Rimska kopija grkog kipa boice CERES iz petog stoljea prije Krista.

U lijevoj ruci
dri klasje ita.
CERES (Cerera), ki Saturna i Ree, sestra Jupiterova i Plutonova, mati Prozerpinin
a, boica poljodjelstva, i po tome civilizacije, kao i plodnosti, zato i boica enidb
e.
Plebejci su je slavili kao vrhovnu zatitnicu i brinuli se za njezin hram u Rimu,
na Aventinu i za njezinu svetkovinu (Cere-alia) u vrijeme etve.
Danas CERES simbolizira u mnogim jezicima poljodjelstvo i proizvodnju hrane.
Prima Ceres unco glebam dimovit aratro, prima dedit fruges alimentaque mitia ter
ris
(Ovid., Met. 5, 341-342)
(Prva je Cerera zemlju razgrnula kukastim
plugom, Prva plodove zemlji i hranu slatku je dala.)
(prev. T. Mareti)
ALBERT CAMUS/PRVI OVJEK
Biblioteka
CERES
KNJIGA SEDMA
Urednik DRAGUTIN DUMANI
CIP-Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina biblioteka, Zagreb
UDK 840-31 =862
CAMUS, Albert
Prvi ovjek / Albert Camus; prevela Tatjana Brodnjak. -Zagreb : Ceres, 1996. - 294
str. ; 23 cm. - (Biblioteka Ceres ; knj. 7)
Prijevod djela: Le premier homme ISBN 953-6108-18-6 960312033
Albert Camus PRVI OVJEK
Prevela Tatjana Brodnjak
CERES ZAGREB, 1996
Naslov izvornika
Albert Camus: Le premier homme
Gallimard, nrf, Cahiers Albert Camus, Pari 1994.
Editions Gallimard, 1 Bibliotheque Nationale,
o Louisa Germaina
I.
TRAENJE OCA
Posrednik: Udovica Camus
Tebi, koja nikada nee moi proitati ovu knjigu^
Iznad dvokolice koja je odmicala ljunkovitom cestom, veliki i teki oblaci plovili
su u sumrak prema istoku. Tri dana ranije, napunili su se iznad Atlantika, prieka
li vjetar sa zapada, pa se pokrenuli, najprije polako, zatim sve bre, nadlijeui svj
etlucave jesenske vode, ravno prema kopnu, razbili seb o marokanske grebene, obl
ikovali u stada na visoravnima Alira, te se ovdje, nadomak tuniskoj granici, pokua
vaju domoi Tirenskog mora da bi u njemu ieznuli. Nakon putovanja dugog tisue kilomet
ara iznad tog golemog otoka, zatienog uzburkanim morem na sjeveru a na jugu nepomin
im valovima pijeska, prelazei preko te bezimene zemlje jedva malo bre nego to su to
tisuljeima inila carstva i narodi, njihov je polet oslabio i neki su se ve poeli pre
tvarati u velike i rijetke kapi kie to je bubnjala po platnenom krovu iznad etvero
putnika.
Dvokolica je kripala po dobro trasiranom, ali jedva nabijenom putu. S vremena na
vrijeme iskra bi frcnula ispod eljeznog obrua kotaa ili konjskog kopita, a poneki b
i kameni udario o drvenu konstrukciju ili pak odskoio u stranu, zabivi se uz mukli z
vuk u meku zemlju jarka uz cestu. Dva su mala konja meutim mirno napredovala, pos
rui tek s vremena
(dodati geoloku nepoznanicu. Zemlja i nebo.) Solferino.
na vrijeme i upinjui se da bi izvukla teku dvokolicu natovarenu namjetajem, grabila
neumorno cestom svojim neusklaenim kasom. Povremeno bi jedan od njih buno frknuo
nozdrvama i time poremetio kas. Arapin koji je upravljao dvokolicom tada bi ga t
ronim plosnatim uzdama* oinuo po leima i ivotinja bi posluno opet uhvatila ritam.
ovjek koji je sjedio na prednjoj klupi pored koi-jaa, Francuz star kojih tridesetak
godina, zagledao se zamiljeno u konjske sapi to su se micale ispod njega. Povisok
, zdepast, duguljasta lica, visoka i etvrtasta ela, odlune vilice, svijetlih oiju, u
nato poodmak-lom godinjem doba, imao je na sebi platneni kaputi s tri dugmeta, zako
pan do vrata kako se nosilo u ono vrijeme, i laganu kapua nad kratko podianom ko-so
mb. U trenutku kad se kia poela kotrljati po konatom krovu iznad njih, okrenu se pr
ema unutranjosti dvokolice: Kako je? viknu. Na drugoj klupi, stisnutoj izmeu prednje
te hrpe starih kovega i namjetaja, sirotinjski odjevena ena, umotana u veliku mara
mu od grube vune, umorno mu se osmjehnu. Dobro je, dobro, odvrati ona kao da se is
priava. Djeai od etiri godine spavao je privinut uz nju. Imala je blago i pravilno li
ce, kosu panjolke, valovitu i crnu, mali pravilan nos, lijep i topao sme pogled. N
o neto je na tom licu ipak zapanjivalo. Nije to bila samo neka vrsta maske koju s
u umor ili neto tome slino privremeno utisnuli u njega, nego neki izraz odsutnosti
i blage rastresenosti kakav trajno nose na licima poneki nevini ljudi, no koji
je kod nje na trenutke prosijavao iz same ljepote lica. Toj zapanjujuoj dobroti p
ogleda pridruivao bi se na mahove bljesak nekog iracionalnog straha koji bi se po
javio i odmah
* ispucanim od uporabe a ili neka vrsta polucilindra? b obuven u teke cipele.
potom utrnuo. Dlanom ruke ogrubjele od rada, oteenih zglobova, lagano je tapala mua
po leima: Dobro je, dobro je, govorila je. Odmah potom prestala bi se osmjehivati
te nastavila promatrati ispod platnenog krova cestu po kojoj se se ve poele blista
ti lokve vode.
ovjek se okrenu prema Arapinu, koji je utio ispod svog turbana sa utim resama, a ti
jelo mu je izgledalo deblje u velikim, pri dnu irokim hlaama stegnutima iznad glenj
a. Je li jo daleko? Arapin se nasmijei ispod svojih velikih bijelih brkova. Osam kilo
metara i stigli smo. ovjek se okrenu, i bez osmijeha, ali veoma brino, pogleda svoj
u enu. Ona nije odvraala pogleda s puta. Daj mi uzde, ovjek e. Kako hoe, odvrati A
rui mu uzde, ovjek ga prekorai, a stari se Arapin provue ispod njega na mjesto s koj
eg je ovaj upravo ustao. Udarivi dva put uzdama, ovjek ovlada konjima, koji odmah
ujednae kas i odjednom ponu vui ravnije. Razumije se u konje? upita Arapin. Odgovor bi
kratak i bez osmijeha: Da, ree ovjek.
Danje je svjetlo jenjalo i odjednom bi no. Arapin izvue iz spremita etvrtastu svjeti
ljku to je bila s njegove lijeve strane i, okrenut prema dnu dvokolice, upotrijeb
i nekoliko ibica da bi upalio svijeu to je bila u njoj. Potom vrati svjetiljku na m
jesto. Kia je sad padala polako i ravnomjerno. Svjetlucala se u blijedom svjetlu
svjetiljke i ispunjavala ugodnim umom potpunu tamu uokolo. S vremena na vrijeme k
ola bi se provezla uz bodljikavo grmlje, uz nisko drvee, na nekoliko trenutaka sl
abo osvijetljeno. Preostalo vrijeme prolazila je pustim predjelima koji su se zb
og tame doimali jo prostranijima. Samo su miris spaljene trave ili iznenadan jak
vonj gnoja davali naslutiti da su u blizini obraena polja. ena se oglasi iza ovjeka
koji je upravljao dvokolicom, a on naas zauzda
konje i okrenu se prema njoj: Nigdje ive due, ponovi ena. Boji li se? to? ovjek
reenicu, ovaj put gotovo viui. Ne, ne, ne uz tebe. Ali je ipak djelovala uznemireno.
Boli te, ree ovjek. Malo. On podbode konje, i opet su samo tro-pot kotaa to su dro
razde i topot osam potkovanih kopita ispunjavali no.
Bila je jesenska no 1913. godine. Putnici su dva sata ranije krenuli s kolodvora
u Boneu kamo su bili stigli iz Alira nakon noi i dana putovanja na tvrdim klupama
treeg razreda. Na kolodvoru su zatekli dvokolicu i Arapina koji ih je ekao da ih o
dveze na imanje pored seoceta, dvadesetak kilometara u unutranjosti, gdje je ovjek
trebao preuzeti ravnateljstvo. Trebalo je vremena da se natovare kovezi i ostale
stvari, a kasnili su i zbog loe ceste. Kao da je primijetio zabrinutost svoga su
putnika, Arapin ree: Ne bojte se. Ovdje nema razbojnika. Ima ih svugdje, odvrati ovjek
. Ali imam ja sve to treba. I udari se po uskom depu. Ima pravo, na to e Arapin. Uv
e nade luaka. U tom trenu ena zazove mua. Henri ree boli me. ovjek opsuje i podbod
. Evo stiemo ree. Nakon nekoliko trenutaka opet se okrenu eni. Boli li jo? Ona mu se
mijei, pomalo odsutna, ali bez izraza patnje na licu. Da, jako. Zabrinuto ju je gle
dao. A ona se opet ispria.
Nije to nita. To je moda od vlaka. Pogledaj, ree Arapin, selo. I doista, s lijeve s
u daljini, nazirala su se svjetla Solferina zamagljena kiom. Ali ti kreni desnom
cestom, ree Arapin. ovjek je oklijevao, okrenu se prema eni i upita: Idemo li kui ili
u selo? Oh, kui, bolje je. Malo dalje, kola skrenu udesno u smjeru nepoznate kue koja
ih je ekala. Jo
a Mali djeak.
10
kilometar, ree Arapin. Stiemo, izgovori ovjek u smjeru ene. Ona je, zgrena od boli,
la lice u dlanove. Lucie, ree ovjek. Nije se micala. ovjek je dodirnu rukom. Neujno je
plakala. Rastavljajui slogove i oponaajui izgovorene rijei, doviknu joj: Ti e lei.
ii po doktora. Da, idi po doktora, mislim da je to to. Arapin ih je zaueno gledao. Do
t e dijete, ree ovjek. Ima li u selu doktor? Ima. Idem po njega ako hoe. Ne, osta
azi na nju. Ja u stii bre. Ima li on kola ili konja? Ima kola. Zatim Arapin kae eni:
t e djeaka. Neka bude lijep. ena mu se osmjehnu, ali kao da ga nije razumjela. Ona ne
je, ree ovjek. Kad budete u kui govori glasno i pokazuj rukama.
Dvokolica je odjednom napredovala gotovo neujno. Cesta je postala uom i bila je po
suta sedrom. Vodila je pokraj malih hangara prekrivenih crijepom iza kojih su se
nazirali prvi redovi vinograda. Ususret im je dolazio jak miris mota. Provezli s
u se pored velikih kua uzdignutih krovova i kotai su sad drobili ljaku svojevrsnih
dvorita bez drvea. Arapin bez rijei prihvati uzde i zategnu ih. Konji stanu, a jeda
n od njih frknua. Arapin pokae rukom na malu kuu obijeljenu vapnom. Loza penjaica o
vijala se oko malih vrata iji okvir se plavio od modre galice. ovjek skoi na tlo i
pod kiom otri do kue. Otvori. Vrata su vodila u tamnu prostoriju koja je vonjala po
praznom ognjitu. Arapin, koji je uao za njim, uputi se kroz mrak ravno prema ognj
itu i, posluivi se komadiem tinjajue eravice, upali petrolejsku svjetiljku to je visj
a iznad okruglog stola nasred prostorije. ovjek zastane na trenutak i preleti pog
ledom po kuhinji obijeljenoj vapnom s crveno oploenim sudoperom, starim kuhinjski
m ormarom i zidnim kalendarom
No je?
11
punim vlage. Stube obloene istim onim crvenim ploicama vodile su na kat. Zapali vat
ru, ree i vrati se do kola. (Uzeo je malog djeaka?) ena je ekala bez rijei. Uzeo ju je
u naruje da je spusti na tlo, i poto ju je nakratko privinuo uza se, podignu joj
glavu. Moe li hodati? Da, ree ena i pomilova mu ruku svojim kvrgavim prstima. On je
ue u kuu. ekaj, ree. Arapin je ve bio zapalio vatru i spretno i paljivo slagao u nju
ove vinove loze. Ona je stajala pokraj stola ruku poloenih na trbuh, a njezinim l
ijepim licem okrenutim prema svjetlu svjetiljke prelazili su kratki valovi boli.
ena kao da nije primjeivala ni vlagu ni miris naputenosti i bijede. ovjek je neto ra
dio u gornjim prostorijama. Odjednom se pojavi na vrhu stuba. U sobi nema pei? Ne, od
vrati Arapin. A nema ni u onoj drugoj. Doi, na to e ovjek. Arapin se popne k njemu. U
zo izae, natrake, nosei madrac koji je ovjek drao za drugi kraj. Madrac poloie pokraj
gnjita. ovjek povue stol u kut, a Arapin se popne na kat i vrati se s jastukom i po
krivaima. Legni ovamo ree ovjek eni i odvede je do madraca. Oklijevala je. Iz madraca
se dizao miris vlane strune. Ne mogu se svui, ree, ogledavajui se oko sebe kao da je t
ek sada opazila to mjesto. Svui to to ima ispod ree joj ovjek. Pa ponovi: Svui donj
je. Zatim e Arapinu: Hvala ti. Ispregni jednog konja. Odjahat u do sela. Arapin izae.
na se razodijevala, leda okrenutih prema muu, koji se takoer okrenuo. Zatim legne
na madrac i tek to se ispruila i povukla na sebe pokrivae, ispusti dug i bolan krik
, kao da se njime eljela odjednom osloboditi svih krikova to su se od boli nakupil
i u njoj. ovjek je stajao pored madraca putajui je da jaue, a kad je utihnula skinu ei
r, klekne na jedno koljeno i poljubi lijepo elo iznad sklopljenih vjea. Potom stav
i eir na glavu i izae na kiu.
12
Ispregnuti konj ve se okretao oko sebe, prednjih kopita zarivenih u ljaku. Idem po
sedlo ree Arapin. Nemoj, ostavi mu uzde. Jahat u ga tako. Unesi kovege i ostalo u kuh
inju. Ima li enu? Umrla je. Bila je stara. Ima li ker? Nemam, Bogu hvala. Ali imam
evu enu. Reci joj da doe. Hou. Idi s mirom. ovjek je promatrao starog Arapina kako
n stoji pod sitnom kiom i smjeka mu se ispod mokrih brkova. On se ni sad nije nasm
ijeio, samo ga je promatrao svojim svijetlim i budnim oima. Zatim mu prui ruku koju
ovaj prihvati, po arapskom obiaju, vrkovima prstiju i prinese je ustima. ovjek se
okrenu uz kripu ljake pod nogama, ode do konja, skoi na njegova neosedlana lea i uda
lji se tekim kasom.
Izaavi s imanja, ovjek se zaputi prema raskru odakle su prvi put ugledali svjetla nas
elja. Sad su bila nekako sjajnija, kia je prestala, a cesta koja je desno vodila
prema njima, sjekla je u ravnoj crti vinograde u kojima bi mjestimice zasvjetluc
ala ica. Negdje na pola puta konj sam uspori i nastavi korakom. Pribliavali su se
neobinoj pravokutnoj kolibi iji je jedan dio, jedna prostorija, bio zidan, a drugi
sklepan od dasaka, s velikom nadstrenicom to je zaklanjala izbaenu tezgu. Na zidan
om dijelu bila su ugraena vrata iznad kojih se moglo proitati: Poljoprivredna menza
Madame Jacques. Ispod vrata je dopiralo svjetlo. ovjek zaustavi konja nedaleko od
vrata i, ne sjahavi, pokuca. Iznutra se odmah zau zvonak i odluan glas: to je? Ja sa
novi upravitelj imanja Saint-Apotre. ena mi se poraa. Potrebna mi je pomo. Nitko ne
odgovori. Ubrzo zatim zau se kako netko podie i povlai zasun, i vrata se otvore. Na
njima se pojavi crna kovrava glava Europljanke punih obraza i spljotena nosa izna
d debelih usana. Zovem se Henri Cormerv. Moete li otii k mojoj
13
i
eni? Ja idem po doktora. Promatrala ga je ne trep-nuvi, pogledom naviklim da procje
njuje ljude i nevolje. Hrabro je izdrao njezin pogled, ali niije dodao ni rijei ob
janjenja. Idem, ree ona. Pourite. On se zahvali i podbode konja. Nekoliko trenutaka k
nije stigne do sela, prolazei izmeu neke vrste zidina od suhe zemlje. Pred njim se
pruala naizgled jedina ulica, obrubljena malim prizemnicama nalik jedna drugoj,
kojom se zaputio do malog trga prekrivenog sedrom gdje se, sasvim neoekivano, uzd
izao mali glazbeni paviljon metalne konstrukcije. I trg i ulica bili su pusti. C
ormerv se ve zaputio prema jednoj kui, kada konj odjednom ustuknu. Neki Arapin to s
e iznenada pojavio iz mraka, odjeven u taman i poderan burnus, dolazio mu je usu
sret. Doktorova kua? upita ga odmah Cormerv. Ovaj se zagleda u jahaa. Doi, ree poto
dobro odmjerio. Zaputie se ulicom u suprotnom smjeru. Na jednoj zgradi, visokoj
prizemnici do koje su vodile stube obijeljene vapnom, moglo se proitati: Sloboda,
Jednakost, Bratstvo. Okruivao ju je mali vrt obukanih zidova, a u dnu vrta stajala
je kua na koju je pokazivao Arapin. To je ree. Cormerv skoi s konja i, korakom koji n
ije odavao nimalo umora, prijee vrtom od kojeg je vidio jedino patuljastu palmu,
posuena lia i trula debla tono u sredini. Pokuca na vrata. Nitko ne odgovoria. Okren
u se. Arapin je utke ekao. S druge strane za-ue se koraci i zastae iza vrata. Ali ona
se ne otvore. Cormerv pokuca jo jednom i ree: Traim doktora. Tog trenutka zau se povl
aenje zasuna i vrata se otvore. Pojavi se ovjek mladenakog i ljepukastog lica, ali g
otovo sijed, visok i kran, s gamaama na nogama, koji je izlazei oblaio lovaku jaknu. G
le,
otkud ste se vi stvorili? ree sa smijekom. Nikad vas nisam vidio. ovjek mu objasni. O
da, gradonaelnik mi je rekao da ete doi. No, priznajte, malo ste neobino mjesto iza
brali za raanje. ovjek odgovori da je cijelu stvar oekivao kasnije i da se vjerojatn
o preraunao. Dobro, dobro, to se svakome moe dogoditi. Krenite, osedlat u Matadora i
dolazim za vama.
Na pola puta, pod kiom koja je opet poela padati, jaui svog zelenka, sustignu lijenik
Cormervja sad ve sasvim pokislog, no posve uspravnog na tekom tegleem konju. Neobian
dolazak, doviknu lijenik. Ali vidjet ete, ima ovaj kraj i svojih dobrih strana kad
se izuzmu komari i razbojnici iz unutranjosti. Jahao je usporedno sa svojim suputni
kom. No, to se tie komaraca, mirni ste do proljea. to se pak razbojnika tie... Pritom
e smijao, no ovjek je samo jahao, bez rijei. Lijenik ga radoznalo pogleda. Nita se ne
bojte, ree, sve e biti u redu. Cormerv se okrenu prema lijeniku, pogleda ga svojim bi
strim i mirnim pogledom, pa e, gotovo srdano: Ne bojim se. Navikao sam na udarce u i
votu. Je li vam to prvijenac? Nije, ostavio sam djeaka od etiri godine kod punice u Al
ru1.
Stigoe do raskra i zaputie se cestom to je vodila prema imanju. Uskoro je ljaka frcala
pod konjskim kopitima. Kad se konji zaustavie i kad je zavladala tiina, iz kue se
zau prodoran krik. Dva ovjeka sjau s konja.
Jedna ih je sjena ekala u zaklonu ispod loze s koje se cijedila kia. Kad su se pri
bliili, prepoznae starog Arapina zakukuljenog u vreu. Zdravo, Kaddoure, lijenik e, k
je? Ne znam, ne ulazim ja k enama, odvrati starac. To ti je pametno, na to e
a Borio sam se s Marokancima (znaajno ga pogleda), Marokanci nisu dobri.
U proturjenosti sa str. 8: mali djeak spavao je privinut uz nju.
14
15
lijenik, osobito kad ene vrite. Ali iz kue vie nije dopirao ni najmanji krik. Lijeni
vori vrata i ude, a Cormerv za njim.
Velika vatra od trsja plamtjela je pred njima na ognjitu i osvjetljavala prostori
ju jae nego petrolejska svjetiljka s bakrenim obodom i perlicama to je visjela na
sredini stropa. S njihove desne strane sudoper je bio prekriven vrevima i runicima
. Slijeva, ispred malog klimavog ormara za posude od svijetla drva, bio je stol
odmaknut iz sredine. Stara putna torba, kartonska kutija za eire, kojekakvi zavelja
ji, sve je sad bilo na njemu. Po svim kutovima bilo je stare prtljage, meu kojom
i jedan veliki koveg od vrbina prua, koja je zauzimala gotovo sav prostor i ostavl
jala samo malo slobodnog mjesta u sredini, nedaleko od vatre. U tom prostoru, na
madracu poloenom okomito prema ognjitu, leala je ena, lica poloena na jastuk bez jas
tunice i raspletene kose. Pokrivai su sada prekrivali samo pola madraca. S lijeve
strane kleala je gazdarica menze zaklanjajui neprekriveni dio madraca. Oimala je iz
nad lavora runik iz kojeg se cijedila crvenkasta voda. Zdesna, sjedei u turskom sj
edu, jedna je Arapkinja, bez ara, drala u rukama, kao da prinosi rtvu, drugi lavor
od pomalo obijene gledi iz kojeg se puila vrua voda. Dvije su se ene nalazile svaka
s jedne strane presavinute plahte koja je bila podvuena ispod bolesnice. Sjene i
plamsaji vatre penjali su se i sputali po obijeljenim zidovima, po zaveljajima ko
jima je bila zatrpana prostorija, obasjavali rumenilom lica dviju uvarica i tijel
o bolesnice umotano u pokrivae.
Kad dva mukarca uoe u kuu, Arapkinja se osvrnu na njih, osmjehnu im se, pa se opet o
krenu prema vatri, pridravajui i dalje lavor svojim mravim i tamnim rukama. Vlasnic
a menze ih pogleda i radosno uskliknu: Ne trebamo vas vie, doktore. Ilo
16
je samo od sebe. Ona ustane, a dva mukarca ugledae, pored bolesnice, neto bezoblino i
krvavo to se micalo na mjestu i isputalo neprekidan zvuk nalik na jedva ujnu podze
mnu kripua. To se samo tako ini, na to e lijenik. Nadam se da niste dirale pupkovinu.
ismo, odvrati ena, smijui se. Morale smo neto ostaviti i za vas. Ona ustane i prepusti
svoje mjesto lijeniku pa je sad ovaj zakrio pogled na novoroene Cormervu koji je i
dalje, skinuvi kapu, stajao na vratima. Lijenik se sagnu, otvori svoju torbu, zat
im uzme lavor iz ruku Arapkinje koja se tog asa povue sa svjetla i skloni u tamni
kut pored ognjita. Lijenik opere ruke, leima i dalje okrenut prema vratima, zalije
ruke alkoholom koji je pomalo mirisao na lozovau i miris kojeg je odmah ispunio c
ijelu prostoriju. U tom trenutku bolesnica podignu glavu i ugleda mua. Prekrasan
osmijeh preobrazi njezino lijepo umorno lice. Cormerv prie madracu. Stigao je, ree m
u u jednom dahu i prui ruku prema djetetu. Jest, ree lijenik ali ostanite mirni. ena
upitno pogleda. Cormerv, koji je stajao pored madraca, uini joj znak da se umiri:
Lezi. Ona se spusti na krevet. Kia je sad bubnjala dvostruko jae po starom crijepu
na krovu. Lijenik je uurbano radio ispod pokrivaa. Zatim se uspravi i inilo se kao d
a neto trese pred sobom. Zau se sitan krik. Djeak je, ree lijenik. I to poprilian.
og koji je dobro poeo, na to e vlasnica menze. Selidbom. Arapkinja se u kutu nasmija
i dva puta pljesnu dlanovima. Cormerv je pogleda, a ona, zbunjena, okrenu glavu.
Dobro, ree lijenik ostavite nas sad na trenutak same. Cormerv pogleda svoju enu. No
ezino je lice i dalje bilo okrenuto u stranu. Samo su ruke, oputene na grubom pok
rivau, podsjeale na
poput nekih stanica pod mikroskopom.
17
osmijeh koji je nekoliko trenutaka ranije ispunio i preobrazio tu sirotinjsku so
bu. Stavi kapu na glavu i uputi se prema vratima. Kako ete ga nazvati? doviknu za n
jim vlasnica menze. Ne znam, nismo o tome razmiljali. Gledao ga je: Nazvat emo ga Jac
ques jer ste vi bili tu. Ona prasnu u smijeh, a Cormerv izae. Ispod loze, jo uvijek
pokriven vreom, ekao je Arapin. On pogleda Cormerva koji ne prozbori ni rijei. Dri, k
ae Arapin i prui mu jedan kraj svoje vree. Cormerv se skloni pod nju. Osjeao je rame
starog Arapina i miris dima to se isparavao iz njegove odjee, i kiu koja je padala
po vrei iznad njihovih glava. Djeak je, ree ovjek i ne pogledavi svog sugovornika.
oslovljen budi Bog, ree Arapin. Sad si gazda. Voda koja je stigla ovamo prevalivi tis
ue kilometara padala je bez prestanka pred njima, po razrovanom sedrenom tlu puno
m lokava, po oblinjim vinogradima, a ica kojom je loza bila povezana svjetlucala s
e pod njezinim kapima. Ona nee stii do mora na istoku, a poplavit e cijeli kraj, mov
arne predjele uz rijeku i okolna brda, golemu, gotovo pustu zemlju iji je jaki mi
ris dopirao do dva mukarca stisnuta pod jednom vreom, dok se iza njih na mahove uo
slabi pla.
Kasno u no, Cormerv je, opruen, u dugim gaama i potkoulji, na drugom madracu pored s
voje ene, promatrao kako na stropu poigravaju plamsaji vatre. Soba je sad bila pr
ilino uredna. Sa enine druge strane, u koari za rublje, lealo je dijete, tiho, tek p
ovremeno jedva ujno brboui. ena je spavala, lica okrenuta prema njemu, poluotvorenih
usta. Kia je prestala. Sutra e trebati prionuti na posao. Pored njega, istroena, g
otovo drvena ruka njegove ene takoer ga je podsjeala na taj posao. Isprui ruku, njeno
je poloi na ruku porodilje, okrenu se na lea i sklopi oi.
18
Saint-Brieuc
aetrdeset godina kasnije, jedan je ovjek, u hodniku vlaka za Saint-Brieuc, s negod
ovanjem promatrao kako pod blijedim suncem proljetnog poslijepo-dneva promiu pore
d njega skueni i jednolini krajolici runih sela i kua to se proteu izmeu Pariza i La
nchea. Pred njim su se redale livade i polja zemlje koju ve stoljeima ljudi obrauju
do njezina posljednjeg metra. Gologlav, kose podiane do koe, duguljasta lica profi
njenih crta, stasit, plava i izravna pogleda, unato prijeenoj etrdesetoj, doimao se
vitko u svom kinom ogrtau. Ruku vrsto poloenih na metalnu preku ispod prozora, oslon
jen na jedan bok, izbaeniih grudi, djelovao je samouvjereno i energino. Vlak je up
ravo poeo usporavati i napokon se zaustavi na nekom malom bijednom kolodvoru. Nek
oliko trenutaka kasnije mlada otmjena ena proe ispred vrata na kojima je stajao muk
arac. Ona zastane da bi premjestila koveg iz jedne ruke u drugu i u taj as spazi p
utnika. Ovaj ju je gledao smijeei se, i ona nije mogla a da se i sama ne nasmijei. o
vjek spusti okno, ali vlak je ve kretao dalje. teta, pomisli. Mlada mu se ena i dalje
smijeila.
Putnik ode i sjedne u odjeljak treeg razreda gdje je imao mjesto pored prozora. N
asuprot njemu, ovjek rijetke i slijepljene kose, mlai nego to se to moglo zakljuiti
po njegovu podbuhlom crvenom i
a Od samog poetka trebalo bi vie nastojati na udovitu u Jacquesu.
19
pristavom licu, zdepast, zatvorenih oiju, teko je disao, oito uslijed loe probave, i
s vremena na vrijeme upuivao prema njemu kratak* pogled. Na istoj klupi, uz hodn
ik, seljanka u nedjeljnom ruhu, s neobinim eirom ukraenim votanim grozdom na glavi, b
risala je nos ridem djetetu blijeda i bezizraajna lica. Osmijeh iseznu s putnikova
lica. On izvue iz depa asopis i rastreseno pone itati lanak od kojeg mu se zijevalo.
Neto kasnije, vlak se zaustavi i ploa s natpisom Saint-Brieuc pojavi se u okviru vag
onskih vrata. Putnik odmah ustane, s lakoom spusti koveg iz prtljanika iznad sebe,
te poto na odlasku pozdravi svoje suputnike koji mu iznenaeni otpozdravie, izae brzi
m korakom i sie niz tri stube vagona. Na peronu pogleda svoju lijevu ruku uprljan
u aom, koja se nataloila na bakrenom rukohvatu to ga je upravo bio ispustio, izvadi
iz depa maramicu i otare ruku. Zatim se uputi k izlazu i postupno se pridrui grupi
putnika blijedih lica u tamnim odijelima. Strpljivo je ekao pod strehom to je pod
upirahu stupici da pokae voznu kartu, ekao jo malo da mu utljivi slubenik vrati kartu
, zatim proe kroz ekaonicu golih i prljavih zidova, ukraenih samo starim plakatima
na kojima je i Aurna obala poprimila boju ae, pa se brzim korakom, kroz koso poslij
epodnevno svjetlo, uputi ulicom to se od kolodvora sputala prema gradu.
U hotelu zatrai sobu koju je bio rezervirao, odbije usluge sobarice, stasom nalik
krumpiru, koja mu je htjela ponijeti koveg, ali joj ipak, poto ga je odvela do so
be, dade napojnicu koja i nju iznenadi i zbog koje joj se na licu pojavi izraz s
impatije. Zatim ponovno opere ruke i sie svojim uobiajenim hitrim
ugaen
20
korakom ne zakljuavi vrata. U predvorju hotela sretne sobaricu, upita je gdje je g
roblje, dobije i previe objanjenja, ljubazno ih saslua, pa se uputi u naznaenom smje
ru. Prolazio je uskim ulicama obrubljenim nezanimljivim kuama od rune crvene cigle
. Mjestimice su stare kue s otkrivenim gredama pokazivale svoje neravne krovove o
d kriljevca. Rijetki prolaznici nisu se ni zaustavljali pred izlozima koji su nud
ili predmete od stakla, remek djela od plastike i najlona, rogobatnu keramiku ko
ju je mogue nai u svim gradovima suvremenog Zapada. Samo su duani prehrambenim proi
zvodima pokazivali rasko. Groblje je bilo opasano visokim i grubim zidom. Nedalek
o od ulaza, police jadnog cvijea i klesarske radionice. Pred jednom od njih putni
k zastade da bi pogledao dijete bistra pogleda to je u jednom kutu na jo neispisan
oj nadgrobnoj ploi pisalo zadau. Zatim ue i uputi se u uvarevu kuu. uvara nije bilo. P
utnik prieka u siromano namjetenom uredu, zatim spazi plan groblja koji je upravo b
io prouavao u trenutku kad je uvar uao. uvar je bio visok i krupan ovjek jaka nosa ko
ji je ispod debele jakne visoka okovratnika mirisao po znoju. Putnik se raspita
gdje je polje s poginulima u ratu 1914. Da, odvrati ovaj, to se polje zove Polje fr
ancuskog sjeanja. Koje ime traite? Henri Cormerv, odgovori putnik.
uvar otvori veliku knjigu umotanu u pakpapir i svojim prstom prljavim od zemlje p
one prelaziti popisom imena. Njegov se prst zaustavi. Cormerv Henri, ree, smrtno ranj
en u bici na Marni, umro u Saint-Brieucu 11. listopada 1914. To je, ree putnik. uvar
zaklopi knjigu. Doite, ree, i krene ispred njega prema redovima grobova od kojih su
neki bili skromni, drugi preuzetni i runi, ali svi prekriveni svakojakim mramorom
i ukrasima koji bi obeastili bilo koje mjesto na svijetu. To vam je roak?, upita
21
uvar rastreseno. To mi je otac. Bolno je to, na to e uvar. Pa i nije. Nisam imao ni
nu dana kad je umro. Dakle, razumijete. Da, odvrati uvar, ali svejedno. Bilo je previe
mrtvih. Jacques Cormerv ne odgovori. Bilo je doista previe mrtvih, ali to se tie nj
egova oca, nije mogao izmisliti suut koju nije osjeao. Ve godinama, otkako ivi u Fra
ncuskoj, obeaje sam sebi da e uiniti to to je njegova majka, koja je ostala u Aliru, t
o ga je dakle ona1 ve odavno molila: otii na oev grob koji sama nije nikad vidjela.
Smatrao je da taj posjet nema nikakva smisla, prije svega za njega koji nije ni
poznavao oca, nije znao gotovo nita o njemu, i koji se uasavao konvencional-nosti
, a onda ni za njegovu majku koja nije nikad govorila o pokojniku i koja uope nij
e mogla zamisliti to ga tamo oekuje. No, budui da se njegov stari uitelj povukao u S
aint-Brieuc, pa je to bila prilika da ga ponovno vidi, odluio je da posjeti tog m
rtvog neznanca i elio dapae to uiniti prije negoli se sretne sa starim prijateljem,
kako bi se mogao osjeati posve slobodnim. To je ovdje, ree uvar. Stigli su do polja
ograenog stupiima od siva kamena povezanim debelim crno obojenim lancem. Nadgrobne
ploe, mnogobrojne, bile se sve jedna drugoj nalik, jednostavni pravokutnici s uk
lesanim imenima, rasporeeni u jednakim razmacima po redovima to su se nizali jedan
za drugim. Svaka je bila ukraena malim strukom svjeeg cvijea. Francusko sjeanje brine
se o odravanju ve etrdeset godina. Evo ga, tu je. Pokazivao je na jednu plou u prvom
redu. Jacques Cormerv zastane malo podalje od ploe. Ostavljam vas, ree uvar. Cormerv
se priblii ploi i rastreseno je pogleda. Da, to je doista bilo njegovo ime. Podig
nu pogled. Sve blijedim nebom plovili su polako mali, bijeli i sivi
Sic.
22
oblaci, a s neba je dopirala as blaga, as zastrta svjetlost. Oko njega, na tom pro
stranom polju mrtvih, vladala je tiina. Samo je mukla buka grada dopirala preko v
isokih zidina groblja. Povremeno bi poneka tamna sjenka promaknula medu udaljeni
m grobovima. Jacques Cormerv, pogleda uperenog prema oblacima to su polagano plov
ili nebom, pokuavao je iza mirisa vlanog cvijea dokuiti miris soli koji je u tom asu
dopirao s udaljenog i nepominog mora, kad ga udarac vjedra o mramornu plou nekog g
roba prenu iz sanjarenja. I upravo u tom trenutku proita na ploi datum roenja svoga
oca, i tek tada shvati da ga do sada nije ni znao. Zatim proita obje godine, 1885
--1914 i gotovo nesvjesno izrauna: dvadeset devet godina. Odjednom mu jedna misao
proleti glavom i duboko ga potrese. Njemu je etrdeset godina. ovjek koji lei ispod
te ploe, i koji je bio njegov otac, mladi je od njegaa.
I taj val njenosti i suuti, to mu iznenada ispuni srce, nije bio polet due koja nosi
sina prema uspomeni na nestalog oca, nego potresno saaljenje to ga zreo ovjek osjea
nad nepravedno ubijenim djetetom -neto tu nije bilo u skladu s prirodnim poretko
m, istinu govorei, u tome da sin stariji od svog oca ni nema nikakva poretka nego
samo ludilo i kaos. Slijed vremena samog lomio se oko njega nepominog medu tim g
robovima koje vie nije vidio, i godine su se prestale redati, slijedei tu veliku r
ijeku to tee prema kraju. Bile su samo lom, navala plime, vrtlog u kojem se Jacque
s Cormerv borio uhvaen u kovitlac tjeskobe i saaljenja*3. Pogledao je i druge grob
ne ploe tog polja i shvatio po datumima na njima ispisanim da je to tlo bilo zasi
jano djecom koja su nekada bila oevi
a Prijelaz.
b Proiriti rat 1914.
23
sad prosijedih ljudi to su u ovom trenutku vjerovali da ive. Jer i on sam vjerovao
je da ivi, sam se izgradio, bio je svjestan sveje snage, svoje odlunosti, suoavao
se sa ivotom i vladao sobom. Ali, u toj neobinoj vrtoglavici koja ga je obuzela, o
naj kip to ga svaki ovjek uspije izgraditi i iskaliti na ognju godina da bi se u n
j zavukao i u njemu ekao da se pretvori u prah, ve je uurbano pucao, ve se raspadao.
Od njega je ostalo samo to srce puno tjeskobe, eljno ivota, ogoreno na smrtni pore
dak svijeta, koje ga je pratilo etrdeset godina i koje i dalje kuca istom snagom
o zid to ga razdvaja od tajne ivota, elei doprijeti dalje, s onu stranu, i spoznati,
spoznati prije nego to umre, spoznati napokon da bi postojalo, samo jednom, samo
na trenutak, ali zauvijek.
Prisjeao se svog ivota, ludog, hrabrog, kukavikog, tvrdoglavog i uvijek upravljenog
prema tom cilju o kojem nije znao nita, i ustvari, sav je protekao a da on nije
ni pokuao zamisliti kakav je mogao biti ovjek koji mu je dao upravo taj njegov ivot
prije negoli je otiao umrijeti u neku nepoznatu zemlju s druge strane mora. Nije
li i on s dvadeset devet godina bio osjetljiv, nesretan, napet, svojeglav, senz
ualan, zanesen, cinian i hrabar. Da bio je sve to, i jo mnogo vie, bio je iv, bio je
ukratko ovjek, a on ipak nije nikad razmiljao o ovjeku to tu poiva kao o ivom biu, n
o kao o neznancu koji je nekad davno proveo jedno vrijeme na tlu na kojem je on
roen, o kojem mu je majka govorila da mu je nalik i koji je pao u ratu za domovin
u. Sad mu se inilo da je ono to je godinama pohlepno elio saznati kroz knjige i lju
de, da je ta tajna otila zajedno s tim ovjekom, s tim ocem mladim od njega, s onim
to je on bio i to je postao, te da je veoma daleko traio ono to mu je bilo tako bli
zu, u vremenu i u krvi. Istina je da mu nitko nije pomogao. Obitelj u kojoj se v
rlo malo govorilo, u kojoj se nije ni
24
italo ni pisalo, nesretna i restresena majka, tko mu je mogao ita rei o tom jadnom
ocu? Nitko ga nije poznavao osim majke, koja ga je zaboravila. U to je bio sigur
an. I umro je nepoznat, u zemlji u kojoj je boravio nakratko, kao neznanac. Vjer
ojatno je bilo do njega da se raspita, da postavlja pitanja. Ali onome tko poput
njega nema nita a eli cijeli svijet, sva snaga nije dostatna da bi se izgradio i
osvojio ili shvatio svijet. Na kraju krajeva, jo uvijek nije prekasno, jo uvijek m
oe traiti, pokuati saznati tko je taj ovjek koji mu se sada inio mnogo bliim nego bilo
koje bie na svijetu. Mogao bi...
Poslijepodne se bliilo kraju. Suanj suknje pokraj njega, jedna tamna sjena, vratie
ga u krajolik grobova i neba to ga je okruivao. Trebalo je otii, nije tu imao vie to
traiti. Ali nije se mogao odvojiti od tog imena, od tih datuma. Ispod te ploe nije
bilo niega osim praha i pepela. No za njega je njegov otac bio opet iv, iv na neki
neobino tih nain, i inilo mu se da ga sad ponovno naputa, da ga jo jednu no preputa
j beskrajnoj samoi u koju su ga neko bacili i ondje ostavili. Pustim nebom odjeknu
iznenadan i jak prasak. Nevidljivi je avion probio zvuni zid. Okrenu vi lea grobu,
Jacques Cormerv napusti oca.
25
3. Saint-Brieuc i Malan (].G.f
Naveer, za veerom, J.C. je promatrao svog starog prijatelja kako se gotovo pohlepn
o baca na drugi komad janjeeg buta; vjetar to se podigao, tiho je zavijao oko nisk
e kuice u predgrau nedaleko od ceste uz plau. Dolazei, J.C. je u presuenom potoiu uz
onik primijetio komadie osuenih algi, koji su, uz miris soli, podsjeali na blizinu m
ora. Victor Malan koji je cio svoj radni vijek proveo u upravi carina, povukao s
e u mirovinu u taj gradi, kojeg nije izabrao, ali je naknadno svoj izbor opravdav
ao govorei kako ga tu nita ne ometa u osamljenikim razmiljanjima, ni pretjerana ljep
ota, ni pretjerana runoa, pa ni sama samoa. Upravljanje stvarima i ljudima mnogo emu
su ga nauili, a prije svega tome, ini se, da ovjek tako malo zna. Njegovo je obraz
ovanje, meutim, bilo golemo i J.C. mu se divio bez ustezanja, jer je Malan, u vre
menu u kojem su superiorni ljudi tako banalni, bio jedino bie koje je imalo svoje
osobno miljenje, ukoliko je to uope mogue, i, u svakoj prilici, neizrecivu slobodu
prosuivanja koja se poklapala s najnepokolebljivijom izvornou.
- Tako je, sine - govorio je Malan. - Kad ve idete u posjet majci, pokuajte saznat
i neto o svom ocu. I doite mi slavodobitno ispripovijedati nastavak. Prilike za sm
ijeh su rijetke.
- Da, to jest smijeno. Ali kad mi je ta neobina
a Ovo poglavlje napisati i izostaviti.
27
misao ve pala na pamet, mogu bar pokuati ieprkati koju obavijest vie. Ima neeg patolo
g u tome da se nisam nikad zanimao za to.
- Ma, ne, u ovom sluaju to je bilo mudro. Ja sam bio trideset godina oenjen Martho
m, koju ste poznavali. Savrena ena koja mi i dandanas nedostaje. Uvijek sam mislio
da voli svoju kuu.1
- Zacijelo imate pravo - doda Malan odvraajui pogled, a Cormerv je oekivao primjedb
u, koja je, znao je, neizbjeno slijedila nakon ovog odobravanja.
- Ja bih se, meutim, - nastavljao je Malan - no ja sam zacijelo u krivu, suzdrao o
d toga da pokuam saznati vie negoli me ivot nauio. Ali ja sam lo primjer za to, zar n
e? Sve u svemu, ja, vjerojatno zbog svojih mana, ne bih nita poduzeo. Vi, naproti
v, (i u njegovom oku sijevnu iskra zlobe), vi ste ovjek od akcije.
Malan je zbog svoje glave okrugle poput mjeseca, svoga spljotenog nosa, gotovo ne
vidljivih obrva, zalizane kose i velikih brkova koji ipak nisu bili dostatni da
pokriju njegove debele i senzualne usne, bio slian Kinezu. Njegovo mekano i oblo
tijelo, debele ruke s pomalo kobasiastim prstima podsjeali su na mandarina koji mr
zi tranje. Dok bi napola zatvorenih oiju uivao u jelu, niste mogli a da ga ne zamis
lite u svilenoj haljini sa tapiima meu prstima. No pogled je mijenjao sve. Njegove
tamnosmee, grozniave i nemirne oi, koje bi se iznenada ukoile kao da je inteligencij
a radila svom brzinom na nekom odreenom pitanju, bile su oi Zapadnjaka velike senz
ibilnosti i irokog obrazovanja.
Stara je slukinja donijela sir koji je Malan pogledao ispod oka. Poznavao sam ovjek
a, ree, koji je, poto je proveo trideset godina sa svojom enom...
Ova su tri odlomka precrtana.
28
Cormerv je sad sluao paljivije. Svaki put kad bi Malan zapoeo s: poznavao sam ovjeka
koji... jedan moj prijatelj koji... ili Englez koji je putovao sa mnom..., mogli
ste biti sigurni da je rije o njemu samom..., koji nije volio kolae a ni njegova ih
ena nije nikad jela. I onda, nakon dvadeset godina zajednikog ivota, zatekne svoju
enu u slastiarnici, i, promatrajui je, shvati da ona nekoliko puta tjedno odlazi o
namo i prodire kolae s kremom od kave. Da, mislio je da ne voli slatkie a ona je za
pravo oboavala kolae s kavenom kremom.
- Dakle, - na to e Cormerv - nikoga do kraja ne upoznamo.
- Da, ako ba hoete. No bilo bi moda tonije, ini mi se, u svakom sluaju mislim da bih r
adije rekao, no pripiite to mojoj nemoi da bilo to pouzdano tvrdim, da, dovoljno je
rei da ako dvadeset godina ivota nije dovoljno da bismo upoznali jedno bie, onda v
am, neizbjeno, povrno istraivanje etrdeset godina nakon smrti jednog ovjeka moe donije
ti samo vrlo ograniene obavijesti, da, mogli bismo rei upravo ograniene, o tom ovjek
u. Premda, s druge strane...
Uhvativi no, podignu fatalistiki ruku koja se potom spusti na kozji sir.
- Oprostite mi. Neete sira? Ne? Uvijek jednako umjereni! Naporno je to, htjeti s
e uvijek svidjeti!
Traak zlobe zasja opet ispod njegovih poluotvorenih kapaka. Ve dvadeset godina poz
navao je Cormerv svoga starog prijatelja (dodati ovdje zato i kako) i njegovu je
ironiju primao bez ljutnje.
- Nije to da bih se svidio: previe jela ini me tekim. Tonem.
- Da, vie ne lebdite iznad drugih.
Cormerv je promatrao lijepi rustikalni namjetaj koji je ispunjavao nisku blagovao
nicu s gredama obi-jeljenim vapnom.
29
- Prijatelju dragi, - ree - uvijek ste mislili da sam ohol. I jesam. Ali ne uvije
k, niti sa svakim. S vama, na primjer, ne znam to je oholost.
Malan odvrati pogled, to je kod njega bio znak ganutosti.
- Znam, - na to e on - ali zato?
- Zato to vas volim - odvrati mirno Cormerv. Malan privue k sebi zdjelu s rashlaeni
m voem
i ne ree nita.
- Zato to ste mi se vi, - nastavi Cormerv - dok sam bio veoma mlad, veoma glup i
veoma usamljen (sjeate li se, u Aliru ?), obratili i otvorili mi, sasvim neprimjet
no, vrata svega onoga to volim na ovom svijetu.
- Oh, pa vi ste daroviti.
- Zacijelo. Ali i najdarovitijima treba netko da ih potakne. Onaj koga vam ivot u
jednom trenutku stavi na put, taj mora biti zauvijek voljen i potovan, ak i ako t
o nije njegova svjesna zasluga. To je moje uvjerenje!
- Dobro, dobro - ree Malan s pomalo lanom skromnou.
- Sumnjate u to, znam. Ali, vidite, nemojte misliti da je moja ljubav prema vama
slijepa. Vi imate velikih, veoma velikih mana. Barem u mojim oima.
Malan oblie svoje debele usne i odjednom pokae veliko zanimanje za razgovor.
- Koje?
- Vi ste, na primjer, recimo to tako, tedljivi. Ne iz krtosti, uostalom, nego zbog
silnog straha da e vam neto uzmanjkati itd. To je ipak velika mana koju openito ne
volim. I to je najvanije, vi ne moete a da ljudima ne pripisujete zadnje misli. Vi
instinktivno ne vjerujete u osjeaje koji nisu povezani s nekim interesom.
30
- Priznajte, - na to e Malan ispijajui svoje vino, - ne bih smio piti kavu. A opet
...
No Cormerv nije izgubio mirnoua.
- Uvjeren sam na primjer da mi ne biste vjerovali kad bih vam rekao da bih vam,
samo da to zatraite, istog trenutka predao svu svoju imovinu.
Malan je oklijevao i ovog puta pogleda svog prijatelja.
- Oh, znam. Vi ste velikoduni.
- Ne, nisam velikoduan. krt sam kad je rije o mojem vremenu, o mojem trudu, o mojem
umoru i to mi je odvratno. Ali to to sam rekao, istina je. Vi mi meutim ne vjeruj
ete, i u tome je vaa mana i vaa prava nemo, iako ste inae superioran ovjek. Jer imate
krivo. Jedna vaa rije i istog asa sve to imam je vae. Vama to nije potrebno i to je
samo primjer. Ali nije izabran sluajno. Sva je moja imovina stvarno vaa.
- Hvala, doista, - ree Malan kiljei, - veoma sam dirnut.
- Dobro, evo vam poljubac. Ni vi ne volite kad se govori previe otvoreno. Htio sa
m vam samo rei da vas volim sa svim vaim manama. Volim malo koga i malo se kome di
vim. to se svega ostalog tie, sramim se svoje ravnodunosti. Ali one koje volim, nita
me, ni ja sam a pogotovu ne oni, nee moi natjerati da ih prestanem voljeti. Dugo
mi je trebalo da to nauim; sada znam. No, da se vratimo na na razgovor: vi ne odob
ravate to to se elim raspitati o ocu.
- Zapravo da, odobravam, bojao sam se samo da biste mogli biti razoarani. Jedan i
noj prijatelj, koji je veoma volio neku mladu djevojku i elio se njome oeniti, uini
o je krivo to je htio vie saznati o njoj.
a - esto posuujem novac, za koji znam da je izgubljen, ljudima prema kojima sam ra
vnoduan. Ali to je stoga to ih ne umijem odbiti i istovremeno sam zbog toga oajan.
31
- Jedan malograanin, - doda Cormerv.
- Da, - ree Malan, - to sam bio ja. Prasnue u smijeh.
- Bio sam mlad. Prikupio sam o njoj toliko proturjenih miljenja da se moje pokoleb
alo. Nisam bio siguran volim li je ili ne volim. Ukratko, oenio sam se drugom.
- Ja si ne mogu nai drugog oca.
- Ne, na sreu. Jedan je dovoljan, ako je vjerovati mom iskustvu.
- Dobro, - ree Cormerv. - Uostalom, za nekoliko tjedana moram posjetiti majku. To
je prilika. A govorio sam vam o njemu samo stoga to sam maloas bio zbunjen tom ra
zlikom u godinama u moju korist. U moju korist, da.
- Da, razumijem. On pogleda Malana.
- Recite si da nije ostario. Poteen je te patnje, a ona je dugotrajna.
- S ponekom radou.
- Da. Vi volite ivot. Tako i treba, samo u njega i vjerujete.
Malan se spusti svom teinom u iroki naslonja presvuen kretonom, a izraz neke neizrec
ive sjete odjednom preobrazi njegovo lice.
- Imate pravo. I ja sam volio ivot, volim ga strasno. A istovremeno mi se ini str
anim, ali i nedostinim. Eto, zato vjerujem, iz skeptinosti. Da, elim vjerovati, elim
jeti, uvijek.
Tu Cormerv zautje.
- Kad imate ezdeset pet godina, svaka se godina ini kao odgoda. elio bih umrijeti m
iran, a umrijeti je strano. Nita nisam uinio.
- Ima ljudi koji opravdavaju postojanje svijeta, koji samom svojom nazonou pomau dru
gima da ive.
32
- Da, i umiru.
Dok su utjeli, vjetar je oko kue zapuhao malo jae.
- Imate pravo, Jacques, - ree Malan. Pokuajte neto saznati. Vama vie nije potreban
otac. Sami ste se izgradili. Sada ete ga moi voljeti kako vi znate voljeti. Ali...
, - ree oklijevajui... - Posjetite me opet. Nije mi preostalo jo mnogo vremena. I o
prostite...
- Da vam oprostim? -upita Cormerv. - Pa ja sve vama dugujem.
- Ne, ne dugujete mi bogzna to. Oprostite mi samo to ponekad ne znam odgovoriti n
a vau ljubav...
Malan je promatrao veliku starinsku svjetiljku to je visjela iznad stola, i glas
mu je postao sasvim tih dok je izgovarao ono to je Cormervu, nekoliko trenutaka k
asnije, samom na vjetru i u opustjelom predgrau, bez prestanka odjekivalo u misli
ma:
- U meni je neka stravina praznina, neka bolna ravnodunost8...
a Jacques / Od poetka sam, jo kao dijete, pokuavao otkriti to je to dobro a to zlo -
jer mi to nitko oko mene nije mogao rei. I sada odjednom priznajem da me sve naput
a, da mi je potreban netko da mi pokae put i da me hvali i kudi, ne u ime sile ve
u ime autoriteta, potreban mi je moj otac.
Mislio sam da znam, da vladam sobom, jo uvijek ne [znam?].
33
4. Djetetove igre
Lagani i kratki valovi ljuljali su brod na srpanjskoj vruini. Jacques Cormerv, is
pruen napola gol u svojoj kabini, promatrao je kako na bakrenim okvirima brodskih
okana pleu odbljesci sunca to se mrvilo u moru. Naglo ustane da bi ugasio ventila
tor koji mu je suio znoj u porama jo prije negoli mu se ovaj poeo slijevati niz gru
di, bilo je bolje znojiti se, i ponovno se spusti na leaj, tvrd i uzak kakve je v
olio. Odjednom, iz utrobe broda dopre do njega u priguenim vibracijama mukli zvuk
strojeva kao da stupaju cijele vojske. Volio je taj zvuk velikih parobroda danj
u i nou, i osjeaj da hoda po vulkanu dok svuda oko njega beskrajno more prua pogled
u svoja slobodna prostranstva. Ali na palubi je bilo prevrue; putnici, shrvani pr
etjeranim koliinama hrane, sruili su se u brodske lealjke natkrivene palube ili se
sklonili u hodnike da bi malo otpoinuli. Jacques nije volio poslijepodnevni poinak
. A benidor, pomislio je mrzovoljno, a to je bio neobian izraz to ga je rabila njego
va baka u vrijeme kad je bio dijete u Aliru i kad ga je prisiljavala da se svakog
poslijepodneva odmara zajedno s njom. Tri prostorije malog stana u predgrau Alira
bile su uronjene u prugastu sjenu brino zatvorenih rebrenicaa. Vani je ljetna ega
prila suhe i pranjave ulice, a u polutami stana pokoja debela dosadna muha neumor
no bi traila izlaz zujei poput aviona. Bilo je prevrue da sie na ulicu k drugovima,
a Oko desete godine
35
jer su i njih roditelji zadrali kod kue. Bilo je prevrue da ita Pardaillana ili l'In
trepideaa. Kad bi baka kojim sluajem bila odsutna, ili bi avrljala sa susjedama, d
ijete bi prilijepilo nos na rebrenice blagovaonice to je gledala na ulicu. Cesta
je bila pusta. Pred duanom cipela i trgovinom krojakim priborom preko puta, zastor
i od crvena i uta platna bili su sputeni, ulaz u trafiku bio je zasjenjen zavjesom
od raznobojnih perli, a kod gostioniara Jeana bilo je prazno, samo je jedna maka,
na pragu izmeu poda posutog pilovinom i pranjavog nogostupa, spavala kao mrtva.
Dijete bi se tada okrenulo prema gotovo praznoj, vapnom obijeljenoj sobi, u kojo
j je u sredini stajao etvrtasti stol, a du zidova, ormar za posue, radni stol pun o
grebotina i tintanih mrlja, mali madrac, na samom podu, prekriven prekrivaem na k
oji bi naveer lijegao polunijemi ujak, i pet stolacab. U kutu, na kaminu s mramor
nom ploom, mala vaza izduena vrata i ukraena cvijeem, kakve se mogu nai po sajmovima.
Uhvaeno izmeu dviju pustinja sjene i sunca, dijete bi poelo kruiti oko stola, brzim
korakom, ne prestajui ponavljati kao da govori litaniju: Dosadno mi je! Dosadno m
i je! Dosadno mi je! Dosaivao se, ali bila je to istovremeno i igra, bilo je u tom
e neke radosti, neke vrste uivanja u dosadi, jer bi ga obuzeo bijes kad bi zauo ka
ko baka, koja se ipak vratila, izgovara A benidor. No njegovi su prosvjedi bili uz
aludni. Baka, koja je odgojila devetero djece na
a Te velike knjige tiskane na novinskom papiru s neukusno oslikanim koricama, i
na kojima je cijena bila otisnuta veim slovima negoli naslov i ime autora.
b besprijekorna istoa.
Ormar, drveni toaletni stoli s mramornom ploom. Mali runo izraen tepih pored kreveta
, troan, izlizan, otrcan po rubovima. A u jednom kutu, veliki koveg prekriven star
im arapskim tepihom s resama u obliku ira.
36
selu, imala je svoje predodbe o odgoju. Dijete bi se u tren oka nalo u sobi. Bila
je to jedna od dviju prostorija to su gledale na dvorite. U drugoj su bila dva kre
veta, majin i onaj na kojem su spavali on i brat. Baka je imala pravo na svoju so
bu. U svoj je visok i prostran krevet esto primala dijete nou i svakodnevno za pos
lijepodnevnog poinka.
Izuo bi sandale i popeo se na krevet. Otkako se jednom kad je baka bila usnula i
skrao iz kreveta da bi kruei oko stola ponavljao svoju litaniju, njegovo je mjesto
bilo u dnu kreveta pored zida. Zavuen tako u dno kreveta, gledao bi baku kako sk
ida haljinu i sputa koulju od gruba platna to je u pasu bila stisnuta vrpcom koju j
e sada odvezivala. Zatim bi se i sama popela na krevet, a dijete bi osjetilo por
ed sebe miris ostarjele puti i promatralo debele plave vene i starake mrlje koje
su unakaavale noge njegove bake. Hajde, ponavljala bi. A benidor, i ubrzo bi usnula,
dok bi dijete, otvorenih oiju, pratilo kruni let neumornih muha.
Da, godinama je to mrzio, pa i kasnije, kad je postao odrastao ovjek, i sve dok s
e jednom nije teko razbolio nije se mogao odluiti da za velikih vruina poslije ruka
prilegne. Ako bi mu se i dogodilo da zaspi, probudio bi se mrzovoljan i s nekom
muninom. Tek odnedavna, otkako pati od nesanice, u stanju je odspavati pola sata
dnevno i probuditi se raspoloen i io. A benidor...
Vjetar kao da se stiao pritisnut suncem. Brod se prestao ljuljati i odjednom se in
ilo da napreduje po pravocrtnom putu, strojevi su radili punom parom, propeler j
e okomito sjekao debljinu vode, a buka klipova postala je napokon tako ravnomjer
nom da se mijeala s muklim i neprekinutim vapajem sunca na moru. Jacques je napol
a spavao, obuzet nekom ugodnom tjeskobom od pomisli da e ponovno vidjeti Alir i
37
sirotinjsku kuicu u njegovu predgrau. Tako je bilo svaki put kad bi naputao Pariz i
putovao u Afriku, to neko pritajeno veselje, od kojeg se nadimaju grudi, zadovo
ljstvo nekoga kome je uspio bijeg pa se smije zamiljajui zaprepatena lica straara. J
ednako tako bi mu se, svaki put kad bi se u nj vraao cestom ili vlakom, srce steg
nulo im bi se pojavile prve kue predgraa, koje bi iskrsnule iznenada, nenajavljene
drveem ili vodenim tokom, nalik na zloudni tumor to iri oko sebe vorove svoje bijede
i svoje runoe, prodirui postupno strano tijelo i odvodei ga do srca grada ije bljetav
o mu je ponekad pomoglo da zaboravi tu umu eljeza i betona ijim je zatvorenikom bio
i danju i nou i koja je ispunjavala njegove nesanice. Ali sada je od toga pobjeg
ao, disao je na prostranim leima mora, disao je s valovima, uljuljkan suncem, nap
okon je mogao spavati i vratiti se djetinjstvu od kojeg nije nikad posve ozdravi
o, toj tajni svjetlosti, toplog siromatva, koja mu je pomogla da ivi i pobijedi sv
e. Taj skrhan odsjaj, sad ve gotovo nepomian, na bakrenom okviru brodskog okna dol
azio je od istog onog sunca koje je, u zamraenu sobu gdje je spavala baka, pritiui s
vom svojom teinom o povrinu rebrenica, uranjalo u hladovinu samo jednu tananu otric
u kroz pukotinu to ju je odkrhnuti komadi drveta ostavio na spoju rebrenica. Nedos
tajale su muhe, njihov zuj nije ispunjavao ni pothranjivao njegov drijeme, na mor
u nema muha, a osim toga one njegove su bile mrtve, one koje je dijete voljelo z
ato to su bile bune, jedine ive u tom svijetu izblijedjelom od vruine, i svi su ljud
i i ivotinje poivali, nepomini, osim njega, istina, koji se prevrtao po krevetu, u
uskom prostoru to mu je preostao izmeu zida i bake, i on je htio ivjeti, i inilo mu
se da je vrijeme provedeno u snu oteto ivotu i njegovim igrama. Drugovi su ga ekal
i, sasvim sigurno, u ulici
38
Prevost-Paradol, obrubljenoj vrtovima to su uveer nakon zalijevanja odisali svjeino
m i mirisom cvjetova kozje krvi koji su posvuda rasli, zaliveni ili ne. im se bak
a probudi, odjurit e napolje, spustit se niz jo pustu Lvonsku ulicu pod fikusima,
otrati do zdenca na uglu ulice Prevost-Paradol, odvrnuti do kraja veliku slavinu
od lijevana eljeza na vrhu zdenca, sagnuti glavu pod slavinu da bi mu veliki mlaz
vode ispunio nosnice i ui, slijevajui se kroz otvoreni oko-vratnik koulje sve do t
rbuha, pa ispod hlaa po nogama sve do sandala. Tada e, sretan to osjea vodu kako se
pjeni izmeu njegovih tabana i koe sandala, otrati bez daha do Pierreaa i ostalih, k
oji su sjedili na ulazu jedine dvokatnice u ulici, otrei drvenu cigaru koja e im po
sluiti u igri canette vinga1 s drvenim plavim reketom.
Poto bi se okupili, krenuli bi vukui reket po zaralim reetkastim ogradama vrtova pre
d kuama, uz paklenu buku koja bi probudila cijelu etvrt i rastjerala make to su drij
emale pod pranjavim glicini-jama. Trali bi, pretravali ulicu, lovili jedan drugog,
ve dobro oznojeni, no uvijek u istom smjeru, prema zelenom polju, nedaleko od kole, e
tiri ili pet ulica odande. Putem bi obavezno zastali pored onog to se nazivalo vo
doskokom, na velikom trgu, pored goleme okrugle fontane na dva kata iz koje nije
tekla voda, ali je bazen, ve odavno zaepljen, bio do vrha pun od obilnih kia, to bi
tu i tamo pale u tom kraju. Ta bi ustajala voda, prekrivena starom mahovinom, k
orama dinja, narani i smeem svake vrste, stajala tu dok je sunce ne bi isuilo ili s
e gradske vlasti probudile i odluile da je ispumpaju, pa bi suhi, ispucani, slani
mulj ostao jo dugo na dnu bazena, ekajui da sunce
a Pierre, takoer sin ratne udovice koja je radila na poti, bio mu je prijatelj.
1 Vidjeti autorovo objanjenje, dalje u tekstu.
39
dovri posao i pretvori ga u prainu koju e vjetar ili metla smetlara razbacati po sj
ajnom Uu fikusa to obrubljuju trg. Ljeti bi, u svakom sluaju, bazen bio suh i izlaga
o pogledu iroku ogradu od tamna, ulatena kamena, to su ga izglaale tisue ruku i stranj
ica i na kojem su Jacques, Pierre i ostali jahali kao na konju, okreui se na svoji
m stranjicama dok ne bi neizbjeno pali u plitki bazen to je vonjao po mokrai i po su
ncu.
Zatim bi, i dalje trei kroz vruinu i prainu to je prekrivala istim sivim slojem njiho
ve noge i njihove sandale, letjeli prema zelenom polju. To je bila naputena ledin
a iza bavarske radionice gdje su se, izmeu zaralih eljeznih obrua i trulih ostataka b
aava, ispod sedre probijali buseni krljave trave. Tu bi uz veliku graju nacrtali k
rug u sedri. Jedan bi od njih, s reketom u ruci, stao unutar kruga, a ostali bi,
jedan za drugim, bacali drvenu cigaru prema krugu. Ako bi cigara pala unutar kr
uga, onaj koji ju je ubacio preuzeo bi reket i sad bi on branio krug. Oni najspr
etniji3 uhvatili bi cigaru u letu i odbacili je daleko. Oni bi imali pravo otii d
o mjesta na koje je pala i, udarajui rubom reketa o jedan kraj cigare koja bi se
potom vinula visoko u zrak, hvatali je i bacali jo dalje, i tako sve dok ne bi pr
omaili ili dok je ostali ne bi uhvatili u letu, pa se brzo vraali natrag kako bi o
branili krug od cigare to bi je brzi i spretni protivnik ve bacio prema krugu. Taj
tenis siromanih, s tek poneto sloenijim pravilima, ispunio bi cijelo poslijepodne.
Pierre je bio najspretniji, bio je mraviji od Jacquesa, i manji, gotovo loman, p
lavokos koliko je ovaj bio tamnokos, svijetlih trepavica iza kojih je njegov pla
vi i otvoren pogled djelovao bespomono, ranjivo i zaueno, naizgled nespretan, ali u
akciji precizan i ustrajan.
spretni branitelj, u jednini.
40
Jacques je pak briljirao u najnemoguijim zahvatima, ali bi promaio one najjednosta
vnije. Zbog onih prvih, i zbog divljenja koje su izazivali kod drugova, smatrao
se najboljim i esto se hvastao. U stvari, Pierre ga je stalno pobjeivao, ali nije
nikada o tome priao. Poslije igre bi se samo uspravio u svoj svojoj visini, i tih
o se smjekajui sluao drugovea.
Kad vrijeme ili raspoloenje nisu bili pogodni, umjesto da tre ulicama i ledinama,
okupili bi se najprije u hodniku Jacquesove kue. Odande bi, kroz vrata u dnu, prel
i u malo sputeno dvorite okrueno zidovima triju kua. Na etvrtoj strani, preko vrtnog
zida nadvijala se kronja naranina stabla iji se miris, kad je bilo u cvatu, penjao
uz sirotinjske kue, irio hodnikom ili se malim kamenim stubama sputao u dvorite. S j
edne strane i pola druge, u maloj, koso postavljenoj kuici stanovao je frizer panj
olac koji je imao frizeraj s uline strane, te arapski brani parb gdje je ena poneka
d naveer prila kavu u dvoritu. Na treoj strani, stanari su hranili kokoi u visokim kl
imavim kokoinjcima od drveta i ice. I napokon, s etvrte strane, lijevo i desno od s
tuba, zjapili su mrani iroki otvori podruma kue: pilje bez izlaza i svjetla, izdublj
ene u samoj zemlji, bez ikakvih pregrada, smrdljive od vlage, do kojih su vodile
etiri stube prekrivene mahovinom i u kojima su stanari gomilali viak svoje imovin
e, to e rei gotovo nita: stare vree koje su ondje trunule, komade drvenih sanduka, p
roupljane i zarale stare lavore, sve ono to se inae vue po zaputenim ledinama i to ne
oe sluiti ni najsiromanijima. Upravo tu, u jednom od tih podruma, okupljala su se d
jeca. Jean i Joseph, dva sina panjolskog brijaa, obiavala su se igrati ondje. Ulaz
u tu razvalinu smatrali su svojim
a Na zelenom polju odravale su se donnades b Omar je sin tog para - otac je gradski
ista ulica.
41
vrtom. Joseph, okrugao i vragolast, neprestano se smijao i davao sve to je imao.
Jean, nizak i suh, skupljao je i najmanji avao, i najmanji vijak, i bio osobito te
dljiv sa svojim pekulama ili koticama od marelica neophodnim za jednu od njihovih
najdraih igaraa. Bilo je teko zamisliti veu suprotnost od ta dva nerazdvojna brata.
Svi zajedno, Pierre, Jacques, i Max, trei ortak, zavukli bi se u smrdljiv i vlaan
podrum. O zarale eljezne grede razapeli bi poderane vree to su trunule na tlu, otre
savi s njih male sive ohare lankovita oklopa koje su nazivali zamorcima. I pod tim
odvratnim atorom, konano na svome (jer nitko od njih nije nikad imao svoju sobu pa
ak ni svoj krevet), zapalili bi male vatre koje bi, zatvorene u tom vlanom i umalo
m zraku, tinjale dimei se i tjerale ih iz njihove jazbine, pa bi ih na kraju zatr
pali vlanom zemljom, nastruganom u dvoritu. Tada bi, ne bez prepirke s malim Jeano
m, podijelili velike bombone od mente, kikiriki ili slanutak, posuen i posoljen,
vuji bob i kojekakve slatkie bljetavih boja to su ih Arapi nudili na ulazu u oblinje
kino u plitkim koarama prekrivenim muhama koje su bile zapravo obine drvene kutije
postavljene na kotaie. U dane pljuskova, iz vlanog dvorita zasienog vodom, viak kie
ijevao se u redovito poplavljene podrume, a oni bi se popeli na stare sanduke i
igrali bi se Robinzona daleko od istog neba i morskog vjetra, uivajui u svom kralje
vstvu bijedeb.
No, najljepi* dani bili su u proljee, kada bi, zahvaljujui nekoj dobro smiljenoj lai,
uspjeli izbjei poslijepodnevnom odmoru. Tada bi, nemajui nikad
a Jednu koticu trebalo je postaviti na tri druge sloene u tronoac. S odreene udaljen
osti, trebalo je sruiti to zdanje bacajui drugu koticu. Onaj koji bi uspio, pokupio
bi sve etiri kotice. Ako bi promaio, njegova bi kotica pripala vlasniku onih etiriju
.
b Galoufa
najvei
42
novca za tramvaj, dugo pjeaili do botanikog vrta, prolazei utim i sivim ulicama predg
raa, kroz etvrti konjunica, uz velika spremita za kola to su pripadala poduzeima ili p
rivatnicima koji su kamionima na konjsku zapregu opsluivali unutranjost zemlje, pr
olazei pritom uz iroka vrata na povlaenje iza kojih se ulo toptanje konjskih kopita,
rzanje, zveckanje lanaca kojima su bili privezani, i s uivanjem udisali miris ba
lege, slame i znoja to se dizao s tih zabranjenih mjesta o kojima bi Jacques matao
prije nego to bi zaspao. Zastali bi pred nekom otvorenom konjunicom u kojoj su ti
marili konje, jake ivotinje vrstih nogu uvezene iz Francuske koje su ih gledale oim
a izbjeglica, izmuene vruinom i muhama. Zatim bi, pred grdnjama vozaa kamiona, otral
i do golemog vrta gdje su se uzgajale rijetke vrste. U velikoj aleji s koje se k
roz bazene i cvijee pogled pruao sve do mora, izigravali bi ravnodune i uglaene etae p
od sumnjiavim pogledom uvara. No ve u prvom poprenom drvoredu, dali bi se u trk prem
a istonom dijelu vrta kroz redove golemih korenjaka, tako gustih da je u njihovoj
sjeni bilo gotovo mrano, prema velikim stablima kauukovcaa ije su se objeene grane,
koje se nije moglo razlikovati od mnogobrojnog korijenja, pruale sve do zemlje,
i jo dalje, sve do pravog cilja njihova pohoda, velikih kokosovih palmi s grozdov
ima malih okruglih i zbijenih plodova naranaste boje na vrhu koje su nazivali coc
oses. Tu je najprije trebalo provjeriti na sve strane da u blizini nema nijednog
uvara. Zatim bi poeo lov na municiju, to jest kamenie. Kad bi se svi vratili punih
depova, gaali su jedan po jedan grozdove plodova to su se, nadvisujui ostalo drvee, b
lago njihali na nebu. Pri svakom bi pogotku palo nekoliko plodova koji su pripal
i sretnom strijelcu. Ostali bi morali ekati dok
a navesti imena drvea.
43
ovaj pokupi svoj plijen pa tek tada nastavili s gaanjem. U toj je igri Jacques, s
pretan u gaanju, bio ravan Pierreu. No obojica bi podijelila svoj plijen s onima t
o su imali manje sree. Najnespretniji je bio Max, koji je nosio naoale jer je imao
lo vid. Bio je zdepast i krupan, ali je ipak uivao potovanje svih od dana kad su g
a vidjeli kako se tue. Dok su se svi oni, u estim ulinim tuama u kojima su sudjelova
li, a pogotovu Jacques koji nije mogao svladavati bijes i estinu, obiavali baciti
na protivnika da mu u to kraem vremenu nanesu to veu bol, spremni da im to bude prop
isno uzvraeno, Max, ije je ime zvualo nekako germanski, jednog dana kada ga je mesa
rev debeli sin, zvani But, nazvao prljavim vabom, mirno je skinuo naoale, dao ih n
a uvanje Josephu, zauzeo stav kao to su to inili bokseri koje su viali po novinama,
i pozvao ovoga da ponovi svoju uvredu. Zatim je, ne pokazujui uzbuenje, izbjegao s
vaki Butov napad, udario ga nekoliko puta ne primivi nijedan udarac i na kraju mu
, na svoje veliko zadovoljstvo uspio, koje li pobjede, nabiti modricu na oku. Od
tog dana Maxova popularnost bila je u grupi osigurana. Depova i ruku ljepljivih
od voa, bjeali su iz vrta prema moru i, im bi se nali izvan zidina, poredali bi plod
ove na svoje prljave maramice, vakali sa slau vlaknaste, slatke i odvratno masne bo
bice, ali lagane i ukusne poput pobjede. Potom bi odjurili na plau.
Da bi stigli do plae, morali su prijei cestu zvanu ovarska jer su njome doista esto
prolazila stada ovaca koja su se vraala ili odlazila na sajam u Mai-son-Carre, is
tono od Alira. Bila je to ustvari zaobi-laznica koja je dijelila more od grada koj
i se protezao po breuljcima poput amfiteatra. Izmeu ceste i mora, tvornice, ciglan
e i plinara bile su okruene pijeskom prekrivenim ploama ilovae ili vapnenom prainom,
gdje su se bijelili pranjavi otpatci drva i eljeza.
44
Nakon te rune pustare izlazilo se na plau Sablettes. Pijesak je tu bio pomalo crn,
a prvi valovi nisu uvijek bili prozirni. S desne strane nalazilo se kupalino zda
nje s kabinama i dvoranom, velikom drvenom kutijom na stupovima, koja je za blag
danskih dana sluila za ples. Za vrijeme sezone prodava prenih krum-piria svakog je d
ana palio svoju pe. Mala grupa najee nije imala novca ni za jedan tuljac prenih krump
iria. Ako bi sluajno koji od njih imao potreban novaca, kupio bi jedan i znaajno se
uputio prema plai, praen povorkom svojih drugova punih potovanja, pa bi, stigavi do
mora, u sjeni velike rasuene barke zabio stopala u pijesak i spustio se na stranj
icu, drei papirnati tuljac uspravno u jednoj ruci, a drugom ga pokrivajui kako mu n
ijedna od tih hrskavih pahulja ne bi ispala. Obiaj je bio da zatim ponudi po krum
piri svojim drugovima, koji su se pobono naslaivali tom jednom jedinom toplom posla
sticom s jakim mirisom ulja to im ju je namijenio. Zatim bi svi promatrali sretni
ka kako, ozbiljna lica, guta jedan po jedan preostale krumpirie. Na dnu papirnato
g tuljca ostalo bi uvijek mrvica. Preklinjali bi sitog srekovia da ih podijeli s n
jima. Na to bi ovaj najee, osim kad se radilo o Jeanu, razmotao masni papir, rairio
po njemu mrvice krumpiria i dopustio da se jedan po jedan poslue. Izabrali bi na s
reu onoga koji e navaliti prvi i prema tome uzeti najveu mrvicu. Poto bi gozba zavril
a, a uitak i osjeaj uskrae-nosti bili zaboravljeni, poela je trka prema zapadnom kra
ju kupalita, pod jarkim suncem, do napola sruene zidine, koja je nekad najvjerojat
nije sluila kao temelj sad nepostojeoj kolibi iza koje su se mogli svui. U nekoliko
trenutaka bili su goli, trenutak potom u vodi, plivajui snano i nespretno, doviku
jui
a 2 novia
45
sea, slinei i pljujui, nadmeui se u ronjenju ili u tome tko e ostati dulje pod vodom.
More je bilo ugodno, toplo, sunce na njihovim mokrim glavama lagano, a blaena sv
jetlost ispunjavala je njihova mlada tijela radou od koje su neprestano klicali. V
ladali su ivotom i morem, i ono najraskonije to nam svijet moe ponuditi, primali su
i nemilice troili, poput gospodara sigurnih u svoje nezamjenjivo bogatstvo.
Trei od ala do mora, suei na pijesku slanu vodu od koje su im tijela bila ljepljiva,
ispirui zatim u moru pijesak od kojeg su bili posve sivi, posve bi zaboravili na
vrijeme. Trali su, a iope su uz prodorne krike letjele nisko iznad tvornica i mors
kog ala. Nebo, s kojeg se povukla danja sparina, postajalo je bistro i zeleno, sv
jetlost je jenjala, a s druge strane zaljeva, luk kua i grada, dotada uronjenog u
laganu izmaglicu, poprimao je jasnije obrise. Bio je jo dan, no uline svjetiljke
ve su se palile jer se sumrak u Africi sputa iznenada. Obino bi Pierre prvi dao zna
k za pokret: Kasno je, i odmah bi potom nastala jurnjava, brzo opratanje. Jacques b
i sa Josephom i Jeanom trao put kue ne obazirui se na ostale. Trali su bez daha. Jos
ephova je majka imala brzu ruku. to se Jacquesove bake tie... Trali su kroz veer koj
a se sputala svom brzinom, usplahireni prvim upaljenim plinskim svjetlima, osvije
tljenim tramvajima to su promicali pored njih, ubrzavajui trk, uasnuti to je ve dobra
no pala no, i rastajali se na ulazu bez pozdrava. Tih bi veeri Jacques zastao na m
ranom i smrdljivom stubitu, naslonio se u mraku na zid i ekao da se smiri njegovo p
omahnitalo srce. Ali nije mogao ekati, a od same te spoznaje jo je bre disao. U tri
koraka stigao bi do odmorita, proao pored
a Ako se utopi, mama e te ubiti. Nije te sram da se tako pokazuje? Gdje ti je sad m
ama.
46
zajednikog nunika na katu, i otvorio vrata. U blagovaonici na kraju hodnika gorjel
o je svjetlo i on je sleden sluao zveckanje lica po tanjurima. Uao bi. Za stolom, u
krugu svjetla petrolejske svjetiljke, polu-nijemi ujaka nastavljao je buno srkat
i svoju juhu; njegova majka, jo mlada, bujne crne kose, pogledala bi ga svojim bl
agim pogledom. Dobro zna..., zapoela bi. Ali bi baka, uspravna u svojoj crnoj haljin
i, stisnutih usana, svijetlih oiju stroga pogleda, kojoj je vidio samo lea, prekin
ula ker. Odakle dolazi?, pitala bi. Pierre mi je pokazivao zadau iz rauna. Baka bi t
ustala i prila mu. Pomirisala bi mu kosu, pa rukom prola preko njegovih glenjeva jo
punih pijeska. Bio si na plai. Onda si ti laljivac, sriui bi rekao ujak. No baka bi
rijei prola pored njega, uzela iza vrata blagovaonice debeli korba, zvani volujska i
la, koji je ondje visio i oplela ga njime po nogama i stranjici dva do tri puta,
a to je tako peklo da se derao u sav glas. Neto kasnije, usta i grla punih suza,
ispred tanjura juhe koju mu je ujak saalivi se nad njim posluio, trudio se iz sve s
nage da suspreg-ne suze. Na to bi majka, uputivi baki kratak pogled, okrenula pre
ma njemu svoje lice koje je toliko volio. Jedi juhu, rekla bi. Gotovo je. Gotovo je
. Tek bi se tada rasplakao.
Jacques Cormerv se probudi. Sunce se vie nije zrcalilo na bakrenom okviru brodsko
g okna, nego je zalo za obzorje i sad je osvjetljavalo zid nasuprot njemu. Odjenu
se i popne na palubu. Stii e u Alir duboko u no.
a brat
47
5. Otac. Njegova smrt. Rat. Atentat.
vrsto ju je grlio na samom pragu stana, jo zadihan od uspinjanja stubama koje je p
reao etiri po etiri u jednom zaletu, ne promaivi ni jednu, kao da je njegovo tijelo j
o uvijek tono pamtilo visinu stuba. Iziavi iz taksija, u ulici ve prilino bunoj, jo
tavoj od jutarnjeg polijevanja8 koje se isparavalo na prvoj vruini, opazio ju je,
na istom mjestu kao nekad, na uskom i jedinom balkonu, izmeu dviju soba, iznad n
adstrenice frizeraja - frizer vie nije bio Jeanov i Josephov otac, on je umro od t
uberkuloze, takav je to zanat, govorila je njegova ena, stalno udie neiju kosu - pre
krivene valovitim limom koja je kao i nekad bila zasuta bobicama fikusa, zguvanim
papiriima i starim ikovima. Stajala je tu, jo uvijek bujne, ali od godina posijedj
ele kose, jo uvijek uspravna unato svojim sedamdeset dvjema godinama, ovjek bi joj
dao deset godina manje zbog njezine izrazite mravosti i jo oite snage, a takva je b
ila cijela obitelj, pleme mravih stvorenja bezbrina dranja i neumorne energije nad
kojima starost naizgled nije imala nikakvu mo. Sa svojih pedeset godina, ujak Emi
l1, napola nijem, doimao se kao mladi. Baka je umrla uspravne glave. A to se majke
tie, kojoj je sad hrlio, inilo se da nita ne moe svladati njezinu skrivenu
nedjelja.
Dalje u tekstu postat e Emest.
49
upornost, budui da deseci godina naporna rada nisu unitili u njoj mladu enu koju je
Cormerv kao dijete gledao s divljenjem.
Kad je stigao pred vrata, majka ih je otvorila i bacila mu se u zagrljaj. Onda g
a je, kao svaki put kad bi se ponovno sreli, poljubila dva ili tri puta, privija
jui ga k sebi svom snagom, a on bi pod rukama osjeao njezina rebra, tvrde i izboene
kosti njezinih pomalo drhtavih ramena, i pritom udisao miris njezine koe koji ga
je podsjeao na ono mjesto ispod Adamove jabuice, izmeu vratnih ila, koje se vie nije
usuivao poljubiti, ali koje je volio mirisati i milovati dok je bio dijete, kad
bi ga, rijetko, uzela na krilo ili kad bi se pravio da spava, nosa zaronjena u t
u malu udubinu koja je za njega imala miris njenosti, tako rijetke u njegovu djeje
m ivotu. Poljubila ga je, te, oslobodivi ga svoga zagrljaja, malo ga promatrala pa
ga opet zagrlila i jo jednom poljubila, kao da je, odmjerivi u sebi svu ljubav to
ju je za nj mogla osjeati ili izraziti, ustanovila da jo neto nedostaje. Sine moj, go
vorila je, bio si tako dalekoa. A onda, odmah potom, okrenula se, vratila u stan i
otila sjesti u dnevnu sobu koja je gledala na ulicu, doimala se kao da vie ne mis
li na njega, i ni na to drugo uostalom, i na trenutke bi ga ak pogledala s nekim n
eobinim izrazom u oima, kao da joj odjednom, ili mu se barem tako inilo, smeta u to
m skuenom, praznom i zatvorenom svijetu u kojem je samovala. Tog je dana, tovie, pot
o je sjeo kraj nje, izgledala nekako nemirnom i s vremena na vrijeme kriomice po
gledavala na ulicu svojim tamnim i grozniavim oima koje bi se razvedrile im bi se n
jezin pogled spustio na Jacquesa.
Ulica je postajala sve bunijom, a teki crveni tramvaji, kloparajui poput starog elje
za, prolazili su
prijelaz
50
sve ee. Cormerv je promatrao majin profil u sivoj bluzi s bijelim okovratnikom dok j
e sjedila kraj prozora na neudobnoj stolici [ J1 na kojoj je uvijek sjedila, lea
malo pogrbljenih od godina, ali kojima nije trebala potpora naslonjaa, ruku spoje
nih oko maramice koju bi svojim ukoenim prstima smotala u klupko, pa je zatim spu
stila u krilo izmeu dvije nepomine ruke, glave okrenute prema ulici. Bila je ista
kao trideset godina ranije, i iza njezinih bora nazirao je isto ono udesno mlado
lice, lukove obrva napete i glatke, kao stopljene s elom, mali ravan nos, usnice
jo lijepo ocrtane unato borama u kutu usana zbog umjetnog zubala. Sam vrat, koji t
ako brzo propada, sauvao je lijep oblik unato sad ve vorastim ilama i malo oputenoj br
adi. Bila si kod frizera, rekao je Jacques. Nasmjeila mu se osmijehom male djevojice
koju su uhvatili u prijestupu. Da, zna, radi tvog dolaska. Oduvijek je bila koketn
a na svoj gotovo neprimjetan nain. I ma kako siromano odjevena bila, Jacques nije
pamtio da je ikad na njoj vidio neto runo. I sad su te sive i crne boje koje je im
ala na sebi bile dobro izabrane. Bio je to uroeni ukus pripadnika njihova plemena
, uvijek bijednih, uvijek siromanih, ili pak, neto bolje stojeih, poput nekih roaka.
Ali svi su oni, a pogotovu mukarci, poput pravih Mediteranaca drali do bijele koul
je i dobro izgla-ane crte na hlaama, smatrajui pritom prirodnim da taj posao neprek
idnog odravanja, jer je odjee bilo malo, uz ostale enske poslove obavljaju ene, to j
est majke ili supruge. to se majkea tie, ona je uvijek smatrala da nije dovoljno to
pere rublje i sprema po tuim kuama, i Jacques je se, otkako pamti, sjeao kako nepr
estano glaa jedine bratove i njegove hlae, sve dok on nije otiao i otputio se u svi
jet u kojem
1 Dva neitka znaka
a luk obrva koat i gladak ispod kojeg se sjao grozniav pogled crnog oka.
51
ene niti peru niti glaaju. Talijan je, ree majka, taj frizer. Dobro radi. Da, na to
ues. Htio je rei: Veoma si lijepa, ali je zastao. Uvijek je to mislio o svojoj majc
i, ali joj se nikad nije usudio rei. Ne stoga to se bojao da bi ga mogla odbiti il
i to je sumnjao da bi joj se takav kompliment mogao svidjeti. No, to bi znailo pre
koraiti onu nevidljivu granicu iza koje se cijelog ivota zaklanjala - blaga, uglaen
a, pomirljiva, gotovo pasivna, ali ne ponizujui se nikad pred niim i pred nikim, o
samljena u svojoj polugluhoi, nemogunosti izraavanja, lijepa ali gotovo nedostupna,
to nedostupnija to je bila nasmijeenija i to ga je srce vie vuklo k njoj - da, cije
li svoj ivot zadrala je to isto bojaljivo i posluno dranje, a opet suzdrano, isti onaj
pogled kojim je trideset godina ranije, ne upleui se, gledala kako njezina majka
korbaem tue Jacquesa, ona koja nije nikad dotakla pa ak ni ozbiljno izgrdila svoju
djecu, ona koju su ti udarci bez sumnje takoer boljeli ali je, nemona da neto poduz
me, to zbog umora, to zbog nemutog izraavanja i potovanja koje je dugovala majci, pre
putala da stvari idu svojim tijekom, trpjela danima i godinama, trpjela da joj tu
ku djecu, kao to je sama trpjela naporne radne dane sluei drugima, pranje parketa n
a koljenima, ivot bez mukarca i bez utjehe, okruena masnim otpatcima i prljavim rub
ljem tuih ljudi, duge dane muke to su se nizali jedan za drugim, tvorei ivot koji se
, lien nade, pretvorio u ivot bez ikakvih osjeaja, neuk, tvrdokoran, pomiren s patn
jama, svojima i tuima. Nikad je nije uo da se ali, samo bi ponekad rekla da je umor
na ili da je od pranja velikog rublja bole kria. Nikad je nije uo da nekog ogovara
, samo bi ponekad rekla kako su sestre ili tetke bile s njom neljubazne ili ohole.
Ali je isto tako veoma rijetko uo da se smije iz sveg srca. Smijala se neto vie u
posljednje vrijeme otkako je prestala raditi, a
52
djeca se brinula da joj nita ne nedostaje. Jacques je promatrao sobu, ni ona se n
ije promijenila. Nije htjela otii iz tog stana u kojem je imala svoje navike, iz
te etvrti u kojoj joj je sve bilo lako, da bi se odselila u neki drugi, udobniji,
ali gdje bi sve postalo teko. Da, bila je to ista ona stara soba. Promijenila je
namjetaj, koji je sad bio pristojniji i manje sirotinjski. Ali bio je kao i uvij
ek gol, priljubljen uz zid. Uvijek neto prekopava, rekla je majka. Nije mogao a da n
e otvori ormar za posude u kojem su, unato svim njegovim prijekorima, i sada bile
samo najpotrebnije stvari, i praznina kojeg ga je zapanjivala. Otvorio je i lad
ice stolia za odlaganje jela gdje su se povlaila dva, tri lijeka, to je toj kui bilo
sasvim dovoljno, pomijeana s dvoje, troje starih novina, komadima konopca, te ma
la kartonasta kutija s rasparenom dugmadi i stara fotografija za osobnu kartu. T
u su ak i suvine stvari bile sirotinjske jer se nikad nisu upotrebljavale. I Jac-q
ues je bio siguran da bi u normalnoj kui pretrpanoj stvarima, kakva je bila njego
va, majka upotrijebila samo ono najnunije. Jednako je tako znao da ni u po-krajno
j majinoj sobi, namjetenoj malim ormarom, uskim krevetom, drvenim toaletnim stoliem
i slamnatom stolicom, s jednim jedinim prozorom zastrtim kakanom zavjesom, nee nai
nikakav drugi predmet, osim moda, ponekad, maramicu smotanu u klupko koju bi odl
agala na golo drvo toaletnog stolia.
Ono to mu je upalo u oi kad je upoznao druge kue, bilo one svojih drugova iz liceja
ili kasnije one bogatijih ljudi, bio je upravo broj razliitih vaza, vreva, kipia,
slika kojima su bile natrpane prostorije. Kod njega se govorilo vaza na kaminu, vr,
duboki tanjuri, a onih nekoliko drugih predmeta koje se u kui moglo nai nije imal
o imena. Kod njegova ujaka, naprotiv, mogli ste uivati u keramici iz Vogeza, jelo
53
se u tanjurima iz Quimpera. On je odrastao okruen siromatvom golim poput smrti, ok
ruen opim imenicama; kod ujaka je, pak, otkrio vlastita imena. Ni dandanas u prost
oriji sa svjee opranim oploenim podom, na jednostavnom i ulatenom namjetaju, nije bi
lo niega, osim jedne arapske pepeljare od tucanog bakra na stoliu za posluivanje je
la, stavljene onamo prije njegova dolaska, i potanskog kalendara na zidu. Tu se n
ije imalo to vidjeti niti to rei, i stoga nije znao nita o svojoj majci, osim onoga t
o je sam saznao. Niti o svom ocu.
- Tata?
Ona ga pogleda i posta paljivaa. -Da.
- Zvao se Henri i to jo?
- Ne znam.
- Nije imao jo koje ime?
- Mislim da je, ali ne sjeam se.
Njezina panja kao da je odjednom popustila, gledala je prema ulici gdje je sunce
ve peklo svom snagom.
- Da li mi je bio slian?
- Da, cijeli ti, pljunuti. Imao je svijetle oi. I elo kao tvoje.
- Koje je godine roen?
- Ne znam. Ja sam imala etiri godine vie od njega.
- A ti, koje godine?
- Ne znam. Pogledaj u obiteljsku knjiicu. Jacques ode u sobu, otvori ormar. Meu ub
rusima,
na gornjoj polici, bila je obiteljska knjiica, mirovinska knjiica i nekoliko stari
h dukumenata pisanih na panjolskom. Vrati se s dokumentima.
Otac - ispitivanje - rat 1914. - Atentat.
- Roen je 1885. a ti 1882. Imala si tri godine vie od njega.
- A ja sam mislila etiri. Davno je to bilo.
- Rekla si mi da je rano izgubio oca i majku i da su ga braa dala u sirotite.
- Da. I sestra takoer.
- Roditelji su mu imali gospodarstvo?
- Da. Bili su Alzaani.
- U Ouled-Fayetu.
- Da. A mi u Cheragi. To je sasvim blizu.
- S koliko je godina izgubio roditelje?
- Ne znam. Oh, bio je mlad. Sestra ga je ostavila. To nije lijepo. Nije ih htio
vie vidjeti.
- Koliko je godina imala sestra?
- Ne znam.
- A braa? On je bio najmlai?
- Ne. Drugi po redu.
- Znai da su braa bila premala da se brinu o njemu.
- Da. Tako je.
- Ali to onda nije bila njihova krivica.
- Je, zamjerio im je to. Nakon sirotita, sa esnaest godina zaposlio se na imanju k
od svoje sestre. Davali su mu previe posla. To je bilo previe.
- Doao je u Cheragu.
- Da. K nama.
-1 tako si ga upoznala?
-Da.
Ona ponovno okrenu glavu prema ulici, i on vie nije imao snage nastaviti na taj n
ain. No ona je sama progovorila.
- Nije znao itati, razumije. U sirotitu se nita ne naui.
- Ali pokazala si mi dopisnice koje ti je poslao iz rata.
54
55
- Da, nauio je s gospodinom Classiaultom.
- Kod Ricomea.
- Da. Gospodin Classiault je bio gazda. On ga je nauio itati i pisati.
- S koliko godina?
- S dvadeset godina, mislim. Ne znam. Sve je to bilo tako davno. Ali kad smo se
vjenali, nauio je prepoznavati vina i mogao je raditi bilo gdje. Bio je pametna gl
ava.
Promatrala ga je.
- Kao i ti. -1 onda?
- Onda? Doao je tvoj brat. Tvoj je otac radio za Ricomea, a Ricome ga je poslao n
a svoje imanje u Saint-Lapotre.
- Saint-Apotre?
- Da. I onda je doao rat. Umro je. Poslali su mi geler.
Geler koji je raznio glavu njegovu ocu nalazio se u maloj kutiji za kekse iza ub
rusa u ormaru, zajedno s dopisnicama poslanim s bojinice koje je Jacques mogao iz
govoriti napamet kako su bile ture i kratke. Draga moja Lucie. Ja sam dobro. Sutra
mijenjamo poloaj. Pazi na djecu. Grlim te. Tvoj mu.
Da, iste one mrkle noi kad je roen, za vrijeme selidbe, on, izbjeglica, dijete izb
jeglica, Europa je ve podeavala svoje topove koji su trebali grunuti svi zajedno n
ekoliko mjeseci kasnije, protjerujui Corme-ryeve iz Saint-Apotrea, njega prema nj
egovom korpusu u Aliru, nju prema malom stanu njezine majke u sirotinjskom predgr
au, s djetetom oteklim od uboda komaraca na rukama. Nita se ne brinite, majko. im se
Henri vrati, otii emo. A baka, uspravna, sijede kose zaeljane unatrag, svijetlih oiju
stroga pogleda: Keri, trebat e raditi.
- Bio je u zuavima.
- Da. Borio se u Maroku.
Tono. Zaboravio je to. Godine 1905. njegov je otac imao dvadeset godina. Sluio je,
kako se to kae, aktivni vojni rok u ratu protiv Marokanacaa. Jacques se prisjeti
to mu je ispripovijedao ravnatelj kole kad ga je nekoliko godina ranije sreo na a
lirskim ulicama. G. Levesque bio je mobiliziran kad i njegov otac. Ali su ostali
samo mjesec dana u istoj postrojbi. Slabo je upoznao Cormerva, kako je sam rekao
, jer je ovaj veoma malo govorio. Otvrdnuo na umor, bio je utljiv, ali jednostava
n i pravedan. Jedan jedini put je Cor-mery bio sav izvan sebe. Bila je no poslije
vrueg dana, u onom dijelu Atlasa gdje je odjel vojske logo-rovao na breuljku zatien
om stjenovitim klancem. Cormery i Levesque trebali su smijeniti strau u dnu klanc
a. Nitko se nije odazvao na njihov poziv. A onda su, podno ivice od divljih smoka
va, ugledali svog druga glave zabaene unatrag, udno uperene prema mjesecu. U prvi a
s nisu ni prepoznali njegovu glavu koja je imala neobian oblik. Ali bilo je posve
jednostavno. Bio je zaklan, a ta blijeda oteklina u njegovim ustima bilo je cij
elo njegovo spolovilo. Tek su tada spazili njegovo tijelo rairenih nogu, zuavske
hlae rasparane, i usred tog procijepa, u neizravnom odsjaju mjeseca, krvavu lokvu
13. Stotinjak metara dalje, iza velike stijene, i drugi je straar bio u istom sta
nju. Oglaena je uzbuna, straarska mjesta pojaana. U svitanje, kad su se vratili u l
ogor, Cormery izjavi da to nisu ljudi. Levesque, koji je razmiljao, odgovori mu d
a oni misle da tako moraju postupiti ljudi, da su oni kod njih, i da ovi pribjeg
avaju svim sredstvima da se obrane. Cormery se usprotivi. Moda. Ali imaju
a 1914.
b krepao ti sa ili bez, rekao je narednik.
56
57
krivo. ovjek ne ini takvo to. Levesque mu odvrati kako oni smatraju da si ovjek u odr
eenim okolnostima moe sve dopustiti i (sve unititi). Na to Cormerv pobjesni: Ne, ovje
k se mora znati svladavati. To je onda ovjek, inae... I potom se smiri. Ja, progovori
zatim muklim glasom, ja sam siromaan, odrastao sam u sirotitu, daju mi tu odjeu, od
vuku me u rat, ali ja se svladavam. Ima Francuza koji se ne svladavaju, rekao je na
to Levesque. Onda ni oni nisu ljudi.
I odjednom zaurla. Prljavi gadovi! Kakvi gadovi! Svi, svi...
Zatim ue u svoj ator, blijed kao krpa.
Kad je bolje razmislio Jacques je shvatio da je od tog starog uitelja, kojeg je o
donda posve izgubio iz vida, zapravo saznao najvie o svom ocu. A opet nita vie, osi
m nekoliko detalja, od onoga to je mogao naslutiti iz majine utnje. Otvrdnuo i ogore
n ovjek koji je cijeli svoj ivot radio, ubijao po nareenju, prihvatio sve ono to nij
e mogao izbjei, ali koji je negdje duboko u sebi odbijao da ga moralno iskvare. S
iromah, ukratko. Jer siromatvo [se] ne bira, ali se moe zadrati. I pokuao je zamisli
ti, na temelju ono malo stvari koje je saznao od majke, istoga tog ovjeka devet g
odina kasnije, oenjenog, oca dvoje djece, koji se izborio za neto malo bolji poloaj
u drutvu i kojeg odjednom pozivaju u Alir radi mobilizacijea, dugo putovanje nou s
a strpljivom enom i nepodnoljivom djecom, rastanak na kolodvoru i onda, tri dana k
asnije, u malom stanu u Belcourtu, njegov iznenadni dolazak u krasnoj crvenoj i
plavoj uniformi sa irokim hlaama kakve je nosila zuavska pukovnija, uznojen ispod
debelog sukna, usred srpanjske ege* sa slamnatim
a novine 1814. u Aliru. [Sic] * Kolovoz
58
eirom u ruci, jer nije bilo ni fesa ni kacige u trenutku kad je kriomice izaao iz g
arnizona pod svodovima obzidane obale i otrao izgrliti enu i djecu prije veernjeg u
krcavanja za Francusku koju do tada nije nikad vidioa, prije negoli se otisnuo n
a more koje ga nije nikad nosilo, i grlio ih je snano, u urbi, a zatim otiao kako j
e i doao, dok mu je ena s malog balkona mahala na pozdrav, a on joj odmahivao trei,
okrenuvi se da jo jednom mahne eirom prije nego to se zaputi trkom niz ulicu sivu od
praine i ege, i nestane iza kina, u daljini, u bljetavom jutarnjem svjetlu, da se n
ikad vie ne vrati. Ostalo je trebalo zamisliti. Ne na temelju onoga to mu je mogla
rei majka, koja pojma nije imala o povijesti i zemljopisu, koja je znala jedino
da ivi na zemlji pored mora, da je Francuska s druge strane tog mora kojim ni ona
nikad nije plovila, a Francuska je uostalom neko sumnjivo mjesto izgubljeno u n
ejasnoj noi kamo se stie preko luke zvane Marseille koju je zamiljala slinu Aliru, gd
je bljeti jedan grad za koji svi kau da je veoma lijep i koji se zove Pariz, i gdj
e se, napokon, nalazi pokrajina zvana Alzas odakle su rodom roditelji njezina mua
koji su odande pobjegli, ima tome mnogo godina, pred neprijateljima to se zvae Ni
jemcima, da bi se nastanili u Aliru, kraju koji je trebalo oduzeti tim istim nepr
ijateljima, koji su uvijek bili zloesti i okrutni, pogotovu s Francuzima, i to be
z ikakva razloga. Francuzi su se uvijek morali boriti sa svaalakim i neumoljivim l
judima. Tu je bila i panjolska koju nije znala kamo smjestiti, ali koja nipoto nij
e bila daleko, iz koje su njezini roditelji, Mahonci, otili isto tako davno kao i
roditelji njezina mua da bi doli u Alir jer su krepavali od gladi u Mahonu, za koj
i ak nije znala da je otok, jer nije uostalom znala ni to je to
a Nikad prije nije vidio Francusku. Vidio ju je i bio ubijen.
59
otok jer nikad nijedan nije vidjela. Imena nekih drugih zemalja ponekad bi privu
kla njezinu panju iako ih nije uvijek mogla tono izgovoriti. U svakom sluaju, nikad
nije ula za Austro-Ugarsku monarhiju, niti za Srbiju, Rusija je poput Engleske b
ila za nju teka rije, nije znala to je to nadvojvoda i nikad ne bi mogla izgovoriti
etiri sloga imena Sarajevo. Rat je bio tu, poput zloslutnog oblaka, pun crnih pr
ijetnji, ali kojeg je bilo nemogue sprijeiti da zavlada nebom, jednako tako kao to
je nemogue sprijeiti dolazak skakavaca ili oluje to pustoe po alirskim visoravnima. N
ijemci su ponovno prisiljavali Francuze na rat, i ljudi e opet patiti - tome nije
bilo uzroka, ona nije znala to je povijest Francuske niti to je to povijest. Pozn
avala je pomalo svoju, i jedva neto malo povijest ljudi koje je voljela, a ti lju
di koje je voljela morali su patiti poput nje. U tmini svijeta koji nije mogla z
amisliti i povijesti koju nije poznavala, jedna je jo tamnija tmina upravo zauzel
a mjesto, stigla su tajanstvena nareenja, to ih je znojan i umoran andar donio u se
lo, trebalo je napustiti imanje gdje se ve sve spremalo za berbu - upnik je doao na
kolodvor u Boneu da otprati mobilizirane vojnike. Treba se moliti, rekao joj je,
a ona je odvratila: da, gospodine upnie, ali nije ga ustvari ni ula, jer joj nije gov
orio dovoljno glasno, a njoj uostalom nikad ne bi ni palo na pamet da se moli, j
er nije nikad nikome htjela smetati - i njezin je mu tako otputovao u svojoj lije
poj raznobojnoj uniformi, uskoro e se vratiti, svi su to govorili, Nijemci e biti
kanjeni, ali do tada je valjalo nai posla. Sreom, jedan je susjed rekao njezinoj ma
jci da u tvornici metala u Vojnom arsenalu trebaju ene i da e prednost imati ene mo
biliziranih, napose ako uzdravaju obitelj, i tako e joj se posreiti da radi deset s
ati dnevno svrstavajui male kartonske kutije prema veliini i boji, moi e baki donije
ti neto
60
novca, djeca e imati to jesti dok Nijemci ne budu kanjeni i dok se Henri ne vrati k
ui. Ona, razumije se, nije znala da postoji nekakva ruska fronta, niti to je to uo
pe fronta, niti da se rat moe proiriti na Balkan, na Srednji istok, na cijelu plane
tu, sve se dogaalo u Francuskoj kamo su Nijemci uli ne najavivi se, i napali djecu.
Sve se zapravo dogaalo ondje gdje su Afrike trupe i medu njima H. Cormerv, prebaen
e na vrat na nos, odvedene takve kakve su se zatekle u tajanstveni kraj o kojem
se govorilo, na Marnu, i nije ak bilo vremena ni da im se nadu ljemovi, a tamonje s
unce nije bilo dovoljno jako da ubija boje kao u Aliru, pa su tako mase arapskih
i francuskih Aliraca, odjevene u jarke i gizdave boje, sa slamnatim eirima na glavi
, crvene i plave mete koje se moglo primijetiti sa stotina metara, u gomilama ul
ijetale u vatru, pogibale i gnojile tlo na kojem e tijekom etiri godine ljudi pris
tigli iz cijelog svijeta, suureni u blatnim rovovima, puzati metar po metar pod ne
bom naikanim svijetleim bombama, bombama to su fijukale dok je grmjela obrana najavl
jujui uzaludne juriea. No u onom trenutku nije bilo rovova, samo afrike trupe to su
se topile pod vatrom poput lutaka od raznobojna voska, i svake se godine na stot
ine siroadi raalo posvuda u Aliru, arapskom i francuskom, sinovi i keri bez oca koji
e morati nauiti ivjeti bez poduke i bez naslijea. Nekoliko tjedana, i onda jedne ne
djelje ujutro, na malom unutranjem odmoritu jedinog kata u zgradi, izmeu stubita i d
va nunika bez rasvjete, crne rupe zidane na turski nain, koju su neprestano istili
kre-zilom i koja je stalno zaudarala, Lucie Cormerv i njezina majka sjedile su n
a dva niska stolca i istile leu pod svjetlom to je dopiralo iz prijenice na stubitu,
proiriti
61
dok je malo djetece u koari za rublje cuclalo zaslinje-nu mrkvu, kad se jedan gosp
odin, ozbiljna lica i lijepo odjeven, pojavio na stubitu s nekakvom omotnicom. Dv
ije su ene odloile tanjure, u koje su stavljale oienu leu to su je uzimale iz posude
jetene izmeu njih, i otrle ruke kad ih je gospodin, zausta-vivi se na pretposljedno
j stubi, zamolio da se ne miu, pitao tko je tu gospoda Cormerv, evo je, rekla je ba
ka, ja sam njena majka, i gospodin je rekao da je on gradonaelnik, da donosi bolnu
vijest, da je njezin mu umro za domovinu i da ga Francuska oplakuje i ponosi se n
jime. Lucie Cormerv ga nije ula, ali je ustala i pruila mu ruku s mnogo potovanja,
baka se uspravila, s rukom na ustima, i ponavljala na panjolskom Boe moj. Gospodin j
e zadrao Lucinu ruku u svojoj, zatim je jo jednom stisnuo objema rukama, promrmlja
o "rijei utjehe i na kraju joj pruio omotnicu, okrenuo se i tekim korakom siao niz s
tube. to je rekao?, pitala je Lucie. Henri je mrtav. Ubili su ga. Lucie je gledala om
otnicu ne otvarajui je. Ni ona ni njezina majka nisu znale itati, okretala ju je,
bez rijei, bez ijedne suze, nesposobna da zamisli tu tako daleku smrt na kraju ne
ke nepoznate tmine. Zatim je stavila omotnicu u dep svoje pregae, prola pored djete
ta i ne pogledavi ga, te otila u sobu koju je dijelila sa svoje dvoje djece, zatvo
rila vrata i rebrenice na prozoru koji je gledao na dvorite, bacila se na krevet,
gdje je ostala nijema i bez suza satima, stiui u depu omotnicu koju nije mogla proit
ati i zurei u mraku u nevolju koju nije razumjelaa.
- Mama, - ree Jacques.
a ona je mislila da se geleri kreu sami od sebe.
62
I dalje je gledala na ulicu, s istim izrazom lica, i nije ga ula. On dodirnu njez
inu mravu i naboranu ruku, a ona se okrenu prema njemu smjeei se.
- Tatine dopisnice, zna, one iz bolnice. -Da.
- Primila si ih poslije gradonaelnika? -Da.
Geler ga je pogodio u glavu pa su ga transportirali jednim od onih odvratnih san
itetskih vlakova, punih krvi, slame i zavoja, kakvi odravaju vezu izmeu klaonice i
evakuacijskih bolnica u Saint-Brieucu. Tamo je nakrabao dvije dopisnice naslijep
o, jer vie nije vidio. Ranjen sam. Nije to nita. Tvoj mu. I onda je za nekoliko dana
umro. Bolniarka je napisala: Bolje je tako. Ostao bi slijep ili lud. Bio je veoma
hrabar. I onda geler.
Ulicom je prolazila izvidnica, tri naoruana pado-branca hodali su jedan iza drugo
g, ogledavajui se na sve strane. Jedan od njih bio je crn, visok i vitak, nalik n
a prekrasnu ivotinju u svojemu mrljastom ruhu.
- To je zbog razbojnika, - rekla je. - Da, i drago mi je to si mu iao na grob. Ja
sam prestara i osim toga to je daleko. Je li lijep?
- Tko, grob? -Da.
- Lijep je. Ima cvijea.
- Da. Francuzi su ba dobri.
Izgovarala je to i vjerovala u to, ali i ne mislei vie na mua, sad ve zaboravljenog
kao to je bila i ona davna nesrea. Osim toga nita nije ostalo, ni u njoj ni u toj k
ui, od tog ovjeka to ga je progutao svjetski oganj i od kojeg je ostala samo neopip
ljiva uspomena nalik pepelu izgorjelog leptirova krila poslije umskog poara.
- Zagorjet e paprika, priekaj.
63
aUstala je da bi otila u kuhinju, a on je sjeo na njezino mjesto, pa sad i sam pr
omatrao ulicu koja se ve godinama nije promijenila, s istim duanima na kojima je s
unce izblijedilo i oljutilo boje. Samo je trafikant preko puta zamijenio raznoboj
nim plastinim trakama svoju zavjesu od uplje trske iji je poseban zvuk Jacques jo i
sad uo, prolazio je kroz nju da bi dopro do ugodna mirisa novina i duhana i kupio
album L'Intrepide koji ga je oduevljavao priama o junatvu i asti. Na ulici je vlada
la ivost nedjeljnog prijepodneva. Radnici u svojim svjee opranim i izglaanim bijeli
m kouljama, avrljajui su se pribliavali trima, etirima gostionicama koje su mirisale
na svjeu hladovinu i na anis. Arapi, takoer siromani, ali uredno odjeveni, prolazil
i su sa svojim enama, skrivenim iza koprena, ali s cipelama Louis XIV. na nogama.
S vremena na vrijeme cijele bi arapske obitelji proetale u nedjeljnom ruhu. Jedn
a je od njih vukla za sobom troje djece, od kojih je jedno bilo odjeveno poput p
adobranca. Izvidnica je ponovno prolazila onuda, oputeno i naizgled ravnoduno. Eks
plozija je odjeknula upravo u trenutku kad je Lucie Cormerv ula u sobu.
Doimala se sasvim blizom i veoma snanom, a vibracijama koje su uslijedile kao da
nije bilo kraja. inilo se kao da je odjeknula davno, ali je arulja u blagovaonici
jo uvijek podrhtavala u dnu staklene koljke koja je sluila kao luster. Majka se pov
ukla u dno sobe, blijeda, tamnih oiju punih uasa kojim nije mogla vladati, pomalo
posrui. To je tu. To je tu, ponavljala je. Nije, ree Jacques i otri do prozora. Ljud
trali, i ne znajui kamo; jedna je arapska obitelj ula u sitniarsku trgovinu preko p
uta, pourujui djecu da udu to bre, i sitniar ih je primio unutra, zatvorio vrata, pov
ukao zasun i ostao iza stakla promatrati
izmjene u stanu.
64
ulicu. U tom trenutku izvidnica se vraala, trei bez daha u suprotnom smjeru. Automo
bili su urno pristajali uz plonike i tu se zaustavljali. U nekoliko asaka ulica se
ispraznila. No, nagnuvi se kroz prozor, Jacques je mogao vidjeti uskomeanu gomilu
ljudi nedaleko od kina Musset i tramvajske postaje.
- Idem vidjeti to je, - ree.
Na uglu ulice Prevost-Paradolal, grupa ljudi psovala je na sav glas. Ta prljava r
asa, derao se jedan mali radnik u potkoulji, obraajui se Arapinu to se zavukao u neki
kolni ulaz nedaleko od gostionice. I krenu prema njemu. Ja nisam nita uinio, ree Ara
-pin. Svi vi puete u isti rog, bando pederska, i navali na njega. Jacques ree Arapin
u: Poite sa mnom, i ue s njim u gostionicu koju je sad drao Jean, njegov prijatelj iz
djetinjstva, frizerov sin. Jean je bio ondje, uvijek isti, osim to je bio pun bo
ra, nizak i mrav, mualjiv i oprezan. Nita nije uinio, ree Jacques, uvedi ga k sebi.
je brisao ank i pogledao Ara-pina. Doi, ree i nestane u dnu gostionice.
Kad je Jacques iziao, radnik ga je gledao poprijeko. Nita nije uinio, ree mu Jacques.
ve ih treba ubiti. To tako kaemo u bijesu. Razmisli malo. Ovaj slegne ramenima: Idi t
amo pa e mi rei kad vidi onu kau. Sirene kola hitne pomoi zavijale su sve glasnije, s
urnije. Jacques potri prema tramvajskoj postaji. Bomba je eksplodirala u elektrino
m stupu nedaleko od postaje. Bilo je mnogo ljudi koji su ekali tramvaj, svi ureeni
za nedjeljni izlazak. Mala gostionica to se ondje nalazila bila je ispunjena kri
cima za koje se nije moglo rei jesu li izraz bijesa i2 boli.
a Da li je to vidio prije nego to je doao k majci? - U treem dijelu prepraviti aten
tat Kessous i u tom sluaju ovdje samo spomenuti atentat. - Dalje.
1 Cijeli taj dio do boli zaokruen je i s upitnikom.
2 Sic
65
Okrenuo se k majci. Bila je posve uspravna, blijeda. Sjedni, i odvede je do stolic
e koja je stajala uz stol. Sjedne do nje i uhvati je za ruke. Ve dva puta ovog tje
dna, ree. Bojim se izai. Nije to nita, ree Jacques, to e prestati. Da, ree on
e udnim neodlunim pogledom, kao da je bila podvojena izmeu povjerenja u sinovljevu
inteligenciju i svoje uvjerenosti da je cijeli ivot sainjen od nesree protiv koje s
e ne moe nita uiniti i koju je mogue jedino trpjeti. Razumije, ree, ja sam stara. N
vie trati. Krv joj se polako vraala u obraze. U daljini su se jo ule sirene kola hitn
e pomoi, ubrzane, urne. No ona ih vie nije ula. Duboko udahnu, malo se smiri, pa se
nasmijei sinu svojim lijepim srdanim osmijehom. Kao cijeli njezin rod, odrasla je
u opasnosti, pa joj je opasnost mogla tititi srce, ona ju je podnosila kao i sve
ostalo. No on nije mogao podnijeti njezino nasmrt prestraeno lice koje je upravo
vidio. Poi sa mnom u Francusku, ree, ali ona je tresla glavom odlunou ispunjenom tugo
Oh, ne, tamo je hladno. Ve sam prestara. elim ostati kod kue.
66
6. Obitelj
- Oh!, - ree mu majka, - drago mi je da si tu. Ali doi naveer, bit e mi manje dosadn
o. Posebno naveer, zimi rano padne no. Da barem znam itati. A ni plesti ne mogu uz
svjetlo svjetiljke, bole me oi. Pa kad Etienne nije tu, legnem i ekam vrijeme jela
. Dugoasno je to, dva sata tako. Da su malene ovdje, razgovarala bih s njima. Ali
one dou i odu. Prestara sam. Moda smrdim. Onda, tako, sama...
Izrekla je to u jednom dahu, malim jednostavnim reenicama koje su se redale kao d
a se prazni od svojih dotad neizgovorenih misli. A zatim, kad bi misli presahnul
e, ponovno bi zautjela, stisnutih usana, blaga i sjetna pogleda, promatrajui kroz
zatvorene rebrenice blagovaonice zasljepljujuu svjetlost to je dopirala s ulice, u
vijek na svom mjestu na neudobnoj stolici, a njezinn bi sin kao nekad kruio oko s
tola nasred blagovaonice21.
Ponovno ga pogleda kako krui oko stolab.
- Lijep je Solferino.
- Da, ist je.Ali sigurno se izmijenio otkako ga nisi vidjela.
- Da, to se mijenja.
- Doktor te pozdravlja. Sjea li ga se?
- Ne, davno je bilo.
- Nitko se ne sjea tate.
a odnosi s bratom Henriem: tue
b to su jeli: paprika od droba - ujuak od bakalara, slanutak itd.
67
unakaena trupla, kuu zakrvavljenu sve do stropa i, ispod jednog kreveta, najmlae di
jete koje je jo disa-lo i koje je takoer bilo osueno na smrt, ali je jo smoglo tolik
o snage da na obijeljenom zidu krvavim prstom napie: To je Pirette. Poli su u potrag
u za ubojicom i pronali ga obezumljenog u polju. Uasnuto javno mnijenje zahtijeval
o je smrtnu kaznu koja mu nije uskraena, i pogubljenje se odralo u Aliru pred zatvo
rom Barberousse, u nazonosti mnogobrojne svjetine. Jacquesov otac ustao je nou da
bi prisustvovao primjernom kanjavanju zloina koji ga je, prema bakinim rijeima, ozl
ojedio. No nikad se nije saznalo to se zapravo dogodilo. Pogubljenje je, naizgled
, prolo bez izgreda. No Jacquesov se otac vratio blijed kao krpa, legao, zatim us
tao da bi nekoliko puta povraao, pa opet legao. Vie nikad nije htio govoriti o ono
me to je vidio. One veeri kad je uo tu priu, Jac-ques je, leei uz rub kreveta da ne bi
doticao brata s kojim je spavao, sklupan, potiskivao osjeaj munine izazvane grozom
, prevakavajui pojedinosti koje su mu ispripovijedali i koje je sam zamiljao. Te su
ga slike progonile tijekom cijelog ivota, ak i nou, vraajui se s vremena na vrijeme,
rijetko, ali redovito, u obliku more, svaki put u drukijem obliku, ali s uvijek
istom temom: dolazili bi po njega, Jacquesa, da ga pogube. Probudivi se, otresao
bi sa sebe zebnju i tjeskobu te se s olakanjem naao u stvarnosti u kojoj nije bilo
nikakve mogunosti da ga pogube. Sve dok nije doao u zrelo doba i povijest oko nje
ga postala takvom da se pogubljenje moglo ubrojiti u dogaaje koji se nisu inili ni
malo nevjerojatnima, tada zbilja vie nije mogla ublaiti snove, nego se, dapae, tije
kom veoma [odreenih] godina, hranila istom onom tjeskobom koja je potresla njegov
a oca i koju mu je ovaj ostavio kao jedino oito i sigurno naslijee. No to je bila
ta tajna veza koja ga je povezivala s neznanim
70
mrtvacem iz Saint-Brieuca (koji takoer nije pomiljao da bi mogao umrijeti nasilnom
smru) preko njegove majke koja je znala za taj dogaaj, vidjela povraanja i koja se
nije sjeala onog jutra kao to nije shvaala da su se vremena promijenila. Za nju je
vrijeme bilo jo uvijek ono isto, nesrea se mogla pojaviti u svakom trenutku bez u
pozorenja.
Bakaa je, naprotiv, imala toniju predodbu o stvarima. Zavrit e na stratitu, govorila
sto Jacquesu. Zato ne, to nije vie bilo neto izuzetno. Nije bila toga svjesna, ali
takvu kakva je bila nita nije moglo iznenaditi. Uspravna, u svojoj dugoj crnoj op
ravi proroice, neuka i tvrdoglava, ona barem nije znala za predaju. Vie nego bilo
tko upravljala je njegovim djetinjstvom. Odgojili su je roditelji Mahonci na mal
om imanju Sahela, udala se veoma mlada, takoer za Mahonca, njenog i krhkog, ija su
braa ve ivjela u Aliru od 1848. godine, tj. od tragine smrti djeda po ocu, pjesnika u
slobodno vrijeme, koji je klepao stihove jaui na magarcu otokom izmeu niskih kamen
ih zidia to omeuju povrtnjake. Upravo prilikom takve jedne njegove etnje na magarcu,
zavaran stasom i crnim eirom iroka oboda, neki prevareni mu, hotei kazniti ljubavnik
a, ubi s lea poeziju i s njom uzor obiteljskih vrlina, za kojim, meutim, ne osta n
ita njegovoj djeci. Daleka posljedica toga traginog nesporazuma u kojem je pjesnik
naao smrt, bilo je preseljenje na alirsku obalu opora nepis-menjaka to su se razmnoa
vali daleko od kola, upregnuti samo u mukotrpan rad pod nemilosrdnim suncem. No b
akin je mu, ako je suditi po fotografijama, naslijedio neto od nadahnutog djeda, i
njegovo mravo lice, lijepih crta, sanjalakog pogleda i visoka ela sasvim oito nije
bilo predodreeno da se nosi s
prijelaz
71
mladom, lijepom i energinom suprugom. Ona mu rodi devetero djece, od kojih dvoje
umre u djetinjstvu, dok je jedno od njih spaeno, ali plativi to tjelesnom manom, a
posljednje se rodi gluho i gotovo nijemo. Na malom otunom imanju, ne prestajui ob
avljati svoj dio tekog zajednikog posla, podizala je svoje leglo, s dugim tapom uza
se dok je sjedila za stolom, to joj je pritedivalo uzaludne rijei prijekora, jer b
i krivac istog asa dobio po glavi. Vladala je zahtijevajui potovanje za sebe i svog
mua, kome su djeca morala rei vi, kako je to ve panjolski obiaj. Njezinom muu nije bi
lo sueno da dugo uiva u tom potovanju: umro je prerano, istroen suncem i radom, a mod
a i brakom, i Jacques nije nikad uspio saznati koja je bolest bila uzrokom njego
ve smrti. Ostavi sama, baka je prodala malo imanje i otila ivjeti u Alir sa svojom n
ajmlaom djecom, ostali su otili za poslom im su uli u dob za egrtovanje.
Kasnije, kad je odrastao, Jacques ju je promatrao, ni siromatvo ni nevolje nisu j
e uspjeli unitili. S njom je sad bilo samo troje njezine djece, Catherine1 Corme-
ry, koja je spremala po kuama, najmlai, s tjelesnom manom, koji je stasao u snanog
bavara, i Joseph, najstariji, koji se nikad nije enio, i koji je radio na eljeznici
. Sve troje radilo je za bijedne plae koje su, udruene, trebale prehraniti obitelj
od pet lanova. Novcem za domainstvo gospodarila je baka, i Jac-quesa je nadasve z
apanjivala njezina strogost, nije ona bila krta, ili pak jest, u onom smislu u ko
jem krtarimo na zraku koji udiemo i koji nam omoguava da preivimo.
Ona je kupovala odjeu za djecu. Jacquesova se majka vraala kui kasno i zadovoljaval
a se time da gleda i slua to se govori, posve svladana vitalnou
'*
a Strana 11, majka Jacquesa Cormerya zove se Lucie. Odsada e se zvati Catherine.
svoje majke kojoj je sve preputala. Tako je Jacques cijelo djetinjstvo morao nosi
ti preduge kabanice koje je baka kupovala da bi trajale to due i raunala da e se pri
roda pobrinuti da uzrast djeteta dostigne veliinu odjee. No Jacques je rastao spor
o i odluio je stvarno porasti tek s petnaest godina, pa je tako odjea bila ve istroe
na prije negoli mu je bila po mjeri. Tada bi mu kupili novu, prema istom onom nae
lu tedljivosti, pa Jacquesu, kojeg su drugovi zbog njegova izgleda ismijavali, ni
je preostalo nita drugo nego da stegne kabanicu pojasom i tako uini originalnim on
o to je bilo smijeno. Taj bi kratkotrajni osjeaj srama bio brzo zaboravljen u razre
du, gdje je Jacques prednjaio, kao i u dvoritu za kolskog odmora, gdje je nogomet b
ilo njegovo carstvo. Ali to je carstvo bilo zabranjeno. Jer dvorite je bilo cemen
tirano, a donovi su se troili takvom brzinom da je baka zabranila Jacquesu da za
vrijeme kolskog odmora igra nogomet. Ona je osobno svojim unucima kupovala vrste i
teke visoke cipele koje je smatrala neunitivima. Da bi to vie produljila njiihov ro
k trajanja davala je zabiti u donove debele unjaste avle koji su predstavljali dvo
struku prednost: trebalo je najprije njih istroiti da bi se dolo do ona, a istovrem
eno su omoguavali da se provjeri je li prekrena zabrana igranja nogometa. Tranje po
cementiranom terenu doista ih je brzo troilo i davalo im svjee izglaan izgled koji
je izdavao krivca. Svake bi veeri, vrativi se kui, Jacques najprije morao otii u ku
hinju, gdje je Cassan-dra arala iznad crnih lonaca, i, svinuta koljena, potplata
okrenutog prema gore, u pozi konja kojeg potki-vaju, morao pokazati donove. Razu
mije se da nije mogao odoljeti pozivu kolskih drugova i privlanosti njegove najdrae
igre, pa sav njegov trud nije bio usmjeren na dostizanje neostvarive vrline neg
o na prikrivanje prijestupa. Stoga je po izlasku iz kole, i
72
73
kasnije iz liceja, proveo poprilino vremena trljajui donove o mokru zemlju. Lukavs
tvo bi ponekad uspjelo. No uvijek bi dolo vrijeme kad bi istroenost avala postala s
ablanjiva, kada bi ve i sam on bio zahvaen, kada bi se, vrhunca li nesree, zbog nespr
etnog udarca nogom o tlo ili o ogradu kojom je bilo zatieno drvee, on odvojio od gor
njeg dijela cipele, pa bi se Jacques vratio kui s cipelom svezanom konopcem kako
ne bi zijevala. To bi bile veeri volujske ile. Uplakanom Jacquesu majka bi za utje
hu govorila: Istina je da to kota. Zato nisi pazio? No ona sama nije nikad ni podigl
a ruku na svoju djecu. Sutradan bi Jacquesu obuli pagerice i odnijeli cipele post
olaru. Dobio bi ih dva, tri dana kasnije okiene novim avlima, i ponovno je morao ui
ti odravati ravnoteu na skliskim i nesigurnim donovima.
Baka je bila kadra ii i dalje, i Jacques se poslije tolikih godina nije mogao pri
sjetiti te zgode bez neugodnog osjeaja srama i gaenja*. Ni njegov brat ni on nisu
dobivali deparac, osim ponekad kad bi pristali otii u posjet ujaku trgovcu ili dob
ro udanoj tetki. to se ujaka tie bilo je lako, jer on im je bio drag. Ali tetka je
bila umjetnica u razmahivanju svojim relativnim bogatstvom, tako da je dvoje dj
ece radije ostalo bez novca i zadovoljstva koje ono prua nego da pristane na ponie
nja. U svakom sluaju, iako su more, sunce i igre u etvrti bile besplatna zadovoljs
tva, za prene krumpirie, arene bombone, arapske slatkie i napose, to se Jacquesa tie,
neke nogometne utakmice, trebalo je novaca, barem poneki novi. Jedne veeri, Jacques
se vraao iz kupovine sa zdjelom zapeenih jabuka po koju je otiao k pekaru u etvrti
(u kui nije bilo ni plina ni tednjaka, kuhalo se na kuhalu na alkohol. Nije prema
tome bilo ni penice, pa kad bi
u kojoj su se mijeali sram i gaenje.
74
neko jelo trebalo zapei odnijeli bi ga ve pripremljeno pekaru u etvrti koji bi ga z
a nekoliko novia stavio u svoju pe i pazio da ne zagori), jelo se puilo pred njim is
pod kuhinjske krpe kojom je bilo zatieno od praine i koja mu je omoguavala da pridrav
a krajeve zdjele. Objeena o njegovu desnu podlakticu, poluprazna mrea s namirnicam
a kupljenim u veoma malim koliinama (pola kile eera, pola etvrtine maslaca, za pet n
ovia ribanog sira itd.) nije bila teka, pa je Jacques udisao ugodan miris zapeenih j
abuka, hodao ivahno izbjegavajui svjetinu koja je u to vrijeme vrvjela plonicima. U
jednom trenutku, iz njegova probuenog depa, ispadne kovanica od dva franka i udar
i o plonik. Jacques je pokupi, provjeri sitni to mu je ostao, nita nije nedostajalo,
i stavi ga u drugi dep. Mogao sam je izgubiti, pomisli odjednom. I ponovno mu padn
e na pamet utakmica na koju je uspio vie ne misliti.
Ustvari, to dijete nikad nitko nije poduio to je dobro a to zlo. Neke su stvari bil
e zabranjene, a prekraji strogo kanjavani. Neki pak ne. Samo su njegovi nastavnici
, kad im je program ostavljao vremena, ponekad govorili o udoreu, no i tu su zabra
ne bile jasnije nego objanjenja. Jedino to je Jacques mogao vidjeti i iskusiti u p
ogledu udorea bio je svakodnevni ivot radnike obitelji u kojoj oito nitko nikad nije
pomislio da postoje neki drugi naini osim najnapornijeg rada da bi se zaradio nov
ac potreban za ivot. No to je bila lekcija iz hrabrosti, a ne iz udorea. Unato tome,
Jacques je znao da nije lijepo zatajiti ta dva franka. I nije to elio uiniti. I n
ee to uiniti; moda bi se mogao, kao zadnji put, provui kroz dvije daske starog stadi
ona i gledati utakmicu ne plativi. Stoga ni sam nije razumio zato nije odmah vrati
o sitni koji mu je ostao i zato je, trenutak kasnije, izaao iz nunika izjavljujui da
mu je kovanica od
75
dva franka upala u jamu dok je svlaio hlae. Nunik je bila puno preotmjena rije za sk
uen prostor u zidu odmorita jedinog kata. Bez zraka, elektrine rasvjete i slavine,
u niskom postolju sabitom izmeu vrata i zida u dnu bila je probijena rupa uavca u k
oju ste morali izliti nekoliko kanti vode poslije uporabe. No nita nije moglo spr
ijeiti da smrad tog mjesta dopre do stubita. Jacquesovo je objanjenje bilo prihvatl
jivo3. Ono je iskljuivalo mogunost da ga poalju na ulicu u potragu za izgubljenom k
ovanicom i onemoguilo svaki razvoj dogaaja. Jacquesu je meutim ipak bilo teko pri dui
dok je izricao tu lou vijest. Baka je u kuhinji upravo sjeckala enjak i perin na st
aroj pozelenjeloj dasci udubljenoj od uporabe. Zastala je i pogledala Jacquesa k
oji je ekao eksploziju. No ona je samo utjela i ispitivaki ga promatrala svojim svi
jetlim i ledenim pogledom. Jesi li siguran?, napokon e. Da, osjetio sam kako pada. I
dalje ga je promatrala. Dobro, onda, ree. Vidjet emo. I Jacques je, uasnut, vidje kak
zavre rukav desne ruke, oslobaa svoju bijelu i kvrgavu ruku i izlazi na stubite.
Odjurio je u blagovaonicu s muninom u elucu. Kad ga je zazvala ugledao ju je kod s
udopera, njezina je ruka bila prekrivena sivom sapunicom koju je ispirala pod ml
azom vode. Tamo nema nita, ree ona. Ti si obini laljivac. Zamuckivao je: Ali moda
la dublje. Ona je oklijevala: Moda. Ali ako si slagao, teko tebi. I bilo mu je doista
teko, jer je istog trenutka shvatio da baku zacijelo nije krtost nagnala da preka
pa po izmetima, nego strana oskudica zbog koje su dva franka u toj kui bila panje v
rijedna svota. Shvatio je i napokon jasno vidio, dok ga je sram razdirao, da je
ta dva franka ukrao od truda svoje
a Ne. Mora nai neko drugo objanjenje jer je ve jednom bio rekao da je novac izgubio
na ulici.
76
obitelji. I dandanas si Jacques, dok promatra majku pored prozora, ne moe objasni
ti kako je ipak mogao ne vratiti ta dva franka i povrh svega sa zadovoljstvom su
tradan otii na utakmicu.
Sjeanje na baku povezano je i s manje opravdanim osjeajima srama. Baka je drala do
toga da Henri, Jacquesov stariji brat, uzima satove iz violine. Jacques je tome
izbjegao zahvaljujui uspjehu u koli koji bi, objanjavao je, bilo nemogue odrati uz do
datne obveze. Njegov je brat tako nauio izmamiti nekoliko groznih zvukova iz svoj
e hladne violine i uspijevao odsvirati, s ponekom pogrenom notom, pjesme koje su
bile u modi. Jacques, koji je pjevao prilino tono, nauio je iz zabave iste te pjesm
e, ne zamiljajui mogue posljedice te nedune razonode. U nedjelju, naime, kad je baka
primala svoje udane keria, dvije su bile ratne udovice, ili svoju sestru koja je
i dalje ivjela na imanju u Sahelu i govorila radije mahon-skim narjejem nego panjo
lski, poto bi im posluila zdjelicu crne kave na votanom stolnjaku, pozvala bi svoje
unuke da odre improvizirani koncert. Ovi bi, zaprepateni, dovukli svoje metalne n
otne stalke i dvije stranice partitura poznatih refrena. Trebalo je nastupiti. J
acques je pratio kako je znao i umio vrlu-davu Henrievu violinu, pjevao Ramonu, U
snuo sam divan san, Ramona,... ili Plei, moja Dalme, ja voljet u te noas..., ili pak d
a bi se ostalo na Orijentu Noi Kineske, noi draesne, noi ljubavi, noi pijanstva i nje
sti... Drugi bi se pak put traila realistina pjesma posebno za baku. Jacques bi tad
a interpretirao Jesi li ti doista ovjek moj, ti kojeg sam toliko voljela, ti koji
si se pred Bogom zakleo da me nikad rasplakati nee. Ta je pjesma uostalom bila jedi
na koju je Jacques mogao pjevati s istinskim osjeajima, jer je junakinja pjesme n
a kraju pjevala svoj patetini refren
a svoje neakinje
77
usred svjetine koja je prisustvovala pogubljenju njezina udljivog ljubavnika. No
bakina najmilija pjesma bila je jedna u kojoj je zacijelo voljela sjetu i njenost
koje ste uzalud mogli traiti u njoj samoj. Bila je to Tosellieva Serenada koju s
u Henri i Jacques izvodili sa zanosom, iako alirski naglasak nije ba pogodovao uzv
ienom trenutku koji je pjesma evocirala. Za sunanih poslijepodneva etiri ili pet ena
odjevenih u crno, skinule bi, sve osim bake, crne panjolske marame, poredale se
ukrug u sirotinjski namjetenoj sobi obijeljenih zidova i laganim kimanjem glave o
dobravale te izljeve glazbe i teksta, sve dok baka, koja nije nikad mogla razlik
ovati jedan do od jednog si i nije, uostalom, ni poznavala imena nota, ne bi pre
kinula aroliju kratkim: Pogrijeio si, koji bi presjekao dva umjetnika. Trebalo je na
staviti od tog mjesta, naredila bi baka kad bi teko mjesto bilo svladano na njoj za
dovoljavajui nain, uslijedilo bi jo malo kimanja i za kraj pljesak dvama virtuozima
koji su urno pospremali svoju opremu da bi se to prije pridruili drugovima na ulic
i. Samo bi Catherine Cormerv ostala u jednom kutu ne rekavi ni rijei. Jacques je j
o pamtio ono nedjeljno poslijepodne kad je, izlazei s partiturama, uo tetku kako ga
hvali majci, a ona odgovorila Da, bilo je dobro. Inteligentan je on, kao da je iz
meu te dvije primjedbe bilo nekakve veze. No okrenuvi se, shvatio je koja je to ve
za. Majin je pogled, drhtav, blag i grozniav poivao na njemu s takvim izrazom da je
dijete ustuknulo, zastalo i pobjeglo. Ona me voli. Ona me dakle voli, govorio je
sam sebi na stubitu, i u tom asu je shvatio da i on nju voli oajniki, da je iz dna d
ue elio da ga ona voli, i da je sve do tog trenutka u to sumnjao.
Kino predstave nudile su djetetu drukija zadovoljstva... Odravale su se nedjeljom
poslije podne i ponekad etvrtkom. Kino u etvrti nalazilo se na
nekoliko koraka od njihove kue, a nosilo je ime pjesnika romantizma kao i ulica k
oja je uz njega prolazila. Prije negoli ste uli, valjalo je svladati navalu plitk
ih koara u kojima su Arapi nudili ispremijeane kikiriki, sueni i soljeni slanutak,
vuji bob, ljepljive bombone obojene jarkim bojama. Drugi su prodavali arene kolae,
medu kojima i nekakve spiralne kremaste piramide prelivene ruiastim eerom, neki pak
arapske utipke s kojih se cijedilo ulje i med. Oko plitkih koara rojevi muha i dje
ce to ih je privukao isti eer, zujali su i urlali naganjajui se uz psovke trgovaca k
oji su strepili za ravnoteu svojih koara i koji su jednim zamahom ruke tjerali i m
uhe i djecu. Neki od trgovaca su se uspjeli skloniti pod staklenu strehu kina to
se s jedne strane protezala jo dalje, drugi su svoje ljepljivo blago izloili pod ar
kim suncem i prainom to su je podizale djeje igre. Jacques je pratio baku koja je z
a tu priliku zategnula svoju sijedu kosu i srebrnom kopom zakopala svoju vjenu crnu
haljinu. S mnogo ozbiljnosti razmicala je bunu gomilu djeurlije to je zakrila ulaz,
i uputila se do jedine blagajne po rezervirane karte. Istinu govorei, moglo se bir
ati izmeu rezerviranih loih drvenih naslonjaa sa sjeditima to su se podizala uz silnu
uku i klupa na kojima su se, svaajui se za mjesta, tiskala djeca kojoj su otvorili
sporedna vrata u posljednji as. S obje strane klupa, po jedan je policajac s vol
ujskom ilom bio zaduen za odravanje reda u svom dijelu gledalita, i esto ga se moglo
vidjeti kako izbacuje neko odve buno dijete ili odraslu osobu. U kinu su se tada p
rikazivali nijemi filmovi, najprije urnal, pa kratki komini film, dugomatrani film
i na kraju film u nastavcima, po jedna epizoda tjedno. Baka je naroito voljela te
filmove u nastavcima, jer se svaki nastavak zavravao nekom napetom scenom. Na pr
imjer, miiavi junak nosi u naruju mladu plavokosu
78
79
ranjenu djevojku preko mosta od lijana, razapetog iznad dubokog klanca punog brz
ica. Posljednja slika tjedne epizode prikazivala bi tetoviranu ruku koja velikim
noem ree lijane mosta. Junak je i dalje hrabro kroio naprijed unato urlicima upozor
enja gledatelja s klupaa. Pitanje koje se tada postavljalo nije bilo hoe li se par
izvui, sumnja u tom smislu bila je nedoputena, nego kako e se izvui, i zato su svi t
i gledatelji, arapski i francuski, ponovno doli u kino sljedeeg tjedna da bi vidje
li kako se zaljubljeni par pri smrtonosnom padu zadrao na stablu to im ga je posla
la sama providnost. Priredbu bi od poetka do kraja na klaviru pratila jedna stara
gospoica koja se majmunarijama i kominim dosjetkama s klupaa suprotstavljala spokoj
nom nepominou svojih suhih leda nalik boci mineralne vode zaepljene ipkastim okovratn
ikom. Jacques je tada smatrao znakom otmjenosti to impresivna gospoica nije skidal
a svoje rukavice bez prstiju ni po najveoj egi. Njezina uloga uostalom nije bila t
ako laka kao to se moglo pomisliti. Osobito je glazbena pratnja vijesti zahtijeva
la od nje da mijenja melodije prema prirodi dogaaja na ekranu. Tako bi, bez prije
laza, od veselog kvadrila to je pratio reviju proljetne mode uskakala u Chopinov P
osmrtni mar prilikom neke poplave u Kini ili pogreba neke vane linosti iz domae ili m
eunarodne politike. U svakom sluaju, to god da je svirala, izvedba je bila nepogreiv
a, kao da deset malih nepokolebljivih strojeva na starom poutjelom klaviru od pam
tivijeka slijedi naredbe nekog preciznog mehanizma. U dvorani golih zidova, s po
dom prekrivenim ljuskama od kikirikija, miris krezila mijeao se s jakim mirisom l
judskih tijela. Zagluujuu graju gospoica bi naglo prekidala, pritiui na sve pedale,
a Riveccio
80
preludijem koji je imao stvoriti ugoaj jutra. Neopisivo brenanje najavljivalo je d
a je projektor stavljen u pogon, i to je bio poetak Jacquesova krinog puta.
Budui nijemi, filmovi su bili popraeni raznim ispisanim tekstovima koji su trebali
razjasniti radnju. Kako je baka bila nepismena, Jacquesov je zadatak bio da joj
ih ita. Unato svojim godinama baka nije bila nimalo gluha. No trebalo je prije sv
ega nadjaati zvuk klavira i graju gledalita, koje nije tedjelo komentare. Osim toga
, unato jednostavnosti tekstova, mnoge rijei u njima baki nisu bile poznate, a nek
e su i njemu bile nepoznate. Ne elei, s jedne strane, ometati susjede i nadasve ne
elei svima dati do znanja da baka ne zna itati (ponekad bi mu ak ona sama, obuzeta
stidom, na poetku predstave glasno rekla: itat e mi, zaboravila sam naoale) Jacques,
kle, nije itao tekstove glasno kao to je mogao. Rezultat je bio da je baka ula sve
napola, zahtijevala da joj proita ponovno, i to glasnije. Jacques bi tada pokuao g
ovoriti glasnije, a sa svih strana zaulo bi se psst, to bi ga toliko posramilo da bi
poeo zamuckivati, baka bi ga grdila, na ekranu bi se ve pojavio sljedei tekst, jo n
arazumljiviji za jadnu staricu koja nije razumjela ni prethodni. Nesporazum bi r
asao sve dok se Jacques ne bi pribrao i u dvije rijei saeo presudni trenutak, kao
u filmu U znaku Zoroa na primjer, s Duglasom Fairbanksom ocem. Gad mu eli oteti ml
adu djevojku, razgovjetno i polako bi izgovarao Jacques isko-ristivi kratku stanku
klavira i gledalita. Tu bi se sve rasvijetlilo, film bi tekao dalje, dijete je d
isalo s olakanjem. Njegove bi se nevolje, uglavnom, zaustavljale na tome. No neki
filmovi, poput Dvije sirotice, bili su doista komplicirani pa bi, pritisnut bak
inim zahtjevima s jedne strane i sve eim prosvjedima gledatelja s druge, Jacques je
dnostavno zautio. Jo uvijek pamti
81
onu predstavu kad je baka, izvan sebe, izala usred filma, a on je slijedio plaui, u
zrujan time to je pokvario jadnici jedno od njezinih rijetkih zadovoljstava i uza
lud potroio sirotinjski novac koji je za to trebalo platitia.
Njegova pak majka nikad nije ila na te predstave. Ni ona nije znala itati, a uz to
je jo bila i nagluha. Njezin je rjenik bio jo siromaniji od rjenika njezine majke. I
dandanas njezin je ivot bez razonode. U etrdeset godina, bila je u kinu dva ili t
ri puta, nita od svega nije razumjela, i, ne elei uvrijediti osobe koje su je pozva
le, rekla samo da su haljine bile lijepe ili da je onaj s brkovima zao ovjek. Ni
radio nije mogla sluati. A to se novina tie, prelistala bi ponekad one s ilustracij
ama, zamolila sinove ili unuke da joj objasne ilustracije, zakljuila da engleska
kraljica djeluje tuno i zaklopila novine te nastavila gledati kroz uvijek isti pr
ozor ivot iste one ulice koju je promatrala pola svog ivota'3.
a dodati obiljeja siromatva - besposlicu - djeje kolonije ljeti u Milani - zvuk tru
be - izbacivanje - Ne usuuje joj se rei. Govori: Veeras emo bogme piti kavu. To se p
ovremeno mijenja. Gleda je. esto je itao prie o siromatvu, u kojima je ena hrabra. Ni
je se nasmijeila. Otila je u kuhinju, hrabra. Ne rezignirana.
b uvesti ujaka Ernesta starog, prije - njegov portret u sobi u kojoj su Jacques
i majka. Ili ga uvesti kasnije.
82
Etienne
U stanovitom smislu ona je bila manje prisutna u njegovu ivotu od njezina brata E
rnesta1 koji je ivio s njima, bio posve gluh, i izraavao se to onomato-pejama i ges
tama, to s kojih stotinjak rijei kojima je raspolagao. No Ernest, koji u mladosti
nije bio sposoban ni za kakav rad, pomalo je pohaao kolu i nauio raspoznavati slova
. On je ponekad odlazio u kino i vraao se kui s upravo zapanjujuim saecima za one ko
ji su film vidjeli, jer je svoje neznanje nadomjetao bogatstvom mate. Bistar i luk
av, uostalom, posjedovao je onu vrstu instinktivne inteligencije koja mu je omog
uavala da se kree svijetom i meu, za njega, posve bezglasnim biima. Zahvaljujui toj i
nteligenciji mogao se svakodnevno zadubiti u novine, u kojima bi odgonetavao vel
ike naslove, to mu je davalo bar povrnu sliku o svjetskim zbivanjima. Hitler, znao j
e rei Jacquesu kad je ovaj odrastao, nije dobro, ha. I doista, nije bilo dobro. To s
u vabe, uvijek isto, dodavao bi ujak. Ne, nije bilo tako. Da, ima i dobrih, dopustio
bi ujak. Ali Hitler, to nije dobro, i ve trenutak kasnije prevladao bi njegov smis
ao za zbijanje ale: Levy (to je bio sitniar preko puta) se boji. I prasnuo bi u smij
eh. Jacques je pokuao objasniti. Ujak bi se odjednom uozbiljio: Da. Zato eli zlo Zid
ovima? Oni su kao svi ostali.
as se zove Ernest, as Etienne, no radi se o istom liku: Jac-quesovu ujaku.
83
On je na svoj nain oduvijek volio Jacquesa. Divio se njegovu uspjehu u koli. Rukom
ogrubjelom od alata i teka rada, prekrivenom nekom vrstom roine, trljao bi djetet
ovu glavu. Dobra je to glava. Tvrda (pritom bi se svojom debelom akom udarao po gl
avi), ali dobra. Ponekad bi dodao: Kao njegov otac. Jacques je jednog dana iskorist
io tu primjedbu da bi ga upitao je li njegov otac bio pametan. Tvoj otac, tvrda g
lava. Radio to je htio, uvijek. Tvoja majka da da uvijek. Jacques nije mogao izvui
nita vie iz njega. Bilo kako bilo, Ernest je esto vodio dijete sa sobom. Njegova sn
aga i ilavost, koji nisu mogli doi do izraaja u razgovoru ni u kompliciranim odnosi
ma drutvenog ivota, dosegla bi vrhunac u tjelesnom izriaju i osjetilnom ivotu. Ve pri
buenju, kad bi ga prodrmali, trgajui ga iz njegova hermetikog sna gluhog ovjeka, us
pravio bi se zbunjen i riknuo: Hmm, Hmm, poput neke prethistorijske ivotinje koja s
e svakodnevno budi u nepoznatom i neprijateljskom svijetu. No, im bi se razbudio,
njegovo tijelo i njegove kretnje, drali su ga vrsto na zemlji. Unato tekom poslu bav
ara, volio je plivati i ii u lov. Kad je Jacques bio jo sasvim malia, otiao bi s nj
im do kupalita Sablettes, natovario ga na lea i zaplivao prema puini, nespretnim, a
li odvanim prsnim stilom, isputajui neartikulirane krikove koji su izraavali ponajpr
ije iznenaenje zbog dodira s hladnom vodom, a potom uitak to se u njoj nalazi ili p
ak ljutnju zbog neoekivanog vala. Ne boji se?, pitao bi s vremena na vrijeme Jacques
a. Bojao se, ali nije nita govorio, oparan tom samoom u kojoj su se nalazili, izmeu
neba i mora, podjednako prostranih, a kad bi se okrenuo, plaa bi mu izgledala kao
nevidljiva crta, utroba bi mu se zgrila od straha i poeo
a 9 godina
84
bi zamiljati beskrajne i tamne dubine pod sobom u koje bi potonuo poput kamena da
ga je ujak kojim sluajem ispustio. Dijete bi tad snanije stisnulo miiav ujakov vrat
. Boji se?, zapitao bi odmah ovaj. Ne, ali vrati se. Ujak bi se posluno okrenuo, na mj
estu nekoliko puta udahnuo, i opet krenuo s istom onom sigurnou s kojom se kretao
kopnom. Na plai, jedva malo zadihan, trljao je znano Jacquesa uz gromoglasan smije
h, zatim se okrenuo i urinirao u bunom mlazu, nastavljajui se smijati i estitajui si
na dobrom radu prostate, tapui se pritom po trbuhu i ponavljajui Dobro, dobro ime je
obiavao popratiti sve ugodne osjeaje bez razlike, bilo to pranjenje ili hranjenje,
insistirajui s podjednakom naiv-nou na uitku koji je iz njih izvlaio, uvijek eljan da
to svoje zadovoljstvo podijeli sa svojim blinjima, to je za stolom izazivalo bakin
a prosvjedovanja, nije ona bila protiv toga da se o tim stvarima govori, i sama
je o njima govorila, ali ne za stolom, kako je znala rei, no tolerirala je ipak nje
govu toku s lubenicom, voem poznatim po dijuretinim osobinama i koje je, uostalom,
Ernest oboavao i zapoinjao halapljivo gutati najprije smijui se, vragolasto namiguj
ui baki, srui, podrigujui se i mljackajui, da bi nakon prvih zalogaja, dola na red pra
va pantomimska predstava u kojoj bi rukom opetovano prelazio put kojim lijepo cr
veno i bijelo voe mora proi od usta do spolovila, a lice mu se kreveljilo od zadov
oljstva, i kolutanje oiju dok je izgovarao ono njegovo Dobro, dobro. To ispire. Do
bro, dobro, bilo je tako neodoljivo da je izazivalo smijeh svih prisutnih. Zbog t
e svoje adam-ske naivnosti pridavao je pretjeranu vanost cijelom nizu prolaznih b
oljki na koje se alio skupljenih obrva, pogleda usmjerena prema svojoj nutrini, k
ao da ispituje tajanstveni rad svojih organa. Izjavljivao bi da ga boli upravo tu,
a to tu je uvijek bilo negdje
85
drugdje, da osjea knedlu koja mu se seta posvuda. Kasnije, kad je Jacques ve pohaao l
icej, uvjeren da je znanost jedinstvena i ista za sve, ispitivao bi ga, pokaziva
o mu udubljenje medu rebrima: Tu me neto probada, govorio bi. Da li je to opasno? Ne
nije bilo opasno. Tad bi otiao s olakanjem, brzim i sitnim korakom spustio se niz
stube i pridruio se drugovima u oblinjim gostionicama s drvenim namjetajem i po-cina
nim ankom, koje su mirisale po anisu i drvenoj piljevini i kamo je Jacques poneka
d morao ii po njega u vrijeme veere. Dijete se nije nimalo udilo kad bi zateklo tog
a gluhonijemog ovjeka za ankom, okruenoga drugovima, gdje pria do iznemoglosti usred
gromoglasna smijeha koji nije bio ismijavanje, jer su Ernesta njegovi drugovi z
bog njegove veselosti i velikodunosti oboavaliabcd.
Jacques je to mogao osjetiti kad bi ga ujak poveo u lov u koji je odlazio sa svo
jim drugovima, odreda
a novac koji je utedio i koji daje Jacquesu.
b srednjeg rasta, malo krivih nogu, blago pogrbljenih lea, obloenih debelim slojem
miia, unato svojoj mravosti ostavljao je utisak nevjerojatne muevne snage. Lice mu j
e, meutim, ostalo i zadugo e ostati lice djeaka, njeno, pravilno, pomalo [ J1 s lije
pim smeim oima kao u njegove sestre, posve pravilnim nosom, glatkih obrva, praviln
e brade i lijepe guste, ne, blago valovite kose. Njegova fizika ljepota sama je p
o sebi objanjavala zato je, unato svojoj bolesti, imao nekoliko avantura sa enama, k
oje nisu mogle zavriti brakom i koje su, neizbjeno, kratko trajale, iako su neke o
d njih imale lagani okus onoga to se obiava nazivati ljubavlju, kao ona njegova ve
za s udanom trgovkinjom iz etvrti, ponekad bi subotom naveer vodio Jacquesa na kon
certe na skveru Bresson, koji je gledao na more, a vojni je orkestar svirao Les
cloches de Corjieville ili ariju iz Lakhme, dok je usred svjetine koja je kruila
kroz no oko [ ], Ernest, dotjeran, uvijek naao naina da proe pokraj gostioniareve ene
u svilenoj haljini, pa su razmjenjivali prijateljske osmijehe, a i mu bi katkad u
putio poneku prijateljsku rije Ernestu u kojem, zacijelo, nije nipoto vidio mogueg
suparnika.
c praonica mouna [rijei koje je autor zaokruio].
d plaa i komadi izblijedjelog drva, epovi, komadi razbijenih boca... pluto trska.
1 Jedna precrtana rije.
86
bavarima ili lukim radnicima i eljezniarima. Ustali bi u svitanje. Jacques je bio za
duen da probudi ujaka koji je spavao u blagovaonici i kojeg nikakva budilica na s
vijetu nije mogla oteti snu. Jacques bi uo budilicu, njegov bi se brat psujui okre
nuo u krevetu, a majka bi se, u drugom krevetu, samo promekoljila, ne probudivi se
. Ustao bi tapkajui u mraku, kresnuo igicu i zapalio malu petrolejsku svjetiljku to
je stajala na zajednikom nonom ormariu izmeu dva kreveta. (Da! namjetaj u toj sobi:
dva eljezna kreveta, jedan s jedne strane, na njemu je spavala majka, drugi s dru
ge strane, tu su spavala djeca, nasuprot nonom ormariu ormar s ogledalom. Soba je
imala prozor u podnoju majina kreveta koji je gledao na dvorite. Ispod prozora nala
zio se velik pleteni koveg prekriven mreastim prekrivaem. Dok god nije porastao, Ja
cques je, da bi zatvorio prozorske rebrenice, morao kleknuti na koveg. I nijedne
stolice.) Zatim bi otiao u blagovaonicu, prodrmao ujaka koji bi se oglasio svojom
uobiajenom rikom, pogledao uasnuto u lampu iznad svojih oiju, i napokon doao k sebi
. Obukli bi se. Jacques bi u kuhinji podgrijao ostatak kave na malom kuhalu na a
lkohol, dok bi ujak punio torbe s hranom: sir, kobasice, rajice, sol i papar, te
pola kruha prerezanog po sredini u koji su stavili veliki omlet to ga je pripremi
la baka. Zatim bi ujak jo jednom provjerio svoju dvocjevku i metke, oko kojih su
glavne pripreme nalik ritualu obavljene dan ranije. Poslije veere raspremili bi s
tol i temeljito oistili stolnjak od votanog platna. Ujak bi se smjestio na kraj st
ola i smrtno ozbiljan poloio pred sebe, ispod svjetla velike visee petrolejske lam
pe to su je za tu priliku spustili nie, komade rastavljene puke koje je dobro podma
zao. Jacques je, s druge strane stola, ekao da na njega doe red. I pas Brillant ta
koer. Imali su, naime, psa, setera mjeanca, beskrajno dobrog,
87
koji nije mogao nakoditi ni muhi, a dokaz je tome da bi se, kad bi koju uhvatio u
letu, s gaenjem urio da je ispljune, pomaui se pritom isplaenim jezikom. Ernest i nj
egov pas bili su nerazdvojni, a njihovo razumijevanje savreno. Bilo je nemogue ne
vidjeti u njima sloan par (samo onaj tko ne poznaje i ne voli pse moe tu usporedbu
shvatiti kao porugu). Pas je dugovao ovjeku poslunost i ljubav, a ovjek je zauzvra
t pristao na to da ima samo jednu brigu. ivjeli su zajedno i nikad se nisu razdva
jali, spavali su zajedno (ovjek na divanu u blagovaonici, pas na jadnoj prostirci
pokraj kreveta istroenoj sve do potke), ili zajedno na posao (pas je leao na leaju
od strugotina namjetenom posebno za nj ispod stolarskog stola u radionici), zajed
no odlazili u gostionicu, pas bi strpljivo sjedio do nogu svoga gazde i ekao da o
vaj zavri razgovor. Sporazumijevali su se onomatopejama, pas je volio miris svog
gazde, a gazda miris svoga psa. Ernestu se nije smjelo rei da njegov pas, kojeg j
e rijetko prao, smrdi, naroito poslije kie. On ne smrdi, odgovarao bi i zaljubljeno
njukao unutranjost velikih drhtavih pseih uha. Lov je bio njihova zajednika sveanost,
njihov kraljevski izlazak. Bilo je dosta da Ernest izvadi lovaku torbu pa da se
pas ustri po blagovaonici, stolci bi iza njegova prolaska plesali, a sude u ormar
u zveckalo od udaranja njegova repa. Ernest se smijao. Razumio je, razumio je. Zat
im bi smirio ivotinju, a ona bi poloila njuku na stol i promatrala briljive pripreme
, s vremena na vrijeme neupadljivo zijevajui, ali se do kraja ne odmiui od privlanog
prizoraab.
Kad je puka bila ponovno sastavljena, ujak bi mu je dodao. Jacques ju je primao u
ruke s potovanjem, i starom vunenom krpom stao latiti puane cijevi. Za
a lov? moe se izostaviti
b trebalo bi da knjiga bude krcata predmetima i puti.
to vrijeme ujak bi pripremao metke. Poredao bi ispred sebe kartonske tuljke ivih
boja s bakrenim dnom koji su stajali u jednoj od torbi, a iz iste je torbe izvuk
ao i neke metalne boce, nalik na uturice, u kojima su bili barut i tanad i trake
od smedeg filca. Pomno bi napunio tuljke barutom i filcom. Zatim bi izvadio malu
spravicu u koju bi umetnulo tuljac i posebnom ruicom pokrenuo ahuru koja bi savil
a kartonski tuljac do razine filca. Kako bi meci bili gotovi, Ernest ih je dodav
ao Jacquesu koji ih je slagao u nabojnjau to je leala ispred njega. Ujutro, kad bi
Ernest opasao nabojnjau oko svog trbuha proirenog debljinom dvaju dempera, to je bi
o znak za polazak. Jacques bi mu je zakopao na leima. A Brillant, koji se, otkako
bi ustali, motao amo-tamo u tiini, jer je bio dresiran da obuzdava svoje ushienje
kako ne bi probudio ostale ukuane pa je dahtao prenosei svoju grozniavost na sve ok
o sebe, uspravio bi se pred svojim gazdom, stavio mu ape na grudi, i pokuavao isteui
vrat i tijelo propisno oblizati svoga voljenog gazdu.
Kroz no koja je polako blijedjela i kojom se razli-jegao jo blag miris fikusa, hit
ali su prema kolodvoru u Aghi, pas bi jurio daleko ispred njih u mahnitom krivud
ajuem trku, povremeno se okliznuvi na ploniku vlanom od none rose, dojurio natrag do
njih vidljivo obezumljen to ih je moda izgubio, Etienne je nosio, okrenutu prema d
olje, puku u navlaci od gruba platna i lovaku torbu, Jacques je koraao s rukama u de
povima kratkih hlaa i velikom torbom o ramenu. Na kolodvoru, svi su ve bili na oku
pu, s psima koji bi se udaljili od svojih gazda samo da na trenutak zavire pod r
ep svojih srodnika. Bili su tu Daniel i Pierrea, dva brata, Ernestovi drugovi iz
radionice, Daniel uvijek nasmijan i pun optimizma,
pozor, promijeniti imena.
89
Pierre suzdraniji, metodiniji i uvijek pun otoumnih primjedaba o ljudima i stvarima
. Bio je tu i Georges koji je radio u plinari i povremeno boksao, to mu je donosi
lo dodatnu zaradu. esto su s njima bila jo dvojica ili trojica, sve dobri momci, b
arem u toj prilici, sretni to su se na jedan dan oslobodili radionice, skuenog i p
renatrpanog stana, ponekad i ene, puni one predanosti i velikodune popustljivosti
svojstvene mukarcima kad se okupe radi kakvog kratkotrajnog i intenzivnog zadovol
jstva. urno bi se uspeli u vagon u kojem je svaki odjeljak imao izlaz na peron, d
odavali torbe, potjerali gore pse, i smjestili se, napokon sretni to su se nali bo
k uz bok i to dijele istu toplinu. Tih je nedjelja Jacques nauio da je muko drutvo d
obro i da puni srce. Vlak bi krenuo, pa poeo hvatati brzinu, kratko daui i, s vremen
a na vrijeme, isputajui kratak uspavani zviduk. Prolazili su jednim dijelom Sahela
i im su se pojavila prva polja, ti su snani i buni mukarci odjednom zautjeli i promat
rali svitanje dana iznad brino obraenih oranica gdje se jutarnja magla poput kopre
ne vukla po ogradama od debele suhe trske to su razdvajale polja. S vremena na vr
ijeme u prozorski bi okvir uklizio umarak i iza njega vapnom obijeljene kue imanja
na kojem je sve jo spavalo. Poneka bi ptica izletjela iz jarka uz nasip i vinula
se do njihove visine, letjela usporedno s vlakom kao da se eli nadmetati u brzin
i, dok iznenada ne bi odletjela u smjeru okomitom na kretanje vlaka, pa se inilo
kao da se odjednom odlijepila od stakla i da ju je strujanje zraka izazvano jurn
javom vlaka odbacilo unatrag. Zeleno obzorje lagano je rumenjelo da bi u trenu s
asvim pocrvenjelo, pojavilo se sunce i stalo se uspinjati nebom. Upijalo je magl
e s povrine prostranih polja, popelo se jo vie, odjednom je u odjeljku postalo vrue,
ljudi su skidali jedan demper pa drugi, smirivali pse koji su se
90
takoer uznemirili, razmjenjivali ale, a Ernest je ve na svoj ve dobro poznat nain pria
o o hrani, o bolestima i [o] tuama u kojima je prednjaio. S vremena na vrijeme nek
i bi od drugova postavio Jacquesu pitanje o koli, zatim bi razgovarali o neem drug
om ili pak dijelili s njim svoje divljenje pred nekom od Ernesto-vih grimasa: Tvo
j ujak je ovjek i pol!
Krajolik se promijenio, postao kamenit, hrastovi su zamijenili stabla narani, a m
ali je vlak dahtao sve ubrzanije, isputajui velike oblake pare. Odjednom je zahlad
ilo jer se izmeu sunca i putnika isprijeila planina, tek su tada shvatili da nije
prolo sedam sati. Vlak bi jo jednom zazvidao, usporivi uao u nagli zavoj i zaustavio
se na maloj eljeznikoj postaji na osami, usred doline koja je opsluivala samo udalj
ene rudnike, pustoj i tihoj, zasaenoj velikim eukaliptusima ija su srpolika lia trep
erila na jutarnjem povjetarcu. Iskrcavanje iz vlaka odvijalo se takoer uz mnogo g
raje, psi bi silazei iz odjeljka promaili dvije strme stube vagona, ljudi su opet
napravili lanac i dodavali si torbe i puke. Ali im bi izali iz postaje, koja je ima
la izlaz ravno na prve obronke, pred tiinom netaknute prirode zamrli bi postupno
uzvici i graja, te bi se na kraju mala druina uspinjala u tiini, dok bi psi trkaral
i oko njih opisujui beskrajne osmice. Jacques nije doputao da zaostane za svojim s
nanim pratiocima. Danijel, njemu najdrai, ponio mu je torbu unato njegovim prosvjed
ima, ali je ipak morao udvostruiti napor da bi odrao korak s grupom, dok mu je otar
jutarnji zrak parao plua. Napokon, poslije sata hoda, izbili bi na golemu, blago
valovitu visoravan obraslu patuljastim hrastom i klekom, iznad koje je beskrajn
o, svjee i blago osunano nebo irilo svoja prostranstva. To je bilo lovite. Psi bi se
, kao na zapovijed, okupili oko lovaca. Dogovorili bi se da se sastanu za objed
u dva sata poslije podne u malom boriku s izvorom
91
smjetenom uz sam rub visoravni, odakle se pruao pogled na dolinu i ravnicu u dalji
ni. Uskladili bi satove. Lovci bi se podijelili u grupice po dvojica, zvidukom do
zvali pse i krenuli u razliitim smjerovima. Ernest i Danijel bili su klapa. }acqu
esu su dali lovaku torbu koju je paljivo prebacio preko prsa. Ernest bi iz daljine
doviknuo ostalima da e se vratiti s vie zeeva i prepelica nego svi oni zajedno. Sv
i su se smijali, mah-nuli rukom na pozdrav i nestali.
Tada bi za Jacquesa poelo pravo pijanstvo kojeg se jo i danas prisjea s enjom u srcu.
Dva mukarca, na metar udaljenosti jedan od drugog, ali u istoj visini, pas ispre
d njih, a on stalno u pozadini, ujak koji pogledom, istovremeno lukavim i divlji
m, neprestano provjerava dri li odstojanje, beskrajan hod u tiini, kroz grmlje iz
kojeg povremeno uz prodoran krik prhne poneka ptica na koju se i ne osvru, spust
u malu usjeklinu punu miomirisa ijim dnom prolaze, ponovno uspon prema nebu, svij
etlom i sve toplijem, vruina koja je sve jaa i koja na oigled isuuje zemlju to je bil
a jo vlana kad su krenuli. Odjek pucnja s druge strane usjekline, lepet krila jata
prepelica boje praine koje je pas istjerao iz grmlja, dvostruki pucanj, odmah za
tim ponovljen, pas koji se zalijee naprijed i vraa se s mahnitim pogledom, i s hrp
om perja u krvavoj gubici koju mu Ernest i Daniel odmah oduzimaju i koju trenuta
k kasnije Jacques prima u ruke s mjeavinom uzbuenja i uasa, traganje za ostalim rtva
ma, poto su vidjeli da su pale, Ernestovo kev-kanje koje je na trenutke zvualo kao
Brillantovo, i opet pokret dalje, Jacques sad ve malaksao od sunca unato malom sl
amnatom eiru, dok visoravan oko njih muklo odzvanja poput nakovnja pod sunevim ekiem,
pa s vremena na vrijeme opet poneki pucanj, ili dva, ali nikad vie, jer je samo
jedan od lovaca ugledao zeca ili kunia kako kida u gusti, unaprijed osuena na smrt
ako se naao u nianu Ernesta, spretnog poput majmuna,
koji odjednom tri, gotovo jednako brzo kao njegov pas i ne manje buno, po mrtvu ivo
tinju, grabi je za stranje noge i pokazuje izdaleka Danielu i Jacquesu, koji ga b
ez daha dostiu radosno kliui. Jacques bi irom otvorio lovaku torbu da u nju primi jo j
edan ratni plijen prije negoli krene dalje, posrui pod suncem, svojim gospodarom,
i tako satima bez kraja, u krajoliku bez granica, glave preputene trajnoj svjetlo
sti i neizmjernim prostranstvima neba, Jacques se osjeao najbogatijim djetetom na
svijetu. Na povratku, u vrijeme dogovoreno za ruak, lovci bi jo vrebali priliku,
ali ih je volja napustila. Vukli su za sobom noge, brisali ela, poteno ogladnjeli.
Stizali bi jedan za drugim, pokazujui jo izdaleka ulov, ismijavali svoju lou sreu,
izjavljujui kako je uvijek rije o istima, svi u jedan glas prepriavali svoje lovake
zgode, a svatko bi dometnuo jo po koju pojedinost. No, veliki aed bio je Ernest,
on je na kraju preuzeo rije i gestikulirajui s preciznou koja je Jacquesu i Danielu
bila dobro znana, oponaao let prepelica, zeca koji bjei iz grmlja i bacao se sklupa
n na zemlju poput igraa ragbija koji se baca na gol. Za to bi vrijeme Pierre, met
odian kakav je bio, ulijevao anisovac u metalne lonie koje je pokupio od drugova i
otiao ih napuniti vodom na malom izvoru u podnoju borova. Od krpa za sue prostrli b
i neto nalik na stol i svatko bi izvadio svoje zalihe. No, Ernest, koji je imao k
uharskog dara (kad bi ljeti odlazili u ribolov uvijek bi zapoinjali ribljom juhom
koju bi spremao na licu mjesta i tako netedimice zainio da bi i kornjai spalila je
zik), pripremio bi tanke tapie zailjenih krajeva i nizao na njih komade kobasica ko
je bi donio sa sobom, pa ih pekao na vatri dok ne se ne bi raspukli, a crveni se
sok razlio po eravici, gdje bi cvrao i zapalio se. Izmeu dva komada kruha nudio je
svoje vrue i mirisne kobasice koje bi svi prihvaili uz poklike i
92
93
lakomo gutali zalijevajui ih ruicom rashlaenom na izvoru. Zatim bi slijedio smijeh,
prie s posla, vicevi koje bi Jacques, masnih usta i ruku, prljav, iscrpljen, jed
va uo jer ga je hvatao san. Svima se zapravo spavalo, pa su neko vrijeme dremucka
li, gledajui rastreseno prema ravnici u daljini zastrtoj izmaglicom od vruine, ili
su pak, poput Ernesta, stvarno spavali, lica pokrivenog maramicom. U etiri sata
meutim, trebalo je krenuti da bi se stiglo na vlak koji je prolazio onuda u pet s
ati i pol. Smjestili bi se u odjeljak, shrvani umorom, a psi su spavali ispod kl
upa ili meu njihovim nogama, sanjajui krvave snove. Nadomak ravnici, dnevno je svj
etlo poelo slabiti, i zaas se, kako to biva u Africi, spustio sumrak, i no je, uvij
ek tjeskobna u takvim prostranim krajolicima, nastupila bez prijelaza. Kasnije,
na kolodvoru, nestrpljivi da to prije stignu kui, najeu se i legnu rano jer je sutr
adan bio radni dan, urno su se opratali u mraku, gotovo bez rijei, samo prijateljsk
im tapanjem. Jacques ih je uo kako se udaljavaju, sluao je njihove grube i tople gl
asove, i volio ih. Zatim bi hvatao korak s Ernestom, sranim kao i uvijek, dok bi
on jedva vukao noge za sobom. Nadomak kui, u mranoj ulici, ujak bi se okrenuo prem
a njemu: Jesi li zadovoljan? Jacques ne bi odgovorio. Ernest se smijao i zvidukom d
ozivao psa. No, nakon nekoliko koraka, dijete bi svoju ruicu zavuklo u grubu i ulj
avu ujakovu ruku koja bi ga vrsto stisnula, i tako bi utke hodali do kue.
abErnest se, meutim, znao naljutiti isto tako naglo i estoko kao to je znao uivati.
Vaa nemo da ga urazumite ili jednostavno s njim porazgovorite pretvarala je njegov
bijes u pravu prirodnu nepogodu.
a Tolstoj ili Gorki. (I) Otac Iz te je sredine potekao Dostojevski (II) Sin koji
se vratio izvorima dat e pisca onog vremena (III) Majka
b Gospodin Germain - Gimnazija - Religija - bakina smrt - zavriiti na Ernestovoj
ruci?
94
Oluju gledate kako raste i ekate da pukne. Ne pre-ostaje vam nita drugo. Poput mno
gih gluhih ljudi, Ernest je imao izvanredno razvijen njuh (osim kad se radilo o
njegovu psu). Ta mu je povlastica pribavljala mnogo radosti kad bi mirisao juhu
od graha ili jela koja je volio vie od svega, lignje u vlastitom crnilu, omlet s
kobasicama ili paprika od iznutrica, pripravljen s govedskim srcem i pluicama, pap
rika siromanih kojim se baka osobito ponosila i koji je esto bio na jelovniku ba zbo
g svoje skromne cijene, ili kad bi se nedjeljom zalio jeftinom kolonjskom vodom
ili losionom zvanim [Pampero] (to ga je upotrebljavala i Jacquesova majka), iji se
slatkast i dugotrajan miris bergamote uvijek vukao po blagovaonici i po Ernesto
voj kosi, a Ernest je duboko udisao sadraj boice s izrazom ushienja na licu... No t
a mu je njegova osjetljivost uzrokovala i neprilike. Bio je neumoljiv prema neki
m mirisima na koje su normalni nosevi bili posve neosjetljivi. Imao je na primje
r obiaj pomirisati svoj tanjur prije nego to bi poeo jesti, i silno bi se ra-srdio
kad bi osjetio da mirie po jajetu. Tada bi baka uzela osumnjieni tanjur, pomirisal
a ga, izjavila da ne osjea nita pa ga dodala svojoj keri da i ona kae svoje. Catheri
ne Cormerv prela bi nosom preko porculana te, i ne miriui ga, svojim blagim glasom,
rekla da nema nikakva mirisa. Potom bi pomirisali i ostale tanjure da bi lake do
nijeli krajnji sud, sve osim djejih jer su djeca jela iz limenih porcija. (Iz pot
puno tajanstvenih razloga, uostalom, nedostatka suda, moda, ili, kako je tvrdila
baka, da ne bi bilo razbijanja, premda ni on ni njegov brat nisu bili nespretnja
kovii. Obiteljske tradicije, meutim, esto poivaju na slabim temeljima, i zato su
mi smijeni etnolozi koji trae razloge mnogim tajanstvenim obredima. Prava tajna, u
mnogim sluajevima, u tome da nema nikakva razloga.) Na kraju bi baka izrekla pre
sudu: nema
95
nikakva mirisa. Ustvari, ona ni u kojem sluaju ne bi donijela drukiju presudu, pog
otovu ako je ona dan ranije prala sude. Njezina ast domaice nije joj doputala da ita
prizna. No tek bi tada pravi bijes spopao Ernesta, to vie to nije nalazio rijei ko
jima bi izrazio svoje uvjerenjea. Trebalo je priekati da se oluja stia, da odbije
veerati ili da s gaenjem eprka po tanjuru koji je baka meutim zamijenila drugim, ili
pak da ustane od stola i izjuri van, izjavljujui da e jesti u restoranu, mjestu n
a koje nikad nije nogom stupio, kao ni bilo tko iz obitelji, iako je baka, svaki
put kad bi netko za stolom zanovijetao, izgovorila svoju proroku reenicu: Idi u re
storan. Restoran su otada svi doivljavali kao jedno od onih mjesta grijeha punog l
ane privlanosti u kojima se sve ini lakim kad ima ime platiti, no gdje prve i grene u
ke koje nudi kad-tad skupo plati tvoj eludac. Treba rei da baka nikad nije odgovar
ala na ispade bijesa svoga najmlaeg djeteta. S jedne strane stoga to je znala da j
e to beskorisno, a s druge to je prema njemu oduvijek pokazivala onu neobinu slabo
st koju je Jacques, poto je proitao poneto knjiga, pripisao injenici da je Ernest bi
o bogalj (iako ima toliko primjera gdje roditelji, protivno uvrijeenom miljenju, z
aziru od djeteta s manom), i to je shvatio mnogo kasnije, onog dana kad je u baki
nim svijetlim oima uhvatio pogled pun njenosti koju do tada kod nje nije nikad opa
zio, okrenuo se i ugledao ujaka koji je oblaio haljetak svoga blagdanskog odijela
. U tamnoj tkanini to ga je inila jo vitkijim, profinjena i glatka lica, brino oeljane
kose, s istim okovratnikom i kravatom posebno za tu priliku, po dranju slian grkom
popu ureenom za nedjeljnu misu, Ernest joj se odjednom uinio onakvim kakav je bio,
to jest neobino lijep. Tada je shvatio da je
a mikrotragedije
96
baka tjelesno voljela svog sina i bila poput svih ostalih zaljubljena u ljupkost
i snagu Ernestovu, te da je njezina izuzetna slabost pred njim bila zapravo veo
ma obina, ona koja nas sve vie ili manje uspije raznjeiti, na nae zadovoljstvo, uost
alom, te doprinosi da nam svijet bude podnoljiviji, a to je slabost prema ljepoti
.
Jacques se prisjeao jedne druge provale bijesa svog ujaka Ernesta, mnogo ozbiljni
je, jer je gotovo zavrila tuom s ujakom Josephinom, onim koji je radio na eljeznici
. Josephin nije spavao u kui svoje majke (ruku na srce, a i gdje bi spavao?). Izn
ajmio je sobu u etvrti (sobu u koju uostalom nije pozivao nikog iz obitelji i koj
u Jacques, na primjer, nije nikada vidio), a hranio se kod majke, kojoj je za to
davao mjeseno neto novaca. Josephin se razlikovao od svog brata koliko god je to
mogue. Desetak godina stariji, s kratkim brkovima i kosom pod ianom na etku, bio je
nezgrapniji od njega, zatvoren u sebe i proraunat. Ernest ga je redovito optuivao
za krtost. Iskreno govorei izraavao se jo jednostavnije: On Mzabit. Mzabiti su za njeg
a bili prodavai ivenih namirnica iz etvrti, koji su doista bili iz Mzaba i koji su g
odinama ivjeli ni od ega i bez svojih ena u sobicima u dnu duana koji su mirisali na
ulje i na cimet, da bi mogli prehraniti svoje obitelji u pet gradova Mzaba, usre
d pustinje, kamo je pleme heretika, svojevrsnih islamskih istunaca koje su na smr
t bili proganjali pravovjerci, dospjelo prije vie stoljea, u mjesto to su ga izabra
li jer su bili sigurni da im ga nitko nee htjeti oteti budui da ondje nije bilo nie
g osim kamenja, tako daleko od napola civiliziranog svijeta s obale kao to su pla
nete hrapave kore i bez ivota udaljene od Zemlje, i kamo su se naselili da bi pod
igli pet gradova oko krtih izvora vode, s namjerom da za vrijeme te neobine askeze
poalju u
97
gradove na obali ljude koji umiju trgovati kako bi na taj nain odravali tu tvorevi
nu duha i jedino duha, sve dok ih ne zamijene drugi i dok se ne vrate ivotu u svo
jim utvrenim gradovima od zemlje i blata, gradovima svog kraljevstva kojima e napo
kon zavladati njihova vjera. O tom reduciranom ivotu, o opo-rosti tih Mzabita mog
lo se stoga suditi samo s obzirom na njihove duboke ciljeve. No, radniko stanovnit
vo etvrti, koje nije znalo nita o Islamu i njegovim herezama, vidjelo je samo priv
id. I za Ernesta, kao i za sve ostale, usporediti brata s Mzabitom bilo je kao u
sporediti ga s Harpagonom. Istina je da je Josephin bio prilino krt, za razliku od
Ernesta koji je, kako bi znala rei baka, imao srce na dlanu. (Dodue, kad bi bila lj
uta na njega optuivala bi ga da mu je taj isti dlan probuen). No, pored ove razlike
u naravima, bila je injenica da je Josephin zaraivao neto vie nego Etienne te da je
uvijek lake rasipati kad nita nema. Rijetki su oni koji ostaju rasipnici poto su neto
stekli. Oni su kraljevi ivota kojima treba skinuti kapu. Josephin dakako nije gr
cao u novcu, osim plae kojom je raspolagao vrlo metodino (prakticirao je takozvanu
metodu koverata, no, kako je bio krt da kupi koverte, proizvodio ih je sam od no
vinskog papira ili papirnatih vreica), zaraivao je jo poneto malim domiljatim posliima
. Budui da je radio na eljeznici, svakih je petnaest dana imao pravo na besplatnu
vonju. Svake druge nedjelje sjeo bi na vlak i otiao u takozvanu unutranjost, to jest
na selo i obilazio arapske farme gdje bi po jeftinoj cijeni kupio jaja, mrave pil
ie ili zeeve. Sve bi to dovukao sa sobom i prodavao susjedima za potenu zaradu. Nje
gov je ivot u svakom pogledu bio organiziran. Nije se znalo ima li kakvu enu. Uost
alom, izmeu radnog tjedna i nedjelja posveenih trgovanju zacijelo mu je nedostajal
o slobodna vremena koje zahtijeva
98
preputanje sladostrau. No uvijek je izjavljivao da e se oeniti u etrdesetoj godini i t
o za kakvu dobro stojeu enu. Dotada e ostati u svojoj sobi, zgrtati novac i djelomin
o ivjeti kod majke. Ma kako se neobinim to inilo, kad se uzme u obzir njegovo poman
jkanje arma, svoj je plan ostvario kao to je rekao i oenio se jednom profesoricom g
lasovira, nimalo runom, koja mu je, pored svog namjetaja, darovala, barem na nekol
iko godina, sreu graanskog ivota. Istina je da je Josephin na kraju morao zadrati na
mjetaj umjesto ene. No, to je druga pria, ali jedina stvar koju Josephin nije predv
idio bilo je to da nakon svae s Ernestom vie nije mogao jesti kod majke, nego je m
orao koristiti skupe restoranske usluge. Jacques vie ne pamti uzroke toga stranog
dogaaja. Nerazumljive bi svae s vremena na vrijeme podijelile obitelj, i nitko zap
ravo ne bi znao kako su poele, to vie to se, budui da im je pamenje bilo slabo, nisu
vie sjeali uzroka, ograniavajui se samo na to da mehaniki odravaju posljedicu jednom z
auvijek provakanu i prihvaenu. Od tog mu je dana ostala samo slika Ernesta uspravn
og pored jo nerasprem-ljenog stola kako uzvikuje nerazumljive psovke, osim one o
Mzabitu, svom bratu koji je i dalje sjedio i jeo. Zatim je Ernest pljusnuo brata
, koji je uzmaknuo prije negoli je ovaj navalio na njega. Ali baka je ve zgrabila
Ernesta, a Jacquesova majka, blijeda od straha, vukla je odostraga Josephina. Pu
sti ga, pusti ga, govorila je, a dvoje djece blijeda lica i otvorenih usta, nepom
ino ih je promatralo, sluajui bujicu ljutih kletvi koje su tekle samo u jednom smje
ru, sve dok Josephin, mrzovoljan, nije progovorio: To je ivotinja. ovjek mu nita ne
moe, te zaobiao stol dok je baka zadravala Ernesta koji je htio potrati za bratom.
No, poto su vrata zalupila, Ernest je i dalje mahnitao. Pusti me, pusti me, govorio
je majci,
99
lupit u te. Ali ona ga je uhvatila ga za kosu i drmala ga: Ti, ti e udariti majku? Ern
est se tada sruio na stolicu plaui: Ne, ne, ne tebe. Ti si za mene kao dragi Bog! Jac
quesova je majka otila lei ne dovrivi veeru, a sutradan ju je boljela glava. Od tog d
ana Josephin vie nije dolazio, osim ponekad kad je bio siguran da Ernest nije kod
kue, da vidi majku.
aJo se jedne provale bijesa Jacques nije volio prisjeati jer joj nije elio znati uz
rok. Neko je vrijeme stanoviti gospodin Antoine, Ernestov daleki znanac, prodava
ribe na trnici, porijeklom Malteanin, prilino uznosita dranja, visok i vitak, koji j
e uvijek nosio svojevrsni polucilindar tamne boje i oko vrata, ispod koulje, svez
anu kockastu maramu, svakog dana u vrijeme veere redovito dolazio k njima. Kad je
kasnije o tome razmiljao, prisjetio se neega to tada nije bio primijetio, to jest
da se njegova majka oblaila nekako dopadljivije, odijevala pregae svijetlijih boja
, a na obrazima se ak dao naslutiti traak rumenila. Bilo je to vrijeme kad su ene p
oele kratiti kosu, koju su dotada nosile veoma dugom. Jacques je, uostalom, volio
promatrati majku ili baku dok su se posveivale obredu eljanja. S runikom na ramenim
a i ustima punim ukosnica, dugo bi etkale svoju sijedu ili crnu kosu, zatim je po
digle, pa zatezale glatke pramenove u pundu na zatiljku privrujui ih ukosnicama to su
ih izvlaile iz usta jednu po jednu, razdvojenih usana i vrsto stisnutih zuba, da
bi ih jednu po jednu zabadale u debelu masu punde. Nova se moda baki inila istovr
emeno i smijenom i osude vrijednom; podcijenjujui stvarnu mo mode tvrdila je, ne ob
azirui se na logiku, da samo ene koje ive slobodno mogu pristati da se tako izvrgavaj
u ruglu.
Jacquesova je majka to uzela do znanja, ali se ipak, godinu dana kasnije, otpril
ike u vrijeme Antoineovih posjeta, vratila naveer kui odrezane kose, pomlaena i svj
ea, i s lanim veseljem, iza kojega se nasluivao strah, izjavila da ih je htjela izn
enaditi.
Za baku je to doista bilo iznenaenje; odmjeravajui je i promatrajui tu nepopravljiv
u nesreu zadovoljila se time da joj, pred sinom, kae kako sada nalikuje kurvi. Pot
om se vratila u kuhinju. Catherine Cormerv prestala se smjekati, i odjednom se sv
a nevolja ovog svijeta ogledala na njenom licu. Njezin je pogled susreo ukoen sin
ov pogled, jo se jednom pokuala nasmijeiti, no njezine su usnice podrhtavale te je
plaui otrala u sobu i bacila se na krevet koji je bio jedino utoite za njezin odmor,
njezinu samou i njezinu tugu. Jacques joj je, zbunjen, priao. Zarila je lice u jas
tuk, a kratke kovre koje su otkrivale zatiljak i njezina mrava lea tresli su se od
jecaja. Mama, mama, govorio joj je }acques dodirujui je srameljivo rukom. Veoma si li
jepa ovako. No ona ga nije ula i kretnjom ruke zamolila ga je da je ostavi na miru
. Povukao se do vrata pa i sam, naslonjen o dovratak, zaplakao od nemoi i ljubavi
*.
Nekoliko dana baka nije keri uputila ni rijei. Istovremeno je Antoine, kad bi doao,
bio primljen mnogo hladnije. Osobito je Ernest bio suzdran. Mada kico i slatkorjei
v, Antoine je to dobro vidio. I to se tada dogodilo? Jacques je vie puta u majinim
oima primijetio tragove suza. Ernest je najee utio otresajui se ak i na Brillanta. Je
e ljetne veeri Jac-quesu se uinilo da vreba neto na balkonu. Dolazi Danijel? zapitalo
je dijete. Ovaj promrsi neto kroz zube. I odjednom Jacques ugleda kako se kui pri
bliava Antoine koji nije dolazio nekoliko dana. Ernest
a Par Ernest, Catherine poslije bakine smrti.
* suze nemone ljubavi
100
101
izjuri iz stana i nekoliko asaka potom sa stubita su dopirali mukli glasovi. Jacqu
es potri na stubite i spazi dva mukarca kako se bez rijei tuku u mraku. Ernest je, n
e osjeajui udarce, udarao i udarao akama, vrstim kao elik, i zaas se Antoine skotrljao
niza stube, ustao krvavih usta, izvadio maramicu da obrie krv, ne prestajui gleda
ti u Ernesta koji je odjurio kao lud. Kad se vratio, Jacques je zatekao majku ka
ko sjedi u blagovaonici, nepomina, bezizraajna lica. I sam je sjeo ne rekavi nitaa.
Zatim se Ernest vratio, psujui kroz zube, i dobacio ljutit pogled sestri. Veera je
protekla kao i obino, osim to majka nije jela; nisam gladna, odvratila je svojoj ma
jci koja ju je nutkala. Kad se veera zavrila otila je u svoju sobu. Po noi ju je Jac
ques, budan, uo kako se vrti u krevetu. Od tog je dana ponovno odijevala svoje cr
ne i sive haljine, strogu odjeu siromaha. Jacquesu je i u tome bila lijepa, moda j
o i ljepa, zato to je postala jo daljom i jo odsutnijom, zauvijek se povukavi u siroma
vo, samou i starost koja e doib.
Dugo je Jacques to zamjerao svom ujaku i ne znajui to mu je zapravo mogao predbaci
ti. No, istovremeno je znao da mu ne moe nita zamjerati i da siromatvo, bolest i os
kudica u kojoj je obitelj ivjela, nisu dodue isprika za sve, ali ipak ne doputaju d
a itko ita osuuje kod onih koji su rtve takva ivota.
Nanosili su jedni dugima bol i ne hotei, jednostavno stoga to su jedni u drugima v
idjeli olienje bijedne i okrutne neimatine u kojoj su ivjeli. U svakom sluaju, nije
ni sumnjao u gotovo ivotinjsku privrenost svoga ujaka prije svega prema baki, a
a opisati to puno prije - tuu, ne Luciena.
b jer starost e doi - u to vrijeme Jacquesu se njegova majka inila starom iako je i
mala jedva neto vie godina nego on sada, no mladost je prije svega zbir mogunosti,
a on prema kome je ivot bio velikoduan... [taj je dio precrtan, prim. izd.]
102
onda i prema Jacquesovoj majci i njezinoj djeci. Osjetio je to na sebi onog dana
kad se dogodila nesrea u bavarskoj radionicia. Svakog je etvrtka, naime, Jacques o
dlazio onamo. Ako je imao kakvu domau zadau, na brzinu bi je napisao i odjurio u r
adionicu s istim onim veseljem s kojim je nekad hrlio drugovima na ulici. Radion
ica se nalazila nedaleko od vojnog vjebalita. Bilo je to svojevrsno dvorite zatrpan
o otpacima, starim eljeznim obruima, puno ljake i zgarita. S jedne strane bila je iz
graena neka vrsta krova od cigle koji su u pravilnim razmacima podravali stupovi o
d lomljenog kamena. Pod tim je krovom radilo pet do est radnika. Svatko je u naelu
imao svoje mjesto, to jest stolarsku klupu postavljenu uza zid ispred koje je b
io prazan prostor kamo su se odlagale manje i velike bave, a od susjedne klupe di
jelio ga je mali stol s procjepom u koji se umetalo dno bave i runo brusilo s pomou
alatke sline satari13, samo to je naotrena strana bila okrenuta prema ovjeku koji j
u je drao objema rukama. Ta organizacija posla nije bila uoljiva na prvi pogled. U
poetku je raspored bio zacijelo takav, no s vremenom su stolovi promijenili mjes
ta, metalni obruevi gomilali se izmeu stolarskih klupa, sanduci sa zakovicama stal
no su mijenjali mjesto, i morali ste dugo promatrati, ili bolje reeno, esto posjeiv
ati to mjesto da biste uoili kako se svaki radnik uvijek kree u istom krugu. Prije
negoli bi, s uinom za ujaka, stigao do radionice, Jacques bi ve izdaleka raspozna
vao udarce ekia po dlijetu kojim su se elini obruevi nabijali na bave netom sklopljene
od duica, radnici su udarali po jednom kraju dlijeta dok su drugim krajem ustro k
lizili oko obrua - ili bi pak po snanijim i prorijeenim
a staviti bavarsku radionicu prije opisa bijesa, a moda ak i na sam poetak Ernestova
portreta. b provjeriti ime alatke
103
udarcima naslutio da zakivaju eline obrue uhvaene u kripcima stolarskih klupa. Kad bi
stigao u radionicu usred buke udaraca ekia doekali bi ga radosni pozdravi i ples ek
ia bi se nastavio. Ernest, odjeven u plave pokrpane stare hlae, u pagericama punim
piljevine, sivoj flanelskoj koulji bez rukava i sa starim fesom na glavi, koji je
njegovu lijepu kosu titio od strugotina i praine, poljubio bi ga i zamolio ga da
mu pomogne. Ponekad bi Jacques pridravao obru uspravljen na nakovnju koji ga je st
isnuo po irini, dok bi ujak svom snagom zabijao zakivke. Obru je podrhtavao u Jacq
uesovim rukama zabijajui mu se pri svakom udarcu ekia sve dublje u dlanove, ili bi
pak Jacques, kad bi ujak opkoraivi je sjeo na jedan kraj klupe, sjeo na drugi i vrs
to stezao dno bave koje ih je razdvajalo dok bi ga Ernest brusio. Ali najvie je vo
lio iznijeti duice nasred dvorita gdje bi ih Ernest ugrubo spojio, opasavi ih jedni
m obruem po sredini. Na dnu, unutar bave otvorene s dvije strane, Ernest bi naslag
ao iverja, a Jacques je bio zaduen da ga potpali. Uslijed vatre eljezo se irilo vie
negoli drvo, to je Ernest iskoristio da bi snanim udarcima dlijeta i ekia zabio obru
jo nie, i sve to u oblaku dima od kojeg su im suzile oi. Kad bi obru bio dobro nabij
en, }acques bi donosio velika drvena vjedra koja bi na pumpi u dnu dvorita napuni
o vodom, zatim bi se malo odmaknuli, a Ernest bi obilnim mlazovima vode polijeva
o bavu, uslijed ega bi se obru ohladio, stisnuo se i tako se jo dublje zario u drvo
omekano vodom, uz oslobaanje silne koliine parea.
Tu bi prekinuli posao da bi neto prezalogajili, radnici bi se okupili oko vatre o
d iverja i drva zimi, u sjeni krova ljeti. Bio je tu Abder, nekvalificirani arap
ski radnik koji se odijevao u arapske hlae to su
a dovriti bavu.
104
padale u irokim naborima i koje su mu sezale do pola lista, stari haljetak preko
majice sav u dronjcima i fes, koji je govorio s neobinim naglaskom i obraao se Jac
quesu s kolega jer je radio isti posao kao i on kad je pomagao Ernestu. Gazda, gos
podin [ ]l, u-stvari bivi bavar koji je sa svojim pomonicima izraivao bave za neku veu
nepoznatu bavariju. Jedan talijanski radnik uvijek tuan i prehlaen. I, naravno, ve
seljak Daniel koji bi Jacquesa uvijek po-sjeo kraj sebe, zadirkivao ga ili mazio
. Jacques bi ih nakon nekog vremena ostavio pa se klatio po radionici, crna mu j
e kuta bila puna piljevine, a bose noge u starim sandalama, kad je bilo vrue, pun
e zemlje i iverja, s nasladom je udisao miris piljevine, i jo svjeiji miris iverja
, vraao se vatri da udahne ugodan miris dima koji se iz nje dizao, ili pak isprob
avao spravu za bruenje dna, oprezno, na komadiu drva koji bi priklijetio u stegi, i
pritom uivao u spretnosti svojih ruku na kojoj su mu svi radnici estitali.
Za vrijeme jedne takve stanke popeo se glupo na klupu s vlanim donovima. Iznenada
se okliznuo prema naprijed, dok se klupa zaljuljala prema natrag, i pao svom tei
nom na klupu koja mu je priklijetila desnu ruku. Istog je asa na ruci osjetio tupu
bol, ali je brzo ustao i poeo se smijati pred radnicima koju su odmah pritrali. N
o i prije nego to se prestao smijati, Ernest se bacio na njega, podigao ga u naruj
e i izjurio iz radionice, trei bez daha i zamuckujui: Doktoru, doktoru. Tek je tada o
pazio da je srednjak njegove desne ruke pri vrhu posve zdrobljen, nalik na iroku
prljavu i bezoblinu apu iz koje tee krv. Odjednom mu pozli i on se onesvijesti. Pet
minuta kasnije bili su kod arapskog doktora koji je stanovao preko puta. Nije to
nita, doktore, nije nita, ha,
ime neitko
105
govorio je Ernest blijed kao krpa. Priekajte vani, rekao je lijenik, bit e on hrabar.
morao je biti, o tome jo danas svjedoi Jacquesov pokrpani srednji prst. Kad mu je
stavio kope i zavio prst, lijenik mu je estitao na hrabrosti. Unato tome, Ernest ga
je htio prenijeti preko ulice, a na stubama njihove kue odjednom je dijete poeo m
ahnito ljubiti, drhtei i privijajui ga uza se tako snano da ga je boljelo.
- Mama, - ree }acques, - netko kuca.
- To je Ernest, - odvrati majka. - Otvori mu. Sad zakljuavam zbog razbojnika.
Kad je ugledao Jacquesa, Ernest je, zastavi na kunom pragu, ispustio krik iznenaenj
a nalik engleskom hoio pa ga zagrlio uspravljajui se. Kosa mu je bila potpuno sijed
a, dok je lice ostalo mladoliko, pravilno i skladno. No njegove su krive noge bi
le sad jo krivlje, lea posve pognuta, a dok je hodao irio je i ruke i noge. Kako je?
upita ga }acques. Nije bilo dobro, probadanja, reuma, uglavnom loe; a Jacques? Da
, dobro je, kako je samo jak, ona (pritom pokaza prstom na Catherinu) sretna to g
a ponovno vidi. Od bakine smrti i odlaska djece, brat i sestra ivjeli su zajedno
i nisu ak mogli jedno bez drugog. Njemu je trebalo da se netko brine o njemu, i u
tom mu je smislu ona bila kao ena, kuhala mu, prala rublje, njegovala ga kad je
trebalo. Njoj nije trebao novac, jer su joj djeca novano pomagala, nego drutvo muka
rca, i on je na nju pazio na svoj nain ve godinama otkako su ivjeli zajedno, da, ka
o mu i ena, ne po puti ve po krvi, pomaui si uzajamno u ivotu koji su njihove tjelesne
mane inile jo teim, vodei nijemi razgovor osvijetljen povremeno kakvim komadikom reen
ice, ali sloniji i poznavajui jedno drugo daleko bolje od mnogih normalnih parova.
Da, da, govorio je Ernest. Jacques, Jacques, ona stalno spominje. I
106
evo me tu, odvrati mu Jacques. I evo ga, zaista, tu, ponovno medu njima kao nekad
, ne znajui to da im kae iako ih nije nikad prestao voljeti, barem njih, koje voli
jo i vie stoga to mu omoguuju da ih voli, on koji je bio nesposoban voljeti tolika s
tvorenja koja su to zasluivala. -ADaniel?
- Dobro je, star kao ja; Pierrot njegov brat u zatvoru.
- Zato?
- Kae sindikat. Ja mislim da je s Arapima. Pa odjednom zabrinuto:
- uj, razbojnici, to dobro?
- Ne, - ree Jacques, - drugi Arapi da, razbojnici ne.
- Dobro, rekao sam tvojoj majci gazde previe okrutni. Bilo je neizdrivo, ali razb
ojnici, to ne ide.
- Upravo tako, - ree Jacques. - Ali moramo uiniti neto za Pierrota.
- Dobro, reem Danielu.
- A Donat? (To je bio radnik u plinari, boksa.)
- Umro je. Rak. Svi smo stari.
Da, Donat je bio mrtav. I teta Marguerite, mamina sestra, bila je mrtva, ona koj
oj ga je baka vukla svake nedjelje poslije podne i gdje mu je bilo strano dosadno
, osim kad bi ga tetak Michel, koji je bio koija i kojem su ti razgovori u mranoj b
lagovaonici uz zdjelicu crne kave na stolnjaku od votanog platna takoer bili dosad
ni, odveo u svoju konjunicu nedaleko od kue, i ondje, u polumraku, dok je poslijep
odnevno sunce vani grijalo ulice, osjetio bi najprije miris dlake, slame i konjs
ke balege, uo kako lanci ulara struu po drvenim jaslama, konji bi okrenuli prema n
jima svoje oi s dugim trepavicama, a tetak Michel, visok, mrav, dugakih brkova, koj
i je i sam mirisao
107
po slami, podigao bi ga na konja koji bi mirno, zaro-nivi ponovno glavu u jasle n
astavio mljeti svoju zob, dok bi mu tetak donosio rogae koje je vakao i cuclao sa
slau, pun zahvalnosti prema tom tetku duhom uvijek vezanom uz konje, i upravo bi s
njim na Uskrnji ponedjeljak cijela obitelj odlazila na izlet u umu Sidi-Ferruch,
Michel bi iznajmio jedan od onih konjskih tramvaja kakvi su u ono vrijeme promet
ovali izmeu njihove etvrti i sredita Alira, svojevrstan veliki kavez s reetkama i klu
pama okrenutim lea uz leda u koji su bili upregnuti konji, prednjaka bi Michel iz
abrao u svojoj konjunici, rano ujutro u tramvaj bi natovarili velike koare za rubl
je pune velikih, prostih brioa zvanih mounas i laganih i prhkih kolaa zvanih oreil
lettes to su ih sve ene iz obitelji mijesile kod tete Marguerite puna dva dana uoi
izleta na stolnjaku od votanog platna posutom branom, na kojem bi tijesto razvlaile
valjkom dok ne bi prekrilo gotovi cijeli stol-njak, pa s nazubljenim kotaiem od imi
rova drva izrezivale kolaie, a djeca ih na pladnjevima odnosila do velikih posuda
s kipuim uljem u kojima su se prili, pa ih kasnije redali u velike koare za rublje,
odakle se onda dizao ugodan miris vanilije koji ih je pratio cijelim putem do S
idi-Ferrucha, pomijean s mirisom morske rose to je dopirala sve do ceste uz obalu,
kojom su ustro grabila etiri konja iznad kojih je Michela pucketao biem, dodajui ga
s vremena na vrijeme Jacquesu koji je sjedio pored njega, Jacquesu koji je bio
oparan etirima golemim sapima to su se njihale ispod njega uz glasnu zvonjavu prapo
raca ili se rastvarale dok bi se rep podizao, pa je mogao lijepo vidjeti kako se
pojavljuje i pada na zemlju sona konjska balega, a ispod potkova su frcale iskre
i praporci su zvonili sve bre dok su konji kadili zrak oko sebe.
a vratiti se na Michela za vrijeme potresa u Orleansvilleu.
108
U umi, dok su ostali smjetali izmeu drvea velike koare za rublje i prostirali kuhinjs
ke krpe, Jacques je pomagao Michelu da guvom od slame istrlja konje i objesi im o
ko vrata zobnice od grubog platna u kojima su ovi vakali, zatvarajui i otvarajui sv
oje tople oi ili pak nervozno kopitom tjerajui muhe. uma je bila puna ljudi, jeli s
u gurajui se jedan preko drugog, plesali tu i tamo uz zvuke harmonike ili gitare,
u blizini je hualo more, nikad nije bilo tako toplo da bi se kupali, ali uvijek
dosta toplo da bosonogi hodaju po prvim valovima, dok su ostali poivali i dok se
u svjetlosti to je neprimjetno postajala sve blaom nebeski svod inio jo prostranijim
, tako prostranim da su djetetu suze navirale na oi i bilo mu je da klie od radost
i i zahvalnosti prema tom divnom ivotu. Ali teta Maguerite je umrla, ona onako li
jepa, i uvijek lijepo odjevena, i previe dopadljivo, govorkali su, i pravo je ima
la jer ju je eerna bolest prikovala uz stolac, pa se u zaputenom stanu poela nadimat
i i postala tako debela i podbuhla da je jedva disala, runa da se prestrai, okruena
svojim kerima i epavim sinom postolarom koji su, s tugom u srcu, stalno oslukivali
da li jo dieab. Sve se vie debljala, naopana inzulinom, i na kraju joj je doista pon
estalo dahac.
Ali umrla je i teta Jeanne, bakina sestra, ona koja bi nedjeljom poslije podne p
riustvovala koncertima i koja je dugo izdrala na svom imanju obijeljenom vapnom,
okruena trima kerima ratnim udovicama, priajui stalno o svom muu koji je odavno pogin
uo u ratud, i s tetkom Josephom koji je pak govorio samo
a esta knjiga 2. dijela.
b I Francis je umro (vidjeti posljednje biljeke)
c Denise ih naputa s osamnaest godina i odaje se razvratnom ivotu - Vraa se kad joj
je dvadeset i jedna godina, obogatila se, i prodaje svoj nakit da bi obnovila oe
vu konjunicu - podlijee nekoj epidemiji.
d keri?
109
mahonskim jezikom i kome se Jacques divio zbog njegove sijede kose iznad lijepog
ruiastog lica i zbog crnog sombrera koji je nosio ak i za stolom, koji je sa svoji
m neponovljivim otmjenim dranjem bio pravi seoski patrijarh, no kome se ipak dogaa
lo da se za vrijeme jela malo pridigne i ispusti nepristojan zvuk zbog kojeg se
onda uljudno ispriavao pred rezigniranim prijekorima svoje ene. I bakini su susjed
i, Massonovi, svi pomrli, najprije stara, zatim starija sestra, velika Alexandra
, i [ ]'s klempavim uima, koji je bio akrobat i pjevao je na matinejama u kinu Al
ca-zar. Da, svi, ak i najmlaa ki Marthe, kojoj se njegov brat Henri udvarao i vie ne
go udvarao.
Nitko vie nije govorio o njima. Ni njegova majka ni njegov ujak nisu vie govorili
o preminulim roacima. Ni o tom ocu o kojem je traio neki trag, ni o drugima. Nasta
vljali su ivjeti oskudno iako nisu vie bili siromani, ali navika je bila tu, a osim
toga i nepovjerenje prema ivotu kojeg su voljeli nagonski, ali su iz iskustva zn
ali da redovito donosi nesreu, nikad je ne najavljujui^ Osim toga, takvi kakvi su
oboje bili, utljivi i povueni, bez uspomena i vjerni samo ponekoj nejasnoj slici, i
vjeli su sada nadomak smrti, to jest uvijek samo u sadanjosti. Od njih nee nikada
saznati tko je bio njegov otac, pa ak ni kad bi, samom svojom prisutnou, probudili
u njemu nove izvore potekle iz siromanog i sretnog djetinjstva, nije bio siguran
da bi te tako bogate uspomene, tako jake u njemu, bile doista vjerne djetetu kak
vo je bio. Ali je zato bio mnogo sigurniji u to da se mora zadovoljiti s dvije i
li tri povlatene slike koje su ga sjedinjavale s njima, koje su ga stapale s njim
a u jedno, koje su iskljuivale ono to je godinama pokuavao biti i svodile ga
1 Neitko ime.
a pa to su ustvari udovita? (ne, on je .)
110
konano na anonimno i slijepo bie koje je preivjelo sve te godine kroz svoju obitelj
i koje je bilo najplemenitiji dio njega.
Poput slike onih sparnih veeri kad bi se cijela obitelj sa stolicama sila na plonik
pred ulazna vrata, gdje se zaguljiv i vru zrak sputao s pranjavih fikusa, dok su st
anovnici etvrti pred njima odlazili i dolazili, a Jacquesa, glave naslonjene na m
ravo rame svoje majke u malo zavaljenoj stolici, promatrao kroz kronje zvijezde na
ljetnom nebu, ili pak slika one Badnje veeri kad su se iza ponoi bez Ernesta vraal
i od tete Marguerite i vidjeli ispred restorana nedaleko od njihova ulaza ovjeka
ispruena na podu, i drugog kako oko njega plee. Dva su ovjeka, ve podobro pijana, tr
aila jo pia. Vlasnik restorana, krhki plavokosi mladi, nije ih htio posluiti. Ovi su
mu onda nogama izudarali enu koja je bila trudna. Tada je vlasnik restorana poteg
nuo pitolj. Metak se zabio ovjeku u sljepooicu. Njegova je glava sad poivala na rani
. Pijan od alkohola i uasa, onaj je drugi poeo oko njega plesati, i dok je restora
n zatvarao vrata ljudi su se razbjeali prije negoli doe policija. U tom zabaenom di
jelu etvrti gdje su stanovnici ivjeli vezani jedni za druge, te dvije ene to su vrsto
privi-jale djecu uza se, rijetka svjetla na ploniku masnom od nedavne kie, dugi i
mokri tragovi automobila to su klizili cestom, buni i osvijetljeni tramvaji to su
prolazili u pravilnim razmacima, puni veselih putnika ravnodunih prema tom prizor
u iz nekog drugog svijeta, urezali su u prestraeno Jacqueovo srce sliku koja je n
adivjela sve ostale: sladunjavu i nametljivu sliku etvrti kojom je bezbrino i pohle
pno vladao danju, ali koja je s dolaskom noi odjednom postajala tajnovitom i zast
raujuom, kad su se ulice poele
ponizan i ponosan gospodar ljepote noi.
111
puniti sjenama ili pak kad bi jedna jedina bezimena sjena iznenada izronila iz m
raka preplavljena krvavom svjetlou crvene kugle u izlogu ljekarne, i kad bi dijete
obuzeto odjednom nekom zebnjom tralo prema jadnoj kui da se skloni k svojima.
6.b. kola1
aOvaj nije poznavao njegova oca, ali je o njemu govorio kao o nekom pomalo mitol
okom biu, i, u svakom sluaju, u odreenom mu je trenutku znao nadomjestiti oca. Jacqu
es ga stoga nije nikad zaboravio, kao da je, ne osjetivi nikad stvarno odsutnost
oca kojeg nije ni upoznao, ve kao dijete pa i kasnije u ivotu, nesvjesno prepoznav
ao jedini oinski postupak, istovremeno promiljen i odluan, s kojim se susreo u djet
injstvu. Jer gospodin Bernard, njegov uitelj, u odreenom je trenutku zaista uloio s
av svoj ljudski napor da promijeni sudbinu tog djeteta o kojem se morao brinuti,
i odista ju je promijenio.
Gospodin Bernard sad je bio tu pred Jacquesom u svom malom stanu zavojite ulice
Rovigo, gotovo u podnoju Casbahe, etvrti koja nadvisuje grad i more, napuenoj sitni
m trgovcima svih rasa i vjera, gdje kue miriu na zaine i bijedu. Bio je tu pred nji
m, ostario, prorijeene kose, sa starakim pjegama na ve prozirnoj koi lica i ruku, kr
etao se sporije nego nekad i bio oigledno sretan kad se mogao ponovno zavaliti u
svoj naslonja od trstike, pokraj prozora koji je gledao na trgovaku ulicu i na koj
em je cvrkutao kana-rinac, a i godine su ga smekale pa nije skrivao uzbuenje, to ne
bi bio uinio ranije, ali bio je jo uspravan, a glas mu je bio jak i odluan, kao u
vrijeme kad
112
1 Pogledati u dodatku, strana 235-236, List II. koji je autor umetnuo izmeu 68.
i 69. stranice rukopisa a prijelaz s 6?
113
bi stojei pred razredom govorio: U red po dvojica. Po dvojica. Nisam rekao petoric
a! I guranje bi prestalo, uenici koji su se gospodina Bernarda bojali i istovremen
o ga oboavali, poredali bi se uz vanjski zid razreda, na galeriji prvog kata, sve
dok redovi napokon ne bi bili pravilni i nepomini, a djeca utihnula, dok ih jedn
o Ulazite sad, bando lijenina ne bi oslobodilo i dalo znak za pokret i poetak nove,
tie aktivnosti koju bi gospodin Bernard, snaan, elegantno odjeven, s muevnim licem
okrunjenim prorijeenom, ali uredno zaglaenom kosom, namirisan kolonjskom vodom, na
dzirao dobrohotno i strogo.
kola se nalazila u razmjerno novom dijelu te stare etvrti, medu jednokatnicama i d
vokatnicama sagraenim prije rata 70. godine i neto novijim skladitima koja su povez
ivala glavnu ulicu, u kojoj je bila Jacquesova kua, s unutranjim pristanitem Alirske
luke, gdje su bili gatovi s ugljenom. Jacques je dva puta dnevno pjeaio do kole, k
oju je poeo pohaati s etiri godine jo kao malu kolu i od koje mu u sjeanju nije ostalo
nita osim umivaonika od tamna kamena u dnu natkrivenog kolskog dvorita u koji je j
ednog dana udario glavom, ustavi u krvi, s napuklom arkadom i izazvavi sveopu panik
u uiteljica, i tada se zapravo prvi put susreo s kopama, koje su, tek to su mu ih s
kinuli, zamijenile druge, na drugoj arkadi, jer je njegov brat kod kue bio zamisl
io da mu nabije na glavu stari polucilindar koji mu je zaklanjao oi i obue stari k
aput o koji je zapinjao pri hodu, pa je udario glavom o odlijepljenu ploicu to je
strala iz poda i krv je opet potekla. Ve je u malu kolu iao s Pierreom, godinu dana
ili gotovo godinu starijim od njega, koji je stanovao u oblinjoj ulici s majkom,
takoer ratnom udovicom, potanskom slubenicom, i s dva ujaka zaposlena na eljeznici.
Njihove su obitelji vie-manje prijateljevale, onako kako je to obiaj u
114
takvim etvrtima, a to znai uzajamno se potujui, ali se gotovo nikad ne posjeujui, i bi
li su spremni iskreno jedni drugima pomoi iako im se za to gotovo nikad nije pruil
a prilika. Samo su djeca postala pravi prijatelji, od prvog dana, kad su dvojica
djeaka, Jacques, jo u haljinici, kojeg su povjerili Pierreu, svjesnom svojih krat
kih hlaa i svoje odgovornosti starijeg, krenuli u malu kolu. Proli su nakon toga za
jedno cijeli niz razreda osnovne kole, niih i onih viih, u koje je Jacques krenuo s
devet godina. Punih pet godina etiri su puta dnevno zajedno prelazili isti put,
jedan plavokos, drugi crnokos, jedan miran, drugi buan, ali braa po podrijetlu i p
o sudbini, obojica dobri aci i istovremeno neumorni igrai. Jacques se u nekim pred
metima vie isticao, no njegovo ponaanje, njegova nestanost, njegova potreba da se p
ravi vaan, takoer, tjerali su ga na tisuu ludosti, to je davalo prednost Pierreu, pr
omiljenijem i zatvoreni-jem. Tako su naizmjence bili najbolji u razredu, i ne pom
iljajui da se zbog toga uzohole, za razliku od njihovih obitelji. Njihova su zadov
oljstva bila drukija. Ujutro bi Jacques ekao Pierrea pred kuom. Krenuli bi prije pr
olaska ulinih pometaa, ili bolje reeno malih kola koja je vukao konj oguljenih kolj
ena i kojima je upravljao jedan stari Arapin. Plonik je bio jo mokar od none vlage,
a zrak to je dolazio s mora imao je okus soli. Pierreova ulica, koja je vodila d
o trnice, bila je naikana kantama za otpatke, po kojima su izgladnjeli Arapi i Maur
i, i poneki panjolski kloar, prekapali u zoru nalazei jo uvijek poneto u onome to su s
iromane i tedljive obitelji dovoljno prezirale da bi odbacile. Poklopci kanti za o
tpatke bili su uglavnom podignuti, i u to doba jutra ilave i mrave uline make zauzel
e bi mjesto odr-panaca. Dva bi se djeaka neujno prikrala kantama i naglo spustila
poklopac zatvorivi maku u kantu. To
115
nije bio lak pothvat jer su make roene i odrasle u siromanoj etvrti imale svu okretn
ost i brzinu ivotinja naviklih da brane svoje pravo na ivot. Ipak bi se ponekad, p
otpuno zaokupljena kakvim ukusnim pronalaskom koji je bilo teko izvuci iz hrpe sm
ea, maka dala iznenaditi. Poklopac bi se spustio uz tre-sak, maka bi uasnuto zamijau
kala, te grevitim pokretima leda i pandi uspjela podii krov svog cina-nog zatvora,
izvui se iz njega, dlake nakostrijeene od uasa i strugnuti kao da joj je opor pasa z
a petama, uz grohotan smijeh dvaju nadmonih krvnika nesvjesnih svoje okrutnosti8.
Ti su krvnici, dodue, bili istovremeno sasvim nedosljedni jer su s gnuanjem proga
njali intara, kome su djeca dala nadimak Galoufa1 (to na panjolskom....). Taj grads
ki inovnik djelovao je otprilike u isto vrijeme, no, ponekad je, po potrebi, iao u
obilazak grada i poslije podne. Bio je to europski odjeven Arapin koji je obino
stajao u dnu neobinog vozila s dva upregnuta konja, kojima je pak upravljao drugi
, stari ravnoduni Arapin. Vozilo se sastojao od svojevrsne drvene kutije u kojoj
su sa svake strane bila dva reda kaveza vrstih reetaka. Bilo je ukupno esnaest kave
za, a svaki je mogao primiti po jednog psa koji bi se tu naao priklijeten izmeu reet
aka i pregrade kaveza. Uspravljen na papuici na stranjem dijelu kola, s nosom u vi
sini krova kaveza, imao je dobar pregled nad svojim lovitem. Kola su vozila polak
o mokrim ulicama koje su se poele puniti djecom to su odlazila u kolu, domaicama koj
e su odlazile po kruh i mlijeko u flanelastim kunim haljinama s cvjetnim uzorkom a
rkih boja, arapskim trgovcima koji su odlazili na trnicu s malom rasklopnom tezgo
m na jednom
a egzotizam, juha od graka
1 Taj je nadimak dobio po prvom ovjeku koji je obavljao tu slubu i koji se stvarno
zvao Galoufa.
116
ramenu i ogromnom pletenom koarom punom robe za prodaju na drugom. Stari bi Arapi
n na iznenadni povik intara zategnuo uzde i kola bi stala. intar je spazio jednu o
d svojih jadnih rtava dok je grozniavo kopala po kanti za otpatke, izbezumljeno po
gledavajui iza sebe, ili pak dok je kidala du kakvog zida, urno i uznemireno kako t
o ine izgladnjeli psi. Galoufa bi tad s vrha kola dohvatio volujsku ilu sa eljeznim
lancem na vrhu to je putem prstena klizio drkom. Spretnim, brzim i tihim korakom
trapera pribliavao se ivotinji, stigao do nje, i ukoliko nije imala ogrlicu, koja
je obiljeje tatinih sinova, potrao prema njoj1 iznenadnom i zapanjujuom brzinom, pr
ebacio joj oko vrata svoje oruje koje je funkcioniralo poput lasa od eljeza i koe.
Uhvaena tako za vrat, ivotinja se luaki odupirala i bespomono cvilila. No ovjek bi [je
] brzo odvukao do kola, otvorio jedna vrata--reetku te podigao psa, stiui mu sve vie
omu oko vrata, i ubacio ga u kavez, dobro pazei da provue drku svog lasa kroz reetke.
Kad je kavez bio dobro zatvoren, povukao bi eljezni lanac i oslobodio vrat psu l
ienom slobode. Tako je bar bilo kad psu ne bi pritekla u pomo djeca iz etvrti. Jer
svi su se urotili protiv Galoufe. Znali su da uhvaene pse odvode u gradsku intarni
cu, dre ih tamo tri dana, a nakon toga, ako nitko ne doe po njih, ivotinje ubijaju.
No, ak i da to nisu znali, kukavan prizor tih mrtvakih kola koja se vraaju na odre
dite poslije uspjenog obilaska, natovarena nesretnim ivotinjama svih dlaka i veliina
, koje su, prestraene iza reetaka, ostavljale iza kola trag cvilea i zavijanja pred
smru, bio bi dovoljan da ih ozlojedi. Stoga su djeca, im bi se kola s kavezima po
javila u etvrti, jedna drugima dala znak. Razbjeali bi se po cijeloj etvrti pa i sa
mi
Sic
117
krenuli u lov na pse da ih potjeraju u druge dijelove grada, daleko od stranoga l
asa. Kad bi se pak, unato tim mjerama opreza, dogodilo, kao mnogo puta, da inter o
tkrije kakva psa lutalicu u Jacquesovoj i Pierreovoj nazonosti, taktika je bila u
vijek ista. Prije negoli bi se lovac uspio pribliiti svom plijenu, Jacques i Pier
re bi poeli vikati: Galoufa, Galoufa tako glasno i prodorno da bi pas strugnuo to je
bre mogao i zaas bio izvan dometa. Tog su trenutka i djeca morala dokazati da zna
ju brzo trati, jer bi jadni Galoufa, koji je bio plaen po uhvaenom psu, lud od bije
sa, pojurio za njima vitlajui svojom volujskom ilom. Odrasli su im obino pomagali u
bijegu, bilo tako to su ometali Galoufu, ili ga pak naprosto zaustavljali i zamo
lili da se radije brine o psima. Radnici iz etvrti, svi odreda lovci, voljeli su
pse i nisu imali nikakva razmijevanja za to neobino zanimanje. Kako je znao rei uj
ak Ernest: On ljeniina! Svu je tu strku s visine promatrao stari Arapin to je upravl
jao konjima, utke, ravnoduan, mirno motajui cigaretu ako bi se rasprava oduljila. N
o bez obzira na to jesu li zarobljavali make ili oslobaali pse, djeaci su brzo nast
avljali put prema koli i uenju, dok bi za njima leprale pelerine, ako je bila zima,
ili odzvanjao klepet sandala (zvanih mevas), ako je bilo ljeto. Putem bi proli p
reko trnice i bacili brz pogled po tezgama, gdje su se ovisno o godinjem doba, pre
d njima nizala brda oskorua, narani ili mandarina1, marelica, bresaka, dinja i lub
enica, plodova od kojih e oni kuati samo one najjeftinije i to u ogranienim koliinam
a, zajahali nekoliko puta uglaani rub velikog bazena oko vodoskoka, ne isputajui kol
sku torbu, pa odjurili dalje uz skladita bulevara Thiers zapah-nuti mirisom narani
koji je dopirao iz tvornice gdje
Sic
118
su ih gulili i od kore spravljali razne likere, uspeli se malom ulicom punom vrt
ova i vila, te napokon izbili u ulicu Aumerat koja je vrvila djecom, to su, u sve
opoj graji razgovora ekala da se otvore kolska vrata.
Zatim bi poela nastava. S gospodinom Bernardom ona je uvijek bila zanimljiva iz j
ednostavnog razloga to je on strasno volio svoj poziv. Vani je sunce moglo vritati
po riim zidovima, uionica kljuati od vruine unato sjeni od zavjesa na iroke, ute i b
ele pruge. Moglo je i kiiti kao iz kabla, kao to to biva u Aliru, pa se ulice pretv
ore u mrane i mokre jame, pozornost razreda jedva da je bila poremeena. Samo su mu
he pred nevrijeme odvraale pozornost djece. Lovili bi ih i ubacivali u tintarnice
gdje ih je ekalo gadno umiranje, davljene u ljubiastom talogu malih stoastih porcu
lanskih tintarnica umetnutih u za njih predviene rupe na kolskoj klupi. No, metoda
gospodina Bernarda, koja se sastojala u tome da bude nepopustljiv kad je bila r
ije o ponaanju, ali da zauzvrat kolski sat uini zanimljivim i zabavnim, pobjeivala je
ak i muhe. Uvijek je u pravom trenutku znao izvuci iz svog ormara s blagom zbirk
u minerala, herbarij, punjene leptire ili kukce ili..., koji su zaokupili zanima
nje njegovih uenika im bi ono popustilo. Jedini je na koli uspio dobiti epidijaskop
, pa im je dva put mjeseno prireivao projekcije iz prirodopisa i zemljopisa. Uveo
je i natjecanje u raunanju napamet, iz aritmetike, koje je prisiljavalo uenika da
brzo razmilja. Zadao bi razredu, koji je morao sjediti prekrienih ruku, zadatak iz
dijeljenja, mnoenja ili ponekad malo tei zadatak iz zbrajanja. Koliko je 1267 + 6
91? Onaj koji bi prvi tono rijeio zadatak dobio bi jedan bod koji mu se pribrojio
opem mjesenom uspjehu. to se ostalih predmeta tie, sluio se udbenicima znalaki i ton
To su uvijek bili udbenici koji su bili u uporabi u metropoli. I ta
119
djeca, koja su znala samo za iroko, prainu, obilne i kratke pljuskove, za pijesak
sa ala i more to plamti pod suncem, marljivo su itala, pazei na toku i zarez, za njih
mitske prie o djeci to se s vunenim kapama na glavi i izmama na nogama vraaju kui po
cii zimi, vukui za sobom naramke drva po stazama prekrivenim snijegom, dok konano
ne ugledaju krov svog doma pod snijegom i dimnjak to se dimi, to je bio znak da se
na ognjitu pripravlja juha od graka. Jacquesu su te pripovijetke bile prava egzot
ika. Sanjao je o njima, svoje sastave ispunjavao opisima jednog svijeta koji nij
e nikad vidio, i nije prestajao ispitivati baku o snijegu koji je padao puni sat
dvadeset godina ranije u Aliru i okolici. Te su pripovijetke za njega bile dio ko
lskih ari, medu koje se ubrajao i miris lakiranih ravnala i pernica, izvrstan oku
s remena kolske torbe koji je vakao rjeavajui teke zadatke, gorak i opor miris ljubias
te tinte, pogotovu kad bi na njega doao red da napuni tintarnice tintom to se nala
zila u velikoj tamnoj boci koja je imala ep sa staklenom ko-ljenastom cjevicom, pa
je Jacques s uivanjem prinosio nos njezinu otvoru, njean dodir s glatkoom stranica
nekih knjiga, koje su uz to ugodno mirisale na tiskaru i ljepilo, i konano, za k
inih dana, onaj miris mokre vune koji se isparavao iz vunenih kabanica u dnu razr
eda i koji kao da je nagovjetao onaj rajski svijet u kojem djeca s izmama i vuneni
m kapama tre kroz snijeg prema ugrijanoj kui.
Samo je kola Jacquesu i Pierreu pruala te radosti. U njoj su bez sumnje voljeli on
o to nisu nalazili kod kue, gdje su siromatvo i neznanje inili ivot tekim, sumornim, k
ao zatvorenim u sebe sama; siromatvo je tvrava bez viseeg mosta.
No, nije to bilo samo to, jer Jacques se osjeao naj-nesretnijim djetetom na svije
tu kad je dolo vrijeme kolskih praznika pa ga je baka, ne bi li se nakratko
oslobodila neumornog derita, poslala u djeju koloniju gdje je bilo pedesetak djece
i aica odgojitelja, u brda Zaccar, u Milianu, gdje su bili smjeteni u kolu opremlje
nu spavaonicama, dobro jeli i udobno spavali, igrali se i etali po cijeli dan, po
d nadzorom ljubaznih bolniarki, a kad bi se spustila veer, kad su se sjene urno usp
injale obroncima planina i kad se iz oblinje vojarne, usred mukle tiine gradia izgu
bljenog u brdima kojih stotinjak kilometara od svakog posjeenog mjesta, tugaljivi
m notama oglasila truba najavljujui policijski sat, dijete je osjetilo kako u nje
mu raste beskrajan oaj, i eznulo u tiini za ubogom kuom svog djetinjstva lienom svega
a-
No, kola za njih nije znaila samo bijeg od obiteljskog ivota. Ona je, barem to se tie
nastave gospodina Bernarda, bila hranom njihovoj gladi za otkrivanjem novog, jo
svojstvenijoj djetetu negoli odraslu ovjeku. I u drugim su razredima nedvojbeno p
oduavali djecu mnogim stvarima, ali to je bilo pomalo slino tovljenju gusaka. Posl
uivali su im ve zgotovljenu hranu i molili ih da je progutaju. U razredu gospodina
Germainea1 prvi su put osjetili da postoje i da su predmetom najvieg potovanja: s
tavljeno im je, naime, do znanja da su dostojni da otkrivaju svijet. tovie, njihov
se uitelj nije posveivao samo tome da ih naui onome za to je bio plaen da poduava, on
ih je s lakoom primio u svoj ivot, ivio ga s njima, pripovijedao im o svojem djeti
njstvu i o ivotima neke djece koju je upoznao, iznosio im svoja gledita, nipoto svo
je ideje, pa tako, primjerice, iako je bio antiklerikalac kao i veina njegovim dr
ugova, u razredu nikad nije rekao ni jednu rije protiv religije, ni protiv bilo eg
a to bi moglo biti predmetom neijeg
a produljiti i hvaliti laiku kolu Ovdje autor naziva uitelja njegovim pravim imenom
.
120
121
izbora ili neijeg uvjerenja, ali je zato iz dna due osuivao ono o emu se nije imalo t
o raspravljati, krau, prokazivanje, bezobzirnost, nepotenje.
Pripovijedao im je osobito o ratu, jo posve bliskom, u kojem je proveo etiri godin
e, o patnjama vojnika, o njihovoj hrabrosti, njihovu strpljenju i o srei primirja
. Na kraju svakog tromjeseja, prije negoli ih je poslao na praznike, i s vremena
na vrijeme kad bi mu raspored to doputao, obiavao im je itati duge odlomke iz Dorge
lesove knjige Les Croix de boisa. Jac-quesu su ta tiva otvarala jo jedna vrata egz
otike, no egzotike u kojoj su vrebali strah i nevolje, iako ih nikad, osim teore
tski, nije povezivao s ocem kojeg nije nikad upoznao. Jednostavno se svim srcem
predavao tivu koje bi njegov uitelj itao svim svojim srcem i koje mu je opet govori
lo o snijegu i dragoj mu zimi, ali i o udesnim ljudima odjevenim u teke tkanine sk
ru-ene od blata, koji govore nekim neobinim jezikom i ive u rupama pod stropom od g
ranata, raketa i metaka. Svako su itanje on i Pierre iekivali sa sve veim nestrpljen
jem. Taj rat o kojem su svi jo govorili (Jac-ques je sluao bez rijei, naulivi ui, Dani
ela kad je na svoj nain prepriavao bitku na Marni u kojoj je sudjelovao, ne znajui
ni dandanas kako se odande vratio, kad su ih, njih, zuave, pripovijedao je, posl
ali u strijelce, pa su silazili s orujem na gotovs u usjeklinu i nije bilo nikoga
pred njima i hodali su tako i hodali i iznenada kad su se nali na pola spusta, s
trijelci su padali jedan za drugim, i dno klanca puno krvi i onih to su zazivali
mama, bilo je strano), koji preivjeli borci nisu mogli zaboraviti i ija je sjena le
bdjela nad svim to se oko njih odluivalo i nad svim planovima to su se kovali za po
vijest, arobnu i jo udesniju nego to su bile bajke koje su itali u drugim razredima
i koje bi bili sluali s razoaranjem i dosadom da je gospodin Bernard pokuao izmijen
iti svoj program. No on je nastavljao, zabavni prizori smjenjivali su se sa stra
vinim opisima, i malo pomalo, afrika su se djeca upoznavala s... X, Y, Z-om, koji
su postali dio njihove druine, o kojima su meusobno razgovarali kao o starim prija
teljima, tako prisutnim i tako ivim da Jacques nije mogao zamisliti da bi, iako s
u ivjeli u ratu, mogli postati njegovom rtvom. Tako, onog dana na kraju kolske godi
ne, kad je, stigavi do kraja knjige*, gospodin Bernard tihim glasom proitao da je
D. umro, kad je sklopio knjigu u tiini, suoen sa svojim osjeajima i svojim uspomena
ma, i podigao pogled prema razredu, opazio je kako ga Jacques iz prve klupe netr
emice gleda, lica oblivena suzama, jecajui tako bolno kao da nikada nee prestati: H
ajde, mali, hajde, rekao je gospodin Bernard jedva ujnim glasom, pa ustao i pospre
mao knjigu u ormar, leima okrenut razredu.
Priekaj, mali, ree gospodin Bernard. Ustane s naporom, prijee noktom kaiprsta po reet
ma krletke svog kanarinca koji zapjeva od sveg glasa. Ah, Casimir, gladni smo, tr
aimo da nam tata neto da, i uputi se prema maloj kolskoj klupi u dnu sobe, pored kam
ina. Pretrai jednu ladicu, zatvori je, otvori drugu, izvue neto iz nje. Dri, ree, to
za tebe. Jacques uzme knjigu umotanu u smekast duanski papir i bez natpisa na koric
ama. I prije negoli ju je otvorio, znao je da je to knjiga Les croix de bois, up
ravo onaj primjerak iz kojeg im je gospodin Bernard itao u razredu. Ne, ne, htio je
rei, to je previe. Ali nije nalazio rijei. Gospodin Bernard kimao je svojom starom g
lavom. Plakao si zadnji dan kole, sjea se? Od tog dana ta ti knjiga pripada. I okrenu
se da bi
vidjeti knjigu
122
123
sakrio suze to su mu odjednom navrle na oi. Ponovno ode do pisaeg stola, pa se s ru
kama na leima vrati k Jacquesu te mu, maui pred nosom kratkim i vrstim crvenim ravna
loma kae: Sjea li se slatkog prutia? Oh, Gospodine Bernard, ree Jacques, pa vi ste
ali! Znate li da je to danas zabranjeno? Pih, bilo je i onda. A ti si mi svjedokom
da sam ga upotrebljavao. Jacques je doista bio svjedokom, jer je gospodin Bernar
d bio pristalica tjelesnog kanjavanja. Obino je kanjavanje, dodue, donosilo negativn
e bodove koji su se na kraju mjeseca odbijali od bodova koje je uenik prikupio, to
je utjecalo na njegov opi uspjeh. No, u ozbiljnim sluajevima gospodin Bernard nij
e, poput njegovih kolega, slao prijestupnika direktoru. On je to sam rjeavao i to
prema ustaljenom ritualu. Jadni moj Robert, govorio bi, morat emo upotrijebiti sla
tki pruti. Nitko u razredu ne bi reagirao (samo bi se moda u sebi smijao, sukladno
stalnom pravilu ljudskog srca prema kojem je kanjavanje jednih uvijek uivanje za d
rugeb). Dijete bi ustalo, blijedo, ali najee trudei se da se dri hrabro (neki su usta
jali iz kolske klupe ve lijui suze i ili prema katedri pokraj koje je, ispred ploe, v
e stajao gospodin Bernard.) Dio rituala, u kojem je bilo uvijek i malo sadizma, b
ilo je i to da Robert ili Joseph sami sa stola uzmu slatki prut i predaju ga prino
sitelju rtve.
Slatki pruti bilo je debelo i kratko ravnalo od crvena drva, s mrljama od tinte i p
uno kojekakvih ogrebotina, koje je gospodin Bernard oduzeo jo davno nekom zaborav
ljenom ueniku; uenik bi ga predao gospodinu Bernardu koji bi ga uzeo, uglavnom s p
odrugljivim izrazom lica, i razmaknuo noge. Dijete bi moralo gurnuti glavu meu uit
eljeva koljena, a ovaj bi je vrsto stegnuo skupivi bedra. Po tako izloenoj
a Kazne.
b ili ono to je kanjava jedne, veseli druge.
124
stranjici, gospodin Bernard bi, sukladno kazni, udarao razliit broj puta, rasporeuj
ui udarce ravnomjerno na obje polutke. Reakcije na tu kaznu razlikovale su se pre
ma uenicima. Jedni su jecali jo prije negoli su dobili batine, na to bi neustraivi ui
telj primijetio da pretjeruju, drugi bi naivno pokrivali stranjicu rukama koje bi
gospodin Bernard zaas sklonio. Neki su se, pak, pod udaracima koji su pekli, div
ljaki ritali. Bilo je i onih, meu kojima je bio Jac-ques, koji su podnosili udarce
bez rijei, drhtei, i vraali se na mjesto gutajui krupne suze. Openito uzevi, meutim,
u su kaznu prihvaali bez gorine, prije svega jer su gotovo svu djecu tukli i kod k
ue pa su batine doivljavali kao prirodni nain odgoja, a i stoga to je uiteljeva prave
dnost bila apsolutna, i to se unaprijed znalo iza kojih prekraja, uvijek istih, sl
ijedi obred ispatanja, a svi oni koji su prekoraili granicu iznad koje negativni b
odovi nisu vie bili dostatni, znali su to ih eka, i da e presuda biti primijenjena p
odjednako i sa istim arom na sve, od prvog do posljednjeg. Jacques, koga je gospo
din Bernard oito mnogo volio, dobivao je svoje poput ostalih, pa tako i sutradan
nakon to mu je gospodin Bernard javno pokazao svoju naklonost. Jacques je odgovar
ao pred ploom pa poto je dobro odgovorio na postavljeno pitanje, gospodin Bernard
pomilovao ga je po obrazu, u razredu je netko tiho promrmljao mezimac, a gospodin
Bernard ga je privinuo uza se i ozbiljno rekao: Da, prema Cormervu osjeam posebnu
naklonjenost kao uostalom i prema svima onima meu vama koji su u ratu izgubili oc
a. Ja sam ratovao s njihovim oevima i ostao sam iv. Pokuavam barem ovdje zamijeniti
moje mrtve drugove. A sada, ako netko hoe rei da imam svoje mezimce, neka se javi.
Ta je besjeda primljena potpunim mukom. Kad su izlazili, Jacques je pitao tko ga
je nazvao mezimcem. Primiti takvu uvredu i ne reagirati znailo je izgubiti ast.
125
Ja, javio se Munoz, visok plavokos djeak prilino mlitav i bezbojan, koji je rijetko
govorio, ali je uvijek pokazivao antipatiju prema Jacquesu. Dobro, odvrati mu Jacq
ues. Onda ti mater kurvua. To je bila jedna od uobiajenih psovki koje su odmah izaz
vale tuu, psovati majku ili mrtve na obalama Mediterana bila je od pamtivijeka na
jgora uvreda. Munoz je meutim oklijevao. No obiaji su obiaji, i drugi su progovoril
i umjesto njega. Hajde, na zeleno polje. Zeleno polje je bilo naputeno zemljite, ned
aleko od kole, gdje je mjestimice rasla krljava trava i koje je bilo zatrpano star
im eljeznim obruima, limenkama i trulim bavama. Tu su se odvijale takozvane donnades.
Donnades su bili obini dvoboji, u kojima je aka zamjenjivala ma, ali koji su, bare
m u naelu, potivali ista pravila. Njihov je cilj bilo rjeenje svae u kojoj je dovede
na u pitanje ast jednog od protivnika, bilo tako to mu je netko opsovao najbliu rod
binu ili pretke, bilo da je podcijenio njegovu nacionalnu ili rasnu pripadnost,
bilo da je nekoga prokazao ili bio optuen da je to uinio, ukrao ili bio optuen da j
e ukrao, ili pak zbog posve nejasnih razloga kakvi svakodnevno iskrsavaju meu dje
com. Kad bi jedan od uenika smatrao, a napose kad bi drugi za njega smatrali (a o
n to shvatio) da je uvreda bila takva da svakako treba sprati ljagu, uobiajena ree
nica bila je: U etiri sata na zelenom polju. im bi ta presudna reenica bila izgovoren
a, uzbuenje bi splasnulo i komentari bi prestali. Protivnici bi se povukli u prat
nji svojih drugova. Za vrijeme kolskih sati to su slijedili, vijest bi ila od klupe
do klupe kao i imena ampiona koje su drugovi kriomice promatrali i koji su se pr
ema tome drali mirno i odluno kako to dolikuje mukarcima.
i sve tvoje mrtve.
126
Ono to su proivljavali u sebi bila je druga stvar, pa su i oni najhrabriji rastres
eno pratili nastavu, zaokupljeni tjeskobom to se primie trenutak kad e se suoiti s n
asiljem. No nije se smjelo pruiti priliku drugovima iz protivnikog tabora da se po
dsmjehuju i optuuju ampiona da mu se stisnuo upak, kako je bilo uobiajeno rei.
Jacquesu se, poto je ispunio svoju muku dunost i izazvao Munoza na dvoboj, poprilino
stisnuo, kao uostalom svaki put kad bi morao zadati ili primiti udarac. No ve je
donio odluku i nije dolazilo u obzir da ni na trenutak pomisli na odustajanje.
Tako je moralo biti, i on je znao da e ta lagana munina koju osjea u elucu prije boj
a nestati im se suoi s protivnikom, kad ga ponese njegova vlastita estina, koja mu
je uostalom isto toliko koristila koliko mu je kodila .... i koja ga je stajala1.
Te veeri kad je bio zakazan okraj s Mimozom sve se odvijalo prema ustaljenom ritua
lu. Borci, u pratnji svojih navijaa prometnutih u sekundante koji su ve nosili ampi
onovu torbu, doli su prvi na zeleno polje, a za njima su stigli svi oni koje je p
rivlaila tua i koji su, na bojnom polju, na kraju okruili protivnike to su odbacili
pelerinu i kaputi u ruke svojih sekun-danata. Tog je puta ba zahvaljujui svojoj esti
ni Jac-ques navalio prvi, bez mnogo uvjerenja, natjerao Munoza da ustukne, a ova
j povlaei se bez nekog reda i nespretno uzvraajui kroeima svog protivnika, dohvati Ja
cquesa u obraz udarcem koji ga zaboli i ispuni slijepim bijesom koji je sve vie r
astao potpomognut vriskom, smijehom i navijanjem prisutnih. Navalio je na Munoza
, obasuo ga udarcima, zbunio ga, i s uitkom zadao kroe po desnom oku, a ovaj se, i
zgubivi posve ravnoteu, jadno srui na stranjicu, plaui na
Odlomak tu prestaje.
127
jedno oko, dok mu je drugo sve vie oticalo. ljiva na oku, kraljevski i vrlo cijenj
en udarac, jer je dobrih nekoliko dana, i to veoma vidljivo, svjedoio o slavi pob
jednika, kod svih su prisutnih izazvali urlike nalik na Sijuksove. Munoz nije od
mah ustao, pa je Pierre, kao intimni prijatelj, odmah odluno intervenirao i progl
asio Jacquesa pobjednikom, obukao mu kaputi, zaogrnuo pelerinom i odveo ga s bojn
og polja, u pratnji oboavatelja, dok se Munoz pridizao, i dalje plaui i odijevajui s
e u malom krugu zaprepatenih. Jac-ques, oamuen tom brzom slavom jer se uope nije nad
ao da e biti tako potpuna, jedva je uo oko sebe estitke i ve uljepane opise borbe. eli
o se osjeati zadovoljnim, i njegovoj tatini je to na neki nain godilo, no, u trenut
ku kad je naputao zelenu polje, i kad se okrenuo prema Munozu, neka mu je sumorna
tuga pritisnula srce pri pogledu da izoblieno lice onoga koga je potukao. I tako
je spoznao da rat nije dobar, jer pobijediti ovjeka isto je tako gorko kao i bit
i od njega pobijeen.
Kako bi upotpunili njegov odgoj, bez odlaganja su ga poduili da Tarpejska peina ni
je daleko od Kapi-tola. I doista, sutradan, dok su ga drugovi zadivljeni udarali
pod rebra, osjetio je da se mora praviti vaan i razmetati se. Kako na poetku sata
Munoz nije odgovorio kad su ga prozvali, Jacquesovi su drugovi njegovu odsutnos
t komentirali ironinim cerekanjem i namigivali pobjedniku, emu Jacques nije odolio
pa je, okrenuvi se drugovima, zakiljio na jedno oko i napuhao obraz te, ne znajui
da ga gospodin Bernard promatra, stao izvoditi kojekakve grimase koje su u tren
oka nestale s njegova lica kad je uiteljev glas iznenada odjeknuo utihnulom uionic
om. Jadni moj mezime, govorio je taj hladnokrvni podrugljivac, i ti ima poput ostalih
pravo na slatki pruti. Pobjednik je morao ustati, otii po spravu za muenje, pa
128
zaroniti u osvjeavajui miris kolonjske vode to se irio oko gospodina Bernarda, i nap
okon zauzeti sraman poloaj za kanjavanje.
Afera Munoz nije imala zavriti tom poukom iz praktine filozofije. Djeak je izbivao
dva dana, pa se Jacques unato svom bahatom ponaanju ipak malo zabrinuo, treeg dana
ude u razred visok uenik i obavijesti gospodin Bernarda da je uenik Cormerv pozvan
direktoru. Direktoru se ilo samo u jako ozbiljnim sluajevima pa je uitelj samo pod
igao obrve i rekao. Pouri, komariu, nadam se da nisi napravio neku glupost. Klecavih
koljena Jacques je slijedio visokog uenika galerijom iznad cementiranog dvorita, z
asaenog lanim paprom ija slaba sjena nije titila od paklenske vruine, do direktorove
sobe koja se nalazila na drugom kraju galerije. Prvo to je ugledao kad je uao bio
je, pred direktorovim pisaim stolom, Munoz u pratnji ene i mukarca namrgoena lica. I
ako mu je oko bilo nateeno i posve zatvoreno to je izobliavalo lice njegova druga,
Jacques je osjetio olakanje kad je vidio da je ovaj iv. No nije imao vremena uivati
u tom olakanju. Jesi li ti udario svog druga? upita direktor, omalen elav ovjek ruia
e puti i energina glasa. Da, ree Jacques bezbojnim glasom. Rekla sam vam, gospodine, n
a to e ena. Andre nije fakin. Potukli smo se, ree Jacques. To kao da i nisam uo. Zn
m zabranio bilo kakve tue, ak i izvan kole. Povrijedio si svog druga, a mogao si ga
i ozbiljnije raniti. Slijedeih e tjedan dana za vrijeme odmora u dvoritu stajati u
kutu, to ti je prva opomena! Ponovi li se to jo jednom, leti iz kole. Obavijestit u
tvoje roditelje o tvojoj kazni. Moe se vratiti u razred. Jacques je bio zaprepaten i
nije se ni pomaknuo. Idi, ree direktor. Onda, Fan-tomas? ree gospodin Bernard kad se
vratio u razred. Jacques je plakao. Hajde, sluam te. Isprekidanim
129
glasom najprije je obznanio svoju kaznu, zatim rekao da su Munozovi roditelji po
dnijeli tubu i napokon priznao da su se potukli. Zato ste se potukli? Nazvao me mezim
cem. Jo jedanput? Ne, ovdje u razredu. To je znai bio on. A ti si smatrao da te ja n
dovoljno branio. Jacques je oajniki promatrao gospodina Bernarda. Oh, jeste, jeste.
Vi... I brine u pla. Idi na mjesto, ree gospodin Bernard. To je nepravedno, procije
ijete kroz suze. Da., ree on tiho1.
Sutradan, za vrijeme odmora, Jacques je stajao po kazni u dnu natkrivenog kolskog
dvorita, leima okrenut prema igralitu i veselim povicima svojih drugova. Prebaciva
o je ravnoteu s jedne noge na drugua, umirui od elje da i sam potri. S vremena na vr
ijeme pogledao bi iza sebe i vidio gospodina Bernarda kako u jednom dijelu dvorit
a seta s kolegama i ne obazirui se na njega. No, drugog dana nije ni primijetio k
ad mu je priao iza leda i potapao ga po potiljku: Kakvo ti je to pokislo lice? I Mu
noz je u kazni. Eno, doputam ti da pogleda. Na drugom kraju dvorita Munoz je doista s
tajao sam i mrzovoljan. Tvoji suuesnici odbili su se igrati s njim cijeli tjedan d
ok si ti u kazni. Gospodin Bernard se smijao. Vidi, obojica ste kanjeni. I to je u r
edu. Potom se nagne prema djetetu te mu, smijui se s puno ljubavi od koje se u osue
niku podigao val njenosti, kae. Bogme, komariu, kad te ovjek vidi ne bi vjerovao da im
a takav kroe!
Toga ovjeka, koji danas razgovara sa svojim kanarincem i koji mu se obraa s mali iak
o je ovome etrdeset godina, Jacques nije nikad prestao voljeti, unato tome to su ga
godine, udaljenost, i napokon
Odlomak tu prestaje. a Gospon, podmetnuo mi je nogu.
130
Drugi svjetski rat djelomino odvojili od njega jer nije imao nikakvih vijesti, i
bio je sretan poput djeteta kad je 1945. vremeni rezervist u vojnikoj kabanici poz
vonio na njegova vratima, i to je bio gospodin Bernard, koji je ponovno stupio u
vojsku, ne zbog rata, nego protiv Hitlera, govorio je a i ti si se mali borio, zna
o sam ja da si ti od dobre sorte, a nadam se da nisi zaboravio svoju majku, dobr
a je ona, ima li bolje od tvoje majke na svijetu, a sad idem natrag u Alir, posje
ti me, i Jacques ga je posjeivao svake godine, ve petnaest godina, svake godine kao
danas kad je na odlasku poljubio toga ganutog starca koji mu je stiskao ruku na
vratima, toga ovjeka koji ga je bacio u svijet, preuzeo posve sam odgovornost da
ga iupa iz njegove sredine i poalje ga prema jo veim otkriima8.
kolska godina bliila se kraju, i gospodin Bernard pozvao je Jacquesa, Pierrea, Fle
urva, svojevrsnog fenomena koji je bio podjednako uspjean u svim predmetima, to je
glava za politehniku, govorio je uitelj, i Santiaga, lijepog djeaka koji je bio net
o manje nadaren, ali veoma marljiv: Eto, rekao je kad se razred ispraznio. Vi ste m
oji najbolji uenici. Odluio sam vas prijaviti za stipendiju. Poloite li ispit, moi et
e pohaati licej i maturirati. Puka je kola najbolja kola. Ali ona vas nikamo ne vodi
. Licej vam otvara sva vrata. I drae mi je da na ta vrata udu siromani djeaci poput
vas. No, za to mi treba pristanak vaih roditelja. A sad, magla!
Odjurie, zbunjeni, i razioe se bez komentara. Jacques je zatekao baku samu kod kue k
ako prebire leu na stolnjaku od votana platna u blagovaonici. Oklijevao je, a onda
odlui priekati majku. Ona stigne, oito umorna, stavi pregau i pone pomagati baki pre
birati leu. Jacques se ponudio da i on pomogne, pa
Stipendija
131
su mu dali tanjur od debelog bijelog porculana na kojem je bilo lake razlikovati
kamenie od dobre lee. Objavio je novost nosa zabodena u tanjur. Kakva je to pria, ree
aka. S koliko se godina polae matura? S deset, odvrati Jacques. Baka odgurne svoj tan
jur. uje li ti to? Nije ula. Jacques joj polako ponovi novost. Oh, ree ona, to je z
si pametan. Pametan ili ne, sljedee je godine trebao u zanat. Dobro zna da nemamo no
vaca. Donosit e u kuu svoju tjednu plau. Istina je, ree Catherine.
Vani su danje svjetlo i vruina poeli jenjavati. U to doba dana kad su radionice ra
dile punom parom, etvrt je bila pusta i tiha. Jacques je promatrao ulicu. Nije zn
ao to ustvari hoe, ali je znao da eli posluati gospodina Bernarda. No, s devet godin
a, niti je znao niti se mogao suprotstaviti baki. Ona je, meutim, oito oklijevala.
A to e raditi poslije? Ne znam. Moda u biti uitelj, poput gospodina Bernarda. Da,
odina! Prebirala je leu neto sporije. Pa, ree, ali ne, ipak smo mi presiromani. Rei
dinu Bernardu da mi to ne moemo.
Sutradan su ostala trojica priopila Jacquesu da su se njihove obitelji sloile. A ti
? Ne znam, ree on osjetivi se odjednom jo siromanijim od svojih prijatelja, i to ga z
oli. Nakon nastave ostadoe sva etvorica. Pierre, Fleurv i Santiago dali su odgovor
. A ti, komariu,? Ne znam. Gospodin Bernard ga je gledao. U redu je, ree on ostalim
morat ete naveer poslije nastave raditi sa mnom. Sredit u to, moete ii. Kad su ovi iza
i, gospodin Bernard sjedne u svoj naslonja i privue Jacquesa k sebi. Onda? Baka kae da
smo previe siromani i da na godinu moram poeti raditi. A tvoja majka? Moja baka zapo
jeda. Znam, ree gospodin Bernard. Neko je vrijeme razmiljao, pa zagrli Jacquesa. Slua
mora je razumjeti. ivot joj je teak. Njih su vas dvije same
132
odgojile, tvog brata i tebe, i uinile od vas dobre djeake. Zato se boji, to je nei
zbjeno. Unato stipendiji trebat e ti jo malo pomoi, a osim toga est godina nee donos
novac u kuu. Razumije? Jacques kimnu glavom i ne gledajui uitelja. Dobro. Ali moda jo
moemo objasniti. Uzmi svoju torbu, idem s tobom! Kui?, zapita Jacques. Pa da, bit e m
zadovoljstvo opet vidjeti tvoju majku.
Neto kasnije, gospodin Bernard pokucao je na njihova vrata pred zbunjenim Jacques
ovim pogledom. Baka ih je dola otvoriti tarui ruke u pregau tako stisnutu oko pasa
da joj je iskoio njezin staraki trbuh. Kad je spazila uitelja krenula je rukom prem
a kosi da je zagladi. Onda, bako, ree gospodin Bernard, u poslu, kao obino. Vrijedni
ste vi. Baka uvede posjetitelja u sobu kroz koju je trebalo proi do blagovaonice,
ponudi mu da sjedne za stol, izvadi ae i anisovac. Ne dajte se smetati, doao sam sa
mo malo popriati s vama. Za poetak, raspitivao se o njezinoj djeci, pa o njezinu ivo
tu na imanju, o njezinom muu, pripovijedao o svojoj djeci. U tom trenutku ude Cat
herine Cormerv, usplahiri se, oslovi gospodina Bernarda s Gospodine uitelju, ode u
svoju sobu da se poelja i stavi istu pregau, pa se vrati i sjedne na rub stolca poda
lje od stola. A ti malo proeci, ree gospodin Bernard Jacquesu. Shvaate, ree zatim ba
valit u ga, pa bi mali jo mogao pomisliti da je to istina... Jacques izae, strmoglav
i se stubama i stane u zasjedu na ulazna vrata. Proao je cijeli sat, ulica je pon
ovno oivjela, nebo je izmeu fikusa postajalo zeleno, kad je gospodin Bernard izron
io iz stubita i naao mu se iza lea. Poeao ga je po glavi. No, dobro, sve je dogovoreno
. Tvoja je baka hrabra ena. to se pak tvoje majke tie... Ah!, ree, nemoj je nikada zab
oraviti. Gospodine, oglasi se odjednom baka i pojavi se u hodniku. Jednom je rukom
drala pregau, a drugom
133
brisala oi. Zaboravila sam... rekli ste da ete davati dodatne satove Jacquesu. Razumi
je se, ree ovaj. I nee dangubiti, vjerujte mi. Ali mi vam neemo moi platiti. Gospodi
rnard ju je pozorno gledao. Nita se ne brinite, ree drmajui Jacquesa, on mi je ve pla
o. On je ve bio otiao, a baka uzme Jacquesa za ruku da se popnu u stan, i tada mu p
rvi put stisnu ruku, svom snagom, i s nekom oajnikom njenou. Mali moj, govorila je,
moj.
Punih mjesec dana, svakog dana poslije nastave gospodin Bernard zadravao je djecu
po dva sata u koli i s njima radio. Jacques se naveer vraao kui ponekad posve iscrp
ljen i razdraen i prihvaao se svojih zadata. Baka ga je promatrala s tugom i ponos
om. On pametna glava, govorio je Ernest uvjereno, udarajui se akom po glavi. Da, ali t
o e biti s nama? Jedne veeri, ona se trgnu: A njegova prva priest? Istini za volju, re
ligija u njihovoj kui nije zauzimala nikavo mjesto1. Nitko nije iao na misu, nitko
nije spominjao ili pouavao Boje zapovijedi, niti je itko aludirao na nagrade ili
kazne na onome svijetu. Kad bi pred bakom za nekog rekli da je umro: Dobro je, nee
vie prdit. Ako se radilo o nekom prema kome je bilo za oekivati da neto osjea: Jadnik
rekla bi, bio je tako mlad, bez obzira to je pokojnik ve odavno bio u godinama kad
se umire. No ona to nije radila iz neodgovornosti. Oko nje ih je, naime, mnogo p
omrlo. Njezino dvoje djece, njezin mu, zet i svi njezini neaci u ratu. Smrt joj je
bila isto tako bliska kao rad i siromatvo, nije na nju mislila nego ju je na nek
i nain ivjela, a osim toga svakodnevne brige padale su joj jo tee nego Alircima openit
o, koji su, zbog svojih predrasuda i svoje kolektivne sudbine lieni onog posmrtno
g pijeteta koji cvjeta na vrhuncu civilizacija51.
Na margini: tri neitka retka. a Smrt u Aliru.
134
Za njih je to bilo iskuenje s kojim se trebalo suoiti, poput onih koja su im preth
odila, o kojima nisu nikad govorili, u kojima su pokuavali dokazati hrabrost koju
su smatrali najveom ovjekovom vrlinom, ali koju je do daljnjega trebalo pokuati za
boraviti i odagnati od sebe. (Odatle smijena strana svakog pogreba. Roak Maurice?)
Ako se tom opem raspoloenju doda okrutnost borbi i svakodnevnog rada, ne raunajui,
kad je rije o Jacquesovoj obitelji, stranu istroenost bijedom, bilo je teko nai mjest
o religiji. Za ujaka Ernesta, koji je ivio na razini osjetila, religija je bila o
no to je vidio, to jest pop i sveanost. Koristei se svojim komi-arskim darom, nije p
roputao nijednu priliku da oponaa misni obred, ukraavajui ga onomatopejama koje su d
oaravale latinski jezik, a na kraju bi glumio istovremeno vjernike koji se klanja
ju na zvuk zvonca i sveenika koji kradom, dok su oni sagnuti, pije misno vino. to
se tie Catherine Cormerv, ona je bila jedina osoba ija se blagost mogla dovesti u
vezu s vjerom, no ta je blagost ujedno bila i njezina jedina vjera. Ona niti je
osporavala niti odobravala, pomalo se smijala alama svog brata, ali je sveenike ko
je bi srela pozdravljala s Gospodine upnie. Nikad nije govorila o Bogu. Iskreno govo
rei, Jacques tu rije nije ni uo cijelog svog djetinjstva, i to ga nije zabrinjavalo
. ivot, tajanstven i prtav, bio mu je dostatan da ga cijelog ispuni.
Pored svega toga, ako bi u obitelji nekoga pokopali prema graanskom obredu, nerij
etko bi, to je bilo paradoksalno, baka ili ak ujak jadikovali zato nije bilo sveenik
a: kao psa, govorili bi. Za njih je, naime, religija, kao i za veinu Aliraca, bila d
io drutvenog ivota i nita drugo. Bili su katolici jednako tako kao to su bili Francu
zi, to je obvezivalo na stanovit broj obreda. Istinu govorei, ti su se obredi svod
ili na svega etiri: krtenje, prvu priest, vjenanje
135
(ako ga je bilo) i posljednju pomast. Izmeu tih etiriju vremenski udaljenih obreda
, ljudi su se bavili drugim stvarima, prije svega preivljavanjem.
Bilo je stoga samo po sebi razumljivo da Jacques mora ii na prvu priest, kao to je
iao i Henri kojem je ostala u najrunijem moguem sjeanju, ne zbog samog obreda, nego
zbog drutvenih posljedica, a ponajvie zbog obvezatnih posjeta, u narednih nekoliko
dana, prijateljima i roacima koji su mu morali darovati neto novca, to je Henri s
nelagodom primio i morao predati baki, koja mu je od ukupne vrijednosti dala sas
vim mali dio, jer prva priest kota. No taj se obred obavlja oko djetetove dvanaeste
godine, a prije toga mora dvije godine pohaati vjeronauk. Jac-ques e tako moi na pr
vu priest tek u drugom ili treem razredu liceja. Upravo se na tu pomisao baka trgn
ula. Za nju je licej bilo neto pomalo mrano i zastraujue, kao mjesto gdje treba uiti
deset puta vie nego u pukoj koli jer ono vodi k boljem materijalnom poloaju, a prema
njezinom shvaanju, nijedno materijalno poboljanje nije mogue stei bez prekomjernog
rada. S druge je pak strane, iz dna due prieljkivala Jacquesov uspjeh zbog rtve koj
u je unaprijed prihvatila, pa se bojala da e vrijeme posveeno vjeronauku ii nautrb v
remenu za uenje. Ne, ree, ne moe ii istovremeno u licej i na vjeronauk. Dobro, ond
a prvu priest, ree Jacques, mislei pritom prije svega na to kako e izbjei sve one mun
posjete i nepodnoljivo ponienje oko primanja novca. Baka ga pogleda. Zato? To se moe
srediti. Obuci se. Idemo upniku. Ona ustane i odlunim korakom ode do svoje sobe. Ka
d se vratila, umjesto haljetka i radne haljine koju je skinula, odjenula je svoj
u jedinu crnu haljinu za izlaske [ f, zakopanu do vrata, i svezala oko glave cr
ni svileni rubac. Vijenac 1 Neitka rije
136
sijede kose obrubljivao je rubac, a njezine svijetle oi i stisnute usne davali su
joj izgled odlunosti same.
U sakristiji crkve Saint-Charles, grozne neogotike graevine, sjedila je, drei za ruk
u Jacquesa koji je stajao pored nje, pred upnikom, debelim ovjekom od ezdesetak god
ina, okrugla lica, pomalo mlitava, debela nosa, mesnatih usana s dobroudnim osmij
ehom ispod krune od prosijede kose, koji je sklopio ruke na svojoj halji napetoj
iznad rairenih koljena. elim da mali obavi prvu priest, ree baka. Veoma dobro, gospo
uinit emo od njega dobrog kranina. Koliko mu je godina? Devet. Imate pravo to ga a
vjeronauk tako rano. Za tri godine bit e savreno spreman za taj veliki dan. Ne, ree o
dsjeno baka. To se mora obaviti odmah. Odmah? Ali priesti su tek za mjesec dana, osim
toga on ne moe pred oltar bez najmanje dvije godine vjeronauka. Baka mu objasni s
ituaciju. No upnik nije shvaao zato je nemogue istovremeno se baviti studijem i vjer
skim obrazovanjem. Strpljivou i dobrotom, pozivao se na svoje iskustvo, navodio pr
imjere... Baka ustane. U tom sluaju, mali nee ii na prvu priest. Doi, Jacques, i povu
ijete prema izlazu. No, upnik potri za njima. ekajte, gospoo, ekajte. Njeno je odved
trag do njezina mjesta, pokua je urazumiti. No baka je tresla glavom poput tvrdog
lave stare mazge. Ili odmah, ili e proi bez nje. upnik napokon popusti. Bio je uvjere
n da e Jacques, poto proe ubrzanu poduku iz vjeronauka, moi na prvu priest ve za mjese
c dana. I sveenik ih, klimajui glavom, otprati do vrata, gdje pomiluje dijete po o
brazu. Dobro sluaj to e ti govoriti, ree. Pritom ga je gledao s nekom tugom.
Jacquesu su se tako nagomilali dodatni satovi s gospodinom Germaineom i satovi i
z vjeronauka etvrtkom i subotom naveer. Ispiti za stipendiju i prva
137
priest pribliavali su se i vremenski se poklapali, dani su mu bili preoptereeni, vie
nije bilo mjesta za igranje, ak ni nedjeljom ili bolje rei osobito nedjeljom, kad
je mogao malo predahnuti od uenja, ali ga je baka odmah zaposlila u kui i slala u
trgovinu, podsjeajui ga na budue rtve koje e obitelj morati podnijeti radi njegova ko
lovanja i na sve te godine kad nee vie nita moi raditi za kuu. Ali, moda u i pasti,
je Jacques, ispit je teak. Na neki je nain ponekad to i prieljkivao, jer mu se teki t
eret svih tih rtava koje su mu neprestano nabrajali uinio pretekim za njegov mladi
ponos. Baka ga je zbunjeno pogledala. Nije pomiljala na tu mogunost. Zatim je sleg
nula ramenima, ne elei se objanjavati. Samo probaj, ree, isprait u ti tur. Predava
jeronauka drao je pomoni upnik, visok, gotovo beskrajan u svojoj dugoj crnoj halji,
suh, orlovskog nosa i upalih obraza, isto toliko strog i neumoljiv koliko je st
ari upnik bio blag i dobar. Njegova je nastavna metoda poivala na uenju napamet i,
mada primitivna, bila je moda jedina doista prilagoena tim malim sirovim i tvrdogl
avim ljudima koje je imao zadatak duhovno obrazovati. Trebalo je nauiti pitanja
i odgovore: to je Bog...?...a Te rijei mladim kateku-menima nisu znaile apsolutno nita
, i Jacques ih je, budui da je imao izvrsno pamenje, recitirao nepogreivo, ne razum
ijevajui nikad nita. Kad bi neko drugo dijete odgovaralo, on bi prodavao zjake ili
se kreveljio s drugovima. Tako ga je jednog dana visoki upnik uhvatio pogledom d
ok je izvodio jednu od svojih grimasa, te mislei kako je upuena njemu, odlui ga pod
sjetiti da valja potivati njegovu svetost, pred svom djecom pozove Jacquesa te mu
svojom dugom koatom rukom prilijepi propisnu pljusku.
Pogledati jedan katekizam
138
Udarac je bio tako jak da je Jacques umalo pao. Idi sad na mjesto, ree upnik. Dijete
ga pogleda, ne ispustivi ni suze (uostalom, cijelog ivota samo su ga dobrota i lj
ubav mogli rasplakati, nikad zlo ili batine koji su, naprotiv, samo jaali njegovu
sranost i odlunost) i vrati se u klupu. Lijevi mu je obraz gorio, osjeao je okus k
rvi u ustima. Vrkom jezika otkrije da mu je od udarca obraz s unutranje strane nap
uknuo i krvari. Proguta krv.
Ubudue je na satovima vjeronauka sjedio odsutno, kad mu se sveenik obraao gledao je
u njega mirno, ni neprijateljski ni prijateljski, bez greke recitirao pitanja i
odgovore to su se odnosili na boansko bie i Kristovu rtvu, tisuu milja udaljen od mje
sta na kojem je recitirao, razmiljajui o svoja dva ispita koji su zapravo bila jed
an. Zadubljen u uenje kao u jedan te isti san koji ne prestaje, dirnut samo, i to
na neki nejasan nain, veernjim misama u groznoj hladnoj crkvi kojih je bilo sve v
ie, ali za kojih je sluao glazbu s orgulja koju je tada uo po prvi put, jer je do t
ada sluao samo neke glupe pripjeve, sanjao je jo punije i jo opojnije snove nastanj
ene zlaanim milovanjima crkvenih predmeta i sveenikog ruha u polutami crkve, ususre
t tajni, tajni bez imena, gdje imenovana i strogo odreena boanska bia nisu imala to
traiti, jer su bila samo nastavak turog svijeta u kojem je ivio; ta topla i nejasna
tajna u koju bi uranjao, nadovezivala se na svakodnevnu tajnovitost suz-drljivog
smjeka ili utnje njegove majke, kad bi u predveerje uao u blagovaonicu gdje je, ne
upalivi petrolejsku svjetiljku jer je bila sama kod kue, sjedila u tami putajui da n
o polako ispuni prostoriju, njena prilika, jo tamnija i gua od tame, kroz prozor je
zamiljeno promatrala ulinu vrevu, za nju posve nijemu, dijete bi tad zastalo na pr
agu, tuna srca, ispunjeno oajnikom ljubavlju prema majci i prema
139
onome u njoj to nije ili to vie nije pripadalo ovom svijetu i prostoj svakidanjici.
Onda je dola prva priest, od koje se Jacques sjeao uglavnom samo ispovijedi dan uoi,
na kojoj je priznao samo one svoje loe postupke za koje su mu rekli da su greni,
dakle malo toga, i jeste li imali grene misli?, Da, oe, reklo je dijete za svaki slua
iako mu nije bilo jasno kako misao moe biti grena, i do sutradan je ivio u strahu d
a mu se ne otme neka grena misao ili pak, to mu je bilo razumljivije, neka od onih
nepristojnih rijei kojima je obilovao njegov rjenik kolarca, pa se kako je znao i
umio barem od rijei suzdravao do jutra kad se odravao obred, i kad je u mornarsko p
lavom odijelu i s bijelom trakom oko rukava, s malim molitvenikom i krunicom od
sitnih bijelih kuglica u ruci, sve to poklon manje siromanih roaka (tete Marguerit
e itd.), prolazio s votanicom sredinjom laom u povorci djece koja su takoer drala u r
uci vo-tanice pod ushienim pogledima rodbine koja je stajala u pokrajnim laama, a g
lazba to je zagrmjela u tom trenutku ga sledi, ispuni ga jezom i nekim izvanredni
m zanosom u kojem je po prvi put osjetio svoju snagu, svoju sposobnost da pobjeuj
e i da ivi, zanos koji ga nije naputao cijelo vrijeme obreda, koji mu je odvraao po
zornost od svega to se dogaalo, ukljuujui i samu priest, pa ni kasnije, za vrijeme ob
jeda s roacima koji su bili pozvani za stol [bogatiji] nego obino, to je silno podi
glo raspoloenje uzvanika naviklih da jedu i piju malo, sve dok silna radost nije
ispunila prostoriju, i to je posve unitilo Jacquesov zanos i ak ga do te mjere zas
metalo da je u trenutku deserta, na vrhuncu opeg oduevljanja, briznuo u pla. to ti je
?, pitala je baka. Ne znam, ne znam, na to ga je baka, oajna, pljusnula. Tako e bare
ati zato plae, ree. Ali zapravo je znao, dok je gledao preko stola majku koja mu se t
uno osmjehivala.
140
To je dobro prolo, ree gospodin Bernard, a sad na posao. Jo nekoliko dana naporna rad
zadnji sati odravali su se kod gospodina Bernarda (opisati stan?), i jednog jutr
a, na tramvajskoj postaji nedaleko od Jacquesove kue etiri aka oboruana podmetaem za
pisanje, ravnalom i pernicom okupila su se oko gospodina Germainea, i Jacques je
vidio majku i baku kako se naginju preko balkona i mau im.
Licej u kojem su se odravali ispiti bio je tono na drugom kraju, s druge strane gr
adskog luka du zaljeva, u nekad bogatoj i sumornoj etvrti koja je, zahvaljujui panjo
lskim doseljenicima, postala jednom od najpukijih i najivljih alirskih etvrti. Sam j
e licej bilo golemo etverokutno zdanje to se nadnijelo nad ulicu. Do njega su vodi
la dva pobona stubita i jedno sredinje, iroko i monumentalno, kojem su se sa svake s
trane nalazili skromni vrtovi zasaeni stablima banana i1 zatieni od akog vandalizma r
eetkastom ogradom. Sredinje je stubite vodilo do galerije na kojoj se sastajalo s p
obonim stubitima i gdje su se otvarala monumentalna vrata u posebnim prilikama, po
red kojih su bila jedna mnogo manja to su vodila uz stan portira, i ta su se obino
koristila.
Upravo u toj galeriji, meu prvim pristiglim acima, od kojih je veina skrivala strah
nemarnim, neusiljenim dranjem, dok su kod nekih bljedilo i utnja odavali tjeskobu
, ekali su i gospodin Bernard i njegovi aci, pred zatvorenim vratima u rano, jo svj
ee jutro i pred jo vlanom ulicom koju e sunce zaas prekriti prainom. Uranili su dobrih
pola sata, utjeli su, stisnuvi se uz uitelja, koji nije znao to bi im rekao pa ih j
e odjednom ostavio, rekavi da se odmah vraa. I doista nekoliko trenutaka kasnije v
idjeli su ga kako im prilazi, elegantan kao uvijek u
Na tona mjestu u rukopisu nedostaje rije.
141
svom eiru sa svinutim obodom i gamaama koje je stavio posebno za tu priliku, nosei u
svakoj ruci po dva zamotuljka od svilenog papira spiralno uvinuta s jednog kraj
a da bi ih se moglo drati, a kad im se sasvim pribliio primijetili su na njima mas
ne mrlje. Evo kroasana, ree gospodin Bernard. Pojedite jedan sada, a drugi sauvajte
za deset sati. Rekli su hvala i jeli, ali ivakano i neprobavljivo tijesto teko im j
e silazilo niz grlo. Nemojte paniariti, ponavljao je uitelj. Paljivo proitajte zadata
i temu sastavka. Proitajte ih vie puta. Imate vremena. Hoe, proitat e vie puta, poslu
ga, njega koji je znao sve i pored kojeg je ivot bio bez problema, bilo je dovol
jno prepustiti mu se. U tom trenutku zau se graja pokraj malih vrata. ezdesetak ok
upljenih aka uputi se zajedno u tom smjeru. Neki je podvornik otvorio vrata i poeo
itati popis. Jacquesovo ime prozvano je medu prvima. Drao je uitelja za ruku, na t
renutak je oklijevao. Idi, dijete moje, ree mu gospodin Bernard. Jacques se drhtei u
putio prema vratima i prije nego to je preao prag okrenu se prema svom uitelju. On
je stajao na svom mjestu, visok, vrst, mirno se smjekao Jacquesu i kimao glavom u
znak odobravanjaa.
U podne ih je gospodin Bernard ekao na izlazu. Pokazali su mu svoje koncepte. Sam
o se Santiago zabunio u rjeavanju zadatka. Tvoj je sastavak veoma dobar, rekao je k
ratko Jacquesu. U jedan sat otpratio ih je natrag. U etiri sata opet je bio tamo
i provjeravao njihova rjeenja. Idemo, ree, sad treba ekati. Dva dana kasnije, u deset
ati ujutro opet su sva petorica bila pred malim vratima. Vrata se otvorie i podvo
rnik opet pone itati ovaj put mnogo krai popis onih koji su proli. U opoj graji Jacqu
es
provjeriti program stipendija.
142
nije uo svoje ime. Ali osjeti radosno tapanje po potiljku i zau g. Bernarda kako mu
kae: Bravo, komariu. Primljen si. Samo je dobri Santiago pao, i svi su ga gledali s
tugom. Nita zato, govorio je, nita zato. Jacques vie nije znao gdje je ni to se zbiv
raali su se sva etvorica tramvajem, otii u do vaih roditelja, rekao je gospodin Berna
, svra-tit u najprije do Cormerva jer je on najblie; skromna je blagovaonica sad bil
a puna ena, bila je tu baka, majka, koja je uzela slobodan dan za tu priliku (?),
i njihove susjede Massonove, a Jacques se drao uz uitelja, udiui po posljednji put
miris kolonjske vode, prilijepljen uz prijateljsku toplinu toga postojanog tijel
a, a baka je blistala od sree pred susjedama. Hvala vam, gospodine Bernard, hvala
vam, govorila je dok je uitelj milovao dijete po glavi. Vie me ne treba, rekao je, sad
e imati uitelje uenije od mene. Ali zna gdje sam, doi do mene ako ti zatreba pomo.
je, a Jacques je ostao sam, izgubljen meu svim tim enama, zatim je potrao do prozo
ra, i dok je gledao uitelja kako ga jo jednom pozdravlja ostavljajui ga samog, umje
sto radosti zbog uspjeha, golema djeja tuga obuze mu srce, kao da je unaprijed zn
ao da ga je taj uspjeh upravo oteo nevinom i toplom svijetu siromanih, svijetu za
tvorenom u sebe poput otoka u drutvu, u kojem, meutim, siromatvo zamjenjuje obitelj
i solidarnost, da bi bio baen u nepoznati svijet, koji nije bio njegov, i za koj
i nije mogao vjerovati da su uitelji u njemu ueniji od ovoga ovdje ije je srce znal
o sve, svijet u kojem e odsad morati uiti, otkrivati bez iije pomoi, kako postati ko
nano odrastao ovjek bez podrke jedinog ovjeka koji mu je ikada pomogao, odrastati i
izgraivati se sam, uz najveu moguu cijenu.
143
7. Mondovi: Kolonizacija i otac
aSad je odrastao ovjek.... Na cesti od Bonea za Mondovi, kola u kojima je bio J.
Cormerv mimoilazila su se s dipovima naikanim pukama koji su vozili polako...
- Gospodin Veillard?
-Da.
Uokviren vratima svoje skromne seoske kue, ovjek koji je gledao Jacquesa Cormerva
bio je nizak, zdepast i oblih ramena. Lijevom je rukom drao vrata otvorenima dok
je desnom vrsto zagrlio dovratak, tako da je istovremeno nudio i prijeio prolaz u
kuu. Sudei po rijetkoj prosijedoj kosi koja mu je davala izgled Rimljanina, mogao
je imati etrdesetak godina. No preplanula koa njegova pravilnog lica, svijetle oi,
pomalo tromo tijelo, ali bez imalo sala i bez trbuha, u hlaama kaki boje, sandale
i plava koulja s depovima inili su ga jo mlaim. Nepomino je sluao Jacquesova objanj
. Zatim ree: Uite, i nestane u kui. Dok je Jacques prolazio malim hodnikom obijeljeni
h zidova, u kojem su od namjetaja bili samo jedna smea krinja i drveni dra za kiobrane
, zauo je iza sebe gazdin smijeh. Sve u svemu, pravo hodoae. Pa, iskreno reeno, pravi
je trenutak za to. Zato?, upita Jacques. Uite u blagovaonicu, odvrati kolon. To je
ladnija prostorija. Pola
Kola na konjsku zapregu vlak brod avion.
145
blagovaonice inila je veranda u kojoj su sve slamnate zavjese, osim jedne, bile s
putene. Pored stola i ormara za stolno posue od svijetla drva izraenih u modernom s
tilu, u prostoriji su jo bili stolci od trstike i brodske lealjke. Jacques se okre
nu i opazi da je sam. Primakne se verandi i kroz prostor to ga nisu zakri-vale za
vjese ugleda dvorite u kojem bijahu zasaena stabla lanog papra meu kojim su se svjet
lucala dva arko crvena traktora. U daljini, pod jo podnoljivim prijepodnevnim sunce
m, poinjali su redovi vinove loze. Trenutak kasnije, gazda ue s pladnjem na koji j
e stavio bocu s anisovcem, ae i bocu ohlaene vode.
Domain podigne svoju au s mlijeno bijelom tekuinom. Da ste doli malo kasnije, moglo v
se dogoditi da vie nikog ne zateknete ovdje. U svakom sluaju nijednog Francuza ko
ji bi vam mogao dati bilo kakvu obavijest. Stari mi je lijenik rekao da sam se rodi
o na ovom vaem imanju. Da, on je pripadao imanju Saint-Apotre, no, moji su ga rodit
elji kupili poslije rata. Jacques se ogledavao uokolo. No, vi sigurno niste roeni u
ovoj kui. Moji su roditelji sve pregradili. Jesu li prije rata znali mog oca? Ne vj
erujem. ivjeli su uz tunisku granicu, a onda su se eljeli pribliiti civilizaciji. S
olferino je za njih bila civilizacija. Nisu uli govoriti o bivem upravitelju? Nisu. Bu
dui da ste odavde, znate kako je. Tu se nita ne uva. Rui se i ponovno gradi. Misli s
e na budunost i zaboravlja sve ostalo. Dobro onda, ree Jacques, smetao sam vam ni za t
o. Niste, odvrati ovaj, bilo mi je drago. I nasmijei mu se. Jacques ispije svoje pie.
su roditelji ostali uz granicu? Ne, to je zabranjena zona. Pored brane. Vidi se d
a ne poznajete mog oca. I on ispije ostatak svog pia, pa kao da je odjednom ivnuo,
prasnu u smijeh: On je stari kolon. Onaj staromodni. Od onih koje psuju u Parizu,
znate ve. Istina je da je uvijek bio krut. ezdeset godina. Ali
146
visok i suh poput puritanca s onom svojom [konjskom] glavom. Patrijarhalni tip,
shvaate. Njegovi su arapski radnici s njim vidjeli svoje, a i njegovi sinovi, pote
no govorei. Tako je prole godine kad se trebalo iseliti tu bila prava korida. Cije
li je kraj postao opasan. Morali smo spavati s pukama. Kad je napadnuto imanje Ra
skil, sjeate se? Ne, ree Jacques. Da, otac i dva sina zadavljeni, majka i ki dugo sil
ane pa ubijene... Ukratko... Prefekt je imao tu nesreu da kae okupljenim poljopriv
rednicima kako treba razmotriti [kolonijalna] pitanja, odnos prema Arapima, i da
je sad okrenuta nova stranica. Na to mu je stari odgovorio da nitko na svijetu n
ee njemu krojiti zakon. No, otada nije vie otvorio usta. Nou bi ustajao i izlazio.
Moja ga je majka promatrala kroz rebrenice i vidjela ga kako seta svojom zemljom
. Kad je stigao nalog za evakuaciju, nije rekao ni rijei. Berba je bila zavrena, v
ino u bavama. Odepio je bave, otiao zatim do izvora slane vode koji je sam svojevrem
eno skrenuo sa svoje zemlje te ga vratio u stari tok, privrstio za traktor plug z
a duboko oranje. Puna tri dana je, gologlav, za volanom traktora, upao trsove vin
ove loze sa cijelog imanja. Zamislite samo starog kako onako suh poskakuje na tr
aktoru, pritie gas kad ralo zapne za koji deblji trs, nije dolazio ni na jelo, maj
ka mu je donosila kruh, sir i [soubressade] koje je gutao smireno, kao to je sve
radio, pa se, bacivi zadnji okrajak kruha, jo ee dao na posao, i tako od izlaska do z
alaska sunca, ne osvrui se na planine na obzorju, ni na Arape koji su zaas bili oba
vijeteni pa su, drei se po strani, utke, gledali to radi. A kad je mladi kapetan, koj
eg je netko upozorio, doao i zatraio objanjenje, stari mu je rekao: Mladiu, budui da j
e sve to smo ovdje uinili zloin, treba ga izbrisati. Kad je sve bilo gotovo, vratio
se na imanje, proao dvoritem natopljenim vinom to je isteklo iz bavi, i poeo se pakir
ati. Arapski radnici
147
ekali su ga u dvoritu. (Bila je tu i patrola koju je poslao kapetan, nije ba bilo j
asno zato, s ljubaznim mladim porunikom koji je ekao nareenje.) to emo mi, gazda? D
na vaem mjestu, rekao je stari, iao bih u makiju. Oni e pobijediti. Nema vie pravih lj
udi u Francuskoj.
Domain se smijao: - Bio je prilino izravan, ne?
- Oni su s vama?
- Ne. On vie nije htio uti za Alir. U Marseilleu je, u novogradnji... mama mi pie da
se vrti po sobi kao lav u kavezu.
-A vi?
- Ah, ja, ja ostajem, i to do kraja. Ostat u togod da se dogodilo... Obitelj sam p
oslao u Alir, a ja u krepati ovdje. To u Parizu ne razumiju. Znate li tko nas, osi
m nas samih, jedini moe razumjeti?
- Arapi.
- Upravo tako. Stvoreni smo da se razumijemo. Jednako glupi i sirovi kao mi, al
i ista ljudska krv u ilama. Jo emo se malo ubijati, rezati si jaja i uzajamno se mui
ti. A nakon toga emo ponovno ivjetu kao ljudi. To je takva zemlja. Jo jedan anisova
c?
- Ali lagani, - ree Jacques.
Ubrzo zatim, izaoe. Jacques je htio znati je li u kraju ostao jo netko tko je mogao
poznavati njegove roditelje. Po Veillardovu miljenju, nije, osim starog lijenika
koji ga je donio na svijet i koji je kao umirovljenik ostao u Solferinu, nije bi
lo vie nikoga. Imanje Saint-Apotre dva put je mijenjalo vlasnike, mnogi su arapsk
i radnici pomrli u oba rata, rodili su se novi. Ovdje se sve mijenja, ponavljao je
Veillard. I to brzo, veoma brzo, sve se zaboravlja. Ipak, moda stari Tamzal... On
je bio uvar na jednom od majura imanja Saint-Apotre. Godine 1923. mogao je imati
dvadesetak godina. Na kraju krajeva, Jacques e tako barem razgledati kraj u koje
m je roen.
Osim sa sjevera, krajolik je u daljini bio okruen planinama iji su se obrisi jedva
nazirali uslijed podnevne ege, nalik na goleme blokove od kamena i svjetlucave m
agle, izmeu kojih je dolina Sevbouse, nekad movarna, pruala sve do mora na sjeveru,
pod nebom izblijedjelim od vruine, svoje vinograde pravilnih redova, s liem to se p
lavilo od modre galice i ve crnim grozdovima, presijecane mjestimice redovima empr
esa ili umarcima eukaliptusa u ijoj su se sjeni sklonile kue. Ili su poljskim putem
i crvena se praina podizala iza svakog njihova koraka. Pred njima, sve do planina
, zrak je treperio, a sunce prilo. Kad su stigli do male kue iza umarka platana bil
i su mokri od znoja. Nevidljivi pas doeka ih bijesnim laveom.
Vrata od dudova drva na maloj, prilino oronuloj kui, bila su brino zatvorena. Veill
ard pokuca. Lajanje se udvostrui. inilo se da dolazi iz malog zatvorenog dvorita s
druge strane kue. Nitko se ne pomaknu. Povjerenje je na visini, ree Veillard. Tu su.
Ali ekaju.
- Tamzal!, - viknu, - ja sam, Veillard.
- Prije est mjeseci doli su po njegova zeta, htjeli su znati da li opskrbljuje hra
nom pobunjenike. Vie nisu uli za njega. Onda su prije mjesec dana rekli Tamzalu da
je najvjerojatnije htio pobjei pa su ga ubili.
- Ah, tako, - ree Jacques. - A je li doista opskrbljivao pobunjenike?
- Moda je, moda nije. to ete, rat je. No, to objanjava zato se vrata tako sporo otvar
aju u zemlji gostoljubivih ljudi.
U tom trenutku vrata se otvorie... Tamzal, nizak, kose [ ]\ sa slamnatim eirom iroka
oboda na glavi, u pokrpanom plavom radnom odijelu, smjekao se
Dvije neitke rijei.
148
149
Veillardu i gledao Jacquesa. To je prijatelj. Roen je ovdje. Ui, ree Tamzal, popit
Tamzal se niega nije sjeao. Da, moda. Jedan njegov ujak pripovijedao mu je o nekom
upravitelju imanja koji je ostao nekoliko mjeseci, poslije rata. Prije, na to e Jac
ques. Da, ili prije, mogue je, on je tada bio veoma mlad, a to je bilo s njegovim
ocem? Poginuo je u ratu. Mektoub1, ree Tamzal. Rat je gadna stvar. Uvijek je bilo rata
ree Veillard. Ali ovjek se brzo privikne na mir. Pa misli da je to normalno. A za
pravo je rat normalana. Ljudi su ludi, ree Tamzal, odlazei u drugu sobu po pladanj s a
jem to mu ga je pruala neka ena glave okrenute na drugu stranu. Ispie kipui aj, zahval
ie se, pa krenue pregrijanim putem to je vodio kroz vinograde. Vraam se svojim taksij
em u Solferino. Doktor me pozvao na veeru. I ja se pozivam. Priekajte. Ponijet u neto
za jelo.
Kasnije, u avionu koji ga je vraao u Alir, Jacques je pokuao dovesti u red obavijes
ti koje je prikupio. Bilo ih je, zapravo, veoma malo i nijedna nije imala izravn
e veze s njegovim ocem. inilo se da se no uspinje sa zemlje gotovo mjerljivom brzi
nom da bi konano potpuno obavila avion, koji je klizio ravno, bez ijednog trzaja,
poput vijka to se zabija u debljinu noi. Tama je samo pojaavala Jacquesovu nelagod
u, osjeao se dvostruko zatoenim, avionom i tamom, i teko je disao. Prisjeao se matine
knjige roenih, imena dvaju svjedoka, pravih francuskih imena kakva se mogu proita
ti na cimerima parikih duana, a stari lijenik, poto mu je ispripovijedao poneto o oevu
dolasku, o njegovu roenju, rekao mu je da su to bila dva trgovca iz Solferina, p
rvi koje su naili, koji su pristali uiniti uslugu njegovu ocu, a nosili su
1 Na arapskom: Tako je bilo zapisano (u sudbini). a proiriti
150
imena iz parikog predgraa, da, ali nije u tom bilo nieg neobinog, jer su Solferino o
snovali revolucionari iz etrdeset osme. Ah, da rekao je Veillard, moji su pradjedov
i bili meu njima. Odatle mom starom revolucionarni duh. Zatim doda da je njegov p
radjed bio stolar u Foubourgu Saint-Denis, a praba-ka pralja finog rublja. U Par
izu je vladala velika nezaposlenost, poeli su nemiri, i Ustavotvorna skuptina je i
zglasala pedeset milijuna za finaciranje jedne kolonije8. Svakom je obeana kua i 2
do 10 hektara zemlje. Moete zamisliti koliko je bilo kandidata. Vie od tisuu. I svi
su sanjali o Obeanoj zemlji. Pogotovu mukarci. ene su se, meutim, bojale nepoznatog
. Ali oni! Pa nisu dizali revoluciju nizato! Bili su od onih to vjeruju u Djeda Mr
aza. Anjihov je Djed Mraz, tj. Boinjak, nosio burnus. I bogami, dobili su svoj mal
i Boi. Otili su 49. a prva je kua izgraena 54. U meuvremenu...
Jacques je sada lake disao. Prva se tama razlila nebom, povukla se poput plime, o
stavljajui za sobom pregrt zvijezda, pa je nebo sad bilo posuto zvijezdama. Ometal
a ga je jo samo zagluujua buka motora pod njegovim nogama. Pokuao se prisjetiti star
og trgovca rogaima i krmivom koji je poznavao njegova oca, nejasno ga se sjeao i n
eprestano ponavljao: Nimalo razgovorljiv, nije bio nimalo razgovorljiv. Ali buka g
a je zamarala, tonuo je u neku vrstu tuposti u kojoj je uzalud pokuavao zamisliti
oca koji se gubio iza tog nepreglednog i neprijateljskog krajolika, stapao se s
bezimenom povijesti toga sela i te doline. Pojedinosti iz razgovora s lijenikom
dolazile su mu u misli s istim onim naporom s kojim i teglenice koje su, prema r
ijeima lijenika, odvele parike kolone u Solferino. Istim onim naporom, jer u ono vr
ijeme nije bilo vlaka, ne, ne, da, bilo je, ali je iao
48 [broj je autor zaokruio perom, prim.izd.]
151
samo do Lyona. Dakle, est teglenica koje su vukli teglei konji i Marseljeza i Le C
hant du depart, razumije se, u izvoenju gradskog orkestra, uz blagoslov opi-nara i
klera na obalama Seine, sa zastavom na kojoj je bilo izvezeno ime jo nepostojeeg
sela koje e putnici udom stvoriti. Teglenica se ve otisnula od obale, Pariz je kliz
io u daljinu, gubio obrise, nestajao, blagoslovljen bio va pothvat, i ak su i oni
najjai, okorjeli borci s barikada, utjeli, srce im se paralo, njihove su se prestr
aene ene privijale uz njihovu snagu, a u potpalublju je trebalo spavati na utavim sl
amari-cama i s prljavom vodom u visini glave, i ene su se svlaile prve, iza plahti
koje su jedne drugima pridravale. Gdje je u svemu tome bio njegov otac? Nigdje,
a ipak su mu te teglenice to su ih sto godina ranije teglili konji po kanalima u
kasnu jesen, otiskujui se mjesecima od obala rijeka prekrivenih poutje-lim liem, isp
raivane ljeskama i ogoljelim vrbama pod sivim nebom, doekivane u gradovima slubenim
fanfarama, i ispraivane svaki put s novim teretom tih novih skitnica prema nepoz
natoj zemlji, govorile o tom mladom pokojniku iz Saint-Brieuca vie nego [senilne]
i zbrkane uspomene koje je doao traiti. Motori su sad promijenili brzinu. Te tamn
e gromade, ti razlomljeni i britki komadi noi tamo dolje, to je bila Kabilija, di
vlji i krvav predio te zemlje, veoma dugo divlje i krvave, prema kojem su sto go
dina ranije radnici iz 48, nagurani u fregatu na zamanjak, Labrador, rekao je stari
doktor, tako se zvala, moete li zamisliti, Labrador za putovanje prema suncu i ko
marcima, Labrador koji je svim lopatama brodskog kotaa grabio ledenu vodu to ju je
maestral podizao u oluju, s palubama ibanim polarnim vjetrom punih pet dana i noi
, a osvajai u dnu potpalublja, nasmrt bolesni, povraaju jedni po drugima i ele jedi
no umrijeti, i tako sve do ulaska u
152
luku u Boneu, sa svim onim ljudstvom u pristanitu okupljenim da s glazbom doeka av
anturiste pozelenjelih lica to su doli izdaleka, napustili glavni grad Europe, sa
svojim enama, djecom i namjetajem da bi se iskrcali teturajui, nakon pet tjedana lu
tanja, na tom tlu plaviastih obzorja, gdje su ostali zateeni nekim udnim mirisom, m
jeavinom gnoja, zaina i
[ I1-
Jacques se okrenu u svom sjedalu; napola je spavao. Vidio je oca kojeg nije nika
d upoznao, kojem ni stas nije poznavao, vidio ga je na tom pristanitu u Boneu s o
stalim iseljenicima, dok su koloturi sputali sirotinjski namjetaj koji je preivio p
utovanje, a ljudi se svaali zbog onog koji se izgubio. Bio je ondje, odluan, smrkn
ut, stisnutih zuba, i napokon, nije li moda upravo tom cestom, od Bonea do Solfer
ina, etrdesetak godina ranije, proputovao dvokolicom, pod istim jesenskim nebom?
No, za iseljenike nije postojala cesta, ene i djeca tiskali su se na vojnim kolim
a za municiju, mukarci su pjeaili, probijajui se nasumce kroz movarnu dolinu ili bodl
jikavu makiju pod neprijateljskim pogledima grupica Arapa koje su sretali s vrem
ena na vrijeme i koji su se drali podalje, praeni neprestano laveom opora kabil-skih
pasa, sve dok krajem dana nisu stigli u isti onaj kraj u koji je bio stigao i n
jegov otac etrdesetak godina ranije, ravan, okruen udaljenim visovima, bez ijedne
kue, bez komadia obraene zemlje, prekriven samo aicom vojnikih atora boje zemlje, sam
goli i pust prostor, koji je za njih predstavljao kraj svijeta, izmeu praznog neb
a i opasne* zemlje, a ene su nou plakale od umora, od straha i razoaranja.
Jedna neitka rije, nepoznate
153
Isti taj dolazak nou u neko bijedno i neprijateljsko mjesto, isti ljudi, i onda,
i onda... Oh! Jacques nije znao je li bilo tako i s njegovim ocem, ali ostali su
se, a to je dolazilo na isto, morali trgnuti pred vojnicima koji su se smijali,
i smjestiti se u atore. Kue e doi kasnije, sagradit e ih, podijeliti zemlju, a rad,
sveti rad, donijet e spas za sve. Ali rad je morao priekati... rekao je Veillard. Kia
, alirska kia, obilna, okrutna, nepresuna, padala je punih osam dana, rijeka Sey-bo
use se razlila. Movare su dopirale sve do ruba atora iz kojih nisu mogli izai, nepr
ijateljska braa u prljavom promiskuitetu golemih atora to su odzvanjali pod beskraj
nim pljuskom, i da bi izbjegli smrad nasjekli su uplje trske da bi mogli urinirat
i iznutra prema van, a im je kia prestala, doista su se prihvatili posla pod nadzo
rom stolara i gradili drvene barake.
Bili su doista hrabri, ree Veillard smijui se. Zavrili su svoje kuerke u proljee, a
zaradili koleru. Ako je vjerovati mom starom, pradjed stolar izgubio je tada ker
i enu, koje su imale pravo to su oklijevale pred tim putovanjem. Da, da, govorio je
etajui gore-dolje stari lijenik, uvijek uspravan i ponosan sa svojim gamaama, i koj
i nije znao sjediti na miru, umiralo ih je na desetke dnevno. Vruine su nastupile
prije vremena, kuhali su se u barakama. A to se higijene tie... Ukratko, umiralo i
h je na desetke dnevno. Njihova subraa, vojnici, nisu vie znali to initi. udna su to b
ila subraa, uostalom. Iscrpli su sve svoje lijekove. Onda im je pala napamet jedn
a zamisao. Ljudi moraju plesati da bi im se zagrijala krv. Tako su koloni svake
noi poslije posla, izmeu dva pogreba, plesali uz zvuke violine. I doista, to i nij
e bila tako loa zamisao. Uz vruinu koja je vladala, ti su se jadni ljudi kupali u
znoju, a epidemija je zaustavljena. Tu zamisao treba produbiti. To je doista
154
bila dobra zamisao. Po vruoj i vlanoj noi, medu barakama u kojima su spavali bolesn
ici, oko violinista koji je sjedio na drvenom sanduku, uz svjetiljku oko koje su
zujali komari i ostali kukci, osvajai odjeveni u duge halje ili zamotani u plahtu
, svojski su se znojili uz veliku vatru od ipraja, dok su na sve etiri strane logor
a strae uvale zatoenike od crnogrivih lavova, od kradljivaca stoke, od arapskih ban
di ili pak racija pripadnika drugih francuskih kolonija u potrazi za zabavom ili
hranom. Kasnije su im, napokon, dali zemlju, parcele razasute daleko od sela s
barakama. Kasnije su izgradili i selo sa zemljanim zidinama. Ali dvije treine dos
eljenika, ondje kao i u cijelom Aliru, pomrlo je ne dotakavi se ni motike ni pluga
. Ostali su se nastavili ponaati kao Pariani na polju i obraivali su zemlju sa sklo
pivim cilindrom na glavi, s pukom o ramenu, lulom u zubima, samo su lule s poklop
cem bile doputene, nipoto cigarete, zbog opasnosti od poara, s kininom u depu, kinin
om koji se prodavao u gostionicama u Boneu i u kantini u Mondoviu kao svako drug
o pie, uzdravlje, a uz njih su bile ene u svilenim haljinama. Ali puke i vojnici uv
ijek su bili oko njih, ak su i za pranje rublja u Sevbousi ene, koje su nekad u pr
aonici ulice des Archives radei mirno avrljale, trebale pratnju, i esti su bili nap
adi na samo selo nou, kao 51. za vrijeme jedne od pobuna kada su stotine konjanik
a u burnusima to su leprali oko zidina na kraju pobjegli pred dimnjacima eljeznih p
ei to su ih u njih uperili zatoenici, imitirajui topovske cijevi, gradei i radei u nep
rijateljskoj zemlji koja je odbijala okupaciju i osveivala se na svemu na to je na
ila, i zato je Jacques, sad dok se avion dizao i sputao, mislio na svoju majku? U m
islima je vidio onaj tenk zaglibljen u blato na cesti za Bone, gdje su koloni os
tavili trudnu enu da bi otili po pomo, a kad su se vratili nali su je rasparana
155
w
trbuha i odrezanih dojki. Bio je rat, rekao je Veillard. Budimo poteni, dodao je star
i lijenik, zatvorili su ih u pilje s njihovim obiteljima, ma, jesu, jesu, i odrezal
i jaja prvim Berberima, a oni su pak... i tu dolazimo do prvog zloinca, znate, on
og koji se zvao Kain, i otada traje rat, ljudi su uasni, pogotovu pod estokim sunc
em.
A poslije objeda proetali bi selom nalik stotinama drugih sela po cijelom kraju,
nekoliko stotina kuica u graanskom stilu s kraja 19. stoljea, rasporeenih u nekoliko
ulica koje su se sjekle pod pravim kutem, s velikim zdanjima poput zadruge, pol
joprivredne tedionce i dvorane za sveanosti, a u sreditu svega mali glazbeni pavilj
on metalne konstrukcije koji je podsjeao na vrtuljak ili na ulaz u metro, i gdje
su godinama, mjesno pjevako drutvo ili vojni orkestar, na blagdane davali koncerte
, dok su parovi u nedjeljnom ruhu kruili oko njih, usred praine i sparine, ljutei ki
kiriki. I danas je bila nedjelja, ali su propagandne vojne slube u paviljonu post
avile zvunike, mnotvo su sainjavali uglavnom Arapi, ali nisu etali trgom ve su podalj
e mirno sluali arapsku glazbu koja se preklapala s govorima, a Francuzi su se, iz
gubljeni u mnotvu, drali na okupu, i imali isti onaj izraz lica smrknut i usmjeren
prema budunosti, poput onih to su neko dospjeli ovamo na Labradoru, ili onih to su
se zatekli negdje drugdje pod istim okolnostima, s istim patnjama, bjeei od bijede
ili progona ususret patnjama i kamenu. Kao na primjer panjolci iz Mahona, odakle
je potjecala njegova majka, ili Alzaani koji su 71. odbili njemaku dominaciju i o
dluili se za Francusku, pa su im dali zemlje ubijenih ili zatvorenih pobunjenika
iz 71., odmetnici to su zauzeli jo toplo mjesto pobunjenika, proganjani progonitel
ji od kojih je potekao njegov otac, koji je etrdeset godina kasnije stigao ovamo
s istim onim
smrknutim i tvrdoglavim izrazom, sav okrenut prema budunosti, poput onih to ne vol
e svoju prolost i koji je poriu, i on iseljenik poput svih onih koji su ivjeli ili
bijahu ivjeli na tom tlu ne ostavivi traga, osim na sitnim istroenim i pozelenjelim
kamenim ploama malih groblja kolonizacije, slinim onome koje je Jacques, na kraju
, kad je Veillard otiao, posjetio sa starim lijenikom. S jedne strane, nove i odvr
atne grobnice po posljednjoj modi, ukraene raznim predmetima i perlicama s trnice
rabljenom robom u kojima se potpuno gubi suvremena suut. S druge strane, meu stari
m empresima, u drvoredima prekrivenim borovim iglicama i eerima, ili uz vlane zidove
u podnoju kojih raste oksalis utih cvjetova, stare kamene ploe to se gotovo stapaju
sa zemljom postale su neitke.
Cijela su mnotva ljudi pristigla ovamo prije vie od jednog stoljea, obraivali su zem
lju, orali brazde, na nekim mjestima sve dublje, na drugima sve krivu-davije, do
k ih nije prekrila lagana zemlja, a kraj ponovno bio preputen korovu, raali su se
i nestajali. Tako i njihovi sinovi. I sinovi i unuci njihovih sinova nali su se n
a tom tlu kao to se i on sam naao tu, bez prolosti, bez udorea, bez obrazovanja i bez
vjere, ali sretni to postoje, to postoje u svjetlosti, puni tjeskobe pred nou i pr
ed smru. Sve te generacije, svi ti ljudi pristigli iz toliko razliitih zemalja pod
to udesno nebo na kojem se ve slutio nagovjetaj sumraka, ieznuli su ne ostavivi traga
, zatvoreni sami u sebe. Neizmjeran se zaborav nadvio nad njih, i to je ustvari
bilo ono to je donosilo oprost toj zemlji, to to se zajedno s mrakom sputalo s neba
na tri mukarca koja su se vraala u selo s tugom u dui zbog nadolazee tame, puni one
tjeskobe* to obuzima sve afrike ljude
* zebnja
156
157
kad se veer hitro sputa na more, na zastrajue planine i na visoravni, ista ona sveta
tjeskoba iz koje su na obroncima Delfa, gdje veer budi isti takav osjeaj, nikli h
ramovi i oltari. Ali na afrikom tlu hramovi su porueni, ostao je samo taj ugodan i
nepodnoljiv teret na dui. Da, kako su samo bili mrtvi! I kako jo uvijek umiru! Tih
i i daleki od svega, kao to je umro njegov otac u nerazumljivoj tragediji, daleko
od svoje domovine po krvi i mesu, nakon ivota koji nije izabrao, izmeu sirotita i
bolnice, preko neizbjenog braka, ivota koji se izgraivao oko njega, protiv njegove
volje, dok ga rat nije ubio i pokopao, ostavljajui ga zauvijek nepoznatog njegovo
j obitelji i sinu, preputajui i njega zaboravu koji je bio konana domovina ljudi nj
egove rase, mjesto gdje je zavravao ivot zapoet bez korijena, i onda sve one knjige
po ondanjim bibliotekama o tome kako upotrijebiti djecu naputenu za vrijeme kolon
izacije zemlje, da, svi su tu bili ostavljena i izgubljena djeca to su gradila pr
olazne gradove da bi na kraju umrli u sebi i u drugima. Kao da je ljudska povije
st, ta povijest koja neprestano napreduje jednim od svojih najstarijih kontinena
ta gotovo ne ostavljajui traga, hlapjela pod neumornim suncem zajedno s uspomenom
na svoje prave tvorce, svedena na provale nasilja i umorstva, na bljeskove mrnje
, na bujice krvi to brzo narastu i, poput vada, brzo presue. No je sad navirala iz
samog tla i preplavljivala sve, i mrtve i ive, pod uvijek prisutnim udesnim nebom.
Ne, on nikad nee upoznati svog oca koji e i dalje poivati tamo dolje, lica zauvije
k izgubljenog u pepelu. Bila je u tom ovjeku neka tajna, tajna koju je htio dokuit
i. No, na kraju krajeva, nije li to bila samo tajna siromatva od koje su sainjena
bia bez imena i bez prolosti, tajna koja im osigurava mjesto u nepreglednom mnotvu
bezimenih mrtvaca koji su stvorili svijet zauvijek sebe unitivi.
158
Upravo je to bilo ono to je povezivalo njegova oca s ljudima s Labradora. Mahonce
iz Sahela, Alzaane s visoravni, s tim nepreglednim otokom izmeu pijeska i neba, k
ojeg je sad stala prekrivati beskrajna tiina, to jest anonimnost, na razini krvi,
hrabrosti, rada, nagona, istovremeno okrutna i milosrdna. A on koji je htio pob
jei od te bezimene zemlje, bezimenog mnotva i bezimene obitelji, ali u kojem je ne
tko uporno zazivao tamu i anonimnost, pripadao je tom plemenu, dok je slijepo ko
raao kroz no uz starog lijenika to je jedva disao s njegove desne strane, dok je osl
ukivao glazbu to je na mahove dopirala s trga, dok se prisjeao strogih i zagonetnih
lica Arapa okupljenih oko paviljona, samosvjesnog smijeha i dranja Veillar-dova,
dok se s njenou i tugom koji su mu parali srce prisjeao nasmrt prestraenog majina lic
a kad je odjeknula eksplozija, dok je prolazio kroz no svih tih prolih godina po z
emlji zaborava u kojoj je svatko prvi ovjek, u kojoj se i on sam morao izgraivati
posve sam, bez oca, ne upoznavi nikad onaj trenutak kad otac sina, doekavi da je ov
aj dovoljno odrastao da moe s njim govoriti, poziva na razgovor kako bi mu povjer
io obiteljsku tajnu, ili neku staru tugu, ili svoje ivotno iskustvo, onaj trenuta
k u kojem ak i smijeni i mrski Polonije razgovarajui s Laertom odjednom postaje vel
ik, a on je navrio esnaest godina, pa dvadeset, a da nitko s njim nije razgovarao,
sve je morao nauiti sam, odrasti sam, izgraivati sam svoju snagu i svoju mo, pronai
sam svoj moral i svoju istinu, roditi se napokon kao ovjek da bi se nakon toga m
orao roditi jo teim roenjem, roditi se za ljude oko sebe, za ene, kao to to moraju sv
i ljudi roeni u toj zemlji koji, jedan po jedan, pokuavaju nauiti ivjeti bez korijen
a i bez vjere, i koji svi zajedno danas, kad im prijeti da zauvijek postanu anon
imni i da se izgube jedini sveti tragovi njihova prolaska na zemlji,
159
neitke kamene ploe koje je na groblju sad prekrila no, moraju pouiti druge kako da s
e rode, cijela mnotva izvlatenih osvajaa to su im prethodila na tom tlu i koje su sa
d morali prihvatiti kao brau po rasi i po sudbini.
Avion se sad sputao prema Aliru. Jacques je mislio na malo groblje u Saint-Brieucu
gdje su grobovi vojnika bolje uuvani od onih u Mondoviu*. Mediteran je razdvajao
u meni dva svijeta, jedan u kojem su u ogranienim prostorima sauvane uspomene i im
ena, drugi u kojem pjeani vjetar brie tragove ljudi po beskrajnim prostranstvima. O
n je pokuao umaknuti anonimnosti, sirotinjskom ivotu, tvrdoglavom neznanju, nije m
ogao prihvatiti ivot na razini toga slijepog strpljenja, bez rijei, bez ijednog pl
ana za budunost. Obiao je svijet, izgraivao, stvarao, iznevjerio bia, njegovi su dan
i bili prekomjerno ispunjeni. A ipak je sad u dui osjeao da mu Saint--Brieuc i to t
o je on predstvaljao nikad nisu nita znaili, mislio je na istroene i pozelenjele gr
obove koje je upravo napustio, pristajui s nekom neobinom radou da ga smrt odvede u
njegovu pravu domovinu i prekrije tekim zaboravom uspomenu na tog monstruoznog i
[banalnog] ovjeka koji je odrastao i izgradio se bez iije pomoi i potpore, u siromat
vu, na sretnoj obali i pod svjetlom prvih svitanja svijeta, da bi potom, sam, be
z sjeanja i bez vjere, stupio u svijet odraslih svoga vremena i u njegovu stravinu
i uzbudljivu povijest.
DRUGI DIO
SIN ILI PRVI OVJEK
Alir
160
1. Licej
aKad je 1. listopada te godine Jacques Cormeryb, nesiguran u svojim glomaznim no
vim cipelama, do grla zakopan u koulji jo tvrdoj od apreture, natovaren kolskom torb
om koja je mirisala na lak i kou, vidio kako voza, do kojeg su Pierre i on stajali
u prednjem dijelu tramvaja, povlai ruicu mjenjaa prema prvoj brzini, i kad je teko
vozilo napustilo postaju u Belcourtu, okrenuo se ne bi li vidio, nekoliko metara
dalje, majku i baku, koje su se jo uvijek naginjale kroz prozor da bi ga to dalje
ispratile na taj prvi put prema tajanstvenoj gimnaziji, ali nije ih uspio vidje
ti jer je njegov susjed upravo itao srednje stranice lista Depe-che algerienne. S
toga se okrenuo prema naprijed i promatrao eline tranice koje je tramvaj ravnomjern
o gutao i iznad njih elektrine ice to su podrhtavale u svjeini jutra, s tugom u srcu
okreui lea svom domu, staroj etvrti koju je zapravo tako rijetko naputao i to samo n
akratko (govorili su idem u Alir kad bi ili u sredite grada), odmiui sve bre i s uzn
ujuim osjeajem usamljenosti, unato bratskom ramenu Pierrovu koji se gotovo prilijep
io uz njega, prema nekom nepoznatom svijetu u kojem nije znao kako e se morati po
naati.
Ustvari, nitko im nije mogao dati nikakav savjet. Pierre i on ubrzo su shvatili
da su posve sami. ak ni
a Zapoeti s odlaskom u licej i nastaviti kronolokim redom, ili pak opisati odraslo
udovite i zatim se vratiti na razdoblje polaska u licej sve do bolesti.
b fiziki opis djeteta
163
gospodin Bernard, kojeg se uostalom nisu usudili smetati, nije im mogao nita rei o
tom liceju o kojem nije nita znao. Kod kue, neznanje je bilo jo potpunije. Za Jacq
uesovu obitelj, latinski je, primjerice, bila rije koja nije imala ama ba nikakva
znaenja. Da su postojala vremena (izvan vremena divljatva, koje su naprotiv mogli
zamisliti) u kojima nitko nije govorio francuski, da su se smjenjivale cijele ci
vilizacije (sama ta rije nije im nita znaila) iji su se obiaji i jezici posve razliko
vali, te istine nisu doprle do njih. Ni slika, ni pisana rije, ni usmena predaja,
ni povrna kultura koja se raa iz banalnih razgovora, nisu ih se dotakli. U toj kui
u kojoj nije bilo novina, ni knjiga, sve dok ih Jacques nije donio, niti radija
, gdje su postojali samo najneophodniji uporabni predmeti, u koju je zalazila sa
mo obitelj, i iz koje se odlazilo samo rijetko i opet da bi se otilo u posjet nek
om od lanova te iste neuke obitelji, sve to je Jacques donosio iz liceja bilo je n
eprihvatljivo, i tiina izmeu njega i obitelji bivala je sve veom. U liceju, pak, ne
bi mogao govoriti o svojoj obitelji, iju je neobinost osjeao ne mogavi je objasniti
, ak i da je uspio svladati u sebi nepobjedivi sram koji mu je zatvarao usta pred
tom temom.
Ono to ih je dijelilo od ostalih nije bila ak ni klasna pripadnost. U toj zemlji d
oseljenika, zemlji brzog bogaenja i strmoglavih padova, granice meu klasama bile s
u manje naglaene od onih meu rasama. Da su bili arapska djeca, njihovi bi osjeaji b
ili mnogo bolniji i gori. Uostalom, dok su u osnovnoj koli njihovi drugovi bili ma
li Arapi, arapska su djeca u gimnaziji bila iznimke, a i ona su uvijek bila sino
vi bogatih biljenika. No to to ih je dijelilo od ostalih, i to jo vie Jacquesa nego
Pierrea, jer je ta neobinost bila izraenija u njegovoj obitelji nego u Pierreovoj,
bila je nemogunost da je usporedi s tradicionalnim vrijednostima ili kliejima. Na
pitanja postavljena na poetku
164
kolske godine mogao je, razumije se, odgovoriti da mu je otac poginuo u ratu, to j
e, u krajnjoj liniji, bilo svojevrsno obiljeje drutvenog poloaja, a da je on zjenic
a svoje nacije, kao i svi uostalom. No, to se ostalog tie, tu su nastupale potekoe.
U obrascu koji je morao ispuniti nije znao to da stavi kao zanimanje roditelja. Sta
vio je najprije kuanica, a Pierre potanska slubenica. No Pierre mu je objasnio da ku
a nije zanimanje, nego da je to ena koja je kod kue i obavlja kuanske poslove. Ne, re
kao je Jacques, ona obavlja kuanske poslove kod drugih, a ponajvie kod sitniara prek
o puta. Onda, rekao je Pierre oklijevajui, mora staviti slukinja. Ta pomisao Jacque-s
uope nije pala napamet iz jednostavnog razloga to tu rije, tako rijetku, kod njega
nisu nikad izgovarali -pored ostalog i stoga to nitko nije imao osjeaj da ona radi
za druge, radila je prije svega za svoju djecu. Jac-ques je poeo ispisivati tu r
ije, zastao i odjednom osjetio sram odjednom1 i sram to se posramio.
Dijete nije nita samo po sebi, njega predstavljaju roditelji. Kroz njih se odreuje
u svojim oima i u oima drugih. O njemu sude preko njegovih roditelja, to jest sud
e mu bez mogunosti opoziva, i ba je taj sud ljudi Jacques upravo otkrio, a s njim
i vlastiti sud o nezahvalnu srcu kakvo je bilo njegovo. Nije mogao znati da se,
kad jednom postanemo odrasli ljudi, ne moramo osjeati posebno zaslunima ako ne poz
namo te rune osjeaje. Jer drugi o nama sude, dobro ili loe, prema onome to jesmo, a
mnogo manje prema naoj obitelji, jer se ak dogaa da se o obitelji sudi prema djetet
u koje je postalo odraslim ovjekom. No, Jacques bi morao imati izuzetno isto i jun
ako srce pa da ne pati zbog otkria do kojeg je upravo doao, kao to je morao biti nei
zmjerno ponizan da bi bez bijesa i
Sic
165
srama prihvatio tu patnju zbog onoga to je spoznao o svojoj prirodi. On nije imao
nita od svega toga, nego samo tvrdokorni i bijedan ponos koji mu je bar u toj pr
ilici bio od pomoi i omoguio mu da odlunim perom upie u obrazac rije slukinja, i odl
a preda prefektu koji se na nj nije ni osvrnuo. Pored svega toga Jacques nije ni
poto elio promijeniti ni svoj poloaj ni svoju obitelj, a njegova je majka, takva ka
kva je bila, bila neto to je volio najvie na svijetu, mada i ljubavlju oajnika. Kako
uostalom objasniti da se siromano dijete moe ponekad posramiti nikome pritom ne z
avidei?
U jednoj drugoj prilici, kad su ga pitali za vjeroispovijest, odgovorio je katoli
k. Pitali su ga treba li ga upisati na vjeronauk, a on je, prisjeajui se bakinih st
rahovanja, odgovorio da ne treba. Ustvari, rekao je prefekt koji je bio jedan od o
nih hladnokrvnih pod-rugljivaca, vi ste katolik, ali ne i praktikant. Jacques mu n
ije mogao rei kako su stajale stvari u njegovoj kui, niti objasniti udan nain na koj
i su njegovi pristupali vjeri. Odluno je odgovorio da, ime je izazvao smijeh i doao n
a glas kao vrst karakter u trenutku kad se osjeao izgubljenijim nego ikad.
Jednog pak drugog dana, profesor knjievnosti podijelio je uenicima tekst koji se o
dnosio na probleme unutranje organizacije nastave, i traio da roditelji potpiu. Tek
st, u kojem se potanko nabrajalo sve to je acima bilo zabranjeno unositi u licej,
od oruja do stripova preko igraih karata, bio je napisan tako kompliciranim jeziko
m da ga je Jacques majci i baki morao saeti vrlo jednostavnim rijeima. Jedino se n
jegova majka mogla potpisati svojim nemutim potpisoma. Budui da je poslije smrti s
vog mua svakog tromjesjeja primala* mirovinu kao ratna udovica,
a poziv * dobivala
166
te je dravna uprava, u ovom sluaju dravna blagajna - no Catherine Cormerv rekla bi
samo da ide u blagajnu to je za nju bila rije bez ikakva smisla dok su djeca napro
tiv zamiljala neko mitsko mjesto nepresunog bogatstva iz kojeg je njihova majka s
vremena na vrijeme smjela crpsti skromne koliine novca - od nje svaki put traila d
a se potpie, nakon prvih potekoa, jedan ju je susjed (?) nauio oponaati uzorak potpis
a Udova Camus1 koji joj je vie-manje uspijevao, ali je bio priznat. Sutradan ujut
ro, meutim, Jac-ques je otkrio da se majka, koja je izala prije njega da bi otila p
ospremiti duan koji se rano otvarao, zaboravila potpisati. Baka se nije znala pot
pisati. Ona je uostalom i raunala s pomou krugova koji su, ve prema tome jesu li bi
li precrtani jednom ili dvjema crtama, oznaavali jedno cijelo, desetinu ili stoti
nu. Jacques je morao odnijeti u kolu nepotpisan tekst s uputama o ponaanju, rekao
je da je majka zaboravila, na pitanje nije li netko drugi u kui mogao potpisati,
odgovorio da nije i po iznenaenju profesorovu zakljuio da je njegov sluaj manje ban
alan nego to je do tada vjerovao.
Jo su ga vie obeshrabrivali mladi iz francuske prijestolnice koje su u Air dovele k
arijere njihovih oeva. Onaj koji ga je naroito navodio na razmiljanje bio je George
s Didiera, kojeg je ljubav prema predmetu francuskog i prema itanju pribliila Jacq
uesu sve do njenog prijateljstva, na koje je Pierre uostalom bio ljubomoran. Didi
er je bio sin asnika, gorljivog katolika. Njegova se majka bavila glazbom, sestra (
koju Jacques nije nikad vidio, ali je o njoj eznutljivo matao) je vezla, a Didier
se, kako je sam govorio, namjeravao posvetiti sveenikom pozivu. Izvanredno intelig
entan, bio je nepopustljiv oko pitanja vjere i
1 Sic
vratiti se na njega u trenutku njegove smrti.
167
morala, i o tim pitanjima njegovi su stavovi bili nepokolebljivi. Nikad nije izg
ovorio prostu rije niti pravio aluzije, kao to su inila druga djeca s neumornim zad
ovoljstvom, na prirodne funkcije ovjekove ili funkcije reprodukcije, koje im uost
alom nisu bile tako jasne kao to su to htjeli prikazati. Prvo to je zamolio Jacque
sa kad je zapoelo njihovo prijateljstvo bilo je da prestane prostaiti. Jacquesu to
nije bilo teko kad je bio s njim. Ali s drugima se zaas prilagodio razgovorima o
prostotama. (Ve se tada ocrtavala njegova viestruka priroda koja mu je trebala ola
kati mnogo toga i uiniti ga sposobnim da govori svaijim jezikom, da se prilagodi sv
akoj sredini, da igra sve uloge, osim...) Uz Didiera je Jacques shvatio to je to
prosjena francuska obitelj. Njegov je prijatelj u Francuskoj imao obiteljsku kuu u
koju je odlazio za vrijeme praznika, o kojoj je Jacquesu neprestano govorio ili
pisao, kuu koja je imala tavan pun starih koega u kojima su se uvala obiteljska pi
sma, uspomene, fotografije. Znao je sve o ivotima svojih djedova i pradjedova, ak
i o jednom pretku koji je bio mornar u Trafalgaru, i iz te duge povijesti, tako i
ve u njegovj mati, crpio je primjere i pouke za svoje ponaanje u svakodnevnom ivotu
. Moj je djed govorio da... Otac eli da ..., govorio je opravdavajui time svoju stro
gost, svoju nepokolebljivu istou. Kad bi govorio o Francuskoj rekao bi naa domovina i
prihvaao unaprijed sve rtve koje ta domovina od njega zahtijeva (Tvoj je otac pogi
nuo za domovinu, govorio bi Jacquesu...), dok je za Jacquesa taj pojam domovine b
io bez ikakva smisla; on je znao da je Francuz, da to za sobom povlai stanovite d
unosti, no Francuska je za njega bila neto daleko na to si se pozivao, koja je pone
kad tebe pozivala, neto poput Boga, o kojem je poneto uo izvan svog doma, i koji je
, naizgled, bio apsolutni djelitelj dobra i zla, na kojeg
168
je nemogue utjecati, ali koji ima svu mo nad sudbinom ovjekovom. A tako su sve to,
i jo i vie, doivljavale i ene s kojima je ivio. Mama, to je to domovina3?, upitao je
nog dana. Ona ga je gledala prestraeno kao uvijek kad ne bi razumjela. Ne znam, rek
la je, ne znam. To je Francuska. Ah, da. inilo se da joj je laknulo. Didier je, meut
dobro znao to je to, obitelj je za njega intenzivno postojala generacijama, kao to
je zemlja u kojoj se rodio imala svoju povijest, on je Ivanu Orleansku zvao po
imenu, a isto su tako dobro i zlo za njega bili jasni kao njegova sadanja i budua
sudbina. Jacques, a i Pierre, iako on manje, osjeali su da pripadaju nekoj drugoj
vrsti, bez prolosti, bez obitelji, bez tavana pretrpanog pismima i fotografijama
, bili su teoretski graani neke neodreene nacije gdje snijeg prekriva krovove kua d
ok oni rastu pod stalnim i surovim suncem, oboruani samo najelementarnijim moralo
m koji zabranjuje na primjer krasti, koji ti nalae da brani majku i enu, ali ostaje
nijem na mnotvo pitanja koja se tiu ena, odnosa s pretpostavljenima... (itd.), ukr
atko, neuka djeca koja nisu znala za Boga niti je on znao za njih, nesposobna da
zamisle neki budui ivot, toliko im se sadanji inio svakim danom neiscrpnim pod zatit
om ravnodunih boanstava - sunca, mora i siromatva. Ustvari, ono to je Jacquesa dubok
o vezalo za Didiera bilo je, zacijelo, srce tog djeteta obuzetog apsolutnim, nep
okolebljivog u svojim odanim strastima (prvi put je Jacques uo rije odanost iz Didie
rovih usta) i njegova tako privlana njenost, ali i to to se u njegovim oima doimao n
ekako stranim, njegov je arm za }acquesa bio upravo egzotian i tim ga je vie privlai
o, kao to e ga, kad odraste, neodoljivo privlaiti strankinje. To dijete obitelji, t
radicije i vjere,
a otkrie domovine 1940.
169
imalo je za Jacquesa privlanost pustolova koji se preplanuli od sunca vraaju iz tr
opskih krajeva, skrivajui u sebi neku neobinu i nerazumljivu tajnu.
No kabilski pastir, koji na svojoj golemoj planini nagrizenoj suncem promatra le
t roda, sanjarei o Sjeveru s kojeg su doletjele nakon duga puta, moe tako sanjarit
i po cijeli dan, ali naveer se vraa svojim poljima mastike, svojoj obitelji u dugi
m haljinama, svojoj bijednoj kolibi u kojoj je pustio korijenje. I zato, koliko
god Jacques bio oaran neobinim draima graanske tradicije(?), on je ipak ostao istins
ki vezan za onog koji mu je bio najsliniji, a to je bio Pierre. Svakog jutra, u es
t i etvrt (osim nedjeljom i etvrtkom), Jacques bi se spustio stubama grabei po etiri
, izletio u vlaan i topao ljetni zrak ili u jaku zimsku kiu od koje je njegova pel
erina bubrila kao spuva, skrenuo kod esme u Pierreovoj ulici, i neprestano trei, pop
eo se stubama do drugog kata gdje bi lagano pokucao na vrata. Pierreova majka, l
ijepa ena bujna stasa, otvorila bi mu vrata koja su vodila ravno u sirotinjski na
mjetenu blagovaonicu. U dnu blagovaonice po jedna vrata sa svake strane vodila su
u sobe. Jedna je bila Pierreova, a dijelio ju je s majkom, druga je pripadala d
vojici ujaka, grubih eljezniara, utljivih i nasmijeenih. Kad se ulo u blagovaonicu, o
dmah s desne strane bila je mala prostorija bez zraka i danjeg svjetla, koja je
sluila kao kuhinja i kupaonica. Pierre je redovito kasnio. Sjedio bi za stolom pr
ekrivenim stolnjakom od votanog platna, kraj upaljene petrolejske svjetiljke po z
imi, sa smeom zdjelicom od pocakljene gline u rukama, i pokuavao ispiti, a da se n
e opee, vrelu tekuinu koju mu je majka netom natoila. Pui, govorila je. Puhao bi i srk
ao, a Jacques bi se premijetao s noge na nogu promatrajui gaa. Kad bi Pierre zavrio
s dorukom, morao je jo
a kaket srednjokolca
170
svratiti u kuhinju osvijetljenu votanicom, gdje ga je pokraj cinanog sudopera ekala
aa vode i na njoj etkica za zube s debelim slojem posebne paste jer je patio od gn
ojenja zubnog mesa. Pokupio bi pelerinu, kolsku torbu i kapu i tako natovaren snan
o i dugo etkao zube i glasno pljuvao u cinani sudoper. Apotekarski miris paste za
zube mijeao se s mirisom bijele kave. Jacques, kome je bilo pomalo muno, gubio je
strpljenje i davao mu to do znanja, to bi zavravalo jednim od onih durenja koja uvruj
u prijateljstva. Potom bi utei izali na ulicu, hodali do tramvajske postaje bez ije
dnog osmijeha. Drugi bi se, pak, put utrkivali glasno se smijui ili bi trali dodaj
ui si torbe kao da su lopte za ragbi. Na postaji bi ekali, vrebajui dolazak crvenog
tramvaja da bi vidjeli s kojim e od dva ili tri vozaa tog dana putovati.
Nikad nisu ulazili u dvije otvorene prikolice nego bi se popeli u prva kola, pro
bijajui se prema naprijed jer je tramvaj bio krcat radnicima koji su ili u sredite
grada, pri emu su im torbe oteavale kretanje. Stojei u prednjem dijelu kola, korist
ili su svaki silazak putnika kako bi se to vie priljubili uz pregradu od eljeza i s
takla i uz visoku i usku mjenjaku kutiju navrh koje se poluga s ruicom kretala vod
oravno du kruga na kojem je veliki elini zubac oznaavao mrtvu toku, tri naredna tri u
zastopne brzine, i peti rikverc. Vozai, koji su jedini smjeli rukovati tom polugo
m, i s kojima je, kako je to nalagao natpis iznad njihove glave, bilo zabranjeno
razgovarati, uivali su kod djece ugled polu-bogova. Nosili su uniformu veoma slin
u vojnikoj, i kapu s konatim obodom, a arapski vozai fes. Dvoje ih je djece razliko
valo po njihovu izgledu. Bio je tu simpatini mladac koji je imao lice zavodnika i k
rhka ramena; smei medvjed, visok i snaan Arapin grubih crta lica s pogledom uperen
im uvijek pred sebe; prijatelj ivotinja, stari Talijan blijeda lica i
171
svijetlih oiju, sav iskrivljen nad upravljakom polugom, a koji je svoj nadimak dob
io po tome to bi gotovo zaustavio tramvaj da potedi kakvog nesmotrenog psa ili pak
psa koji bi bez ustruavanja nasred tranica polagao svoj izmet; i Zoro, nalik na v
eliku kobasicu, s licem i briima kao u Douglasa Fairbanksaa. Prijatelj ivotinja bio
je srcima dvaju djeaka najdrai. No njihovo je divljenje ipak bilo upueno smeem medv
jedu koji je, nepokolebljiv i uspravan na svojim vrstim nogama, vozio svoj buni st
roj svom brzinom, golemom lijevom akom vrsto drei drvenu ruicu poluge, gurajui je, im
i mu promet dopustio, do tree brzine, dok mu je desna ruka budno poivala na veliko
m kotau konice, desno od mjenjake kutije, spremna ustro okrenuti kota nekoliko puta d
ok je polugu vraao na nultu toku, a stroj tromo klizio tranicama. Upravo bi se sa s
meim medvjedom, u zavojima i na skretnicama, velika motka privrena za krov tramvaja
debelom spiralnom oprugom, vrlo esto odvojila od elektrine ice s kojom je bila pove
zana preko kotaia sa lijebom na obodu, pa se uspravila uz buno podrhtavanje ica i frc
anje iskri. Kondukter bi tada iskoio iz tramvaja, uhvatio dugu icu privrenu za kraj m
otke koja se automatski namatala u kutiju od lijevana eljeza na stranjem dijelu pr
vih kola, i, vukui iz sve snage kako bi svladao otpor spirale eline opruge, povukao
motku unatrag, otputao je polako dok se ne uspravi, i nastojao je vratiti u ljeb
kotaia, uz prtanje iskri. Nagnuti izvan kola, ili, kad je bila zima, nosa priljublj
enog uz prozorsko staklo, djeaci su pratili cijelu operaciju, pa kad je bila ovje
nana uspjehom, objavili su to u sav glas i tako obavijestili vozaa, ne krei pritom z
abranu da s njim razgovaraju. No, smei medvjed ne
uze i zvonce
172
bi ni trepnuo; ekao bi da mu kondukter da znak povlaenjem ueta to je visilo u dnu ko
la i pokretalo zvonce sprijeda. Ponovno bi pokrenuo tramvaj, bez posebnih mjera
opreza. Djeca su promatrala kako elina cesta juri ispod i iznad njih, kroz kino ili
blistavo jutro, veselei se kad bi tramvaj svom brzinom pretekao neka kola s konj
skom zapregom ili se pak nakratko natjecao u brzini s kakvim zadihanim automobil
om. Na svakoj postaji tramvaj bi iskrcao dio tereta to su ga inili arapski i franc
uski radnici, te ukrcavao to bolje odjevenu klijentelu to se vie pribliavao sreditu,
ponovno kretao uz zvonjavu zvonca i vozio s jednog kraja na drugi, dugim lukom
kruga du kojeg se prostirao grad, sve do trenutka kad je iznenada izbio na luku i
na nepregledni prostor zaljeva koji se pruao sve do plaviastih planina daleko na
obzorju. Tri postaje dalje bila je zadnja postaja, La place du Gouvernement, gdj
e su djeca silazila. Trg je s tri strane bio obrubljen drveem i kuama s nadsvo-enim
trijemovima, a s etvrte otvoren prema bijeloj damiji i prema luci. U sreditu se uz
dizao konjaniki spomenik vojvode od Orleansa prekriven sivo-zele-nom patinom pod
bljetavim nebom, a njegova ve potamnjela bronca blistala se na kii za runa vremena (
pripovijedalo se da je kipar, zaboravivi isklesati jedan podbradnjak, poinio samou
bojstvo) dok se s konjskog repa voda neumorno slijevala u mali vrt s reetkastom o
gradom koji je okruivao spomenik. Ostatak trga bio je oploen malim glatkim kamenim
ploama po kojima bi se djeca, iskoivi iz tramvaja, odsklizala do ulice Bab-Azoun k
ojom su u pet minuta stigla do liceja.
Ulica Bab-Azoun bila je uska ulica koju su nad-svoeni trijemovi s obje strane, to
su poivali na golemim etvrtastim stupovima, inili jo uom, jedva ostavljajui mjesta za
tramvajsku liniju, ovu je drala
173
neka druga kompanija, to je povezivala tu etvrt s najviim etvrtima grada. Za vruih da
na, jarko plavo nebo visjelo je nad ulicom poput uarena poklopca, ali je u sjeni
trijemova bilo svjee. Za kinih dana, cijela bi se ulica pretvorila u dubok usjek o
d mokra i blistava kamena. Du nadsvoenih trijemova nizali su se duani, trgovine tka
ninama na veliko s tamno obojenim proeljima i balama svijetlih tkanina to su se bj
elasale u sjeni, trgovine mjeovitom robom to su mirisale na klinac i kavu, duanii u ko
jima su arapski trgovci prodavali slatkie s kojih se cijedilo ulje i med, mrane i
duboke kavane u kojima su u to doba dana strojevi za kavu radili punom parom (na
veer su, pak, osvijetljeni slabim svjetlom, vrvjeli od buke, cijela vojska mukarac
a gazila bi po piljevini kojom je bio posut parket i gurala se oko tezge zatrpan
e aama s opalno bijelom tekuinom i zdjelicama punim lupina, slanih ribica, celera n
asjeckanog na komadie, peenih krumpiria i kikirikija) i konano trnica za turiste gdje
se nudila odvratna orijentalna staklarija u plitkim izlozima uokvirenim stalcim
a s razglednicama i maurskim maramama arkih boja.
Jednu od tih trnica pod nadsvodenim trijemovi-ma, drao je debeo ovjek koji je uvije
k sjedio iza izloga, u sjeni ili u svjetlu elektrine rasvjete, golem i blijed, iz
buljenih oiju, nalik onim ivotinjama koje otkrijemo kad podignemo kamen ili stari
panj, i posve elav. Djeca iz liceja zbog njegova su mu neobina izgleda dala nadima
k klizalite za muhe ili uzletite za komarce, tvrdei da ti kukci, dok hodaju ogoljelom
ovrinom njegove lubanje, promae zavoj i izgube ravnoteu. Cesto bi naveer, poput jata
vo-raka, pretravali ispred njegova duana, izvikujui nadimke nesretnika i imitirajui
sa bzzz tobonje sklizanje muha. Debeli bi ih trgovac estoko grdio; jednom ili dvaput
pokuao ih je uhvatiti, ali je morao
174
odustati. Povukao bi se iznenada pred rafalima urlika i podrugivanja, te nekolik
o veeri zaredom pustio djecu da se iivljavaju urlajui mu pred nosom. A onda jedne v
eeri, arapski mladii koje je trgovac potplatio, iskoili su iza stupova gdje su bili
skriveni i dali se u trk za djeacima. Jacques i Pierre te su veeri mogli zahvalit
i samo svojoj izuzetnoj brzini to su izbjegli batinama. Jacques je zaradio samo j
edan za-unjak, a onda se pribrao i umaknuo neprijatelju. No, dvojica ili trojica
njihovih drugova zaradila su dobrih batina. aci su nakon toga skovali plan kako d
a opljakaju duan i fiziki unite njegova vlasnika, no na kraju su ipak odustali od sv
og mranog nauma, prestali progoniti svoju rtvu i otada dobroudno prolazili suprotni
m plonikom. Ustrtarili smo se, rekao je s gorinom Jacques. Uostalom, rekao mu je Pierr
e, nismo bili u pravu i bojali smo se batina. Te se zgode, zacijelo, prisjetio kas
nije kad je (stvarno) shvatio da se ljudi samo pretvaraju da potuju tua prava, a p
ovlae se jedino pred siloma.
Negdje na sredini ulica Bab-Azoun se irila, a nadsvodeni trijemovi su se s jedne
strane gubili i prepustili mjesto crkvi Sainte-Victoire. Ta mala crkva stajala j
e na mjestu nekadanje damije. Na njezinu proelju obijeljenu vapnom bio je uklesan s
vojevrsni ol-tar(?) uvijek okien cvijeem. U vrijeme kad su djeaci prolazili, na slo
bodnom su se ploniku cvjearnice ve otvarale i nudile struke perunika, karanfila, rua
i anemona, ovisno o godinjem doba, uronjene u visoke limenke rdave od vode kojom
su stalno kropili cvijee. Na istom je ploniku bio i mali duani s arapskim utipcima, a
o je bio ustvari mali sobiak u koji bi jedva stale tri osobe. Na jednom zidu sobik
a bilo je ugraeno ognjite, rub kojeg je bio obloen
a on kao i ostali.
175
T
plavom i bijelom majolikom, i na kojem je cvrao poprilian kotli s kipuim uljem. Pred
ognjitem se u turskom sjedu smjestio neobian lik u arapskim hlaama, razgolienih gru
di za vruih dana i sati, a inae odjeven u europski kaputi zatvoren ispod vrata sigu
rnosnom iglom, koji je zbog svoje obrijane glave, suha lica i krezubih usta, pod
sjeao na Gandhija bez naoala, i koji je s pjenjaom od crvene gledi u ruci nadgledao
peenje okruglih utipaka to su rumenjeli u ulju. Kako bi koji utipak bio peen, to jes
t kad bi mu rub postao zlaano rumen, a vrlo tanko tijesto u sredini prozirno i hr
ustavo (poput prozirnog prenog krumpiria) paljivo bi provukao pjenjau ispod utipka i
brzo ga podigao iz ulja, ocijedio ga potom iznad kotlia, tresui dva tri puta pjenj
aom, pa ga poloio pred sebe na stalak zatien staklom, sainjen od polica s rupicama na
kojima su bili poredani, s jedne strane tapii od utipaka s medom, ve zgotovljeni, a
s druge, plosnati i okrugli utipci iz uljaa. Pierre i Jacques bili su ludi za ti
m poslasticama, i kad bi jedan ili drugi, nekim sluajem, imali koji novi, nali bi vr
emena da svrate po utipak iz ulja zamotan u papir koji bi od ulja odmah postao pr
oziran, ili po tapi koji bi trgovac, prije negoli bi im ga pruio, umoio u vr to je sta
jao odmah do njega, pored vatre, pun tamnog meda naikanog mrvicama od utipaka. Djec
a bi uzimala te divote i zagrizala u njih trei prema koli, naginjui se prema naprije
d da ne zaprljaju odjeu.
Upravo ispred crkve Sainte-Victoire, neposredno nakon poetka kolske godine, polije
tale su lastavice na jug. U gornjem, proirenom dijelu ulice, naime, bilo je razap
eto mnotvo elektrinih ica, pa ak i vodova pod visokim naponom koji su nekad sluili za
pokretanje tramvaja, a koji, iako izvan uporabe, nisu
bili demontirani. S prvim hladnoama, relativnim hladnoama uostalom, jer nije nikad
smrzavalo, ali ipak osjetnim nakon mjeseci zaguljive vruine, lastavice8' koje su
letjele uglavnom iznad bulevara uz more, iznad trga pred licejom ili nebom sirom
anih etvrti, strmoglavljujui se s vremena na vrijeme uz glasan cvrkut na plodove di
vlje smokve, komad smea na moru ili kakav svje izmet, najprije bi se poele pojavlji
vati pojedinano, u koridoru ulice Bab--Azoun, letjele bi najprije nisko ususret t
ramvajima, pa odjednom uzjetele visoko i izgubile se na nebu iznad kua. Onda bi i
h jednog jutra osvanulo na tisue po icama iznad malog trga Saint-Victoire i po kro
vovima kua, stisnule bi se jedna uz drugu klimajui glavicama nad malim crno-sivim
grudima, lagano tapkajui noicama i udarajui repom kako bi napravile mjesta za pridol
ice, prekrivajui plonik svojim malim pepeljastim izmetima, bilo je to muklo cvrku-
tanje pojaano povremenim kliktajima, pravi tajni sabor bez stanke koji bi se od s
amog jutra nadvio nad gradom, postepeno se sve vie irio i postao gotovo zagluujuim s
dolaskom veeri, kad su djeca trala prema tramvajima koji su ih trebali odvesti kui
, a onda bi kao na neki nevidljiv znak utihnule, tisue glavica i crno-bijelih rep
ova klonulo bi na usnulim pticama. Puna dva ili tri dana pristizale su lastavice
sa svih strana Sahela, poneke iz jo veih udaljenosti, pokuavale bi se smjestiti me
du onima to su ve bile tu, i malo pomalo rasporedile se po krovnim vijencima du uli
ce, s jedne i druge strane glavnog okupljalita, neprestano umnoavajui iznad glava p
rolaznika lepet krila i sveopi cvrkut koji bi na kraju postao nepodnoljiv. A onda,
jednog jutra, ulica bi iznenada osvanula prazna. U noi, neposredno prije svanua,
ptice bi sve zajedno odletjele na jug. Time je
Zlabias, Makroud
pogledati alirske vrapce kod Greniera.
176
177
w
za djecu zapoinjala zima, mnogo prije kalendarske, jer za njih nije bilo ljeta be
z prodornog cvrkuta lastavica na jo toplom veernjem nebu.
Ulica Bab-Azoun na kraju je izbijala na veliki trg gdje su s lijeve i s desne st
rane, jedna nasuprot drugoj, stajal licej i vojarna. Licej je zaeljem bio okrenut
prema arapskom dijelu grada ije su se strme i vlane ulice penjale breuljkom. Vojar
na je okrenula zaelje moru. Iza liceja pruao se perivoj Marengo; iza vojarne, siro
mana i napola panjolska etvrt Bab-el--Oued. Nekoliko minuta prije sedam i etvrt, usp
evi se svom brzinom stubama, Pierre i Jacques uli bi s rijekom ostale djece kroz m
ala vratareva vrata pokraj velikih sveanih vrata. Izbili bi na prostrano sveano st
ubite, s obje strane kojeg su visjele poasne ploe, kojim su se opet svom brzinom pe
njali do odmorita, odakle se s lijeva odvajalo stubite za katove i koje je bilo od
vojeno od velikog dvorita zastakljenom galerijom. Tu, iza jednog od stupova na od
moritu, opazili bi Nosoroga koji je vrebao na zakanjele uenike. (Nosorog je bio gla
vni nadzornik, mali i nervozni Korzikanac koji je svoj nadimak dugovao svojim za
-frkanim brkovima.) Tog trenutka zapoinjao bi jedan drugi ivot.
Pierre i Jacques zbog svoje su obiteljske situacije dobili stipendiju za polu-inte
rnat. Provodili su dakle cijeli dan u liceju i objedovali u blagovaonici interna
ta. Nastava je poinjala u 8 ili 9 sati ovisno o danima, a doruak se posluivao pitom
cima internata u 7 i 1/4 i vanjski su uenici imali na nj pravo. Obitelji dvojice
djeaka nisu mogle ni zamisliti da je mogue odrei se bilo kakvog prava, kad su ih io
nako imali tako malo; Jacques i Pierre bili su dakle medu malobrojnim polu-pitom
cima koji su stizali u 7 i 1/4 u veliku bijelu okruglu blagovaonicu gdje su napo
la probueni pitomci ve zauzeli svoja mjesta za dugim stolovima obloenim cinkom, pre
d velikim zdjelicama
178
i ogromnim koarama s naslaganim krikama suhog kruha, dok su djeaci, uglavnom Arapi,
omotani visokim pregaama od gruba platna, prolazili kroz redove s nekad sjajnim
velikim kavovarima sa svinutim kljunom za lijevanje, da bi svakom u zdjelicu nat
oili kipuu tekuinu i kojoj je bilo vie divke nego kave. Poto bi ostvarila svoje pravo
, djeca bi, etvrt sata kasnije, mogla otii u uionicu u kojoj su pod nadzorom repeti
tora, takoer uenika internata, mogla ponoviti lekcije prije poetka nastave.
Velika razlika u odnosu na osnovnu kolu bilo je mnotvo nastavnika. Gospodin Bernar
d znao je sve i poduavao je sve to je znao na isti nain. U liceju su se nastavnici
mijenjali s predmetima, a metode s osobama21. Postojala je mogunost usporeivanja, t
o znai da je trebalo izabrati izmeu onih koje ste voljeli i onih koje uope niste vo
ljeli. Uitelj je u tom smislu sliniji ocu, on zauzima gotovo posve njegovo mjesto,
neizbjean je poput njega, i u svakom smislu neophodan. Ustvari se pitanje voli li
ga ili ne uope ne postavlja. Najee ga volimo jer apsolutno ovisimo o njemu. Ali ako
ga dijete sluajno ne voli, ili ne ba osobito, ovisnost i neophodnost ostaju, i on
i su gotovo kao ljubav. U liceju, naprotiv, nastavnici su bili poput ujaka koje
moe birati. Moglo ih se, na primjer, i ne voljeti, kao to je to bio sluaj sa stanovi
tim profesorom fizike, neobino elegantno odjevenim, autoritativnim i prostim, koj
eg Jacques i Pierre nisu mogli provakati, a opet su se tijekom godina morali s njim
vie puta sresti. Onaj koji je imao najvie uvjeta da bude voljen bio je nastavnik
iz knjievnosti, koga su djeca ee viala, a Jacques i Pierre doista su bili vezani uz n
jegab kroz gotovo sve razrede, ne mogavi
a Gospodina Bernarda su voljeli i divili mu se. Nastavniku u liceju u najboljem
su se sluaju divili, ali ga se nisu usudili voljeti. b rei koje? i proiriti?
179
se, meutim, osloniti na njega jer on o njima nije znao nita, nakon zavrene nastave
vraao se za njih posve nepoznatom ivotu, a oni svojoj udaljenoj etvrti gdje nije bi
lo nikakve vjerojatnosti da se nastani profesor liceja, tako da nisu nikad nikog
a susretali, ni od profesora ni od uenika, na svojoj tramvajskoj liniji - liniji
crvenih tramvaja koji su vozili u donjogradske etvrti (C.F.R.A.) dok je za gornjo
gradske, otmjene etvrti prometovala linija zelenih tramvaja, takozvana T.A. Ti su
T.A. uostalom vozili do liceja, dok su CERA. ili samo do trga du Gouvernement, p
a se [ J1 liceju s donje strane. Tako je na kraju dana dvoje djece osjetilo da s
e razlikuje od ostalih ve na samim vratima liceja ili samo malo dalje, na trgu du
Gouvernement kad bi se, oprostivi se od vesele grupe svojih drugova, uputili pre
ma crvenim tramvajima to su vozili u siromane etvrti. To to su osjeali bila je razliit
ost, ali ne i inferiornost. Bili su iz neke druge etvrti, to je bilo sve.
Za vrijeme nastave, meutim, ta bi razliitost potpuno nestala. Kute su mogle biti o
tmjene ili manje otmjene, sve su bile sline. Postojalo je samo suparnitvo u inteli
genciji za vrijeme nastave i u fizikoj spretnosti u igrama. U obje vrste natjecan
ja dvoje djece nije bilo meu zadnjima. Solidno obrazovanje koje su dva djeaka dobi
la u osnovnoj koli dalo im je osjeaj nadmonosti, zahvaljujui kojem su se estom razred
u nali meu najboljima. Njihovo savreno poznavanje pravopisa, temeljito poznavanje r
auna, njihovo izvjebano pamenje i nadasve potovanje [ ]2 koje su im usadili za sve v
rste znanja, bili su, barem na poetku njihova kolovanja, glavni aduti. Da Jacques
nije bio tako nestaan, to ga je redovito spreavalo da se nae na poasnoj ploi, da je Pi
erre
Jedna neitka rije. Jedna neitka rije.
180
bolje prionuo uz latinski, njihova bi pobjeda bila potpuna. U svakom sluaju, ohra
breni svojim nastavnicima, bili su potovani. to se igara tie, radilo se prije svega
o nogometu, Jacques je ve na prvim odmorima otkrio ono to e tolike godine biti nje
govom strau. Utakmice su se igrale za vrijeme odmora, odmah poslije objeda u blago
vaonici i onog od jedan sat koji je za pitomce, polu-pitomce i vanjske ake slijed
io iza zadnjeg sata u 4. To je bio odmor od jednog sata koji je djeci omoguavao d
a uinaju i odmore se prije nego to e dva sata provesti uei gradivo za sutradana. Jacq
ues nije ni pomiljao na uinu. S ostalim zaljubljenicima u nogomet, pohrlio bi u be
tonirano dvorite, s etiri strane obrubljeno trijemovima na debelim stupovima (ispo
d kojih su treberi i oni mudri etali avrljajui) du kojih je bilo nekoliko klupa, ukrae
no velikim fikusima zatienim eljeznim ogradama. Dva bi tabora podijelila dvorite, go
lmani se smjestili svaki na svoj kraj izmeu stupova, a velika gumena lopta postav
ljena je u sredinu. Nije bilo sudaca, i nakon prvog uta poela bi vriska i trka. Na
tom je terenu Jacques, koji je s najboljim uenicima razgovarao kao sa sebi ravni
ma, zadobio potovanje i ljubav i onih najloijih, kojima nebo, uskrativi im pamet, es
to podari snane noge i neiscrpan dah; tu se po prvi put odvojio od Pierrea koji n
ije igrao nogomet, iako je bio prirodno spretan, ali je bivao sve osjetljiviji,
budui da je rastao bre od Jacquesa, i kosa mu je postajala sve svijetlijom, kao da
je kod njega premjetanje u drugu sredinu loije uspjelob. Jacques je pak zaostajao
u rastu, zbog ega je dobio nadimak pikavac i niskoguzi, ali to ga nije pogaalo, do iz
nemoglosti je naganjao loptu, nastojei izbjei as drvo, as neprijatelja, osjeao se vla
darom dvorita i
a dvorite djelomice ispranjeno poto su vanjski dai otili kui b proiriti
181
ivota. Kad bi se oglasio bubanj koji je oznaavao kraj odmora i poetak uenja, on dois
ta kao da bi pao s neba, zaustavio bi se tog asa na cementu, zadihan i znojan, lj
ut to su sati tako kratki, pa postajui polako svjestan trenutka potrao opet prema d
rugovima, briui rukavom znoj s lica, i odjednom se zgrozio pri pomisli da su se avl
i na njegovim donovima istroili, pregledavao bi ih sa zebnjom za vrijeme nastave,
pokuavajui ustanoviti promjenu u odnosu na prethodni dan i bio ohrabren otkriem da
je veoma teko odrediti stupanj istroenosti. Osim kad bi, nakon neke nepopravljive t
ete, otvoren on, unitena koa, iskrivljena peta, bilo sasvim izvjesno kakav ga doek oe
kuje kod kue. Tijekom posljednja dva sata gutao bi slinu s grem u elucu i pokuavao s
e iskupiti za poinjenu tetu marljivim radom na koji se ipak, unato svim nastojanjim
a, zbog straha od batina nije uspio usredotoiti. Taj je zadnji dio nastave bio uo
stalom i najdulji. Prije svega stoga to je trajao dva sata. Osim toga odvijao se
kad je ve pao mrak ili se sputao sumrak. Visoki prozori gledali su na perivoj Mare
ngo. Oko Jacquesa i Pierrea koji su sjedili jedan do drugog, djeca su bila tia ne
go obino, umorna od rada i igara, zaokupljena rjeavanjem posljednjih zadataka. Oso
bito krajem godine, veer se sputala na veliko drvee, na cvjetnjake i stabla banana
u perivoju. Sve zelenije nebo sve se vie irilo, amor grada bivao je sve udaljenijim
i sve muklijim. Kad je bilo jako vrue i jedan od prozora odkrinut, mogao se uti cv
rkut posljednjih lastavica iznad malog vrta, a miris jasmina i velikih magnolija
preplavio bi kiselkaste i gorkaste mirise tinte i ravnala. Jacques bi sanjario
s nekom neobinom tjeskobom u dui, sve dok ga mladi repetitor, koji je i sam pisao
svoj rad za fakultet, ne bi opomenuo. Valjalo je ekati posljednji udarac bubnja.
182
aU sedam sati, svi bi navalili na izlaz liceja, a onda u trku, u bunim grupama, u
licom Bab-Azoun gdje su svi izlozi bili osvijetljeni, plonici ispod nasvodenih tr
ijemova puni ljudi, tako da su ponekad morali trati kolnikom, izmeu tranica, dok ne
bi naiao tramvaj pa su ipak morali skrenuti pod nadsvodene trijemove, sve dok se
pred njima konano ne bi pojavio trg du Gouvernement, rasvijetljen po obodu kiosc
ima i tezgama arapskih trgovaca osvijetljenim acetilenskim svjetiljkama, miris k
ojih su djeca s uitkom udisala. Crveni su tramvaji ekali, dupkom puni, za razliku
od jutra kad je ipak bilo manje ljudi, tako da su ponekad morali ostati na nogos
tupu prikolice, to je bilo istovremeno zabranjeno i doputeno, sve dok na nekoj od
stanica ne bi siao dio putnika pa bi se djeca ugurala u masu ljudi, razdvojena, n
e mogavi dakle brbljati, i pokuavala se strpljivim radom lakata i tijela domoi ogra
de odakle se mogla vidjeti luka u mraku, gdje su veliki parobrodi, istokani svjet
lom u tami mora i neba, izgledali kao olupine izgorjelih kua u kojima sva eravica
jo tinja. Veliki osvijetljeni tramvaji buno su prolazili uz more, zatim skretali u
unutranjost grada i vozili izmeu sve siromanijih kua do same etvrti Belcourt, gdje s
e valjalo oprostiti i popeti se stubama, koje nisu nikad bile osvijetljene, do k
ruga svjetlosti ispod petrolejske svjetiljke koja je osvjetljavala votano platno
na stolu i stolice oko njega, ostavljajui u tami ostatak prostorije gdje je Cathe
rine Cormerv iz ormara za posue vadila jedai pribor, baka u kuhinji podgrijavala p
odnevni paprika, a stariji brat u kutu stola itao neki pustolovni roman. Ponekad j
e trebalo otii do mzabitskog trgovca mjeovitom robom po sol ili etvrtinu maslaca ko
ji bi uzmanjkali u zadnji as, ili pak po ujaka Ernesta
a napad pedera
183
koji je na dugo i na iroko raspravljao u gostionici kod Gabya. Veeralo se u 8 sati
, u tiini, ili je pak ujak prepriavao kakvu nesuvislu dogodovtinu od koje se grohot
om smijao, no o liceju nikad ni rijei, osim kad bi baka pitala Jacquesa je li dob
io dobre ocjene, a on bi odgovorio da je i o tome vie nitko ne bi govorio, majka
nije nita pitala, samo bi kimala glavom i promatrala ga svojim blagim pogledom ka
d bi odgovorio da je dobio dobre ocjene, ali uvijek utljiva i pomalo odsutna, ne u
staj, rekla bi svojoj majci, idem ja po sir, i to je bilo sve, do kraja veere, kad b
i ustala i poela raspremati stol. Pomozi majci, rekla bi mu baka jer se on ve dohvat
io Pardaillana i stao pohlepno itati. Pomogao bi joj pa se vratio pod svjetiljku,
poloio veliku knjigu koja je govorila o dvobojima i o hrabrosti na glatko i golo
votano platno, dok bi majka povukavi stolicu izvan dosega svjetiljke sjela zimi u
z prozor, ljeti na balkon, i gledala kako prolaze tramvaji, automobili, prolazni
ci, koji se bivali sve ma-lobrojnijia. Opet bi baka rekla Jacquesu da mora na sp
avanje jer sutradan ustaje u pet i pol, poljubio bi najprije nju, zatim ujaka i
na kraju majku koja bi mu uzvratila njenim i rastresenim poljupcem, pa ponovno za
uzela svoj nepomini poloaj, u polumraku, pogleda odlutalog prema ulici i rijeci ivo
ta to je neumorno tekla dolje ispod obale na kojoj je ona neumorno stajala, dok j
u je njezin sin, s tugom u srcu neumorno promatrao u tami, gledao ta suha i pogr
bljena leda, pun neke neizmjerne tjeskobe pred nesreom koju nije mogao pojmiti.
a Lucien -14 EPS -16 Osiguranje
184
Kokoinjac i klanje kokoi
Ta tjeskoba pred nepoznatim i pred smru s kojom se suoavao svaki put kad bi se iz
liceja vraao kui, koja je ve tada u smiraj dana ispunjavala njegovu duu istom onom b
rzinom kojom je tama prodirala svjetlost i zemlju, i koja bi ieznula tek kad bi bak
a upalila petrolejsku svjetiljku, odlaui staklo na votano platno, pridiui se malo na
prste, bedara oslonjenih o rub stola, tijela nagnuta naprijed, nakri-vivi glavu k
ako bi bolje vidjela plamenik pod sje-nilom, jednom rukom drei bakreni kotai s pomou
kojeg se podeavao fitilj, a drugom struui upaljenom ibicom po fitilju sve dok se ova
j ne bi prestao dimiti i dao lijep jasan plamen, tada bi baka vratila na svjetil
jku staklo koje je kripalo u dodiru sa zupcima bakrenog lijeba u koji ga je valjal
o umetnuti, zatim se ponovno uspravila pored stola i samo jednom podignutom ruko
m podeavala fitilj sve dok se toplo uto svjetlo ne bi ravnomjerno razlilo po stolu
u savrenom irokom krugu, osvjetljavajui blagom svjetlou, koja kao da se odbijala od
votanog platna, lica ene i djeteta koje je s druge strane stola prisustvovalo cije
lom obredu, a njegova je tjeskoba polako nestajala kako je svjetlost rasla.
Istu bi tu tjeskobu osjeao ponekad dok bi pokuavao svladati u sebi oholost ili tati
nu kad bi mu baka zapovijedila da u odreenim okolnostima ode po koko u dvorite. To
bi uvijek bilo naveer, uoi nekog vanog blagdana, Uskrsa ili Boia, ili pak kad bi im u
pohode dolazili oni bolje stojei roaci,
185
koje je trebalo istovremeno poastiti i zavarati to se tie stvarnog materijalnog sta
nja u obitelji. Za vrijeme prvih godina liceja, naime, baka je dogovorila s ujak
om Josephinom da joj sa svojih nedjeljnih trgovakih izleta donosi arapske pilie, z
amolila ujaka Ernesta da joj u dnu dvorita, na samom podu ljepljivom od vlage, sa
gradi jednostavni kokoinjac u kojem je uzgajala pet do est kokoi koje su joj davale
jaja, a povremeno i svoju krv. Kad se baka odluila na prvo smaknue, obitelj je bi
la za stolom i ona je starijem djeaku rekla da ode po rtvu. No Louis1 je odbio, on
je jasno i glasno izjavio da ga je strah. Baka se podrugljivo nasmijala i ukori
la tu razmaenu djecu koja su toliko drukija od one iz njezina vremena, iz zabiti u
unutranjosti, koja se nisu niega bojala. Sigurna sam da je Jacques hrabriji. Hajde
, idi ti. Iskreno govorei, Jacques se nije osjeao nimalo hrabrijim. Ali kad su ga v
e takvim proglasili nije mogao ustuknuti, i te je prve veeri otiao. Trebalo se spus
iti stubitem tapkajui u mraku, skrenuti lijevo u isto tako mraan hodnik, pronai dvor
ina vrata i otvoriti ih. No je bila manje mrana od hodnika. Mogle su se nazrijeti et
iri skliske i pozelenjele stube koje su se sputale u dvorite. S desne strane, kroz
rebrenice kuice u kojoj su ivjeli frizer s obitelji i arapska obitelj, dopirala j
e krta svjetlost. Nasuprot vratima mogao je primijetiti bjeliastea mrlje ivotinja u
snulih na zemlji ili na posranim prekama. Kad bi se pribliio i dotaknuo klimavi ko
koinjac, sagnut, s prstima iznad glave uvuenim u rupice eline mree, iz njega bi se po
diglo prigueno kokodakanje pomijeano s odvratnim mlakim smradom izmetina. Otvorio
bi iana vrataca pri samoj zemlji, nagnuo se da
Jacquesov brat zove se ponekad Henri, ponekad Louis. a izobliene
186
bi mogao zavui unutra ruku, s gaenjem dotaknuo tlo ili ukaljanu preku te brzo izvuk
ao ruku, a dah bi mu zastao od straha kad bi zauo mlataranje krila i nogu i kad b
i ivotinje stale letjeti i trati na sve strane. Te uskomeane ivotinje u tami, taj ku
tak mraka i prljavtine, ispunjali su ga tjeskobom od koje mu se grio eludac. Unato t
ome, morao je smoi odlunosti jer su ga odredili za taj zadatak kao najhrabrijeg. ek
ao je, promatrao jasnu no iznad sebe, nebo obasuto sjajnim i spokojnim zvijezdama
, pa posegnuvi rukom jo dublje dohvatio prvu nogu koja mu se nala nadohvat, izvukao
prestraenu raskokodakalu ivotinju iz kokoinjca, poupavi joj pritom dio perja
0 iana vrata, dok je kokoinjac odjekivao prodornim
1 obezumljenim kokodakanjem, a stari Arapin oprezno izaao u pravokutnik svjetlos
ti to je iznenada zasjao. Ja sam, gospodine Tahar, reklo je dijete bezbojnim glasom
, doao sam po koko za baku. Ah, ti si. Dobro je. Mislio sam da su lopovi, i vratio se
u kuu, ostavljajui dvorite u potpunom mraku. Jascques bi tada poeo trati, koko se lua
otimala, udarao je njome o zidove hodnika i o reetke stubine ograde, bilo mu je mun
o od gaenja i od straha dok je osjeao u ruci debelu, hladnu i hrapavu kou kokojih no
gu, trao sve bre odmoritem i hodnikom na katu, te napokon uletio u blagovaonicu kao
pobjednik. Pobjednikov se lik ocrtavao na kunom pragu, raupan, koljena zelenih od
dvorine mahovine, drei koko to dalje od sebe, lica blijeda od straha. Vidi?, rekla j
ka starijem bratu. Mlai je od tebe, a postidio te. Jacques se prepustio uivanju u za
sluenoj slavi tek poto je baka odlunom kretnjom dohvatila noge kokoi koja se istog t
renutka primirila kao da je osjetila da je dola u neumoljive ruke. Njegov je brat
jeo desert i osvrnuo se na njega samo da bi mu dobacio pogled pun prezira, to je
187
pridonijelo Jacquesovu samozadovoljstvu. Ono je meutim kratko trajalo. Sretna to j
oj je unuk tako muevan, baka ga je za nagradu pozvala u kuhinju da joj pomae pri k
lanju kokoi. Ve je bila opasala veliku plavu pregau pa je, ne isputajui kokoje noge iz
ruku, postavila na pod veliki duboki bijeli tanjur od porculana i dugi kuhinjsk
i no koji je ujak Ernest redovito brusio s pomou dugog crnog kamena tako da je, is
tanjen uporabom, bio nalik na sjajnu elinu nit. Stani tu. Jacques bi stao gdje bi mu
pokazala, u dno kuhinje, dok bi baka stala na vrata, prepreujui tako izlaz i kokoi
i djetetu. Kria naslonjenih na sudoper, (lijevog) ramena na zid, gledao je, uasnu
t, precizne kretnje prinositeljice rtve. Baka bi povukla tanjur pod svjetlost mal
e petrolejske svjetiljke na drvenom stolu lijevo od ulaza. Poloila bi ivotinju na
tlo, te kleknuvi desnom nogom na pod uklijetila kokoi noge, pritiui je rukama kako bi
joj onemoguila da se otme, pa joj lijevom rukom zgrabila glavu koju je povukla un
atrag do tanjura. Noem otrim poput britve polako joj je rezala grkljan na mjestu g
dje je kod ovjeka Adamova jabuica, produbljujui rez i zavrui joj sve vie glavom kako s
e no uz grozan zvuk usjecao u hrskavicu, te pridravala ivotinju koja je stravino pod
rhtavala cijelim tijelom, nepomina, dok joj je u bijeli tanjur otjecala purpurna
krv u koju je Jacques gledao drhtavih nogu kao da je to njegova krv iz njega ist
jecala. Uzmi tanjur, rekla je baka poslije beskrajno mnogo vremena. ivotinja je pre
stala krvariti. Jacques je oprezno poloio na stol tanjur s krvlju koja je ve bila
potam-njela. Koko, ije je perje izgubilo sjaj i na ije staklaste oi su se ve spustili
smeurani kapci, baka je bacila pored tanjura. Jacques je promatrao to nepomino ti
jelo, noge na kojima su prsti sad bili spojeni i koje su mlitavo visjele, spljote
nu krijestu bez sjaja, jednom
188
rijeju, smrt, te otiao u blagovaonicua. Ja to ne mogu gledati, rekao mu je brat te p
rve veeri, obuzdavajui bijes. To je odvratno. Ma nije, odgovorio mu je Jacques nesigur
nim glasom. Louis ga je promatrao istovremeno neprijateljski i ispitivaki. Jacque
s se trgnuo. Odjednom se suoio sa svojom tjeskobom, s tim paninim strahom od noi i
od smrti, te u ponosu, i samo u ponosu, pronaao volje da bude hrabar to mu je na k
raju dalo hrabrosti. Boji se, to je sve, rekao mu je napokon. Da, rekla je baka koja
je tog trenutka ula, ubudue e Jacques ii u kokoinjac. Dobro, dobro, rekao je ujak E
sav ozaren, hrabar je on. Jacques je sav ukoen gledao u majku, koja je, malo dalje,
krpala arape na velikom drvenom jajetu. Da, ree, to je dobro, ti si hrabar. I ponov
no se okrenula prema ulici dok je Jacques, ne skidajui pogleda s nje, osjeao kako
mu se nesrea uvlai u duu. Poi spavati, rekla je baka. Ne palei malu petrolejsku svjet
jku, Jacques bi se svlaio u sobi pri svjetlu to je dopiralo iz blagovaonice. Legao
bi na rub kreveta za dvije osobe kako ne bi morao doticati brata, ni smetati mu
. Odmah bi zaspao, malaksao od umora i uzbuenja, samo bi ga ponekad probudio brat
, opkoraujui ga da bi legao uza zid, on je naime kasnije ustajao, ili majka koja b
i svlaei se u tami udarila u ormar, tiho se popela na svoj krevet i spavala tako t
iho da se inilo da je budna, Jacques je to ponekad i pomislio, pa je poelio zazvat
i je, ali je znao da ga ionako ne bi ula, zato se trudio ostati budnim koliko i o
na, isto tako tihim, nepominim i neujnim, sve dok ga san ne bi svladao kao to je sv
ladao njegovu majku poslije naporna dana provedena u pranju i spremanju.
a sutradan miris svjeeg kokojeg mesa osmuenog na plamenu.
189
etvrci i praznici
Samo su se etvrtkom i nedjeljom Jacques i Pierre vraali svome svijetu, s iznimkom
pojedinih etvrtaka kad bi Jacques ostao u pritvoru, to jest bio zadran u kazni (ka
ko je pisalo u pismu razrednika koje je Jacques morao dati majci na potpis poto j
oj je njezin sadraj saeo u jednu rije kazna) te morao ostati dva sata, od 8 do 10 (u
teim sluajevima i etiri) u liceju i u posebnoj uionici s ostalim krivcima, te pod na
dzorom repetitora, koji bi uglavnom bio bijesan to su mu upropastili slobodan dan
, rjeavati izrazito dosadnu zadau za kaznua. Pierre meutim, u svih osam godina lice
ja, nije nikad ostao u kazni. Jacques je pak, izrazito nemiran i tako tat da je i
zvodio bilo kakve gluposti ne bi li privukao na sebe panju, samo nizao kazne. Uza
lud je objanjavao baki da se kazne odnose na ponaanje, ona nije razlikovala glupos
t od loeg ponaanja. Za nju je dobar uenik bio nizbjeno krepostan i pametan, kao to je
krepost vodila ravno u znanost. Tako su, barem prvih godina, kazne etvrkom bile
pojaane ukorima srijedom.
etvrci bez kazne i nedjeljna jutra bili su posveeni odlasku u trgovinu i kuanskim p
oslovima. A poslije podne su Pierre i Jean1 mogli izai zajedno. Za ljetna vremena
ili su na plau Sablettes ili na vojno vjebalite, veliku ledinu na kojoj je bilo nog
ometno igralite i mnotvo staza za boanje. Tu su mogli igrati
a u liceju, ne donnade nego castagne 1 Rije je o Jacquesu
191
nogomet, najee s krpenom loptom i s momadima sastavljenim na licu mjesta od arapske
i francuske djece. No, preostali je dio godine dvoje djece odlazilo u Dom Invali
da Koubaa gdje je Pierreova majka, koja je bila napustila potansku slubu, radila k
ao efica praonice rublja. Kouba je bilo ime breuljka istono od Alira gdje je zavraval
a jedna tramvajska linijab. Tu je zapravo prestajao grad, a poinjali su blagi kra
jolici Sahela sa skladnim vinogradima, relativno mnogo voda, s gotovo sonim livad
ama i poljima plodne crvenice, presjecanim mjestimice drvoredima visokih empresa
ili trstikom. Vinova loza, voke, kukuruz rasli su tu u izobilju i bez mnogo uloena
truda. Onome tko bi doao iz grada i njegovih vruih i vlanih donjogradskih etvrti, z
rak se ovdje inio otrim i smatrao se ljekovitim. Alircima koji su, im bi stekli neto
imovine ili novca, odlazili ljeti iz Alira u Francusku gdje je klima blaa, bilo je
dovoljno da zrak koji negdje udiu bude samo malo svjeiji pa da ga krste francuskim.
Tako se i na Koubi udisao francuski zrak. Dom invalida, koji je bio otvoren odm
ah poslije rata za umirovljene ratne invalide, bio je udaljen pet minuta od kraj
nje tramvajske postaje. Bio je to bivi samostan, prostrano zdanje sloene arhitektu
re s nekoliko krila, debelih zidova obijeljenih vapnom, s natkrivenim trijemovim
a i velikim, svjeim dvoranama sa svodovima u kojima su bile smjetene blagovaonice
i sve pratee slube. Praonica rublja, koju je vodila gospoda Marlon, Pierreova majk
a, nalazila se u jednoj od tih velikih dvorana. Tu bi doekala djecu, u mirisu vrui
h glaala i vlanog rublja, u prisutnosti dviju radnica, jedne Arapkinje i jedne Fra
ncuskinje, koje su radile pod njezinim nadzorom. Dala bi im svakom komad kruha i
okolade pa, zavrui rukave
a Je li mu to ime? b poar
192
na svojim svjeim i vrstim rukama, rekla: spremite to u dep za etiri sata i idite u vr
t, imam posla.
Djeca bi najprije lutala trijemovima i unutranjim dvoritima i najee bi odmah pojela ui
nu da se otarase kruha koji im je smetao i okolade koja im se topila medu prstima
. Susretali bi invalide kojima je nedostajala jedna ruka ili noga, ili pak one u
kolicima s kotaima od bicikla. Nije bilo unakaenih lica ili slijepaca, samo inval
idi bez ruku i nogu, uredno odjeveni, poneki s odlijem, s rukavom koulje, kaputa i
li nogavicom od hlaa brino svrnutima i privrenim sigurnosnom iglom oko nevidljiva bat
rljka, i to nije bilo strano, bilo ih je mnogo. Djeca su se, poto se stialo iznenaen
je koje su doivjela prvi dan, prema njima odnosila kao prema svemu novom to bi otk
rila i odmah potom uklopila u prirodni red svih stvari. Gospoda Marlon objasnila
im je da su ti ljudi izgubili ruku ili nogu u ratu, a rat je ionako bio dio nji
hova svijeta, samo su o njemu i sluali oko sebe, on je ostavio toliko traga na nj
ihovu okolinu da im nije bilo teko shvatiti da se u njemu moglo izgubiti ruku ili
nogu, pa ak ni da ga se moglo opisati upravo kao razdoblje u ivotu u kojem se gub
e ruke i noge. Stoga taj svijet hromih ljudi za dvoje djece nije bio tuan. Istina
je da su neki bili utljivi i smrknuti, ali veinom su to bili mladi, nasmijani lju
di, koji su se dapae alili na raun svoje hromosti. Imam samo jednu nogu, govorio bi j
edan, plavokos, muevna etvrtasta lica i zdrav kao dren, a esto ga se moglo zatei u p
raonici rublja, ali ti jo uvijek mogu dati nogom u guzicu. Pa bi se, oslanjajui se d
esnom rukom o tap, a lijevom o ogradu trijema, uspravio i svojom jedinom nogom za
mahnuo prema njima. Djeca bi se s njim alila, pa odjurila glavom bez obzira. inilo
im se posve normalnim da oni jedini mogu trati i sluiti se svojim dvjema rukama.
Jedan jedini put je Jacquesu, poto je istegnuo
193
gleanj na nogometu pa je nekoliko dana vukao nogu, proletjela glavom misao da inv
alidi koje via etvrtkom vie nikad u ivotu nee moi, kao to on moe, potrati za jurei
jem ili udariti nogom loptu. Odjednom shvati svu udesnost ljudskog mehanizma, i n
eka ga nejasna zebnja obuzme na pomisao da bi i on mogao postati bogalj, ali ubr
zo na to zaboravi.
Prolazili su* pokraj blagovaonica s pritvorenim rebrenicama u kojima su se velik
i pocinani stolovi jedva primjetno sjali u sjeni, zatim uz kuhinje s golemim posu
dama, kotlovima i loncima odakle se dizao jak miris zagorjele masti. U zadnjem k
rilu primijetili su spavaonice s dva ili tri kreveta prekrivena sivim prekrivaima
i s ormarima od svijetla drva. Zatim bi se vanjskim stubitem spustili u vrt.
Dom invalida bio je okruen velikim, gotovo posve zaputenim perivojem. Nekoliko inv
alida prihvatilo se odravanja velikih ruinjaka i cvjetnjaka oko kue te malog povrtnj
aka opasanog ogradom od suhe trstike. Ostali dio perivoja, neko velianstvenog, bio
je posve zarastao u korov. Ogromni eukaliptusi, kraljevske palme, kokosove palm
e, kauukov-cia golemih debala, ije su se najnie grane svijale do poda i ondje opet
uhvatile korijen, tvorei tako biljni labirint pun sjene i tajnovitosti, gusti i s
nani empresi, ilava stabla naranai, umarci neobino velikih, ruiastih i bijelih olean
, gospodarili su izbrisanim drvoredima na kojima je glina pojela ljunak, zaraslim
a u mirisni gusti jasmina, pavitine, Kristova cvijeta, grmove kozje krvi i same u
tonule u debeo sag djeteline, kiselice i korova. etati tom mirisnom dunglom, penja
ti se po drveu, zabiti nos u travu, kriti noem zarasle puteljke iz kojih izlazi izgr
ebenih nogu i lica puna vode, bilo je pravo pijanstvo.
* djeca
a drugo veliko drvee.
194
No, proizvodnja opasnih otrova zauzimala je takoer dobar dio poslijepodneva. Ispo
d stare kamene klupe naslonjene na komad zida obraslog u divlju lozu, djeca bi n
agomilala svu silu tuba od aspirina, boica od lijekova ili starih tintarnica, krh
otina od posua i razbijenih alica koje su inile njihov laboratorij. Tu bi, izgublje
ni u dnu perivoja, daleko od znatieljnih pogleda, spravljali svoje tajanstvene na
pitke. Temelj svakog napitka bio je ruiasti oleander, i to stoga to su oko sebe esto
sluali o tome da je njegova sjena tetna i da se neopreznik koji usne ispod njega
vie nikad ne probudi. Lie od oleandra, i cvijet kad mu je bilo vrijeme, dugo su gnj
eili izmeu dva kamena dok se ne bi pretvorili u opasnu (pogibeljnu) kau koja je obea
vala stranu smrt. Tu bi kau ostavljali izloenu zraku i ona bi se zaas poela prelijeva
ti svim duginim bojama, to joj je davalo posebno prijetei izgled. Za to vrijeme, j
edno od djece otralo bi napuniti bocu vodom. Zatim bi na red dolo drobljenje eera. D
jeca su bila sigurna u njihovu zloudnu mo s nesigurnog razloga to to drvee raste na
grobljima. eere su brali, nisu ih skupljali po tlu gdje su onako suhi i tvrdi djel
ovali nepodnoljivo zdravoa. Dvije su kae zatim pomijeali u staroj zdjelici i razri-
jedili vodom, pa cijedili kroz prljavu maramicu. Tako dobivenim sokom, zastraujue
zelene boje, djeca su rukovala oprezno kao to se rukuje ubojitim otrovom. Paljivo
su ga nalijevali u tube od aspirina ili ljekarnike boice koje bi potom zaepili, paz
ei da ep ne dodirne tekuinu. Ono to bi preostalo pomijeali bi s drugim kaama od svakoj
akih bobica koje su mogli nai, pa su tako proizvodili cijele serije sve jaih otrov
a, briljivo ih obiljeavali i slagali pod klupu do narednog tjedna kako bi se vrenj
em pretvorili u neprijeporno kobne otrove. Kad bi taj mraan posao bio
uspostaviti kronoloki red.
195
zavren, Jacques i Pierre oduevljeno su gledali zbirku zastraujuih boica i sa zadovolj
stvom udisali gorak i kiselkast miris to se dizao s kamena umrljanog zelenom kaom.
Ti otrovi nisu, uostalom, bili nikom namijenjeni. Ovi su kemiari dodue pokuavali i
zraunati koliki bi broj ljudi mogli ubiti, pa su u svom optimizmu ili tako daleko
da su smatrali da im je proizvedena koliina dostatna da isprazne grad. Nije im meu
tim nikad palo napamet da bi ih ta udotvorna droga mogla osloboditi nekog druga i
li mrskog profesora. Jer, oni ustvari nikoga nisu mrzili, to e im zadavati neprili
ke kasnije u ivotu i u drutvu u kojem e morati ivjeti.
No, najuzbudljiviji dani bili su dani s vjetrom. Jedan bok kue koji je gledao na
perivoj zavravao se neim to je nekad bila terasa, kamena ograda koje je poivala u tr
avi pokraj cementnog podnoja obloenog crvenim ploicama. S terase koja je bila otvor
ena s triju strana otvarao se pogled na perivoj, a iza perivoja zjapila je prova
lija koja je dijelila breuljak Kouba od jedne od visoravni Sahela. Terasa je bila
okrenuta tako da je istoni vjetar, uvijek estok u Aliru, kad bi zapuhao, ibao njome
poprijeko iz sve snage. Tih bi dana djeca otrala do prvih palmi u ijem podnoju je
uvijek bilo listova. Ostrugali bi donji dio stabljike da odstrane bodlje kako bi
ih mogli uhvatiti s obje ruke. Zatim bi, vukui palmino lie za sobom, otrali do tera
se; vjetar je puhao svom snagom, zvidao u velikim eukaliptusima, suludo vitlajui n
jegovim najviim granama, kutrao palme, guvao iroke i sjajne listove kauukovaca koji s
u utali poput papira. Trebalo se popeti na terasu, visoko podii palmin list i stati
leima prema vjetru. Djeca bi rukama vrsto uhvatila suho i utavo palmino lie, zaklanja
jui ga djelomice svojim tijelom, pa se naglo okrenula. U taj as bi se list priljub
io uz njih, udisali bi njegov miris
196
po praini i po slami. Igra se sastojala u tome da se napreduje protiv vjetra podiui
palmin list sve vie. Pobjednik je bio onaj tko bi prvi stigao do kraja terase ne
dopustivi da mu vjetar istrgne list iz ruku, stao ondje s listom u ispruenim ruka
ma, tijela oslonjena na jednu nogu izbaenu prema naprijed, i izdrao tako, pobjednik
i i to je dulje mogue prkosei podivljaloj snazi vjetra. Tu, iznad perivoja i visora
vni to je vrvjela drveem, pod nebom kojim su jurili golemi oblaci, Jacques je osjea
o kako vjetar, to je dolazio iz dalekih krajeva, klizi niz palmin list u njegove
ruke i ispunjava ga takvom snagom i radou da nije prestajao klicati od oduevljenja
sve dok, ruku i ramena iznemoglih od napora, ne bi ispustio palmin list koji bi
odmah odnio vjetar zajedno s njegovim poklicima. Naveer, leei u krevetu shrvan umor
om, u tiini sobe gdje je njegova majka spavala svojim laganim snom, jo je uvijek uo
u sebi huanje pobijenjelog vjetra koji e voljeti cijeloga ivota.
etvrtaka je osim toga bio i dan kad su Jacques i Pierre odlazili u gradsku knjinic
u. Jacques je oduvijek gutao sve knjige koje bi mu se nale pod rukom i to s istom
onom pohlepom s kojom je ivio, igrao se ili sanjario. itanje mu je omoguavalo da p
objegne u bezazlen svijet gdje su bogatstvo i siromatvo bili podjednako zanimljiv
i, budui posve nestvarni. L'intrepide, veliki ilustrirani albumi koje su on i nje
govi drugovi razmjenjivali sve dok im korice od lje-penke ne bi postale sive i h
rapave, a stranice poderane i pune uha, odnosili su ga u svijet ale i junatva koji
je zadovoljavao njegove dvije bitne potrebe, potrebu za radou i potrebu za hrabrou.
Sklonost prema junatvu i bljetavilu kod dva je djeaka bila zacijelo veoma izraena,
ako je suditi po njihovoj nevjerojatnoj
izdvojiti ih iz njihove sredine.
197
potronji pustolovnih romana i po lakoi kojom su povezivali junake iz Pardaillana s
a svojim svakodnevnim ivotom. Njihov omiljeni pisac bio je ustvari Michel Zevaco,
a renesansa, poglavito talijanska, s okusom maa i otrova, rimskih i firentinskih
palaa te raskoi kraljevskog i papinskog dvora, bila je omiljeno carstvo tih dvaju
aristokrata koje se moglo zatei kako, u utoj pranjavoj ulici u kojoj je ivio Pierre
, jedan drugog izazivaju na dvoboj, poteu duga lakirana ravnala iz [ f i medu kan
tama za otpatke uputaju se u estoke dvoboje od kojih su im jo dugo ostajali oiljci n
a prstima3. U to se vrijeme nisu ni mogli susresti s nekim drugim knjigama jer j
e u njihovoj etvrti malo tko itao, a sami su mogli kupiti, i to samo s vremena na
vrijeme, samo popularne knjige koje su se povlaile po tezgama prodavaa novina.
No, otprilike u vrijeme kad su poeli pohaati licej, otvorena je u etvrti gradska kn
jinica, na pola puta izmeu ulice u kojoj je ivio Jacques i breuljka gdje su poinjale
otmjenije etvrti s vilama okruenim malim vrtovima, punim miomirisnih biljaka koje
su bujale na tim vlanim i vruim padinama Alira. Te su vile okruivale perivoj zavoda
Saint-Odile, crkvenog internata za djevojke. Upravo su u toj etvrti, tako blizu i
tako daleko od njihove, Jacques i Pierre otkrili svoje najdublje emocije (jo nij
e vrijeme da se o njima govori, ali e o njima biti govora itd.) Granica izmeu dvaj
u svjetova (jednog pranjavog i bez drvea, u kojem su sav prostor zauzimali njegovi
stanovnici i kamen u kojem su ivjeli, drugi u kojem su cvijee i drvee nudili svu o
vozemaljsku rasko) bio je prilino iroko etalite s velianstvenim platanama na oba
1 Jedna neitka rije.
a Ustvari su se tukli da odlue tko e biti d'Artagnan ili Passepoil. Nitko nije hti
o biti Aramis, Athos ili u krajnjem sluaju Porthos.
198
plonika. S jedne njegove strane nizale su se vile, a s druge male jeftine stamben
e zgrade. Gradska knjinica nalazila se na toj drugoj strani.
Bila je otvorena tri dana u tjednu, od kojih etvrtkom, naveer poslije radnog vreme
na i cijelo jutro. Jedna mlada nastavnica, prilino nezahvalne vanjtine, koja je do
brovoljno poklanjala nekoliko sati svog vremena knjinici, sjedila je za prilino iro
kim stolom od svijetla drva i izdavala knjige. Prostorija je bila pravokutna, zi
dovi potpuno prekriveni policama od svijetla drva i knjigama uvezanim u crno pla
tno. Tu je bio i stoli s nekoliko stolica za one koji su htjeli na brzinu pogleda
ti neto u rjeniku, jer tu su se knjige samo posuivale, i abecedna kartoteka kojom s
e ni Jacques ni Pierre nisu nikad sluili, njihova se metoda sastojala u tome da eu
uz police, izaberu knjigu prema njezinu naslovu, rjee prema autoru, da zapamte nj
ezin broj i upiu ga na plavi karton koji je trebalo ispuniti da bi se dobila eljen
a knjiga. Da bi se steklo pravo na posuivanje knjiga trebalo je predoiti uplatnicu
od stanarine i uplatiti minimalnu lanarinu. Nakon toga biste dobili lansku iskazn
icu, a posuene knjige upisivale su se istovremeno u iskaznicu i u knjigu koju je
drala mlada knjiniarka.
U knjinici je bilo ponajvie romana, no mnogi su bili zabranjeni mlaima od petnaest
godina i stajali su posebno. Stoga iskljuivo intuitivna metoda dvoje djece nije d
ostajala da se izaberu najbolje od preostalih knjiga. No, sluaj ipak ne teti uvije
k kulturi, pa su tako dva halapljivca, prodirui sve na to su naili, uz ono najgore g
utali i ono najbolje, ne trudei se, uostalom, da bilo to zapamte, i pamtila su doi
sta samo ono neobino i jako uzbuenje koje je tjednima, mjesecima i godinama potica
lo i pothranjivalo u njima cijeli jedan svijet slika i uspomena, nespojiv sa stv
arnou u kojoj su svakodnevno ivjeli, ali nita manje stvaran za tu
199
strastvenu djecu koja su ivjela svoje snove s istom onom estinom s kojom su ivjela i
vot*.
Sadraj tih knjiga bio je ustvari prilino nevaan. Vano je bilo ono to bi osjetili ulaz
ei u knjinicu, gdje nisu vidjeli zidove s crnim knjigama nego prostor s mnogim obz
orjima koji ih je, ve na samom pragu oteo skuenom ivotu njihove etvrti. Onda bi doao
trenutak kada bi, svaki s dvije knjige na koje su imali pravo, vrsto pritisnute l
aktovima o bok, hodali u taj sat ve mranim etalitem, drobei pod nogama plodove veliki
h platana i zamiljali uitke koje e im donijeti njihove knjige, ve ih unaprijed uspor
eivali s onima od prethodnog tjedna, sve dok ne bi stigli do glavne ulice gdje bi
ih pod slabim svjetlom uline svjetiljke otvorili ne bi li uhvatili koju reenicu (
na primjer: bio je neobino snaan) koja bi potakla njihovu radosnu i nezasitnu nadu.
Brzo bi se rastali i pohitali prema blagovaonici da poloe knjigu na votano platno,
pod svjetlost petrolejske svjetiljke. Jaki miris ljepila dizao se iz grubog uve
za koji im je grebao prste.
Sam nain na koji je bila tiskana knjiga govorio je itatelju kakav e uitak iz nje izv
ui. R i J. nisu voljeli veliki slog sa irokim marginama u kojima su uivali istanani
pisci i itai, nego stranice pune sitnih slova to su tekle u zbijenim redovima, do v
rha ispunjene rijeima i reenicama, poput onih ogromnih seljakih tanjura iz kojih moe
te jesti mnogo i dugo a da ih nikad ne ispraznite i koji jedini mogu namiriti ne
ke velike apetite. Nisu marili za istananost, oni nisu znali nita, a htjeli su saz
nati sve. Bilo je nevano je li knjiga loe napisana, a kompozicija romana nezgrapna
, ako je bila razumljiva i puna uzbudljivog ivota; te su knjige, i samo one, bile
graa za njihove snove, nad kojima su onda snivali dubokim snom.
a Stranice iz rijenika Quillet, miris tabli. b Gospoice, je li dobar Jack London?
200
Svaka je knjiga, osim toga, imala poseban miris, ovisno o papiru na kojem je bil
a tiskana, blag i nenametljiv miris u svakom sluaju, no tako osobit da je J. zatv
orenih oiju mogao razlikovati biblioteku Nel-son od tekuih izdanja koja je tiskao
Fasquelle. Svaki od tih mirisa, jo prije negoli je zapoeo s itanjem, prenosio je Ja
cquesa u jedan drugi svijet pun ve [ispunjenih] obeanja koji je zaas zasjenio prost
oriju u kojoj je sjedio, izbrisao i samu etvrt i njezine zvuke, grad i cijeli svi
jet koji e posve ieznuti im se s pohlepom i arom baci na itanje koje e ga dovesti u s
nje takva pijanstva iz kojeg ga nee moi trgnuti ni opetovane naredbea. Jacques, po
trei put ti kaem, postavi stol. Napokon bi postavio stol, prazna i odsutna, pomalo
smetena pogleda, kao opijena tivom, pa se vratio knjizi kao da se od nije ni odva
jao. Jacques, jedi, i on bi jeo posluenu hranu koja mu se unato svojoj gustoi inila ma
nje stvarnom i manje vrstom od one koju je nalazio u knjigama, potom bi raspremio
stol i ponovno uzeo knjigu. Ponekad bi mu prila majka prije nego to bi sjela u sv
oj kut. To je biblioteka, rekla bi. Loe je izgovarala tu rije koju je ula samo iz sin
ovih usta i koja joj nije nita znaila, ali raspoznavala je korice knjigab. Da, rekao
bi Jacques ne podiui glavu. Catherine Cormerv tada bi se nagnula preko njegova ra
mena. Promatrala bi taj dvostruki pravokutnik pod svjetlom, pravilne redove crta
; i ona je udisala njihov miris, ponekad ak prelazila stranicom svojim prstima uk
oenim i smeuranim od pranja rublja, kao da je htjela bolje shvatiti to je to knjiga
, pribliiti se malo tim tajanstvenim, za nju nerazumljivim znakovima, u kojima je
njezin sin tako esto, i to satima, nalazio ivot koji joj je bio nepoznat i iz koj
eg se vraao gledajui je kao da gleda neznanku.
a proiriti.
b dali su mu napraviti (ujak Ernest) mali pisai stol od bijela drva.
201
Izobliena je ruka njeno milovala djeakovu glavu, no on nije uzvraao, a ona bi samo u
zdahnula i otila sjesti daleko od njega. Jacques, idi spavati. Baka bi ponovila svo
ju naredbu. Sutra e zakasniti. Jacques bi ustao, s knjigom pod pazuhom spremio torbu
za sutradan, te stavivi knjigu pod jastuk, usnuo tekim snom, poput pijanca.
Tako je godinama Jacquesov ivot bio neravnomjerno podijeljen izmeu dva ivota koja n
ije nikako mogao spojiti. Dvanaest sati, uz zvuke bubnja, u drutvu djece i profes
ora, zaokupljen igrama i uenjem. Dva do tri sata svakodnevnog ivota u svojem domu
u staroj etvrti, uz majku kojoj je bio doista blizak samo u snu. Iako je njegov p
rvi ivot bila zapravo ta etvrt, njegov sadanji ivot i jo vie njegova budunost bio je
cej. Tako se njegova etvrt na kraju na neki nain svela na veer, spavanje i snove. I
je li ta etvrt, uostalom, uope postojala ili je bila samo pustinja u koju se pret
vorila jedne veeri kad je djeak izgubio svijest? Pad na beton... Ma kako bilo, ni
s kim u liceju nije mogao govoriti o majci ni o svojoj obitelji. Jednako tako ni
s kim kod kue nije mogao govoriti o liceju. Nijedan kolski drug, nijedan profesor
, za svih tih godina koje su ga dijelile od mature, nije nikad doao k njemu kui. to
se pak majke i bake tie, one nisu dolazile u licej, osim jednom godinje na dodjel
u nagrada, poetkom srpnja. I tog bi dana, istina, ule na velika vrata, okruene mnotv
om sveano odjevenih roditelja i uenika. Baka bi stavila svoju haljinu i crni rubac
za sveane izlaske, Catherine Cormerv stavila bi eir ukraen smeim tilom i crnim grozd
om od voska, smeu ljetnu haljinu, i jedine cipele s malom potpeticom koje je imal
a. Jacques je nosio bijelu koulju s ovratnikom poput Dantonova i s kratkim rukavi
ma, ispoetka kratke, kasnije duge hlae, koje bi majka veer uoi briljivo izglaala, pa b
i
202
koraao izmeu dviju ena, vodio ih prema crvenom tramvaju, oko jedan sat u podne, smj
estio ih na klupu u prvim kolima, a sam stao sprijeda promatrajui kroz staklo maj
ku koja bi mu se s vremena na vrijeme osmjehivala, i koja bi za cijelo vrijeme v
onje provjeravala je li joj eir dobro namjeten, kako joj stoje natovi na arapama ili
je li na svom mjestu mala zlatna medalja s Bogorodicom to joj je na tankom laniu vi
sila o vratu. Od trga Gouvernement slijedio je komad svakodnevnog puta kojim je
dijete samo jednom godinje prolazilo u drutvu dviju ena, ulicom Bab--Azoun. Jacques
je udisao majin losion (Lampero) kojim se majka obilno zalila za tu priliku, bak
a je koraala uspravno i ponosno, korei ker kad se ova alila na noge (Tako ti i treba
kad u svojim godinama kupuje premale cipele.) dok im je }acques neumorno pokazivao
duane i trgovce koji su postali vanim dijelom njegova ivota. Sveana vrata liceja ve
su bila otvorena, zelenilo u loncima ukraavalo je od vrha do dna monumentalno stu
bite kojim su se ve poeli uspinjati prvi roditelji i uenici, kao i Cormervevi koji s
u, razumije se, doli puno prerano, kao to to uvijek ini sirotinja koja ima malo drut
venih obveza i malo zadovoljstava, i koja se uvijek boji da nee stii na vrijeme8.
Potom bi stigli do dvorita za starije ake, prekrivenog redovima stolaca iznajmljen
ih iz agencije za plesove i koncerte, gdje je u dnu, ispod velikog sata, po cije
loj irini bio podignut podij prekriven stolcima i naslonjaima, i on ukraen svom sil
om lonanica. Dvorite se malo-pomalo ispunjavalo svijetlim haljinama, ene su naime b
ile u veini. Oni koji su stigli prvi zauzeli su mjesta u sjeni, ispod drvea. Ostal
i su se hladili arapskim lepezama od tanke pletene
^fc
a a oni koje je sudbina zakinula ne mogu a da se ne osjeaju na neki nain odgovorni
ma za to pa im se ini da tu sveopu krivicu ne treba jo poveavati malim propustima...
203
slame obrubljenima crvenim vunenim jabuicama. Iznad prisutnih, plavetnilo neba se
zgunjavalo i od vruine to ga je prila postajalo sve tvrim.
U dva sata, vojna glazba, nevidljiva na gornjoj galeriji, zasvirala je Marseljez
u, svi bi prisutni ustali, a u dvorite bi uli profesori s etvrerouglatim tokama i d
ugim togama od etamina koji je mijenjao boje ovisno o njihovim specijalnostima,
predvoeni ravnateljem i jednim predstavnikom vlasti (uglavnom visokim vladinim dun
osnikom). Zvui naredne vojnike koranice popratili bi smjetanje profesora, i odmah po
tom rije bi uzeo predstavnik vlasti i iznio svoje miljenje o Francuskoj openito i o
obrazovanju napose. Catherine Cormerv je sluala iako nije nita ula, ali nikad nije
pokazivala nestrpljenje ili dosadu. Baka je ula, ali nije ba mnogo razumjela. Dobr
o govori, rekla bi keri, koja bi kimala s odobravanjem. To bi ohrabrilo baku da se
okrene svom susjedu ili susjedi s lijeve strane, nasmijei se i kimanjem glave po
tvrdi to je upravo izrekla. Prve je godine Jacques primijetio da jedino njegova b
aka nosi rubac kakav su nosile stare panjolke, i bi mu neugodno. Taj ga ustvari l
ani sram nije nikad napustio; pokuao je srameljivo baki govoriti o eiru, a kad mu je
odgovorila da nema novaca na bacanje i da je uostalom rubac grije za uha, shvati
o je da se tu ne da nita uiniti. No, kad bi se baka poela obraati svojim susjedima z
a vrijeme dodjele nagrada, osjetio je kako se vraki crveni. Nakon predstavnika vl
asti, ustao bi najmlai profesor, uglavnom tek stigao te godine iz metropole, koji
je po tradiciji morao odrati sveani govor. Govor je obino trajao izmeu pola i jedno
g sata, a mladi sveuilitarac ne bi propustio priliku da ga naika aluzijama iz kultur
e i humanistikim finesama potpuno nerazumljivima tom alirskom opinstvu. Kako je osi
m toga bilo veoma vrue, pozornost bi opadala, a lepeze mahale
204
sve bre. ak bi i baka pokazivala da joj je dosta, gledajui uokolo. Jedino je Cather
ine Cormerv, paljiva, podnosila, ne trepnuvi, tu kiu uenosti i mudrosti to je padala*
po njoj bez prestanka. Jacques se pak gnje-zdio na stolici, traio pogledom Pierr
ea i ostale drugove, slao im kojekakve znakove i uputao se u dugi razgovor grimas
ama. Dugi pljesak na kraju bi zahvalio govorniku to je zavrio, i tada je poelo proz
ivanje nagraenih. Poinjalo se s viim razredima, pa je tako prvih godina dvjema enama
prijepodne prolo u ekanju na doe na red Jacquesov razred. Samo su najvie nagrade po
zdravljane fanfarama nevidljive glazbe. Nagraeni uenici, sve mlai i mlai, ustajali b
i, proli dvoritem, popeli se na podij, prihvatili stisak ruke, ukraen lijepim rijeim
a, predstavnika vlasti, zatim ravnatelja, koji bi im predao sveanj knjiga (to ga j
e ovome prethodno dodao sveuilini pod-vornik popevi se prije nagraenog uenika s mjest
a ispod podija gdje su stajale kutije na kotaiima pune knjiga). Zatim bi nagraeni ue
nik siao s podija praen glazbom i pljeskom, s knjigama pod rukom, ozaren, traei pogl
edom sretne roditelje koji su brisali suze. Nebo je sad ve bilo manje plavo, ponet
o od njegove vruine isparilo je kroz nevidljivu pukotinu negdje iznad mora. Nagrae
ni uenici penjali su se i silazili, fanfare su se smjenjivale, dvorite se malo--po
malo praznilo, nebo se ve poinjalo zelenjeti, i doao je red na Jacquesov razred. im
je izgovoreno ime njegova razreda, prestao bi se kreveljiti i uozbiljio se. Kad
bi prozvali njegovo ime, ustao bi, a u glavi bi mu zujalo. Jedva bi uo iza sebe m
ajku, koja nije nita ula, kako kae baki: Rekao je Cormerv? Da, odvratila bi baka rume
od uzbuenja. Betonirano dvorite kojim je trebao proi, podij, prsluk predstavnika
klizila
205
vlasti s lancem od depnog sata, dobroudan osmijeh ravnateljev, poneki prijateljski
pogled nekog od njegovih profesora izgubljenog u mnotvu na podiju, zatim povrtat
ak, uz glazbu, dvjema enama koje su ve stajale u prolazu, majka koja ga je gledala
s nekom zauenom radou, a on joj je dao na uvanje debeli popis nagraenih, baka koja je
pogledom pozivala susjede za svjedoke, sve se odvijalo prebrzo nakon beskrajnog
poslijepodneva i Jacques je jedva ekao da se nae kod kue i pogleda knjige koje je
dobioa.
Vraali bi se obino s Pierreom i njegovom majkom13, dok bi baka u tiini usporeivala v
isinu dviju hrpa knjiga. Kod kue bi Jacques najprije uzeo popis nagraenih i na maji
n zahtjev napravio uha stranicama na kojima se spominjalo njegovo ime, kako bi i
h mogla pokazati susjedima i rodbini. Onda bi napravio inventuru svog blaga. I n
e bi jo ni zavrio, a majka je ve svuena, u papuama, zakopavala svoju platnenu kutu i p
ovukavi svoj stolac sjela do prozora. Smjekala mu se: Dobro si radio, govorila bi mu
i gledajui ga kimala glavom. I on je nju gledao, ekao je, nije znao to, a ona se o
krenula prema ulici, i zauzela svoj uobiajeni poloaj, daleko od gimnazije, koju e p
onovno vidjeti tek za godinu dana, dok je tama preplavljivala sobu i ve se palile
prve svjetiljke na ulici* kojom su sad prolazili samo etai bez lica.
I majka bi se u tom trenutku zauvijek oprostila od liceja koji je jedva i vidjel
a, a Jacques se iznenada ponovno naao u obitelji i etvrti iz koje nije izlazio.
a Les travailleurs de la mer
b Ona nije vdjela licej i nije znala nita o njegovu iivotu u njemu. Prisustvovala
je jednoj priredbi za roditelje. Ali licej nije bilo to, licej to je bilo...
* plonicima
206
kolski praznici takoer su Jacquesa vraali obitelji, barem prvih godina. Nitko od nj
ih nije iao na dopust, mukarci su radili bez odmora, tijekom cijele godine. Samo b
i im nesree na radu, kad su bili zaposleni u poduzeu koje ih je osiguralo od takve
vrste rizika, donijelo malo slobodna vremena, koje bi proveli u bolnici ili pod
lijenikim nadzorom. Ujak Ernest, na primjer, u jednom se trenutku kad se osjeao sa
svim iscrpljenim, stavio na teret osiguranja, namjerno si otrgnuvi strugom komad me
sa s dlana. Sto se pak ena tie, i Catherine Cormerv, one se radile bez prestanka,
jednostavno stoga to je odmor za sve njih znaio skromnije obroke. Nezaposlenost, z
a koju nije postojalo nikakvo osiguranje, bila je zlo kojega su se najvie bojali.
To objanjava zato su ti radnici, u Pierreovoj i u Jacquesovoj obitelji, koji su u
svakodnevnom ivotu bili najtolerantniji ljudi na svijetu, bili tako ksenofobini k
ad se radilo o poslu, i optuivali naizmjence Talijane, panjolce, idove, Arape i na
kraju cijeli svijet da im kradu posao - stajalite zacijelo zbunjujue za one intele
ktualce koji zastupaju teoriju o proletarijatu, a ipak tako ljudsko i razumljivo
. Ti neoekivani nacionalisti nisu onim drugim nacionalistima osporavali pravo da
vladaju svijetom, imaju novaca ili slobodna vremena, nego pravo da slue. Rad u to
j etrvti nije bio vrlina, nego nunost, koja vas je, omoguujui vam da preivite, vodila
u smrt.
U svakom sluaju, ma kako vrue bilo alirsko ljeto, dok su pretrpani brodovi odvozili
dravne slubenike i dobro stojee ljude na oporavak na dobar francuski zrak (a oni koj
i su se vraali bili su puni bajoslovnih i nevjerojatnih pria o plodnim poljima bog
atima vodom usred kolovoza), siromane etvrti nastavljale su ivjeti nepromijenjenim i
votom, i
207
umjesto da se napola isprazne, poput etvrti u sreditu grada, inilo se da su jo napuen
ije jer se na ulice slilo mnotvo djeurlijea.
Za Pierrea i Jacquesa, koji su lutali suhim ulicama u probuenim pagericama, istroen
im hlaama i pamunoj majici s okruglim izrezom oko vrata, praznici su znaili prije s
vega vruinu. Posljednje su kie pale jo u travnju ili najkasnije svibnju. Tijekom tj
edana i mjeseci, sve stalnije i sve jae sunce, posuilo je, isuilo i napokon sprilo z
idove, smrvilo buku, kamenje i crijepove u sitnu prainu koju su vjetrovi raznosili
uokolo, prekrivajui njome ulice, izloge duana i lie sveg drvea. Cijela bi se etvrt ta
da, u srpnju, pretvorila u svojevrsni sivo-uti*3 labirint, danju posve pust i sa
svim rebrenicama svih kua brino zatvorenima, nad kojim je vladalo okrutno sunce, o
barajui pse i make na pragovima kua, prisiljavajui iva bia da se uljaju uz zidove kak
bi mu umak-la. U kolovozu bi sunce nestalo iza debele kuine neba sivog od sparine
, tekog i vlanog, s kojeg se sputala difuzna bjelkasta svjetlost, zamorna za oi, koj
a bi na ulicama izbrisala i posljednje tragove boja. U ba-varskoj radionici, ekii s
u odjekivali mlitavije, a radnici povremeno prekidali posao da bi glavu i gole g
rudi oblivene znojem stavili pod mlaz svjee vode iz pumpec. U stanovima su boce s
vodom, i one, malo-brojnije, s vinom, bile omotane vlanim krpama. Jac-quesova ba
ka hodala je zamraenim sobama bosonoga, odjevena samo u laganu koulju, maui mehaniki
slamnatom lepezom, radila ujutro, u vrijeme podnevna poinka odvlaila Jacquesa sa s
obom u krevet, i ekala prvu veernju svjeinu da nastavi s
a prije toga igrake vrtuljak korisni darovi.
b rie
c Sablettes? i druge ljetne zabave.
208
poslom. Tjednima su se ljeto i njegovi sunjevi tako povlaili pod tekim, vlanim i arki
m nebom, sve dok ne bi zaboravili i samo sjeanje na zimske svjeine i zimske vode*,
kao da svijet nije nikad upoznao vjetar, ni snijeg, ni ugodne kie, i kao da je o
d stvaranja svijeta pa sve do ovoga rujanskog dana postojao samo taj golemi suhi
mineral s izdubljenim pregrijanim hodnicima kojima su se sporo, smeteno i ukoena
pogleda kretala pranjava i znojna bia. A onda bi se odjednom, zgreno nad samim sob
om do krajnje napetosti, nebo otvorilo. Prva rujanska kia, jaka i obilna, preplav
ila bi grad. Sve bi ulice u etvrti zablistale, zajedno sa sjajnim fikusovim liem, e
lekrinim icama i tramvajskim tranicama. Preko breuljaka koji su nadvisivali grad, mi
ris mokre zemlje dolazio je s udaljenih polja, donosei zatoenicima ljeta poruku o
prostoru i slobodi. Djeca bi pohitala na ulice, trala pod kiom u svojoj laganoj od
jei i sretno gacala po nabujalim potocima na ulici, hvatala se u kolo u velikim l
okvama vode, drei se za ramena, ozarenih lica, podignutih prema kii koja nije prest
ajala, gazila u ritmu blatnu kau da bi iz nje iscijedila prljavu vodu opojniju od
vina.
Oh da, vruina je bila nesnosna, i esto je izlu-avila ljude koji su postajali iz dan
a u dan sve nervoznijima, ali nisu imali snage reagirati, vikati, psovati ili ud
arati, a nervoza se nagomilavala poput vruine, sve dok ne bi, u rioj i tunoj etvrti,
ovdje-ondje, iznenada eksplodirala - kao onog dana, u ulici Lyon, gotovo na rub
u arapske etvrti nazvane Marabout, oko groblja isklesanog u crvenoj glini breuljka
, kad je Jacques vidio kako iz pranjava lokala maurskog frizera izlazi Arapin, od
jeven u plavo i obrijane glave, koji je uinio nekoliko koraka plonikom ispred djet
eta, udno se drei, tijela nagnuta prema naprijed, a glave zabaene
kie
i
209
unatrag mnogo vie nego to se inilo moguim. Frizer, koji je brijui ga poludio, jednim
je potezom svoje dugake britve prerezao ponueni mu vrat, a ovaj je pod neujnom otric
om osjetio samo krv koja ga je guila, i izaao je, trei poput napola zaklane patke, d
ok je frizer, koga su muterije odmah svladale, mahnitao - ba kao i sama vruina tih
beskrajnih dana.
Voda to se izlijevala iz nebeskih vodopada, nemilosrdno je prala drvee, krovove i
ulice od ljetne praine. Tako blatnjava, brzo bi napunila odvodne kanale, divljaki
glogotala u otvorima kanalizacije, a kanalizaciju gotovo svake godine zaepila i r
azlila se kolnikom, pa ikljala pred prolaskom automobila i tramvaja, pretvarajui s
e u dva ukasta iroka krila. I samo je more na plai i u luci postajalo blatnjavo. A o
nda bi se pod prvim suncem stale puiti kue i ulice, cio grad. Postojala je mogunost
da se vruine vrate, ali ne vie tako teke, nebo bi postalo otvorenije, disanje olaka
no, a iza debelog sloja sunca, treperenje zraka, obeanje kie, nagovjetali su dolaza
k jeseni i poetak kolske godinea. Ljeto je predugo, govorila je baka koja bi s istim
uzdahom olakanja doekivala jesenske kie i }acquesov odlazak u kolu, jer je njegovo
lijeno razvlaenje za tih dana ege po sobama sa zatvorenim rebrenicama, samo poveava
lo njezinu nervozu.
Ona uostalom nije nikako mogla razumjeti zato je jedno razdoblje u godini posebno
odreeno za besposliarenje. Ja nisam nikad imala praznike, govorila je, i to je bila
istina, ona nije upoznala ni kolu ni trenutke dokolice, radila je od djetinjstva
i to bez prestanka. Pristala je da radi nekog vieg cilja njezin unuk nekoliko go
dina ne donosi novac u kuu. Ali, ve je od prvog dana gunala zbog ta tri izgubljena
mjeseca, te
a u liceju - pretplatnika karta - obnavljanje svakog mjeseca - zadovoljstvo da moe
odgovoriti: Pretplaen, i slavodobitna provjera.
210
I
kad je Jacques upisao trei razred zakljuila je da je red da mu za vrijeme praznika
nade neki posao. Ovog e ljeta raditi, rekla mu je kad je zavrila kolska godina, i do
jeti neto novca u kuu. Ne moe tako ba nita ne raditia. }acques je, dodue, smatrao da
a sasvim dovoljno posla, izmeu kupanja, izleta na Koubu, sporta, tumaranja ulicam
a Belcourta, itanja ilustriranih albuma, popularnih romana, Almanaha Vermont ili
neiscrpnog kataloga tvornice oruja u Saint-Etienneub. Ne raunajui odlazak u kupovin
u za obitelj i male kuanske poslove koje bi mu baka namijenila. Ali upravo je sve
to za nju znailo nita ne raditi, jer djeak niti je donosio novac u kuu niti je radi
o kao za vrijeme kolske godine, ta je situacija bez pokria zna nju sjala sjajem sv
ih ognjeva pakla. Najjednostavnije je dakle bilo nai mu posao.
To, meutim, i nije bilo tako jednostavno. U malim oglasima po novinama traili su,
istina, trgovake pomonike ili trgovake putnike. A gospoa Bertaut, mljekarica iji je d
uan, to je mirisao po maslacu (neobian miris za nosnice i nepce naviklo na ulje), b
io odmah pored firizeraja, davala ih je baki na itanje. No, poslodavci su uvijek
zahtijevali da kandidat ima najmanje petnaest godina, a bilo je teko bezono ne lag
ati govorei o Jacquesovim godinama jer on ni za svojih trinaest godina nije bio v
isok. S druge strane, oni su uvijek sanjali o slubenicima koji e kod njih graditi
karijeru. Prvi kojima ga je baka (uparaena kao i uvijek u vanim prilikama) predsta
vila Jacquesa smatrali su da je premlad ili pak jednostavno nisu htjeli zaposlit
i nekoga na dva mjeseca. Ne preostaje drugo nego rei da e ostati, rekla je baka. Ali t
o nije istina. Nije vano. Povjerovat e. No Jacques nije to htio rei, i ustvari nije ga
uope zabrinjavalo
a upletanje majke - Umorit e se. b itanje prije? gronjogradske etvrti?
211
hoe li mu povjerovati ili nee. Jednostavno je osjeao da e mu ta la zapeti u grlu. Raz
umije se da je kod kue esto lagao, da bi izbjegao kazni, domogao se 2 franka, i mn
ogo ee iz zadovoljstva da govori i da se hvali. No, dok mu se laganje kod kue inilo p
osve malim grijehom, laganje stranim ljudima shvaao je kao smrtni grijeh. Nejasno
je osjeao da ljudima koje volimo ne laemo u bitnim stvarima, jednostavno stoga to
ne bismo vie mogli ivjeti uz njih ni voljeti ih. Poslodavci su o njemu mogli znati
samo ono to im se reklo, to e rei da o njemu ne bi znali zapravo nita, la bi dakle b
ila potpuna. Hajdemo, rekla je baka veui maramu, jednog dana kad ju je gospoda Berta
ut upozorila da velika eljeznarija u Aghi trai mlada trgovakog pomonika. eljeznarija
se nalazila na jednom od uspona koji vode prema sreditu grada; srpanjsko sunce pa
lilo ga je i izvlailo iz kolnika miris urina i katrana. U prizemlju je bio uzak i
veoma dubok duan, po duini podijeljen na dva dijela tezgom prekrivenom uzorcima el
jezne robe i lokota, dok su zidovi bili veim dijelom obloeni ladicama s tajanstven
im naljepnicama. Desno od ulaza, nad tezgom se dizala reetka od kovana eljeza i tu
je bila smjetena blagajna. Prezrela gospoda zamiljena lica koja je stajala iza ree
tke pozvala je baku da se popne do kancelarija na prvom katu. Drvene stube, u dn
u duana, doista su vodile do kancelarije rasporeene i usmjerene kao i duan, u kojem
je pet ili est inovnika, mukaraca i ena, sjedilo oko stola na sredini. Sa strane su
jedna vrata vodila u direktorovu sobu.
Gazda je bio samo u koulji i raskopana okovrat-nika, u svom pregrijanom uredua. Ma
li prozor, iza njegovih leda, gledao je na dvorite do kojeg nije dopiralo sunce,
iako su bila dva sata poslije podne. Bio je nizak i debeo, drao je palce zadjenut
e u iroke
gornje dugme na koulji, ovratnik koji se skida.
212
svijetlo-plave naramenice i teko disao. Nije se dobro razaznavalo lice iz kojeg j
e izlazio dubok i zadihan glas koji je baki ponudio da sjedne. Jacques je udisao
miris eljeza koji se osjeao u cijeloj kui. Gazdina nepominost slutila mu je na nepo
vjerljivost, pa su mu se noge stale tresti pri pomisli na lai koje e morati izgovo
riti pred tim monim i stranim ovjekom. Baka se, meutim, nije nimalo tresla. Jacques e
uskoro navriti patnaest godina, vrijeme mu je da se zaposli i to bez odlaganja.
Gazdi ba nije izgledao kao da mu je petnaest godina, ali ako je inteligentan... i
kad smo ve kod toga, ima li svjedodbu o zavrenoj srednjoj koli? Ne, ali ima stipend
iju. Kakvu stipendiju? Za licej. U liceju je, znai? U kojem razredu? Treem. I odlui
o je napustiti licej? Gazda je postao jo nepominiji, njegovo se lice sad moglo bol
je vidjeti, njegove su okrugle i mlijene oi etale od bake do djeteta. Jacques je od
tog pogledao zadrhtao. Da, rekla je baka. Presiromani smo. Gazda je postao neto oput
iji. teta, rekao je, budui da je darovit. Ali ovjek moe dobro zaraditi i u trgovini.
dobra zarada poinjala je, istina, skromno. Jacques e zaraivati 150 franaka mjeseno z
a osam-satno radno vrijeme. Moe poeti ve sutra. Vidi, rekla mu je baka. Povjerovao na
je. Ali kad odem, kako u mu objasniti? Prepusti to meni. Dobro, odgovorilo je dijete
dajui se. Gledao je nebo iznad njihovih glava i mislio na miris eljeza, na kancela
riju punu sjena, na to kako e morati rano ustajati i kako su praznici, tek to su p
oeli, ve bili zavreni.
Dvije godine zaredom Jacques je preko ljeta radio. Najprije u eljeznariji, zatim
kod nekog pomorskog posrednika. Svaki je put sa strahovanjem doekivao 15. kolovoz
a, datum kad je trebalo dati otkaz1.
Autor je ovaj odlomak zaokruio perom
213
Praznici su doista bili gotovi, iako je ljeto bilo isto kao i prije, sa svojom eg
om i svojom dosadom. No izgubilo je ono to ga je nekad inilo drukijim, svoje nebo,
prostore, graju. Jacques nije vie provodio dane u uarenoj etvrti siromatva, nego u s
reditu grada, gdje je sirotinjsku buku zamijenio bogati cement od kojeg su kue popr
imale sivu boju, otmjeniju, ali i tuniju. Od osam sati, kad bi Jacques uao u duan k
oji je mirisao po eljezu i po hladovini, u njemu bi se ugasila neko svjetlo, nebo
bi nestalo. Pozdravio bi blagajnicu i popeo se do prostranog i loe osvijetljenog
ureda na prvom katu. Za njega nije bilo mjesta za stolom u sredini. Stari knjig
ovoa, s brkovima utim od cigareta koje je savijao i puio po cijeli dan, pomoni knjig
ovoa, ovjek od tridesetak godina napola elav, bikovska trupa i lica, dva mlaa trgovak
a pomonika, od kojih je jedan, mrav, tamnokos, miiav, lijepa i pravilna profila dola
zio uvijek u mokroj koulji priljubljenoj uz tijelo, irei oko sebe ugodan miris po m
oru jer bi se svakog jutra prije nego to bi se na cijeli dan zakopao u uredske pr
ostorije okupao u luci, a drugi, debeli aljivija koji nije mogao obuzdati svoju ve
selu ud, i na kraju, gospoda Raslin, glavna tajnica, malo konjasta izgleda, ali u
godna za oi u svojim uvijek ruiastim haljinama od fina ili gruba platna, koja je sv
ima upuivala svoj strogi pogled, bili su dostatni da sa svojim dosjeima, raunskim
knjigama i pisaim strojem zauzmu cijeli stol. Jacques je stoga sjedio na stolcu d
esno od vrata to su vodila u direktorovu sobu i ekao da mu daju posla, a najee se rad
ilo o razvrstavanju rauna ili trgovakih pisama u kartoteku koja je uokvirivala pro
zor, i iz koje je u poetku volio izvlaiti separatore na poteg, prevrtati ih i udis
ati njihov miris, sve dok se taj miris na papir i ljepilo, ispoetka tako ugodan,
nije na kraju pretvorio u miris same dosade, ili bi mu pak dali da jo jednom
214
provjeri neki dugi zbroj, to bi radio na koljenima sjedei na stolcu, ili bi ga pom
oni knjigovoa pozvao da s njim kolacionira niz brojki te bi, stojeki, marljivo oznaava
o brojke koje bi ovaj nabrajao sumornim i priguenim glasom da ne bi ometao kolege
. Kroz prozor se mogla vidjeti ulica i zgrade preko puta, ali nikad nebo. Poneka
d bi, ali to nije bilo ba esto, poslali }acquesa po uredski pribor u papirnicu odm
ah do duana ili na potu s nekom hitnom poiljkom. Glavna pota nalazila se dvjesta met
ara dalje na irokom etalitu koje se penjalo od luke prema vrhu breuljka na kojem je
sagraen grad. Na tom je etalitu Jacques opet naao prostranstvo i svjetlost. Sama pota
, smjetena u golemoj okrugloj graevini s kupolom dobivala je dnevnu svjetlost kroz
troja velika vrata i kroz prostranu kupolua. No, Jacquesa su, naalost, slali s p
ismima na potu najee iza radnog vremena, i to je onda bila jo jedna muka vie jer je tr
ebalo trati, dan je u taj sat ve poinjao blijedjeti, prema poti krcatoj ljudima, ekat
i u redu pred alterima, a ekanje bi samo produljilo njegovo radno vrijeme. Dugo lj
eto za Jacquesa se ustvari svodilo na tmurne dane bez sjaja provedene u beznaajni
m obavezama. Ne moe nita ne raditi, govorila je baka. No, upravo je u tom uredu Jacqu
es imao dojam da nita ne radi. Nije odbijao rad, iako mu nita nije moglo zamijenit
i more i igre na Khoubi. Ali pravi rad za njega je bio, na primjer, onaj u bavari
ji, dugotrajan napor miia, niz spretnih i preciznih kretnji vrstih i okretnih ruku,
i na kraju bi se pojavio rezultat tvog truda: nova bava, pomno izraena, bez ijedn
e pukotine, koju je radnik mogao promatrati.
No taj uredski posao niti je odakle dolazio niti je neemu vodio. Prodavati i kupo
vati, sve se vrtilo oko
potanski poslovi?
215
tih neznatnih i neopipljivih radnji. Iako je do tada ivio u siromatvu, Jacques je
tek u tom uredu otkrio pravu bijedu i plakao za izgubljenom svjetlou. Njegovi kole
ge nisu bili krivi za taj osjeaj guenja. Bili su s njim ljubazni, nisu mu nita grub
o nareivali, ak bi mu se i stroga gospoa Raslin ponekad nasmijeila. Malo su meusobno
govorili, i to s onom mjeavinom vesele srdanosti i ravnodunosti svojstvene Alirci-ma
. Kad bi gazda stigao ujutro, etvrt sata poslije njih, ili kad bi izaao iz svog ur
eda da izda neku zapovijed ili da provjeri neki raun, (kod ozbiljnih stvari, pozv
ao bi starog knjigovou ili odgovornog slubenika u svoj ured), njihovi bi karakteri
vie doli do izraaja, kao da su se ti mukarci i te ene mogli odrediti samo u odnosu p
rema moi, stari raunovoa neljubazan i samosvojan, gospoa Raslin izgubljena u svom st
rogom snu, a pomoni knjigovoa naprotiv savreno ponizan. No, ostali dio dana, zatvor
ili bi se u svoju ljusku, i Jacques bi na svom stolcu ekao zapovijed koja e mu prui
ti priliku za to smijeno troenje koje je njegova baka nazivala radoma.
Kad vie ne bi mogao izdrati, kipei doslovce na stolcu, siao bi u dvorite iza duana i o
samio se u zahodima-uavcima betonskih zidova, krto osvijetljenima, u kojima je vlad
ao opor zadah mokrae. Tu bi u tami zatvorio oi i, udiui dobro poznat miris, sanjario
. Neto se mrano, neto slijepo pokrenulo u njemu, na razini krvi i vrste. Pred oi su
mu dolazile noge gospoe Raslin kao onog dana kad se, ispus-tivi kutiju s gumbanicam
a tik pred njom, sagnuo da ih pokupi, pa podigavi glavu ugledao njezina razmaknut
a koljena ispod suknje i bedra u ipkastom rublju. Nikad do tada nije vidio to ena n
osi ispod suknje, i od tog iznenadnog prizora posuila su mu se
a Ljeto, satovi poslije male mature - tupo lice pred njim.
216
usta i uhvatila ga je neka gotovo luaka drhtavica. Pred njim se otvorila tajna, ko
ju, unato svim svojim iskustvima, nee nikad do kraja proniknuti.
Dva puta dnevno, u podne i u est sati, Jacques bi izjurio van, spustio se u trku
strmom ulicom i uskakao u prepune tramvaje s grozdovima putnika na nogostupima k
oji su vozili radnike [u] njihovu etvrt. Stisnuti jedni uz druge u sparini, staja
li su nijemi, i odrasli i djeca, okrenuti prema kuama koje su ih ekale, mirno se z
nojei, preputajui se ivotu podijeljenom izmeu posla bez due, dugotrajnih odlazaka i do
lazaka u neudobnim tramvajima i, konano, sna u koji bi za tren potonuli. Jacquesu
se, dok ih je ponekad naveer promatrao, stezalo srce. Do tada je poznavao samo r
asko i radosti siromatva. No ta vruina, dosada i umor otkrivali su mu njegovo prokl
etstvo, prokletstvo oajniki zaglupljujueg i beskrajno monotonog posla od kojeg dani
izgledaju predugi, a ivot prekratak.
Kod pomorskog posrednika ljeto je bilo ugodnije jer su uredi gledali na etalite Fr
ont-de-mer, i nadasve stoga to se dio posla odvijao u luci. Jacques se naime mora
o penjati na brodove svih moguih nacionalnosti koji su pristajali u Alirsku luku i
koje je posrednik, lijep starac ruiaste puti i kovrave kose, morao zastupati kod r
aznih administrativnih tijela. Brodske bi isprave Jacques odnio u ured gdje bi i
h preveli, i poslije tjedan dana on je sam morao prevesti popis robe i ponekad b
rodski tovarni list ako je bio napisan na engleskom i upuen carinskoj upravi ili
velikim uvoznim kuama koje bi preuzimale robu. Jacques je dakle morao redovito od
laziti u tgovaku luku u Aghi po te dokumente. ega je pustoila ulice to su se sputale
prema luci. Teke ograde od lijevana eljeza s jedne i druge strane bile su usijane,
bilo je nemogue na njih poloiti ruku. Na prostranim
217
dokovima sunce je ispraznilo sve osim prostora oko brodova to su upravo pristali,
bokom uz dok, i oko kojih su se uskomeali dokeri u plavim radnim hlaama s nogavic
ama zavinutim do lista, golog i preplanulog poprsja, i s vreom na glavi koja bi i
m prekrivala ramena sve do kria, na koju bi onda tovarili vree cementa, ugljena il
i pakete otrih bridova. Odlazili su i dolazili mostiem koji se sputao s broda na do
k, ili bi pak ulazili izravno u trbuh teretnog broda kroz irom otvorena vrata spr
emita, urno koraajui preko debele daske prebaene izmeu spremita i doka. Iza mirisa su
a i praine to se dizao s dokova ili mirisa pregrijanih paluba na kojima se katran
topio, a sav okov gorio, Jacques je prepoznavao osobit miris svakoga teretnog br
oda. Oni iz Norveke mirisali su na drvo, oni to su dolazili iz Dakara ili oni braz
ilski donosili su sa sobom miris kave i mirodija, njemaki su mirisali po ulju, en
gleski po eljezu. Jacques bi se popeo mostiem na brod, pokazao mornaru, koji ga ni
je razumio, posrednikovu iskaznicu. Zatim bi ga poveli uskim brodskim hodnicima
gdje je i hladovina bila vrua, do kabine asnika ili pak zapovjednika brodaa. U pro
lazu je sa zaviu gledao te male uske i gole kabine koje su sadravale bit cijeloga j
ednog ivota mukarca, i koje su mu tada postale draima od najraskonijih odaja. Ljubaz
no su ga primali jer se i sam ljubazno smjekao i zato to je volio ta lica grubih m
ueva, taj pogled koji su svi poprimili uslijed samotnikog ivota, i to im pokazivao.
Poneki bi od njih govorio poneto francuski i postavljao mu pitanja. Zatim bi se
zadovoljan vraao prema uarenom doku, usijanim eljeznim ogradama i uredskom poslu. T
a jurnjava po suncu naprosto ga je iscrpljivala, spavao je tekim snom, i mjesec k
olovoz zatekao ga je mravog i nervoznog.
Nesretni sluaj s dokerom? Pogledati novine.
218
S olakanjem je vidio kako se pribliavaju dvana-estsatni dani provedeni u liceju, a
li je istovremeno rasla u njemu nelagoda pri pomisli da e u uredu morati obznanit
i da naputa posao. Najtee je bilo sa eljeznarijom. Bio bi najvie volio kukaviki ne ot
ii na posao i poslati baku da kae bilo to. No baka je smatrala da je najjednostavni
je preskoiti sve formalnosti, bilo je dosta da ode po plau i vie se ne vrati, bez i
kakva objanjenja. Jacques, koji je smatrao sasvim prirodnim da poalje baku da gazd
a na nju srui svoj bijes, i na neki nain, istina je da je ona bila odgovorna za ci
jelu situaciju i za la u koju ga je uvukla, negodovao je meutim, ne znajui objasnit
i zato, pred tim rjeenjem; iznenada pronae uvjerljiv argument: Ali gazda e poslati ne
koga ovamo. Istina, rekla je baka. A ti e mu lijepo rei da e raditi kod ujaka. Jac
upravo kretao, sa zebnjom u dui, kad mu baka ree: Svakako najprije uzmi plau. Govori
t e poslije. Kad je dola ta veer, gazda ga je pozvao u svoju jazbinu da mu preda plau.
Evo, mali, ree mu pruajui mu omotnicu. Jacques je ve neodluno pruao ruku, kad mu se
j nasmijei. Dobro ti ide, zna. Moe rei roditeljima. I Jacques je ve progovorio i obj
ao kako vie nee dolaziti. Gazda gaje gledao sa zaprepatenjem, ruke jo uvijek ispruene
prema njemu. Zato? Sad je trebalo lagati, no la mu je zapela u grlu. Jacques je ost
ao nijem, ali s takvim izrazom oaja na licu da je ovaj shvatio. Vraa se u licej? Da,
Jacques i unato svemu strahu i oaju odjednom mu laknu i suze mu navru na oi. Gazda
bijesno ustane. Znao si to kad si doao ovamo. I tvoja baka je znala. Jacques nije
mogao ne potvrditi glavom. Povieni glasovi odjednom su ispunili prostoriju; ponij
eli su se nepoteno, a on, gazda, mrzi nepotenje. Zar ne zna da ima pravo ne isplat
iti ga, i bio bi lud kad to ne bi uinio,
219
tako je, nee mu platiti, neka doe baka k njemu, bit e primljena kako zasluuje, uosta
lom, da su mu rekli istinu moda bi ga bio zaposlio, ali ta la, ah! ne moe vie pohaati
licej, presiromani smo, a on je nasjeo. Upravo zbog toga, ree odjednom Jacques, zbunj
eno. Kako zbog toga? Zato to smo siromani, ree i zauti, a ovaj drugi, pogledavi ga,
nu polako: ...zato ste to uinili, zato ste izmislili cijelu priu? Jacques je, stisnu
tih zuba, zurio u pod. Nastade tiina, beskrajna. Zatim gazda dohvati sa stola omo
tnicu i prui mu je: Uzmi svoj novac. I odlazi, ree grubo. Neu, ree Jacques. No gazda
gurnu omotnicu u dep: Odlazi. Jacques je trao ulicom i plakao, rukama se uhvativi za
revere kaputia kako ne bi doticao novac koji ga je pekao u depu.
Lagati da bi stekao pravo na to da nema praznike, raditi daleko od ljetnog neba i
mora koje je toliko volio, i ponovno lagati da bi se mogao vratiti napornom rad
u u liceju, ta ga je nepravda nasmrt pogaala. Jer ono najstranije nisu bile te lai
koje na kraju nije uspio izgovoriti, on, uvijek spreman lagati iz zadovoljstva,
ali nesposoban za lai iz nude, nego prije svega sve one izgubljene radosti, ona pr
eputanja godinjem doba i svjetlosti koja su mu bila oduzeta, pa se godina pretvori
la u niz urnih ustajanja i sumornih dana koji bi prohujali u trenu. Morao se odrei
onog najljepeg u svom ivotu siromaha, onog nezamjenjivog bogatstva u kojem je tak
o obilato i tako pohlepno uivao, da bi zaradio koji novi s kojim se nije mogao kupi
ti ni milijunti dio tog blaga. Unato tome, znao je da to mora uiniti, ak je jedan d
io njega, u trenutku najveeg otpora, bio ponosan to je to uinio. Jer jedinu nagradu
za ta ljeta rtvovana bijednom laganju, dobio je na dan svoje prve plae, kad je, ua
vi u blagovaonicu gdje je baka gulila
220
krumpir koji je bacala u zdjelu s vodom, gdje je ujak Ernest, sjedei, trijebio bu
he strpljivom Brillantu stiui ga meu koljenima, a majka koja je upravo stigla razvez
ivala je na jednom kraju ormara za posue mali zaveljaj prljavog rublja koji su joj
dali za pranje, Jacques je priao i bez rijei poloio na stol novanicu od 100 franaka
i kovanice koje je cijelim putem kui vrsto stiskao u ruci. Baka je, takoer bez rij
ei, gurnula prema njemu kovanicu od 20 franaka i pokupila ostatak. Rukom je lagan
o udarila Catherine Cormerv po boku kako bi privukla njezinu panju i pokazala joj
novac: To je tvoj sin. Da, rekla je ova, i svojim tunim pogledom pomilovala dijete.
Ujak je kimao glavom, zadravajui Brillanta koji je pomislio da je njegovim mukama
doao kraj. Dobro, dobro, rekao je. Ti, ovjek.
Da, postao je ovjek, plaao je svoj dio duga, i pomisao da je barem malo umanjio si
romatvo te kue ispunjavala ga je onim gotovo drskim ponosom koji osjeaju ljudi kad
se ponu osjeati slobodnima i niemu podlonima. I doista, s poetkom nove kolske godine,
kad je uao u dvorite drugog razreda, nije vie bio ono izgubljeno dijete koje je, eti
ri godine ranije, u svitanje napustilo Belcourt, posrui u svojim potkovanim cipela
ma, s tjeskobom u dui pri pomisli na nepoznat svijet koji ga je oekivao, a pogled
kojim je gledao svoje drugove izgubio je poneto od svoje nevinosti. Mnogo ga je t
oga, uostalo, od tog trenutka poelo odvajati od djeteta kakvo je do tada bio. I k
ad je jednog dana, on, koji je uvijek strpljivo podnosio bakine batine kao da su
one bile neizbjean dio ivota svakog djeteta, baki istrgnuo iz ruku volujsku ilu, l
ud od estine i bijesa i spreman udariti tu sijedu glavu ije su ga svijetle i hladn
e oi izbezumljivale, tako da je baka shvatila, ustuknula i zatvorila se u svoju s
obu, oajavajui, zacijelo, to je odgojila tako
221
izopaenu djecu, ali sasvim uvjerena da vie nikad nee udariti Jacquesa, kojeg doista
vie nikad nije udarila, bilo je to stoga to je dijete doista umrlo u tom mravom i
miiavom adolescentu razbaruene kose i divljeg pogleda, koji je radio cijelog ljeta
da bi donio plau u kuu, koji je izabran za golmana kolskog tima, i koji je, tri dan
a ranije, gotovo se onesvijestivi, prvi put okusio djevojake usne.
222
Zagonetan satnom sebi
Da, da, tako je to bilo, takav je bio ivot tog djeteta, takav je bio ivot na sirom
anom otoku te etvrti, odreen golom nudom, u obitelji bogalja i neznalica, s mladom i
uzburkanom krvlju u ilama, nezasitnom glau za ivotom, neobuzdanom i lakomom inteli
gencijom, a sve to u bunilu radosti koju bi povremeno naruili prodori nepoznatog
svijeta, ostavljajui ga nekako praznog, iako bi se od njih brzo oporavljao, nasto
jei razumjeti, upoznati, usvojiti taj svijet koji nije poznavao, i napokon ga usv
ojivi jer mu je prilazio pohlepno, ne pokuavajui se uvui u njega, nego dobronamjerno
, ali ne ponizujui se, i ne gubei nikad onu svoju mirnu sigurnost, da, onu svoju s
amouvjerenost, zahvaljujui kojoj je osjeao da e uvijek postii sve to eli i da nita, n
ada, za njega nee biti nedostino na ovom svijetu i samo na ovom, pripremajui se (i
pripremljen ve ogoljelou svog djetinjstva) na to da njegovo mjesto bude svugdje, je
r nije elio nijedno mjesto, nego jedino radost, slobodna bia, snagu i sve ono dobr
o i tajanstveno to nudi ivot, a to nije mogue niti e ikad biti mogue kupiti. Pripremaj
ui se ak kroz neimatinu da bude sposoban jednog dana primiti novac, ali ga nikad ne
traiti i nikad mu ne robovati, takav kakav je bio sada, on, Jacques, etrdesetogod
injak, gospodar tolikim stvarima, a ipak tako siguran da je nevredniji od naj-bez
vrednijeg stvora, i da je u svakom sluaju nitavan u usporedbi sa svojom majkom. Da
, ivio je u igrama
223
na moru, na vjetru, na ulici, pod teretom ljeta i jakih kia kratkotrajnih zima, b
ez oca, bez ikakve naslijeene tradicije, pronaavi oca samo na godinu dana i to u pr
avom trenutku, napredujui kroz bia i stvari [ ]\, i spoznaje do kojih je dolazio i
na temelju kojih je mogao izgraditi nekakvo svoje ponaanje (posve dostatno u ono
m trenutku s obzirom na okolnosti koje su mu se nudile, nedostatno kasnije pred
zloudnim tumorom svijeta) i stvoriti svoju osobnu tradiciju.
No, je li to bilo sve, te kretnje, te igre, ta smjelost, taj zanos, obitelj, pet
rolejska svjetiljka i mrano stubite, palmino lie na vjetru, roenje i krtenje u moru, i
konano ta tmurna i mukotrpna ljeta? Bilo je sve to, oh, da, bilo je upravo tako,
no bila je tu i ona mrana strana bia, ono to se u njemu svih tih godina potajno ko
mealo poput podzemnih voda u dnu stjenovitih labirinata koje nisu nikad vidjele d
anje svjetlo, a ipak odraavaju neku priguenu svjetlost koja dolazi tko zna odakle,
isisana moda kamenim kapilarama iz uarenog sredita zemlje prema crnom zraku skrive
nih peina, gdje ljepljiva i (stlaena) flora jo uvijek pronalazi hrane da preivi tamo
gdje se svaki ivot ini nemoguim. I to slijepo gibanje u njemu, koje nije nikad pre
stalo, koje jo i sad osjea, taj crni oganj pritajen duboko u njemu poput vatre tre
seta ugaene na povrini no sa arom koji unutra i dalje tinja, premijetajui vanjske nap
ukline treseta i te nezgrapne vrtloge vegetacije, tako da gibanja kaljave povrine
odgovaraju onima movarnog treseta, a iz tog tromog i neprimjetnog talasanja jo se
i danas, dan za danom, raaju njegove najee i najstranije udnje kao i njegove pustinjs
ke tjeskobe, njegove najplodnije enje, njegove iznenadne potrebe za ogoljelou i umje
renou, kao i njegova tenja da ne bude nita, da, to tajanstveno gibanje svih tih godi
na bilo je
Jedna neitka rije.
224
usklaeno s tom nepreglednom zemljom oko njega, iji je pritisak osjetio ve kao dijet
e, s beskrajnim morem pred sobom, a iza sebe s nepreglednim prostranstvom planin
a, visoravni i pustinje koje se naziva unutranjou, a izmeu jednog i drugog stalna op
asnost o kojoj nitko nikada nije govorio jer se inila posve prirodnom, ali koju j
e Jacques nasluivao kad bi, na malom imanju Birmandreis s prostorijama vapnom obi
jeljenih svodova i zidova, teta prije spavanja obilazila sobe i provjeravala jes
u li posvuda navueni golemi zasuni na tekim kapcima od punog drva, s krajolikom u
koji se osjeao baenim poput njegova prvog stanovnika, ili prvog osvajaa, onamo gdje
je jo uvijek vladao zakon sile i gdje je pravda postojala samo zato da bi nemilo
srdno kanjavala ono to obiaji nisu mogli sprijeiti, okruen tim istovremeno privlanim i
uznemirujuim narodom, bliskim, a odvojenim, s kojim se svakodnevno druio, raala su
se i prijateljstva, ili drugarstva, ali kad bi se spustila veer, svi bi se, meuti
m, povlaili u svoje tajnovite kue u koje nitko nije imao pristupa, zabarikadirane
zajedno s njihovim enama koje se nije moglo nikad vidjeti, ili, ako ste ih i susr
eli na ulici, sa arom do pola lica i onim lijepim toplim i blagim oima iznad bijel
e tkanine, niste znali tko su, a bilo ih je toliko u etvrtima u kojima su ivjeli,
bilo ih je tako mnogo da su, mada umorni i rezignirani, samim svojim brojem pred
stavljali neku nevidljivu prijetnju koja se ponekih veeri osjeala u zraku po ulica
ma kad bi izbila tua izmeu Francuza i Arapina, isto tako kao to je mogla izbiti izm
eu dva Francuza ili dva Arapina, no ta tua nije bila primljena na isti nain, Arapi
u etvrti, u ispranim radnikim odijelima ili svojim bijednim galabijama, polako bi
prilazili, sa svih strana, ne zastajui, sve dok malo po malo sve zbijenija gomila
ne bi iz sebe izbacila, bez nasilja, samim svojim sjedinjavanjem, onih nekoliko
225
Francuza privuenih tuom, i dok se Francuz koji se tukao, uzmiui, ne bi iznenada naao
suoen sa svojim protivnikom i s mnotvom smrknutih i zagonetnih lica koja bi mu odu
zela svu hrabrost da nije odrastao u toj zemlji i da nije znao da samo hrabrost
omoguuje da se u njoj ivi, tada bi, dakle, suoio s tim prijeteim mnotvom koje i nije
prijetilo, osim svojom nazonou i kretanjem koje se nije moglo obuzdati, a najee bi oni
sami zaustavili Arapina koji se tukao ponesen bijesom kako bi ga odveli prije n
egoli se pojave redari, koji bi stigli bre nego to bi bili obavijeteni, i bez pogov
ora pokupili protivnike i prolaznike, zlostavljajui ih ispod Jacquesovih prozora
i odvodei ih u policijsku postaju. Jadnici, rekla bi baka gledajui dva ovjeka to su ih
vrsto zgrabili i gurali pred sobom, a iza njihova bi odlaska dijete osjealo kako
prijetnja, nasilje i strah vrebaju ulicom, dok bi mu neka nepoznata tjeskoba ste
zala grlo. Ta no u njemu, da, to mrano i isprepleteno korijenje koje ga je vezival
o za tu velianstvenu zemlju, za njezine vrele dane i veeri tako kratke da svisne od
tuge, a koji su bili neki njegov drugi ivot, moda ak i stvarniji po svojem svakidan
jem prividu od prvog ivota i ija je povijest bila sainjena od niza mranih elja i snani
h i neopisivih dojmova, mirisa kole, staja u njegovoj etvrti, luga na majinim rukam
a, jasmina i kozje krvi u gornjogradskim etvrtima, stranica iz rjenika i progutani
h knjiga, ustajalog mirisa zahoda kod kue i u eljeznariji, mirisa velikih hladnih
uionica u koje bi ulazio posve sam prije ili poslije nastave, topline najdraih kols
kih drugova, vonja tople vune ili vode za ispiranje usta to se vukla za Didierom,
ili pak mirisa kolonjske vode kojom bi majka zalijevala velikog Marconia i zbog
kojeg bi se Jacques u klupi najradije bio jo vie primaknuo svom prijatelju, miris
a rumenila za usne to ga je Pierre uzeo jednoj svojoj teti i koji su njih nekolik
o zajedno
226
mirisali, zbunjeni i uznemireni poput pasa kad udu u kuu kojom je prola kuja koja
se tjera, zamiljajui da je ena taj komad slatkastog mirisa bergamote i kreme, koji
je u njihovom okrutnom svijetu galame, znoja i praine bio kao objava nekog profin
jenog8 i njenog i neizrecivo privlanog svijeta od kojeg ih ak ni prostote, koje su
usput izgovarali oko tog tapia rumenila, nisu mogle zatititi, pa onda ljubav prema
tijelima od njegova najranijeg djetinjstva, prema njihovoj ljepoti zbog koje je
plakao od sree na plaama, prema njihovoj toplini koja ga je neprestano privlaila, b
ez nekog jasnog razloga, ivotinjski, ne zato da bi ih posjedovao, to nije ni umio,
nego naprosto zato da bi osjetio njihovo zraenje, naslonio se ramenom na rame na
jboljem drugu, s osjeajem preputanja i povjerenja, gotovo se onesvijestio kad bi s
e ruka neke ene u prepunom tramvaju malo dulje zadrala na njegovoj, ta elja, da, elj
a da ivi, da ivi jo vie, da se pomijea s onim najtoplijim to zemlja ima, s onim to je
ne znajui oekivao od svoje majke, ali nije nikad dobio ili se nije usudio primiti
, to je pronalazio uz psa Brillanta kad bi se opruio pored njega na suncu i udisao
jak miris njegove dlake, ili u najjaim i naj-animalnijim mirisima u kojima je on
a udesna toplina ivota bila unato svemu sauvana za njega koji nije mogao bez nje.
U tom mraku u njemu raala se ona nezasitna strast, ona luda udnja za ivotom koja je
uvijek bila u njemu i koja je do danas ouvala njegovo bie netaknutim, uinivi samo m
alo gorim - u obitelji s kojom se ponovno naao i pred slikama svog djetinjstva -st
raan i iznenadni osjeaj da je vrijeme mladosti otilo, poput one ene koju je volio, o
h, da, volio ju je silno svom duom i tijelom, da, pouda je s njom bila tako uzviena
, a svijet se, kad bi se povukao s nje uz
dodati popisu
227
nijemi krik u trenutku najveeg uitka, ponovno vraao u svoj uareni poredak, volio ju
je zbog njezine ljepote i zbog te njezine udnje za ivotom, nesebine i oajnike, koja j
u je tjerala da ne prihvati, da ne prihvati injenicu da vrijeme moe proi, iako je z
nala da ba u tom trenutku prolazi, ne elei da za nju jednog dana kau kako je bila ml
ada, nego elei ostati mladom, zauvijek mladom, koja je briznula u pla kad joj je je
dnog dana u ali rekao da mladost prolazi, a dani se primiu kraju: oh, ne, oh, ne, go
vorila je kroz suze, ja tako volim ljubav, i, budui da je bila inteligentna i super
iorna u mnogo emu, i moda ba zbog toga to je doista bila inteligentna i superiorna,
nije prihvaala svijet takav kakav je. Kao onda kad je otputovala nakratko u stran
u zemlju u kojoj je bila roena, oni turobni posjeti tetama za koje su joj govoril
i: vidi ih posljednji put, i doista, ona njihova lica, ona njihova tijela, njihove
olupine, htjela je otii vritei, ili pak one obiteljske veere na stolnjacima to ih je
izvezla prabaka koja je odavna bila mrtva, i na koju nitko nije mislio, osim nje
, koja je mislila na svoju mladu prabaku, na njezine radosti, na njezinu glad za
ivotom, slinu njoj, udesno lijepoj u sjaju svoje mladosti, i svi su je za stolom o
basipali komplimentima, za tim stolom oko kojeg su se na zidovima nizali portret
i mladih i lijepih ena, tih istih koje su joj sad dijelile komplimente i koje su
bile umorne i oronule. I krv joj je zakipjela, htjela je pobjei, pobjei u zemlju g
dje nitko ne stari i ne umire, gdje je ljepota neprolazna, ivot uvijek neobuzdan
i bljetav, i koja nije postojala; kad se vratila, plakala je u njegovu zagrljaju,
a on ju je oajniki volio.
I on, moda jo vie negoli ona, budui da se rodio u zemlji bez predaka i bez sjeanja, g
dje je unitenje onih koji su mu prethodili bilo jo potpunije, i gdje starost nije
nalazila nikakve utjehe u enji kao to je
228
nalazi u civiliziranim zemljama [ J1, i on, poput usamljene i uvijek titrave otri
ce osuene biti slomljenom odjednom i zauvijek, ista udnja za ivotom suoena s potpunom
smrti, osjea danas da mu ivot, mladost i bia izmiu, da nita ne moe spasiti, i preput
se samo slijepoj nadi da e mu ta mrana sila, koja ga je godinama uzdizala iznad ivo
ta, prekomjerno ga hranei, slina najokrutnijim okolnostima, s istom onom neumornom
nesebinou s kojom mu je pruala razloge da ivi, pruiti i razloge da ostari i da umre b
ez pobune.
Jedna neitka rije.
229
N
o
List I.
4) Na brodu. Poslijepodnevni odmor s djetetom + rat 1914.
5) Kod majke - atentat.
6) Putovanje u Mondovi - poslijepodnevni odmor kolonizacija.
7) Kod majke. Nastavak djetinjstva - nalazi djetinjstvo, ali ne i oca. Spoznaje
da je prvi ovjek. Gospoa Lua.
8) Kada ga je, poljubivi ga svom snagom dva ili tri puta, privijajui ga uza se, i o
slobodivi ga zagrljaja, pogledala i ponovno privukla k sebi da ga jo jednom poljub
i, kao da je ocijenila da je svoj njezinoj njenosti (koju je upravo izrazila) ned
ostajalo jo neto i1. Odmah se zatim okrenula te se inilo da vie ne misli na njega, d
a ne misli, uostalom, vie ni na to, i s vremena na vrijeme pogledala bi ga s nekim
udnim izrazom u oima kao nekoga tko je odjednom suvian, tko remeti taj prazan, zat
voren i skuen svijet u kojem se kretala.
Reenica se ovdje zavrava.
233
List II.
Jedan je kolon 1869. pisao odvjetniku: Da bi Alir izdrao postupke svojih lijenika, m
ora doista imati duu prikovanu uz tijelo.
Sela opasana jarcima ili zidinama (i kule na sva 4 ugla).
Od 600 kolona poslanih 1831. godine, 150 ih umire pod atorima. Odatle veliki broj
sirotita u Aliru.
U Boufariku obrauju zemlju s pukom na ramenu i s kininom u depu. Izgleda kao Boufari
k. 19% mrtvih u 1839. Kinin se prodaje u gostionicama kao bilo koje drugo pie.
Bugeaud eni svoje kolone, vojnike u Toulonu, poto je pismeno zatraio od gradonaelnik
a Toulona da izabere 20 jedrih djevojaka. Bila su to vjenanja na zapovijed. No, vid
jevi mladenke, vojnici ih meusobno razmjenjuju kako znaju i umiju. Tu poinje Fouka.
Regionalna kolonizacija. Cheragas je koloniziralo 66 obitelji vrtlara iz Grassea.
235
Gradske uprave u Aliru uglavnom nemaju arhiva.
*
Mahonci koji se iskrcavaju u malim grupama s kovezima i s djecom. Njihova rije ima
vrijednost isprave. Nikad ne zaposli panjolca. Njima alirsko priobalje duguje svo
je blagostanje.
Birmandreis i Bernardina kua.
Povijest (Dr Tonnac) prvog kolona u Mitidji.
Cf. Bandicorn, Povijest kolonizacije u Aliru, str. 21.
Pria o Piretteu, id., str. 50 i 51.
236
List III.
10 - Saint-Brieuc1
14 - Malan
22 - Igre iz djetinjstva
30 - Alir. Otac i njegova smrt (+ atentat)
42 - Obitelj
69 - Gospodin Germain i kola
91 - Mondovi - Kolonizacija i otac
Brojevi odgovaraju stranicama u rukopisu.
237
101 - Licej
140 - Zagonetan samom sebi
145 - Adolescent1
List IV.
Takoer vana tema glumljenja pred drugima. Ono to nam pomae u trenucima najtee boli je
osjeaj da smo sami i naputeni, ali ipak ne toliko sami da drugi ne bi primijetili n
au nesreu. U tom su smislu nai trenuci sree ponekad oni u kojima nas osjeaj napu-tenos
ti ispunjava i uzdie u beskrajnoj alosti. U tom je smislu i srea esto samo osjeaj saal
jenja nad vlastitom nesreom.
Kad je dijelio siromanima - Bog je postavio ugodu pored oaja kao lijek pored bolia
.
Kad sam bio mlad, traio sam od bia vie nego to su ona mogla dati: stalno prijateljst
vo i stalne osjeaje.
Sada znam od njih traiti manje nego to ona mogu dati: prisutnost bez rijei. A njiho
vi osjeaji, njihovo prijateljstvo, njihovi velikoduni postupci imaju za mene vrije
dnost uda: uinak iste milosti.
Marie Viton: zrakoplov
Rukopis se prekida na strani 144.
a bakina smrt
239
List V.
Bio je kralj ivota, okrunjen izvanrednom darovi-tou, eljama, snagom, radou i zato je d
oao da je moli za oprost, nju, koja je ponizno robovala danima i ivotu, koja nije
nita znala, nita prieljkivala niti se togod usudila poeljeti, ali je ipak sauvala u se
bi netaknutom istinu koju je on izgubio i koja jedina opravdava nae ivljenje.
etvrci u Koubi
Vjebanje, sport
Ujak
Matura
bolest
O majko, o njena, oboavana djevojice, vea od mog vijeka, vea od povijesti koja te seb
i podinila, istinskija od svega to sam na tom svijetu volio, o majko, oprosti svom
sinu to je pobjegao od noi tvoje istine.
Baka, tiranin, no za stolom je posluivala stojeki.
Sin koji zahtijeva da se potuje majka, ali udara ujaka.
241
Prvi ovjek
(Biljeke i skice)
Nita ne pomae protiv jadnog neukog, tvrdokornog ivota...
Claudel, U Echange (Razmjena)
Ili pak
Razgovor o terorizmu:
Ona je objektivno odgovorna (solidarna)
Promijeni priloku oznaku ili u te udariti
to?
Ne uzimaj od Zapada ono najgluplje. Nemoj vie rei objektivno jer u te udariti.
Zato?
Da li je tvoja majka legla pred vlak Alir-Oran? (trolejbus)
Ne razumijem.
Vlak je odletio u zrak, etvero djece je mrtvo. Tvoja se majka nije pomaknula. Ako
je objektivno ipak odgovorna*, znai da odobrava strijeljanje talaca.
Ona nije znala.
Niti ova. Ne reci vie nikad objektivno.
Priznaj da ima nedunih ili u i tebe ubiti.
Zna da bih to mogao uiniti.
Da, vidio sam te.
aJean je prvi ovjek.
Posluiti se Pierreom kao odrednicom i dati mu prolost, domovinu, obitelj, moral (?
) - Pierre - Didier?
*
Mladenake ljubavi na plai - i veer koja se sputa nad morem - i zvjezdane noi.
Susret s Arapinom u Saint-Etienneu. I to bratstvo dvaju prognanika u Francuskoj.
* solidarna
a Ci. Povijest kolonizacije
245
Mobilizacija. Kad je moj otac pozvan u vojsku, nikad dotada nije vidio Francusku
. Ugledao ju je i bio ubijen.
(to je skromna obitelj, kao to je moja, dala za Francusku.)
Posljednji razgovor sa Saddokom kad je J. ve protiv terorizma. No ipak prima kod
sebe S. budui da je pravo na azil sveto. Kod majke. Njihov se razgovor odvija pre
d majkom. Na kraju, Pogledaj, kae J. pokazujui na majku. Saddok ustaje, krene prema
majci, s rukom na srcu, da bi je poljubio klanjajui se kako to ine Arapi. J. ga ni
kada nije vidio da to ini, jer je prihvatio francuske obiaje. Ona je moja majka, rek
ao je. Moja je umrla. Volim je i potujem kao da je moja majka.
(Pala je zbog atentata. Loe joj je.)
*
Ili pak:
Da, mrzim vas. Potenje svijeta po mom miljenju nalazi se kod potlaenih, ne kod monih
. I samo kod njih ima nepotenja. Kad jednom u povijesti svijeta jedan potlaeni ovje
k bude znao...onda
Dovidenja, ree Saddok.
Ostani, uhvatit e te.
Tako je bolje. Njih mogu mrziti, i pridruujem im se u mrnji. A ti si moj brat i mi
smo razdvojeni.
No. J. je na balkonu... U daljini se uju dva pucnja i tranje...
- to se dogaa? - pita majka.
- Nita.
246
- Oh! Pobojala sam se za tebe.
Baca se na nju...
Poslije uhapen zato to je pruio utoite.
Nosili su pei k pekaru
Baka, njezin autoritet,
njezina energija
Krade novac
2 franka u jami
Osjeaj asti kod Aliraca.
Nauiti to je pravda i to je moral znai suditi o dobru i zlu jedne strasti po njezini
m posljedicama. J. se moe prepustiti enama - no ako mu one zaokupe sve njegovo vri
jeme...
Dozlogrdilo mi je ivjeti, djelovati i osjeati da bih jedne osuivao, a drugima davao
za pravo. Dozlogrdilo mi je ivjeti prema slici koju mi drugi daju o meni. Odluujem
se za autonomiju, zahtijevam neovisnost u meuovisnosti.
Bi li Pierre mogao biti umjetnik? Jeanov otac koija?
Nakon bolesne Marie, P. pada u krizu tipa Cla-mence (ne volim nita...), tada J. (
ili Grenier) odgovara na pad.
247
Suprotstaviti majci svijet (zrakoplov, najudaljenije zemlje meusobno povezane).
Pierre odvjetnik. I odvjetnik d' Yveton\
Da smo tako hrabri, ponosni i snani kakvi jesmo... imali neku vjeru, nekog Boga, n
ita nas ne bi moglo povrijediti. Ali mi nismo imali nita, trebalo je sve nauiti, i i
vjeti samo za ast koja ima svojih slabosti...
To bi trebala biti istovremeno povijest kraja jednog svijeta - protkana tugom za
godinama svjetlosti...
Philippe Coulombel i veliko imanje u Tipazi. Prijateljstvo sa Jeanom. Njegova sm
rt u zrakoplovu iznad imanja. Nali su ga s drkom metle u boku, lica smrskana na ko
mandnoj ploi. Krvava kaa posuta komadiima stakla.
Naslov: Nomadi. Poinje selidbom i zavrava iseljavanjem s alirskih posjeda.
2 egzaltacije: siromana ena i svijet neznabotva (inteligencija i srea).
1 Militantni komunist koji je postavio eksploziv u jednu tvornicu. Giljotiniran
za vrijeme alirskog rata.
248
Svi vole Pierrea. J. svojim uspjesima i oholou izaziva mnoga neprijateljstva.
Prizor linovanja: 4 Arapina baena s Kassoura.
*
Njegova majka jest Krist.
Pustiti druge da govore o }., uvesti ga, predstaviti ga preko drugih i preko nje
gova proturjenog portreta koji svi zajedno skiciraju.
Obrazovan, sportski tip, razvratnik, usamljenik i najbolji mogui prijatelj, zao,
odan do krajnosti itd, itd.
On ne voli nikoga, nema nesebinijeg stvorenja, hladan i suzdran, srdaan i strastve
smatraju energinim osim njega samoga, koji se stalno izleava.
Razvijati lik na taj nain.
Kad on govori: Poeo sam vjerovati u svoju nevinost. Bio sam car. Vladao sam svime
i svima, bilo mi je na raspolaganju (itd.). Onda sam saznao da nemam dovoljno sr
ca da bih mogao istinski voljeti i mislio sam da u umrijeti od prezira prema samo
m sebi. A onda sam se pomirio s tim da ni drugi ne vole istinski i da moram prih
vatiti da sam vie-manje kao svi drugi ljudi.
Onda sam ipak odluio da ne i da jedino sebi moram predbaciti to nisam dovoljno vel
ik i oajavati koliko me volja u oekivanju prilike da to postanem.
Drugim rijeima, ekam trenutak kad u postati carem i u tome ne uivati.
249
Ili pak:
Ne moemo ivjeti s istinom - znajui - onaj tko to ini odvaja se od drugih ljudi, ne mo
vie dijetiti s njima njihove iluzije. On je udovite - a ja sam upravo to.
Maxime Rasteil: Kalvarija kolona 1948. Mondovi Umetnuti povijest Mondovia? Primj
er 1) grob povratak i [ ]\i Mondoviu. lb) Mondovi od 1848. do 1913.
Njegova panjolska strana
suzdrljivost i senzualnost energija i nada
J. : Nitko ne moe zamisliti to sam propatio... Cijenimo ljude koji su uinili velika
djela. No trebalo bi uiniti jo i vie za neke ljude koji su se, unato tome to su bili,
znali suzdrati od najveih nedjela. Da, cijenite me.
Razgovor s padobranskim porunikom:
- Predobro govori. Vidjet emo prijeko hoe li biti isto tako blagoglagoljiv. Idemo.
- U redu, ali elim vas najprije upozoriti, jer vi se zacijelo niste nikad sreli s
ljudima. Sluajte dobro. Drim vas odgovornim za ono to e se dogoditi prijeko, kako v
i kaete. Ako ne popustim, nee biti nita. Jednostavno u vam javno pljunuti u lice ono
g dana kad to bude mogue. No ako popustim i izvuem se, bilo to za godinu ili 20, u
bit u vas, vas osobno.
Neitka rije.
250
- Pazite na njega - ree porunik - taj je tvrda glavaa.
J.-ov prijatelj se ubija da bi Europa bila mogua. Da bi se stvorila Europa potrebna
je dobrovoljna rtva.
J. ima etiri ene istovremeno i ima dakle prazan ivot.
C.S. : kad dua previe pati, u njoj se javi glad za nesreom koja...
Cf. Povijest pokreta Combat.
Chatte umire u bolnici dok susjedov radio brblja gluposti.
- Bolest srca. Hodajui mrtvac. Da se ubijem, to bi bar predstavljalo nekakvu inici
jativu.
Samo e ti znati da sam se ubio. Poznata su ti moja naela. Mrzio sam samoubojstva. Zb
og onoga to ona ine drugima. Potrebno je, ako se za to odluimo, zamaskirati stvar.
Iz nesebinosti. Zato ti to kaem? zato to ti voli nesreu. To je moj poklon tebi. Dobar
tek!
a (susree ga razoruanog [izaziva] dvoboj).
251
T
J. : Dinamian ivot, koji se obnavlja, mnogostrukost osoba i iskustava, sposobnost
obnavljanja i [preputanja nagonima] (Lope) -
Kraj. Ona podie prema njemu svoje ruke kvrgavih zglobova i pomilova ga po licu. Ti
si najvei. Bilo je toliko ljubavi i oboavanja u tim tamnim oima (pod pomalo uvelim
vjeama) da se onaj dio njega -onaj koji je znao - pobunio... Trenutak kasnije, on
je zagrli. Budui da ga je ona, tako pronicljiva, voljela, morao je to prihvatiti
, a da bi prepoznao tu ljubav morao je i sam sebe malo voljeti...
Musilova tema: traenje spasa za duh u suvremenom svijetu - D: (Druenje) i rastanak
u Demonima.
Muenje. Krvnik iz solidarnosti. Nikad nisam mogao prii nijednom ovjeku - sad smo ra
me uz rame.
Kransko stanje: isti osjeaj.
Knjiga mora biti nedovrena. Primjer: Ana brodu koji ga je vraao u Francusku...
Ljubomoran je, a pretvara se da nije i izigrava svjetskog ovjeka. Nakon toga nije
vie ljubomoran.
252
X vidi terorista kako puca na... uje ga kako tri mranom ulicom iza njega, ne mie se,
naglo se okree, srui ga podmetnuvi mu nogu, pitolj pada. Zgrabi oruje i dri ovjeka n
nianu, onda shvati da ga ne moe predati, odvodi ga u udaljenu ulicu, natjera ga da
tri i puca u njega.
Mlada glumica je u logoru: vlat trave, prve trave usred sedre i taj estok osjeaj s
ree. Bijedan i radostan. Kasnije ona voli Jeana - zato to je ist. Ja? Ali ja [ne za
sluujem] da me voli. Upravo tako. Oni koji [pobuuju] ljubav, ak i oni posrnuli, vlad
aju svijetom i opravdavaju njegovo postojanje.
28. studeni 1885: roenje C. Luciena u Ouled-Faye-tu: sin C. Baptista (43 godine)
i Cormerv Marie (33 godine). Oenio se 1909. (23. studenog) s gospoicom Sintes Cath
erine (roenom 5. studenog 1882.). Umire u Saint-Brieucu 11. listopada 1914.
S 45 godina, usporeujui datume, otkriva da je njegov brat roen dva mjeseca prije vj
enanja? A ujak mu opisujui obred vjenanja govori o dugoj uskoj haljini...
Lijenik joj pomae pri porodu drugog sina u novoj kui pretrpanoj namjetajem.
Ona odlazi u srpnju 14. s djetetom nateenim od uboda komaraca iz Sevbouze. Kolovo
z, mobilizacija.
253
7
Mu se prikljuuje izravno svom [korpusu] u Aliru. Jedne se veeri iskrade da bi izljub
io svoje dvoje djece. Vie ga nisu vidjeli do obavijesti o njegovoj smrti.
Jedan protjerani kolon unitava svoje vinograde i ponovno puta slanu vodu... Ako je
to to smo ovdje uinili zloin, treba ga izbrisati...,
Mama (govorei o N.): onog dana kad si bio primljen - kad si dobio nagradu.
Criklinski i asketska ljubav.
udi se to se Marcelle, koja mu je upravo postala ljubavnicom, ne zanima za nedae nj
egove zemlje. Doi, kae ona. Ona otvara jedna vrata: njezino devetogodinje dijete - roe
no pomou forcepsa koji mu je povrijedio motorike ivce - paralizirano, lijeva strana
lica via od desne, koje treba hraniti, prati itd. On zatvara vrata.
Zna da ima rak, ali ne kae da zna. Ljudi oko njega uvjereni su da glume pred njim
.
1. dio: Alir, Mondovi. Sree Arapina koji mu govori o njegovu ocu. Njegov odnos pre
ma arapskim radnicima.
J. Douai: Ustava.
254
Beralova smrt u ratu.
Krik R koja brine u pla kad saznaje za njegovu vezu s Y.: I ja sam lijepa. I krik Y.
: Ah! neka netko doe i odvede me.
Poslije, mnogo poslije drame, F. i M. se susreu. Krist se nije spustio u Alir.
Prvo pismo koje od nje dobiva i njegov osjeaj dok gleda svoje ime ispisano njezin
om rukom.
U idealnom sluaju, kad bi knjiga bila napisana majci, od poetka do kraja - a tek b
i na kraju saznali da ona ne zna itati - da to bi bilo toa.
Ono to je elio najvie na svijetu, da njegova majka proita sve to je bilo njezin ivot i
njezino meso, to je bilo nemogue. Njegova ljubav, njegova jedina ljubav ostat e z
auvijek nijemom.
Oteti tu siromanu obitelj sudbini siromanih, a ta je da ieznu iz povijesti bez traga
. Nijemi. Bili su i jesu vei od mene.
a T.I. podvueno.
255
Poeti s noi roenja. Poglavlje I, zatim poglavlje II: 35 godina kasnije, jedan e se ov
jek iskrcati iz vlaka u Saint-Brieucu.
Gr1, kojeg sam prihvatio kao oca, rodio se ondje gdje je moj pravi otac umro i g
dje je pokopan.
Pierre i Marie. U poetku je ne moe imati: zato je poinje voljeti. Naprotiv, J. i Je
ssica, trenutana srea. Zato mu treba vremena da je istinski zavoli - njezino je ti
jelo skriva.
Mrtvaka kola na visoravnima (Figari).
Pria o njemakom oficiru i djetetu: nita nije vrijedno da se za to umre.
Stranice iz rjenika Quillet: njihov miris, table.
*
Mirisi bavarske radionice: strugotina ima vie [ ]2 miris nego piljevina.
*
Jean, njegovo stalno nezadovoljstvo.
*
Naputa kuu kao adolescent da bi spavao sam.
Grenier
Jedna neitka rije.
256
Otkrie religije u Italiji: kroz umjetnost.
Kraj I. poglavlja: za to vrijeme, Europa je podeavala svoje topove. Zapucali su es
t mjeseci kasnije. Majka stie u Alir, vodei jedno dijete od 4 godine za ruku i s dr
ugim u naruju, onim nateenim od uboda komaraca iz Sevbouze. Pojavljuju se kod bake
koja ivi u trosobnom stanu jedne siromane etvrti. Majko, hvala nam to nas primate. Ba
ka, uspravna, svijetlih i strogih oiju gleda je: Morat e raditi, keri.
Mama: poput neukog Mikina. Ona ne poznaje Kristov ivot, osim na kriu. A ipak, tko m
u je blii?
Jutro, u dvoritu jednog privincijskog hotela, ekajui M. Taj osjeaj sree koji je mogao
doivjeti samo u privremenom, u nedoputenom - koji je samim time to je bio nedoputen
onemoguavao toj srei da potraje - najee mu je zagoravao ivot, osim u rijetkim trenuc
a kad bi se nametnuo, kao sada, u svom istom stanju, u blagoj jutarnjoj svjetlost
i, medu dalijama jo sjajnim od rose...
Pria o XX.
Ona dolazi, navaljuje, ja sam slobodna itd, izigrava enu bez predrasuda. Zatim lijee
gola u krevet, ini sve da bi... konano jedan lo [ ]l. Jadnik.
Naputa mua - oajnog itd. Mu pie onom drugom: Vi ste odgovorni. Nastavite je viati ili
se
Jedna neitka rije
257
ubiti. U stvari, neuspjeh je zajamen: zaneseni smo apsolutnim, i zato elimo dostii n
emogue - ona se dakle ubija. Dolazi mu. Znate li to me dovodi? Da. Dobro onda, imate
or, ili u vas ubiti ili ete vi mene ubiti. Ne, vi morate preuzeti na sebe teret izbo
ra. Ubijte. U stvari, jedna od onih bezizlaznih situacija u kojima rtva zapravo i ni
je odgovorna. Ali je [najvjerojatnije] odgovorna za neto drugo za to nije nikad pl
atila. Gluposti.
XX. Ona nosi u sebi duh razaranja i smrti. [Odana] je Bogu.
Naturist: neprestano nepovjerljiv prema hrani, zraku itd.
U okupiranoj Njemakoj:
Dobra veer Herr offizier.
Dobra veer, kae J. zatvarajui vrata. Iznenaen je tonom njegova glasa. I shvaa da mnog
i osvajai imaju taj ton jer im je neugodno to osvajaju i okupiraju.
J. eli ne biti. Ono to ini, gubi ime itd.
<
Lik: Nicole Ladmiral.
*
Oeva afrika tuga.
258
Kraj. Vodi sina u Saint-Brieuc. Na malom trgu, stoje jedan nasuprot drugom. Kako
ivi? pita sin. to? Da, tko si ti itd. (Sretan) osjeti kako se oko njega zgunjava sj
ena smrti.
V.V. Mi mukarci i ene ovog vremena, ovog grada, ove zemlje, grlili smo se, rastaja
li, ponovno sastajali i konano se razili. Ali sve to vrijeme nismo si prestajali u
zajamno pomagati, s predivnom soli-darnou onih koji se moraju boriti i patiti zaje
dno. Ah, to je ljubav - ljubav za sve.
S 40 godina, poto je cijelog ivota po restoranima naruivao krvave bifteke, shvaa da
zapravo vie voli da su samo napola krvavi ili da uope nisu krvavi.
Prestati se brinuti za umjetnost i za formu. Ponovno uspostaviti izravni dodir,
bez posrednika, dakle nevinost. Zaboraviti umjetnost ovdje znai zaboraviti sebe.
Odrei se sebe, ali ne iz vrline. Naprotiv, prihvatiti svoj pakao. Onaj tko eli bit
i bolji dri do sebe, onaj tko eli uivati dri do sebe. Samo onaj tko prihvaa ono to dol
azi sa svim posljedicama, odrie se onoga to jest, odrie se svoga ja. Taj je onda u
izravnom dodiru.
Pribliiti se veliini Grka ili velikih Rusa preko te nevinosti 2. stupnja. Ne bojat
i se. Niega se ne bojati... No tko e mi pritei u pomo!
Tog poslijepodneva, na cesti izmeu Grassea i Cannesa, u nevjerojatnom zanosu otkr
iva odjednom, i
259
to nakon mnogo godina njihove veze, da voli Jessicu, da konano voli, i cijeli mu
se svijet uini poput neke sjene u usporedbi s njom.
Nije me bilo ni u emu od onoga to sam rekao ili napisao. To se nisam ja oenio, niti
sam to ja postao ocem, niti sam ja, itd...
Bezbroj napisanih radova da bi se nahoad dovela u vezu s kolonizacijom Alira. Da.
Svi mi ovdje.
Jutarnji tramvaj, od Belcourta do trga du Gouver-nement. Sprijeda, voza i njegove
poluge.
Ispripovijedat e priu o udovitu. Pria koju u ispripovijedati...
Majka i povijest: Govore joj o Sputniku: Oh, ne bi mi se svidjelo gore!
Poglavlje natrake. Taoci, kabilsko selo. Ukopljeni vojnici - raiavanje terena itd., i
tako malo po malo do prvog pucnja kolonizacije. Ali zato stati na tome? Kain je u
bio Abela. Tehniki problem: samo jedno poglavlje ili kao kontrapunkt?
Rasteil: kolon s gustim brkovima i prosijedim zaliscima.
Njegov otac: tesar iz Faubourga Saint-Denis; njegova majka: pralja finog rublja.
260
Svi koloni iz Pariza uostalom (od kojih mnogo revolucionara iz 1848.). U Parizu
mnogo nezaposlenih. Ustavotvorna skuptina je izglasala 50 milijuna da bi otpremil
a jednu koloniju: Za svakog kolona: jedna nastamba 2 do 10 hektara sjeme, razne ku
lture itd. obroci namirnica
Nije bilo eljeznice (pruga je ila samo do Lyona). Zbog toga kanali - na teglenicam
a koje su vukli teglei konji. Marseljeza, Chant du depart, blagoslov sveenika, zas
tava koju dobivaju za Mondovi.
6 teglenica izmeu svake 50 do 100 metara. Smjeteni na slamaricama. Da bi presvukle
donje rublje ene se skidaju iza plahti koje jedna drugoj pridravaju.
Gotovo mjesec dana putovanja.
U Marseilleu, veliki Lazaret (1500 osoba), punih tjedan dana. Zatim ih ukrcavaju
na staru fregatu na kota: Labrador. Isplovljavanje po maestralu. Pet dana i pet
noi - svi bolesni.
Bone - sve stanovnitvo u pristanitu doekuje kolone.
Stvari nagomilane u potpalublju, mnoge izgubljene.
Od Bonea do Mondovia (na kolima za streljivo, a mukarci pjeice da bi ostavili mjes
ta i zraka enama i djeci) nema ceste. U movarnoj dolini ili u makiji pod neprijate
ljskim pogledima Arapa, uz bijesan lave kabilskih pasa - 8. XII. 18481. Mondovi n
ije postojao,
Autor zaokruio perom.
261
vojniki atori. Nou su ene plakale - 8 dana alirske kie pod atorima, a vadi se razlije
ju. Djeca obavljaju nudu u atorima. Tesar izrauje lagane zaklone prekrivene plahtam
a da bi se zatitio namjetaj. uplja trska nasjeena na obalama Sevbouze kako bi djeca
mogla mokriti iz atora van.
4 mjeseca pod atorom zatim provizorne barake od dasaka; u svaku dvostruku baraku
moralo je stati est obitelji.
U proljee 49: preuranjene vruine. Kuhaju se u barakama. Movarna groznica zatim kole
ra. 8 do 10 mrtvih dnevno. Umire tesareva ki Augustine, zatim njegova ena. I urjak.
(Pokapaju ih pod sloj sedre.)
Preporuka lijenika: Pleite da biste zagrijali krv.
I pleu po cijele noi izmeu dva pogreba uz violinu.
Koncesije su se trebale davati tek 1851. Otac umire. Rosine i Eugene ostaju sami
.
Kad odlaze prati rublje u pritoku Sevbouze, potrebna je vojnika pratnja.
Vojska gradi bedeme + opkope. Kuice i vrtovi, grade ih svojim rukama.
Pet ili est lavova rie oko sela. (Numidski lav crne grive.) akali. Veprovi. Hijene.
Pantere.
Napad na selo. Kraa stoke. Izmeu Bonea i Mon-dovia, zagiibljuju se jedna kola. Put
nici odlaze po pojaanje, osim mlade trudne ene. Pronalaze je raspo-renog trbuha i
odsjeenih grudi.
Prva crkva, etiri zida od slamnatog lijepa, bez stolaca, nekoliko klupa.
Prva kola: koliba od letava i granja. 3 sestre.
Zemlja: razbacane parcele, obrauju ih s pukom na ramenu. U selo se vraaju naveer.
Kolona od 3000 francuskih vojnika u prolazu nou opljaka selo.
262
Lipanj 1851: ustanak. Stotine konjanika u burnu-sima oko sela. Postavljaju eljezn
e dimnjake od pei na niskim bedemima kako bi izgledali kao topovske cijevi.
Ustvari, Pariani na njivi; mnogi su odlazili u polje sa sklopivim cilindrom na gl
avi, a njihove ene u svilenim haljinama.
Zabranjeno je puiti cigarete. Doputena je samo lula s poklopcem. (Zbog poara.)
Kue sagraene 1854.
U departmanu Constantine, 2/3 kolona umire prije negoli je i dotaklo motiku i pl
ug.
Staro groblje kolona, beskrajni zaborav1.
Mama. Istina je da ja, unato svoj mojoj ljubavi, nisam mogao ivjeti na razini tog
slijepog strpljenja, bez rijei, bez planova. Nisam mogao ivjeti njezinim neukim ivo
tom. Putovao sam svijetom, gradio, stvarao, ranjavao bia. Moji su dani bili ispun
jeni preko mjere - ali nita mi nije ispunilo srce kao...
Znao je da e opet otii, opet se prevariti, zaboraviti ono to je znao. No ono to je z
nao bilo je upravo to da je istina njegova ivota bila tu u toj sobi... Pobjei e zac
ijelo od te istine. Tko moe ivjeti sa svojom
Beskrajni zaborav autor zaokruio.
263
T
istinom? No dovoljno je znati da je ona tu, ukratko, dovoljno ju je poznavati pa
da samim time pothranjuje u nama skriveni i tihi [ar], nasuprot smrti.
Mamino kranstvo potkraj ivota. Siromana ena, nesretna, neuka [ ]l pokazati joj sputni
k? Neka joj kri bude na pomoi!
1872. kad se naseljava oeva loza, to je poslije:
- Komune
- arapskog ustanka 71. (prvi ubijeni u Mitidji bio je uitelj).
Alzaani okupiraju zemlje pobunjenika.
*
Dimenzije epohe.
Neukost majina kao kontrapunkt svim [ ]2 povijesti i svijeta.
Bir Hakeim: to je daleko ili tamo dolje.
Njezina je religioznost vizualna. Ona zna to je vidjela, ali ne moe to protumaiti.
Isus je patnja, on pada itd.
ena-borac.
Napisati svoj [ ]3 da bi se pronala istina
1 Jedna neitka rije.
2 Dvije neitke rijei.
3 Dvije neitke rijei
264
1. Dio
Nomadi
1) Roenje u selidbi. 6 mjeseci poslije rataa. Dijete. Alir, otac kao zuav ide u na
pad sa slamnatim eirom na glavi.
2) 40 godina kasnije. Sin pred ocem na groblju u Saint-Brieucu. Vraa se u Alir.
3) Stie u Alir u vrijeme dogaaja. Traenje. Putovanje u Mondovi. Pronalazi svoje djetin
jstvo,
ali ne i oca.
Spoznaje da je prvi ovjekb.
2. Dio Prvi ovjek
Adolescencija: Udarac akom Sport i moral
ovjek: (Politika akcija (Alir), Pokret otpora)
3. Dio Majka
Ljubavi
Kraljevstvo: stari prijatelj iz sporta, stari prijatelj, Pierre, stari uitelj i p
ria o njegova 2 zalaganja.
Majka1
U posljednjem dijelu, Jacques objanjava majci arapsko pitanje, kreolsku civilizac
iju, sudbinu Zapada. Da, kae ona, da. Zatim potpuna ispovijest i kraj.
a Mondovi 1848.
b Mahonci 1850. - Alzaani izmeu 72.-73. i 1914.
1 Cijeli taj odlomak je autor zaokruio.
265
Postojala je u tom ovjeku neka tajna, tajna koju je htio rasvijetliti.
Ali, na kraju krajeva, postoji samo tajna siromatva koja stvara bia bez imena i be
z prolosti.
Mladost na morskim alima. Poslije dana punih sunca, graje, isrpljujueg skakanja, p
ritajenih ili razbuktalih elja. Veer se sputa na more. Visoko na nebu oglasi se las
ta. I zebnja mu ispuni srce.
Napokon uzima kao uzor Empedokla. Filozof [ f koji ivi sam.
*
elim ovdje napisati priu o paru vezanom istom krvlju i o svim njihovim razliitostim
a. Ona slina onom najboljem to zemlja ima, a on smireno udo-vian. On baen u sve ludos
ti nae povijesti; ona koja ivi stalno u istoj povijesti kao da pripada svim vremen
ima. Ona gotovo uvijek utljiva i izraavajui se sa svega nekoliko rijei; on koji ne p
restaje govoriti i nesposoban da s tisuama rijei iskae ono to ona moe izraziti samo j
ednom rijeju svoje utnje... Majka i sin.
*
Sloboda da progovori bilo kojim tonom.
Jacques, koji se sve do tada osjeao solidarnim sa svim rtvama, sada otkrivada je s
olidaran i sa krvnicima. Njegova tuga. Definicija.
Jedna neitka rije.
266
Trebali bismo ivjeti kao promatrai svoga ivota. Da bismo mu dodali san koji bi ga z
aokruio. No, mi ivimo, a drugi sanjaju na ivot.
Promatrao ju je. Sve je stalo, a vrijeme je teklo pucketajui. Kao kad na kino-pre
dstavama uslijed kvara nestane slika, u tami kino-dvorane uje se samo odvijanje f
ilmske trake... pred praznim ekranom.
Ogrlice od jasmina to su ih prodavali Arapi. Nizovi utog i bijelog mirisnog cvijea
[ f. Ogrlice brzo uvenu [ ]2 cvijee pouti [ ]3 alimiris traje, u sirotinjskoj sobi
.
Svibanjski dani u Parizu gdje posvuda zrakom lebde latice kestenova cvijeta.
Volio je svoju majku i svoje dijete, ono na to nije mogao utjecati svojim izborom
. I napokon, on koji je sve osporavao, sve dovodio u pitanje, uvijek je volio sa
mo ono to je bilo neizbjeno. Bia koja mu je sudbina nametnula, svijet onakav kakvim
mu se prikazivao, sve ono to u ivotu nije mogao zaobii, bolest, poziv, slavu ili s
iromatvo, svoju zvijezdu jednom rijeju. Sve ostalo, sve ono to je morao izabrati po
kuao je i zavoljeti, ali to nije isto. Zacijelo je upoznao zanos, srast i trenutk
e njenosti. No svaki ga je trenutak nosio prema drugim trenucima, svako bie
est neitkih rijei. Dvije neitke rijei. Dvije neitke rijei.
267
prema drugim biima, i na kraju nije volio nita od svega to je izabrao, osim onoga to
mu se stjecajem okolnosti s vremenom nametnulo, potrajalo zahvaljujui sluaju koli
ko i njegovoj volji, i na kraju postalo neizbjenim: Jessica. Prava ljubav nije ni
sloboda ni izbor. Srce, pogotovu srce nije slobodno. Ono je neizbjenost i prihvaa
nje neizbjenosti. A on je, doista, od sveg srca volio uvijek samo ono to je neizbj
eno. Sada mu je preostalo jo jedino da voli vlastitu smrt.
aSutra, est milijuna utih, milijarde utih, Crnih, mulata, zapljusnut e Europu... i u
najboljem sluaju [preobratiti je]. Sve to su ga nauili, njega i njemu sline, sve to
je sam nauio, od tog e dana, ljudi njegove rase, sve vrijednosti zbog kojih je ivio
, umrijeti od beskorisnosti. to e onda jo imati smisla?... utnja njegove majke. Pred
njom je polagao oruje.
*
M. ima 19 godina. Njemu je tada bilo 30, i nisu se poznavali. Jasno mu je da ne
moemo vratiti vrijeme, sprijeiti voljeno bie da je postojalo, djelovalo, trpje-lo,
ne posjedujemo nita od onoga to izaberemo. Jer, trebalo bi izabrati s prvim krikom
dok se raamo, a raamo se odvojeni - osim od majke. Posjedujemo samo ono to je neop
hodno, stoga se tome trebamo vratiti i (vidjeti prethodnu biljeku) i pokoriti se.
Ipak, koje li nostalgije i kojeg aljenja.
Treba odustati. Ne, nauiti voljeti ono to je neisto.
Na kraju, moli majku za oprost - Zato bio si dobar sin - Ali zbog svega ostalog to
ona ne moe znati ni zamisliti [ J1 to jedino ona moe oprostiti (?)
a Sanja o njoj za poslijepodnevna odmora. 1 Jedna neitka rije
268
Budui da sam obrnuo, pokazati Jessicu ve u godinama prije nego to je pokaem mladu.
eni se s M. jer prije njega nije upoznala mukarca, a on je time opinjen. eni se njom
e zbog svojih mana, zapravo. Kasnije e nauiti voljeti ene koje su ve posluile - to je
st - voljeti stranu neizbjenost ivota.
*
Poglavlje o ratu 1914. Inkubator naeg vremena. Kako ga vidi majka? Koja ne poznaj
e ni Francusku, ni Europu, ni svijet. Koja misli da se geleri granate pokreu sami
.
Usporedna poglavlja koja bi dala glas majci. Komentari istih injenica izraeni njez
inim rjenikom od
400 rijei.
*
Ukratko, govorit u o onima koje sam volio. I samo o tome. Neizmjerna radost.
aSaddok:
1) - Ali zato se eni tako, Saddok?
- Moram li se eniti po francuskom obiaju?
- Francuskom ili nekom drugom! Zato se pokoravati tradiciji koju smatra glupom i o
krutnomb?
- Zato to se moj narod poistovjeuje s tom tradicijom, jer nema nita drugo, jer se u
z nju zauvijek
a Sve to u lirskom [neproivljenom], tonije reeno nimalo realistinom stilu.
b Francuzi imaju pravo, ali njihov nas razum tlai. Stoga izabirem arapsku ludost,
ludost potlaenih.
269
vezao, i jer bi odvojiti se od te tradicije znailo odvojiti se od njega. Zato u su
tra ui u tu sobu, razodjenu-ti jednu neznanku, i silovati je uz prasak puaka.
- Dobro. U meuvremenu, poimo jesti.
2) - Onda?
- Kau da za sada treba uvrstiti antifaistiku frontu, da se Francuska i Rusija moraj
u braniti zajedno.
- Zar se ne mogu braniti provodei pravdu kod sebe?
- Kau da e to doi kasnije, da treba ekati.
- Pravda nee ekati ovdje i ti to dobro zna.
- Kau da ete, ne budete li ekali, objektivno posluiti faizmu.
- I zato je zatvor dobar za vae stare drugove.
- Kau, kau. A ti uti.
- utim.
Gledao ga je. Vruina je poela rasti.
- Znai, izdaje me?
Nije rekao: Izdaje nas i imao je pravo jer izdaja se odnosi na meso, na pojedinca i
td...
- Ne. Danas naputam partiju...
3) - Sjeti se 1936.
- Ja nisam terorist za komuniste. Ja sam to protiv Francuza.
- Ja sam Francuz. I ona takoer.
- Znam. ao mi je.
- Znai izdaje me.
Saddokove oi sjale su se kao u groznici.
Ako se ipak odluim za kronoloki red, Gospoa Jacques ili lijenik bit e potomci prvih k
olona u Mondoviu.
270
Ne alimo se, kae lijenik, zamislite tek nae pretke, ovdje... itd.
*
4) I Jacquesov otac ubijen na Marni. to je preostalo od toga mranog ivota? Nita, neo
pipljiva uspomena - lagani pepeo leptirova krila izgorjelog u umskom poaru.
Dva alirska nacionalizma. Alir izmeu 39. i 54. (pobuna). U to su se pretvorile franc
uske vrijednosti u alirskoj svijesti, svijesti prvog ovjeka. Ljetopis dviju genera
cija objanjava dananju dramu.
Ljetna kolonija u Miliani, trube iz vojarne ujutro i naveer.
Ljubavi: htio je da sve budu djevianski iste od prolosti i od mukaraca. I jedinom biu
koje je sreo i koje je to doista bilo, posvetio je svoj ivot, ali sam nije nikad
mogao biti vjeran. Htio je dakle da ene budu ono to on nije mogao biti. A upravo
to to je bio tjeralo ga je enama koje su mu bile sline i koje je onda volio i uzima
o pomamno i strasno.
Adolescencija. ivotna snaga, vjera u ivot. Ali on pljuje krv. Zar je to dakle ivot,
bolnica, smrt, samoa, apsurd. Odatle ta rastresenost. A duboko u njemu: ne, ne, i
vot je neto drugo.
Prosvjetljenje na cesti izmeu Cannesa i Grassea...
271
I znao je da e, ak i ako se bude morao vratiti toj turosti u kojoj je oduvijek ivio,
posvetiti svoj ivot, svoje srce, zahvalnost cijeloga svog bia koje mu je jedanput
, moda samo jednom, ali ipak jedanput, omoguilo pristup...
Posljednji dio zapoeti ovom slikom: slijepi magarac koji godinama strpljivo krui u
krug pokreui dolap, trpi udarce, okrutnost prirode, sunce, muhe, unato svemu nastav
lja trpjeti, a od njegova polaganog hoda ukrug, naizgled jalovog, monotonog, bol
nog, neumorno teku vode...
1905. godina. Rat u Maroku i L.C.1. Ali na drugom kraju Europe, Kaljajev.
ivot L.C.-a. Posve izvan njegova utjecaja, osim njegove odluke da ivi i opstane. S
irotite. Poljoprivredni radnik prisiljen oeniti se svojom enom. Njegov se ivot tako
gradi unato njemu - a onda ga ubija rat.
Posjeuje Greniera: Ljudi poput mene, to sam shvatio, moraju se pokoravati. Trebaju
im nametnuta pravila itd. Vjera, ljubav itd.: za mene nemogue. Stoga sam odluio o
beati vam poslunost. Ono to slijedi (vijest).
Na kraju, ne zna tko je njegov otac. A tko je uope on sam? 2. dio.
Vjerojatno Lucien Camus, otac.
272
Nijemi film, itanje potpisa baki.
Ne, ja nisam dobar sin: dobar sin je onaj koji ostaje. Ja sam otiao u svijet, izn
evjerio sam je zbog tatine, zbog slave, zbog stotine ena.
- Ali, zar si samo nju volio?
- Ah! samo sam nju volio?
Kad stojei pred oevim grobom osjea da se vrijeme raspada - taj novi vremenski pored
ak odgovara onom u knjizi.
On je ovjek neumjerenosti: ene itd. U njemu je dakle ono [pretjerano] kanjeno. Nak
on toga zna.
Tjeskoba u Africi, kad se veer naglo sputa na more ili na visoravni ili na zastrauj
ue planine. To je tjeskoba pred svetim, uas pred vjenou. Ista ona koja je u Delfima,
gdje veer izaziva slian osjeaj, potaknula gradnju svetita. Ali na afrikom su tlu svet
ita razorena, i ostaje samo taj golemi teret na dui. Kako samo umiru tada! Tihi i
udaljeni od svega.
Ono to nisu voljeli, bio je Alirac u njemu.
Njegov odnos prema novcu. Djelomino posljedica siromatva (nita nije kupovao), a dje
lomino njegova ponosa: nikad se nije cijenjkao.
273
T
I za kraj, ispovijest majci.
Ne razumije me, a ipak jedino mi ti moe oprostiti. Mnogi se nude da to uine. Mnogi ta
koer uzvikuju na sva zvona da sam kriv, a ja nisam kriv kad mi to kau. Drugi pak i
maju pravo da mi to kau i znam da imaju pravo, i da bih morao dobiti njihov opros
t. No mi traimo oprost od onih za koje znamo da nam mogu oprostiti. Samo to, opro
stiti, i ne traiti od nas da zasluimo oprost, da ekamo. [Nego] jednostavno s njima
razgovarati, sve im rei i primiti njihov oprost. Znam da oni i one od kojih sam t
o mogao zatraiti, negdje duboko u srcu, unato njihovoj dobroj volji, ne mogu i ne
znaju oprostiti. Jedno jedino bie moglo mi je oprostiti, ali nisam mu nikad uinio
nita naao i dao sam mu svoje srce, a ipak, mogao sam mu se obratiti, esto sam to ini
o u mislima, ali ono je mrtvo i ja sam sam. Samo ti to moe uiniti, no ti me ne razu
mije i ne moe proitati to to piem. I ja ti tako govorim, piem, tebi, samo tebi, a kad
avrim, bez ikakva u te objanjenja zamoliti da mi oprosti i ti e mi se nasmijeiti...
Prilikom bijega iz tajnih prostorija redakcije, Jacques ubija jednog od progonit
elja (kreveljio se, posrtao, nagnut prema naprijed. Tada Jacques osjeti kako u n
jemu raste straan bijes: udari ga jo jednom odozdo prema gore u [grlo], i ogromna
rupa zijevnu tog asa u donjem dijelu vrata, a onda, lud od gaenja i od bijesa, uda
ri ga jo jednom [ f ravno medu oi i ne gledajui kamo udara...) ...zatim odlazi k Wa
ndi.
etiri neitke rijei.
274
Berberski seljak siromaan i neuk. Kolon. Vojnik. Bijelac bez zemlje. (Njih je vol
io, a ne one meleze sa iljastim utim cipelama i rupcem oko vrata koji su od Zapada
uzeli samo ono najgore.)
Kraj.
Vratite zemlju, zemlju koja nije niija. Vratite zemlju koja nije ni za kupnju ni
za prodaju (da, i Krist se nije nikad spustio u Alir jer su ak i redovnici ondje i
mali posjede i koncesije.)
I uzvikne, gledajui majku, zatim ostale:
Vratite zemlju. Dajte svu zemlju siromasima, onima koji nemaju nita i koji su tako
siromani da nisu nikad ak ni eljeli neto imati ili posjedovati, onima koji su poput
nje u ovoj zemlji, golema vojska jadnika, veinom Arapi, i poneki Francuz, koji iv
e ili preivljavaju ovdje zahvaljujui trvdoglavosti i izdrljivosti, s jedinom au koja v
rijedi na svijetu, au siromanih, dajte im zemlju kao to se daje neto sveto onima koji
su sveti, a ja u se tada, ponovno siromaan i konano osuen na najgore izgnanstvo na k
raj svijeta, smjekati i umrijeti zadovoljan, znajui da su napokon sjedinjeni pod s
uncem mog roenja, zemlja koju sam toliko volio i oni i ona koje sam duboko potovao
.
(Tada e ta velika bezimenost postati plodnom - i prekrit e i mene - Vratit u se u t
u zemlju.)
Pobuna. Cf. Sutra u Aliru, str. 48, Servier. Mladi politiki povjerenici iz EN.O-a
koji su uzeli ime Tarzana za ratno ime.
275
Da, ja zapovijedam, ubijam, ivim u planinama, pod suncem i pod kiom. to si mi ti bo
lje nudio: nadniar u Bethuni.
I Saddokova majka, cf. str. 115.
Suoen s... u najstarijoj povijesti svijeta mi smo prvi ljudi - ne ljudi na zalask
u kako to uzvikuju u [ ]: novinama ve ljudi jedne neodreene i drukije zore.
Djeca bez Boga i bez oca, uasavali smo se uitelja koje su nam predlagali. ivjeli sm
o bez zakona -Oholost.
Ono to se naziva skepticizmom novih generacija -la.
Otkad je poten ovjek koji odbija vjerovati la-ljivcu skeptik?
Plemenitost spisateljskog posla je u otporu prema tlaenju, dakle u pristajanju na
osamljenost.
Ono to mi je pomoglo da podnesem zlu sudbinu pomoi e mi moda da dobijem premilostivu
sudbinu - A ono to me podralo prije svega je vanost, velika vanost koju pridajem um
jetnosti.
Ne stoga to bi ona za mene bila iznad svega, nego zato to se ne odvaja ni od koga.
Jedna neitka rije.
276
Iznimka je (antika).
Pisci su zapoeli s ropstvom.
Izborili su se za slobodu - ne radi se f f
K.H.: Sve to je pretjerano, beznaajno je. No Gospodin K.H. bio je beznaajan prije n
ego to je poeo pretjerivati. Volio je nagomilavati.
etiri neitke rijei
277
19. studenog 1957.
Dragi gospodine Germain,
Priekao sam da se malo stia galama koja me okruivala ovih dana da bih vam se javio
i progovorio iz dna due. Ukazana mi je velika ast koju niti sam traio niti prieljkiv
ao. No kad sam primio vijest, prva moja misao, nakon one upuene mojoj majci, bila
je upuena vama. Bez vas, bez one tople ruke koju ste pruili malom siromanom djetet
u kakvo sam bio, bez vae poduke i vaeg primjera, nita se od svega ovoga ne bi dogod
ilo. Ne mislim da je ova vrsta priznanja neto osobito. Ali to je barem prilika da
vam kaem to ste mi znaili i to mi jo uvijek znaite, te da vas uvjerim da su va uloe
rud, va rad i vaa velikodunost jo uvijek ivi u jednom od vaih malih aka koji, unato
im godinama, nije prestao biti vaim zahvalnim uenikom. Grlim vas iz sveg srca.
Albert Camus
281
Alir, tog 30. travnja 1959.
Dragi moj djeae,
Primio sam, adresiranu tvojom rukom, knjigu Camus koju mi je ljubazno posvetio n
jezin autor gospodin J.-Cl. Brisville.
Ne znam kako izraziti veselje koje si mi priinio svojom plemenitom gestom niti zn
am kako bih ti zahvalio. Kad bi to bilo mogue, vrsto bih zagrlio velikog djeaka kak
vim si postao i koji e za mene uvijek biti moj mali Camus.
Nisam jo proitao knjigu, osim nekoliko prvih stranica. Tko je Camus? Imam osjeaj da
oni koji pokuavaju proniknuti u tvoju linost ne uspijevaju ba najbolje. Ti si oduv
ijek pokazivao nagonski stid prema otkrivanju svoje prirode, svojih osjeaja. I u
tome izvrsno uspijeva jer si jednostavan i neposredan. A uz to jo i dobar. Taj sam
utisak stekao o tebi u koli. Pedagog koji se eli savjesno baviti svojim pozivom,
ne proputa nijednu priliku da bi upoznao svoje uenike, svoju djecu, a prilika za t
o ima bezbroj. Jedan odgovor, jedna kretnja, ponaanje, tota otkrivaju. Mislim dakle
da dobro poznajem dragoga malog ovjeuljka kakav si bio, a dijete, veoma esto, nosi
u sebi klicu ovjeka kakvim e postati. Zadovoljstvo to moe biti u koli izviralo je iz
svih tvojih pora. Tvoje je lice zrailo optimizmom. Promatrajui te, nikad nisam mog
ao zamisliti kakve su stvarne prilike u tvojoj obitelji. To mi je postalo malo j
asnije kad je tvoja majka dola k meni radi tvog upisa na popis kandidata za stipe
ndiju. To je, uostalom, bilo u trenutku kad si trebao otii od mene. No, sve do ta
da izgledalo mi je da si u istom poloaju kao i tvoji drugovi. Uvijek si imao sve t
o ti je trebalo. Ba kao i tvoj brat, bio si uredno odjeven. Mislim da ne mogu izr
ei ljepu pohvalu tvojoj majci.
282
Da se vratim na knjigu gospodina Brisvillea, ona sadri bogatu ikonografiju. Bio s
am dirnut kad sam, preko slike, upoznao tvog jadnog Tatu kojeg sam uvijek smatra
o svojim drugom. Gospodin Brisville bio je tako dobar da me citira: zahvalit u mu s
e.
Vidio sam popis, stalno sve vei, djela posveenih tebi ili onih koja govore o tebi.
Veliko mi je zadovoljstvo ustanoviti da ti slava (a to je iva istina) nije udari
la u glavu. Ostao si Camus: bravo.
Sa zanimanjem sam pratio mnotvo zapleta kazalinog komada koji si adaprirao i reirao
: Demoni. Previe te volim a da ti ne bih poelio najvei mogui uspjeh: onaj koji zasluu
je. Malraux ti, osim toga, eli dati jedno kazalite. Znam da je to kod tebe prava st
rast. Ali... hoe li se moi nositi kako valja s tolikim usporednim aktivnostima? Boj
im se da prekomjerno troi svoju snagu. I, dopusti svom starom prijatelju da primij
eti kako ima ljupku suprugu i dvoje djece, a oni trebaju supruga i oca. Kad smo k
od toga, ispriat u ti to nam je znao rei na direktor u Ecole Normale. Bio je veoma, v
eoma strog, i to nas je spreavalo da vidimo, da osjetimo da nas stvarno voli. Prir
oda dri veliku knjigu u koju zapisuje sva vaa pretjerivanja. Priznajem da me je to
mudro upozorenje obuzdalo u trenutku kad sam bio spreman zaboraviti ga. Pokuaj st
oga i ti ostaviti praznom stranicu koja ti je namijenjena u Velikoj Knjizi priro
de.
Andree me podsjetila da smo te vidjeli i sluali u jednoj televizijskoj emisiji po
sveenoj knjievnosti, u povodu Demona. Bilo je dirljivo sluati te kako odgovara na po
stavljena pitanja. Nisam se mogao suzdrati da pomalo zlobno ne primijetim kako ni
ne sluti da u te, napokon, vidjeti i uti. To je unekoliko nadomjestilo tvoje izbiv
anje iz Alira. Ve te odavno nismo vidjeli...
283
Prije nego to zavrim, elio bih ti rei koliko me, kao svjetovnog uitelja, pogaaju prije
tei planovi upereni protiv nae kole. Vjerujem da sam u cijeloj svojoj karijeri potiv
ao ono to je u djetetu najsvetije: pravo da samo trai svoju istinu. Sve sam vas vo
lio i vjerujem da sam inio sve to je bilo u mojoj moi kako ne bih izraavao svoje ide
je i tako utjecao na vau mladu inteligenciju. Kad se govorilo o Bogu (jer to je n
a programu), govorio sam vam da neki ljudi vjeruju u njega, drugi ne. I da u pun
oi svojih prava, svatko ini to eli. Isto tako, kod poglavlja o religijama, ograniio s
am se na to da navedem one koje postoje, i kojima pripadaju oni kojima se to svia
. Istinu govorei, dodavao bih da ima i takvih ljudi koji se nisu priklonili nijed
noj religiji. Znam da se to ne svia onima koji bi od uitelja htjeli uiniti putujue t
rgovce religijom, tonije reeno, katolikom religijom. Na Ecole Normale u Aliru (koja
se tada nalazila u perivoju Galland), moj je otac, kao i njegovi drugovi, morao
ii na misu i svake se nedjelje prieivati. Jednog je dana, ljut zbog te prisile, posv
eenu hostiju stavio umolitvenik i zatvorio ga! Direktor kole saznao je za to i bez
oklijevanja izbacio mog oca iz kole. Eto to ele pristae Slobodne kole (slobodni ste.
da mislite kao oni). Uz sadanji sastav Poslanikog doma, bojim se da bi se taj mran
i plan mogao ostvariti. Le Canard enchaine bjavio je da se u jednom departmanu u
stotinjak razreda laike kole nastava odvija uz raspelo na zidu. Ja u tome vidim o
dvratan napad na djeju svijest. U to e se to, moda, pretvoriti za neko vrijeme? Ta m
e razmiljanja iskreno rastuuju.
Mali moj, pribliavam se kraju 4. stranice: doista zlorabim tvoje vrijeme i molim
te da mi oprosti. Ovdje je sve u redu. Mojem zetu Christianu sutra poinje 27. mjes
ec slube!
284
Znaj da, iako ti ne piem, esto mislim na tebe. Gospoa Germain i ja grlimo vas sve et
vero od sveg srca. Iskreno va.
Germain Louis
Sjeam se dana kad ste ti i tvoji drugovi s prve priesti svratili k nama u razred. i
nilo se da si sretan i ponosan na odijelo koje si nosio i na blagdan koji si sla
vio. Iskreno, bio sam sretan zbog vaeg veselja, i smatrao sam da idete na priest z
ato to vam se to svia? Dakle...
285
A TT<
UEJU pAMUS
-2~T; ~-. ,~ >*" "~j.~:->. '"'r--^-''-'
Biljeka Gallimarda
Danas objavljujemo Prvog ovjeka. Rije je 0 djelu na kojem je Albert Camus radio ne
posredno prije svoje smrti. Rukopis je pronaen u njegovoj torbi 4. sijenja 1960. S
astoji se od 144 stranice ispisane perom, ponekad bez toke i zareza, brzim, teko o
dgonetljivim rukopisom, nikad preraivanim (pogledati faksimil na strani 286).
Ovaj smo tekst priredili na temelju rukopisa i prvog tipkanog prijepisa Francine
Camus. Radi boljeg razumijevanja teksta uveli smo interpunkciju. Rijei koje se m
oglo dvojako proitati stavljene su u uglate zagrade. Rijei ili dijelovi reenica koj
e je bilo nemogue odgonetnuti naznaene su bjelinom u uglatoj zagradi. U dnu strani
ce navedene su, naznaene zvjezdicom, varijante ispisane iznad rijei; slovima, doda
ci na marginama; brojevima, biljeke izdavaa.
Dodatak sadri listove (koje smo obiljeili s I. do V.) od kojih su neki bili umetnu
ti u rukopis (list I. ispred poglavlja 4, list II. ispred poglavlja 6b), a ostal
i (III, IV. i V.) su se nalazili na kraju rukopisa.
U nastavku objavljujemo biljenicu s naslovom Prvi ovjek (Biljeke i skice), malu bil
jenicu uvezanu spiralom s papirom na kvadratie, koja itatelju omoguuje nazrijeti kak
o je autor namjeravao razvijati svoje djelo.
Kad itatelj proita Prvog ovjeka, shvatit e zato smo u dodatku tiskali i pismo koje je
Albert Camus poslao svom uitelju Louisu Germaineu sutradan po primitku Nobelove
nagrade te posljednje pismo koje je Louis Germain uputio njemu.
elimo na kraju zahvaliti Odette Diagne Creach, Roger Grenieru i Robertu Gallimard
u na pomoi koju su nam pruili svojim velikodunim i postojanim prijateljstvom.
Catherine Camus
LJETOPIS ALBERTA CAMUSA
7. studenog 1913: roen u Mandovi (pokrajina grada Con-statinea), gdje je i krten.
Otac, Alzaanin, podrumski je radnik na nekom vinogradarskom imanju. Njegova majka
, podrijetlom iz panjolske, Catherine San-tes, katolkinja je, ali ne prakticira v
jeru.
rujan 1914: otac mu je ubijen u bitci na Marni. Majka seli u Alir (etvrt Belcourt)
.
1918-1923: Albert Camus sa starijim bratom Lucienom pohaa osnovnu kolu u ulici Aum
erat. U upi tijekom dvije godine slua vjerunauk za katekumene.
1923: zahvaljujui uitelju Luisu Germainu, Camus dobija stipendiju za srednju kolu.
Baka inzistira da mu upnik podijeli prvu priest na kraju kolske godine 1922/23., pr
ije upisa u srednju kolu.
1923-1930: pohaa licej. Prestaje sa svakom religioznom praksom.
1929: prvi dodiri s filozofijom. Profesor mu je Jean Grenier.
1930: prvi napadaji tuberkuloze. A. C. ulazi u Prvu viu kolu, gdje se ponovno susr
ee s J. Grenierom.
1933: Jean Grenier objavljuje svoje Les lles (Otoci). Camus se upisuje na fakult
et u Aliru. Priprema svoj diplomski rad iz filozofije.
1934: eni se sa Simone Hie, kerkom alirskog lijenika. Pod utjecajem svog profesora R
enea Poiriera upoznaje se s modernom filozofijom (Kierkegaard, Hus-serl, Heidegg
er).
1935: razvodi se. Vodi neovisan i relativno neuredan ivot. Pristupa komunistikoj p
artiji i bavi se propagandom meu muslimanima. Zapoinje pisati L'Envers et l'Endroi
t (Nalije i lice), osniva, u suradnji s mladim
289
radnicima, Kazalite rada (Theatre du Travail) Dovrava svoj diplomski rad.
1936: dobija diplomu Visokog uilita (Etudes Superieurs) - tema Kranska i neoplatonsk
a metafizika. Taj rad ga uvodi u kransku, premda ga privlai i smirenost grke filozof
ije.
oujak 1936: Njemaka ponovno osvaja Rhenanie. A. C. dovrava svoj prvi kazalini komad:
Revolte dans les Asturies (Pobuna u Asturiesima), politiki, ali ne i anti-klerik
alni komad.
svibanj 1936: uspjeh Narodne fronte. Poetak graanskog rata u panjolskoj.
ljeto 1936: putovanje u centralnu Europu.
1937: zbog zdravlja ne smije prihvatiti profesuru. Udaljuje se od komunistike par
tije i odluuje se za M.L.N. Messali Hadja. Odbija mjesto uitelja u Sidi-bel--Abbes
u.
1938: A. C. je novinar u novinama Alger Republicain to ih je osnovao s P. Piaom.
1939: istraga u Kabvlie.
3. rujna 1939: objava rata. Camus razmilja da se prijavi u vojsku, ali je odbijen
zbog loeg zdravlja.
1940: eni se s Francine Faure iz Orana s kojom ima blizance. Alger Republicain je z
abranjen zbog cenzure. A. C. dolazi u Pariz gdje surauje s Paris-Soir, ali prolazi
nezapaeno.
svibanj 1940: dovrava L'Etranger (Stranac), to ga je poeo pisati 1937. Njemaka invaz
ija.
1941: povratak u Oran, gdje radi kao profesor. Zavrava Le Mythe de Sisyphe (Mit o
Sizifu), to ga je zapoeo 1938.
1942: novi napadaj hemoptizije. Povratak u Francusku. Objavljivanje Stranca. A.
C. poinje La Pete (Kuga). Ulazi u mreu pokreta otpora Combat, gdje susree Claudea Bour
deta.
1943: objavljivanje Mita o Sizifu. Prva redakcija Le Mal-
290
entendu (Nesporazum), Prvo Lettre a un Ami allemand (Pismo njemakom prijatelju).
U travnju u Cahiers du Sud prikaz knjige J. Guittona o P. Pougetu, djelo koje ga j
e osvojilo.
1944: susret sa Sartreom. Drugo Lettre a un Ami allemand (Pismo njemakom prijatel
ju). Camus s Pascalom Piaom preuzima novine Combat. Le Malentendu (Nesporazum) je
postavljen s Mariom Casares.
1945: Caligula u Theatre Hebertot. Bombardiranje Hiro-ime.
1946: itanje tekstova Simone Weil koje Camus daje objaviti u Gallimardu. Dominika
ncima u Bd de Latour--Maubourg dri predavanje na temu Nevjernik i krani.
1947: represije u Madagaskaru i Aliru. Rat u Indokini. U lipnju izlazi La Pete (Ku
ga), iji je uspjeh ogroman. Raskid grupe oko Combata: jedne privlai R.P.F., druge so
cijalizam. A. C. se povlai i preputa vodstvo Claudeu Bourdetu.
1948: Pu u Pragu. Jugoslavija raskida sa SSSR-om. Camus pie L'Etat de Siege (Opsad
no stanje) i Les Justes (Pravedni). Prijateljuje s P. Bruckbergerom i kranskim pje
snikom R. Levnaudom. U rujnu Camus provodi tajanstven dan u dominikanskom samost
anu Saint--Maximum, o emu pie svom prijatelju, pjesniku Francoisu Pongeu. Tamo sam
naao unutarnju tiinu koja mi je bila potrebna.
1949: proces Rajk u Maarskoj. Poziv na pomo grkim komunistima osuenima na smrt. Puto
vanje u Junu Ameriku. Camus je bolestan. U prosincu izvedba Les Justes (Pravedni)
.
1951: L'homme revolte (Pobunjeni ovjek).
1952: u svibnju Camusova reakcija na F. Jeansonov lanak u Temps Modernes: raskid sa
Sartreom je konaan. U studenom, nakon to je primljena panjolska, Camus se povlai iz
UNESCO-a.
291
1954: L'Ete (Ljeto).
1955: lanci u L'Express o sjeverno-afrikom problemu.
1956: u sijenju u Aliru podrava jedan trajk. U svibnju La Chute (Pad). Ljeto: kazalin
a adaptacija Faulkner-ova Requiema pour une none. U studenome pu u Maarskoj. Camus
sudjeluje u protesnom meetingu protiv ruskih tenkova.
1957: u oujku L'Exil et le Royaume (Progonstvo i kraljevstvo). U studenome Nobelo
va nagrada za knjievnost.
1958: kupuje kuu U Lourmarinu.
1959: izvedba Les Possedes (Demoni).
4. sijenja 1960: Camus je poginuo u prometnoj nesrei na putu prema Parizu.
(Jadranka Brni)
292
KAZALO
I. TRAENJE OCA
Iznad dvokolice... 7
Saint-Brieuc 19
3. Saint-Brieuc i Malan (J.G.) 27
4. Djetetove igre 35
5. Otac. Njegova smrt. Rat. Atentat. 49
6. Obitelj 67 Etienne
83
6.b. kola 113
7. Mondovi: Kolonizacija i otac 145
DRUGI DIO
SIN ILI PRVI OVJEK
1. Licej 163
Kokoinjac i klanje kokoi 185
etvrci i praznici 191
2. Zagonetan samom sebi 223
PRILOZI
List I. 233
List II. 235
List III. 237
List IV. 239
List V. 241
Prvi ovjek (Biljeke i skice) 243
Dva pisma 279
Biljeka Gallimarda 287
Ljetopis Alberta Camusa 289
NAKLADNIK
CERES, ZAGREB
TRG HRVATSKIH VELIKANA 3 ZA NAKLADNIKA
DRAGUTIN DUMANI
LEKTURA I KOREKTURA
JADRANKA BRNI
LIKOVNI UREDNIK
KRISTINA BABI
TEHNIKI UREDNIK
MIRKO MAMI
PRIPREMA ZA TISAK MI, Zagreb
UK BOICE CERES
IVAN LACKOVIC KROATA
TISAK
GIPA, ZAGREB
CERES
objavljuje
1. Biblioteka POEZIJA DANAS
1. Slavko MIHALI: Povik noobdije
2. Mate GANZA: Korona
3. Milana VUKOVI: Aurno zlatno
4. Boris BILETI: Radovi na nekropoli
5. Neda Miranda BLAEVI: NeoNTINTA
6. Mile PEORDA: Parole pour elle
2. Biblioteka SALONA
1. Saint-John PERSE: Pohvale / Eloges
2. Saint-John PERSE:
U slavu kraljeva / La gloire des rois
3. Saint-John PERSE: Anabaza / Anabase
4. Saint-John PERSE: Progonstvo / Exil
5. Dragutin TADIJANOVI: Bijela ena / Femme blanche
6. Samuel BECKETT:
Sve moje pjesme / Tous mes poemes
7. Ivan GOLUB:
Lice osame / Ultima solitudo personae
8. Charles BUKOVVSKI: Ja elim mirnu oluju
3. Biblioteka LEPTIS MAGNA
1. Zlatko TOMII: Povratak u postojbinu duha
2. Anelko VULETI: Pismo nebeskomu gromu
3. Janko BUBALO: Na kraju etve
4. Drago TAMBUK:
Morski Boi / Krvavi most / Alat bola
5. Antun LUI: Naovamo
4. Biblioteka ANTOLOGIJE
(dvojezina izdanja)
1. Albansko suvremeno pjesnitvo
2. Austrijsko suvremeno pjesnitvo
3. Francusko pjesnitvo 20. stoljea
4. panjolsko suvremeno pjesnitvo
5. Biblioteka VOLUBILIS
1. Maro PITAREVI: Harlekin
2. Draen MARKOTA: Put u jesen
3. Miljenko STOJ1 Pjesma blizini
4. Emil DURAS: Erikov dnevnik
6. Biblioteka MALI PRINC
1. Antoine de SANT-EXUPERY: Mali princ
2. Le Prince de BEAUMONT: Ljepotica i zvijer
3. Michel TOURNIER: Sveta tri kralja
4. Jean GIONO:
ovjek koji je sadio drvee
5. J.M.G. LE CLEZIO: Mondo i druge prie
6. Marguerite YOURCENAR: Kako smo spasili Wang-Foa
7.Biblioteka ZNANOST
1. Ivo MILJKOVI: Jabuka (monografija)
2. S.H.HAWKS,jri VV.K.COLLINS: Naela proizvodnje virginijskog duhana
3. Carlo HUGUES: Elaiografija Istriana / Istarska elaiografija
4. Dragutin DUMANI: Otok Unije
5. Vjenceslav RICHTER: Izazov naslijeu
8.Biblioteka VELIKI TABOR
(knjievne teorije)
1. Gaston BACHELARD: Poetika prostora
2. Emil STEIGER: Osnovni pojmovi poetike
Knjinica Zelina
Biblioteka CERES
1. Alain FINKIELKRAUT Kak se to moe biti Hrvat?
2. Petar EGEDIN: Frankfurtski dnevnik
3. Pascal BRUCKNER: Ledeni mjesec
4. Stanko ANDRI: Enciklopedija nitavila
5. Bela HAMVAS: Filozofija vina
6. Predrag MATVEJEVI: Istoni epistolar
7. Albert CAMUS: Prvi ovjek
8. Hrvoje LORKOVI: Odjeci izrona
9. Bela HAMVAS: Scientia Sacra, I.-VI.
10. Mislav TIINOVI:
etiri jahaa i Marta Rozekolis
11. AnteGUGO:
Da se ne zaboravi