua.
Promatrao je vrata. Kad njegova ena ue sa zaparenim vrem u jednoj ruci i ravnom
svijeom u drugoj, on krene prema njoj i ustro apne. Jedine rijei koje sam uhvatila bile su:
"Dola je stvarnim automobilom."
Oito, ovim jednostavnim ljudima automobil je bio vea novost nego meni. Moj
telegram, uzgred reeno, bio je dostavljen tek sljedeeg jutra.
Bili su vrlo ljubazni prema meni; tretirali su me kao poasnog gosta. Kad je kia stala i
to kasno sljedeeg dana, mogla sam izai van i otkriti da je Charlstown farma, velika farma,
ali ak i mojim neiskusnim oima izgledala je zaputenom i neprosperirajuom. Nije bilo
nita to sam mogla raditi nego pratiti gospodu Eldridge, pomaui joj gdje sam mogla s
kuanskim dunostima i sjedei s njom dok je ila u ugodnoj primaoj sobi. Kad sam bila u
kui nekoliko dana poela sam povezivati sitnice koje sam primjeivala odvojeno i ivot na
farmi iznenada je doao u fokus, kako udni okolii ine nakon nekog vremena.

Otkrila sam kako su gospodin i gospoda Eldridge jako skloni jedan drugome i upravo ta
sklonost i njihov nain pokazivanja govorio je kako su poznavali tugu i da su je iskusili
zajedno. Nije pokazivala nikakav znak mentalne poremeenosti osim u stalnom vjerovanju da
je on poremeen. Ujutro bi bili prilino radosni; dok bi nakon ranog ruka postajali sve vie i
vie depresivni: nakon '"rane alice aja" - to je upravo kad bi suton padao - uvijek bi odlazili
etati zajedno. Nikada me nisu pozivali da im se pridruim u etnji i uvijek su ili istim putem
- preko doline prema moru. Uvijek bi se vraali iz. te etnje blijedi i snudeni; ona je ponekad
poslije plakala sama u njihovoj spavaoj sobi, dok bi se on zatvorio u malu sobicu koju su
nazivali uredom, gdje je vodio brigu o raunima i isplaivao nadnice i gdje su bili njegovi
lovaki trofeji i puke. Nakon veere, koja je bila rano, uvijek su se trudili biti dobre volje.
Znam da su se trudili zbog mene i znam da je svatko od njih smatrao da je dobro da to ini
zbog onog drugog.
Ba kao to sam i ranije znala pokazali su mi da je Charlestown okruen velikim
drveem i da ima veliko jezero iza i tako sam saznala, na neobjanjiv nain, da ive u strahu.
Zurio je u mene iz njihovih oiju. I znala sam, takoer, da taj strah nije njen strah. Nisam bila
ni dva dana ovdje prije nego sam shvatila kako mi oboje postaju dragi. Bili su blagi, tako
njeni, tako obini, tako domai - ljudi koji ne bi trebali poznavati ime strah - ljudi iz kojih
sva potena, jednostavna zadovoljstva trebaju potjecati i nikakve tuge osim one koja nam
dolazi svima, smrt starih prijatelja i polagani prolazak nadolazeih godina.
inilo se da pripadaju zemlji - dolinama i usjevima i starini panjacima i nestajuim
poljima kukuruza. Nadoh se kako elim takoer pripadati njima, da sam roena kao seljaka
ker. Sav stres i borba, guve i ispiti, kole, koled i bolnice inili su se glasnim i uzaludnim u
usporedbi s ovim otvorenim tajnama ivota u dolini. I osjeala sam to sve jae to sam jae i
jae osjeala da u morati to sve napustiti - iskreno, ovo nije posao za mene, za dobro i zlo
koje sam izuena initi.
"Ne bih trebala ostati," rekoh joj jedno poslijepodne dok smo stajale na otvorenim
vratima. Bila je veljaa i snijeg je bio debeo u zapusima pokraj poploenog puta. "Vi ste
sasvim zdravi."
"Ja jesam," ree ona.
"Sasvim ste u redu, obadvoje," rekoh. "Uzimam vam novac, a ne radim nita."
"Radite sve," ree ona, "ne znate koliko toga inite."
"Mi smo nekada imali ki." doda ona nejasno, a onda nakon vrlo duge pauze, ree tiho i
znaajno: "On nikada od tada nije bio isti."
"Kako nije isti?", upitam, okreui lice prema slabanoj sunevoj svjetlosti veljae.
Ona kucne svoje naborano, uto-sivo elo, kako ljudi sa sela ine. "Nije u redu ovdje,"
ree ona.
"Kako?", upitam. "Draga gospodo Eldridge, recite mi, moda nekako mogu pomoi."
Njen glas je bio tako razuman, tako sladak. Dolo je do toga da ja nisam znala tko od
njih dvoje treba moju pomo.
"On vidi stvari koje nitko drugi ne vidi i uje stvari koje nitko drugi ne uje i njui stvari
koje vi ne moete namirisati ak i ako stojite pokraj njega."
Sjetim se, s iznenadnim osmjehom, njegovih rijei one veeri kad sam dola: "Ona ne
moe vidjeti ili uti ili naminsati."
I ponovno sam se zapitala tko od njih dvoje treba moje usluge.
"Imate li ideju zato?", upitam. Ona uhvati moju ruku.
"Bilo je to nakon stoje naa Bessie umrla," ree ona - "isti dan kad je sahranjena.
Automobil koji ju je ubio - rekoe da je nesretni sluaj - bio je na cesti Brighton. Bio je
ljubiaste boje. Za Kraljicom tuguju ljubiastom bojom, zar ne?", doda ona, "a moja Bessie,
ona je bila kraljica. I tako je automobil bio ljubiast. To je u redu, zar ne?"
Rekoh sebi kako sada primjeujem da ena nije normalna i vidjela sam zato. Tuga joj je
pomutila um. Sigurno je bilo neke promjene u mom pogledu, mada sam trebala znati bolje, jer
iznenada ona ree: "Ne. Neu vam vie priati."
I onda on izae. Nikad me nije ostavljao nasamo s njom dugo remena. Niti me je ona
ostavljala s njim dugo vremena samu.

Nisam ih namjeravala pijunirati, mada nisam sigurna ne bi li moj poloaj medicinske

sestre mentalno poremeenom takvo pijuniranje opravdalo. Ali nisam pijunirala. Bila je
sluajnost. Bila sam u selu u nabavci plave svile za bluzu koju sam ila i sputao se kraljevski
suton koji me doveo u iskuenje da nastavim etati. Tako sam se nala na gornjim dolinama
gdje obronci lome rub Engleske - iste, bijele litice o koje e zauvijek udarati Engleski kanal.
utilovka je cvjetala, eve su pjevale i razmiljala sam o svom vlastitom ivotu, svojim
nadama i snovima. I tako otkrijem da sam se nala na cesti, ne znajui da sam ondje. Pratila
sam je prema moru i uskoro je prestala biti cesta i pretvorila se u naneseni puteljak nalik na
izvor koji nestaje u pijesku. Nije bilo niega iza obronka, osim grmlja utilovke, pjeva eva i
nanosa koji su zavravali na rubu litice. Iza je huilo more. Okrenem se natrag, pratei put
koji je ponovno bio vidljiv nekoliko metara nazad i naposljetku se pretvarao u koridor,
duboko urezan i ogranien smeom ivicom. Tamo sam naletjela na njih, u sutonu. Zaujem
njihove glasove prije nego sam ih vidjela i prije nego su oni mogli mene spaziti. Njen sam
glas prvo ula. "Ne, ne, ne, ne, ne," govorila je.
"Kaem ti da," to je bio njegov glas. "ondje - zar ne uje, taj daui zvuk - upravo
ondje - daleko? Mora biti na samom rubu litice."
"Nema niega, dragi," ree ona, "doista nema niega."
"Gluha si - i slijepa - stani dalje kaem ti, blizu nam je."
Onda doem iza ugla ceste i kako izaem ugledam ga kako je hvata za ruku i gura
prema ivici - grubo, kao da se boji neke opasnosti koja im se pribliava. Zaustavim se prije
zavoja ivice i koraknem nazad. Nisu me vidjeli. Njene oi su bile na njegovom licu i
odraavale su svijet aljenja, ljubavi, agonije - njegovo lice bilo je maska uasa i njegove su
se oi brzo pomicale kao da prate neto dolje na cesti, brzi prolazak "neega" - neega to niti
ona, ni ja nismo vidjele. Sljedei tren on se uuri, pritiui tijelo uz ivicu - njegovo lice
skriveno u rukama, a njegovo cijelo tijelo drhtalo je koliko sam mogla vidjeti, ak i tamo gdje
sam bila nekoliko metara dalje, ak i kroz lagani zastor prerasle ivice.
"I taj smrad!", ree on, "hoe rei da ne osjea to?"
Ona je omatala ruke oko njega.
"Poimo doma, dragi," govorila je. "Dodi doma! Sve si to umislio - poi doma sa
svojom starom enom koja te voli." Oni pooe kui.
Sljedei dan zamolim je da doe u moju sobu pogledati moju novu plavu bluzu. Dok
sam joj je pokazivala ja joj rekoh to sam vidjela i ula juer na cesti.
"I sada znam," rekoh, "koji od vas zahtjeva brigu." Na moje uenje ona upita udno:
"Koji?"
"Pa, on - naravno", rekoh joj, "nije ondje bilo niega." Ona sjede na tkaninom prekriveni
naslonja kod prozora i pone estoko plakati. Stajala sam uz nju i tjeila je to sam najbolje
mogla.
"Utjeno je znati," ree ona naposljetku, "Nisam znala u to da vjerujem. Mnogo puta, u
posljednje vrijeme, pitala sam se nisam li ipak ja ta koja je luda, kako je on govorio. I nije bilo
niega ondje? Nikad tamo nema niega - a on je taj koji prosuuje, ne ja. On je. To je neto
na emu treba biti zahvalan."
Dakle njene su suze, rekoh sama sebi, vie olakanje zbog vlastitog bijega. Gledala sam
je s gnuanjem i zaboravila da sam joj bila sklona. Stoga me njene sljedee rijei prerezu
poput malih noeva.
"Grozno mu je i ovako kako je," ree ona - "ali nije nita prema onome kako bi mu bilo
da sam ja doista luda i da on mora vjerovati da mi je to izazvao. Vidite, sad se mogu brinuti o
njemu isto kao to sam to inila ranije. Samo ga jednom dnevno spopadne. Ne bi mogao
izdrati da je cijelo vrijeme - kako je to bilo za mene do sada. Mnogo je bolje da je to on - ja
to bolje mogu izdrati."
Ja je tada poljubim, zagrlim i kaem: "Recite mi to ga to tako plai - i to je svaki dan,
kaete?"
"Da - oduvijek. Rei u vam. Utjeno je govoriti o tome. Ljubiasti automobil je ubio
nau Bessie. Znate nau djevojicu o kojoj sam vam priala. I on umilja da vidi ljubiasti

automobil - svaki dan ondje na cesti. I kae da ga uje i da moe osjetiti smrad maine i ulja stvar koju stavljaju u njega - znate."
"Benzin?"
"Da, i moete vidjeti da ga uje i moete vidjeti da ga vidi. Proganja ga, kao da je duh.
Vidite, on je bio taj koji ju je podigao nakon to je ljubiasti automobil preao preko nje. To
ga je promijenilo. Ja sam vidjela kako je on nosi, u njegovom naruju - a on joj je prekrio lice.
Ali on ju je vidio onako kako su je ostavili, leei u praini... Mogli ste vidjeti mjesto na cesti
gdje se to dogodilo, danima i danima."
"Zar se nisu vratili?"
"Oh, da... Vratili su se. Ali Bessie se nije vratila. Sud je izreen nad njima. Iste noi kad
je bio pogreb ljubiasti automobil se sjurio s litice - rasuo u komade - sa svim duama u
njemu. Udovica onog ovjeka vas je prve noi dovela ovamo."
"udim se da koristi automobil nakon toga." rekoh - htjela sam rei neto prikladno.
"Oh," ree gospoda Eldridgc, "ovjek se navikne. Mi neemo prestati hodati zato to je
naa djevojica poginula na cesti. Automobili su za njih prirodni kao to je hodanje za nas.
Moj stari nas doziva - siroti stari dragi. Hoe da poem van sa njim."
Ona ode, sva u urbi i u svojoj hitrosti posklizne se na stepenicama i ugane lanak. Sve
se dogodilo u minuti i gadno je uganula.
Kad sam joj ga povezala bila je u sobi, gledajui prema njemu koji je stajao neodluan,
zurei kroz prozor, sa eirom u rukama. A onda pogleda mene.
"Gospodin Eldridge ne smije propustiti svoju etnju," ree ona. "Vi poite s njim, draga
moja. Malo svjeeg zraka init e vam dobro."
Tako ja poem, shvaajui dovoljno kao da mi je rekao da on ne eli da sam s njim, a
boji se poi sam, a ipak mora po.
Ili smo cestom u tiini. Na uglu on iznenada stane, uhvati me za ruku i povue me
unazad. Njegove oi pratile su neto to ja nisam mogla vidjeti. On izdahne zadrani dah i
ree: "Mislio sam da ujem automobil kako dolazi." Bilo muje teko kontrolirati uas i ja
vidjeli kapi znoja na njegovom elu i sljepooicama. Onda se vratimo nazad u kuu.
Uganue je bilo doista gadno. Gospoa Eldridge je morala mirovati i ponovno sljedei
danja sam bila ta koja je otila s njim do ugla ceste.
Ovaj put on nije niti pokuavao sakriti to osjea: "Ondje, sluajte!", ree. "Zasigurno to
moete uti!"
Nisam nita ula.
"Nazad," prodorno vikne iznenada i mi stanemo vrlo blizu ivice. Ponovno su oi pratile
neto to mi je bilo nevidljivo i ponovno je izdahnuo zadrani dah.
"Ubit e me jednog od ovih dana," ree, "i ne bih mario kada - da nije nje."
"Recite mi," rekoh, puna vanosti, svjesne sposobnosti koju ovjek osjea pred ljudima
koji su u nevolji. On me pogleda.
"Rei u vam, Boga mi," ree. "Ne bih mogao njoj rei. Mlada damo, otiao sam tako
daleko da sam poelio biti rimokatolik, zbog sveenika kome bih mogao ispriati. Ali mogu
rei vama, bez da izgubim duu vie nego samje ve izgubio. Da li ste ikada uli priu o
ljubiastom automobilu koji se sunovratio - otiao s litice?"
"Da." rekoh. "Da."
"ovjek koji je ubio moju djevojicu je bio novi u mjestu. I nije imao oi - ni ui - inae
bi me poznavao, jer smo bili licem u lice na istrazi. I ovjek bi pomislio da e ostati kod kue
taj jedan dan, sa sputenim zastorima.
Ali ne on. On se vozikao i vozikao svuda po zemlji u svom prokletom ljubiastom
automobilu, upravo u vrijeme kad smo je sahranjivali. A u suton - magla se sputala - on se
doveze iza mene upravo na ovoj cesti i ja stanem u stranu. On se zaustavi i povie uperivi
ona prokleta svjetla direktno u moje lice: "Moete li mi rei gdje je put za Hexham,
ovjee?", upita on.
"Htio sam mu pokazati put za pakao. A to je bio moj put, ne njegov. Ne znam kako me
to spopalo. Nisam to namjeravao uiniti. Nisam mislio da u - ali prije nego sam ita znao ja
rekoh to. "Samo ravno," rekoh, "nastavite ii ravno." Onda motorna stvar zadahe, zacerlee i

on ode. Pojurim za njim pokuavajui ga zaustaviti - ali koja korist trati za tim motornim
avlima? A on je nastavio ravno. I svaki dan od tada, svaki ubogi dan, automobil dolazi,
ljubiasti automobil kojega ne vidi nitko osim mene - i nastavlja ii ravno."
"Trebate otii," rekoh, govorei kako su me nauili da govorim. "Umiljate te stvari.
Vjerojatno ste umislili cijelu stvar. Ja ne mislim da ste ikada rekli ljubiastom automobilu da
nastavi ravno. Mislim da je sve to vaa mata i ok od smrti vae jadne keri. Trebali biste
odmah otii."
"Ne mogu," ree on ozbiljno. "Kad bih to uinio netko drugi bi vidio automobil. Vidite,
netko mora vidjeti ga dok god sam ja iv. Ako to nisam ja, bit e netko drugi. A ja sam jedina
osoba koja zasluuje da ga vidi. Ne bih elio da ga itko drugi vidi - previe je strano.
Stranije je nego mislite," doda polako.
Upitam ga, hodajui pored njega niz tihi koridor, to je tako strano u ljubiastom
automobilu? Mislim da sam oekivala da e rei da je poprskan krvlju njegove keri... Ono
to je rekao bilo je: "Prestrano je da bih vam rekao," i on zadrhti.
Bila sam mlada onda i mladost uvijek misli da moe pomaknuti planine. Uvjerila sam
sebe da ga mogu izlijeiti od obmane napadajui - ne glavnu utvrdu - to je uvijek, za sam
poetak, neprobojno, ve jedan, da tako kaemo, od vanjskih branika. Namjeravala sam
uvjeriti ga da ne ode do ugla ceste u ono poslijepodnevno vrijeme.
"Ali ako ja ne budem netko drugi e ga vidjeti."
"Nee biti nikoga da ga vidi," rekoh uurbano.
"Netko e biti tamo. Zapamtite moje rijei, netko e biti ondje - i onda e znati."
"Onda u ja biti netko," rekoh. "Doite - vi ostanite kod kue sa svojom enom, a ja u
otii - ako ga vidim obeavam da u vam rei, a ako ne - dakle, onda u moi otii iste
savjesti"
"iste savjesti," ponovi on.
Prepirala sam se s njim svakog trenutka kad bih ga uspjela uhvatiti na samo. Uloim svu
svoju volju i svu svoju energiju u uvjeravanje. Iznenada, poput vrata koja pokuavate otvoriti
i koja su odolijevala svakom kljuu osim posljednjem, on popusti. Da - ja mogu otii u
koridor. A on nee poi.
Ja odem.
Obzirom da sam, kako ve rekoh ranije, poetnik u pisanju pria, moda nisam uinila
jasnim da mi je bilo teko otii - osjetila sam se u isti mah kukavicom i heroinom. Ta stvar sa
zamiljenim automobilom koji samo jedan stari seljak moe vidjeti moda vam se ini
obinim i uobiajenim. Meni nije bilo tako. Vidite, ideja o toj stvari dominirala je mojim
ivotom tjednima i mjesecima, dominirala je i prije nego sam poznala prirodu dominacije. Taj
strah je bio onaj za koji sam znala da je tjerao na etnju dvoje ljudi, strah koji su dijelili nou i
danju, koji je lijegao i dizao se s njima. Starev strah od toga i strah od njegovog straha. A
starac je bio strano uvjerljiv. Kad bi netko razgovarao s njim bilo je teko povjerovati da je
lud i da ne postoji, da ne moe postojati misteriozni stravini automobil koji je vidljiv njemu,
a nevidljiv drugim ljudima. A kad je rekao da ako on nije na cesti da e ga netko drugi vidjeti
- bilo je lako rei "glupost", ali misliti "glupost" nije bilo tako lako i osjeati "glupost" bilo je
neobino teko.
Hodala sam cestom, gore-dolje, u suton, elei da se ne pitam koji su to skriveni uasi u
ljubiastom automobilu. Nisam dozvoljavala da mi krv ue u misli. Nisam eljela da me
zavara prijenos misli ili bilo koje nametnute gluposti. Neu biti hipnotizirana da vidim stvari.
Hodala sam cestom - obeala sam da u stajati blizu ugla pet minuta i stajala sam ondje
u sve dubljem sutonu, gledajui prema dolinama i moru. Vidjele su se bijele zvijezde. Sve je
bilo mirno. Pet minuta je dugo vremena. Drala sam sat u ruci. etiri - etiri i pol - etiri i
trietrt. Pet. Istog trena se okrenem. I onda vidjeh da me je on pratio - stajao je desetak metara
dalje - i lice mu je bilo okrenuto od mene. Bilo je okrenuto prema automobilu koji je iao
cestom - dolazio je brzo i prije nego je doao do mjesta gdje se on nalazio znala sam da je
straan. Bacim se unazad u pucketavo golo bunje kako bih napravila mjesta za prolazak
stvarnog automobila - mada sam znala da nije stvaran. Izgledao je stvaran - ali znala sam da
nije.

Kako mu se pribliavao on korakne unazad i onda naglo krikne. ula sam ga. "Ne, ne,
ne, ne - ne vie, ne vie," bilo je ono to je vikao i s time se baci na cestu pred automobil i
iroke gume predoe preko njega. Onda auto projuri pokraj mene i ja spazim sav uas koji je
bio. Nije bilo krvi - to nije bio uas. Boja je bila, kako je ona rekla, ljubiasta.
Doem do njega i dignem mu glavu. Bio je mrtav. Sada sam bila sasvim mirna i sabrana
i osjeala sam da sam time vrlo vrijedna povjerenja. Odem do kolibe gdje su radnici pili aj okupili su ljude i pojurili.
Kad sam rekla njegovoj eni prva jasna stvar koju je rekla bila je: "Bolje za njega. to
god da je uinio, sada je platio za to -" Dakle izgledalo je kao da je znala - ili pretpostavljala vie nego je on mislio.
Ostala sam s njom sve do njene smrti. Nije dugo ivjela...
Vi vjerojatno mislite kako je starca sruio i ubio pravi automobil, koji je doao tim
putem od svih drugih, u taj sat od svih sati i koji je od svih boja bio sluajno ljubiast. Pa,
stvarni automobil ostavlja trag tamo gdje te ubije, zar ne. Ali kad sam digla starevu glavu s
ceste nije bio traga na njemu, nije bilo krvi - ni slomljenih kostiju - kosa mu nije bila
raupana, ni njegova odjea. Kaem vam da nije bilo ni malo prljavtine na njemu, osim
ondje gdje je dodirnuo cestu padajui. Nije bilo tragova guma u blatu.
Automobil koji ga je ubio doao je i otiao kao sjena. Kad se bacio dolje malo se
pomaknuo tako da oba kotaa preu preko njega.
Umro je, lijenik je rekao, od srca. Ja sam jedina osoba koja zna da ga je ubio ljubiasti
automobil koji je, nakon to ga je ubio, bez zvuka otiao prema moru. I automobil je bio
prazan. Nikoga nije bilo unutra. Bio je to samo ljubiasti automobil koji je iao cestom brzo i
neujno i bio je prazan.

KUA TIINE
Lopov je stajao blizu visokog zida i gledao i desno i lijevo. S desne strane cesta je bila
bijela i zavojita, leei poput uvijene vrpce preko irokog sivog ramena brijega, s lijeva je
naglo skretala prema rijeci; iza gaza, rijeka je nestajala u zavoju koji se kilometrima protezao
kroz zelene movare.
Nije se micala ni malo. Nije bilo putnika u to doba na takvoj cesti.
Lopov pogleda dolje, dok je vrh planine bio obasjan zalaskom sunca i prema sivozelenim maslinicima u njenom podnoju. Terase maslina bile su mrane u sutonu, ali njegove
otre oi nisu proputale ni najmanju varijantu ili pomicanje svjetlosti i sjena. Nita se nije
micalo ondje. Bio je sam.
Onda, okreui se, pogleda ponovno zid iza sebe. Njegovo nalije bilo je sivo i turobno,
ali po njegovu vrhu, u pukotinama nazubljenog kamenja raslo je naranasto cvijee i
zijevalice boje sumpora koje su sjale u sumaglici trave boje perja. Pogledao je ponovno
mjesto gdje je neto kamenja palo s nazubljenog vrha - palo je iza zida jer nita nije lealo
vani na cesti. Debela grana monog drveta skrivala je rupu sa svojom zelenom pelerinom od
oiju nekog sluajnog namjernika; ali lopov nije bio sluajni namjernik i iznenadio je jedino
nevjerstvo velikog zida na vlastitu korist.
Sluajnom namjerniku, takoer, zid bi se inio apsolutnim, nepobitnim. Njegovo vrsto
kamenje, vrsto slijepljeno bukom koja je bila gotovo jednako tvrda, nije samo pokazivala
inat, nudila je inat - prijetnji. Ali lopov je izuio svoj zanat; vidio je da se buka moe
olabaviti tu, malo slomiti tamo i sada su komadii pali ukajui na suhu, prasnu travu pored
ceste. On se odmakne, odrazi se dva brza koraka i skoi naglo i okretno kao maka, zgrabi zid
tamo gdje je bila rupa i povue se prema gore. Onda otare ruke o koljena, ruke su mu bile
krvave od toga to je naglo zgrabio grubo kamenje i sjedne sa strane na zid.

Razmakne lisnate grane i pogleda dolje; ispod njega lealo je kamenje koje je palo sa
zida - ve je trava rasla na breuljku koji su napravili. Dok je gurao grane meu zelenim
liem svjetlost zalazeeg sunca mu zaslijepi oi.
Bilo je poput udara. Mlako skoi sa zida i stajao je u sjeni drveta - gledajui,
oslukujui.
Pred njim se protezao park - irok i miran: istokan tu i tamo drveem i prekriven
zlatom koje se slijevalo sa zapada. Zadrao je zrak i oslukivao. Nije bilo vjetra koji e
uznemiriti lie da pone ukat to bi moglo zavarati i odvratiti najprodornijeg i najhrabrijeg;
samo pospano ivkanje ptica i mali nagli njihovi pokreti u tamnoj privatnosti gustih grana.
Ondje u prostranom parku nije bilo nikakvih znakova drugih ivih stvorenja.
Lopov je njeno hodao ispod zida tamo gdje je drvee bio najgue i nakon svakog
koraka zastao bi pa pogleda i poslua.
Posve naglo je doao do male kolibe pokraj velikih vrata od kaljenog eljeza s
mramornim stupovima na kojima su bila dva suhonjava grifona, zatitnici plemenite kue ija
je ovo bila zemlja. Lopov se povue u sjenu i ostade miran, samo je njegovo srce lupalo. Bio
je miran kao deblo drveta pokraj, gledajui, oslukujui.
Rekao je sebi da nita ne uje - ne vidi nita - ali ipak je bio svjestan stvari. Da vrata
kolibe nisu zatvorena, da su neki od prozora razbijeni i da su u mali vrt odletjeli slama i
otpatci kroz otvorena vrata i da je trava izmeu kamenih stuba i praga nekoliko centimetara
visoka. Kad je toga postao svjestan iskorai i ue u kolibu. Sva neista tuga malog
naputenog doma doeka ga - slomljeni vrevi, savijene tave, stare krpe i narataji prasne
nepominosti.
"Ovdje nikoga nije bilo od kada je stari uvar umro. Rekli su istinu," ree lopov i pouri
se napustiti kolibu, jer niega u njoj nije bilo io bi ikoji ovjek poelio - samo opustoenost i
sjeanje na smrt.
I tako krene, polako, meu drveem i krivudajui doe blie velikoj kui koja je stajala
u zidom ograenom vrtu usred parka. Iz daleka, iznad zelenog vala drvea kojeg je bilo okolo,
mogao je vidjeti kako se crni tornjevi diu u sutonu; a izmeu drvea bljeskove bijelog
mramora gdje ga je slaba siva svjetlost doticala s istoka.
Kreui se polako - oprezno, s pozornou, oiju koje su stalno gledale desno i lijevo,
uiju koje su osjetile intenzivnu tiinu jae nego su mogle osjetiti bilo kakvu buku - lopov
stigne do niskog zida vrta na zapadnoj strani. Posljednje crvenilo sunevog odsjaja osvijetlilo
je njegove mnogobrojne prozore i prostrano mjesto blistalo je pred njim na trenutak prije
nego je svjetlost nestala iza crne prepreke drvea, ostavljajui ga licem u lice s blijedom
kuom, iji prozori su sada bili crni i prazni i izgledali su kao oi koje ga promatraju. Svaki
prozor bio je zatvoren; u prizemlju su bili zatieni aluzinama; kroz staklo gornjih mogao je
vidjeti farbana nalija roleta.
Iz daleka je uo i poznavao pljuskanje fontana i sada je mogao vidjeti njihove bijele
promjenjive stupove kako se diu i padaju na pozadini terase. Vrt je bio pun nenjegovanih
rua koje su se vukle po podu; i teki, sretni miris rua, jo toplih od sunca, provlaio se
mjestom uveliavajui tugu njihove zamrene opustoenosti. udni likovi sjali su u sve
dubljem sutonu, ali bili su preblijedi da izazovu strah. Oduljao se u ugao gdje je psiha bila
isklesana u mramoru i iza njenog pijestala se uuri. Izvadio je iz depa hranu, jeo je i pio.
A izmeu zalogaja sluao i promatrao.
Mjesec je izaao i odbijao blijedu svjetlost od lica kue i mramornih udova statua, a
sjajna voda fontana privlaila je mjeseevu svjetlost u nepromjenjivu promjenjivost svog
dizanja i padanja.
Neto zauka i pomakne se meu ruama. Lopov se ukoi: srce mu je iznenada bilo
prazno; on zadri dah. Kroz sve dublje sjene neto se bjelasalo; i nije bilo mramorno jer se
micalo i dolazilo prema njemu. Tada tiina noi bi razbijena krikom dok je bijeli oblik klizio
u mjeseini. Lopov ponovno pone vakati i novi lik zablista za prvim. "Proklete zvijeri!",
ree i potegne jo jedan gutljaj iz svoje boce dok su bijeli pauni nestajali u sjenama drvea, a
tiina noi postade jo jaa.

U mjeseini lopov stade hodati okolo kue, odguravajui bijeli vrijes koji se vjeao za
njega - i sada postajui hrabriji on stade provirivati kroz vrata i prozore. Svi su bili vrsto
zatvoreni kao vrata grobnice. I tiina je bila sve dublja kako je mjeseina jaala.
Postojao je jedan mali prozor, visoko gore, na kojemu nije bilo roleta. On pogleda
prema njemu; odmjeri udaljenost od zemlje i od najblie grane velikog drveta kestena. Onda
krene pod avenijom kestena glave zabaene oiju fiksiranih na misteriju njihovih prepletenih
grana.
Kod petog drveta se zaustavi; skoi na najniu granu, promai je, skoi opet, uhvati i
povue cijelo svoje tijelo. Onda se uspne, puui i njiui se dok je lie, uznemireno
njegovim napredovanjem, ukalo na savijenim granama, on proe s tog drveta na sljedee brz, siguran, ne zastajkujui. I tako od drveta do drveta, dok nije bio na posljednjem stablu - i
na grani koja se protezala dodirujui mali prozor svojim liem.
On se zanjie. Grana se savije, zakrcka i slomila bi se, ali onda u jedinom moguem
trenu lopov se zanjie naprijed, osjeti rub prozora pod svojim stopalom, pusti granu, skoi i
stane, pritijenjen uz okvir, drei rezbareni kamen rukama. Gurne koljena kroz prozor,
ekajui da se zveket padajueg stakla smiri u tiini, otvori prozor i uulja se unutra. Naao se
u hodniku: mogao je vidjeti dugu liniju bijelih prozora i zrake suneve svjetlosti kako padaju
preko drvena poda.
Izvadi svoju lopovsku svjetiljku - visoku i tanku poput visoke ae - upali ju i odulja se
tiho hodnikom, oslukujui izmeu koraka sve dok tiina nije bila poput zujanja u njegovim
uima.
I polako, kradomice stade otvarati vrata za vratima; sobe su bile prostrane i prazne - uto
svjetlo njegove svjetiljke koje je obasjavalo uglove ree mu to. Neki jadni, obini namjetaj
mogao je razabrati, zastore ili tu i tamo klupu, ali ne ono to je traio. Tako je velika bila kua
da mu se naposljetku uini da je mnogo sati lutao po njenim galerijama, uljajui se preko
irokih stuba, otvarajui kripava vrata u tamnim, praznim sobama ija tiina je bila jo
upornija u njegovim uima.
"Ali tako je kako mi je rekao," ree u sebi, "ni ive due nema na ovom mjestu. Starac sluga u ovoj velikoj kui - rekao mi je; on je znao i naao sam sve upravo onako kako mi je
rekao."
Onda se lopov okrene od nadsvodene praznine velikog stubita i u udaljenom kutu
predvorja nae se kako apue jer mu se sada inilo da nite ne bi posluilo osim da ova
buna tiina bude utiana ljudskim glasom.
"Starac je rekao da e biti tako - sva praznina i nita da ovjek profitira; i on je umro
dok sam ga njegovao. Dragi Isuse! Kako nam se vraaju naa dobra djela! I rekao mi je kako
je nestao posljednji iz velike obitelji a da nitko nije znao gdje. A prie koje sam uo u gradu kako velika nije nestao, ve ivi ovdje skriven - to nije mogue. U ovoj kui je smrtna
tiina."
Navlai usne jezikom. Nepominost mjesta inilo se kao da ga pritie poput vrste
tvari. "To je kao mrtvac ovjeku na ramenima." pomisli lopov i on se uspravi i apne
ponovno: "Starac je rekao: 'Vrata s urezanim grifonom i vijencem rua i sedma rua uva
tajnu njegovog srca'."
S tim lopov ponovno krene naprijed, uljajui se njeno preko zraka mjeseine niz
hodnik.
A nakon dugo vremena on pronae naposljetku, uz ugao velikog kamenog stubita iza
tapiserije s paunima i borovima koja je pljesnivila, vrata, a na njima izrezbarenog grifona oko
kojeg je bio vijenac rua. Gurne prste duboko u srce svake izrezbarene rue i kad pritisne ruu
koja je bila sedma u nizu od grifona osjeti kako se unutarnji dio pomie pod njegovim prstima
kao da pokuava pobjei. I tako pritisne jae, naslanjajui se na vrata sve dok se ne otvore i on
proe kroz njih ogledajui se za sobom da vidi da ga netko ne prati. Vrata se zatvore kako je
uao.
I sada je bio, inilo se, u drugoj kui. Sobe su bile velike i plemenite kao i one u praznoj
tiini koju je istraio - ali ove sobe inile su se tople ivotom, a ipak nisu prijetile, ni
uasavale. U slaboj utoj svjetlosti lampe iz tame dolazile su natruhe njenog okrunjenog

velianstvenog, ekstravagantnog obilja krasnih predmeta koje nikada u svom ivotu nije ni
sanjao, mada mu je cijeli ivot bio san o krasnom blagu koje bogatai skrivaju i koje, lopov
koji je vjet i spretan, moe uiniti svojim.
Prolazio je kroz sobe, okreui svjetlost svoje lampe na ovu i onu stranu i ak je i tama
zadravala vie nego je svjetlost otkrivala. Znao je da debele tapiserije vise sa zidova,
barunasti zastori prekrivali su prozore; njegova ruka, nestrpljivo istraujui, osjetila je
bogate rezbarije na stolcima; veliki krevet je bio presvuen svilenom posteljinom istkanom
zlatnom niti sa sjajnom udnom zvjezdanom napravom. iroki ormari odbljeskivali su od
njegove svjetiljke s upitnim slabim bijelim smijehom srebra; visoki kabineti se nisu, sa svom
njihovom rezerviranou, suzdrali da priznaju o zlatu i iz kutija ije je duine obasjao
svojom svjetiljkom, dolo je drhtavo priznanje bogatog nakita. I sada, naposljetku, kad su se
rezbarena vrta zatvorila izmeu njega i otre tiine naputenih hodnika, lopov osjeti iznenadnu
sreu u srcu, osjeaj da je pobjegao u sigurnost. Bio je sam, a ipak na toplom i u drutvu.
Tiina ovdje vie nije bila uasna, ve tjeiteljska, prijateljska.
I, dosta, sada nije bio sam. Obilno bljetavilo oko njega, plijen koga su duga stoljea
stvorila da ga epa bogata obitelj - to su bili drugovi njegova srca.
On otvori sjenilo svoje lampe i digne je visoko iznad svoje glave. Soba je i dalje
zadravala polovicu svojih tajni. Diskreciju tame trebalo je ukloniti. Mora vidjeti ovaj sjaj ne u nezadovoljavajue mutnim detaljima, ve osvjetljavajui velianstvenu masu toga svega.
Oskudna zraka svjetlosti lampe ga je smetala. Skoi na stol za ruavanje i pone paliti napola
sagorene svijee lustera. Bilo je stotine svijea i on ih upali sve tako da se luster njihao kao
golemi iv i dragulj u centru dvorane. Onda, kako se okrenuo, sve boje sobe ga zaskoie.
Purpur kaua, zeleni bljesak delikatnog stakla, plava boja tapiserija i iv i skerlet barunastih
zastora i s bojom iskoi bjelilo srebra, uta boja zlata i vatra obojena mnogim bojama udnog
unutarnjeg rada i ukraenih kovega, dok je lopov stajao zaprepaten ushienjem tim udnim,
naglim otkrivenjem ovog prikrivenog bljetavila.
Obilazio je zidove s upaljenom svijeom u ruci - vrui vosak padao je po njegovim
prstima dok je hodao - osvjetljavajui jedan za drugim svijee u svjenjacima sa srebrnim
staklenim sjenilima. U spavaonici se naglo povue, licem u lice sa smrtno blijedom prilikom s
crnim oima koje su bljetale prema njemu trijumfom i oduevljenjem. Onda se glasno
nasmije. Nije prepoznao vlastito licu u udnim dubinama zrcala. Nije tu bilo svjenjaka kao
drugdje ili bi u protivnom prepoznao to je. Bilo je to uokvireno venecijansko staklo udesno, sjajno, neodoljivo.
Lopov ispusti svijeu i zabaci ruke iroko pokretom krajnje enje.
"Kad bih to sve mogao odnijeti! Sve, sve! Svaku krasnu stvar! Neke prodati - manje
lijepe, i ivjeti s drugima do konca mojih dana!"
I tada ga obuze ludilo. Tako malo toga je mogao odnijeti sa sobom; ipak sve je bilo
njegovo - njegovo za uzeti - ak i ogromne tapiserije i goleme vaze od istog srebra, preteke
da bi ih mogao podii - ak i to je bilo njegovo: nije li ih pronaao, svojom vlastitom
vjetinom i lukavou? Hodao je po sobama, dodirujui jedan za drugim krasne, rijetke
stvari. Milovao je zlato i dragulje. Grlio je rukama velike srebrne vaze; omatao je oko sebe
teki crveni barun zastora gdje su grilbni sjali izvezeni zlatom i drhtao sa zadovoljstvom na
meki dodir njegova zagrljaja. Otkrio je, u visokom ormaru, udno oblikovane boce vina, vina
kakvog nikada nije okusio i pio je polako - malim gutljajima - iz srebrnog pehara i zelenih
venecijanskih aa i ae rijetkog ruiastog kineskog porculana, znajui da je bilo koja od
posuda iz kojih pije vrijedna dovoljno da besposliari cijelu godinu. Za lopova koji je izuio
svoj zanat dio je lopovskog znanja da zna procijeniti vrijednost stvari.
Bacao se na bogate dvosjede, sjedio na dostojanstvenim rezbarenim stolcima, taktovima
se naslanjao na stolove od ebanovine. Zagnjurio svoje vrue lice u hladnu, glatku posteljinu
velikog kreveta i udio se to je jo uvijek mirisna kao da je ondje slatka ena spavala prole
noi. Muvao se amo-tamo smijui se od istog zadovoljstva i radei za sebe neobuzdani
karneval zadovoljstva onime to posjeduje.
Na taj nain no doe kraju i s noi njegovo se ludio utia. Tako naposljetku on krene
meu blago - ne vie gledajui ga kao ljubavnik, ve ga gledajui oima idova - odabrao je

ono drago kamenje za koje je znao da je najvrijednije i stavi ih u torbu koju je ponio, a s njim
i fini zlatni filigranski rad i vreve iz kojih je pio vino. Mada su bili samo od srebra, nije ih
htio ostaviti. Zeleno venecijansko staklo i ae je polomio jer rekao je: "Nijedan ovjek koji
ima manje sree od mene noas, nee iz njih ikada vie piti." Ali nije unitio nita vie od
krasnih stvari jer ih je volio.
Onda, ostavljajui niske, neravne ostatke svijea i dalje upaljenima on se okrene prema
vratima od kuda je doao. Bila su ondje dvoja vrata, jedna do drugih, na njima izrezbareni
ljiljani, izmeu njih ploa na kojoj je grifon i sedam rua bilo izrezbareno. Pritisne prstom
srce sedme rue, gotovo se i ne nadajui da e se ploa pomaknuti i doista nije; i upravo je
namjeravao potraiti tajnu oprugu meu ljiljanima kad primijeti kako su se jedna od onih
vrata ipak malo otvorila. I on proe kroz njih i zatvori ih za sobom.
"Moram paziti na svoje blago," ree. Ali kad je proao kroz vrata i zatvorio ih i digao
ruku da podigne tapiseriju koja ih je izvana pokrivala njegova ruka dodirne samo prazninu,
zrak, i odmah je shvatio da nije izaao kroz vrata na koja je uao.
Kad upali svjetiljku ukaza mu se nadsvoeni prolaz iji su pod i zidovi bili od kamena i
gdje je zrak bio vlaan te je smrdjelo po plijesni, kao u podrumu koji dugo nije otvaran. Sad je
bio smiren i soba s vinom i blagom inila se kao jako daleko, mada su ga samo vrata i
trenutak dijelili od nje i mada je neto vina bilo u njegovom tijelu i neto blaga u njegovim
rukama. Pone traiti put u tihu no koja je bila vani, jer ovo se za njega inilo nebom i
sigurnim, obzirom da je, nakon zatvaranja vrata, zatvorio za sobom toplinu i svjetlost i
drutvo. Ponovno je bio zatvoren meu zidovima i ponovno mu je prijetila navala tiine koja
je bila prisutna. Ponovno mu se inilo da se mora paljivo uljati, mora zadravati dah prije
nego izae iza zavoja - jer stalno je osjeao da nije sam, da je blizu njega neto, da je dah te
osobe takoer tu.
I tako je krenuo mnogim prolazima i stubama i nije mogao pronai izlaz: i nakon dugo
vremena odulja se drugim putem do vrata kojima je nesvjesno zatvorio sebe od sobe gdje je
bilo mnogo svjetla, vina i blaga. Strah ga obuze na ovom tamnom mirnom mjestu i udarao je
rukama po vratima i glasno vikao, sve dok se eho njegova krika nije odbio od krinog svoda i
prekrio ga u tiini.
Ponovno se potajno uljao hodnicima i ponovno nije mogao nai puta osim to se, nakon
mnogo lutanja, ponovno naao kod vrata od kojih je krenuo.
I sada strah od smrti stade udarati u njegov mozak kao da ga netko mlati ekiem.
Umrijeti ovdje poput takora u zamci, nikad ponovno ne vidjeti sunce, nikad se ne popeti na
prozor ili vidjeti krasne dragulje kako sjaje pod njegovom svjetiljkom, ve lutati i lutati meu
zidovima bez kraja dok ne umre i dok takori, primajui ga u svoje bratstvo, ne prekriju
njegovo mrtvo tijelo.
"Roen sam kao budala." pomisli lopov.
I onda jo jednom krene kroz vlagu i tamu nadsvodenih hodnika, traei izlaz, ali
uzalud.
Tek naposljetku, u uglu kod stupa, pronae mala vrataca i stube koje su vodile prema
dolje. I on krene njima, lutajui po hodnicima i podrumima, s tekom tiinom oko sebe i
oajem koji postaje dubok i hladan poput gljiva oko njegovog srca i u njegovom mozgu strah
od smrti tukao je poput ekia.
Sasvim nenadano u njegovom lutanju, koje je postalo besciljno ludilo, postajui sve
manje pretraga, a sve vie borba protiv ustrajne tiine, on naposljetku ugleda svjetlost - bila je
to dnevna svjetlost koja je dolazila kroz otvorena vrata. Stajao je kod vrata i udisao jutarnji
zrak. Sunce se diglo i dodirnuta vrhove tornjeva kue s bijelim odsjajem; ptice su glasno
pjevale. Bilo je jutro, dakle, a on je bio slobodan ovjek.
Ogledao se da nae put do parka i od tuda do slomljenog zida i bijele ceste kojom je
doao mnogo vremena ranije. Jer vrata su se otvarala prema unutranjem zatvorenom
dvoritu, koje je i dalje bilo u sjenama, mada je sunce sjalo u poloaju iznad njega - dvoritu
gdje je visoki korov rastao gust i vlaan. Nona rosa bila je na njemu.
Dok je stajao i promatrao bio je svjestan niskog, zujeeg zvuka koji je dolazio s druge
strane dvorita. Probijao se kroz korov prema njemu i osjeaj prisutnosti u tiini ponovno ga

obuze vie nego ikad u tamnoj kui, mada je bio dan i ptice su veselo pjevale i dobro sunce
sjalo je hrabro odozgo.
Kako je odguravao u stranu korov koji je rastao do struka on nabasa na neto to mu se
omota oko stopala poput zmije. Ustukne i pogleda dolje. Bio je to dugi, vrsti, teki, uvojak
enske kose. I malo dalje leala je enska haljina i enina ruka te zlatna glava i njene oi; i
sve oko mjesta gdje je leala vrvjelo je mukama i crnilo se od njih.
Lopov to ugleda, okrene se i pobjee nazad do vrata i dolje niz stube i kroz labirint
nadsvoenih hodnika - pobjee u tamu i praznih ruku jer kad je doao blizu onoga to je kuu
zavelo u tiinu ispustio je lampu i blago i kao divlji pobjegao, dok ga je uas u dui tjerao
naprijed. Strah je mudriji od lukavosti i tako ono to je satima traio svjetiljkom i svom
svojom lopovskom lukavou, da pronae put... Traio je uzalud, u tami i na slijepo, bez
razmiljanja ili volje, bez zastajkivanja ili zapreke, nae put koji je vodio do vrata, zatvori,
zastane i pobjee kroz razbueni vrt pun rua i preko rosnoga parka.
Skoi sa zida na cestu i stajao je tamo otro gledajui desno i lijevo. Na desno cesta je
bila bijela i zavijala je, poput uvijene vrpce sve do velikog, sivog brda: na lijevo, cesta je
zavijala prema rijeci. Nita se nije micalo, niti malo. Nije bilo putnika u to doba, na takvoj
cesti.

IZ TAME
Moda je bio oblik ludila. Ili je moda zaista bilo ono to nazivaju opsjednutou. Ili je
moda - mada se ne pretvaram razumijeti kako - razvio, kroz intenzivnu patnju, esto ulo
vrlo nervozne, krajnje napete prirode. Neto ga je sigurno dovelo do Njih. A za njega Oni su
bili jedno.
On mi je ispriao prvi dio prie, a posljednji sam vidio vlastitim oima.
Odlomak I
Haldane i ja bili smo prijatelji od kolskih dana. Ono to nas je prvo zbliilo bila je
zajednika mrnja prema Visgeru, koji je dolazio iz naeg dijela zemlje. Njegovi su poznavali
nae doma, pa se odmah okomio na nas kad je doao. Bio je najnetolerantnija osoba, djeak i
mukarac, kojeg sam ikada znao. Nije govorio lai. I to je bilo u redu. Ali nije se zaustavljao
na tome. Kad bi ga tko pitao da li je neki drugi momak uinio neto nedozvoljeno ili upleten u
neku nepodoptinu on bi uvijek rekao: "Ne znam, gospodine, ali vjerujem da je." Nikad nije
saznao - pobrinuli smo se za to. Ali ono u to je vjerovao uvijek je bilo u redu. Sjeam se
kako mu je Haldane zavrtao ruku da kae kako je saznao ono s trenjama, a on je samo rekao:
"Ne znam - jednostavno sam osjeao. I bio sam u pravu, vidite." to da uinite s takvim
momkom?
Odrasli smo, postali mukarci. Bar Haldane i ja. Visger je postao prevarant. Bio je
vegetarijanac, trezvenjak i istunac te znanstvenik i sve one stvari koje prevaranti jesu - ali
nije bio obian prevarant. Poznavao je razne stvari koje nije trebao znati, koje nije mogao
znati na neki uobiajeni pristojan nain. Nije bilo da je stvari saznavao. On ih je jednostavno
znao. Jednom, kad sam bio jako alostan, on doe u moju sobu - bili smo svi na posljednjoj
godini Oxforda - i priao je o stvarima o kojima sam ja jedva ita znao. Upravo zbog toga
sam otiao u Indiju te zime. Dovoljno je bilo to sam bio nesretan, sve i da ta zvijer ne zna sve
o tome.
Nije me bilo godinu dana. Na povratku, razmiljao sam kako e biti odlino ponovno
vidjeti starog Haldanea. Ako sam imalo razmiljao o Visgeru elio sam da je mrtav. Ali nisam
ga se puno sjeao.
Doista sam elio vidjeti Haldanea. Uvijek je bio radostan momak, ljubazan i
jednostavan, astan, napet i pun praktine simpatinosti. eznuo sam vidjeti ga, da vidim

osmijeh u njegovim plavim oima, gledajui kroz mreicu bora od smijeha oko njih, uti taj
njegov radostan smijeh i osjetiti stisak njegovih velikih ruku. Ravno s dokova sam poao do
njegovih soba u Gray's Innu i naoh ga hladnog, blijedog, aneminog, sumornih oiju i
mlitavih ruku, a blijede usne se osmjehnue bez veselja i takve izgovorie dobrodolicu.
Bio je okruen neredom neurednog namjetaja i osobnih predmeta napola upakiranih.
Neke velike kutije stajale su vezane i sanduci s knjigama, puni, ekajui da na njih budu
zakucane daske.
"Da, selim se," ree. "Ne mogu podnijeti ove sobe. Neto je prokleto u njima - neto
vraki greno. Odlazim sutra."
Jesenski zalazak sunca punio je uglove sjenama. "Dobio si krzno," rekoh, samo da neto
kaem, jer vidio sam veliki sanduk s krznom kako lei vezan zajedno s drugima.
"Krzna?", okrene se. "Oh, da. Puno hvala. Da. Zaboravio sam na krzna." Nasmije se,
samo iz pristojnosti, pretpostavljam, jer nije bilo niega smijenog u krznima. Bilo ih je
mnogo i bila su fina - najbolja koja sam mogao kupiti i spakirao sam ih i poslao kad mi je srce
bilo puno tuge. On je stajao promatrajui me i nita nije govorio.
"Doi, idemo na veeru." rekoh to sam radosnije mogao.
"Zauzet sam." odgovori nakon male stanke i baci pogled po sobi, "gledaj - strano mi je
drago to te vidim - kad bi bar ti poao i naruio veeru - ja bih sam siao - samo - dakle, vidi
kako je."
Otiao sam. A kad sam se vratio on je raistio prostor oko vatre i pomaknuo veliki stol
tamo. Veerali smo uz svjetlost svijee. Pokuao sam biti zabavan. On je, siguran sam,
pokuao isto. Nismo uspjeli, nijedan od nas. A njegove oronule oi promatrale su me cijelo
vrijeme, osim u onim kratkim trenucima kad bi, bez da okree glavu, pogledao preko ramena
u sjene koje su se naguravale oko malog osvjetljenog prostora u kojemu smo sjedili.
Kad smo zavrili s veerom i kada je sluga doao i pokupio sude, vrsto pogledam
Haldanea, koji je zastao u nekoj besmislenoj anegdoti, i pogledao me ispitivaki. "Dakle?",
rekoh.
"Nisi sluao," ree on iznervirano. "toje bilo?"
"Bolje ti meni reci," rekoh.
Bio je tih, bacio je jedan od onih kratkih pogleda sjenama i ustao potaknuti vatru da bi znao sam - svjetlost osvjetlila svaki kutak sobe.
"Sav se raspada," rekoh zabrinuto. "to se dogaa s tobom? Vino? Karte? Kocka?
ena? Ako mi nee rei, bolje reci svom lijeniku. Pa dragi mome, ti si propao ovjek."
"Drago mi je imati prijatelja poput tebe na ovakvom mjestu," ree i nasmijei se
mehanikim osmijehom kojeg uope nije bilo ugodno vidjeti.
"Ja sam prijatelj kog treba, mislim. Misli li da sam slijep? Neto je polo po zlu i neto
si uzeo. Morfij moda? I uivao si u toj stvari sve dok nisi izgubio svaki smisao za mjeru. Van
s tim, mome stari. Kladim se u dolar da nije tako strano kako misli."
"Kad bih ti mogao rei - ili bilo kome," ree on polako, "ne bi bilo tako loe koliko jest.
Kad bih ikome mogao rei, tebi bih rekao. A ak i kako stvari stoje, rekao sam ti vie nego
sam ikome rekao."
Nita vie nisam mogao izvui iz njega. Ali navaljivao je da ostanem - dat e mi svoj
krevet, a on e spavati na podu, rekao je. Ali ja sam iznajmio sobu u Victoriji i oekivao sam
potu. Stoga ga napustim, poprilino kasno - stajao je na stubama, drei svijeu preko
ograde da mi posvijetli silazak.
Kad sam se vratio sljedeeg jutra, on je otiao. Ljudi su unosili njegov namjetaj u
velika kola koja su imala natpis velikim slovima Pantechnicon.
Portiru nije ostavio nikakvu adresu i odvezao se s dva putna kovega - do Waterlooa,
portir je tako mislio.
Pa, ovjek ima pravo na monopol nad vlastitim nevoljama ako tako odlui. A bio sam i
dovoljno preokupiran svojim vlastitim brigama.

Odlomak II
Prolo je ve godinu dana kad sam Haldanea ponovno vidio. U to vrijeme imao sam
sobe u Albanyju i on se pojavio ondje jednoga jutra, vrlo rano, doista - zapravo prije doruka.
I ako je ranije izgledao strano, sad je izgledao gotovo strano. Njegovo lice izgledalo je kao
da se istroilo, poput koljke kamenice koja je godinama bila dva put dnevno bacana s mora
na obalu, sva utuena. Ruke su mu bile mrave poput ptijih kandi i drhtale su poput
uhvaenih leptira.
Zaelim mu dobrodolicu s iskrenim entuzijazmom i natjeram ga da dorukuje. Ovaj
put, odluio sam, neu postavljati pitanja. Jer vidio sam da nisu bila potrebna. On e mi rei.
On e mi sada doista rei. Doao je da mi kae, ako ni zbog ega drugog.
Upalim lampu - napravim kavu i avrljam pri tom s njim, i jeo sam i pio i ekao na
njega da pone. A ovako je poeo:
"'Namjeravam." ree on, "ubiti se - oh, ne uznemiravaj se," pretpostavljam da sam rekao
ili izgledao nekako, "neu to uiniti ovdje ili sada. Uinit u to kad budem morao - kad vie
ne budem mogao izdrati. Ali elim da netko zna zato. Ne elim osjeati da sam jedino ivo
bie koje zna. A u tebe mogu imati povjerenja, zar ne?"
Promrmljao sam neto uvjeravajui.
"Volio bih kad bi mi, ako nema nita protiv, dao rije da nee ivoj dui rei ono to
u ti ispriati, sve dok god sam ja iv. Kasnije... Moe rei kome hoe." Ja mu dadoh rije.
Sjedio je tih, gledajui u vatru. Tad slegne ramenima.
"udno je kako je teko to rei," ree i nasmijei se. "injenica je - zna onu zvijer,
Georgea Visgera."
"Da," rekoh. "Nisam ga vidio od kad sam se vratio. Netko mi je rekao da je otiao na
neki otok ili da propagira vegetarijanstvo meu kanibalima. Kako god on nam nije na putu,
loe za njega."
"Da," ree Haldane, "on nam nije na putu. Ali ne propagira nita. Zapravo, on je mrtav."
"Mrtav?", bilo je sve to sam zaprepaten mogao pitati.
"Da," ree, "nije to ope poznato, ali je."
"Od ega je umro?", upitam, mada nisam mario. Sama ta gola injenica bila mi je
dovoljna.
"Zna kako se taj momak volio mijeati. Uvijek je sve znao. Srce srcu govori - i sve je
na istac i otvoreno. Dakle, umijeao se izmeu mene i jo nekoga - rekao joj je hrpu lai."
"Lai?"
"Pa, stvari su bile istinite, ali on je od njih uinio lai na nain na koji ih je ispriao zna." Znao sam. Kimnem. "I ona me izbacila. I ona je umrla. A nismo ak bili ni prijatelji.
Nisam je mogao vidjeti... Prije... Nisam mogao ak... Oh, moj Boe... Ali otiao sam na
pogreb. On je bio ondje. Pitali su ga. A onda sam se vratio u svoj stan. I sjedio sam tamo,
razmiljajui. I onda je doao on."
"On bi to napravio. Bilo je to upravo to bi napravio. Zvijer! Nadam se da si ga izbacio."
"Ne, nisam. Sluao sam to ima za rei. Doao je rei: 'Bez sumnje sve je to za dobro.' A
on nije znao nita o stvarima koje joj je rekao. Samo je nagaao. Dobro je pogodio, proklet
bio. Kakvo on ima pravo pogaati? I rekao je da je sve to za dobro, jer, osim toga, bilo je
ludila u mojoj obitelji. I to je otkrio takoer."
"A ima li?"
"Ako ima, ja za to nisam znao. A to je zato je tako bilo bolje. I onda ja rekoh: 'Nije bilo
ludila u mojoj obitelji ranije, ali sada ga ima,' i zgrabim ga za vrat. Nisam siguran da li sam ga
namjeravao ubiti. Kako god, ubio sam ga. to si rekao?"
Nisam rekao nita. Nije lako razmiljati o taktinim i prikladnim stvarima za rei kad ti
tvoj najstariji prijatelj kae da je ubojica.
"Kad sam uspio maknuti svoje ruke s njegova vrata - bilo je to teko kao skidanje ruica
sa galvanske baterije - on padne kao pokoen na sag. I ja vidjeh to sam uinio. Kako to da
ikad otkriju ubojice?"
"Nemarni su, pretpostavljam," zauh sebe kako govorim, "izgube ivce."

"Ja nisam," ree on. "Nikad nisam bio mirniji, sjeo sam u veliku fotelju i promatrao ga i
razmiljao o svemu. Upravo je kretao na onaj otok - znao sam za to. Oprostio se od sviju.
Rekao mi je to. Nije bilo krvi koje je trebalo ukloniti - ak ni na uglu njegovih mlohavih
ustiju. Nije namjeravao putovati pod svojim imenom zbog intervjua. Prtljaga gospodina
Netko Neto nee biti podignuta, a njegova kabina bit e prazna. Nitko nee pretpostaviti da
je gospodin Netko Neto zapravo Sir George Visger, FRS. Bilo je kao da je sve isplanirano.
Nije bilo niega ega se trebalo rijeiti osim ovjeka samog. Ni oruja, ni krvi - rijeio sam ga
se upravo tako."
"Kako?
On se lukavo nasmijei.
"Ne, ne," ree on; "tu povlaim crtu. Nije da sumnjam u tvoju rije, ali ako bude priao
u snu ili bude imao groznicu ili slino. Ne, ne. Sve dok ne zna gdje je tijelo, zar ne vidi, sa
mnom je sve u redu. ak i ako moe dokazati da sam rekao sve ovo - to ne moe - sve su
to samo umiljaji mog jadnog, rastrojenog mozga. Vidi?"
Vidio sam. I bilo mi ga je ao. I nisam vjerovao da je ubio Visgera. Nije bio osoba koja
bi mogla biti ubojica. Stoga rekoh:
"Da, stari mome, vidim. Gledaj sad ti. Idemo skupa negdje, ti i ja - putovat emo malo i
vidjeti svijeta i zaboraviti sve o tom zvjerskom momku."
Njegove se oi zasvjetlie na to.
"Pa," ree on, "ti razumije. Ne mrzi me i ne povlai se od mene. Da sam ti barem
ranije rekao - zna - kad si doao, a ja sam pakirao svoje stvari. Ali sada je prekasno."
"Prekasno? Ni najmanje," rekoh. "Doi, spakirat emo kovege i jo noas krenuti - u
nepoznato, zar ne zna."
"Upravo to radim," ree. "Ti ekaj. Kad uje to mi se dogodilo nee biti tako revan da
ide na putovanje okolo sa mnom."
"Ali rekao si to ti se dogodilo," rekoh i to sam vie razmiljao o tom to mi je rekao, to
sam manje u to vjerovao.
"Ne," ree on polako, "ne - rekao sam ti to se njemu dogodilo. Ono to se meni kasnije
dogodilo sasvim je drugaije. Jesam li li rekao koje su bile njegove posljednje rijei? Ba kad
sam krenuo na njega. Prije nego sam ga zgrabio za vrat, zna, rekao je: 'Pazi se. Nikad se
nee moi rijeiti tijela - osim toga, bijes je grijeh.' Zna kakav je bio, kao zvijer na stranjim
nogama. I tako sam kasnije poeo razmiljati o tome. Ali nisam o tom razmiljao godinu
dana. Jer sam se lijepo rijeio tijela. Ali sjedio sam u fotelji i razmiljao: 'Halo, sigurno je
godinu dana prolo od kad...' i ja izvuem depni notes i krenem do prozora pregledati mali
rokovnik koji sam nosio - poeo je padati mrak - i sigurno, u dan, bila je godina. I onda se
sjetim to je rekao. I rekoh sam sebi: 'Nije bilo ba neke nevolje rijeiti se tvoga tijela, ti gade.'
A tada pogledam na sag i - ah!" on vrisne iznenadno ekstremno glasno - "Ne mogu ti rei - ne,
ne mogu."
Sluga otvori vrata - imao je mirno lice navueno preko znatieljnog. "Zvali ste,
gospodine?"
"Da," slaem. "elim da odnesete poruku u banku i saekate odgovor."
Kad se rijeimo njega Haldane ree: "Gdje sam stao?"
"Upravo si mi govorio to se zbilo nakon to si pogledao u rokovnik. to je bilo?"
"Nita vie," ree on, lagano se smjeei, "oh, nita vie - samo to da sam pogledao na
sag, a tamo je bio on - ovjek kojeg sam ubio prije godinu dana. Ne pokuavaj objasniti ili u
izgubiti ivce. Vrata su bila zatvorena. Prozori su bili zatvoreni. Nije bio ondje minutu ranije.
A tada je bio. To je bilo sve."
Halucinacija je bila jedna od rijei koja mi je pala na um.
"Upravo tako sam i ja mislio," ree on pobjedniki, "ali - dodirnuo sam ga. Bio je
sasvim stvaran. Teak, zna i tvri nego su ivi ljudi na dodir - vie kao kamena stvar
prekrivena koom, ake su bile, ruke kao u mramornog kipa u plavom odijelu. Zar ne mrzi
ljude koji nose plava odijela?"
"Postoje halucinacije dodira takoer," zauh sebe kako govorim.

"Upravo to sam i ja mislio," ree Haldane jo trijumfalnije, "ali postoje granice, zna granice. I tako sam mislio da ga je netko izvadio - njega stavio - i stavio ga tu da me uplai dok sam bio okrenut, i ja se vratim na mjesto gdje sam ga sakrio i on je bio tamo - ah! upravo kako sam ga ostavio. Samo... Bilo je to prije godinu dana. Sad su tamo dvojica."
"Dragi moj mome," rekoh, "to je jednostavno smijeno."
"Da," ree on, "zabavno je. I ja to mislim. Osobito u noi kad se probudim i razmiljam
o tome. Nadam se da neu umrijeti u tami, Winstone: To je jedan od razloga zato mislim da
u se ubiti. Da budem siguran da neu umrijeti u tami."
"To je sve?", upitam, siguran da je.
"Ne!", ree Haldane odmah. "Nije sve. Vratio se ponovno. Bilo je to u kupeu vlaka.
Zaspao sam. Kad sam se probudio on je leao na sjedalu nasuprot meni. Izgledao je isto.
Izbacio sam ga na liniji Red Hill tunela. I ako ga ponovno vidim, ubit u se. Ne mogu to
podnijeti. To je previe. Radije me nema. to god da je na sljedeem svijetu nema stvari
poput tih. Mi ih ostavljamo ovdje, u grobovima i lijesovima i... Misli da sam lud. Ali nisam.
Ne moe mi pomoi - nitko mi ne moe pomoi. On je znao, vidi. Rekao je da se neu
moi rijeiti tijela. I ne mogu ga se rijeiti. Ne mogu. Ne mogu. Znao je. Uvijek je znao stvari
koje nije mogao znati. Ali ja sam zaustavio njegovu igru. Naposljetku, ja sam imao asa kao
aduta i upotrijebio sam ga u njegovom sljedeem triku. Dajem ti asnu rije, Winstone. da
nisam lud."
"Stari moj," rekoh, "ne mislim da si lud. Ali mislim da su ti ivci jako rastrojeni. I moji
su pomalo, takoer. Zna li zato sam otiao u Indiju? Bilo je to zbog tebe i nje. Nisam mogao
ostati i gledati to, mada sam ti elio sreu i sve to; zna da jesam. A kad sam se vratio, ona... I
ti... Rijeimo se toga obojica," rekoh. "Ti vie nee zamiljati stvari jer ima mene s kim
moe razgovarati. A uvijek sam govorio da nisi ni upola tako lo stari tikvan."
"Sviao si joj se," ree on.
"Oh, da," rekoh, "sviao sam joj se."
Odlomak III
Tako smo skupa otili van zemlje. Bio sam pun nade za njega. Uvijek je bio tako
izvrstan momak - tako razuman i jak. Nisam mogao vjerovati da je poludio, nestao zauvijek,
mislim, tako da vie nikada nee biti u redu. Moda me upravo vlastita nevolja nauila da ne
vidim pravo stanje stvari. Kako god, odveo sam ga da oporavi zdravlje svog uma, ba kako
bih ga odveo da ojaa nakon groznice. A ini se da je ludilo prolazilo i u mjesec ili dva bili
smo sretni i ja sam mislio da sam ga izlijeio. I bilo mi je neizmjerno drago jer staro je nae
prijateljstvo i jer je ona voljela njega, a ja sam joj se sviao.
Nikad nismo govorili o Visgeru. Mislio sam da je zaboravio sve o njemu. Mislio sam da
shvaam kako se njegov um, prenapet od tuge i bijesa, fiksirao na ovjeka kojeg je mrzio i
istkao stravinu mreu uasa oko te ogavne osobe. A morao sam ukrotiti i vlastite nevolje. A
bili smo veseli kao djeaci u pijesku sve te mjesece.
Na kraju puta doemo u Bruges, a Bruges je bio krcat zbog izlobe. Mogli smo dobiti
samo jednu sobu i jedan krevet. Bacali smo novi za krevet, a onaj koji izgubi trebao je
provesti no u naslonjau. Posteljinu smo podijelili jednako.
Veer smo proveli u kafiu i zavrili u predvorju na pivu, bilo je kasno i bili smo
pospani kad smo se vratili nazad u Grande Vigne. Skinem klju s avla u portirovoj sobi i mi
krenemo gore. Malo smo priali, sjeam se, o gradu i zvoniku i venecijanskom aspektu kanala
na mjeseini i Haldane onda ode u krevet a ja se zaahurim u svojoj deki i dobro zamotan
ugnijezdim u naslonjau. Nije uope bilo udobno, ali bio sam dovoljno umoran i skoro sam
zaspao kad me Haldane probudi i obavijesti o svojoj oporuci.
"Ostavljam sve tebi, stari mome," ree on. "Znam da ti mogu vjerovati da e se oko
svega pobrinuti."
"Da," rekoh, "a ako nema nita protiv razgovarat emo o tome ujutro."

Pokuao je nastaviti dalje i o tome kako sam bio prijatelj i sve to, ali ja ga uutkam i
rekoh mu da spava. Ali ne. Nije mu bilo dobro, ree. I bio je edan kao kraba. I primijetio je
kako u sobi nema boce s vodom. "A voda u bokalu je kao blijeda juha," ree.
"Oh, dobro," rekoh ja. "Upali svijeu i odi po vodu onda, za ime Boje, i pusti me da
spavam."
Ali on ree. "Ne - ti je upali. Ne elim izlaziti iz kreveta u mraku. Mogao bih - mogao
bih stati na neto, mogao bih - ili se sudariti s neime to nije bilo tamo kad sam uao u
krevet."
"Prokletstvo," rekoh, "sudarit e se sa svojom bakom." Ali upalim svijeu svejedno. On
je sjedio na krevetu i promatrao me - vrlo bijedo - njegova kosa sva raupana od jastuka, a
njegove oi bljeskale su i sjale.
"Tako je bolje," ree. A onda: "Ovaj - pogledaj tamo. Oh - da - vidim. U redu je. udno
je kako oznaavaju plahte ovdje. Boe ako nisam mislio da je to krv na trenutak." Plahta je
bila oznaena, ne na rubu, kako su plahte oznaene kod kue, ve u sredini kad je bila
okrenuta prema dolje, s velikim, crvenim krinim bodom.
"Da, vidim," rekoh, "to je udno mjesto za stavljati oznaku."
"Ima udna slova na njoj." ree on. "G. V"
"Grande Vigne," rekoh. "Kojim slovima misli da bi oznaili? Pouri."
"Doi i ti," ree on. "Da, doista to znai Grande Vigne, naravno. Volio bih kad bi i ti
poao. Winstone."
"Idem onda ja," rekoh i okrenem se sa svijeom u ruci. Bio je van kreveta i blizu mene u
trenu. "Ne," ree on, "ne elim ostati sam u mraku." Ree on ba kako bi to uinilo uplaeno
dijete.
"Dobro onda, poi sa mnom," rekoh. I mi krenusmo. Pokuao sam se naaliti, sjeam se,
o duini njegove kose i izgledu njegove pidame - ali bilo mi je muno od razoarenja. Jer
bilo mi je jasno, ak i tada, da su sve moje vrijeme i trud bili uzalud baeni i da ipak nije bio
izlijeen. Spustili smo se to smo tie mogli i uzeli vr za vodu s velikog stola gdje ruamo u
sali. Prvo mi se uhvatio za ruku, a onda je uzeo od mene svijeu i polako je krenuo, titei
svjetlo rukom i gledajui paljivo okolo, kao da je oekivao da e vidjeti neto to je
oajniki elio izbjei. I naravno, ja sam znao to je to neto. Nije mi se svialo kako je
krenuo. Ne mogu izraziti kako jako mi se to nije svialo. A on je pogledavao preko ramena tu
i tamo, ba kao prve veeri nakon to sam se vratio iz Indije. Ono to mi je osobito ilo na
ivce bilo je to da jedva da sam mogao pronai put nazad u nau sobu. A kada smo se tamo
vratili, dajem svoju rije, oekivao sam da emo vidjeti ono to je on oekivao vidjeti - ono ili
neto slino, kako lei na sagu. Naravno, nije bilo niega.
Ugasim svijeu i vre se omotam dekama - nosio sam ih sa sobom tijekom ovog naeg
izleta. Namjestio sam se u fotelji kad Haldane progovori.
"Uzeo si sve deke," ree on.
"Ne, nisam," rekoh, "samo one koje sam ve imao."
"Onda ne mogu pronai svoje," ree i mogao sam uti kako mu zubi krguu. "A hladno
mi je. Ja sam... Za Boga miloga, upali svijeu. Upali. Upali. Neto strano..."
Nisam mogao pronai ibice.
"Upali svijeu, upali svijeu," on je govorio i njegov glas se slomio kao to se djeaki
znao ponekad u crkvi. "Ako to ne uini on e doi po mene. Tako je lako doi bilo kome u
mraku. Oh, Winstone, upali svijeu, za ljubav Boju! Ne mogu umrijeti u mraku."
"Palim je," rekoh divlje i pipao sam za ibicama na ormaru mramornog pokrova, na
okviru kamina - svugdje osim na sredini stola gdje sam ih ostavio. "Nee umrijeti. Ne budali,
sve je u redu. Upalit u je u sekundi."
On ree: "Hladno je. Hladno je. Hladno je," upravo tako, tri puta. I onda glasno vrisne,
kao ena - kao dijete - kao zec kad ga psi dohvate. uo sam ga ve jednom da tako vriti.
"to je?", poviem,jedva manje glasno. "Za ime Boje, stiaj se. to je?" Tiina je bila
prazna.
Tada, vrlo polako: "To je Visger," ree on. Govorio je zagueno, kao kroz neki veo.
"Gluposti. Gdje?", upitam, i tada moja ruka padne na ibice dok je panino govorio.

"Ovdje," on otro vrisne, kao da je poderao veo, "Ovdje, kraj mene. U krevetu." Ja
upalim svijeu. Poem do njega.
Bio je zgren na rubu kreveta. Protegnut na krevetu pokraj njega nalazio se mrtvac,
blijed i vrlo hladan.
Haldane je umro u mraku.
Bilo je to vrlo jednostavno.
Doli smo u pogrenu sobu. ovjek kojemu je soba pripadala bio je ondje, na krevetu
koga je unajmio i za koga je platio prije nego je umro zbog bolesti srca ranije tog dana.
Francuski trgovaki putnik za sapune i parfeme: njegovo ime, Felix Leblanc.
Kasnije, u Engleskoj, raspitao sam se. Tijelo mukarca bilo je naeno u Red Hill tunelu
- trgovac imenom Simmons koji je mnogo pio zbog propasti posla. Boca mu je bila stisnuta
u mrtvoj ruci.
Zbog razloga koje sam imao pobrinuo sam se da policijski inspektor bude sa mnom kad
sam otvarao kutije koje mi je Haldane oporuno ostavio.
Jedna od njih bila je velika, obloena metalom, u kojima sam mu poslao krzna iz Indije
- kao svadbeni poklon. Boe pomozi nam! Bila je vrsto zatvorena.
Unutra nisu bile koe ivotinja. Ne. Tijela dvojice mukaraca. Jedan je bio identificiran,
nakon nekih problema, kao gradski torbar - koji je patio od napada. inilo se da je i umro od
jednog. Drugo tijelo bilo je Visgerovo, sasvim tono.
Objasnite kako hoete. Ponudio sam vam, sjeate se, odabir objanjenja kad sam poeo
ovu priu. Ja sam nisam pronaao objanjenje koje e me zadovoljiti.

IZ MRTVIH
1.
"Bila istina ili ne, tvoj brat je pravi zlotvor. Nijedan mukarac - poteni mukarac - ne
bi rekao takve stvari."
"Nije mi rekao. Kako se usuuje tako to i pretpostaviti? Nala sam pismo u njegovom
stolu; a budui da mi je ona prijateljica, a tvoja dragana, nisam smatrala da u uiniti ita loe
ako proitam neto to je ona napisala mome bratu. Vrati mi nazad pismo. Luda sam to sam
ti uope rekla." Ida Helmont isprui ruku za pismom.
"Ne jo", rekoh i odem do prozora. Sumorno crvenilo londonskog zalaska sunca izgaralo
je na papiru dok sam itao lijepi rukopis - rukopis koji sam dobro poznavao i vlasnicu ije
ruke sam cjelivao:
Dragi - doista - doista te volim; ali to nije mogue. Moram se udati za Arthura. Moja
ast je u pitanju. Kad bi me bar raspustio te dunosti - ali nikad nee. Voli me budalasto. A
to se mene tie - tebe volim - tijelom, duhom i duom. Ne postoji nitko u mom srcu sem tebe.
Mislim na tebe cijele dane i sanjam o tebi nou. Ali moramo se rastati. Zbogom - tvoja, tvoja,
tvoja.
Zaista sam vidio taj rukopis dovoljno esto. Ali ta strast je bila sasvim nova za mene. To
nikad nisam vidio.
Okrenem se od prozora. Moja dnevna soba izgledala mi je udno. Tu su moje knjige,
moja svjetiljka za itanje, moja netaknuta veera na stolu, kako sam je ostavio kad sam ustao
da pri krijem svoje iznenaenje posjetom Ide Helmont - Ide Helmont, koja me sada utke
gledala.
"Pa, zar mi nee zahvaliti?"
"Zabila si mi no u srce i trai da ti zahvalim?"

"Pardon", ree ona podiui glavu. "Nisam uinila nita osim to sam ti pokazala istinu.
Za to ne oekujem nikakvu zahvalnost - smijem li pitati, iz puste znatielje, to namjerava
uiniti?"
"Tvoj e ti brat rei..."
Ona ustade, vrlo blijeda i njene oi postadoe kao divlje. "Nee valjda rei mom
bratu?"
Krene prema meni - njena zlatna kosa gorila je u svjetlosti zalazeeg sunca.
"Zato si tako ljut na mene?", upita. "Budi razuman. to sam trebala uiniti?"
"Ne znam."
"Da li bi bilo u redu da ti nisam rekla?"
"Ne znam. Znam samo da si mi ugasila sunce i da se jo uvijek nisam priviknuo na
tamu."
"Vjeruj mi", ree, prilazei mi i stavljajui svoje ruke njeno dodirujui moja ramena,
"vjeruj mi, ona te nikad nije voljela."
Postojala je blagost u njenom tonu koja me je i iritirala i sokolila. Polako se okrenem, a
njene ruke padoe joj uz bokove.
"Oprosti mi", rekoh. "Loe sam se ponio. Bila si u pravu kad si mi dola i nisam
nezahvalan. Hoe li mi poslati pismo?" Sjedoh i ponem pisati:
Razrjeavam te tvoje dunosti prema meni. To je jedini dar koji ti mogu dati, a koji e
te zadovoljiti
Arthur
Ispruim papir gospoici Helmont, ali ona ga nije gledala. Savijem ga, zapeatim,
stavim marku i napiem adresu.
"Zbogom", rekoh tada i predam joj pismo. Kako su se vrata zatvorila za njom ja se
bacim na stolac i zaplaem poput djeteta ili lude koja je izgubila svoju igraku - malu,
tamnokosu enu koja je voljela nekog drugog "tijelom, duhom i duom".
Nisam uo kako su se vrata otvorila ili korake na podu i stoga me prepadne glas iza
mene koji je rekao. "Tako si strano nesretan? Oh, Arthure, nemoj misliti da mi te nije ao!"
"Ne elim da me itko ali, gospoice Helmont", rekoh. Na trenutak je uutjela. A onda
brzim, naglim, njenim pokretom ona se sagne nad mene i poljubi me u elo - i onda sam uo
kako se vrata polako zatvaraju. Tada sam shvatio da me lijepa gospoica Helmont voli.
U poetku mi je ta ideja samo laskala - svijetli oblak na sivom nebu - ali sljedeeg dana
um se probudio i rekao: "Da li je gospoica Helmont govorila istinu? Da li je mogue da -"
Bio sam odluan vidjeti Elviru, saznati s njenih usana da li je taj nesretni udar doao, ne
od nje, nego od ene koju je ljubav moda nagnala da izigra potenje.
Hodao sam od Hampsteada do ulice Gower. Dok sam tako hodao tim dugim putem
vidio sam lik u ruiastom kako izlazi iz jedne od kua. Bila je to Elvira. Hodala je preda
mnom do ugla ulice Store. Tamo se srela s Oscarom Helmontom. Okrenue se i sretnu me
licem u lice i vidio sam sve to sam trebao vidjeti. Voljeli su jedno drugo. Ida Helmont
govorila je istinu. Ja se naklonim i proem dalje. Nije prolo ni est mjeseci i oni su se
oenili, a prije nego je godina minula, ja oenim Idu Helmont.
to se dogodilo, ne znam. Moda je bila rije o kajanju to sam, makar i samo pola
dana, sanjario o tome da bi mogla utei lai da bi zadobila ljubav ili je bilo zbog njene ljepote
ili slatkog laskanja da mi je sklona ena koja je polovicu svojih poznanika imala pod
stopalom, ne znam: kako god, moje se misli okrenue njoj kao svom prirodnom domu. Moje
srce, takoer, krene tim putem i ne dugo zbilo se da sam je volio kako nikada nisam volio
Elviru. Neka nitko ne sumnja da sam je volio - kao to nikada neu voljeti - neka mi je Bog na
pomoi!
Nije bilo nikoga poput nje. Bila je hrabra, lijepa, duhovita i mudra i nadasve predivna.
Bila je jedina ena na svijetu. Bila je iskrena - imala je najvee srce - i sve to inilo je da se
druge ene ine malenima i ogavnima. Voljela me i ja sam oboavao nju. Oenio sam ju,
ostao sam uz nju tri zlatna tjedna i onda ju napustio. Zato?

Jer mi je rekla istinu. Bilo je to one noi - kasno - sjedili smo kao i svake veeri na
verandi u kui uz morsku obalu promatrajui mjeseinu na vodi i sluajui tih zvuk mora koje
udara o pijesak. Nikad nisam bio tako sretan, nikada vie neu biti tako sretan, nadam se.
"Moj dragi, moj dragi", ree ona, naslanjajui svoju zlatnu glavu na moje rame. "koliko
me voli?"
"Koliko?"
"Da - koliko jako? elim znati koliko mjesta zauzimam u tvome srcu. Da li sam za tebe
vie nego bilo tko drugi?"
"Ljubavi!"
"Vie nego ti sam?"
"Vie nego ivot."
"Vjerujem ti", ree ona. Tada duboko udahne i uzme moje ruke u svoje. "Nee se nita
promijeniti. Nita na nebu ili zemlji nee se sada postaviti izmeu nas."
"Nita", rekoh. "Ali, draga moja, to je?"
Jer drhtala je i bila je vrlo blijeda.
"Moram ti rei", ree ona. "Sada od tebe nita ne mogu tajiti, jer tvoja sam - tijelom,
duhom i duom." Ta fraza mi je bila poznata.
Mjeseina je sjala na njenoj zlatnoj kosi, njenoj mekoj, toploj, zlaanoj kosi i njenom
blijedom licu. "Arthure", ree, "sjea li se kako sam dola u Hampstead s onim pismom."
"Da, moja slatka i sjeam se kako si -"
"Arthure!", ree ona naglo i tiho, "Arthure, ono pismo bilo je lano. Ona ga nikad nije
napisala. Ja -"
Ona zastane jer sam ustao i odbacio njene ruke sa sebe i zurio u nju stojei tako. Bog mi
pomogao! Mislio sam da je ono to osjeam bijes zbog lai. Sada znam da je to bila samo
povrijeena tatina koja me je dokrajila. Ideja da sam prevaren, da sam zavaran i da je od
mene napravila budalu. Da sam oenio enu koja me prevarila. U trenu vie nije bila ena
koju sam oboavao - bila je samo ena koja je falsificirala pismo i prevarila me kako bih ju
oenio.
Progovorim: odreknem je se: rekoh da vie nikada s njom neu razgovarati. Osjetim da
imam svako pravo biti bijesan. Rekoh da nemam vie to raditi s laljivicom i
krivotvoriteljicom.
Ne znam da li sam oekivao da e se baciti na koljena i moliti za oprost. Mislim da sam
imao neku nejasnu ideju da bi joj u budunosti s odreenim dostojanstvom mogao oprostiti i
sve zaboraviti. Nisam mislio ono to sam rekao. Ne, oh, ne, ne; nisam mislio ni rijei. Dok
sam to govorio eznuo sam vidjeti ju da plae i pada na koljena, da bih je mogao podii i
ponovno omotati ruke oko nje. Ali ona nije pala pred mene; stajala je tiho me gledajui.
"Arthure", ree ona i ja zadrim dah. "dozvoli da ti objasnim - ona - ja -"
"Nema se tu to objanjavati", rekoh ljutilo i dalje s tim budalastim osjeajem da je
ovakvo ponaanje vrlo plemenito s moje strane, jedna od onih stvari koja se osjea kad te
netko nazove jadnim grenikoni. "Ti si laljivica, krivotvoriteljica i to je dovoljno za mene.
Nikad vie neu razgovarati s tobom. Unitila si mi ivot."
"Zaista to misli?", upita ona, prekidajui me i naginjui se naprijed da me pogleda.
Suze su joj klizile niz obraze, ali nije plakala.
Oklijevao sam. elio sam je priviti u naruje i rei: "Kakve veze ima ta stara pria sad?
Poloi svoju glavu ovdje, draga i plai i znaj da te volim." Ali umjesto toga ne rekoh nita.
"Da li to misli?", bila je uporna.
Onda poloi ruku na moju ruku. elio sam primiti je i povui prema sebi.
Umjesto toga, otresem je i rekoh: "Da li mislim? Da - naravno da mislim. Molim te, ne
diraj me. Unitila si mi ivot."
Ona se bez rijei okrene, ode u nau sobu i zatvori vrata.
elio sam poi za njom, rei joj da je sve oproteno, opratam joj. Umjesto toga. otiao
sam na plau i etao pod grebenima. Mjeseina i samoa, meutim, dovedu me pameti. to
god da je uinila, napravila je jer me voljela - znao sam to. Otii u kui i rei joj to - rei da
to god da je napravila, ona je moj ivot, blago srca moga. Istina, moja idealna slika o njoj

bila je razbijena, bar sam osjeao da bih trebao misliti da je razbijena, ali, ak i ako je, to je
svijet pun ena u usporedbi s njom? I biti voljen tako... Zar to nije slatka hrana tatine? Biti
voljen vie od vjere i svih tradicija potenja i asti? Pourim nazad, ali moje zamjeranje i loa
narav natjerala me da odem daleko i povratak je bio dug. Bio sam odvojen od nje tri sata do
vremena kad otvorim vrata kuice u kojoj smo ivjeli. Kua je bila u mraku i vrlo tiha.
Skinem cipele, uspnem se uskim stubama i tiho otvorim vrata nae sobe. Moda je zaspala
plaui i ja u se nagnuti nad nju i probuditi je i moliti za oprost. Da, sada je bio red na to.
Uem u sobu - doem do kreveta. Nije bila tamo. Na prvi pogled sam primijetio da nije
bila u sobi. Nije bila u kui, saznao sam u dvije minute. Potratio sam dragocjeni sat traei ju
po gradu prije nego sam naao cedulju na svom jastuku:
"Zbogom! Uini najbolje to ti je ostalo od ostatka ivota. Ja ti ga vie neu kvariti."
Otila je. Pojurim u grad najranijim jutarnjim vlakom, otkrivi samo to da njeni
poznanici ne znaju nita o njoj. Oglasi nisu urodili plodom. Samo je skitnica rekao da je vidio
bijelu damu na grebenu i ribar mi je donio njen rupi, s njenim imenom, koji je pronaao na
plai. Pretraio sam zemlju uzdu i na iroko, ali morao sam se naposljetku vratiti u London.
Mjeseci su prolazili. Ne elim govoriti o tim mjesecima, jer me ak i sjeanje na onu patnju
tjera na nesvjesticu i stvara bolove u srcu. Policija, detektivi i novinari su me skroz iznevjerili.
Njeni prijatelji nisu mi mogli pomoi i bili su tovie ogoreni na mene, osobito njen brat koji
je sada sretno ivio s mojom prvom ljubavi.
Ne znam kako sam prebrodio sve te duge tjedne i mjesece. Pokuao sam pisati; pokuao
sam itati; pokuao sam ivjeti ivotom razumnog ljudskog bia. Ali bilo je nemogue. Nisam
mogao izdrati drutvo svoje vrste. Gotovo dan i no sam vidio njeno lice - gotovo sam uo
njen glas. etao sam dugo zemljom i njen lik je uvijek bio iza sljedeeg zavoja - na sljedeoj
istini u umi. Ali nikad je nisam vidio, nikad zapravo uo. Vjerujem da nisam bio sasvim pri
sebi u to vrijeme. Naposljetku, jednog jutra, kad se vratili s jedne od onih dugih etnji koje
nisu imale nikakva cilja osim da me iserpe, sretnem djeaka s telegramom i uzmem crvenu
kuvertu iz njegovih ruku.
Na ruiastom papiru unutra je pisalo :
Doi odmah k meni umirem mora doi. Ida.
Farma Apinshaw, Mellor, Derbyshire
Vlak je iao u dvanaest za Marple, najbliu postaju. Krenem njime. Kaem vam da
postoje stvari o kojima se ne moe pisati. Moj ivot u tim dugim mjesecima bio je jedan od
njih, to putovanje drugi. Kakav je njen ivot bio u tih mjeseci? To me je pitanje brinulo, kao
to nekoga uznemiri do temelja prizor kirurke operacije ili rana na nekome tko mu je drag.
Ali glavni osjeaj je bio radost - strahovita, neopisiva radost. Bila je iva. Vidjet u je
ponovno. Uzeo sam telegram i pogledao ga: "Umirem." Jednostavno nisam vjerovao u to.
Nije mogla umrijeti dok ne vidi mene. A ako je ivjela sve ove mjesece bez mene kako bi me
mogla napustiti sada kad sam ponovno s njom, kad zna kakav sam pakao proao bez nje i
kakav raj e biti na ponovni susret. Mora ivjeti; neu joj dozvoliti umrijeti. Dugo sam se
vozio preko tamnih bregova, lamnih. naguranih, beskonano zamornih. Naposljetku
zaustavimo se pred dugom, niskom zgradom gdje su samo jedno ili dva svjetla slabo svjetlila.
Istrim van.
Vrata se otvore. Zaslijepi me svjetlost i povueni se unatrag. Jedna ena je stajala na
vratima.
"Jeste li vi Arthur March?", upita ona.
"Da."
"Zakasnili ste. Mrtva je."

2.
Uem u kuu, doem do vatre i mehaniki podignem ruke prema njoj i mada je bila
svibanjska no bio sam hladan kao kost. Neki su ljudi stajali oko vatre i svjetlost je treperila.
Tada mi prie starica, sa sjevernjakim instinktom gostoljubivosti. "Moebit ste umorni", ree
ona, "zbunjeni moebit. 'Oete aja?" Ja se ponem smijati. Proputovao sam tristo kilometara
da vidim nju. Ona je mrtva, a nude mi aj. Povukoe se od mene kao da sam divlja zvijer, ali
ja se nisam mogao prestati smijati. Tada netko poloi ruku na moje rame i povede me u tamnu
sobu, upali lampu, posjedne me na stolac i sjedne nasuprot meni. Primaa soba bila je gola,
hladno namjetena stolcima od rogoza i ispranim runim radom. Zadrah dah i iznenada
postanem ozbiljan gledajui enu koja je sjedila nasuprot meni.
"Ja sam njegovateljica gospoice Ide", ree ona, "ona mi je rekla da poaljem po vas.
Tko ste vi?"
"Njen mu -"
ena me pogleda tvrdih oiju u kojima se iznenaenje borilo sa zamjeranjem.
"Onda neka vam Bog oprosti!", ree ona. "to ste napravili ne znam, ali bit e teko
oprostiti vam, ak i za njega."
"Recite mi", zapoeli, "moja ena -"
"Da vam kaem!" Gorko predbacivanje u eninom glasu nije me vrijealo. to je to bilo
prema samopredbacivanju koje je deralo moje srce svih ovih mjeseci. "Da vam kaem! Da,
rei u vam. Vaa ena vas se sramila toliko da mi nikada nije rekla da je udana. Dozvolila je
da mislim to god elim o njoj prije nego to. Tek je dola tu i rekla je: 'Sestro, pobrinite se za
mene, u smrtnoj sam nevolji. I ne dozvolite da itko zna gdje sam.' tako je rekla. A ja, budui
da sam udana za potena ovjeka i dobrostojea, bila sam sposobna uiniti to, uz blagoslov."
"Zato prije niste poslali po mene?", krik patnje bilo je ono stoje izalo iz mene.
"Ja nikada ne bih poslala po vas. Ona je to uinila. Oh, kad samo pomislim da je
Svevinji Bog uinio mukarce sposobnima da uine takve strahote enskom svijetu! Mladi
ovjee, ja ne znam to ste joj uinili da vas je morala napustiti; ali sigurno je bilo okrutno,
jer ljubila je tlo po kojem ste hodali. Obiavala je sjediti svaki dan gledajui vau sliku,
razgovarajui s njom, ljubei ju, kad je mislila da je ne vidim, i plakala je dok i mene ne bi
uinila takvom. Obiavala je plakati po cijelu no. A jednoga dana, kad sam joj rekla da
zahvali Bogu to joj je pomogao u njenoj nevolji, izvadila je sliku vaeg lica, doista je, sa
sirotim malim osmijehom na licu, "Ovo je moj Bog, sestro'." rekla je ona.
"Nemojte vie!", rekoh slabo, diui ruke da se oslobodim te patnje. "Nemojte vie. Ne
vie."
"Ne vie!", ponovi ona. Ustane se i pone hodati gore-dolje po sobi prekrienih ruku.
"Ne, doista! Ne, neu; ali neu vam ni oprostiti! Rei u vam, u mojim ste molitvama bili
cijelo vrijeme dok sam mislila kako ste svjetlost ljubavi moje drage. Neu vas izbaciti iz njih
sada, kad znam da je bila vaa supruga, kao to ste vi izbacili nju kad vam je dosadila i
ostavili ju da si podere srce od enje za vama. Oh! Molim Boga na nebesima da vam uzme
danak za sve ono to ste joj uinili. Ubili ste moju lijepu. Cijena koju trebate platiti, mladiu,
treba biti isplaena do posljednjeg novia. Oh, Boe na nebesima, uini neka pati! Neka
osjeti to!"
Udarala je nogama o pod dok je prolazila pokraj mene. Sjedio sam miran. Ugrizao sam
se za usnicu tako da sam osjetio krv na jeziku, toplu i slanu.
"Nije bila za vas", zaplae ena, hodajui bre gore-dolje izmeu stolaca od rogozine i
stola. "Svaka budala s pola oka to moe vidjeti. Vi je niste voljeli i sada nita ne osjeate; ali
jednog dana marit ete za nekoga i tada ete znati kako se ona osjeala - ako ima pravde na
nebu."
Ja takoer ustanem, krenem preko sobe i naslonim se na zid. uo sam njene rijei bez da
sam ih razumio.
"Zar ne osjeate nita? Zar ste od kamena? Doite i pogledajte je kako tiho lei. Vie ne
strahuje od takvih poput vas. Vie nee sjediti i gledati kroz prozor bez rijei - samo da joj
suza dostie suzu, polako, polako, padajui joj u krilo. Doite i pogledajte ju; doite i vidite

to ste uinili, lijepi moj - i onda moete ii. Nitko vas ne eli ovdje. Ona vas ne eli vie. Ili
se moda elite uvjeriti da je zakopana u zemlju? Sigurna sam da elite navaliti velik
spomenik iznad nje - da budete sigurni da vie nikada nee ustati." Okrenem se prema njoj.
Njeno je lice bilo blijedo od tuge i bijesa. ake su joj bile stisnute u kande.
"eno," rekoh, "imajte milosti." Ona se zaustavi i zagleda u mene.
"Eh?", ree.
"Imajte milosti!", ponovim.
"Milosti! O tome ste ranije trebali razmiljati. Vi za nju milosti niste imali. Voljela vas
je - umrla je volei vas. Da nisam krtena ubila bih vas zbog toga - kao takora - jer to jeste!
To bih uinila, makar zbog toga poslije visjela."
Zgrabim enu za ruke, vrsto ih stegnem, mada se borila i opirala.
"Zar ne razumijete?", rekoh divlje. "Voljeli smo jedno drugo. Ona je umrla volei me. Ja
sam ivio volei nju. A nju vi alite. Rei u vam da je sve to bila greka - glupa, glupa
greka. Odvedite me do nje i za ime Boje pustite me nasamo s njom."
Oklijevala je; tada ree, glasa koji je bio samo za nijansu manje tvrd: "Pa, hodite onda
ovamo."
Krenemo prema vratima. Kako ih je otvorila, tihi, slabani krik dopre do mojih uiju.
Moje srce stane.
"to je to?", upitam zaustavivi se na pragu.
"Vae dijete", ree ona kratko.
I to! Oh, moja ljubavi! Oh, moja jadna ljubavi! Sve te duge mjesece!
"Govorila je da e poslati po vas kad se rijei svoje nevolje," ree ena dok smo se
penjali uz stube. " 'eljela bih da vidi svoje djetece, sestro', govorila je, 'nae djetece. Sve
biti u redu kad se dijete rodi,' govorila je, 'Znam da e mi doi. Vidjet ete.' Ja nikad nisam
nita rekla, ne mislei da ete doi ako vas je napustila i ne sanjajui da ste vi njen mu i da
moete biti bez nje i sata - nje kakva je bila. Tiho!"
Ona izvadi klju iz depa i gurne ga u bravu. Otvori vrata, a ja sam ju pratio. Bila je to
velika, tamna soba puna staromodnog namjetaja i mirisa lavande, kanifora i narcisa. Veliki
krevet s etiri stupa bio je prekriven bijelim.
"Janje moje - moje siroto, lijepo janje!", ree ena, poevi plakati po prvi put dok je
povlaila plahtu. "Zar nije prekrasna?"
Stajao sam uz krevet. Zurio sam dolje u lice svoje ene. Ba kao to sam je vidio da lei
na jastuku pored mene rano izjutra, kad bi se vjetri i zora prikrali s mora. Nije izgledala kao
da je mrtva. Usne su joj jo bile crvene i inilo se kao da joj slabana boja poiva na
obrazima. inilo mi se, takoer, da u je ako je poljubim probuditi i da e staviti svoju malu
ruicu na moj vrat i poloiti svoj obraz uz moj - i da emo jedno drugome rei sve i plakati
zajedno, shvatiti i biti utjeeni. Zato stanem i poloim svoje usne na njene dok se stara
njegovateljica povlaila nazad. Ali crvene usne bile su kao mramor i ona se nije budila. Nee
se probuditi nikada vie. Ponovno vam kaem, ima stvari o kojima se ne moe pisati.

3.
Kasno te noi u velikoj sobi, punoj tekog tamnog namjetaja, s krevetom s etiri stupa s
kojega su visjeli teki, tamni zastori - kreveta koji je bio potpuna suprotnost onoga iz kojega
su me naposljetku izvukli.
Dali su mi jesti, ini mi se, i stara je njegovateljica bila ljubazna prema meni. Mislim da
je sada vidjela da nije ona koja je mrtva ta koju treba aliti.
Naposljetku, leao sam u velikom krevetu i sluao zvukove iz kue kako postaju slabiji i
nestaju, kratki pla mog djeteta bio je posljednji zvuk. Donijeli su mi dijete i drao sam ga na
rukama te povio sam glavu nad njegovo siuno lice i krhke prstie. Tada ga jo nisam volio.
Rekoh sebi da mi je ono uzelo njen ivot. Ali srce mi ree da sam ja taj koji je to uinio.
Visoki sat iznad stuba otkucavao je satove - jedanaest, dvanaest, jedan, a ja jo uvijek nisam
mogao zaspati. Soba je bila tamna i vrlo mirna.

Jo uvijek nisam mogao pogledati na svoj ivot u miru. Bio sam otrovan tugom potpuno pijan od nje koja je milosnija od trezvenosti koja je slijedi.
Sad sam leao miran kao mrtva ena u susjednoj sobi i promatrao ono to je ostalo od
mog ivota. Leao sam mirno i razmiljao i razmiljao i razmiljao. I u tim satima osjetih
gorinu smrti. Bilo je vjerojatno oko tri kad prvi put postadoh svjestan tihog glasa koji nije
bio otkucaj sata. Rekoh da prvi put postadoh svjestan, a ipak sigurno sam znao da sam taj
zvuk i ranije uo, ali sam bio odluan ne uti ga, jer dolazio je iz susjedne sobe - sobe u kojoj
je leao le.
I nisam elio uti taj zvuk, jer znao sam da znai da nisam pri sebi - strahovito nervozan
- kukavica i zvijer. To je znailo da ja, nakon to sam ubio svoju enu jednako kao da sam joj
zabio no u grudi, da sam pao tako nisko da se bojim njena mrtvog tijela - mrtvog tijela koje
je lealo u susjednoj sobi do moje. Uzglavlje kreveta bilo je uz isti zid: i kroz taj zid zamiljao
sam da sam uo tihi, jedva ujni zvuk. Stoga kada kaem da sam ga postao svjestan mislim to
da sam, naposljetku, uo zvuk tako jasno da nije bilo mjesta sumnji. Natjeralo me da sjednem
na krevetu i graci znoja skupili su mi se na elu i padali na moje ledene ruke dok sam
zadravao dah i sluao.
Ne znam koliko dugo sam sjedio ondje - nita vie nisam uo - i naposljetku moji napeti
miii se opustie i ja se zavalim natrag na jastuk.
"Ludo!", rekoh sebi. "Mrtva ili iva, nije li ona tvoja draga, srce tvoga srca? Zar ne bi
gotovo umro od sree da ti se vrati? Moli Boga da dopusti njenom duhu da se vrati i da ti kae
da ti oprata!"
"elim da se vrati", odgovorih glasno, dok je svaki dio moga tijela i uma drhtao i
treperio negirajui to.
Zapalim ibicu, upalim svijeu i disao sam slobodnije dok sam promatrao ulateni
namjetaj - uobiajene detalje uobiajene sobe. Tada se sjetim nje, kako lei tako blizu mene,
tako tiha pod bijelom plahtom. Ona je mrtva; nee se probuditi ili pomaknuti. Ali to ako se
pomakne? Pretpostavimo da odbaci sa sebe plahtu i ustane, prede preko sobe i dohvati kvaku
na vratima?
Kako to pomislim zaujem - isto, bez greke zaujem - kako se vrata samrtne odaje
otvaraju. Zauh polagane korake u hodniku, polagane, teke korake. Zaujem kako ruka
dodiruje moja vrata izvana, nesigurna ruka koja trai kvaku.
Bolestan od uasa leao sam stiui plahtu objema rukama.
Dobro sam znao to e ui kad se vrata otvore - ta vrata koja sam fiksirao oima.
Uasavao sam se gledati, a ipak se nisam usuivao skrenuti pogled. Vrata se ponu otvarati
polako, polako i lik moje mrtve ene ue unutra. Krene ravno prema krevetu i stane u
njegovom podnoju u svojoj samrtnoj odori, s bijelim povojem ispod brade. Oko njega je bio
miris lavande, kamfora i bijelih narcisa. Oi su joj bile irom otvorene i promatrale me s
neizrecivom ljubavlju.
Mogao sam kliknuti iz glasa.
Moja ena progovori. Bio je to isti dragi glas koji sam tako volio uti, ali sad je bio vrlo
slab i tih i ja sam drhtao dok sam ga sluao.
"Ne boji me se, dragi, zar ne, mada sam mrtva? ula sam to si rekao kad si doao, ali
nisam mogla odgovoriti, pa sam se vratila iz mrtvih da ti to kaem. Nisam bila tako loa kao
to si smatrao. Elvira mi je rekla da voli Oscara. Napisala sam ono pismo samo da bi tebi bilo
lake. Bila sam previe ponosna da ti kaem kad si bio onako bijesan, ali vie nisam ponosna.
Ponovno me voli, zar ne, sad kad sam mrtva. Svi uvijek oprataju mrtvacima."
Siroti glas duha bio je uplji i slab. Podli uas me paralizirao. Nita nisam mogao
odgovoriti. "Reci da mi oprata", tanki, monotoni glas nastavi, "reci da me ponovno voli."
Morao sam progovoriti. Kukavica kakva sam bio, uspijem zamucati: "Da, volim te.
Uvijek sam te volio, Boe pomozi mi."
Zvuk moga glasa ohrabri me i ja zavrim glasnijim tonom nego sam poeo. Lik uz
krevet zanjie se malo, nesigurno.
"Pretpostavljam", ona ree klonulo, "da bi se bojao, s obzirom da sam sada mrtva, da
doem i poljubim te?"

Ona uini pokret kao da e mi prii.

Tada sam kriknuo glasno i ponovno pokrih lice plahtom i omotam je oko glave i tijela i
drao sam je koliko sam dugo mogao. Istog trena zavlada tiina. Zaujem svoja vrata kako se
zatvaraju i zvuk stopala i glasova, i zaujem kako neto teko pada. Odmotam svoju glavu iz
plahte. Moja soba bila je prazna. Vrati mi se razum. Skoim iz kreveta. "Ida, draga moja,
vrati se! Ne bojim te se! Volim te. Vrati se! Vrati se!"
Pojurim do vrata i otvorim ih. Netko je nosio svjetiljku niz hodnik. Na podu, ispred
vrata smrtne oda je - leao je le u svojoj samrtnoj odori.
Mrtva, mrtva, mrtva.
Sahranjena je na groblju Mellor i nad njenim grobom nema nadgrobnog spomenika.
Sada, da li je bila rije o katalepsiji, kako lijenik kae, ili mi se moja ljubav vratila iz mrtvih,
meni koji sam je volio, nikad neu saznati; ali ovo znam, da bi da sam ispruio svoje ruke
prema njoj dok je stajala uz moj krevet - da sam joj rekao: "Da, ak i iz groba, moja draga - iz
samog pakla, vrati se, vrati mi se nazad!", da sam imao mjesta u svom kukavnom srcu za bilo
to osim bezonog uasa koji je u tom satu ubio moju ljubav, ja sada ne bih bio ovdje sam.
Ustuknuo sam od nje - bojao sam je se - nisam ju primio u svoje srce. I sad mi vie nikada
nece doi. Zato elim ivjeti?
Vidite, tu je dijete. Sada ima etiri godine i do sada nikada nije progovorilo ili
nasmijalo se.

DETEKTIV
l.
Odluio je. Nee gledati unatrag, nee biti slabosti, nikakvih budalastih milosrdnosti.
Civilizacija nema mjesta za njega u svojoj shemi stvari, a on e, za uzvrat, pokazati tom
kljusetu da je sposoban za shemu u kojoj njoj nema mjesta, njoj i njenom lanom
nakinurenom podmetanju kamenja pod kruh, zmija pod jaja. to je tono polo po zlu nije
bitno. Bila je vjerojatno u tome djevojka; prijatelj jo vjerojatnije. Gotovo sigurno novac i
ponos i stara mrnja prema aritmetici odigrala je svoju ulogu. Njegova je majka sada bila
mrtva, a otac jo due. Nije imao nikog blieg do praujaka koji bi mario gdje ide ili to radi;
da li uspijeva ili propada, da li ivi il' je mrtav. Bilo je proljee. Njegove misli su se s enjom
okrenule ugodnoj zelenoj zemlji, bujnim dolinama, rascvalim vonjacima, pticama u
gnijezdu, rascvalom grmlju i cestama koje zavijaju polako, ugodno, meu njima. Sjeanje mu
se vrati na jedan drugi proljetni dan kad je besposliario, kad je pronaao etiri drozdova
gnijezda, poljsku koko i pokuao izvui vodomara na poleinu latinske proze; vozio se na
struji mlina izmeu svjetlucavog lia i lano svjetlucavog staklenog svjetlucanja vode. Bio
izbaen iz kole sljedeeg dana i njegova je majka plakala kad joj je rekao. Sjeao se kako je
rekao: "Bit u dobar, oh, majko, bit u!", i onda dodao s jednom od onih udnih naglih
opreznosti koje obrubljuju vijoreu odjeu njegove impulzivne due: "Ili u bar pokuat biti
dobar."
Dakle, pokuao je. Vie od godinu dana je pokuavao, trpei strpljivo teki jaram
knjigovodstvenih knjiga i cjenika, zamoran ivot u uredu koji je praujak pronaao za njega.
Bilo je zatoenih ptica u postolarevom domu na selu koje su slatko pijukale u svom zatvoru i
muile se da izvuku vodu za pie iz okovanih naprstaka. Ponekad je mislio kako je i on poput
tih zatoenih ptica, napreui se i napreui zauvijek u toj stranoj maineriji koja je
mrmljajui tjerala da se napree za malo hrane svakog dana koja ga je odravala u ivotu. A
cijelo vrijeme ume i polja i duge bijele ceste su dozivale, dozivale.
A sad je ef bio neugodniji nego inae i mladi je stajao na vrhu stuba, gladei svileni
eir koji je bar tome posluio i sjeajui se do u detalje neobine efove neugodnosti.
Pogreka od dvije funte i sedam penija u jednoj koloni, takva trivijalna pogreka i dvije

stotine funti u drugoj, oita pogreka koja se lako da ispraviti, inspirirala je rijei koje su
pjevale neslono u njegovoj pobunjenoj dui. Iznenada baci eir u zrak, udari ga dok je
padao, crnog i svjetlucavog i poalje ga u vrtnji niz stube. Deko iz ureda izjuri van, tankog
vrata, crvenih oiju, jako otvorenih mlohavih usta.
"Moj eir!", bio je njegov nenamjerni prigodni idiom.
"Ispriajte me, moj eir," ree mladi umiljato. Ali mladac je bio istinski okiran.
"Hou rei, gospodine Sellinge," ree on ozbiljno, "nikad nee biti isti, nee taj eir.
Glaanje nee pomoi, ne, niti preanje."
"Bates," mladi duhovito odgovori s jednakom dozom ozbiljnosti, "Nikad vie neu
nositi taj eir. Makni tu svoju servilnu tjelesinu. Idem rei efu."
"O vaem eiru?", mladac upita bez daha, nepovjerljiv.
"O mom eiru," odgovori Sellinge.
ef ga je pogledao pomalo blijedo. inovnici koji su dobili ono, za to je dobro znao da
zovu grubljom stranom njegova jezika, rijetko su se vraali riskirati jo jednu porciju. A sad
je ovaj beznadni mladi nesposobnjakovi, ovaj besposliar koji ne zna za potovanje s
kolonama hrama dobara D i P stajao pred njim i jednostavno bio tu da neto kae.
"Onda, Sellinge," ree malo se mrtei, ali ne previe, da ga na bi uplaio kod isprike
koja je bogatija od one koju je Sellinge dao kad je sreo njegovu grublju stranu. "Onda, to je?"
Sellinge, kratko, s potovanjem, ali kristalno jasno ree stoje. A ef je sluao, jedva
vjerujui svojim potovanim uima.
"I tako," pria se zavri, "ja bih otiao odmah, molim, gospodine."
"Da li shvaate, mladiu," glava firme ree teko, "da odbacujete svoju karijeru?"
Sellinge objasni da shvaa.
"Svoju duu, rekli ste?", dostojanstveni pretpostavljeni ga je gledao kroz svoje zlatno
uokvirene naoale. "Nisam u svom ivotu uo za takvo neto!"
Sellinge je ekao s potovanjem i Glava kue je iznenada izgledao stariji. Neobino
smeten. ef nije navikao da se due spominju osim u nedjelju. Ipak, momak je bio praneak
njegova starog prijatelja, vrijednog i korisnog poslovnog prijatelja, ovjeka za koga bi mu
bilo nezgodno da ga uvrijedi ili zasmeta. To je stvarno znaenje prijateljstva u svijetu posla.
Stoga on ree: '"Hodite, hodite, Sellinge; razmislite o tome. Imao sam priliku da prigovorim,
ali nisam prigovorio nepravedno, ne nepravedno, mislim. Vae mogunosti u ovom uredu to ste ono rekli?"
Mladi krene rei, ljubazno, to je mislio o uredu.
"Ali, Boe blagoslovi mi duu," ree stariji ovjek, posve smuen ovom nemoguom
pobunom. "to vi hoete? Doite sad," ree , sjeajui se korisnosti njegova tovanog
praujaka i poputajui kako se sjeao, "ako ovo nije dovoljno dobro za vas, astan inovniki
ured i sve mogunosti napredovanja, sve mogunosti," on ponovi zamiljeno, nesvjestan
svega onoga stoje njegova grublja strana rekla: "Ako to nije dovoljno za vas, to jest? to
biste vi htjeli?", upita on s patetinom mjeavinom beznadnosti, izrugivanja i sigurnosti da se
na njegovo pitanje ne moe odgovoriti.
"Ja bih htio," ree Sellinge polako, "biti skitnica ili lopov..."
("Dobra nebesa!", ree ef.)
"... Ili detektiv. Hou hodati okolo i radit stvari. Hou -"
"Detektiv?", upita ef. "Da li ste ikad -"
"Ne," ree Sellinge, "ali bih mogao."
"Novi Sherlock Holmes, eh?", ree ef, zapravo se podsmjehujui.
"Nikada," ree inovnik vrsto i namrti se. "Mogu li sada ii, gospodine? Nemam
rezervirano mjesto u lopovskom ili detektivskom poslu pa u zato biti skitnica, bar ovo ljeto.
Moda u otii u Kanadu. ao mi je to ovdje nisam bio uspjean. Bates vrijedi dvostruko
koliko sam ja bio plaen. On nikad ne posre u svojoj vjeri. Za Batesa je sedam puta devet
uvijek ezdeset tri."
Ponovno ef pomisli na svog korisnog prijatelja iz grada.
"Zaboravite Batesa," ree on. "Da li su vrata zatvorena? Dobro. Sjedite, izvolite,
gospodine Sellinge. Moram vam neto rei."

Sellinge je oklijevao, gledajui okolo po sumornom, koom presvuenom namjetaju,

istroenom turskom tepihu, crnim, sjajnim kutijama za isprave i policama sumornih plavih i
utih papira. Smei pravokutni prozor uokvirivao je komadi plavog neba i komad prljavog
zida od cigli susjednog ureda. Mali zalutali oblak, izrazito bijeli i sjajni, poeo je prelaziti
preko komadia neba.
"To je vrlo ljubazno od vas, gospodine," ree Sellinge, u umu odluniji nego ikad, "ali ja
ne bih promijenio svoju odluku ni za deset puta od onoga to sam dobivao."
"Sjednite dolje," ree ef ponovno. "Uvjeravam vas da vam ne namjeravam poveati
plau, niti vas tjerati da se predomislite. Samo elim predloiti alternativu, jednu od vaih
alternativa," ree on uvjerljivo.
"Oh!", ree Sellinge. sjedajui naglo, "koju?"

2.
A sad vidite kako se san ostvaruje. Mladi sa suncem izbljedjeloin kosom koji izgleda
kao da nikad nije upoznao sjajni crni simbol civilizacije, izama velikih i pranih, a na leima
puna oprema slikara uljem; sve malo previe novog, ali zadovoljavajue i potpuno. Sad hoda
po istoj bijeloj praini ceste i letimino baci pogled u desno i lijevo, grli zelena polja i ume s
uvjerljivom udnjom sretnog ljubavnika. Jedina mrlja na lijepom polju ivota koje se prostire
pred njim su efove oprotajne rijei.
"To je vrlo jednostavan posao za nekoga tko hoe biti detektiv. Samo otkrijte da li je
stari momak lud ili ne. Dobro se snalazite s niim staleom, kaete mi. Dakle, neka vam
ponu priati i ako to otkrijete, dakle, pred vama bi mogla biti karijera. Dugo sam ve bio
nezadovoljan s obinim istranim agentom. Da, tri funte na tjedan i trokovi. Ali razumni.
Nita prve klase, znate."
Toliko naglas. U sebi je rekao: "Budala je ponekad korisna, ako je potena. A ako nita
ne otkrije nee nam biti gore nego ranije, i ja u moi objasniti njegovom ujaku da sam mu
doista dao izuzetne prilike. Izuzetne."
Sellinge takoer, hodajui izmeu prainom zasutim bijelo rascvjetalim ivicama osjeti
kako je ova prilika izuzetna. Cijelog ivota ljudi su mu govorili stvari i polovina priznanja
dvojice ljudi esto su predstavljala kompletnu sferu znanja, samo ako onaj kome se ukae
povjerenje ima mo da povee rastavljene polovice. Ovu mo je Sellinge imao. Znao je
mnogo stvari; male skandale, upne intrige i komplikacije sela gdje je roen bile su mu jasnije
nego glavnim akterima. Veselio se stanovanju u selskoj pivnici i polaganom ogovaranju na
klupi kraj vrata.
Selo (sad mu je bio blizu) bilo je visoko i ratrkano, pokazujui svoje udno ureene
krovove meu treperavim drveem vonjaka, sagu zelenih praznina. "Pet zvona" bio je na
lijevo, ajni vrt pokraj njega, hladan i privlaan.
Sellinge ue kroz tamni pjeani prolaz gdje se slabi miris duhana od prole noi i
jutarnjeg piva natjecao sa svjeom snagom grmlja zidnog cvijea u plavoj posudi u prsten
oblikovanoj ipki.
U deset minuta dobio je sobu, mali vrui bijeli tavan pod krovom i otkrio je kako je
Squire ivio u velikoj kui i da ima mnogo pria, bilo je, ali ne treba vjerovati svemu to uje,
ni pola onome to vidi, to se manje govori bolje je, a kua jest vrijedna da je se pogleda ili
tako priaju oni koji kad mare za takva stara drevna sruena mjesta. Ne, nije da moete ui
unutra. Nekad je bilo otvoreno etvrtkom, kua i okoli, ali sad je zatvoreno za posjete ve
mnogo godina. Takoer, mada je izgledalo blizu, kua je dobrih sedam kilometara uz cestu.
"I Squire je jako dobar ljudima u selu," debela gazdarica ugodnog lica iza bara je
nastavljala: "dobro plaa, doista, i ako je itko u nevolji uvijek posegne rukom u dep. Ne
vjerujem da potroi pola na sebe koliko dade. Bit e jadan dan za Javington kad se njemu to
dogodi, gospodine, vjerujte vi meni. Nema tete u tome da vidite kuu, gospodine, ali da
vidite njega, on nikad nikoga ne prima. Dakle, sluajte", zauje se zvuk potkova i kotaa na
cesti, "pogledajte van, gospodine, brzo!"

Sellinge pogleda van i ugleda staromodnu koiju i par brzih konja, u koiji sjedokosog
starca bijela mrava lica i blijedih maglovitih oiju.
"To je on," ree gazdarica saginjui se dok je koija prolazila. "Da, sedam kilometara uz
cestu, gospodine."
Ujarmljen svojim kutijama s bojama i tafelajem mladi detektiv krene. Nije u njemu bilo
tajnovitosti mladog detektiva s pozornice. Njegova maska bila je savrena, poglavito zato jer
nije bila maska. Krinka je visjela preko njegove due koja se pretvarala da je zadatak opasan i
teak. Privlanost detektivske karijere nije za njega bila vie od ideje pronalaenja
kriminalaca, dramatinog stava pojedinca koji hoda po svijetu s lanom bradom i kutijom
minke u jednoj ruci i svojim ivotom u drugoj. Otkriti istinu o ekscentrinosti starog
gospodina bio je drugi par rukava, ali to jo za naeg junaka nije izgubilo oblik, niti boju. Htio
je biti skitnica ili detektiv i evo ga, bio je oboje. ovjek mora zaraditi za kruh i koji je bolji
nain od ovoga?
Glatki istroeni prijelaz preko ceste bio je uvod u puteljak gotovo skriven travom za
sjeno, buktinja crvene kiselice, zlatice, velikih ivanica u pernatoj pjeni rasevjetale trave.
Drvo prijelaza bilo je toplo pod njegovom rukom i trava koju je nalazio na putu zasipala mu je
izme svojim sitnim sjemenkama.
Nakon toga dola je uma i zeja rupa i niska svjea trava osuena na kredi koja ju je
tanko pokrivala. Sunce je jako sjalo na crvenkasto-zlatnom nebu. Putnik je dahtao za
zaklonom. Vidjela se u daljini poput fatamorgane u pustinji, grupa borova, ravna bjelina vode
jezerca i mala kua. ovjek bi mogao do te kue i poeti - priati.
Fiksirao je oi na nju i poeo hodati, koni pojasevi vrui na njegovim ramenima, ruka
hrastovog tapa vrua u njegovoj ruci. Onda iznenada ugleda na brijegu, blijedo iza borova,
nekoga kako se sputa niz puteljak. Znao je kakav je magnet seljakom umu onaj postavljeni
tafelaj. To bi moda naposljetku mogao biti bolji nain. Nikad umjetnik nije tako naglo
pripremio scenu koja bi trebala privui oko promatraa sa sela, eznutljivo, ali neminovno
pribliavanje seljakih koraka.
U tri minute sjedio je na svom logorskom stolcu, platno pred njim, njegova paleta
napola pripremljena. etiri minute trebalo mu je da stavi veu koliinu plave na platno.
Ljubiaste takoer u petoj minuti, prije nego je nebo okrenulo te boje prema zapadu,
ljubiastu i tovie udnu prijeteu nijansu koju nazivaju izgorenom sjenom i srednjim
kromom i dakom cinobera. Siva figura koja je napredovala nestala je meu borovima. Ljutito
istisne zelenu na pozadinu; ovjek bar mora zapoeti sliku. A sunce je nepodnoljivo
istraivalo svaki komadi dok je sjedio izvan sjene ekajui da ovaj drugi doe.
I onda, iznenadnije nego potres ili roenje ljubavi, moni, srljajui vjetar pade na njega,
ulovi platno i tafelaj, ak i paletu s bojama i hrastov tap i zavitla ih poput lia u jesenskom
ekvinociju. I njegov eir ode, mada nije bilo bitno i nedirnuta knjiga za skice zavijori bijela u
vjetru koji, papiri su svjedoili sljedei dan, putovae brzinom od osam kilometara na sat.
udesna ljubiasta i bakrena na zapadu navali preko neba, divlji prolom kie udarao mu je po
licu i rukama. Lovio je kutiju s bojama, koja se zaglavila pred ulazom u zeju rupu, uhvati
platno, ije lice je lealo u blizini grma trnjine i pojuri u najblie sklonite, kuu meu
borovima. Padalo je tako da je ovjek morao sagnuti glavu ili biti zaslijepljen i tako nije vidio
dok nije udahnuo plijesan trulog praga da njegov zaklon nije od onih iju gostoljubivost treba
prieljkivati.
Mala je to koliba bila, davno ve naputena; zidovi i strop naduti i bezbojni od vlage,
njeni reetkasti prozori sa zastorima koje su inile samo paukove mree, podovi sa sagom od
praine i nanijetih suhih borovih iglica, a u njegovom srcu gnijezdo davno odletjelih ptica
palo je u pepeo vatre koje je davno nestalo. Zasljepljujui udari munja zabljesnuli su ga i
probao je kvaku vrata, a vrata, visei na jednoj rdavoj arci, popustie pred njegovim stiskom
kad je prvi smrskavajui udar groma zatutnjao i zatresao iznad njega.
Ali zaklon kao zaklon, mada je vjetar nanosio kiu gotovo horizontalno kroz otvorene
prozore i preko sobe. Posegnuo je kroz prozor i pod cijenu da mu rukav kaputa postane
sasvim mokar povue izbjeljele zelene kapke i vrsto ih zatvori. Onda istrai gornje sobe.
Rupe na slamnatom krovu popustile su pod vremenom i kapi i kapi vode, koje istroe i

kamen, istroile su daske poda, pa su se opasno ugibale pod njim. Na pola puta mala terasa na
iskrivljenom stubitu inila se najsunijim mjestom. On ondje sjede leima uz zid i oslukivao
je treskove i udarce groma, promatrao kroz prozor na krovu munju kako para oblake,
otimajui se i prijetei poput jezika zmije.
Nijedan ovjek koji nije sanjalica ne odabere simboliki ritual udaranja visokog crnog
eira niz stube ureda koji treba napustiti. Sellinge, sluajui isprva velianstveni orkestar,
prebaci se sa sluanja u sanjarenje i sanjarenje se stopi sa snom bez snova.
Kad se probudio znao je odmah da nije sam u maloj zaboravljenoj kui. Skitnica moda,
netko nepozvan, zasigurno. Nije imao vremena reagirati na tu misao prije nego ju je druga
nadvladala. On je bio taj koji je skitnica, koji je nepozvan. Ovaj drugi je moda lokalna
policija. Da li ste ikada pokuali objasniti neto policiji u selskom kraju? Bilo bi bolje tiho
leati, zadrati dah i tako, moda, izbjei ispitivanje koje mu ne bi bilo u korist i moglo bi,
kad bi se uzelo u obzir ono za inije tragao, moglo biti avolsko.
I tako je leao tiho, oslukujui. Gotovo nita. Druga osoba, tko god da bila, gotovo se
nije micala; ili su pokreti bili zagueni mrmljanjem groma i ibanjem kie, jer Sellinge nije
prespavao oluju. Ali njena silina se smanjila dok je spavao i naposljetku veliki grom zamre u
polaganom zlovoljnom gunanju i divlja se kia smiri do ustrajnog pljuskanja na slamnati
krov u uglovima, na stube i tavan, iji pod mu je bio u razini oiju. A ispod, kroz pljuskanje
kie, mogao je uti meke pokrete. Tako meke, da ih je njegovo napregnuto uho jedva ulo,
dok ga naglo drugaiji koraci na zemlji ispod podsjete na uobiajene zvukove koje ljudska
bia ine dok se kreu.
Koraci na zemlji ispred bili su teki i pljuskavi u vlanom blatu; dodir na slomljenim
vratima bio je grub i grubo slomi jedinu arku koja je bila ispravna. Koraci na daanom
pou u donjoj sobi bili su glasni i odjekivali su. Oni drugi zvukovi bili su kao pola amora
ljetne ume u uima nekoga tko napola spava. Ovo je bio definitivni, neosporan zvuk
londonske guve.
Iznenada svi zvukovi prestadoe na trenutak i u tom trenutku Sellinge nae vremena
poeljeti da nikad nije naao ovaj zaklon. Najdivljije, najvlanije, najolujnije vrijeme vani pod
nebom inilo se boljim nego ova mala, mrana kua koju je dijelio s dvojicom drugih. Jer bila
su dvojica. Znao je i prije nego je mukarac progovorio. Ali nije znao da je onaj drugi, prvi
koji je uao i koji se meko kretao, bila ena i kad to shvati on osjeti, u oduevljenju nemonog
predbacivanja, sram ove situacije i nemogunosti da joj umakne. Morao je prislukivati.
Nekako nije mogao pomisliti kako je prislukivanje sluajno detektivska karijera. I nije
mogao uiniti nita da uini stvari boljima, da ih, neminovno, ne bi uinio gorima. Da se sada
otkrije tisuu puta bi ustostruio sve to je pokuao umanjiti. Zbog prvih rijei koje dooe do
njega od dvoje ispod koje su bile ljubavne rijei, tihe, strastvene i njene, izgovorene glasom
mukarca. Nije uo to je ena odgovorila, ali ima naina da se odgovori, a da se ne uje.
"Ostani gdje si," zauje ponovno mukarev glas, "i dozvoli da ostanem tu uz tvoje noge
i oboavam te."
I ponovno: "Oh. moja ljubavi, moja ljubavi, vidjeti te ovakvu. Ovo je toliko drugaije od
onoga to smo mislili da e biti; ali raj je naprama bilo emu na svijetu."
Sellinge pretpostavi da je ena odgovorila, mada nije uo rijei, jer mukarac nastavi:
"Da, znam da ti je teko doi i dolazi tako rijetko. A ak i kad nisi ovdje, znam da razumije.
Ali ivot je jako dug i hladan, draga. Kau da je smrt hladna. ivot je taj koji je hladan,
Anna."
Onda glas prede u apat, voljenje, milovanje, jedva artikulirano i sjene postanu dublje,
produbljujui se usred kue. Ali vani je postajalo svjetlije, jer se mjesec digao i oblaci i kia
su nestali, zalazak sunca i izlazak mjeseca pretapali su se na istom nebu.
"Ne jo; jo me nee otjerati," on zauje. "Oh. ljubavi moja, toliko je malo vremena i
sav ivot bez tebe. Ah! Dozvoli da jo malo ostanem uz tebe."
Strast i udnja u glasu uzbudi sluatelja da odgovori na strast milosrem. I on je itao o
ljubavi, razmiljao o njoj, sanjao o njoj: ali nikad nije uo da govori; nije znao da joj glas
moe biti ovakav.

Slabi apat zvukova doe do njega; enin odgovor mislio je, ali tako tih da je bio
izgubljen prije nego ga je dosegao kao apat brljanovih grana na prozoru. Njeno se pridigne
i odulja na rukama i koljenima do prozora na gornjoj sobi. Njegovi pokreti nisu napravili
zvuka koji bi se dolje mogao uti. Ondje se osjetio sretnijim, gledajui u isto, hladno budee
svjetlo i takoer bio je to je dalje mogao biti u granicama kue, od dvoje sirotih ljubavnika.
Ipak, uo je posljednje rijei mukarca, titrajue u agoniji smrtnog rastanka.
"Da, da, otii u. Onda. Oh, moja draga, draga ljubavi; zbogom, zbogom!"'
Zvuk koraka na podu dolje, slomljena vrata na arkama se otvore i zatvore ponovno
izvana i on zauje kako eljezni zapor pada na mjesto. Pogleda kroz prozor. Posljednja
indiskrecija gledanja nije bila nita prema indiskreciji sluanja to se ranije dogaalo i on je
elio vidjeti tog ovjeka prema kojemu je cijela njegova dua bila sklona u simpatiji i
aljenju. Mislio je kako mu nikada ranije nikoga nije bilo toliko ao.
On pogleda prema mladiu pognutom pod teinom tuge, a ugleda starca pognutog pod
teinom godina. Srebrno bijela bila mu je kosa pod mjeseinom, rijetka i zaustavljala se na
ramenima, iscrpljenih koraka i drhtavom rukom on je zatvarao vrata malog ograenog
zemljita koje je bilo vrt. Figura tunog starca nastavi dalje sama kroz sjene borovih stabala.
Bio je to lik starca koji je u staromodnoj koiji proao ispred "Pet zvona", lik koji je
doao promatrati i pijunirati. Dakle, pijunirao je... I pronaao je - to?
Nije ekao da jo netko otvori ta vrata i izae van u mjeseinu ispod prozora. Kasnije je
mislio kako je i onda znao da nitko drugi nee izai. Krene niz stube u tami, ne marei za
zvuk svojih stopala na kripavim daskama. Upali ibicu i podigne je i pogleda uokolo po
maloj goloj sobi s jednim zatvorenim prozorom i jednini vratima, takoer zatvorenima. I
nikoga nije bilo ondje, nikoga uope. Soba je bila prazna i hladna kao prologodinje
gnijezdo.
Izae van vrlo brzo i nestane, ne zaustavljajui se zatvoriti vrata ili lesu ili pokupiti
kutiju s bojama i platno s dna stuba gdje ih je ostavio. Brzo se vratio u "Pet zvona" i bilo mu
je drago zbog svjetla i razgovora, mirisa, prizora i zvukova ivih mukaraca i ena.
Sljedeeg dana je postavio pitanje; ovaj puta keri kue okruglog lica.
"Ne," ree mu ona, "Squire nije oenjen," i ree jo, "da postoji nekakva pria..."
Navalio je za priom i naposljetku je dobio.
"Nema toga mnogo. Kau da je, kad je Squire bio mladi, neto petljao s lugarovoin
keri u kolibi. Moda ste je primijetili, gospodine, ono staro porueno mjesto meu
borovima."
Da, sluajno je primijetio.
"Nitko ne zna to je tono bilo," djevojka mu ree, "sve koji su tamo bili ve dugo
vremena pokrivaju ivanice, osim Squirea. Ali on je otiao i dogodila se nesrea; bio je
zbaen s konja i nije se vratio kui kad su ga oekivali i djevojku su nali utopljenu u jezeru
blizu mjesta gdje je ivjela. A Squire vie nikada nije bio isti ovjek. Neki kau da se
zadrava oko one stare kolibe u vrijeme kad je mjesec pun. I kau - ali, sad, ja ne znam, to su
budalasti razgovori i nadam se da ne marite za ovo to vam govorim. ovjek se raspria."
Oprez se rodio u toj djevojci, sad je postao jak i nije mogao doznati nita vie.
"Sjeate li se djevojina imena?", naposljetku upita, shvativi da su svi napori protiv
diskrecije ove mlade ene uzaludni.
"Dakle, ja nisam bila roena, niti su me jo planirali," ree mu ona, nasmije se i zazove
preko puteljka sa svjeim pijeskom: "Majko, kako se zvala ona djevojka, zna, ona u kolibi
koja se -"
"!", odgovori majin glas, "dri jezik za zubima, Lily, to su budalasti razgovori."
"U redu, majko, ali koje joj je bilo ime?"
"Anna," ree glas s puteljka.
"Potovani gospodine," glasio je Sellingeov izvjetaj napisan sljedeeg dana, "istraio
sam i nisam naao temelja pretpostavci da je gospodin u pitanju nita drugo do zdravog uma.
Vrlo ga cijene u selu i jako je ljubazan prema siromanima. Ostajem ovdje oekujui vae
instrukcije."

Dok je ostao tamo ekajui instrukcije istraio je susjedstvo, ali nije naao nita
interesantno osim groba na sjevernoj strani crkvenog dvorita, groba koji nije bio oznaen
nadgrobnim spomenikom, ve je svaki dan bio prekrivan svjeim cvijeem. Bio je tako
prekrivan svaki dan, zvonar mu je rekao, ve pedeset godina.
"Dugo vremena, pedeset godina." ree ovjek, "dugo vremena, gospodine. Odvjetnik u
Londonu, on plaa za cvijee, ali priaju -"
"Da," ree Sellinge brzo, "ali ljudi svata priaju, zar ne?"
"Neto od toga je ipak istina." ree zvonar.

BROJ 17
Zijevnuo sam. Nisam si mogao pomoi. Ali monotoni, bezosjeajni glas je nastavljao.
"Govorei s novinarskog gledita - moram vam rei, gospodo, da sam jednom bio na poloaju
reklamnog rednika u Bradfordovom Dnevniku vunenih dobara - i govorei s tog stajalita
smatram da su sve najbolje prie o duhovima bile pisane ponovno i ponovno; i ako bih se
ostavio svog puta i prepustio se literarnoj karijeri nikada se ne bih zavaravao s duhovima.
Realizam je ono to se danas trai, ako elite biti moderni." Krupni trgovac zastane da ulovi
dah.
"Nikad ne znate, kad je publika u pitanju," ree mravi, ostarjeli putnik, "to je posao s
matarijama. Nikada ne znate kako e biti. Bez obzira da li je noj u obliku sata ili teka svila
ili odreeni oblik bojanog stakla ili kutija za cigarete koja izgleda kao sirovi odrezak, nikad ne
znate da li imate sree."
"To ovisi o tome tko ste," ree sitni ovjek u kutu, kod vatre. "Ako imate u sebi pravu
silu moete uiniti da stvari krenu, bez obzira da li je rije o satu makici ili imitaciji mesa, a s
priama, pretpostavljam, isto je tako - realizam ili prie o duhovima. Najbolja pria o
duhovima bila bi ona realna, ja mislim."
Krupni trgovac je doao do daha.
"Ja sam ne vjerujem u prie o duhovima," govorio je s ozbiljnom bezosjeajnou, "ali
udna se stvar dogodila drugom roaku tete moje ene - vrlo razumne ene s kojom nema
gluposti. Dua istine i asti. Ne bih vjerovao da je ona jedna od onih vaih prevrtljivih, vrste
koja umilja."
"Nemojte nam priati tu priu," ree melankolini ovjek, komercijalist eljeznom
robom, "bojat emo se otii u krevet." Napor s dobrom namjerom nije urodio plodom. Krupni
trgovac nastavi kako sam i znao da hoe; rijei su mu se cijedile iz usta kako je njegovo tijelo
curilo sa stolca. Ponem razmiljati o svojim poslovima, vraajui se sobi s trgovcima da bih
uo zavretak.
"Sva vrata su bila zakljuana i ona je bila sigurna da je vidjela visoku, bijelu figuru
kako prolazi pokraj nje i nestaje. Ne bih vjerovao da..." I tako dalje da capo, od "da nije bila
druga roakinja" do "dua istine i asti".
Ja ponovno zijevnem.
"Jako dobra pria," ree pametni ovjeuljak kraj vatre. Bio je putnik, poput nas ostalih;
njihova prisutnost u sobi toliko nam je govorila. Bio je poprilino tih tijekom veere, a
kasnije, dok su crveni zastori bili navueni i crveno-crna tkanina prostrta izmeu aa i
posuda od mahagonija, on je utke uzeo najbolji stolac u najtoplijem uglu. Svi smo napisali
svoja pisma i krupni putnik nam je neko vrijeme dodijavao prije nego sam shvatio da je to
najbolji stolac i da ovaj tihi ovjek sjajnih oiju, sitan i svijetloput sjedi na njemu.
"Jako dobra pria," ree on, "ali nije ono to ja zovem realizmom. Niste nam dovoljno
rekli, gospodine. Niste nam rekli kad se to dogodilo ili gdje ili koje godine ili koje je bila boje
kosa drugog roaka vae tete. Niti kaete to je to ona vidjela, niti kakva je bila soba gdje je
to vidjela, niti zato je vidjela, niti to se kasnije zbilo. Ne bih htio govoriti nita protiv niije

tetke po eni, u prvom ili drugom koljenu, ali volio bih uti priu o tome to je neki ovjek
vidio sam. "
"I ja takoer," ree krupni trgovac frkui, "kad je ujem."
On ispue nos zvuei poput prkosne trube.
"Ali," ree ovjek zejeg lica, "danas znamo, napretkom znanosti i svim tim stvarima,
znamo da ne postoje takve stvari kao to su duhovi. Oni su halucinacije; to je ono to su oni halucinacije."
"ini se da nije vano kako ih zovete," onaj je sitni pourivao. "Ako vidite stvar koja je
stvarna koliko ste vi sami, stvar koja vam smrzne krv u ilama i ini vas bolesnim i ludim od
straha - dakle, zovite ga duhom ili zovite ga halucinacijom, ili zovite ga Tommy Dodd; nije
ime ono to je bitno."
Postariji trgovac se nakalje i ree: "Mogli biste to nazvati i drugim imenom. Mogli
biste nazvati -"
"Ne, ne biste," ree mali ovjek, uurbano, "ne kad je ovjek kome se to dogodilo
apsolutni trezvenjak ve pet godina sve do dananjeg dana."
"Zato nam ne ispriate?"
"Moda i bih," ree on "ako se ostatak drutva slae. Samo upozoravam vas to nije ona
kao-netko-zamislio-da-je-neto-vidio-kao-nalik vrsta prie. Ne, gospodo. Sve to u vam
ispriati je jednostavno, izravno i jasno kao red vonje - ak i jasnije nego neki. Ali ne bih
elio priati vam, osobito ne ljudima koji ne vjeruju u duhove."
Nas nekolicina rekosmo da vjerujemo u duhove. Krupni ovjek frkne i pogleda na svoj
sat. A ovjek u najboljem stolcu zapoe.
"Malo smanjite svjetlo, hoete li? Hvala. Da li itko od vas pozna Herberta Hatterasa? On
je bio na ovoj ruti dobar broj godina. Ne? Dakle, nije bitno. On je bio dobar momak,
vjerujem, s dobrim zubima i crnim brkovima. Ali ja ga sam nisam znao. Bio je prije mog
vremena. Dakle, ovo to u vam ispriati zbilo se u odreenom komercijalnom hotelu, ali
neu rei njegovo ime, jer se takve stvari prouju i, u svakom sluaju, to je dobra i pristojna
kua i svi moramo od neega ivjeti. Bio je to samo dobri, jednostavni staromodni hotel, kao
to je i ovaj. esto sam ga koristio od onda, mada me nikada vie nisu stavljali u onu sobu.
Moda su je zatvorili nakon to se ono dogodilo.
"Dakle, poelo je time to sam sreo starog kolskog prijatelja u Boulter Locku jedne
nedjelje, sjeam se. Jones se zvao, Ted Jones. Obojica smo imali kanue. Otili smo na aj u
Marlow i poeli priati o svemu i svaemu i starim vremenima i starim stvarima; i da li se
sjea Jima, i to se dogodilo s Tomom i tako dalje. Oh, znate. I dogodilo se da sam pitao za
njegova brata, Fred mu je bilo ime. A Ted problijedi, gotovo ispusti alicu i ree: "Nee rei
da nisi uo?"
"Ne," rekoh, istei aj koji je rasuo svojim rupiem. "Ne, to?", rekoh.
"Bilo je strano," pria on. "Pozvali su me telegramom i ja sam ga kasnije vidio. to god
da je ili nije uinio sebi, nitko ne zna; ali nali su ga kako lei na podu prerezanog vrata."
Razloga tom brzopletom inu nisu mogli saznati, ree mi Ted. Upitam ga gdje je to bilo i on
mi ree ime tog hotela - neu ga imenovati. I dok sam suosjeao s njim i odvlaio mu panju
starim vremenima i time kako je siroti stari Fred bio takva stara dobriina i sve to, ja ga
upitam kako je soba izgledala. Uvijek volim znati kako izgledaju mjesta gdje su se stvari
dogodile.
Ne, nije bilo niega osobitog oko sobe, samo to da je imao francuski krevet s crvenim
zastorima koji su ga zatvarali; i veliki ormar od mahagonija, velik kao odar, sa staklenim
vratima; i umjesto pominog, ogledalo u rezbarenom crnom okviru koje je bilo privreno na
zidu izmeu prozora, i sliku "Belshazzarove gozbe" iznad kamina. Izvolite, molim?" On se
zaustavi jer je debeli trgovac otvorio usta i ponovno ih zatvorio.
"Mislio sam da elite neto rei," sitni ovjek nastavi. "Dakle, razgovarali smo o drugim
stvarima i rastali se i nisam vie o tome razmiljao dok me posao nije doveo do - bolje da ne
kaem ni ime grada - i ja otkrijem da je moja firma rezervirala upravo onaj hotel - gdje je
siroti Fred naao svoju smrt, znate - da u njemu odsjednem. I morao sam tamo odsjesti jer su
mi svu potu ondje slali. I, kako god, vjerojatno bih tamo otiao iz radoznalosti.

Ne, nisam vjerovao u duhove u to vrijeme. Bio sam poput vas, gospodine." On ljubazno
kimne prema debelom trgovcu.
"Kua je bila prepuna, bilo nas je dosta u sobi - vrlo ugodno drutvo, ba kao veeras; i
poeli smo priati o duhovima - ba kako i mi sad. I ondje je bio momak s naoalama, sjedei
upravo ovdje, sjeam se - veteran putovanja; i on ree, ba kao to bi bilo tko od vas: 'Ja ne
vjerujem u duhove, ali ne bih spavao u sobi broj 17 ni za to'; i, naravno, mi ga upitamo zato,
'zato,' ree on, posve kratko, 'eto zato'."
Ali kad stanemo navaljivati on nam ree.
"Jer je to soba gdje si svi deki prereu grlo," ree on. "Prvi je to poeo momak zvan
Bert Harreras. Nali su ga okupanog u vlastitoj krvi. I od onda svakog ovjeka koji ondje
spava nau prerezanog grla."
"Upitam ga koliko ih je ondje spavalo. 'Dakle, samo dva nakon prvog,' ree on; 'zatvorili
su je nakon toga.' Oh, jesu li?, upitah ja. Dakle, onda su je ponovno otvorili. Jer broj 17 je
moja soba!"
Kako su me samo oni momci pogledali.
'"Ali ne namjeravate spavati ondje?', jedan od njih ree. I ja objasnim kako nisam platio
pola dolara za spavaonicu u kojoj u biti budan."
"Pretpostavljani da ih je potranja natjerala da je ponovno otvore," momak sa naoalama
ree. "To je misteriozan dogaaj. Postoji neki tajni uas u sobi koji mi ne moemo shvatiti,"
ree on, "a rei u vam jo jednu udnu stvar. Svaki od onih sirotih momaka bio je trgovac.
To je ono to mi se ne svia. Bio je Bert Hatteras - on je bio prvi i momak zvan Jones Frederick Jones i onda Donald Overshaw - bio je kot, trgovac djejim donjim veom."
"Dakle, sjedili smo tamo i jo malo priali i da nisam bio trezvenjak ne znam koliko sam
mogao pretjerati, gospodo - da, upravo pretjerati; jer to sam vie razmiljao, to mi se manje
sviao broj 17. Nisam paljivo promotrio sobu, osim to sam vidio da se namjetaj promijenio
od vremena sirotog Freda. I zato se iskradem uskoro i odem do staklenog ormara pod arkom
gdje su sjedili recepcioneri - upravo kao i ovdje, takav je hotel bio - i ja rekoh: "Gledajte,
gospoice; imate li jo koju slobodnu sobu osim sedamnaestice?"
"Ne," ree ona, "mislim da nemamo."
"to je onda ono?", rekoh i pokaem na klju na ploi koji je jedini preostao.
"Oh," ree ona, "to je esnaestiea."
"Da li je itko u esnaestici?", upitah. "Da li je udobna?"
"Ne," ree ona. "Da, sasvim je udobna. Odmah je uz vau - ista vrsta sobe."
"Onda bih radije esnaestieu, ako nemate nita protiv," rekoh i vratim se drugima
osjeajui se vrlo pametnim.
"Kad sam se vratio u krevet zakljuam vrata i, mada nisam vjerovao u duhove, poelim
da sedamnaestica nije vrata do i poelim da nema vratiju izmeu tih dviju soba, mada su vrata
bila zakljuala i klju je bio na mojoj strani. Imao sam samo jo jednu svijeu osim dvije na
stoliu, koje nisam upalio: skinem ovratnik i kravatu prije nego sam primijetio da je namjetaj
u mojoj sobi zapravo namjetaj koji je nekad bio u sedamnaestici; francuski krevet s crvenim
zastorima, ormar od mahagonija velik kao odar i rezbareno ogledalo iznad stolia izmeu dva
prozora i 'Belshazzarova gozba' iznad kamina. I tako dakle, mada nisam dobio sobu gdje su si
trgovci prerezali grla, dobio sam njen namjetaj. I na trenutak inilo mi se da je to jo gore.
Kad sam pomislio to bi taj namjetaj samo mogao ispriati, kad bi mogao otvoriti..."
"Bila je to smijena stvar za uiniti - ali tu smo svi prijatelji i meni ne smeta priznati pogledao sam pod krevet i u veliki ormar i pogledao sam u uski ormari koji je tamo bio, gdje
bi tijelo moglo biti postavljeno uspravno -"
"Tijelo?", ponovim ja.
"ovjek, hou rei. Vidite, inilo mi se da ili su oni jadni momci bili ubijeni od strane
nekoga tko se sakrio u broju 17 ili je ondje bilo neto to ih je tako prestrailo da su si
prerezali grla; i due mi, ne mogu vam rei koja mi se ideja manje sviala!"
On zastane i stade namjerno puniti lulu. "Nastavite," netko ree. I on nastavi.
"Sada, primijetit ete," ree, "da je sve to sam vam ispriao do mog odlaska u krevet
bilo samo prepriavanje. Stoga vas ne traim da vjerujete - mada bi tri mrtvozornika

izvjetaja bila dovoljna da pokolebaju veinu, rekao bih. Ipak, ono to u vam sada rei je moj
dio prie - ono to se meni samome dogodilo u toj sobi."
Ponovno zastane, drei lulu u ruci nezapaljenu.
Bila je tiina koju sam naruio. "Dakle, to se dogodilo? ", upitam.
"Morao sam se boriti sam sa sobom," ree on. "Podsjeao sam sebe da to nije ta soba,
nego da se dogaalo u susjednoj. Popuio sam jednu ili dvije lule i itao jutarnje novine,
oglase i sve. I naposljetku odem u krevet. Ostavio sam svijeu da gori, to priznajem."
"Da li ste spavali?", upitam.
"Da. Spavao sam. Kao top. Probudilo me lagano kucanje na vratima. Sjednem. Mislim
da nikad u ivotu nisam bio tako uplaen. Ali natjerao sam se aptom upitati: "Tko je tamo?"
Nebo zna da nisam oekivao da e itko odgovoriti. Svijea se ugasila i nastala je mrkla tama.
Zau se tiho mrmljanje i ukanje izvana. I nitko ne odgovori. Rekoh da sam oekivao da
nitko nee. Ali proistim grlo i poviem: "Tko je tamo?", zaista glasno. "Ja, gospodine," ree
glas. "Voda za brijanje, gospodine; est je sati, gospodine."
"Bila je to sobarica."
Trenutak olakanja preplavi sve u naem krugu. "Nije vam neka pria," ree krupni
trgovac.
"Niste ju jo uli," ree pripovijeda suho. "Bilo je est sati u zimsko jutro i bila je mrkla
tama. Moj vlak kretao je u sedam. Ustao sam i poeo se odijevati. Moja jedna svijea nije bila
od neke koristi. Zapalio sam dvije na stoliu da se vidim obrijati. Ipak, nije bilo vode za
brijanje pred mojim vratima. A hodnik je bio taman kao ugljeno grotlo. Stoga se ponem
brijati s hladnom vodom; ovjek i to ponekad mora, znate. Preao sam po licu i krenuo uz
bradu kad ugledam kako se neto mie u ogledalu. Hou rei neto to se kretalo zrcalilo se u
ogledalu. Velika vrata ormara iznenada se otvore i u dvostrukom zrcalu mogao sam vidjeti
francuski krevet s crvenim zastorima. Na njegovom rubu sjedio je mukarac u koulji i
hlaama - ovjek s crnom kosom i brkovima, s najuasnijim izrazom oaja i straha na licu
kojeg sam ikad vidio ili o kome bih mogao sanjati. Stajao sam paraliziran, promatrajui ga u
ogledalu. Nisam se mogao okrenuti niti da si spasim ivot. Iznenada on se nasmije. Bio je to
stravian, tihi osmijeh u kojem je pokazao sve zube. Bili su veoma bijeli i ravni. A sljedei
tren on si prereze vrat od uha do uha, tamo pred mojim oima Da li ste ikad vidjeli ovjeka
kako si ree grlo? Krevet je ranije bio sasvim bijeli."
Pripovjeda odloi lulu i proe dlanom po licu prije nego je nastavio.
"Kad sam smogao snage pogledao sam okolo. Nikoga nije bilo u sobi. Krevet je bio bijel
kao ranije. Dakle, to je sve," ree on naglo, "osim to sada, naravno, razumijem kako su oni
siroti momci sreli svoju smrt. Svi su vidjeli onaj uas - duh onog sirotog prvog momka,
pretpostavljam - Berta Hatterasa, znate; i od oka ruka bi im zadrhtala i njihovi bi vratovi bili
prerezani prije nego su se mogli zaustaviti. Oh! Uzgred, kad sam pogledao na sat bila su dva
sata; ipak nije bilo nikakve sluavke. Sigurno sam to sanjao. Ali nisam sanjao ostalo. Oh! I
jo jedna stvar. Bila je to ista soba. Nisu zamijenili sobu, samo su zamijenili broj. Bila je to
ista soba! "
"Gledajte sad" ree krupni mukarac, "ta soba o kojoj govorite. To je moja soba esnaestica. Ima i isti namjetaj kao onaj koji ste opisali i istu sliku i sve."
"Oh, ima li?", ree pripovjeda, izgledalo je kao da mu je malo neugodno. "ao mi je.
Ali sad smo pustili maka iz vree i nema pomoi. Da, bila je to ova kua, ta o kojoj sam
govorio. Pretpostavljam da su ponovno otvorili sobu. Ali vi ne vjerujete u duhove; s vama e
sve biti u redu."
"Da," ree krupni mukarac i naposljetku ustane i napusti sobu.
"Ide vidjeti da li moe zamijeniti sobu. Vidjet ete da je tako," ree ovjek sa zejim
licem, "i ne udim se."
Krupni mukarac se vrati i sjedne u svoj stolac. "Dobro bi mi dolo pie," ree poseui
za zvonom.
"Mogao bih napraviti pun, gospodo, ako mi dozvolite," ree na sitni pripovjeda.
"Prilino se ponosim svojim punom. Otii u do bara i donijeti to je potrebno."

"Mislio sam da je rekao da je trezvenjak," ree krupni putnik kad je ovaj otiao. A onda
nai glasovi poee zujati kao gnijezdo pela. Kad se na pripovjeda ponovno vratio - pola
nas odjednom progovori.
"Jedan po jedan," ree on blago. "Ne razumijem to govorite."
"elimo znati," rekoh, "kako to da - ako je to to su vidjeli duha natjeralo sve one
momke da si prerezu grlo od iznenaenja dok su se brijali - kako to da vi niste prerezali vae
grlo kad ste to vidjeli?"
"Trebao sam," odgovori on ozbiljno, "bez imalo dvojbe - trebao sam si prerezati grlo,
samo," on baci pogled na naeg krupnog prijatelja, "ja se uvijek brijem brijaim aparatom.
Putujem s njim," doda polako i razree limun.
"Ali - ali," ree krupni mukarac, kad je uspio progovoriti kroz nau viku, "ja sam otiao
i odjavio svoju sobu."
"Da," ree sitni ovjek, stiui limun, "ja sam upravo prebacio svoje stvari u nju. To je
najbolja soba u kui. Uvijek mislim kako je vrijedno malo truda da bi ju se dobilo."

Edith Nesbit je svjetski poznata kao spisateljica izvrsnih djejih romana, po kojima su u
novije doba snimljeni i filmovi, no njen mraniji dio opusa, horor-prie, kao da sa namjerno
zanemarivane i potiskivane. Rije je o izvrsnim predstavnicima ne samo anra ve djelima
koja svojim dubom i jainom snanog, a jednostavnog izriaja, nee ostaviti ravnodunim ni
jednog itatelja. Prie u kojima se zrcali ljudski dob, njegova tragedija, kao i srea i radost
ivljenja, nemjerljivi su prilog horor literaturi koji nikako ne smije biti zaboravljen.