MALCOLM LOWRY

Naslov izvornika: UNDER THE VOLCANO

POD VULKANOM
DVA planinska lanca sijeku republiku otprilike od sjevera do juga, tvorei izmeu sebe doline i visoravni. Diui se nad jednom od tih dolina, nad kojom vladaju dva vulkana, lei, est tisua stopa nad morem, grad Ouauhnahuac. Smjeten je znatno junije od Rakove obratnice, tonije, na devetnaestoj paraleli, na otprilike istoj irini kao i Revillagigedo Islands na zapadu u Tihom oceanu, ili kao najjuniji rt Havaja, jo puno zapadnije ili kao luka Tzucoks istono na atlantskoj obali Vucatana, blizu granice Britanskog Hondurasa, ili kao grad Juggernaut, jo istonije, u Indiji, u Bengal-skom zaljevu. Zidovi grada, sagraena na brdu, visoki su, ulice i uliice krivudave i razrovane, putovi vijugavi. Lijepa au-to-cesta u amerikom stilu vodi k njemu sa sjevera, ali se gubi u njegovim uskim ulicama i pretvara u kozju stazu. Ouauhnahuac ima osamnaest crkava i pedeset sedam cantina. Moe se pohvaliti i igralitem za golf, i nita manje nego etiristo bazena za plivanje, javnih i privatnih, punjenih vodom to stalno tee odozgo s planina, i mnogim sjajnim hotelima. Hotel Casino de la Selva stoji na neto viem brdu, neposredno izvan grada, kraj eljeznike postaje. Podignut je daleko od glavne auto-ceste i okruen vrtovima i terasama koje pruaju irok pogled na sve strane. Nalik na palau, ispunjen je nekim ozrajem samotnog sjaja. Jer to vie nije Casino. ovjek se ne moe ak ni kockati 9za pie u baru. Pohodili bi ga duhovi propalih kockara. Nitko, ini se, vie i ne pliva u velianstvenu olimpijskom bazenu. Odskone daske stoje prazne i tune. Njegova igralita za jai-alai zarasla su u travu i pusta. Dva igralita za tenis otvorena su Samo na blagdane. U sumrak na Dan mrtvih, u studenom 1939, dva ovjeka u bijelim flanelnim odijelima sjedila su na glavnoj terasi Casina pijui anis. Igrali su tenis, a nakon toga biljar, i njihovi reketi, zatieni od kie, spremljeni u navlake doktorovu trouglastu, a onoga drugoga et-verouglastu leali su na niskoj ogradi pred njima. Dok su se pribliavale povorke, vijugajui s groblja nizbrdo iza hotela, visok zvuk njihova pjeva dopro je do ova dva ovjeka; oni se okrenue da pogledaju oaloene koji e se neto kasnije vidjeti tek kao palucava svjetla njihovih svijea to krue u daljini izmeu kukuruza svezanih u krstine. Dr Arturo Diaz Vigil pruio je bocu Anisa del Mono monsieuru Jacquesu Laruelleu, to se ba tada napeto nagnuo naprijed. Malo udesno, ispod njih, pod golemim crvenim sutonom, kojega je odsjaj krvario u naputene bazene, posvuda razbacane kao kakve utvare, poivao je mir i ljepota grada. Doimao se sasvim spokojan odande gdje su sjedili. Jedino kad bi se napeto osluhnulo, a to je M. La-ruelle sada inio, mogao se razabrati udaljen nejasan zvuk odrediv, iako nekako nerazluiv od tiha amora mrmor oaloenih nalik na pjevanje to raste i pada, i vrsto toptanje buka i vika fieste to traje ve cijeli dan.

M. Laruelle natoi sebi drugi anis. Pio je anis zbog toga to ga je podsjeao na apsint. Tamna mu je rumen oblila lice, a ruka mu lagano zadrhtala nad bocom sa ije je naljepnice crveno kriavi demon vilama vitlao na nj. Htio sam ga nagovoriti da pode i da bude deal-coholise, govorio je dr Vigil. Spotakao se preko te francuske rijei i nastavio engleski. Ali ja sam se i sam slabo osjeao tog dana nakon plesa, nije mi bilo dobro, zaista. Ne valja to se mi lijenici moramo ponaati kao 10 apostoli. Sjeate li se, i onda smo igrali tenis. Dakle, poto sam Konzula potraio u njegovu vrtu, poslao sam jednog djeaka s porukom hoe li uskoro doi do mene, bio bih mu zahvalan za to; ako ne moe, molim ga neka mi napie papiri, ukoliko ga pie ve nije ubilo. Laruelle se nasmija. Ali oni su otili, nastavio je drugi, i ba sam ja vas mislio upitati jeste li ga toga dana vidjeli. Bio je u mojoj kui kad ste vi telefonirali, Arturo. Oh, znam, ali mi smo se tako uasno napili no prije, bili smo tako perfectamente borracho, da mi se inilo kako je Konzulu jednako slabo kao i meni. Dr Vigil je zatresao glavom. Munina nije samo u tijelu nego i u onom dijelu koji se naziva dua. Jadni je va prijatelj troio sav svoj novac u takvim neprestanim muninama. Laruelle je ispio svoju au. Digao se i priao ogradi; oslanjajui ruke na svaki od teniskih reketa, gledao je dolje i oko sebe: naputena jai-alai igralita, njihove bastione pokrivene travom, mrtva teniska igralita, fontanu, sasvim blizu u sreditu hotelske avenije, gdje je neki uzgajiva kaktusa zaustavio konja da pije. Dvoje mladih Amerikanaca, mladi i djevojka, poeli su kasnu partiju stolnog tenisa dolje na verandi sporednog krila. Ono to se zbilo tono godinu dana prije, inilo se da ve pripada u neko drugo vrijeme. ovjek bi pomislio da su sadanje strahote to progutale kao kap vode. Nije bilo tako. Premda je tragedija ve prijetila da e postati nestvarnom i besmislenom, inilo se da se ovjek jo smije sjeati dana kad je pojedinani ivot imao neku vrijednost i nije bio samo tiskarska greka u slubenom izvjetaju. Zapalio je cigaretu. Daleko ulijevo, na sjeveroistoku, s onu stranu doline i terasastih brda u podnoju Sierra Madre Oriental, dva su se vulkana, Popocatepetl i Ixtaccihuatl, dizala u sumrak jasna i velianstvena. Blie, moda na desetak milja, i na nioj razini od glavne doline, razabiralo se selo Tomalin, skriveno od praume, iz koje se dizao tanak plaviast veo skrive11

nog dima netko je palio drvo za ugalj. Pred njim, s druge strane amerike auto-ceste, irila se polja i umarci kroz koje je vijugala rijeka, i put u Alcapacingo. Zatvorska promatranica dizala se nad umom izmeu rijeke i puta koji se gubio naprijed, tamo gdje ljubiasti bregovi Dore Paradisea nestaju koso u daljinu. Prijeko, u gradu, svjetla jedinog kina u Ouauhnahuacu, sagraenog na padini, i otro isturenog, upalila se iznenada, trepui ugasila, i opet upalila. No se puede vivir sin amar rekao je M. Laruelle... Kao to je to onaj es-tupido napisao na mojoj kui. Doi, amigo, odbaci svoj naum, rekao je dr Vigil iza njega. Ali, hombre, Yvonna se vratila. To neu nikada shvatiti. Vratila se tom ovjeku! Laruelle je opet priao stolu gdje je nalio au tehuacanske

mineralne vode. Rekao je: Salud y pesetas. Y tiempo para gastarlas, uzvratio je njegov prijatelj zamiljeno. M. Laruelle je promatrao lijenika kako se zavaljuje u svoju lealjku, zijevajui, to lijepo, prelijepo tamnoputo ravnoduno meksikansko lice, blage duboke smee oi, nedune poput eznutljivih oiju krasne o-axaquenanske djece koju je vidio u Tehuantepecu (tom idealnom mjestu gdje su ene radile dok su se mukarci kupali u rijeci cijeli dan), tanke male ruke i njena zapea, na kojima je bilo iznenaujue vidjeti grube crne malje. Odbacio sam svoj naum ve odavno, Arturo, rekao je on na engleskom, vadei cigaretu iz usta, istananim nervoznim prstima na kojima je, bio je svjestan toga, nosio previe prstenja. to sam jo otkrio, M. Laruelle je primijetio da mu se cigareta ugasila, i natoio je sebi jo jedan anis. Con permiso. Dr Vigil iz svog depa izvadi upalja i upali ga, tako brzo da se inilo kao da ga je ve upaljena izvukao iz depa, pokret i paljenje bili su jedna kretnja. Pruio je vatru M. Laruellu. Zar niste nikada bili ovdje u crkvi za alosne, upitao je iznenada, 12 tamo gdje je Djevica za one koji nemaju nikoga? M. Laruelle je odmahnuo glavom. Nitko ne ide onamo. Samo oni to zaista nemaju nikoga, rekao je lijenik, sporo. Spremio je upalja i pogledao na sat, okrenuvi svoj zglob paljivim trzajem. AHons-nous-en, dodao je, vamonos, i nasmijao se zijevajui, kimajui se i klatei sve dok mu se glava nije nala u dlanovima. Tada se digao i pridruio'M. Laruellu na ogradi, udiui duboko. Ah, ovo je ba vrijeme koje volim, kad sunce zalazi, kad svi ljudi ponu pjevati, a svi psi lajati. M. Laruelle se nasmija. Dok su razgovarali nebo je na jugu postalo divlje i olujno; oaloeni su napustili padinu brijega. Sneni su se leinari, visoko gore, raskrilili niz vjetar. Dakle, oko osam i pol, moda u poi u dne na jedan sat. Bueno. Vidjet u vas onda veeras na starom mjestu. Zaista, jo ne vjerujem da sutra odlazite. Pruio je ruku koju je M. Laruelle stegnuo vrsto, prijateljski. Nastojte doi veeras, a ako ne doete, molim vas shvatite da se ja uvijek zanimam za vae zdrav-Ije. Hasta la vista. Hasta la vista. Sam, stojei pokraj auto-ceste kojom je prije etiri godine vozio posljednju milju onoga dugog, ludog, prekrasnog putovanja iz Los Angelesa, Laruelle otkri da mu je takoer teko povjerovati kako zaista odlazi. Zatim ga pomisao na sutra gotovo prevlada. Zastao je neodluan kuda da krene kui, dok se mali pretrpani autobus Tomalin Zocalo prodrmuckao pokraj njega nizbrdo prema barranci, prije nego se popeo u Quauh-nahuac. Nije mu se mililo krenuti tim smjerom veeras. Preao je ulicu to vodi na stanicu. Iako nee putovati vlakom, osjeaj odlaska, njegove neizbjenosti, opet mu je teko pao, dok je, djetinjasto izbjegavajui zatvorene skretnice, iao preko usko trane pruge. Svjetlost zala-zeeg sunca odbijala se od cisterna na travnat nasip s druge strane. Peron je spavao. Tranice su bile prazne, 13signali podignuti. Nije se moglo naslutiti je li ikad ikakav vlak stigao na tu stanicu ili je napustio: OUAUHNAHUAC Ipak je pred neto manje od godinu dana to mjesto bilo prizor rastanka koji on nee nikada zaboraviti. Prilikom njihova prvog susreta, kad je s Vvonnom i samim Konzulom bio doao u Laruelleov dom u Calle Nicara-gua, Konzulov mu

se polubrat nije svidio nita vie, u-tio je sada, nego to se sam svidio Hughu. Hughov udan izgled jer je toliko bio zaokupljen ponovnim susretom s Vvonnom nije ga se toliko dojmio da bi ga kasnije u Parianu mogao prepoznati, inio se naprosto karikaturom Konzulova ljubaznog polugorkog opisa. Dakle, to je bilo dijete o kojemu se M. Laruelle blijedo sjeao da je sluao prije vie godina! Za pola sata odbacio ga je kao neodgovornog gnjavatora, profesionalnog kunog marksista, tatog i samouvjerenog, koji meutim glumi romantinu otvorenost. Dok je Hugh, koga Konzul s vie razloga nije bio pripremio za susret sa M. Laruellom, bez dvojbe njega smatrao nekim posebnim tipom gnjavatora, postarijim estetom, okorjelim promiskuitetnim neenjom, sa prilino sladunjavim posjednikim odnosom prema enama. Ali poslije tri neprospavane noi bila je cijela jedna vjenost proivljena: tuga i zbunjenost zbog jedne neshvatljive nesree zbliila ih je. U satima to su slijedili nakon njegova odgovora na Hughov telefonski poziv iz Pariana, Laruelle je saznao mnogo o Hughu, o njegovim nadama, bojaz-nima, samoobmanama, njegovim oajanjima. Kad je Hugh otiao, bilo mu je kao da je izgubio sina. Ne pazei na svoje tenisko odijelo, M. Laruelle popeo se na nasip. Ipak je imao pravo, rekao je sebi kad je, popevi se na vrh gdje je zastao da udahne, imao je pravo to je, poto je Konzul bio otkriven (budui da se ta groteskno patetina situacija razvila u Ouauhna-huacu kada prvi put nije bilo britanskog konzula komu bi se obratio, a bio je toliko potreban), zahtijevao da se 14 Hugh okani svih uobiajenih obzira i posvema iskoristi priliku to policija zaudno oklijeva da ga zadri njihovu moda gorljivu elju da ga se oslobode ba u trenutku kad se inilo loginim da bi ga mogli zadrati kao svjedoka barem s jednog gledita na ono to se sad iz daljine gotovo moglo nazvati sluajem i da se, to je mogue prije, dohvati broda koji ga je na svu sreu ekao u Vera Cruzu. M. Laruelle se osvrnuo prema stanici; Hugh je ostavio prazninu. U stanovitom je smislu umaknuo s posljednjom od svojih iluzija. Jer Hugh je, ak i tada, u dvadeset devetoj, jo sanjao da moe mijenjati svijet (za to nema druge rijei) kao to se ni Laruelle, tada u etrdeset drugoj, jo nije bio posve odrekao nade da e ga promijeniti svojim velikim filmovima to ih je kanio stvoriti. Ali svi su se ti snovi danas doimali besmisleno i drsko. Napokon, stvorio je velike filmove, a veliki su filmovi potonuli u prolost. I koliko on zna, nisu promijenili svijet. tovie, bio je stekao stanovitu slinost s Hughom. Kao Hugh, iao je i on u Vera Cruz, i kao Hugh, nije ni on znao hoe li brod ikad stii u luku... Put je M. Laruella vodio kroz poluobradena polja omeena uskim travnatim stazama koje su utabali uzgajivai kaktusa vraajui se kui s posla. To mu je bio najdrai put, premda njime nije proao jo od prije kia. Listovi kaktusa privlaili su svojom svjeinom; zelena stabla, obasjana veernjim suncem, mogla su biti tune vrbe zanjihane na vjetru to se bio digao; jezero ute sunane svjetlosti iskrilo se u daljini ispod ljupkih brda nalik na pogae. Bilo je neto zlokobno u toj veeri. Crni su oblaci izranjali s juga. Sunce je lijevalo rastopljeno staklo na polja. U divljem sutonu vulkani su djelovali zastraujue. M. Laruelle je hodao brzo, u oteanim teniskim cipelama, koje je ve morao spakovati, maui svojim teniskim reketom. Opet ga obuze osjeaj straha, osjeaj da je nakon svih tih godina, i posljednjega svog dana ovdje i dalje stranac. etiri godine, gotovo pet, a on se jo osjeao kao lutalac na nekom drugom planetu. Nije to bio onaj osjeaj koji bi mu odlazak 15imalo olakao, ak i kad bi uskoro, bude li Boja volja, opet vidio Pariz. Ah,

dobro! Malo je to osjeao u vezi s ratom, osim da je to loe. Jedna e ili druga strana pobijediti. Ma tko pobijedio ivot e biti teak. Premda e, izgube li Saveznici, biti tei. Ali ovako ili onako, nastavit e se ovjekova osobna borba. Kako se neprestano, kako zapanjujue, mijenjao krajolik! Polja su sad bila puna kamenja: vidio se niz mrtvih stabala. Jedan naputeni plug, ocrtan prema nebu, dizao je svoje ruke nebesima u nijemu preklinjanju. Kao drugi planet, sjetio se opet, udan planet gdje, pogleda li malo dalje iza Tres Marias, moe vidjeti sve mogue krajolike odjednom: Cotsvvolds, Windermere, New Hampshire, livade Eure-et-Loire, ak i sive dine Cheshirea, pa i Saharu, planet na kojemu za tren oka moe mijenjati podneblja i, ako ti je drago tako misliti, tri civilizacije, na raskriju auto-ceste; ali prekrasan planet, nije mu se mogla porei ljepota, kobna ili pak nevina kakva se inilo da je ljepota samog Raja zemaljskog. Ipak, to je on postigao u tom Raju zemaljskom? Bio je stekao nekoliko prijatelja. Bio je stekao jednu ljubavnicu, Meksikanku, s kojom se svaao, i brojne divne idole Maja to ih nee moi iznijeti iz zemlje, i bio je... Laruelle se pitao hoe li poeti kia: ponekad, premda rijetko, u ovo je doba godine, kao lani na primjer, kiilo onda kad ne bi trebalo. A ono su na jugu bili olujni oblaci. Umiljao je da moe nanjuiti kiu, i palo mu je na um da ne bi bilo veeg uitka nego da pokis-ne, da se smoi do koe, da ide sve dalje i dalje kroz ovu divlju zemlju u svom slijepljenom bijelom flanelnom odijelu, sve mokriji i mokriji i mokriji. Pogledao je oblake: tamne brze konje to se komeaju nebom. Prolom crnih oblaka u nevrijeme! Na to je nalik ljubav, pomisli, ljubav to doe prekasno. Samo nezdrav spokoj slijedi nakon nje, kao da se veernji miris ili spor sunev sjaj i toplina vraaju na iznenaenu zemlju. Laruelle je i dalje ubrzavao korak. I nek te takva ljubav uini nijemim,
16

slijepim, ludim, mrtvim svoju sudbinu ne bi smio mijenjati. Tonnerre de Dieu... Ne gasi se e kad se kae na to je nalik ljubav to doe prekasno. Grad mu je sada bio s desne strane i iznad njega, jer se M. Laruelle sputao nizbrdo sve otkako je napustio Casino de la Selva. Iz polja to ih je prelazio mogao je iznad stabala na obronku brda i iza tamnog, dvorcu slinog obrisa Cortesove palae, vidjeti lagano okretanje ogromnog sajminog kola ve osvijetljenog, na trgu Ouauhnahuaca; inilo mu se da moe razaznati smijeh to dolazi iz sjajnih njegovih gondola i, opet, onu tihu opojnost glasova koji pjevaju, gube se, zamiru s vjetrom i napokon utihnu. Sjetna amerika melodija St. Louis Blues, ili neka slina, stizala je od vremena do vremena kroz polja k njemu kao blag, vjetrom noen val glazbe iz koje bi se rasprio slap amora to se, izgleda, nije toliko razbijao, koliko je pak tukao o zidove i kule predgraa; tad bi ga s jecajem upila daljina. Naao se u uliici to kroz pivovaru vodi u Tomalin. Stigao je na cestu za Alcapancingo. Prolazio je automobil, i on je okrenuta lica ekao da se slegne praina, prisjetio se vremena kad se s Vvonnom i s Konzulom vozio dolinom Meksikog jezera koje je nekad bilo grotlo ogromnog vulkana, i vidio je opet obzorje umekano prainom, autobuse to jure kroz uskovitlanu prainu, radoznale djeake to stoje na stranjem dijelu teretnja-ka izlaui se opasnosti, lica zamotanih zbog praine (i bilo je neto velianstveno u tome, uvijek je osjeao neku simboliku za budunost, za koju je zaista tako velike pripreme inio jedan hrabar narod, jer su se diljem cijelog Meksika mogli vidjeti ti ogromni teretnjaci s tim mladim radnicima na njima, uspravljenim u hlaama to otro lepraju, nogu rairenih iroko, vrsto) i na suncu, na okruglom brijegu, osamljeni oblak praine koja putuje, prainom zastrta brda uz jezero, nalik na otoke u kii koja iba. Konzul,

iju je staru kuu M. Laruelle sad prepoznao na obronku ispod barrance, izgledao je takoer dovoljno sretan onda, kad je lutao oko Cholule s njenih trista i est crkava i dvije brijanice,

17

Toiletom i Haremom, i peo se zatim razruenom piramidom, za koju je ponosno tvrdio da je to izvorni Toranj babilonski. Kako je zadivljujue ono to je moralo biti babilonski kaos njegovih misli! Dva odrpana Indijanca pribliavala su se M. Laru-ellu kroz prainu; prepirali su se, s dubokom usredoto-enou sveuilinih profesora koji u ljetni sumrak lutaju Sorbonnom. Njihovi glasovi, kretnje njihovih finih mrkih ruku, bile su nevjerojatno plemenite, istanane. Njihovo dranje podsjealo je na uzvienost astekih vladara, njihova lica na mrane kamenoreze ruevina u Vucatecanu: ... perfectamente borracho... ... completamen te fan tastico... Si, hombre, la vida impersonal... Claro, hombre... Positivamente. Buenas noches. Buenas noches. Zamakli su u mrak. Veliko je kolo potonulo, zvukovi sajma, glazbe, umjesto da budu blii, zaas utihnue. M. Laruelle pogleda na zapad; starinski vitez, s teniskim reketom umjesto tita i s depnom svjetiljkom umjesto kese za novac, sanjao je o trenucima bitaka to ih je dua preivjela lutajui ovuda. Kanio je skrenuti dolje drugom ulicom desno, to vodi pokraj oglednog dobra gdje je Casino de la Selva napasao svoje konje, ravno u svoju ulicu, Calle Nicaragua. Ali na nenadan poticaj okrenu lijevo du puta to vodi pokraj zatvora. Osjetio je mutnu elju da ove svoje posljednje noi poeli zbogom ruevinama Maksimilijanove palae. Jedan golemi arkandeo, crn kao grom, iskrsnuo je na jugu s Tihog oceana. A ipak, uza sve to, oluja je sadravala svoj vlastiti tajni mir... Strast prema Yvonni (je li ona ikada bila osobito dobra glumica ili nije, bilo je nebitno, rekao joj je istinu onomad kad je kazao da bi mogla biti vie nego dobra u bilo kojem njegovu filmu) vratila mu se u srce, na nain koji nije mogao objasniti, prvi put kad je sam, idui poljima iz Saint Presa, pospanog francuskog

sela ustajalih rijenih rukavaca i brana i sivih zaputenih mlinova, gdje je stanovao; vidio je kako se polako i udesno i s beskrajnom ljepotom iznad strnita punih poljskog cvijea, polako u sunce diu kao i stoljeima prije, dok su ih gledali hodoasnici lutajui tim istim poljima dva zvonika katedrale u Chartresu. Ljubav im bijae donijela mir, za sve prekratak, neobino nalik na opinjenost, aroliju samoga Chartresa, u kojemu je ve odavna zavolio svaku bonu ulicu i kavanu otkud je mogao gledati u katedralu to vjeno plovi u oblacima, aroliju koju nije mogla sruiti ni injenica da je do grla bio u dugovima. M. Laruelle je brzo koraao prema palai. Nije osjeao nikakvo kajanje to je Konzulov neugodan poloaj petnaest godina kasnije razbio drugu aroliju ovdje u Ouauhnahuacu! to se toga tie, razmiljao je: ono to je za neko vrijeme ponovno zbliilo Konzula i njega, ak i nakon Vvonnina odlaska, nije, zapravo, bilo kajanje. To je moda donekle bila elja za nekom varavom utjehom, kao da grize bolnim zubom, izvui se iz uzajamnog preutnog pretvaranja da je Vvonna jo tu. Ah, sve su te stvari mogle biti dovoljnim razlogom da cijeli svijet stave izmeu sebe i Ouauhnahuaca! Ipak, ni jedan nije tako uinio. I sad je M. Laruelle mogao osjetiti kako ga njihov teret pritie, kao da se na neki nain prenio na ove ljubiaste planine to ga okruuju, tako tajanstvene, sa svojim tajnim rudnicima srebra, tako povuene, a ipak tako bliske, tako mirne, i iz tih planina oslobodio udnu sjetnu snagu to ga je pokuavala zadrati ovdje, osjetiti to bijae teina tog tereta, teina mnogih stvari, ali uglavnom teina tuge. Proao je polje gdje je olupina izblijedjela plavog forda bila gurnuta pod ivicu na obronku: dvije su opeke bile postavljene pod njegove prednje kotae, da ne bi nehotice sam otputovao. Na to eka, htjede ga upitati, osjeajui neto kao srodstvo, suosjeanje, za tu olupinu starog poklopca to mlatara...Dragi, zato sam otila? Zato si me pustio? Nisu M. Laruellu bile upue19ne ove rijei na onoj zakanjeloj Yvonninoj razglednici, razglednici koju mora da mu je Konzul podmuklo stavio pod jastuk u jednom trenutku onoga posljednjeg jutra ali kako ovjek ikada moe znati kad? kao da je Konzul bio sve to izraunao, znajui da e M. La-ruelle to otkriti ba u trenutku kad Hugh, sav izvan sebe, bude nazvao iz Pariana. Parian! S njegove desne strane dizali se zidovi zatvora. Gore na promatranici, jedva vidljivoj iznad njih, dva su policajca dalekozorom izviala na istok i zapad. M. Laruelle je proao mostom preko rijeke, zatim krenuo kratkim preacem preko iroke istine u umi, oigledno predviene za botaniki vrt. Ptice su u jatima dolazile s jugoistoka: male, crne, rune ptice, ak i preduge, poneto nalik na udovine kukce, poneto nalik na vrane, s nespretnim dugakim repovima, i u valovitom, irokom, ukoenom letu. Re-metei sumrak one su grozniavo leprale u potrazi za svojim putom kui, kao to su to inile svake veeri, traei put na poinak izmeu jasenova na zocalu koje bi sve do noi odzvanjalo od njihova neprestanog otrog monotonog krianja. Udaljujui se, odvratno je mnotvo zamuklo i rasprilo se. Dok je on stigao do palae, sunce je ve zalo. Unato svojoj amour propre smjesta je poalio to je doao. Slomljeni ruiasti stupovi, u polusvjetlu, moda su ekali da padnu na njega; bazen, pokriven zelenom pjenom, stubite to iupano visi na jednoj truloj sponi, da mu se sklope nad glavom. Unitena smrdljiva kapela zarasla u korov, zidovi to se raspadaju poprskani mokraom, na kojima vrebaju korpioni ruevni nosivi

pragovi, tuni arhivolat, klizave ploe prekrivene izmetom to mjesto, gdje se jednom gni-jezdila ljubav, izgledalo je kao dio none more. A Laruelle bijae umoran od nonih mora. Francuska, ak ni pod austrijskom krinkom, ne bi se smjela prenijeti u Meksiko, mislio je on. I Maksimilijan je bio nesretan u svojim palaama, jadnik. Zato su morali i onu drugu kobnu palau u Trstu nazvati Miramar, gdje je Carlotta poludjela, a svakoga je, tko je ikad ondje ivio, sve od 20 carice Elizabete Austrijske pa do nadvojvode Ferdinanda, zadesila nasilna smrt? A ipak, koliko mora da su voljeli ovu zemlju, to dvoje osamljenih carskih izgnanika, ljudskih bia napokon, ljubavnika izvan svog elementa svoga Raja koji im se, a da i nisu posve znali zato, pred oima poeo pretvarati u tamnicu i mirisati na pivovaru, sa svojim jedinim velianstvom naposljetku, velianstvom tragedije. Duhovi. Duhovi, kao i u Casinu, zasigurno su ovdje ivjeli. I duh koji je jo govorio: Sudbina nam je doi ovamo, Carlotta. Gledati ovu valovitu velianstvenu zemlju, njezina brda, njezine doline, njezine vulkane ljepe nego se moe povjerovati. Misliti da je sve to nae! Budimo dobri i djelatni i uinimo se dostojnim nje! Ili su se duhovi prepirali: Ne, ti si volio sebe, volio si svoju bijedu vie nego ja. Ti si nam ovo namjerno uinio. Ja? Ti si uvijek imao ljude to su te uvali, voljeli, iskoritavali, vodili. Sluao si svakoga osim mene koja sam te zaista voljela. Ne, ti si jedino bie koje sam ikada volio. Ikada? Ti si volio samo sebe. Ne, volio sam tebe, uvijek tebe, mora mi vjerovati, molim te: mora se sjetiti kako smo uvijek smjerali doi u Meksiko. Sjea li se?... Da, ima pravo. Meni se s tobom pruila prigoda. Nikada vie takve prigode! I iznenada su plakali zajedno, strastveno, dok su stajali. Ali to je bio Konzulov glas, ne Maksimilijanov, to ga je Laruelle gotovo mogao uti u palai: i dok je koraao dalje, zahvalan to je napokon izbio na Calle Nica-ragua, makar i na njezin najdalji kraj, sjetio se dana kad je naiao na Konzula i Yvonnu kako se tamo grle; to nije bilo dugo nakon njihova dolaska u Meksiko, a kako je palaa onda drukije izgledala! M. Laruelle je usporio korak. Vjetar je pao. Raskopao je svoju englesku jaknu od tvida (kupljenu u Mexico Citvju, u radnji High Life, to se izgovaralo Eetchleef) i razvezao svoj plavi tokasti al. Veer je bila neuobiajeno sparna. I tako tiha. Ni glas ni krik nije mu sada dopirao do uiju. Nita osim lapanja vlastitih koraka... Nigdje ni ive due. M. Laruelle se osjeao i pomalo stisnut, hlae 21su ga stezale, postajao je predebeo, bio je postao prede-beo u Meksiku, to bi nekim ljudima moglo dati jo jednu udnu pobudu da se mae oruja, i to ne bi nikad dolo u novine. Besmisleno je reketom zamahnuo po zraku, pokretima serviranja, pokretima uzvraanja: ali reket je bio previe teak, zaboravio je na navlaku. Proao je pokraj oglednog dobra zdesna, pokraj zgrada, polja, brda sada zasjenjenih tamom koja se brzo skupljala. Veliko se kolo pojavilo opet, samo njegov vrh, tiho sjajei visoko na brdu, gotovo ravno pred njim, zatim su ga zakrila stabla. Put, straan i pun rupa, ovdje se strmo sputao nizbrdo; prilazio je malom mostu iznad barrance, duboke klisure. Na pola je mosta zastao, zapalio novu cigaretu na staroj, i nagnuo se preko ograde, gledajui dolje. Bilo je previe tamno da bi vidio dno, ali, tu je bila zaista konanost, rascjep! Ouauhnahuac je u tome bio slian vremenu, kud god se okrene eka te ponor. Noite leinara i grad Moloh! Kad je Krist bio razapet, tako govori pomorska misionarska legenda, tlo se otvorilo du cijele ove zemlje, premda je ta podudarnost tada jedva ikoga mogla zgranuti. Na ovom mu je mostu Konzul jednom predlagao da snimi film o Atlantidi. Da,

naginjui se preko ograde ba ovako, pijan ali pribran i suvisao, pomalo lud, pomalo nestrpljiv bila je to jedna od onih zgoda kada se Konzul trijeznio opijajui se govorio mu je o duhu ponora, o bogu oluje huracanu, koji tako uvjerljivo dokazuje vezu izmeu dviju suprotnih strana Atlantika. to god da je mislio... Ipak to nije bilo prvi put da su Konzul i on stajali gledajui u ponor. Jer oduvijek je postojao itavu vjenost prije i kako bi se to sad moglo zaboraviti? Pakleni bunker: i onaj drugi susret ondje koji kao da je bio u nekoj mranoj vezi s onim poslije u Maksi-milijanovoj palai... Je li njegovo otkrie da je Konzul u Ouauhnahuacu, otkrie da njegov stari engleski drug u igri jedva da bi ga mogao nazvati kolskim drugom koga nije vidio gotovo etvrt stoljea, zaista ivi u njegovoj ulici, i da je tu, da je bez njegova znanja tu 22 ve est tjedana, zaista tako izuzetno? Vjerojatno ne. Bit e to vjerojatno jedna od onih beznaajnih podudarnosti koje se mogu oznaiti kao omiljena ala bogova. Ali kako mu se ivo, opet, to davno ljetovanje na moru u Engleskoj, vratilo u svijest! M. Laruelle, koji se rodio u Languionu, u pokrajini Moselle, ali komu se otac, bogati filatelist starinskih navika, preselio u Pariz, ljeto je kao djeak najee provodio s roditeljima u Normandiji. Courseulles, u Calvadosu, na La Mancheu, nije bilo otmjeno ljetovalite. Daleko od toga. Bilo je tamo nekoliko vjetrom nagrizenih pansiona, milje pustih pjeanih dina, a more je bilo hladno. Ali ba u Courseulles, unato tome, toga sparnog ljeta 1911, stigla je obitelj poznatog engleskog pjesnika Abrahama Taskersona, vodei sa sobom udno malo anglo-indijsko siroe, mrzovoljno, petnaest-godinje stvorenje, tako srameljivo a ipak tako samozadovoljno, koje je pisalo pjesme, na to ga je stari Tas-kerson (koji je bio ostao kod kue) oigledno potaknuo, i koje bi ponekad briznulo u pla ako bi se u njegovoj nazonosti spomenula rije otac ili majka. Jacques, otprilike istih godina, osjetio je neobinu privrenost prema njemu i, budui da su se drugi Taskersonovi djeaci najmanje njih est, uglavnom stariji i oito ilavije vrste, iako su po bonoj lozi bili zapravo roaci mladog Geoffrevja Firmina najradije drali zajedno i ostavljali mladia samoga, viao se najvie s njim. Lutali su zajedno obalom s parom starih tapova za golf donesenih iz Engleske i nekoliko jadnih loptica od gut-ta-perche, koje im je posljednjega popodneva slavno odnijelo more. Joffrev je postao Stari moj. Mere Laruelle, za koju je on meutim bio onaj krasni mladi pjesnik iz Engleske, osjeala je takoer naklonost prema njemu. Mere Taskerson zavoljela je djeaka iz Francuske: posljedica je bila to da su Jacquesa pozvali da rujan provede u Engleskoj s Taskersonovima, gdje e Ge-offrev ostati sve do poetka polugodita. Jacquesov otac, koji ga je kanio dati u neku englesku kolu dok ne navri osamnaestu, pristao je. Posebno mu se svialo 23uspravno muevno dranje Taskersonovih... I tako je M. Laruelle dospio u Leasovve. Bila je to neka vrsta razvijenije, uljuenije verzije Courseullesa na sjeverozapadnoj obali Engleske. Tas-kersonovi su ivjeli u udobnoj kui kojoj se stranji vrt naslanjao na krasno lelujavo igralite golfa, koje je s desne strane graniilo s morem. Sliilo je to na more, a zapravo je bilo ue rijeke, sedam milja iroko; bijele su pruge na zapadu oznaavale gdje zaista poinje more. Velke planine, puste, crne i oblane, sa pokojim snjenim vrhom da Geoffa podsjeti na Indiju, leale su s druge strane rijeke. Preko tjedna, kad im je bilo doputeno igrati se, igralite je bilo prazno: uti cvjetovi morskog maka

lelujali se u bodljikavoj morskoj travi. Na obali su stajali ostaci neke pretpotopne ume s runim crnim streim panjevima, a neto dalje stari zdepasti naputeni svjetionik. Postojao je i jedan otok na uu, s mlinom na vjetar na njemu, slian udnom crnom cvijetu, do kojega se za vrijeme oseke moglo do-jahati na magarcu. Dim teretnjaka koji plove iz Liver-poola visio je nisko na obzorju. Dobivao se dojam prostora i praznine. Samo za vrijeme vikenda pokazale bi se neke nepogodnosti njihova zemljita: premda se sezona bliila kraju i sivi se hoteli za lijeenje vodom du etalita praznili, igralite je svakog dana bilo puno trgovaca iz Liverpoola koji su igrali u parovima. Od subote ujutro do nedjelje naveer neprekidan pljusak loptica za golf to su izlijetale preko ograda zasipao je krov. Tada je bio uitak s Geoffrevjem izii u grad koji je jo bio pun nasmijanih lijepih djevojaka i etati sunanim vjetrovitim ulicama ili gledati koju od onih kominih predstava Pierrota na plai. Ili bi, a to je bilo najljepe, jedrili u iznajmljenoj jedrilici dvanaest stopa dugakoj, kojom je Geoffrey vjeto upravljao. Jer Geoffrey i on su kao i u Courseullesu bili uglavnom preputeni sebi. Jacques je sad jasnije shvaao zato je Taskersonove tako malo viao u Normandiji. Ti su mladii bili pjeaci bez premca. Nije im bilo nita propjeaiti dvadeset pet do trideset milja na dan. 24 Bilo je jo udnije, jer ni jedan od njih jo nije bio preao aki uzrast, to su bili i pijanci bez premca. Za vrijeme obine etnje od pet milja stali bi u svakoj krmi i popili vr ili dva jakog piva. ak i najmlai, koji jo nije navrio petnaestu, odvalio bi svojih est vreva za jedno popodne. A ako bi kome pozlilo, to bolje. Bilo bi vie mjesta za jo. Ni Jacques, koji je imao slab eludac premda je bio naviknut na stanovitu koliinu vina ni Geoffrev, koji je mrzio okus piva i k tome pohaao strogu metodistiku kolu, nisu mogli izdrati taj srednjovjekovni ritani. Zapravo je cijela obitelj pretjerano pila. Stari je Taskerson, ljubazan pametan ovjek, izgubio jedinog od svojih sinova koji je bio naslijedio dijelak knjievnog dara; svake je noi natmuren sjedio u svojoj radnoj sobi otvorenih vrata, pijui satima, s makama u krilu i s veernjim novinama koje su izdaleka nezadovoljno ukale ostalim sinovima koji su pak za svoj raun sjedili u blagovaonici pijui sate i sate. Gospoda Taskerson, posve drukija ena, u kui gdje je vjerojatno osjeala manju potrebu da ostavi dobar dojam, sjedila bi sa svojim sinovima, rumena u lijepu licu, ne odobravajui im, ali je svejedno raspoloeno ustrajala dok svi drugi nisu pali pod stol. Istina, djeaci bi najee poeli neto prije. Nisu oni bili od one vrste ljudi koje je ikad itko vidio kako posru ulicom. To je za njih bilo pitanje asti da djeluju to trijeznije, to su bili pijaniji. Obino su ili nevjerojatno uspravno, zabaenih ramena, oiju uprtih naprijed, kao straari na dunosti, samo potkraj dana vrlo, vrlo sporo, ukratko, s istim onim uspravnim muevnim dranjem koje je bilo ostavilo onako snaan dojam na Laruellova oca. Nije ak bilo nimalo neuobiajeno zatei ujutro cijelu obitelj kako spava na podu blagovaonice. Ipak, kao da se nitko nije loije osjeao zbog toga. A smonica je uvijek bila natrpana bavama piva koje je otvarao tko je htio. Zdravi i jaki, djeaci su jeli kao lavovi. Prodirali su silne koliine prenih ovjih eludaca i krvavica poznatih kao crne ili krvave, neku smjesu otpadaka uvaljanih u zobeno brano, to je, bojao se Jacques, moglo
2- POD VULKANOM

25barem djelomice biti pripremljeno izriito za nj bou-din, zar ne zna, Jacques dok je Stari moj, sad esto spominjan kao onaj Firmin, sjedio stidljiv i odsutan, s aom svijetlog, gorkog piva, netaknutom, srameljivo

pokuavajui zapodjenuti razgovor s gospodinom Taskersonom. Isprva je bilo teko razumjeti to onaj Firmin uope radi s takvom nevjerojatnom obitelji. Nije imao nikakvih zajednikih sklonosti s Taskersonovim djeacima, a nije iao ni u istu kolu. Ipak je bilo lako uvidjeti da je rodbina koja ga je poslala, postupila tako u najboljoj namjeri. Geoffrevjev nos bio je uvijek u knjizi, tako da je roak Abraham, iji je rad bio religiozno usmjeren, trebalo da bude onaj pravi ovjek koji e mu pomoi. Glede samih djeaka, o njima su vjerojatno znali jednako tako malo kao i Jacquesova obitelj: dobivali su u koli sve nagrade iz jezika i sve iz atletike: svakako e ti sjajni srdani djeaci biti oni pravi koji e Geoffrevju pomoi da se oslobodi svoje srameljivosti i sprijeiti ga da mata o ocu i Indiji. Jadni Stari moj osvojio je Jacquesovo srce. Majka mu je umrla u Kamiru dok je jo bio dijete, i za godinu ili tako neto, otac koji se ponovno oenio, jednostavno je, iako skandalozno, nestao. Nitko u Kamiru, ili bilo gdje, nije posve znao to se s njim dogodilo. Jednog je dana otiao na Himalaju i iezao, ostavivi Geoffrevja u Srinagaru s polubratom Hughom, tada djetecem u naruju, i s maehom. Potom, kao da to nije bilo dovoljno, umrla je i maeha, ostavivi dvoje djece same u Indiji. Jadni Stari moj! On je uza svu svoju sumnjiavost, doista bio dirnut bilo kojom vrstom ljubaznosti koju bi mu tko iskazao. Bio je ak dirnut i time to su ga zvali onaj Firmin. I bio je privren starom Taskersonu. M. Laruelle je osjeao da je on, na svoj nain, privren svim Taskersonovima, i da bi ih bio branio do posljednjeg daha. Bilo je u njemu neto razoruavajue bespomono i u isto vrijeme tako odano. I napokon, Tasker-sonovi su djeaci, na svoj udovino osoran engleski nain, inili sve to su znali da ga ne izostave i da mu po26 kau svoju naklonost za vrijeme njegovih prvih ljetnih praznika u Engleskoj. Nisu oni bili krivi to on nije mogao popiti sedam vreva za etrnaest minuta, ili hodati pedeset milja a da ne klone. Tako mu je, dijelom zahvaljujui njima, Jacques pravio drutvo. Oni vjerojatno i jesu pomalo uspjeli pomoi mu da svlada svoju srameljivost. Jer je Stari moj, kao i Jacques uz njega, od Taskersonovih u najmanju ruku nauio englesko umijee pecanja djevojaka. Znali su jednu besmislenu Pier-rotovu pjesmu, koju su najradije pjevali Jacquesovim francuskim akcentom. Jacques i on ili bi etalitem pjevajui:
Oh u naaaas HOD je poi-mi-doi-mi HOD I mi smoooo ROD svi poi-mi-doi-mi ROD Svaki od naaaas KRAVATU poi-mi-doi-mi IMA I-gleda-u-lij epe-oi-curama-poi-midoi-mi-svima. Oh U naaaas POJ je poi-mi-doi-mi POJ Dok zora svitati stane, I-mi-svi-imamo-taj-poi-mi-doi-mi-dodi-mi-poi-mi-podi-mi-doi-mi osjeaj Kad svane.

Obred je zatim zahtijevao viknuti hej i poi za nekom djevojkom ije ste divljenje, inilo vam se, ako bi se ona okrenula, bili izazvali. Ako zaista jeste, i ako je to bilo nakon zalaska sunca, vodili ste je u etnju na igralite golfa koje je, kako su to Taskersonovi sroili, bilo puno zgodnih mjesta za ostajanje nasamo. To su-uglavnom bili bunkeri ili jarci izmeu dina. Bunkeri su najee bili puni pijeska, ali su bili zaklonjeni od vjetra, i duboki; a nijedan nije bio dublji od paklenog bunkera. Pakleni bunker bio je pogolema pjeana prepreka, prilino blizu kue Taskersonovih, nasred osmine duge kose istine. titila je donekle tratinu, iako iz daleka, jer je bila dosta ispod nje i malo ulijevo. Rupa je zjapila tako da moe progutati trei udarac takva igraa golfa kakav je bio Geoffrev, po prirodi dobar i skladan igra, i otprilike petnaesti od nespretnjakovia poput Jacquesa. Jacques i Stari moj esto su

zakljuivali da e Pakleni bunker biti sjajno mjesto da se dovede 27djevojka, premda gdje god ste je poveli, to nije znailo da se ita ozbiljno zbilo. Oko cijele te stvari s pecanjem bilo je, uglavnom, nekog ozraja nevinosti. Nakon nekog vremena Stari moj, koji je, blago reeno, bio nevin, i Jacques koji se pretvarao da nije, stekli su naviku da na etalitu upecaju djevojke, podu na igralite golfa, ondje se raziu i sretnu kasnije. U Taskerso-novih je, zaudo, postojao prilino utvren dnevni red. M. Laruelle ni do dananjeg dana nije znao zato se nisu sporazumjeli oko koritenja Paklenog bunkera. On svakako nije imao,nikakvu namjeru uhoditi Geoffrevja. Desilo se bilo da je sa svojom djevojkom, koja mu je bila dosadna, prolazio preko osme istine, idui prema cesti za Leasowe, kad su ih trgnuli glasovi koji su dopirali iz bunkera. Tada je mjeseina razotkrila udnovat prizor od kojega ni on ni djevojka nisu mogli odvojiti pogled. Laruelle bi bio pourio odatle, ali ni jedno od njih ni jedno potpuno svjesno udnog uinka toga to se zbivalo u Paklenom bunkeru nije moglo zadrati svoj smijeh. Zanimljivo, Laruelle nije nikada zapamtio to je tko rekao, zapamtio je samo izraz Geof-frevjeva lica na mjeseini i nespretni groteskni nain na koji se djevojka bila iskoprcala na noge, zatim da su se i Geoffrev i on ponaali s vidljivom samosvijeu. Svi su otili u gostionicu nekog udnog naziva, nalik na to je druga stvar. Oigledno je to bio prvi put da je Konzul samoinicijativno uao u bar, naruio Johnnv Walke-re, glasno, svima naokolo, ali je konobar, doaptavajui se s vlasnikom, odbio da ih poslui, pa su ih izbacili kao maloljetnike. Na alost, njihovo prijateljstvo iz stanovitih razloga nije preivjelo ta dva tuna mala neuspjeha, premda ih je bez dvojbe poslala providnost. Laruellov je otac u meuvremenu napustio zamisao da ga poalje u kolu u Englesku. Raspust se rasplinuo u osami i ek-vinocijalnim vjetrovima. Otuno dosadno rastao se u Liverpoolu i dosadno otuno putovao u Dover i natrag kui, usamljen kao kakav prodava to po kuama prodaje luk, na morem zapljuskivanom brodu za Calais... 28 M. Laruelle se uspravio, iznenada postavi svjestan nekog kretanja, da bi se upravo na vrijeme sklonio s puta konjaniku koji je konja zauzdao poboke preko mosta. Mrak je bio pao kao Kua Usherovih. Konj je stao trepui u skakutavoj svjetlosti prednjih svjetala automobila rijetke pojave u Calle Nicaragua koji se pribliavao iz grada, valjajui se kao brod na onoj uasnoj cesti. Jaha je bio toliko pijan da se presavio preko cijelog konja, izgubivi pod nogom stremene, pothvat sam za sebe uzme li se u obzir njihova veliina, i jedva se uspijevao odravati uzdama, premda se ni jednom nije prihvatio za obluk sedla da se uvrsti. Konj se pro-pinjao divlje, neposluan napola uplaen, napola moda omalovaavajui svoga jahaa zatim je poletio u smjeru automobila. ovjek koji je, ini se, isprva padao ravno natrake, spaavajui se udom, tako to bi samo kliznuo na stranu poput cirkuskog jahaa, dohvatio se ponovno sedla, kliznuo, posrnuo, pao natrake spaavajui se svaki put, ali uvijek uzdama, nikad s pomou obluka na sedlu, drei ih sad u jednoj ruci, i dalje ne uspijevajui uhvatiti stremene, dok je bijesno tukao konja po slabinama machetom izvaenom iz dugih korica. U meuvremenu prednja su svjetla otkrila obitelj ratrkanu nizbrdo, ovjeka i enu u crnini, i dvoje

uredno odjevene djece, koju je ena povukla na rub ceste kad je konjanik projurio, dok je ovjek stajao iza jarka. Automobil se zaustavio, priguivi svjetla zbog jahaa, zatim se uputio prema Laruelleu i preao most iza njega. Bio je to snaan tih automobil amerike proizvodnje, utonuo duboko u svoje opruge, motor mu se jedva uo, a zvuk konjskih kopita odzvanjao je jasno, udaljavajui se, penjui se sada uza slabo osvijetljenu Calle Nicaragua, prolazei pokraj Konzulove kue, gdje bi na prozoru moralo gorjeti svjetlo koje Laruelle nije elio vidjeti jer dugo poto je Adam napustio vrt, u Adamovoj je kui i dalje gorjelo svjetlo i vrata su bila popravljena, pa pokraj kole s lijeve strane i mjesta na kojemu je sreo Yvonnu s Hughom i Geoffrevjem onoga dana pa je M. Laruelle pomislio kako se jaha ne zaustavlja ak ni pred njegovom, Laruelleovom, ku29om, gdje mu kovezi lee nagomilani i samo napola spremljeni, nego oko ugla, divljih oiju, nalik na one koje e ubrzo vidjeti smrt, vratolomno jae u Calle Tier-ra del Fuego, i dalje, kroz grad i to je, pomislio je iznenada, takoer taj suludi privid besmislene mahnitosti, ni obuzdane ni posve neobuzdane, nekako gotovo zadivljujue, i to je, na neki nejasan nain, takoer Konzul... M. Laruelle je preao vrh brda: stao je, umoran, u gradu ispod trga. Nije se, ak, popeo ni u Calle Nicara-gua. Kako bi izbjegao vlastitu kuu, poao je preacem nalijevo, upravo iza kole, strmom razrovanom zaobilaznom stazom to je vijugala u krug iza zocala. Ljudi su Ijubopitljivo zurili u njega dok je besciljno iao Ave-nidom de la Revolucion, jo nosei svoj teniski reket. Kad bi je slijedili dovoljno dugo, ulica bi vodila opet natrag amerikoj autocesti i Casinu de la Selva; M. Laruelle se nasmijao: u tom bi sluaju jednom ekscentrinom krivuljom mogao zauvijek putovati oko svoje kue. Iza njega se sajam, kojemu je jedva uputio pogled, kovitlao i dalje. Grad, aren ak i nou, bio je sjajno osvijetljen, ali tek mjestimice, kao luka. Vjetrovite su sjene padale na plonik. Rijetka su stabla u sjeni izgledala kao natopljena ugljenom prainom, s granama svije-nim pod teinom ae. Mali je autobus opet prozvrndao kraj njega, idui sad u drugom smjeru, koei snano na strmom brijegu, i bez stranjeg svjetla. Posljednji autobus za Tomalin. Proao je kraj prozora dra Vigila, na suprotnoj strani: drArturo Diaz Vigil, Medico Cirujano y Partero, Facultad de Mexico, de la Escuela Medico Militar, Enfermedades de Ninos, Indisposicio-nes Nerviosas kako se sve to uljudno razlikovalo od natpisa koji se sreu u mingitorios! Consultas de 12 a 2 y 4 a 7. Blago pretjerivanje, pomislio je. Protrao je prodava novina prodajui Ouauhnahuac Nuevo, proal-mazanski, proaxiski list to ga je, govorili su, izdavala nesnosna Union Militar. Un avion de combate Frances derribado por una caza Aleman. Los trabajadores de Australia abogan por la pazQuiere Vd? upitao ga je
30

oglas u izlogu vestirse con elegancia y a la ultima moda de Europa y los Estados Unidos? M. Laruelle je silazio nizbrdo. Iz kasarne su dva vojnika, u ljemovima francuske vojske i sivim izblijedjelim ljubiastim odorama, s izvezenim i isprepletenim zelenim trakama, koraala na strau. Preao je ulicu. Pribliavajui se kinu postao je svjestan toga da nije sve onako kako bi moralo biti, da postoji neki udni neprirodni nemir u zraku, neto poput groznice. Na trenutke je postajalo mnogo svjeije. U kinu je bio mrak, kao da se veeras ne prikazuje nikakav film. Na drugoj strani, velika skupina ljudi, ne onih to ekaju red, nego oigledno netko od posjetilaca iz samog kina, koji su naglo nahrupili, stajala je

na ploniku i ispod malog nadsvodenog prolaza sluala trijetavi Washington Post March sa zvunika na teretnjaku. Iznenada se uo udarac groma i uli-no se svjetlo trepnuvi ugasilo. I u kinu je dakle ve bilo nestalo svjetla. Kia, pomisli Laruelle. Ali ga je elja da pokisne bila napustila. Stavio je svoj teniski reket pod jaknu i potrao. Olujni je vjetar odjednom ispraznio ulicu, razbacujui stare novine i raspaljujui baklje s naftom na tandovima gdje se prodavala tortilla: pokazala se divlja krabotina munje iznad hotela nasuprot kinu, popraena jo jednim udarcem groma. Vjetar je cvilio, ljudi su na sve strane, veinom smijui se, trali u zaklon. M. Laruelle je mogao uti gromove kako se ore u planinama iza njega. Kia je pljutala kao iz kabla. Stajao je bez daha zaklonjen ulazom u kino, koji je meutim bio sliniji ulazu u kakav mraan bazar ili trnicu. Seljaci s koarama gomilali su se u njemu. Na blagajni, trenutno praznoj, s vratima ostavljenim napol otvorenim, jedna je izbezumljena koko traila ulaz. Svugdje su ljudi palili depne svjetiljke ili ibice. Teret-njak sa zvunikom otklizao se u kiu i grmljavinu. Las Manos de Orlac, pisalo je na plakatu: 6 y 8.30. Las Ma-nos de Orlac, con Peter Lorre. Ulino se svjetlo ponovno upalilo, iako je kino jo ostalo u mraku. M. Laruelle je tapkajui traio cigaretu. 31 Orlacove ruke... Kako ga je to za tren vraalo u stare dane kina, pomisli, zapravo u njegove vlastite otegnute studentske dane, dane prakog studenta, i Bea, i Wernera Kraussa i Karla Griinea, Ufine dane kad je poraena Njemaka stjecala ugled u kulturnom svijetu, filmovima to ih je stvarala. Samo je tada u Orlacu igrao Conrad Veidt. udno, taj izuzetni film jedva da je bio bolji od sadanje verzije, slabi holivudski proizvod to ga je vidio prije nekoliko godina u Mexico Cityju ili moda Laruelle je pogledao oko sebe moda ak u ovom istom kinu. To nije bilo nemogue. Ali koliko se prisjeao, ak ga ni Peter Lorre nije mogao spasiti, i on ga nije elio gledati ponovno... Ipak, kakvu zapletenu beskrajnu priu o tiraniji i svetitu kao da je priao taj plakat to se sad nadnosi nada nj, pokazujui ubojicu Orlaca! Umjetnik s rukama ubojice; to je bila oznaka, hijeroglif vremena. Jer zaista, to je bila sama Njemaka to je, u vidu te grozno poniavajue loe karikature, stajala iznad njega. Ili je to, nekim neugodnim naporom mate, bio sam M. Laruelle? Vlasnik kina stajao je pred njim, s istom hitrom, upravo nespretnom ugladenou koju je pokazivao dr Vigil i svi Latino-Amerikanci, dlanom titei ibicu za svoju cigaretu: njegova kosa, jo suha, koja je izgledala gotovo lakirana, i jak parfem koji se irio od njega, oda-vali su njegov svakodnevni posjet pelugueriji; bio je besprijekorno odjeven u prugaste hlae i crnu jaknu, kruto muy correcto, kao veina Meksikanaca njegova tipa, unato potresu i grmljavini. Odbacio je ibicu kretnjom to nije bila suvina, jer se zapravo svela na pozdrav. Hajdemo neto popiti, ree on. Razdoblje kia teko umire, nasmija se Laruelle dok su se laktima probijali u malu cantinu to se naslanjala na kino ne dijelei njegov proelni zaklon. Cantina, poznata kao Cerveceria XX, a koja je bila i Vigilovo poznato mjesto bila je osvijetljena svijeama zataknutima u boce na anku i na nekoliko stolova uzdu zidova. Svi stolovi bili su zauzeti. Chingar, ree vlasnik ispod glasa, zamiljen, okretan, ogledajui se oko sebe: zauzeli su svoja mjesta 32 stojei na kraju kratkog anka gdje je bilo mjesta za dvojicu. Vrlo mi je ao to predstava mora biti odgoena. Ali ice su istrunule. Chingado. Svakog

bojeg tjedna neto nije u redu s tom strujom. Prolog je tjedna bilo jo gore, zaista uasno. Znate, imali smo ovde trupu iz Panama Citvja koja je nastupala po Meksiku. Smeta li vam moja... Ne, hombre, nasmijao se drugi M. Laruelle je upitao Sr Bustamentea, koji je uspio privui barme-novu panju, je li ve prije ovdje gledao film Orlac, i ako jest, da li ga ponovno prikazuje zato to je hit. M. Laruelle je oklijevao; Tequila, zatim se ispravio: No, anis anis, por favor, senor. Y una a gaseosa, rekao je Sr Bustamente barmenu. No senor, prstom je, i dalje zamiljen, procjenjivao tkaninu M. Laruelleove malo pokisle jakne od tvida. Companero, ne prikazujemo ga ponovno. Samo se vratio. Neki dan sam ovdje prikazao svoje najnovije vijesti, a vjerujte, i prve filmske novosti iz panjolskog rata, to su se ponovno vratile. Vidim da ste svejedno nabavili nekoliko modernih filmova, M. Laruelle je (upravo je bio odbio mjesto u loi za autoridades za drugu predstavu, ako je bude) gledao poneto podrugljivo u kriav trodijelni plakat njemake filmske zvijezde, premda su joj crte izgledale pomno panjolske, objeen iza anka: La simpa-tiguisima y encantadora Mara Landrock, notable artista Alemana quepronto habremos de ver en sensacional Film. un momentito, senor. Con permiso... Sr Bustamente je iziao, ne kroz vrata kroz koja su bili uli, nego kroz pokrajni ulaz iza anka, odmah s njegove desne strane, s kojega je zavjesa bila povuena, u samo kino. M. Laruelle je mogao dobro vidjeti unutranjost. Iz nje je, upravo kao da se davala predstava, dopirao divan amor djece to se deru i ulinih trgovaca to prodaju prene krumpire i frijoles. Teko je bilo povjerovati da ih je mnogo napustilo svoja mjesta. 33Tamni obrisi pasa skitnica uljali su se tamo-amo izmeu redova. Svjetla nisu bila posve mrtva, treperila su, mutno crvenkastonaranasta, drhtava. Na platnu, preko kojega se etala beskonana povorka depnim svjetiljkama osvijetljenih sjena, visjela je, naopako projicirana, slaba isprika zbog otkazane predstave; u loama za autoridades tri su se cigarete upalile na istoj ibici. U pozadini, gdje je odraeno svjetlo obuhvatilo natpis SALIDA na izlazu, upravo je primijetio zabrinuti lik Sr Bustamentea kako odlazi u svoj ured. Vani je grmjelo i kiilo. Laruelle je pijuckao svoj vodom zamueni anis, koji je isprva bio zelenkastohladan, zatim prilino odvratan. Nije zapravo bio nimalo nalik na apsint. Ali umor ga je napustio, i on je poeo osjeati glad. Bilo je ve sedam sati. Meutim Vigil i on veerat e kasnije u Gambrinusu ili kod Charlevja. Odabrao je, iz tanjuria, etvrt limuna i posisao ga zamiljeno, itajui kalendar iza anka koji je, osim zagonetne Marije Landrock, prikazivao susret Corteza i Moctezume u Tenochtitla-nu: El ultimo Emperador Azteca, pisalo je ispod slike, Moctezuma y Hernan Cortes representativo de la raa hispana, quedan (rente a frente: dos razas y dos civiliza-ciones que habfan llegado a un altograo deperfeccion se mezclan para integrar el nucleo de nuestra nacionali-dad actual. Ali Sr Bustamente se vraao, nosei u ruci podignutoj iznad mnotva ljudi ispred zavjese, jednu knjigu... M. Laruelle, svjestan iznenaenja, prelistavao je knjigu. Zatim je poloi na ank i otpi jo malo anisa. Bueno, muchas gracias, senor, rekao je. De nada, odgovorio je Sr Bustamente priguenim glasom; irokom, nekako podrazumijevajuom kretnjom otjerao je tamnoputi stup koji se pribliavao nosei pladanj s lubanjama od okolade. Ne znam koliko je, moda dvije, moda tri godine aqui. M. Laruelle je gledao u praznu prvu stranicu knjige, zatim ju je za ankom zatvorio. Kia je iznad njih tukla po krovu kinematografa. Prolo je ve

osamnaest mjeseci otkako mu je Konzul bio posudio taj prelistava34

ni smei svezak elizabetinskih drama. U to su vrijeme Geoffrey i Vvonna bili rastavljeni vjerojatno ve pet mjeseci. Jo je est moralo proi do njezina povratka. U Konzulovu su vrtu lutali potiteno gore-dolje izmeu rua i razliaka i indijanskih lula nalik na istroene preservatifs, kako je to Konzul bio primijetio, dijabolinim pogledom, pogledom istovremeno gotovo slubenim, koji kao da je sada govorio: Ja znam, Jacques, da mi ti moda nikada nee vratiti ovu knjigu, ali pretpostavimo da ti je posuujem upravo zbog toga da ti jednog dana moe biti ao to nisi. Oh, ja u tada o-prostiti tebi, ali hoe li ti moi sebi oprostiti? Ne samo zbog toga to je nisi vratio, nego zato to e ta knjiga do tada postati simbol onoga to ak ni sada nije mogue vratiti. M. Laruelle je uzeo knjigu. 2elio ju je, jer je neko vrijeme u pozadini svoje svijesti nosio zamisao da u Francuskoj snimi modernu verziju prie o Faustu s jednom takvom osobom kakva je Trocki kao glavnim licem: knjigu zapravo nije ni bio otvorio sve do ovog asa. Premda ga je Konzul zatim nekoliko puta pitao za nju, knjigu je izgubio istog onog dana vjerojatno u kinu. M. Laruelle je sluao kako voda buci u ljebovi-ma ispod rebrastih vrata Cervecerije XX, to su u daljem uglu slijeva vodila u jednu pokrajnu ulicu. Nenad-ni udarac groma zatresao je cijelu zgradu i zvuk je odjeknuo naokolo poput uglja to se kotrlja niz kosinu. Vi znate, senor, rekao je on iznenada, da ovo nije moja knjiga. Znam, odgovorio je Sr Bustamente, ali tiho, gotovo apatom: Ja mislim va amigo, bila je njegova. Malo je zbunjeno zakaljao, jednu appoggiaturu. Va amigo, onaj bicho Osjetljiv oigledno na M. Laruellov osmijeh, on je tiho prekinuo. Nisam mislio 'bich'; mislim bicho, onaj s plavim oima. Tada, kao da bi i dalje moglo biti kakve sumnje o kome govori, utinuo se sa dva prsta za lice i povukao ih nadolje kao da vue zamiljenu bradu. Va amigo a, Senor / Firmin. El Consul. Americano. 35 Ne. On nije Amerikanac. M. Laruelle je pokuao malo povisiti glas. To je bilo teko, jer su svi u can-tini prestali razgovarati i M. Laruelle je primijetio da je tajanstven muk zavladao i u kinu. Svjetla je potpuno nestalo, i on je preko leda Sr Bustamentea pokraj zavjese zurio u grobnu tminu koju je probadao bljesak depnih svjetiljaka nalik na jarko sijevanje munja, ali prodavai su bili priguili glas, djeca su se prestala smijati i vikati, dok je smanjeni broj gledalaca, mlitavo i dosaujui se, premda strpljivo, sjedio pred tamnim platnom, osvjetljavanim iznenada, na mahove, nijemim grotesknim sjenama divova, i kopalja, i ptica, zatim opet mrak, ljudi uzdu desnog balkona, koji se nisu htjeli maknuti ni sii, kao vrst friz ozbiljnih, brkatih ljudi, urezan u zid, ratnika to ekaju da pone predstava, da za trenutak ugledaju okrvavljene ruke ubojice. Ne? rekao je tiho Sr Bustamente. Otpio je gutljaj svoje gaseose, gledajui takoer u mranu dvoranu i zatim, zamiljen opet okolo po cantini. Ali je li istina, dakle, da je bio konzul? Jer sjeam se da je mnogo puta sjedio ovdje pijui, i esto, jadnik, nije imao arapa. M. Laruelle se kratko nasmija. Da, bio je britanski konzul ovdje. Govorili su prigueno panjolski, i Sr Bustamente, ne nadajui se da e za iduih deset minuta doi svjetlo, dao se nagovoriti na au piva, dok je M. Laruelle uzeo neko bezalkoholno pie. Ali nije uspio Konzula objasniti dobronamjernom Meksikancu. Svjetla su opet mutno zasjala i u kinu i u cantini, iako predstava nije poela/i M. Laruelle je sjedio sam na pustom uglu stola Cervecerije XX sa jo jednim anisom pred sobom. eludac bi mu mogao

patiti zbog toga: posljednju je godinu dana pio toliko mnogo. Sjedio je ukoeno, sa zatvorenom knjigom elizabetinskih drama na stolu, zurei u svoj teniski reket oslonjen na naslon susjedne stolice, koju je uvao za dra Vigila. Osjeao se otprilike kao netko tko lei u kadi poto je sva voda istekla, otupio, gotovo mrtav. Da je samo mogao otii kui, bio bi dosad zavrio spremati stvari za put.
36

Ali nije mogao to uiniti, nije ak mogao donijeti ni odluku da kae zbogom Sr Bustamenteu. Jo je kiilo. Za nevremena nad Meksikom crne su se vode dizale izvana, da progutaju njegove vlastite zacuahu Calle Nicara-gua, njegov besmisleni toranj protiv dolaska drugog potopa. No kulminacije Vlaia! to je, napokon, bio Konzul, da bi se ovjek obazirao na nj? Sr Bustamente, koji je bio stariji nego je izgledao, pamtio je dane Porfi-rija Diaza, dane kad je u Americi svaki mali grad uzdu meksike granice imao konzula. Zaista meksiki su se konzuli mogli nai ak i u selima stotine milja daleko od granice. Od konzula se oekivalo da paze na trgovake interese izmeu drava zar ne? Ali gradovi u Ari-zoni, koji godinje nisu ostvarili na deset dolara vrijedan trgovaki promet s Meksikom, imali su konzule koje je izdravao Diaz. Naravno, to nisu bili konzuli nego pijuni. Sr Bustamente je to znao, stoga to su mu, prije revolucije, vlastitog oca, liberala i lana Ponciano Ar-riage, zadrali tri mjeseca u zatvoru u Douglasu, Arizo-na (unato tome Sr Bustamente spremao se glasati za Almazana), po nareenju konzula koga je izdravao Diaz. Zar nije dakle razumno bilo pretpostavljati, nabacivao je on, bez uvrede, i vjerojatno ne posve ozbiljno, da je senor Firmin bio takav neki konzul, ne, istina, meksiki konzul, ne sasvim iste vrste kao drugi, ali engleski konzul, koji je na srcu jedva mogao imati ikakav interes za britansku trgovinu u mjestu gdje nije bilo ni britanskih interesa ni Engleza, to vie to se smatralo da Engleska ima zaotrene diplomatske odnose s Meksikom? Sr Bustamente kao da je zapravo bio gotovo uvjeren da se M. Laruelle vara, da je senor Firmin zaista bio neto kao pijun, ili kako je on to govorio, korpi-jun, ali nigdje na svijetu nema ljudi ovjenijih ili spremnijih ganuti se, od Meksikanaca, koliko god oni glasali za Almazana. Sr Bustamente je bio spreman aliti Konzula ak i kao korpijuna, saaljevati u svom srcu toga siromanog osamljenog razvlatenog drhtavog stvora koji je tamo sjedio pijui iz noi u no, naputen od ene (ona se meutim vratila, povikao je M. 37 Laruelle gotovo naglas, to je bilo ono neobino, ona se vratila), i moda, kad se ovjek sjeti njegovih arapa, ak i od svoje zemlje i luta gradom gologlav i des-consolado i izvan sebe, dok su ga, a da on toga ak i nije bio svjestan, pratili drugi korpijuni, ovjek u crnini na-oalima, koga je on tamo smatrao besposliarem, ovjek koji se lijeno motao na drugoj strani ulice, za koga je mislio da je tamonji peon, elavi mladi s naunicom koji se tamo suludo ljuljao u kripavoj mrei, koji su uvali svaku ulicu i prilaz, u to ak ni Meksikanac ne bi vie vjerovao (jer to nije istina, govorio je M. Laruelle), ali to je jo bilo posve mogue, kao to bi ga uvjeravao otac Sr Bustamentea, neka togod pokua i vidjet e, kao to bi njega, M. Laruellea, njegov otac uvjeravao da ne moe, recimo, prijei granicu u stonom vagonu a da to oni u Mexico Citvju ne saznaju prije nego on stigne i ve ne odlue to e poduzeti u vezi s tim. Naravno, Sr Bustamente nije Konzula poznavao dobro, premda je imao obiaj irom otvarati oi, ali cijeli ga je grad znao iz vienja, i dojam to je ostavljao, ili ostavljao barem te zadnje godine, osim to je naravno uvijek bio muy borracho, bio je dojam ovjeka koji ivi u neprestanu strahu za

svoj ivot. Jednom je bio utrao u cantinu El Bosque, koju je drala stara Gregorio, sada udovica, viui neto nalik na Sanctuario!, viui da ga ljudi gone, i udovica ga je, uplaenija od njega, krila u stranjoj sobi pola popodneva. To mu nije ispriala udovica, nego sam gospodin Gregorio prije nego je umro, iji je brat bio vrtlar Sr Bustamentea, jer je senora Gregorio bila i sama napola Engleskinja ili Amerikanka i morala je objasniti nekoliko tekih stvari i se-noru Gregoriju i njegovu bratu Bernardinu. A ipak, ako je Konzul i bio korpijun, to vie nije, i moe mu se oprostiti. Napokon, on sam je bio simpatico. Zar ga jednom ba u istom ovom baru nije vidio kako sav svoj novac daje nekom prosjaku koga je uhitila policija? Ali Konzul takoer nije bio kukavica, upao je M. Laruelle, moda bez veze s prethodnim, barem ne od onih koji se plae za svoj ivot. Naprotiv, bio je krajnje
38

hrabar ovjek, pravi pravcati heroj, koji je za izuzetnu neustraivost u slubi svoje domovine, za vrijeme prolog rata, primio zavidno odlikovanje. Uza sve svoje mane on zapravo nije bio pokvaren ovjek. Iako nije posve znao zbog ega, M. Laruelle je osjeao da bi on mogao biti veliki pobornik dobra. Ali Sr Bustamente nije nikada ni rekao da je on bio kukavica. Gotovo s potovanjem Sr Bustamente je ukazivao da biti kukavica i bojati se za vlastiti ivot u Meksiku znai dvije razliite stvari. I Konzul zasigurno nije bio pokvarenjak, nego jedan hombre noble. Ali zar ga takav karakter i glasovita prolost kakva je bila njegova, kako je tvrdio M. Laruelle, nije upravo osposobljavala za izuzetno opasnu djelatnost korpijuna? inilo se besmislenim pokuavati objasniti Sr Bustamenteu da je posao iro tog Konzula bio naprosto utoite, da je, premda je u poetku namjeravao stupiti u indijsku dravnu slubu, zapravo stupio u diplomatsku slubu iz samo jednog razloga, a iz drugog bio guran sve nie, na sve udaljenija konzulska mjesta, i napokon na sinekuru u Ouauhnahuac kao na poloaj gdje je najmanje mogao biti na smetnji Carstvu u koje je, barem dijelom svoga uma, nagaao je M. Laruelle, tako strastveno vjerovao. Ali zato se sve to zbilo? upitao se sada. Quien sabe? Odvaio se na jo jedan anis, i pri prvom gutljaju jedan se prizor, vjerojatno prilino netoan (M. Laruelle je bio u artiljeriji za vrijeme prolog rata, preivjevi ga unato injenici to mu je komandir neko vrijeme bio Guillaume Apollinaire), uobliio u njegovoj svijesti. Mrtvilo na ekvatoru, ali se parobrod Samaritanac, ako je trebalo da bude na ekvatoru, nalazio daleko sjevernije. Zaista, parobrod iz angaja na putu u New Castle, u New South Walesu, s teretom antimona, ive i volframa, ve je due vrijeme plovio prilino udnim smjerom. Zato je, na primjer, u Tihi ocean uao iz tjesnaca Bungo u Japanu juno od Shikokua i nedaleko od Istonog kineskog mora? Ve se danima, ne bez slinosti s odlutalom ovcom na beskrajnim zelenim livadama vode, kretao nadomak raznih zanimljivih otoka daleko od 39svog puta. Lotove ene i Arzobispoa. Rozarije i Sumpornog otoka. Vulkanskog otoka i Sv. Augustina. Negdje izmeu Guvjeve stijene i Eufrozininog grebena ugledao je prvi put periskop i krenuo punom parom natrag. Ali kad je podmornica izronila, zaustavio se. Kako je bio nenaoruani trgovaki brod, Samaritanac se nije upustio u borbu. Meutim, prije nego je do njega stigao odred mornara s podmornice, nenadno je promijenio ud. Kao arolijom, ovca se pretvorila u zmaja to riga vatru. Podmornica nije imala vremena ni zaroniti. Cijela je njena posada bila zarobljena. Samaritanac, koji je u ovom okraju izgubio kapetana, otplovio je dalje, ostavljajui podmornicu da bespomono gori kao cigareta zapaljena na beskrajnoj puini Tihog ocena. I u

nekakvu Laruelleu nejasnom svojstvu jer Geoffrey nije bio u trgovakoj mornarici nego je, preko jaht-kluba i nekog zaduenja u spasilakoj slubi, postao porunik fregate, ili bogzna, do tada ve i porunik bojnog broda Konzul je uglavnom bio odgovoran za taj drski pothvat. I za nj je, ili za hrabrost povezanu s njim, primio britanski orden ili kri za naroite zasluge. Ali neto se oigledno malo zapetljalo. Jer iako su lanovi posade podmornice postali ratni zarobljenici, kad je Samaritanac (to je bilo samo jedno od imena tog broda, iako ba ono koje se Konzulu najvie svialo) stigao u luku, medu njima, na zagonetan nain, nije bilo ni jednog oficira. Neto se zbilo s tim njemakim oficirima, i to to se zbilo nije bilo lijepo. Njih su, govorilo se, oteli loai sa Samaritanca i ive ih spalili u peima kotlovnice. M. Laruelle je razmiljao o tome. Konzul je volio Englesku i kao mladi je moda dijelio premda je to bilo dvojbeno, jer je u ono vrijeme to zapravo bila vie osobina neboraca opu mrnju prema neprijatelju. Ali on je bio astan ovjek i vjerojatno nitko nije ni za tren pretpostavio da je on naredio loaima na Samari-tancu da Nijemce bace u pe. Nitko nije ni sanjao da bi se takva naredba mogla izvriti. Ali ostala je injenica da su Nijemci bili baeni tamo, i nije bilo nikakva smis40

la govoriti da je to najbolje mjesto za njih. Netko je morao snositi odgovornost. Tako Konzul nije primio svoje odlikovanje a da prethodno nije bio izveden pred vojni sud. Bio je osloboen optube. M. Laruelleu nije uope bilo jasno zato su sudili jedino njemu i nikomu drugomu. Ali bilo je lako zamisliti Konzula kao neku vrstu plaljivi)eg tobonjeg Lorda Jima, to ivi u samom sebi nametnutom izgnanstvu, turobno, unato svojoj nagradi, razmiljajui o svojoj izgubljenoj asti, o svojoj tajni, i zamilja da e peat srama zbog toga nositi cijeli svoj ivot. Meutim, nije bilo tako. On oigledno nije nosio nikakav biljeg srama. I nije pokazivao nikakvo oklijevanje da o tom dogaaju raspravlja sa M. Laruelleom koji mnogo godina prije bijae proitao jedan suzdran lanak o tome u Paris-Soiru. ak se i strahovito alio s tim. Ljudi ne idu tek tako naokolo, govorio je, i trpaju Nijemce u pei. Samo se jednom ili dvaput za vrijeme ovih posljednjih mjeseci desilo da je, na veliko La-ruelleovo uenje, iznenada izjavio ne samo da je kriv za tu stvar nego i da je zbog nje uvijek uasno patio. Iao je i puno dalje. Loai nisu bili nita krivi. Ni govora o kakvu nareenju koje im je bilo izdalo. Napinjui miie zlobno je izjavljivao kako je sve to on sam svojim rukama uinio. Ali je u to vrijeme jadni Konzul bio ve gotovo potpuno izgubio sposobnost govorenja istine, i njegov se ivot pretvorio u usmenu donkihot-sku fikciju. Za razliku od Jima postao je prilino nemaran prema svojoj asti, i njemaki su oficiri bili samo izgovor da kupi jo jednu bocu mescala. M. Laruelle je to i rekao Konzulu, pa su se oni strano posvaali, otuili se ponovo kad ih ve gore stvari nisu bile otuile i ostali takvi do kraja dapae na samom je kraju bilo odvratno, otuno gore nego ikada kao prije toliko godina u Leasovveu.
Tada u ja naglavce u zemlju sletjeti: Zemljo, otvori se! a ona mi nee dati zaklon!

M. Laruelle je nasumce otvorio knjigu elizabetin-skih drama i za trenutak sjedio zaboravivi na okolinu, 41zurei u rijei to kao da su imale mo da vlastiti mu um ponesu dolje u ponor, kao da se na vlastitom mu duhu ispunjava prijetnja to ju je Marloweov Faust izrekao u oaju. Samo to Faust nije rekao ba to. Zagledao se paljivije u taj odlomak. Faust je bio rekao: Tada u ja naglavce u zemlju sjuriti, i O, ne, ona nee To nije bilo tako loe. Sjuriti pod tim okolnostima nije bilo tako loe kao sletjeti. U smee je kone korice knjige bila utisnuta zlatna

figurina bez lica, koja takoer juri, nosei baklju nalik na izduen vrat, i glavu i otvoren kljun svetog ibisa. M. Laruelle je uzdahnuo, sra-mei se sam sebe. Otkuda obmana, od neuhvatljive treptave svjetlosti svijee udruene s mutnim, premda sad manje mutnim, elektrinim svjetlom, ili je to moda bila neka podudarnost, kako je Geoff volio rei, izmeu subnormalnog i abnormalno sumnjiavog svijeta. Kako je i Konzul takoer uivao u apsurdnim igrama: sortes Shakespeareanae... A kakva uda poinih sva Njemaka moe potvrdit. Ulazi Wagner, solus... Sna li to, Hans. Ona brot to doi iz Kandija, itafje, tako mi Boka, pun eer, badem, patist, i sfe stfar, tisua, tisua stfar. M. Laruelle je sklopio knjigu na Dekkerovoj komediji, zatim, u lice gostioniaru koji ga je promatrao s nijemom zapanjenou, prebacio krpu za sude preko ruke, sklopio oi i otvarajui ponovno knjigu, digao prst u zrak, i vrsto ga oborio na odlomak koji je upravo prinosio svjetlu:
Otkinuta je grana to mogla se vinuti ravno I spaljen je Apolonov lovorov grm, to neko je rastao u dui tog mudraca, Fausta nema: gledaj pakleni njegov pad

Potresen, M. Laruelle je vratio knjigu na stol, za-klapajui je prstima i palcem jedne ruke, dok je drugu pruio na pod, da bi dohvatio jedan presavijeni list papira koji je bio odleprao iz nje. Uzeo je papir izmeu dva prsta i razmotao ga, okreui ga na drugu stranu. Hotel Bella Vista, proitao je. To su zapravo bila dva lista neobino tankog hotelskog papira za pisma, splo42 tena u knjizi, dugaka ali uska i s obje strane gusto olovkom ispisana neitkim rukopisom. Na prvi pogled to nije sliilo pismu. Ali nije bilo nikakve sumnje ak i pri ovom nepouzdanom svjetlu, da je rukopis, napol itak, napola irok i potpuno pijan, bio Konzulov, njegov grki i, zavijoreni potporni stupovi slova d, i t nalik na usamljene krieve kraj puta, osim tamo gdje su kriali cijelu rije, rijei to se strmo naginju, premda se inilo da se neka slova opiru silasku, podupiru, penjui se na drugu stranu. M. Laruelle osjeti strepnju. Jer sad je vidio da je to zaista bilo neko pismo, premda ga pisac, moda nesposoban za novi utilni napor, nedvojbeno nije ni kanio poslati:
... No: i opet, svakonona borba sa smru, soba to se trese od demonskih orkestara, predasi stranog sna, glasovi pod prozorom, moje ime to ga s prizvukom neprestano ponavljaju nadolazei nepostojei gosti, spinete mraka. Kao da nema dovoljno stvarne buke u ovim noima boje sijede kose. Ne kao prodorna gungula amerikih gradova, buka ogromnih divova to u samrtnoj muci kidaju zavoje. Nego psi lutalice koji zavijaju, pijetlovi to svu no najavljuju zoru, bubnjanje, jecanje, to e kasnije ispasti bijelo perje nagomilano na telegrafskim icama u stranjim vrtovima ili perad to noi u kronjama jabuka, vjena tuga to nikada ne spava u velikom Meksiku. to se mene tie ja volim svoju tugu nositi u sjeni starih samostana, svoju krivnju u samostanske trijemove i pod tapiserije, i u samilosti nezamislivih cantinas gdje tuno-liki lonari i beznogi prosjaci piju u zoru, iju hladnu crven-kastoutu ljepotu ovjek ponovno otkrije u smrti. Tako sam, kada si ti otila, Yvonna, ja otiao u Oaxacu. Nema tunije rijei. Da ti govorim, Yvonna, o stranom putovanju kroz pustinju uskotranom eljeznicom, na klupi vagona tree klase, o djetetu kojem smo ivot njegova majka i ja spasili trljajui mu trbuh teguilom iz moje boce, ili o tome kako me, kad sam otiao u sobu hotela u kojemu smo jednom bili sretni, buka klanja odozdo iz kuhinje izvukla van u blijesak ulice, i kako je kasnije, te noi, strvinar sjedio na umivaoniku? Uasi odreeni divovskom ivcu! Ne, moje tajne pripadaju grobu i moraju se uvati. A evo kako ja katkad mislim o sebi, kao o velikom istraivau koji je otkrio neku neobinu zemlju iz koje se nikad ne moe vratiti da svoje znanje pokloni svijetu: ali je ime te zemlje pakao.

43

To nije Meksiko, naravno, nego je pakao u srcu. I danas sam kao i obino bio u Ouauhnahuacu, kad sam od svog odvjetnika primio vijest o naoj rastavi. Dogodilo se onako kako sam slutio. Primio sam i druge vijesti: Engleska prekida diplomatske odnose s Meksikom i svi njeni konzuli oni, to jest, koji su Englezi pozivlju se kui. To su, uglavnom, ljubazni i dobri ljudi iji ugled, pretpostavljam, ja kaljam. Neu se vratiti kui s njima. Moda u se vratiti kui, ali ne u Englesku, ne toj kui. Dakle, u pono sam se Plvmouthom odvezao u Tomalin da vidim svog tlaxcaltecanskog prijatelja Cer-vantesa, borca s pijetlovima u Salonu Ofelia. A odatle sam doao u Farolito u Parian, gdje sada sjedim u sobici iza bara u etiri i pol ujutro pijui ochas i zatim mescal i piui ovo na nekom papiru za pisma iz Bella Viste odakle sam ga ukrao neku veer zbog toga to me papir za pisanje u konzulatu, koji je grobnica, boli gledati. Mislim da znam prilino o fizikoj patnji. Ali ovo je gore od svega, osjeati kako ti dua umire. Pitam se ne osjeam li trenutno neto nalik na spokoj zbog toga to mi je dua noas zaista umrla. Ili je to zbog toga to ravno kroz pakao postoji staza, kao to je to dobro znao Blake, i premda ne smijem krenuti njome, ponekad je u posljednje vrijeme mogu vidjeti u snima? I evo jednoga udnog uinka to ga je vijest mog odvjetnika izazvala u meni. ini mi se da sad, izmeu mescala, vidim tu stazu, i iza nje u daljini udne vidike, nalik na vizije novog ivota koji bismo negdje zajedno mogli voditi. ini se da nas vidim kako ivimo u nekoj sjevernoj zemlji, zemlji planina, brda i plave vode; naa je kua nad jednom uvalom i jedne veeri mi stojimo, sretni jedno u drugome, na balkonu te kue gledajui preko vode. Tu su pilane napol skrivene stablima onkraj i ispod brda na drugoj strani uvale, gdje kao neka rafinerija nafte, samo je sve ublaeno i divno uljepano daljinom. , Svjetloplava je ljetna veer bez mjeseine, ali kasno je, moda deset sati jer Venera prodorno sja u danjem svjetlu, tako da smo sigurno negdje daleko na sjeveru, i stojimo na tom balkonu, dok se odonamo uzdu obale razlijee sve blie grmljavina teretnog vlaka sa mnogo lokomotiva, grmljavina, jer premda nas od njega dijeli iroka traka vode, vlak hita prema istoku i vjetar promjenjiva smjera dopire za trenutak s istone strane, i mi smo okrenuti na istok, kao Svvedenborgo-vi aneli pod nebom, koje je vedro, osim tamo daleko na sjeveroistoku, gdje iznad udaljenih planina kojima je grimiz iz-blijedio, lei gomila gotovo istih bijelih oblaka, obasjanih iz44 nutra, iznenada, kao svjetlou alabasterske svjetiljke, zlatnom munjom, iako ne moe uti grmljavinu, samo tropot velikog vlaka s njegovim lokomotivama i dalekim odjecima skretnica dok s brda zamie u planine: i tada sasvim iznenada jedan ribarski amac s visokim jarbolom nalik na bijelu ira-fu, prolazi urno oko rta, vrlo brz i dostojanstven, ostavljajui za sobom dug srebrn valovit rub brazde, to primijetno se ne blii obali, nego se evo teko prikrada alu bliei nam se, taj izreckani srebrni rub vode to u obalu udara najprije u daljini, a zatim se iri cijelom krivinom ala, svoju sve jau tutnjavu i komeanje zdrue sad sa sve slabijom tutnjavom vlaka, a sad se razbija odjekujui na naoj obali, dok se splavi, jer ima tu balvanastih splavi za skakanje, njiu zajedno, sve se sudara i prekrasno mreka i mie i mui u tome valovitom uglaanom srebru, zatim malo-pomalo zavlada opet mir, i vidi od-t sjaj dalekih bijelih olujnih oblaka u vodi, pa munju u bijelim oblacima u dubokoj vodi, dok ribarski amac sa zlatnom kri-vuljom navigacijskog svjetla to se odraava iz kabine, u brazdi iza sebe, iezava iza rta, tiina, i onda opet, u bijelim, bijelim dalekim alabasternim olujnim oblacima s onu stranu planina, zlatno sijevanje bez grmljavine u plavoj veeri, nezemaljski... I dok mi stojimo gledajui, iznenada dolazi val s drugoga jednog nevidljivog broda, nalik na velik kota, ogromne bice kotaa koji se vrti zaljevom

(Nekoliko mescala kasnije.) Od prosinca 1937. i tvog odlaska, a sad je ujem proljee 1938, namjerno sam se borio protiv ljubavi prema tebi. Nisam joj se usuivao podvrgnuti. Hvatao sam se za svaki korijen i granu to mi je mogla pomoi da prijeem preko tog ponora svoga ivota sam, ali ja vie ne mogu zavaravati sebe. elim li preivjeti, treba mi tvoja pomo. Inae, prije ili poslije, past u. Ah, da si mi barem u sjeanju ostavila neto zbog ega bih te mogao mrziti tako potpuno da me ni jedna lijepa misao na tebe nikad ne dotakne u ovom uasnom mjestu u kojemu se nalazim! Ali . umjesto toga ti si mi slala ona pisma. Usput reeno, zato si ona prva poslala u Wells Fargo u Mexico Citvju? Zar je mogue da nisi shvaala da sam jo ovdje? Ili ako sam u Oaxcaci da mi je Ouauhnahuac i dalje bio baza. To je vrlo udno. Bilo je tako lako i to otkriti. I da si mi samo odmah pisala, moglo je biti drukije da si mi barem poslala razglednicu, iz zajednike patnje zbog naeg rastanka, molei nas, unato svemu, da smjesta okonamo tu besmislenost neka45ko, bilo kako i da si rekla da se volimo, bilo to, ili obian telegram. Ali ti si ekala predugo ili se sada ini tako, do poslije Boia Boi! i Nove godine, a onda ono to si mi poslala nisam mogao proitati. Ne: jedva da sam ikad bio dovoljno osloboen muke ili dovoljno trijezan da shvatim ita osim osnovne misli bilo kojega od tih pisama. Ali mogao sam, mogu ih osjetiti. Mislim da neka imam uza se. Ali ona su previe bolna za itanje, ine se predugo smiljana. Neu to sada ni pokuati. Ne mogu ih itati. Srce mi paraju. A ionako su stigla prekasno. I sad ih, pretpostavljani, vie nee biti. Ali zato se, naalost, barem nisam pretvarao da sam ih itao, nego se gotovo pretvarao da nisu bila poslana? I zato ti nisam smjesta poslao telegram ili koju rije? Ah, zato nisam, zato nisam, zato nisam? Jer pretpostavljam da bi se s vremenom vratila da sam te bio zamolio. Ali eto to znai ivjeti u paklu. Nisam te mogao, ne mogu te moliti. Nisam mogao, ne mogu poslati telegram. Stajao sam ovdje, i u Mexico Citvju u Compania Telegrafica Mexicana, i u Oaxcaci, drui i znoje-i se na poti i cijelo popodne piui telegrame, kad sam ve bio dovoljno popio da smirim svoju ruku, a da ni jedan nisam poslao. A jednom sam imao jedan od tvojih brojeva i zaista te nazivao u Los Angeles, premda bez uspjeha. Drugi put pak telefon se pokvario. Zato onda nisam otputovao u Ameriku? Previe sam bolestan da sredim sve oko karata i podnesem onaj truckavi delirij beskrajnih umornih polja kaktusa. I zato ii u Ameriku da umrem? Moda ne bih imao nita protiv toga da me pokopaju u Sjedinjenim Dravama. Ali mislim da bih radije umro u Meksiku. U meuvremenu vidi li me kako jo radim na knjizi, jo pokuavam odgovoriti na takva pitanja: postoji li neka konana stvarnost, vanjska, svjesna, uvijek prisutna, itd. itd., to bi je na bilo koji nain mogle prihvatiti sve vjere i religije, sva podneblja i zemlje? Ili me nalazi izmeu Milosra i Razumijevanja, izmeu Cheseda i Binaha (ali jo u Chesedu) ravnotea mi je, a ravnotea je sve, nesigurna kako balansiram, ljuljajui se nesigurno nad stranom nepremostivom prazninom, stazom Boje munje natrag k Bogu, stazom koja se ne moe dvaput prelaziti? Kao da sam ikada bio u Chesedu! Prije e biti u Qliphothu. Kad je trebalo da piem nerazumljive zbirke pjesama s naslovima Trijumf Humptvja Dumptvja ili Nos s blistavim klatnom! Ili u najboljem sluaju da kao Clare, tkam stranu viziju... Promaeni se pjesnik krije u svakom ovjeku. Premda je pod tim uvjetima moda dobra 46 ideja barem pretvarati se da nastavlja rad na veliku djelu o Tajnom znanju, tada uvijek moe rei, kad se djelo nikad ne pojavi, da naslov objanjava zato se nije pojavilo. Ali jao Vitezu Tunog Lika! Jer, oh, Vvonna, tako sam neprestano opsjednut milju na tvoje pjesme, tvoju toplinu i radost, tvoju jednostavnost i drugarstvo, tvoje stostruke sposobnosti, tvoju temeljitu razboritost, tvoju neurednost, tvoju jednako pretjeranu urednost slatke poetke naega braka. Sjea li se one Straussove pjesme koju smo obiavali pjevati? Jednom godinje, mrtvi oive za dan taj. Oh vrati mi se opet ko onda kad bijae Svibanj. Vrtova flore i faune i vrtova Alhambre. I slutnje nae sudbine za vrijeme susreta u panjolskoj. Bara Hollywood u Granadi. Zato Hollywood? I tamonjeg enskog samostana: zato Los Angeles. I pensiona Mexico u

Malagi. A ipak nikada nita nee moi zamijeniti zajednitvo koje smo jednom poznavali i koje, to sam Krist zna, mora jo negdje postojati. Koje smo poznavali ak i u Parizu prije nego je doao Hugh. Je li i to obmana? Oito, potpuno sam plaljiv. Ali nitko ne moe zauzeti tvoje mjesto; trebalo je da dosad znam, smijem se dok ovo piem, volim li te ili ne... Ponekad me obuzme vrlo snano uvstvo, oajnika smetena ljubomora, koja se pojaana piem pretvara u udnju da samog sebe unitim vlastitom matom a ne da budem plijen sablasti (Nekoliko mescalitosa kasnije i zora u Farolitu)... Vrijeme je laan lijenik u svakom sluaju. Kako se itko moe usuditi govoriti mi o tebi? Ne moe znati koliko mi je ivot tuan. Neprestano opsjednut, na javi i u snu, pomilju da ti moe zatrebati moja pomo, koju ti ne mogu pruiti, kao to je meni potrebna tvoja, koju mi ne moe pruiti, videi te u privienjima i u svakoj sjeni, bio sam prisiljen napisati ovo, to neu nikada poslati, da te upitam to emo initi. Zar nije to udno? A ipak zar ne dugujemo sebi, onom sebi to smo ga stvorili odvojeno od nas, da pokuamo ponovno? Na alost, to se zbilo s ljubavlju i razumijevanjem koje smo jednom imali! to e se dogoditi s tim to e se dogoditi s naim srcima? Ljubav je jedina stvar to daje smisao naim jadnim putovima na zemlji: to nije ba neko otkrie, bojim se. Mislit e da sam lud, ali ja i pijem tako, kao da uzimam vjenu priest. Oh, Vvonna, ne moemo dopustiti da ono to smo stvorili tako otrcano potone u zaborav. ini mi se kao da ujem glas koji govori: podigni oi prema brdima. Ponekad, kad vidim mali crveni potanski avion 47to leti iz Acapulca u sedam ujutro preko nepoznatih brda, ili najvjerojatnije ujem, leei, drhtei, tresui se i umirui u postelji (kad sam u postelji u to vrijeme) samo slab bruj to nestaje dok buncajui hvatani au mescala, pia za koje ak ni dok ga prinosim usnama ne mogu vjerovati da je stvarno i da mi se samo priinja da sam ga prethodne noi stavio nadohvat ruke mislim da e ti biti u tom avionu to svakog jutra prelijee i da e se vratiti da me spasi. Zatim jutro prolazi, a ti ne dolazi. Ali oh, sada se molim da doe. A kad bolje promislim, ne vidim zato iz Acapulca. Ali zaboga, Vvonna, uj me, moje su utvrde sruene, sruene u as a avion dolazi, uo sam ga u daljini, zatim za asak s onu stranu Tomalina vrati se, vrati se. Prestat u piti, bilo to. Umirem bez tebe. Za ime Isusa Krista, Vvonna, vrati mi se, uj me, ovo je krik, vrati mi se, Vvonna, pa makar samo za jedan dan...

M. Laruelle poe vrlo sporo savijati pismo, paljivo izravnj avaj ui pregibe izmeu prsta i palca, zatim ga gotovo i ne mislei zguva. Sjedio je drei zguvani papir na stolu, zurei duboko zamiljen oko sebe. U posljednjih se pet minuta prizor u cantini bio posve izmijenio. Oluja je izgleda bila prestala ali se Cerveceria XX u meuvremenu napunila seljacima to su se oigledno sklonili od nevremena. Nisu sjedili za stolovima koji su bili prazni jer premda predstava jo nije nastavljena, veina se gledalaca bila vratila u kino, sada prilino utihlo kao u neposrednom oekivanju nastavka nego su se zbili oko anka. Bilo je ljepote i neke vrste pobo-nosti u tome prizoru. I svijee i mutna elektrina svjetla jo su gorjela u cantini. Jedan je seljak za ruke drao dvije djevojice dok je pod bio prekriven koarama, uglavnom praznim i naslonjenim jedna uz drugu, i bar-men je upravo mladoj od ovo dvoje djece davao naranu: netko je iziao, djevojica je sjela na naranu, rebrasta su se vrata njihala i njihala i njihala. M. Laruelle je pogledao na svoj sat Vigil nee doi jo za pola satai opet u zguvane stranice u ruci. Svjea prohlad-nost kiom ispranog zraka dopirala je u cantinu kroz rebrenice, i on je mogao uti kako s krovova kaplje kia i kako voda jo tee kroza ljebove na ulici i iz daljine jo jednom vrevu sajma. Htio je ponovno vratiti zguva48

no pismo u knjigu, kad ga je napol odsutno ali ipak s nenadnim porivom prinio plamenu svijee. Plamen je obasjao cijelu cantinu blistavim blijeskom u kojemu su likovi

za ankom tek je sada primijetio da su tu, osim male djece i seljaka, uzgajivaa dunja ili kaktusa u irokoj bijeloj odjei i velikim eirima, i neke ene u crnini, to su se vratile s groblja, i tamnoputi ljudi u crnim odijelima s raskopanim ovratnicima i razveza-nim kravatama izgledali za as sledeni, kao freska: svi su prestali razgovarati i znatieljno su buljili u njega, svi osim barmena koji se, izgleda, trenutano htio pobuniti, izgubivi zatim zanimanje za to, im je M. Laruelle stavio svijenu masu u pepeljaru, gdje se prekrasno prijagodivi se skupila, dvorac u plamenu, slegla u pucketavu konicu kroz koju su iskre puzale i letjele nalik na male crvene crve, dok je nekoliko sivih pramena pepela lebdjelo u rijetku dimu, bila je to sad mrtva ljuska to slabano pucketa... Izvana se odjednom oglasilo zvono, zatim nenadno prestalo: dolente... dolore! Nad gradom, u mrkloj olujnoj noi, osvijetljeno se kolo okretalo unatrag.
3-POD VULKANOM

49 ...LES e biti prevezen ekspresom! Neumorni, snalaljivi glas koji je ovu udnu primjedbu upravo ispalio preko prozorske daske bara hotela Bella Vista na trg, bio je, premda mu je vlasnik ostao nevidljiv, nedvojbeno i bolno poznat, kao i sam hotel s prostranim cvjetnim balkonima, i podjednako nestvaran, pomislila je Vvonna. Ali zato, Fernando, zato bi les prevozili ekspresom, to ti misli? Voza taksija, Meksikanac, poznat takoer, koji je upravo podigao njezine kovege nije bilo taksija na malom aerodromu u Quauhnahuacu, jedino taj umiljeni karavan koji je navaljivao da je odveze do Bella Vi-ste spustio ih je opet na plonik kao da je eli uvjeriti: Znam zato ste ovdje, ali vas nitko nije prepoznao osim mene, a ja vas neu odati. Si senora smjekao se. Senora El Consul. Uzdiui, s nekim je divljenjem prignuo glavu prema izlogu bara. / Que hombre! s druge strane, dovraga, Fernando, zato ne. Zato les ne bi prevezli ekspresom? Absolutamente necesario. samo gomila seljaka iz proklete Allabame! Ovaj posljednji bio je neki drugi glas. Znai da je bar, za ovu prigodu otvoren cijelu no, bio oigledno pun. Posramljena, ukoena od enje i tjeskobe, oklijevajui da ude u prepuni bar i jednako oklijevajui da
50

unutra poalje vozaa, Vvonna, iju je svijest jo ibao vjetar i zrak i putovanje, tako da joj se inilo kako jo putuje, jo uplovljava u luku Acapulco sino kroz orkan ogromnih i sjajnih leptira to su hrlei k moru letjeli da pozdrave Pennsylvaniju isprva je izgledalo kao da vodoskoke papira za pisanje metlama izbacuju iz brodskog salona pogledala je obrambeni trg, zaista mirna usred tog komeanja leptira to su joj i dalje leprali nad glavom, ili pokraj tekih otvorenih brodskih kapaka, beskonano iezavajui za krmom broda, njihov trg nepomian i blistav u suncu u sedam ujutro, tih a ipak nekako u neizvjesju, u iekivanju, s jednim okom napol ve otvorenim, vrtuljke, sajamski kota to lagano drijema, eznutljivo, oekujui fiestu poredane otrcane taksije koji su oekivali neto drugo; popodne e biti trajk taksista, obavijestili su je u povjerenju. Zocalo je bio posve isti unato svom izgledu pospanog harlekina. Staro postolje za orkestar stajalo je prazno, konjaniki kip buntovnog Huerte jezdio je pod zasvode-nim stablima, vjeno divljih oiju, zagledan preko doline iza koje su se, kao da se nita nije desilo i kao da je listopad 1936. a ne listopad 1938, dizali, vjeno, njezini vulkani, njezini divni, divni vulkani. Ah, kako je sve to bilo poznato: Ouauhnahuac, njezin grad hladnih planinskih brzaca. Gdje orao boravi! Ili je to zaista znailo, kao to je

Louis govorio, pokraj ume? Stabla, masivne sjajne dubine onih drevnih jasenova, kako je uope mogla ivjeti bez njih? Udahnula je duboko, zrak je u sebi jo imao nagovjetaj zore, zore ovog jutra u Aca-pulcu zelene i tamnogrimizne u visini i zlatom proarane u pozadini gdje se otkrivala rijeka lazura u kojoj je vrak Sjevernjae plamtio tako estoko da je mogla zamisliti blijedu sjenu koju njezina svjetlost baca na aerodrom, s leinarima to lijeno lebde visoko gore iznad ciglastocrvenog obzorja u iji se spokojni nagovjetaj uznio mali avion Companije Mexicane de Aviaci-on, kao siuni crveni demon, krilati Luciferov izaslanik, dok je vjetrokaz dolje domahivao svoj postojani zbogom. 51Dugim konanim pogledom obuhvatila je zocalo naputena ambulantna kola to se sigurno nisu pomakla otkako je ona posljednji put tu bila, ispred Servicio de Ambulancia u Cortezovoj palai, ogroman plakat razapet izmeu dva stabla na kojemu je pisalo Hotel Bella Vista Gran Baile Noviembre 1938 a Beneficio de la Cruz Roja. Los Mejores Artistas del radio en accion. No falte Vd, ispod kojega su se neki od gostiju vraali kui, blijedi i iscrpljeni, dok je glazba u tom asu zasvi-rala i podsjetila je da ples jo traje zatim je ula u bar, tiho, trepui, kratkovidna u slijepoj tami koja je mirisala na kou i alkohol unosei sa sobom nemirno i isto jutarnje more, s dugakim valovima to se u zoru blie, diu i rue da bi otklizili, tonui u bezbrojnim elimpsama na pijesku, dok se rani pelikani lovei prevru i rone, rone i prevru i opet rone u pjenu, kreui se tonou planeta, a splasli valovi hitaju opet natrag u svoj mir; naplavine su bile razasute cijelom obalom: ona je, iz malih amaca to se ljuljaju na Karipskom moru, ula djeake, nalik na mlade tritone, kako ve poinju puhati u svoje sjetne koljke... Bar je, meutim, bio prazan. Ili tonije, unutra je bio samo jedan lik. Konzul je, jo u svom veernjem odijelu ne osobito zguvanu, s pramenom plave kose pale mu na oi i s jednom rukom to grli malu iljatu bradu, sjedio s boka s jednom nogom na preki susjedne stolice za malim pravokutnim ankom, napol nagnut preko njega, oigledno govorei sam sa sobom, jer je barmen, zaglaen tamnoputi mladi od svojih osamnaest godina, stajao malo podalje naslonjen na staklenu pregradu to dijeli ovu prostoriju (od jednog drugog bara, sjetila se sada, koji izlazi na sporednu ulicu) i nije se inilo da slua. Yvonna je nijemo stajala kraj vrata, nesposobna da se pomakne, gledajui, jo sa sobom nosei huku aviona, udarce vjetra i zraka dok su iza sebe ostavljali more, ceste to se penju i sputaju, male gradove to neprestano promiu sa svojim zgrbljenim crkvama. Quauhnahuac sa svojim kobaltnim basenima za plivanje opet se ukoso dizao da 52 je pozdravi. Ali ushienje njezina leta, planina to~se gomila na planinu, strahotni nalet suneve svjetlosti dok se zemlja jo vrti u sjeni, blijesak neke rijeke, klanac koji mrano vijuga negdje ispod toga, vulkani to se naglo okreu na vidiku s rasplamtjelog istoka, ushienje su je i enja napustili. Yvonna je osjeala kako joj se duh, to je letio u susret duhu ovog ovjeka, lijepi za kona sjedala. Vidjela je da se glede barmena prevarila: ipak je sluao. To jest, iako moda nije shvaao ono to je Ge-offrev govorio (a Geoffrev, primijetila je, nije imao arapa) ekao je, s ubrusom preko ruke, sporo premeui ae, prigodu da neto ree ili uini. Spremio je au koju je brisao. Zatim je uzeo Konzulovu cigaretu, koja je dogorijevala u pepeljari na rubu anka, povukao duboko zatvarajui oi s izrazom aljiva zanosa, otvorio

ih i pokazao, sad jedva isputajui spor kovitlav dim iz nosnica i usta, na reklamu za Cafeaspirinu, enu u crvenom grudnjaku ispruenu na arenom divanu, iza gornjeg reda boca teguile anejo. Absolutamente necesario, rekao je on, i Yvonna je shvatila da je to ena, ne Cafeaspirina, ono to je on smatrao (bez dvojbe Konzu-lov izraz) apsolutno neophodnim. Ali nije bio privukao Konzulovu panju, i tako je opet sklopio oi s istim onim izrazom, otvorio ih, vratio Konzulu cigaretu, i jo isputajui dim, pokazao ponovno na reklamu pokraj te, primijetila je jednu za lokalni kino, samo: Las Manos de Orlac, con Peter Lorre i ponovio: Absolutamente necesario. Les, odrasle osobe ili djeteta, nastavio je Konzul nakon kratkog zastoja da bi se nasmijao toj pantomimi, i sloio se s nekom vrstom agonije: Si, Fernando, absolutamente necesario ovo je pak ritual, pomislila je, ritual izmeu njih, kao to su jednom postojali rituali izmeu nas, samo je Geoffrevju sve to na kraju pomalo dosadilo i nastavio prouavati pla-vocrveni red vonje Mexican National Raihvavsa. Zatim je naglo podigao pogled i spazio je, zurei kratkovidno oko sebe prije nego je prepoznao kako stoji tamo, pomalo nejasna, vjerojatno zbog toga to je sunce bilo iza 53nje, s jednom rukom provuenom kroz drku svoje crvene torbe koja joj je poivala na boku, kako stoji tamo kao da zna da je on mora spaziti, napol samouvjerena, pomalo ustruavajui se. Jo drei red vonje, Konzul se digao na noge dok mu je prilazila. Blagi Boe. Yvonna je oklijevala ali on nije uinio ni korak prema njoj; tiho je spuznula na stolicu pokraj njega; nisu se poljubili. Iznenaenje. Vratila sam se... Moj je avion stigao pred jedan sat. kad Alabama navali, ne pitamo nikoga nita, ulo se iznenada iz bara s druge strane staklene pregrade: navalimo tako da se sve prai! Iz Acapulca, oko Hornosa... Stigla sam brodom, Geoff, iz San Pedra Panama Pacificom. Pennsvlvani-jom. Geoff tvrdoglavi Holandani! Sunce sui usne i one pucaju. Oh, Kriste, to je sramota. Svi konji crkavaju u praini! Ja to ne bih dopustio. I njih su ustrijelili. To ne proputaju. Prvo pucaju pa onda postavljaju pitanja. Imate, bogami, pravo. I lijepo je to ste to rekli. Ja uzmem gomilu prokletih seljaka, ne pitam ih zatim nita. Nego ta! popuite jednu osvjeavajuu cigaretu. Zar ne voli ova rana jutra? Konzulov glas, ali ne i njegova ruka, bio je sasvim miran kad je napokon odloio red vonje. Uzmi, kao to predlae na prijatelj iz susjedstva, pokazao je glavom prema pregradi, jednu panju joj privue ime drhtave, ponuene i odbijene kutije cigareta: Alas! Konzul je govorio s ozbiljnou: Ah, Hornos. Ali zato putovati via Cape Horn? Ima runu naviku da mae repom, kau mi pomorci. Ili to znai penice? Calle Nicaragua, cincuenta dos. Vvonna je utisnu, tostn tamnoputom bogu koji je sve dotad drao njezine kovege, i on se pokloni i tajanstveno iezne. to ako vie ne stanujem tamo. Konzul se, sjedajui opet, tako silno tresao da se s obje ruke mo54

rao prihvatiti boce whiskyja iz koje je sebi toio pie. Hoe li jednu? Ili da popije? Trebalo bi: premda nije voljela piti izjutra, nedvojbeno bi trebalo: to je ono to je odluila uiniti bude li potrebno, popiti s Konzulom ne samo jednu, nego mnogo aica. Ali umjesto toga mogla je osjetiti kako joj osmijeh naputa lice koje se borilo da potisne suze to ih je sebi zabranila bez obzira na povod, mislei i znajui da Geoffrey zna to ona misli: Bila sam spremna

na ovo, bila sam spremna na to. Ti popij jednu, a ja u navijati, ula je sebe kako govori. (Zapravo, ona je bila spremna gotovo na sve. Napokon, to je mogla oekivati? Govorila je sebi cijelim putem na brodu, na brodu zato to je imala vremena uvjeriti sebe kako njezino putovanje nije ni nepromiljeno ni prenagljeno, a u avionu kad je znala da jest i jedno i drugo, da je trebalo da ga upozori, da je ogavno nepoteno tako ga iznenaditi.) Geoffrey, nastavila je, pitajui se ne izgleda li patetino sjedei tu dok svi njezini pomno smiljeni govori, njezine zamisli i obazrivost tako oigledno iezavaju u tami, ili naprosto odvratno osjeala se pomalo odvratno jer nije htjela nita popiti. to si uinio? Pisala sam ti i pisala. Pisala sam ti dok mi se srce nije slomilo. Kakvim si napravio svoj ivot, ulo se s druge strane staklene pregrade. Kakav ivot! Bogami, prava sramota! Tamo odakle ja dolazim ljudi ne bjee. Mi smo navalili ovako Ne, mislila sam, naravno, da si se vratio u Englesku, budui da mi nisi odgovarao. to si uinio? Oh, Geoff jesi li dao ostavku? sili smo dolje do Fort Salea. Uzeli vam municiju. I uzeli vam brovvninge. Hop, hop, hop, hop, hop jasno, shvaate li Naletjela sam na Louisa u Santa Barbari. Rekao mi je da si jo ovdje. a vraga vi to moete, vi to ne moete, i to je ono to vi inite u Alabami! 55 Zapravo, samo sam jednom putovao. Konzul je ispio dug drhtav gutljaj, zatim opet sjeo pokraj nje. U Oaxacu. Sjea se Oaxace? Oaxacu? Oaxacu. Ta je rije sliila cijepanju srca, nenadanoj zvonjavi priguenih zvona u oluji, posljednjim slogovima ovjeka to u pustinji umire od ei. Sjea li se Oaxace! Rue i veliko stablo, zar ne, praina i autobusi za Etlu i Nochitlan? i: damas acolnpanadas de un caballero, gratis! U noi njihovi ljubavni krikovi to se diu u drevni mirisni zrak Maya, a uju ih jedino duhovi? U Oaxaci su jednom nali jedno drugo. Promatrala je Konzula koji, izgleda, nije bio toliko na oprezu koliko je, izravnavajui listie na anku, inio mentalni prijelaz iz uloge koju je igrao za Fernanda, u ulogu koju e igrati za nju, promatrala ga je gotovo zapanjeno: Posve je nemogue da smo ovo mi, kriknula je nenadno u svom srcu. Nemogue je da smo ovo mi neka netko kae da nismo, nemogue je da smo ovo ovdje mi! Rastava. to je ta rije zapravo znaila? Pogledala je u rjenik, na brodu: razdvojiti, rastaviti. A razveden je znailo: razdvojen, rastavljen. Oaxaca je znaila rastavu. Nisu se bili ondje razveli, ali Konzul je onamo otiao nakon njezina odlaska, kao u srce razdvajanja, ra-stajanja. Ipak, jo su se voljeli! Ali bilo je to tako kao da je njihova ljubav lutala nekom pustom ravnicom punom kaktusa, daleko odavde, izgubljena, spotiui se i padajui napadana od divljih zvijeri, zovui u pomo umirui, da bi na kraju s nekom vrstom umorne smirenosti, uzdahnula: Oaxaca Ono to je udno s tim malim lesom, Yvonna, govorio je Konzul, jest to da ga mora pratiti osoba to e mu drati ruku: ne, oprosti. Kako se ini ne njegovu ruku, nego samo kartu prvog razreda. Podigao je, smijui se, vlastitu desnu ruku to je drhtala kretnjom kojom kao da brie kredu sa zamiljene kolske ploe. Zapravo, drhtavice ine ovakav ivot nepodnosivim. Ali prestat e: popio

sam samo toliko koliko treba da

56

prestanu. Samo onu potrebnu terapeutsku koliinu. Yvonna ga je ponovno pogledala. ali drhtavice su, naravno, najgore, nastavljao je. Zavoli ono drugo nakon stanovitog vremena, i ja se zaista dobro osjeam, mnogo bolje nego prije est mjeseci, mnogo bolje nego mi je bilo, recimo, u Oaxaci primjeujui udni poznati sjaj u njegovim oima to su je uvijek plaile, sjaj sad okrenut unutra, nalik na jednu od onih tamnoblis-tavih grozdolikih svjetiljaka dolje u utrobi Pennsylvani-je za vrijeme rada na istovaru, samo to je ovo bio rad na unitenju: i osjetila je iznenadnu strepnju da se onaj sjaj ne bi okrenuo prema van, usmjerio prema njoj. Bog zna da sam te ve viala ovakva, govorile su njezine misli, govorila je njezina ljubav kroz tamu bara, suvie esto da bi to bilo ikakvo iznenaenje. Porie me opet. Ali ovaj put postoji duboka razlika. Ovo je nalik konanom poricanju oh Geoffrey, zato se ne moe vratiti? Moe li zauvijek sve dalje i dalje zalaziti u ovu glupu tmicu, traei je ak i sada, gdje te ne mogu dosei, sve dalje u tamu razdvojenosti, rastav-"Ijenosti! Oh Geoffrey, zato to ini! Ali gledaj, ostavimo to, nije to potpuna tama, izgledalo je da joj Konzul odgovara, blago, dok je vadio napol napunjenu lulu i s krajnjom je tekoom pripalio, i dok su joj oi pratile njegove koje su lutale barom, ne sreui se s oima barmena to se ozbiljno, zaposleno povukao u pozadinu, krivo si me razumjela ako misli da ja vidim potpunu tamu, a ako i dalje uporno tako misli, kako ti mogu rei zbog ega to inim. Ali pogleda li u onu sunevu svjetlost tamo, ah, tada e moda dobiti odgovor, vidi, pogledaj kako pada kroz prozor: koja se ljepota moe usporediti s ljepotom cantine u rano jutro? Tvoji vulkani tamo vani? Tvoje zvijezde Ras Algethi? Anta-res to bjesni na jugo-jugoistoku? Oprosti mi, ne. Ne ba toliko ove ljepota koja, to je s moje strane nazadak, moda nije prava cantina, ali pomisli na sve one druge uasne, gdje ljudi silaze s uma, koje e uskoro spustiti svoje kapke, jer ak me ni rajska vrata, otvorena irom da me prime, ne bi mogla ispuniti takvom nebeskom slo57enom i beskrajnom radou, kao gvozdena reetka to se s trijeskom smotava, kao zvektave rebrenice skinutih lokota to putaju unutra one ije due drhte zajedno s piem koje nesigurno prinose svojim usnama. Sva tajna, sva nada, sve razoaranje, da, sva propast, tu je, iza tih vrata na oprugu. I, usput, vidi li onu staricu iz Tarasca, to sjedi u onom kutu, prije nisi, ali vidi li je sad? pitale su je njegove oi, dok je gledao oko sebe omamljenim neusredotoenim pogledom ljubavnika, pitala ju je njegova ljubav, kako se, ako ne pije kao i ja, moe nadati da e shvatiti ljepotu jedne starice iz Tarasca to igra domine u sedam sati ujutro? To je bila istina, to je bilo gotovo strahotno, u sobi je bio jo netko koga ona nije primijetila sve dok Konzul, bez rijei, nije pogledao iza njih: Yvonnin se pogled sad zaustavio na starici koja je sjedila za jednim od barskih stolova. Na rubu stola njen tap, nainjen od elika, s pandom neke ivotinje umjesto ruice, visio je kao neto ivo. Na uzici je imala malo pile to ga je drala pod haljinom nad srcem. Pile je izvirivalo drskim, trzavim, kosim pogledima. Stavila je malo pile na stol pokraj sebe, gdje je kljuckalo izmeu domina slabano pijukajui. Zatim ga je vratila na isto mjesto, povlaei njeno haljinu preko njega. Starica sa svojim piletom i dominama sledila joj je srce. To je bilo nalik na neki lo znak. Kad se ve govori o leevima Konzul je sebi natoio jo jedan whisky i potpisivao knjigu dugovanja neto sigurnijom rukom dok je Yvonna odlutala

prema vratima ja bih osobno volio da me pokopaju pokraj Williama Blackstonea Gurnuo je knjigu natrag Fer-nandu, koga joj sreom nije pokuao predstaviti. To je onaj ovjek koji je otiao ivjeti medu Indijancima. Ti naravno zna tko je on bio? Konzul je stajao polu-okrenut prema njoj, zamiljeno gledajui ovu novu au koju jo nije ispio. Kriste, ako to eli, Alabama, hajde samo i uz-58 mi... Meni to ne treba. Ali ako ti to eli, poi samo i uzmi. Absolutamente necesario Konzul je ostavio pola aice. Vani, na suncu, u struji rastapajue glazbe plesa koji je jo trajao, Vvonna je opet ekala, bacajui preko ramena nervozne poglede na glavni ulaz u hotel iz kojega su zakanjeli veseljaci nalik na poluomamljene ose iz nekog skrivenog gnijezda izlazili svakog trenutka dok je, na primjer, korektan, otresit, vojniki i pomorski, konzularni Konzul, sad gotovo bez drhtaja, pronaao par tamnih naoari i stavio ih na oi. Dakle, rekao je, izgleda da su svi taksiji iezli. Hoemo li pjeke? to se dogodilo s automobilom? Vvonna je bila toliko zbunjena od straha da ne bi srela kojeg poznanika, da je gotovo uhvatila pod ruku nekog drugog ovjeka s tamnim naoarima, odrpanog mladog Meksikanca naslonjenog na zid hotela, komu je Konzul, udarivi ga tapom po zapeu, i s neim zagonetnim u glasu, dobacio: Buenas tardes, senor. Vvonna je brzo krenula naprijed. Da, poimo pjeke. Konzul ju je uzeo za ruku s ugladenou (odrpanom Meksikancu s tamnim naoarima pridruio se bio, primijetila je, neki drugi ovjek s navlakom preko oka i bosonog, koji je neto inalo dalje bio naslonjen na zid, komu je Konzul takoer dobacio Buenas tardes, ali gosti vie nisu izlazili iz hotela, samo dva ovjeka koja su uljudno viknula buenas za njima, stojei tamo gur-kajui jedan drugoga kao da govore: Rekao je 'buenas tardes', kakav je on udak!) i uputili su se ukoso preko trga. Fiesta e poeti tek puno kasnije i ulice koje su zapamtile mnogi Dan mrtvih bile su prilino puste. Sjajne zastave, papirnate zastavice, bljetale su: veliko je kolo samovalo ispod stabala, blistavo, nepomino. Unato tomu grad oko njih i ispod njih ve je ispunjavala daleka otra buka slina eksplozijama bogate boje. Box; pisalo je na jednom plakatu. ARENA TOMALIN. Frente 59

l
al Jardin Xicotancatl. Domingo 8 de Noviembre de 1938. 4 Emocionantes Peleas. Yvonna se pokuavala suzdrati od pitanja: Jesi li opet slupao kola? Izgubio sam ih, zapravo. Izgubio! teta je, jer ali pogledaj, k vragu, zar ti nisi uasno umorna, Yvonna? Ni najmanje! Pomislila bih da si ti taj koji je - Box, Preliminara 4 Rounds. EL TURCO (Gonza-lo Calderon de Par, de 52 kilos) vs EL OSO (de Par. de 53 kilos). Na brodu sam spavala milijun sati! I puno bih radije ila pjeke, samo Nita. Tek malo reumatizma. O zar je to psilo-za? Drago mi je da mi malo krvi prokola kroz ove stare noge. Box! Evento Especial a 5 rounds, en los que el vencedor pasara al grupo de Semi-Finales. TOMA AGU-ERO (El Invencibile Indio de Ouauhnahuac de 57 kilos, que acaba de llegar de la Capital de la Republica). ARENA TOMALlN. Frente alJardin Kicotancatl.

 teta je zbog kola, jer bismo mogli otii na boks, rekao je Konzul koji je hodao gotovo pretjerano uspravno. Ja mrzim boks. Ali to je ionako tek slijedee nedjelje... uo sam da je danas nekakvo kroenje bikova u Tomalinu. Sjea li se - Ne! Konzul, ne primjeujui ga vie negoli ona, podigao je prst kao oklijevajui pozdrav nekom stvoru nalik na drvodjelca, to je proao kraj njih maui glavom i nosei prepilanu hrapavu dasku pod rukom, i to mu je dobacio, gotovo otpjevao, jednu aljivu rije koja je za-zvuala kao: Mescalito. Sunce je bljetalo na njih, bljetalo na stara ambu-lantska kola kojima su se prednja svjetla na tren pretvorila u zasljepljujua poveala, bljetalo na vulkane 60 sad nije mogla gledati u njih. Roena na Havajima, u svom je ivotu dakako i prije vidjela vulkane. Sjedei na klupi u parku pod stablom na trgu, nogama jedva dotiui zemlju, mali je javni pisar ve mlatio po svome golemom pisaem stroju. Kreem jedinim putem, tokazarez, veselo i trijezno predloio je Konzul u prolazu. Zbogom, toka. Novi odlomak, novo poglavlje, novi svjetovi Cijeli prizor oko nje nazivi trgovina koje okruuju trg: La China Poblana, runo vezene haljine, reklame: Banos de la Libertad, Los mejores de la Capital y los unicos en donde nunca falta el agua, Estufas especi-ales para Damas y Caballeros: i Sr Panadero: Si guiere hacer buen pan exija las harinas Princesa Donaji to se Yvonni uinio ponovno tako udno poznatim a ipak tako bolno stranim nakon jednogodinjeg izbivanja, odijeljenosti misli i tijela, naina postojanja, postao joj je za trenutak gotovo nepodnosiv. Mogao si ga barem iskoristiti da mi odgovori na ono nekoliko mojih pisama, rekla je ona. Gledaj, sjea li se kako ju je Maria obiavala nazivati? Konzul je svojim tapom kroz stabla pokazivao prema maloj amerikoj prodavaonici mjeovite robe nasuprot Cortezovoj palai. Sve i Svata. Neu, pomislila je Yvonna, urei dalje i grizui usne. Neu zaplakati. Konzul ju je uzeo za ruku. Oprosti, nisam ni pomiljao. Izbili su ponovno na ulicu. Kad su je preli, bila je zahvalna tiskarovu izlogu to joj je pruio izgovor da se uredi. Stajali su kao nekada, razgledajui ga. Radnja u blizini palae, ali odijeljena od nje irinom strme uske ulice otune kao otvor za ventilaciju, otvarala se rano. Iz zrcala u izlogu jedno joj je stvorenje s oceana tako natopljeno i opaljeno suncem i razbarueno od morskog vjetra i pjene uzvraalo pogled, tako da joj se inilo, ak i dok je oponaalo neuhvatljive kretnje Yvonni-ne tatine, da je negdje s onu stranu ljudske boli vozei se na valovima. Ali sunce je pretvorilo bol u otrov, i 61blistavo se tijelo samo podrugivalo ojaenu srcu, Yvon-na je to znala, ako ono od sunca, od valova i morskog ala i vjetra pocrnjele stvorenje nije znalo! U samom izlogu, s obje strane toga u misli utonulog pogleda njezina odraenog lica, bile su poredane iste skupocjene pozivnice za vjenanje, iste retuirane fotografije ekstravagantno cvjetonosnih nevjesta, ali je ovaj put tu bilo i neto to nije vidjela prije, to joj je Konzul sada pokazivao mrmljajui udno, pribliivi pogled: jedna poveana fotografija jedne velike stijene rascijepljene umskim poarima, to je navodno trebalo da prikazuje raspad gleerskog nanosa u Sierra Madre. Ta udna i udno tuna slika kojoj je priroda ostalih izloaka pridavala dodatnu ironinu otrinu postavljena iza i iznad ve

zakovitlanih zamanjaka tiskarskih strojeva, nazivala se: La Despedida. Proli su kraj proelja Cortezove palae, pa su se niz njezinu slijepu stranu poeli sputati stijenom koja je presijeca po irini. Njihov je put bio preac u Calle Tierra del Fuego, to je vijugala dalje njima u susret, ali je stijena bila malo bolja od hrpe smea s tinjajuim otpacima, i morali su vrlo paljivo birati put. Vvonna je meutim disala slobodnije, sad kad su sredite grada ostavili za sobom. La Despedida, mislila je. Rastanak! Nakon to su vlaga i nanos ljunka uinili svoje obje e se razdvojene polovice te razbijene stijene smrviti u prah. To je bilo neizbjeno, tako je govorila slika... Je li to zaista bilo tako? Zar nije bilo naina da se spasi ta sirota stijena u iju nepromjenjivost jo do nedavno nitko ne bi ni u snu posumnjao! I tko bi tad o njoj bio drukije pomislio nego kao o jednoj jedinoj cjelovitoj stijeni? Ali pod pretpostavkom da se ona zaista rascije-pila, zar nije postojao drugi nain da se, prije nego to nastupi potpuni raspad, ne spase barem dvije razdvojene polovice? Nije postojao. estina vatre to je rascije-pila gromadu potakla je takoer rasap svake posebne stijene, ponitavajui silu to ih je mogla odrati kao zasebne cjeline. Oh, ali zato se nekim tajanstvenim geolokim udom, komadi ne bi mogli ponovno spojiti! 62 eznula je da izlijei rascijepljenu stijenu. Ona je bila jedna od stijena i udjela je da spasi drugu, da bi se obje mogle spasiti. Natkamenitim mu se naporom pribliila, toila svoje molbe, svoje strastvene suze, izrekla mu sav svoj oprost: drugi je kamen stajao nepokretan. Sve je to u redu, rekao je, ali izlazi da si ti za ovo kriva, a ja, ja se kanim raspadati kako se meni svia! U Tortuu, govorio je Konzul, premda ga Yvonna nije sluala, i sad su bili izbili u samu alle Tierra del Fuego, neravnu usku ulicu, to je, onako pusta, izgledala posve nepoznata. Konzul se poeo opet tresti. Geoffrev, tako sam edna, zato ne bismo svratili negdje i popili po jednu? Geoffrev, budimo ovaj put lakoumni i napijmo se prije doruka! Vvonna nije izrekla ni jednu od ovih misli. Ulica Ognjene zemlje! S njihove lijeve strane, uzdignuti visoko iznad razine ceste bili su neravni plonici s grubim sjeenim stepenicama. Cijela ta mala ulica, malo grbava u sredini gdje su otvoreni kanali bili zatrpani, bila je nagnuta otro dolje udesno kao da je jednom kliznula u zemljotresu. Na toj strani, jednokatnice s krovovima od crijepa i duguljastim reetkastim prozorima stajale su u istoj razini s ulicom, ali naizgled ispod nje. Na drugoj strani, iznad njih, prolazili su pokraj malih pospanih prodavaonica, premda su se veinom otvarale, ili su kao Molino para Nixtamal, More-lense, ve bile otvorene: prodavaonica konjske opreme, mljekarnica pod svojim natpisom Lecheria (netko je tvrdio da to znai javna kua, a ona nije vidjela u emu je ala), tamne prostorije s vijencima tankih kobasica, chorizos, objeenih iznad tezga gdje se takoer mogao kupiti kozji sir i slatko vino od dunja ili kakao, u jednu od kojih je, rekavi momentito, Konzul sad i-ezao. Ti samo poi dalje, ja u te ve stii. Doi u za tren. Yvona pode malo dalje od radnje, zatim se vrati. Nije bila ula ni u jednu od tih prodavaonica jo od nji63hova prvog tjedna u Meksiku, i mala je bila opasnost da e je netko prepoznati u abarrotesu. Ipak, kajui se zbog prekasnog poriva da ude za Konzulom, ekala ga je, nemirna kao mala jedrilica koja se trza na sidru. Mogunost da mu se pridrui bila je sve manja. Obuze je mueniko raspoloenje. eljela je da je Konzul, kad izie, vidi kako tu eka, naputena i uvrijeena. Ali osvrui se u smjeru kojim su bili doli, za trenutak je zaboravila na Geoffrevja. To je nevjerovatno. Opet je u Ouauhnahuacu! Tamo

je Cortezova palaa a onamo visoko na stijeni, promatrajui dolinu, stoji neki ovjek koji bi po svom stavu ratnike usredotoenosti mogao biti sam Cortez. ovjek se pomakao, naruavajui iluziju. Sad je manje sliio Cortezu a vie siromanom mladiu s tamnim naoarima to se naslanjao na zid Bella Viste. Vi-ste-ovjek-to-puno-voljeti-vino! zagrmjelo je snano iz abarrotesa u tihu ulicu, popraeno urlikom nevjerojatno dobroudnog ali objeenjaki mukog smijeha. Vi ste diablo! Nastala je stanka u kojoj se ulo kako Konzul neto govori. Jaja! dobroudni je glas eksplodirao ponovno. Vi dva diablos! Vi tri diablos. Glas je pucao od radosti. Jaja! Zatim: Tko je ona lijepa nesilica? Ah, vi ste ah pet diablos, vi ah Jaja! smijeh je pratio Konzula koji se toga trenutka, mirno se smjekajui, pojavio na ploniku iznad Yvonne. U Tortuu, govorio je dok je, opet sigurniji, hvatao korak s njom, postoji idealno sveuilite, gdje nije potrebno nikakvo uenje, tako sam uo iz pouzdanih izvora, niemu, ak ni atletici, nije doputeno ometati glavno zanimanje pazi!... pijanevanje! Pojavio se, plovei ni od kuda, djeji sprovod, maleni ipkom prekriveni koveg koji je pratila glazba: dva saksofona, bas-gitara, violina, izmeu svih moguih stvari svirajui La Cucarachu, straga su ile dvije ene vrlo sveane, dok su nekoliko koraka iza njih nekolicina priipetlja zbijali ale, zaostajui, gotovo trkom ih pratei kroz prainu.
64

Stajali su sa strane dok je mala povorka nagrnula brzo prema gradu, zatim su ili utke ne gledajui jedno u drugo. Ulini nasipi postali su sad manje strmi, i prolaznici su i radnje iezli. S lijeve je strane bio samo nizak pust zid, s praznim parcelama iza njega, dok su se s desne kue pretvorile u niske otvorene ostave napunjene ugljenom. Vvonnino srce, koje se borilo s nepodnosivom boli, preskoilo je naglo jedan otkucaj. I ne mislei, pribliavali su se etvrti vila, njihovu vlastitom podruju. Molim te, Geoffrev, gledaj kuda ide! Vvonna se spotakla skreui oko otrog ugla u Calle Nicaragua. Konzul ju je bezizrazno promatrao dok je u suncu zurila u neobinu kuu nasuprot njih pri vrhu njihove ulice, sa dva tornja s pristupnini mostiem iznad sljemenja-e, u koju je jo netko, neki leima okrenut peon, takoer radoznalo zurio. Da, jo je tu, nije se ni za palac pomakla, rekao je, a zatim su sa svoje lijeve strane proli pokraj kue s natpisom na zidu, koji ona nije eljela vidjeti, i spustili se niz Calle Nicaragua. Ulica ipak izgleda nekako drukije. Yvonna je opet zapala u utnju. Upinjala se svim snagama da ovlada sobom. Ono to nije sebi mogla objasniti bila je injenica da u njezinoj slici Ouauhnahuaca ta kua donedavno uope nije bila tu! U takvim sluajevima mata bi je katkad s Geoffrevjem povela niz Calle Nicaragua, ni jednom se, jadne utvare, nisu suoile sa Jacquesovim zacuaima. Nestali su prije nekog vremena, ne ostavivi ni traga, bilo je to kao da kua nije nikad ni postojala, ba kao to se moe desiti da se iz svijesti ubojice izbrie neki uoljiv znak u blizini mjesta njegova zloina, tako da na povratku u okolinu, nekad tako mu poznatu, on jedva zna kud bi poao. Ali Calle Nicaragua zaista nije izgledala drukije. Tu je, jo zakrena velikim sivim odvaljenim kamenjem, puna istih mjeseevih rupa, i u onom dobro poznatom stanju zamrznute erupcije to je podsjeala na popravak, ali koja je zapravo samo smijeno svjedoila o nastavku pregovora o njezinu odra65vanju izmeu opine i ovdanjih vlasnika. Calle Nicara-gua! Unato svemu to je ime u njoj odzvanjalo: samo onaj smijeni stres kod Jacquesove kue mogao je da bude razlogom to se jednim dijelom svog uma u tom

pogledu osjeala tako spokojno. irok put bez plonika sputao se sve strmije nizbrdo, uglavnom izmeu visokih zidova koje nadvisuju stabla, premda je trenutno jo bilo malih ostava s ugljenom s njihove desne strane, dolje do oko trista jardi udaljene lijeve okuke gdje se ponovno, priblino na istoj udaljenosti od njihove kue, gubio iz vida. Stabla su zaklanjala pogled s onu stranu niskih valovitih brda. Gotovo sve su se velike otmjene kue nalazile lijevo, sagraene daleko od puta to vodi prema barranci, kako bi gledale vulkane preko doline. Opet je ugledala planine u daljini kroz procijep izmeu dva imanja, malo polje ograeno bodljikavom icom i zaraslo visokom bodljastom travom to se divlje povila kao pod udarcem jaka vjetra koji je naglo prestao. Eno tamo su Po-pocatepetl i Ixtaccihuatl, daleki izaslanici Mauna Loe, Mokuaweowea: crni oblaci sad su im zamraivali podnoja. Trava, mislila je, nije onako zelena kakva bi morala da bude potkraj kia: valjda je bilo sue iako su jarci s obje strane puta bili do vrha puni brze planinske vode i I on je jo ovdje. Nije se maknuo ni za palac. Konzul je ne okreui se kimnuo glavom u smjeru La-ruellove kue. Tko tko se nije Yvonna je zastala. Osvrnula se: tamo se nalazio samo onaj peon koji se bio zaustavio promatrajui onu kuu i sad je zamicao u jednu uliicu. Jacques. Jacques! Tako je. Zapravo sjajno smo se zabavljali. Proli smo sve, od biskupa Berkelevja do mirabilis jalape u etiri sata. to ti zapravo radi?
66

jjti Diplomatska sluba. Konzul je zastao i pripaljivao svoju lulu. Ponekad zaista mislim da i ona ima svojih dobrih strana. Zastao je da spusti ibicu niz prepunjeni jarak, i nekako su se pomakli, ak su urili dalje: smeteno je oslukivala brzo Ijutito kuckanje i kripanje svojih potpetica po putu i Konzulov prividno nezamoreni glas uz svoje rame. Na primjer, da si ikada bila britanski attache pri bjelogardejskoj ambasadi u Zagrebu 1922, a ja sam uvijek mislio da bi ena kao ti bila izvrstan attache pri bjelogardejskoj ambasadi u Zagrebu 1922, sam Bog zna kako se uspjela odrati tako dugo, mogla si stei stanovitu, neu rei tehniku, ali dranje, masku, u svakom sluaju sposobnost da na svoje lice, im to zatreba, na-vue izraz uzviene neasne uzdranosti. Iako ja vrlo dobro shvaam kako te ovo pogaa kako te slika nae implicitne ravnodunosti, Jacque-sove i moje, mislim, pogaa, budui da se ini jo besramnijom nego to to Jacques, recimo, nije otiao kad si ti otila, ili to to nismo prekinuli svoje prijateljstvo. Ali da si ti, Yvonna, ikada bila na mostu britanskog broda-zamke, a ja sam uvijek mislio da bi ena kao ti bila izvrsna na mostu britanskog broda-zamke zurei dan i no na Tottenham Court Road kroz teleskop, brojei valove, govorei naravno samo figurativno, mogla si nauiti Molim te, pazi kuda ide! Meutim, da si ikada bila konzul u Utoitu ro-gonja, ovom gradu to ga je uklela ljubav Maksimilija-na i Carlotte, tada, e tada bi - BOK! ARENA TOMALIN. EL BALON vs EL RE-DONDILLO. Ali mislim da nisam zavrio ono o malom lesu. Ono to je zaista zapanjujue u vezi s njim jest injeni67a da ga pogranina sluba Sjedinjenih Drava mora pregledati, zaista pregledati. Dok je pristojba za nj jednaka pristojbi za dva odrasla putnika

 Meutim, kako me ti, ini se, ne eli sluati, ima i jo neto drugo to ti moda moram rei. Neto drugo, ponavljam, vrlo vano, to ti moda moram rei. Da. to to? O Hughu. Yvonna je napokon rekla: Javio ti se Hugh. Kako je? On stanuje sa mnom. BOX! ARENA TOMALlN. FRENTE AL JARDIN XICOTANCATL. Domingo 8 de Noviembre de 1938. 4 jjl Emocionantes Peleas.EL BALON IN vs EL RODON: DILLO. ' Las Manos de Orlac. Con Peter Lore. to! Yvonna je stala kao ukopana. Izgleda da je ovaj put bio u Americi na nekom stonom rancu, govorio je Konzul prilino ozbiljno dok su nekako, bilo kako, odmicali dalje, ali ovaj put '. sporije. Zato, Bog zna. Nee biti da je uio jahati, ali svejedno, vratio se prije tjedan dana u izrazito neotmje-noj opremi, izgledajui kao Hoot s. Hart u Jahaima rumene kadulje. Oigledno se teleportirao, ili su ga deportirali, iz Amerike u stonom vagonu. Ne mislim da znam kako se novinari snalaze u tim stvarima. Ili je to moda bila oklada... Bilo kako bilo, sa stokom je dospio sve do Chihuahue, i neki njegov sudrug revolvera, krijumar oruja po imenu Weber? zaboravio sam, ionako se nisam sreo s njim, prebacio ga je avionom ostatak puta. Konzul je istresao lulu o potpeticu, smjekajui se. Izgleda da svi ovih dana dolaze avionom da me vide. Ali ali Hugh ne razumijem Izgubio je odijelo en route, ali ne iz nepanje, ako moe u to vjerovati, na granici su mu samo htjeli 68 naplatiti viu carinu nego je vrijedilo, i tako ga je, naravno, ostavio. Meutim paso nije izgubio, to je neobino, vjerojatno zato to jo na neki nain iako nemam ni maglovitiju predodbu u kojem svojstvu radi za londonski Globe... Ti si naravno saznala da je u posljednje vrijeme postao vrlo slavan. Po drugi put, ukoliko toga nisi bila svjesna prvi put. Je li znao za nau rastavu? uspjela je upitati Vvonna. Konzul je zatresao glavom. Ili su lagano dalje. Konzul gledajui u zemlju. Jesi li mu rekao? Konzul je utio, hodajui sve sporije i sporije. to bih mu rekao? izusti napokon. Nita, Geoff. Naravno, on sad zna da smo se rastavili. Konzul je tapom skinuo glavu maku koji je rastao pokraj jarka. Ali je oekivao da emo oboje biti ovdje. Nagaam da je mogao imati neku ideju o tome da smo se rastavili ali ja sam mu izbjegavao rei kako je rastava okonana. Naime, mislim da jesam. Namjeravao sam to izbjei. Koliko znam, asna rije, nisam mu to uspio rei sve do njegova odlaska. Znai da on vie ne stanuje s tobom. Konzul je prasnuo u smijeh koji se pretvorio u kaalj. Oh da, on je tu! Zaista je tu... Zapravo, zamalo to nisam umro od njegovih spasilakih zahvata. A to e rei da me pokuavao 'vratiti na pravi put'. Zar to ne vidi? Zar ne prepoznaje njegov istanani talijanski nain? I gotovo je odmah doslovno uspio s nekakvom zlonamjernom mjeavinom strihnina vlastite proizvodnje.

Ali... samo za tren inilo se da Konzul ima tekoa u stavljanju jedne noge pred drugu, da budem podrobniji, imao je zapravo jai razlog da ostane nego da izigrava Theodora Wattsa Duntona. Prema mom Svvinburneu. Konzul je skinuo glavu jo jednom maku. Nijemom Svvinburneu. Nanjuio je neku reportau dok se odmarao na rancu i doao ovamo za njom 69kao crvena krpa za bikom. Nisam li ti to rekao?... Zato je nisam li ti to ve rekao otiao u Mexico City. Nedugo zatim Yvonna je slabano rekla, jedva u-jui svoj glas: Onda, moemo biti malo zajedno, zar ne? Ouien sabe? Ali ti kae da je on sad u Citvju, nala je brzo izliku. Oh, on je napustio posao moda je sad ve kod kue. U svakom e se sluaju, mislim, vratiti danas. Kae da eli 'akciju'. Stari moj, jadnik, ovih dana zastupa zaista vrlo popularan politiki smjer. Bez obzira je li Konzul bio iskren ili nije, dodao je, sasvim suosjeajno, tako je bar zvualo: A sam Bog zna kako e se zavriti ta mala romantina pobuda u njemu. A kako e se osjeati, odjednom je hrabro upitala Vvonna, kad te ponovno vidi? Da, pa nee biti neke velike razlike, nee biti dovoljno vremena da se to pokae, ali upravo sam htio rei, nastavio je Konzul malo promuklo da je ono sjajno vrijeme to smo ga, mislim, provodili Laruelle i ja, prestalo s Hughovim dolaskom. Bockao je tapom po praini, pravei male are cijeli minut, dok je iao dalje, nalik na slijepca. Uglavnom sam se ja provodio, jer Jacques ima slab eludac i obino mu se smu-i nakon tree ae, nakon etvrte bi poeo izigravati dobrog Samaritanca, a nakon pete i Theodora Wattsa Duntona... Tako da sam cijenio, da tako kaem, promjenu tehnike. Najmanje toliko da nalazim kako u ti sad biti zahvalan, u Hughovo ime, ako mu nita ne kae - Oh Konzul je proistio grlo. To naravno ne znai da sam u njegovoj odsutnosti pio mnogo, i ne znai da sad nisam potpuno trijezan, kao to i sama moe vidjeti. Oh, da, zaista, nasmijala se Vvonna, puna misli koje su je u uzbuenom povlaenju pred svim tim prenijele ve tisuu milja daleko. Ipak je lagano koraala kraj njega. I hotimice se, kao to planinar na nekom visokom nezatienom mjestu gleda uvis u borove iz70

nad provalije i tjei se rijeima govorei: Nije vano to je poda mnom ponor, koliko bi mi tee bilo da sam na vrhu jednog od onih gore borova! prisilila da se iskljui iz tog trenutka: prestala je misliti: ili je ponovno razmiljala o ulici, sjeajui se svoga posljednjeg bolnog pogleda na nju a kako su stvari tada izgledale jo oajnije! na poetku onog kobnog putovanja u Mexico City, promatrajui je iz sada izgubljenog plymo-utha dok su skretali za ugao, ph/moutha koji se tresao, kripao na svojini oprugama u rupama na cesti, zasta-jao na mostu, zatim puzao, propinjao se opet naprijed, vozei uza zidove, bez obzira s koje strane. Bili su vii nego ih je zapamtila i prekriveni bougainvilleama; krupne tinjajue gomile cvijea. Iznad njih je mogla vidjeti kronje stabala, njihove teke i nepomine grane, i povremeno promatranicu, vjeiti mirador drave Pari-an, postavljen izmeu njih, kue nevidljive tu iza zidova i s vrha takoer, to se jednom potrudila utvrditi, kao skuene dolje, u svojim nutarnjim dvoritima, odsjeeni miradori to lebde u visini nalik na samotne zabate due. Kue se nisu mogle nazreti mnogo bolje ni kroz ipku eljeznih visokih vrata, koja su naprosto podsjeala na New

Orleans, zatvorene u ove zidove po kojima su kradom bili zapisani sastanci ljubavnika i koji tako esto manje skrivaju Meksiko nego panjolcu san o zaviaju. Jarak je zdesne strane neko vrijeme nestao pod zemljom i jo se jedna od onih niskih ostava podignutih u ovoj ulici namrtila na nju svojim mranim otvorenim sablasnim spremitima odakle je Maria znala donositi ugljen. Onda je voda izjurila na sunce i na drugoj se strani, kroz procijep u zidu, pokazao sam Popoca-tepetl. Proli su ugao a da to nije ni primijetila, i ulaz u njihovu kuu bio je na vidiku. Ulica je sad bila potpuno pusta i tiha, izuzmu li se dva siktava uborea jarka to su sad postali nalik na dvije divlje male bujice koje se utrkuju; podsjetila ju je, zbrkano, na to kako je u svom srcu, prije nego je srela Louisa, i dok je napol zamiljala da se Konzul vratio u Englesku, pokuala sam Ouauhnahuac sauvati kao ne71ku vrstu sigurnog tla, po kojemu njegov duh moe beskrajno lutati praen samo njezinom tjeiteljskom nepoeljnom sjenom, iznad rastuih voda mogue nesree. Zatim je od neki dan Quauhnahuac, iako i dalje prazan, izgledao drukiji proien, oien od tragova prolosti, s Geoffrevjem tu samim, ali sada od krvi i mesa, iskupljivim, eljnim njezine pomoi. I Geoffrev je zaista bio tu, ali ne samo da nije bio sam, ne samo da nije elio njezinu pomo, nego je ivio u ljutnji na nju, ljutnji to ga je, po svemu sudei, udesno odravala ivog Yvonna je vrsto stisnula svoju torbicu, iznenada rastresena i jedva svjesna oznaka koje je Konzul, koji se izgleda pribrao, utke pokazivao tapom: seosku stazu desno i crkvicu pretvorenu u kolu, s nadgrobnim ploama i s vodoravnom gredom u igralitu, mrani ulaz u rov visoki zidovi s obje strane privremeno su bili iezli to vodi u naputeni rudnik eljeza koji se stere ispod vrta.
U kolu tamo i natrag.. Popocatepetl To bjee tvoj sjajni dan...

Konzul je pjevuio. Vvonna je osjetila kako joj se srce topi. Osjeaj zajednikog, planinskog mira izgleda da je pao medu njih; to je bilo prividno, to je bila la, ali za tren je gotovo izgledalo kao da se vraaju kui iz kupovine, kao u stara vremena. Uhvatila ga je za ruku, smijui se, poli su ukorak. I sad su se opet pojavili zidovi, i njihov kolni prilaz to se sputa u ulicu gdje nitko nije poprskao prainu, ve uskovitlanu nogama ranoranilaca, i evo njihovih vrtnih vrata, ispalih iz arka, i leeih odmah iza ulaza, kao to su uvijek leala, izazovno, na-pol skrivena pod grmom bougainvillae. Evo nas, Vvonna. Hajde, draga... Gotovo smo kod kue! - Da. udno... rekao je Konzul. Jedan je odvratni pas skitnica iao za njima. 72 TRAGEDIJU je, najavljenu dok su sebi probijali put za polumjesec kolnog prilaza i pokraj zjapeih rupa u njemu i pokraj visokih egzotinih biljaka, modrosivih i sutonskih kroz njegove tamne naoale, koje su na sve strane venule od nepotrebne ei, posrui, jedna prema drugoj, tako se gotovo inilo, napreui se ipak da poput umiruih sladostrasnika u viziji zadre kakav posljednji stav potencije ili zajednike plodnosti, mislio je Konzul odsutno ini se prikazivala i tumaila jedna osoba koja je ila pokraj njega, patei zbog njega i govorei: Pogledaj: vidi kako strane, kako tune, mogu biti bliske

stvari. Dodirni ovo stablo, svog negdanjeg prijatelja: alosno je da ti se ono to si poznavao svojom krvlju mora ikad initi tako stranim! Pogledaj gore onu udubinu u zidu tamo na kui gdje se jo nalazi Krist, to pati, to bi ti pomogao kad bi ga zamolio: ne moe ga zamoliti. Pomisli na agoniju rua. Gle na tratini su Conceptine bobice kave, znao si rei da su Marijine, sue se na suncu. Poznaje li vie njihov slatki miris? Pogledaj pizango stabla s njihovim udnim poznatim cvjetovima koji su jednom bili znamen ivota, a sad su znamen zle falusne smrti. Ti vie ne zna voljeti ove stvari. Sva tvoja ljubav sada su cantine: slabani ostatak ljubavi prema ivotu pretvorio si sada u otrov, koji samo nije potpuno otrov, jer ti je i otrov postao svakodnevnom hranom, kad u krmi
4 - POD VULKANOM

Je li i Pedro dakle otiao? Yvonna mu je vrsto drala ruku, ali glas joj je, osjetio je, bio gotovo prirodan. Da, hvala Bogu! A to je s makama? Perro! Konzul se, skidajui naoari, prijateljski obratio psu skitnici to mu se prisno pojavio za petama. Ali ivotinja je pobjegla niz prilaz. Vrt je, bojim se, uasno zaputen. Ve smo mjesecima zapravo bez vrtlara. Hugh je oplijevio malo korova. Oistio je i bazen... uje li ga? Trebalo bi da je danas pun. Prilaz se proirio u malu arenu, zatim se razvio u stazu to koso sijee usku nagnutu tratinu posutu otocima ruinih gredica, sve do proelnih vrata, zapravo vrata sa stranje strane niske bijele kue pokrivene preklopljenim crijepom boje zemljanih lonaca za cvijee, nalik na prepolovljene odvodne cijevi. Gledan kroza stabla, sa svojim dimnjakom daleko s lijeve strane, bungalovv je za trenutak izgledao kao lijep usidren brodi. Ne. Lu-petina i parnienje oko zaostalih plaa, to mi je bila sudbina. I mravi listojedi, njih nekoliko vrsta. Netko je provalio u kuu jedne noi dok sam bio odsutan. I poplava: posjetila nas je kanalizacija Quauhnahuaca i ostavila nam neto to je sve do nedavno mirisalo kao kozmiko jaje. Svejedno, nije vano, moda ti moe Vvonna je oslobodila ruku da otkloni pipak truboli-ke loze to se pruio preko staze: Oh Geoffrev! Gdje su moje kamelije? Bog zna. Tratinu je dijelio presuen potoi usporedan s kuom, premoten krivom daskom. Izmeu floribundije i rue pauk je tkao zamrenu mreu. Sa ljunkovitim krikom kuu je preletjele jato tiranskih muholovki u brzu tamnu letu. Preli su preko daske i nali se na odmoritu. Jedna starica s licem neobino mudroga gnoma, kako je Konzul uvijek mislio (neko moda ljubavnica kakva kvrgavog uvara rudnika ispod vrta), nosei neizbjeni ometa, trapeador ili amerikog mua, preko ramena, dogegala se na prednja vrata, struui noga73

74

ma geganje i struganje bili su meutim neujednaeni, upravljani posebnim mehanizmima. Evo Concep-te, rekao je Konzul. Yvonna: Concepta. Concepta: sefiora Firmin. Gnom se smijao djetinjastim smijehom to mu je lice trenutano preobrazilo u lice nevine djevojke. Concepta je obrisala ruke u pregau: rukovala se s Yvonnom dok je Konzul oklijevao, videi sada, prouavajui s trijeznim zanimanjem (premda se u ovom trenutku odjednom osjetio ugodnije nacvrckan nego u bilo koje vrijeme do trenutka neposredno prije onog bijelog razdoblja prole noi) Yvonninu prtljagu na te-rasici ispred sebe, tri kovega i kutiju za eir toliko oblijepljenu naljepnicama da su se

mogle rascvjetati u nekakav cvijet, govorei takoer ovdje je tvoja povijest: Hotel Hilo Honolulu, Villa Carmona Granada, Hotel Theba Algeciras, Hotel Peninsula Gibraltar, Hotel Na-zareth Galilee, Hotel Manchester Pari, Cosmo Hotel London, s.s. Ile de France, Regis Hotel Canada, Hotel Mexico D. F. i onda nove naljepnice, najnoviji cvjetovi: Hotel Astor New York, Town House Los Angeles, s.s. Pennsylvania, Hotel Mirador Acapulco, Compania Mexicana de Aviacion. El otro senor? i govorio je Con-cepti koja je tresla glavom s ushienim pretjerivanjem. Jo se nije vratio. U redu, Yvonna, ti bi vjerojatno htjela svoju staru sobu. Hugh je i onako u stranjoj sobi sa strojem. Strojem? Kosilicom. Por que no, agua caliente, Conceptin se mekani muzikalni aljivi glas dizao i padao dok se odgegala i odstrugala sa dva kovega. Dakle, ima tople vode za tebe, to je pravo udo! S one strane barrance ravnica se talasala sve do samog podnoja vulkana u prepreku tmine iznad koje se dizao isti stoac staroga Popoa a lijevo od njega, nalik na univerzitetski grad irili su se nazubljeni vrhovi Ixtaccihuatla, i oni su za trenutak zastali na trijemu ne govorei, ne drei se za ruke, s rukama koje su im se tek dodirivale, kao da nisu posve sigurni da sve ovo ne 75sanjaju, svako od njih posebno na svojim dalekim otrgnutim leajima, s rukama poput vjetrom donesenih djelia uspomena, napola prestraeni da ih spletu, dodirujui se ipak preko uzburkanog mora u noi. Neposredno ispod njih mali se smijeei bazen za plivanje jo punio kroz probuenu cijev povezanu s hidrantom, iako je ve bio gotovo pun; jednom su ga sami obojili, bone strane i dno u plavo; boja jedva da je bila izblijedjela i odraavajui nebo, oponaajui ga, voda je tamo izgledala tirkizna. Hugh je bio pokosio travu oko ruba bazena, ali je vrt s druge strane tonuo u neopisiv mete bijeloga vrijesa od kojega je Konzul odvratio pogled: onaj je ugodni rasplinuti osjeaj pijanstva slabio... Obazreo se odsutno po trijemu koji je kratko zahvaao i lijevu stranu kue, kue u koju Yvonna jo uope nije kroila, i sad im se kao odgovor na njegovu molitvu du njega pribliavala Concepta. Conceptin je pogled bio postojano usredotoen na pladanj koji je nosila i ona nije gledala ni desno ni lijevo, ni na pognute biljke, pranjave i ve pune sjemena na niskoj ogradi, ni na umrljanu mreu za leanje, ni na slabu melodramu slomljene stolice, ni na poderanu lealjku, ni na neudobne punjene Quixotes koji na svojim slamnatim konjima juriaju na zid kue struui sporo sve blie njima, kroz prainu i suho lie koje jo nije poistila s crvenkastog poda od opeka. Concepta poznaje moje navike, vidi. Konzul je sad promatrao pladanj na kojemu su bile dvije ae, boca Johnnv Walkera, do pola puna, sifon sode, jarro s ledom koji se topi, i boca zlokobnog izgleda, takoer do pola puna nekog mutnocrvenog napitka nalik na loe lagano vino ili moda na sirup za kaalj. Kako god bilo, ovo je strihnin. Hoe li whisky sa sodom?... Led je i onako donesen tebi za ljubav. Nee ak ni isti pelinkovac? Konzul je premjestio pladanj s ograde na stol od prua to ga je Concepta bila upravo iznijela. Zaboga, ne za mene, hvala ti. Onda jedan isti whisky. Hajde. to moe izgubiti?
76

...Prije bih neto dorukovala! Mogla bi barem jedanput rei da, u tom je asu nevjerojatnom brzinom neki glas to rekao u Konzu-lovo uho, jer sad, naravno, jadni stari moj, ti uasno udi da se ponovno napije, zar ne? Sva je nevolja u tome kako mi

gledamo na tu stvar, na taj Vvonnin dugo sanjani dolazak, na alost, ali odagnaj tugu, mladiu moj, ona nita ne pomae, glas je brbljao dalje, sam po sebi stvorio najvaniju situaciju u tvom ivotu, osim naime jedne daleko vanije situacije to je ova za uzvrat stvara, a to je da mora popiti pet stotina aa kako bi s njome mogao izii nakraj, glas koji je prepoznao kao glas ugodnog i bezobraznog znanca, moda rogatog, bogatog u preruavanju, vjetaka za sofizme, koji je dodao strogo, ali jesi li ti ovjek koji e popustiti i popiti jednu u ovom kritinom trenu, Geoffrevju Firmine, nisi, ti e se boriti, ti si ve svladao to iskuenje, zar nisi? Nisi, onda te moram podsjetiti zar nisi prole noi odbijao pie za piem i napokon se nakon kratkog sna ak i potpuno otrijeznio, nisi, jesi, nisi, jesi, mi znamo da kasnije jesi, htio si samo popraviti svoje drhtanje to je majstorsko vladanje sobom, koje ona ne cijeni i ne moe cijeniti! Nekako nemam dojam da vjeruje u strihnin, rekao je Konzul s tihim trijumfom (sama nazonost boce vvhiskvja davala mu je meutim silnu podrku), toei sebi iz zlokobne boce pol aice svoje mjeavine. Odolijevao sam iskuenju najmanje dvije i pol minute: moje je iskupljenje sigurno. Ni ja ne vjerujem u strihnin, rasplakat e me opet, ti prokleta budalo, Geoffrevju Firmine, smrvit u te, o idiote! To je pak bio jedan drugi znanac, i Konzul je podigao svoju au u znak raspoznavanja i zamiljeno ispio pola njezina sadraja. Strihnin podrugljivo je stavio malo leda u nj imao je sladak okus, prilino slian cassisu; pribavljao je moda nekakav poticaj polusvijesti, jedva osjetan: Konzul, koji je jo stajao, bio je takoer, prezrivo, svjestan kako ga blago slabano pecka njegova bol... 77 Ali zar ti cabron, ne vidi da ona razmilja kako je pie prva stvar na koju si pomislio poto je ona ovako stigla, bio to ak i samo strihnin kojemu nametljiva potreba za njim i jukstapozicija ponitavaju nevinost, dakle shvati da bi takoer mogao biti suoen s takvim neprijateljstvom, zar ne bi sad mogao poeti s vvhis-kyjem umjesto poslije s teguilom, gdje je ona, uzgred reeno, dobro, dobro znamo gdje je, bio bi to poetak kraja, premda vjerojatno prokleto ugodnog kraja s whiskyjem, starim zdravim grlopaleim piem predaka tvoje supruge nado 1820 y siguiendo tan campante, a zatim bi moda mogao popiti malo piva koje je takoer dobro za tebe i puno vitamina, jer brat e ti biti ovdje, i to je posebna prigoda, i u tome je moda glavni uzrok za svetkovinu, naravno da jest, i dok bude pio whisky i kasnije pivo mogao bi unato tomu ipak poco a poco nestajali kao to mora, ali svatko zna da je opasno to pokuavati previe brzo, nastavio bi Hughovo dobro djelo vraanja na pravi put, naravno da bi! To je bio opet njegov prvi znanac i Konzul je uzdiui, izazovno i sigurnom rukom spustio aicu na pladanj. to si rekla? upitao je Yvonnu. Rekla sam triput, smijala se Vvonna, da zaboga popije neko pristojno pie. Ne mora piti tu smjesu da bi na mene ostavio dojam... Ja u samo ovdje sjediti i navijati. to? Sjedila je na ogradi gledajui u dolinu s oitim zanimanjem i uitkom. U samom je vrtu vladao mrtvi mir. Ali mora da se vjetar naglo promijenio; Ixta je iezla dok je Popocatepetl bio gotovo posve zamraen crnim okomitim stupovima oblaka, nalik na dim to ga je preko planine navuklo nekoliko vlakova koji jure usporedno. Hoe li to ponoviti? Konzul ju je uzeo za ruku. Grlili su se, ili je sve to samo tako izgledalo, strastveno: odnekud s neba, labud, prostrijeljen, pao je na zemlju. Pred cantinom El Puerto del Sol u Indepen-denciji, prokletnici su se ve skupljali grijui se na sun-

78

u, ekajui da se rebrenice smotaju uz tretanje truba... Ne, drat u se staroga lijeka, hvala. Konzul je gotovo pao natrake u svoju slomljenu zelenu stolicu za ljuljanje. Sjeo je, trijezno gledajui Yvonnu. To je dakle bio onaj trenutak za kojim se eznulo po posteljama, spavajui u kutovima barova, na rubu crnih uma, po ulicama, bazarima, zatvorima, trenutak kad ali trenutak, mrtvoroen, proao je: i za njim se primicala ursa horribilis noi. to je radio? Negdje je spavao, toliko je bilo sigurno. Tak: tok:pomo:pomo: bazen je kucao kao sat. Spavao je: to drugo? Traei po depovima veernjih hlaa, ruka mu je pala na tvrdi rub kljua zagonetke. Na posjetnici koju je izvadio na svjetlo pisalo je: Arturo Diaz Vigil Medico Cirujano y Partero Enfermedades de Ninos Indisposiciones Nerviosas Consultas de 12a2yde4a7 Av. Revolucion Numero 8. Jesi li se ti zaista vratila? Ili si samo dola da me vidi pitao je Konzul Yvonnu njeno, vraajui posjetnicu u dep. Ovdje sam, zar ne? rekla je Vvonna veselo, ak s laganim prizvukom izazova. udno, primijetio je Konzul pokuavajui se napol dii po pie to ga je Vvonna odabrala, unato sebi i brzu glasu koji je prosvjedovao: Prokleta budalo, Geoffreyju Firmine, smrvit u te ako to uini, plakat u ako popije tu au, o idiote! Ipak je to strano hrabro od tebe. .to ako ja sam u grozno gadnoj stisci, zna. Ali ti izgleda zapanjujue dobro, pomislila sam. Ti nema pojma kako dobro izgleda. (Konzul je besmisleno napeo svoje miice osjeajui ih: Jo sam jak kao konj, kako se kae, jak kao konj!) Kako ja izgle79dam? inilo se da je to rekla. Yvonna je malo okrenula lice, drei ga u profilu. Zar nisam rekao? Konzul ju je promatrao. Prekrasna si... Tamna. Je li to bio rekao? Tamna kao crnac. Plivala si dodao je. Izgleda kao da si se puno sunala... I ovdje je naravno bilo puno sunca, nastavio je. Kao i obino... Previe. Unato kii... Zna li, ja to ne volim. Oh da, ti to zapravo voli, inilo se da je odgovorila. Mogli bismo izii na sunce, zna. - Pa. Konzul je sjeo na slomljenu zelenu stolicu za ljuljanje, nasuprot Yvonni. Moda je to bila samo dua koja stari, mislio je, koja polako izranja iz strihnina u neki oblik ravnodunosti, da bi se prepirala s Lukrecijem, dok bi se tijelo moglo obnoviti rrmogo puta, ukoliko ve nije steklo nepromjenjivu staraku gradu. I moda dua napreduje od svojih patnja, a od patnja to ih je zadao svojoj eni njezina je dua ne samo napredovala nego cvjetala. Ah, i ne samo od patnja to joj ih je on zadao. to je s onima za koje je preljubniki duh po imenu Cliff, koga je uvijek zamiljao samo kao jutarnji ogrta i prugastu sprijeda raskopanu pidamu, bio odgovoran? A dijete, zaudo nazvano takoer Geoffrev, to ga je imala s duhom, dvije godine prije njezine prve karte za Reno, to bi sad imalo est godina, da nije umrlo od meningitisa 1932, staro toliko mjeseci koliko je godina prolo otkad se to dogodilo, tri godine prije nego su se njih dvoje sreli i vjenali u Granadi, u panjolskoj? Vvonna je u svakom sluaju tu, preplanula od sunca i vjeito mladolika: u petnaestoj je godini, ispriala mu je (to jest u vrijeme kad mora da je igrala u onim vesternima koji su, kako je vjeto tvrdio M. Laru-elle, koji ih nije vidio, utjecali na Eisensteina ili nekoga drugog), bila djevojka za koju su ljudi govorili: Nije lijepa ali e biti lijepa: u dvadesetoj su jo tako govorili, a u dvadesetsedmoj,

kad se udala za njega, to je jo bilo tono, naravno u skladu s kategorijom kroz koju ovjek zapaa te stvari: sada, u njezinoj tridesetoj, bilo je to
80

jednako tono, ostavljala je dojam osobe koja e biti, koja moda samo to nije postala lijepa: isti onaj prasti nos, male ui, tople smee oi, sad zamagljene i uvrijeene, ista iroka usta punih usana, jednako topla i plemenita, maljuna brada. Yvonnino lice bilo je jo ono isto svjee jasno lice koje bi se, kako bi rekao Hugh, moglo sruiti kao hrpa pepela, i postati sivo. Ipak se promijenila. Ah, da, zaista! Kao to je promijenjen brod degradiranog kapetana to se kroz izlog bara vidi kako lei u luci. Vie nije bila njegova: netko ju je nedvojbeno nagovorio da obue taj svoj otmjeni kri-Ijastomodri putni kostim: to nije bio on. Iznenada smireno nestrpljivom kretnjom Vvonna je skinula svoj eir, i tresui svojom smeom, od sunca izblijedjelom kosom, digla se s ograde. Smjestila se na lealjku, prekriivi svoje neobino lijepe i aristokratski duge noge. Lealjka se oglasila zvukom ica ras-puknute gitare. Konzul je pronaao svoje tamne naoa-ri i natakao ih gotovo veselo. Ali s dubokim ga je bolom pogodilo to to je Vvonna jo ekala da skupi hrabrost i ude u kuu. Rekao je konzularnim dubokim lanim glasom: Hugh bi morao uskoro biti ovdje, ako se vraa prvim autobusom. Kad stie prvi autobus. U deset i pol, jedanaest. to je to bilo vano? Zvona su zvonila iz grada. Naravno da se inilo potpuno nemoguim bojati se vremena iijeg dolaska, ako su imali pia. to bi bilo da u kui nije bilo nikakva pia, osim strihnina? Bi li on to izdrao? ak bi i sada teturao pranjavim ulicama po sve veoj vruini u potrazi za bocom, ili bi bio poslao Conceptu. U nekom bi malom baru na uglu pranjave ulice, zaboravivi svoju namjeru, pio cijelo jutro proslavljajui Vvonnin dolazak, dok bi ona spavala. Moda bi se pravio da je Islanda-nin, ili posjetilac s Anda ili iz Argentine. Mnogo vie nego trenutka Hughova povratka trebalo se bojati problema koji je ve jurio za njim korakom slavnog Goetheova crkvenog zvona to tjera dijete koje izostaje iz crkve. 81Yvonna je okrenula svoj vjenani prsten oko prsta, jedanput. Je li ga jo nosila iz ljubavi, ili zbog jedne od dviju pogodnosti, ili iz oba razloga? Ili je, jadnica, to inila samo zbog njega, zbog njihPBazen za kupanje i dalje je kucao. Bi li se dua mogla okupati tu i ista bit' i svoju utaiti e? Tek je osam i pol. Konzul je opet skinuo naoari. Oi ti sjaje, jadni dragi moj, izlanula je Yvon-na: a crkveno je zvono bilo blie; upravo je, brekui, bilo preskoilo nogostup ograde, a dijete se spotaklo. Malo upale... Samo malo. Die Glocke Glocke tont nicht mehr... Konzul je po jednoj od ploica trijema arao svojim veernjim cipelama u kojima su mu bose noge (bose ne zato to je, kako je tvrdio Sr Busta-mente, upravitelj mjesnog kina, opijajui se spao na to da sebi ne moe priutiti arape nego zato to mu je cijelo tijelo bilo toliko upaljeno od alkohola da mu ih je bilo nemogue navui) bile otekle i bolne. Ne bi bile takve da nije strihnina, proklete smjese, i one potpuno hladne rune treznoe u koju ga je bacio! Yvonna je sjedila na ogradi naslanjajui se opet na stup. Grizla je usne, zagledana u vrt: Geoffrev, ovo je mjesto ruevina! Nema Marijane i dvorca s opkopom. Konzul je navijao svoj runi sat. ... Ali pazi, pretpostavi, primjera radi, da si opsjednuti grad prepustila neprijatelju i zatim se ovako ili onako nedugo zatim vratila u nj

 ima u mojoj usporedbi neto to mi se ne svia, ali nije vano, pretpostavimo da to uini onda ne moe ni oekivati da e ti dua naii na iste zelene ljepote, da ete posvuda doekati s istom starom dragom dobrodolicom, moe li, a? Ali ja nisam prepustila. . ak, rekao bih, i kad izgleda da taj grad opet ivi svojim ivotom, premda, priznajem, na neto okrnjen nain, i tramvaji mu, manje ili vie, idu po redu vonje. Konzul je vrsto pritegnuo sat oko runog zgloba. A? 82 Pogledaj onu crvenu pticu na granicama stabala, Geoffrev! Nisam nikad prije vidjela tako velikog kardinala. Ne, Konzul se, sasvim neprimjetno, dokopao boce s whiskyjem, otepio je, pomirisao joj sadraj i ozbiljno je vratio na pladanj, skupljajui usne: Nisi ni mogla. Jer to nije kardinal. Naravno, to je kardinal. Pogledaj mu crvena prsa. Kao da su djeli plamena! Vvonna se, bilo mu je jasno, bojala predstojeeg prizora jednako koliko i on, i sad je osjetila potrebu da govori o bilo emu, dok ne doe onaj savreno nezgodan trenutak, onaj trenutak kad e, a da ona to ne primijeti, strano zvono zaista dotai osueno dijete divovski isplaenim jezikom i paklenim metodistikim duhom. Tamo na kineskom sljezu! Konzul je sklopio jedno oko. Vjerujem da je to bakrenorepi trogon. A on nema crvena prsa. To je neki usamljeni momak to vjerojatno ivi gore iznad Vujeg kanjona, daleko od onih drugih momaka s idejama, tako da moe u miru razmiljati o tome kako nije kardinal. Ja sam sigurna da je to kardinal i da ivi ba ovdje u ovom vrtu. Neka bude po tvome. Trogon ambiguus ambigu-us, tako mu, mislim, tono glasi ime, neodreena ptica! Dvije bi neodreenosti morale initi jednu odreenost i ovo je ta odreenost, bakrenorepi trogon, a ne kardinal. Konzul posegnu prema pladnju za svojom praznom aom strihnina, ali zaboravivi na pol puta je li mislio natoiti ili je najprije htio uzeti bocu, makar samo da je pomirie, a ne au, spustio je ruku i jo se vie nagnuo naprijed, pretvarajui tu kretnju u kretnju zanimanja za vulkane. Rekao je: Stari bi se Popaj morao uskoro opet pojaviti. Izgleda da je trenutno potpuno zatrpan pinatom zadrhtao je Vvonnin glas. O tu njihovu staru alu Konzul je upalio ibicu za cigaretu koju nikako nije uspijevao staviti meu usne: 83malo zatim, naavi se s ugaenom ibicom, stavio ju je u dep. Neko su vrijeme stajali licem u lice kao dvije nijeme tvrave to ne razgovaraju. Voda je jo curei u bazen Boe, kako umrtvlju-jue sporo ispunjavala tiinu izmeu njih... Bilo je tu jo neto: Konzulu se inilo da jo uje glazbu plesa to mora da je ve davno prestao, i kao da je tu tiinu proimao uminuli tutanj bubnjeva. Parija: to je znailo i bubnjeve. Parian. Ta je gotovo opipljivo odsutna glazba bez dvojbe stvarala tako neobinu iluziju da su se stabla naizgled tresla u taktu s njom, iluziju to je ne samo vrt nego i ravnicu iza njega, cijeli prizor pred njihovim oima, ispunjala uasom, uasom nepodnosive nestvar-nosti. To mora da nije nenalik, rekao je sebi, onome to neka luda osoba trpi u onim trenucima kad, dok bezopasno sjedi u dvoritu ludnice, ludilo iznenada prestaje biti utoite i utjelovljuje se u nebu to se razmrskava i cijeloj okolini, u ijoj prisutnosti razum, ve onijemio, moe samo

pognuti glavu. Nalazi li luak u takvim trenucima, dok mu misli poput topovskih kugla grme mozgom, utjehu u njenoj ljepoti parka ludnice ili oblinjih bregova s onu stranu uasnog dimnjaka? Teko, osjeao je Konzul. A glede one posebne ljepote, znao je da je ona mrtva kao i njegov brak, i hotimice zaklana. Sunce je sad blistavo sjalo na cijeli svijet pred njim, njegove su zrake isticale rub ume Popocatepetla dok se njegov vrh, slian divovskom kitu to je isplivao na povrinu, opet pojavljivao iz oblaka, sve mu to nije moglo podii duh. Svjetlost sunca nije mogla podijeliti s njim teret savjesti, bezizvorne tuge. Ona ga nije poznala. Dolje, njemu slijeva, iza pizango stabala vrtlar je u vikend--Ijetnikovcu argentinskog ambasadora krio put kroz neku visoku travu, istei zemlju za igralite badmintona, pa ipak je neto u tom posve nevinom poslu krilo uasnu prijetnju protiv njega. I sami iroki listovi pizango stabala blago svijeni, izgledali su prijetei divlje, kao ispruena krila pelikana, dok ih stresaju prije nego ih sklope. Kretnje nekih novih crvenih ptiica u vrtu,
84

nalik na oivljene ruine pupoljke, izgledale su nepod-nosivo napete i lopovske. Kao da su ta stvorenja nekim osjetljivim icama bila povezana s njegovim ivcima. Kad je telefon zazvonio srce mu je gotovo prestalo kucati. Telefon je zvonio jasno, i Konzul je s trijema uao u blagovaonicu, i bojei se te razbjenjele stvari, poeo je govoriti u slualicu, zatim znojei se u mikrofon, govoriti brzo jer to je bio meugradski poziv ne znajui to govori, sasvim razgovijetno ujui Tomov prigueni glas, ali pretvarajui njegova pitanja u svoje vlastite odgovore, u strahu da mu se svakog trena vrelo ulje ne bi ulilo u bubnjie ili u usta: U redu. Zbogom... Oh, uj, Tome, kakvo je podrijetlo one glasine o srebru koju je Washington juer demantirao u novinama? Pitam se odakle je potekla... Sto joj je bio povod? Da. U redu. Zbogom. Da, imam, uasnu. Oh, uinili su! teta. Ali napokon to je njihovo. Ili moda nije? Zbogom. Vjerojatno hoe. Da, u redu je, u redu je. Zbogom; zbogom!... Kriste. to ga je nagnalo da me zove u ovaj sat ujutro. Koje je doba u Americi? Erikson 43? Kriste... Napokon je objesio slualicu i vratio se u trijem: Yvonne nije bilo; trenutak kasnije uo ju je u kupaonici... Konzul se s osjeajem krivnje peo uz Calle Nicara-gua. Bilo je to kao da se peo nekim beskrajnim stepenitem izmeu kua. Ili moda uza samog starog Popaja. Nikad mu se put na vrh ovog brijega nije inio toliko dug. Put sa svojim klimavim izlomljenim kamenjem pruao se beskrajno u daljinu kao ivot pun patnje. Mislio je: 900 pesosa = 100 boca whiskyja = 900 dittoa teguile. Argal: ne treba piti ni teguilu ni whisky nego mescal. Na ulici je k tome bilo vrue kao u pei i Konzul se obilno znojio. Dalje! Dalje! Nije iao ba daleko, ne na vrh brijega. Prije nego bi se stiglo do Jacquesove kue odvajala se lijevo jedna uliica, lisnata, obian kolni put u poetku, zatim krivudava cesta, i negdje u toj ulici na desno, ni pet minuta hoda, na pranjavu uglu,
85

ekala je svjea bezimena cantina, vjerojatno s konjima vezanim pred njom, i s velikim bijelim makom to spava ispod anka, za kojega e jedan brkonjando rei: On ah raditi cijelu no gospodin i spavati cijeli dan! I ta e cantina biti otvorena. Onamo je iao (uliica je sad bila jasno na vidiku, uvao ju je pas) popiti

nekoliko prijeko potrebnih pia, u svijesti mu jo poblie neodreenih, i vratiti se prije nego se Vvonna prestane kupati. Bilo je, naravno, posve mogue i da ga sretne Ali iznenada mu je Calle Nicaragua poletjela u susret. Konzul je s licem okrenutim k zemlji leao na pustoj ulici. Hugh, jesi li ti to, stari drue, to pomae ovom starom momku? Hvala ti velika. Jer vjerojatno je zaista na tebi ovih dana red da pomogne. To ne znai da mi nije uvijek bilo drago da ti pomognem! Bilo mi je to drago ak i onda u Parizu kad si stigao iz Adena u neprilici zbog svoje carte d' identite i pasoa bez kojega, ini se, voli tako esto putovati, i kojemu je broj, zapamtio sam ga do danas, 21312. Moda mi je to priinilo jo vee zadovoljstvo zbog toga to mi je za neko vrijeme pomoglo da zaboravim na neke svoje zamrene poslove, i k tome, na moje zadovoljstvo, da dokaem, premda su neke moje kolege ve tada poinjali u to sumnjati, da nisam bio toliko odvojen od ivota a da bih bio nesposoban brzo obaviti takve dunosti. Zbog ega ovo govorim? Moda djelomice zato da bi ti shvatio kako i ja uviam koliko smo Vvonna i ja bili blizu sloma prije nego to ste se sreli! Slua li, Hugh je li dovoljno jasno? Jasno da ti opratam, onako kao to na neki nain nikada nisam bio potpuno kadar oprostiti Vvonni i da te jo volim kao brata i potujem kao ovjeka. Jasno da bih ti pomogao, irokogrudno, opet. Jo otkad se na otac sam popeo na Bijele Alpe i vie se nije vratio, premda se desilo da su to bile Himalaje, i ee nego mi je stalo na to pomisliti, ovi me vulkani podsjeaju na njih, kao i ova dolina na dolinu Inda, kao to me ona 86 stara turbanu slina stabla u Taxcou podsjeaju na Sri-nigar, i ba kao to me Xochimilco slua li, Hugh? kad sam prvi put doao ovamo, od svih mjesta jedini, podsjetio na one lade-kue na Shalimaru, koji ne pamti, a majka ti je, moja maeha, umrla, i izgledalo je da se sve one uasne stvari zbivaju istovremeno kao da je rodbina katastrofe iznenada stigla niotkud, ili moda, iz Damchoka, i uselila nam se u kuu s cjelokupnom imovinom bilo je odve malo prigoda da se, da tako kaem, ponaam prema tebi kao brat. Pazi, moda sam se ponaao kao otac: ali ti si tada bio tek malo dijete, i patio si od morske bolesti, na brodu P. i O. tvrtke, staroj nepouzdanoj Cocanadi. Ali nakon toga, i kad smo ve stigli u Englesku, bilo je previe staratelja, previe surogata u Harrogateu, previe zavoda i kola, da ne spominjem rat, bitku koju, da bih pobijedio u njoj, jer kako ti s pravom kae, ona jo nije okonana, nastavljam u boci, a ti idejama to e se, nadam se, pokazati manje pogubnim za tebe nego su ideje naega oca bile za njega, ili uostalom moje za mene. Kako god sve to bilo jesi li jo tu, Hugh, pomaui? moram bez ikakve dvojbe rei kako nisam ni za trenutak sanjao da e se ono to se zbilo zbiti, ili da bi se moglo zbiti. To to sam ja bio proigrao Vvonnino povjerenje nije nuno znailo da je i ona bila proigrala moje, o kojemu je vladalo prilino razliito miljenje. A da sam ja imao u tebe povjerenja, razumije se samo od sebe. Mnogo sam manje mogao sanjati da e se ti pokuati opravdati time to sam zapao u razvrat: postoje i neki razlozi, to e se otkriti samo na sudnjem danu, zbog ega nije trebalo da mi ti sudi. Bojim se ipak slua li, Hugh? da e ti se mnogo prije tog dana ono to si uinio naglo i pokuao zaboraviti okrutnom rastresenou mladosti, poeti pokazivati u novom i tamnijem svjetlu. Tuno se bojim da bi ti zaista mogla, ba zato to si u dui dobar i jednostavan ovjek i vie od mnogih istinski potuje naela i obzire koji su ono mogli sprijeiti, bojim se, kako bude stario a tvoja savjest postajala manje izdrljiva, da bi ti zaista mogla pasti u dio patnja, mnogo gora

87od bilo koje to si je priinio meni. Kako u ti pomoi? Kako te zatititi? Kako

e ubijeni uvjeriti ubojicu da ga nee proganjati? Ah, prolost se ispunja bre nego mi mislimo a Bog ima malo strpljenja za kajanje! Ipak, pomae li to to ti pokuavam rei da ja shvaam koliko sam sam kriv za sve ovo? Pomae li, to povrh svega priznajem da je naturati ti Yvonnu na onakav nain bio nepromiljen in, gotovo, htio sam rei, lakrdijaki, to je zauzvrat izazvalo neizbjeni rasap mozga, usta i srce napunilo piljevinom. Ja se iskreno nadam da pomae... U meuvremenu, ipak, stari drue, moj um posre pod utjecajem strihnina od proteklih pola sata, od nekoliko terapeutskih pia prije toga, od brojnih izrazito netera-peutskih pia sa dr Vigilom prije toga, mora se upoznati sa dr Vigilom, ne govorim nita o njegovu prijatelju Jacquesu Laruelleu komu sam te dosad s razliitih razloga izbjegavao predstaviti molim te podsjeti me da uzmem od njega svoje elizabetinske tragedije od dva dana i jedne noi neprestanog pijenja prije toga, od sedam stotina i sedamdesetpet i pol ali zato nastavljati? Moj um, ponavljam, mora nekako, koliko god opijen bio poput Don Ouijotea koji izbjegava gradove to mu zbog njegovih prijanjih ispada tamo uzvraaju prezirom, krenuti preice jesam li spomenuo dra Vigila? ujte, ujte, to se tamo zbiva? doviknuo je engleski King's Parade glas, malo iznad njega, iza upravljaa, Konzul je to tek sad primijetio, neobino dugakog niskog automobila to se zaustavio kraj njega, brujei: neki M. G. Magna, ili neto slino. Nita. Konzul je skoio na noge za tren oka potpuno trijezan. Sve je u potpunom redu. Ne moe biti u redu, zar niste leali tamo nasred puta, je li? Englesko lice, sad okrenuto k njemu, bilo je rumeno, veselo, ljubazno, ali zabrinuto, iznad engleske prugaste kravate, podsjealo je na vodoskok u nekom velikom dvoritu. Konzul je oistio prainu s odijela; uzalud je traio ozljede; nije bilo ni ogrebotine. Jasno je vidio vodo88 skok. Bi li se dua mogla okupati tu i ista bit' i svoju utaiti e? Izgleda da je sve u redu, rekao je, hvala vam. Ali, dovraga, vidio sam da ste leali nasred puta, mogao sam vas pregaziti, mora da neto nije u redu, nije li tako? Ne? Englez je ugasio motor. ujte, da vas nisam ve negdje vidio, ili slino. Trinitv. Konzul je opazio da mu glas nehotice postaje malo engleskiji. Ukoliko Caius. Ali vi nosite Trinitv kravatu primijetio je Konzul s uljudnim prizvukom trijumfa. Trinitv?... Da. Pripada zapravo mom roaku. Englez je pogledao niz bradu na kravatu, njegovo je crveno vedro lice postalo malo crvenije. Idemo u Gu-atemalu... Ovo je prekrasna zemlja. teta zbog te cijele guve oko nafte, zar ne? Loa stvar. Jeste li sigurni da niste slomili ni jednu kost ili togod drugo, stari? Ne. Ni jedna kost nije slomljena, rekao je Konzul. Ali je drhtao. Englez se nagnuo naprijed pipajui kao da opet trai klju. Jeste li sigurni da vam je dobro? Mi smo odsjeli u hotelu Bella Vista, polazimo tek popodne. Mogao bih vas povesti tamo da malo prilegnete... Vraki zgodna gostionica, moram rei, ali vraja buka cijele noi. . Pretpostavljam da ste bili na plesu je li to? Idete u pogrenom smjeru, zar ne? Uvijek u kolima drim bocu kakva pia za svaki sluaj... Ne. Nije kotski. Irski. Bur-keov Irski. Hoete gutljaj? Ali

vi biste moda Ah... Konzul je duboko uzdahnuo. Tisuu puta vam hvala. Samo naprijed... Samo naprijed... Hvala. Konzul mu je vratio bocu. Tisuu puta. Onda, ivjeli. Englez je ponovno pokrenuo motor. ivjeli, ovjee. Nemojte leati po cestama. 89Bogami, pregazit e vas ili vas udariti ili tako neto, do-vraga. Put je k tome uasan. Divno vrijeme, zar ne? Englez se odvezao nizbrdo, maui rukom. Ako se ikada naete u bilo kojoj neprilici, Konzul je viknuo za njim lakomisleno, ja sam ekajte, evo vam moja posjetnica - Juhu! Posjetnica koju je Konzul jo drao u ruci nije bila dra Vigila: ali svakako nije bila ni njegova. Vlada Venezuele izraava svoje tovanje. to je ovo? Vlada Venezuele unaprijed zahvaljuje... Odakle se samo ovo moglo pojaviti? Vlada Venezuele unaprijed zahvaljuje Ministeriju de relaciones Exteriores, na potvrdi prijema. Caracas, Venezuela. Tako dakle, Caracas pa, zato ne? Uspravan kao Jim Taskerson, pomislio je, i on je ve oenjen, jadnik oporavljen Konzul je klizio niz Calle Nicaragua. U kui se uo um vode to istie iz kade: on se munjevitom brzinom uredio. Presrevi Conceptu (premda ne prije nego je njezinu teretu bio taktiki dodao strihnin) koja je nosila pladanj s dorukom, nevino kao ovjek koji je varao u partiji bridgea, Konzul je uao u Vvonninu sobu. Soba je bila svijetla i uredna. areno obojeni sarape iz Oaxace prekrivao je nisku postelju na kojoj je Vvonna leala poluusnula, oslanjajui glavu na dlan. - Hej! - Hej! asopis koji je itala pao je na pod, lagano nagnut preko soka od narane i jaja pripremljenih na raner-ski nain. Konzul je smjelo napredovao kroz raznolik splet nemonih uvstava. Je li ti tu udobno? Izvrsno je, hvala. Vvonna je prihvatila pladanj smijui se. asopis je bio onaj iz amaterske astronomije na koji je bila pretplaena i s njegovih su korica ogromne kupole neke zvjezdarnice, obrubljene zlatom, tamnih obrisa nalik na rimske ljemove, aljivo gledale 90 Konzula. 'Maje su', itao je naglas, 'bili daleko odmakli u promatrakoj astronomiji. Ali nisu nasluivali postojanje Kopernikova sistema'. Bacio je asopis natrag na postelju i sjeo lagano na stolicu, prekriivi noge, sljubljujui vrhove prstiju udnim spokojstvom, sa strihninom na podu pokraj njega. A i zato bi?... Ono to ja meutim volim to su 'nejasne' godine starih Maja. I njihove 'tobonje godine', ne smijem ih previdjeti! I njihovi divni nazivi mjeseca. Pop. Uo. Zip. Zotz. Tzec. Xul. Yaxkin. Mac, smijala se Yvonna. Zar se jedan ne naziva Mac? Postoji Yax i Zac. I Uayeb: volim toga najvie od svih, mjesec koji traje samo pet dana. Odgovarajui na vae pismo od prvog Zipa! Ali kamo sve to na kraju vodi? Konzul otpi malo strihnina koji je tek morao pokazati je li prikladan kao ispira Burkeova irskog whiskyja (to je sad vjerojatno u garai Bella Viste). Znanje, mislim. Jedna od prvih pokora koju sam sebi navukao bila je nauiti filozofski dio Rata i mira na pamet. To je naravno bilo prije nego sam se mogao motati naokolo u koncima Kabale kao majmun sv. Jaga. Ali neki sam dan shvatio kako je jedina stvar koju sam zapamtio iz cijele te knjige, da se Napoleonu trzala noga

 Zar nee i ti neto pojesti? Sigurno si izgladnio. Jeo sam. I Yvonna koja je upravo s tekom dorukovala, upitala je: - Kako trite? Tom je pomalo sit svega, jer su mu konfiscirali neko imanje u Tlaxcali, ili Puebli, za koje je mislio da se ve izvukao. Jo nemaju moj broj, nisam siguran kakav je moj stvarni poloaj u tom pogledu, sad kad sam podnio ostavku na diplomatsku slubu - Dakle, ti Usput, moram se ispriati to sam jo u ovim krpama pranjavim k tome loe sam se pokazao, mogao sam barem obui slubenu jaknu u tvoju ast! 91 Konzul se u sebi smijao svom naglasku koji je sad iz neobjelodanjivih razloga postao gotovo nenadzirivo engleski. Dakle, stvarno si podnio ostavku! Dakako! Bavim se milju da postanem meksiki podanik, da ivim meu Indijancima, kao William Blackstone. Da nije navike zaraivati novac, zna, to je, pretpostavljam, tebi koja gleda izvana, sve vrlo zagonetno Konzul je blago gledao naokolo u slike na zidu, uglavnom akvarele njegove majke, koji su prikazivali prizore iz Kamira: mala siva kamena ograda oko nekoliko breza i jednog vieg jablana bio je grob Lalla Rookha, slika divljeg kraja punog bujica, maglovito kotska, klisura, litica u Gugganviru; Shalimar je vie nego ikad izgledao kao Cam: daleki pogled na Nanga Parbat iz doline Sind mogao je biti naslikan ovdje na trijemu, Nanga Parbat mogao bi sasvim proi kao stari Popo... gleda izvana, ponovio je, ishod tolikih briga, spekulacija, predvianja, sredstava za izdravanje, nameta. Ali Yvonna je odloila pladanj s dorukom i izvadila cigaretu iz svoje kutije pokraj postelje i pripalila je prije nego joj je Konzul mogao pomoi. ovjek je mogao i prije tako uiniti! Vvonna je utonula u postelju puei... Konzul je na kraju jedva uo to mu ona govori smireno, razumno, hrabro jer je toliko bio zaokupljen neobinom stvari to mu se zbivala u svijesti. U hipu, kao da su to brodovi na obzorju, pod crnim bonim apstraktnim nebom, vidio je kako se povod za oajniko slavlje gubi (nije vano to bi on mogao biti jedini koji e to slaviti), dok se istovremeno pribliava ono to je jedino moglo da bude, to je blagi Boe! bio njegov spas... Odmah? shvatio je da je rekao mekano. Ali ne moemo tek tako odmah otii, zar ne, zbog Hugha i tebe i mene i ovoga i onoga, zar ne misli? To je malo neizvedivo, zar ne? (Jer njegov spas moda ne bi izgledao toliko prijetei da Burkeovu irskom whiskyju nije iznenada palo na pamet da, premda neprimjetno, pri92 tegne zavrtanj. Uzvienost toga trenutka, shvaenog kao da je beskrajan, osjetila je kao prijetnju samoj sebi.) ar ne? ponovio je. Sigurna sam da bi Hugh shvatio Ali ne radi se samo o tome! Geoffrev, ova je kua postala nekako zlosretna mislim da je to prilino prljav trik Oh, Isuse... Konzul je polako poprimio izraz koji je trebalo da bude pomalo podrugljiv i u isto vrijeme samouvjeren, znak konanog konzularnog duevnog zdravlja, jer sad je to bilo to. Goetheovo ga je crkveno zvono gledalo ravno medu oi; sreom, pripremio se na to. Sjeam se nekog momka kome sam na stanovit nain, govorio je oigledno bez veze, pomogao jed-nom u

New Yorku, bio je nezaposleni glumac. 'Gospodine Firmin', govorio je on, 'ovdje vie nije naturel.'Upravo je tako to izgovorio: naturel. 'ovjek nije za ovo stvoren', alio se. 'Sve su ulice iste kao i Deseta ili Jedanaesta u Philadelphiji...' Konzul je osjetio kako ga njegov engleski naglasak naputa i kako naglasak nekog nazo-viglumca iz Bleecker Streeta zauzima njegovo mjesto. 'Meutim, u Newcastleu, Delavvare, to je opet neto sasvim drugo! Stare poploane ulice... I charleston: stari junjaki stil... Ali, oh, Boe moj, ovaj grad ta buka! taj kaos! Kad bih samo mogao pobjei! Kad bih samo znao kamo bih pobjegao!' Konzul je zavrio sa strau, s boli, glas mu je drhtao premda zapravo nikada nije sreo takvu osobu, i cijelu mu je priu bio ispriao Tom, estoko se tresao svladan osjeajem toga jadnog glumca. to nam vrijedi, s potpunom je ozbiljnou izvukao poruku, bjeati od samih sebe? Yvonna je bila ponovno strpljivo utonula u postelju. Ali sad se ispruila naprijed i ugasila svoju cigaretu u zdjelici visoke sive kositrene pepeljare uobliene kao apstraktni prikaz labuda. Labudov se vrat malo odvio ali se na njezin dodir ljupko, drhtavo pognuo, dok je odgovarala: 93 U redu, Geoffrev: zaboravimo na to dok ti ne bude bolje: moemo tome stati nakraj za dan-dva, kad bude trijezan. Ali, gospode Boe! Konzul je sjedio savreno nepomino zurei u pod dok mu se teina ove uvrede uvlaila u duu. Kao da, kao da sada nije trijezan! Bilo je ipak neke nedokuive istananosti u toj optubi, to mu je jo uvijek izmicala. Jer on nije bio trijezan. Ne, nije bio, ne u ovom trenutku nije bio! Ali kakve je to veze imalo s prethodnim asom i s prethodnih pola sata? I s kakvim je pravom Vvonna pretpostavljala, pretpostavljala ili da sad nije trijezan, ili, to je mnogo gore, da e za dan-dva biti trijezan? Pa ak i da sad nije trijezan, kojim je fantastinim stupnjevima, usporedivim samo sa stazama i sferama Svete Kabale, dosegao opet taj stupanj, jutros ve kratko dotaknut, stupanj na kojemu jedino on, kako je ona rekla, moe 'izii nakraj', taj nesigurni dragocjeni, teko odrivi stupanj pijanstva na kojemu je jedino bio trijezan! Otkuda njoj pravo, kad je zbog nje sjedio dvadeset i pet minuta bez ijedne ae estita pia podnosei muke prokletnika i umobolnika, da bi nagovijestila kako je on, u njezinim oima, sve drugo samo ne trijezan? Ah, jedna ena ne moe znati za opasnosti, zaplete-nosti, da, za znaaj ivota jednog pijanca! S kakva je to shvatljivog stanovita pravinosti ona zamiljala da moe suditi o onome to je prethodilo njezinu dolasku? I ona, kako god bilo, nema pojma kroza to je sve on nedavno proao, o njegovu padu u Calle Nicaragua, o samosvijesti, hladnokrvnosti, ak i hrabrosti tamo Burkeov irski whisky! Kakav svijet! A nevolja je u tome to je ona sad upropastila taj trenutak. Jer Konzul je sad osjeao kako bi, sjeajui se onog Vvonninog 'moda u popiti jednu nakon doruka', i svega to je to podrazumijevalo (da nije bilo njezine primjedbe i, jest, unato bilo kakvu spasu), bio kadar istog trenutka rei: Da, ti svakako ima pravo: popijmo! Ali tko bi se mogao sloiti s nekim tko je bio siguran da e tek prekosutra biti trijezan? Nije stvar bila ni u tome to je, po 94 najpovrnijem mjerilu, bilo dobro poznato da nitko ne moe primijetiti kad je on pijan. Upravo kao Taskerso-novi: Bog ih blagoslovio. Nije on osoba koju viaju kako tetura ulicom. Istina, moglo se desiti, ako je nuno, da legne na ulicu, kao gospodin, ali nee teturati. Ah, kakav je to svijet to podjednako gazi istinu i pijance! Svijet pun krvoednih ljudi, nita manje! Krvoednih, jesam li vas uo da kaete krvoednih, komandante Fir-min?

 Ali boe moj, Vvonna, valjda si dosad shvatila da se ja ne mogu opiti koliko god pio, rekao je on gotovo tragino, ispijajui jedan mali gutljaj strihnina. Zar misli da volim lokati ovu groznu nux vomicu ili belladonnu ili bilo to Hughovo? Konzul se digao s punom aom u ruci i poeo etati po sobi. Nije bio toliko svjestan da je, ogluivi se, uinio ita kobno (nije to kao da je, na primjer, odbacio cijeli svoj ivot) koliko da je uinio neto naprosto glupo, i u isto vrijeme nekako tuno. Ipak, inilo se da treba malo popraviti tu stvar. Pomislio je ili rekao: Dobro, sutra u moda piti samo pivo. Nema nita bolje od piva da te razbistri, i jo malo strihnina, a onda slijedeeg dana samo pivo siguran sam da nitko nee zamjeriti budem li pio pivo. Ovo meksikansko, ujem, osobito obiluje vitaminima... Jer zaista vidim, ovo e biti svojevrsna proslava, ovaj na ponovni zajedniki sastanak, i zatim u, kad mi se ivci ponovno vrate u normalno stanje, potpuno prestati. A onda, tko zna, doao je do vrata, moda u opet prionuti na posao i zavriti svoju knjigu! Ali vrata su bila samo vrata i bila su zatvorena: a sada odkrinuta. Kroz njih je vidio kako na trijemu izgubljeno stoji boca whiskyja, malo manja i praznija nadom nego Burkeov whisky. Vvonna nije imala nita protiv jedne aice: bio je nepravedan prema njoj. Ali zar je to ikakav razlog da bude nepravedan i prema boci? Nita na svijetu nije strasnije od prazne boce! Osim ako to nije prazna aa. Ali znao je ekati: da, ponekad 95je znao kada je treba ostaviti na miru. Odlutao je natrag do postelje mislei ili govorei: Da: ve sad vidim osvrte. Mr Firminovi senzacionalni novi podaci o Atlantidi! Najizuzetniji rad te vrste nakon Donnellvja! Prekinut njegovom preranom smru... Divno. A poglavlja o alkemiarima! Koja su potpuno do tukla Biskupa od Tasmanije. Samo to oni ne kau ba tako. Prilino dobro, a? Mogao bih ubaciti ak i neto o Coxcoxu i Noi. Imam i zainteresiranog izdavaa, u Chicagu zainteresiranog ali ne suvie gorljivog, ako me shvaa, jer zaista je pogreno misliti da bi takva knjiga mogla ikada postati popularna. Ali zapanjujue je, kad o tome razmisli, kako ljudski duh kao da cvjeta u sjeni klaonice! Kako da ne spominjem svu poeziju nedaleko od obora za stoku a da bi mogli izbjei zadah krme sutranjice, kako dakle ljudi mogu ivjeti u podrumima ivotom starih prakih alkemiara! Da: ivjeti medu ivotnim suputnicima samog Fausta, usred olovnog monoksida, ahata, hijacinta i bisera. ivotom koji je amorfan, plastian i kristalan. O emu ja govorim? Copula Mortalis? Ili: od alkohola do alkahe-sta. Moe li mi rei?... Ili bih moda mogao nai drugi posao, naravno prije objavivi oglas u Universalu: spreman pratiti les u bilo koje mjesto na istoku! Vvonna je sjedila, napol itajui svoj asopis, njezina malo povuena spavaica otkrivala je mjesto gdje joj je topla preplanulost koe prelazila u bijelu put grudi, ruke su joj bile izvan pokrivaa a jedna aka svijena u zglobu visjela je mlitavo preko ruba postelje; dok se pribliavao okrenula je tu aku dlanom gore jednom nehotinom kretnjom, Ijutitom, ali to je bilo slinije nesvjesnoj molbi: bilo je vie: inilo se kao da time odjednom saima sva stara preklinjanja, cijelu udnu tajnu pantomimu neizrecive njenosti i privrenosti njihova braka. Konzul je osjetio kako mu naviru suze. Ali je takoer osjetio i iznenadnu udnu zbunjenost, gotovo osjeaj neodlunosti to je on, stranac, tu u njezinoj sobi. Ovoj sobi! Otiao je do vrata i pogledao van. Boca s whiskyjem bila je jo tamo. 96 Ali nije uinio nikakav pokret prema njoj, ba nikakav, osim to je stavio svoje

tamne naoari. Bio je, tu i tamo, prvi put svjestan novih bolova od udaraca Calle Nicaragua. Mutne predodbe tuge i tragedije zatreperi-le su u njegovoj svijesti. Negdje je jedan leptir letio prema moru: izgubljen. La Fontaineov je patak volio bijelu koko, ali nakon to su zajedno pobjegli iz groznog seoskog dvorita prema umskom jezeru, patak je bio taj koji je plivao: koko se, slijedei ga, utopila. U studenom 1895, u robijakom odijelu, od dva do dva i pol popodne, s lisicama na rukama, Oscar Wilde je stajao na sredinjem peronu stanice u Claphamu... Kad se Konzul vratio do postelje i sjeo na nju, Yvonnine su ruke bile pod pokrivaem a njezino lice okrenuto zidu. Nakon nekog vremena rekao je s osjeajem, glas mu je ponovno promukao: Sjea li se kako smo se one noi prije tvog odlaska zaista dogovorili da se kao dvoje stranaca naemo na veeri u Mexico Citvju? Yvonna je gledala u zid. Nisi doao na sastanak. To je bilo zato to se u zadnjem trenutku nisam mogao sjetiti imena restauranta. Sve to sam znao bilo je da je to negdje u Via Dolorosa. To je bio onaj jedan restaurant to smo ga zajedno otkrili kad smo posljednji put bili u Citvju. Ulazio sam u sve restaurante u Via Dolorosa traei te, i ne nalazei te popio u svakom po jednu. Jadni Geoffrev. Mora da sam iz svakog restauranta telefonirao u hotel Canada. Iz cantine svakog restauranta. Bog zna koliko puta, jer sam pomiljao da si se moda vratila tamo. I svaki put su mi rekli istu stvar, da si otila kako bi se nala sa mnom, ali oni ne znaju gdje. I napokon su se vraki naljutili. Ne mogu shvatiti zato smo odsjeli u Canadi a ne u Regisu sjea li se kako su me zbog moje brade neprestano zamjenjivali s onim rvaem?... Bilo kako bilo, ja sam tako lutao od jednog lokala do drugoga, rvui se, i cijelo vrijeme mislei da bih te mo5-POD VULKANOM

97gao sprijeiti da ne otputuje idueg jutra, samo kad bih te mogao nai! - Da. (Da si je samo mogao nai! Ah, kako je hladna bila ta no, i gorka, s vjetrom to zavija i s divljom parom to kulja iz otvora na ploniku gdje su se odrpana djeca spremala rano zaspati pod svojini jadnim novinama. Ipak nitko nije bio beskuniji od tebe, dok je bivalo sve kasnije i hladnije i mranije, a ti je jo nisi bio naao. A neki tuni glas kao da je jadikovao ulicom prema tebi u vjetru koji joj je izvikivao ime: Via Dolorosa, Via Dolo-rosa! A onda ve je nekako bilo jutro, neposredno nakon njezina odlaska iz Canade sam si snio jedan od njenih kovega, iako je nisi ispratio i sjedio si u baru hotela pijui mescal s ledom to ti je mrznuo trbuh, neprestano si gutao sjemenke limuna, kad je iznenada s ulice uao ovjek s pogledom krvnika vukui u kuhinju dva mala laneta koja su cviljela od straha. A kasnije si ih uo kako vrite, vjerojatno dok su ih klali. I mislio si: bolje se ne sjetiti to si mislio. I jo kasnije, nakon Oaxace, kad si se vraao ovamo u Ouauhnahuac, kroz bol tog povratka vijugajui plimouthom odozgo sa Tres Marias, gledajui dolje grad kroz maglu, i onda sam grad, poznate zgrade, tvoja se dua vukla pokraj njih kao rep pobjeglog konja kad si se vratio ovamo ) Make su bile uginule, rekao je, kad sam se vratio Pedro je uporno tvrdio da je to bila tifusna groznica. Ili tonije, stari je jadni Edip, po svemu sudei, uginuo na sam dan tvog odlaska, ve su ga bili bacili niz barrancu, dok je mala Pathos leala u vrtu pod stablom pizanga kad sam stigao, izgledajui bolesnije nego onda kad smo je pokupili iz oluka, umirui, iako nitko nije

mogao utvrditi od ega: Maria je tvrdila kako joj se srce slomilo Vedra priica, odgovorila je Yvonna s nekim izgubljenim tvrdim prizvukom, licem i dalje okrenuta zidu. 98 Sjea li se svoje pjesme, neu je pjevati: 'Nita ne radi mala maca, nita ne radi velika maca, ne radi nita ni-je-dna!' Konzul je uo sebe kako pita; suze tuge navrle su mu na oi, skinuo je brzo svoje tamne naoari i zario lice u njezino rame. Ne, ali Hugh, poela je Ne obaziri se na Hugha, nije namjeravao izmamiti ovo, gurnuti je natrag na jastuke; osjetio je kako joj se tijelo koi, postajui tvrdo i hladno. Ipak, njezin pristanak kao da nije proistjecao samo iz umora nego iz popustljivosti, iz spremnosti na jedan zajedniki trenutak prekrasan kao trublje iz vedrog neba... Ali mogao je i sad osjetiti pokuavajui predigru, one pripremne nostalgine izriaje na ulima svoje ene, kao predodbu o njegovu posjednitvu, kao draguljima optoena vrata koja oajniki neophit, to stremi Yesodu, po tisuiti put projicira na nebo da otvori prolaz svom astralnom tijelu kako elja blijedi i kako njezino mjesto, sporo, ali neizbjeno, zauzima canti-na kad se ujutro ponovno otvara u mrtvoj tiini i spokoju. To je bila jedna od onih cantina to se otvara sada, u devet, i on je udesno bio svjestan svoje prisutnosti u njoj dok su ljutite tragine rijei, ba one rijei to bi uskoro mogle biti izreene, bjesnile iza njega. I ta je predodba izblijedjela: bio je tamo gdje je bio, sada znojei se, pogledavi jednom ali ne prestajui svirati preludij, mali jednim prstom izvoen uvod u neodre-divu skladbu koja je jo mogla uslijediti pogledavi jednom kroz prozor na prilaz, bojei se da se tamo ne pojavi Hugh, zatim mu se uinilo da ga zaista vidi tamo na kraju kako dolazi kroz procijep, onda da razgovijetno uje njegove korake po ljunku... Nema nikoga. Ali sad, sad je elio otii, strastveno elio otii, svjestan da se spokoj cantine mijenja u prvu grozniavu jutarnju prenapuenost: politiki izbjeglica u kutu diskretno pijucka sok od narane, dolazi raunovoa, sumorno se pregledavaju rauni, neki odmetnik eljeznim korpionom uvlai ipku leda, jedan barmen sijee limune na krike, drugi, sa snom u oima, sreuje pivske boce. I sad je, sad je elio otii, svjestan da se lokal puni Ijudi9ma koji ni u jedno drugo vrijeme ne tvore drutvo can-tine, ljudima to podriguju, praskaju, stvaraju guvu, s lasom preko ramena, svjestan takoer krhotina preostalih od prethodne noi, zgaenih kutija ibica, limunovih kora, cigareta razmotanih poput tortilla, ije se zguvane kutije gomilaju u smeu i ispljuvcima. Sad kad je sat iznad zrcala pokazivao neto preko devet, i kad su prodavai La Prense i El Universala topui utravali unutra ili ba u ovom trenutku stajali u kutu pred nagomilanim odbojnim mingitorijem s istaima cipela koji su svoja postolja za cipele nosili u rukama, ili ih u ravnotei bili odloili izmeu uarene podnone ipke i bara, sad je elio otii! Ah, nitko osim njega nije znao kako je sve to divno, sunce, sunce, sunce to preplavljuje bar El Puerto del Sol, preplavljuje potonice i narane, ili u jednoj zlatnoj crti pada kao pri inu zaea kakva boga, pada poput koplja ravno u ipku leda Oprosti, bojim se da ne ide. Konzul je zatvorio vrata iza sebe i sitna kia gipsa pokropila ga je po glavi. Don Ouijote pao je sa zida. Podigao je tunog slamnatog viteza... A zatim i bocu s whiskyjem: bijesno je pio iz nje. Svejedno nije zaboravio svoju au, i u nju je sad kaotino toio obilnu koliinu mjeavine strihnina, napola grekom, mislio je naliti whisky. Strihnin je afrodizijak. Moda e odmah djelovati. Moda jo nije prekasno. Utonuo je, gotovo je oborivi, u zelenu pletenu stolicu za ljuljanje.

Upravo mu je uspjelo dohvatiti au ostavljenu na pladnju i sad je drao u rukama, odmjeravajui je, ali jer se opet tresao, ne lagano, nego neobuzdano, kao ovjek s Parkinsonovom boleu, ili oduzet nesposoban prinijeli je usnama. Zatim je, ne pijui, poloio na ogradu. Nedugo zatim, drhtei cijelim tijelom, promiljeno se digao i nekako, u drugu neupotrebljenu au koju Concepta nije bila spremila, ulio pola etvrtine whiskyja. Nado 1920 y siguiendo tan campante. Sigui-endo. Roen 1896. i jo u dobru stanju. Volim te, mrmljao je, steui bocu s obje ruke dok ju je vraao na 100 pladanj. Sad je au s whiskyjem odnio natrag do svoje stolice i sjeo drei je u rukama, razmiljajui. Uskoro, a da nije pio ni iz nje, stavio ju je na ogradu pokraj strihnina. Sjeo je promatrajui obje ae. Iza sebe je uo kako Vvonna u sobi plae. Jesi li zaboravio pisma Geoffrevju Firmine pisma to ih je ona pisala dok joj se srce nije slomilo zato tu sjedi drhtei zato se ne vrati k njoj sad ona e razumjeti napokon to nije uvijek bilo tako moda pred kraj ali ti bi se mogao tome smijati mogao bi se tome smijati to misli zato ona plae ne samo zbog toga to si joj ovo priredio mali moj na pisma ne samo da nisi nikada ni odgovorio nisi jesi nisi jesi gdje ti je odgovor nego ih nikada zapravo ni proitao gdje su sada izgubljena su Geooffrevju Firmine izgubljena ili ostavljena negdje ak ni mi ne znamo gdje Konzul se pruio naprijed i rastreseno uspio popiti gutljaj whiskyja; taj glas je mogao biti ili glas njegovih znanaca, ili Hej, dobro jutro. im je Konzul spazio tu stvar, znao je da je to halucinacija i sjedio je, sad posve smireno, ekajui da predmet u obliku mrtvaca, koji kao da je nauznak leao pokraj njegova bazena, s velikim sombrerom preko lica, iezne. Dakle drugi se bio opet vratio. A sad je ie-zao, pomislio je: ali ne, ne posve, jer tamo je bilo jo neto, na neki nain povezano s tim, ili tu, uz njegov lakat, ili iza njegovih leda, ispred njega sad; ne, i to je, to god to bilo, iezavalo: moda je to bio bakrenorepi trogon to uka u grmlju, njegova neodreena ptica to je sad brzo odlazila maui umeim krilima, kao nekada golub, ona je letjela kreui u svoj samotni dom u Vujem kanjonu, daleko od ljudi s idejama. Dovraga, osjeam se prilino dobro, pomislio je iznenada, ispijajui svojih pola etvrtine. Pruio se da dohvati bocu s whiskyjem, nije je uspio dohvatiti, digao se opet i nalio jo jedan prst. Ruka mi je ve mnogo sigurnija. Ispio je taj whisky i uzevi au i bocu Johnny 101 Walkera, koja je bila punija nego je mislio, poao do najudaljenijeg kuta trijema i stavio ih u ormar. U ormaru su bile dvije stare loptice za golf. Igraj sa mnom, jo mogu svladati osmu istinu u tri hica. Dogorijevam, rekao je on. O emu ja to govorim. ak i ja znam da se vladam glupo. Otrijeznit u se. Vratio se i natoio jo malo strihnina u drugu au, napunivi je, zatim je bocu sa strihninom premjestio s pladnja na uoljivije mjesto na ogradi. Napokon, bio sam vani itavu no: to se moe oekivati? Previe sam trijezan. Izgubio sam svoje znance, svoje anele uvare. Razbistravam se, dodao je sjedajui opet s aom u ruci nasuprot boci sa strihninom. U stanovitom smislu ono to se desilo bio je znak moje vjernosti, moje privrenosti; svaki bi drugi ovjek proveo ovu zadnju godinu sasvim

drukije. Barem se nisam zarazio, kriknuo je u svom srcu, ali krik kao da je zavrio prizvukom sumnje. I moda je srea to sam popio malo whiskyja, jer je i alkohol afrodizijak. ovjek ne smije nikad zaboraviti ni da je alkohol hrana. Kako se moe oekivati da ovjek obavlja svoje brane dunosti bez hrane? Brane? U svakom sluaju napredujem, polako ali sigurno. Umjesto da odmah izjurim u Bella Vistu i napijem se, kao to sam uinio posljednji put kad se sve ovo zbilo i kad smo se onako uasno svaali zbog Jacquesa i kad sam razbio arulju, ostao sam ovdje. Istina, prije sam imao kola i bilo je lake. Ali tu sam. Ne bjeim. I k tome kanim se provesti mnogo bolje, ostajui tu. Konzul je otpio malo svog strihnina, zatim je au stavio na pod. Ljudska je volja nepobjediva. Ni bog je ak ne moe pobijediti. Zavalio se u svoju stolicu. Ixtaccihuatl i Popocate-petl, ta slika savrenog braka, leali su sada jasni i divni na obzorju pod gotovo istim jutarnjim nebom. Visoko iznad njega nekoliko je bijelih oblaka mahnito jurilo za blijedim opalim mjesecom. Pij cijelo jutro, govorili su mu, pij cijeli dan. To je ivot! 102 Gore visoko, visoko primijetio je i strvinare kako ekaju, dostojanstveniji nego orlovi, dok plove tamo kao spaljeni papiri to lebde iznad vatre i brzo se ustremljuju uvis, njiui se. Sjena beskrajnog umora kradom je pala na nj... Konzul je s trijeskom zaspao.DAILY GLOBE interlube londres presse izvjetava o jueranjoj glavnoj antisemitskoj kampanji mexpress za-peticiju es te em konfederacija mex-radnika zaizgon izmexica citat sitnih idovskih proizvoaa tekstila kraj citata danas doznao iz pouzdanih izvora da njemako poslanstvo mexcity aktivno stoji iza kampanje tvrdi se da poslanstvo ak alje antisemitski propagandni materijal mexmin unutarnjih poslova potvruje posjedovanje pamfleta lokalnog novinara stop pamflet tvrdi ne-povoljnost idovskog utjecaja u bilo kojoj zemlji gdje ive inaglaava citat njihovu vjeru u apsolutnu vlast ida svoje ciljeve ostvaruju bez savjesti ili obzira kraj citata stop Firmin. itajui jo jednom kopiju svoga posljednjeg izvjetaja (poslanog tog jutra iz Oficine Principal, Compa-nia Telegrafica Mexicana Esq., San Juan de Lateran e Indipendencia, Mexico, D. F.), Hugh se vie nego vukao, tako se sporo kretao prilazom prema kui svog brata, s bratovom jaknom to mu se njihala prebaena preko ramena, s jednom rukom gotovo do lakta provuenom kroz dvostruke ruke bratove putne torbe, s pitoljem to ga je u kariranoj navlaci lijeno lupkao po bedru: mora da u nogama, osim slame, imam i oi, pomislio je zastajui na rubu duboke rupetine, a onda mu je stalo i srce i svijet; konj koji je napol preskoio preponu, ronilac, giljotina, objeeni ovjek to pada, metak ubojice, i 104 dah topa u panjolskoj ili Kini, smrznut u zraku, kota, klip, stali su u neizvjesnosti Yvonna, ili neto satkano od niti prolosti to bijae nalik na nju, radila je u vrtu, i iz male daljine inila se potpuno odjevena sunevom svjetlou. Sad se uspravila na sebi je imala ute hlae i mirkala je prema njemu podignuvi ruku da zatiti oi od sunca. Hugh je preskoio preko rupe na travu; oslobaajui se torbe za tren je osjetio ukoenu zbunjenost i oklijevanje da sretne prolost. Torba, baena na. izblijedjelu grubu stolicu, izbljuvala je u svoj poklopac olinjalu etkicu za zube, zaralu brijau lamicu, koulju njegova brata, i polovni primjerak Mjeseeve doline Jacka Londona, kupljen juer za petnaest centavosa u njemakoj knjiari nasuprot Sandbornsa u Mexico Citvju. Vvonna je mahala.

A on je napredovao (ba kao to su se na Ebru povlaili), s pozajmljenom jaketom to se jo nekako ljuljala, napol mu prebaena preko ramena, drei u jednoj ruci eir iroka oboda, a presavijen kablogram, jo nekako, u drugoj. Zdravo, Hugh. Hej, mislila sam za trenutak da je to Bili Hodson umjesto tebe Geoffrev ree da si ovdje. Ba mi je drago to te opet vidim. Vvonna obrie zemlju sa dlanova i prui ruku, koju on nije stisnuo, isprva ak ni osjetio, zatim je spustio, naizgled nehajno, postajui svjestan boli u srcu i lagane vrtoglavice. Ovo je zbilja iznenaenje. Kad si stigla? Maloprije. Vvonna je kidala uvele cvjetove s nekih ukrasnih biljaka nalik na cinije, s mirisnim njenim bijelim i crvenim cvjetovima, poredanim u loncima na malenu zidu; kablogram to joj ga Hugh s nekog razloga dade, ponijela je do slijedeeg lonca sa cvijeem: ujem da si bio u Texasu. Jesi li postao kavanski ka-uboj? Hugh namjesti na tjeme svoj ogromni kaubojski eir, smijui se zbunjeno na svoje izme visokih peta, na preuske hlae uvuene u njih. Zaplijenili su mi

105

odjeu na granici. Mislio sam kupiti novu u Citvju, ali nekako nisam stigao... Ti izgleda strano dobro! - I ti! Poeo je zakopavati svoju koulju, koja je bila raskopana sve do pasa, otkrivajui, iznad dva pojasa, kou to je od sunca bila vie crna nego smea; potapao je redenik ispod nieg pojasa koji se sputao ukoso sve do navlake to mu je poivala na kuku i glatkim konim remenom bila privrena za desnu nogu, potapao je remen (on se beskrajno ponosio cijelom svojom opremom), zatim dep na prsima, gdje je naao meko smotanu cigaretu koju je pripaljivo kad Vvonna ree: to je ovo, nova Garcijina poruka? C.T.M., Hugh joj je preko ramena bacio pogled na kablogram, Konfederacija meksikih radnika poslala je jednu peticiju. Bune se protiv nekih potajnih teutonskih spaki u ovoj zemlji. Kako ja gledam na to, u pravu su to se bune. Hugh se osvrtao po vrtu; gdje je Geoff ? to ona ovdje radi? Previe je neusiljena. Napokon zar se nisu rastavili ili razveli? U emu je stvar? Vvonna mu vrati kablogram i Hugh ga gurnu u dep svoje jakne. To je, rekao je navlaei je, jer su sad stajali u sjeni, posljednji kablogram to sam ga uputio Globeu. Znai, Geoffrev... Vvonna je zurila u njega: povukla mu je nadolje jaknu na leima (znajui da je Gef-fova), rukavi su bili prekratki. Oi joj bijahu uvrijeene i sjetne, ali s nekom neodreenom iskrom nestanosti: nastavljajui kidati cvjetove uspjela je da joj izraz postane i zamiljen i ravnoduan; upitala je: to to ujem, da si putovao u stonom vagonu? Uao sam u Meksiko preruen u kravu kako bi na granici pomislili da sam Teksaanin i kako ne bih morao platiti carinu. Ili u neto jo gore, rekao je

Hugh, jer je nakon Cardenasove guve oko nafte, Engleska ovdje, tako rei, persona non grata. Moralno naravno, mi smo u ratu s Meksikom, ako nisi znala gdje je na vraki monarh? 106 ... Geoffrev spava, rekla je Vvonna, ne hotei time nikako rei da je pijan, mislio je Hugh. Ali zar se tvoje novine ne brinu o tim stvarima? uj. To je muy complicado... Poslao sam Globeu svoju ostavku iz Sjedinjenih Drava, ali mi nisu odgovorili ekaj, pusti to meni Vvonna je pokuavala odgurnuti jednu upornu granu bougainvillae, to je zakrila neke stepenice koje on prije nije bio primijetio. uo si da sam u Ouauhnahuacu? Otkrio sam da bih dolaskom u Meksiko mogao jednim udarcem ubiti dvije muhe... Naravno, iznenaenje je bilo u tome to ti nisi bila ovdje Zar nije vrt uniten? iznenada e ona. Po meni, izgleda sasvim lijepo, s obzirom na to da Geoffrev ve tako dugo nema vrtlara. Hugh svlada granu na Ebru gube zato to sam to uinio i pokau se stepenice. Vvonna napravi grimasu, sputajui se, i zaustavi se pri dnu da pogleda jedan oleandar koji se inio umjereno otrovan, i jo je, uza sve to, bio u cvatu: A tvoj prijatelj, je li bio goni stoke ili se i on preruio u kravu? Bio je krijumar, mislim. Geoff je dakle priao o VVeberu, a? Hugh se smjekao. Sigurno je krijuma-rio oruje. Bilo kako bilo, porjekao sam se s tim momkom u jednom lokalu u El Pasu, i pokazalo se da je on nekako uredio da stonim vagonom otputuje sve do Chihuahue, to se inilo dobrom zamisli, i zatim avionom u Mexico City. Letjeli smo iz nekog mjesta s nekim nemoguim imenom, neto kao usihuriachic, prepiru-i se cijelim puteni, zna on je bio jedan od onih amerikih polufaistikih tipova, i u Legiji stranaca je bio i sam Bog zna to jo. Ali on je zapravo htio u Pari-an, tako nas je, ba kao narueno, spustio na ovaj aerodrom. To je bilo putovanje! To je posve nalik na tebe, Hugh! Vvonna je stajala dolje smjekajui mu se, s rukama u depovima hlaa, iroko raskoraenih nogu kao 107

djeak. Grudi su joj bile napete pod bluzom, izvezenom pticama, cvijeem i piramidama, koju je vjerojatno kupila ili donijela radi Geoffrevja, i Hugh jo jednom osjeti bol u srcu i pogleda ustranu. Vjerojatno je trebalo da tog bastarda smjesta ubijem: samo on je bio pristojna vrsta svinje Odavde se ponekad moe vidjeti Parian. Hugh je tom rijetkom zraku nudio cigaretu. Nije li to posve neumorno engleski, ili tome slino, to Geoff spava? Slijedio je Vvonnu stazom. Evo, ovo mi je posljednja tvorniki napravljena cigareta. Geoffrev je prole noi bio na plesu Crvenog kria. Prilino je, jadnik, umoran. Ili su zajedno, pue-i. Vvonna je na svakom koraku zastajala da iupa ovaj ili onaj korov, dok iznenada nije stala, zurei u cvjetnu gredicu potpuno zaguenu nekakvom grubom zelenom puzavicom. Boe, ovo je nekad bio prekrasan vrt. Bio je slian Raju. Izgubimo se onda odavde. Ako nisi suvie umorna za etnju. Odzvanjajue hrkanje, muno, ogoreno, ali obuzdano, jedan jedini glas, daak mu je donio do uiju: nijemi glas odavno zaspale Engleske.

Yvonna se hitro osvrnu, kao da se boji da bi Geoff sa cijelom posteljom mogao izletjeti kroz prozor, ukoliko nije na trijemu i oklijeva. Ni najmanje, rekla je ona vedro, ivahno. Hajdemo... Pred njim je krenula stazom. to ekamo? Promatrao ju je nesvjesno, njezin goli potamnjeli vrat i ruke, ute hlae, i jarke crvene cvjetove iza nje, smeu kosu to joj se ovija oko uiju, skladne brze kretnje njezinih utih sandala u kojima se inilo da plee, da lebdi, vie nego to hoda. Sustigao ju je, i ponovno su koraali zajedno, uklonivi se dugorepoj ptiici koja je dojedrila da sevpoput odapete strijele spusti blizu njih. Ptica se sad epirila pred njima idui niz izrovani prilaz, kroz vrtne dveri bez vrata, i ulazei u prasnu ulicu, gdje joj se pridruio tamnocrven i bijel puran, gusar koji je pokuavao pobjei punim jedrima. Smijali su se 108 pticama, ali stvari koje bi u neto drukijim okolnostima mogli rei, kao: pitam se to se zbilo s naim biciklima, ili, sjea li se onog cafea u Parizu, sa stolovima pod stablima, u Robinsonu, ostale su neizgovorene. Skrenuli su lijevo, izvan grada. Put se otro sputao ispod njih. Na dnu su se uzdizali ljubiasti bregovi. Zato ovo nije gorko, mislio je, zato zaista nije, ve je bilo: Hugh je prvi put osjetio drugu grinju, dok je Cal-le Nicaragua, kad su zidovi velikih vila ostali iza njih, postala gotovo neprebrodiv kaos izvaljenog kamenja i rupa. Yvonnin bicikl ovdje ne bi bio od velike koristi. to si, zaboga, ti radio u Texasu, Hugh? Vrebao sam sezonce. To jest, zbog njih sam bio u Oklahomi. Mislio sam da bi Globe morao biti zainteresiran za sezonce u Oklahomi. Zatim sam se spustio do ovog ranca u Texasu. Tamo sam uo kako tim momcima iz sunih krajeva ne doputaju prijei granicu. Kakvo si ti staro njukalo! Iskrcao sam se u Friscou ba na vrijeme za Miin-chen! Hugh je gledao prijeko, ulijevo, gdje se u daljini upravo pojavila nazubljena osmatranica zatvora u Alcapacingu, s malim likovima na vrhu, to su kroz dalekozore motrili na istok i zapad. Samo se igraju. Policija ovdje voli biti tajanstvena, poput tebe. Gdje si bio prije toga. Mora da smo se mimoili u Friscou. Jedan je guter iezao u bougainvillei to je rasla du nasipa, sad divlja bougainvillea, izdanak, a za njim drugi. Pod nasipom je zjapila napol zatrpana jama, moda drugi ulaz u rudnik. Polja su se strmo sputala s njihove desne strane, naginjui se otro na svakom uglu. Daleko iza njih, natkriljenu brdima, ugledao je staru arenu i ponovno je uo Weberov glas u avionu, kako mu vie, dere se u uho, dok su jedan drugome dodavali polupraznu bocu habanera: Quauhnahuac! Tu su za vrijeme revolucije razapinjali ene na krieve i nagonili bikove na njih! Ba lijepa stvar za pripovijedanje! Krv je tekla ljebovima, a oni su nasred trga na aru pekli pse. Najprije su pucali pa tek onda postavljali pitanja! 109Bogami, ima pravo Ali u Ouauhnahuacu sad nije revolucija, i inilo se da ljubiaste padine pred njima, polja, ak i osmatranica i arena, u tiini mrmore o miru, o raju zaista. Kina, rekao je. Vvonna se okrenula, smijui se, premda su joj oi bile zabrinute i zbunjene: A rat? rekla je. U tome je stvar. Ispao sam iz ambulantnih kola sa tri tuceta boca piva i est dopisnika preko sebe, i tada sam odluio da e biti zdravije poi u Kaliforniju. Hugh je podozrivo bacio pogled na jarca koji ih je slijedio zdesna, travnatim rubom izmeu puta i iane ograde, i koji je sad tamo nepomino stajao promatrajui ih s patrijarhalnim prezirom. Da, oni su

najnii oblik ivotinjskog carstva, osim moda pazi! Boe, znao sam Jarac se ustremio, i Hugh je osjetio nagao opojan uplaen obujam i toplinu Yvonnina tijela, dok ih je ivotinja promaila, pokliznula se, posrnula oko otrog zavoja ulijevo to ga je put na tom mjestu pravio preko niskog kamenog mosta, i nestala uz brijeg, bijesno vukui svoj konop. Jarci, rekao je, odluno, izvijajui Vvonnu iz svog naruja. Pomisli koliku tetu oni ine, ak i kad nema ratova, nastavio je, premda poneto nervozno, jo ovisan o uzajamnoj im radosti. Mislim na novinare, ne na jarce. Na zemlji nema dovoljno kazne za njih. Samo Malebolge... A evo Malebolge. Malebolge je bila barranca, klisura to je vijugala ovim krajem, ovdje uska ali njezina vanost uspjeno im je misli odvojila od jarca. Preko nje je prelazio kameni mosti na kojemu su sada stajali. Stabla, iji su vrhovi bili pod njima, rasla su dolje u klancu, svojim liem djelomino prikrivajui uasni ponor. Sa dna je dopirao slabani ubor vode. Ovo bi otprilike moralo biti ono mjesto, ukoliko je ono tamo Alcapancingo, rekao je Hugh, na kojemu su Bernal Diaz i njegovi Tlaxcalanci preli, da potu-ku Ouauhnahuac. Sjajno ime za plesni orkestar: Bernal Diaz i njegovi Tlaxcalanci... Ili moda na Havajskom univerzitetu niste stigli do Prescotta? 110 Mm hm, rekla je Yvonna, kao potvrdan ili nijean odgovor na to besmisleno pitanje, drui gledajui dolje u provaliju. Shvaam da se ak i starom Diazu zavrtjelo u glavi. Ne bi bilo udno. Ne moe ih vidjeti, ali puna je pokojnih novinara to jo pijuniraju kroz kljuanice i uvjeravaju sebe kako rade za najvee dobro demokracije. Ali zaboravio sam da ti ne ita novine. Je li? Novinarstvo je jednako intelektualnoj mukoj prostituciji govora i pisanja, Vvonna. U tome se potpuno slaem sa Spenglerom. Hej. Hugh je naglo podigao pogled na jedan zvuk, neprijatno poznat, kao da netko istovremeno istresa tisuu sagova u daljini: na buku koja je, ini se dopirala iz smjera vulkana to su se gotovo neprimjetno pojavili na vidiku, nakon koje je ubrzo uslijedilo produeno tvang-piiing njezina odjeka. kolsko gaanje, rekla je Yvonna. Opet su poeli. Padobrani dima gomilali se nad planinama; gledali su za tren u tiini. Hugh je uzdahnuo i poeo motati cigaretu. Imao sam jednog prijatelja Engleza koji se borio u panjolskoj, i ako je poginuo, pretpostavljam da je jo tamo. Hugh je oslinio rub papira, zalijepio ga i pripalio, cigareta je gorjela arko i brzo. Zapravo, dvaput su javljali da je mrtav, ali se oba puta ponovno pojavio. Bio je tamo tridesete. Dok su ekali da ih Franko napadne, on je sa svojim mitraljezom leao u knjinici Univerzitetskog grada itajui De Quinceyja, koga nije bio proitao. Moda ipak pretjerujem s tim mitraljezom: ne vjerujem da su imali ijedan uza se. Bio je komunist i priblino najbolji ovjek to sam ga ikad sreo. Volio je Vin rose d' Anjou. U Parizu je imao i psa po imenu Harpo. Vjerojatno ne bi oekivala da jedan komunist ima psa po imenu Harpo ili ti bi? - Ili ti bi? Hugh je stavio jednu nogu na ogradu i promatrao 111 svoju cigaretu koja se izgleda, poput ljudskog roda, posvetila tomu da se

potroi to bre moe. Imao sam jednoga drugog svog prijatelja koji je otiao u Kinu, ali nije znao to bi tamo, ili oni nisu znali to bi s njim, pa je takoer poao u panjolsku kao dobrovoljac. Ubila ga je zalutala granata prije nego je uope i bio u kakvoj akciji. Oba su ta momka savreno dobro ivjela kod kue. Nisu opljakali banku. Zapao je u epavu utnju. Naravno, mi smo napustili panjolsku godinu dana prije nego je to poelo, ali Geoffrey je znao rei kako u cijelom tom odlaenju da se gine za lojaliste ima i previe sentimentalnosti. Rekao je da misli kako bi bilo mnogo bolje da ve jednom pobijede faisti i da se s tim svri. Sad ima novi stav. Kae kako e kad faisti pobijede doi samo do neke vrste zamrzavanja kulture u panjolskoj usput, je li ono gore mjesec? ovaj, svakako do zamrzavanja koje e se navodno odmrznuti jednog dana kasnije kad se bude otkrilo, molim ja tebe, da je ona jednostavno bila u stanju obamrlosti. Rekao bih da je to donekle tono. Kad ve govorimo o tome.j jesi li znala da sam i ja bio u panjolskoj? Ne, rekla je Vvonna, zaplaeno. i O da. Tamo sam ispao iz ambulantnih kola sa preko dva tuceta boca piva i pet dopisnika preko sebe, svi smo bili na putu u Pariz. To je bilo nedugo poslije naeg posljednjeg susreta. Radi se o tome to je, ba kad se situacija oko Madrida poela stvarno razvijati kako treba, kako se pokazalo, izgledalo da je sve gotovo, tako mi je Globe naredio da se pokupim... I ja sam kao hulja otiao, premda su me kasnije opet poslali natrag za neko vrijeme. U Kinu sam otiao tek nakon Bri-huege. Vvonna ga je udno pogledala, zatim je rekla: Hugh, da se ti sluajno ne pomilja sada vratiti u panjolsku? Hugh je odmahnuo glavom smijui se: ponovno je ispustio svoju izmrvljenu cigaretu u provaliju. Cui 112 bono? Da bih zamijenio plemenitu armiju svodnika i strunjaka to su se ve vratili kui uvjebavati sitne podsmijehe kojima kane ozloglasiti cijelu stvar im postane moda ne biti zatitnik komunista. No, muchas gracias. Potpuno sam ostavio novinarstvo, to nije poza. Hugh je uvukao palce pod pojas. Dakle poto su prije pet tjedana potjerali internacionalce, dvadeset-sedmog listopada, da budem precizan dva dana prije nego je Chamberlain otiao u Godesberg i vjeto osujetio ofenzivu na Ebru i dok pola posljednje skupine dobrovoljaca jo trune u zatvoru u Perpignanu, kako bi se, to misli, moglo uope tamo ui, ovako kasnog datuma? to je onda Geoffrey mislio rekavi da si ti 'elio akciju' i sve to?... I kakav je to tajanstveni drugi cilj zbog kojega si doao ovamo? To je zapravo prilino dosadno, odgovorio je Hugh. Vraam se na more za neko vrijeme. Ako sve bude u redu, za tjedan u dana isploviti iz Vera Cruza. Kao podoficir, znala si da imam svjedodbu mornara prve klase, zar ne. Dakle, mogao sam se nai u Galve-stonu, ali to nije tako kao to je znalo biti. U svakom sluaju bit e zabavnije isploviti iz Vera Cruza. Za Havanu, moda Nassau i zatim, zna, dalje za Karipsko more i Sao Paolo. Uvijek sam elio zaviriti na Trinidad jednog bi dana na Trinidadu mogla izbiti prava guva. Ge-off mi je pomogao sa nekoliko preporuka, ali nita vie od toga, neu da bude odgovoran, ne, naprosto sit sam sebe do grla, to je sve. Pokuaj poput mene, pola desetljea ili vie, pod ovim ili onim imenom, uvjeravati svijet da sebi ne prereze grkljan, pa e ti poeti sijevati da je i tvoje ponaanje dio njegova plana. Pitam te, to mi znamo?

I Hugh je mislio: parobrod Noemijolea, 6,000 tona, naputa Vera Cruz jedne noi izmeu 13. i 14. (?) studenog 1938, s tovarom antimona i kave, na putu-u Free-town, Britanska zapadna Afrika, poi e dalje ovim smjerom, prilino udno, iz Tzucoxa na obali Yucatana prema sjeveroistoku: unato tome, brod e, kroz prola113ze zvane Uzvjetar i Grbavi, ipak ui u Atlantski ocean, gdje e nakon mnogo dana bez kopna na vidiku ugledati napokon brdovitu obalu Madeire; odatle e, izbjegavajui Port Lyautey i paljivo se drei odredita u Sier-ra Leone kakvih 1,800 milja prema jugoistoku, proi, bude li sree, kroz Gibraltar. Odatle e opet, izbjegnuv-i Francovu blokadu, emu se treba duboko nadati, s najveim moguim oprezom proslijediti u Sredozemno more, ostavljajui najprije Cape de Gata, zatim Cape de Palos, zatim Cape de la Nao, daleko za sobom: odatle, ugledavi otoje Pitvusae, proljuljat e se kroz Valencij-ski zaljev i onda dalje prema sjeveru, pokraj Carlosa de la Rapita, i ua Ebra, sve dok mu se s krmenog boka ne pokae stjenovita obala Garrafa, gdje e napokon, jo se ljuljajui, u Vallcari, dvadeset milja juno od Barcelone, iskrcati svoj teret TNT-a za oskudijevajuu loja-listiku vojsku i vjerojatno odletjeti u komadie Vvonna je zurila dolje u barrancu, dok joj je kosa pala preko lica: Znam da je Geoff ponekad prilino neugodan, govorila je ona, ali u jednome se slaem s njim te romantine predodbe o internacionalnoj brigadi Ali Hugh je stajao za kormilom: Patata Firmin ili Kolumbo obratno: pred njim je prednja paluba Noemi-joleae leala u plavoj udubini i pjena je kroz izljevnice s vjetrovite strane sporo prskala u oi mornaru to stru-e motovilo: na pramanom tornju straar je ponovio udar u zvono, u koje je Hugh malo prije udario, i mornar je pokupio svoj alat: Hughovo se srce dizalo zajedno s brodom, bio je svjestan da se asnik na dunosti presvukao iz bijele u plavu zimsku uniformu, ali je u isto vrijeme bio svjestan ushienja, bezgranine proie-nosti mora Yvonna je nestrpljivo zabacila kosu i digla se. Da se oni nisu umijeali, rat bi ve davno bio zavrio! Pa, sad brigada vie nema, rekao je Hugh odsutno, jer on sad nije upravljao brodom nego svijetom, da ga izvede iz Zapadnog oceana njegove bijede. Ako staze slave vode jedino grobu jednom sam napravio 114 takav izlet u poeziju onda je panjolska grob u koji je vodila slava Engleske. Gluposti! Hugh se iznenada nasmijao, ne glasno, vjerojatno ni zbog ega: ispravio se naglim pokretom i skoio na ogradu. - Hugh! Boe moj! Konji, rekao je Hugh, gledajui i ispravljajui se u svoju punu idealnu visinu od est stopa i dva palca (visok je bio pet stopa i jedanaest). Gdje su? Pokazivao je. Tamo. Naravno, polako je rekla Yvonna, zaboravila sam pripadaju Casinu de la Selva: putaju ih tamo da pasu ili tako nekako. Ako se popnemo malo uzbrdo, doi emo do mjesta ...Na blagoj padini, njima sad slijeva, drepci sjajne dlake valjali se po travi. Sa Calle Nicaragua skrenuli su u usku sjenovitu uliicu koja je vodila jednom stranom zabrana. Staje su bile dio onog to je izgledalo uzor mljekarske farme. Prostirao se iza staja na ravnom tlu gdje su visoka stabla engleskog izgleda rubila obje strane travnatog, kotaima izbrazdanog puta. U daljini nekoliko je prilino krupnih krava, nalik na teksaku du-gorogu vrstu, zaudno sline jelenima (dobio si opet, vidim, svoju stoku, rekla je Yvonna) lealo ispod

stabala. Red blistavih muzlica stajao je na suncu ispred staja. Slatki miris mlijeka i vanille i divljeg cvijea lebdio je nad ovim mirnim mjestom. A iznad svega toga bilo je sunce. Zar ovo nije divna farma? rekla je Yvonna. Vjerujem da je to neki dravni pokus. Voljela bih imati takvu farmu. moda bi umjesto toga voljela unajmiti par onih krupnih konja? Pokazalo se da ih konji stoje svaki dva pesosa na sat. Muy correcto, crne oi stajskog momka bljesnule su dobronamjerno videi Hughove izme dok se on hitro okretao da namjesti Yvonnine duboke kone 115 stremene. Hugh nije znao zato, ali taj ga je mladi podsjetio na to kako u Mexico Citvju, stojite li na odreenu mjestu na Paseu de la Reforma, pokraj Pasteurova kipa, ujutro rano, iznenada, svatko koga vidite izgleda da juri na posao, smijui se, u suncu... Muy incorrecto Vvonna je pogledala svoje hlae: zabacila se, dvaput se zabacila u sedlu. Nismo nikad dosad jahali zajedno, zar ne? Nagnula se da svoju kobilu potape po vratu, dok su se njihali naprijed. Kasali su stazom u pratnji dvaju drebaca koji su iz ograde poli za svojim majkama, i jednog privrenog ietkanog upavog bijelog psa koji je pripadao farmi. Nakon nekog vremena staza je skretala na glavni put. inilo se da su u samom Alcapancingu, nekoj vrsti razbacanog predgraa. Promatranica, blia i via, rascvjetala se iznad ume kroz koju su tek nazirali visoke zatvorske zidove. Na drugoj strani, njima slijeva, pokazala se Geoffrevjeva kua, gotovo iz ptije perspektive, sa uurenim, sasvim sitnim bungalowom ispred stabala, s dugakim vrtom koji se strmo sputao, s kojim su se usporedno, na razliitim razinama, koso se penjui uzbrdo, svi drugi vrtovi susjednih vila, svaki sa svojim ko-baltnim pravokutnikom basena za plivanje, takoer strmo sputali prema barranci, sa tlom koje se obrua-valo na vrhu Calle Nicaragua i uzdizalo do Cortesove palae koja je nadvisivala sve. Moda je ona mala bijela toka dolje sam Geoffrev? Vjerojatno da bi izbjegli, dolazak na mjesto, blizu ulaska u javni park, gdje bi se morali nai gotovo nasuprot kui, ujahali su u drugu stazu to je skretala desno. Hughu je bilo drago to vidi da Vvonna jae kaubojski, prianjajui za sedlo, a ne, kako je govorio Juan Cerillo, kao u parkovima. Zatvor je sada bio iza njih, i on je zamiljao kako ujahuju u ogromni fokus radoznalih dalekozora gore na promat-ranici; Guapa, rei e jedan policajac. Ah, muy her-mosa, viknut e moda drugi, ushien Yvonnom, i cmoknut e usnama. Svijet je uvijek bio na dometu policijskih dalekozora. U meuvremenu drepci, koji vjerojatno jo nisu bili posve nauili da je put sredstvo da se 116 negdje stigne, a ne, poput polja, neto po emu se valja ili to se jede, stalno su skretali u grmlje s obje strane. Tada bi kobile nemirno njitale za njima, i oni bi se za tren vraali natrag. Uskoro su se kobile umorile od nji-tanja, pa je Hugh, onako kako je nauio, njitao umjesto njih. Bio je sebi obeao da e uvati drebad, ali je sve njih skupa zapravo uvao pas. Oigledno dresiran da otkriva zmije, on bi istrao i zatim bi se dvaput vraao provjeriti je li sve sigurno, prije nego bi opet zagrabio. Hugh ga je gledao jedan trenutak. Bilo je svakako teko spojiti ovog psa s onim psima skitnicama to se viaju po gradu, onim uasnim stvorenjima to, izgleda, kao sjene svuda prate njegova brata.

 Glasa se zapanjujue nalik na konja, rekla je Yvonna iznenada. Gdje si samo to nauio? Ih-ih-ih-ih-ih-ih-ih-ih-ihiiii-u, ponovno je pro-njitao Hugh. U Texasu. Zato je rekao u Texasu? Tu je vjetinu bio nauio u panjolskoj od Juana Ceril-la. Hugh je skinuo jaknu i poloio je konju preko hrpta ispred sedla. Okreui se, dok su drepci posluno izranjali iz grmlja, dodao je: Stvar je u onom ihiiii-u. U zamiruem padu njis-ka. Mimoili su jarca, dva bijesna roga obilja iznad ivice. To je bez dvojbe bio onaj isti. Smijui se pokuavali su prosuditi je li s Calle Nicaragua skrenuo drugom stazom ili tamo gdje se ona spaja s putom za Alcapan-cingo. Jarac je brstio na rubu polja i podigao sad prema njima jedan makijavelijanski pogled, ali se nije micao, promatrajui ih. Moda sam onaj put promaio. Jo sam svejedno na ratnoj stazi. Nova staza, spokojna, posve s^enovita, duboko usjeena, i unato sui jo puna lokava koje su divno odraavale nebo, vijugala je izmeu skupina stabala i provaljenih ivica to zaklanjaju neodreena polja, i sad je, dok su jahali dalje, izgledalo kao da su druina, karavana to radi vee sigurnosti sa sobom nosi mali svijet ljubavi. Prije je obeavalo da e biti pretopio: ali grijalo je upravo dovoljno, njeni im je povjetarac milovao li117

a, krajolik s obje strane smjekao im se varavom nevi-nou, jutro se glasalo snenim brojanjem, kobile su klimale, drebad je bila tu, pas je bio tu, a sve je to prokleta la, pomislio je on: neizbjeno smo upali u nju, to je kao da na ovaj jedan dan u godini mrtvi oivljuju, ili, tako su ovjeka pouzdano obavijestili u autobusu, na ovaj dan vizija i uda, nekim nam je protuslovljem doputeno da za jedan sat bacimo pogled na ono to nikad nije postojalo, to nikad ne moe postojati, jer je bratstvo iznevjereno, slika nae sree, ono o emu bi bilo bolje misliti da nije ni moglo postojati. Hughu je sinula druga misao. A ipak ne oekujem da u ikad u svom ivotu biti sretniji nego sam sada. Nikad neu nai nikakav mir, jer e biti zatrovan, kao to su ovi trenuci zatrovani (Firmine, ti si dobar ovjek neke slabe vrste. Ovaj je glas mogao doi od nekog imaginarnog lana njegove karavane, i Hugh je sad u sebi jasno predoio Juana Cerilla, visokog, i na konju premalenom za njega, bez stremena, tako da su mu noge gotovo dodirivale zemlju, s velikim eirom obavijenim trakom zabaenim mu na zatiljak, i s pisaim strojem u kutiji objeenoj o vrat, koja poiva na obluku sedla; u jednoj je slobodnoj ruci nosio vreu s novcem, a jedan je djeak trao pokraj njega u praini. Juan Cerillo! On je u panjolskoj bio jedan od prilino rijetko otvorenih ljudskih simbola velikodune pomoi koju je Meksiko zaista pruao; vratio se kui prije Brihuege. Po struci kemiar, radio je sa Ejidom za Kreditnu banku u Oaxaci, raznosei na konju novac za financiranje zajednikih poduhvata zabaenih sela Zapotecana; esto su ga progonili razbojnici ubilaki viui Viva el Cristo Rey, pucali na njega Cardenasovi neprijatelji iz odjekujuih crkvenih zvonika, svakodnevni mu je posao bio podjednako pustolovina u slubi humane stvari; pozivao je Hugha da je podijeli s njim. Jer Juan mu je pisao, hitno, pismo u hrabro ispeaenoj omotnici veliine nokta marke su prikazivale strijelce koji strijele odapinju u sunce pisao da je dobro, da se vratio na posao, manje 118

od sto milja daleko, i sada kad je izgledalo da svaki pogled na tajanstvene planine oplakuje tu mogunost izgubljenu zbog Geoffa i Noemijoleae, Hughu se inilo da uje kako ga njegov dobri prijatelj prekorava. To je bio onaj isti zvonki glas to je jednom, u panjolskoj, rekao za svog konja ostavljenog u Cuicatlanu: Moj jadni konj, on e gristi, gristi cijelo vrijeme. Ali sada je govorio o Meksiku Juanova djetinjstva, o godini Hughova roenja. Juarez je ivio i umro. Ipak, je li to bila zemlja gdje vlada sloboda govora, i gdje su zajameni ivot, sloboda, i tenja za sreom? Zemlja kola sjajno oslikanih freskama, u kojoj ak i svako malo hladno planinsko selo ima svoje kameno ljetno kazalite, a obradiva zemlja pripada narodu slobodnu da izraava svoj uroeni genij? Zemlja uzornih imanja: zemlja nade? To je bila zemlja ropstva, u kojoj su ljudska bia prodavali kao stoku, a njezino domae stanovnitvo, Yaquise, Pa-gose, Tomasachicse, istrebljivali deportacijom ili svodili na poloaj gori od poloaja peona, u kojoj su oranice bile u ropstvu ili u rukama stranaca. A u Oaxaci lei strana Valle Nacional gdje je sam Juan, bona-fide rob, u svojoj sedmoj, vidio kako su mu jednog starijeg brata pretukli na smrt, i kako je drugi, kupljen za etrdeset-pet pesosa, umro od gladi za sedam mjeseci, jer je bilo jeftinije da se dogodi tako i da robovlasnik kupi drugoga roba, nego da bolje hrani roba naprosto do smrti iscrpljenog za godinu dana. Sve je to znailo Porfirio Di-az: svugdje rurales, jefes politicos, i ubojstva, zatiranje liberalnih politikih ustanova, vojska kao stroj krvoprolia, orue izgnanstva. Juan je to znao, propativi sve to i vie. Jer kasnije, u vrijeme revolucije, ubili su mu majku. A jo kasnije Juan je sam ubio svog oca, koji se borio za Huertu, ali je postao izdajnik. Ah, krivnja i tuga pratile su i Juana u stopu, jer on nije bio katolik koji se iz hladne kupke ispovijedi mogao dii okrijepljen. Ipak, otrcana je istina bila tona: prolost je neopozivo prola. Jer ovjek, svaki ovjek, kao da mu je govorio Juan, ak kao Meksiko, mora neprestano teiti naprijed. to je ivot nego borba i kratki boravak stran119a? Revolucija bijesni i u tierri caliente svake ljudske due. Nema mira koji ne mora plaati pun danak paklu -) - Zaista? - Zaista? Svi su klipsali nizbrdo prema rijeci ak je i pas, uspavan u vuneni solilokvij, klipsao i sad su ve bili u njoj, prvi oprezni teki korak naprijed, zatim oklijevanje, zatim nadiranje naprijed, teturava vrstina pod ovjekom, to je ipak bila tako krhka da je pruala stanovit osjeaj lakoe, kao da je kobila plivala, ili lebdjela kroz zrak, prenosei ovjeka boanskom sigurnou kakva Kristofera, prije nego nepogreivim nagonom. Pas je plivao na elu, pravei se glupavo vaan; dre-bad, klimajui sveano, ljuljala se otraga, do grla u vodi: sunce je bljetalo na mirnoj povrini to se nizvodno, gdje se rijeka suavala, razbijala u bijesne male valove kovitlajui se i uz obalu pjenei oko crnog kamenja, dajui dojam mahnitosti, gotovo brzaca; nisko nad njihovim glavama jedna je ushiena munja udnovatih ptica aerobatskih poput tek roenih vilinih konjica izvodila manevre, lupinge i imelmane nevjerojatnom brzinom. Suprotna je obala bila gusto obrasla umom. Iza blage strmine obale, malo ulijevo od onog to je oigledno bio spiljski ulaz u produetak njihove staze, stajala je pulqueria, iznad dvokrilnih drvenih vrata (to iz daljine nisu bila bez slinosti s ogromnim uveanim iri tima narednika amerike vojske) ukraena arenim lepravim trakama. Pulgues Finos, pisalo je izblijedjelim plavim slovima na sedef as to bijelom zidu od suene opeke: La Sepultura. Sumorno ime: ali je bez dvojbe imalo neko smijeno podrazumljivo znaenje. Jedan je Indijanac sjedio leima uza zid, sa irokim eirom na-pol navuenim

na lice, odmarajui se na suncu. Njegov konj, ili tko zna iji konj, bio je vezan za stablo pokraj njega, i Hugh je iz matice mogao vidjeti broj sedam utisnut u njegovu stranjicu. Oglas mjesnog kina bio je priboden o stablo: Las Manos de Orlac con Peter Lorre. Na krovu pu./gue/7/evjetrenjaa-igraka, kakve se mogu 120 vidjeti u Cape Codu, u Massachusettsu, nemarno se vrtjela na povjetarcu. Hugh ree: Tvoja kobila nee da pije, Vvonna, samo zato da bi mogla gledati tvoj odraz. Pusti je. Nemoj joj trzati glavu. Nisam. I ja to znam, rekla je Yvonna s ironinim malim osmijehom. Krivudali su polako preko rijeke; pas, plivajui kao vidra, ve je bio gotovo stigao na drugu obalu. Hugh je postao svjestan pitanja to je lebdjelo u zraku. ti si na gost, zna. Por favor. Hugh je sagnuo glavu. bi li volio veerati vani i otii u kino? Ili e se hrabro prepustiti Conceptinoj kuharskoj vjetini? to, to? Hugh je, zbog neega, razmiljao o svom prvom tjednu u privatnoj koli u Engelskoj, o tjednu kad se nije znalo to ovjek mora initi ni kakav e odgovor dobiti na bilo koje pitanje, nego je nekom vrstom pritiska zajednikog neznanja bio noen u pretrpane blagovaonice, aktivnosti, maratone, ak i u ekskluzivnu izdvojenost, kao kad se jednom naao na jahanju s direktorovom enom to je, kako su mu rekli, bilo nagrada, ali on nije nikad otkrio za to. Ne, mislim da mi se ne bi dalo ii u kino, hvala ti, nasmijao se. To je udan mali kino mogao bi ti biti zabavan. urnali su obino po dvije godine stari, i ja ne vjerujem da se tu ita promijenilo. I uvijek se isti filmovi vraaju. Cimarron i Kopai zlata iz 1930, i oh prole smo godine, kao vijesti iz panjolske, gledali turistiki film Doite u sunanu Andaluziju Ma bogati, ree Hugh. I uvijek nestane struje. - Mislim da sam taj film s Peterom Lorreom ve negdje vidio. On je velik glumac, ali to je lo film. Tvoj konj nee da pije, Yvonna. Radi se o nekom pianistu koga mui osjeaj krivnje, jer misli da su mu ruke ruke ubojice, ili tako neto, i neprestano s njih spire krv. Moda su to zaista ruke ubojice, ali zaboravio sam.
6-POD VULKANOM

121 Zvui jezivo. Znam, ali nije. Na drugoj strani rijeke njihovi su konji htjeli piti, i oni se zaustavie. Zatim su jaui obalom uli na stazu. ivice su sad bile vie i gue i prepletene slakom. Kao da su bili u Engleskoj, istraujui kakvu slabo poznatu sporednu stazicu Devona ili Cheshirea. Malo je to protuslovilo ovom dojmu, osim skupine leinara to su tu i tamo uale na stablu. Nakon strmog uspona kroza umu, staza je postala ravna. Uskoro su izili na veu istinu i preli u lagan kas. Kriste, kako je to bilo udesno, ili bolje, Kriste, kako je elio da se u tome vara, kao to mora da je Juda elio, mislio je i evo ga opet, do-vraga s njim kao da je Juda ikada imao konja, ili ga pozajmio, najvjerojatnije ga je ukrao nakon one Mad-rugade nad Madrugadama, alei zatim to je vratio onih trideset srebrenjaka to se to nas tie, rekli su bili oni bastardos kad je vjerojatno elio popiti aicu, trideset aica (kao to e Geoff bez dvojbe jutros), a moda je uza sve to uspio dobiti nekoliko na veresiju udiui lijepe mirise koe i znoja, sluajui ugodni topot konjskih kopita i mislei kako je sve to moglo

biti radosno, jaui tako pod bljetavim nebom Jeruzalema i zaboravljajui za trenutak, tako da je to zaista bilo radosno kako je sve to moglo biti divno, samo da sino nisam izdao onog ovjeka, ak iako sam savreno znao da u to uiniti, kako bi dobro bilo da se to ipak nije dogodilo, kad samo ne bi bilo toliko potrebno izii i objesiti se I opet je tu zaista bilo iskuenje, kukavika zmija to kvari budunost: zgazi je, glupa budalo. Budi Meksiko. Zar nisi preao preko rijeke? U ime Boga, umri! I Hugh je zbilja projahao preko mrtve zmije arke, pruene na stazi poput pojasa na kupaim gaicama. Ili je to moda bio gila, veliki otrovni guter. Izbili su na najudaljeniji rub onoga to je izgledalo kao prostran, poneto zaputen park, koji se prostirao dolje s njihove desne strane ili koji je jednom bio ogroman gaj zasaen visokim velianstvenim stablima. Pri122
4-*>t> '

tegli su uzde i Hugh je, otraga, jahao lagano sam... drepci su ga odvojili od Yvonne koja je prazno gledala naprijed, kao da je neosjetljiva prema okolici. Gaj su, inilo se, navodnjavali potoci s umjetnim nasipima, koji su bili zatrpani liem iako sva stabla nisu bila listopadna i pod njima su este bile tamne bare sjene i obrubljeni etnicama. Njihova je staza postala jedna od .-, tih etnica. Slijeva su dopirali zvui manevarke: kolodvor je sigurno bio nedaleko vjerojatno se krio iza breuljka nad kojim se vila perjanica bijele pare. Ali kolosijek, izdignut nad iprag, svjetlucao se kroza stabla s desne strane; pruga je oigledno u iroku luku zaobilazila cijelo to mjesto. Projahali su pokraj presuenog vodoskoka ispod nekog polomljenog stepenita, basen mu je bio pun granica i lia. Hugh je pomirisao: jak opor miris, to ga isprva nije uspio razlikovati, proimao je zrak. Ulazili su u ograen prostor neega to je nekad moglo da bude francuski dvorac. Zgrada, napol skrivena stablima, leala je u nekoj vrsti dvorita na kraju gaja, koje je bilo zatvoreno redom empresa to su rasli iza visokog zida, u kojemu su, ravno pred njima, stajala otvorena masivna vrata. Praina se kovitlala kroz ulaz. Cerveceria Ouauhnahuac: Hugh je sad primijetio natpis napisan bijelim slovima na zidu dvorca. Doviknuo je i mahnuo Yvonni da stane. Dvorac je dakle bio pivovara, ali neke vrlo udne vrste pivovara koja se nije jo posve odluila da ne bude vrtni restaurant i pivnica. Vani u dvoritu dva-tri okrugla stola (vjerojatno zato da se nau u sluaju povremenih posjeta poluslubenih degustatora), pocrnjela i pokrivena liem, bila su postavljena ispod ogromnih stabala, nedovoljno poznatih da bi bili hrastovi, ali i nedovoljno stranih da bi bili tropski, koja moda i nisu bila vrlo stara, ali su nekako izgledala prastara, kao da ih je u najmanju ruku nekoliko stoljea prije neki vladar posadio zlatnom lopaticom. Pod tim stablima, gdje se njihovi konji zaustavie, jedna se mala djevojica igrala s pasancem. Iz pivovare, koja je iz blizine izgledala sasvim drukija, vie slina mlinu, razrezana, pravokutna, koja se 6' 123iznenada oglasila bukom mlina i po kojoj su prtali i klizili mlinskome kolu slini odsjaji sunca na vodi to ih je bacao oblinji potok, iz same strojarnice pojavio se sad neki ovjek u prugastu odijelu sa zaslonom nad oima, slian uvaru lovita, nosei dvije uspjenuane krigle crnoga njemakog piva. Nisu bili sjahali i on im je pivo dodao. Boe, ba je hladno, rekao je Hugh, ali je dobro. Pivo je imalo rezak okus, polumetalan, polu-zemljast, kao destilirana ilovaa. Bilo je tako hladno da je stvaralo bol. Buenos dias, muchacha. Yvonna se, s kriglom u ruci, smjekala dolje na dijete

s pasancem. uvar je lovita iezao kroz jednu ostiole natrag u strojarnicu; iskljuujui ih iz njene buke, kao to bi to mogao uiniti brodski strojar. Dijete je ualo drei pasanca i bojaljivo pogledalo psa koji je meutim leao na sigurnoj udaljenosti promatrajui kako drepci istrauju stranju stranu pogona. Svaki put kad bi pasanac, kao na kotaiima, pobjegao, mala bi ga djevojica uhvatila za dugi rep i izvrnula na leda. Kako je zapanjujue mekan i bespomoan izgledao tada! Sad je ponovno ivotinju vratila u pravi poloaj i stavila je u pogon, taj veliki stroj za razaranje koji je moda nakon milijuna godina bio spao na ovo. Cuanto? upitala je Yvonna. Uhvativi opet ivotinju, dijete je pisnulo: Cincuenta centavos. Ne eli ga ozbiljno, zar ne? Hugh je kao general Winfield Scott, pomislio je u sebi, poto je iziao iz vrleti Cerro Gordoa sjedio prebacivi nogu preko obluka. Yvonna je kimnula glavom u ali: Oboavam ga. Ba je zgodan. Ne bi ga mogla pripitomiti. Ne moe ni mala: zbog toga ga i eli prodati. Hugh je otpio malo svog piva. Znam ja pasance. Oh i ja! Vvonna je podrugljivo za tresla glavom, otvorivi oi vrlo iroko. Ba sve znam o njima! 124 Onda zna da e ovo bie, ako ga pusti slobodno u svoj vrt, naprosto izrovati prokop u zemlji i vie se nee nikad vratiti. Vvonna je jo polupodrugljivo tresla glavom, iroko rairenih oiju. Zar nije drag? Hugh je spustio nogu i sad je sjedio s kriglom oslonjenom na obluk sedla gledajui odozgo tu ivotinju s njezinom velikom vragolastom njukom, repom iguane, i bespomonim pjegastim trbuhom, tu djeju igraku nekog Marsovca. No, muchas gracias rekao je on odluno maloj djevojici koja se, ravnoduna, nije povukla. Ne samo da se nee nikada vratiti, Yvonna, nego e, ako ga pokua sprijeiti, uiniti sve od sebe da i tebe odvue u rupu. Okrenuo se k njoj, podignutih obrva, i neko su se vrijeme gledali u tiini. Kao to je to tvoj prijatelj W. H. Hudson, mislim da je tako bilo, osjetio na svojoj koi, dodao je Hugh. Negdje iza njih sa stabla je pao list uz prasak, kao od iznenadna koraka. Hugh je povukao dug hladan gutljaj. Vvonna, rekao je, hoe li se ljutiti ako te upitam izravno jesi li se ti rastavila od Geoffa, ili nisi? Vvonna se zagrcnula pivom; uope nije drala uzde koje su bile omotane oko njezina obluka, i njen se konj malo trgnuo naprijed, zatim stao prije nego je Hugh stigao uhvatiti oglav. Misli li mu se vratiti, ili kako? Ili si se ve vratila? Hughova je kobila takoer drugarski prila korak naprijed. Oprosti to sam tako otvoren, ali osjeam se u uasno lanom poloaju. Htio bih tono znati kakva je situacija. I ja takoer Vvonna ga nije gledala. Dakle, ti ne zna jesi li se rastavila od njega, ili nisi? Oh, ja sam se rastavila, odgovorila je nesretna. Ali ne zna jesi li mu se vratila ili ne? Da. Ne... Da. Vratila sam mu se potpuno, potpuno. 125Hugh je utio, a u meuvremenu je pao drugi list, unuo i ostao visjeti nakrivljen, ljuljajui se na grmlju. Zar ne bi onda bilo puno jednostavnije za tebe, kad bih ja smjesta otputovao, upitao ju je blago, umjesto da ostanem jo malo, kako sam se nadao? I onako sam pomiljao otii dan-dva u Oaxacu

Na rije Oaxaca Vvonna je podigla glavu. Da, rekla je. Da, mogao bi. Premda, oh, Hugh, neugodno mi je to rei, samo Samo to? Samo, molim te, nemoj otii dok o tome ne raspravimo. Tako se bojim. Hugh je plaao pivo koje je stajalo samo dvadeset centavosa; trideset manje nego pasanac, pomislio je. Ili hoe jo jedno? Morao je podii glas iznad obnovljene buke pogona: tamnice: tamnice: tamnice .-govorio je stroj. Ne mogu ni ovo dovriti. Popij ga ti umjesto mene. Njihovi konji opet polako krenue iz dvorita kroz masivna vrata dolje na put. Kao po dogovoru, poli su desno, suprotno eljeznikoj postaji. Iz grada se iza njih pribliavao jedan camion i Hugh je zauzdao konja pokraj Vvonne, dok je pas natjerao drebad u jarak. Autobus Tomalin: Zocalo nestao je zvekui oko ugla. To je jedan nain da se stigne u Parian! Vvonna je odvratila lice zbog praine. Zar to nije bio autobus za Tomalin? Svejedno je, to je najlaki nain da se stigne u Parian. Mislim da postoji autobus koji ide ravno tamo, ali iz drugog kraja grada i drugom cestom, iz Tepalzan-ca. Ima ini se neto kobno u vezi s Parianom. To je vrlo tmurno mjesto, zapravo. Naravno, to je stara prijestolnica drave. Prije mnogo godina tamo je, ini mi se, bio veliki samostan u tom je pogledu slian Oaxacu. Neke prodavaonice, pa ak i cantine tamo su gdje su nekad bile redovnike elije. Ali prava je ruevina. 126 udim se to Weber nalazi u njemu, rekao je Hugh. Ostavili su emprese i pogon za sobom. Doavi do prijelaza preko tranica bez brklja i bez znaka upozorenja, krenuli su jo jednom desno, ovaj put prema kui. Jahali su usporedo sa eljeznikom prugom koju je Hugh bio ugledao iz umarka to ga je zaobilazila, smjerom gotovo potpuno suprotnim putu kojim su bili doli. Nizak se nasip s obje strane sputao prema niskom jarku iza kojeg se irila ikara. Iznad njih telegrafske su ice breale i cviljele: guitarra guitarra gui-tarra: to je, moda, bilo ljepe uti nego tamnice. Pruga dvostrukog ali uskog kolosijeka sad se bez vidljiva razloga udaljavala od gaja, zatim je opet dolutala usporedo s njim. Malo dalje, kao da se eli izjednaiti, na slian je nain skretala prema gaju. Ali u daljini svijala se na lijevo velikim irokim lukom, da je ovjek osjeao kako se logino mora ponovno sastati sa cestom za Tomalin. To je bilo previe telegrafskim stupovima koji su drsko odmicali ravno naprijed i gubili se iz vida. Yvonna se smjekala. Vidim da izgleda zabrinut. Ova ti pruga zaista prua gradu za lanak u tvom Globeu. Nisam uope kadar razabrati kakva je to vraja stvar. Sagradili ste je vi Englezi. Samo su poduzeu plaali po kilometru. Hugh se nasmijao naglas. Krasno. Ne misli da je postavljena na ovaj krivi nain samo zbog dodatnih kilometara, je li? Tako kau. Premda pretpostavljam da to nije istina. Tako dakle. Razoaran sam. Mislio sam da to mora biti neka sjajna meksika muica. Meutim, svakako navodi ovjeka na razmiljanje. O kapitalistikom ureenju? U Vvonninu je osmijehu opet bio nagovjetaj podrugljivosti. Podsjea me na jednu priu u Punchu... Usput, jesi li znala da u Kamiru postoji mjesto koje se zove 127Punch? (Vvonna je neto mrmljala, tresui glavom.) Oprosti, zaboravio

sam to sam htio rei. to misli o Geoffrevju? Vvonna je konano postavila to pitanje. Naginjala se naprijed, oslanjajui se na obluk, gledajui ga sa strane. Hugh, reci mi istinu. Misli li da ovaj ima ikakve nade za njega? Njihove su kobile oprezno nabadale svoj put tom neobinom stazom, drebad je istravala jo dalje nego prije, osvrui se od vremena do vremena kao da trai odobrenje za svoju smjelost. Pas je trao ispred dreba-ca, premda nikad nije proputao da se ponekad vrati natrag vidjeti je li sve u redu. Zaposleno je njukao izmeu tranica traei zmije. O njegovu pijenju, misli? Misli li da ja tu mogu togod uiniti? Hugh je pogledao dolje na neko plavo poljsko cvijee nalik na potonice, koje je nekako nalo mjesto za rast izmeu eljeznikih pragova. I ta su nevinaca imala svoj problem: to je ono strano tamno sunce to urla i pogaa nam one kapke svakih nekoliko minuta? Minuta? Vjerojatnije sati. Moda ak i dana: usamljeni su signali, ini se, neprestano bili podignuti, moglo bi biti tuno prerano raspitivati se za vlakove. Mislim da si ula za njegov 'strihnin', kako ga on naziva, rekao je Hugh. Novinarski lijek. Ja sam mu ga napravio po receptu nekog momka iz Ouauhnahuaca, koji vas je svojedobno poznavao. Dr Guzman? Da, Guzman. Mislim da mu je tako bilo ime. Pokuavao sam ga nagovoriti da pregleda Geoffa. Ali odbio je gubiti vrijeme na njega. Rekao je jednostavno da Tatici, koliko on zna, nita nije, niti mu je ikada bilo, osim to nee da se odlui da prestane piti. To izgleda prilino jednostavno i rekao bih da je tono. Pruga je utonula izravnavi se sa iprajem, zatim ispod njega, tako da su nasipi sad bili iznad njih. Ali nekako i nije to samo pie, rekla je naglo Vvonna. Samo zato on to radi? Moda e sada, kad si se ti ovako vratila, prestati. 128 Ne govori ba previe utjeno. Vvonna, sluaj me. Posve je jasno da ima tisuu stvari koje treba rei, i da nee biti vremena da se mnoge od njih kau. Teko je znati gdje poeti. Ja gotovo nita ne znam. Prije pet minuta nisam bio ak ni siguran jesi li se rastavila. Ja ne znam Hugh je pucnuo jezikom svojoj kobili, ali ju je zadrao. to se Geoffa ti-e _ nastavio je, ja jednostavno nemam pojma to on ini ili koliko pije. Pola vremena ne moe uostalom ni primijetiti da je pijan. Ne bi to mogao rei da si mu ti ena. ekaj malo. Moj stav prema Geoffu bio je naprosto onaj koji bih zauzeo prema nekom bratu piskaralu s groznim mamurlukom. Ali dok sam bio u Mexico Citvju, govorio sam sebi: Cui bono? Kakva korist? Nita ne pomae rastrijezniti ga dan ili dva. Blagi Boe, kad bi se naa civilizacija rastrijeznila dva dana, treeg bi umrla od grinje savjesti. To mi je velika pomo, rekla je Vvonna. Hvala ti. K tome, nakon nekog vremena, ovjek pone misliti, ako netko moe tako dobro podnijeti pie, zato ne bi pio? Hugh se nagnuo i potapao njezina konja. Ne, ozbiljno, zato meutim vas dvoje ne otputujete? Iz Meksika. Ti nema nikakva razloga da dalje ostane, zar ne? Geoff je ionako mrzio konzularnu slubu. Hugh je za tren promatrao kako jedan od drebaca stoji ocrtan prema nebu na vrhu nasipa. Imate novaca. Oprostit e mi kad ti budem ovo rekla, Hugh. To nije bilo zato to te

nisam eljela vidjeti. Ali pokuavala sam nagovoriti Geoffrevja da otputujemo jutros, prije nego si ti doao. Nije ilo, je li? Moda to i onako ne bi uspjelo. I prije smo govorili o odlaenju i poinjanju ispoetka. Ali Geoffrev je jutros govorio neto kako e nastaviti rad na svojoj knjizi da me ubije ne bih ti znala rei pie li je jo ili ne pie, otkako ga znam nije je ni taknuo i nikad mi ni129je gotovo nita od toga pokazao, ipak, jo uva kod sebe sve one prirune knjige pa sam pomislila Da, rekao je Hugh, koliko on zaista zna sve te stvari o alkemiji i kabali? Koliko mu sve to znai? To sam upravo htjela ja tebe pitati. Nisam nikada mogla otkriti Gospode Boe, ja ne znam... dodao je Hugh s uitkom gotovo nalik na kakva starog ujaka: Moda se on bavi crnom magijom! Vvonna se nasmijeila odsutno, puckajui uzdama po obluku. Pruga je izbila na istinu i opet su se s obje strane sputali nasipi. Visoko iznad glava plovile su bijele skulpture oblaka, nalik na nabrekle zamisli u Michelangelovu mozgu. Jedno je drijebe odlutalo s pruge u iprag. Hugh je ponovio ritual zvidanja, drijebe se dovuklo natrag na prugu i opet su bili druina, kasajui ustro, krivudavom sebinom malom eljeznikom prugom. Hugh, rekla je Vvonna, na brdu mi je dola na pamet jedna ideja... ne znam je li uvijek sam sanjala imati negdje farmu. Pravu farmu, zna, s kravama, svinjama i piliima i crveni tagalj i silos, i polja kukuruza i penice. Kako, bez faraunica? Moda u i ja sanjati togod takva za tjedan-dva, rekao je Hugh. to s tim ima farma? Pa "- Geoffrev i ja bismo mogli kupiti jednu. Kupiti? Zar je to tako udno? Mislim da nije, ali gdje? Hughov vr i pol jakog piva poinjao je ugodno djelovati, i on je iznenada prasnuo u smijeh koji je previe sliio kihanju. Oprosti, rekao je, ali pomisao kako Geoff u radnom odijelu i slaninom eiru trijezno kopa izmeu djeteline, u jednom me trenutku nagnala na smijeh. To ne bi moralo biti sve tako trijezno. Nisam ja ljudoder. Vvonna se smijala takoer, ali njezine tanine oi, to su sjale, bile su neprozirne i suzdrane. A to ako Geoff mrzi farmu? Moda mu pozli im samo ugleda kravu. Oh ne. Za starih smo dana esto znali razgovarati o farmi. Zna li ti ita o poljodjelstvu? Ne, Vvonna je naglo, ushieno, odbacila tu mogunost, naginjui se naprijed i milujui svoju kobilu po vratu. Ali pomislila sam da bismo moda mogli uzeti neki brani par to je izgubio svoju farmu, ili neto slino, da je obraduje za nas i da ivi na njoj. Ne bih pomislio da je ovo ba dobar povijesni trenutak da ovjek pone uspijevati kao feudalac, ali moda ipak jest. Gdje bi bila ta farma? Pa... to nas, na primjer, spreava otii u Kanadu? ...Kanadu?... Govori li ozbiljno? Dobro, zato ne, ali Ba tako. Stigli su sad do mjesta gdje je pruga iroko zavijala ulijevo i sili s nasipa. Gaj je ostao za njima ali gusta uma bila im je i dalje na desno (nad njezinim sreditem ponovno im se pokazao gotovo prijateljski toranj zatvorske osmatranice) i irila se daleko naprijed. Du ruba ume nakratko se pokazao

put. Prilazili su tom putu polako, slijedei ravno poredane brujee telegrafske stupove i probijajui se teko kroz grmlje. Mislim zato ba u Kanadu a ne u Britanski Honduras? Ili ak na Tristana Dacunha? Moda je to pomalo samotno ali izvanredno zdravo mjesto za zube, uo sam. Zatim tu je Gough Island, odmah do Tristana. Nenastanjen. Ipak, mogli biste ga kolonizirati. Ili So-kotra, odakle je dolazio tamjan i mira i gdje se deve penju kao divokoze moj najdrai otok u Arapskom moru. Ali Hughov ton, premda aljiv, nije bio posve skeptian dok se doticao tih sanjarija, napol za sebe, jer je Vvonna jahala malo ispred; inilo se kao da se uza sve to ozbiljno hvatao ukotac s problemom Kanade, dok se istovremeno trudio da prikae kako u tome ima bezbroj pustolovnih hirovitih rjeenja. Sustigao ju je. Zar ti Geoffrev nije nedavno spominjao svoj gos-podstveni Sibir? rekla je ona. Ti svakako nisi za130 131boravio da je on vlasnik jednog otoka u Britanskoj Kolumbiji? Na nekom jezeru, zar ne? Jezeru Pineaus. Sjeam se. Ali na njemu nema kua, zar ne! A stoku ne moe napasati iarkama i tvrdom zemljom. Nije stvar u tome, Hugh. Ili moda kanite logorovati na otoku a farmu imati negdje drugdje? Sluaj, Hugh Ali, pretpostavi da ete farmu moi kupiti samo u nekom mjestu kakvo je Saskatchewan, prigovori Hugh. Jedna besmislena pjesma doe mu na um, drei ritam s konjskim kopitima:
Oh odvedite me natrag na rijeku Sirote ribe, odvedite me natrag na jezero L uk, zadrite svoj Guadalguivir, i jezero Como k tome. Odvedite me natrag u dragi stari Obad, u Aneroid ili ljunkovac...

U neko mjesto s imenom kao to je Proizvod. Ili ak Dol, nastavio je on. Mora postojati kakav Dol. Znam da postoji Dol. U redu. Moda to jest smijeno. Ali je barem bolje nego sjediti ovdje ne radei nita! Gotovo plaui, Yvonna je ljutilo potjerala svog konja u kratki divlji galop, ali je zemljite bilo previe neravno; Hugh je zauzdao kraj nje, pa su se zajedno zaustavili. Strano mi je, uasno ao. Skruen, uhvati njezina konja za oglav. Bio sam naprosto prokleto gluplji nego obino. Ti dakle smatra da je to dobra zamisao? Yvonna se malo razvedrila, uspijevajui ak opet zadobiti podrugljiv izraz. Jesi li ikad bila u Kanadi? upitao ju je. Bila sam u gradu Niagara Fali. Jahali su dalje, Hugh je jo drao njen oglav. Ja nisam uope bio u Kanadi. Ali jedan Kanaanin, u panjolskoj, ribar, moj dobar prijatelj, neprestano mi je 132 znao govoriti da je to najsjajniji kraj na svijetu. Britanska Kolumbija, barem. To je i Geoffrev znao rei. Geoffrev je u tome bio prilino neodreen. Ali e vo to mi je McGoff priao. Taj je ovjek bio Pikt. Pretpostavimo da se iskrcate u Vancouveru, kao to se ini razboritim. Tu vam se ne pie dobro. McGoff nije puno mario za moderni Vancouver. Po njegovim rijeima, to je neka vrsta pango pango smjese s kobasicama i pireom, uglavnom puritanske atmosfere. Svi spavaju a kad ih ubode, iz rupe

zalepra britanska zastava. Ali kao da nitko tu ne ivi. Kao da su tu naprosto na prolazu. Iskopaj rudu pa bjei. Razori zemlju na komadie, obori stabla i odvaljaj ih niz Burrard Inlet... Sto se tie pia, usput reeno, Hugh se nasmijeio, ono je tamo dosta oteano. Nema barova, samo neudobne i hladne pivnice, gdje slue tako slabo pivo da ni jedan pijanac to dri do svog ugleda ne bi nosom zavirio u njih. Mora piti doma, a kad ti ponestane pie, predaleko je da bi nabavio drugu bocu Ali Oboje su se smijali. Ali ekaj malo. Hugh je pogledao uvis u nebo Nove panjolske. Dan je bio nalik na neku dobru plou Joea Venutija. Oslukivao je slabo ujednaeno brujanje telefonskih stupova i ica iznad njih, koje su mu u srcu pjevale zajedno s onim vrem i pol piva. U tom trenutku najbolja i najlaka i najjednostavnija stvar na svijetu inilo se da je srea to dvoje ljudi u jednoj novoj zemlji. A ono to je sad bilo vano jest, vjerojatno, brzina kojom bi se preselili. Mislio je na Ebro. Ba kao to dugo smiljana ofenziva moe u prvim danima biti osujeena nerazmotrenim mogunostima kojima je sad dano vremena da sazru, tako jedan oajniki pokret moe uspjeti upravo zbog onih mogunosti to ih unitava jednim jedinim udarcem... Treba, nastavio je, to je mogue bre otii u Vancouver. Spustite se niz jednu od uvala do nekog ribarskog sela i kupite brvnaru na samoj obali mora s dijelom obale pred njom, za, recimo, stotinjak dolara. 133ivite tamo ove zime nekih est mjeseci. Bez telefona. Bez stanarine. Bez konzulata. Budite bespravni naselje-nici. Pozovite se na svoje pretke pionire. Uzimajte vodu iz zdenca. Sijecite sami sebi drva. Napokon, Geoffrev je jak kao konj. I moda e on zaista biti kadar prionuti na svoju knjigu, a ti e opet imati svoje zvijezde i osjeaj mijenjanja godinjih doba; premda ponekad moe plivati i u studenome. I upoznajte prave ljude: ribare s mreama, stare graditelje amaca, trapere, prema McGoffu posljednje zaista slobodne ljude na ovom svijetu. U meuvremenu moe urediti svoj otok i raspitati se za farmu koju e prije toga to vie moe koristiti kao mamac, ukoliko je dotad jo bude eljela. - Oh, Hugh, da On samo to nije prodrmao konja od oduevljenja. Ve vidim vau brvnaru. Izmeu ume i mora, a gat se prua do vode preko otrog kamenja, zna, prekrivenog luparima, meduzama i morskim zvijezdama. Morat e prolaziti kroza umu idui u trgovinu. Hugh je u mati vidio tu trgovinu. uma e biti vlana. Ponekad e se sruiti neko stablo. Ponekad e pasti magla i magla e se smrznuti. Tada e cijela tvoja uma postati kristalna uma. Ledeni e kristali na granicama rasti kao lie. Zatim e ubrzo viati kukurijeke i bit e proljee. Galopirali su... Gola ravnica zamijenila je ikaru, i oni su kasali ivahno, drebad se tamo naprijed prucala ushieno, na to se pas iznenada pretvorio u juree krzno to mie ramenima, i dok su im kobile gotovo neprimjetno prele u dug nesputan valovit korak, Hugha je obuzeo out promjene, otro elementarno zadovoljstvo kakvo se osjeti na brodu koji se, naputajui namrekane vode ua, predaje ljuljanju i bibanju otvorenog mora. U daljini se ula lagana skladna zvonjava zvona to se die i sputa, tonui u samo srce ovoga dana, Juda je bio zaboravljen, tovie bio je nekako iskupljen. Galopirali su usporedo s putem ravnim i bez ivica, zatim je potmuli ujednaeni topot kopita jeknuo naglo tvrdo i metalno i rasprio se, i oni su kasali samim 134 putem; vodio je desno rubom ume oko nekog pred-breja isturenog u ravnicu.

 Jo malo i opet smo u Calle Nicaragua, uzviknula je veselo Yvonna. U punu galopu ponovno su se pribliavali Malebolgeu, zmijolikoj barranci, premda na mnogo viem mjestu od onog na kojem su je prvi put preli; zatim su se, odjedanput, nali usred ruevine: Vvonna je u nju ula prva, konje kao da su manje zadravale uzde nego njihova vlastita, moda nostalgina, moda ak obzirna odluka da se zaustave. Sjahali su. Ruevina je zauzimala povei komad travnatog zemljita uz cestu s njihove desne strane. Pokraj njih nalazilo se neto to je nekad moda bila kapela kroz iji je pod rasla trava na kojoj je jo sjala rosa. Drugdje su stajali ostaci iroka kamenog trijema s niskom razruenom ogradom. Hugh, koji je bio sasvim izgubio orijentaciju, vezao je njihove kobile za slomljen i ruiast stup to je stajao po strani od te ostale zaputenosti, kao pljesnivi besmislen simbol. ta je dakle sva ova biva krasota? rekao je. Maksimilijanova palaa. Ljetna, mislim. Vjerujem da je i cijeli onaj ukrasni gaj oko pivovare bio jednom dio njihovih posjeda. Odjednom je izgledalo da se Vvonna slabo osjea. Zar se ne eli zaustaviti ovdje? upitao ju je on. Svakako. To je dobra zamisao. Htjela bih cigaretu, rekla je oklijevajui. Ali morat emo se odetati dolje do Carlottina najdraeg vidika. Carev vidikovac sigurno je vidio bolje dane. Hugh se, motajui Yvonni cigaretu, obazirao po tom mjestu koje se inilo tako pomireno sa svojom propau da nije odisalo nikakvom tugom; ptice su se jatile na sruenim kulama i razvaljenim zidinama po kojima se verao neizbjeni plavi slak; drebad sa psom uvarom, to se odmarao u blizini, krotko je pasla u kapeli: inilo se da ih tu mogu mirno ostaviti... Maksimilijan i Carlotta, a? govorio je Hugh. Je li ga Juarez morao dati strijeljati ili nije? 135 To je strano tragina pripovijest. Morao je onog starog, kako se ve zvao, Diaza, dati strijeljati u isto vrijeme i tako zavriti posao. Stigli su do predbreja i stajali promatrajui put kojim su bili doli, ravnicu, grmlje, eljezniku prugu, cestu za Tomalin. Tu je puhao slab stalan vjetar. Popo-catepetl i Ixtaccihuatl. Leali su tamo sasvim spokojno, l s onu stranu doline; pucnjava je bila prestala. Hugh je | outio bol. Silazei ovamo, sasvim se ozbiljno bavio milju da nade vremena za uspon na Popoa, moda ak s Juanom Cerillom Tvoj je mjesec eno jo ondje, pokaza joj ga opet ulomak to ga je od noi otrgnula neka kozmika oluja. Zar nisu divna ona imena, rekla je ona, to su ih stari astronomi davali mjestima na Mjesecu? Movara pokvarenosti. To je jedino kojega se mogu sjetiti. More tame... More tiine... Stajali su jedno pokraj drugoga bez rijei, vjetar je dim cigarete raznosio preko njihovih ramena; odavde je i dolina podsjeala na more, more u galopu. S onu stranu puta za Tomalin tlo se talasalo i na sve strane razbijalo svoje barbarske valove dina i stijena. Iznad brda u podnoju, iji su rubovi bili posijani smrekama, nalik na razbijene boce koje uvaju zid, bijeli nasrui oblaci mogli su da budu odmjereni priobalni valovi. Ali iza samih vulkana primijetio je kako se sad kupe olujni oblaci. Sokotra, mislio je on, moj tajanstveni otok u Arapskom moru, odakle su znali dolaziti tamjan i mira, i gdje dosad nitko nije Bilo je neto u divljoj snazi ovog krajolika, negdanjeg bojita, neto proisteklo

iz te snage, to kao da mu je dovikivalo, i iji je krik itavo njegovo bie prepozna-valo, hvatalo ga i bacalo natrag u vjetar, neka mladenaka lozinka hrabrosti i ponosa strastvena, iako gotovo uvijek licemjerna potvrda ovjekove due moda, mislio je, ili udnje da se postoji, da se ini ono to je dobro, to je pravedno. Kao da je preko prostranstva
136

ravnica i tamo preko vulkana sad gledao, osjeajui ga jo u svom srcu, sami iroki ustalasali modri ocean, bezgranino nestrpljenje, neizmjerno eznue.ZA NJIMA je ilo jedino ivo bie koje je dijelilo njihovo hodoae pas. I pomalo su stigli do slanog mora. Zatim su dospjeli u sjeverni kraj uzdralih dua srca stremeih nebu, i vidjeli, ogromnu planinu Himavat... Onda je jezero poelo zapljuskivati, jorgovani su cvjetali, konoplja pupala, planine blistale, vodopadi se igrali, proljee je bilo zeleno, snijeg je bio bijel, nebo je bilo modro, cvjetovi voaka bili su oblaci: a on je jo bio edan. Zatim snijeg nije blistao, cvjetovi voaka nisu bili oblaci, bili su komari, Himalaje je skrila praina, i on je bio edniji nego ikad. Zatim je jezero odnio vjetar, snijeg je odnio vjetar, vodopade je odnio vjetar, cvjetove voaka odnio je vjetar, godinja doba odnio je vjetar odnio daleko i njega je samoga odnio vjetar, zakovitlanog olujom cvjetova u planine gdje je sad padala kia. Ali ta kia to je padala samo na planinama nije ugasila njegovu e. Niti je napokon bio u planinama. Stajao je, izmeu stoke, u potoku. Odmarao se s nekim ponijima pokraj njega, do koljena u hladnoj vodi movara. Leao je lica okrenuta dolje, pijui iz jezera koje je odraavalo bijele kape planinskih lanaca, oblake nagomilane pet milja visoko iznad ogromne planine Hi-malat: ljubiastu konoplju i selo ugnijedeno izmeu dudova. Ipak, njegova je e ostala neutaena. Moda zato to on nije pio vodu nego svjetlost, obeanje svjetlosti kako bi mogao piti obeanje svjetlosti? Moda 138 zato to on nije pio vodu nego nedvojbenost sjaja? Nedvojbenost sjaja, obeanje svjetlosti, svjetla, svjetla, svjetla, i opet svjetla, svjetla, svjetla, svjetla, svjetla! ...Konzul, komu je u glavi grmjela bol jezive ma-murnosti i koji je bio praen zatitnim zaklonom demona to su mu zvrndali u uima, shvatio je kako bi se u uasnom sluaju da ga primijete njegovi susjedi jedva moglo pretpostaviti da svojim vrtom luta s nekom nevinom vrtlarskom namjerom na umu. ak ni da luta. Konzul, koji se prije nekoliko trenutaka probudio na trijemu i odmah sjetio svega, gotovo je trao. Teturajui. Uzalud se pokuavao obuzdati, ponaati se s nehaj-nou, koja bi, nadao se, mogla pokazivati vie nego samo nagovjetaj konzularne uzvienosti, gurajui ruke duboko u znojem natopljene depove hlaa svoga veernjeg odijela. I sad je, zaboravivi reumatizam, zaista trao... Zar se, dakle, ne bi moglo s razlogom pretpostaviti da ima neku dramatiniju namjeru, da je, na primjer, prisvojio nestrpljive izme Williama Blackstonea koji naputa puritance da bi ivio medu Indijancima, ili da je preuzeo oajniko dranje svog prijatelja Wilsona kad je onako velianstveno napustio univerzitetsku ekspediciju da bi, nosei takoer par veernjih hlaa, nestao u praumama najmranije Oceanije, da se nikada ne vrati? Nije ba prihvatljivo. Prije svega, nastavi li ii ovim smjerom prema dnu svoga vrta, svaki takav zamiljeni bijeg u nepoznato mora se uskoro zaustaviti onim to je za nj bila nepremostiva iana ograda. Ne budi, meutim, toliko lud da bi zamiljao kako nema nikakva cilja. Opomenuli smo te, rekli smo ti to, ali ti si se unato svim naim molbama uvalio u ovo alosno Prepoznao je glas jednoga od svojih znanaca, slab izmeu drugih glasova,

dok se buno probijao kroz preobrazbe umiruih i ponovno roenih halucinacija, poput ovjeka to ne zna jesu li ga ustrijelili s leda. stanje, nastavio je glas strogo, mora neto poduzeti. Stoga te vodimo da ostvari to neto. Neu piti, rekao je Konzul, naglo se zaustavljajui. Ili hou? U svakom sluaju ne mescal. Naravno da nee, boca je 139eno tamo, iza onog grma. Uzmi je. Ne mogu, prigovorio je Tako, popij samo jedan gutljaj, samo onaj potrebni, onaj terapeutski gutljaj: moda dva gutljaja. Boe, rekao je Konzul. Ah. Blagi. Boe. Kriste. Onda se moe rei da se to ne rauna. Ne rauna se. To nije mescal. Naravno da nije, to je teguila. Mogao bi popiti jo jednu. Hvala, hou. Drhtei Konzul je opet stavio bocu na usne. Blaenstvo. Isuse. Utoite... Uas, dodao je. Prestani. Spusti tu bocu, Geof-freyju Firmine, to to ini od sebe? drugi mu jedan glas ree na uho tako glasno da se okrenuo. Na stazi je pred njim zmijica za koju je pomislio da je granica, ukajui pobjegla u grmlje, i on ju je za tren promatrao kroz svoje tamne nadari, opinjen. Bila je to prava zmija, u redu. Nije ga puno zabrinjavalo neto tako jednostavno kao to su zmije, razmiljao je pomalo ponosno, zurei ravno u oi jednome psu. Bio je to pas skitnica i bio je uznemirujue poznat. Perro, ponovio je, dok je taj jo stajao tamo ali nije li se ta zgoda ve bila dogodila, nije li se, ini se, zbivala sat ili dva prije, pomislio je u jednom hipu. udno. Stavio je bocu od bijelog rebrastog stakla Teguila Anejo de Jalisco, pisalo je na naljepnici izvan domaaja oka u grmlje, osvrui se oko sebe. Sve je opet bilo normalno. U svakom sluaju, i zmija i pas iezli su. I glasovi su prestali... Konzul je sad osjetio da je za trenutak kadar podravati privid kako je zaista sve normalno. Yvon-na je vjerojatno zaspala: nema smisla da je jo uznemiruje. Srea je to se bio sjetio gotovo pune boce teguile: sad je imao prigodu da se malo uredi prije nego je opet pozdravi, to nikad ne bi bio mogao uiniti na trijemu. Bilo je, s obzirom na okolnosti, i suvie tekoa piti na trijemu; dobra je stvar da ovjek zna gdje moe na miru popiti malo kad mu se prohtije, a da ga ne uznemiruju, itd. itd... Sve su mu ove misli prolazile glavom koja ih je, tako rei, ozbiljno kimajui, primala s najpotpunijom ozbiljnou dok je gledao navie u svoj vrt. Zaudo, ni izdaleka mu nije izgledao onako uniten, 140 kako se prije inilo. Onaj nered to je tu moda vladao, davao mu je ak neki dodatni ar. Volio je bujnost ne-potkresanog raslinja tu blizu njega. Dok su tamo dalje prekrasna pizango stabla tako konano bestidno rascvjetana, sjajne trubolike penjaice, odvane i uporne kruke, papaje posaene oko basena za plivanje i iza njega, niski bijeli bungalovv sav pokriven bougainvillea-ma, sa svojim dugim trijemom nalik na komandni most broda, potpuno stvarali mali privid reda, privid to se, meutim, u ovom trenutku, dok se on sluajno okrenuo, nehotice pretopio u udni podvodni vidik ravnice i vulkana nad kojim ogromno sunce boje indiga izobilno plamti na jugojugoistoku. Ili je to bilo na sjevero-sjeve-rozapadu? Primjeivao je sve to bez tuge, ak s nekim ushitom, palei cigaretu, jednu marke Alas (ponovivi meutim rije Alas glasno, mehaniki), zatim je, dok mu se alkoholni znoj s obrva cijedio kao voda, pokroio stazom prema ogradi to dijeli njegov vrt od novoga malog javnog, to mu je oduzeo komadi imanja. Ovaj as u tom je vrtu, koji nije pogledao od dana kad je doao Hugh, kad je bio sakrio bocu, a koji je izgledao pomno i s ljubavlju njegovan, bilo tragova nedovrenog posla: alat, neobian alat, ubilaka macheta, neke udno uobliene vile to nekako golo probadaju um, s iskrivljenim zupcima blistavim

od sunca, bile su naslonjene na ogradu, kao i jo neto, jedna ploa iupana ili nova, ije je etvrtasto blijedo lice kroz icu zurilo u nj. Le gusta este jardin? pitala ga je...
i LE GUSTA ESTE JARDlN? 'QUEESSUYO? i EVITE QUE SUS HIJOS LO DESTRUVAN!

Konzul je uzvratno zurio u crne rijei na ploi ne miui se. Svia li vam se ovaj vrt? Je li va? Izbacujemo one koji ga unitavaju! Jednostavne rijei, jednostavne i strane, rijei to ih ovjek nosi do u dno svoga bia, rijei, moda neija konana osuda, koje ipak nisu, kako god bilo, izazvale nikakav osjeaj osim neke beskrajne hladnoe, bijele boli, bolne studeni, kao onaj 141mescal s ledom u hotelu Canada ujutro na dan Vvonni-na odlaska. Meutim sad je ponovno pio teguilu nemajui sasvim jasan pojam o tome kako se tako brzo vratio i naao onu bocu. Ah, taj istanani bougeut s mirisom katrana i brodskih crva! Ne hajui ovaj put hoe li ga tko primijetiti pio je dugo i duboko, zatim je stao i primijetio da ga netko gleda. Njegov susjed Mr Quin-cey, koji je zalijevao cvijee u sjeni zajednike im ograde tamo s lijeve strane iza bijelog vrijesa stajao je opet licem okrenut prema bungalovvu. Osjeao se opkoljenim. Bio je nestao mali nepoteni privid reda. Iznad njegove kue, iznad sablasti nemara, koje sada vie nisu bile preruene, lebdjela su tragina krila neodrivih odgovornosti. Iza njega, u drugom vrtu, njegova je sudbina tiho ponavljala: Je li va?... Svia li vam se ovaj vrt?... Izbacujemo one koji ga unitavaju! Vjerojatno natpis nije znaio ba to jer je alkohol ponekad loe djelovao na Konzulov panjolski (ili je pak sam natpis, koji je napisao neki Astek, bio pogrean) ali bio je sasvim blizu tome. Donijevi jednu naglu odluku, opet je teguilu spustio u grmlje i okrenuo se prema javnom vrtu, pokuavajui ii lakim korakom. Nije on imao nikakvu namjeru provjeravati rijei na ploi koja je svakako imala vie upitnika nego to je trebalo; ne, ono to je on htio, sad je vrlo jasno znao da s nekim porazgovara: to je bilo potrebno ali i vie od toga; to to je on htio ukljuivalo je u ovom trenutku neto nalik na hvatanje sjajne prigode, ili tonije, prigode da bude sjajan, prigode to se pokazala pojavom Mr Quinceyja kroz bijeli vrijes koji je, sad mu s desne strane, morao zaobii da bi stigao k njemu. Ali ta prigoda da bude sjajan, izgledala je, zauzvrat, vie kao neto drugo, kao prigoda da mu se dive; ak a mogao je u najmanju ruku zahvaliti teguili za takvo potenje, koliko je god kratko trajalo prigoda da ga vole. Zato ba da ga vole, bilo je drugo pitanje: budui da ga je sebi postavio, mogao je i odgovoriti: da me vole zbog moga lakoumnog i neodgovornog izgleda, ili tonije zbog 142 injenice to ispod tog izgleda tako oigledno gori plamen genija koji, ne tako oigledno, nije moj genij, nego na neki neobian nain, genij moga starog i dobrog prijatelja, Abrahama Taskersona, velikog pjesnika, koji je jednom tako zanosno govorio o mojim sposobnostima u mladosti. I ono to je elio potom, ah potom (skrenuo je desno i ne pogledavi plou i slijedio stazu uza ianu ogradu), ono to je elio potom, mislio je, bacivi jedan e-njiv pogled na ravnicu i tog se trena mogao zakleti da je jedan lik, kojemu, prije nego je nestao, nije imao vremena razaznati sve pojedinosti odjee, oigledno u f nekoj vrsti crnine, pognute glave u najdubljoj boli, stajao blizu sredita javnog vrta ono to eli potom, Geoffrevju Firmine, barem samo kao protuotrov za ovakve uobiajene halucinacije jest, ba jest, nita drugo nego piti; piti zaista, cijeli dan, ba kao to ti oni oblaci iznova nalau, ali ipak ne posve; to je opet istananije od toga; ti ne eli samo piti, nego piti na odreenom mjestu i u odreenom gradu.

Parian... To je bilo ime to podsjea na stari mramor i vjetrom ibane Ciklade. Kako ga je Farolito u Pa-rianu dozivao svojim tmurnim glasovima noi i praskozorja. Ali Konzul je (opet je skrenuo desno ostavljajui ianu ogradu za sobom) shvatio kako jo nije dovoljno pijan da bi bio osobito siguran u svoje izglede da pode tamo; dan je nudio i suvie neposrednih jama-stih zamki! To je bila prava rije... Bio je gotovo upao u barrancu, u jedan neogradeni dio njezine obale na ovoj strani klisura je tu skretala otro prema cesti za Alcapancingo, da bi se opet nie svila i pratila njezin smjer, presijecajui javni vrt koji je na ovom mjestu njegovu imanju dodavao jednu sitnu, petu stranu. Zastao je, virei preko ruba, ohrabren teguilom. Ah, strana raspuklino, vjeni uase suprotnosti! Ti moni ponore, nezasitni prodrljive, nemoj mi se rugati, iako nisam sklon pasti ti u drijelo. ovjek se, to se toga tie, uvijek spotie o tu prokletu stvar, tu ogromnu zamrenu usjeklinu to sijee ravno kroz grad, zapravo kroz ci143jeli kraj, mjestimice se ruei cijelih dvjesto stopa duboko do onoga to se za vrijeme kinog razdoblja pretvara da je krta rijeka, ali to je, ak i sada, premda se dno ne moe vidjeti, vjerojatno poelo preuzimati svoju uobiajenu ulogu sveopeg Tartara i divovskoga nuni-ka. Ovdje moda nije bila tako zastraujua: ovjek bi se, kad bi to elio, naravno postepeno, i ispijajui usput pokoji gutljaj teguile, mogao ak i spustiti dolje u posjet zahodskom Prometeju koji je bez dvojbe stanovao u njoj. Konzul je iao naprijed sporije. Opet je doao nasuprot svojoj kui i istovremeno stazi to vodi u vrt Mr Quinceyja. Njemu s lijeve strane, iza njihove zajednike ograde, sada nadomak ruke, ameriki zelene tratine koje su trenutno prskale bezbrojne piskave cjevice, sputale su se usporedo s njegovim bijelim vrije-som. Ni jedan engleski travnjak nije mogao izgledati glatkije ili Ijupkije. Iznenada svladan uvstvom, i u isto vrijeme i naglim napadom tucanja, Konzul je stupio iza kvrgave voke posaene na njegovoj strani, koja je meutim ostatak svoje sjene irila na drugu, i naslonio se na nju, zaustavljajui dah. Zamiljao je da je na ovaj udan nain skriven od Mr Quinceyja, koji je radio tamo gore, ali uskoro je sasvim zaboravio na Quinceyja grevito se divei svome vrtu... Bi li se na kraju to zbilo, i bi li spas bio u tome to bi stari Popaj poeo izgledati manje poeljan od hrpe troske u Chester-le-Streetu, i to bi se onaj silni donsonovski vidik, put za Englesku, otvorio u Zapadnom oceanu njegove due? I kako bi to bilo neobino! Kako bi bilo udno pristati u Liverpoolu, jo jednom vidjeti Liver Building kroz magliastu kiu, onu tminu to ve mirie na zobnice i Caegwyrle Ale poznate pretovarene teretne parobrode to, skladnih jarbola, jo kruto isplovljavaju s plimom, gvozdene svjetove koji skrivaju svoje posade od rasplakanih, crno zabradenih ena na pristanitu: Liverpool, odakle su za vrijeme rata tako esto sa zapeaenim nareenjima isplovljavali oni tajanstveni lovci podmornica, bro-dovi-zamke, lani teretnjaci to su se za tren pretvarali u oklopIjene ratne brodove, neprestana opasnost od podmornice, riliaste putnike po podsvijesti mora...
144

Dr Livingston, pretpostavljam. Hik, rekao je Konzul, osupnut to je prijevremeno, iz takve blizine, ponovno tu otkrio visoki pognuti lik, u khaki-koulji i sivim flanelnim hlaama, u sandalama, sjedokos, potpun, io zahvaljujui Soda Springsu, s poljevaom u ruci, to ga je kroz naoari s ronatim okvirom s odvratnou promatrao s druge strane ograde. Ah, dobro jutro, Quincey. Dobro, po emu? podozrivo se upitao umirovljeni uzgajiva oraha, nastavljajui zalijevati cvjetne gredice koje su bile izvan dometa cijevi to su

se stalno okretale. Konzul je mahnuo prema svome bijelom slje-zu, i moda nesvjesno, prema boci s tequilom. Primijetio sam vas od onamo... Upravo sam razgledao svoju praumu, znate. to ste radili? Mr Quincey ga je pogledao preko vrha svoje poljevae kao da je htio rei: vidio sam sve, znam sve, jer ja sam Bog, i ak kad je Bog bio puno stariji od tebe on je ipak u ovo doba bio na nogama i borio se, ako je bilo potrebno, dok ti ak i ne zna jesi li na nogama ili nisi, pa ako si ak i cijelu no bio vani, ti se pouzdano ne bori, kao to bih ja, ba kao to bih ja, to se toga tie, bio spreman boriti se protiv bilo ega ili bilo koga na najmanji izazov! I bojim se da to zapravo jest prava prauma nastavio je Konzul, Zapravo, svakog trena oekujem da Rousseau iz nje izjae na tigru. to? Kako? rekao je Mr Quincey, mrtei se na nain koji je mogao znaiti: I Bog, osim toga, nikada ne pije prije doruka. Na tigru, ponovio je Konzul. Drugi ga je za tren promatrao hladnim zlobnim okom materijalnog svijeta. I mislio sam tako rekao je kiselo. Ima mnotvo tigrova. I mnotvo slonova... Smijem li vas zamoliti da drugi put kad budete razgledali svoju praumu bljujete na svojoj strani ograde? Hik, odgovorio je Konzul jednostavno. Hik, zareao je, smijui se i pokuavajui sebe uhva7-POD VULKANOM

145titi na prepad, snano se udario po bubrezima, jer to je bio lijek koji je, zaudo, ini se, djelovao. Zao mi je to sam ostavio takav dojam, to je samo zbog ovog prokletog tucanja! Primjeujem, rekao je Mr Quincey, i moda je bacio lukav pogled prema zasjedi gdje se krila boca s teguilom. I to je najsmjenije prekinuo ga je Konzul, jedva da sam cijele noi taknuo ita osim tehuacanske vode... Usput, kako ste vi uspjeli preivjeti ples? Mr Quincey ga je promatrao netremice, zatim je poeo puniti poljevau na oblinjoj slavini. Samo Tehuacan, nastavio je Konzul. I malo gaseose. To bi vas moralo podsjetiti na dobre stare Soda Springs, a? tii hii! da, ovih sam dana potpuno prestao piti. Drugi je nastavio svoje zalijevanje, strogo se odmiui niz ogradu, a Konzul ga je, ne alei to ostavlja voku za koju se, primijetio je, zalijepio zlokobni oklop sedmogodinjeg skakavca, slijedio korak po korak. Da, odsad pijem samo vodu, tumaio je on, ako niste znali. Ognjenu vodu, rekao bih, Firmine, promrmljao je Mr Quincey osorno. Usput reeno, vidio sam jednu od onih malih prugastih zmija upravo malo prije izbacio je naglo Konzul. Mr Quincey se nakaljao ili mrknuo, ali nije nita rekao. I to me nagnalo da se zamislim... Znate, Quin-cey, esto sam se pitao nema li u staroj legendi o Rajskom vrtu, i tako dalje, neto to se na prvi pogled ne vidi. to ako Adam zaista uope nije bio izgnan odande? To jest, u onom smislu u kojem obino mi to shvaamo Uzgajiva oraha bio je pogledao uvis i promatrao ga nepominim pogledom koji, meutim, kao da je bio uperen znatno nie ispod Konzulova struka to ako se njegova kazna zaista sastojala, nastavio je toplo Konzul, u tome da nastavi ivjeti tamo, sam naravno patei, neprimijeen, odvojen od Boga... Ili 146 moda, dodao je on u jo veselijem tonu, moda je Adam bio prvi

zemljoposjednik i Bog ga je, prvi zagovornik agrarne reforme, neka vrsta Cardenasa zapravo tii hii! ispraio. A? Da, smjekao se Konzul, svjestan tovie, da sve ovo moda i nije toliko zabavno s obzirom na povijesne okolnosti, jer danas je svakomu jasno ne mislite li i vi tako, Quincey? da je prvi grijeh bio biti vlasnik imanja... Uzgajiva oraha kimao mu je glavom, gotovo neprimjetno, ali nimalo se, izgleda, ne slaui; njegovo re-alpolitikoko bilo je jo usredotoeno na ono isto mjesto pod njegovim strukom, i Konzul je, pogledavi niza se, otkrio da mu je otvoren lic. Licentia vatum zaista! Oprostite, j'adoube, rekao je, i zakopavajui ga nastavio, smijui se, vraajui se na svoju prvu temu, neshvatljivo neposramljen zbog svoje nehajnosti. Da, zaista. Da... I naravno, pravi reason za tu kaznu to to je bio prisiljen i dalje ivjeti u vrtu, mislim, moglo je lako biti razlogom to je jadnik, tko zna, potajno prezirao to mjesto! Jednostavno ga je mrzio, i to cijelo vrijeme. / stoje Starac to otkrio Je li mi se uinilo, ili sam zaista vidio vau suprugu gore malo prije? strpljivo je rekao Mr Quincey. nije ni udo! Dovraga s tim mjestom! Pomislite samo na sve one korpione i mrave listojede to ih je morao podnositi! to? uzviknuo je Konzul kad je onaj drugi ponovio svoje pitanje. U vrtu? Da to jest, ne. Kako vi to znate? Ne, ona, koliko ja znam, spava Prilino je dugo ve odsutna, zar ne? upitao je drugi blago, naginjui se naprijed da bi jasnije mogao vidjeti Konzulov bungalov. Va brat je jo tu? Brat? Oh, vi mislite Hugh... Ne, on je u Mexico Cityju. Mislim da ete otkriti da se vratio. Konzul je sad i sam pogledao gore prema kui. Hik, rekao je kratko, zabrinuto. 147 Mislim da je iziao s vaom suprugom, dodao je uzgajiva oraha. Hej-hej-gle-tko-dolazi-hej-moja- -mala-zmijo-u-travi-moja-mala-boli-inherba Konzul je u tom trenutku klicao maki Mr Quinceyja, trenutno opet zabo-ravivi na njezina vlasnika, dok je siva zamiljena ivotinja, repa tako dugaka da joj se vukao po zemlji, dolazila uljajui se izmeu cinija: sagnuo se tapui se po bedrima hej-makiu-moj-mali-Prijapiu-moj-maliEdipiiu, i maka se, prepoznavi prijatelja i ispu-stivi glas zadovoljstva, provukla kroz ogradu i trljala se o Konzulove noge, predui. Moj mali Xicotancatle Konzul se uspravio. Dvaput je kratko zviznuo dok su se pod njim ulile maje ui. Ona misli da sam ja stablo s pticom, dodao je. Ne bih se udio uzvratio mu je Mr Quincey koji je svoju poljevau ponovno punio na slavini. ivotinje koje nisu za jelo i dre se samo za uitak, kao kuriozitet ili iz hira a? kao to je William Blackstone rekao uli ste za njega, naravno! Konzul je nekako opet unuo, obraajui se pola maki, pola uzgajivau oraha koji je bio zastao da pripali cigaretu. Ili je to bio neki drugi William Blackstone? Sad se obraao izravno Mr Quinceyju koji mu nije poklanjao nikakvu panju. On je ovjek koji mi se uvijek sviao. Mislim da je to bio William Blackstone. Ili Abraham... U svakom sluaju, vjerujem nije vano jednog je dana stigao u ono to se sada nalazi negdje u Massachusettsu. I ivio je mirno medu Indijancima. Nakon nekog vremena na drugoj su se obali rijeke naselili puritanci. Pozvali su ga k sebi, govorili su da je zdravije na onoj

strani, znate. Ah, ti ljudi, ti momci s idejama rekao je maki, stari ih William nije volio ne, nije tako se vratio ivjeti medu Indijancima, uistinu se vratio. Ali puritanci su ga pronali, Quincey, vjerujte mi. Zatim je on potpuno nestao Bog zna gdje... E, makice, Konzul se znaajno tapao po grudima, i maka je, irei njuku, vano uvijajui tijelo, ustupnula, Indijanci su ovdje. 148 Svakako da jesu, uzdahnuo je Mr Quincey, pomalo na nain kakvog tiho ogorenog starijeg vodnika, sa svim onim zmijama i ruiastim slonovima i onim tigrovima o kojima ste govorili. Konzul se smijao, smijeh mu nije imao nimalo aljiv prizvuk, kao da je onaj dio njegova uma koji je znao da je sve ovo u biti lakrdija prema jednom velikom i plemenitom ovjeku, njegovu nekadanjem prijatelju, znao takoer koliko je uplje bilo zadovoljstvo to mu ga je pribavljala ova predstava. Ne pravi Indijanci... I nisam mislio da su u vrtu; nego ovdje. Potapao se opet po grudima. Da, samo posljednja granica svijesti, to je sve. Genij, kao to ja to rado kaem, dodao je diui se, namjetajui svoju kravatu i (nije vie mislio na kravatu) zabacujui ramena kao da e otii s odlu-nou koja ga je, za ovu prigodu takoer pozajmljena iz istog izvora kao i genij i njegovo zanimanje za make, napustila naglo kao to je bila i usvojena, genij e se pobrinuti sam za sebe. Negdje je u daljini otkucavao sat. Konzul je jo stajao tamo, nepomian. Oh, Yvonna, jesam li te ve zaboravio, od svih ovih dana ba danas? Devetnaest, dvadeset, dvadesetjedan otkucaj. Na njegovu je satu etvrt do jedanaest. Ali sat nije zavrio: otkucavao je jo dvaput, dvije trpke, tragine note: bing-bong: zvrndanje. Tiinu u zraku zatim su ispunili apati: alas, alas. To je zapravo znailo, krila. Gdje vam je prijatelj ovih dana nikad ne mogu zapamtiti njegovo ime onaj Francuz? upitao ga je Mr Quincey trenutak prije. Laruelle? Konzulov je glas dolazio iz daljine. Bio je svjestan vrtoglavice; sklopivi umorno oi uhvatio se za ogradu da bi se zadrao. Rijei Mr Quinceyja, koje su kucale o njegovu svijest ili je netko zaista kucao na vrata izgubile su se, zatim su kucale opet, jae. Stari De Quincey; kucanje na vrata u Macbethu. Kuc, kuc, kuc: tko je? Maka Kata. Kakva Kata? Katastrofa. Kakva Katastrofa? Katastrofiziarka. to, jesi li ti to, mala moja Popokatc149petlice? eka li tek jednu vjenost dok Jacques i ja ne dokrajimo ubijanje sna? Katabaza, Kata baza. Cathar-tes atratus.... Naravno morao je znati da su ovo bili posljednji trenuci povlaenja ljudskog srca i konani trenuci ulaska paklenskog, ulaska noi ba kao pravi De Quincey (taj obian rob droge, pomislio je otvarajui oi otkrio je da gleda ravno dolje prema boci s tequilom) zamiljao je ubojstvo Duncana i drugih, osamljen, povuen u duboku sinkopu i odgodu zemaljske strasti... Ali kamo je otiao Quincey? I Boe moj, tko mu to zaklonjen jutarnjim novinama ide u pomo preko travnjaka, gdje je cijevima kao arolijom naglo nestalo daha, tko ako ne dr Guzman? Ako nije Guzman, ako nije, nije moglo biti, ali jest, to je svakako bio nitko drugi nego lik njegova sinonjeg druga dra Vigila; a to bi on zaboga radio ovdje? Dok se lik pribliavao Konzul je osjeao sve veu nelagodnost. Quincey je bez dvojbe bio njegov pacijent. Ali zato u tom sluaju lijenik nije u kui? emu sve to tajanstveno uljanje vrtom? To bi moglo znaiti samo jednu stvar: Vigilov je posjet na neki nain pao u isto vrijeme kad i njegov posjet teguili (premda ih je tu glatko nasamario), s ciljem, naravno, da ga uhodi, da pribavi neka

obavjetenja o njemu, trag neega o ijoj se prirodi, lako zamislivo, sve moglo nai na stranicama tih optuujuih novina: Obnavljanje starog sluaja Samaritanac, vjeruje se da je kapetan Firmin u Meksiku. Firmin proglaen krivini, zatim osloboen, plae na optuenikoj klupi. Firmin neduan, ali na ramenima nosi krivicu svijeta. Firminovo tijelo pronaeno u bunkeru u pijanom stanju. Ovakvi udovini naslovi zaista su se smjesta uobliili u Konzu-lovu duhu, jer lijenik nije itao samo El Universal, itao je njegovu sudbinu; ali ni bia njegove neposrednije svijesti nisu se dala zanijekati, i ona kao da su tiho pratila te jutarnje novine, povlaei se ustranu (kad je lijenik stao na mrtvoj toki, osvrui se) odvrativi lica, sluajui, mrmljajui sada: Ne moe nas prevariti. Mi znamo to si radio prole noi. to je to dakle radio? Ponovno je vidio, dovoljno jasno dok je dr Vigil, pre150 poznavi ga, s osmijehom sklopio svoje novine i urio k njemu lijenikovu ordinaciju u Avenidi de la Revolu-cion, koju je iz nekog pijanog razloga posjetio u ranim satima toga jutra, sablasnu, sa slikama starih panjolskih kirurga, ija se kozja lica udno pojavljuju iz nabranih ovratnika to slie ectoplazmi, urlajui od smijeha obavljajui inkvizitorske operacije; ali budui da se sve to sauvalo samo kao slikovit dekor potpuno odijeljen od njegove vlastite aktivnosti, i budui da je to bilo otprilike sve ega se sjeao, jedva je mogao nai utjehu u tome to, ini se, tu nije nita zabrljavio. Barem ne toliko utjehe koliko mu je upravo pruao osmijeh dra Vigila, ni upola toliko koliko mu se prualo sad kad se lijenik, doavi do mjesta to ga je nedavno napustio uzgajiva oraha, zaustavio i iznenada mu se duboko poklonio, poklonio jedanput, dvaput, triput, nijemo ali potpuno uvjeravajui Konzula da ipak u toku noi nije bio poinjen nikakav veliki zloin zbog kojega on vie ne bi bio dostojan potovanja. Zatim, istovremeno, oba su ovjeka zastenjala. Que t poeo je Konzul. Porfavor, prekinuo gaje drugi, stavljajui mu lijepo manikiran premda drhtav prst na usta, i malo zabrinuto gledajui uz vrt. Konzul je kimnuo glavom. Naravno. Izgledate tako orni, vidim da vi sino niste bili na plesu dodao je glasno i privreno, pratei pogled onoga drugog, premda se Mr Quincey, koji napokon nije mogao biti tako oran, nije mogao nigdje vidjeti. Vjerojatno je zatvarao cijevi na glavnoj slavini i kako je besmisleno bilo sumnjati u neki plan, kad se tako oigledno radilo o usputnom posjetu i lijenik je sluajno s prilaza primijetio Mr Quinceyja kako radi u vrtu. Spustio je glas. Svejedno, smijem li iskoristiti ovu prigodu da vas upitam to prepisujete za jedan blagi katzenjammer? Lijenik je upravio jo jedan zabrinut pogled niz vrt i poeo se tiho smijati premda mu se cijelo tijelo treslo od veselja; njegovi bijeli zubi blistali su na suncu, izgledalo je da se i njegovo besprijekorno plavo odijelo 151 smije. Senor poeo je, prednjim zubima, kao dijete grizui smijeh na usnama. Senor Firim, por favor, ao mi je, ali ovdje se moramo ovako ponaati, opet se osvrnuo oko sebe, hvatajui dah, kao apostol. Vi mislite, sefior, nastavio je ujednaenije, da se jutros osjeate lijepo, ba kao bubreg u loju. Pa, jedva, rekao je Konzul, mekano kao i prije, bacajui podozriv pogled u drugom smjeru, na neke agave koje su rasle na drugoj strani barrance, nalik

na bataljon koji se pod mitraljeskom vatrom penje uz obronak. Moda je to pretjerivanje. Jednostavno reeno, to biste poduzeli u sluaju kroninog, kontroliranog, sveobuhvatnog i neizbjenog delirijuma tremens? Dr Vigil se prenu. Polualjiv smijeh zatitra mu u uglu usana dok je prilino nesigurno pokuavao svoje novine smotati u glatku okruglu cijev. Mislite, na mamur rekao je, i rukom napravio brzu valovitu krunu puzeu kretnju pred oima, nego bolje rei Konzul je veselo kimnuo. Jer njegov se duh smirio. Bio je uspio nazreti one jutarnje naslove to su se odnosili na Papinu bolest i bitku na Ebru. progresion, lijenik je onu kretnju ponavljao sporije, sklopljenih oiju, prstima to su svaki za sebe puzali, svijeni kao pande, idiotski tresui glavom. a ratos! izgovorio je. Si, rekao je on, stiskajui usne i udarajui se rukama po elu s kretnjom tobonjeg uasa. Si, ponovio je. Straano... Moda je najbolje jo alkohola, nasmijao se. Va lijenik kae mi da u mom sluaju delirium tremens ne mora biti koban, Konzul je napokon, trijumfalno doavi k sebi, obavijestio Mr Quinceyja, koji se pojavio upravo u tom trenu. A u slijedeem trenutku, premda ne prije nego su on i lijenik izmijenili jedva primjetne znakove, Konzul mali simbolini trzaj runog zgloba prema ustima, dok je gledao gore na bungalovv, a Vigil lagan lepetav pokret ruku rairenih u in protezanja, to je (na tajnom jeziku poznatu samo viim posveenicima Velikog 152 bratstva Alkohola) znailo Doi i popij jednu kad zavri, Ne bih, jer ako to uinim 'odletjet u', ali kad malo promislim, moda i hou Izgledalo je da opet pije iz svoje boce s tequilom. A trenutak kasnije, da kroza svjetlost sunca polako i snano .plovi natrag prema bungalovvu. Praen makom Mr Quinceyja, koja je njegovom stazom ila za nekim kukcem, Konzul je plovio u jantarnu sjaju. Iza kue, gdje se inilo da su problemi to ga ekaju gotovo dobili konano rjeenje, dan se prostirao pred njim kao bezgranina valovita divna pustinja u kojoj e se ovjek, premda na ugodan nain, izgubiti: izgubiti ali ne tako potpuno da ne bi bio sposoban nai nekoliko neophodnih lokava s vodom ili razbacanih oaza tequile gdje e mu mudri legionari prokletstva, koji ne razumiju ni rije od onog to on govori, mahati, iznova napitom, da krene u onu sjajnu divljinu Pariana, u kojoj ovjek nikad nije edan i u koju ga je sada prekrasno mamila sve bijeda fatamorgana, pokraj kostura slinih sledenoj ici i lutajuih lavova sanjara, prema neizbjenoj osobnoj propasti, stalno na ugodan nain, naravno, propasti za koju bi se na kraju moglo ak utvrditi da ima stanovite elemente trijumfa. Konzul sad nije osjeao potitenost. Ba suprotno. Prizor je rijetko kad izgledao tako sjajan. Prvi put postao je svjestan neobine uurbanosti to ga je okruivala svuda u vrtu: jedna se guterica pela na stablo, neka je druga silazila sa stabla; jedan kolibri, kao boca zelen, istraivao je neki cvijet, jedan drugi poudno se vrtio oko drugoga cvijeta; ogromni leptiri, ije su precizno proivene are podsjeale na one bluze s trnice, leprali su naokolo nehajnom baletnom Ijupkou (umnogome nalik na Vvonnin opis doeka to su joj ga priredili juer u zaljevu Acapulca, na kovitlac rasparenih arenih ljubavnih pisama to se viju uzvjetar pokraj salona na palubi za etnju); mravi s laticama ili sa crvenim cvjetovima motali se tamo-amo stazom; dok je odozgo, odozgo s neba, i moda iz zemlje, dopirao neprestani zvuk zvidanja, glodanja, egrtanja, ak i trubljenja. Gdje je sada njegova prijateljica zmija? Vjerojatno se skriva u

153

kronji kruke. Zmija koja je ekala da na ovjeka baci prstenove: kurvinska posla. S grana onih kruaka visje-le su boce pune ljepljive ute tvari za hvatanje kukaca, to ih je mjesna hortikulturna kola jo religiozno mijenjala svakog mjeseca. (Kako su Meksikanci veseli! Hor-tikulturnjaci su tu prigodu, kao i svaku drugu, pretvarali u neku vrstu plesa, dovodei sa sobom svoje enske, trei od stabla do stabla, skupljajui boce kao da je sve to bio stavak kakva kominog baleta, izleavajui se zatim sate i sate u hladovini kao da Konzul i ne postoji). Zatim ga je poelo opinjavati ponaanje make Mr Quienceyja. ivotinja je napokon uhvatila kukca, ali umjesto da ga pojede ona je njegovo tijelo", jo nepovri-jedeno, paljivo drala u zubima, dok su mu krasna sjajna krila, jo leprajui, jer kukac ni za trenutak nije prestao letjeti, virila s obje strane njenih brkova, hlade-i ih. Konzul se sagnu da ga spasi, ali mu ivotinja skoi izvan dohvata. Sagnu se, ali i opet s istim ishodom. Na taj besmislen nain, on saginjui se, maka pleui ba izvan dohvata, kukac jo mahnito letei u majim ustima, Konzul se priblii trijemu. Napokon maka otvori usta, isprui apu spremnu za ubijanje, a kukac, kojemu krila uope nisu prestala udarati, iznenada i udesno izleti, kao ljudska dua iz ralja smrti, i vine se uvis, uvis, uvis, uzdigavi se nad stabla: i u tom ih trenutku ugleda. Stajali su na trijemu: Vvonnine su ruke bile pune bougainvillea koje je namjetala u kobaltnu keramiku vazu.. ali pretpostavi da je on posve nepokolebiv. Pretpostavi da jednostavno nee da ide... pazi, Hugh, ima bodljike, i mora svugdje paljivo gledati da se uvjeri nema li pauka. Hej vi tamo, Suchiquetal! veselo je viknuo Konzul, maui rukom dok je maka preko ramena bacila hladan pogled koji je jasno govorio: I onako ga nisam htjela, kanila sam ga i sama pustiti, odeta, poniena, u grmlje. Hej, Hugh, ti stara zmijo skrivena u travi! ...Zbog ega dakle sjedi u kupaonici? Zar je zaspao? Umro? otiao na onaj svijet? Je li u kupaonici bio sad ili prije pola sata? Je li no? Gdje su drugi? Ali sad je s tri154 jema uo neke njihove glasove. Neke njihove glasove? To su bili samo Hugh i Yvonna, naravno, jer je lijenik otiao. Ipak bi se za trenutak bio mogao zakleti da je kua puna ljudi: gle, jo je bilo jutro, ili rano popodne, zapravo 12.15 po njegovu satu. U jedanaest je razgovarao s Mr Quinceyjem. Oh... Oh. Konzul je glasno zastenjao... prisjetivi se da se mora spremiti za put u Tomalin. Ali kako mu je uspjelo ikoga uvjeriti da je dovoljno trijezan da poe u Tomalin. I zato, uostalom, u Tomalin? Povorka misli nalik na oronule ivotinje prolazila je Konzulovim umom, a on je, takoer u svom umu, ponovno vrsto prelazio trijemom, kao sat prije, neposredno poto je vidio kako kukac izlijee iz makinih usta. Preao je trijem koji je Concepta bila pomela smijeei se trijezno Yvonni i rukujui se s Hughom na putu do hladnjaka, i otvarajui ga, znao je ne samo da su govorili o njemu nego, nejasno, iz iva odlomka razgovora to ga je prislukivao, i priblino znaenje, ba kao to bi, da je u tom trenutku ugledao mladi mjesec sa starim u naruju, mogao naslutiti njegov puni oblik, premda je ostatak u sjeni, osvijetljen samo svjetlou Zemlje. Ali to se zatim zbilo? Oh. Konzul je opet glasno kriknuo. Oh. Lica iz proteklog sata lebdjela su pred njim, likovi Hugha i Yvonne i dra Vigila, to se

sad kreu brzo i isprekidano, kao u kakvu starom nijemom filmu, a rijei su im nijeme eksplozije u mozgu. Kao da nitko nije radio nita vano, a ipak sve je, inilo se, imalo krajnje grozniavu vanost, na primjer kako Yvonna govori: Vidjeli smo pasanca. to, a Tarzijske sablasti niste! odgovorio je on, zatim kako Hugh otvara ledenu bocu piva Carta Blanca za njega, odbivi pjenuavi ep o rub ograde i toei mu u au pivo ije je susjedstvo s njegovom bocom strihnina, mora se sad priznati, izgubilo vrlo mnogo od svog znaenja. U kupaonici je Konzul shvatio da jo dri pola ae malo ustajalog piva; ruka mu je bila prilino sigurna ali 155je utrnula drei au, pio je oprezno, paljivo odlaui as kad aa bude prazna. Besmislica, rekao je Hughu. I impresivnim konzularnim autoritetom dodao da Hugh ionako ne bi mogao odmah otputovati, barem ne u Mexico City, da danas vozi samo jedan autobus, onaj kojim je Hugh stigao, koji se ve bio vratio u City, i jedan vlak koji ne kree prije 23.45... Zatim: Ali zar to nije bio Bougainville, doktore? pitala je Yvonna i zaista je bilo zapanjujue kako su mu u kupaonici zlokobne i hitne i gorue izgledale sve te sitnice, Zar nije Bougainville otkrio bougain-villeu? dok se lijenik, naginjui se nad njezino cvijee, jedini doimao oprezan i zbunjen, ne govorei nita osim oima koje su moda neznatno pokazivale da je naiao na situaciju. Sad kad promislim o tome, vjerujem da je to bio Bougainville. Odatle ime, primijetio je glupavo Hugh, sjedajui na ogradu, Si: moete ui u boticu i da vas ne bi krivo razumjeli, recite fa-vor de servir una toma de vino quinado o en su defecto una toma de nuez vomica, pero, dr Vigil se smjekao i razgovarao najvjerojatnije s Hughom, Vvonna se na tren izgubila u svoju sobu, dok je Konzul, prislukujui, bio kod hladnjaka da uzme novu bocu piva zatim: Oh, jutros mi je bilo tako strano slabo da sam se morao drati za izloge, i sa samim Konzulom dok se vraao, Molim vas, oprostite mi moj glupi comport prole noi: oh, uinio sam puno gluposti svugdje ovih zadnjih nekoliko dana, ali... diui au s whiskyjem, neu vie nikada piti; trebat e mi dva cijela dana spavanja da doem k sebi i zatim, dok se Vvonna vraala, velianstveno otkrivajui cijelu stvar, ponovno nazdravljajui Konzulu: Salud: nadam se da vam nije toliko slabo kao meni. Vi ste bili tako perfectamenlc borracho prole noi, mislim da ste se morali ubiti piem. Mislim da sam ak jutros htio poslati momka k vama da vidi nije li vas pie ve ubilo, rekao je dr Vi156 udan stvor: Konzul je u kupaonici otpio malo svoga ustajalog piva. udan, pristojan, velikoduan, premda mu nedostaje malo takta, osim kad se radi o njemu. Zato ljudi ne mogu podnijeti pie? On je sam ipak sasvim uspijevao paziti na Vigilov poloaj u Quin-cevjevu vrtu. Kad se sve zbroji, nema nikoga u koga se moe pouzdati da s tobom pije do dna. Usamljenika misao. Ali malo se moglo sumnjati u lijenikovu plemenitost. Nije dugo prolo, zaista, i on ih je, unato dva cijela dana spavanja, bio sve pozvao da podu s njim u Guanajuato: nepromiljeno je kanio svojim kolima krenuti na odmor veeras, nakon problematine partije tenisa sa Konzul je popio jo gutljaj piva. Oh, stresao se. Oh. Bio je to sino blagi stres otkriti da su Vigil i Jacques Laruelle prijatelji, vei nego iznenaenje to se toga jutros sjetio... U svakom sluaju, Hugh je odbacio zamisao da se putuje dvije stotine milja do Gua-najuata, jer je Hugh a kako, napokon, iznenaujue dobro ono kaubojsko odijelo pristaje njegovu uspravnom i nemarnom dranju! bio sad odluio uhvatiti onaj noni vlak; dok je Konzul odbio radi Yvonne. Konzul je opet sebe vidio kako lebdi iznad ograde, gledajui dolje u basen za plivanje, mali tirkiz postavljen u vrtu. Ti si grob u kojemu ivi pokopana ljubav.

Odrazi bananinih stabala i ptica, karavana oblaka, kretali su se u njemu. uperci tek pokoene trave plutali su na povrini. Iz napukle cijevi iz koje su cijelom duinom brizgali mali vodoskoci, svjea planinska voda curila je u bazen to se gotovo prelijevao. Zatim su Vvonna i Hugh, tamo dolje, plivali u base-nu... Absolutamente, bio je rekao lijenik, stojei pokraj Konzula na ogradi, i paljivo pripaljujui cigaretu. Imam, priao mu je Konzul, diui lice prema vulkanima i osjeajui kako njegov oaj odlazi na one visove gdje bi ak i sad usred podneva snijeg jauui ibao lice, i gdje je tlo ispod nogu mrtva lava, beivotni okamenjeni ostatak izumrle plazme u koju ak ni naj157divljija i najsamotnija stabla ne bi nikad pustila korijen; imam tamo iza leda jo jednog neprijatelja kojeg ne vidite. Jedan suncokret. Znam da me promatra i znam da me mrzi. Exactamente rekao je dr Vigil, vrlo vjerojatno bi vas malo manje mrzio kad biste prestali piti tequilu. Da, ali jutros pijem samo pivo, rekao je Konzul uvjerljivo, kao to i sami moete vidjeti. Si, hombre, kimnuo je dr Vigil, koji je nakon nekoliko whiskyja (iz nove boce) odustao od pokuaja da se skrije od kue Mr Quenceyja i stajao je hrabro s Konzulom uz ogradu. Postoji, dodao je Konzul, tisuu vidova te paklene ljepote o kojoj sam govorio, svaki sa svojim posebnim muenjima, svaki ljubomoran kao ena na sve podraaje osim svoga vlastitog. Naturalmente rekao je dr Vigil. Ali, ako ste posve ozbiljno mislili ono o svojoj progresion a ratos, smatram da biste mogli poi ak i na due putovanje od ovoga predloenog. Konzul je svoju au stavio na ogradu, dok je lijenik nastavio. I ja takoer, ukoliko se ne obuzdamo i ne natjeramo da vie nikad ne pijemo. Smatram, mi amigo, da bolest nije samo u tijelu nego i u onome to smo nekad nazivali duom. Dua? Predsamente rekao je lijenik, brzo steui i oputajui prste. Ali mrea? Mrea. ivci su mrea, nalik, kako vi to kaete, na jedan eklektiki sistem. Ah, odlino, rekao je Konzul, mislite jedan elek- \ trini sistem. Ali nakon mnogo teguile taj eklektiki sistem moda je un poco descompuesto, comprenez, kao ponekad u ine: claro? Kao neka vrsta eclampsi-je, Konzul je oajniki kimnuo glavom, skidajui naoari, i u tom se asu prisjetio da je ve deset minuta bio bez pia; uinak je teguile takoer gotovo prestao. Bacio je pogled u vrt, i uinilo mu se kao da su mu se komadii onih kapaka otkinuli pa lepraju i pleu pred njim, pretvarajui se u nemirne oblike i sjene, trzajui se od optuujueg brbljanja u njegovoj glavi, nisu to jo bili glasovi, ali oni su se vraali, oni su se vraali; slika njegove due kao grada, jo jednom se pojavila pred 158 njim, ali ovaj put kao grada opustoenog i razorenog na crnoj stazi njegovih pretjerivanja, i on je, sklapajui upaljene oi, mislio o tome kako krasno funkcionira sistem u onih koji su uistinu ivi, iji su sklopovi spojeni, ivci napeti jedino u stvarnoj opasnosti, to sad spavaju mirnim snom bez mora, ne poivajui, nego leei uravnoteeni: mirno selo. Kriste, kako je svijest o svemu tome poveavala muenje (a u meuvremenu postojali su svi razlozi za pretpostavku kako drugi zamiljaju da se on naveliko zabavlja), dok je u isto vrijeme bio svjestan cijelog uasnog mehanizma koji se raspada, svjetlosti to se as pali, as gasi, sad previe bljetava, sad previe tmurna, s isprekidanim dogorijevanjem akumulatora na izdisaju zatim na kraju znanje da je cijeli grad potonuo u tamu, gdje su veze prekinute, gdje je kretanje samo smetnja, gdje prijete bombe, navaljuju ideje Konzul je sad dovrio svoju au ustajalog piva. Sjeo je zurei u zid kupaonice

u stavu nalik na grotesknu parodiju starog stava meditacije. Vrlo me mnogo zanimaju umobolni. Bio je to udan nain zapodi-jevanja razgovora s ovjekom koji te upravo astio piem. Ipak, tono je na taj nain lijenik sino u baru Bella Viste zapoeo s njim razgovor. Nije li moda Vigil smatrao da je njegovo izvjebano oko otkrilo nastu-pajue ludilo (a bilo je smijeno, prisjeajui se svojih prethodnih misli, smatrati da ono ima tek nastupiti) kao to neki koji su cijeli ivot promatrali vjetar i promjene vremena, mogu, dok je nebo jo vedro, predvidjeti nadolazeu oluju, tamu koja e niotkuda dojuriti preko poljana uma? Ne bi li se moglo rei da je nebo u tom pogledu bilo osobito vedro. Ipak, koliko bi se lijenik mogao zainteresirati za onoga koji je i sam osjeao kako ga mrve same sile svemira? Kakvim je cataplaz-mama obloena njegova dua? to su ak i hijerofanti znanosti znali o stranim moima zla koje, za njih, ne daju ploda. Konzulu ne bi trebalo izvjebano oko da na ovom ili bilo kojem zidu otkrije svijetu jedan Mene-Te-kel-Peres, u usporedbi s kojim ludilo je samo jedna kap 159u moru. Ipak, tko bi ikad povjerovao da je neki mrani ovjek, to sjedi u sreditu svijeta, recimo u kupaonici, mislei usamljene bijedne misli, krojio njihovu sudbinu, da su se, ak dok je on razmiljao, iza kulisa povlaili neki konci, i da su cijeli kontinenti bili u plamenu, i da se nesrea pribliavala kao to se sada, u ovom trenutku moda, s naglim trzajem i kripom, nesrea primakla blie, i da je, a da to Konzul i ne zna, vani po-tamnjelo nebo. Ili to moda uope nije bio ovjek nego dijete, malo dijete, nevino kao to je bio onaj drugi Ge-offrev, koje je kao sjedilo negdje gore na krovu svirajui orgulje, vukui nasumce sve registre, a kraljevstva se dijelila i propadala, i gadosti padale s neba dijete nevino kao ono edo usnulo u mrtvakom sanduku to je nagnut preao pokraj njih niz Calle Tierra del Fuego... Konzul je prinio au usnama i ponovno okusio njezinu prazninu, zatim je stavio na pod, jo mokar od nogu plivaa. Nesavladiva tajna na podu kupaonice. Sjeao se da je bilo kad se po drugi put vratio na trijem s bocom Carta Blance, premda se to zbog neega inilo da je davno, davno prolo kao da je neto to on nije mogao odrediti to je, tajanstveno dolo da drastino odvoji taj lik koji se vraao od njega to sjedi u kupaonici (lik je na trijemu, uza sve svoje prokletstvo, izgledao mlai, s veom slobodom kretanja, izbora, imao je, makar samo zbog toga to je ponovno drao punu au piva, bolje izglede za budunost) Yvonna, mladolika i zgodna, u svom satenskom kupaem kostimu, ila je na prstima oko lijenika koji je govorio: Senora Firmin, zaista sam razoaran, pa ipak vi ne moete poi sa mnom. Konzul i ona izmijenili su pogled razumijevanja, bio je priblino takav, zatim je Vvonna opet plivala, tamo dolje, a lijenik je govorio Konzulu: Guanajuato je smjeten u prekrasnom amfiteatru strmih bregova. Guanajuato, govorio je lijenik, neete mi vjerovati, lei tamo kao zlatni nakit na grudima nae bake. 160

l
Guanajuato, rekao je dr Vigil, ulice. Kako moete odoljeti imenima ulica? Ulica Poljubaca. Ulica Raspjevanih aba. Ulica Male glave. Zar to nije odvratno? Odurno, rekao je Konzul. Nije li Guanajuato grad gdje se mrtvi pokapaju u stojeem stavu? ah, i tu se prisjetio kroenja bikova i, osjeajui povratak

snage, pozvao je Hugha koji je sjedio zamiljen na rubu bazena u Konzulovim kupaim gaicama. Tomalin je sasvim blizu Pariana, gdje je iao tvoj drug, rekao mu je on. Mogli bismo otii ak i tamo. I zatim lijeniku: Moda biste i vi mogli poi... Zaboravio sam u Parianu svoju najbolju lulu. Ako me poslui srea, mogao bih je nai. U Farolitu. A lijenik je rekao: Uhiti, es un infierno dok je Vvonna, podiui jedan kraj svoje kupae kape da bolje uje, krotko rekla: Nije to borba s bikovima? A Konzul: Ne, kroenje bikova. Ukoliko nisi previe umorna? Ali lijenik, naravno, nije mogao s njima u Tomalin, premda se o tome nije uope raspravljalo, budui da je upravo tada razgovor grubo prekinula uasna de-t3n?.ija koja je potresla kuu i ptice panino rastjerala po cijelom vrtu. kolsko gaanje u Sierra Madre. Malo prije u snu, Konzul toga bijae napola svjestan. Oblai-i dima plovili su visoko iznad stijenja podno Popoa na kraju doline. Tri crna leinara dojurila su reui kroza stabla nisko iznad krova, s mekanim priguenim krikovima nalik na ljubavne. Strahom natjerani na neuobiajenu brzinu, izgledalo je da e se gotovo prevrnuti, drali su se tijesno zajedno ali balansirajui pod raznim kutovima, kako bi izbjegli sudar. Zatim su potraili drugu kronju u kojoj e ekati, a odjeci paljbe projuriali su preko kue, penjui se sve vie i vie i postajui slabiji, dok je sat negdje otkucavao devetnaest. Dvanaest sati, i Konzul je rekao lijeniku: Ah, kad bi san crnog arobnjaka u njegovoj snovidnoj spilji, ak i dok mu se ruka to je dio koji mi se svia trese u svom zadnjem raspadanju, bio stvarni kraj ovoga tako ljupkog svijeta. Isuse. Znate li, companero, ponekad imam 161osjeaj da mi tlo, kao Atlantida, zaista tone pod nogama. Dolje, dolje do stranih 'oktopoda'. Theopompuso-ve Meropis... I ignivome planina. A lijenik koji je kimao sumorno, rekao je: Si, to je tequila. Hombre, un poco de cerveza, un poco de vino, ali nikad vie tequilu. Nikad vie mescal. I zatim je lijenik aptao: Ali, hombre, sad kad se vaa esposa vratila. (ini se da je dr Vigil to rekao nekoliko puta, samo s drukijim izrazom na licu: Ali, hombre, sad kad se vaa esposa vratila. ) I zatim se spremao otii: Nisam morao biti previe znatieljan da bih znao kako bi vam mogao us-trebati moj savjet. Ne, hombre, kao to kaem prole noi, mene ne zanima toliko novac. Con permiso, buka, ona nije dobra. Kiica buke zaista je padala lijeniku na glavu. Zatim iz bazena: Hasta la vista Adios Muchas gracias Hvala vam velika ao mi je to ne moemo doi Lijepo se provedite. Hasta la vista opet, zatim tiina. I sad je Konzul bio u kupaonici spremajui se za put u Tomalin. Oh... rekao je on, oh... Ali, vidi, nije se desilo nita osobito strano. Prvo se umiti. Znojei se i drhtei opet, skinuo je jaknu i koulju. Pustio je vodu u umivaonik. Ipak je, zbog nekog nejasnog razloga, stajao pod tuem, ekajui u agoniji na udar hladne vode koja nikako nije dolazila. I jo je bio u hlaama. Konzul je sjedio bespomono u kupaonici, promatrajui kukce to su pod raznim kutovima leali na zidu kao brodovi na sidritu. Jedna je gusjenica, buljei sad u jednom sad u drugom smjeru, poela puziti prema njemu svojim ispitivakim antenama. Veliki cvrak, glatka trupa, prilijepio se za zavjesu, njiui je lagano i istei lice kao maka, s oima na pipcima, to kao da mu se okreu u glavi. Pomakao se, mislei da je gusjenica puno blie, ali se i ona pomakla, miui se samo malo od svog sidrita. Sad se korpion kretao polako prema njemu. Konzul se naglo digao, drhtei svakim dijelom tijela. Ali nije ga zabrinjavao korpion. To su se odjednom, tanke sjene odsjeenih nokata, mrlje ubijenih komaraca, same ogrebotine i pukotine na zidu, poele 162

rojiti, tako da se, gdje god je pogledao, raao nov ku-kac, gmiui smjesta prema njegovu srcu. Bilo je kao da mu se, i to je bilo jezivo, cijeli svijet kukaca na neki nain primie i opkoljava ga juriajui na nj. Boca s tequilom na dnu vrta za tren mu je obasjala duu, zatim je Konzul oteturao u svoju spavau sobu. Tamo vie nije bilo onoga stranog gmizanja, ipak sad, dok je leao na postelji inilo se da je ono jo u njegovoj svijesti, na isti nain na koji je prije bila i ona vizija mrtvaca, nalik na neko vrenje iz kojeg se, kao iz upornog bubnjanja to ga na samrti slua kakav veliki vladar, povremeno izdvaja neki poluprepoznatljiv glas: Prestani, zaboga, s tim, ti budalo. Pazi to ini. Ne moemo ti vie pomoi. Volio bih imati ast pomagati vam, biti vam prijatelj. Radio bih s vama. Ne marim nimalo za novce. jHej, jesi li ti to, Geoffrev? Zar me se ne sjea? Svogal starog prijatelja Abea. to si to uinio, mladiu moj ? Ha, ha, sad si gotov. Ispruen u mrtvakom kovegu! Jest. Sine moj, sine moj! Ljubavi moja. Oh vrati mi se opet kao jednom u svibnju. 163 NEL mezzo del prokletog cammin di nostra vita mi ritrovai in... Hugh se bacio na lealjku. Jak, vru vjetar na mahove je puhao nad vrtom. Osvjeen plivanjem i rukom od pureih sendvia, s cigarom to mu je prije bio dao Geoff, djelomino zaklonjen ogradom, leao je promatrajui oblake kako jure meksikim nebom. Kako su brzo promicali, previe brzo! Na pola naeg ivota, na pola naeg prokletog ivotnog puta... Dvadeset devet oblaka. U dvadeset devetoj ovjek je ve u tridesetoj. A njemu je bilo dvadeset devet. I sada napokon, premda je taj osjeaj vjerojatno cijelo jutro rastao u njemu, znao je kako to izgleda, taj nepodno-sivi udarac saznanja do kojeg je mogao doi u dvadeset drugoj, ali nije, koji je morao doi barem u dvadeset petoj, ali opet nekako nije, onog saznanja dotad povezivanog samo s ljudima to se bibaju na rubu groba i s A. E. Housmanom, da se ne moe vjeno biti mlad da zaista, dok trepne okom, ovjek vie nije mlad. Jer za manje od etiri godine, koje prolaze tako brzo da izgleda kako je dananja cigareta popuena juer, on e imati trideset tri, za jo sedam etrdeset, za etrdeset sedam osamdeset. ezdeset sedam godina inilo mu se utjeno dugo vrijeme, ali tada bi imao sto. Vie nisam udo. Vie nemam nikakva izgovora da se vladam ovako neodgovorno. Napokon, nisam neto posebno. Ni164 sam mlad. S druge strane: ja jesam udo. Ja jesam mlad. Ja jesam poseban. Zar nisam? Ti si laac, reklo je drvee njiui se u vrtu. Ti si izdajnik, odbrusilo je lie pizanga. I kukavica takoer, ubacili su neki isprekidani zvui glazbe, to je moglo znaiti da na zocalu poinje sajam. A oni gube bitku na Ebru. Zbog tebe, rekao je vjetar. Izdajnik si i prema svojim kolegama novinarima koje voli ogovarati, a koji su zaista odvani ljudi, priznaj to Ahhh.'Hugh je, da bi se oslobodio ovih misli, vrtio dugme radio-aparata tamo-amo, pokuavajui uhvatiti San Antonio (Ja nisam stvarno nita od svega toga. Nisam uinio nita to bi opravdalo ovaj osjeaj krivnje. Ja nisam gori od bilo koga...); ali nije valjalo. Sve njegove jutronje odluke nisu pomagale. inilo se beskorisnim boriti se i dalje s ovim mislima, bolje ih je pustiti svojim putem. Barem e mu za neko vrijeme odvratiti misl'<pd Vvonne, ukoliko ga opet na kraju ne podsjete na rflu. ak ga je i Juan erillo iznevjerio u ovom asu, kao l San Antonio: upadala su dva meksika glasa na raznim valnim duinama. Jer je sve to si

dosad uinio bio nepoteno, govorio je moda prvi. Kako si amo-postupio prema jadnom starom Bolowskom, glazbenom izdavau, sjea li se njegove otrcane radnjice u Old Compton Streetu uz Tottenham Court Road? ak i ono to je, kako sebe uvjerava, najbolja tvoja osobina, tvoja strast da pomae idovima, ima temelj u jednome tvom neasnom postupku. Nije nikakvo udo to si, jer je on onako velikoduno oprostio tebi, ti oprostio njemu njegovu lupetinu u tolikoj mjeri da si bio spreman cijeli idovski rod izvesti iz samog Babilona... Ne: zaista se bojim da u tvojoj prolosti ima vrlo malo stvari koje e ti pritei u pomo protiv budunosti. ak ni galeb? rekao je Hugh... Galeb isti pometa visokih nebesa, lovac jestivih zvijezda to sam ga kao djeak spazio onog dana kad se uhvatio u ogradu na stijeni i zaslijepljen se snijegom, udarajui krilima, bliio smrti, to sam ga, premda me napao, uhvativi ga za noge, izvukao neozlijeena i jedan velianstven ga trenutak drao na suncu 165prije nego se aneoskim krilima vinuo iznad zaleenog ua? Artiljerija je ponovno poela pucati u podnoju brda. Negdje je tulio vlak, kao parobrod to se pribliava; moda onaj isti vlak kojim e Hugh noas otii. Sa dna bazena za plivanje, dolje, malo odraeno sunce bljetalo je i titralo izmeu obrnutih papaja. Odrazi le-inara milju daleki dokotrljali su se naglavake i nestali. Izgledalo je da jedna ptica, zapravo sasvim u blizini, cijelim nizom trzaja prelazi preko blistavog vrha Popo-catepetla vjetar je zaista bio prestao, to je bilo dobro za njegovu cigaru. Radio je takoer uutio i Hugh ga je ostavio, namjetajui se u lealjci. Naravno, ni galeb nije bio odgovor. Galeba je ve upropastio svojim dramatiziranjem. Valjda jo nije onoga jadnog malog prodavaa hrenovki. One ga je hladne prosinake noi bio sreo kako se vue niz Oxford Street sa svojim novim kolicima bila su to prva kolica s hrenovkama u Londonu, a on ih je gurao naokolo ve cijeli mjesec ne prodavi ni jednu jedinu hrenovku. Imao je obitelj koju je morao izdravati, dolazio je i Boi, a on je bio bez novaca. O due Charlesa Dickensa! Moda ga je novina tih jadnih kolica, to je izgledala tako strano, bila zavarala da kupi hrenovke. Ali kako je mogao oekivati, upitao ga je Hugh, dok su se iznad njih palile i gasile udovine varke i oko njih stajale crne bezdune zgrade zavite hladnim snom o svojoj vlastitoj propasti (zastali su bili kraj jedne crkve sa ijeg je aavog zida bio skinut lik Krista na kriu ostavivi samo oiljak i natpis: Zar vama svima koji prolazite ovo ne znai nita?), kako je mogao oekivati da e u Oxford Streetu prodati neto tako revolucionarno kao to su hrenovke? Na isti bi nain mogao pokuati prodavati snijeg na Junom polu. Ne, morao bi se utaboriti pred nekom gostionicom na dnu kakve ulice, i to ne pred bilo kojom gostionicom, nego pred Fitzrovje-vom tavernom u Charlotte Streetu, prepunom izgladnjelih umjetnika to se opijaju nasmrt naprosto zato to im, svake noi izmeu osam i deset, due samo to 166 ne svisnu zbog nedostatka jedne takve stvari kakva je hrenovka. Tamo treba poi! I ak ni prodava hrenovki nije bio odgovor; premda je ve o Boiu, oigledno s punom parom prodavao pred Fitzrovjevom tavernom. Hugh se iznenada uspravio, na sve strane rasprujui pepeo cigare. Zar nije nita i to to poinjem okajavati, okajavati svoju prolost, uglavnom lou, sebinu, besmislenu i nepotenu? to kanim sjediti na vrhu tereta dinamita upuenog opkoljenoj lojalistikoj vojsci? Nita to sam napokon voljan datj svoj ivot za ovjeanstvo, ako ne i za sitne njegove Cestice? Zar vama svima koji prolazite

ovo ne znai nita?... Iako nije bilo posve jasno to on oekuje, kad ni jedan od njegovih prijatelja ne zna da e on to uiniti. to se tie Konzula, vjerojatno je sumnjao da e on uiniti togod jo bezumnije. I moralo se priznati, on uope nije bio nesklon tome, premda to Konzula nije sprijeilo da stalno pravi aluzije, nezgodno bliske istini, kako je cijela glupa ljepota jedne takve, bilo ije, odluke u vrijeme kakvo je ovo, leala u tome da je sve to bilo tako uzaludno, bilo tako prekasno, da su lojalisti ve bili izgubili, i da, kad bi se on i izvukao iv i zdrav, nitko za njega ne bi mogao rei kako ga je ponio val opeg oduevljenja za panjolsku, kad su ak i Rusi odustali, a internacionalne se brigade povukle. Ali smrt i istina mogli su se rimovati za nevolju! Postojala je i ona stara krilatica da se za svakog koji sa svojih nogu otrese prainu Grada unitenja kae da bjei od sebe i svojih odgovornosti. Ali Hughu je na pamet dola korisna misao: ja nemam odgovornosti. I kako mogu bjeati od samog sebe kad na cijeloj kugli zemaljskoj nemam svog boravita? Bez doma. Naplavina u Indijskom oceanu. Je li Indija moj dom? Da se preruim u nedodirljivog, to ne bi bilo tako teko, i da poem u zatvor na Andaman Islands sedamdeset sedam godina, dok Engleska Indiji ne da slobodu? Ali rei u ti ovo: time bi samo doveo u nepriliku Mahatmu Gandhija, jedinu javnu osobu koju potajno imalo potuje. Ne, ja potujem i Staljina, Cardenasa, i Jawaharlala Nehrua 167

trojicu koju bi moje potovanje samo dovelo u nepriliku. Hugh je jo jednom pokuao uhvatiti San Anto-nio. Radio je u pravom smislu oivio; stanica Texan emitirala je vijesti o nekakvoj poplavi takvom brzinom da je ovjek dobivao dojam kako i samom spikeru prijeti opasnost da se utopi. Drugi je jedan govornik povienim glasom blebetao o bankrotu, katastrofi, dok je trei pripovijedao o nevolji to se nadvila nad ugroenu prijestolnicu, o ljudima to se spotiu kroz ruevinama zatrpane mrane ulice, tisuama to trkom trae zaklon u tami koju paraju bombe. Kako je dobro poznavao taj argon. Mrak, katastrofa! Kako se ivot hranio time. U iduem e ratu dopisnici stei neuvenu vanost probijajui se kroz plamen da publiku nahrane malim bljuvotinama osuena izmeta. Dreav krik naglo je upozoravao na pad ili neuobiajen skok akcija, cijena itarica, pamuka, metala, oruja. Dok su ispod svega vjeno pucketale smetnje vampiri etera, idiotski klakeri! Hugh je prignuo uho k bilu toga svijeta to kuca u tom reetkastom grlu iji se glas sad pretvarao da je uasnut upravo onim u to se kanio utopiti onog trenutka kad zavri siguran da e proces utapanja trajati dovoljno dugo. Nestrpljivo okreui dugme Hughu se iznenada uinilo da uje glas violine Joea Venutija, vedru malu evu rasplinute melodije to se die u neko svoje vlastito daleko ljeto iznad sve te paklene buke, ali i sama buna, s divljom suzdranom razuzdanou one glazbe to mu se jo ponekad inila najsretnijom stvari u Americi. Vjerojatno su ponovno emitirali neku prastaru plou, jednu od onih s poetinim naslovima kao Mali abljak ili Jabukov cvijet, i bilo je udno koliko to boli, kao da ta nikad zastarjela glazba nepovratno pripada onome to je danas konano izgubljeno. Hugh je iskljuio radio i leao s cigaretom medu prstima, zurei u svod trijema. Joe Venuti nije vie bio onaj isti, prialo se, otkad je umro Ed Lang. Taj ga je posljednji podsjeao na gitare, i ako Hugh ikad, kao to je esto prijetio, napie svo-

168 ju autobiografiju, premda bi to bilo prilino nepotrebno budui da mu ivot spada u one koji su moda prikladniji za ovakav kratki saetak u asopisima: Taj i taj od dvadeset devet godina, bio je zakiva potkova, skladatelj lagera, uvar otvora na kotlu, loa, mornar, uitelj jahanja, artist u varijeteu, muzikant, radnik u klaonici, svetac, klaun, vojnik (samo pet minuta) i polunik u jednoj spiritualistikoj crkvi, iz ega ne bi trebalo, bez obzira na to to je zahvaljujui svojim iskustvima stekao iri pogled na ivot, uvijek zakljuivati da ima poneto uu predodbu o ivotij od bilo koga bankovnog inovnika to nikad nije na^Aistio New Castle--under-lyme ali ako je ikad napie, razmiljao je Hugh, morat e priznati da je gitara bila prilino vaan simbol u njegovu ivotu. Nije je svirao, a Hugh je mogao svirati gotovo sve vrste gitara za etiri ili pet godina, i njegovi su brojni instrumenti zajedno s knjigama propadali na tavanima Londona ili Pariza, po nonim barovima u Wardour Streetu, ili iza anka Marquisa od Granbvja, u staroj Astoriji u Grkoj ulici, koja je odavno postala samostan, i njegov raun tamo jo stoji neplaen, u zalagao-nicama u Tithebarn Streetu ili na Tottenham Court Ro-adu, gdje ih je zamiljao kako svim svojim zvukovima i odjecima ekaju na njegov teki korak, zatim kako ih, malo-pomalo, pokriva praina, i kako im redom, gubei nadu, pucaju ice, svaka kao konop to vodi do sve bijede uspomene na njihova prijatelja, kako pucaju najprije one visoko ugodene, pucaju uz otar revolverskom hicu slian prasak, ili s udnim bolnim jecajima, izazovnim nonim jaukanjima, poput more u dui Georgea Frederica Wattsa, dok nije ostalo nita osim golog smirenog lica same nepjevne lire, bezglasne spilje za pauke i muice, i njezina izrezbarenog vrata, kako ba svaka puknuta ica, bol po bol odvaja Hugha od njegove mladosti, dok ostaje prolost, izmueni oblik, mraan, opipljiv i optuujui. Ili su gitare dosad moda ve mnogo puta bile ukradene, ili preprodane, ponovno zaloene naslijedio ih je moda kakav drugi gospodar,
8-POD VULKANOM

169kao da je svaka od njih bila neka velika misao ili doktrina. Ova osjeanja, gotovo ga je zabavljalo razmiljati, bila su moda prikladnija kakvu prognanom umiruem Segoviji, nego obinom bivem hot-gitaristu. Ali Hugh, ako i nije znao svirati ba kao Django Reinhardt ili Ed-die Lang s jedne strane, ili, Bog bio s njim, Frank Cru-mit, s druge, nije mogao ni da se ne sjeti kako je jednom uivao glas strahovito darovita sviraa. Bio je nekako udno laan taj glas o njemu, kao toliko toga u vezi s njim, jer je svoje najvee uspjehe bio postigao te-nor-gitarom ugodenom kao ukelele, na kojoj je zbilja svirao kao na kakvim udaraljkama. Da je na taj ipak neobian nain bio postao arobnjak gungule koja se mogla pobrkati sa bilo ime, od Scotch Expressa do slonova to topu na mjeseini, svjedoila je i danas jedna stara Parlaphonova ploa (nazvana, jezgrovito, Jugger-naut). U svakom sluaju, mislio je on, njegova je gitara vjerojatno najmanje lana stvar u vezi s njim. A lana ili ne, ona je svakako stajala iza svih najveih odluka u njegovu ivotu. Jer je zahvaljujui gitari bio postao novinar, zahvaljujui gitari bio je postao skladatelj lagera, ak je najvie zahvaljujui gitari i Hugh osjeti kako ga polako oblij eva vrelo rumenilo srama bio prvi put otiao na more. Hugh je poeo pisati lagere u koli i prije nego je navrio sedamnaestu, otprilike u isto vrijeme kad je izgubio nevinost, takoer nakon nekoliko pokuaja, dvije je njegove skladbe prihvatila idovska tvrtka Lazarus Bolovvski i Sinovi u New Compton Streetu, London. Postupao je tako to za

vrijeme svakog raspusta sa svojom gitarom obilazi sve izdavae glazbe i u tome je rano razdoblje njegova ivota neodreeno podsjealo na ivot jednoga drugog promaenog umjetnika, Adolfa Hitlera nosei svoje rukopise transkribirane samo za klavir, u navlaci gitare, ili u jednoj drugoj staroj Geoffo-voj putnoj torbi. Taj uspjeh u engleskom svijetu zabavne glazbe zavrtio mu je glavom; i gotovo prije nego mu je tetka shvatila to se zbiva, on je na temelju toga, s njezinim doputenjem, ve napustio kolu. U toj je ko170 li gdje je bio pomonik urednika kolskog lista, prolazio kako-tako; govorio je sebi kako je mrzi zbog snobovskih ideala to u njoj vladaju. Postojala je tamo stanovita mjera antisemitizma; a Hugh je, koji je imao mekano srce, premda je bio omiljen zbog svoje gitare, idove bio izabrao za svoje prijatelje i bio im je sklon u svojim lancima. Ve je godinu, ili otprilike toliko bio upisan na Cambridge. Meutim, nije imao ni najmanju namjeru otii tamo. Svojih se izgleda zbog neega bojao samo neto manje nego mogunosti da padne u ruku kakvu profesoru to daje pouke za ispite. I da to sprijei morao je raditi brzo. Kao to se to njemu naivno inilo, lageri su mu bili izvrsna prigoda d u postane potpuno neovisan, a to je takoer znailo da postane unaprijed neovisan o prihodu koji bi etiri godii.) kasnije poeo primati od Javnog skrbnitva, neovisan o ikome, i bez sumnjive blagodati diplome. Meutim, njegov je uspjeh ve polako slabio. S jedne je strane bilo potrebno platiti udio (njegova je tetka bila platila udio), a same su pjesme imale biti objavljena tek za nekoliko mjeseci. I tu mu je sinulo, proroan-skije nego to se zbilo, da te pjesme, premda obje s obvezna trideset i dva takta, jednako banalne i ak s laganim prizvukom idiotizma Hugh se kasnije toliko sramio njihovih naslova da ih je sve do danas drao zakljuane u tajnoj ladici svoje svijesti moda nee biti dovoljne da postignu cilj. Dobro, imao je on i drugih pjesama s naslovima od kojih su neki, Susquehanna Mammy, Slumbering Wabash, Mississippi Sunset, Dis-mal Swamp, itd., bili moda otkrie, a onaj jedan barem, I'm Homesick for Beeing Homesick (zbog enje za zaviajem), vokalni foxtrot, ako ne i nedvojbeno vordsvortovski... Ali izgledalo je da sve to pripada budunosti. Bolovvski je dao naslutiti kako bi ih mogao primiti ako... A Hugh ga nije htio uvrijediti pokuavajui ih prodati negdje drugdje. Nije ni ostalo puno drugih izdavaa gdje bi mogao pokuati! Ali moda, moda, ako bi ova dva lagera zaista postigla velik uspjeh, ako se proda znatan broj primjeraka, ako moda neka velika reklama 8171Neka velika reklama! To je bilo ono, to je uvijek bilo ono, bilo je potrebno neto senzacionalno, to je bio zahtjev vremena, i kad se onog dana pojavio u uredu lukog zapovjednika u Garstonu u Garstonu, jer se Hughova tetka tog proljea preselila iz Londona u Oswaldtwistle da stupi u slubu na parobrodu Filok-tet, bio je naposljetku siguran da je pronaao neto senzacionalno. Oh, Hugh je uviao, bila je to posve groteskna i patetina slika, taj mladi koji je, potpisujui se iznad tokaste crte u uredu, zamiljao da je krianac izmeu Bixa Beiderbeckea, ije su se prve ploe upravo bile pojavile u Engleskoj, mladog Mozarta, i Raleighje-va djetinjstva; i moda je takoer bilo tono da je ak i tada previe itao Jacka Londona, Morskog vuka, a sad je 1938. bio uznapredovao do muevne Mjeseeve doline (najdrae mu je bilo Tuljanovo mladune), moda je napokon on zaista volio more, i ta mu je velebna precijenjena puina bila jedina ljubav, jedina ena na koju njegova budua supruga mora biti ljubomorna, moda su sve te stvari bile tone glede tog mladia koji je moda, k tome, iz daleka, iza klauzule da se mornari i loai moraju uzajamno pomagati, nazirao obeanje neogranienog uitka koje pruaju

javne kue Orijenta iluziju u najmanju ruku: ali ono to je na nesreu sve to liavalo gotovo i posljednjeg ostatka herojstva bila je injenica da je Hugh, kako bi ostvario svoju nakanu, bez tako rei savjesti ili obzira, prethodno posjetio sve novinske redakcije u irini od trideset milja, a veina je engleskih dnevnika imala svoja predstavnitva u tom sjevernom dijelu grada, i obavijestio ih potanko o svojoj namjeri da se ukrca na Filokteta, raunajui da e znamenitost njegove obitelji, koja je jo od tajanstvenog nestanka njegova oca bila i dalje barem izdaleka vijest za novine, zajedno s priom o prihvaanju njegovih lagera razglasio je hrabro da e svi biti objavljeni u Bolovvskoga pruiti gradu za lanak, i tako pribaviti potreban publicitet, smatrajui da e strah od tog dodatnog publici teta i moda otvorenog rugla, kojemu bi se mogla izloiti ako bi sprijeila njegovo ukrca172 nje, sad ope poznatu stvar, obitelj prisiliti na pristanak. Bilo je i drugih inilaca: Hugh ih je bio zaboravio. Novine bi, uza sve to, njegovu priu jedva smatrale osobito zanimljivom da on nije vjerno vukao svoju vraku malu gitaru u svaku novinsku redakciju. Hugh je zadrhtao kad se toga sjetio. To je vjerojatno natjeralo reportere, uglavnom obiteljske i pristojne ljude, koji su u tome moda vidjeli ostvarenje nekoga svog osobnog sna, da udovolje hiru jednog mladia koji je tako vrsto odluio sebe napraviti magarcem. Nita tomu slino nije mu u ono vrijeme padalo na pamet. Upravo suprotno. Hugh je bio uvjeren da je} zapanjujue bistar, i neobine pismene estitke tc.' jh je odasvud primao od suhozemnih gusara to su otkrivali da im je tuno palo prokletstvo jalovosti zbog toga to sa svojom starijom braom nisu plovili morem u prolom ratu, ije su udne misli jedino sanjale slijedei rat, kojemu je sam Hugh moda bio arhetip, posluile su samo da ga uvrste u tom miljenju. Zadrhtao je opet, jer se moglo desiti da ipak ne pode, mogli su ga silom sprijeiti neki osorni zaboravljeni srodnici, na koje se nikada prije nije raunalo, koji bi kao iz zemlje iskoivi pritekli njegovoj tetki u pomo, da od svih moguih osoba nije bilo Geoffa, koji je rizino telegrafski odgovorio sestri njihova oca: Besmislica. Smatram putovanje to ga je Hugh naumio najboljom moguom stvari za njega. Izriito zahtijevam da mu date punu slobodu. Jak argument, smatralo se; od sada je njegovo putovanje bilo spretno lieno ne samo svoga herojskog aspekta nego i svake mogue primjese pobune. Jer unato injenici da je sad primao svaku moguu pomo ba od onih ljudi od kojih je tajanstveno zamiljao da bjei, ak i poto je svem svijetu razglasio svoje namjere, jo ni za tren nije mogao podnijeti pomisao to ne bjei na more. I to Hugh Konzulu nije nikada posve oprostio. ak i na taj nain, u petak, trinaestog svibnja, ba na dan kad je Frankie Trumbauer tri tisue milja daleko odatle snimio svoju slavnu plou For No Reason at Ali in C, to je za Hugha sad bila gorka povijesna podu173darnost, progonjen neoamerikim neozbiljnostima engleskog tiska koji je redom poeo napuhavati priu, od naslova: Uenikskladatelj postaje mornar, Brat naeg uglednog sugraanina osjea zov oceana, Uvijek u se vraati u Oswaldtwistle, oprotajne rijei uda od djeteta, Saga uenika pjevaa podsjea na staru kamirsku zagonetku, preko jednog nejasnog: Oh, da mi je postati drugi Conrad, i jednog netonog: Studentskladatelj lagera pjeva na teretnom brodu, nosi ukelele jer on jo nije bio student, na to ga je jedan stariji mornar I klase ubrzo podsjetio do posljednjeg i najstranijeg, premda je s obzirom na okolnosti bio odvano nadahnut: Nema svilenih jastuka za Hugha, kae Tetka, Hugh je, ni sam ne znajui putuje li na istok ili na zapad, ne znajui ak ni ono to je najnii mornar

barem bio nauio iz maglovitih pria, da je Filoktet, lik iz grke mitologije Peantov sin, Herak-lov prijatelj, komu su se luk i strijela pokazali jednako tako ponosnom i zlosretnom imovinom kao i Hughova gitara Hugh je isplovio za Kinu i javne kue Palam-banga. Grei se u postelji kad bi pomislio na sve ono ponienje to ga je njegov mali reklamni trik bio zapravo oborio na njegovu glavu, ponienje koje je samo po sebi bilo dovoljno da bilo koga potjera ak i u oaj nije utoite nego to je more... Meutim, ne bi bilo pretjerano rei (Isuse, stari, jesi li vidio one proklete novine? Na brodu imamo nekog bastardnog vojvodu, ili tako neto) da je bio u lanom odnosu sa svojim brodskim drugovima. Njihov stav uope nije bio onakav kakav se mogao oekivati. Mnogi su od njih isprva izgledali ljubazni prema njemu, ali ispalo je da njihovi porivi nisu bili sasvim nesebini. Sumnjali su, opravdano, da ima utjecaja u upravi. Neki su imali seksualne porive, mutnog podrijetla. Mnogi su opet bili nevjerojatno zlobni i podmukli, premda na sitan nain koji on nikad dotad nije povezivao s morem, i nikad dotad s proletarijatom. Iza njegovih su mu lea itali dnevnik, krali mu novac. Ukrali su mu ak i radno odijelo i natjerali ga da ga otkupi, na veresiju, budui da su ga zapravo ve bili liili 174 novca. U leaj su mu i u mornarsku vreu skrivali ekie. Zatim, iznenada, kad bi on, recimo, istio podoficiru kupaonicu, neki bi vrlo mlad mornar postao neshvatljivo laskav i rekao bi otprilike ovako: Shvaa li, druka-ne, da ti radi za nas, a mi bismo morali raditi za tebe? Hugh, koji nije tada shvaao da je i on svoje drugove doveo u laan poloaj sluajui takve rijei s prezirom, svoja je iskuenja, takva kakva jesu, primio dobro, samo zbog toga to su neodreeno nadoknaivala ono to je za nj predstavljalo jedan od najvanijih nedostataka u njegovu novom ivotu. To je, u nekom sloenom smislu, bila mekunost toga ivota. Ne da taj nije bio mora. Bio je, ali jedne sasvim posebne vrste, za koju j? on bio jedva dovoljno odrastao da bi je cijenio. Ne da .tnu se ruke nisu bile iz-ranile a zatim otvrdle kao dasi. v Ili da gotovo nije bio poludio od vruine i dosade radei ispod kolotura u tropima, ili premazujui minijem palubu. Ne da sve to nije bilo puno gore od posluivanja starijih aka u koli, ili bi moglo tako izgledati da ga nisu oprezno bili poslali u jednu suvremenu kolu gdje nije bilo posluivanja starijih aka. Bilo je, bio je, bile su; nije pravio intelektualne prigovore. Ono na to je prigovarao bile su male neshvatljive stvari. Na primjer, to se potpalublje ne naziva pramano potpalublje, a ne nastambe za posadu, i to se ne nalazi naprijed gdje bi moralo da bude, nego otraga, pod krmom. Svatko zna da potpalublje mora biti naprijed, i da se mora zvati pramano potpalublje. Ali ovo se potpalublje nije nazivalo pramano potpalublje, jer to nije ni bilo pramano potpalublje. Krmena je paluba pokrivala ono to je bilo isuvie oigledno da su nastambe za posadu, kako su se i nazivale, odvojene kabine, ba kao na izletnikom brodu za Ile of Man, sa dva leaja u svakoj, du hodnika prekinutog zajednikom blagovaonicom. Ali Hugh nije bio zahvalan za te teko izborene bolje uvjete. Za njega je potpalublje a gdje bi inae brodska posada ivjela? neizbjeno znailo jedan jedini smrdljivi prostor u prednjem dije175lu, s leajevima oko stola, pod zaljuljanom petroljaom, gdje su se ljudi tukli, kurvali, pili i ubijali. Na Filoktetu ljudi se nisu ni tukli, ni kurvali, ni ubijali. Glede njihova pijenja tetka je s istinskim otmjenim romantinim mirenjem bila na kraju rekla: Zna, Hugh, ne mislim da e piti samo kavu plovei preko Crnog mora. Bila je u pravu. Hugh se nije ni pribliio Crnom moru. Na brodu je, meutim, pio uglavnom kavu, ponekad aj, povremeno vodu i u tropima limunadu. Ba kao

i svi drugi. Taj aj bijae druga stvar koja mu je takoer zadavala brige. Svakog popodneva, na udarac estog, odnosno osmog zvona, Hughu je u poetku, otkako mu se pomonik razbolio, dunost bila da iz kuhinje, najprije u blagovaonicu voe palube a onda u blagovaonicu posade, odnese ono to je voda palube s pobonou nazivao popodnevnim ajem s utipcima. Utipci su bili mekani i ukusni kolaii to ih je pravio drugi kuhar. Hugh ih je jeo s prezirom. Zamislite morskog vuka kako u etiri sata popodne sjeda za aj s utipcima! A to i nije bilo ono najgore. Hrana je na Filoktetu, obinom britanskom teretnom parobrodu, suprotno tradiciji tako snanoj da joj je Hugh do tog trenutka jedva i u snu usuivao protusloviti, bila izvrsna u usporedbi s onom u privatnoj koli, gdje je bila takva da je ni jedan mornar ne bi podnosio ni pet minuta bila je djelo mate kakva sladokusca. Nikada nije bilo manje od pet jela za doruak u podoficirskoj blagovaonici za koju je u poetku bio ue vezan; ali pokazalo se da je gotovo podjednako zadovoljavajua i u nastambama za posadu. Ameriki paprika, suene haringe, tuena jaja sa slaninom, zobena kaa, odresci, pecivo, sve za jedan obrok, ak na jednom tanjuru; Hugh se nije mogao sjetiti da je ikad u svom ivotu vidio toliko hrane. To vie ga je iznenadilo otkrie kako mu je dunost da svakog dana baca u more velike koliine te izvanredne hrane. Ona njupa koju posada nije bila pojela odlazila je u Indijski ocean, ili u bilo koji ocean, radije nego da se prema onoj izreci kae vrati to u smonicu. Hugh nije bio zahvalan ni za ove teko izborene uvjete. Neobja176 njivo, ali, ini se, ni bilo tko drugi. Jer loa hrana bijae veliki predmet razgovora. Nije vano, momci, uskoro emo biti kod kue gdje ovjek moe dobiti malo dobro spremljene njupe koju moe jesti, umjesto ove nekakve proklete smjese, s ljuskama boje, ne znam ni to je to uope. I Hugh, solidaran stvor, gunao je zajedno s drugima. Meutim, u konobarima je naao srodne due... Osjeao se ipak uhvaenim u zamku. Jo potpunije, zbog toga to je uvidio da ni u jednom bitnom pogledu nije pobjegao od svoga prolog ivota. Sve je bilo tu, premda u drugom obliku: isti sukobi, lica, isti ljudi, mogao je zamisliti, kao i u koli, istu lanu popularnost zbog gitare, istu vrstu nepopularnosti zbog toga to se sprijateljio s konobarimir > ili jo gore, s Kinezima loa-ima. ak je i brod izgledao kao neko fantastino pokretno nogometno igralite. Antisemitizam je, istina, bio ostavio za sobom, jer su idovi uglavnom bili previe pametni da bi ili na more. Ali ako je oekivao da e zajedno s privatnom kolom ostaviti za sobom i britanski snobizam, tuno se prevario. Zapravo, stupanj snobizma koji je vladao na Filoktetu bio je nevjerojatan, snobizam one vrste za koju Hugh nije nikada ni pomiljao da moe postojati. Glavni je kuhar neumornog drugog kuhara smatrao stvorenjem potpuno inferiornog poloaja. Voa je palube prezirao tesara, jer je bio obrtnik, i po tri mjeseca ne bi s njime govorio, premda su jeli u istoj prostorijici, dok je tesar prezirao vodu palube budui da je on, Chips, bio vii podoficir. Glavni konobar koji je, kad nije bio na dunosti, volio prugaste koulje, otvoreno je prezirao veselog drugog, koji se, odbijajui da svoj poziv shvati ozbiljno, zadovoljavao majicom i otiraem znoja. Kad je najmlai brodski mali s runikom oko vrata iziao na obalu kupati se, podoficir, koji je nosio kravatu bez ovratnika, sveano ga je ukorio zato to sramoti brod. A sam bi se kapetan gotovo smrknuo u licu svaki put kad bi ugledao Hugha, zbog toga to je ovaj, hotei napraviti kompliment, u jednom intervjuu nazvao Filoktet tramperom. Bio tram177per ili ne bio, cijeli se brod valjao i greznuo u graanskim predrasudama i

tabuima, za koje Hugh nije ni znao da postoje. Ili se to njemu inilo. Pogreno je, meutim, rei da se valjao. Hugh, daleko od toga da postane drugi Conrad, kako su novine nagovijestile, nije bio tada proitao ni jednu rije od njega. Ali je bio maglovito svjestan toga da je Conrad negdje dao naslutiti kako u stanovita godinja doba uz obalu Kine treba oekivati tajfune. To je bilo jedno od tih doba; tu je, napokon, bila obala Kine. Ipak, ini se, nije bilo tajfuna. Ili, ako ih je i bilo, Filoktet ih je nastojao izbjei. Otkad je brod isplovio iz Gorkih jezera, dok se nije usidrio u vodama Vokohame, vladala je monotona mrtva utiha. Za vrijeme pasjih straa, Hugh je otiicao ru. Samo, to nisu bile zaista pasje strae; nita se nije zbivalo. I nisu bile none; radio je danju. Ipak, morao je, jadnik, zavaravati samoga sebe kako u tome to radi ima neto romantino. Kao da nije bilo! Mogao se lako utjeiti gledajui na pomorsku kartu. Na alost, i pomorske su karte suvie ivo podsjeale na kolu. Tako da prolazei kroz Suez nije bio svjestan sfinga, Ismalije, ni brda Sinaj; a plovei Crvenim morem, ni Hedasa, Asirije, Vemena. Zato to je Perim pripadao Indiji, iako toliko udaljen od nje, taj ga je otok oduvijek oaravao. Ipak su pred tim groznim mjestom stajali cijelo prije podne, a da on nije ni znao za tu injenicu. Jedna marka Talijanske Somalije sa slikom divljih pastira na njoj, bila mu je nekad najdragocjenija imovina. Proli su pokraj Guardafuija, a da on toga nije bio svjestan vie nego onda kad je kao trogodinje dijete tuda preplovio u suprotnom smjeru. Kasnije nije mislio o Cape Comorinu ili Nicobaru. Ni u Sijamskom zaljevu o Pnom Penu. Moda ni sam nije znao o emu je mislio; zvona su zvonila, stroj je brektao, videre, videre, a gore visoko moda je bilo jedno drugo more, gdje je dua orala svoju duboku nevidljivu brazdu Sokotra je svakako tek mnogo kasnije postala za njega simbol, a da je u Karaiju, na povratku kui, u figurativnom smislu, moda na povik daleko proao po178 kraj svoga rodnog mjesta, to mu nije nikada dolo na pamet... Hong Kong, Shanghai; ali prigode da se izie na kopno bile su malobrojne i rijetke, ono malo novaca to ih je ilo, nikako da ugledaju, i nakon to je u Yoko-hami leao cijeli mjesec bez i jednog izlaska na kopno, Hughu je aa gorine bila puna. Ipak, kad bi dobili doputenje, ljudi su, umjesto da urlaju po barovima, samo sjedili na palubi krpei i priajui masne ale to ih je Hugh ve bio uo u jedanaestoj, ili su se zabavljali prostakim bespolnim zamjenama. Hugh nije umakao ni farizejstvu Engleza, njegovih pretpostavljenih. Na brodu je, meutim, postojala dobra knjinica, pa je pod skrbnitvom naigaa poeo stjecati naobrazbu koju mu skupa privatna kola mjs uspjela dati. itao je Sagu o Forsyteima i Peer Gynta. Zasluga naigaa, ljubaznog kvazi-komunista, koji je obino svoju strau provodio pod palubom prouavajui brouru s naslovom Crvena ruka, sastojala se uvelike i u tome to se Hugh odrekao namjere da izbjegne Cambridge. Da sam ja ti, otiao bih u to vraje mjesto. Iskoristi, dovraga, tu ustanovu to vie moe. U meuvremenu njegova ga je reputacija nemilosrdno pratila niz obalu Kine. Premda su naslovi singa-purskog Free Pressa mogli glasiti: Ubio urjakovu prilenicu, bilo bi iznenaujue da ovjek ubrzo ne naleti na otprilike ovakav odlomak: Kovravi mladi stajao je na pramanoj palubi Filokteta dok je uplovljavao u Penang, drndajui svoju najnoviju skladbu na strunama ukelele. Vijest se sad svakog dana mogla pojaviti u Japanu. Ipak sama gitara pritekla mu je u pomo i sad je Hugh barem znao o emu razmilja. O Engelskoj i o putovanju kui! Engleska, iz koje je toliko udio otii, sad je postala jedini predmet

njegove enje, njegova obeana zemlja; kroz jednolinost vjenog ljuljanja na sidru u Vokohami, sa zalazima sunca nalik na prijelaze u melodiji Singing the Blues, sanjao je on o njoj kao ljubavnik o svojoj dragoj. Pouzdano nije mislio ni o jednoj drugoj dragoj koju je mogao imati kod kue. Jednu ili dvije kratke veze, ako su svojevremeno i bile oz179 biljne, odavno je ve zaboravio. Njeni osmijeh gospode Bolovvski, to je bljesnuo u New Compton Streetu, opsjedao ga je due vremena. Ne: mislio je o londonskim dvokatnim autobusima, plakatima za music halls gore u sjevernom dijelu. O hipodromu Birkenhead: dvaput naveer, u 6.30 i 8.30. I o zelenim teniskim igralitima, o lupkanju teniskih loptica po svjeoj tratini i o njihovu brzom prelijetanju preko mree. O ljudima to u stolicama na sklapanje piju aj (unato injenici da ih je mogao sasvim lijepo oponaati i na Filoktetu), o nedavno steenoj sklonosti prema dobrom engleskom pivu i starom siru... Ali iznad svega toga bili su njegovi lageri to bi sad morali ve biti objavljeni. Zar je ita drugo bilo vano, kad su ih tamo kod kue, moda na istom Birkenhead hipodromu, izvodili i pjevali, dvaput svake veeri pred prepunim gledalitem. I to su oni ljudi kraj teniskih igralita sebi pjevuili ako ne njegove melodije? Ili ako ih nisu pjevali, govorili su o njemu. Jer u Engleskoj ga je ekala slava, ne ona lana koju je ve navukao, nego prava slava, slava koju je, sad je to mogao osjetiti, proavi kroz pakao, kroz vatru a Hugh je sebe uvjerio da je to upravo tako zasluio kao pravo i nagradu. Ali dolo je vrijeme kad je Hugh zaista proao kroz vatru. Jednog je dana siromani brat brod iz jednog drugog stoljea, Kralj Edip, o ijem ga je imenu naiga s Filokteta obavijestio, bio drugi Grk u nevolji, i leao na sidritu Yokohame, daleko a ipak preblizu, jer su se te noi ta dva velika broda neprestano noena plimom malo-pomalo primakla toliko blizu da su se gotovo sudarili. U jednom se trenutku inilo da e se to desiti: na krmi Filokteta svi su bili uznemireni, zatim je, dok su brodovi jedva kliznuli jedan pokraj drugog, prvi oficir viknuo kroz razglas: Prenesite kapetanu Telsonu pozdrave kapetana Sandersona, i recite mu da su mu dali gadan vez! Kralj Edip, koji je, za razliku, od Filokteta, imao lo-ae bijelce, izvan matinih je voda proveo nevjerojat180 razdoblje od etrnaest mjeseci. Zbog toga se njegov zlostavljeni zapovjednik no uope nije, onako kao Hughov, trudio porei da njegov brod nije tramper. Dvaput se dosad Gibraltarska stijena pojavljivala s desne strane njegova pramca, da nagovijesti, ne Temzu, ili Mersey, nego Zapadni ocean, dug put u New York, a zatim Vera Cruze i Colon, Vancouver i dugo putovanje preko Pacifika natrag na Daleki istok. I sad, kad su svi pouzdano osjeali da je napokon vrijeme krenuti kui, brod je ponovno bio upuen u New York. Posadi, posebno loa-ima, smrtno je dozlogrdjelo takvo stanje stvari. Ujutro, kad su oba broda opet leala na pristojnom razmaku, u stranjoj se blagovaonici Filokteta pojavila obavijest pozivajui dobrovoljce da namijene tri mornara i etiri loaa s Kralja Edipa. Ti>n bi se ljudima tako omoguilo da se u Englesku vn >e s Filoktetom, koji je na moru proveo samo tri mjeseca, ali e ve za tjedan dana, poto napusti Vokohamu, krenuti u domovinu. Vie dana na moru, vie dolara, koliko god ih malo bilo. Ali i tri mjeseca na moru uasno su dugo vrijeme. A etrnaest mjeseci (Hugh jo nije bio proitao ni Mel-villea) prava su vjenost. Nije izgledalo da Kralja Edipa eka vie od jo
l^^^^Kl

est mjeseci skitanja: ali nikad se ne zna; moda je zamisao bila da se najugroeniji lanovi njegove posade malo-pomalo prebacuju na brodove to plove kui, kad ih sretne, a da on luta jo dvije godine. Nakon dva dana javila su se samo dva dobrovoljca, ra-diotelegrafist i jedan obini mornar. Hugh je gledao Kralja Edipa na njegovu novom sidritu, ali ponovno se neposluno zanosei blizu, kao da je na kraju snaga svog duha, stari se parobrod pribliavao sad s jedne strane, sad s druge, as k lukobranu, as hrlei prema otvorenom moru. U njegovim je oima, za razliku od Filokteta, on bio sve ono to bi jedan brod morao da bude. Prije svega, po opremi to nije bio nogometni brod, hrpa niskih vratnica i mrea. Njegovi jarboli i dizalice bili su od onih visokih, nalik na razliite lonce za kavu. Oni su prvi bili crni, gvozdeni. I dimnjak mu je bio visok, i trebalo bi mu malo boje. Brod je 181bio prljav i zarao, na boku mu se vidio minij. Imao je primjetan nagib na lijevu stranu i, tko zna, moda i na desnu. Stanje njegova komandnog mosta davalo je dojam nedavnog je li to mogue susreta s tajfunom. Ako nije, imao je izgled broda koji e ih uskoro privui. Bio je izudaran, prastar i, sretne li pomisli, mogao bi uskoro i potonuti. A bilo je ipak u njemu neto mladenako i lijepo, poput iluzije to nee nikad umrijeti, nego uvijek ostaje na obzorju. Govorilo se da moe razviti sedam vorova. I iao je za New York! S druge strane, ako se ukrca na nj, to e biti od Engleske? Nije bio toliko glupo optimistian da bi zamiljao kako mu je slava, nakon dvije godine, jo blistava... Osim toga, to bi znailo novo prilagoavanje, novi poetak. Na tom brodu, ipak, ne bi bio obiljeen onim istim peatom. Teko da mu je ime doprlo do Colona. Ah, njegov je brat Geoff takoer poznavao ova mora, ove panjake iskustva, to bi on sad uinio? Ali Hugh to nije mogao uiniti. Koliko god je bio ojaen time to je u Yokohami leao mjesec dana bez doputenja za izlazak, to je ipak znailo traiti previe. Kao kad bi mu u koli rekli, ba kad se na vidiku pokae prekrasni kraj polugodita, da nee biti ljetnih praznika, da cijeli kolovoz i rujan mora uiti kao i obino. Samo to mu nitko nije govorio nita. Jedino ga je neko unutarnje ja tjeralo da se dobrovoljno javi, kako bi neki drugi od mora iscrpljen mornar to due od njega ezne za domom, mogao zauzeti njegovo mjesto. Hugh se ukrcao na Kralja Edipa. Kad se mjesec dana kasnije, u Singapuru, vratio na Filokteta, bio je posve drugi ovjek. Imao je dizenteriju. Kralj Edip ga nije razoarao. Hrana je bila slaba. Nije bilo hladnjaka, samo obine hladnjae s ledom. I jedan glavni konobar (prljava svinja) koji je cijeli dan sjedio u svojoj kabini puei cigaretu. Pramano potpalublje bilo je sprijeda. Brod je, meutim, zahvaljujui nekoj agencijskoj zabuni, i ne pomiljajui na Lorda Jima, napustio protiv svoje volje, u vrijeme kad je trebalo pokupiti neke hodoasnike za Meku. New York je bio odlo182 en, njegovi e brodski drugovi, ako ne i svi hodoasnici, vjerovatno napokon stii kui. Bez dunosti, sam sa svojom boli, Hugh se osjeao jadno. Ali ipak se od vremena do vremena podizao na lakat: Boe, kakav ivot! Nikakvi uvjeti nisu previe dobri za ljude dovoljno vrste da ga izdre. ak ni stari Egipani nisu znali to je to ropstvo. Premda, to je on znao o tome? Ne mnogo. Spremita, krcana u Mikiju crnoj luci za ukrcaj ugljena, sraunatoj da svakom kopnenjaku ispuni predodbu o mornarskim snovima, budui da je svaka kua u njoj bila javna kua, svaka ena kurva, ukljuujui ak i staru vjeticu koja je tetovirala bila su uskoro puna: ugljen je dopirao gotovo do poda loionice. On je vidio samo svijetlu stranu posla rasporedivaa tereta, ako bi se uope mogiq rei da taj posao ima svijetlu stranu. Ali zar je na

pahVc' bilo puno bolje? Zapravo nije. Ni tamo nije bilo samilosti. Za mornara ivot na moru nije bio besmisleni reklamni trik. Bio je smrtno ozbiljan. Hugh se uasno sramio to ga je tako iskoristio. Godine ubitane dosade, izloenosti svakoj, vrsti mrane opasnosti i bolesti, sa sudbinom koja ti ovisi o milosti tvrtke to se za tvoje zdravlje zanima samo zbog toga jer e ti moda morati platiti osiguranje, s obiteljskim ivotom svedenim na kupanje u kadi za sjedenje, sa enom na kuhinjskom prostirau svakih osamnaest mjeseci, eto to je more. To, i tajna udnja da te sahrane u nj. I ogroman neugasiv ponos. Hugh je sad mislio da nejasno shvaa ono to mu je naiga pokuavao objasniti, zato su ga na Filoktetu naizmjenino zlostavljali i ulagivali mu se. To je uglavnom bilo zbog toga to se glupo razglasio za predstavnika jednoga bezdunog sistema kojem nisu vjerovali i kojeg su se bojali. Mornarima, meutim, taj sistem nudi daleko vei poticaj nego loaima koji rijetko izlaze kroza drijelo na burujski gornji zrak. Ipak, ostaje sumnjiv. Njegovi su putovi zaobilazni. Njegove su uhode svuda. Prevarit e te, tko e znati, ak i gitarom. Stoga je trebalo itati njegov dnevnik. ovjek mora provjeravati, biti ukorak s njegovim smicalicama. Ustreba li, mora mu laskati, oponaati ga, 183prividno suraivati s njim. A sistem, zauzvrat, laska tebi. Tu i tamo uini koji ustupak u takvim stvarima kao to su hrana, bolji uvjeti ivota, brodske knjinice, premda ti ve prije uniti duevni mir, ustupak neophodan da bi se ovjek koristio njima. Jer na taj nain on tvoju duu dri pod smrtnim stiskom. Zbog toga se ponekad dogaa da postane puzav i ulovi se kako govori: Zna li da ti radi za nas, a mi bismo morali raditi za tebe? I to je takoer bilo tono. Sistem radi za tebe, kao to e ubrzo otkriti, kad izbije idui rat, donosei posao za sve. Ali ne zamiljaj da e vjeno prolaziti s tim trikovima, ponavlja ti u svom srcu cijelo vrijeme. Zapravo u naim si rukama. Bez nas, u miru ili ratu, kranski se svijet mora sruiti kao hrpa pepela! Hugh je vidio rupe u logici tog miljenja. Unato tome, na Kralju Edipu, gotovo bez ljage tog simbola, Hugha nisu zlostavljali ni ulagivali mu se. Ophodili su se s njim kao s drugom, i velikoduno su mu pomagali kad bi posao premaivao njegove snage. Samo etiri tjedna. Ipak ti tjedni provedeni na Kralju Edipu pomirili su ga s Filoktetom, tako da je sebe gorko prekoravao to netko drugi, dok je on bolestan, mora obavljati njegov posao. Kad se vratio natrag, prije nego je ozdravio, jo je sanjao o Engleskoj i slavi. Ali je uglavnom nastojao da svoj posao obavi na najbolji nain. Za vrijeme tih tekih posljednjih tjedana rijetko je svirao gitaru. Izgledalo je da se sjajno slagao sa svojim drugovima. Tako sjajno da su mu prije iskrcanja uporno htjeli napuniti mornarsku vreu. Pljesnivim kruhom, kako se pokazalo. Leali su u Gravesendu oekujui plimu. Oko njih u magliastom su razdanju ovce ve tiho blejale. Tem-za, u polusvjetlu, nije bila bez slinosti sa Jangce-Kjangom. Zatim, iznenada, netko je o zid vrta istresao lulu. Hugh nije priekao da utvrdi voli li novinar koji je u Silvertovvnu doao na brod, svirati njegove lagere u slobodno vrijeme. Gotovo ga je fiziki izbacio s broda. to god ga je navelo na taj neplemeniti in, nije ga sprijeilo da te veeri nekako ne nade put do New Compton Streeta i otrcane radnjice Bolowskoga, Bila 184 je zatvorena i mrana: ali Hugh je bio gotovo siguran da su ono u izlogu njegovi lageri. Kako je sve to bilo udno! Zamiljao je gotovo da uje poznate akorde gospoda ih je Bolovvski tiho uvjebavala u gornjoj sobi. I poslije, dok je traio hotel, da ih svi ljudi oko njega pjevue. I te je noi u Astoriji to

pjevuenje uporno trajalo u njegovim snima; digao se u zoru da jo jednom istrai onaj udesni izlog. Ni jedan njegov lager nije bio tamo. Hugh je samo za tren bio razoaran. Vjerojatno su njegove pjesme bile toliko omiljene da se ni jedan primjerak nije mogao ostaviti za izlog. U deset sati ponovno se naao kod Bolovvskoga. Mali je ovjek bio presretan to ga vidi. Da, zaista, oba su njegova lagera objavljena ima ve dosta vremena. Bolovvski e poi i donijeti ih. Hugh je ekao bez daha. Zato se tako dugo zadrao? Najzad, Bolovvski je bio njegov izdava. Svakako nije mogue da ih ne moe nai. Napokon su se, Bolovvski i jedan pomonik vratili sa dva golema za-motka. Evo, rekao je on, vaih pjesama. to biste eljeli da uinimo s njima. elite li ih uzeti? Ili biste htjeli da ih jo malo zadrimo? I tu su, zaista, bili Hughovi lageri. Bili su tiskani, kao to je Bolovvski rekao: tisuu primjeraka svaki, to je bilo sve. Nitko ih nije ni pokuao raspaati. Nitko ih nije pjevuio. Ni jedan ih komiar nije pjevao na hipodromu Birkenhead. Nitko vie nije uo ni rijei o lagerima to ih je napisao mladi student. A to se tie Bo-lovvskoga, njemu je bilo potpuno svejedno hoe li itko uti i jednu rije. On ih je tiskao, ispunivi tako svoj dio ugovora. To ga je stajalo moda treinu uloga. Ostatak je ista dobit. Ako Bolovvski godinje objavi tisuu takvih lagera to ih piu nepodozrivi glupani voljni platiti, zato bi troio da ih progura? Sami ulozi bili su mu opravdanje. I najzad, Hugh je imao svoje lagere. Zar on ne zna, blago mu je objanjavao Bolovvski, da ne postoji trite za pjesme engleskih skladatelja? Da je veina objavljenih lagera amerika. Hughu je i preko volje laskalo to ga upuuje u tajne industrije lagera. Ali sav onaj publicitet, mucao je on, zar vam to nije bilo 185dobra reklama? A Bolovvski je blago zatresao glavom. Pria je zamrla prije nego su lageri bili objavljeni. To bi se ipak lako dalo oivjeti? mrmljao je Hugh, gutajui sve svoje zamrene dobre namjere dok se prisjeao novinara to ga je dan prije izbacio s broda: zatim je, posramljen, pokuao na drugi nain... Moda bi, napokon, u Americi ovjek imao bolje izglede kao skladatelj lagera. I pomislo je, onako izdaleka, na Kralja Edipa. Ali Bolowski se tiho rugao izgledima u Americi; tamo, gdje svaki konobar pie lagere Za cijelo to vrijeme Hugh je, meutim, napol nadajui se, razgledao svoje lagere. Na koricama je ba-, rem stajalo njegovo ime. I na jednom je od njih stvarno bila fotografija jednog plesnog orkestra. Izvodi s ogromnim uspjehom Izzy Smigalkin i njegov orkestar! Uzevi nekoliko primjeraka od svakog, vratio se u Asto-riju. Izzy Smigalkin svirao je kod Slona i dvorca, i on se zaputi tamo, zato, to ne bi znao rei, jer je Bolovvski ve bio nagovijestio istinu da Izzy Smigalkin, ak i kad bi svirao u samom Kilburn Empireu, nije momak to bi pokazao zanimanje za bilo kakve lagere kojima nisu objavljeni aranmani za orkestar, pa makar ih na temelju nekog mutnog dogovora s Bolovvskim izvodio ne znam kako uspjeno. Hugh je postao svjestan svijeta. Poloio je ispit za Cambridge, ali jedva da je napustio svoja stara legla. Osamnaest je mjeseci moralo proi prije nego je poao tamo. Reporter koga je izbacio s Fi-lokteta, rekao mu je, bez obzira na to je mislio: Vi ste budala. Mogli ste sve urednike u ovom gradu natjerati da tre za vama. Smekan, Hugh je preko tog istog ovjeka dobio posao u novinama, lijepljenje isjeaka u knjigu dokumentacije. Dakle, na to je spao! Meutim uskoro je stekao stanovit osjeaj neovisnosti iako mu je tetka plaala stan i hranu. I njegov je uspjeh bio brz. Razglaenost mu je pomogla, unato tomu to nije jo pisao o moru. U dubini je udio za potenjem, umjetnou, i govorilo se da njegova reportaa o poaru javne kue na Wapping Old Stairsu obuhvaa i jedno i drugo. Ali u dnu njegova duha tinjale su druge vatre.

186 Nije se vie s gitarom i notama u Geoffovoj putnoj torbi potucao od jednog sumnjivog izdavaa do drugoga. Ali je njegov ivot opet poeo pomalo sliiti ivotu Adolfa Hitlera. Nije prekinuo vezu s Bolowskim, i u srcu je zamiljao kako kuje osvetu. Jedan vid privatnog antisemitizma postao je dio njegova ivota. Znoj rasne mrnje oblijevao ga je nou. Ako mu je ponekad jo i palo na um da je u loionicu upao niz oluk kapitalistikog sistema, taj se osjeaj sad nije mogao razluiti od osjeaja gaenja prema idovima. Na neki su nain stari jadni idovi, a ne samo Bolowski, nego svi idovi prvenstveno, bili krivi to je on u svom uzaludnom traganju dospio u loionicu. Zbog idova su i postojali takvi gospodarski tumori kakav je Britanska trgovaka mornarica. U svojim je snovima na javi postajao poticatelj ogromnih pogroma sveobuhvatnih, i stoga bez krvoprolia. I svakim je danom bio blii svom naumu. Istina, izmeu nauma i njega, od vremena do vremena iskrsnula bi sjena naigaa s Filokteta. Ili bi zatreperile sjene naigaa s Kralja Edipa. Zar nisu Bolovvski i njegov soj neprijatelji vlastite rase, a sami idovi izgnanici, rtve izrabljivanja i svjetske skitnice, kao i oni, kao to je jednom bio i on? Ali kakvo je to bratstvo ljudi kad su ti braa stavljala pljesnivi kruh u mornarsku vreu? Ipak, komu se inae obratiti za neke estite i jasne vrijednosti? Moda ocu i majci da nisu umrli? Tetki? Geoffu? Ali Geoff je, kao sablasno drugo ja, bio uvijek u Rabatu ili Timbuctoou. Osim toga on ga je ve jednom bio liio dostojanstva pobunjenika. Hugh se smjekao dok je leao u lealjci... Jer postojao je netko, uviao je to sada, ijoj se uspomeni barem mogao bio obratiti. To ga je ak podsjetilo da je u trinaestoj neko vrijeme bio gorljivi revolucionar. I udno se toga sjetiti, zar nije onaj isti upravitelj njegove prijanje pripremne kole, i voda izviaa, dr Gotelbv, nevjerojatno ponosni totem-ski stup Povlastice, Crkve, engleski gospodin Boe uvaj kralja, i glavni oslonac roditelja, bio odgovoran za njegovu herezu? Stari jarac! Zadivljujuom nezavisnou vatreni je starac, to je svake nedjelje u kapeli 187

govorio o vrlinama, na satu povijesti objanjavao kako boljevici, daleko od toga da su djecoubojice iz Daily Maila, vode jedan nain ivota samo malo manje sjajan od onog to vlada u njegovoj vlastitoj opini Pangbour-ne Garden City. Ali Hugh je tada ve bio zaboravio svoga starog mentora. Ba kao to je ve odavno bio zaboravio da svaki dan uini dobro djelo, da se kranin smjeka i zvidi u svojim tekoama, i da e, ako si jed- nom bio izvia, uvijek biti komunist. Hugh je zapam- | tio samo to da treba biti pripravan. Tako je Hugh zaveo Bolovvskome enu. To je moda bila stvar shvaanja... Ali na alost, to nije izmijenilo odluku Bolovvskoga da potegne brakorazvodnu parnicu, navodei Hugha kao suoptuenog. I gore su stvari imale uslijediti. Bolowski je iznenada optuio Hugha da ga je pokuao prevariti i u drugom pogledu, da su lageri koje je objavio nita drugo nego plagijati dviju nepoznatih amerikih skladbi. Hugh je bio osupnut. Zar je to mogue? Je li ivio u svijetu tako potpune obmane da je iekivao objavljivanje neijih tuih lagera, za koje je platio sam, ili tonije

njegova tetka, da je, u skladu s tim, ak i njegovo razoaranje zbog njih, bilo lano? Nije bilo ba tako strano, pokazalo se. Ipak, glede jednog lagera postojali su i suvie vrsti temelji za optubu... Na lealjci se Hugh borio s cigarom. Svemogui Boe. Dobri svemogui Boe. Mora da je cijelo vrijeme to znao. Znao je da je znao. S druge strane, brinui se samo za izvedbu, inilo se kao da ga njegova gitara moe uvjeriti kako je gotovo svaka pjesma njegova. injenica da je ta amerika skladba bila siguran plagijat nije ni najmanje pomagala. Hugh je bio ojaen. U to je vrijeme ivio u Blackheathu, i jednog je dana, praen usto-pu prijetnjom da e biti raskrinkan, prevalio petnaest milja do grada, kroz sirotinjske etvrti Levvishama, Catforda, New Crossa, niz Old Kent Road, pokraj, ah, Slona i dvorca, do u samo srce Londona. Njegovi su ga jadni lageri progonili sad u molu, pogrebnom. elio se izgubiti u tim siromatinom pogoenim beznadnim et-188 vrtima o kojima je romantino pisao L6ngfellow. elio je da svijet proguta i njega i njegovu sramotu. Jer se sramota nee moi izbjei. To je osiguravala reklama koju je jednom sebi u prilog pobudio. Kako e se sad osjeati njegova tetka? A Geoff? Ono malo ljudi koji su vjerovali u njega? Hugh je zamiljao posljednji gigantski pogrom; uzalud. Na kraju se gotovo kao utjeha inilo to to su mu otac i majka mrtvi. Glede starijeg tutora njegova koleda, nije ba bilo vjerojatno da e dobrodolicom doekati brucoa koga su upravo vukli po sudovima za rastave: uasne rijei. Budunost se inila stranom, ivot pri kraju, jedina je nada ukrcati se na drugi brod im se sve to svri, ili moda i prije nego sve pone. Zatim se, odjednom, desilo udo, neto fantastino, nezamislivo, emu Hugh ni danas nije mogao nai logino objanjenje. Bolovvski je iznenada napustio cijelu stvar. Oprostio je svojoj eni. Poslao je po Hugha i oprostio mu s najveim moguim dostojanstvom. Zahtjev za rastavu bio je povuen, kao i optuba za plagijat. Sve je bilo greka, rekao je Bolowski. U najgorem sluaju, lageri nisu nikad ni bili raspaani, kakva je, dakle, teta uinjena? to se prije sve zaboravi, to bolje. Hugh nije mogao vjerovati svojim uima: ak ni sada u sjeanju nije im mogao vjerovati, niti da onako brzo nakon to je sve izgledalo tako potpuno izgubljeno, i ivot nepopravljivo upropaten, treba, kao da se nita nije bilo dogodilo, spokojno otii u U pomo. Geoffrev, lica napol prekrivena sapunicom, stajao je na pragu svoje sobe, drhtavo dozivajui etkicom za brijanje i Hugh se, bacivi svoju unitenu cigaru u vrt, digao i poao za njim. Jasno, morao je proi kroz onu zanimljivu sobu da dospije u svoju (ija su vrata na drugoj strani bila otvorena otkrivajui kosilicu) i trenutno, jer je Vvonnina bila zauzeta, u kupaonicu. To je bilo divno mjesto, i neobino prostrano za veliinu te kue; njeni su prozori, kroz koje je dolazilo sunce, gledali niz prilaz na Calle Nicaragua. Prostor je ispunjavao neki j 1891 slatkasti teki Yvonnin miris, dok su kroz otvoreni prozor Geoffove spavae sobe dopirali mirisi vrta. Drhtavica je strana, zar nisi nikad imao drhtavicu? govorio je Konzul, tresui se cijelim tijelom; Hugh je od njega uzeo etkicu za brijanje i poeo ju ponovno sapunati na komadiu mirisnog sapuna od mlijeka magarice, koji je leao u umivaoniku. Jesi, imao si, sjeam se. Ali ne ovako estoku. Nisam ni jedan novinar nikad nije imao drhtavicu. Hugh je namjetao runik oko Konzulova vrata. Ti misli, vrtoglavicu. Ovo je vrtoglavica u vrtoglavici.

 Suosjeam. A sad, sve je spremno. Stoj mirno. Kako zaboga mogu stajati mirno? Moda bi bilo bolje da sjedne. Ali Konzul nije mogao ni sjesti. Isuse, Hugh, ao mi je. Ne mogu prestati poskakivati. To je kao da si u tenku jesam li spomenuo tenk? Kriste, moram neto popiti. to je ovo ovdje? Konzul je s prozorske daske zgrabio nezaepljenu bocu lovorova ulja. to misli, kakvo je ovo, a? Za kosu. Prije nego ga je Hugh mogao sprijeiti, Konzul je popio velik gutljaj. Nije loe. Nije uope loe, dodao je pobjedonosno, mljackajui usnama. Moda je malo lagano... Malo nalik na pernod. U svakom sluaju amu-let protiv galopirajuih ohara i poligonog prustovskog zurenja nepostojeih korpiona. ekaj as, moram se Hugh je pustio slavine da ujno teku. uo je kako u susjednoj sobi Vvonna hoda, spremajui se za put u To-malin. Ali on je ostavio radio otvoren na trijemu; ona vjerojatno ne moe uti nita vie osim uobiajene buke u kupaonici. Milo za drago, komentirao je Konzul, jo drhtei, kad mu je Hugh pomogao da se vrati do stolice. Jednom sam ja to tebi uinio. Si, hombre. Hugh je, sapunajui opet etku sapunom od mlijeka magarice, podigao obrve. Ba tako. Je li sad bolje, stari drue? 190 Kad si bio mali, cvokotali su Konzulu zubi. Na brodu P. & O. kompanije, to se vraao iz Indije... Na staroj Coconadi. Hugh je svom bratu namjestio runik oko vrata, zatim je, kao da se odsutno pokorava njegovim nijemim uputama, kroza spavau sobu, pjevuei, iziao na trijem gdje je radio sad glupo svirao Beethovena u vjetar koji je opet snano puhao na toj strani kue. Na povratku, s bocom whyskija za koju je tono zakljuio da ju je Konzul sakrio u ormar, pogledom je preao preko Konzulovih knjiga poredanih sasvim paljivo u urednoj sobi gdje inae nije bilo ni najmanjeg znaka da njen korisnik ita radi, ili kani raditi, osim ako to nije bila pomalo zguvana postelja na kojoj je Konzul oigledno leao na visokim policama oko zidova: Dogme et Ritual de la Haute Magie, Oboavanje Zmije i Sive u Centralnoj Americi, bile su dvije dugake police toga, zajedno s izblijedjelim konim uvezima i okrznutim rubovima brojnih knjiga o kabali i alkemiji, premda su neke od njih izgledale prilino nove, kao Goetia Leme-gaton Kralja Solomuna, one su vjerojatno bile dragocjenost, ali ostatak je tvorio raznorodnu zbirku: Gogolj, Mahabharata, Blake, Tolstoj, Pontoppidan, Upaniade, jedna Mermaid Marston, Biskup Berkeley, Duns Sco-tus, Spinoza, Vie Versa, Shakespeare, cjelokupni Tas-kerson, Na zapadu nita novo, Cuthbertov uspjeh, Rig Veda Bog zna, Zec Petar; Sve se moe nai u Zecu Petru, volio je rei Konzul Hugh se vratio, smijui se, i kitnjasto mu kao kakav panjolski konobar nalio malo pia u au za pranje zuba. Gdje si samo to pronaao? ah!... Spasio si mi ivot! Nije to nita. Jednom sam to isto uinio za Car-ruthersa. Hugh je sad poeo brijati Konzula koji je gotovo smjesta postao puno mirniji. Carruthersa Staru Vranu? ... to si uinio za Carruthersa? Drao mu glavu. Ali on, naravno, nije bio pijan. 191 Nije bio pijan... Odapeo je. I to za vrijeme dolaska nadzornika. Hugh je kitnjasto mahao koljakom britvom. Pokuaj i sjedi tako mirno; dobro je. Vrlo te tovao znao je mnogo pria o tebi, meutim... uglavnom varijante jedne te iste... one kako si u koled ujahao na konju Oh, ne... Nee biti da sam ujahao. Bojim se svega to je vee od ovce.

 Bilo kako bilo, konj je bio tamo, privezan u smonici. I to prilino vatren konj. Trebalo je, izgleda, etrdeset sedam poslunika i vratar koleda, da ga izvuku odatle. Blagi Boe... Ali ne mogu zamisliti da bi se Car-ruthers ikad toliko nalio da umre za vrijeme dolaska nadzornika. Da se prisjetim, on je u moje vrijeme bio samo praelector. Vjerujem da se zapravo vie zanimao za svoja prva izdanja nego za nas. Naravno, to je bilo u poetku rata, u prilino munom razdoblju... Ali bio je divan starac. I u moje je vrijeme jo bio praelector. (U moje vrijeme? Ali to to tono znai? to je, ukoliko je ita, itko uinio u Cambridgeu ime bi izrazio duh dostojan Siegeberta od Istone Anglije Ili, Joh-na Cornforda? Je li itko bjeao s predavanja, izostajao iz blagovaonice, odbio veslati za koled, nadmudrio svog nadzornika, napokon i samog sebe? Studirao ekonomiju, potom povijest, talijanski, jedva se provlaei na ispitima? Peo se preko vrata, prema emu je osjeao jednu nemornarsku odbojnost, da posjeti Billa Planta-geneta u Sherlock Courtu, i steui kota Sv. Katarine, osjeao, zaspavi za tren, kao Melville, kako za brodom iz svih luka hrli svijet? Ah, luka zvona Cambridgea! iji su vodoskoci na mjeseini i zatvorena dvorita i zasvo-deni samostanski trijemovi, ija je trajna ljepota, u svojoj kreposnoj dalekoj samouvjerenosti, manje sliila bunom mozaiku glupog tamonjeg ivota, premda je moda odravaju bezbrojne varljive uspomene na takve ivote, nego udnom snu jednoga staroga redovnika, mrtvog osam stotina godina, iji je nedostupni dom, 192 podignut na stupovima i kcima zarivenim u movarno tlo, neko sjao kao svetionik iz tajanstvene tiine, i usamljenosti movara. Jedan ljubomorno uvan san: Ne gazi po travi. A ija je nezemaljska ljepota tjerala ovjeka da kae: Neka mi Bog oprosti. Dok sam ivio u odvratnom smradu marmelade i starih cipela, kod jednog starog bogalja, u jednoj izbi blizu eljeznike postaje. Cambridge je bio izokrenuto more; uasan nazadak u isto vrijeme u najstroem smislu unato priznatoj omiljelosti, bogomdanoj prigodi najstrahotni-ja od svih nonih mora, kao kad bi se odrastao ovjek nenadno probudio, poput zlosretnog Mr Bultitudea u Vie Versa, da se suoi, ne s poslovnim opasnostima, nego sa satovima iz geometrije koju prije trideset godina nije nauio, i s mukama puberteta. aki stanovi i pramana potpalublja tamo su gdje jesu, u srcu. Ipak srcu je muno to je jo jednom punom brzinom naletjelo na prolost, na ona kolski bliska lica, sad na-buhla poput utopljenikih, na mlitavim izraslini tijelima, ponovno na sve ono od ega se ovjek prije toliko trudio pobjei, ali u prostaki napuhanom obliku. A zaista, da nije bilo tako, jo bi morao biti svjestan klika, snobizma, genijalnosti baene u rijeku, pravde kojoj je uskraena preporuka Odbora za postavljenja, ozbiljnosti skinutih hlaa divovskih glupana u odijelima od tvida, to melju kao stare ene, kojim je jedini smisao jedan novi rat. Kao da ga je ono iskustvo s mora, preuveliano vremenom, zaodjenulo takoer i dubokom unutarnjom neprilagodivou mornara to nikad ne moe biti sretan na kopnu. Poeo je, meutim, ozbiljnije svirati gitaru. I opet su mu najbolji prijatelji poesto bili idovi, ponekad oni isti to su s njim ili u kolu. Treba priznati da su oni prvi bili tu, s prekidima, od godine Gospodnje 1106. Ali sad se inilo da su oni gotovo jedini ljudi stari koliko i on sam: samo to su oni posjedovali sav velikoduni, samostalni smisao za ljepotu. Samo idov nije unakazio redovnikov san. I nekako, samo je idov, sa svojini bogatim nasljeem prijevremene patnje mogao shvatiti njegovu patnju, njegovu

9-POD VULKANOM

193usamljensot, shvatiti iznutra njegovu jadnu glazbu. Tako sam u svoje vrijeme i uz tetkinu pomo kupio Univerzitetski tjednik. Izbjegavajui zaduenja na koledu, postao sam nepokolebljivo zagovornik cionizma. Kao voda orkestra sastavljena uglavnom od idova, koji je svirao na mjesnim plesovima, i svog vlastitog sastava Tri vjeta mornara, zgrnuo sam prilinu svotu. Prekrasna idovka, supruga jednog gostujueg amerikog predavaa, postala mi je ljubavnicom. I nju sam takoer zaveo svojom gitarom. Kao Filoktetov luk i Edipova ki, ta mi je bila vodi i potporanj. Svirao sam gitaru bez srama, gdje god sam iao. Nije mi se inilo nita drugo nego neoekivana i korisna pohvala to se Phillipson, slikar, potrudio da me u konkurentskom listu prikae kao ogromnu gitaru u kojoj se krije jedno udno poznato dijete, svijeno, kao u maternici ) Naravno, uvijek je bio veliki poznavalac vina. U moje je vrijeme pomalo poinjao brkati vina i prva izdanja. Hugh je vjeto brijao du ruba bratovlje-ve brade, pokraj vratne vene i karotidne arterije. Smithers, donesite mi bocu najboljeg John Donnea, hoete li?... Znate, onoga pravog, starog, iz 1611. Boe, kako je to smijeno... Zar moda nije? Jadna Stara Vrana. Bio je divan ovjek. Najbolji. (... Svirao sam gitaru pred Princom od Walesa, prosio njome po ulicama u korist bivih vojnika na Dan primirja, nastupao na primanju Amundsenova drutva i za odbor Francuskih narodnih poslanika, dok su se dogovarali o iduim godinama. Tri vjeta mornara stekli su meteorsku slavu, Metronome nas je usporeivao s Venutijevom Blue Four. Jednom mi se povreda ruke inila najgorom stvari to bi mi se mogla desiti. ak sam sanjao kako od lavljih ujeda umirem u pustinji, u posljednjim trenucima traei gitaru, udarajui po njoj do kraja... Prestao sam ipak po svojoj volji. Iz194 nenada, manje od godinu dana nakon dolaska u Cam-bridge, prestao sam svirati, najprije u sastavima, zatim za sebe, prestao tako potpuno da ni Vvonna, unato tankoj vezi s tim, budui da je roena na Havajima, bez dvojbe ne zna da sam ikad svirao, prestao tako odluno da nitko vie ne kae: Hugh, gdje ti je gitara? Hajde, za-sviraj nam neto ) Moram ti, rekao je Konzul, neto priznati, Hugh... Varao sam malo sa strihninom, dok si ti bio odsutan. Thalavethiparothiam, je li to? primijetio je Hugh, vedro prijetei. Ili snaga steena odrublje-njem glave. Sad, kako kau Meksikanci, nemoj paziti, brijat u ti vrat. Ali Hugh je prije obrisao britvu nekim tankim papirom gledajui odsutno kroz vrata u Konzulovu sobu. Prozori spavae sobe bili su irom otvoreni, zavjese su se blago njihale. Vjetar je bio gotovo prestao. Oko njih su se irili teki mirisi vrta. Hugh je uo kako vjetar ponovno poinje puhati na drugoj strani kue, estoki dah Atlantika, zainjen mahnitim Beethovenom. Ali ovdje, u zavjetrini, ona stabla to su se mogla vidjeti kroz prozor kupaonice, kao da to nisu ni osjeala. A zavjese su se zabavljale vlastitim blagim povjetarcem. Kao rublje posade na palubi parnog trampera, prostrto preko otvora broj est izmeu glatkih dizalica to lee u ljebo-vima, koje jedva plee na popodnevnom suncu, dok otraga za krmom, ni milju daleko, neka nagnuta domaa brodica leprajuih jedara, kao da se rve s orkanom, neprimjetno su lelujala, kao da su pod vlau neke druge sile...

(Zato sam prestao svirati gitaru? Svakako ne zbog toga to sam, sa zakanjenjem, shvatio smisao Phillip-sonove slike, okrutnu istinu koju je sadravala... Oni gube bitku na Ebru A ipak, mogao sam lako vidjeti da je nastavak sviranja samo moj novi reklamni trik, sredstvo da ovjek ostane u sreditu panje, kao da oni lan195ci za News of the World nisu bili 9 dovoljno u sreditu panje! Ili da sam ja, stvor preodreden da budem neka vrsta neizljeivog predmeta ljubavi, ili vjeni trubadur, putujui pjeva, zainteresiran samo za udane ene zato? napokon potpuno nesposoban voljeti... Prokleti mali ovjek. to barem vie nije skladao pjesme. Dok se gitara kao sama sebi svrhom inila naprosto jalova ak ni zabava vie nije bila to je djetinjarija koju je svakako trebalo ostaviti ) - Je li tako? to je li tako? Vidi li onaj jadni prognani javor tamo vani, upitao je Konzul, poduprt onim cedrovim raljama? Ne sreom za tebe Ovih e dana, kad vjetar puhne iz suprotnog smjera, pasti. Konzul je govorio s prekidima dok mu je Hugh brljao vrat. A vidi li onaj suncokret to gleda unutra kroz prozor spavae sobe? Cijelog mi dana zuri u sobu. Uetao ti je u sobu, kae? Zuri. Vatreno. Cijeli dan. Kao Bog! (Posljednji put sam je svirao... Tamburanje kod Kralja Bohemije, u Londonu. Benskin's Fine Ales and Stouts. I buenje nakon nesvjestice, da bi Johna i ostale naao kako bez pratnje pjevaju onu balgine run pjesmu. to je, uostalom, balgine run? Revolucionarne pjesme; lano boljevike ali zato nije nikad prije uo te pjesme? Ili, to se toga tie, vidio u Engleskoj tako spontan uitak u pjevanju? Moda zato to je na svakom odranom skupu pjevao uvijek samo sebe. Sladunjave pjesme: Ja nemam nikoga. Pjesme bez ljubavi: Ona koju volim voli mene... Premda John i ostali, barem prema njegovu iskustvu, nisu bili lani: ne vie od onoga koji se, idui u sumraku s gomilom, ili ujui lou vijest, prisustvujui nepravdi, jednom okrenuo i zamislio, nije povjerovao, vratio se i pitao, odluio djelovati... Oni pobjeuju u bitki na Ebru! Za mene, moda 196 ne. Ipak, zaista nije udno ako je tim prijateljima, od kojih sad neki mrtvi lee na panjolskom tlu, bilo, kako sam to onda shvatio, zaista dosadilo njegovo tobonje ameriko tamburanje, napokon loe tamburanje, pa su samo iz pristojnosti sluali tamburanje ) Popij jo jednu Hugh je ponovno napunio au za pranje zuba, pruio je Konzulu, i dohvatio mu El Universal to je leao na podu. Mislim zaci malo vie niz bradu i dolje podno vrata. Hugh je otrio britvu, zamiljeno. Zajedniko pie. Konzul mu je dodao au preko ramena. 'Zveket novca razdrauje Forth Worth.' Drei novine sasvim vrsto Konzul je itao naglas s engleske stranice: 'Kralj nesretan u izgnanstvu.' Ja osobno ne vjerujem u to. 'Grad popisuje pse.' Ne vjerujem ni u to, a ti, Hugh?... I ah da! nastavio je, 'Drvosjee, prosuujui po godovima, smatraju da su jaja leala stotinu godina u stablu Klamanth Fallsa.' Pie li i danas ovakve stvari? Gotovo takve. Ili: Japanci zauzeli sve puteve k Shanghaju. Amerikanci se evakuiraju... Tu vrstu stvari. Sjedi mirno. (Meutim, od toga dana do danas nije je svirao... Ne, niti je od toga dana do

danas bio sretan... Malo poznavati sebe, opasna je stvar. I uostalom, zar bi bez gitare bio manje u sreditu panje, manje se zanimao za udane ene i tako dalje, i tako dalje? Neposredan je plod prekida, bez dvojbe, bilo drugo putovanje morem, onaj niz lanaka, prvih za Globe, o britanskoj priobalnoj trgovini. Zatim jo jedno putovanje u duhovnom pogledu nita novo. Zavrio sam kao putnik. Ali lanci su imali uspjeha. Dimnjaci slijepljeni solju. Britanija vlada morima. Otada su se moji lanci oekivali sa zanimanjem... S druge strane, zato mi je kao novinaru uvijek nedostajalo stvarne ambicije? ini se da nisam nikad svladao onu odbojnost prema novinarima, plod toga to sam im prije vatreno udvarao. Uza sve to, ne mo197e se rei da mi je kao mojim kolegama bilo nuno zaraivati za ivot. Kao lutajui reporter radio sam ipak prilino dobro, sve do danas, radei tako premda bivajui sve svjesniji usamljenosti, izdvojenosti svjestan takoer udne navike da se probijem naprijed, pa zatim splahnem kao da sam se najzad sjetio da vie nemam gitare... Moda sam ljude gnjavio svojom gitarom. Ali u stanovitom smislu koga je briga za to? ona me povezivala sa ivotom ) Prije nekog vremena, smijao se Konzul, netko te navodio u Vniversalu. Zaboravio sam, ini se, u kojem povodu... Hugh, kako bi ti se svialo da uz 'najskromniju rtvu' dobije 'uvozni izvezeni ulini gotovo novi krzneni kaput ekstra veliine'? Sjedi mirno. Ili cadillac za 500 pesosa. Prvobitna cijena 200... i to bi, to misli, ovo znailo? 'I konja bijelca takoer.' Javiti se na pretinac sedam... udno... Ribaantialkoho-liar. Ne svia mi se kako to zvui. Ali evo neto za tebe. 'Stan u centru pogodan za ljubavno gnijezdo.' Ili za uzvrat, jedan 'ozbiljan, diskretan ' - ha stan... Hugh, sluaj ovo. 'Za mladu evropsku damu koja mora biti zgodna, poznanstvo s obrazovanim ovjekom, nije star, s dobrim poloajima ' Konzul se tresao od smijeha, samo je, izgleda, Hugh, smijui se takoer, zastao s podignutom britvom. Ali duh Juana Ramireza, poznatog pjevaa, Hugh, jo sjetno luta iz mjesta u mjesto... Hej, ovdje pie da su izneseni 'ozbiljni prigovori' zbog nedolinog ponaanja stanovitih efova policije u Ouauhnahuacu. 'Ozbiljni prigovori zbog ' to je ovo? 'obavljanje njihovih privatnih poslova na javnom mjestu' (Popeo se na Parokov Nos, napisao je netko u knjigu posjetilaca u malom velkom planinarskom hotelu, za dvadeset minuta. Stijene su bile vrlo mekane. Siao s Parokova Nosa, dodao je dan kasnije neki besmrtni aljivac, za dvadeset sekundi. Stijene su bile 198 vrlo tvrde... Tako se sada, bliei se drugoj polovini ivota, nenajavljen, nepjevan, i bez gitare, vraam opet na more: moda su ovi dani ekanja nalik na taj aljivi silazak koji treba preivjeti, da bi ponovio uspon, s vrha Parokova Nosa mogao bi, ako eli, preko brda otii doma na aj, ba kao to glumac u crkvenom prikazanju moe sii s kria i otii u svoj hotel na au Pilsener piva. Ali u ivotu, penjui se ili sputajui se, uvijek si imao posla s maglama, hladnoom i izboinama, s izdajnikim konopom i klizavim osloncima, samo, dok je konop izmicao, ponekad je bilo vremena za smijeh. Svejedno, bojim se... Kao to se bojim najobinijih vrata, ili penjanja uz vjetrovite jarbole u luci... Hoe li ono biti jednako loe kao i prvo putovanje ija okrutna stvarnost, iz nekog razloga, podsjea na Yvonninu farmu? ovjek se zapita kako e se

ona osjeati kad prvi put bude vidjela kako netko kolje svinju... Bojim se; a ipak se ne bojim; ja znam to je more; zar je mogue da mu se vraam sa svojim netaknutim snovima, dapae sa snovima koji su, bivajui neiskvareni, jo djetinjastiji nego prije. Ja volim more, isto Norveko more. Moja je razoaranost jo jednom ista poza. to time pokuavam dokazati? Prihvati to; ti si sentimentalist, smuenjak, realist, sanjar, kukavica, licemjer, heroj, ukratko Englez nesposoban slijediti vlastite metafore. Ulizica i pionir. Ikonoborac i istraiva. Neobeshrabrivi gnjavator upropaten trivijalnostima! Zbog ega, pitam se, umjesto to sam se u onoj gostionici osjeao iznenaen, nisam poeo uiti neku od onih pjesama, onih dragocjenih revolucionarnih pjesama? to me spreava da sad ne nauim takve pjesme, nove pjesme, u svakom sluaju drukije pjesme, makar samo da bih vratio prijanji uitak u samom pjevanju i sviranju gitare? to mi je moj ivot pruio? Doticaje sa slavnim ljudima... Na primjer, priliku kad me Enstein pitao koliko je sati. One ljetne veeri, dok sam polako iao prema bunoj kuhinji Sv. Ivana tko je ono iza mene iziao iz stana profesora koji je ivio u D4? I tko me, takoer polako idui prema portirovoj kuici, gdje, jer su nam se orbite sre199le, pita koliko je sati? Je li to Einstein, ondje da*primi naslov poasnog doktora? I tko se smije kad kae da ne zna... A ipak me upitao. Da: veliki idov, koji je cijelom svijetu poremetio pojmove o vremenu i prostoru, jednom se nagnuo preko ruba svoje visee lealjke razapete izmeu Ovna i Prstena Zapadne ribe, da upita mene, smetenog biveg antisemita i neurednog brucoa to se na prvu pojavu Veernice skupio u svoju togu, koliko je sati. I nasmijao se opet kad sam mu pokazao sat to ga ni jedan od nas nije bio primijetio. ) svakako bolje nego da svoje javne dunosti obavljaju privatno, rekao bih, rekao je Hugh. Moda si ti tu naletio na neto. To jest, ove ptice o kojima je rije, u strogom smislu rijei nisu policajci. Regularna policija zapravo Znam, trajkuje. Dakle, s tvoga stanovita moraju, naravno, biti demokrati... Ba kao vojska. U redu, to jest demokratska vojska. Ali u meuvremenu ovi drugi podlaci prelaze malo granicu. teta to odlazi. To bi mogao biti lanak ba kao stvoren za tebe. Jesi li ikad uo za Union Militar? Misli na onu predratnu petljaniju u panjolskoj? Mislim na ovu ovdje, u ovoj dravi. Povezana je s vojnom policijom, koja ih, da tako kaem, titi, jer je glavni inspektor, koji jest vojna policija, njezin lan. Vjerujem da je to i Je f e de Jardineros. uo sam da podiu novi spomenik Diazu u Oaxaci. To ne mijenja stvar, produio je Konzul malo tiim glasom, kad su razgovor nastavili u susjednoj sobi, postoji ta Union Militar, sinarguistas, kako god se ve zovu, ako te to zanima, mene osobno ne a tab im je bio ovdje u policiji de Seguridad, premda vie nije, nego, kako sam uo, negdje u Parianu. Konzul je napokon bio spreman. Trebalo mu je jo samo pomoi oko arapa. U svjee izglaanoj koulji i hlaama od tvida s odgovarajuom jaknom, koju je 200 Hugh bio pozajmio i sad donio s trijema, stajao je on promatrajui se u zrcalu. Bilo je pravo iznenaenje, ne samo to to je Konzul sad izgledao svjee i ivahno, nego na njemu vie nije bilo ni traga ikakvoj razuzdanosti. Istina, ni prije nije imao ispijen pogled pokvarenog iznurenog starog ovjeka: zato i bi, kad je bio samo dvanaest godina stariji od Hugha? Ipak izgledalo je kao da je sudbina u jednom neodredivom trenutku u prolosti fiksirala njegovu dob, kad

se njegovo ustrajno objektivno ja, moda umorno od stajanja sa strane i promatranja vlastitog propadanja, bilo konano potpuno povuklo iz njega, nalik na brod to potajno nou naputa luku. Mrane su prie, jednako kao i smijene i herojske, kruile o njegovu braku iji su prijanji pjesniki porivi jasno potpomagali legendi. Hughu je palo na pamet da je jadni stari moda napokon bespomoan u rukama neke sile protiv koje mu sva njegova izvanredna obrana moe malo pomoi. to umiruem tigru vrijede njegove pande i onjaci? U zagrljaju, recimo, da stvari budu gore, boa--constrictora? Ali ovaj nevjerojatni tigar oigledno jo nije kanio umrijeti. Naprotiv, kanio se malo proetati, vodei boa-constrictora sa sobom, ak se neko vrijeme praviti da taj nije tu. Zaista, izvana gledano, taj se ovjek izuzetne snage i grade i nejasnih tenja, koga Hugh nee moi nikad upoznati, nikad spasiti ili Bogu poloiti raune za nj, ali koga na svoj nain voli i komu bi elio pomoi, pobjedonosno uspio sabrati. Ono pak to je pobudilo sva ta razmiljanja, bila je bez dvojbe samo ona fotografija na zidu, kojoj su sad oba posvetili panju, ija je prisutnost svakako morala opovrgavati veinu onih starih pria o malom zamaskiranom teretnja-ku, prema kojoj je Konzul iznenada mahnuo ponovno napunjenom aom za pranje zuba: Sve je na Samaritancu bilo varka. Pogledaj ona vitla i pregrade. Onaj crni otvor to izgleda kao da bi mogao biti ulaz u potpalublje, i to je varka unutra je zgodno smjeten jedan protuavionski top. Tamo, s druge strane, silazilo se u unutranjost broda. Tamo je bila 201moja kabina. Ovo ti je prolaz za podoficira. Ono je ostava mogla se pretvoriti u bateriju, prije nego kae Colcogenus paa Mexico... Meutim, zanimljivo, Konzul je zurio izbliza, ovu sam sliku isjekao iz jednoga njemakog asopisa, i Hugh je takoer ispitivao gotiki natpis ispod fotografije: Der englische Dampfer tragt Schutzfarben gegen deutsche U-boote. Sjeam se, slika Emdena, bila je tek na slijedeoj strani, nastavio je Konzul, ispod je stajalo 'So verliess ich den Weltteil unserer Antipoden', tako neto. 'Nai antipodi'. Pogledao je Hugha otrim pogledom koji je mogao znaiti bilo to. udni ljudi. Ali vidim da si se iznenada zainteresirao za moje stare knjige... teta... ostavio sam svog Boehmea u Parizu. Samo sam gledao. Gledao, zaboga, u Traktat o sumporu: napisao Michall Sandivogius, tj. anagramatski Divi leschi genus amo; u Hermetiki trijumfi ili pobjedniki Kamen Mudrosti, traktat o Hermetikoj Magisteriji potpuniji i shvatljiviji od svih dosadanjih; u Otkrivene tajne ili otvoreni ulaz u Podzemnu Kraljevu Palau, koje sadravaju najvee blago Kemije jo nikad dosad tako otvoreno otkriveno, sastavio veleslavni Englez to sebe naziva Anonvmus ili Evraeneus Philaletha Cosmopo-lita, koji je nadahnuem i prouavanjem postigao Kamen Mudrosti u svojoj dvadeset treoj godini Anno Domini 1645; u Musaeum Hermeticum, Reformatum et Amplificatum, Omnes Sopho-Spagyricae artis Discipu-los fidelissime erudiens, quopacto Summa illa vera que Lapidis Philosophici Medicina, qua res omnes qualem-cunque defectum patientes, instaurantur, inveniri & ha-beri queat, Continens Tractatus Chimicos XXI Franco-furti, Apud Hermannum a Sande M DC LXXVIII; u Sub-Mundanes, ili Osnove Kabale, pretiskane iz teksta Abbea de Villarsa: Physio-Astro-Mystic: s Ilustrativnim dodatkom iz djela Demonstvo, u kojemu se ustvrduje da na zemlji osim ljudi postoje i druga razumna stvorenja... 202 Zar postoje? rekao je Hugh, drei u ruci ovu posljednju, neobino staru knjigu iz koje se irio dostojanstven i dalek miris i pomislio idovsko znanje! dok mu se u svijest prizvala iznenadna besmislena vizija Mr Bolovvskog u jednom drugom ivotu, u kafta-nu s dugom bijelom bradom, i

okruglom kapicom, strastvenog zaokupljenog pogleda, kako stoji pred tezgom u nekoj vrsti srednjovjekovne New Compton Street, itajui jednu stranicu partiture ije su note bile hebrejska slova. Erekia, onaj to kida na komade; i oni to krie dugim otegnutim krikom, Illirikim; Apelki, zavoditelji ili skretai; i oni to svoj plijen napadaju drhtavom kretnjom, Dresop; ah i oni mutni bol donosei, Areke-soli; a ne smiju se zaboraviti ni, Burasin, to more zaguljivim dimnim dahom; ni Glesi, onaj to blista uasno kao kakav kukac; ni Effrigis, onaj to drhti na jeziv nain, tebi bi se sviao Effrigis... niti Mames, oni to se kreu idui natrake, ni oni to se miu posebnim gmi-zavim kretnjama, Ramisen... govorio je Konzul. Odjevena put i zli ispitivai. Ali svi su oni u ovo ili ono vrijeme posjetili moj leaj. U strahovitoj urbi i najprijateljskijem raspoloenju svi su krenuli u Tomalin. Hugh je, osjeajui poneto djelovanje pia, sluao kao kroza san kako Konzulov glas i dalje trabunja Hitler, nastavljao je, kad su izlazili na Calle Nicaragua to je mogao biti lanak ba kao stvoren za njega, samo da je pokazao ikakvo zanimanje htio je istrijebiti idove samo zato da bi se domogao upravo takvih tajna kakve se mogu nai iza njih na njegovim policama za knjige kad je u kui iznenada zazvonio telefon. Ne, neka zvoni, rekao je Konzul kad je Hugh krenuo natrag. Zvonilo je i dalje (jer je Concepta bila izila), zvonjava je tukla po praznim sobama nalik na uhvaenu pticu; zatim je prestalo. Kad su nastavili, Yvonna je rekla: Geoff, ne brini zbog mene, osjeam se potpuno odmorenom. Ali ako je Tomalin suvie daleko za ijed203nog od vas, zato ne bismo poli u zooloki vrt? Gledala ih je oba mrko, izravno i divno svojim iskrenim oima ispod irokog ela, oima kojima nije ba posve uzvratila Hughov osmijeh, premda su joj ga usta nagovjetavala. Vjerojatno je ozbiljno tumaila Geoffovu bujicu rijei kao dobar znak. A moda je i bio! Pratei s iskrenim zanimanjem, ili brzim zaokupljenim mislima ta zapaanja o bezlinom mijenjanju i propadanju, sara-pesima, o ugljenu i ledu, o vremenu gdje je sad vjetar? mogli bismo na kraju ipak imati lijep miran dan bez previe praine Yvonna, oigledno osvjeena kupanjem i opet primajui sve oko sebe objektivnim okom, ila je hitro s Ijupkou i nezavisnou, kao da zaista nije bila umorna; Hughu se ipak inilo da hoda sama. Jadna draga Yvonna! Pozdrav s njom, nakon to se spremila bio je nalik na ponovni susret poslije dugo odsutnosti, ali bio je nalik i na rastanak. Jer Hughova je korisnost bila iscrpljena, njihovu su zavjeru istanano onesposobile sitne okolnosti od kojih nije ba najmanja bila njegova produena prisutnost. Bilo bi nemogue, kao i njihova stara strast, sad traiti da bez prijevare bude s njom sam, makar i za Geoffovo dobro. Hugh je bacio enjiv pogled na brdo, na put kojim su jutros proli. Sad su urili u suprotnom smjeru. To je jutro moglo ve biti daleka prolost, kao djetinjstvo ili dani prije prolog rata; budunost se poela odmotavati, nadmudrena glupa prokleta uasna gitaristika budunost. Neprikladno odjeven za takvu budunost, Hugh je osjeao, zapaao svojim reporterskim okom da Yvonna, golih nogu, umjesto svojih utih hlaa, nosi bijeli, na muku krojen kostim od agrinske koe s jednim dugmetom u pasu, a ispod njega bluzu s visokim ovratnikom nalik na detalj u Rousseaua; pete njezinih crvenih cipela, to su lakonski kuckale po razbijenom kamenu, nisu bile ni niske ni visoke, i nosila je jarko crvenu torbicu. Prolazei pokraj nje ovjek ne bi naslutio patnju. Ne bi primijetio nedostatak vjere, ni bio u dvojbi zna li kamo ide, niti bi se zapitao ne hoda li u snu. Kako sretno i lijepo izgleda,

rekao bi. Vjerojatno 204 'de u Bella Vistu! na sastanak s ljubavnikom ene srednje visine, njeno graene, uglavnom rastavljene, strastvene ali zavidne mukarcu - za njega su aneo, bio on dobar ili zao, i uza sve to nesvjesne razorne sukobe njegovih tenja - amerike ene, s onim ljupkim brzim nainom hoda, istih opranih pocrnjelih djetinjih lica, koe finog tkiva satenskog sjaja, kose iste i sjajne kao da je sad oprana, koja tako i izgleda, ali je nemarno poeljana, s tankim preplanulim rukama to ne ljuljaju kolijevku, s vitkim nogama - koliko ih je stoljea ugnjetavanja proizvelo? One se ne brinu tko gubi bitku na Ebru, jer za njih je jo rano da natfrku Jo-bova ratnog konja. Nikakva smisla one ne vide u njoj, samo budale to idu u smrt za Uvijek se uje kako imaju ljekovita svojstva. U Meksiku su po svemu sudei uvijek imali zooloke vrtove Montezuma, uljudan ovjek, ak je proveo krupnog Cortesa kroz zooloki vrt. Jadnik je mislio da se nalazi u paklenim predjelima. Konzul je na zidu otkrio korpiona. Alacran? izustila je Yvonna. Slii violini. udna je ptica korpion. Ne brine ni za popa ni za ubogog peona... To je zaista divan stvor. Pusti ga da ivi. Ionako e sam sebe usmrtiti. Konzul je zamahnuo tapom... Peli su se uz Calle Nicaragua, neprestano izmeu usporednih brzih potoka, pokraj kole sa sivim nadgrobnim ploama i s ljuljakom nalik na vjeala, pokraj visokih tajanstvenih zidova i ivica isprepletenih tamnocrvenim cvjetovima, izmeu kojih su se ljuljale ptice boje marmelade, kriei promuklo. Hughu je sad bilo drago ono pie, prisjeajui se kako je posljednji dan praznika uvijek bilo gore ako se negdje ilo, kako bi tada vrijeme, to ga je ovjek elio omesti, svakog trenutka poinjalo kliziti za tobom kao morski pas koji slijedi plivaa. Box! pisalo je na jednom oglasu. Arena To-malin. El Balon vs El Redondillo. Balon protiv Loptice--hopsice je li tako? Domingo... Ali to je bilo za nedje205Iju; dok su oni ili samo na kroenje bikova, ivotni cilj koji nije bio vrijedan ak ni oglasa. 666: na Konzulovo tiho zadovoljstvo, novi su oglasi, mrane ute metalne ploe na dnu zidova, govorili o nekom sredstvu protiv kukaca. Hugh se nasmijao za sebe. Do sad se Konzul drao velianstveno. Nekoliko njegovih neophodnih aica, bile razborite ili pretjerane, uinile su udo. Hodao je izvanredno uspravan, zabaenih ramena, isturenih grudi: najbolji u tome bijae onaj njegov obmanjujui izgled nepogreivosti, neosporivosti, pogotovu kad se usporedi s onim kako je on sam morao izgledati u kaubojskom odijelu. U svom izvrsno skrojenom odijelu od tvida (jakna koju je Hugh bio pozajmio, nije bila potpuno zguvana, a Hugh je sad pozajmio drugu) i s plavo-bijelom prugastom starom Chagfordian kravatom, poto ga je Hugh obrijao, s uredno zaeljanom gustom plavom kosom, svjee podrezanom smekas-tom prosijedom bradom, sa tapom, s tamnim naoarima, tko bi mogao rei da on, nepogreivo, nije osoba potpuno dostojna potovanja? A ako ta ugledna osoba, moglo bi se rei Konzul, od vremena do vremena kao da mutira, to zato? tko to primjeuje? to moe da bude jer Englez u stranoj zemlji uvijek oekuje da e sresti Engleza naprosto nautikog podrijetla. Ako pak nije, njegovo hramanje, oigledna posljedica lova na slona ili kakva starog okraja s Avganima, to opravdava. Tajfun se nevidljivo motao usred neurednih slomljenih plonika: tko je bio svjestan njegova postojanja, a kamoli toga koje je sve vidikovce u mozgu unitio? Hugh se smijao.

Plingen, plangen, aufgefangen Savi' se, stavi se u moj skut, ljokanje, kljokanje, svi na lokanje, Nemezo, ba je ugodan put,

dodao s herojizmom. rekao je Konzul zagonetno, i okreui se oko sebe: Zaista, dan je izvanredno lijep za put. No se permite fijar anuncios... 206 Vvonna je sad ila sama: peli su se jedno za drugim, Yvonna naprijed, Konzul i Hugh neujednaeno otraga, i to god je njihova skupna nemirna dua mogla misliti, Hugh toga nije bio svjestan, jer ga je spopao napad smijeha prema kojem je Konzul pokuavao biti imun. Ili su ovako, jer je neki djeak, napol trei pokraj njih, tjerao neke krave nizbrdo; i, kao u snu o umiruem Hindusu, upravljao njima vukui ih za rep. Onda su se pojavile neke koze. Vvonna se okrenula i nasmijala im se. Ali ove su koze bile krotke i pitoma izgleda, brenei svojim zvoniima. Otac te ipak eka. Otac nije zaboravio. Za kozama je pokraj njih prola ena crna stisnuta lica, teturajui pod teretom koare pune uglja. Jedan je peon trao za njom nizbrdo ljuljajui na glavi veliku bavu sladoleda i oigledno pozivajui kupce, s kakvom nadom u uspjeh nije se moglo ni zamisliti, jer je izgledao toliko optereen da nije mogao pogledati ni s jedne strane na drugu, niti se zaustaviti. Istina je da si u Cambridgeu, govorio je Kon-' zul tapui Hugha po ramenu, mogao uiti o Gvelfi-ma i tako dalje... ali jesi li znao da se ni jedan estokrili aneo nikad nije promijenio? Izgleda da sam uio da ni jedna ptica nikad nije letjela ni s jednom Ili da je Thomas Burnet, pisac djela Telluris The-oria Sacra, svrstao Kriste u Cascaras! Caracoles! Virgen Santisima! Ave Maria! Fuego, fuego! Ay, que me matan! S neizdrivom i stranom bukom na njih se obruio jedan avion, okrznuo uplaena stabla, diui se, za malo promaivi mirador, i slijedeeg trenutka nestao u smjeru vulkana, odakle je ponovno zagrmio jednolini zvuk artiljerije. Acabose, uzdahnuo je Konzul. Hugh je iznenada primijetio kako im jedan visok ovjek (koji mora da je izbio s poprenog puta kojim je Yvonna izgleda toliko eljela da pou) sputenih ramena i lijepa prilino crnomanjasta lica, premda je oigledno bio Evropljanin, bez dvojbe u nekoj vrsti iz207gnanstva, dolazi u susret, i izgledalo je kao da se cijeli taj ovjek, kakvom udnom tvorevinom mate, istegao do vrha svog okomito uzdignutog panama eira, jer je praznina ispod njega.-Hughu se inilo, bila ispunjena jo neim, nekom vrstom svetokruga ili duhovnim svojstvom njegova tijela, ili moda sadrajem neke tajne krivice koju je drao pod eirom, ali koja je sad, trenutano izloena pogledima, bila uznemirena i zbunjena. Dolazio im je u susret, smijui se, premda su njegove plave jako izbuljene oi, izgledalo je Vvonni, izraavale nevjerojatan oaj, crne su mu obrve bile smrznute u luk komiara: oklijevao je: zatim se taj ovjek, koji je nosio raskopanu jaknu i hlae vrlo visoko preko trbuha koji su vjerojatno morale prikriti ali su jedva uspijevale donjem dijelu tijela pridati izgled nezavisne otekli-ne, pribliavao sjajuih oiju i usta pod malim crnim brkovima svijenim u osmijeh istovremeno laan i privlaan iako pomalo zatitniki i pomalo se, sve ozbiljniji pribliavao kao da ga tjera satni mehanizam, ispruene ruke, automatski laskav: Yvonna, kakvo divno iznenaenje. Oh zaboga, pomislio sam; o, zdravo, stari moj Hugh, ovo je Jacques Laruelle, govorio je Konzul. uo si vjerojatno kako ga kadikad spominjem. Jacques, moj brat Hugh: ditto... II vient d'arri-ver... ili

vie versa. Kako je, Jacques? Izgleda kao da ti je vrlo potrebno pie. Trenutak kasnije M. Laruelle, ije je ime u Hughu dotaklo jednu vrlo daleku strunu, uzeo je Vvonnu pod ruku i sredinom puta poao s njom uzbrdo. Vjerojatno u tome nije bilo nikakva znaenja. Ali Konzulovo je predstavljanje u najmanju ruku bilo otresito. Hugh se napol osjeao uvrijeenim i, to god bio uzrok, imao je pomalo neugodan osjeaj napetosti dok su Konzul i on polako ponovno zastajali. U meuvremenu M. Laruelle je govorio: Zato svi ne svratimo u moju 'ludnicu'; to bi bilo zgodno, zar ne misli, Geoffrev a a Hughes? 208 Ne, tiho je otraga dobacio Konzul Hughu, koji je sad gotovo opet bio spreman nasmijati se. Jer Konzul je neprestano i vrlo tiho sam za sebe ponavljao neto vrlo prosto. Slijedili su Yvonnu i njezina prijatelja kroz prainu to se sad, tjerana samotnim naletom vjetra, zajedno s njima pela cestom, strujei u hirovitim kovitlacima, da bi se rasprila kao kia. Kad je vjetar zamro, voda to se ruila niz jarke bila je sad nalik na iznenadnu silu suprotnog smjera. M. Laruelle je, ispred njih, paljivo govorio Yvonni: Da... Da... Ali va autobus ne kree prije dva i pol. Imate vie od sat vremena. Ali to zvui kao neobino prokleto udo, rekao je Hugh. Misli nakon svih tih godina Da. Na susret ovdje bio je stjecaj velikih okolnosti, rekao je Konzul Hughu promijenjenim ujednaenim tonom. Ali ja zaista mislim da biste se vas dva morali zbliiti, imate neto zajedniko. Ozbiljno, mogla bi ti se svidjeti njegova kua, uvijek je pomalo zabavna. Dobro, rekao je Hugh. Gle, dolazi cartero, viknula je Yvonna tamo naprijed, napol se okreui i oslobaajui ruke M. La-ruellea. Pokazivala je prema uglu s lijeva na vrhu brda gdje se Calle Nicaragua sretala sa Calle Tierra del Fue-go. .On je naprosto zapanjujui, brbljala je ona. Najsmjenija je stvar to to svi potari u Quauhnahua-cu izgledaju potpuno jednaki. Vjerojatno su svi iz iste obitelji i potari su ve pokoljenjima. Mislim da je djed ovom bio cartero u vrijeme Maksimilijana. Zar nije divno pomisliti kako pota skuplja sva ta groteskna mala stvorenja kao mnotvo goluba pismonoa, da ih razaa-Ije po svojoj volji? Zato toliko pria? pitao se Hugh: Kako je to divno za jednu potu, rekao je uljudno. Svi su promatrali pribliavanje artera. Hugh prije nije zapazio ni jednog od tih jedinstvenih potara. Nije bio ni pet stopa visok, i iz daljine je izgledao kao neka nerazvrstiva ali nekako privlana ivotinja to ide etveronoke. Nosio je bezbojno radno odijelo i otrcanu slubenu kapu, i 209Hugh je sad primijetio da ima sitnu kozju bradu. Na njegovu je malom suhom licu, dok se na svoj neljudski nain kretao ulicom prema njima, bio najprijateljskiji izraz koji se moe zamisliti. Ugledavi ih, stao je, skinuo torbu s ramena i poeo je otvarati. Ima pismo, pismo, pismo, govorio je kad su mu prili, klanjajui se Vvonni kao da ju je posljednji put pozdravio juer, poruka por el senor, za vaa kua, obavijestio je Konzula, izvlaei dva svenja i nestano se smijui dok ih je odvezivao. to? nita za Senor Caligulu. Ah. Cartero je listao po drugom smotku, pogledavajui ih sa strane i pritiui lakte uz tijelo da ne bi ispustio torbu. Ne. Sad je sasvim spustio torbu i poeo grozniavo traiti; uskoro su pisma bila raza-strta po cijeloj cesti. Mora

biti. Evo. Ne. Ovo je. Onda ovo. Ei ei ei ei ei ei. Nemoj se muiti, dragi moj, rekao je Konzul. Molim te. Ali cartero je pokuavao opet: Badrona, Diosda-do Hugh je takoer oekivao, ne toliko kakvu poruku od Globea, to ako i doe doi e kablogramom, nego, napol u nadi, nadi koju je pojava samog potara inila ugodno vjerojatnom, kakvu drugu malu omotnicu iz Oaxace, od Juana Cerilla, pokrivenu sjajnim markama strijelaca to gaaju sunce. Osluhnuo je. Negdje iza zida netko je svirao gitaru loe, bio je razoaran; i pas je otro zalajao. Feeshbank, Figueroa, Gomez ne, Quincey, Sandovah, ne. Napokon je dobri mali ovjek skupio svoja pisma i klanjajui se u znak isprike, razoarano opet odjurio niz ulicu. Svi su gledali za njim, i ba dok se Hugh pitao nije li potarevo ponaanje moglo biti dio neke njegove neobjanjive ale, nije li im se on cijelo vrijeme smijao, premda na najljubazniji nain, potar je zastao, proeprkao jo jedanput po jednom od onih sveanja, okre210 nuo se, i dokasavi natrag s kratkim uzvicima trijumfa, uruio Konzulu neto nalik na razglednicu. Vvonna, do tada ve pomalo pred njima, kimnula mu je preko ramena, smijui se, kao da kae: Boe, napokon si dobio svoje pismo, i svojim poletnim plesnim korakom polako uz M. Laruellea pola uz pra-no brdo. Konzul je razglednicu okrenuo dvaput, zatim je dao Hughu. udno, rekao je. Bila je od Yvonne i oigledno je napisana barem prije godinu dana. Hugh je odjednom shvatio da je morala biti poslana ubrzo nakon to je Yvonna napustila Konzula, najvjerojatnije i ne znajui da on namjerava ostati u Ouauhnahuacu. Ali zauujue, bila je to razglednica koja je daleko odlutala: prvotno je bila adresirana na Vells Fargo u Mexico Citvju, nekom je grekom proslijeena u inozemstvo, gadno je zalutala, jer su na njoj bili peati Pariza, Gibraltara; i ak Algecirasa, u faistikoj panjolskoj. No, proitaj je, nasmijao se Konzul. Yvonnina je brkarija glasila: Dragi, zato sam otila? Zato si me pustio? Oekujem da u sutra stii u SAD, u Kaliforniju, dva dana kasnije. Nadam se da e me tamo ekati koja vijest od tebe. Voli te Y. Hugh je okrenuo razglednicu. Na slici je bio lavlji Signal Peak na El Pasu s Carlsbad Cavern Highwayjem to vodi preko bijelom ogradom ograenog mosta izmeu pustinje i pustinje. Cesta je malo skretala i gubila se u daljini. 211NA onoj strani pijanog, ludo okreueg se svijeta koji u 1.20 popodne juri k Herkulovu Leptiru, kua je izgledala kao loa zamisao, pomislio je Konzul Imala je dva tornja, Jacquesove zacualis, jedan sa svake strane, povezana uskim prolazom preko krova, koji je bio ostakljeni zabat ateljeu ispod njega. Ti su tornjevi bili kao zamaskirani (gotovo kao Samaritanac zapravo): plava, siva, ljubiasta, crvena boja bile su namazane na njih zebrastim prugama. Ali vrijeme i nepogode udruile su se da s malog razmaka stvore dojam ujednaeno jednoline sljezove boje. Njihovi vrhovi, do kojih se s uskog prolaza dolazi drvenim Ijestvama, a iznutra preko dva zavojita stubita, tvorili su dva krhka nazubljena miradora, svaki jedva vei od bartizana, malene nepokrivene varijante izvidnica koje su u Quauh-nahuacu svuda vladale dolinom. Na krunitima miradora koji je Konzulu i Hughu, dok su stajali okrenuti prema kui, bio s lijeve strane, sa Calle Nicaragua koja se zdesna pruala nizbrdo, ukazala su im se dva anela mrzovoljnog izgleda. Aneli, isklesani od ruiastog kamena, kleei su, profilima okrenuti prema nebu, gledali jedan

drugoga, preko kru-nita i pukarnica u meuprostoru, dok su straga, na odgovarajuim merlonima nadesno, sveano poivala dva bezimena predmeta nalik na topovske kugle od marcipana, oigledno napravljena od istog materijala.
212

,$y Drugi je mirador bio bez ukrasa osim zubova, i Konzulu se esto inilo da ovaj kontrast, pomalo nejasno pristaje Jacquesu, zaista kao i kontrast izmeu anela i topovskih kugla. Bilo je moda takoer znaajno to se spavaom sobom koristio za rad dok je sam atelje na prvom katu pretvorio u blagovaonicu to esto nije bila nita drugo nego taborite njegove kuharice i njezine rodbine. Prilazei blie moglo se vidjeti da je na lijevom i neto veem tornju, ispod dva prozora one spavae sobe koji su, nalik na izboene potporne lukove kruni-ta, bili sagraeni nakrivo, nalik na odvojene polovice podoficirske trake ploa od grubog kamena, pokrivena krupnim pozlaenim slovima bila povrno ugraena u zid, kako bi sliila plitkom reljefu. Ta zlatna slova, premda vrlo debela, stapala su se zbunjujue. Konzul je primjeivao kako posjetioci grada znaju po pola sata buljiti u njih. Ponekad bi M. Laruelle iziao da im objasni kako ona zaista neto znae, kako tvore izreku Fraya Luisa de Leona, koje se Konzul u ovom trenu sebi nije dopustio sjetiti. Niti se zapitao kako se dogodilo da mu je ova neobina kua bila gotovo poznatija od vlastite, dok je sad ispred M. Laruella, koji se veselo motao straga, slijedei Hugha i Yvonnu, ulazio u nju, u atelje, ovaj put prazan, i zatim gore uz zavojito stubite njezina lijevog tornja. Nismo li pretjerali s piem? upitao je, ravnoduno mu se raspoloenje gubilo i sjetio se da se samo nekoliko tjedana prije zakleo kako tu vie nikad nee ui. Zar nikad ne misli na togod drugo? izgledalo je da je rekao Jacques. Konzul nije nita odgovorio, nego je uao u poznatu mu neurednu sobu s nakrivljenim prozorima, izoblienim potpornim lukovima krunita, to ih je sad gledao iznutra, i koso kroz nju slijedio druge do balkona sa stranje strane, do vidika suncem okupanih dolina i vulkana, i sjena oblaka koji su kruili nad ravnicom. M. Laruelle je, meutim, ve silazio niza stube. Ja neu! bunili su se ostali. Budale! Konzul je krenuo 213dva-tri koraka iza njega, kretnja mu oigledno nije imala nikakva znaenja, ali je sadravala gotovo prijetnju: pogled mu je neodreeno skrenuo uza zavojite stepenice to su se iz sobe produavale do miradora gore, zatim se pridruio Hughu i Vvonni na balkonu. Popnite se na krov, ljudi, ili ostanite na balkonu, samo se osjeajte kao kod kue, ulo se odozdo. Hughes ovaj tamo na stolu je dalekozor... Odmah se vraam. Imate li to protiv ako se popnem na krov? upitao ih je Hugh. Ne zaboravi dalekozor! Yvonna i Konzul bili su sami na balkonu s potpornjem. S mjesta na kojemu su stajali inilo se da je kua smjetena na polovici stijene to se strmo dizala iz doline prostrte ispod njih. Naginjui se okolo ugledali su sam grad koji se, kao da je sagraen na vrhu te stijene, nadvisio nad njih. Preke vrtjelica mahale su iznad krovova, pokretima nalik na gestikulacije boli. Ali krici i glazba sajma u tom su trenu jasno dopirali do njih. Konzul je u daljini razaznao jedan zeleni kutak, igralite golfa s malim likovima to se probijaju oko stijene, puzei... Golfai korpioni. Konzul se sjetio razglednice u svom depu i naoko uinio pokret prema Vvonni, hotei joj ispriati o tome, rei joj neto njeno u vezi s tim, okrenuti je k sebi, poljubiti je. Zatim je shvatio da e ga, bez jo jednog

pia, sram zbog ovog jutra sprijeiti da joj pogleda u oi. Vvonna, rekao je, to ti svojim astronomskim mozgom... Zar je to on to s njom razgovara ovako, u ovakvoj situaciji! Svakako nije, to je san. Pokazivao je na grad. ... Svojim astronomskim mozgom misli, ponovio je, ali ne, nije on to rekao: zar te sve to okretanje i propinjanje uvis, tamo, ne podsjea nekako na kretanje nevienih planeta, nepoznatih mjeseca to jure unatrag? Nije rekao nita. Molim te, Geoffrev... Vvonna mu je poloila dlan na ruku. Molim te, molim te vjeruj mi, nisam se htjela uvaliti u ovo. Izmislimo neku ispriku i otidimo 214 odavde to prije moemo... Svejedno mi je koliko e poslije popiti, - dodala je. Ne sjeam se da sam ita rekao o piu sad ili poslije. Ti si mi tu misao stavila u glavu. Ili Jacques, koga ujem kako dolje lomi ili bi trebalo rei, drobi? led. Zar u tebi nije uope ostalo nimalo njenosti i ljubavi prema meni? iznenada je upitala Vvonna, gotovo samilosno, okreui se prema njemu, a on je mislio: Da, volim te zaista, sva ljubav to je na svijetu ima ostala mi je za tebe, samo ta se ljubav ini tako dalekom od mene i tako tuom, kao da je, gotovo je ujem, neko zujanje ili pla, ali dalek, dalek, i jedan tuan izgubljen zvuk koji se moda pribliava ili udaljuje, nisam siguran. Misli li o iemu drugome osim o tome koliko e pia popiti? Da, rekao je Konzul (ali zar ga Jacques nije upravo to isto pitao), da, mislim oh, Boe moj, Vvonna! Molim te, Geoffrev Ipak joj nije mogao pogledati u lice. Preke vrtjelica to ih je zapaao krajikom oka, kao da su ga sad tukle po cijelom tijelu. Sluaj, rekao je, trai li od mene da nas izvuem iz svega ovoga, ili me opet poinje prekoravati zbog pia? Oh, ne prekoravam te, zaista ne. Nikad te vie neu prekoravati. Uinit u sve to trai. Onda poe Ijutito. Ali izraz njenosti pojavi se na Vvonninu licu i Konzul jo jednom pomisli na razglednicu u depu. Mora da je bila dobar predznak. Mogla bi da bude amulet njihova bliskog spasa. Vjerojatno bi bila dobar predznak da je stigla juer ili jutros u kuu. Naalost, sad se nije moglo zamisliti da je stigla u bilo koji drugi trenutak. I kako je bez novog pia mogao znati je li to dobar predznak, ili nije? Ali, ja sam se vratila, inilo se da ona govori. Zar ne vidi? Opet smo ovdje zajedno, to smo mi. Zar to ne vidi? Usne su joj drhtale, gotovo je plakala. 215Zatim se nala uz njega, u njegovu naruju, ali on je zurio preko njezine glave. Da, vidim, rekao je, samo nije mogao vidjeti, mogao je samo uti, zujanje, pla, i osjeati, osjeati ne-stvarnost. Ja te zaista volim. Samo ... ne mogu ti nikad dovoljno duboko oprostiti: je li to ono to je bio naumio dodati? A ipak, razmiljao je o svemu opet i opet, kao prvi put, kako je patio, patio, patio bez nje; zaista takvu samou, takav oajan osjeaj naputenosti i ucviljenosti; kao tijekom te protekle godine bez Yvonne, nije iskusio nikad u svom ivotu, osim onda kad mu je umrla majka. Ali to sadanje uvstvo nije nikad iskusio s majkom: tu upornu elju da zada bol, da izaziva, u asu kad je samo opratanje moglo spasiti stvar, to uvstvo je prije poelo s pomajkom,

tako da je morala plakati: Ne mogu jesti, Geoffrey, jelo mi zastaje u grlu! Bilo je teko oprostiti, teko, teko oprostiti. Jo tee, i ne govorei kako je to teko, rei mrzim te. ak i sada, ba sada. Premda je tu bio bogomdani trenutak, prigoda da se pristane, da se izvadi razglednica, da se sve promijeni; ili je ostao jo jedan trenutak... Prekasno. Konzul je obuzdao jezik. Ali osjetio je kako mu se um dijeli i die, nalik na dvije polovine protutenog pokretnog mosta, da bi propustio te pogubne misli. Samo moje srce rekao je. Tvoje srce, dragi? upitala ga je uznemireno. Nita Oh jadni moj mili, sigurno si tako umoran! Momentito, rekao je, oslobaajui se. Odlutao je natrag u Jacquesovu sobu, ostavljajui Yvonnu na balkonu. Laruelleov je glas lebdio sa dna stubita. Je li tu bio prevaren? Ba su ovu sobu, moda, ispunjali njihovi ljubavni krici. Knjige (medu kojima nije vidio svoje elizabetinske drame) bile su razasute po podu, a na naslonu ateljerskog kaua najblieg zidu, bile su naslagane, kao da ih je sloio kakav polupokajni poltergeist, gotovo do stropa. to ako je Jacques Tar-kvinijevim grabeljivim koracima, pribliavajui se svo216 joj nakani, poremetio tu potencijalnu lavinu! Sablasni Oroscovi crtei ugljenom, besprimjerne strahote, reali su sa zidova, na jednome, izvedeni rukom nedvojbenog genija, harpije su se hvatale u kotac na slomljenom okviru jedne postelje izmeu razbijenih boca tequile, krguui zubima. Nije ni udo; Konzul je, zagledajui izbliza, uzalud traio bocu koja je cijela. Traio je uzalud i po Jacquesovoj sobi. Tu su bile dvije proklete Riverine stvari. Bezizraajne Amazonke sa stopalima nalik na bravee butove svjedoei o jedinstvu trudbenika i zemlje. Nad prozorima u obliku irita, koji su gledali na ulicu Calle Tierra del Fuego, visila je zastraujua slika koju nije bio vidio prije, i koju je isprva smatrao tapiserijom. Naziv joj je bio Los Borrachones zato ne Los Borrachos? Bila je nalik na neto izmeu primitivne slike i prohibicionistikog plakata, pod dalekim utjecajem Michelangela. Zapravo, sad je vidio, to je zaista i bio prohibicionistiki plakat, premda otprije jednog stoljea, ili pola stoljea, bogzna iz kojeg razdoblja. Dolje, naglavce u Had, sebini i rumeni u licu, u gomilu vatrom posutih vragova, meduza i riga-juih nakaza, lastinim poniranjem ili nespretno groznim skokovima natrake, vritei izmeu padajuih boca i simbola slomljenih nada, ruili su se pijanci; uvis, uvis, letei blijedo, nesebino u svjetlu, prema nebesima, uzdiui se sublimno u parovima, mukarac zaklanjajui enu, i sami tieni anelima samoprijegornih krila, kuljali su trezvenjaci. Nisu svi, meutim, bili u parovima, primijetio je Konzul. Nekoliko usamljenih ena pri usponu titili su samo aneli. inilo mu se da te ene bacaju poluljubomorne poglede dolje za svojim strmoglavljenim muevima, od kojih su nekima lica odavala nedvojbeno olakanje. Konzul se nasmijao poneto nesigurno. Bilo je to smijeno, ali ipak je li ikad itko dao kakav dobar razlog zato dobro i zlo ne bi bili ovako jednostavno razgranieni? Drugdje u Jacque-sovoj sobi uali su klinasti kameni idoli nalik na gomoljastu djecu: na jednoj je strani sobe stajao ak red takvih idola povezanih lancima. Jedan se dio Konzulo10-POD VULKANOM

217va lica, unato njemu samom, i unato cijelom tom svjedoanstvu o izgubljenim divljim talentima, nastavljao smijati na pomisao o Yvonni suoenoj sa itavim nizom okovane dojenadi, kao posljedicom svoje strasti. Kako ti je tamo gore, Hugh? povikao je uza stube.

 Mislim da sam prilino otro uhvatio Parian. Yvonna je itala na balkonu, a Konzul je zurio u Los Borrachones. Iznenada je osjetio neto to nikad prije nije osjetio s takvom poraznom sigurnou da je on sam u paklu. Istovremeno ga je obuzeo neobian spokoj. Ono unutarnje previranje u njemu, olujni naleti i vrtlozi nemira, bili su opet obuzdam. uo je kako se Jacques dolje kree i uskoro e popiti jo jedno pie. To e mu pomoi, ali nije to bila misao to ga je smirila. Parian Farolito! rekao je sam sebi. Svjetionik, svjetionik koji poziva oluju i osvjetljava je! Napokon, negdje tijekom dana, kad oni budu na kroenju bikova, mogao bi se moda odvojiti od ostalih i poi tamo, makar samo na pet minuta, makar samo na jedno pie. Ta ga je mogunost ispunila gotovo izljeujuom ljubavlju i u tom trenutku, jer je to bio dio spokojstva, najveom enjom koju je ikad osjetio. Farolito! Bio je to udan lokal, zapravo lokal za kasnu no i ranu zoru, koji se po pravilu, poput one druge uasne cantine u Oaxaci, nije otvarao prije etiri ujutro. Ali danas, kako je blagdan mrtvih, nee biti zatvoren. Isprva mu se inio malen. Tek poto ga je bolje upoznao, otkrio je da se prostire daleko otraga, da se zapravo sastoji od bezbrojnih sobica, sve manjih i mranijih od prethodne, to vode jedna u drugu, s posljednjom najmranijom, ne veom od elije. Te su mu sobe izgledale kao mjesto gdje se kuju dijaboline urote, smiljaju zvjerska ubojstva: tu, kao kad je Saturn u znaku Jarca, ivot dosegne do dna. Ali tu su takoer mozgom lebdjele velike kovitlave misli; dok bi lonar i zemljoradnik, to su poranili, jednako stali na tren u izblijedjelu ulazu, drijemajui... Sve je to sad vidio, na jednoj strani cantine ogroman pad u barrancu 218 to je podsjeala na Kublaj Kana: vlasnika, Ramona Di-osdada, poznatog kao Slon, za koga se govorilo da je ubio svoju enu kako bi je izlijeio od neurastenije, prosjake, osakaene ratom i prekrivene ranama, od kojih ga je jedan jedne noi nakon etiri pia to mu ih je Konzul platio, zamijenio za Krista, i kleknuvi na koljena preda nj, brzo mu na suvratak jakne prikaio dva medaljona, spojena malim izraenim krvareim srcem nalik na jastui za igle, koji su predstavljali Djevicu od Guadalupe. Ja ti ah dajem Sveticu! Vidio je sve to, osjeajui kako ga ozraje cantine ve okruuje svojom nedvojbenou jada i zla i nedvojbenou neega drugog, to mu je izmicalo. Ali znao je: to je mir. Vidio je opet zoru koju je sa samotnim bolom s otvorenih vrata promatrao u ljubiasto sjenovitoj svjetlosti, sporu bombu to se rasprskava iznad Sierra Madre Sonnenauf-gang! volove to strpljivo vani ekaju svoje vozae na otru, svjeem, istom nebeskom zraku. Konzulova je enja bila toliko jaka da mu je dua srasla s bitju tog lokala dok je tako stajao obuzet mislima nalik na misli mornara koji, spazivi nakon duga putovanja blijedi svjetionik Start Pointa, zna da e uskoro zagrliti svoju enu. Zatim su se one naglo okrenule Yvonni. Zar ju je stvarno zaboravio, pitao se. Pogledao je ponovo po sobi. Ah, u koliko su soba, na koliko ateljerskih kaua, medu koliko knjiga, nalazili svoju ljubav, svoj brak, svoj zajedniki ivot, ivot koji unato mnogim nesreama, potpunoj propasti i unato bilo kakvoj blagoj primjesi lai s njezine strane, kad je poinjao, unato njezinoj djelominoj udaji za prolost, za njene anglo--kotske pretke, za mistine prazne dvorce u Sutherlan-du gdje zvide duhovi, za emanaciju svojih suhih strieva iz ravnice, to u est sati ujutro vau svoj prhki kola s maslacem zaista nije bio bez trijumfa. Ali kako je kratko trajao. Prebrzo je poeo izgledati kao preveliki trijumf, bio je previe dobar, bilo je previe uasno nezamislivo izgubiti ga, na kraju nemogue podnositi ga: kao da je sam sebi postao vlastiti nagovjetaj

da ne10* 219e moi trajati, nagovjetenje to je takoer bilo nalik na prikazu, koja mu

korake opet usmjerava krmama. Kako bi se moglo poeti sve ispoetka, kao da Cafe Cha-grin, Farolito, nikada nisu postojali? Ili bez njih. Bili se moglo biti vjeran i Vvonni i Farolitu? Kriste, o svjeti-onie svijeta, kako i kojom bi se slijepom vjerom mogao nai put natrag, izboriti put natrag, sada, kroz vrevu uasa pet tisua razornih buenja, od kojih je svako strasnije od prethodnoga, s mjesta do kojeg ak ni ljubav ne moe doprijeti, i gdje osim u najguem plamenu nema hrabrosti? Na zidu su se pijanci vjeno surva-vali. Ali priinjalo se da jedan od onih malih idola Maja plae... Ei ei ei ei, govorio je M. Laruelle, slino onom malom potaru, dolazei, topui uza stube; kokteli, obrok dostojan prezira. Neprimijeen, Konzul je uinio jednu udnu stvar: uzeo je razglednicu koju je upravo bio dobio od Yvonne i gurnuo je pod Jacquesov jastuk. Ona je dola s balkona. Hej Yvonna, gdje je Hugh? ao mi je to sam se toliko zadrao. Hajdemo na krov, hoemo li? nastavio je Jacques. Sva ova Konzulova razmiljanja nisu zapravo trajala ni sedam minuta. Ipak, inilo se da je Laruelle bio due odsutan. Konzul je vidio, slijedei ih, slijedei pie uz zavoiite stube, da su na pladnju osim mjeaa za koktele i aa bili sendvii od prenog kruha i masline s nadjevom. Moda je uza svu svoju zavodniku samosvijest Jacques otiao dolje, uplaen od svega toga i potpuno izvan sebe, dok su te pomne pripreme bile samo izgovor za bijeg. Moda je zaista bilo i tono da je jadnik uistinu volio Yvonnu Oh, Boe, rekao je Konzul dospjevi na mirador na koji se Hugh gotovo istovremeno popeo, penjui se, dok su se pribliavali, po posljednjim prekama drvenih Ijestava s uskog prolaza na krovu, Boe, kad bi san mranog arobnjaka u njegovoj vidovitoj spilji, ak dok mu se ruka trese u posljednjem raspadanju taj mi se dio svia bio istinski svretak ovoga tako nesretnog svijeta... Nije trebalo da upadne u svu tu nevolju, Jacques. 220 Uzeo je od Hugha dalekozor, i sad je, stavivi au na prazni merlon izmeu marcipanskih predmeta, neprekidno gledao krajolik. Ali, zaudo, nije ni dirnuo svoju au. I spokoj se tajanstveno odravao. Bilo je kao da stoji negdje na nekom visokom humku za golf. Kako bi to krasna rupa bila, odavde pa do tratine i meu ona stabla na drugoj strani barrance, te prirodne prepreke koja bi se, kakvih sto pedeset jardi dalje, mogla svladati dobrim udarcem licaste motke, visokim... Plok. Golgotska rupa. U visini, jedan se orao niz vjetar sjurio u jednu od njih. Graditi igralita za golf tamo gore otraga, daleko od barrance, pokazalo se kao nedostatak mate. Golf = gouffre = gulf. Prometej bi nalazio izgubljene lopte. A kako bi se udne istine mogle napraviti na onoj drugoj strani, presjeenoj samotnim eljeznikim tranicama, punoj zujanja telegrafskih stupova, sjajnoj od glupih lai na nasipima, preko brda i u daljinu, kao mladost, kao sam ivot, igralite zacrtano preko svih tih ravnica, to se iri daleko s onu stranu Tomalina, kroz praumu, do Farolita, devetnaeste rupe... to je druga stvar. Ne, Hugh, rekao je, namjetajui lee, ali ne okreui se, Jacques misli na film to ga je prije nego je otiao u Hollywood snimio prema Alastoru za koji je ono to je mogao snimio u kadi, a ostatak ini se skrpio od sekvenca ruevina isjeenih iz starih turistikih filmova, i praume istrgnute iz filma In dunkelstem Afrika, a labuda je uzeo iz zavrnog prizora nekog starog filma Corrine Griffith arah Bernhard, i ona je bila tu, shvaam, dok je pjesnik cijelo vrijeme stajao na obali, a orkestar je trebalo da daje sve od sebe izvodei Po-

sveenje proljea. Mislim da sam zaboravio maglu. Njihov je smijeh unekoliko proistio zrak. Ali ovjek unaprijed ima stanovite visions, kako je jedan njemaki redatelj, moj prijatelj, obiavao govoriti, o tome kako bi film morao izgledati, govorio im je Jacques, iza njega, preko anela. Ali nakon toga, to je druga pria... to se tie magle, ona je napokon najjeftinije sredstvo u svakom studiju. 221 Jeste li napravili koji film u Hollvvvoodu? upitao je Hugh, koji se trenutak prije bio gotovo uvukao u politiku prepirku s M. Laruelleom. Jesam... Ali odbijam da ih vidim. Ali to, zaboga, on Konzul, pitao se Konzul, nastavlja traiti Jacquesovim dalekozorom u toj ravnici, u tom breuljkastom krajoliku? Neku izmiljotinu o samome sebi, koji je jednom uivao u takvoj jednoj jednostavnoj zdravoj glupoj dobroj stvari kakva je golf, kakve su, na primjer, slijepe rupe, tjeranje loptice u visoku divljinu pjeanih dina, da, jednom i sa samim Jacquesom? Popeti se, i onda, s neke uzvisine, ugledati ocean s dimom na obzorju, zatim, daleko dolje, svog novog Silver Kinga, svjetlucavog, to poiva na tratini pokraj barjaia. Ozon! Konzul vie nije mogao igrati golf: nekoliko pokuaja posljednjih godina pokazali su se katastrofalnim... Trebalo je da barem postanem nekakav Donne golfskih staza. Pjesnik premjetanih tratina. Tko e drati zastavicu dok ja sa tri udarca ubacujem lopticu u rupu? Tko hvata moju zodijaku zonu uzdu obale? I tko na onoj zadnjoj i konanoj tratini, premda sam u rupu pogodio sa etiri, prihvaa moj rezultat od deset i tri... Iako imam vie. Konzul je napokon spustio dalekozor i okrenuo se. I jo nije taknuo svoju au. Alastor, Alastor Hugh je dolutao do njega govorei. Tko jest, tko je uostalom bio, zato, i/ili napisao Alastor? Percy Bvsshe Shellev. Konzul se naslonio uz mirador pokraj Hugha. Jo jedan momak s idejama... Pria koja mi je najdraa o Shellevju jest ona kad je radije sebi dopustio potonuti na dno mora poni-jevi naravno nekoliko knjiga sa sobom. i jednostavno ostati tamo, nego da prizna da ne zna plivati. Geoffrey, zar ne misli da bi trebalo da Hugh vidi neto od fieste, iznenada je rekla Yvonna s druge strane, jer je danas zadnji dan? Pogotovu ako bude narodnih plesova? 222 Znai, Yvonna je ta koja ih izvlai iz svega ovoga, upravo kad je Konzul kanio ostati. Ne bih znao, rekao je on. Zar nee narodnih plesova i slinog biti u Tomalinu? Bi li volio ii, Hugh? Svakako. Naravno. Kako vi kaete. Hugh je nespretno siao s ograde. Ima jo otprilike sat do polaska autobusa, zar ne? Sigurna sam da e nam Jacques oprostiti ako odjurimo, govorila je Vvonna gotovo oajniki. Dopustite mi onda da vas bez opasnosti ispratim dolje. Jacques je vladao svojim glasom. Jo je prerano da bi tete bila osobita, ali Hughes, trebalo bi da vidite Riverine freske, ako ih ve niste vidjeli. Zar ti ne ide, Geoffrey? Vvonna se okrenula na stubama. Molim te, doi, govorile su njezine oi. Pa, nije mi ba puno stalo do fiesta. Vi poite pa emo se nai na stanici, na vrijeme za autobus. I onako moram ovdje razgovarati sa Jacquesom. Ali su oni svi bili sili, a Konzul je ostao sam na mi-radoru. A ipak ne sam. Jer je Vvonna ostavila au na zupcu pokraj anela, aa jadnog Jacquesa bila je u jednoj od pukarnica, Hughova na bonoj ogradi. Ni mje-a za koktele nije bio prazan. Konzul meutim nije bio taknuo svoju au. I jo ni sada nije pio.

Konzul je desnom rukom opipao lijevu miicu pod jaknom. Snaga svoje vrste ali kako sebi dati hrabrost? Onu lijepu smijenu hrabrost Shellevjevu; ne, to je ponos. A ponos ovjeku nalae da nastavi, ili da nastavi i da se ubije, ili da se ispravi kao toliko puta prije, uz pomo trideset boca piva i zurenja u strop. Ali ovog je puta bilo drukije. to ako je hrabrost ovdje podrazumijevala dopustiti potpun poraz, dopustiti priznanja da ovjek ne zna plivati, dopustiti (pomislio je samo za tren da ta misao i nije posve loa) odlazak u sanatorij? Ne, kakav god bio kraj, tu se ne radi samo o tome to se izvukao. Ni aneli mu, ni Vvonna, ni Hugh, ne mogu tu pomoi. to se tie demona, bili su u njemu, kao i izvan njega; trenutno su mirovali imali su moda svoju siestu uza sve to optuivali su ga i ispunjali; bio je u njihovoj vlasti. 223Konzul je gledao u sunce. Ali on je bio izgubio sunce: to nije bilo njegovo sunce. Kao i s istinom, bilo je gotovo nemogue suoiti se s njim; nije se elio nai nigdje u njegovoj blizini, a najmanje sjediti mu na svjetlu, suoen s njim. Ipak u se suoiti s njim. Kako? Kad nije lagao samo sebe, nego je i sam vjerovao u tu la laui opet one laljive stranke medu kojima nije bilo ak ni njegove vlastite asti. Nije bilo ak ni vrste osnove njegovu samoobmanjivanju. Kako bi je onda imala njegova nastojanja da bude poten? Uas, rekao je. Ipak, neu se predati. Ali tko sam ja, kako pronai to ja, gdje sam to ja iezao? to god uinim, uinit u namjerno. I Konzul se namjerno, to je bila istina, jo suzdravao taknuti pie. ovjekova je volja nepobjediva. Jesti? Morao bih jesti. Tako je Konzul pojeo pola sendvia. I kad se M. Laruelle vratio, Konzul je jo gledao trezveno gdje je gledao? Nije ni sam znao. Sjea li se koliko je praine bilo, rekao je, kad smo ili u Cholulu? Dva su se ovjeka nijemo gledala u oi. Ne elim, zapravo, uope razgovarati s tobom, dodao je Konzul nakon jednog trenutka. to se toga tie, ne bi mi bilo krivo kad bi ovo bio posljednji put to te uope vidim... Jesi li me uo? Jesi li poludio? uzviknuo je napokon M. Laruelle. Treba li da ja shvatim injenicu da ti se ena vratila, injenicu zbog koje sam te gledao kako moli i jaue pod stolom stvarno pod stolom... a da se ti prema njoj ponaa ovako ravnoduno, i samo se i dalje brine odakle e ti doi slijedea aa? Na ovu neodgovorivu i preneraujuu nepravdu Konzul je ostao bez rijei; dohvatio je svoj koktel, drao ga, pomirisao: ali negdje, gdje e od toga biti mala korist, cima nije popustila: nije ga popio; gotovo se ljubazno nasmijeio M. Laruelleu. Mogao bi jednako, sad ili kasnije, poeti da odbija pie. Mogao bi jednako poeti sada; kao i kasnije. Kasnije. Telefon je zazvonio, i M. Laruelle je trcao niza stube. Konzul je neko vrijeme sjedio pokrivi lice dlanovi224 ma, zatim je, ostavljajui svoje pie jo netaknutim, ostavljajui, da, sva druga pia netaknuta, siao u Jacquesovu sobu. M. Laruelle je objesio slualicu: Nisam znao, rekao je, da se vas dva poznajete. Svukao je jaknu i poeo razvezivati kravatu. To je bio moj lijenik koji se raspitivao za tebe. Htio je znati jesi li ve umro. Oh... Oh, to je bio Vigil, zar ne? Arturo Diaz Vigil. Medico. Cimjano... Et cetera! Ah, rekao je Konzul suzdrano, povlaei prstom po unutarnjoj strani ovratnika. Da. Sreo sam ga sino prvi put. Zapravo, jutros je bio u mojoj kui. M. Laruelle je paljivo skidao koulju, govorei: Odigrat emo jedan set prije

nego pode na odmor. Konzul je, sjedajui, zamiljao tu udnu burnu igru tenisa pod arkim meksikim suncem, teniske lopte kako poigravaju u moru greaka Vigilu teko ide, ali to je njega briga (i tko je taj Vigil? dobri mu je ovjek od sada izgledao nestvarno poput kakve osobe to je izbjegava pozdraviti od straha da to nije tvoj jutronji poznanik, nego ivi dvojnik onog glumca to si ga tog popodneva gledao na ekranu), dok se drugi spremao ui pod tu koji je, s onim udnim arhitektonskim nemarom za pristojnost to ga iskazuju ljudi koji pristojnost cijene iznad svega, bio sagraen u malom udubljenju savreno vidljivu i s balkona i s vrha stubita. On eli znati jesi li se predomislio, hoete li se ti i Vvonna ipak odvesti s njim u Guanajuato... zato ne biste? Kako je znao da sam ovdje? Konzul se uspravio, drhtei opet malo, premda za asak zapanjen vlastitim vladanjem situacijom, to se, eto, pokazalo da stvarno postoji netko kome je ime Vigil, koji ga je pozvao u Guanajuato. Kako? Kako bi inae... ja sam mu rekao. teta je to ga ve odavno nisi upoznao. Taj bi ti ovjek zaista mogao biti od pomoi. 225 Moda e otkriti... Ti njemu danas moe biti od pomoi. Konzul je sklopio oi, ujui opet jasno lijenikov glas: Ali sad kad se vaa esposa vratila. Ali sad kad se vaa esposa vratila... radio bih s vama. to? Otvorio je oi... Ali cijelo je njegovo bie u tom trenutku grozno potresla injenica da je taj odvratni izdueni krastaviasti snop plavih ivaca i krga ispod isparavaj ueg nesamosvjesnog trbuha traio uitak u tijelu njegove ene, podiui ga drhtavo na noge. Kako je gnusna, kako je nevjerojatno gnusna stvarnost. Poeo je hodati po sobi, koljena su ga klecajui izdavala na svakom koraku. Knjige, previe knjiga. Konzul jo nije ugledao svoje elizabetinske drame. Tamo je ipak bilo sve drugo, od Les Joyeuses Bourgeoises de Windsor do Agrippe d'Aubignea i Collina d'Harlevillea, od Shellevja do Toucharda Lafosse i Tristan PHermit. Beaucoup de bruitpourrien.'Ri li se dua mogla tu okupati ili utaiti svoju e? Bi. Meutim, ni u jednoj od tih knjiga nee nai svoju patnju. Niti ti one mogu pokazati kako e pogledati jednu volooku tratinicu. Ali to te moglo navesti da Vigilu kae da sam ovdje, ako nisi znao da me poznaje? upitao je on, gotovo jecajui. M. Laruelle, svladan parom, pokazivao je gestom na ui, nije ga uo: O emu ste samo razgovarali vas dvojica? Vigil i ti? O alkoholu. Ludilu. Medularnoj kompresiji grbe. Nai sporazumi bili su manje-vie bilateralni. Konzul je drhtei sad otvoreno, prirodno, virio kroz otvorena vrata balkona na vulkane iznad kojih su povremeno lebdjeli oblaii dima, popraeni tektanjem paljbe iz puaka; i jednom je bacio strastven pogled gore na mirador, gdje su leala njegova netaknuta pia. Masa se odraava, ali samo erekcija topova sije smrt, rekao je, primijetivi da je buka sajma postala glasnija. Sto si rekao? Kako si namjeravao zabavljati druge, pretposta-vivi da su ostali, gotovo je bezglasno kriknuo Konzul, jer su ga muile uasne uspomene na tuiranja koja 226 kliznue po njemu svemu nalik na sapun to klizi iz drhtavih prsta, tuirajui se? Vraao se i avion nadgleda paljbe, oh Isuse, da, evo, evo, dolazio je, niotkuda, zujei, ravno na balkon, na Konzula, traei moda ba njega, strmo se uspinju-i... Aaaaaaaah! Brum.

M. Laruelle je mahao glavom; nije uo ni zvuk, ni rije. Sad je iziao ispod tua i uao u drugo malo udub-Ijenje zakriveno zavjesom, koje je koristio kao odjevao-nicu: Krasan dan, zar ne?... Mislim da e biti grmljavine. - Ne. Konzul je iznenada poao k telefonu, takoer u nekoj vrsti udubljenja (kao da ta kua danas ima vie udubljenja nego obino), naao imenik, i sav se tresui, otvorio ga; ne Vigil, ne, ne Vigil, brbljali su njegovi ivci, nego Guzman. A. B. C. G. Sad se znojio, uasno; u tom je malom udubljenju iznenada postalo tako sparno kao u telefonskoj govornici u New Yorku za vrijeme toplotnog vala. Ruke su mu uzbueno drhtale; 666, Ca-feaspirina; Guzman. Erikson 34. Naao je broj, zaboravio ga: ime Zuzugoitea, Zuzugoitea, zatim Sanabria iskoilo je s trzajem prema njemu: Erikson 35. Zuzugoitea. Ve je zaboravio broj, 34, 35, 666: Okretao je stranice unatrag, krupna kap znoja kapnula je na knjigu uinilo mu se da ovaj put vidi Vigilovo ime. Ali ve je bio skinuo slualicu s draa, slualicu s draa, s draa, drao ju je obrnuto, govorei, prskajui u slualicu, u mikrofon, nije mogao uti mogu li oni uti? vidjeti? u slualicu, kao i prije: Que guieres? Koga traite... Boe! uzviknuo je, objesivi je. Trebat e mu pie da ovo obavi. Potrao je uza stube, ali se s pola puta, drhtei, u zanosu, opet vratio; donio sam pladanj dolje. Ne, ae su jo gore. Doao je na mirador \ ispio sve ae na vidiku. uo je glazbu. Iznenada je oko trista grla stoke, mrtve, zaleene u poloajima ive, skoilo na padinu pred kuom, iezlo. Konzul je ispio sadraj mje-saa za koktele i tiho siao dolje, uzeo jednu meko uve227zanu knjigu to je leala na stolu, sjeo i otvorio je s dugim uzdahom. Bila je to La Machine infernale Jeana Cocteaua. Oui, mon enfant, mon petit enfant, itao je, les choses qui paraissent abominable aux humains, si tu savais, de l'endroit ouj'habite, elles ontpeu d'impor-tance. Mogli bismo to popiti na trgu, rekao je, sklapajui knjigu, zatim je opet otvarajui: sortes Sha-kespeareanae. Bogovi postoje, oni su vrag, obavijestio ga je Baudelaire. Zaboravio je Guzmana. Los Borrachones su zauvijek padali u plamenove. M. Laruelle, koji nije nita primijetio, pojavio se opet, blistav u bijelim hlaama od flanela, uzeo svoj teniski reket s vrha jedne police za knjige; Konzul je pronaao svoj tap i svoje tanine nao-ari, i oni su skupa sili zavojitim gvozdenim stubitem. Absolutamente necesario. Vani je Konzul zastao, okreui se... No sepuede vivirsin amar, glasile su rijei na kui. Na ulici sad nije bilo ni daka vjetra i oni su neko vrijeme hodali utei, sluajui amor fieste koji je postajao sve glasniji dok su se pribliavali gradu. Ulica Ognjene zemlje. 666. M. Laruelle je, moda zbog toga to je iao uzdig-nutijom stranom nagnute ulice, djelovao ak vii nego je bio, a pokraj njega, nie, Konzul se za trenutak osjetio neugodno patuljastim, djetinjastim. Prije mnogo godina, u njihovu djetinjstvu, taj je odnos bio obrnut; tada je Konzul bio vii. Ali dok je Konzul u svojoj sedamnaestoj prestao rasti na devet stopa i devet palaca, M. Laruelle je tijekom godina pod raznim podnebljima nastavio rasti sve dok nije izrastao iznad Konzulova dohvata. Iznad dohvata? Jacques je bio djeak ijih se nekih stvari Konzul jo mogao sjeati s naklonou: naina na koji je izgovarao vocabularv tako da se rimuje s foolerv, ili bible s runcible. Izrastao je u ovjeka koji se sam mogao obrijati i navui arape. Ali teko da je bio iznad njegova domaaja. Tamo gore, preko tih godina, na njegovoj visini od est stopa i tri ili etiri palca, nije izgledalo previe udno natuknuti da ga nje228

utjecaj jo snano dohvaa. Ako nije tako, zato je fu onda ta jakna od tvida, engleskog izgleda, nalik na Konzulovu, te skupe izrazito engleske cipele za tenis, takve da se u njima moe etati, engleske bijele hlae iroke dvadesetjedan palac, engleska koulja na engleski nain zakopana pod vratom, neobini al to je podsjeao na to da je M. Laurelle jednom dobio sportsku nagradu na Sorbonni, ili tome slino? U njegovim je kretnjama, unato blagoj ugojenosti, bilo ak neke engleske, gotovo ex-konzularne vrste gipkosti. Zato bi Jaques uope igrao tenis? Jesi li zaboravio, Jacques, kako sam te ja sam, onog davnog ljeta, uio tamo, iza kue Taskersonovih, ili na novim javnim igralitima u Leasovveu? Ba za ovakvih popodneva. Tako je kratko trajalo njihovo prijateljstvo, a ipak, pomislio je Konzul, kako je ogroman, sveproimajui, proimajui sav Jacquesov ivot, bio taj utjecaj, utjecaj koji se vidio ak i u njegovu izboru knjiga, njegovu radu zato je Jacques u prvom redu doao u Quauhnahuac? Zar to po mnogo emu nije bilo kao da je on, Konzul, to odredio, iz nekih svojih nejasnih namjera. ovjek koga je ovdje sreo prije osamnaest mjeseci, premda povrijeen u svojoj umjetnosti i sudbini, ini se da je bio najpotpunije nedvosmislen i iskren Francuz koga je ikad upoznao. Nije ozbiljnost lica M. Laruellea, koji je sad gledao prema nebu izmeu kua, bilo spojivo s cinikom slabou. Zar to gotovo nije bilo kao da ga je Konzul na prijevaru uvukao u sramotu i bijedu, svojom ga voljom, ak, naveo da ga iznevjeri? Geoffrev, rekao je M. Laruelle iznenada, tiho, je li se ona zaista vratila? - Tako izgleda, zar ne? - Oba su zastali pripaliti svoje lule i Konzul je primijetio da Jacques nosi prsten koji nije bio prije vidio, skarabej, jednostavnog oblika, urezan u kalcedonij: hoe li ga Jacques skinuti da bi igrao tenis, to nije znao, ali ruka to ga je nosila drhtala je, dok je Konzulova sad bila mirna. Ali, ja mislim je li se stvarno vratila, nastavio je M. Laruelle na francuskom dok su se penjali napri229jed uz Calle Tierra del Fuego. Nije li dola samo u posjet, ili da te vidi, iz radoznalosti ili pod uvjetom da budete samo prijatelji, i tako dalje, ukoliko nema nita protiv mog pitanja? Zapravo imam, vrlo mnogo. Neka ti bude jasno, Geoffrev, ja mislim na Yvon-nu, ne na tebe. Neka ti bude jo jasnije. Ti misli samo na sebe. Ali danas shvaam kako je to bilo pretpostavljam da si se napio na plesu. Ja nisam iao. Ali ako je tako, zato nisi kod kue, zahvaljujui Bogu i pokuavajui se odmoriti i rastrijezniti, umjesto to ih sve mui vodei ih u Tomalin? Yvonna izgleda premorena. Te su rijei povukle plitke mune brazde Konzulo-vim mozgom koji su neprestano ispunjali nekodljivi delirijumi. Uza sve to govorio je francuski teno i brzo: Kako to misli da pretpostavlja da sam bio pijan, kad ti je to Vigil rekao preko telefona? I zar upravo ti nisi predloio da Yvonnu zajedno s njim povedem u Guanajuato? Moda si zamiljao da e ona, bude li se mogao uvui u nae drutvo za to predloeno putovanje, na udesan nain prestati biti umorna, ak i ako je to pedeset puta dalje nego do Tomalina. Kad sam predloio da idete, jo mi nije sasvim dolo u glavu da je ona stigla tek jutros. Dobro zaboravio sam ija je ideja Tomalin, rekao je Konzul. Je li mogue da sa Jacquesom raspravljam o Vvonni, da ovako raspravljam o nama? Premda su, uostalom, to oni inili i prije. Ali nisam objasnio kako se zapravo Hugh uklapa u tu sliku, zar

 Jaja! bio je doviknuo veseli vlasnik abarrote-sa odozgo s plonika s njihove desne strane. Mescalito! projurio je bio netko drugi nosei neku dugu dasku, neki njegov znanac, barska muica; ili je to bilo jutros? ...A kad dobro promislim, ne mislim da u se potruditi. Uskoro se pred njima pojavio grad. Stigli su do podnoja Cortesove palae. Pokraj njih su se djeca
230

(ohrabrena nekim ovjekom s tamnim naoarima, koji je izgledao poznat i komu je Konzul mahnuo) vrtjela oko telegrafskog stupa na improviziranu vrtuljku, maloj parodiji velikog vrtuljka s trga gore na brijegu. Najvie, na jednoj terasi palae (budui da je ona bila i avuntamiento), u stavu na-mjestuvoljno stajao je vojnik s pukom; na jo vioj terasi motali su se turisti: vandali u sandalama to su razgledali freske. S mjesta na kojemu su bili, Konzul i M. Laruelle imali su dobar pogled na Riverine freske. Odavde stjee dojam da oni turisti ne mogu biti tamo, rekao je M. Laruelle, previe su blizu. Pokazivao je svojim teniskim reketom. Freske polako tanine kad gleda zdesna nalijevo. ini se kao da to na neki nain simbolizira postepeno nametanje panjolske osvajake volje Indijancima. Shvaa li to mislim? Kad bi stajao na jo veoj udaljenosti moglo bi ti se uiniti da to simbolizira postupno nametanje amerikog osvajakog prijateljstva slijeva nadesno Meksikancima, rekao je Konzul s osmijehom, skidajui svoje tamne naoari, onima koji moraju te freske gledati i sjeati se tko je za njih platio. Dio freske koji je pomno promatrao, prikazivao je, znao je to, Tlahuicance izginule za ovu dolinu u kojoj ivi. Umjetnik ih je naslikao u njihovoj ratnoj odori, s maskama i u vuijim i tigrovim koama. Dok ih je promatrao inilo se kao da se ti likovi utke okupljaju. Sad su postali jedan lik, jedno ogromno, zlonamjerno stvorenje to zuri prema njemu. Iznenada je to stvorenje, izgleda, krenulo naprijed. Zatim napravilo jednu otru kretnju. Moglo je biti, zapravo nedvojbeno je bilo, da mu nareuju da ode. Gledaj, eno ti Yvonna i Hugh mau. M. Laruelle im je uzvratio maui teniskim reketom. Zna, ja mislim da su oni zbilja sjajan par, dodao je on, s po-lubolnim, poluzlobnim osmijehom. I bili su, vidio je, sjajan par, gore pokraj fresaka: Hugh s nogom podignutom na ogradu balkona palae, gledajui preko njihovih glava moda vulkane: Yvonna 231sad okrenuta leima prema njima. Naslanjala se na ogradu gledajui freske, zatim se okrenula ukoso prema Hughu da mu neto ree. Nisu ponovno mahnuli. M. Laruelle i Konzul odluili su krenuti stazom uz liticu. Lebdjeli su du temelja palae, zatim su preko puta Banco de Credito y Ejidal, skrenuli lijevo strmim uskim putem to se penje na trg. Verui se, pripili su se uza zid palae da bi propustili jednog konjanika, Indijanca otmjenih crta iz siromanijeg stalea, odjevena u prljavo bijelo iroko odijelo. ovjek je neto pjevao sam za sebe. Ali im je uljudno kimnuo glavom kao da im zahvaljuje. Izgledalo je da eli neto rei, pritegnuo je uzde svom malom konju kojemu su s obje strane zveckale bisage, i kojemu je na stranjicu bio utisnut broj sedam tako da moe, dok se oni penju, laganim korakom ii pokraj njih. Cinguli minguli laniu kolan-iu. Ali taj ovjek, jaui malo pred njima, nije govorio, i na vrhu je odjednom mahnuo rukom i odgalopi-rao, pjevajui. Konzul je osjetio bol. Ah, imati konja i odgalopira-ti, pjevajui, nekomu tko te moda voli, u srce posvemanje jednostavnosti i spokojstva svijeta; nije li to

bilo nalik na prigodu koju ovjeku prua sam ivot? Naravno ne. Ipak, samo za hip, izgledalo je da jest. to ono Goethe kae o konju? rekao je. 'Umoran od slobode podnio je da ga osedlaju i zauzdaju, i jahali su ga do nasmrt zbog njegova truda.' Vreva na plazi bila je strana. I opet jedva da su mogli uti to jedan drugom govori. Pritrao im je djeak prodajui novine. Sangriento Combate en Mora de Ebro. Los Aviones de los Rebeldes Bombardean Barcelona. Es inevitable la muerte del Papa. Konzul se trgnuo; ovaj je put, za tren, pomislio da se naslovi odnose na njega. Ali naravno to je jedino jadni Papa ija je smrt bila neizbjena. Kao da svaija smrt nije takoer neizbjena! Nasred trga neki se ovjek uspinjao glatkim stupom za zastave na sloen nain s pomou konopa i klinova. Ogromni vrtuljak, postavljen blizu postolja za orkestar, bio je pun drvenih konja dugih 232 udnih gubica, koji su nasaeni na spiralne cijevi, velianstveno tonuli dok su se okretali sporim kruenjem klipnog mehanizma. Djeaci na koturaljkama, drei se za konope kiobranaste strukture, vitlali su se u krug kliui od radosti, dok je nepokriveni stroj koji ga pokree mlatio kao parna crpka: zatim su zvidali. Barcelona, i Valencia mijeale se s trescima i kricima na koje su Konzulovi ivci bili otupjeli. Jacques je pokazivao slike na ploama to su se redale oko cijelog unutarnjeg kola postavljenog vodoravno i povezanog s vrhom sredinjeg pokretnog stupa. Jedna je sirena poivala u moru eljajui svoju kosu i pjevajui mornarima ratnog broda sa pet dimnjaka. Mrlja koja je oigledno prikazivala Medeju kako rtvuje svoju djecu, ispala je slika draesnih majmuna. Pet vedrih jelena nevjerojatno kraljevskog izgleda, virili su na njih iz jedne kotske doline, i zatim odjurili iz vida. Dok je lijepi Pancho Villa s brkovima nalik na upravlja bicikla galopirao za svima njima kao da mu se radi o ivotu. Ali udnije nego ove, bila je ploa to je prikazivala ljubavnike, mukarca i enu, kako lee pokraj rijeke. Premda djetinjasta i sirova imala je u sebi u isti mah neto sanjalako i istinito, neto od patetike ljubavi. Ljubavnici su bili naslikani nespretno nakoeni, ali se ipak osjealo da jedno drugo stvarno dre u zagrljaju pokraj rijeke, u sumrak, izmeu zlatnih zvijezda. Vvonna, pomislio je s ne-nadnom njenou, gdje si draga moja? Draga... Za trenutak je pomislio da je uz njega. Zatim se sjetio da je izgubljena; zatim da nije, taj je osjeaj pripadao juera-njici, mjesecima samotnike muke, koji su sada za njim. Ona uope nije bila izgubljena, ona je cijelo vrijeme bila tu, ili ba kao da je tu. Konzul je htio podii glavu, i uzviknuli od radosti, kao onaj konjanik: ona je tu! Probudite se, ona se opet vratila! Draga, ljubljena, volim te! I obuzela ga je elja da je smjesta nade i povede kui (gdje je u vrtu jo leala bijela boca Tequile Anejo de Jalisco, nedovrena), da sprijei to besmisleno putovanje, da iznad svega bude sam s njom, i elja takoer, da smjesta opet pone voditi normalan sretan ivot s 233

njom, ivot, na primjer, u kojemu je takva bezazlena srea u kojoj su svi ti dobri ljudi oko njega uivali, bila mogua. Ali je li on ikad vodio normalan ivot? Je li takvo to kao normalan sretan ivot ikad bilo mogue za njih? Jest, bilo je... to je pak s onom zakanjelom razglednicom, sad stavljenom pod Laruelleov jastuk? Ona dokazuje da je samotnika muka bila nepotrebna, dokazuje ak da mora da ju je elio. Bi li se stvarno ita bilo promijenilo da je on tu razglednicu dobio u pravo vrijeme? Sumnjao je u to. Najzad, njena druga pisma Kriste, gdje li su sada nisu promijenila nita. Da ih nije proitao

kako treba, moda. Ali on ih nije proitao kako treba. A uskoro e zaboraviti to je uinio s razglednicom. Svejedno, ostala je elja kao vlastita Vvonnina jeka da je nade, da je nade sada, da preokrene njihovu sudbinu, to je bila elja koja je gotovo prerasla u odluku... Digni glavu, Geoffrevju Firmine, apni svoju molitvu zahvalnicu, radi prije nego bude prekasno. Ali teina neke velike ruke kao da je pritiska-la njegovu glavu. elja je prola. U isto vrijeme, kao da je oblak proao preko sunca, prizor se sajma posve izmijenio. Vedro brujanje koturaljki, vesela podrugljiva glazba, cika djece na njihovim guskovratim konjima, povorka udnih slika sve je to odjednom postalo transcedentalno uasno i tragino, daleko, preoblieno, kao da je to neki konani dojam ula o tome kakva je zemlja, prenesen u mrani predjel smrti, u sve guu oluju neizljeive tuge; Konzulu je bilo potrebno pie... Teguila, rekao je. Una? rekao je djeak kratko, a M. Laruelle je naruio gaseosu. Si, senores. Djeak je obrisao stol. Una tequila y una gaseosa. Donio je odmah bocu El Nilo za M. Laruellea, zajedno sa solju, ljutim papriicama i tanjurom narezanih limuna. Cafe, koji je bio usred malog ograenog vrta na rubu trga izmeu stabala, zvao se Pariz. I podsjeao je na Pariz. Jednostavni je vodoskok kapao u blizini. Djeak im je donio camarones, crvene raie na tanjuru, i moralo mu se opet rei da donese teguilu. 234 Napokon je stigla. Ah rekao je Konzul, premda je prsten od kal-cedonija bio onaj koji je drhtao. Voli li ti to stvarno? upitao ga je M. Laruelle, a Konzul je, siui limun, osjeao kako mu oganj tequi-le juri niz kimu, poput munje to udari u stablo a ono zatim udom procvjeta. Zbog ega se trese? upitao ga je Konzul. M. Laruelle je zurio u njega, bacio nervozan pogled preko njegova ramena, uinio kao da e nonim prstom apsurdno povui preko struna svog teniskog reketa, ali prisjetivi se navlake, nespretno se uspravio uza svoju stolicu. ega se ti boji rugao mu se Konzul. Doputani, osjeam se zbunjeno... M. Laruelle je bacio jo jedan dui pogled preko njegova ramena. Hajde, daj mi malo toga tvog otrova. Nagnuo se naprijed i popio gutljaj Konzulove teguile i ostao nagnut nad kao naprstak velikom aom uasa, za tren, jer se prelijevala. Svia ti se? Kao oxygenee, i benzin... Ako ikad ponem to piti, Geoffrev, znaj da sam gotov. Meni je tako s mescalom... s teguilom ne, ona je zdrava... i ugodna. Ba kao pivo. Dobro ti ini. Ali ako ikad opet ponem piti mescal, bojim se, da, da e to biti kraj, rekao je Konzul sanjarski. Za ime boga bojeg, drhtao je M. Laruelle. Ti se ne boji Hugha, zar ne? Nastavio je Konzul, rugajui se dok mu je na pamet palo da se sav oaj onih mjeseci nakon Yvonnina odlaska, sad odraava u oima drugog. Nisi li, kojim sluajem, ljubomoran na njega, je li? Zato bih Ali misli, zar ne, da ti za sve ovo vrijeme nisam ni jedanput rekao istinu o svom ivotu, kazao je Konzul, ,- nije li tako? Ne... Jer moda jedanput ili dvaput, Geoffrev, ti si. i ne znajui, rekao istinu. Ne, ja istinski elim pomoi- Ali kao i obino, ti mi ne da priliku.

235

Nikad ti nisam rekao istinu. Ja je znam, vie je nego uasna. Ali kao to Shellev kae, hladni svijet nee znati. Ni teguila ti nije izlijeila drhtanje. Bojim se, nije, rekao je M. Laruelle. Ali ja sam mislio da se ti nikad ne boji... Un otro teguila, rekao je Konzul djeaku, koji je dotrao, ponavljajui kratko, uno? M. Laruelle je pogledao za djeakom kao da mu je na umu bilo rei dos: Bojim se za tebe, rekao je on, stari moj. Konzul je, nakon polovine druge teguile, od vremena do vremena, uo poznate dobronamjerne fraze. Teko je to rei. Kao ovjek ovjeku, svejedno mi je tko je ona. ak i kad bi se udo dogodilo. Osim ako posve ne prekine. Konzul je meutim gledao pokraj M. Laruellea u letee amce, tu nedaleko: sama je maina bila enstvena, ljupka kao balerina, s gvozdenim suknjama svojih gondola to se vrte sve navie i navie. Zvidala je okolo napeto lupajui i cvilei, zatim su joj se suknje spustile dok je za neko vrijeme mirovala, samo ih je njihao povjetarac. I kako je prekrasna, prekrasna, prekrasna Zaboga. Poi kui i lezi... Ili ostani ovdje. Ja u pronai ostale. I rei im da ti ne putuje... Ali ja putujem, rekao je Konzul, poevi komadati jednog raia. Ne camarones, dodao je. Cabrones. Tako ih Meksikanci nazivaju. Stavivi palce podno oba uha micao je prstima. Cabron. Moda si i ti... Venera je rogata zvijezda. to je sa tetom koju si nanio, njezinu ivotu... Nakon svega tvog zapomaganja... Ako ti se vratila! Ako ti se prua ova prigoda Ti se uplee u moju veliku bitku, rekao je Konzul zurei pokraj M. Laruellea u jedan plakat na podnoju fontane: Peter Lorre en Las Manos de Orlac, a las 6.30 p. m. Moram sad popiti jo jednu au ili dvije, sam naravno pod uvjetom da to nije mescal inae u postati zbunjen, kao ti.
236

istina je, pretpostavljam, da ponekad kad tono izrauna koliinu, vidi jasnije, priznao je M. Laruelle trenutak nakon toga. Protiv smrti. Konzul je lagano utonuo u svoju stolicu. Moju bitku za opstanak ljudske svijesti. Ali svakako ne onih stvari tako vanih za nas prezrene trijezne ljude, od kojih zavisi ravnotea svake ljudske situacije. Upravo ih tvoja nesposobnost da ih vidi, Geoffrev, pretvara u orua propasti koju si sam stvorio. Tvoj Ben Jonson, na primjer, ili moda tvoj Christopher Marlowe, tvoj tvorac Fausta, vidio je Kartaane kako se bore na noktu nonog palca. To je nalik na onu vrst jasnog vienja kakvome se ti predaje. Sve izgleda savreno jasno, jer zaista to i jest jasno sa stanovita naeg palca. Uzmi jednog korpiona s rotilja, nudio je Konzul, gurajui mu camarones ispruenom rukom. Jednog cabrona s vrajeg rotilja. Priznajem efikasnost tvoje teguile ali shvaa li da dok se bori protiv smrti, ili to god ti zamilja da ini, dok se oslobaa ono to je mistino u tebi, ili to god zamilja da se oslobaa, dok uiva u svemu tome, shvaa li kakve ti izuzetne ustupke ini svijet koji mora s tobom izlaziti nakraj, da, koje ti ak i ja sad inim? Konzul je sanjarski zurio uvis, u toak pokraj njih, golem, ali nalik na ogromno poveanu djeju tvorevinu od glavnih nosaa, uglatih potpornja, zavrtnja i klinova, u Meccanu; veeras e biti osvijetljen, njegove e se eline granice

zaplesti u smaragdnu patetiku stabala; toak zakona, koji se kotrlja; i to je djelovalo na zakljuak da se karneval zapravo jo nije razmahao. Kakva e halabuka tu biti kasnije! Pogled mu je pao na jedan drugi mali vrtuljak, arko obojenu djeju igraku, i on je vidio sebe kao dijete koje se odluuje popeti na nj, oklijeva, proputa jednu prigodu, pa slijedeu, i proputa na kraju sve prigode, dok nije prekasno. Na kakve je prigode tono mislio? Neki glas s radija poeo je negdje Pjevati pjesmu: Samaritana mia, alma pia, bebe en tu boca linda, a zatim je prestao. Zvualo je kao Samaritana. 237 A zaboravlja to iskljuuje iz toga, recimo, osjeaj sveznanja. I nou, ili izmeu jednog pia i drugog, to je neka vrsta noi, zamiljam kako ti se ono to si iskljuio, uvrijeeno zbog tog iskljuenja, vraa Vraa se, rekao je Konzul, sluajui u tom trenu. Postoje i drugi manji deliriji meteora, koje moe hvatati po zraku pred svojim oima, kao komarce. I to je ono to ljudi, ini se, smatraju krajem... Ali deliriji tremens samo su poetak, glazba oko portala Oliphot-ha, uvertira kojom dirigira Bog Muha... Zato ljudi vide mieve? To su pitanja kojima bi se morao pozabaviti svijet. Uzmi rije grinja. Remors. Mordeo, mordere. La Mordida! I Agenbite... zato rongeur? Zbog ega sve to grienje, svi ti glodavci, u etimologiji? Facilis est descensus Averno... Previe je lako. Ti porie veliinu moje bitke? ak i ako pobijedim. A ja u sigurno pobijediti, ako budem htio, rekao je Konzul svjestan da neki ovjek pokraj njih, stojei na Ijestvama, prikucava neku plou na stablo. Je crois que le vautor est doux a Promethee et que les Ixion se plaisent en Enfers. - Box! Da ne govorimo nita o onome to gubi, gubi, gubi, upravo sad gubi, ovjee. Ti budalo, glupa budalo... Ti si ak bio odvojen od odgovornosti prave patnje... ak je i patnja koju trpi u najveoj mjeri nepotrebna. Zapravo lana. Nedostaje joj sama osnova koju ti od nje trai da bi dobila traginu prirodu. Ti sebe obmanjuje. Primjerice, da svoj bol utapa... Zbog Vvonne i mene. Ali Yvonna zna. A znam i ja. A zna i ti. Da Vvonna ne bi bila toga svjesna. Da ti nisi tako pijan cijelo vrijeme. Da bi mogao znati to ona radi. Ili se brinuti o tome. tovie. Ista e se stvar opet dogoditi. Ti budalo, dogodit e se opet ako ne doe k sebi. Vidim natpis na zidu. Hej. M. Laruelle nije bio uope prisutan; govorio je za sebe. Konzul se digao i ispio svoju teguilu. Ali natpis je tu, u redu, iako nije na zidu. Onaj je ovjek svoju plou bio prikucao na stablo. 238
LE GUSTA ESTE JARDlN?

Konzul je, iziavi iz Pariza, shvatio da je u napitom stanju, koje je, tako rei, kod njega rijetko. Koraci su mu zanosili ulijevo. Nije ih mogao natjerati da skrenu udesno. Znao je u kojem smjeru ide, prema autobus-koj stanici ili bolje prema maloj cantini do nje, koju dri udovica Gregorio, koja je sama napol Engleskinja i ivjela je u Manchesteru, i kojoj je dugovao pedeset centavosa to joj ih je odjedanput odluio vratiti. Ali se naprosto nije mogao usmjeriti ravno tamo... Oh na je hod poi mi doi mi Dies Faustus... Konzul pogleda na sat. Samo za tren, za jedan uasni tren bio je u Parizu, pomislio da je no, da je ovo jedan od onih dana kad sati klize kao epovi to poskakuju za krmom, a jutro odnose krila anela noi, sve u tren oka, ali veeras se izgleda zbivalo sasvim obrnuto; bilo je samo pet do dva. To je bio gotovo najdui dan u svem njegovu iskustvu, cijeli ivot; ne samo da nije propustio autobus, nego e imati dosta vremena za jo pia. Samo kad ne bi bio pijan! Konzul je vrsto osuivao ovo pijanstvo.

Pratila su ga djeca veselo, svjesna njegova stanja. Novac, novac, novac, brbljali su. O.K. gospodin! Gdje ti ii? Njihovi su povici postali obeshrabreni, slabiji, potpuno razoarani dok su mu se vjeali o nogavicu. Volio bi im togod dati, ali nije elio privui jo vie panje na sebe. Ugledao je Hugha i Yvonnu kako okuavaju ruku u streljani. Hugh je gaao, Yvonna gledala; fut, pssst, fffing; I Hugh je oborio povorku drvenih pataka. Konzul je nezapaen proteturao pokraj jedne barake gdje se ovjek mogao fotografirati sa svojom draganom ispred zastraujue gromovite pozadine, sablasno crvene i zelene, s razjarenim bikom i Popocatepetlom u erupciji, pokraj, odvrativi lice, malog otrcanog zatvorenog Britanskog konzulata odakle su ga s izblijedjela plavog grba tuno gledali lav i jednorog. To je sramotno. Ali mi sm.o jo u tvojoj slubi, unato svemu, inilo se da govore. Dieu et mon droit. Djeca su ga ostavila. 239Meutim, izgubio se. Dospio je na rub sajmita. Misteriozni su atori tu bili zatvoreni, ili su leali srueni, smotani jedan preko drugog. Izgledali su gotovo ljudski, prvi budni, oekujui; drugi s naboranim zguvanim izgledom ljudi to spavaju, ali to ak i u snu nesvjesno ude ispruiti udove. Tamo dalje, na krajnjim granicama sajmita, bio je zaista dan mrtvih. atori i streljane tu nisu izgledali toliko usnuli koliko beivotni, bez nade u oivljenje. Ipak postojali su napokon slabi znaci ivota, vidio je. Na jednoj toki izvan krajnjeg ruba plaze, napol na ploniku nalazio se drugi, potpuno naputeni sigurni vrtuljak. Male su stolice kruile ispod platnene piramide s volanima, to se pola minute sporo okretala, zatim zaustavila, pri emu je izgledala ba kao eir izgnjav-Ijenog Meksikanca koji je njom upravljao. Eto tu je bio taj mali Popocatepetl, to se ugnijezdio daleko od nalijeuih letjelica, daleko od Velikog kola, za koga je postojao, pitao se Konzul. Ne pripadajui ni djeci ni odraslima, stajao je, nezakupljen, kao to se moglo i zamisliti da vrtuljak za mlade stoji naputen, ako je mladost posumnjala da on nudi tako oigledno bezazlena uzbuenja, izabravi radije ono to se na samom trgu obruavalo u bolnim elipsama pod nekim divovskim pokrovom. Konzul je poao malo naprijed, jo nesigurno; mislio je da se ponovno snaao, zatim je stao:
IBRAVAATRACCION:

10 C. MAOUINA INFERNAL

proitao je, napol potresen stanovitom podudar-nou u tome. Divlja atrakcija. Ogromni stroj tobogana, prazan, to ipak punom brzinom juri iznad njegove glave u ovom mrtvom dijelu sajmita, podsjeao je na nekog ogromnog zlog duha koji vriti u svome samotnom paklu, grei udove, udarajui zrak nalik na mlatove brodskih tokova. Zaklonjenog stablom nije ga bio spazio prije. Stroj se zaustavio takoer... Gospodin. Novac novac novac. Gospodin! Gdje vi ii? 240 Ona su ga grozna djeca ponovno pronala, i za kaznu, da bi ih izbjegao, bio je neizbjeno natjeran ukrcati se u ono udovite, premda sa svom moguom dosto-janstvenou. I sad je, poto je svojih deset centavosa platio grbavom Kinezu u teniskoj kapi s mreastim titom, bio sam, neopozivo i smijeno sam, u maloj ispov-jedaonici. Nakon nekog se vremena, uz estoke udne greve, ta stvar pokrenula. Ispovjedaonice namjetene na kraju prijeteih elinih tranica, jurnule su uvis i teko pale. Konzulov je kavez zvunim zaletom opet poletio uvis, na vrhu za tren visio naglavake, dok se drugi kavez, koji je bio potpuno prazan, nalazio na dnu, zatim se, prije nego je shvatio taj poloaj,

sruio dolje, zastao za trenutak na drugom kraju, samo toliko da bude opet grubo podignut uvis do najvie toke gdje je za neko ne-odredivo, nepodnosivo vrijeme odgaanja, ostao nepomian. Konzul je, kao ona jadna luda koja je na svijet donijela svjetlo, visio naglavake nad svijetom, sa samo jednim komadom upredene ice izmeu sebe i smrti. Gore, iznad njega, lebdio je svijet, s ljudima koji se isteu dolje prema njemu, samo to mu s ulice ne padnu na glavu, ili u nebo. 999. Ljudi prije nisu bili tamo. Bez dvojbe su se, slijedei djecu, okupili da ga gledaju. Posredno je bio svjestan da ne osjea fiziki strah od smrti, kao to u tom asu ne bi osjeao strah ni od ega to bi ga moglo rastrijezniti; moda je to bila njegova glavna zamisao. Ali nije mu se svidjelo. Nije bilo zabavno. To je nedvojbeno bio jo jedan primjer Jacquesove Jacques? nepotrebne patnje. I ovo jedva da je bio poloaj dostojan da se u njemu nade jedan bivi predstavnik vlade Njegova Velianstva, premda je simbolian, zato, to nije mogao odgonetnuti, ali je bez dvojbe simbolian. Isuse. Odjednom, uas! Ispovjedaonice su krenule natrake. Oh, rekao je Konzul, oh; jer se sad inilo kao da je taj osjeaj padanja uasno za njim, ni na to nalik, izvan iskustva; svakako ovo povratno odmotavanje nije bilo nalik na luping aviona gdje ta kretnja brzo proe i jedini je udni osjeaj poveanje teine; kao pomorac osuivao je i taj osjeaj, ali ovo
11-POD VULKANOM

241

ah, Boe moj! Sve mu je ispadalo iz depova, bivalo oteto, otrgnuto, neka nova stvar u svakom kovitlavom, smuujuem, vratolomnom, uzmiuem, neizrecivom krugu, novanik, lula, kljuevi, njegove tamne naoari koje je bio skinuo, njegov sitni za koji nije imao vremena zamisliti kako se djeca napokon ipak bacaju na nj, ispranjavali su ga, vraali praznog, njegov tap, njegov paso je li to bio njegov paso? Nije znao je li ga bio ponio sa sobom. Zatim se sjetio da jest. Ili nije. Bez pasoa bi ak i jednom konzulu bilo teko u Meksiku. Bivem konzulu. to ga briga? Neka ide! Bilo je nekog strastvenog uivanja u ovom konanom mirenju. Neka sve ide! Posebno sve to prua sredstvo za ulazak ili izlazak, slui kao jamstvo, daje smisao ili znaaj, ili namjenu ili identitet toj stranoj paklenoj mori koju je prisiljen svuda nositi na leima, koja se vodi pod imenom Geoffrev Firmin, nekadanji pripadnik Mornarice Njegova Velianstva, zatim slubenik Konzularne slube Njegova Velianstva, zatim Iznenada mu je sinulo da je Kinez zaspao, da su djeca, ljudi, otili, da e ovo trajati zauvijek; nitko ne moe zaustaviti stroj... Gotovo je... A ipak nije gotovo. Na terra firma svijet se nastavio suludo okretati; kue, vrtuljci, hoteli, katedrale, canti-nas, vulkani: bilo je uope teko stajati uspravno. Bio je svjestan da mu se ljudi smiju, ali bilo je jo vee iznenaenje to su mu se jedna po jedna vraale sve stvari. Djevojica u koje je bio njegov novanik aljivo mu ga je povukla natrag prije nego mu ga je pruila. Ne: imala je jo neto u drugoj ruci, neki zguvani papir. Konzul joj je strogo zahvalio. Neki telegram od Hugha. Njegov tap, njegove naoari, njegova lula, itava; iako to nije njegova najdraa lula; a pasoa nema. Dakle, sigurno ga nije ni ponio. Stavljajui druge stvari natrag u depove, stisnuo se u kut, vrlo nesigurno, i svalio se na klupu. Opet je stavio tamne naoari, uzeo lulu u usta, prekriio noge, i, dok se svijet pomalo usporavao, primio izgled iscrpljenog engleskog

turista to sjedi u parkovima Luxembourga. 242 Djeca, mislio je, kako su draga u dui. Eto ona djeca to su ga opsjedala zbog novaca, sad su mu donijela i najsitniji novi, i zatim, dirnuta njegovom zbunjeno-u, odjurila i ne ekajui na nagradu. Sad im je elio neto dati. Mala je djevojica takoer otila. Moda je ovo njezina vjebenica otvorena na klupi. Htio bi da nije bio onako otresit s njom, da se vrati, kako bi joj mogao dati njenu knjigu. Vvonna i on morali su imati djecu, bili bi imali djecu, mogli bi bili imati djecu, trebalo bi da imaju... U vjebenici je s mukom proitao: Escruch je jedan starac. On ivi u Londonu. On ivi sam u jednoj velikoj kui. Scrooge je bogat ovjek ali on nikad nita ne da siromasima. On je krtac. Nitko ne voli Scroogea i Scrooge ne voli nikoga. On nema prijatelja. On je sam na svijetu. ovjek (el hombre): kua (Ja asa); siromasi (los pobres); on ivi (el vive): on da (el da): on nema prijatelja (el no tiene amigo): on voli (el ama): star (viejo): velik (grande): nitko (nadie): bogat (rico):Tko je Scrooge? Gdje ivi? Je li Scrooge bogat ili siromaan? Ima li prijatelja? Kako ivi? Sam. Svijet. Na. Zemlja se napokon prestala okretati kretnjom Paklenog stroja. Posljednja je kua mirovala, posljednje se stablo opet ukorijenilo. Na njegovu je satu bilo dva i sedam minuta. I bio je potpuno trijezan. Kako je to bio uasan osjeaj. Konzul je zatvorio vjebenicu: prokleti stari Scrooge; kako je udno sresti ga ovdje! Vojnici vedra izgleda, mrki kao smetlari, skitali se gore-dolje drvoredima obijesnim nevojnikim hodom. Njihovi oficiri, u otmjenim odorama, sjedili su na klupama, oslanjajui se na svoje oficirske sablje, kao skamenjeni dalekim stratekim mislima. Neki Indijanac, nosa, s visokim tovarom stolica grabio je niz Avenida Guerrero. Proao je jedan luak nosei staru gumu za bicikl, kao da je to pojas za spaavanje. Nervoznim je kretnjama neprestano oko vrata pomicao oteenu vanjsku gumu. Promrmljao je neto Konzulu, ali ne ekajui ni odgovor ni nagradu, skinuo je gumu i bacio je n* 243daleko preda se, prema jednoj kolibi, zatim je krenuo za njom nesigurno, trpajui neto u usta iz jedne limene posude. Digavi gumu opet ju je bacio daleko naprijed, ponavljajui taj postupak ijoj je nepokorivoj logici izgleda zauvijek bio podreen, sve dok nije nestao iz vida. Konzul je osjetio stezanje u srcu i napol se digao. Pred jednom je barakom opet ugledao Hugha i Vvonnu; ona je od neke starice kupovala tortillu. Dok joj je starica tortillu mazala sirom i umakom od rajica, jedan dirljivo oronuo mali policajac, bez dvojbe jedan od trajkaa, s nakrivljenom kapom, u prljavim vreastim hlaama, glenjacima, i nekoliko brojeva veoj mu bluzi, otkinuo je jedan list salate i pruio joj ga uz savreno uljudan osmijeh. Sjajno su se provodili, to je bilo oigledno. Jeli su tortille, osmjehujui se jedno drugom dok im je umak curio s prstiju; sad je Hugh izvadio svoj rubac; brisao je mrlju s Vvonnina lica, dok su urlali od smijeha, u emu im se pridruio i policajac. to se sad dogodilo s njihovom urotom, s njihovom urotom da ga se rijee? Nije vano. Gr u njegovu srcu postao je hladan eljezni zahvat proganjanja, koji je zadrao samo stanovito olakanje; jer kako bi oni sad bili tu nasmijani da im je Jacques prenio svoje male zabrinutosti? Ipak, nikad se ne zna; policajac je policajac, ak i kad trajkuje, i kad je prijateljski raspoloen, a Konzul se policije bojao vie nego smrti. Stavio je kameni na djeju vjebenicu, ostavljajui je na klupi, i umakao iza jedne barake, da ih izbjegne. Kroz daske je spazio onog ovjeka jo na polovini onog kliskog stupa, nedovoljno blizu i vrhu i dnu da bi bio

siguran kako e ugodno dospjeti do jednog i drugog, zaobiao je ogromnu kornjau to je sa dva usporedna mlaza krvi umirala na ploniku pred ribljim restaurantom, i uao u EJ Bosgue, drei se sigurno, kao ve jednom prije, slino opsjednut, u trku: imao je dvadeset minuta vremena, moda i vie. Stanina je cantina El Bosque, meutim, izgledala tako mrana da je i bez svojih naoari morao stati kao 244 ukopan... Mi ritrovai in una bosca oscura ili selva? Nije vano. Cantina je imala dobro ime, umarak. Ta tama ga je u duhu podsjeala na zavjese od baruna, i bile su tamo, iza zasjenjenog bara, od baruna ili od lanog baruna, previe prljave i pune praine da bi bile crne, djelomino zaklanjajui ulaz u stranju sobu, za koju ovjek nikad nije bio siguran je li privatna. Fiesta se zbog neega nije pretoila ovamo; taj lokal meksiki srodnik engleskog Vra i Boce, bio je uglavnom posveen onima koji su pili izvan prostorije u kojoj je bio samo jedan jednonogi eljezni stroj i dvije stolice kraj anka, i koja je, okrenuta na istok, postajui sve mranijom dok se sunce, za one koji zapaaju te stvari, sve vie pelo nebom bila prazna, kao i obino u taj sat. Konzul je tapkajui traio put naprijed. Senora Gregorio, zvao je blago, ali s bolnim, nestrpljivim drhtajem u glasu. Bilo mu je teko uope nai glas; bilo mu je prijeko potrebno jo jedno pie. Rije je odzvanjala stranjim dijelom kue; Gregorio; nije bilo odgovora. Sjeo je, dok su se oblici oko njega poeli jasnije ocrtavati, oblici baava za ankom, boca. Ah, jedna kornjaa! Tu su bile velike zelene bave zajerez, habane-ro, catalan, parras, zarzamoru, malagu, durazno, membrillo, nerazrijeeni alkohol po jedan peso litra, tequi-lu, mescal, rumpope. Dok je itao ova imena, kao da je vani svanula siva zora, i cantina je njegovim oima postala svjetlijom, opet je uo glasove, jedan jedini glas iznad nerazgovjetne vreve sajma: Geoffrevju Firmine, ovako izgleda smrt, samo to i nita vie, jedno buenje iza sna na mranu mjestu, na kojem, kao to vidi, postoje sredstva za bijeg i od druge more. Ali izbor preputani tebi. Nitko te ne poziva da upotrijebi ta sredstva bijega; to je ostavljeno tvom sudu; da bi ih pribavio, potrebno je samo da Senora Gregorio, ponovio je, a odjek mu je vratio: Orio. U jednom kutu bara netko je oigledno nekad zapoeo malu fresku, oponaajui onu veliku u palai, dva-tri lika samo, oljuteni i nedovreni Tlahuicanci. Iz pozadine uo se zvuk sporih, vukuih se koraka; poja245vila se udovica, mala starica u neobino dugoj i otrcanoj utavoj crnoj haljini. Njezina kosa, koju je zapamtio kao sijedu, izgleda da je bila nedavno kanirana, ili obojena crveno, i premda je neuredno padala sprijeda, otraga je bila smotana u pundu. Njeno je lice, posuto kapljicama znoja, pokazivalo najneobinije votano bljedilo; izgledala je iscrpljena brigama, zamorena patnjom, ipak, ugledavi Konzula, njene su umorne oi bljesnule, ozarujui cijelo joj lice izrazom nekog nastranog uitka s primjesom odlunosti i stanovitog umornog iekivanja. Mescal moguno, rekla je, udnim pjevuckaj uim polupodrugljivim tonom, Mescal nemoguno. Ali nije se ni pomakla da Konzulu da pie, moda zbog duga, smetnje koju je on odmah uklonio poloivi jedan toston na ank. Ona se osmjehnula gotovo potajno dok se pribliavala bavi s mescalom. No, teguila, por favor rekao je on. Un obsequio pruila mu je teguilu. Gdje sad sivite? Sivim jo u Calle Nicaragua, cincuenta dos odgovorio je Konzul, smijui se. Vi mislite 'ivite', seno-ra Gregorio, ne 'sivite', con permiso. Zapamtite, ispravila ga je senora Gregorio blago, polako, zapamtite

moj engleski. Dakle, tako je to, uzdahnula je, natoivi sebi malu au malage iz bave gdje je kredom bilo to napisano. Za vau ljubav. Kako su mi ono imena? Gurnula je k njemu tanjuri sa solju proaranom paprom naranaste boje. Lo mismo Konzul je ispio teguilu. Geoffrev Firmin. Senora Gregorio donijela mu je drugu teguilu: neko su se vrijeme gledali bez rijei. Tako je to, ponovila je napokon, uzdahnuvi jo jednom; i u glasu joj se osjetila samilost prema Konzulu. Tako je to. Morate se s tim pomiriti. Tu se ne moe pomoi. Ne, tu se ne moe pomoi. Ako bi imao vau enu vi bi izgubio sve u toj ljubavi, rekla je senora Gregorio, i Konzul je, shvaaju246

ci da se ovaj razgovor na neki nain nastavlja tamo gdje je tjednima prije bio prekinut, vjerojatno na mjestu kad ga je Vvonna po sedmi put napustila one veeri, otkrio da mu nije stalo mijenjati temelj zajednike bijede na kojem je njihov odnos poivao jer Gregorio ju je bio stvarno napustio prije nego je umro - obavjeujui je da mu se ena vratila, da moda zapravo nije ni pedeset stopa daleko odatle. Oba uma obuzeto u jednu stvar, tako ga ne moete izgubiti, nastavila je ona tuno. Si, rekao je Konzul. Tako je to. Ako vam je um obuzet svim stvarima, tada nikad ne moete izgubiti svoj um. Vai umovi, va ivot vae sve u to. Jednom kad sam ja bila djevojka nikad nisam mislila ivim kao to sad sivim. Uvijek sam sanjala o vrli krasnim snovima. Lijepe haljine, lijepe kose 'sve je za mene dobro ba sada' to je bilo jednom, kazalita, ali sve sada, ne mislim o nita nego o briga, briga, briga, briga; i briga doe... Tako je to. Si, senora Gregorio. Naravno, ja sam bila jedna vrli krasna djevojka iz kue, govorila je ona. Ovo pogledala je prezrivo naokolo po mranom malom baru, nikad nije bilo u mom umu. ivot se mijenja, znate, u tome ne moe nikad piti siguran. Ne 'piti siguran', senora Gregorio, vi mislite 'biti siguran'. Nikad piti siguran. Oh, da, rekla je, toei litru nerazrijedenog alkohola nekom jadnom peonu bez nosa, koji je bio uao tiho i stajao u kutu, krasan ivot izmeu krasnih ljudi, a sada to? Senora Gregorio odulja se u stranju sobu, ostavljajui Konzula samog. Nekoliko je minuta sjedio ne dodirnuvi svoju drugu veliku teguilu. Zamiljao je sebe kako je ispija, ali nije imao volje ispruiti ruku da je uzme, kao da je to neto za im se nekad dugo i dosadno udjelo, ali je poput prepunog pehara nenadno na dohvatu, izgubilo svaki smisao. Praznina cantine i udno kuckanje nalik na kuckanje kakva kukca, u toj praz247nini, poeli su ga smetati; pogleda na sat: tek dva i sedamnaest. Kuckanje je dolazilo odatle. Ponovno je zamislio sebe kako uzima au: ponovno ga izda volja. Vrata na oprugu odjednom se otvorie, netko je brzo pogledao okolo, da se uvjeri, pa iziao: je li to bio Hugh, Jacques? Tko god je bio, izgledalo je da nalii na oba, naizmjenino. Netko je drugi uao, i premda se Konzulu slijedeeg trenutka inilo da to nije tono, otiao ravno u stranju sobu, osvrui se kradomice. Izgladnjeli se pas skitnica s izgledom kao da je nedavno odrt, uvukao unutra za tim posljednjim ovjekom; pogledao je Konzula okruglim, blagim oima. Zatim je, spustivi dolje jadni skreni un od prsiju, s kojih su visila dva reda usahlih sisa, poeo puziti i grepsti pred njim.

Ah, ulaz u ivotinjske carstvo! Prije su to bili kukci; sad su ga opet opkoljavali ovi, ove ivotinje, ovi ljudi bez ideja: Dispense usted, por Dios, aptao je on psu, zatim je elei rei neto njeno, dodao, saginjui se, jednu reenicu koju je proitao ili uo u mladosti ili djetinjstvu: Jer Bog vidi kako si zaista bojaljiv i krasan, i vidi misli nade, koje te prate kao male bijele ptice Konzul se digao i iznenada izdeklamirao psu: Jo e danas, pichicho, biti sa mnom u Ali pas je uasnut odskakutao na tri noge i oduljao se kroz vrata. Konzul je jednim gutljajem dokrajio svoju tegui-lu; priao je anku. Sefiora Gregorio, viknuo je; ekao je, razgledajui po cantini koja je izgleda postala mnogo svjetlija. I vratio se odjek: Orio. ... Gle glupe slike vukova! Bio je zaboravio da su tu. Materijalizirane slike, est ili sedam njih znatne duine, upotpunjavale su, nakon bijega slikara fresaka, dekoraciju El Bosquea. Bile su potpuno jednake u svakoj pojedinosti. Sve su prikazivale iste saonice koje goni isti opor vukova. Vukovi su lovili putnike saonica cijelom duinom anka i, s prekidima, oko sobe, premda se ni saonice ni vukovi pri tome nisu pomakli ni za palac. U koji crveni tartar, oh tajanstvena zvijeri? To je Konzula, nesukladno, podsjetilo na
248

,
Rostovljev lov na vukove u Ratu i miru ah, ona neusporediva zabava nakon toga u kui starog strica, osjeaj mladosti, veselja, ljubavi! U isto se vrijeme sjetio kako je uo da vukovi uope ne love u oporima. Da, zaista, kolike ivotne sheme poivaju na slinim pogrenim predodbama, koliko vukova osjeamo za petama, dok nai stvarni neprijatelji idu pokraj nas u janjeoj koi? Sefiora Gregorio, rekao je opet, i vidio da se udovica vraa, vukui noge, premda je moda bilo prekasno, nee biti vremena za jo jednu teguilu. Pruio je ruku, zatim je spustio Blagi Boe, to ga je zadesilo? Za trenutak je pomislio da gleda svoju majku. Sad je otkrio da se bori s vlastitim suzama, da eli zagrliti sefioru Gregorio, plakati kao malo dijete, skriti lice u njena njedra. Adios, rekao je, i ugledavi teguilu na anku, ipak ju brzo popio. Sefiora Gregorio uhvati ga za ruku i zadri je. ivot se mijenja, znate, rekla je, gledajui ga netremice. Ne moe u tome nikad piti siguran. Mislim vidim vas s vaom esposa opet uskoro. Vidim vas smijati se zajedno na neko vrli krasno mjesto gdje e sve brige to ih sad imati... Konzul se trgnuo: o emu to sefiora Gregorio govori? Adios, dodala je na panjolskom, ja nemani kuu, nego samo sjenu. Ali kad god vam zatreba sjena, moja sjena je vaa. Hvala vam. Fala vam. Ne, fala vama, sefiora Gregorio, hvala vama. Fala vam. Zrak je izgledao ist: ipak, kad se Konzul oprezno provukao kroz vrata sa rebrenicama, gotovo je naletio na dra Vigila. Svje i besprijekoran u svom odijelu za tenis urio je on u drutvu Mr Quinceyja i upravitelja mjesnog kinematografa, sefiora Bustamentea. Konzul se povukao bojei se sad Vigila i Quinceyja, bojei se da ga ne vide kako izlazi iz cantine, ali inilo se da ga nisu primijetili dok su klizili pokraj camiona iz Tomalina, koji je tek stigao, miui laktima kao dokeji, neprestano brbljajui. Sumnjao je da govore o njemu; to bi se 249moglo s njim uiniti, pitali su, koliko je aa popio na Gran Baileu prole noi? Da, eno ih, idu ak prema samoj Bella Visti, prikupiti jo nekoliko

miljenja o njemu. Pokazali su se tu i tamo, zatim iezli... Es inevitable la muerte del Papa.

r
NIZBRDICA... Ubaci u brzinu, pritisni gas, voza se osmjeh-nu preko ramena. Nego kako, Mike, nastavio je zbog njih irsko-ameriki. Autobus, chevrolet iz 1918, trgnuo se naprijed bu-ei, nalik na preplaenu perad. Nije bio pun, osim za Konzula, koji se rairio, dobro raspoloen, pijan-trije-zanbez problema; Vvonna je sjedila ravnoduno, ali osmjehujui se: ionako su krenuli. Nije bilo vjetra, ipak je jedan nalet podigao platnene zaslone uzdu ulice. Uskoro su se valjali nemirnim morem kaotinog kamena. Proli su pokraj visokih esterokutnih stupova oblijepljenih plakatima za Vvonnino kino: Las Manos de Or-lac. Na drugim su mjestima plakati za isti film prikazivali ruke ubojice umrljane krvlju. Napredovali su sporo, pokraj Banos de la Libertad, ae Brandes (La Primera en el Ramo de Electricidad), zakukuljeni trubei uljez iao je uskim strmim ulicama. Na trnici se zaustavie zbog skupine Indijanki s koarama punim peradi. Snana enska lica imala su boju tamnih zemljanih lonaca. Bijae neke masivnosti u njihovim kretnjama dok su se smjetale. Dvije su ili tri imale opuak cigarete za uhom, jedna je vakala staru lulu. Njihova dobroduna lica starih idola bila su naborana od sunca, ali se nisu smjeila.

251

Pogledajte! O.K. voza autobusa pozvao je Hugha i Yvonnu, koji su mijenjali mjesta, vadei ispod koulje, gdje su se bili ugnijezdili, male tajne ambasadore mira i ljubavi, dva prekrasna bijela pitoma goluba. Moji ah moji golubovi letai. Morali su poeati glavice pticama, koje su, izvijajui gordo leda, sjale kao da su tek obojene svjeom bijelom bojom. (Je li on, poput Hugha, samo pomirisavi najnovije novinske naslove mogao znati koliko je, ak i u ovim trenucima, vlada blizu porazu na Ebru, da e to biti samo pitanje dana prije nego se Modesto potpuno povue?) Voza je vratio golubove pod svoju bijelu raskopanu koulju: Da im bude toplo. Nego kako, Mi-ke. Da, gospodine, rekao im je. Vamonos! Netko se nasmijao kad se autobus naglo trgnuo; lica ostalih putnika polako su se rasplinjala u vedrinu, camion je starice poinjao sjedinjavati u zajednicu. Sat iznad svoda na trnici, nalik na onaj u Rupert Brookeu, pokazivao je deset do tri; ali bilo je dvadeset do tri. Krivudali su i poskakivali do glavne autoceste Avenidom de la

Revolucion, pokraj ureda iji su prozori, dok je Konzul neodobravajui kimao glavom, objavljivali Dr Arturo Diaz Vigil, Medico Cirujano y Partero, pokraj samog kina. Ni starice nisu izgledale kao da znaju za bitku na Ebru. Dvije su od njih, unato tropotu i kripanju strpljivih podnica, vodile brian razgovor o cijeni ribe. Navikle na turiste, nisu se na njih uope obazirale. Hugh se prebacio do Konzula: Kako je s drhtavicama? Inhumaciones: Konzul je, s osmijehom tipkajui se za uho, umjesto odgovora pokazao na pogrebnikovu radnju to je prodrmala pokraj njih, gdje je papiga, nakrivljene glave, gledala sa svoje preke objeene na ulazu, iznad kojeg se jedan natpis raspitivao: Quo Vadi? Trenutno su se puevim korakom sputali pokraj "osamljenog trga s velikim starim stablima ije je njeno lie bilo nalik na mlado proljetno zelenilo. U vrtu ispod stabala bili su golubovi i jedna mala crna koza.
252

estejardin, que es suyo? Evite que sus hijos lo Hestruvan! Svia li vam se ovaj vrt, koji je va? Nastoj-te da ga vaa djeca ne unite! glasio je natpis. ...Nije, uostalom, bilo djece u parku; samo je jedan ovjek sjedio sam na klupi. Taj je oigledno bio sam vrag, s dugini tamnocrvenim licem i rogovima, onjacima, jezikom to mu je visio preko brade, i s izrazom pomijeane zloe, pohote i uasa. Vrag je podigao masku da bi pljunuo, digao se, i odgegao kroz vrt krupnim plesnim korakom prema crkvi gotovo skrivenoj izmeu stabala. uo se zvuk sudaranja macheta. Plesali su neki narodni ples pod jednim od platnenih zaklona pred crkvom, sa ijih su stepenica dvojica Amerikanaca, koje su Vvonna i on ve prije bili opazili, gledali na prstima, krivei vratove. Ozbiljno, ponovio je Hugh Konzulu koga se vrag, ini se, nije dojmio, dok je Hugh izmijenio pogled aljenja s Vvonnom, jer na zocaJu nisu vie vidjeli ni jedan ples, a sad je bilo prekasno izii. Quod semper, quod ubique, quod ab omnibus. Prelazili su most u podnoju brda, preko ponora. Mjesto se odatle doimalo jezovito. Iz autobusa se gledalo ravno dolje, kao s vrha glavnog jarbola na jedrenjaku, kroz guste kronje i iroke listove to uope nisu prikrivali podmuklost provalije. Njezine su strme strane bile pokrivene smeem koje je visjelo ak i po grmlju. Okreui se, Hugh je na samom dnu spazio mrtva psa, s njukom u smeu; bijele su mu se kosti vidjele kroz leinu. Gore je bilo plavo nebo, i Yvonna se inila sretnom kad se Popocatepetl pojavio na vidiku vladajui neko vrijeme krajolikom, dok su se peli brdom na drugoj strani. Zatim je iza jednog zavoja nestao s vida. Bilo je to dugo vijugavo brdo. Na pola puta, pred kriavo ukraenom krmom, jedan je ovjek u plavu odijelu i s udnim pokrivalom za glavu, njiui se polako i jedui pola lubenice, ekao autobus. Iz unutranjosti krme, koja se zvala El Amor de los Amores, do-piralo je pjevanje. Hugh je uspio spaziti neto nalik na naoruana policajca koji pije za ankom. Camion je po253srtao, naginjui se na zakoenim kotaima, da bi se zaustavio uz plonik. Voza je jurnuo u krmu, ostavljajui nagnuti ami-on, u koji se dotle ukrcao ovjek s lubenicom, da sam za sebe breke. Voza je iziao, bacio se natrag u vozilo ubacujui ga gotovo istovremeno u brzinu. Zatim je ve-seljaki, odmjerivi preko ramena ovjeka i pogledavi na svoje vjerne golubove, potjerao autobus uzbrdo: Nego to, Mike. Nego to. O.K. mali. Konzul je pokazivao unatrag na El Amor de los Amores: Viva Franco...To je jedno od tvojih faistikih sastajalita, Hugh.

- Tako? Ovaj je narkoman vlasnikov brat, mislim. Mogu ti rei ovo... On nije golub leta. - Kako?... Oh. Ti moda ne bi pomislio, ali on je panjolac. Sjedala su bila postavljena po duini i Hugh je pogledao tog ovjeka nasuprot, u plavom odijelu, koji je nejasno razgovarao sam sa sobom, koji je sad, pijan, drogiran, ili oboje, izgledao utonuo u otupjelost. Nije bilo konduktera u autobusu. Moda e doi kasnije, vjerojatno se prijevoz vozau plaao pri izlasku, tako da ga nitko nije uznemiravao. Zaista crte njegova lica, visok, upadljiv nos i vrsta brada, bili su izrazito panjolski. Njegove su ruke u jednoj je od njih jo stezao polovicu oglodane lubenice bile duge, sposobne i grabeljive. Ruke conguistadora, iznenada je pomislio Hugh. Ali njegov je opi izgled manje podsjeao na conquistado-ra, to je moda bila Hughova previe jednostavna predodba, nego na zbrku koja je na kraju teila dostii conquistadores. Njegovo je plavo odijelo bilo skupog kroja, raskopana je jakna, izgledalo je, bila ivena u struk. Hugh je primijetio da su mu hlae irokog ruba padale lijepo na skupe cipele. Cipele su meutim ulatene jutros, ali zaprljane kavanskom piljevinom bile pune rupa. Nije nosio kravatu. Njegova lijepa ljubiasta koulja, otvorena pod grlom, otkrivala je zlatno
254

raspelo. Koulja je bila poderana i mjestimice mu visjela preko hlaa. Iz nekog je razloga nosio dva eira, neku vrstu jeftinog homburga navuenog vrsto na iroko sljeme njegova sombrera. Kako to misli, panjolac? rekao je Hugh. Doselili su se za vrijeme Marokanskog rata, rekao je Konzul. Jedan pelado, dodao je, smijui se. Smijeh se odnosio na jednu prepirku o toj rijei koju je imao s Hughom to ju je negdje vidio objanjenu kao bosi nepismenjak. Prema Konzulu, to je bilo samo jedno njezino znaenje: pelados su zaista bili oguljeni, ogoljeni, ali i oni to nisu morali biti bogati da ne bi gulili pravu sirotinju. Na primjer, oni mali politiari Melezi koji e, da bi stupili u slubu samo na godinu dana, za koje se vrijeme nadaju staviti na stranu toliko da ne moraju raditi ostatak ivota, initi doslovno sve, to god to bilo, od ienja cipela do priinjanja da nisu golub leta. Hugh je napokon shvatio da je ta rije prilino dvosmislena. panjolac bi pod njom, recimo, mogao podrazumijevati Indijanca, Indijanca koga prezire, izrabljuje, i opija. Indijanac bi, meutim, pod njom mogao podrazumijevati panjolca. I jedan i drugi pod njom bi mogli podrazumijevati bilo koga to sebe ini smijenim. To je moda bila jedna od onih rijei to su se zaista destilirale iz osvajanja, jer s jedne strane znai lopova, s druge izrabljivaa. Zanimljive su dakle bile ak i rijei pogrde kojima napada rui ugled onih koji imaju biti uniteni! Poto su brdo ostavili za sobom, autobus se zaustavio na poetku jedne aleje, s fontanom, to vodi k hotelu Casino de la Selva. Hugh je razaznao teniska igralita, a one bijele figure to se miu, pokazivale su Konzu-love oi bile su dr Vigil i M. Laruelle. M. Laruelle je, ako je to bio on, bacio loptu visoko u plavetnilo, otro je udario odozdo, ali dr Vigil je proao pokraj nje, prelazei na drugu stranu. Tu je zaista poinjala amerika auto-cesta; i oni su uivali u kratkom komadu dobrog puta. Camion je sti-

255HJ

--r*
*v, na jastucima. Jedino je njihovo ulateno srebrno svjetlucanje jo bilo budno, igrajui se skrivaa izmeu stabala. I na tom e samotnom n*~..: f| ______j_^^jijc jo uiio ouno, igrajui se skrivaa izmeu stabala. I na tom e samotnom peronu i on sam veeras stajati sa svojim hodoasnikim zaveljajem. OUAUHNAHUAC se Kako si? (mislei time mnogo vie!) Hugh nasmijao naginjui se k Vvonni. Ovo je tako zabavno Hugh je poput djeteta elio da na putu svi budu sretni. ak i da su ili na groblje on bi elio da su sretni. Ali Hugh je osjeao vie, kao da, ohrabren vrem gorkog piva, ima igrati neku vanu utakmicu u gostima, utakmicu za kolsku momad u koju su ga ukljuili u posljednjem trenutku: kad se poput klinova i cipela teka strepnja od tue dvadesetipete crte, od bjeljih i viih stupova gola, izraavala udnim ushienjem, hitnom eljom za razgovorom. Podnevna ga je tromost bila prola: ali gole su injenice, nalik na bice toka, bile zamuene u kretnji prema nestvarnim krupnim zbivanjima. Ovo mu se putovanje sad inilo kao jedna od najboljih moguih zamisli. ak je Konzul, ini se, jo bio dobro raspoloen. Ali meusobno je sporazumijevanje uskoro postalo ponovno nemogue; amerika se autocesta izgubila u daljini. Napustili su je naglo, grubi kameni zidovi zatvarali su im pogled. Sad su tropotali izmeu lisnatih ivica punih divljeg cvijea s dubokim plavim aicama. Moda je to neka druga vrsta slaka. Zelena i bijela odjea visjela je na stabljikama kukuruza pred niskim kuama travnatih krovova. Tu se svjetloplavo cvijee pelo ravno u kronje to su ve bile snjene od latica. S druge strane, iza zida, koji je sad postao puno vii, leao je njihov jutronji gaj. I tu je, najavljena min-256 som piva, bila i sama Cerveceria Ouahnahuac. Yvonna i Hugh su, oko Konzula, izmijenili pogled ohrabrenja i prijateljstva. Velika su vrata jo bila otvorena. Kako su brzo zatropotali tuda! Ipak ne prije nego je Hugh opet vidio pocrnjele i liem pokrivene stolove, i, u daljini, vodoskok zatrpan liem. Mala djevojica s pasancem bila je otila, ali je onaj ovjek sa titom iznad oiju, slian uvaru lovita, stajao sam u dvoritu, drei ruke na leima, promatrajui ih. Du zida empresi su se blago njihali, podnosei njihovu prainu. S onu stranu prijelaza preko tranica, put je za To-malin za neko vrijeme postao ravnim. Svjei je povjetarac zahvalno puhao kroz prozore u vreli camion. Ravnicom s njihove desne strane vijugala je sada beskrajna uskotrana pruga, onuda kuda su premda su mogli izabrati dvadesetijednu drugu stazu! usporedo jahali kui. A tu su bili i telegrafski stupovi to su, zauvijek, odbijali da naprave onaj konani zaokret ulijevo i odmicali ravno naprijed... I na trgu su razgovarali samo o Konzulu. Kakvo olakanje, kjikvo radosno olakanje, kad se napokon pojavio na stanici! Ali put je ubrzo opet postao puno gori, bilo je sad gotovo nemogue misliti, kamoli razgovarati Drmali su se dalje, zalazei u sve neravniji i nerav-niji kraj. Popocatepetl se pokazao na vidiku, prikaza to je ve kruno izmicala, to ih je pozivala naprijed. Klisura se jo jednom pojavila na sceni, strpljivo puzei za njima u

daljini. Camion je upao u rupu uz zagluujui trzaj, tako da je Hughu dola dua medu zube, a zatim je padao preko cijelog niza dubljih rupa: Ovo je kao vonja preko Mjeseca, pokua rei Vvonni. Nije ga mogla uti... Primijetio je nove tanke bore oko njezinih usta, umor to ga tu nije bilo u Parizu. Jadna Yvonna! Daj Boe da bude sretna. Daj Boe da sve nekako bude u redu. Daj Boe da svi budemo sretni. Bog nas blagoslovio. Hugh se sad pitao ne bi li valjalo da iz svoga unutarnjeg depa izvadi malu bocu habane-ra koju je, za svaki sluaj, nabavio na trgu, i da Konzulu 257otvoreno ponudi jedan gutljaj. Ali njemu to oigledno jo nije trebalo. Lagan se miran osmijeh igrao na Kon-zulovim usnama koje su se od vremena do vremena lagano pomicale, kao da, unato buki, ljuljanju i drmanju, i tome to neprestano nalijeu jedni na druge, rjeava kakav ahovski problem, ili pak sebi neto recitira. Zatim su jedan dobar komad puta iali naftom natopljenom cestom kroz ravan umovit kraj bez vulkana i klisure na vidiku. Vvonna se okrenula ustranu i njen je isti profil plovio dalje odraen na prozoru. Ujedna-eniji zvukovi autobusa utkali su u Hughov mozak jedan idiotski silogizam: Gubim bitku na Ebru, gubim takoer Yvonnu, Yvonna je stoga... Camion je sad bio donekle puniji. Osim pelada i starica, tu su bili ljudi odjeveni u svoja najbolja nedjeljna odijela, bijele hlae i ljubiaste koulje, i jedna ili dvije mlade ene u crnini, to vjerojatno idu na groblje. Perad je izgledala jadno. Svi su se podjednako pokorili svojoj sudbini; kokoi, pijetlovi i tuke, bilo u svojim koarama ili jo na slobodi. Samo s nekim povremenim lepetom, da bi pokazali kako su ivi, pasivno su uali ispod dugih sjedita, sa sasvim tankim pandama vezanim konopom. Dvije su uplaene i uzdrhtale pilie, leale izmeu rune konice i kvaila, krila isprepleui s polugama. Jadna stvorenja, i ona su potpisala svoj Munchenski sporazum. Jedan je puran ak neobino bio nalik na Nevillea Chamberlaina. Su salud estara a salvo no escupiendo en el interior de este vehiculo: te su se rijei pruale cijelom irinom auta iznad vozaeva stakla. Hugh se usredotoio na razne predmete u camionu; vozaevo zrcalce s natpisom oko njega Co-operacion de la Cruz Roja, tri razglednice s likom Djevice Marije zakaene uz njega, dvije uske vaze s margari-tama iznad ploe pred vozaem, gangrenoznu napravu za gaenje poara, radnu jaknu i metlicu pod sjeditem gdje je pelado sjedio promatrao je ba njega, kad su naili na novi loi dio puta. Ljuljajui se s jedne strane na drugu zatvorenih oiju, ovjek je pokuavao uvui koulju. Sad je sustav258 zakopavao svoju jaknu na pogrenim mjestima. Ali Hughu je sinulo da je no sve ovo samo priprema, neka vrsta grotesknog ureivanja. Jer on je, i dalje ne otvarajui oi, nekako naao toliko mjesta da se cijelom duinom isprui na sjeditu. Bilo je takoer neobino, kako je, ispruen kao les, ipak ouvao izraz kao da zna sve to se zbiva. Unato omami, on je bio ovjek na oprezu. Polovica lubenice skoila mu je iz ruke, oglodani komad pun sjemenja nalik na groice, kotrljao se sjeditem; njegove su sklopljene oi to vidjele. Raspelo mu je klizilo; bio je svjestan toga. Homburg eir spao mu je sa sombrera, kliznuo na pod, on je znao sve o tome, premda se nije ni pomakao da eir podigne. Bio je na oprezu zbog krade, dok je istovremeno skupljao snagu za novu lupetinu. Da bi uao u novu cantinu, gdje vlasnik nije njegov brat, moda e morati ii ravno. Takva je dalekovidnost bila dostojna divljenja. Samo borovi, iarke, stijene, crna zemlja. Ipak je ta zemlja izgledala sprena, one stijene nedvojbeno vulkanske. Svugdje su se, ba kao to obavjetava

Pre-scott, nalazile potvrde Popocatepetlove prisutnosti i starine. I evo tog prokletnika opet! Zato su nastajale vulkanske erupcije? Ljudi su se pretvarali da ne znaju. Jer pokusima se moglo naslutiti da se pod stijenama ispod povrine zemlje skupljala para iji pritisak stalno raste; jer stijene su i voda, raspadajui se, tvorile plinove koji su se mijeali s rastopljenim tvarima ispod zemlje; jer vodene stijene blizu povrine nisu bile kadre obuzdati rastue pritiske, i cijela je masa eksplodirala; lava se izlila, plinovi oslobodili, i eto vam vae erupcije. Ali ne i tumaenja. Ne, sve je to i dalje bila potpuna zagonetka. U filmovima o erupcijama uvijek smo vidjeli ljude kako stoje usred nadirue poplave, ushieni njome. Zidovi su se ruili, crkve padale, cijele su obitelji u panici spaavale svoju imovinu, ali tamo se uvijek nalo onih to skau izmeu potoka rastaljene lave, puei cigarete... Kriste! Nije ni primijetio kako su brzo jurili unato cesti i injenici da su u chevroletu iz 1918, i uinilo mu 259se da je zbog toga u malom autobusu sad prevladala posve drukija atmosfera; ljudi su se smijali, starice znalaki ogovarale i smijuljile se, dva djeaka pridolice, prikaili su se otraga zvidei veselo jarke koulje, jo jarci zmijoliki konfeti kravata, crvenih, utih, zelenih, modrih, njihali se s kuke na stropu, sve je pridonosilo dojmu vedrine, osjeaju fieste, kojega nije bilo prije. Ali djeaci su se otkvaili, jedan za drugim, i vedrina je, kratkotrajna kao i nagla pojava sunca, nestala. Projurio je svijenjak-kaktus, surova izgleda, neka poruena crkva puna tikava, s prozorima to su zabradati-li od trave. Spaljena, moda za vrijeme revolucije, u unutranjosti je bila aava od vatre i izgledala kao ukleta. Dolo je vrijeme da se pridrui svojim drugovima, da pomogne radnicima, rekao je Kristu, koji se sloio. To je cijelo vrijeme bila Njegova namisao, samo su Ga, dok Ga Hugh nije izbavio, oni licemjeri drali zatvorenog u zapaljenoj crkvi gdje On nije mogao disati. Hugh je drao govor. Staljin mu je dao medalju i blagonaklono ga sluao dok je on objanjavao to mu je na umu. Istina... nisam na vrijeme stigao spasiti Ebro, ali uinio sam svoju Otiao je s Lenjinovom zvijezdom na reveru, sa svjedodbom u depu; heroj Sovjetske republike, i Prave crkve, srca punog ponosa i ljubavi Hugh je gledao kroz prozor. Dobro, nakon svega. Glupo kopile. Ali, udna stvar, ta je ljubav bila stvarna. Kriste, zato ne moemo biti jednostavni, Kriste Isuse, zato ne moemo biti jednostavni, zato svi ne moemo biti braa? Autobusi s udnim nazivima na sebi povorka sa sporednog puta poskakivali su pokraj njih u suprot-; nom smjeru: autobusi za Tetecalu, za Jujutu, za Xuite-pec: autobusi za Xochitepec, za Xoxitepec Pojavio se Popocatepetl, nalik na piramidu, zdesna s jednom padinom divno zaobljenom kao enska dojka, s drugom okomitom, nazupanom, divljom. Hrpe oblaka kupile su se opet, visoko iza njega. Pojavio se Lctacci-huatl... 260 Kiutepecanochtitlantehuantepec, Ouintanaroo-roo, Tlacolula, Moctezuma, Juarez, Puebla, Tlampam bong! iznenada je zareao autobus. Grmjeli su dalje, zaobilazei prasie to su kaskali putem, Indijanca to prosijava pijesak, elavog djeaka s naunicama, to pospano ee svoj trbuh i pomamno se ljulja u mrei za leptire. Oglasi na poruenim zidovima plivali su pokraj njih. Atchis! Instante! Resfriados, Dolores, Cafeaspiri-na. Rechace Imitaciones. Las Manos de Orlac. Con Pe-ter Lorre. Kad bi naiao na veliku rupu, autobus je tropotao i zlokobno klizio, jednom je sasvim siao s puta, ali njegova je odlunost nadvladavala ta kolebanja, ovjeku je bilo drago to je naposljetku svoju odgovornost prebacio na njega,

uljuljan u stanje iz kojeg bi se bilo muno probuditi. ivice s niskim strmim obroncima na kojima su rasla pranjava stabla, stiskale su ih s obje strane. Ne smanjujui brzinu uletjeli su u uski, vijugavi, utonuli dio puta, to je toliko podsjeao na Englesku da je ovjek oekivao kako e na svakom koraku ugledati natpis: Privatna staza za Lostvvithiel. Desviacion! Hombres Trabajando! Uza kripu guma i konica prebrzo su skrenuli ulijevo, i Hugh vidje ovjeka koga su jedva promaili, kako lei spavajui tvrdim snom pod ivicom na desnoj strani puta. Ni Geoffrev, ni Yvonna, zurei pospano kroz suprotni prozor, nisu ga bili spazili. Niti se ikome od njih, i da su to i primijetili, inilo udnim to je neki ovjek, koliko god taj poloaj bio opasan, izabrao da spava na suncu na glavnom putu. Hugh se nagnuo naprijed da vikne, oklijevao je, zatim je potapao vozaa po ramenu; gotovo u istom trenu autobus je poskoivi stao na mjestu. Hitro upravljajui kripavim vozilom, krivudavim ga puteni vozei jednom rukom, voza je, izvijajui se sa svog sjedita, kako bi vidio kutove za sobom i pred sobom, natrake izveo automobil sa zaobilazita, natrag na glavni uski 261put. Prijateljski otar miris ispunih plinova mijeao se s vrelim vonjem katrana zakrpljenih mjesta, sad ispred njih, gdje je put bio prostraniji sa irokim rubom trave izmeu kolnika i ivice, iako tamo nitko nije radio, svi su zavrili za danas, moda prije nekoliko sati, i nije bilo nita vidjeti, samo mek, indigo sag to se svjetluca i znoji sam za sebe. Sad se, samotan usred nekakve gomile otpadaka, ondje gdje prestaje travnati rub, nasuprot zaobilaznog puta, pokazao kameni kri krajputa. Pod njim je leala boca za mlijeko, lijevak, jedna arapa i dio jednog starog kovega. I zatim jo dolje nie, na putu, Hugh je opet spazio onog ovjeka. Lice mu je bilo pokriveno irokim eirom, leao je mirno na leima, ruku ispruenih prema tom kriu u ijoj je sjeni, dvadeset stopa dalje, mogao nai travni leaj. U blizini je stajao konj krotko brstei ivicu. Kad je autobus ponovno s trzajem zakoio, pelado to je i dalje leao, gotovo je kliznuo sa sjedita na pod. Meutim, uspjevi se zadrati, ne samo da se doekao na noge i u ravnoteu, koju je izvanredno uspio odrati, nego je jednom snanom protukretnjom stigao napol puta do izlaza, s raspelom to mu je bezopasno palo na isto mjesto oko vrata, sa eirom u jednoj ruci i s ostatkom lubenice u drugoj. Uz pogled koji bi ve u zaetku oinuo svaku pomisao da bi mu ih tko mogao ukrasti, stavio je paljivo eire na prazno sjedalo pokraj vrata, zatim se s pretjeranom panjom, spustio na put. Oi su mu jo bile napol otvorene i zadrale su mrtvaku ozbiljnost. Ipak nije bilo nikakve sumnje da je ve shvatio cijelu situaciju. Odbacivi lubenicu uputio se prema ovjeku, koraajui oprezno, kao preko zamiljenih prepreka. Ali iao je ravno, drao se uspravno. Hugh, Vvonna i Konzul, i dvojica putnika, izili su i poli za njim. Ni jedna se starica nije pomakla. Bilo je zaguljivo vrue na utonuloj pustoj cesti. 262 Vvonna je nervozno kriknula i okrenula se na peti; Hugh ju je uhvatio za rame. Ne osvri se na mene. Naprosto ne mogu vidjeti krv, prokletstvo. Popela se natrag u camion, dok je Hugh s Konzulom i s onom dvojicom putnika prilazio blie. Pelado se blago saginjao nad ispruenog ovjeka koji je bio odjeven u uobiajenu iroku bijelu indijansku odjeu. Nije se, meutim, vidjelo puno krvi, osim na jednoj strani eira. Ali ovjek svakako nije spavao mirno. Grudi su mu se nadimale kao u umorna

plivaa, trbuh mu se naglo grio i oputao, jedna se aka stiskala i pruala u praini... Hugh i Konzul stajali su bespomono, svaki, pomislio je, ekajui da onaj drugi skine Indijanev eir, da otkrije ranu za koju je svaki osjeao da mora biti tamo, sprijeeni zajednikim oklijevanjem, nekim nejasnim obzirom, moda. Jer je svaki znao da drugi takoer misli kako bi jo bolje bilo da jedan od putnika, ak onaj pelado, pregleda tog ovjeka. Budui da se nitko nije ni pomakao, Hugh je postao nestrpljiv. Premjetao se s noge na nogu. Pogledao je u Konzula s oekivanjem: on je u ovoj zemlji bio dovoljno dugo da zna ta bi valjalo uiniti, uostalom on je jedini medu njima najpriblinije predstavljao vlast. Izgledalo je ipak da se Konzul izgubio u razmiljanju. Hugh je iznenada naglo kroio naprijed, i nagnuo se nad Indijancem jedan ga je od putnika povukao za rukav. Jeste li bacili svoju cigaretu? Baci je, prenuo se Konzul. umski poari. Si, to je zabranjeno. Hugh je zgazio svoju cigaretu i htio se ponovno nagnuti nad ovjeka, kad ga je onaj putnik ponovno povu: kao za rukav: Ne, ne, rekao je, lupkajui se po nosu to je zabranjeno, tambien. 263 Ne smije ga dotaknuti takav je zakon, rekao je otro Konzul koji se sad, ini se, htio to je mogue vie udaljiti od tog prizora, ako je potrebno ak i s pomou Indijaneva konja. Za njegovo dobro. To je zaista pametan zakon. Inae bi mogao postati sukrivac tog ina. Indijanevo je disanje zvualo kao more koje se povlai kamenom obalom. Jedna je samotna ptica letjela, visoko. Ali ovjek moe umrijeti, mrmljao je Hugh Geoffrevju. Boe, osjeam se strano, odgovorio je Konzul, premda je i on htio neto poduzeti, kad ga je pretekao pelado: kleknuo je na jedno koljeno, i brzo kao munja, skinuo Indijanev eir. Svi su se nagnuli vidjevi teku ranu na jednoj strani glave, gdje se krv ve bila gotovo zgruala. I zacrve-njelo brkato lice okrenuto na stranu, a prije nego su se odmakli Hugh je spazio stanovitu svotu novaca, etiri ili pet srebrnih pesosa i pregrt centavosa, uredno stavljenu pod iroki ovratnik ovjekove bluze to ih je djelomice skrivala. Pelado je vratio eir na mjesto i uspravljajui se napravio beznadnu kretnju rukama sad uprljanim poluosuenom krvlju. Koliko ve lei na cesti? Hugh je pogledao za peladom koji se vraao u ami-;. on, i zatim opet u Indijanca u kome se ivot, dok su razgovarali, gasio odlazei polako od njih svih. Diantre! Donde buscamos un medico? upitao je glupo. Pelado je opet, ovaj put iz camiona, napravio onu beznadnu kretnju koja je bila nalik na kretnju samilosti: to su mogli uiniti, izgledalo je da im poruuje kroz prozor, kako su mogli znati, kad su izili, da nee moi nita uiniti? Pomakni mu eir jo nie da dobije malo zraka rekao je Konzul glasom koji je odavao drhtanje jezika; Hugh je uinio tako i, tako brzo da nije imao vremena opet vidjeti novac, stavio takoer Konzulov rubac na 264 ranu, pritisnuvi je na to mjesto prislonjenim sombre-rom. Sad je i voza doao pogledati, visok, u svojoj bijeloj koulji i prljavim konim hlaama, nalik na mjeine, uvuenim u pranjave izme, s visokim vezicama. Bilo je neto samotniko i dopadljivo u tom ovjeku s golom razbaruenom

glavom, nasmijanim razuzdanim bistrim licem, gegavim ali atletskim hodom, koga je Hugh ve dva put vidio kako sam seta gradom. Nagonski si mu vjerovao. Njegova se ravnodunost, meutim, ovdje inila neobinom; ipak, bio je odgovoran za autobus, i to bi mogao uiniti, sa svojim golubovima? Odnekud iznad oblaka jedan je usamljeni avion poslao dolje jedan jedini zvuni snop. Pobrecito. Chingar. Hugh je primijetio da su te primjedbe oko njega bile pomalo prihvaene kao svojevrstan refren jer njihova prisutnost zajedno sa injenicom da se camion uope zaustavio, odobravala je pristup, barem toliko da su se jo jedan putnik i dva dotad neprimijeena seljaka, koja nisu nita znala, pridruila skupini oko tog oborenog ovjeka koga nitko vie nije dirao tih amor uzaludnosti, um apata kojim su praina, ega, sam autobus sa svojim teretom nepominih starica i osuene peradi, mogli plesti urotu, dok su se samo te dvije rijei, jedna samilosti, druga besramnog prezira, mogle uti iznad Indijaneva disanja. Voza je, vrativi se u camion, oigledno zadovoljan to je sve bilo kako treba, osim to je bio stao na krivu stranu puta, poeo sad trubiti, ali to ni izdaleka nije proizvelo eljeni uinak, naglaen neugodnom pratnjom ravnodunog zvuka trube, amor se pretvorio u ope prepiranje. Je li to bila pljaka, pokuaj ubojstva, ili oboje? Indijanac se vjerojatno vraao s trnice, gdje je prodao svoju robu, sa vie nego etiri ili pet pesosa skrivenih pod eirom, sa mucho dinero, pa je dobar nain da se
12-POD VULKANOM

265 otkloni pomisao na kradu bilo ostaviti malo novaca, to je i bilo uinjeno. Moda to uope nije bila pljaka, moda ga je samo zbacio konj? Mogue. Nemogue. Si, hombre, ali zar nije bila pozvana policija? Ali, jasno, netko je ve otiao po pomo. Chingar. Valjalo bi da jedan od njih sad pode po pomo, po policiju. Ambulantna kola Cruz Roja gdje je najblii telefon? Ali bilo je besmisleno pretpostaviti da policija nije ve onamo krenula. Kako bi chinagados mogli tamo krenuti, kad ih polovica trajka. Ne, trajka ih samo etvrtina. Trebalo bi da su ve na putu, ipak. Taksi? No, hombre, i oni trajkaju. Ali ima li istine u glasinama, upao je netko, da Servicio de Ambulancia obustavlja rad? To nije crveni, nego zeleni kri i onako, i njihov posao poinje samo onda kad ih se obavijesti. Pozovite doktora Figuerou. Un hombre noble. Ali nema telefona. Oh, jednom je u Tomalinu postojao telefon, ali se raspao. Ne, doktor Figueroa ima lijep novi telefon. Pedro, Pepeov sin, komu je punica Josefina, koji takoer, kau, poznaje Vincentea Gonzalesa, sam mu ga je pronio ulicama. Hugh (koji je mahnito mislio o Vigilu kako igra tenis, o Guzmanu, mahnito o habaneru u svom depu) i Konzul, poeli su takoer svoju osobnu raspravu. Jer injenica ostaje, tko god je stavio Indijanca kraj puta, premda, u ovom sluaju, zato ne u travu, kraj kria? tko god mu je novac zavukao na sigurno mjesto pod ovratnik ali moda ga je on sam tu zavukao tko god je promiljeno svezao njegova konja za stablo u ivici koju sad brsti ipak, je li taj konj ba njegov? tko god je to bio, gdje god je bio taj ili ti to su postupili tako mudro i samilosno vjerojatno ba sada dovode pomo. Nije bilo kraja njihovoj domiljatosti. Ipak je najjaa i konana prepreka da se

poduzme ita u vezi s Indijancem, bilo otkrie da to nije njihova stvar, nego nekoga drugog. I gledajui oko sebe, Hugh je vidio da je to ba ono to i svi ostali tvrde. To nije moja stvar, nego, ini se, tvoja, svi su govorili maui glavama, a ne, 266 nije ni tvoja, nego nekoga drugog, primjedbe su im postajale sve zapletenije i zapletenije, sve teoretskije i teo-retskije, dok napokon rasprava nije poela skretati na podruje politike. To skretanje nije, izgleda, imalo nikakva smisla za Hugha koji je razmiljao kako se potpuniji poremeaj vremena ne bi mogao izvesti ni kad bi se tog asa pojavio Joua, da zaustavi sunce. Vrijeme ipak nije da je stajalo. Prije e biti da se vrijeme kretalo razliitim brzinama, tako to je brzina kojom je ovjek, izgleda, umirao, bila u udnoj suprotnosti s onom kojom su svi zakljuili kako im nije mogue odluiti se. Voza je ipak prestao trubiti, poeo je neto prtljati oko motora, a Konzul i Hugh su, ostavljajui onesvje-tenog ovjeka, otili do konja koji je s uzdama od konopa, s praznim sedlom nalik na vedro, i s kloparavim tekim gvozdenim limom umjesto stremena, mirno va-kao slak sa ivice, izgledajui nevino kao to samo moe predstavnik njegove vrste kad je izloen smrtnoj sumnji. Njegove oi, koje je dok su mu prilazili umiljato sklopio, sad su se otvorile, nestane i naizgled povjerljive. ivotinja je na kuku imala ranu a na stranjici utisnut broj sedam. O blagi Boe to mora da je konj to smo ga Vvonna i ja jutros vidjeli! Vidjeli ste ga, je li? Tako. Konzul se spremao, premda ga nije taknuo, pipnuti konju kolan. To je udno... I ja sam, odnosno, mislim da sam ga vidio. Pogledao je prema Indijancu na putu kao da je pokuavao iupati neto iz sjeanja. Jeste li primijetili je li nosio bisage kad ste ga vidjeli. Imao ih je onda kad mislim da sam ga ja vidio. Mora da je to isti ovjek. Ne vjerujem da bi konj, ukoliko ga je zbacio i smrtno ranio, bio toliko bistar da zbaci i bisage, i da ih negdje sakrije, to ti Ali autobus je, uasno trubei, krenuo bez njih. 12* 267Malo im se primakao, zatim je stao na irem dijelu puta, da bi propustio dva mrzovoljna skupa automobila to su se bili zaustavili straga. Hugh im je viknuo da stanu. Konzul je napol mahnuo nekome, koga je moda napol prepoznao, dok su kola, oboja s oznakom Diplo-matico na stranjoj registarskoj tablici, projurila poskakujui na svojim oprugama i eui se o ivice, da bi nestala naprijed u oblaku praine. Sa stranjeg je sjedita drugih kola na njih veselo zala jao jedan kotski terijer. Bez dvojbe, diplomacija. Konzul je poao da se pobrine o Vvonni; drugi su se putnici, titei lica od praine, popeli u autobus koji je nastavio do zaobilaznog puta gdje je, zatajivi, ekao nijem kao smrt, kao mrtvaka kola. Hugh je otrao k Indijancu. Disanje mu je bilo jo slabije i tee. Hugha je opet spopala nesavladiva elja da mu vidi lice i on se nagnuo nada nj. Indijaneva se desna ruka istovremeno podigla slijepom, tapkajuom kretnjom, eir je bio djelomino odgurnut, glas je promrmljao ili prostenjao jednu rije: Companero. Dovraga, nee, govorio je Hugh Konzulu trenutak kasnije, gotovo ni sam ne znajui zato. Ali je jo malo zadrao camion, kojemu je motor opet poeo raditi, i promatrao trojicu nasmijanih vigilantes kako se pribliavaju, gegajui se kroz prainu, s navlakama to ih lupkaju po bedru.

 Pusti, Hugh, nee ti dati s njim u autobus, i samo e te odvui u zatvor i zaplesti u birokratske konce bogzna koliko vremena govorio je Konzul. Oni ionako nisu prava policija, to su samo one ptice o kojima sam ti priao... Hugh Momentito Hugh se gotovo smjesta poeo objanjavati s jednim od vigilantesa druga su dvojica otila do Indijanca dok je voza umorno, strpljivo, trubio. Zatim je policajac gurnuo Hugha prema autobusu: Hugh je odgurnuo njega. Policajac je spustio ruku i stao prtljati oko navlake bio je to samo manevar koji nije trebalo ozbiljno uzimati. Drugom je rukom i dalje 268 -:t

l
gurao Hugha, tako da se ovaj, kako bi odrao ravnoteu, bio prisiljen popeti na stranju stepenicu autobusa koji je u tom trenutku naglo, silovito krenuo s njima. Hugh bi bio iskoio, ali ga je Konzul, napreui svu snagu, zadrao, prikovavi ga za preku. Nije vano, stari, to bi bilo gore nego vjetrenjae. Kakve vjetrenjae? Praina je progutala taj prizor... Autobus je grmio dalje, teturajui, tutnjei, pijan. Hugh je sjedio zurei u drmav, treskav pod. Neto nalik na panj sa zavojem na sebi, otkinutu nogu u vojnikoj izmi koju je netko podigao, pokuao razvezati i zatim u odvratnom smradu benzina i krvi, napol s potovanjem spustio na put; lice koje je eznulo za cigaretom, postajalo je sivo i nestajalo; bezglava bia koja su, streih dunika, spalih skalpova, uspravna kao strijela sjedila u automobilima, gomile djece, stotine njih, vritea gorua bia, nalik moda na bia iz Ge-offovih snova; izmeu tih glupih kazalinih rekvizita besmislenog ratnog Tita Andronika, uasa, od kojih se ne bi dao napisati ak ni dobar lanak, ali koje je Yvon-na, za tren, doarala kad su izili, Hugh se, doavi donekle k sebi, mogao osloboditi, uiniti neto, a ne nita... Pacijenta drati u potpunoj tiini u zamraenoj sobi. Umiruemu se ponekad moe dati konjak. Hugh se, osjeajui krivnju, sreo s pogledom jedne starice. Lice joj bijae potpuno bezizraajno... Ah, kako su razborite bile te stare ene koje su barem znale svoje, koje su donijele nijemu zajedniku odluku ne mijeati se u cijelu tu stvar. Bez oklijevanja, bez uzbuenja, bez uurbanosti. S kakvom su slonou, osjetivi opasnost, primakle svoje koare s peradi k sebi, kad su se zaustavili, ili se osvrtale da bi utvrdile je li im imovina na mjestu, zatim sjedile, kao i sada, nepomine. Vjerojatno su se sjeale dana revolucije u dolini, spaljenih kua, presjeenih veza, raspetih i probodenih u areni, pasa skitnica peenih na trnici. Na licima im nije bilo 269 nikakve beutnosti, nikakve surovosti. Poznavale su smrt bolje nego zakon, i sjeanja su im dopirala daleko. Sjedile su sad poredane, nepomine, smrznute, ne raspravljajui ni o emu, bez rijei, skamenjene. Bilo je prirodno to su sve to prepustile mukarcima. A ipak, kao da je u ovim staricama, za vrijeme razliitih tragedija meksike povijesti, bilo samilosti, poriva da se prie, i straha, poriva da se pobjegne (kako je bio nauio u koledu), koji ga je

zamijenio, koje je izmirila mudrost, uvjerenje da je bolje ostati gdje jesi. A to je s drugim putnicima, onim mladim enama u crnini nije bilo ena u crnini; sve su izile, oigledno, i pole pjeke; jer smrt kraj ceste nije smjela poremetiti planove uskrsnua na groblju. A mukarci u ljubiastim kouljama, koji su dobro vidjeli to se zbiva, ipak se nisu makli iz autobusa? Zagonetka. Nitko nije hrabriji od Meksikanca. Ali ovo dakako nije bila zgoda to trai hrabrost. Frijoles za sve: Tierra, Libertad, Justicia y Ley. Je li sve to znailo ita? Ouien sabePOni nisu bili sigurni ni u to, osim da je glupo mijeati se s policijom, pogotovu ako to nije bila prava policija, a to je podjednako vrijedilo i za ovjeka koji je Hugha vukao za rukav, i za druga dva putnika koji su se bili pridruili raspravi oko Indijanca, i koji su sad iskakali iz autobusa u punoj brzini, na svoj bezbrini neka-vrag--nosi nain. A to se tie njega, heroja Sovjetske republike i Prave crkve, to je s njim, starim camaradom, je li on zakazao? Nimalo. Nepogrjeivim instinktom svih ratnih dopisnika sa malo znanja o prvoj pomoi bio je smjesta spreman izvaditi vlanu plavu torbu, lapis od srebrnog nitrata, etkicu od devine dlake. Sjetio se istog asa da se rije zaklon mora shvatiti tako da ukljuuje dodatni ogrta ili kiobran ili privremenu zatitu od sunevih zraka. Smjesta je pogledao nema li kakvih znakova za dijagnozu, kao to su slomljene ljestve, mrlje krvi, stroj u pokretu ili nemirni konji. Bio je pogledao, ali to nije nita pomoglo, na alost. 270 I zbilja, to je moda bila jedna od onih zgoda kad nita ne bi pomoglo. to je samo ini jo gorom nego prije. Hugh je podigao glavu i napol gledao u Yvonnu. Konzul ju je uzeo za ruku, a ona je vrsto stezala njegovu. Camion se, urei prema Tomalinu, ljuljao i valjao kao prije. Neki su se novi djeaci prikvaili otraga, zvi-dei. Jarke su karte namigivale jarkim bojama. Bilo je jo putnika, doli su trei preko polja, a ljudi su se gledali s izrazom slaganja, autobus je nadmaivao sam sebe, jo nikad nije tako jurio, a to je zacijelo zato to je i on znao da je danas blagdan. Neki vozaev znanac, moda voza to vozi u suprotnom smjeru, pridruio se vozilu. S uroenom se vjetinom motao s vanjske strane autobusa naplaujui vozarinu kroz otvorene prozore. Jednom je, dok su dahtali uz jednu uzbrdicu, ak siao na put s lijeve strane, optrao camion, da bi se opet pojavio zdesna, smijeei im se kao klaun. Neki je njegov prijatelj skoio na autobus. uali su, svaki sa svoje strane poklopca motora, na dva prednja blatobrana, svakog se trena rukujui preko kape hladnjaka, dok je prvi ovjek, naginjui se opasno, gledao natrag da vidi da li jedna od stranjih guma, koja je dobila rupicu, i dalje dri. Zatim je nastavio naplaivati vozarinu. Praina, praina, praina prodirala je kroz prozore, mekana najezda raspadanja, punei vozilo. Konzul je odjednom prodrmao Hugha pokazujui mu glavom na pelada, na koga Hugh, meutim, nije bio zaboravio: on je cijelo vrijeme sjedio prav kao svijea, nemirno neto motajui u svom krilu, zakopane jakne, s oba eira na glavi, s namjetenim raspelom, i s onim istim izrazom otprije, premda je nakon svoga udno uzornog ponaanja na cesti izgledao puno osvjeeniji i otrijenjeniji. Hugh je kimnuo, smijui se, izgubivi interes; Konzul ga je opet gurnuo laktom: Vidi li to ja vidim? 271

- Sto to? Hugh je odmahnuo glavom, gledajui poslune*, prema peladu, ne mogavi nita primijetiti, zatim je vi* dio, isprva ne shvaajui. f:\, Peladove zamrljane conguistadorske ruke, koje s\x\. stezale lubenicu, sada su stezale tunu okrvavljenu < hrpu srebrnih pesosa i centavosa. '. Pelado je ukrao novac umiruega Indijanca. tovie, kad ga je ba u ovom trenutku iznenadio kondukter smijeei se kroz prozor, on je iz male hrpe paljivo odabrao nekoliko bakrenjaka, nasmijao se okolo zabavljenim putnicima, kao da je gotovo oekivao kako e pasti neka primjedba o njegovoj spretnosti, i njima platio vozarinu. Ali nikakva primjedba nije pala, naprosto zato to nitko osim Konzula i Hugha, ini se, nije bio posve svjestan koliko je on bio spretan. Hugh je sad izvadio malu udubljenu bocu habane-ra pruajui je Geoffu koji je dodao Vvonni. Ona se za-grcnula, jo nita nije bila primijetila; a to je bilo jednostavno da jednostavnije ne moe biti; svi su povukli kratak gutljaj. Ono to toliko zapanjuje, kad se bolje pomisli, nije to to je pelado voden nekim porivom morao ukrasti taj novac, nego to je sad inio samo taj mlitavi napor da ga sakrije, to je neprestano otvarao i zatvarao aku s krvavim srebrenjacima i bakrenjacima tako da ih moe vidjeti svatko tko zaeli. Hughu je palo na pamet da ga on uope i ne pokuava sakriti, da moda nastoji uvjeriti putnike, iako oni nisu o tome nita znali, kako je tako postupio iz povoda koliko objanjivih toliko i pravednih, kako je taj novac uzeo samo zato da bi ga sauvao, jer kao to je to i pokazao njegov vlastiti postupak, ne bi se moglo opravdano rei da je siguran novac pod ovratnikom nekog umirueg ovjeka na cesti za Tomalin, u sjeni Sierra Madre. I, dalje, pretpostavimo da ga osumnjie za kradu, govorile su im njegove oi, sada irom otvorene, gotovo 272 budne i pune zlobe, i da ga zatvore, kakve bi izglede imao onaj Indijanac, kad bi preivio, da opet vidi svoj novac? Naravno nikakve, kao to svatko dobro zna. Prava policija moda je estita, narodna. Ali da ga uhapse oni zamjenici, oni drugi, oni bi mu ga jednostavno ukrali, to je bilo sigurno, kao to bi ga i sada ukrali Indijancu, da nije bilo njegova dobronamjernog ina. Stoga nitko komu je istinski stalo do Indijaneva novca, ne smije posumnjati nita slino, ili barem ne smije previe jasno o tome misliti; ak i kad bi sada, u camionu, on bio voljan prestati premjetati novac iz jedne ake u drugu, ovako, ili jedan njegov dio gurnuti u njegov dep, ovako, ili, pretpostavimo, ostatak ak pustiti da mu klizne u drugi dep, ovako a ta je predstava bez dvojbe bila namijenjena dobrim dijelom njima, kao svjedocima i strancima te nema nikakva znaenja, ni jedna od tih kretnja nije znaila da je on lopov, ili da je, unato najboljim namjerama, odluio napokon ipak ukrasti taj novac i postati lopov. I to ostaje istina, to god se desilo s novcem, budui da ga je stekao na otvoren i poten nain, na oi cijelom svijetu. To je priznata stvar, kao Abesinija.

Kondukter je nastavio naplaivati preostale vozarine i sad je, zavrivi, predao utrak vozau. Autobus je gazio dalje bre; put, opet ui, postajao je opasan. Nizbrdica... Voza je drao ruku na vriteoj pomonoj konici dok su se kruei sputali u Tomalin. S desne je strane bila otra, nezatiena strmina, s jednim ogromnim, grmljem obraslim pranjavim brdom to se dizalo odozdo iz udoline, sa stablima to stre ukoso Ixtaccihuatl je kliznuo s vidika ali je, dok su sputajui se vozili neprestano u krug, Popocatepetl neprestano izranjao i nestajao na vidiku, izgledom nikad dvaput jednak, sad vrlo daleko, sad beskrajno blizu, nadohvat ruke, neizmjerno udaljen u jednom asu, u drugom odmah tu iza okuke, sa svojim divnim gusto zbijenim strmim poljima, dolinama, umom, vrhom koji mu metu oblaci, ibaju tua i snijeg... 273Zatim bijela crkva, i bili su opet u gradu, gradu s jednom dugom, slijepom ulicom i sa mnogo staza, to se sastaju kod malog jezera ili rezervoara tamo naprijed, u kojemu su se ljudi kupali, iza kojeg je bila uma. Pokraj tog jezera bila je autobusna postaja. Njih troje opet su stajali u praini, zaslijepljeni bjelinom, bljeskom popodneva. Starice i drugi putnici bijahu otili. Iz jednih su vrata dopirali sjetni zvui gitare, a tu nadohvat ruke uo se osvjeavajui um tekue vode, vodopada. Geoff je pokazao put, i oni krenue prema areni Tomalin. Voza i njegov znanac ulazili su pak u pulgueriju. Pratio ih je pelado. Iao je vrlo uspravan, gazei visoko i pridravajui svoje eire, kao da pue vjetar, s glupim, nepobjednikim, gotovo moleivim osmijehom na licu. Pridruit e im se: neka e pogodba biti sklopljena. Ouien sabe? Gledali su za njima dok su se vrata krme ljuljala: imala je lijepo ime, Todos Contentos y Yo Tambien. Konzul je rekao otmjeno: Svi sretni, ukljuujui mene. I ukljuujui one, mislio je Hugh, to bez napora, predivno, lebde nad njima u plavom nebu, leinare xopilotes, to samo ekaju na ratifikaciju smrti. 274 ARENA Tomalin... Kako su se svi divno zabavljali, kako su bili sretni, kako su svi bili sretni! Kako je vedro Meksiko smijehom prelazio preko svoje tragine povijesti, prolosti, potajne smrti! Kao da nikad nije bila napustila Geoffrevja, nikad otila u Ameriku, nikad propatila bol protekle godine, kao da su, Vvonni se za trenutak uinilo, ak prvi put u Meksiku; bilo je tu ono isto toplo dirljivo sretno, neopisivo, nelogino osjeanje tuge koja e biti prevladana, nade zar je Geoff rey nije bio doekao na autobusnoj stanici? Iznad svega nade, nade u budunost To je oglaavao jedan nasmijani, bradati div s bijelim sarapeom ukraenim kobaltnim zmajevima, prebaenim preko ramena. Koraao je vano arenom, gdje e u nedjelju biti boks, probijajui se kroz prainu to je mogla biti Raketa, prva lokomotiva. Bila su to divna kolica s kikirikijem. Mogla je vidjeti kako unutra precizno radi njezin mali parni stroj, bijesno mrvei kikirikije. Kako je izvrsno, kako je dobro osjetiti da si, unato svemu tom zamoru i naprezanju tijekom dana, putu, autobusu, i sada prenatrpanoj klimavoj glavnoj tribini, dio sjajno obojenog sarapea ivota, dio sunca, mirisa, smijeha! Od vremena do vremena sirena je na kolicima s kikirikijem poskakivala, njihov ljebasti dimnjak sukljao,

275 njihova ulatena zvidaljka vritala. Divu oigledno nije bilo stalo prodati ni jedan kikiriki. On jednostavno nije mogao odoljeti da svima ne pokazuje stroj: gledajte, ovo je moje vlasnitvo, moja radost, moja vjera, moda ak (volio bi da se i to pomisli) moj izum! I svatko ga je volio. Gurao je kolica iz arene, sva u konanom pobjedonosnom sukljanju i pitanju, upravo u trenutku kad je kroz vrata na drugoj strani uletio bik. I bik je bio u dui vedar oigledno. Por que no? Znao je da ga nee ubiti, da e se samo igrati, sudjelovati u veselju. Ali bikova je radost zasad bila obuzdana; nakon svog eksplozivnog ulaska poeo je kruiti rubom arene polako, zamiljeno, iako diui mnogo praine. Bio je spreman uivati u igri kao i svatko drugi, i za svoj raun ako treba, samo njegovo dostojanstvo prije mora primiti odgovarajue priznanje. Meutim, neki ljudi koji su sjedili na gruboj ogradi to je opasivala krug jedva su se potrudili povui uvis noge kad im se pribliio, dok se drugi, leei niice na zemlji odmah izvan kruga, glava provuenih kroz neka ogromna debla, nisu pomakli ni za palac. S druge su strane neki simpatini borrachos zalu-tavi u krug, prerano pokuavali zajahati bika. To nije bilo igra: bika se moralo uhvatiti na poseban nain, traio se fair play, pa su ih izveli, teturave, klecavih koljena, pobunjene, ali uvijek vesele... Gomila, kojoj se bik uglavnom svidio, ak vie nego i sam prodava kikirikija, poela je klicali. Novodoli su se spretno peli na ograde, da bi se, sjajno drei ravnoteu, stojei pojavili gore na najvioj preki. Miiavi su prodavai, jednim trzajem ilavih podlaktica, visoko podizali teke pladnjeve pune raznobojnog voa. Jedan je djeak stajao visoko u ravama stabla, zaklanjajui oi dok je preko praume gledao vulkane. Traio je avion u pogrenom smjeru; sama ga je otkrila, zujeu crticu u bezdanu plavetnila. Grmljavina je meutim bila u zraku, negdje za njezinim leima, trnci elektriciteta. 276 Bik je ponovio obilazak kruga neto brim, premda i dalje staloeno odmjerenim korakom, skrenuvi samo jednom, kad ga je jedan ivahan psi, reei mu za petama, nagnao da zaboravi kud ide. Vvonna je ispravila leda, navukla eir, i poela pudrati nos, zurei u izdajniko zrcalo sjajne emajlirane pudrijere. Ono ju je podsjetilo da je samo pet minuta prije plakala i pribliavalo joj takoer Popocatepetl, to joj je gledao preko ramena. Vulkani! Kako se ovjek moe raznjeiti nad njima. Sad je to bio vulkan; na koji god je nain micala zrcalo nije u nj mogla uhvatiti jadnu Ixta koja je, sasvim zasjenjena, uas postala nevidljiva, dok se odraeni Popocatepetl inio

jo ljepim, s vrhom to mu blista nasuprot nagomilanih katranastih slojeva oblaka. Yvonna je prela prstom po licu, povukla dolje jedan oni kapak. Bilo je glupo to je plakala, i to pred onim malim ovjekom na ulazu u Las Novedades, koji im je rekao da su tri i pol prema pijetlu, da je nemoguno telefonirati, jer je dr Figureoa otiao u Xiutepec... Onda naprijed u krvavu arenu rekao je Konzul divljaki, i ona je zaplakala. to je bilo gotovo jednako tako glupo kao i okrenuti se popodne, ne na prizor, nego na sam nagovjetaj krvi. To je meutim bila njezina slabost, i ona se sjetila psa koji je umirao na ulici u Honoluluu, potoii su krvi arali pusti plonik, i ona mu je htjela pomoi, ali je umjesto toga pala u nesvijest, samo za tren, i zatim bila tako oajna videi da lei sama na kamenom rubu plonika to ako ju je tko vidio bez rijei je pourila odatle samo zato da bi je zatim progonila uspomena na to jadno naputeno bie ali to je vrijedilo razmiljati o tome? Osim toga, zar se nije poduzelo sve to se moglo? To nije kao da su na kroenje bikova doli ne uvjerivi se prije da nema telefona. A ak i da ga je bilo! Koliko je ona uspjela shvatiti, za jadnog su se Indijanca oigledno pobrinuli nakon njihova odlaska, a ona sad tako ozbiljno razmilja o tome, nije mogla shvatiti zato... Posljednji put je poravnala eir pred zrcalom, zatim namignula. Oi su 277joj bile umorne i varale su je. Jer je za trenutak imala uasan osjeaj da je preko ramena ne gleda Popocate-petl, nego ona jutronja starica s dominama. Zatvorila je pudrijeru kljocnuvi, i okrenula se drugima smijeei se. I Konzul i Hugh tmurno su zurili u arenu. S glavne tribine oko nje, ulo se roktanje, podrigivanja, nekoliko mlitavih oles, kad je bik, sa dva metlas-ta zamaha glavom po zemlji opet potjerao psa i nastavio svoje obilaenje kruga. Ali bez radosti, bez pljeska. Neki od onih to su sjedili gore na prekama klimali su zapravo glavom od pospanosti. Netko je drugi kidao svoj sombrero na komadie, dok je jedan gledalac bezuspjeno pokuavao slamnati eiip, kao bumerang, dobaciti svom prijatelju. Meksiko nije smijehom prelazio preko svoje tragine povijesti; Meksiko se dosaivao. Bik se dosaivao. Svatko se dosaivao, moda cijelo to vrijeme. Sve to se dogodilo bilo je da je pie to ga je Vvonna popila u autobusu uinilo ve svoje, i sad mu je uinak slabio. Kao kroz dosadu bik je kruio arenom i, od dosade, napokon sjeo u jedan njezin kut. Ba kao Ferdinand poela je Vvonna, gotovo |" dalje s nadom. Nandi mrmljao je Konzul (i ah, zar je u autobusu nije uzeo za ruku), ukoso jednim okom virei na arenu kroz dim cigarete, krstim bika imenom Nandi, nosilac Sive, kojemu iz kose izvire rijeka Ganges, i koji je u Vedama izjednaen s bogom oluje, Vindrom drevnim Meksikancima poznatim kao Hurican. ; Za Krista, papa, rekao je Hugh, hvala tij Vvonna je uzdahnula; bila je to zaista dosadna i od vratna predstava. Jedini sretni ljudi bili su pijanci. Ste? ui boce s teguilom ili mescalom uteturali su u krug, prili izvaljenom Nandiju, i kliui se i spotiui jedan preko drugoga, bili opet izbaeni od nekoliko charros, koji su nesretnog bika sada potezanjem nastojali podii na noge. Ali bik se nije dao povui. Najzad se pojavio jedan mali djeak koga nitko dotad nije bio vidio, da ga zubi278 ma ugrize za rep, i dok je djeak bjeao, ivotinja se u gru uspela na noge. Kauboj na konju zlobnog izgleda, smjesta je na njega bacio laso. Bik se ubrzo trzajem oslobodio: bio je uhvaen samo za jednu nogu i otiao iz arene tresui

glavom, zatim se, spazivi ponovno psa, okrenuo i neko ga vrijeme malo progonio... Zatim je u areni nenadno postalo puno ivlje. Uskoro su svi, bilo na konju, pompozno, ili pjeke trei ili stojei na mjestu, maui kakvim starini sarapeom ili pokrivaem, ili ak ispruenom krpom pokuavali privui bika. Siroto je staro stvorenje sad zaista bilo nalik na nekoga koga, u zbivanju to ga uope ne shvaa, uvlae i zavode ljudi s kojima bi htjelo biti prijatelj, ak se i igrati, koji ga mame ohrabrujui tu elju kojom ga, jer ga zapravo mrze i ele poniziti, napokon zapleu. ... Vvonnin se otac probijao k njoj kroz sjedita, lebdei, odgovarajui revno kao dijete svakomu tko mu je prijateljski pruio ruku, njezin otac, iji je smijeh u sjeanju jo zvuao tako toplo bogat i velikoduan, i kojega je mala fotografija u sepiji, to je jo nosila sa sobom, prikazivala kao mladog kapetana u odori panjol-sko-amerikog rata, ozbiljnih iskrenih oiju ispod visoka lijepa ela, sonih usana, osjetljivih usta pod tamnim svilenkastim brkovima, brade s jamicom njezin otac s kobnom strau za pronalazatvom, koji je jednom tako samopouzdano otiao na Havaje da se obogati uzgojem ananasa. eznui za ivotom u vojsci, i potican od prijatelja, gubio je vrijeme bakui se zamrenim projektima. Vvonna je ula da je od vraka ananasa pokuao proizvesti umjetnu konoplju i da je ak kuao upregnuti vulkan iza njihova imanja, da mu pokree stroj za konoplju. Sjedio je na lanaiju pijuckajui okoolihao i pjevajui sjetne havajske pjesme, dok je ananas trunuo u poljima a radnici domoroci okupljali se da bi pjevali s njim, ili bi prespavao vrijeme sjee, dok je plantaa zapadala u korov i ruevinu, a cijelo imanje beznadno u dugove. To je bila slika; Vvonna se osim majine smrti, sjeala vrlo malo stvari iz tog vre279mena. Yvonni je tada bilo est godina. Bliio se svjetski rat zajedno s konanom zapljenom imanja i slikom njezina ujaka Macintyrea, brata njezine majke, bogata kotlandanina s poslovnim interesima u Junoj Americi, koji je odavno prorekao propast svog zeta, i ijem je ogromnom utjecaju ipak bez dvojbe trebalo zahvaliti da je odjednom, i na ope iznenaenje, kapetan Constable postao ameriki konzul u Iquiqueu. Konzul u Iquiqueu!... Ili Quauhnahuacu! Koliko se ve puta u bijedi protekle godine Vvonna nije pokuavala osloboditi ljubavi prema Geoffrevju time to e je racionalizirajui je odbaciti, analizirajui je odbaciti, govorei sebi Kriste, nakon to je ekala i pisala, isprva s nadom, svim svojim srcem, zatim urno, izvan sebe, najzad oajniki, ekajui i vrebajui svaki dan pismo ah, to svakodnevno raspinjanje potom! Pogledala je Konzula komu kao da je lice za tren poprimilo onaj zamiljeni izraz njezina oca koji je tako dobro zapamtila u vrijeme onih dugih ratnih godina u ileu. ile! Kao da je ta republika ogromne obale ali male irine, gdje su se sve misli zaustavljale na Cape Hornu ili na predjelu salitre, imala neki poguban utjecaj na njegov um. Jer o emu je zapravo njezin otac razmiljao cijelo to vrijeme, duhovno izoliraniji u zemlji Bernarda O'Higginsa, nego je nekad bio Robinson Cru-soe, tek nekoliko stotina milja dalje od iste obale? O ishodu samog rata, ili o zamrenim trgovakim ugovorima to im je moda on bio zaetnikom, ili o sudbini amerikih mornara nasukanih na Sjevernoj obratnici? Ne, bavio se samo jednom milju to je, meutim, sazrela tek nakon primirja. Njezin je otac izmislio novu vrstu lule, luaki komplicirane, koja se mogla rastavljati radi ienja. Lule su se rastavljale na kakvih sedamnaest dijelova, rastavljale, i tako ostajale, jer ih nitko osim njezina oca nije znao opet sastaviti. Bila je injenica da sam kapetan nije puio lulu.

Svejedno, kao i obino, nagovarali su ga i hrabrili... Kad mu je tvornica u Hilou izgorjela, est tjedana nakon dovrenja, vratio 280 se u Ohio gdje se rodio i neko vrijeme radio u tvrtki za proizvodnju icanih ograda. I eno, dogodilo se. Bik je bio beznadno zapleten. Jedan, dva, tri, etiri lasa jo, svaki baen s novim primjetnim odsustvom prijateljstva, sad su ga uhvatili. Gledaoci su nogama tukli po drvenim tribinama, plje-ui ritmiki, bez oduevljenja. Da sad joj je sinulo da je cijela ta stvar s bikom nalik na ivot; znaajno roenje, lijepi izgledi, oklijevajui, zatim samouvjereni, zatim poluoajniki obilasci kruga, svladana prepreka podvig bez dolinog priznanja dosada, pomire-nost, klonue: zatim drugo, grevitije roenje, novi poetak; oprezni pokuaj da se snade u svijetu sad otvoreno neprijateljskom, prividno ali zavaravajue hrabre-nje sudaca, od kojih polovina spava, zastranjenje na poetku katastrofe, zbog one iste beznaajne prepreke koju si zaista prije prelazio bez napora, konano zapleta-nje u mree neprijatelja za koje nisi nikad siguran nisu li to prijatelji, vie nespretni nego djelatno zlonamjerni, nakon kojega slijedi nesrea, kapitulacija, raspadanje Slom tvrtke za proizvodnju icanih ograda, slom, znatno manje naglaen i konaan od oevog uma; to su sve te stvari bile u oima bojim ili u oima sudbine? Kapetan Constable bio je opsjednut samoobmanom da su ga otpustili iz vojske; i sve je poelo s tom izmiljenom sramotom. Na povratku se jo jednom uputio na Havaje, poremeenost uma koja ga je meutim, zaustavila u Los Angelesu, gdje je otkrio da nema ni pare, bila je posve alkoholiarske prirode. Vvonna je opet pogledala prema Konzulu koji je sjedio zadubljen u misli, stisnutih usana, oigledno zaokupljen arenom. Kako je malo on znao o tom razdoblju njezina ivota, o onom strahu, strahu, strahu koji je jo zna buditi nou iz onoga poznatog komara stvari to padaju; strahu koji je bio slian onome to ga je imala glumiti u filmu o trgovini bijelim robljem, ruci koja je iz mranog kunog ulaza hvata za rame; ili onom istinskom strahu koji je osjetila kad je zaista bila uhvaena 281u klancu sa dvjesta pomahnitalih konja; ne, kao i sam kapetan Constable, Geoffrev je gotovo osjeao dosadu, moda sram, zbog svega toga: to je, kad joj je bilo svega trinaest godina, pet godina izdravala oca kao glumica u serijama i vesternima; Geoffrey moda ima none more, i po tome je takoer, nalik na njezina oca, moda je jedina osoba na svijetu koja je ikad imala takve more, ali da ih ona ima... Nije ni Geoffrev znao mnogo vie o lanom istinskom uzbuenju, ili 0 lanoj otrcanoj sjajnoj aroliji filmskih studija, ili o mladenakom ponosu odraslog, jednako krutom koliko 1 patetinom, i opravdanom, to u tim godinama, nekako, zarauje za ivot. Sjedei uz Konzula Hugh je izvadio cigaretu, lup-nuo njome o nokat svog palca, primijetio da je posljednja u kutiji, i stavio je medu usne. Podigao je noge na naslon sjedita pred sobom, nagnuo se naprijed laktima naslonjen na koljena, mrtei se prema areni. Zatim je, jo se vrpoljei, upalio ibicu, povukavi preko nje noktom uz prasak slian pucnju kakva pitolja na kapsule, i prinio je cigareti, pravei zaklon svojini tako lijepim dlanovima, dignuvi glavu... Hugh je dolazio prema njoj jutros, kroz vrt, kroz svjetlost sunca. Njegova gegava razmetljivost, njegov kaubojski eir zabaen na zatiljak, njegova navlaka, pitolj, redenik, njegove uske hlae uvuene u kieno proivene i ukraene izme, naveli su je, samo u jednom trenutku, na pomisao da je to zaista! Bili Hodson, kaubojska zvijezda, ija je glavna

partnerica bila u tri filma kad joj je bilo petnaest godina. Kriste, kakva besmislica! Kakva udesna besmislica! Havajski su nam otoci dali ovu pravu sportaicu to voli plivanje, golf, ples, i k tome je izvrsna jahaica! Ona... Hugh joj nije jutros rekao ni rijei o tome kako dobro jae, premda joj je uinio ne malo tajno zadovoljstvo objanjavajui joj da njezin konj udesno nee da pije. Postoje u svakome od nas takva podruja koja, moda zauvijek, ostavljamo neiskoritenim! Nikad mu nije rekla ni rijei o svojoj filmskoj karijeri, ne, ak ni onog dana u Robinsonu... 282 Ali bilo je teta to sam Hugh nije tad bio dovoljno odrastao da je intervjuira, ako ne prvi put, onda u ono drugo strano vrijeme poto ju je ujak Macintvre poslao u koled, kada se, nakon svoga prvog braka i smrti svog djeteta, vratila opet u Hollywood. Vvonna Grozna! uvajte se, vi sirene i zavodnice u sarongu, Yvonna Constable, Bum-djevojka, vratila se u Hollywood! Da, Vvonna se vratila, spremna osvojiti drugi put Hollywood. Ali njoj su sada dvadesetetiri godine i Bum-djevojka je postala staloena uzbudljiva ena koja nosi dijamante, bijele orhideje i hermelin i ena koja je spoznala znaenje ljubavi i tragedije, koja je proivjela cijeli jedan ljudski vijek otkad je napustila Hollywood prije nekoliko kratkih godina. Neki sam je dan zatekao u njezinoj kui na alu, medeno preplanulu Veneru to upravo izlazi iz pjene. Dok smo razgovarali, svojim je snenim tamnim oima lutala preko vode, a povjetarci Tihog oceana igrali se njezinom gustom tamnom kosom. Gledajui je za trenutak, bilo je teko povezati Yvonnu Constable danas, s neustraivom jahaicom, kraljicom filmskih serija iz prolih godina, ali je u grudima jo fantastina, a energija joj je i dalje bez premca. Vragolanka iz Honolulua, koja je u dvanaestoj bila mukobanjasta djevojka to puta indijanske ratnike krikove luda za baseballom, neposluna za svakog osim za svoga oboavanog Tatu, koga je nazivala ef-ef, postala je u etrnaestoj mala glumica, a u petnaestoj glavna partnerica Billa Hodsona. ak je i tada bila prava lokomotiva. Visoka za svoje godine, imala je gipkost i snagu to ih je stekla jo u djetinjstvu plivajui i brodei daskom po valovima Havaja. Da, premda to sada ne biste pomislili, Vvonna je ronila u zapaljena jezera, visjela iznad ponora, jahala konje niz klance, i strunjak je za dvostruka obaranja. Vvonna se danas veselo smije kad se sjeti one uplaene odlune djevojke, koja je izjavila da sasvim dobro jae, i zatim, kad je film poeo i ekipa ve bila na terenu, pokuala uzjahati konja s pogrene strane! Godinu dana kasnije bila je kadra izvesti letei skok s konja na konja u trku, ne 283trepnuvi okom. Ali u to me vrijeme iz Hollywooda, kako to ona sa smijekom kae, i to sasvim protiv moje volje, izbavio ujak Macintvre, koji se nakon smrti mog oca doslovno okomio na mene i poslao me brodom natrag u Honolulu! Ali kad ste jednom bili Bum--djevojka i na najboljem ste putu da u osamnaestoj postanete Seksi-djevojka, i kad ste tek izgubili svog voljenog efa-efa, teko se skrasiti u strogoj atmosferi bez ljubavi. Ujak Macintyre, priznaje Vvonna, nije htio uiniti ni najmanji ustupak tropskoj klimi, oh, ona bravea juha i ovsena kaa i vrui aj! Ah ujak je Ma-cintyre znao svoju dunost, pa ju je, nakon privatnih satova uenja, poslao na Havajski univerzitet. Tamo se moda, kae ona, jer je rije 'zvijezda' doivjela neki tajanstveni preobraaj u mojoj svijesti upisala na astronomiju! Pokuavajui zaboraviti bol u svom srcu i njegovu prazninu, silom se zainteresirala za studij i ak kratko vrijeme sanjala da postane Madame Curie astronomije! I tu je ubrzo i upoznala milijunara playboya Cliffa Wrighta. Uao je u njezin ivot u trenutku kad je bila obeshrabrena u svom radu na univerzitetu, nemirna pod strogom paskom

ujaka Macintyrea, usamljena i eljna ljubavi i drutva. A Cliffje bio mlad i veseo, a kao neenja pogodan za brak spadao je apso-lutno u najviu kategoriju. Lako je shvatiti kako ju je pod mjesecom Havaja uspio navesti da ga zavoli, i da ostavi koled i da se uda za njega. (Za Krista, ne spo-minji mi tog Cliffa, pisao je Konzul u jednom od svojih rijetkih ranih pisama, im vidim, ve mrzim tu svinju: kratkovidnu i bludnu, tih est stopa i tri palca hrskavice i ekinja i patetinosti, s privlanim dubokim glasom i sofizmima. Konzul je dosta otroumno procijenio da je on jadni Cliff! sad je rijetko mislila na njega i pokuavala je ne misliti na onu ednu djevojku iji je ponos bio povrijeen njegovim nevjerstvima poslovan, glup i neinteligentan, jak i infantilan, kao veina Amerikanaca, brz da se u tui poslui stolicama, tat, i ovjek koji, u tridesetoj i dalje desetgodinjak, pretvara ljubavni in u neku vrstu dizenterije...) Vvonna je ve bila rtva zlobnih napisa o njezinom braku i 284 za vrijeme neizbjene rastave koja je uslijedila, ono to je rekla bilo je pogreno shvaeno, a kad nije rekla nita, njezina je utnja bila pogreno tumaena. I nisu novine bile jedine to su je pogreno shvatile: Ujak Macintyre, kae ona potiteno, jednostavno je oprao ruke od mene. (Jadni ujak Macintyre. To je bilo fantastino, to je bilo gotovo smijeno to je bilo urnebesno smijeno, kad pria prijateljima. Ona je bila skroz naskroz Constable, i nije bila dijete majine rodbine. Nek proe kao svi Constablei! Bog zna koliko ih je poput nje i njezina oca, bilo uhvaeno ili namamljeno u istu vrstu besmislene tragedije, ili polutragedije. Trunuli su po ludnicama u Ohiou, ili drijemali u tronim primaim sobama na Long Islandu s piliima to kljucaju izmeu obiteljskog srebra i slomljenih ajnika za koje e se iznai da sadre dijamantne ogrlice. Constablei, greka prirode, izumirali su. Priroda ih je naumila zbrisati, nemajui vie koristi od onog to se samo od sebe ne razvija. Tajna njihova smisla, ako ga i ima, bila je izgubljena.) Tako je Yvonna napustila Havaje visoko uzdignute glave i s osmijehom na usnama, iako joj je srce bilo bolnije prazno negoli ikad prije. I sad je opet u Hollywoo-du, i ljudi koji je najbolje poznaju kau kako u njezinu ivotu sad nema vremena za ljubav, kako ne misli ni na to osim na rad, a u studiju kau da su pokusni snimci koje je nedavno napravila nita manje nego senzacionalni. Bum-djevojka postala je najvea hollywoodska dramska glumica! Tako se Vvonna Constable u svojoj dvadesetetvrtoj godini nalazi na najboljem putu da drugi put postane zvijezda. Ali Vvonna Constable nije postala zvijezda drugi put. Vvonna Constable nije bila ak ni na putu da postane zvijezda. Nabavila je bila agenta, koji je, na temelju njezinih prijanjih akrobatskih kaubojskih uspjeha, uspio postii nekoliko izvrsnih reklamnih poteza izvrsnih unato injenici da je popularnost bilo koje vrste, uvjeravala je sebe, bila jedna od njezinih najveih tajnih bojazni; dobila je obeanje i to je bilo sve. Na kraju je sama ila niz Aveniju Virgil ili Mariposu ispod 285pranjavih, suhih, plitko zasaenih palmi crnog i prokletog Grada Anela, ak i bez utjehe da njezina tragedija nije manje vana zbog toga to je tako otrcana. Jer njezine glumake tenje uvijek su bile pomalo lane: one su u stanovitom smislu patile od poremeenosti funkcija uviala je to same enstvenosti. Uviala je to, i u isto vrijeme, sad kad je sve bilo beznadno (i sad kad je, nakon svega, prerasla Hollywood), uviala je da je pod drugim uvjetima mogla postati zaista prvorazredna, ak i velika umjetnica. Uostalom, to je sad bila ako ne to (da ima velikog redatelja), dok je hodala ili mahnito vozila kroz svoj bol i sva crvena svjetla, vi-dei, kao to je to Konzul mogao, kako se u izlogu

Tovvn Housea oglas Neformalni ples u Zebrinoj dvorani pretvara u ifernalni ili Obavijest o unitavanju korova postaje obavijest o broju branih parova. Dok se na oglasnoj ploi Javni ispit ovjeka o sadanjem vremenu veliko klatno ogromnog plavog sata neprestano njie. Prekasno! I to je, to je sve moda pridonijelo da susret sa Jacquesom Laruellom u Quauhnahuacu bude onako pogubna i kobna stvar u njezinu ivotu. Nije im samo Konzul bio neto zajedniko, tako da je preko Jacquesa na udesan nain bila kadra dosei, iskoristiti, ono to nikad nije bila upoznala Konzulovu nevinost; samo je njemu mogla priati o Ho-noluluu (ne uvijek iskreno, ali s oduevljenjem kojim djeca govore o mrskom roditelju, i s kakvim olakanjem!) na temelju zajednikog prezira i polupriznava-nog neuspjeha. tovie, otkrili su da su tamo boravili iste godine, 1932, da su jednom bili na istom primanju, vrt-rotilj-bazen-za-plivanje-i-bar; i Jacquesu je takoer pokazala, ono to je krila od Konzula, stare fotografije Vvonne Grozne odjevene u kone koulje s resama, jahae hlae i izme s visokim petama, s kaubojskim eirom, tako da se, kad ju je ovog uasnog jutra onako zapanjen i zbunjen prepoznao, zapitala je li se barem u jednom trenu pokolebao jer zasigurno su Hugh i Vvonna na neki groteskan nain bili zamijenili uloge!... I jednom u njegovu ateljeu, gdje, bilo je oigledno, 286 Konzul nee doi, M. Laruelle joj je pokazao neke reklamne fotografije svojih starih francuskih filmova, od kojih se za jednog pokazalo da ga je o Boe! gledala u New Vorku ubrzo nakon povratka na Istok. I ponovno je stajala u New Vorku (jo u Jacquesovu ateljeu), u onoj mrzloj zimskoj noi na Times Squareu odsjela je u Astoru gledajui kako gore visoko oko Times Buildinga, putuju svijetlee vijesti, vijesti o katastrofama, o samoubojstvima, o steajevima banaka, o ratu to se blii, ni o emu, to su se, dok je s gomilom gledala uvis, pokazivale naglo, tonule u tamu, u kraj svijeta, osjeala je, kad vie nije bilo vijesti. Ili je to bila Golgota? Jedna je ucviljena i razbatinjena sirotica, propala, a ipak bogata, ipak lijepa, ila, ali ne natrag u hotel, u bogatom krznenom ukrasu alimentacije, bojei se sama ui u barove za ijom je toplinom tada eznula, Vvonna se osjeala osamljeni]'om od kakve uliarke; ila a pratili su je, neprestano je pratili kroz smrznuti, blistavi, nervozni velegrad najbolje stvari po najnioj pari, uvijek je to viala, ili Slijepa ulica, ili Romeo i Julieta, i zatim opet, najbolje stvari po najnioj pari ona je uasna tama uporno ostala u njenoj svijesti, zatamnjujui jo vie njezinu lanu bogataku usamljenost, njezinu krivinu, rastavljeniku mrtvu bespomonost. Elektrine su joj se strijele zabadale u srce ipak, lagale su: znala je, bojei se sve vie da je tama tamo i da je tu, u njima, dio njih. Pokraj nje su sporo, trzajui se, ili bogalji. Mrmljali su ljudi na ijim licima kao da je zamrla svaka nada. Nasilnici u irokim ljubiastim hlaama ekali su tamo gdje ledeni vjetar struji u otvorene lokale. I svugdje je bila tama, tama svijeta bez znaenja, svijeta bez cilja najbolje stvari po najninojpari ali u kojemu je svatko osim nje, inilo joj se, koliko god licemjeran, koliko god prost, osamljen, sakat, beznadan, bio kadar, pa makar u mehanikoj dizalici, opuku podignutu s plonika, makar u nekom baru, makar u bacanju oka na samu Vvonnu, nai neku vjeru... Le Destin de Vvonne Griffaton... I evo stigla je a i dalje su je pratili stajala je pred malim 287 kinom u etrnaestoj ulici, koji je prikazivao reprize i strane filmove. I tko bi tamo, na onim reklamnim fotografijama, mogao biti onaj usamljeni lik, nego ona sama to ide istom mranom ulicom, nosei ak isti krzneni kaput, samo to su reklame iznad nje i oko nje govorile: Dubonnet, Amerpicon, Les 10

Frattelinis, Moulin Rouge. I Yvonna, Vvonna! govorio je jedan glas kad je ula, i konj-sjena, ogroman, zauzimajui cijelo platno, inilo se da skae na nju: to je bio spomenik pokraj kojeg je proao onaj lik i onaj glas, zamiljeni glas, to je niz mrane ulice progonio Vvonnu Griffa-ton, i samu Vvonnu, kao da je iz onoga svijeta vani ula ravno u tamni svijet na platnu, nepredahnuvi. To je bio jedan od onih filmova koji vas, ak i ako ste stigli na pola, trenutano uvjere da je to najbolji film to ste ga vidjeli u svom ivotu; njegov je realizam tako potpun, tako da je pitanje o emu se u filmu radi, tko bi mogla biti glavna junakinja, beznaajno u odnosu na eksploziju odreenog trenutka, na neposrednu prijetnju, na izjednaenost s progonjenom, opsjednutom, u ovom sluaju Vvonnom Griffaton ili Vvonnom Con-stable! Ali ako su Vvonnu Griffaton pratili, progonili film je oigledno govorio o padu neke Francuskinje iz bogate obitelji i aristokratskog podrijetla ona je zauzvrat takoer bila traga, traila je; naslijepo je tapkala za neim, Vvonna isprva nije mogla shvatiti za im, u tom svijetu sjena. udni su se likovi mrzli uza zidove, ili u prolazima kad bi ona naila: to su oigledno bili likovi njezine prolosti, njezini ljubavnici, njezina jedina prava ljubav koja je dokonala samoubojstvom, njezin otac i kao da trai utoite od njih, ula je u crkvu. Vvonna Griffaton je molila, ali sjena je jednog pratioca pala na stepenice oltara: to je bio njezin prvi ljubavnik i u slijedeem se trenutku ona smijala histerino, bila je u Folies Bergeresu, bila je u Operi, orkestar je svirao Leoncavallovu Zazu; zatim se kockala, kolo ruleta vrtjelo se suludo, bila je opet u svojoj sobi; i film se pretvorio u satiru, gotovo u satiru sebe samog: njezini su se preci pojavljivali pred njom u brzoj povorci, statini 288 mrtvi simboli sebinosti i propasti, ali u njezinoj svijesti romantizirani, tako se inilo, herojski; to stoje umorno leima naslonjeni na zidove tamnica, to stoje uspravno drvenih kretnja na kolima za gubilite, to ih strijelja Komuna, to ih strijeljaju Prusi, to stoje uspravno u borbi, to stoje uspravno u smrti. I sad je otac Vvonne Griffaton, koji je bio upleten u Dreyfusovu aferu, doao da joj se ruga i krevelji. Blazirana se publika smijala, ili kaljala, ili mrmljala, ali veina je od njih vjerojatno znala ono to Vvonna, kako se inilo, nee nikad ni poslije saznati, da su te osobe i dogaaji u kojima su sudjelovali, pridonijeli sadanjem stanju Vvonne Griffaton. Sve je to bilo pokopano u prijanjim epizodama filma. Vvonna bi morala najprije izdrati filmske novosti, crtani film, film s naslovom ivot afrike ribe pluaice i reprizu Lica s oiljkom, da bi sve to vidjela, ba kao to je toliko toga, to je shvatljivo davalo neki smisao njenoj sudbini (premda je ona sumnjala i u to), bilo pokopano u dalekoj prolosti, i moglo bi se, po svemu to ona zna, ponoviti u budunost. Ali sad je bilo jasno to je sebe pitala Vvonna Griffaton, zaista engleski podnaslovi inili su to i odve jasnim. to je mogla uiniti pod teretom takva nasljea? Kako se mogla osloboditi starca s mora? Je li bila osuena na beskrajni niz tragedija za koje nije mogla vjerovati da tvore dio bilo kakva tajanstvenog ispatanja za mrane grijehe drugih, ve odavno mrtvih i prokletih, nego su naprosto besmislene? Da, kako? pitala se Vvonna. Besmislene a ipak, je li bila osuena? Naravno. Ona je uvijek mogla romantizirati nesretne onstable: mogla je vidjeti sebe, ili pretvarati se da vidi, kao malu osamljenu figuru to nosi teret onih predaka, njihove slabosti i mahnitost (to bi se mogla izmisliti tamo gdje je nedostajalo) u svojoj krvi, kao rtvu mranih sila svatko je to bio, to je neizbjeno! neshvaenu i traginu, koja u najmanju ruku ipak ima svoju volju! Ali to ti je vrijedila volja, ako nisi imao vjere? To je zaista, sad je vidjela, bio i problem Vvonne Griffaton. To je bilo ono to je i ona traila, to je

cijelo vrijeme traila, unato svemu,

13-POD VULKANOM

289jer neka vjera kao da je ovjek moe nai kao nov eir ili kuu za izdavanje! da, ak ta koju sada samo to nije nala, i izgubila, vjera u neto, bila je bolja nego nikakva. Vvonna je osjetila da mora popuiti cigaretu, i kad se vratila, po svemu se inilo kao da je Yvonna Griffaton napokon uspjela u svojoj potrazi. Vvonna Griffaton nalazila je vjeru u samom ivotu, u putovanju, u drugoj ljubavi, u Ravelovoj glazbi. Akordi Bolera paradirali su uvelike, pucketajui i klj oaj ui petama, a Vvonna je Griffaton bila u panjolskoj, u Italiji; vidjela je more, Alir, Cipar, pustinju sa svojim fatamorganama, sfingu. to je sve to znailo? Evropu, pomislila je Vvonna. Da, za nju, neizbjenu Evropu, Grand Tour, To-ur Eiffel, kao to je to cijelo vrijeme znala. Ali zato je to bilo tako, da njoj, bogato obdarenoj sposobnou da ivi, nije nikad bila dovoljna samo vjera u ivot, kad bi to bilo sve!... U nesebinu ljubav u zvijezde! Moda bi trebalo da je dovoljna. A ipak, a ipak, bilo je posve tono da nije nikad odustala, ili se prestala nadati, ili, tapkajui, pokuavati nai smisao, uzor, odgovor Bik je jo neko vrijeme vukao, opirui se snazi konopa, zatim je turobno, maui glavom s jedne na drugu stranu onim struuim zamasima po tlu, klonuo u prainu gdje je, privremeno pobijeen, sliio kakvu fantastinom kukcu uhvaenu u sredite - ogromne po-drhtavajue paukove mree... Smrt, ili neto nalik na smrt, ba kao to je to esto bilo u ivotu; i sad, ponovno, uskrsnue. Charros, pravei svojim petljama udne zamrene zamahe prema biku, pripremali su ga za novog konanog jahaa, gdje god i tko god on bio. Hvala. Hugh joj je gotovo odsutno dodao udubljenu bocu habanera. Popila je gutljaj i dala je Konzulu koji je turobno drei bocu u rukama sjedio ne pijui. I zar je nije doekao na autobusnoj stanici? Vvonna je gledala okolo po velikoj tribini: nije u cijelom tome skupu, koliko je mogla vidjeti, bilo ni jedne druge ene, osim neke male kvrgave Meksikanke koja prodaje pulgue. Ne, prevarila se. Jedan se ameriki par 290 upravo popeo na skele tamo dolje, ena u golublje sivom kostimu i ovjek s naoarima ronatog okvira, malo pognut, s dugom kosom po vratu, koji je bio nalik na kakva dirigenta; to je bio onaj par koji su Hugh i ona bili ve prije vidjeli na zocalu, kako na uglu Novedade-sa kupuju huaraches i udne egrtaljke i maske, i zatim kasnije, iz autobusa, na crkvenim stepenicama, kako gledaju narodni ples. Kako su izgledali sretni jedno u drugome; bili su ljubavnici, ili su na svome medenom mjesecu. Budunost e im se pruati pred njima ista i bez prepreka, kao plavo i mirno jezero, i dok je o tome mislila, Vvonnino je srce odjednom postalo lagano kao srce djeaka na ljetnim praznicima, koji se ujutro die i nestaje u suncu. Hughova se brvnara smjesta poela uobliavati u njezinoj svijesti. Ali to nije bila brvnara to je bio dom! Stajao je na debelim jakim nogama od borovine, izmeu ume borova i visoko, visoko lelujajuih se joha i visokih vitkih breza, i mora. Postojala je uska staza koja je sve do prodavaonice vijugala kroza umu punu ribizla i malina i divljih kupina to su u vedrim zimskim noima, kad je mraz, odraavale milijun mjeseca; iza kue je bilo svibino stablo koje je dvaput na godinu cvjetalo bijelim zvjezdicama. Sunovrati i visibabe rasli su u malom vrtu. Tu je bio prostrani trijem gdje bi sjedili u proljetna jutra, i gat koji je vodio ravno u vodu. Sami bi sagradili taj gat za vrijeme oseke, zabijajui stupove jedan po jedan niza strmu kosu obalu. Gradili bi ga stup po stup dok jednog dana ne bi s njegova kraja mogli zaroniti u more. More je modro i

hladno, i oni bi plivali svakog dana, i svakog se dana Ijestvama peli na svoj gat, i po njemu trali ravno u kuu. Kuu je sad jasno vidjela; bila je mala i sagraena od srebrne, vremenu izloene indre. Imala je crvena vrata, i dvokrilne prozore, otvorene prema suncu. Vidjela je zavjese koje je sama napravila, Konzulov pisai stol, njegovu omiljenu staru stolicu, postelju prekrivenu arenim indijanskim pokrivaima, uto svjetlo svjetiljke prema udnom plavetnilu dugih lipanjskih veeri, divlju jabuku
13*

291to je napol podupirala otvorenu sunanu terasu gdje bi Konzul radio ljeti, vjetar gore u tamnim kronjama, i valove to tuku u obalu za vrijeme olujnih zimskih noi, i zatim sunane odsjaje mlinskog kola na vodi, kako je Hugh opisao one na Cerveceriji Quauhnahuac, to samo klize proeljem njihove kue, klize, klize preko prozora, zidova, odsjaje to su im borove grane, iznad i iza kue, pretvarali u zeleni chenille: a nou bi stajali na svom gatu i promatrali sazvijeda, korpiona i Trokut, Pastira i Velikog Medvjeda, i tad bi odsjaji mlinskog kola bili odsjaji mjeseine na vodi, to neprestano klize po drvenim zidovima od srebrom obojene indre, mjeseine koja i na vodi veze njihove zaljuljane prozore I to je bilo mogue. To je bilo mogue! To je sve tamo, eka ih. Kad bi samo bila sama s Geoffrevjem, da mu moe rei o tome! Hugh, sa svojim na zatiljak zabaenim kaubojskim eirom, s nogama u izmama viso-kih peta na sjedalu ispred sebe, izgledao je sad kao kakav uljez, stranac, dio onog prizora dolje. Gledao je s velikim zanimanjem pripremu bika, ali postavi svjestan njezina pogleda oni su mu se kapci nervozno spustili, i on je potraio i naao svoju kutiju cigareta, vie prstima nego oima, utvrujui da je prazna. Dolje u areni boca je kolala medu ljudima na konju, koji su je predali onima drugim, zaposlenima oko bika. Dva su konjanika besciljno jahala krugom. Gledaoci su kupovali limunadu, voe, prene krumpire, pulque. Konzul kao da je i sam htio kupiti malo pulguea, ali se predomislio, prebirui prstima po boci s habanerom. Umijeali su se novi pijanci elei opet uzjahati bika, izgubili su zanimanje, postali su naglo ljubitelji konja, izgubili i za to zanimanje pa su ih, teturave, izbacili. Div s rigajuom piteom Raketom, vratio se, ie-zao, ona ga je usisala. Gomila je postala tiha, tako tiha da je Yvonna gotovo razaznavala neke zvukove koji su opet mogli biti sajam, u Ouauhnahuacu. utnja je jednako zarazna kao i veselost, pomislila je, neugodna je utnja u jednoj skupini zaela sirovu 292

l
utnju u drugoj, koja je usput potakla openitiju, besmisleniju utnju u treoj, sve dok se nije rasprostrla svuda. Nita na svijetu nije snanije od takve jedne iznenadne utnje kuu, proaranu magliastom svjetlou to njeno pada kroz malo mlado lie i zatim se naglo valja preko vode, i planine, jo bijele od snijega, pokazuju se otre i jasne prema modrom nebu, i plavi dim vatre od naplavina vijuga se iz dimnjaka; kosu, sindrom pokrivenu ostavu za drva na iji krov padaju cvjetovi svi-be, drva sloena s osjeajem za lijepo; sjekiru, lopatice, grablje, lopatu, duboki, hladni zdenac sa svojim kipom--zatitnikom, naplavinom, drvenom skulpturom iz mora privrenom nad njim; stari kotli, novi kotli, aj-nik, lonac za kavu, parni lonac, zdjele, ormar. Geoffrev bi radio

vani, pisao rukom, kao to je to volio, a ona bi sjedila tipkajui za pisaim stolom kraj prozora jer ona e nauiti tipkati, i pretipkat e sve njegove rukopise pisane onim kosim pismom s neobinim poznatim grkim e, i udnim t, na uredne iste stranice i dok bi radila vidjela bi tuljana kako se die iz vode, viri naokolo, i beumno tone. Ili e aplja, to izgleda kao da je napravljena od kartona i konopa, teko prolepetati da bi se velianstveno spustila na stijenu i tamo stala, visoka i nepomina. Vodomari bi i lastavice prelijetali ispod, ili sjedili na njihovu gatu. Ili bi galeb, klizei, proao uuren na komadu plutajueg naplavljenog drve-ta, s glavom pod krilom, ljuljajui se, ljuljajui se s bi-banjem mora... Kupovali bi svu svoju hranu, ba kao to je Hugh rekao, u prodavaonici s onu stranu ume, i ne bi viali nikoga osim nekoliko ribara ije bi bijele barke zimi gledali kako se otimlju na sidru. Ona bi kuhala i istila, a Geoffrev bi cijepao drva i radio na svojoj knjizi koja e mu donijeti svjetsku slavu. Ali, besmisleno, oni se ne bi na to obazirali; oni bi nastavili ivjeti u jednostavnosti i ljubavi, u svome domu izmeu ume i mora. Izmeu plime i oseke gledali bi dolje sa svoga gata i u plitkoj prozirnoj vodi vidjeli tirkizne i grimizne i ljubiaste morske zvijezde, i male smee barunaste ra293ie to se postrance miu izmeu kamenja punog lupa-ra, ukraenog kao srcoliki jastuii za igle. Dok bi preko tjedna svaki as zatonom prolazile motorne skele prevozei uzvodno pjesmu Gledaoci su uzdahnuli s olakanjem, kroz njih je proao amor nalik na utanje lia, neto se, Vvonna nije mogla vidjeti to, bilo postiglo tamo dolje. Glasovi su poeli brujati, zrak je ponovno odjekivao od prijedloga, rjeitih uvreda, zajedljivih odgovora. Bik se uspinjao na noge, zajedno sa svojim jahaem, debelim raupanim Meksikancem koji je izgledao prilino nestrpljiv i razdraen zbog svega toga. Bik je takoer izgledao razdraen i sad je stao sasvim mirno. Gudaki je orkestar na suprotnoj strani velike tribine neugodeno zasvirao Guadalajara. Guadalajara, Guadalajara, pjevalo je pol orkestra... Guadalajara, Hugh je polako izgovorio svaki slog. Gore-dolje, dolje-dolje-gore, dolje-dolje-gore, udarale su gitare, dok ih je jaha mrko gledao, zatim je bijesnim pogledom, vre zgrabio konop oko bikova vrata, trgnuo ga, i ivotinja je za tren zbilja inila ono to se od nje oigledno oekivalo, grei se mahnito, nalik na raskliman stroj, i poskakujui na sve etiri noge. Ali ubrzo je prela u svoj stari, kruni korak. Budui da je posve prestala sudjelovati, nije je vie bilo teko jahati, i nakon jednog tromog kruga oko arene, uputila se ravno natrag u svoj tor za kojim je bez dvojbe eznula cijelo vrijeme i koji se otvorio pod pritiskom gomile na ogradi, kasajui u nj svojim nenadno sigurnim, blistavim nevinim potkovama. Svatko se smijao kao kakvoj neuspjeloj ali: to je bio smijeh usklaen i poneto pojaan slijedeom nezgodom, preranim ulaskom drugog bika koji se, iz tora istjeran gotovo u galopu grubim guranjima, bocka-njima i udarcima, to je valjalo da ga zaustavi, doavi u krug spotakao i pao glavom u prainu. 294 Jaha prvog bika, zlovoljan i osramoen, sjahao je u toru; i bilo je teko ne poaliti ga dok je stajao uz ogradu eui se po glavi, objanjavajui svoj neuspjeh jednom od djeaka koji su, udesno drei ravnoteu, stajali gore na najvioj preki... ... i moda bi ak i u ovom mjesecu, ako bi bilo po-zno Miholje ljeto, stajala na njihovu trijemu gledajui preko Geoffrevjeva rada, preko njegova ramena dolje u vodu, i vidjela bi jedan arhipelag, otoke opalne pjene i grane suhe

paprati ipak prekrasne, prekrasne i odraze joha, sada gotovo golih, to bacaju rijetke sjene na ukraeno kamenje slino jastuiima za igle, preko kojeg brokatni raii promiu izmeu nekoliko potonulih listova Drugi je bik napravio dva slaba pokuaja da se podigne, i opet legao; usamljeni je konjanik jahao preko, kruga maui konopom i viui na nj promuklim glasom: Bua, ua, bua drugi su se charros pojavili sa vie konopa; psi je doskakutao niotkud, jurei u krugovima; ali to nije nita pomoglo. Nita se odreeno nije zbilo i nije izgledalo da e ita pokrenuti drugog bika kojeg su ovla vezali konopima tamo gdje je leao. Svi su se pomirili sa jo jednini dugim ekanjem, jo jednom dugom utnjom, dok su dolje, s neistom savjeu, bezvoljno poeli pripremati drugog bika. Pogledaj starog bika bez sree, govorio je Konzul, krasan nasred plaze lei poput vree. Bi li imala to protiv da popijem jedno malo pie, poquitin... Ne? Hvala ti. eka da konop ovaj kruti, tantalovski ga sputi... ... i zlatnog lia, na povrini, crveni i jedan zeleni plesali bi valcer nizvodno, dok bi jarko jesenje sunce bljetalo ispod kamenja... Ili eka zato ne? sedmostruke konope krute, tantalovski da ga spute. U slijedeoj bi se toki morao pojaviti hrabri Cortes, da gleda ove uasne prizore, on to je od svih ljudi najmanje volio mir... Nijem na vrhu u Ouauhnahuacu. Kriste, kakva odvratna predstava 295 Zar ne? rekla je Yvonna i okreui se pomislila da je vidjela kako tamo nasuprot, ispod orkestra, stoji ovjek u tamnim naoarima, koji je jutros bio ispred Bella viste a zatim kasnije ili se njoj to samo uinilo? stajao pokraj Cortesove palae. Geoffrev, tko je onaj ovjek? udno je to s ovim bikom, rekao je Konzul. Tako je neshvatljiv. Tu ti je neprijatelj, ali on danas nije voljan za igru. Lijee na zemlju... Ili jednostavno pada; zna, on je sada sasvim zaboravio da ti je neprijatelj, tako ti misli, i gladi ga... Zaista... Slijedei put kad ga sretne, u njemu moda uope nee prepoznati neprijatelja. Es ist vielleicht jedan vol, promrmljao je Hugh. Oxymoron... mudro glup. ivotinja je leala nauznak kao prije, ali trenutno naputena. Ljudi su se nabili dolje u svadljive skupine. Konjanici su se takoer prepirali nastavivi urlati krugom. Ipak nije bilo nikakve odreene akcije, jo manje ikakvih znakova da e ih biti. Tko e jahati drugog bika? To je, izgleda, bilo pitanje to je kruilo u zraku. Ali to onda s prvim bikom, koji je u toru pravio lom tako da su ga s mukom obuzdavali da opet ne zametne boj. U meuvremenu, primjedbe oko nje bile su odjek prepirke u areni. Prvom jahau nije bila pruena potena prigoda, verdad? No hombre, nije mu trebalo dati ak ni tu prigodu. No hombre, trebalo mu je dati jo jednu. Nemogue, drugi je jaha bio predvien. Vero, on nije prisutan, ili nije mogao doi, ili je prisutan ali nee jahati, ili nije prisutan ali je svim silama pokuavao stii, verdad? ipak, to ne mijenja dogovor, niti prvom jahau daje prigodu da opet pokua. Pijanci su, kao i uvijek, bili spremni da budu zamjenici; jedan se sad popeo na bika, pravei se da ga ve jae, premda se taj nije pomaknuo ni za dlaku. Odvratio ga je prvi jaha, koji je izgledao vrlo mrzovoljan, ba u trenu kad se bik probudio i prevrnuo. 296 Prvi se jaha upravo spremao, unato svim dobacivanjima, ponovno pokuati, kad ne; previe su ga gorko bili uvrijedili, i on nee jahati ni po koju cijenu. Otiao je do ograde jo neto objasniti djeaku koji je i dalje balansirao na

vrhu. Jedan je ovjek s ogromnim sombrerom viknuo odozdo da se utiaju, i maui rukama obraao im se iz arene. Mole se da se, ili jo strpe, ili da nadu jahaado-brovoljca. Yvonna nije nikad shvatila to od tog dvoga trae. Jer se zbilo neto neobino, neto smijeno, ali naglo poput potresa bio je to Hugh. Ostavljajui jaknu, skoio je sa skele u arenu i trao sad prema biku s kojega su, moda u ali, ili zamijenivi ga s predvienim jahaem, kao arolijom hitro skinuli konope. Yvonna se digla: Konzul je kraj nje skoio na noge. Blagi Kriste, prokleta budala! Drugi se bik, kako se to i moglo pretpostaviti, nimalo ravnoduan zbog skidanja konopa, i zbunjen zbrkanom galamom koja je pozdravila dolazak jahaa, uzverao na noge riui. Hugh ga je zajahao i ve ludo krivudao sredinom kruga. Prokleti glupi magarac! rekao je Konzul. Hugh je jednom rukom vrsto drao pojas, a drugom udarao ivotinju po slabinama, i sve to izvodio vjetinom koju je Yvonna, na svoje zaprepatenje, bila gotovo sposobna prosuditi. Yvonna i Konzul opet su sjeli. Bik je skakao sad lijevo, sad desno, s obje prednje noge istovremeno, kao da su bile svezane zajedno, zatim je pao na koljena, uzverao se, ljut; Yvonna je osjetila da Konzul kraj nje pije habanero i zatim zatvara bocu. io. Kriste... Isuse. Sve je u redu, Geoff. Hugh zna to radi. Prokleta budala... Hughu nee biti nita Gdje god da je ovo nau Svodnik jedan... kuga. 297Bik se zaista bio stvarno probudio i inio je sve ka-, ko bi ga zbacio. Kopao je zemlju, trzao se poput galvanizirane abe, ak puzao na trbuhu. Hugh se drao vrsto. Gledaoci su se smijali i hrabrili ga, premda je Hugh, to se sad nije razlikovao od kakva Meksikanca, izgledao ozbiljan, ak mrk. Nagnuo se natrag, drei se odluno, rairenih nogu, petama tukui oznojene slabine. Charros su jahali preko arene. Ne mislim da se eli praviti vaan, nasmijala se Yvonna. Ne, on se jednostavno podvrgao onoj besmislenoj potrebi za akcijom, koju je divlje osjetio, ogoren tim protraenim neovjenim danom. Sve su njegove misli obarale sad toga bijednog bika na koljena. Voli li se ovako igrati? Ovako se ja volim igrati. Taj ti se bik zbog neega ne svia? Vrlo dobro, ni meni se ne svia taj bik. Osjeala je kako ta uvstva pomau da se sva Hughova svijest nepopustljivo usredotoi na bikov poraz. I ovjek se, nekako, malo uznemirivao promatrajui ga. Spontano mu je vjerovao, ba onako kako ovjek vjeruje cirkuskom jahau, hodau po ici, radniku na tornju. ovjek je ak osjeao, napol podrugljivo, da je to moda ono to Hughu najbolje odgovara, i Vvonna se s uenjem prisjetila svoga trenutnog straha [ jutros, kad je skoio na ogradu mosta preko barrance. Izlagati se opasnosti... glupan, rekao je Kon^ zul pijui habanero. A Hughove nevolje, zapravo, istom su poinjale: Charros, ovjek sa sombrerom, dijete koje je ugrizlo prvoga bika za rep, hombres sa sarapeima i ogrtaima, ak i psi to se opet uunjao ispod ograde, svi su ga opkoljavali, da bi ih poveali; svatko je imao svoju ulogu. Vvonna je naglo postala svjesna crnih oblaka to su se peli nebom sa

sjeveroistoka, privremene zlokobne tame koja je stvarala dojam veeri, groma u planinama, jednog jedinog tutnja, metalnog, i naleta vjetra to je prohujao kroza stabla, svijajui ih: prizor je imao neku daleku udnu ljepotu; bijelih hlaa i sjajnih sarapes ljudi koji drae bika, to blistaju nasuprot tamnim stablima i natmurenom nebu, konja to ih jahai s bievima 298 nalik na skorpionov rep za tren pretvaraju u oblake praine i naginju se sasvim naprijed iz svoga dubokog sedla mahnito bacajui konope, bilo gdje, svugdje, Hughove nemogue a ipak nekako divne predstave usred svega toga, djeaka kojem je kosa ludo leprala licem, visoko gore na stablu. Orkestar je opet u vjetar zasvirao Guadalajaru, a bik je rikao, rogova zakvaenih za ogradu kroz koju su ga bespomona, tapovima boli u ono to je ostalo od njegovih monji, kakljali prutovima, machetom, i vrtnim grabljama nakon to se oslobodio i ponovno zapetljao; u crvene su mu oi k tome bacali prainu i balegu; i sad se inilo da nema kraja toj djetinjastoj okrutnosti. Dragi, proaptala je Vvonna iznenada, Geoffrev pogledaj me. uj me, ja sam... vie nema niega to bi nas ovdje zadralo... Geoffrev... Konzul je, blijed, bez tamnih naoari, gledao u nju izgledajui jadno; znojio se, drhtao cijelim tijelom. Ne, rekao je. Ne... No, dodao je gotovo histerino. Geoffrev, dragi... nemoj drhtati... ega se boji? Zato ne otputujemo, sada, sutra, danas... to nas spreava? - Ne... Ah, kako si ti dobar Konzul je zagrlio oko ramena, naslanjajui svoju vlanu glavu na njezinu kosu kao dijete, i kao da je za trenutak iznad njih lebdio duh posrednitva i njenosti, uvajui ih, bdei. Rekao je umorno: Zato ne. Za volju slatkog Isusa Krista, otputuj-mo odavde. Tisuu, milijun milja daleko. Vvonna, bilo gdje, samo da je daleko odavde. Sasvim daleko. Daleko od svega ovoga. Kriste, od ovoga. u divlje nebo puno zvijezda u zoru, i Veneru i zlatni mjesec u osvit sunca, i plave snjene planine u podne, i modru hladnu nemirnu vodu Misli li zaista tako? Mislim li zaista tako! 299 Dragi... - Vvonni je sinulo mozgom da odjedanput govore pristajui brzo kao zatvorenici koji nemaju mnogo vremena za razgovor; Konzul ju je uzeo za ruku. Sjedili su priljubljeni, spojenih ruku, dodirujui se ramenima. Hugh je vukao u areni; vukao je bik, oslobodio se, ali se sad, bijesan, zalijetao na svako mjesto na ogradi to ga je podsjealo na tor koji je tako rano napustio, i sad se, umoran, muen preko svake mjere, naavi ga, bacao neprestano na njegova vrata s raspa-Ijenom gorinom svojstvenoj njegovoj vrsti, dok ih, sa psiem koji mu laje za petama, nije izgubio opet... Hugh je jahao sve umornijeg bika okolo, krug za krugom. To nije samo bijeg, mislim, ponimo opet istinski, Geoffrev, istinski i isto negdje. To bi moglo biti kao ponovno roenje. Da. Da, moglo bi. Mislim da znam, u glavi napokon imam sve jasno. Oh, Geoffrev, mislim da napokon imam. Da, mislim da i ja znam. Dolje pod njima, bikovi su se rogovi opet zakvaili za ogradu. Dragi... Stigli bismo na odredite vlakom, vlakom to vijuga veernjim predjelom polja pokraj vode, jednim ogrankom Pacifike Yvonna? Da, dragi?

 Ja sam, ti zna... nekako pao. Nije vano, dragi. ...Yvonna? - Da? Volim te... Vvonna? Oh, i ja tebe volim! Draga moja... Mila moja. Oh, Geoffrev. Mogli bismo biti sretni, mogli bismo Da... Mogli bismo. i daleko preko vode, mala kua, koja eka Prolomio se iznenadni pljesak praen ubrzanom zvekom gitara, koja se irila niz vjetar; bik se otrgnuo
300

od ograde i prizor je jo jednom oivio: Hugh i bik rvali su se za trenutak usred malog utvrenog kruga to su drugi, iskljuivi se iz njega, tvorili u areni; zatim je sve prekrila praina; vrata su tora s njihove lijeve strane opet popustila pod pritiskom, oslobaajui sve ostale bikove, ukljuujui i prvoga koji je vjerojatno bio odgovoran za to; jurnuli su naprijed usred klicanja frkui, rastrkavajui se u svim smjerovima. Hugh je za neko vrijeme pao u zasjenak, borei se sa svojim bikom na desnom uglu: iznenada, netko je na toj strani kriknuo. Vvonna se odvojila od Konzula i digla. Hugh... neto se dogodilo. Konzul se digao nesigurno. Pio je habanero iz boce, pijui dok je nije gotovo ispio. Zatim je rekao: Ne mogu vidjeti. Mislim da se radi o biku. Bilo je jo nemogue razabrati to se zbivalo na desnoj strani, u pranom meteu konjanika, bikova i konopa. Zatim je Vvonna vidjela da je to bik, koji je, iscrpljen, opet leao u praini. Hugh je mirno siao s njega, poklonivi se gledaocima koji su mu klicali, i, izbjegavajui druge bikove, preskoio preko daleke ograde. Netko mu je vratio eir. Geoffrey Vvonna je poela uurbano, ne oekujem od tebe mislim znam da e to biti Ali Konzul je dovravao svoj habanero. Ostavio je ipak malo za Hugha. ...Nebo je iznad njih bilo opet plavo dok su silazili u Tomalin; tamni su se oblaci jo skupljali iza Popoca-tepetla, njihove ljubiaste mase probijao je sjaj kasne suneve svjetlosti koja je pala i na drugo malo srebrno jezero, blistavo hladno, svjee, i privlano, to ga Vvonna nije primijetila ni na dolasku, niti ga se sjeala. Biskup od Tasmanije, govorio je Konzul, ili netko tko je umirao od ei u tasmanijskoj pustinji, doivio je slinu stvar. Daleki pogled na Cradle Mounta-m tjeio ga je neko vrijeme, a zatim je ugledao tu vodu... Na alost, to je bilo samo sunce to bljeti na bezbrojnim razbijenim bocama. Jezero je bilo razbijeni 301krov staklenika to je spadao u El Jardin Xicotancatl: u stakleniku je rastao samo korov. Ali na pameti joj je jo bila njihova kua dok su hodali: njihova je kua bila stvarna; Yvonna ju je vidjela u osvit, za vrijeme dugih popodneva kad pusu jugozapadni vjetrovi, i u sumrak ju je vidjela u svjetlosti zvijezda i mjeseca, pokrivenu snijegom: vidjela ju je odozgo, iz ume, s dimnjakom i krovom ispod nje, i gat u perspektivi: vidjela ju je s obale kako se die pred njom, i vidjela ju je s mora, sitnu, u daljini, luku i svjetionik prema stablima. Samo je mala barka njihova razgovora bila nesigurno privezana; moglo se uti

kako udara o stijene; kasnije e je izvui jo vie, gdje e biti sigurna. Zato je onda, u samom sreditu njezina mozga, stajao lik neke ene koja se u napadu histerije trza kao lutka i tue pesnicama o zemlju? Naprijed u Salon Ofelia, viknuo je Konzul. Na njih se bacio vru gromovit vjetar, pa jenjao; negdje je zvono zvonilo divljim troglasima. Njihove su sjene puzile prainom ispred njih, klizile du bijelih ednih zidova kua, za tren se silovito uhvatile u eliptinu sjenu zakotrljanog toka skinutog s djejeg bicikla. 2bicasta sjena toka, ogromna, drska, projurila je dalje. Sad su se njihove sjene protegle cijelim trgom sve do podignutih dvokrilnih vrata taverne Todos Conten-tos y Yo Tambien: pod vratima su primijetili neto nalik na donji dio take, netko je odlazio. taka se nije micala; njen se vlasnik prepirao na vratima, ili je pio posljednje pie. Zatim je iezla: jedno je krilo vrata cantine bilo gurnuto natrag, neto je izlazilo. Duboko pognut, stenjui pod teinom, jedan je stari hromi Indijanac, uz pomo pojasa vezanog oko ela, na leima nosio drugog jednog Indijanca, jo starijeg i slabijeg od sebe. Nosio je starijeg ovjeka i njegove take, drui svakim udom pod ovom teinom prolosti, nosio je i svoj i njegov teret.
302

Svi su stali gledajui Indijanca dok je sa starcem u sumrak iezavao iza okuke puta, vukui se kroz sivobi-jelu prainu u svojim jadnim sandalama...

10 MESCAL, rekao je Konzul, gotovo odsutno. to je rekao? Nije vano. Nita slabije od mescala ne bi pomoglo. Ali to ne smije biti ozbiljan mescal, uvjeravao je sam sebe. No, senor Cervantes, proaptao je, mescal, poguito. Uza sve to Konzul je pomislio da se ne radi samo o tome da ne bi trebalo, ne samo o tome, ne, to je bilo i vie, kao da je neto izgubio ili propustio, ne ba izgubio, niti nuno propustio. To je bilo i vie od toga, kao da je ekao neto, a onda opet, kao da nije ekao. Gotovo kao da je (umjesto to stoji na pragu Salona Ofelia, gledajui mirni bazen u kojem su se Hugh i Yvonna spremali zaplivati) stajao ponovno na crnom otvorenom staninom peronu, s razlicima i meduni-kom to rastu na suprotnoj strani, kamo je, poto je svu no pio, u 7.40 ujutro otiao doekati Lee Maitland koja se vraala iz Virginije, otiao, lake glave, lakih nogu, i u onom stanju bia u kojemu se Baudelaireov aneo zaista budi, elei moda ekati vlakove, ali ne ekati vlakove koji staju, jer u svijesti tog anela nema vlakova koji staju, i iz tih vlakova nitko ne silazi, ak ni drugi aneo, ak

ni plavokosi aneo, kakva je Lee Maitland. Je li vlak kasnio? Zato je on etao peronom? Je li ef stanice rekao da e drugi ili trei vlak s viseeg mosta viseeg! biti njezin? Sto je rekao onaj nosa? Bi li ona mogla biti u tom vlaku? Tko je ona? Bilo
304

je nemogue da Lee Maitland bude u bilo kakvu vlaku. I k tome, svi su ti vlakovi bili ekspresni. Tranice su se gubile daleko uzbrdo. Jedna je usamljena ptica pro-leprala preko tranica negdje daleko. S desne strane prijelaza, na maloj udaljenosti, stajalo je stablo nalik na zelenu eksploziju morske mine, zaleenu. Pokraj sporednog kolosijeka probudila se tvornica suenog luka, a zatim tvrtke uglja. Na je posao crn, ali je naa posluga bijela: Demonov Ugljen.. Rano je jutro proimao slastan miris juhe od luka iz sporednih ulica Vavina. Mrki su dimnjaari gurali runa kolica, ili su prosijavali ugljen. Redovi ugaslih svjetiljaka nalik na uspravne zmije, spremne ujedati uzdu perona. Na drugoj su strani bili razlici, maslaci, kanta za smee nalik na eravnik to mahnito plamti sasvim sam medu me-dunikama. Jutro je postajalo vrue. I sad su se, jedan za drugim pojavljivali oni uasni vlakovi na vrhu uzdignutog obzora to sad svjetluca, kao fatamorgana: prvo udaljen jauk, zatim zastraujue kuljanje i izvijanje crnog dima, bezizvorni tornjeviti stup, nepomian, zatim okrugli trup, kao da nije na tranicama, kao da ide drugim putem, ili kao da se zaustavlja, kao da se ne zaustavlja, ili kao da se gubi preko polja, kao da staje; oh Boe, ne staje; nizbrdo: tatata-jedan tatata-jedan: tatata--dva: tatata-dva: tatata-tri tatata-tri tatata-etiri tatata-e-tiri: na alost, hvala Bogu, ne zaustavljaju se, i tranice drhte, stanica leti, ugljena praina, crna paklinasta: tapa-tap-tup tapatap-tup: tapatap-tup: i zatim drugi vlak, tatata-jedan tatata-jedan, to ide u drugom smjeru, ljulja se, zvidi, dvije stope iznad tranica, leti, tatatadva, s jednim svjetlom to gori prema jutru, tatata-tri tatata-tri, jednim nepotrebnim udnim okom, crvenozlatnim: vlakovi, vlakovi, vlakovi od kojih svakog tjera zloguk duh to svira kretavu nazalnu harmoniku u d-molu; tapatap--tup tapataptup tapatap-tup. Ali nema njegova vlaka, ni njezina. Ipak, vlak e bez dvojbe doi je li ef postaje rekao da je trei ili etvrti iz kojeg smjera?... Koji je sjeverni, zapadni? I, uostalom, iji je sjeverni, iji zapadni?... A on mora nabrati cvijea da pozdravi anela, lije305pu Virginijanku koja silazi s vlaka. Ali se cvijee s nasipa nije dalo brati, trcalo je sok, bilo je ljepljivo, cvjetovi su bili na pogrenoj strani stabljika (a on na pogrenoj strani tranica), gotovo je pao u eravnik, razlici su rasli nasred svojih stabljika, stabljike medunike ili je to vilina kosa? bile su preduge, njegov bouguet nije uspio. I kako se vratiti natrag preko tranica evo vlak sad opet dolazi iz pogrenog smjera, tatata-jedan tatata-jedan, tranice su nestvarne, nisu tu, kao da idu po zraku; ili tranice zaista vode nekamo, u nestvaran ivot, ili moda u Hamilton, Ontario. Budala, pokuavao je etati po tranici, kao djeak po kamenom rubu plonika: tatata-dva tatata-dva: tatata-tri tatata-tri: tatataetiri tatata-etiri: tatata-pet tatata-pet: tatata--est tatata-est: tatatasedam; tatata-sedam vlakovi, vlakovi, vlakovi, vlakovi, to se sa svih strana obzorja stjeu prema njemu, svaki jauui za svojom demonskom ljubavnicom. ivot nema vremena za gubljenje: zato bi, dakle, gubio toliko svega drugog? S mrtvim razlicima pred sobom, uveer slijedeeg trena Konzul je sjedio u staninoj gostionici s ovjekom koji je upravo pokuavao prodati tri izvaena zuba. Je li trebalo da sutra eka vlak? Sto je bio rekao ef stanice? Je li mu ono sama Lee Maitland mahnito mahala iz ekspresa? I tko je bacio prljavi smotak tankog papira kroz prozor? to je bio izgubio? Tko je bio taj idiot to je sjedio tu, u prljavu sivom odijelu, i hlaama udubljenim na

koljenima, s jednom tipaljkom za bicikl, u svojoj dugoj, dugoj vreastoj jakni, i sivoj platnenoj kapi, i smeim cipelama, sa svojim debelim mesnatim sivim licem, kojemu su tri gornja zuba, moda ba ta tri zuba, nedostajala, svi na istoj strani, s tankim vratom, koji, svakih pet minuta, govori svakome tko ude: Motrim te. Vidim te... Nee mi pobjei. Kad bi samo utio, Clause, nitko ne bi znao da si lud.... Bilo je to i ono vrijeme u olujnom kraju, kad munje gule telegrafske stupove, gospodine Firmin, i grizu ice, gospodine moete to poslije i kuati, u vodi, ist sumpor, kad u etiri sata svakog popodneva, s oblinjeg grob-306 Ija za grobarom oznojnim, tekih nogu, pognutih, dugih vilica i drhtavim, to nosi svoj posebni alat smrti on dolazi u ovu istu gostionicu nai se sa Mr Quattrasom, crncem kladioniarem iz Codringtona, na Barbadosu. Ja sam odrastao na trkama i odgojen sam medu bijelcima, zato me crnci ne vole. Mr Ouattras, naceren i ruan, bojao se da ga ne protjeraju... Ali ta bitka protiv smrti bila je dobivena. I spasio je Mr Quat-trasa. Iste te noi, zar nije bilo tako? srca nalik na hladni eravnik to stoji pokraj perona usred medunike vlaan od rose: divne su i zastraujue te sjene vagona to promiu preko ograda i zebrasto klize travnatom stazom u drvoredu tamnih hrastova pod mjeseinom: jedna jedina sjena, nalik na kiobran na tranicama, to putuje niz ogradu od kolaca; kobni znaci usuda, srane klijenuti... Nestale su. No ih je pojela natrake i mjesec je nestao. C'etait pendant l'horreur d'une pro-fonde nuit. I naputeno groblje pod svjetlou zvijezda, zaboravljeno od grobara to je sad pijan lutao poljima idui kui Grob mogu iskopati za tri sata ako me puste groblje obasjano arenom mjeseinom jedine uline svjetiljke, s dubokom gustom travom, sa stre-im obeliskom izgubljenim u Mlijenoj stazi. Na spomeniku je pisalo Juli. to je rekao ef stanice? Mrtvi. Spavaju li? Zato bi oni, kad mi ne moemo? Mais tout dort, et l'armee, et les vents, et Neptune. I on je pobono stavio jadne, upave razlike na taj zaputeni grob... To je bilo u Oakvilleu. Ali kakva je razlika izmeu Oaxace i Oakvillea? Izmeu krme koja se otvara u etiri popodne, i druge koja se (osim za blagdana) otvara u etiri ujutro?... Nisam vas slagao nijednu rije ali sam jednom za 100 dolara iskopao cijelu grobnicu i poslao je u Cleveland! Les e biti prevezen ekspresom... Isputajui alkohol na svaku poru. Konzul je stajao na otvorenim vratima Salona Ofelia. Kako je pametno bilo piti mescal. Kako pametno! Jer to je bilo pravo, jedino pie u tim okolnostima. tovie, ne samo to je u sebi dokazao da ga se ne boji, nego je bio potpuno bu307dan, potpuno opet trijezan, i posve kadar izii nakraj sa bilo im to bi mu se moglo isprijeiti na putu. Da nema onoga laganog neprestanog treperenja u njegovu vidnom polju, gdje kao da vrve bezbrojne pjeane muice, mogao bi sebi rei da ve mjesece i mjesece nije nita popio. Jedino to mu je smetalo bilo je da mu je pre-vrue. Jedan se prirodni vodopad ruio u neku vrstu sabirnice sagraene na dvije razine zakljuio je da prizor manje osvjeuje a vie groteskno podsjea na neko organizirano samrtnike znojenje; nia je razina tvorila bazen u kojemu Hugh i Vvonna samo to nisu zaplivali. Na uzburkanoj gornjoj razini voda je jurila preko umjetnih vodopada, nakon kojih je, postajui brzac, vijugala kroz gustu praumu, da bi se, nestavi iz vida, slila niz mnogo veu prirodnu cascadu. Nakon toga se, prisjetio se, gubei identitet, razlijevala na mnogim mjestima, kapljui u barrancu. Staza je slijedila taj tok kroz praumu i na jednom se mjestu nadesno ravala druga staza to vodi u Parian: i u Farolito. Premda je i prva staza ovjeka vodila u kraj bogat cantinama. Bog zna zato.

Jednom, moda u doba hacienda, Tomalin je neto znaio za navodnjavanje. Zatim, nakon spaljivanja plantaa eera, planovi za izgradnju toplica, papirnati i sjajni, sumporasto su bili naputeni. Kasnije su u zraku lebdjeli magloviti sni o hidroelektrinoj energiji, premda se u vezi s njima nije nita poduzelo. Parian je bio jo vea zagonetka. Prvobitno naseljen od aice onih divljih prethodnika Cervantesa, izdajnikih Tlaxcalanaca koji su Meksiko, ak i izdavi ga, uspjeli uiniti velikim, bio je nominalni glavni grad drave, to ga je nakon revolucije potpuno zasjenio Ouauhnahuac, te i dalje nejasno administrativno sredite, premda Konzulu nikad nitko nije primjerno uspio objasniti njegovo ustrajno postojanje. Sretao je ljude koji su ili tamo; nekolicinu, sad kad o tome promisli, to su se ak i vraali. Naravno, vraali su se, vratio se i on sam: postoji neko objanjenje. Ali zato tamo ne ide kakav autobus, ili pak ide samo teka srca, i po nekoj udnoj cesti? Konzul se trgnuo. 308 Pokraj njega vrebali su neki zakukuljeni fotografi. Sa svojim otrcanim aparatima ekali su da kupai iziu iz kabina. Sad su dvije djevojke u svojini starinskim, unajmljenim kostimima, ciale dok su silazile u vodu. Njihovi su se pratioci razmetali sivom ogradom koja je basen dijelila od brzica odozgo, oigledno odluivi da ne skau u nj, za izgovor pokazujui gore prema odskonoj daski bez Ijestava, naputenoj, poput kakve zaboravljene rtve poplave, na tunom stablu papra. Nakon nekog vremena betonskom su se kosinom viui sjurili u basen. Djevojke su zastale, ali su zatim zagazile, hihoui se. Nemirni naleti vjetra mrekali su povrinu toplica. Grimiznoljubiasti oblaci kupili se visoko na obzorju, premda je nebo nad glavom ostalo vedro. Hugh i Vvonna pojavili su se groteskno kostimirani. Stajali su smijui se na rubu basena drhtei, premda su na njima leale vodoravne suneve zrake, ve prilino tople. Fotografi su fotografirali. Ali, viknula je Vvonna, ovo je nalik na Hor-seshoe Fali u Wallesu. Ili na Niagaru, primijetio je Konzul, circa 1900. to mislite o jednom putovanju Djevicom magle, sedamdesetpet centi skupa s nepropusnim ogrtaima. Hugh se okrenuo polako, s dlanovima na koljenima. Da. Do kraja duge. Spilja vjetrova. Cascada Sagrada. Zaista bilo je duga. Premda bi i bez njih mescal (koji Vvonna naravno nije mogla primijetiti) to mjesto zaodjenuo arolijom. arolije je bilo i u samom gradu Niagara Fali, gradu medenih mjeseca, ne u elementarnoj uzvienosti vodopada; u slatkom, arenom, ak prostakom uvstvu ljubavi koje obavija to nostalgino, pjenom okupano mjesto. Ali mescal je sada udario jedan disakord, zatim niz sjetnih disakorda uz koje su, inilo se, plesale sve te plutajue magle, kroz neuhvatljive istananosti svjetla to pada u trakama, izmeu odije309 Ijenih krpica lebdeih duga. Bio je to sablasni ples dua, prevarenih tim varljivim spojevima, koje svejedno jo trae trajnost onoga to se samo neprestano raspli-njavalo, ili se gubilo zauvijek. Ili je to bio ples tragaa i njegova cilja, to ovdje jo juri za ivim bojama ne znajui da ih je ve poprimio, a tamo pokuava prepoznati onaj sjajniji prizor za koji moda nee nikada shvatiti da je ve njegov dio. Tamni navoji sjena leali su u naputenu baru. Skoili su na nj. Otromescalito. Unpoguito. Izgledalo je da glas dolazi iznad anka gdje su dva divlja u* ta

oka probijala tamu. Crvena kresta, rese, zatim bronano zeleno metalno perje neke ptice koja je stajala na anku, otjelovljavali su se, i Cervantes, veselo diui se iza nje, pozdravljao ga je s tlaxcaltecanskim zadovoljstvom: Muy fuerte. Muy straaan, brbljao je on. Je li to lice to petsto porinulo je laa, i Krista izda* jom dovelo tu na zapadnu polutku? Ali ptica je izgledala sasvim pitoma. Tri i pol prema pijetlu, rekao je onaj ovjek. A tu je bio pijetao, pijetao borac. Cervantes ga je pripremao za borbu u Tlaxcali, ali se Konzul nije uspijevao zainteresirati. Cervantesovi su pjetlii uvijek gubili prisustvovao je pijan jednom takmienju u Cua-utli; te pokvarene male borbe to ih smiljaju ljudi, okrutne i pogubne, a ipak nekako prljavo neuvjerljive, svaka kratka kao kakav grozan loe izveden snoaj, bile su mu odvratne i dosadne. Cervantes je sklonio pijetla. Un bruto, dodao je. Priguena buka vodopada ispunjavala je sobu kao zvuk brodskog stroja... Vjenost... Konzul se, svjeiji, naslonio na ank, zurei u svoju drugu au bezbojne, na eter miriue tekuine. Piti ili ne piti. Ali bez mes-cala, zamiljao je, zaboravio je vjenost, njihovo putovanje svijetom, zaboravio da je zemlja brod to ga Horn iba repom, osuen da nikad ne stigne u Valparai-so. Ili da je slina loptici za golf, izbaenoj prema Her-kulovu Leptiru, koju je divlje potkaio neki div kroz prozor ludnice u paklu. Ili da je to autobus, na svom 310 krivudavom putu izmeu Tomalina i nigdje. Ili da je nalik na to god hoe uskoro, nakon slijedeeg mesca-la. Ipak, jo nije bilo dolo do slijedeeg mescala. Konzul je stajao, s rukom to kao da je dio ae, sluajui, sjeajui se... Iznenada je, iznad huke, uo jasne slatke glasove mladih Meksikanaca vani: Vvonnin glas takoer, drag, nepodnoljiv i drukiji, nakon prvog mescala to e se uskoro izgubiti. Zato izgubiti?... Glasovi kao da su se sad izmijeali sa zasljepljujuom bujicom suneve svjetlosti koja se toila kroz otvorena vrata, pretvarajui rujne cvjetove du staze u plamene maeve. ak je i loa poezija gotovo bolja od ivota, kao da je govorila ta zbrka glasova, sad, dok je pio svoje pie. Konzul je bio svjestan druge huke, ta je, meutim, dolazila iz njegove glave: tatata-jedan: American Express, ljuljajui se, nosi les preko zelenih livada. to je ovjek nego mala dua koja uspravnim dri les? Dua! Ah, a zar i ona nema svoje divlje i izdajnike Tlaxca-lance, svog Cortesa i svoje noches tristes, i svog blijedog Moctezumu to sjedi u njezinoj najunutarnijoj utvrdi, u lancima, pijui okoladu? Buka se digla, zamrla, digla ponovno; zvui gitare mijeali su se s vikom mnogih glasova to su dozivali, pjevali, nalik na ene u Kamiru, preklinjali nad bukom maelstroma: Borrrrraaacho, jaukali su. I tamna mu se soba sa svojim bljetavim ulazom zavrtjela pod nogama. to misli, Vvonna, da se jednom popnemo na to djetence, Popoa, mislim Zaboga, zato! Nisi li se dovoljno naprezao za jednog moda bi bila dobra zamisao da prije ovrsne svoje miie, pokua sa nekoliko malih vrhova. alili su se. Ali se Konzul nije alio. Njegov je drugi mescal postao ozbiljan. Ostavio ga je jo nedovrenog na anku, senor Cervantes mahao je iz suprotnog ugla. 311" i-'il&fai * JB^^'^ Podli mali ovjek sa crnini povezom preko oka, u crnu kaputu, ali s divnim sombrerom s dugim veselim resama niz leda, koliko god je u dui bio divlji, inilo se da je gotovo isto toliko krajnje nemiran kao i on sam. Kakav je magnetizam privlaio ta drhtava propala stvorenja u njegovu orbitu? Cervantes je zaao iza anka, popeo se dvije stube i povukao zavjesu ustranu.

Jadni mu je osamljeni ovjek opet htio pokazati svoju kuu. Konzul se s tekoom popeo uza stube. Jednu je malu sobu zauzimala ogromna mjedena postelja. Zarale puke objeene o policu na zidu. U jednom uglu, pred sitnom porculanskom Djevicom, gorjela je mala svjetiljka. Zapravo otajstvena svjetiljka, rasipala je ru-binski sjaj kroza svoje staklo po sobi, i bacala irok ut treperav tuljac na strop. Stijenj je bio uvuen. Mistair, Cervantes je drhtavo pokazivao prema njemu. Se-nor. Moj djed kae mi da nikad ne pustiti ugasiti je. Mescalske su suze Konzulu navrle na oi, i on se sjetio kako je za vrijeme sinonje pijanke sa dr Vigilom uao u jednu crkvu u Ouauhnahuacu, koju nije poznavao, s potamnjelim tapetama i udnim zavjetnim slikama, sa-milosnom Djevicom to lebdi u tami, kojoj se, dok mu je srce zbrkano tuklo, molio da opet zadobije Vvonnu. Tamni likovi, tragini i osamljeni, stajali su u crkvi ili kleali samo su ucviljeni i usamljeni dolazili tamo. Ona je Djevica onih to nemaju nikoga, rekao mu je lijenik, priginjui glavu prema slici. I za mornare na moru. Zatim je kleknuo u prainu i stavljajui pitolj jer dr Vigil je uvijek iao naoruan na plesove Crvenog kria na pod pokraj sebe, rekavi tuno: Nitko ne dolazi ovamo, osim onih to nemaju nikoga. Konzul je sad ovu Djevicu pretvorio u onu to mu je bila usliala molbu, i dok su stajali u tiini, molio je opet. Nita se nije promijenilo i unato milosti Bojoj ja sam i dalje sam. Premda se moje patnje ine besmislenim, ja sam i dalje na mukama. Mome ivotu nema objanjenja. Zaista ga nije bilo, niti je to bilo ono to je htio izraziti. Molim, daj da se ostvari Yvonnin san san? o novom ivotu sa mnom molim, daj 312 mi da povjerujem kako sve ovo nije odvratna samoobmana, pokuao je... Molim, daj da je uinim sretnom, izbavi me te strane tiranije moga ja. Nisko sam pao. Nek padnem jo vie, da mogu spoznati istinu. Naui me da opet volim, volim ivot. Ni to nee valjati... to je ljubav? Daj mi da istinski patim. Vrati mi moju istotu, poznavanje Tajni, koje sam izdao i izgubio. Daj mi da budem istinski usamljen, da bih se mogao iskreno moliti. Daj da budemo opet negdje sretni, samo da smo zajedno, samo da smo izvan ovoga uasnog svijeta. Uniti svijet! kriknuo je u svom srcu. Djeviine su se oi okrenule dolje u blagoslovu, ali ona moda nije ula. Konzul gotovo nije ni primijetio da je Cervantes skinuo jednu od puaka. Volim lov. Vrativi je na mjesto otvorio je donju ladicu ormara stisnutog u drugi kut. Ladica je bila prepuna knjiga, ukljuujui Povijest Tlaxcale, u deset svezaka. Smjesta ju je zatvorio. Ja sam beznaajan ovjek i ove knjige ne itam da bih dokazao svoju beznaajnost, rekao je ponosno. Si hombre, nastavio je dok su opet silazili u bar, kao to sam vam rekao, sluam svog djeda. Meni on kae oeni se mojom enom. Tako ja svoju enu zovem moja majka. Izvadio je fotografiju nekog mrtvog djeteta to lei u mrtvakoj krinji i stavio je na ank. Pio sam cijeli dan. naoari za snijeg i planinarski tap. Izgledala bi strano lijepo sa i moje lice cijelo prekriveno mau. I vunena kapa navuena posve preko oiju Opet je dopro Hughov glas, i Vvonnin, oblaili su se, i razgovarali glasno preko pregrada svojih kabina, ni est stopa udaljeno, s druge strane zida: gladan sam, a ti? - nekoliko groica i pola suhe ljive! ne zaboravljajui limune

Konzul je ispio svoj mescal: naravno, sve je patetina ala, ta zamisao da se popne na Popo, iako je to ba jedna od onih stvari o kojima bi se Hugh bio raspitivao prije dolaska, dok bi zanemario toliko drugih: ipak zar
14-POD VULKANOM

313je mogue da im se nekako uinilo kako predodba o usponu na vulkan ima znaenje zajedniki provedenog ivota? Da, dizao se eno pred njima, sa svim svojim skrivenim opasnostima, klopkama, dvosmislenostima, varkama, silan poput onoga to su za vrijeme jadnoga kratkog samoobmanjujueg trajanja jedne cigarete mogli zamiljati kao svoju sudbinu, ili je Vvonna, na alost, naprosto bila sretna? odakle emo ono krenuti, iz Amecamece Za spreavanje visinske bolesti. premda je, kako ujem, uspon na nj prilino hodoae! Geoff i ja smo pomiljali na to, prije mnogo godina. Konjem ide prvo do Tlamancasa u pono, u hotelu Fausto! to biste vas dvoje vie voljeli? Cvjetau ili pata-te, doekao ih je Konzul, nevin bez pia pod kapom, mrtei se; veera u Emmausu, osjeao je, pokuavajui prikriti svoj daleki mescalski glas dok je prouavao jelovnik to mu ga je pribavio Cervantes. Ili poseban javorov sirup. Onane od bijelog luka na jajetu... Papar s mlijekom? Ili, to kaete za jedan lijepi Filete de Huachinango rebozado tartar con njemaki prijatelji? Cervantes je Yvonni i Hughu dao svakome svoj jelovnik, ali oni su se sluili njenim: Specijalna juha dra Moisea von Schmidthausa, izgovarala je Vvonna tu rije s uitkom. Mislim da e krepki dugi korijen biti ba kao stvoren za mene, rekao je Konzul, nakon onih onana. Samo jedan, nastavio je Konzul, strepei, da ne povrijedi Cervantesova osjeanja, jer se Hugh tako glasno smijao, ali molim, obratite panju na njemake prijatelje. Dospjeli su ak i u filet. to je s tartarom? raspitivao se Hugh. Tlaxcala! Cervantes je, smijui se raspravljao izmeu njih s drhtavom olovkom. Si, ja sam Tlaxcal-tecanac... vi volite jaja, senora. Nagaena jaja. Muy sab-rosos. Rastavljena jaja? Za riba, narezak od fileta s grakom. Vol-au-vent a la reine. Salto na kraljicu. Voli314 te H jaja s triperom u toastu. Ili gostioniarevu teleu jetru? upak pilenca? Ili sablasno kuno pile? Mladi golub. Crvena slatkovodna kornjaa u prenom tartaru, v Ha, sveprisutni tartar, uzviknuo je Hugh. Mislim da bi sablasno kuno pile bilo jo bolje, zar ne? Vvonna se smijala ali preuvi prethodne nepristojnosti, osjeao je Konzul, i jo nita nije primijeti Vjerovatno servirano u vlastitoj ectoplazmi. Si, volite li morske rakove u njegovu crnilu? Ili tunu? Ili jedan izvrstan made. Moda za poetak volite jednu modernu lubenicu? Smokva marmeladu? Kupinu con crappe Gran duc? Palainke, iznenada volite? Volite piti prvo gin fish? Lijep gin fish? Srebrni fish? Spar-kenwein? Madre? upitao je Konzul, to znai ova madre ovdje? eli li jesti svoju majku, Vvonna? Badre, senor. Riba tambien. Vautepec riba. Muy sabroso. Volite? to kae, Hugh hoe li ekati na ribu to umire? Ja bih pivo.

 Cerveza, si, Moctezuma? Dos Equis? Carta Blan-ca? Napokon su se svi odluili za juhu od koljaka, kajganu, sablasno kuno pile, grah i pivo. Konzul je isprva naruio samo raie i sendvi s hrenovkama, ali je popustio na Vvonnino: Dragi, zar nee jo togod pojesti, ja bih pojela mladog konja, i ruke su im se spojile preko stola. I zatim, drugi put toga dana, njihove su se oi srele u jednom dugom, dugom pogledu enje. Iza njezinih oiju, iza nje, Konzul je, u jednom trenutku, vidio Gra-nadu, i vlak iz Algecirasa to plee valcer preko ravnica Andaluzije, uuu papapa, uuu papapa, niski pranjavi put do stanice pokraj stare arene i bara Hollywood, pa u grad, pokraj Britanskog konzulata i samostana Los Angeles, gore, kad se proe Washing-ton Irving Hotel (ne moe mi pobjei, vidim te, Engleska se mora vratiti u Novu Englesku po svoje vrijed14*

315nosti!), stari tramvaj broj sedam to vozi tamo: veer i dostojanstvene koije koje se sporo uspinju kroz vrtove, teko provlae ispod svodova, penjui se kraj mjesta gdje vjeni prosjak svira na gitari sa tri ice, kroz vrtove, vrtove, vrtove koji su svuda, gore, gore, k udesnim kamenim ukrasima Alhambre (to su mu bili dosadni), uz izvor gdje su se bili upoznali, do Pensina America; i gore, gore, sad su se peli sami, gore do vrtova flore i faune, i zatim iz vrtova flore i faune do maurske grobnice na najviem vrhu brda; tu su jedno drugom zadali vjeru... Konzul je napokon spustio pogled. Koliko boca od tada? U koliko se aa, koliko boca, krio od tada? Iznenada ih je vidio, boce aguardientea, anisa, jereza, 'Highland Oueen, ae, babilonski toranj aa visok kao dim vlaka onog dana sagraen <Io neba, koji zatim pada, ae to se rue i lome kotrljajui se nizbrdo iz vrtova flore i faune, boce to se razbijaju, boce Opor-ta, crnog, bijelog, boce Pernoda, Oxygeneea, absinthea, boce to se mrve, odbaene boce to s muklim udarcima padaju na zemlju u parkove, pod stabla, postelje, sjedala u kinu, skrivene po ladicama u konzulatima, boce Calvadosa baene i razbijene ili rasprsle u komadie, odbaene na smetite, zavitlane u more, Sredozemno, Kaspijsko, Karipsko, boce to plove oceanom, mrtve kotlandane na visovima Atlantika i sad ih je vidio, osjeao im miris, svim, od samog poetka boce, boce, boce i ae, ae, ae, bittera, Dubonneta, Falstaffa, Ryea, Johny Walkera, Vieux Whiskyja, Blanch Canadie-na, aperitive, digestive, demise, dobles, noch ein Herr Oberse, et glas Arax, tusen taks, boce, boce, prekrasne boce teguile, i tikve, tikve, tikve, milijune tikava prekrasnog mescala... Konzul je sjedio vrlo miran. Glas savjesti bio mu je priguen hukom vode. Ona je mlatila i jeala oko drvene kue u grevitom povjetarcu, nagomilana, s olujnim oblacima iznad stabala, to se vide kroz prozor, njezinim djelom. Zaista, kako se mogao nadati da e nai sebe, poeti iz poetka, kad negdje, moda u jednoj od tih izgubljenih ili razbijenih boca, u 316 L jednoj od tih aa, lei, zauvijek, jedini klju njegova identiteta? Kako se mogao vratiti i sada traiti, eprkati medu slomljenim aama, pod vjenim ankovima, ispod oceana? Stani! Gledaj! Sluaj! Moe li, barem, izraunati koliko si sad napit, ili pijano trijezno nenapit? Tu je ono to si popio u senore Gregorio, sigurno ne vie od dvije ae. A prije? Ah, prije! Ali kasnije, u autobusu, popio je samo gutljaj Hughova habanera, zatim ga je, na kroenju bikova, gotovo dovrio. Od toga se ponovno napio, ali napio na nain koji mu nije bio drag, ak na gori nain nego na trgu, osjeajui napitost to prijeti nesvjesticom, morskom boleu, a od te se vrste pijanstva zar ne? pokuao otrijezniti potajno pijui one mescalitose. Ali je mescal, shvatio je Konzul, uspio tako da je to bilo poneto izvan njegovih

prorauna. udna je istina bila da ga je opet spopadala mamurnost. Bilo je gotovo neega lijepog u stranoj krajnosti stanja u kojemu se Konzul sad nalazio. Ta je mamurnost bila nalik na veliki crni oceanski val koji su uzvjetar sve do nasukalog broda dovaljale bezbrojne oluje to su se od-tad ve odavno ispuhale. I iz svega se toga bilo toliko potrebno ponovno otrijezniti, koliko i opet se probuditi, da, probuditi, toliko koliko i Sjea li se, Yvonna, kad smo jutros prelazili rijeku, na drugoj je strani bila jedna pulgueria, nazvana La Sepultura, ili nekako tako, i tamo je jedan Indijanac sjedio leima uza zid, sa eirom preko lica i s konjem vezanim za stablo, broj sedam je bio utisnut konju na boku bisage ... Spilja vjetrova, mjesto svih velikih odluka, mala Cvthere djetinjstva, vjena knjinica, utoite kupljeno za penny ili nizato, na kojemu bi drugom mjestu ovjek mogao upiti toliko toga, ili se liiti toliko toga u isto vrijeme: Konzul je bio posve budan, ali po svemu sudei u tom trenutku nije objedovao s ostalima, premda su njihovi glasovi dopirali sasvim razgovijetno. Nunik je bio sav od sivog kamena, i slian grobu ak je i 317 Ckoljka bila hladan kamen. To je ono to zasluujem... To je ono to jesam, pomislio je Konzul. Cervantes, viknuo je, i Cervantes se, zaudo, pojavio, napola iza ugla nije bilo vrata na tom kamenom grobu sa svojim ratobornim pijetlom pod rukom, to se pretvarao da se opire, smjekajui se: - Tlaxcala! ili mu je moda bio na stranjici Nakon nekog vremena, shvaajui Konzulov neugodni poloaj, Cervantes je savjetovao: Kamen, hombre, nosim vam kamen. Cervantes! utisnut ... oistite se o kamen, sefior. Objed je takoer lijepo poeo, sjetiq se sad, koju minutu kasnije, unato svemu i Opasne koljke Magoo, bio primijetio kad su se latili juhe. A doma se kvare nai jadni mozgovi i jaja! nije li tako izrazio aljenje nad sablasnim kunim piletom to je plivalo u izvanrednom umaku? Raspravljali su o ovjeku kraj puta i o lopovu u autobusu, zatim: Excusado. l to je, taj sivi, posljednji konzulat, Franclin Island due, bio excusado. Smjeten odijeljeno od kupalita, pogodan a ipak skriven pogledu, bez dvojbe je bio plod isto tlaxcaltecanske mate, Cervantesovo vlastito djelo, sagraen da ga podsjea na neko hladno planinsko selo u magli. Zato je tu? Zato je uvijek, manjevie, tu? Dobro bi mu bilo dolo zrcalo da sebi postavi to pitanje. Ali zrcalo nije postojalo. Samo kamen. Moda ni vrijeme nije postojalo u tom kamenom utoitu. Moda je to bila vjenost oko koje je dizao toliko praine, ve vjenost, Svidrigajlove vrste, samo je umjesto kupaonice u mjestu punom pauka, ispalo da je ovo kamena samostanska elija u kojoj sjedi udno! tko drugi nego on sam? Pulgueria i zatim, tamo je bio onaj Indijanac 318
SJEDITE POVIJESTI OSVAJANJA POSJETITE TLAXCALU!

proitao je Konzul. (A kako to da je kraj njega stajala boca za limunadu dopol puna mescala, kako ju je tako brzo nabavio, ili ju je Cervantes, pokajavi se, hvala Bogu, zbog kamena, donio zajedno s turistikim prospektom za koji je bio zakvaen eljezniki i autobusni red vonje ili ju je kupio prije, ako jest,

kada?)
VISITE VD. TLAXCALA!

Sus monumentos, Sitios Historicos y De Bellezas Naturales. Lugar De Descanso, El Mejor Clima. El Aire Mas Puro. El Cie-lo Mas Azul.
TLAXCALA! SEDE DE LA HISTORIA DE LA CONO.UISTA

jutros, Yvonna, kad smo prelazili rijeku, na drugoj je strani bila jedna pulqueria ... La Sepultra? Indijanac je sjedio leima uza zid
GEOGRAFSKI POLOAJ

Drava je smjetena 19 06' 10" i 19 44' 00" sjeverne irine i izmeu 0 23' 38" i 1 30' 34" istone duine od Meksikog meridijana. Na sjeverozapadu i jugu granii s dravom Puebla, na zapadu s dravom Meksiko i na sjeverozapadu s dravom Hidalgo. Zaprema povrinu od 4.132 etvorna kilometra. Ima oko 220.000 stanovnika, a to je gustina od 53 stanovnika na kilometar etvorni. Nalazi se u dolini okruenoj planinama, izmeu kojih su one po imenu Matlalcuevatl i Ixtaccihuatl.

Sigurno se sjea, Vvonna, tamo je bila ta pulqueria Kako je to bilo sjajno jutro!
KLIMA

Intertropska i svojstvena brdskom kraju, ustaljena i zdrava. Malarija nije poznata.

dobro, Geoff je prije svega rekao da je on panjolac 319 ali u emu je razlika ' U tome to bi ovjek kraj puta mogao, naravno,* biti Indijanac, iznenada je viknuo Konzul iz svoga kamenog utoita, premda ga, ini se, nitko zaudo nije uo. A zato Indijanac? Zbog toga to bi taj sluaj za nj mogao imati neki socijalni znaaj, to bi se morao pokazati kao neka vrsta najnovije posljedice Osvojenja, i to kakve posljedice Osvojenja, molim vas, koja moe za*' uzvrat izgledati kao posljedica " prelazei rijeku, vjetrenjaa * Cervantes! Kamen... elite kamen, sefior?
HIDROGRAFIJA

Rijeka Zahuapan istjeui iz rijeke Atoyac i opasujui grad Tlaxcala, pribavlja veliku koliinu energije za nekoliko tvornica; medu lagunama najznaajnija je Acuitlapilco i lei dva kilometra juno od grada Tlaxcala... Obilje plovne divljai nalazi se u prvoj laguni.

Geoff je rekao da je krma iz koje je iziao faistiko okupljalite. El Amor de los Amores. Saznao sam da je on nekada bio njezin vlasnik, premda mislim da su mu spala krila i da sad samo radi tamo... Hoe li jo jednu bocu piva? Zato ne? Popijmo jo jednu. to ako je onaj ovjek kraj puta bio faist, a tvoj panjolac komunist? U svom kamenom utoitu Konzul je popio gutljaj mescala. Nije vano, ja mislim da je tvoj lopov, faist, iako neke sramotne vrste,,: vjerojatno pijun koji pijunira druge pijune, ili "^ Po svom osjeaju, Hugh, mislila sam da to mora da je tek neki siromah koji je jahao s trnice popivi previe pulguea i pao s konja, i za koga se netko pobrinuo, ali kad smo mi doli, i kad je on bio opljakan... lako, zna, nisam primijetila nita... Sramim se same sebe. Pomakni mu eir jo nie, da moe dobiti malo zraka. ispred La Sepulture. 320
GRADTLAXCALA

Glavni grad drave, kau da je slian Granadi, glavni grad drave, kau da je slian Granadi, kau da je slian Granadi, Granadi, glavni grad drave, kau da je slian Granadi, ugodnih je izgleda, uskih ulica, drevnih zdanja, iste lijepe klime, djelotvornog javnog elektrinog osvjetljenja, sa suvremenim hotelom za turiste. Ima prekrasan

Central Park nazvan Francisco I Madero, pun starih stabala, od kojih jaseni ine veinu, vrt odjeven mnogim prekrasnim cvjetovima; svuda klupe, etiri iste, svuda klupe, etiri iste i lijepo ureene poprene aleje. Tijekom dana ptice melodiozno pjevaju u granju. Njegova cjelina odaje prizor emocionalne uzvienosti, emocionalne uzvienosti ne gubei svoj mirni i spokojni izgled. Nasip rijeke Zahuapan s produetkom dugim 200 metara, ima s obje strane krupne jasene uzdu rijeke, na nekim su mjestima sagraene zidine, to daju dojam brana, na srednjem je dijelu nasipa uma u kojoj se nadu Senadores (pic--nic-derci), kako bi etaima olakali dane odmora. S ovog se nasipa ovjek moe diviti dojmovitim prizorima to ih pruaju Popocatepetl i Ixtaccihuatl.

ili moda nije platio pulgue u El Amor de los Amores pa ga je krmarev brat slijedio i traio da mu plati raun. To mi se ini najvjerojatnije tako. - ... to je to Ejidal, Hugh? banka to daje predujme za financiranje kolektivnih radova na selima... Ti kuriri imaju opasan posao. Ja imam onog prijatelja u Oaxaci... Ponekad oni putuju prerueni kao, ovaj, peoni... Iz neeg to je rekao Geoff... Kad sve zbroji... Mislim da bi onaj jadnik mogao biti bankovni kurir... Ali, to je u svakom sluaju bio onaj isti ovjek to smo ga vidjeli, konj je bio isti, sjea li se je li, kad smo ga vidjeli, imao na sebi ikakve bisa-ge? Ovaj, mislim da sam ih vidio... Imao ih je onda kad mislim da sam ga vidio. Ali, Hugh, ja mislim da postoji takva banka u Ouauhnahuacu, odmah do Cortesove palae. mnogi ljudi koji ne vole kreditne banke, ne vole, kao to zna, ni Cardenasa, a jo manje im je stalo za njegove zakone o agrarnoj reformi 321SAMOSTAN SAN FRANCISCA

Na podruju grada Tlaxcale nalazi se jedna od najstarijih crkava Novoga svijeta. To je mjesto bilo rezidencija prve Apostolske stolice, nazvane Carolence, u ast panjolskog kralja Carlosa V, iji je prvi biskup bio Don Fray Julian Gar-'l ces u godini 1526. U samostanu, kako kae predaja, bila su krtena etiri senatora Tlaxcaltecanske republike, na desnoj f strani crkve jo postoji krstionica; kumovi su im bili osvaja Hernan Cortes i nekoliko njegovih vojskovoa. Glavni ulaz samostana nudi velianstven niz svodova a u unutranjosti postoji jedan tajni prolaz, tajni prolaz. S desne strane ulaza podignut je dostojanstveni zvonik, jedinstven diljem Amerike. Samostanski su oltari u stilu churrigueresco (prenatrpanom) i ukraeni su slikama najslavnijih umjetnika, kao to su Cab-rera, Pechave, Juarez, itd. U kapeli s desne strane jo se nalazi glasovita propovjedaonica s koje je, prvi put u Novom svijetu, propovijedano Evanelje. Na stropu samostanske crkve velianstvene su izrezbarene ploe od cedrovine i ukrasa to tvore zlatne zvijezde. Strop je jedinstven u cijeloj panjolskoj Americi.

unato onomu na emu sam radio i mojem prijatelju Weberu, i onom to je Geoff rekao o Union Mili-tar, i dalje ne vjerujem da faisti ovdje imaju ikakav utjecaj vrijedan spomena. Oh Hugh, zaboga
GRADSKA UPA

Crkva je podignuta na istom mjestu gdje su panjolci sagradili prvi samostan posveen Djevici Mariji. Neki su oltari ukraeni prenatrpanim umjetnikim djelima. Stubite crkve krasnog je i strogog izgleda.

- Ha ha ha! fcl - Ha ha ha! ^ Vrlo mi je ao to ne moete poi sa mnom. fj Jer ona je Djevica za one to nemaju nikoga., i' Nitko ne dolazi ovamo, jedino oni to nemaju koga. to nemaju nikoga to nemaju nikoga uza se

322
KRALJEVSKA KAPELA U TLAXCALI

Nasuprot parku Francisca I Madere vide se ruevine kraljevske kapele gdje su se tlaxcaltecanski senatori prvi put pomolili Osvajaevu Bogu. Ostavljeno je samo stubite koje pokazuje Papin grb i grbove Meksikog pontifikata i kralja Carlosa V. Povijest kae da je zdanje Kraljevske kapele bilo sagraeno po cijeni to dosee iznos od 200,000.00 dolara.

Jedan nacist ne mora biti faist, ali ih ovdje ima zasigurno dosta, Yvonna. Pelari, rudari, ljekarnici. I krmari. Same su krme, naravno, idealni tabovi. Pil-sener Kindl, na primjer, u Mexico Cityju Da i ne spominjemo Parian, Hugh, rekao je Konzul, pijuckajui mescal, premda ga, ini se, nitko nije uo osim kolibria to je u tom trenu uletio u njegovo kameno utoite, proleprao, trzajui se, na ulazu, i gotovo udario u lice kumetu samog Osvajaa, Cervan-tesu, koji se opet prouljao, nosei svoga ratobornog pijetla. U Farolitu
SANTUARIO OCOTLAN U TLAKCALI

To svetite s bijelim i ukraenim zvonicima 38,7 metara visokim, prenatrpanog stila, prua impozantan i velianstven dojam. Proelje mu je ukraeno svetim arhandelima, sv. Fran-ciscom i nadodanim kipovima Djevice Marije. Njegova con-struccion nainjena je od izrezbarenog drveta u savrenim dimenzijama, ukraenog alegorinim simbolima i cvijeem. Sagraena je u kolonijalnoj epohi. Njegov je sredinji oltar prenatrpanog i nakienog stila. Najdivnija je zasvodena sakristija, ukraena skladnim rezbarijama; u prevladavajuim zelenim, crvenim i zlatnim bojama na najviem dijelu unutar cupule izrezbareno je dvanaest apostola. Cjelina je jedinstvene ljepote, to se ne moe nai ni u jednoj crkvi Republike.

ne slaem se s tobom, Hugh. Vratimo se nekoliko godina zaboravljajui, naravno, Miztece, Toltece, Quet-zelcoatl nije nuno oh da, jest! I kae, prvo panjolac izrabljuje Indijanca, zatim, kad taj dobije djecu, izrabljuje meleza, 323zatim istokrvnog meksikog panjolca, criolla, zatim mestizo izrabljuje svakoga, strance, Indijance, i sve. Zatim Nijemci i Amerikanci izrabljuju njega: sada zavrno poglavlje, izrabljivanje svakoga od svakoga
Povijesna mjesta- SAN BUENAVENTURA ATEMPAM

U ovom su gradu sagraeni i iskuani na brani brodovi upotrijebljeni za osvajae u napadu u Tenochtitlan, veliku prijestolnicu Moctezumina carstva.

Mar Cantabrico. U redu, uo sam, osvojenje se zbilo u organiziranoj zajednici u kojoj je ve, prirodno, postojalo izrabljivanje. - Pa ... ne, stvar je u tome, Vvonna, to je osvojena civilizacija koja bijae jednako dobra, ako ne i bolja, od civilizacije osvajaa, s duboko ukorijenjenom strukturom. Ti svi ljudi nisu bili divljaci ili nomadska plemena, neustaljena i lutalaka Hoe rei da nikakva izrabljivanja nikad ne bi ni bilo da su oni bili neustaljeni i skitnice? Uzmi jo bocu piva... Carta Blanca? Moctezuma... Dos Equis. Ili je to Moctezuma? Moctezuma na boci. To je sve to je on sad
\iK )t

TIZATLAN

U ovom mjestu, vrlo blizu grada Tlaxcale, jo stoje ruevine palae, rezidencije

senatora Xicohtencatla, oca ratnika po istom imenu. U tim ruevinama mogu se jo razabrati kameni blokovi gdje su bile prinoene rtve bogovima... Na istom su mjestu, u davna vremena, bili tabovi tlaxcaltecanskih ratnika...

Ja motrim na tebe... Ne moe mi pobjei. ib 324 ovo nije samo bijeg. Mislim, ponimo ponovo, istinski i isto. Mislim da znam to mjesto. Vidim te. gdje su pisma, Geoffrevju Firmine, pisma to ti ih je pisala dok joj se srce nije slomilo Ali u New Castleu, Delavvare, to je sad opet sasvim druga stvar! pisma na koja ne samo da nisi nikad odgovorio, nisi jesi nisi jesi, gdje je onda tvoj odgovor ali oh, Boe moj, ovaj grad ta buka! taj kaos! Kad bih samo mogao pobjei! Kad bih samo znao kamo!
OCOTELULCO

U ovom mjestu pokraj Tlaxcale postojala je, nekad davno, palaa Masbccatzin. U njoj se, prema predaji, odigralo krtenje prvog Indijancakranina.

To e biti kao ponovno roenje. Bavim se milju da postanem meksiki podanik, da poem ivjeti medu Indijance, kao William Blackstone. Napoleonu se trzala noga. mogao sam vas pregaziti, mora da neto nije u redu, zar ne? Ne, putujemo u Guanajuato ulice kako moe odoljeti imenima ulica Ulica poljubaca
MATLALCUEVATL

Na ovoj planini jo su ruevine svetita posveena Bogu vatre, Tlalocu, ali su ostaci gotovo izgubljeni, pa ih turisti vie ne posjeuju. Pripisuje se da je na tom mjestu mladi Xicohtencatl bodrio svoje vojnike govorei da se bore protiv osvajaa do kraja, umirui ako je potrebno.

no pasaran Madrid. 325 I njih su ustrijelili. Oni prvo pucaju pa zatim po-stavljaju pitanja. Vidim te. Ja motrim na tebe. Ne moe mi pobjei. Guzman... Erikson 43. ; Les e biti prevezen
2ELJEZNIKAIAUTOBUSNA SLUBA
(MEXICO-TLAXCALA) ^ MEXICO-TLAXCALA cijene $7.50 7.55

l
Pruge Pruga Mexico Vera Cruz Lv 7.30 Ar 18.50 Ar 12.00 Pruga Mexico Puebla Lv 16.05 Ari 1.05 Ar 20.00

Presjedanje u Santa Ana Chiautempan u oba smjera. Autobusi Flecha Roja. Polaze svakog sata od 5 do 19 sati. Autobusi za spavanje Estrella de Oro polaze svakog sata od 7 do 22. Presjedanje u San Martinu Texmelucan u oba smjera.

... I sad, ponovno, pogledi su im se sreli preko stola. Ali ovaj put kao da je izmeu njih bila neka magla, i kroz tu maglu Konzulu se nije inilo da vidi Granadu nego Tlaxcalu. To je bio bijeli prekrasni grad stolne crkve, za kojim je eznula Konzulova dua i koji je zaista u mnogim stvarima bio nalik na Granadu; samo mu se, ba kao i na fotografijama u prospektu, inio savreno prazan. To je bilo ono najudnije u njemu, i u isto vrijeme najljepe; nije bilo nikoga, ni jednog stvora i po tome je, takoer, poneto podsjeao na Tortu da se mijea u stvar pijenja, ak ni Yvonne koja je, ukoliko je uope bila nazona,

pila s njim. Bijelo svetite crkve u Ocotlanu, prenatrpanog stila, dizalo se pred njima: bijeli zvonici s bijelim satom i nigdje nikoga. ak je i sam sat bio bez vremena. etali su nosei boce, vrtei tapove za etnju od trske i javora, u istom lijepom boljem podneblju, iem zraku, izmeu ogromnih stabala jasena, stabala to zadoe u godine, kroz pusti park. etali su, sretni kao abe u oluji, rukom pod ruku niz etiri 326 iste i lijepo ureene bone aleje. Stajali su, pijani kao ep, u naputenom samostanu San Francisco pred praznom kapelom gdje se prvi put u Novom svijetu propovijedalo Evanelje. Nou su spavali na hladnim bijelim plahtama izmeu bijelih boca u hotelu Tlaxcala. A u gradu su takoer postojale bezbrojne bijele cantine, s otvorenim vratima i vjetrom koji pue, gdje se uvijek moglo piti na veresiju. Mogli bismo poi ravno tamo, govorio je on, ravno u Tlaxcalu, ili bismo cijelu no mogli provesti u Santa Ani Chiautempan, presjedajui, naravno, u oba smjera, j ujutro poi u Vera Cruz. Naravno to znai pogledao je na svoj sat ... poi sad ravno natrag... Mogli bismo uhvatiti slijedei autobus... Imat emo vremena za nekoliko aica... dodao je konzularno. Magla se raistila, ali Yvonnine su oi bile pune suza, i bila je blijeda. Neto nije bilo u redu, uope nije bilo u redu. Prije svega, i Hugh i Vvonna izgledali su iznenaujue napiti. to, zar ne elite sad poi unatrag, u Tlaxcalu? rekao je Konzul, moda previe nerazgovijetno. Ne radi se o tome, Geoffrev. Sreom, u tom je trenutku doao Cervantes s tanjurom punim ivih koljaka i akalica. Konzul je popio malo piva koje ga je ekalo. Stanje je s piem sad bilo ovakvo, ovakvo: postojala je jedna aa piva to ga je ekala, i tu au piva nije jo bio posve ispio. S druge strane, postojalo je nekoliko mescala (zato ne? ta rije ga nije zastraivala, je li?) to su ga ekali vani u boci za limunadu i sve je to, i jedno i drugo, on popio i nije popio: popio zapravo, a nije popio to se tie ostalih. A prije toga bila su ona dva mescala koja je morao i nije morao popiti. Jesu li sumnjali? Zakleo je Cervantesa na utnju; je li ga Tlaxcaltecanac, nemoan odoljeti, odao? O emu su oni stvarno razgovarali dok je on bio vani? Konzul je pogled sa svoje koljke digao prema Hughu: Hugh je, kao i Vvonna, osim to je bio sasvim pijan, izgledao ljut i povrijeen. to su namjeravali? Konzul nije bio odsutan dugo (mislio je), sve zajedno 327ne vie od sedam minuta, ponovno se pojavio umiven i poeljan tko zna kako? njegovo se pile gotovo nije ni ohladilo, dok su drugi tek dovravali svoje... Et tu Brute! Konzul je osjeao kako njegov pogled prema Hughu postaje hladan pogled mrnje. Gledajui ga netremice, otro poput svrdla, vidio ga je onakva kakav se jutros pojavio, nasmijeen, sjajan kao rub britve na suncu. Ali sad se on primicao kao da e mu odrubiti glavu. Zatim se vizija zatamnjela a Hugh se i dalje primicao, ali ne njemu. Umjesto toga, ponovno u areni, svladavao je nekog vola. Sad je britvu zamijenio za ma. Gurnuo je ma naprijed da vola baci na koljena... Konzul je potiskivao jedan gotovo neodoljiv, besmislen nalet divljeg bijesa. Drui, osjeao je, samo od tog napora i to konstruktivnog napora da promijeni temu, za koju mu nitko nee odati priznanje nabo je akalicom jednu koljku i podigao je gotovo sikui kroza zube: Sad vidi, Hugh, kakva smo mi vrsta stvorenja/ Jedemo iva bia. Eto to radimo. Kako moe imati potovanja za ovjeanstvo, ili ikakvu vjeru u socijalnu borbu? Unato tomu, malo kasnije, Hugh je izgleda govor j. rio, daleko, smireno:

Jednom sam gledao neki ruskij film o pobuni ribara... Morski pas s mnotvom druge ri-r be bio je uhvaen u mreu i ubijen... To mi se inilo pri-, lino zgodnim simbolom nacistikog sistema koji, iako mrtav, nastavlja gutati ive mukarce i ene to se otim To bi jednako dobro vrijedilo i za svaki drugi] sistem... Ukljuujui komunistiki. [ Gledaj, Geoffrev, ' Gledaj ti, stari moj, Konzul je uo sebe kakdj govori, jedna je stvar kad protiv sebe ima Franca ilf * Hitlera, a druga kad ima Actinium, Argon, Beryllium, Dvsprosium, Nobium, Palladium, Praseodvmium Sluaj, Geoffrev 328 Ruthenium, Samarium, Silicon, Tantalum, Tel-lurium, Terbium, Thorium - Gledaj Thulium, Titanium, Uranium, Vanadium, Virgi-nium, Xenon, Ytterbium, Yttrium, Zirconium, da ne spominjemo Europium i Germanium aha i Co-lumbium protiv sebe, i sve ostale, Konzul je ispio svoje pivo. Vani je opet puknuo grom, s praskom i trijeskom. Unato tome Hugh je, izgleda, govorio smireno, daleko: uj, Geoffrev, raistimo ovo jednom zauvijek. Komunizam za mene, u biti, to god pak njegova sadanja faza bila, nije nikakav sistem uope. To je naprosto novi duh, neto to e jednog dana moda izgledati, ili nee, jednako tako prirodno kao zrak koji diemo. Izgleda da sam tu frazu ve uo. Ni ono to imam rei nije originalno. Zapravo, kad bih to rekao od danas za pet godina, bilo bi vjerojatno krajnje banalno. Ali koliko mi je dosad poznato, nitko se nije pozvao na Matthewa Arnolda da bi podupro njihov argument. Stoga u ti citirati Matthevva Arnolda, djelomino zato to ti ne misli da sam kadar citirati Matthevva Arnolda. Ali tu ima potpuno krivo. Moja predodba o onome to nazivamo Cervantes! jest jedan duh koji u suvremenom svijetu igra ulogu analognu ulozi kranstva u starom. U svom eseju o Marku Aureliju, Matthevv Arnold kae Cervantes, por Cristo 'Daleko od toga, kranstvo koje su ti carevi teili uguiti, bilo je, prema njihovu shvaanju, neto filozofski prezrivo, politiki subverzivno i moralno odvratno. Kao ljudi, oni su na nj gledali iskreno, onako kako zdravi ljudi u nas gledaju na mormonstvo: kao vladari, gledali su na nj onako kako liberalni dravnici u nas gledaju na jezuite. Neka vrsta mormonstva ' ... ' konstituirana kao ogromno tajno drutvo, s 329mranim ciljevima politikog i drutvenog prevrata, bilo je ono to je Antoninus Pius ' ' Cervantes! 'Nutarnji i pokretaki razlog ovog prikaza lei, bez dvojbe, na injenici da je kranstvo bilo nov duh u rimskom svijetu, preodreden da u tom svijetu djeluje kao njegov razorilac; i bilo je neizbjeno da kranstvo
__ i

Cervantes, upao je Konzul, jesi li ti Oaxaque-fiianc? No, senor. Ja sam Tlaxcalanac, Tlaxcala. Jesi, rekao je Konzul. Dobro, hombre, a zar u Tlaxcali nema stabala zalih u godine? Si, si, hombre. Zalih u godine. Mnogo stabala.

 A Ocotlan. Santuario de Ocotlan. Zar to nije u Tlaxcali? Si, si, senor, si, Santuario de Ocotlan, rekao je Cervantes, povlaei se prema anku. A Matlalcuavatl. 5/, hombre. Matlalcuavatl... Tlaxcala. A lagune? Si... puno lagune. A zar u tim lagunama nema mnogo plovee divljai? Si, senor. Muy fuerte... u Tlaxcala. U redu onda, rekao je Konzul, okreui se ostalima, to je to to u mom planu ne valja? to je to s vama svima? Zar ti, napokon, ne ide u Vera Cruz, Hugh. Neki je ovjek na vratima iznenada poeo ljutilo svirati gitaru, i Cervantes je opet pristupio: Crno cvijee ime je toj pjesmi. Cervantes je upravo htio ovjeku dati znak da ude. Ona govori: Ja patim, jer ti usne kau samo lai i smrt je u njihovu cjelovu. Reci mu da ode, ree Konzul. Hugh cu-antos trenes hay el dia para Vera Cruz? Gitarist je promijenio napjev. Ovo je seljaka pjesma, rekao je Cervantes, za volove. 330 Volove, imali smo dosta volova za danas. Reci mu da ode, por favor, opet e Konzul. Boe moj, to je to s vama, ljudi? Vvonna, Hugh... To je savreno dobra ideja, vrlo praktina ideja. Zar ne vidite da e ubiti dvije ptice jednim kamenom kamen, Cervantes!... Tlaxcala je na putu za Vera Cruz, Hugh, pravi kri... Ovo nam je zadnji put to te vidimo, stari moj. Jer koliko znam... Mogli bismo to proslaviti. Hajde, daj, ne moe me prevariti, ja te gledam... Presjedanje u San Martinu Texmelucan u oba smjera... Grom, jedan jedini, udario je u zraku tono pred vratima i Cervantes je uurbano priao s kavom: pripalio im je ibice za cigarete: La supersticion die, smijao se, palei novu za Konzula, que cuando tres amigos prenden su cigarro con la misma cerilla, el ulti-mo muere antes que los otros dos. Zar je to praznovjerje u Meksiku? upitao je Hugh. Si, senor, Cervantes je kimnuo glavom, vjeruje se da kad tri prijatelja uzmu vatru istom ibicom, posljednji umre prije druge dvojice. Ali u ratu to nije tako, jer mnogi vojnici imaju samo jednu ibicu. Feurstick, rekao je Hugh, zaklanjajui jo jednu ibicu za Konzula. Norveani imaju bolje ime za ibice. Smrkavalo se, svira na gitari sjedio je u kutu, nosei tamne naoari; propustili su ovaj autobus, ako su kanili otputovati njime, autobus to ih je imao odvesti kui u Tlaxcalu, ili se Konzulu uinilo da je uz kavu, poeo je odjednom opet govoriti trijezno, sjajno i teno, da je, zaista, bio u vrhunskoj formi, i ta je injenica, bio je siguran, Yvonnu njemu preko puta, ponovno inila sretnom. Feurstick, Hughova mu je norveka rije jo bila u glavi. I Konzul je govorio o Indo-Arijevcima, Irancima i svetoj vatri, Agni, koju je sveenik svojim pa-lidrvcima prizvao s neba. Govorio je o somi, Amriti, nektaru besmrtnosti to ga hvali cijela jedna knjiga Rig Vede o bhangu, koji je moda vrlo nalik na sam mes-cal, i, obzirno mijenjajui temu na tom mjestu, govorio 331je o norvekoj arhitekturi ili tonije o tome koliko je arhitektura, u Kamiru, tako rei, gotovo norveka, damija u Hamadanu, na primjer, drvena, s visokim ilja-tim minaretima i ukrasima to se njiu sa streha. Govorio je o vrtovima Borda u Ouauhnahuacu, nasuprot Bustamenteovu kinu, i o

tome koliko ga oni, s nekog razloga, uvijek podsjeaju na terasu Nishatbagha. Konzul je govorio o bogovima Veda, koji nisu bili valjano oovjekolieni, dok su Popocatepetl i Ixtaccihuatl... ili ne? U svakom sluaju Konzul je opet govorio o svetoj vatri, rtvenoj vatri, o kamenim preama za somu, o prinoenju kolaa i volova i konja za rtvu, o sveeniku to pjeva iz Veda, o tome kako su obredi pijenja, isprva jednostavni, postajali s vremenom sve sloeniji i sloeniji, tako da se ritual morao izvesti s najpodrobnijom panjom, jer bi jedna greka tii hii! uinila rtvu bezvrijednom. Soma, bhang, mescal, ah da, mescal, opet se vratio na tu temu, i sad s nje skrenuo gotovo jednako lukavo kao i prije. Govorio je o rtvovanju ena i o injenici da je, u vrijeme o kojemu govori, u Tlaxili, na ulazu u Khyber Pass, udovica ovjeka bez djece mogla zasnovati leviratski brak sa svojim djeverom. Konzul je uhvatio sebe kako tvrdi da vidi neku nejasnu vezu, neovisnu o bilo kakvoj verbalnoj, izmeu Taxile i Tlaxcale: jer kad je veliki Aristotelov uenik Vvonna Aleksandar, stigao u Taxilu, zar nije, kao Cortes ve bio u vezi s Ambhijem, kraljem Taxile, koji je na isti nain u savezu sa stranim osvajaem vidio sjajnu prigodu da se oslobodi svog suparnika, u ovom sluaju ne Moc-tezume, nego vladara Paurave koji je vladao zemljom izmeu Jhelma i Chenaba? Tlaxcala... Konzul je, kao Sir Thomas Brovvne, govorio o Arhimedu, Mojsiju, Ahilu, Metuzalemu, Charlesu V i Ponciju Pilatu. Konzul je nadalje govorio o Isusu Kristu, ili tonije o Yusu Asafu koji je, prema kamirskoj legendi, bio Krist Krist koji je, poto su ga skinuli s kria, dolutao u Kamir u potrazi za izgubljenim plemenima Izraela, i umro tamo, u Srinagaru Ali postojala je jedna mala greka. Konzul nije govorio. Oigledno ne. Konzul nije izustio ni jednu jedinu 332

r
rije. Sve je to bio privid, kovitlavi modani kaos, iz kojega se najzad, jedvice, ba u tom trenutku, rodio, zaokruen i potpun, red: Postupak jednog luaka ili pijanca, stari moj, rekao je on, ili ovjeka koji radi u velikom uzbuenju, ini se manje slobodan i neizbjeniji onome tko poznaje mentalno stanje ovjeka koji je izveo to djelo, a slobodniji i manje neizbjean onome tko ga ne poznaje. To je bilo kao komad za klavir, kao ona mala skladba u cis-molu, za crne tipke zbog ega je, sad se sjetio, manje-vie, bio i otiao u excusado prvenstveno zato da bi se sjetio, da bi glatko izveo to je moda bilo i kao Hughov citat iz Matthewa Arnolda o Marku Aureli-ju, kao onaj mali komad to ga je jednom, prije mnogo godina, bio sa toliko muke nauio, da bi ga zaboravio svaki put kad ovjek zaeli ba njega zasvirati, dok se jednog dana ovjek ne napije toliko da mu se prsti sami prisjete kombinacije i, zaudo, savreno otkljuaju riznicu melodije; samo to Tolstoj ovdje nije pribavio nikakvu melodiju. to? rekao je Hugh. Nipoto. Ja se uvijek vraam na stvar, i nastavljam tamo gdje sam stao. Kako bih se inae tako dugo odrao kao konzul? Kad uope ne shvaamo razloge nekog postupka aludiram na popodnevne dogaaje, u sluaju da ti je um odlutao na predmet tvoga vlastitog razgovora razloge nemoralne ili asne, ili kakve god, kojima, prema Tolstoju, pripisujemo vei dio slobodne volje. Prema Tolstoju, dakle, morali smo pokazati manje oklijevanja da se umijeamo nego to smo pokazali... 'Svi sluajevi u kojima nae shvaanje slobodne volje i nunosti varira, bez iznimke ovise o tri uvjeta', rekao je Konzul. To se ne moe izbjei.

 tovie, prema Tolstoju, nastavio je on, prije nego osudimo lopova ukoliko je lopov morali bismo se zapitati: kakve su njegove veze s drugim lopovima, obiteljske veze, njegovo mjesto u vremenu, ako ak i to znamo, njegovi odnosi prema vanjskom svijetu, 333i posljedice koje su do tog postupka dovele... Cervantes! Naravno, mi gubimo vrijeme da pronaemo sve to dok jadnik upravo i umire na cesti, govorio je Hugh. Kako smo upali u sve to? Nitko nije imao prilike umijeati se prije nego je djelo poinjeno. Nitko ga od nas, koliko znam, nije vidio kako krade novce. O kakvom ti prijestupu, Geoffe, uostalom, govori? Ukoliko je drugi prijestup uope uinjen... A injenica da nismo nita uinili da bismo sprijeili lopova svakako je nevana u usporedbi s injenicom da stvarno nismo nita uinili da bismo ovjeku spasili ivot. Posve tono, rekao je Konzul, ja sam, mislim, govorio o upletanju uope. Zato je trebalo da ita uinimo kako bismo mu spasili ivot? Zar nije imao pravo umrijeti, ako je elio?... Cervantes mescal no, parras, porfavof... Zato bi se itko upletao u ikoga? Zato bi se itko na primjer upletao u stvari Tlaxcalana-ca koji su savreno sretni pod svojim prastarim stablima, medu ploveom divljai u prvoj laguni Kakva plovea divlja, u kakvoj laguni? Ili, jo odreenije, moda sam, Hugh, govorio ni o emu... Jer, pretpostavljajui da smo ita ustanovili ah, ignoratio elenchi, Hugh, eto to je. Ili o lanosti pretpostavke da je neka stvar dokazana ili pobijena argumentima koji dokazuju ili pobijaju neto to nije prijeporna stvar. Kao ovi ratovi. Jer mi se gotovo ini da je u dananjem svijetu sve to je iole bitno i vano za ovjeka, odavno prestalo da bude prijeporna stvar... Ah, vi ljudi s idejama! Ah, ignoratio elenchi... Sve te stvari, na primjer, o odlaenju u borbu za panjolsku... i jadnu malu nezatienu Kinu! Zar ne shvaa da neka vrsta determinizma odreuje sudbinu nacija? Na kraju, izgleda, sve one dobiju to zasluuju. Dobro... Nalet vjetra zajecao je oko kue sablasnim glasom, kao sjeverac to se ulja izmeu teniskih mrea u Engleskoj, zveckajui prstenovima. Nije posve originalno. 334 l Nedavno je to bila jadna mala nezatiena Etiopija. Prije toga jadna mala nezatiena Flandrija. Da i ne spominjem, naravno, jadni mali nezatieni Belgijski Kongo. A sutra e to biti jadna mala nezatiena Letonija. Ili Finska. Ili Bezveznija. Ili ak Rusija. itaj povijest. Vrati se tisuu godina unatrag. Kakva je korist upletanja u njezin bezvrijedni glupi tok? Nalik na bar-rancu, klisuru zatrpanu smeem, to se vijuga kroza stoljea, i gubi se u Za ime Boga, to sav taj herojski otpor jadnih malih nezatienih naroda, koji su, prije svega, i ostali nezatieni zbog nekog dobro sraunatog i kriminalnog razloga Dovraga, ja sam ti rekao da ima s opstankom ljudskog duha? Nita, kako god bilo. Manje nego nita. Zemlje, civilizacije, carstva, velike horde nestaju bez ikakva razloga, i njihova dua i smisao s njima, da bi neki starac, za koga moda nikad nisi uo, i koji nikad nije uo za njih, to sjedi kuhajui se u Timbuktuu, zastarjelim napravama dokazujui postojanje matematikog korelativa ignoratio elenchi, mogao preivjeti. Za Krista, rekao je Hugh. Vrati se samo u Tolstojevo doba Yvonna, kamo e?

- Van! Tada je to bila jadna mala nezatiena Crna Gora. Jadna mala nezatiena Srbija ili jo malo unatrag, Hugh, k tvom Shellevju, kad je to bila jadna mala nezatiena Grka Cervantes! Kao to e, naravno, opet biti. Ili k Boswellu jadna mala nezatiena Korzika! Sjene Paolija i Monbodda. Svodnici i pederi pobornici slobode. Kao uvijek. A Rousseau ne douanier ~ znao je da govori besmislice Htio bih, dovraga, znati to ti zamilja da govori! sla! Zato ljudi ne mogu gledati svoja prokleta po Ili rei to misle? 335 To je bilo neto drugo, doputam. Nepotena masovna racionalizacija motiva, opravdanje zajednike patoloke udnje. Motiva za upletanje; samo strast za fatalnou, pola tog vremena. Znatielja. Iskustvo vrlo prirodno... Ali nita konstruktivno na kraju, zapravo samo prihvaanje, sitniavo prezira vrijedno prihvaanje takva stanja stvari koje ovjeku laska osjeajem da je na taj nain plemenit ili koristan! Ali bogamu, ljudi kao to su lojalisti ba se protiv takvog stanja stvari Ali s katastrofom na kraju! Katastrofe mora biti, inae bi se ljudi koji su se umijeali, morali vratiti, i, za promjenu, izlaziti nakraj s vlastitim odgovornostima Neka samo doe do pravog rata, pa e tad vidjeti koliko su krvoedni momci kao to si ti! ., to ne bi bilo dobro. Svi vi to govorite o odla-* sku u panjolsku i borbi za slobodu Cervantes! t morali biste napamet nauiti ono to je Tolstoj o tak4 vim stvarima rekao u Ratu L miru, onaj razgovor s do-* brovoljcima u vlaku > Ali uostalom to je bilo u Ono, mislim kad se pokazalo da je prvi dobrovoljac, hvalisavi degenerik, uvjeren, oigledno nakon pijanke, da ini neto herojsko emu se smije, Hugh? Smijeno je. A drugi je bio ovjek koji se okuao u svemu i u svemu propao, a trei Vvonna se naglo vratila, i Konzul, koji je vikao, malo je spustio glas, neki artiljerac, bio je jedini koji je isprva na nj ostavio povoljan dojam. Ipak, to se pokazalo da je on? Kadet koji je pao na ispitima. Svi su oni, vidi, promaeni ljudi, dobri nizato, kukavice, majmuni, krotki vukovi, paraziti, svi do jednoga, ljudi koje je strah suoiti se s vlastitim odgovornostima, biti svoju bitku, spremni poi bilo gdje, kao to je to Tolstoj dobro zapazio Zabuanti? rekao je Hugh. Zar nije Kata-masov, ili kako mu je ve bilo ime, vjerovao da je postupak tih dobrovoljaca ipak izraz cjelokupne due ruskog naroda? Pazi, ja smatram da se diplomatski kor koji 336 i samo ostaje u San Sebastianu nadajui se da e Franco brzo pobijediti, umjesto da se vrati u Madrid i britanskoj vladi kae istinu o tome to se zbiva u panjolskoj, ne moe sastojati samo od zabuanata! Nije li tvoja elja boriti se za panjolsku, za glupost, za Timb'uktu, za Kinu, za licemjerje, za jebe sve redom, za svaku budalatinu koju nekolicina tupogla-vih idiota izvoli nazvati slobodom, naravno, nita slino zapravo ne postoji - Ako -

 Ako si stvarno itao Rat i mir, kao to tvrdi, zato nisi, ponavljam, bio pametan i iz toga izvukao korist? U svakom sluaju, rekao je Hugh, izvukao sam iz toga toliku korist da ga mogu razlikovati od Ane Karenjine. Dobro, onda Anu Karenjinu... Konzul je zastao. Cervantes! i Cervantes se pojavio, sa svojim ratobornom pijetlom, oigledno napol pospanim, pod rukom. Muy fuerte, rekao je, muy strraaan, prolazei kroza sobu, un bruto. Ali, kao to sam natuknuo, vi prokleti tipovi, pazi to govorim, nita se bolje ne bavite svojim poslovima kod kue, kamoli u stranim zemljama. Geoffrev, dragi, zato ne prestane piti, nije prekasno tu stvar. to, zar nije? Jesam li ja to rekao? to je govorio? Konzul je sluao sebe gotovo iznenaen ovom nenadnom grubou, ovom prostotom. A za koji trenutak bit e jo gore. Mislio sam da je sve tako sjajno i legalno sreeno, da jest prekasno. Samo ti uporno tvrdi da nije. - Oh, Geoffrey Je li to Konzul govorio? Zar je morao to rei? !)ini se da je morao. Po svemu to vi znate, znate da ic samo znanje o tome kako je zaista prekasno, uope jdrava ivog... Svi ste vi isti, svi vi, Vvonna, Jacques, ti lugh, pokuavate se mijeati u tue ivote, mijeanje, lijeanje zato se itko, na primjer, morao umijeati ivot ovog mladog Cervantesa, usaditi mu strast za borbe pijetlova? i to je upravo ono to dovodi do kai 15- POD VULKANOM

337tasfrofe u svijetu, da malo proirim svoje stanovite, da, ba stanovite,

sve zbog toga to nemate mudrosti i jednostavnosti i hrabrosti, da, hrabrosti, da preuzmete bilo kakvu, preuzmete ekaj, Geoffrev to si ti ikad uinio za ovjeanstvo, Hugh, sa svim svojim oratio obligua o kapitalistikom sistemu, osim to si govorio, i cvao zbog toga, dok ti se dua nije usmrdjela? Prekini, Geoff, zaboga! Zapravo, oboma vam due smrde! Cervantes! Geoffrev, molim te, sjedni, inilo se da je umorno rekla Yvonna, pravi takvu scenu. Ne, ja ne, Vvonna. Ja govorim vrlo mirno. Kao kad te pitam to si ti ikad uinila za bilo koga, osim za samu sebe? Mora li Konzul ovo rei? Govorio je, rekao je: Gdje su djeca koju sam mogao eljeti? Moe pretpostaviti da sam ih mogao eljeti. Utopljena. Uza tropot tisuu irigatora. Pazi, ti se ne pretvara da voli ovjeanstvo, ni trenutak. Tebi ak nije potrebna ni iluzija, premda na nesreu posjeduje neke iluzije, da ti pomognu zanijekati jedinu dobru i prirodnu funkciju koju ima. Premda bi, kad dublje razmislim, bilo bolje da ene nemaju uope nikakvih funkcija. Ne budi prljava svinja, Geoffrey. Hugh se digao. Ostani, dovraga, tu gdje jesi, naredio je Konzul. Naravno, ja vidim u kakvu ste romantinom poloaju vas dvoje. Ali ak ako ga Hugh i iskoristi to bolje moe, nee proi dugo, nee proi dugo, prije nego shvati da je on samo jedan od stotinjak glupih jebaca s mudima kao u bakalara i s venama kao u trkaeg konja previti su svi kao jarci, pohotni kao majmuni, poudni kao vukovi u vrijeme parenja! Ne, jedan e biti dovoljan... aa, nasreu, prazna, pala je na pod i smrskala se. Kao da je poljupce upao iz korijena i zatim prebacio nogu preko njezina bedra i uzdisao. Kako ste se neobino vas dvoje morali provoditi, pipajui se i

drpa338 jui se cijeli dan pod izlikom da me spaavate... Isuse. Jadni mali nezatieni ja ja nisam na to pomislio. Ali, vidite, ono na to se to svodi savreno je logino: ja moram svoju triavu malu bitku za slobodu biti svojim rukama. Mamice, pusti me natrag u onaj prekrasni bordel! Tamo gdje oni tronogi drndaju, beskonani tris-mus... Istina, bio sam u iskuenju da pregovaram o miru. Obmanule su me vae ponude trijeznog i nealkoho-linog Raja. Pretpostavljam da je to ono na emu ste, u najmanju ruku, radili cijeli dan. Ali sad sam se svojim melodramatinim malim umom, onim to je ostalo od njega, upravo dovoljno da odluim, odluio. Cervantes! Daleko pak od toga da ga elim, hvala vam velika, ja sam, naprotiv, izabrao Tlax Gdje je on? Tlax Tlax ... Bilo je gotovo kao da stoji na onom crnom otvorenom staninom peronu, kamo je bio otiao je li bio otiao? onoga dana poto je svu no pio, da sretne Lee Maitland koja se vraala iz Virginije u 7.40 ujutro, otiao, lagane glave, lagana koraka, i u onom stanju bitka u kojemu se Baudelaireov aneo zaista budi, elei moda opet ekati vlakove, ali ne vlakove to se zaustavljaju, jer u andelovu duhu nema vlakova to se zaustavljaju, i iz takvih vlakova nitko ne silazi, ak ni drugi aneo, ak ni plavokosi, kakva je Lee Mait land. Je li vlak kasnio? Zato se on etao peronom. Je li to bio drugi ili trei vlak s viseeg mosta viseeg! Tlax ponovio je Konzul. Ja biram Bio je u nekoj sobi, i iznenada su se stvari u toj sobi rastavljale: kvaka je stajala malo dalje od vrata. Zavjesa je sama leprala, neprivrena, nepovezana sa bilo ime. Sinulo mu je da je ula zadaviti ga. Jedan obini mali sat iza tezge vratio ga je svijesti, kucajui vrlo glasno: Tlax: tlax: tlax: tlax:... Pet i pol. Je li to bilo sve? Pakao, zavrio je besmisleno. Jer Izvadio je novanicu od dvadeset pesosa i stavio je na stol. Svia mi se, viknuo im je, izvana, kroz otvoren prozor. Cervantes je stajao iza anka, uplaenih oi. 339 1S ju, drei svoga pjetlia. Ja volim pakao. Jedva ekam da se vratim onamo. Ve trim. Ve sam gotovo opet ondje. I trao je, unato svojoj hromosti, dovikujui im suludo, i zaudo, nije bio posve ozbiljan, trao je prema umi koja je postajala sve mranija i mranija, uzburkana u visini struja je zraka zapuhala iz nje i tuno je stablo papra zahujalo. Stao je nakon nekog vremena: sve je bilo mirno. Nitko nije krenuo za njim. Je li to dobro? Da, dobro je, mislio je, dok mu je srce tuklo. I budui da je to bilo vrlo dobro, poi e stazom za Parian, za Farolito. Okomiti vulkani pred njim kao da su se pribliavali. Dizali su se iznad praume, u sve nie nebo teki su se obrauni spremali u pozadini. J
ft

n
340 11 SUTON. Vrtlozi zelenih i naranastih ptica rasprili su se u visini u sve irim

krugovima, nalik na prstenove na vodi. Dvije su male svinje u trku iezle u prainu. Neka je ena prola brzo, nosei na glavi, s Ijupkou Rebeke, malu laku bocu... Zatim je Salon Ofelia napokon ostao za njima, vie nije bilo praine. I njihova je staza postala ravna, kroz huku vode pokraj kupalita, gdje se zadralo nekoliko neustraivih kupaa, vodila je prema umi. Ravno naprijed, na sjeveroistoku, leali su vulkani; nagomilani tamni oblaci iza njih uporno su se penjali nebesima. Oluja, koja je ve razaslala svoje glasnike, mora da je putovala ukrug: pravi je napad imao tek doi. U meuvremenu pao je vjetar i postalo je opet svjetlije, premda je sunce zalo iza njih malo ulijevo na jugozapadu gdje im se crveni blijesak kao lepeza rairio nad glavom. Konzula nije bilo u Todos Contentos y Yo Tambi-en. I sad je, kroz topli sumrak, Vvonna hodala ispred Hugha, namjerno prebrzo za razgovor. Njegov ju je glas (kao neto prije tog dana Konzulov) ipak progonio. Ti vrlo dobro zna da neu tek tako pobjei i ostaviti Iga, rekla je ona. Isuse Kriste, to se nikad ne bi bilo dogodilo da ja nisai% bio ovdje! 341 Vjerojatno bi se dogodilo to drugo. Prauma ih je opkolila i vulkani su nestali bez traga. Ipak jo nije bio mrak. Iz rijeke to je brzala kraj njih dolazio je nekakav sjaj. Veliki uti cvjetovi nalik na krizanteme, sjajni kao zvijezde u tmini, rasli su s obje strane vode. Na divlje bougainvilleae, ciglastocrvene u polusvjetlu, povremeno bi se ustremio grm s bijelim zvoniima, nadolje okrenutih jeziaka, svaki su se as pojavljivali putokazi prikucani za stablo; istesane, vremenom nagrizene strelice pokazivale su put jedva vidljivim rijeima: a la Cascada Tamo dalje istroeni lemei i zarali i iskrivljeni kosturi naputenih amerikih automobila premoavali su rijeku koja im je neprestano bila s lijeve strane. um slapova otraga sad se izgubio u umu vodopada ispred njih. Zrak je bio pun vodene praine i vlage. Ali da nije buke, ovjek bi gotovo mogao uti kako biljke rastu dok bujica juri kroz mokro teko zelenilo to je iz nanosa izbilo svugdje oko njih. Odjednom su, opet, iznad sebe, ugledali nebo. Oblaci, ne vie crveni, postali su udno svjetlucavo pla-vobijeli, gomile i ponore kao da im je osvjetljavao mjesec a ne svjetlost sunca, izmeu njih jo je huao duboki, neizmjerni kobalt popodneva. Tamo gore jedrile su ptice, diui se sve vie i vie. Paklena Prometejeva ptica! To su bili leinari to su se na zemlji onako ljubo- , morno otimali, kaljajui se krvlju i izmetom, ali koji su ( se ipak mogli dizati ovako iznad oluja, na visine koje di-, jele jedino s kondorima, iznad vrhova Anda ; Dolje na jugozapadu stajao je mjesec, spremajui l se da za suncem zae za obzorje. S njihove lijeve strani ne, izmeu stabala na drugoj strani rijeke, pojavila su | se niska brda, nalik na ona u podnoju Calle Nicaragua; T bila su Hubiista i tuna. U podnoju im, tako blizu da | je Vvomia razabirala slab um, stoka se kretala padi-4 nom polja, izmeu zlatnih stabljika kukuruza i prugastih tajanstvenih atora. 342 Pred njima, Popocatepetl i Ixtaccihuatl i dalje su vladali sjeveroistokom. Usnula ena, sad moda ljepa polovica toga para, s nazubljenim rubovima krvavo-crvenog snijega na vrhu, nestajala je dok su je promatrali, obavljena tamnijim sjenama stijena, s vrhom to kao da joj visi u zraku, kao da lebdi izmeu zgusnutih oblaka to se neprekidno penju. Chimborazo, Popocatepetl tako je glasila pjesma koju je Konzul volio zanijela mu

je srce! Ali u traginoj indijanskoj legendi sam Popocatepetl bio je zaudo sanjar: vatre njegove ratnike ljubavi, koje u srcu pjesnika nisu nikad ugasle, gorjele su vjeno za Ixtacci-huatl, koju je, im ju je naao, izgubio, i koju je uvao u njezinu beskonanom snu. Doli su do kraja istine, gdje se staza dijelila nadvoje. Yvonna je oklijevala. Pokazujui lijevo, kao da je to ravno naprijed, neka je druga stara strelica na stablu ponavljala a la Cascada. Ali jedna je slina strelica na drugom stablu u smjeru suprotnom rijeci, pokazivala na stazu s njihove desne strane: a Parian. Vvonna je sad znala gdje je, ali dvije mogunosti, dvije staze, pruale su se pred njom na obje strane, kao udno iaene ruke sinula joj je misao razapeta ovjeka. Izaberu li desnu stazu, bre e stii u Parian. S druge pak strane, glavna e ih staza konano dovesti na isto mjesto i, to je jo vanije; bila je sigurna pokraj barem jo dvije cantine. Izabrali su glavnu stazu: prugasti atori stabljike kukuruza nestali su s vidika, a vratila se prauma: njezin vlani miris zemlje i mahovina zajedno s noi irio se oko njih. Staza, mislila je ona, poto izie na neku vrstu glavne ceste, pokraj restaurantacantine, nazvanog Rum-Popo ili El Popo, vodi, poinjui opet (ako se to moe nazvati istom stazom), preacem pod pravim kutovima kroza umu do Pariana, poprijeko u sam Faroli-to, kao da je to sjenovita poprena daska kria s kojeg su visjele ruke onog ovjeka. 343Huka slapova bijae sve blie, nalik na glasove pet tisua probuenih ptica movarica u vjetru nad savanom u Ohiou. K njoj je mahnito jurila bujica koja se hranila gore, otkuda je, lijevom obalom naglo pretvorenom u visok zid zelenila, voda tekla u rijeku kroz gusti okien slakom na razini veoj nego su najvia stabla praume. I izgledalo je kao da brza struja zajedno s iupanim stablima i polomljenim grmljem nosi i ovjekov duh prema tome konanom padu u propast. Doli su do male cantine El Petate. Stajala je nedaleko od bunih slapova s osvijetljenim prozorima, prijateljskim u sumrak, i u njoj su sad bili, vidjela je, dok joj je srce skakalo i padalo, opet skakalo i padalo, samo krmar i dva Meksikanca, pastira ili uzgajivaa dunja, zadubljeni u razgovor i naslonjeni na tezgu. Usta su im se otvarala i zatvarala beumno, smeim su rukama po zraku otmjeno pravili are. El Petate, koji je s mjesta gdje su stajali podsjeao na neku vrstu arene potanske marke, s vanjskim zidovima oblijepljenim neizbjenim reklamama za Mocte-zumu, Criollo, Cafeaspirinu, Mentholatum no se rasgue las picaduras de los insectos! bio je, rekli su jednom njoj i Konzulu, sve to je ostalo od nekadanjeg naprednog sela Anochtitlan, koje je izgorjelo, ali koje se u svoje vrijeme prostiralo na zapad, na drugoj strani rijeke. Ona je ekala vani u ubitanoj buci. Otkad su napustili Salon Ofelia, pa sve dovde, Yvonna je osjeala posvemanju ravnodunost. Ali sada, kad se Hugh pridruio prizoru u cantini postavljao je pitanja onoj dvojici Meksikanaca, opisivao Geoffrevjevu bradu krmaru, opisivao Geoffrevjevu bradu Meksikancima, postavljao pitanja krmaru koji je, alei se, sa dva prsta sebi napravio bradu postala je svjesna da se neprirodno smije sama za sebe; u isto vrijeme osjetila je, glupo, kao daju,njoj^ neto tinja, plamti, kao da e joj se cijelo bie svakog trenutka rasprsnuti. Trgnula se natrag. Spotakla se preko neke drvene tvorevine blizu Petate, koja je, inilo se, skoila na nju.
344

Pri svjetlosti prozora, vidjela je da je to drveni kavez u kojem je uala neka velika ptica. Bio je to mladi orao to ga je ona preplaila, i sad je drhtao u vlazi i mraku svoje tamnice. Kavez je stajao izmeu cantine i niskog debelog stabla, zapravo dva zagrljena stabla: jedno amate i drugo sabina. Vjetri joj je vodene kapljice nosio u lice. Slapovi su huali. Isprepleteni korijeni dvaju stabala-ljubavnika tekli su tlom prema rijeci, traei je zanosno, premda im zapravo nije bila potrebna; korijeni su im mogli ostati gdje jesu jer je svud oko njih priroda nadmaila sebe pretjeranom oplodnjom. U viim stablima s onu stranu ulo se pucketanje, buntovno kidanje i tropot, kao kad tropou konopi na jarbolu; grane su poput lanaca mahale tamno i kruto oko nje, iroki su se listovi otvarali. Osjeala se neka mrana urota, kao na brodovima u luci prije oluje, izmeu tih stabala kroz koja je iznenada daleko gore u planinama proletjela munja, i svjetlo se u cantini trepnuvi ugasilo, zatim upalilo, pa opet ugasilo. Nije uslijedila grmljavina. Oluja je ponovo bila daleko. Vvonna je ekala s nervoznom strepnjom: svjetla su se upalila i Hugh je o Boe, kako to slii mukarcima! a moda je sama kriva to je odbila da ude ispijao jednu brzu aicu s Meksikancima. Ona je ptica bila mirna, dugokrili tamni bijesni oblik, mali svijet mahnitih oaja i snova, i uspomena na let visoko visoko iznad Popocatepetla, milje i milje, da bi se spustilo kroz divljinu i, motrei, sletjelo na umske sablasti opustoenih planinskih stabala. Uurbanim drhtavim rukama Vvonna je poela otvarati kavez. Ptica je izletjela i spustila se do njenih nogu, oklijevala, odletjela na krov El Petatea, zatim naglo kroz polumrak, ne na najblie stablo, pa, kako se moglo pretpostaviti, naglo uvis imala je pravo, znala je da je slobodna diui se naglim irenjem krila u duboko tamnoplavo isto nebo na kojemu se u tom trenutku pojavila jedna zvijezda. Nikakva grinja savjesti nije muila Vvonnu. Osjetila je samo neobjanjivu tajnu pobjedu i olakanje: nitko nikad nee doznati da je ona to uinila; a zatim ju je obuzeo osjeaj potpune boli i gubitka. 345Sjaj svjetiljke zasjao je preko korijenja stabala; Meksikanci su s Hughom stajali na otvorenim vratima kimajui glavom u vjetar i pokazujui niza stazu, dok se u cantini krmar sam sluio piem ispod anka. Ne!... viknuo je Hugh kroz buku. Nije uope bio ovdje! Mogli bismo, meutim, pokuati u onoj drugoj krmi! Hajdemo! Iza El Petatea njihova je staza skrenula desno pokraj pasje kuice za koju je bio privezan jedan mravo-jed rijui crnu zemlju. Hugh je primio Yvonnu za ruku. Vidi li mravojeda? Sjea li se pasanca? Nita nisam zaboravila! Yvonna je ovo rekla kad su krenuli ukorak, ne znajui posve to time misli. Divlja umska bia skakala su pokraj njih u grmlje, i ona je svugdje uzalud traila svoga orla, gotovo se nadajui da e ga jo jednom vidjeti. Prauma se pomalo rijedila. Trulo je rastinje lealo oko njih, osjeao se miris raspadanja; barranca nije mogla biti daleko. Zatim je zastrujao udno topliji i blai zrak, i staza je bila strmija. Posljednji put kad je ovuda bila prola Yvonna je ula mranjaka. Vip-pur-vil, vip-peri--vil, javljao se osamljeni sjetni glas proljea u zaviaju, i pozivao ovjeka kui kamo? U zaviaj njezina oca u Ohiou? I to bi mranjak radio tako daleko od zaviaja sam u meksikoj umi? Ali mranjak, kao ni ljubav i mudrost, nema zaviaja; i moda mu je, kao to je tada bio dodao Konzul, bolje ovdje nego da hue oko Cayen-ne, gdje bi morao prezimiti.

Penjali su se, pribliavajui se maloj istini na vrhu brijega; Yvonna je mogla vidjeti nebo. Ali se nije mogla orijentirati. Meksiko je nebo postalo udno i zvijezde su za nju veeras nale poruku ak samotniju od poruke jadnog mranjaka bez gnijezda, koju je zapamtila. Zato smo ovdje, kao da su govorile, na pogrenu mjestu i pogrenog oblika, tako daleko, tako daleko, tako daleko od zaviaja? Od kojeg zaviaja? Kada se to ona, Yvonna, nije vratila u zaviaj? Ali zvijezde su je samim 346 svojim postojanjem utjeile. I idui dalje osjetila je kako joj se vraa ravnodunost. Sad su Yvonna i Hugh bili dovoljno visoko da kroza stabla vide zvijezde nisko na zapadnom obzorju. korpion zalazi... Strijelac, Jarac; ah, eno, tu su, napokon na svojim pravim mjestima, konfiguracije su im odjednom bile tone, prepoznate, njihova se ista geometrija svjetlucala besprijekorna. I veeras e, kao i prije pet tisua godina, izii i zaci Jarac i Vodenjak, s usamljenim Fomalhautom ispod njih, Ribe i Ovan, Bik s Aldebaranom i Vlaiima. Dok korpion zalazi na sjeverozapadu, Vlaii izlaze na sjeveroistoku. Dok Jarac zalazi na zapadu, Orion se die na istoku. I Cetus, Kit, s Mirom. Veeras, kao i kroz tisuljea, ljudi e ovo govoriti, ili zatvarati pred njima vrata, u ucviljenoj boli okretat e se od njih ili prema njima, govorei s ljubavlju: Ono je gore naa zvijezda, tvoja i moja; upravljat e se prema njima nad oblacima ili izgubljeni na moru, ili e ih stojei u pjeni na pramcu gledati kako se, nenadno, naginju, poklanjat e im svoju vjeru ili svoje pomanjkanje vjere; u tisuu opservatorija usmjerivat e k njima svoje slabe teleskope, preko ijih lea plove tajanstveni rojevi zvijezda i oblaci mrtvih tamnih zvijezda, katastrofe rasprslih sunaca, ili div Antares to bjesni do kraja tinjajua eravica a ipak petsto puta vea od Zemljina sunca. I sama Zemlja to se jo vrti oko svoje osi i krui oko toga sunca, sunca to krui oko svijetlog toka ove galaksije, neizbrojnih neizmjernih draguljima optoenih tokova neizbrojnih neizmjernih galaksija koje se vrte, vrte, velianstveno, u beskonanost, u vjenost, kroza sve to kroza to i dalje tee cjelokupni ivot sve e to, kad ona ve odavno bude mrtva, ljudi jo itati na nonom nebu, i dok se zemlja bude okretala kroz ona daleka godinja doba, a oni budu promatrali ta sazvijeda to jo izlaze, doseu najviu toku, zalaze, da bi ponovno izila Ovan, Bik, Blizanci, Rak, Lav, Djevica, Vaga i korpion, Jarac, morski Jarac, i Vodenjak, vodonoa, Ribe, i opet, pobjedniki Ovan! Nee li i oni, takoer, jo postavljati beznadna vjena pitanja: emu sve to? Kakva sila po347kree tu uzvienu nebesku maineriju? Strijelac zalazi..! A izlaze, mislila je Yvonna, nevidljiva iza vulkana, ona sazvijeda koja e najviu toku dosei noas u pono, kad Vodenjak bude zalazio, i neki e ih promatrati s osjeajem da naglo promiu, utei kako im njihov di-jamantski sjaj u jednom trenutku ozaruje duu, dodirujui u njoj sve to je u sjeanju bilo drago ili plemenito, ili odvano ili ponosno, dok se visoko gore nad glavom, poput jata ptica, letei njeno prema Orionu, javljaju blagotvorni Vlaii... Planine to su se bile izgubile iz vida, sad su stajale pred njima dok su koraali naprijed kroza umu koja je iezavala. Yvonna je ipak jo zaostajala. Daleko na jugoistoku nisko nagnuti rog mjeseca, njihova blijedog jutarnjeg pratioca, napokon je zalazio, i ona ga je promatrala to mrtvo edo Zemlje! s udnim gladnim preklinjanjem. More plodnosti, u obliku dijamanta, i More nektra, peterokutastog oblika, i Frascatorius s poruenim sjevernim zidom, divovski zapadni zid Endvmiona, eliptino blizu Zapadnom rubu; Leibnitzove planine kod Junog Roga, i Movaru snova, istono od Proclusa.

Herkul i Atlas stajali su tamo, usred kataklizme, izvan dosega naeg znanja Mjesec je bio zaao. Topao nalet vjetra puhnuo im je u lice i na sjeveroistoku bljesnula je munja bijela i *"\ nazubljena: uo se grom, tedro; lavina koja se sprema... Staza je, postajui strmija, skretala i dalje desno i poela vijugati izmeu razbacanih stabala-straara, visokih i osamljenih, i ogromnih kaktusa ije su bezbrojne svijene bodljikave ruke pogled zaklanjale na svaku stranu, dok je staza skretala. Postalo je tako mrano da je bilo iznenaujue to u svijetu s onu stranu nisu nali najcrniju no. Prizor koji je doekao njihove oi kad su stupili na put, bio je ipak zastraujui. Visoko iznad njih, na ogromnoj visini, uasno ogromnoj visini, lebdjele SU' bestjelesne crne ptice, slinije kosturima. Snjene su oluje jurile vrhom Ixtaccihuatla, zastirui ga, dok JQ
348 >

njegovu masu obavio kumulus. Ali izgledalo je da cijela strma gromada Popocatepetla ide prema njima, putujui s oblacima, naginjui se nad dolinom na ijoj je padini, istaknut udnom melankolinom svjetlou, sjao mali buntovni vrh brijega s malim grobljem usjeenim u nj. Groblje je vrvjelo od ljudi to su se vidjeli jedino kao plameni svojih svijea. Ali iznenada kao da je heliograf munje mucao poruke preko toga divljeg krajolika; i oni su, smrznuti, razaznali i same male crne i bijele prilike. I sada, oekujui grmljavinu, uli ih: tihe jauke i naricanja, koji su noeni vjetrom dolutali dolje k njima. Oaloeni su pjevali nad grobovima svojih voljenih tiho svirajui gitare, ili molei. Zvuk nalik na zvonca na vjetru, sablasno zveckanje, dopro im je do uiju. Nadvladao ga je titanski tutanj grmljavine to se valjao dolinama. Lavina se pokrenula. Meutim nije bila nadvladala plamen svijea. Jo su svjetlucale, ne obazirui se na to, nekolicina ih je ila u povorci. Neki su oaloeni silazili s brijega jedan po jedan. Vvonna je sa zahvalnou osjetila vrst put pod nogama. Hotel Y Restaurant El Popo niknuo je sa svojim svjetlima. Nad susjednom garaom tamu je bockala elektrina reklama: Euzkadi. Negdje je radio svirao divlju estoku glazbu nevjerojatnom brzinom. Amerika su kola stajala poredana ispred restau-ranta pred slijepom ulicom na rubu praume, dajui tom mjestu neto od povuenosti, obiljeje oekivanja koje i pripada granici u noi. A neka vrst granice nalazila se nedaleko odatle, gdje je premoena klisura, desno od predgraa stare prijestolnice, obiljeavala granicu drave. Na trijemu je, za tren, sjedio Konzul, sam, mirno veerajui. Ali samo za Vvonnine oi. Probili su se izmeu okruglih stolova u gol neodreen bar gdje je opet Konzul namrten sjedio u kutu sa tri Meksikanca. Ali nitko ga osim Yvonne nije primijetio. Barmen nije vidio Konzula. Niti pomonik upravitelja, jedan neobino 349visok Japanac, a ni kuhar, koji je prepoznao Vvonnu. Dok su poricali da ita znaju o njemu (i premda je Yvonna sada ve bila posve uvjerena da je on u Faroli-tu) Konzul je nestajao iza svakog ugla i izlazio na svaka vrata. Nekoliko stolova, postavljenih na poploanu podu ispred anka, bilo je prazno. A tamo straga, gdje je patio, Konzul je odmakao svoju stolicu i poao im, klanjajui se, u susret. Kao to to zbog neega biva na takvim mjestima, u El Popou nije zapravo bilo mnogo ljudi, s obzirom na broj automobila vani. Hugh se osvrtao oko sebe, napol zbog glazbe koja je, izgleda, dopirala iz

radija u jednom od automobila i koja na ovome pustom mjestu nije naliila ni na to na svijetu, kao kakva bezdana mehanika sila bez kontrole to se troila do nasmrt, kidala, jurila u stranu nesreu, naglo prestala. Patio gostionice bio je dug pravokutan vrt zarastao u cvijee i korov. Verande s obje strane, u polutami, sa svojim nadsvodenim ogradama, pruale su dojam klaustra. Spavae su sobe bile otvorene na verande. Svjetlo iz restauranta, otraga, s neprirodnom je ivou tu i tamo zahvaalo poneki crveni cvijet, poneki zeleni grm. Dvije ljutite crvene are arkog nakostruenog perja sjedile su na eljeznim prstenovima izmeu lukova. Munja je za trenutak treperei obasjala prozore; vjetar je pucketao u liu i stiao se, ostavljajui vrelu prazninu u kojoj su se stabla kaotino lomila. Vvonna se naslonila na jedan luk i skinula eir; zakriao je jedan kakadu, i ona je dlanom pritisnula ui, pritiskajui ih jo snanije kad je ponovno poelo grmjeli, drei ih tako, odsutno sklopivi oi, sve dok nije prestalo i dok nisu stigla dva mutna piva to ih je Hugh bio naruio. Dakle, govorio je on, ovo je malo drukije nego Cerveceria Ouauhnahuac... Zaista!... Da, mislim da u se uvijek sjeati jutronjeg jutra. Nebo je bilo tako plavo, zar ne? I vunastog psa i drebadi koja je pola s nama, i rijeke s onim brzim pticama iznad naih glava 350 Koliko je sad do Farolita? - Oko milju i pol. Moemo skratiti gotovo milju ako poemo umskom stazom. Po mraku? - Ne moemo puno ekati, ako ti eli uhvatiti posljednji autobus za Ouauhnahuac. Sad je prolo est. Ne mogu piti ovo pivo. A ti? Ne. Ima okus na broncu dovraga Kriste, rekao je Hugh, hajde - Uzmimo neko drugo pie, - predloila je Vvonna, polupodrugljivo. Zar ne bismo mogli telefonirati? Mescal, rekla je Yvonna vedro. Zrak je bio tako pun elektriciteta, da je drhtao. Comment? Mescal, por favor, ponovila je Vvonna, kimajui glavom sveano, zlobno. Uvijek sam htjela otkriti to Geoffrev nalazi u njemu. Como no? uzmimo dva mescala. Ali Hugh se jo nije vratio kad je dvije ae donio drugi konobar gledajui upitno u tamu, koji je, odravajui pladanj na dlanu, upalio jo jedno svjetlo. Pia to ih je Yvonna popila za rukom i tijekom dana, iako ih je bilo razmjerno malo, pala su joj na duu kao olovo: prolo je nekoliko trenutaka prije nego je pruila ruku i poela piti. Odvratan, neugodan i s okusom na eter, mescal isprva nije proizveo nikakvu toplinu u njezinu elucu, nego, nalik na pivo, neku hladnou, studen. Ali djelovao je. Vani s trijema, jedna mala neugodena gitara poela je La Palomu, jedan je meksiki glas pjevao, i mescal je djelovao. Na kraju, imao je svojstvo dobrog estokog pia. Gdje je Hugh? Da nije, napokon, naao tu Konzula? Ne: znala je da on nije tu. Gledala je okolo po El Popu, bezdunoj smrti punoj propuha to kuca i stenje, kako je jednom rekao sam Geoff slaboj sjeni amerike krme uz cestu; ali vie joj nije izgledao tako strano. Odabrala je limun sa stola i iscijedila nekoliko kapi u svoju au i za sve to joj je trebalo neuobiajeno mnogo vremena. 351Odjednom je postala svjesna da se neprirodno smije sama za sebe, neto je u njoj tinjalo, bilo u plamenu i ponovno se, takoer u njezinu mozgu,

uobliila slika ene to neprestano tue pestima po zemlji.... Ali ne, nije to ona bila u plamenu. Nego kua njezina duha. Njen san. Njezina farma, Orion, Vlaii, njihova kua pokraj mora. Ali gdje je bila vatra? Konzul ju je prvi primijetio. Kakve su to lude misli, misli bez oblika ili logike? Pruila je ruku za drugim mescalom, Hugho-vim mescalom, i vatra se ugasila, nadvladao ju je nagli val oajnike ljubavi i njenosti za Konzula, to je pro-eo cijelo njeno bie. vrlo tamno i vedro s vjetrom to pue k obali, i zvukom valova koje nisi mogao vidjeti, gore duboko u proljetnoj noi bile su ljetne zvijezde, nagovjetaj ljeta, i bljesak zvijezda; vedro i mrano, a mjesec jo nije bio iziao; prekrasni jaki isti vjetar to pue k obali, i zatim blijedi mjesec koji se die nad vodom, a kasnije, u kui, um nevidljivih valova to udaraju u noi Kako ti se svia mescal? Yvonna je skoila. Bila je gotovo presavijena preko Hughove ae; njiui se, Hugh je stajao iznad nje, nosei pod rukom dugaku izlizanu platnenu navlaku u obliku kljua. to to zaboga ima tu? Yvonnin je glas bio mutan i dalek. Hugh je stavio navlaku na ogradu. Zatim je na stol poloio depnu svjetiljku. Bila je to izviaka naprava nalik na brodski ventilator s metalnim prstenom kroz koji si mogao provui pojas. Sreo sam u trijemu onog momka prema kojemu je Geoff bio onako gadno grub u Salonu Ofelia, i kupio sam ovo od njega. Ali on je htio prodati svoju gitaru i kupiti novu, i tako sam kupio i nju. Samo ocho pesos cincuenta to e ti gitara? Hoe li svirati Internacionalu ili takvo to, na tome svom brodu? rekla je Vvonna. Kako mescal? rekao je ponovno Hugh. Kao deset jardi bodljikave ice. Gotovo mi je raznio tjeme. Evo, Hugh, ovo je tvoj, ono to je od njega ostalo. 352 Hugh je sjeo: Popio sam jednu tequilu vani s gitaristom... Dakle, dodao je, definitivno sam odluio da noas ne pokuam stii u Mexico City, i budui da je to sad odlueno, postoje razliite stvari koje bismo mogli uiniti glede Geoffa. Ba bih se voljela napiti, rekla je Yvonna. Como tu quieras. To bi mogla biti dobra ideja. Zato si rekao da bi bila dobra ideja napiti se? pitala ga je Yvonna nad novim aama mescala; zatim: Zato si nabavio gitaru? ponovila je. Da uz nju pjevani. Da ljudima prodajem la i . maglu. Zato si tako udan, Hugh? Kakvu e la prodavati ljudima? Hugh je gurao svoju stolicu dok nije dotakla ogradu iza njega, zatim je sjeo onako, puei, ljuljajui mescal u krilu. Onakvu la o kojoj razmilja Sir Walter Raleigh, kad se obraa svojoj dui: 'Istina bit e tvoj jamac. Poi, jer mrem, nek dra znati je svijetu re' la. Dvoru ti reci da sja, blista ko truo panj. Reci Crkvi da zna za dobro, ne mare za nj. Odgovore li, ka' tada oboma la.' Istu stvar, samo malo drukije. Ti sebe dramatizira, Hugh. Salud y pesetas. Salud y pesetas. Salud y pesetas. Stajao je puei, s aom u ruci, naslonjen na mrani samostanski luk, i gledao je odozgo: Ba naprotiv, govorio je, mi elimo initi dobro, pomagati, biti braa u nevolji. Mi emo pod stanovitim okolnostima, ak dati da nas razapnu. I jesmo

dali, to se toga tie, redovito, svakih dvadesetak godina ili tako neto. Ali za jednog je Engleza strano neukusno biti dobrovoljan muenik. Mi moemo jednim dijelom svog uma potovati, recimo, potenje ljudi kao to su Gandhi ili Nehru. Moemo ak priznati da bi nas njihova nesebinost, na primjer, mogla spasiti. Ali u dui viemo 'Baci prokletog ovuljka u rijeku'. Ili 'Pustite 353Barabu!' 'O'Dwyer za uvijek!' Isuse! Dosta je neukusno ak i to to je panjolska muenica; naravno na sasvim drukiji nain... i ako Rusija dokae Hugh je govorio sve to dok je Yvonna pomno ispitivala neki papir to ga je upravo bio letimice stavio na stol pred nju. Bio je to naprosto jedan stari prljavi izguvani jelovnik koji je, inilo se, bio pokupljen s poda, ili je dugo vremena bio u neijem depu, i alkoholiar-skom sporou ona je nekoliko puta proitala ovo:
EL POPO SERVICIO A LA CARTE Sopadeajo.......................$0.30 Enchiladas de salsa verde................0.40 Chiles rellenos .....................'. 0.75 Rajas a la Popo.....................0.75 Machitos en salsa verde.................0.75 Menudo estilo sonora..................0.75 Pierna de ternera al horno...............1.25 Cabrito al horno.....................1.25 Asadode polio ......................1.25 Chuletas de cerdo ....................1.25 Filete con papas o al gusto...............l .25 Sandvviches........................0.40 Frijoles refritos......................0.30 Chocolate a la espanola.................0.60 Chocolate a la francesa.................0.40 Cafe solo o con la leche.................0.20

Toliko je bilo otkucano plavim, a ispod toga primijetila je istom sporou bio je naslikan mali toak unutar kojeg je pisalo Loteria Nacional Para La Benefi-cencia Publica, tvorei drugi kruni okvir u kojemu se nazirala neka vrsta zatitnog znaka ili peata koji je predstavljao sretnu majku kako miluje svoje dijete. Cijelu je lijevu stranu jelovnika zauzimao litograf- ^ ski portret nasmijane mlade ene, to ga je nadvisivala objava da Hotel Restaurant El Popo se observa la mas estricta moralidad, siendo esta disposicin de su pro-prietario una garantia para el pasajero, que llegue en
354

compania: Vvonna je prouavala tu enu: bila je punana i neuredna, s tobonjom amerikom frizurom i nosila je dugaku arenu haljinu pastelnih nijansa: jednom je rukom nestano pozivala, dok je drugom drala u zraku blok od deset sreaka, od kojih je na svakoj dje-vojka-kauboj jahala konja to se propinje i mahala rukom (kao da je tih deset malih figura bilo Yvonnino vlastito umnogostrueno i poluzaboravljeno ja, koje joj mau za oprotaj). Pa, rekla je ona. Ne, mislio sam na ono s druge strane rekao je Hugh. Vvonna je okrenula jelovnik i zatim sjela zurei prazno. Druga je strana jelovnika bila gotovo prekrivena Konzulovim rukopisom u svom najkaotinijem stanju. Na vrhu slijeva bilo je napisano:
Recknung l ron de anis l ron Salon Brasse l tequila doble

1.20 0.60 0.30 2.10

Bilo je potpisano sa G. Firmin. To je bio mali raun koji je Konzul prije nekoliko mjeseci ostavio ovdje, potvrda koju je sam sebi izdao Upravo sam to platio, rekao je Hugh, koji je sada sjedio kraj nje. Ali ispod tog obrauna bilo je enigmatski napisano: zlo... glad... tlo, ispod toga je bila dugaka krabo-tina iz koje se nije razabiralo nita. Na sredini papira vidjele su se ove rijei: konopac... hropac... gropac, zatim, elije hladne, dok je na desnoj strani, kao roditelj i djelomino objanjenje ovih razmetnih sinova, bilo neto to je sliilo pjesmi u procesu nastajanja, pokuaj tvorbe neke vrste soneta, moda, ali neodlune i slabe zamisli i tako isprecrtan i iaran, umrljan, brisan i 355okruen rkarijama palica, toak, ak i dugaak crn sanduk nalik na mrtvaku krinju da je bio gotovo neodgonetljiv; na kraju je izgledao otprilike ovako:
Pred neto je godina poeo bjeati ...neprestano... od tada bjei Ne znaju da mu gonie napustila je nada Da e ga vidjeti (da plee) na kraju konopa ma kada Oima gnanog i mnotvom uasa to su sad lee Bljetavog svijeta to ak ne eli ga branit i nee Shvaaju tek ga u prolom vremenu gdje ga i mee Ne potroivi... misle da vrijedan nije (ak)... ni cijene elije hladne. Mogla bi smutnju izazvat njegova smrt. Moda. I nita vie. Priaju neki gadne udne paklene prie o jadnoj toj paloj dui to bjeala je na sjever nekad prije...

to bjeala je na sjever nekad prije, mislila je ona;:| Hugh je govorio: 'i Vamonos. ' Yvonna je rekla: Da. Vani je vjetar puhao udno zavijajui. Nezakvaeni kapak negdje je udarao i udarao, i svijetlea je reklama i. nad garaom bockala no: Euzkadi ' Sat iznad nje ovjekova javna obavjetajna sluba o vremenu! pokazivao je dvanaest do sedam: to bjeala je na sjever nekad prije. Gosti su napustili tri- -jem El Popa. Sijevanje, dok su silazili niza stepenice, gotovo su , smjesta popratili plotuni groma, raspreni i produeni. Nagomilani crni oblaci progutali su zvijezde na sjeveru i istoku; Pegaz je nevidljiv klipsao uz nebo; ali u visini ? bilo je jo vedro: Vega, Deneb, Altair; kroza stabla, prema zapadu, Herkul. to bjeala je na sjever nekad prije, ponavljala je ona. Ravno pred njima pokraj puta nalazio se srueni grki hram, taman, sa dva visoka vitka stupa kojim se prilazi dvjema irokim stepenicama: ili, postojao je za tren taj hram s izuzetnom ljepotom svojih stupova, savreno skladan i razmjeran, sa si- . rokim prostorom svojih stepenica, koji se sad pretvorio : 356 u dva mlaza vjetrovitog svjetla s garae to padaju preko ceste, a stupovi u dvije telegrafske pale. Skrenuli su na stazu. Hugh je svojom svjetiljkom projicirao sablasnu metu koja se irila postajui ogromna, zabasala i prozirno se zaplela u kaktuse. Staza se suzila, i oni su ili jedno po jedno, Hugh straga, sa svijet-leom metom to klizi pred njima u valovitim koncentrinim elipsoidama preko kojih je skakala

Vvonnina izobliena sjena, ili sjena kakve div-ene. Tamo gdje ih je obasjavala depna svjetiljka svijenjaci su se inili bijelo-sivi, previe ukoeni i mesnati da bi se savijali na vjetru, bezbroj njih lagano se talasajui, s neljudskim askanjem ljuska i bodljika. to bjeala je na sjever nekad prije... Yvonna se sad osjeala posve trijeznom: kaktusi su zaostali, a staza, jo uska kroz visoka stabla i grmlje, bila je prohodnija. to bjeala je na sjever nekad prije. Ali oni nisu ili na sjever, ili su prema Farolitu. Niti je Konzul, dakle, pobjegao na sjever, vjerojatno je, naravno, otiao, ba kao i veeras, u Farolito. Mogla bi smutnju izazvati njegova smrt. Vrhovi stabala umorili su kao da im nad glavom tee voda. Njegova smrt. Yvonna je bila trijezna. Grmlje, to im je nenadno brzo upadalo na stazu, prepreujui je, nije bilo trijezno; pokretna stabla nisu bila trijezna; i napokon Hugh, to ju je, sad je shvatila, doveo tako daleko samo da bi dokazao veu pogodnost ceste, opasnost onih uma pod elektrinim pranjenjima to su sad bila gotovo iznad njih, nije bio trijezan: i Yvonna je otkrila kako se naglo zaustavlja, aka stisnutih tako vrsto da su je boljeli prsti, govorei: Moramo pouriti, mora da je ve skoro sedam, a zatim urei, gotovo trei stazom, progovori glasno i uzbueno: Jesam li ti rekla da smo se one noi uoi mog odlaska, pred godinu dana, Geoffrev i ja dogovorili za veeru u Mexico Citvju i da je on zaboravio, rekao mi je, ime lokala, i iao od restauranta do restau-ranta traei me, ba kao to mi sada traimo njega.
357En los talleres y arsenales a guerra todos, toan ya;

Hugh je ravnoduno pjevao, dubokim glasom. a jednako je tako bilo kad sam ga prvi put srela u Granadi. Dogovorili smo se za veeru u restaurantu pokraj Alhambre a ja sam mislila da je on rekao u Alhambri, i nisam ga mogla nai, i sad ja njega ponovno traim prve noi nakon svog povratka.
todos, toan ya; morir quien quiere por la gloria o por vendedores de canones?

Grom je prasnuo kroz umu, i Vvonna se opet gotovo na mjestu zaustavila, zamiljajui napol da je, za jedan tren, vidjela kako je s kraja staze poziva zaleeno nasmijana ona ena sa srekama. Koliko jo ima? pitao je Hugh. Gotovo smo stigli, mislim. Jo nekoliko okuka i jedno oboreno stablo na stazi, preko kojeg se moramo popeti.
Adelante, la juventud, al asalto, vamos ya, y contra los imperialismos, para un nuevo mundo hacer.

Mislim da si dakle imala pravo, rekao je Hugh. Nastalo je zatije u oluji, koje je za Vvonnu to je promatrala dugo sporo njihanje tamnih kronji u vjetru prema olujnom nebu, bilo trenutak nalik na poetak oseke, ali ipak ispunjen nekom blagodati jutronjeg jahanja s Hughom, nekim monim sadrajem njihovih zajednikih jutronjih misli, s divljom morskom udnjom mladosti i ljubavi i tuge. Kratki pucanj kao iz pitolja, odnekud ispred njih, kao iz ispune cijevi automobila, naruio je tu valovitu tiinu, a za njim jo jedan, pa jo jedan. Opet kolsko gaanje, nasmijao se Hugh; ipak, bili su to drukiji, svjetovni, glasovi, da bi posluili kao lijek protiv mune 358

grmljavine koja je uslijedila, jer su znaili da je Parian blizu, da e uskoro kroza stabla zasjali njegova mutna svjetla: u blijesku munje jasnom kao dan ugledali su tunu, beskorisnu strelicu koja je pokazivala natrag, u smjeru kojim su doli, prema spaljenom Anochtitlanu: i sad je, u jo guoj tami, Hughovo svjetlo palo na deblo s lijeve strane na kojemu je bio drveni znak s ispruenom rukom to im je potvrivala smjer. A PARIAN Hugh je iza nje pjevao... Kia je poela padati blago, i iz ume se dizao sladak ist miris. I sad, tu je bilo mjesto gdje se staza vraala, udvajajui se, samo da bi je za-krilo ogromno mahovinom prekriveno deblo to ju je dijelilo od one iste staze kojom Vvonna nije htjela poi, kojom je Konzul vjerojatno krenuo iz Tomalina. Pljesnive ljestve iroko razmaknutih preaka naslonjene na bliu stranu debla jo su bile tu, i Vvonna se popela na njih prije nego je shvatila da je izgubila Hughovo svjetlo. Vvonna se nekako odravala na vrhu klizavog debla i opet ugledala svjetlo kako se, malo sa strane, mie izmeu stabala. Rekla je sa stanovitim prizvukom trijumfa: Hugh, pazi da tu ne skrene sa staze, tu je dosta zamreno. I pazi na oboreno deblo. S te strane postoje ljestve, ali na drugu mora skoiti. Skoi onda, rekao je Hugh. Izgleda da sam skrenuo s tvoje staze. uvi sjetnu tubalicu njegove gitare Jsad je Hugh udario navlakom, Vvonna je viknula: Evo me ovdje, ovamo.
Hijos del pueblo que oprimen cadenas esa injusticia no debe existir si tu existencia es un mundo de penas antes que esclavo, prefiere morir pretiere morir...*

podrugljivo je pjevao Hugh. 359 Kia je odjedanput poela padati jae. Vjetar je kao ekspresni vlak projurio kroza umu; ba pred njom bljesnula je munja kroza stabla, parajui divlje, uz tutanj groma to je uzdrmao zemlju... Postoji, ponekad, kad grmi, druga osoba to misli na vas, unosi va mentalni namjetaj s trijema, zatvara i zapire prozore duha pred onim to izgleda manje strano kao prijetnja, negoli kao izoblienje nebeskog mira, unitavajue bezumlje na svodu, neki oblik sramote to ga je smrtnicima zabranjeno promatrati previe izbliza: ali u duhu uvijek postoje otvorena vrata kao to se zna da su ljudi za velikih oluja s grmljavinom, ostavljali svoja prava vrata otvorena, kako bi Isus mogao ui za ulazak i primanje onoga emu nema primjera, za onaj straljivi prihvat groma to nikad ne udara vas, za munju to uvijek pogaa susjednu ulicu, za nesreu to tako rijetko dolazi u onaj nesretni vjerojatni as, i kroz ta je mentalna vrata Vvonna, jo odravajui ravnoteu na deblu, sad ugledala neto prijetei zlo. Kroz grmljavinu to je slabila neto se pribliavalo s bukom koja nije bila kia. Bila je to neka ivotinja, uplaena olujom, i to god da je bila jelen, konj, bez dvojbe je imala kopita pribliavala se u punom trku, jurei bezglavo, probijajui se kroz grmlje: i sad, dok je opet munja parala i grmljavina zamirala, ula je otegnut njisak koji je postajao krik, gotovo ljudski u svojoj prestravljenosti. Yvonna je bila svjesna da joj klecaju koljena. Dozivajui Hugha pokuala se okrenuti, kako bi sila natrag niz ljestve, ali je osjetila da na deblu gubi oslonac: okliznuvi se pokuala je uhvatiti ravnoteu, kliznula opet i tresnula naprijed. Jedna se noga s otrim bolom podvila pod nju kad je pala. U slijedeem je trenutku, pokuavajui

se dii, u sjajnom blijesku munje, vidjela konja bez jahaa. Jurio je postrance, ne na nju, i vidjela je svaku sitnicu na njemu, zveckavo sedlo to mu je klizilo s leda, ak i broj sedam utisnut mu na stranjici. Pokuavajui se opet dii, ula je sebe kako krii kad je ivotinja krenula k njoj i na nju. Nebo je bilo plahta od bijelog plamena za koju su u jednom
360

trenutku bila prikovana stabla i lebdei propeti konj To su se sajamske gondole vrtjele oko nje; ne, to su bile planete, dok je sunce stajalo, plamtei i okreui se i blistajui u sreditu; evo opet su dolazili, Merkur, Venera, Zemlja, Mars, Jupiter, Saturn, Uran, Neptun, Plu-ton; ali to nisu bili planeti, jer to uope nije bio vrtuljak, nego veliko kolo, to su bila sazvijeda u ijoj je glavini, kao veliko hladno oko, plamtjela Sjevernjaa, i tu su oko nje kruili i kruili: Kasiopeja, Cefej, Ris, Veliki Medvjed, Mali Medvjed, i Zmaj; ipak nisu to bila sazvijeda nego, nekako, mirijade prekrasnih leptira, ona je uplovljavala u luku Acapulca kroz orkan prekrasnih leptira to su krivudali u visini i beskonano nestajali za krmom broda iznad mora, mora, nemirnog i istog, dugakih valova koji nadolaze u zoru, diui se i ruei, da bi u bezbrojnim elipsama klizili preko pijeska, tonui, tonui, netko je negdje daleko vikao njezino ime i ona se prisjetila, oni su u mranoj umi, ona uje vjetar i nalet kie kroza umu i vidi trepet munja to drhte u nebesima, i konja gospode Boe, konja i hoe li se taj prizor beskonano i vjeno ponavljati? konja, propetog, nadvitog nada nju, skamenjenog u zraku, kip, netko je sjedio na tom kipu, to je Yvonna Griffaton, ne to je bio kip Huerte, pijanca, ubojice, to je bio Konzul, ili je to bio mehaniki konj na vrtuljku, carrouselu, ali carrousel je stao, i ona je dolje u klisuri kojom milijun konja tutnji prema njoj, i ona mora bjeati kroz prijateljsku umu do njihova malog doma pokraj mora. Ali kua se zapalila, ona to vidi iz ume, nekoliko stepenica iznad, uje pucketanje, kua gori, sve gori, gori san, kua gori, ipak za trenutak, evo ih gdje stoje, Geoffrev i ona, unutra, u kui, lomei ruke, i sve izgleda u redu, sve na svom mjestu, kua je jo tu, sve drago, sve u redu, blisko, samo to je krov u plamenu, i to se uje taj um kao da krovom leti suho lie, to mehaniko pucketanje, i sad se vatra iri, ak dok oni gledaju, ormar, zdjele, stari kotli, novi kotli, kipuvar na duboku hladnom zdencu, lopatice, grablje, nagnuta, sindrom pokrivena drvarnica na iji krov pada bijelo cvijee svi16-POD VULKANOM

361be, ali vie nee padati, jer stablo gori, vatra se iri sve bre i bre, gore zidovi s odsjajima sunca nalik na mlinsko kolo na vodi, cvjetovi su u vrtu pocrnjeli i gore, gre se, svijaju, padaju, vrt gori, gori trijem na kojemu su sjedili u proljetna jutra, crvena vrata, dvokrilni prozori, zavjese to ih je sama napravila gore, Geoffrevjeva stara stolica gori, njegov pisai stol, i sada njegova knjiga, njegova knjiga gori, stranice gore, gore, gore, kovitlajui se iz vatre rasipaju se, gore, du obale, a sad se smrkava i nadolazi plima, plima zapljuskuje unitenu kuu, izletniki brodovi koji su uzvodno nosili pjesmu plove tiho doma tamnim vodama Eridana. Njihova kua umire, tamo sad traju samo samrtnike muke. I ostavljajui plameni san, Yvonna je osjetila kako je neto iznenada die i nosi prema zvijezdama, kroz vrtlog zvijezda koje se ire u sve veim krugovima nalik na prstenove na vodi, medu kojima su se sad, poput jata dijamantskih ptica to tiho i pouzdano lete k Orionu, pokazali Vlaii...

Ih

12 MESCAL, rekao je Konzul. Glavni bar Paroli ta bio je prazan. Iz zrcala iza anka, koje je odraavalo i vrata otvorena na trg, vlastito mu je lice tiho udaralo u oi strogom, poznatom zlokobnou. Ipak bar nije bio tih. Ispunjavalo ga je kucanje: kucanje njegova sata, njegova srca, njegove svijesti, nekog zidnog sata negdje. uo se i jedan dalek zvuk, odnekud iz dubine, zvuk vodene bujice, podzemnog ruenja; i mogao je uti ak i njih, gorke bolne optube kojim je ibao vlastiti jad, glasove to kao da se prepiru, njegov glasniji od ostalih, mijeajui se sada s drugim glasovima koji su, ini se, izdaleka alosno jadikovali: Borra-cho, Borrachon, Borraaaacho! Ali jedan je od glasova bio nalik Yvonninu, preklinjao je. Jo je iza sebe osjeao njezin pogled, njihov pogled u Salonu Ofelia. Namjerno je iskljuio svaku misao o Yvonni. Popio je dva brza mescala: glasovi su prestali. Siui limun razmatrao je okolinu. Mescal, premda je ublaavao, usporio mu je um; svakom je predmetu trebalo nekoliko trenutaka da mu na sebe skrene panju. U jednom uglu sobe sjedio je bijeli kuni jedui klip indijanskog kukuruza. Griskao je ljubiaste i crne zaklopce s izrazom povuenosti, kao da svira na kakvu glazbalu. Iza anka visjela je o prstenu na kuki objeena prekrasna oaxaquenanska tikva za mescal de olla, iz 362
16*

363 koje mu je bilo odmjeravano pie. Poredane s obje strane stajale su boce Tenampe, Berreteage, Teguile, Anejo, Anisa doble de Mallorca, ljubiasta stolna boca delici-oso licor Henryja Malleta, staklenka napitka od metvice, visoka zavojasta boca Anisa del Mono, kojoj je na naljepnici vrag vitlao vilama. Na irokom anku pred njim stajali su tanjurii s akalicama, ljutim papriica-ma, limunima, aa puna slamica, ispremijeane duge lice u staklenom vru. Na jednom su kraju bile postavljene velike gomoljaste staklenke za mnogobrojne agu- / ardiente, sirovi alkohol razliita okusa, u kojima su plutale krike ci trona. Jedan oglas za sinonji ples: Hotel Bella Vista Gran Baile a Beneficio de la Cruz Roja. Los Mejores Artistas del radio en accion. No falte Vd., zataknut za zrcalo privukao mu je pogled. korpion , se uhvatio za oglas. Konzul je sve to pomno zapaao. Putajui duboke uzdahe ledenog olakanja, prebrojio je ak i akalice. Bio je siguran ovdje; to je bilo mjesto *' koje je volio utoite, raj njegova oaja. / Barmen Slonov sin poznat kao aka buha, sitno tamno dijete boleljiva izgleda, kratkovidno je kroz naoari s ronatim okvirom zurio u nastavak stripa El Hijo del Diablo u djejem asopisu. Ti-to. Dok_j! je itao, mrmljajui u sebi, jeo je okoladu. Vraajui l Konzulu drugu ponovno napunjenu au mescala, pn>' lio je malo pia na ank. Nastavio je itati ne obrisavi ga, tovie, mrmljajui, kljukajui se lubanjama od okolade kupljenim za Dan mrtvih, kosturima od okolade, mrtvakim kolima, da, od okolade. Konzul je poka? % zivao na korpiona na zidu i djeak ga je stresao ljutit | tom kretnjom: bio je mrtav. aka buha vratio se svo+|. joj prii, mrmljajui glasno punih usta: Depronto, Da^ ha vuelve en Sigrita llamando la atencion de un guardiar que pasea. Suelteme! Suelteme! Spasite me, pomislio je Konzul neodreeno, kad je djeak odjednom iziao po sitni, suelteme, u pomo: ali moda je korpion, ne hotei biti spaen, sam sebe

usmrtio. Proetao se prostorijom. Poto se bezuspjeno pokuavao sprijateljiti s bijelim kuniem, priao je ot364

vorenom prozoru na desnoj strani. Strmi se odron sputao gotovo do dna klisure. Kakvo mrano, turobno mjesto! U Parianu Kublaj Kan... I stijena je jo bila tu, takoer ba kao u Shellevja ili Calderona, ili u oba stijena koja se nije mogla odluiti da se potpuno zdrobi, prilijepila se tako, raspukla, za ivot. Strmina je strana, pomislio je on, naginjui se kroz prozor, gledajui iskosa rascijepljenu stijenu i pokuavajui se prisjetiti odlomka iz The Cenci, koji opisuje ogromnu hrid to se dri zemljine mase, kao da se oslanja na ivot, ne bojei se pada, ali svejedno bacajui sjenu na mjesto na koje e pasti ako padne. Bio je to straan, uasan put na dno. Ali na pamet mu je palo da se ni on ne boji pada. U duhu je zacrtavao krivudavu bezdanu crtu barran-' e natrag kroz ovaj kraj, kroz naputene rudnike, do svog vlastitog vrta, zatim je opet vidio sebe kako s Yvonnom jutros stoji pred tiskarskom radnjom promatrajui sliku one druge stijene, La Despedida, gleer-ske stijene koja se izmeu pozivnica za svadbe mrvi u izlogu, s uskovitlanim zamanjakom iza nje. Kako se to inilo davno, kako udno, kako tuno, daleko kao sjeanje na prvu ljubav ili na majinu smrt; kao neka jadna tuga, ovaj put bez napora, Yvonna mu je opet iezla iz svijesti. Popocatepetl se dizao kroz prozor, golemi su mu bokovi dijelom bili skriveni zakotrljanim olujnim oblacima; vrh mu je zastirui nebo, ini se, bio nad glavom; barranca, Farolito, neposredno pod njim. Pod vulkanom! Nisu stari uzalud bili smjestili Tartar ispod Etne, i u nj udovite Tifeja s njegovih stotinu glava sa srazmjerno stranim oima i glasovima. Okrenuvi se, Konzul je au donio do otvorenih vrata. Crvenoutozelena florescentna agonija na zapadu. Zurio je prema Parianu. Tamo, s onu stranu male tratine, bio je neizbjeni trg sa svojim malim javnim parkom. Lijevo, na rubu barrance, jedan je vojnik spavao pod stablom. Upola okrenuto prema njemu, desno, na jednoj padini, stajalo je neto na prvi pogled slino sruenom samostanu ili vodovodu. To je bila siva, kula365 ma ukraena vojarnica vojne policije koju je bio spomenuo Hugh kao navodni tab Unin Militar. Ta ga je zgrada, u kojoj je i zatvor, gledala mrko jednim okom iznad nadsvodenog ulaza postavljenog na prednjem dijelu njezina niskog proelja: sat pokazuje est. S obje strane nadsvodenog ulaza reetkasti prozor Comisarija de Policia i Policije de Seguridad gledali su dolje na skupinu vojnika koji razgovaraju drei preko ramena svoje vojnike trube sa svijetlozelenim kitama. Drugi su se vojnici, udarajui konim sarama, spoticali na strai. Pod svodom, na ulazu u dvorite, neki je kaplar radio za stolom na kojemu je stajala neupaljena petro-Ijaa. Pisao je neto krasnopisom, znao je Konzul, jer ga je njegov prilino nesiguran hod svakako ne onako nesiguran kao prije na trgu u Ouauhnahuacu, ali jo sramotan bio doveo gotovo iznad njega. Kroz nad-svodeni ulaz Konzul je mogao razaznati zatvore s drvenim reetkama nalik na svinjce, rasporeene oko dvorita. U jednom od njih neki je ovjek mlatarao rukama. Drugdje, lijevo, bile su razbacane kolibe od crne ro-goine, to su se stapale s praumom koja je sa svih strana okruivala grad, sad blistav u neprirodnom modrosivom svjetlu nadolazee oluje. Budui da se aka buha vratio, Konzul je otiao do anka po svoj sitni. Djeak, oigledno ne uvi, na-lio mu je u au malo mescala iz one divne tikve. Pruajui mu je, prosuo je akalice. Konzul zasad nije nita rekao o sitniu.

Meutim, zabiljeio je u glavi da drugi put za pie narui neto to stoji vie nego pedeset cen-tavosa koje je ve poloio. Na taj je nain mislio vratiti svoj novac. Besmisleno je uvjeravao sam sebe da ve zbog same te stvari mora ostati. Znao je da postoji i drugi razlog, ali nije mogao tono rei koji. Bio je toga svjestan svaki put kad bi se sjetio Vvonne. Izgledalo je, zaista, kao da zbog nje mora tu ostati, ne zato to e ona doi za njim ne, ona je otila, napokon ju je pustio otii, Hugh bi mogao doi, ali ne ona, nikako, ne ovaj put, ona e se bez dvojbe vratiti kui, a njegov um nije kadar putovati dalje od te toke nego zbog nee366

ga drugog. Vidio je da mu sitni lei na anku, cijena mescalst nije bila odbijena. Stavio je sve to u dep i poao opet do vrata. Situacija je sad bila obrnuta; djeak e morati paziti na njega. Tuno ga je zabavljalo zamiljati, na raun ake buha, premda je bio napol svjestan da ga zaokupljeni djeak uope ne gleda, kako je ve poprimio onaj sjetni izraz svojstven stanovitom tipu pijanca, mlitavog od dvije ae iznuene na veresiju, to zuri iz prazne krme, izraz koji hini da se on nada kako je pomo, bilo kakva pomo, moda ve na putu, kako ga prijatelji, bilo kakvi prijatelji, dolaze spasiti. Za njega je ivot uvijek odmah tu iza ugla, u vidu drugog pia u novom baru. Meutim, on zaista nije elio nita od toga. Naputen od svojih prijatelja, kao i oni od njega, znao je on da nita osim smlavljujueg pogleda po-vjerioca nema iza tog ugla. Niti se bio dovoljno ohrabrio da pozajmi jo novaca, ni da dobije jo veresije, niti je uostalom volio piti u susjedstvu. Zato sam ovdje, govori tiina, to sam uinio, odjekuje praznina. Zato sam sebe unitio ovako hotimice, smijulji se novac u blagajni, zato sam pao tako nisko, laska prolaz, na to je jedini odgovor bio Trg mu nije odgovorio. Mali se grad, to je izgledao prazan, punio dok se sputala veer. Brkati bi oficir, teka koraka, proao od vremena do vremena, ukoen, oficirskim tapom lupkajui po svojim sarama. Ljudi su se vraali s grobita, premda povorka vjerojatno nee proi za jo neko vrijeme. Odrpan vod vojnika stupao je trgom. Trublje su tretale. I policajci su oni koji nisu trajkali, ili su se pretvarali da su na dunosti kod grobova, ili zamjenici, nije bilo lako ovjeku u svijesti stvoriti jasnu razliku izmeu policije i vojske stigli u punom sastavu. Con njemaki prijatelji, nedvojbeno. Kaplar je jo pisao za stolom; to ga je udno smirivalo. Dva ili tri pijanca progurala su se pokraj njega u Farolito, s kitnjastim som-brerima na zatiljku, s navlakama to ih lupkaju po bedrima. Stigla su dva prosjaka i zauzimala svoja mjesta pred barom, pod olujnim nebom. Jedan, bez nogu, vukao se kroz prainu nalik na kakva jadnog tuljana. Ali
367

l
drugi je prosjak, koji se hvastao jednom nogom, stajao ukoeno, ponosno uza zid cantine, kao da eka strijeljanje. Zatim se taj jednonogi prosjak nagnuo naprijed: spustio je novi u ispruenu ruku ovjeka bez nogu. U oima prvog prosjaka vidjele su se suze. Konzul je sad primijetio da njemu sasvim zdesna, iz ume, stazom kojom je bio doao, izlaze neke neobine ivotinje nalik na guske, ali velike kao deve, i odrti, bezglavi ljudi na hoduljama, ija se oivjela utroba trza po tlu. Zatvorio je pred tim oi i kad ih je otvorio, netko tko je bio nalik na policajca vodio je stazom konja, to je bilo sve. Nasmijao se, unato policajcu, zatim je prestao. Jer je vidio da se lice leeeg prosjaka polako pretvaralo u lice senore Gregorio, i sad opet u lice njegove majke, na kojemu se

pojavio izraz beskrajnog saaljenja i preklinjanja. Sklopivi ponovno oi, stojei tamo, s aom u ruci, za tren je pomislio, s ledenim, ravnodunim, gotovo vedrim mirom, na uasnu no to g neizbjeno eka popio on jo puno ili ne popio, s demonskim orkestrima to mu potresaju sobu, s predasima stranog sna, prekidanog glasovima koji su zapravo pasji lave, ili sa skupinama nepostojeih gostiju to pristiu i neprestano ponavljaju njegovo ime, s pakosnom bukom, drnda-njem, lupanjem, mlaenjem, s borbom protiv drskih ar-hivragova, s lavinom to rui vrata, s bockanjem ispod postelje, i s neprestanim kricima, jecanjem, uasnom glazbom, spinetama mraka: vratio se do anka. Diosdado, Slon, upravo je uao iz stranje sobe. Konzul je gledao kako skida svoju crnu jaknu, vjea je u ormari pipajui zatim po depu na prsima svoje besprijekorne bijele koulje traei lulu to je virila iz njega. Izvadio ju je i poeo puniti duhanom Country Club el Bueno Tono. Konzul se sad sjetio svoje lule: tu je, nema nikakve sumnje. Si, si, mistair, ponavljao je on, pognute glave sluajui Konzulovo pitanje. Claro. Ne moj ah lu-la ne inglese. Monterev lula. Vi bili ah borracho onaj dan onda. No senor? 368 Como no? rekao je Konzul. Dvaput na dan. Vi bio pjan triput na dan, rekao je Diosdado, i njegov pogled, uvreda, shvaanje stupnja svog pada, proimali su Konzula. Onda ete se vraati u Ameriku natrag sad, dodao je on, prekapajui iza anka. Ja ne por que? Diosdado je iznenada na anku tresnuo debeo sveanj omotnica svezanih gumicom. es suyo? upitao je on izravno. Gdje su pisma, Geoffreyju Firmine, pisma, pisma koja ti je pisala dok joj se srce nije slomilo? Pisma su bila tu, tu i nigdje drugdje to su bila ta pisma, i to je Konzul odmah znao i ne ispitavi omotnice. Kad je progovorio, nije mogao prepoznati svoj glas: Si, senor, muchas gracias, rekao je. De nada, senor. Bogomdani se okrenuo. La rame inutile fatigua vainement une mer immo-bile... Konzul se nije mogao maknuti cijeli trenutak. Nije se mogao maiti ak ni za au. Zatim je poeo uko-so, po anku, prolivenim piem crtati malu zemljopisnu kartu. Diosdado se vratio i promatrao ga sa zanimanjem. Espafia, rekao je Konzul, zatim ga je njegov panjolski izdao, vi ste panjolac, senor? Si, si, senor, si, rekao je Diosdado, promatrajui, ali s novim prizvukom. Espanol. Espana. Ova pisma koja ste mi dali znate? od moje su supruge, moje espose. Claro? Tu smo se upoznali. U panjolskoj. Vi je prepoznajete, svoj stari kraj, vi poznajete Andaluziju? Ovo je gore, ovdje, Guadalquivir. S one strane, Sierra Morena. Dolje je Almeria. Ovo, povlaio je prstom, to lei izmeu, to su planine Sierra Nevada. A ovo je Granada. To je to mjesto. Upravo ono mjesto gdje smo se upoznali. Konzul se smijao. Granada, rekao je Diosdado, otro, drukijim, tvrdim izgovorom nego je Konzulov. Bacio je na nj prodoran, znaajan, podozriv pogled, zatim ga opet ostavio. Govorio je sad sa skupinom na drugom kraju anka. Lica su bila okrenuta prema Konzulu.
369

Konzul je novo pie zajedno s Vvonninim pismima ponio u jednu unutarnju

sobu, jednu od onih kutija iz kineske zagonetke. Nije se bio prije sjetio da su zastakljene mutnim mlijenim staklom, poput blagajnikih odjela u banci. Nije se zaista iznenadio to je u toj sobi naao onu jutronju staru Tarascanku iz ella Viste. Njena teguila, okruena dominama, stajala je pred njom na okruglom stolu. Pile je kljucalo izmeu njih. Konzul se pitao jesu li njene, ili joj je tek bilo potrebno imati domine gdje god se zatekne? Njen tap s ruicom poput pande visio je, kao iv, na rubu stola. Konzul se premjestio k njoj, popio pola svog mescala i skinuo gumicu sa svenja. Sjea li se sutranjeg dana? itao je on. Ne, pomislio je; rijei su kao kamenje potonule u njegov um. injenica je bila da gubi vezu s vlastitim poloajem... Bio je odijeljen od sebe, i u isto vrijeme jasno je to uviao, potres zbog primitka pisama u stanovitom ga je smislu probudio, pa makar, tako rei, iz jednog mje-searskog stanja u drugo; bio je pijan, bio je trijezan, bio je mamuran sve odjednom; prolo je est uveer, meutim da li zbog toga to je u Farolitu, ili zbog prisutnosti te starice u ovoj zastakljenoj sobi gdje je gorjelo elektrino svjetlo, inilo mu se da je opet rano jutro: gotovo kao da je bio neka druga vrsta pijanca, u drukijim okolnostima, u nekoj drugoj zemlji, u kojoj se neto sasvim drukije zbivalo: bio je nalik na ovjeka koji se u zoru die napol omamljen od pia, brbljajui, Isuse, takav sam ja ovjek, Uh! Uh! da bi ispratio enu na rani autobus, premda je prekasno, a na stolu za dorukovanje stoji poruka. Oprosti to sam juer bila histerina, takav ispad svakako ne opravdava to to si me uvrijedio, ne zaboravi unijeti mlijeko, ispod ega je, vidi, napisano gotovo kao dodatna misao: Dragi, ne moemo vie ovako, ovo je suvie strano, ja odlazim i koji se, umjesto da shvati znaenje svega toga, neumjesno prisjea da je barmenu prole noi previe naduga-ko priao kako je izgorjela neija kua a zato mu je rekao gdje stanuje, sad e ga moi nai policija i za370

to je barmenu ime Sherlock? nezaboravno ime! i po-pivi au porta s vodom i tri aspirina, od kojih mu se smuilo, razmilja da ima jo pet sati dok se ne otvore gostionice, kad se mora vratiti u isti bar i ispriati se... Ali gdje sam stavio cigarete? i zato mi je aa porta ispod kade? I jesam li to uo neku eksploziju negdje u kui? I susrevi svoj optuujui pogled u drugom zrcalu u toj maloj sobi, Konzul je imao udan prolazan osjeaj kako se uspravio u postelji da to uini, kako je skoio i kako sigurno bunca Koriolan je mrtav!, ili omama, omama, omama, ili mislim da je to bilo, oh! oh! ili neto zaista besmisleno kao vjedrice, vjedrice, milijuni vjedrica u juhi! i da e sad (premda je sjedio sasvim spokojno u Farolitu) ponovo klonuti na jastuke da gleda, drhtei od nemonog zgraanja nad samim sobom, brade i oi to se stvaraju u zavjesama, ili ispunjaju prostor izmeu ormara i stropa, i slua, s ulice, meki hod vjenog sablasnog policajca vani Sjea li se sutranjeg dana? To je obljetnica naeg vjenanja... Od tebe nisam dobila ni rijei otkad sam otila. Boe, ta utnja ono je to me plai. Konzul je popio jo malo mescala. Ta utnja ono je to me plai ta utnja Konzul je neprestano ponovno itao tu reenicu, istu reenicu, isto pismo, sva ta pisma, uzaludna kao i ona koja u luci stignu na brod za ovjeka nestalog u moru, jer je otkrio neke tekoe u izotravanju slike, rijei su se stalno zamuivale i podmuklo pretvarale, vlastito ga je ime doekivalo iz zasjede: ali mescal ga je opet bio povezao s vlastitim poloajem toliko da mu sad nije bilo potrebno shvatiti nikakvo znaenje tih rijei, osim njihove podle potvrde

njegove vlastite izgubljenosti, njegove vlastite jalove sebine propasti, sad moda konano samonametnute, njegov je mozak, pred tim okrutno zanemarenim dokazom kakav je bol nanio njoj, u agoniji stao. Ta utnja ono je to me plai. Zamiljala sam da su te snale sve mogue tragedije, to jest kao da si u ra371tu a ja te ekam, ekam od tebe vijesti, pismo, telegram... ali nikakav rat ne bi mogao imati takvu snagu da mi sledi i uplai srce. aljem ti svu svoju ljubav i sve svoje srce, i sve svoje misli i molitve. Konzul je, pijui, bio svjestan da ena s dominama pokuava privui njegovu panju, otvarajui usta i upirui prstom u njih: sad mu se lukavo pribliavala oko stola. Ti si sigurno morao mnogo misliti o nama, o onome to smo zajedno sagradili, o tome kako smo bezumno unitili graevinu i ljepotu ali nismo uspjeli unititi uspomenu na tu ljepotu. To je ono to me progonilo no i dan. Okreui se, vidim nas dvoje na stotinu mjesta, sa stotinu osmijeha. Uem u neku ulicu, a ti si tamo. Uvlaim se nou u postelju, a ti me eka. to u ivotu postoji osim osobe koju ovjek oboava i ivota koji s tom osobom moe sagraditi? Prvi put shvaam znaenje samoubojstva... Boe, kako je svijet besmislen i prazan! Dani ispunjeni jeftinim i okaljanim trenucima koji se smjenjuju, nemirne se i opsjednute noi redaju u gorkoj koloteini: sunce sja bez sjaja, i mjesec izlazi bez svjetlosti. Moje srce ima okus pepela, i grlo mi je stegnuto i umorno od plaa. to je izgubljena dua? To je ona dua koja je skrenula s pravog puta i luta u tmici zapamenih putova Starica ga je vukla za rukav, i Konzul se je li Vvonna itala pisma Heloise i Abelarda? ispruio da pritisne elektrino zvonce, ija ga gradska ali nasilna prisutnost u ovim udnim malim udubinama u zidu nije jo nikada propustila zapanjiti. Trenutak kasnije uao je aka buha s bocom teguile u jednoj ruci, u drugoj s bocom mescala Xicotancatl, ali je boce odnio poto im je natoio pie. Konzul je kimnuo starici, pokazao na teguilu, ispio vei dio mescala, i nastavio itati. Nije se mogao sjetiti da li je platio ili nije. Oh Ge-offrev, kako sad gorko alim zbog toga. Zato smo to odloili? Zar je prekasno? Ja hou tvoju djecu, uskoro, smjesta, hou ih. elim da me tvoj ivot ispuni i probudi. elim da mi tvoje sree budu pod srcem i tvoje tuge u oima i tvoj mir u prstima moje ruke Konzul je
372

zastao, o emu ona govori? Protrljao je oi, zatim je nespretno pipajui traio svoje cigarete: Na alost; ta je tragina rije prozujala po sobi nalik na metak koji ga je prostrijelio. itao je dalje puei; Ti ide rubom ponora kuda te ne smijem slijediti. Budini se u tami u kojoj moram u beskraj slijediti samu sebe, mrzei to ja koje me tako vjeno progoni i suprotstavlja mi se. Kad bismo se mogli dii iz nae bijede, opet potraiti jedno drugo, i opet nai utjehu naih usana i oiju. Tko se moe isprijeiti? Tko to moe sprijeiti? Konzul se digao Vvonna je sigurno neto itala poklonio se starici te iziao u bar koji se, zamiljao je, puni iza njega, ali koji je bio jo prilino prazan. Tko se zaista mogao isprijeiti? Postavio se opet na vrata, kao ponekad prije u vrijeme varavih ljubiastih zora: tko je to zaista mogao sprijeiti? Opet je zurio na trg. inilo se da njime i dalje prolazi onaj isti odrpani vod vojnika, kao u kakvu prekinutom filmu, koji se ponavlja. Kaplar se jo muio sa svojim krasnopisom pod svodom ulaza, samo mu je sad upaljena svjetiljka. Smrkavalo se. Policije nije bilo nigdje vidjeti. Premda je pokraj barrance onaj isti vojnik i dalje spavao pod stablom; ili to nije bio vojnik, nego neto drugo? Pogledao je ustranu. crni su oblaci opet kljuali, uo se dalek tutanj grmljavine. Udahnuo je teki zrak u kojemu je bio slab nagovjetaj svjeine. Tko se zaista, ak i

sada, mogao isprijeiti? pomislio je oajniki. Tko je to zaista mogao sprijeiti. U tom je trenutku poelio Yvonnu, da je zagrli, poelio vie nego ikada da mu bude oproteno, i da oprosti: ali kamo e poi? Gdje e je sad nai? Cijela se jedna nevjerojatna obitelj neodreenog drutvenog stalea proetala pokraj vrata: na elu djed to namjeta svoj sat gledajui u nejasni sat na vojarnici, koji i dalje pokazuje est, majka to se smije i na glavu navlai svoj rebozo, rugajui se vjerojatnoj oluji (gore su u planinama dva pijana boga stojei daleko razmaknuta, jo bila zaokupljena jednom beskrajno nerijeenom i divlje napetom igrom devet rupa praenom burmanskim gongom), sam otac to se ponosno smjeka, zamiljeno pucketajui prstima i sad otklanja jedan 373trunak praine sa svojih lijepih smeih sjajnih izama. Dvoje lijepe djece bistrih crnih oiju ilo je izmeu njih drei se za ruke. Starije je dijete naglo pustilo sestrinu ruku i po bujnoj tratini napravilo nekoliko uzastopnih koluta preko glave. Svi su se smijali. Konzulu je bilo mrsko gledati ih... Ionako su otili, hvala Bogu. Bijed-niki je Vvonnu elio i nije elio. Ouiere Maria? rekao je tiho jedan glas iza njega. Isprva je vidio samo lijepe noge djevojke koja ga je sad samo skupljenom snagom bolne puti, iz patetino drhtave a ipak ivotinjske strasti, vodila kroz male zastakljene sobe koje su postajale sve manje i manje, mranije i mranije, pokraj mingitorija Senores, iz ije se smrdljive tmice prolomio zlokoban hihot, vodila sve do prostorije koja je bila samo prigradak bez svjetla ne vei od ormara, gdje su dva ovjeka kojima nije mogao vidjeti lica, pijui ili sjedila, ili kovala urotu. Zatim mu je sinulo da ga to neka bezobzirna ubilaka sila vue sve dalje, dok on strastveno ostaje svjestan svih moguih posljedica, i nekako jednako tako nevino nesvjestan, prisiljava ga da bez opreza ili svijesti uini ono to ne bi nikad bio kadar popraviti ili porei, vodi neodoljivo van u vrt osvijetljen munjama u ovom trenutku, udno ga je podsjetio na vrt njegove vlastite kue i takoer na El Popo, kamo je prije mislio otii, samo je ovaj bio odbojniji, njegovo nalije vodi kroz otvorena vrata u zamraenu sobu, jednu od mnogih koje izlaze na patio. Dakle to je to, posljednja glupa ejakulacija bez prezervativa. ak bi je i sad mogao sprijeiti. Nee je sprijeiti. Ipak bi moda njegovi znanci, ili jedan od njegovih glasova, mogli imati kakav dobar savjet: pogledao je oko sebe, oslukujui; erectis kurvibus. Nije se uo nikakav glas. Iznenada se nasmijao: bilo je pametno od njega to je prevario svoje glasove. Nisu znali da je on tu. Sama ta soba, gdje je tinjala jedna jedina plava elektrina arulja nije bila prljava. Na prvi je pogled to bila studentska soba. Bila je zapravo vrlo nalik na njegovu staru sobu u koledu, samo je ova bila siva. Bila su tu 374 ista velika vrata i ormar s knjigama na poznatom mjestu, s otvorenom knjigom na najvioj polici. U kutu je, neprimjetno, stajala ogromna sablja. Kamir! Uinilo mu se da je vidio tu rije, zatim je nestala. Vjerojatno ju je vidio, jer je ta knjiga, od svih moguih stvari, bila neka panjolska povijest Britanske Indije. Postelja je bila izguvana i pokrivena tragovima nogu, ak i neim to je sliilo mrljama krvi, premda je i ta postelja takoer bila nalik na studentsku. Kraj nje je ugledao gotovo praznu bocu mescala. Ali pod je bio od crvenih kamenih ploa, i njegova je hladna jaka logika izbrisala jezu; dokrajio je bocu. Djevojka koja je zatvarala dvokrilna vrata, obraajui mu se nekim udnim jezikom, moda zapotecanskim, prila mu je, i vidio je da je mlada i zgodna. Munja je za tren prema prozoru ocrtala jedno lice, neobino nalik

Vvonninu. Ouiere Maria, pro-mrmljala je opet i vjeajui mu se oko vrata, povukla ga na postelju. Njezino je tijelo bilo Yvonnino takoer, njezine noge, grudi, uzlupano strastveno srce, elektricitet to mu pucketa pod prstima dok mu prelaze preko nje, premda je ta sentimentalna varka nestajala, tonula je u more, kao da je nije ni bilo, postala je more, pusto obzorje s jednim ogromnim crnim jedrenjakom to hrli zalazu sunca; ili joj tijelo nije bilo nita, ista apstrakcija, propast, paklenska naprava za zlehuda, odvratna uzbuenja; bila je to nevolja, bio je to uas buenja u Oaxaci, tijela posve odjevenog, u tri i pol svakog jutra poto je Yvonna bila otila; Oaxaca, i noni bijeg iz us-nulog hotela Francia, gdje su Yvonna i on jednom bili sretni, iz jeftine sobe to gleda na balkon, visoko gore, u El Infierno, taj drugi Farolito, uas pokuavanja da nade bocu u mraku, i neuspjeha, strvinar koji sjedi u umivaoniku; njegovi koraci, neujni, mrtva tiina izvan njegove hotelske sobe, vrijeme jo prerano za grozne zvukove skvianja i klanja dolje u kuhinji uas silae-nja stubitem sa sagom u ogromni mrani bunar puste blagovaonice, nekadanji patio, tonjenje u meku propast prostirke, tonjenje njegovih koraka u bol kad je dospio do stubita ne bivajui jo siguran da se nalazi 375na odmoritu i ubod panike i gnuanja nad samim sobom kad je pomislio na kupaonicu s hladnim tuem, lijevo otraga, upotrebljenu samo jednom, ali i to je bilo dovoljno i nijemo, konano, drhtavo, dolino prilae-nje, njegovi koraci to tonu u propast (i to je bila ta propast u koju je sad, s Marijom, prodirao, jedina iva stvar u njemu sad je taj upaljeni, vreli raspeti zli ud Boe, ima li patnje vee od ove, iz te se patnje mora neto roditi, a to to e se roditi bit e njegova smrt), jer ah, kako je ljubavno stenjanje nalik na stenjanje samrtnika, kako je... ljubavno stenjanje... nalik na stenjanje samrtnika i njegovi koraci to tonu u njegovu drhtavicu, odvratnu hladnu drhtavicu i u tamni bunar blagovaonice kojoj oko ugla iznad recepcije lebdi blijedo svjetlo, i sat prerano i nenapisana pisma, nemo da ih pie, i kalendar to uvijek nemono pokazuje obljetnicu njihova vjenanja, i upraviteljev neak usnuo na kauu, ekajui da pode na rani vlak iz Mexico Citvja; tama koja je mrmljala i bila opipljiva, hladna bolna samoa u visokoj zvunoj blagovaonici, krutoj, s mrtvim bijelosivim presavijenim ubrusima, teret patnje i savjesti vei (izgledalo je) od onoga to ga je ikad nosio ijedan preivjeli ovjek e koja nije bila e, nego sama bol, i strast, smrt, smrt i opet smrt i smrt, dok je ekao u hladnoj hotelskoj blagovaonici, na-pol apui sam sebi, ekao, jer se El Infierno, taj drugi Farolito, nije otvarao prije etiri ujutro, a ovjek je teko mogao ekati vani (i u tu je propast on sad prodirao, to je bila propast, propast njegova ivota, u samu njenu sr sada je prodirao, prodirao, prodirao) ekao na Infierno ija e jedina svjetiljka nade uskoro zasjati s onu stranu mranih otvorenih kanalizacijskih jama, a na stolu hotelske blagovaonice, teko razaznat-Ijiva, bila je boca vode drhtao, drhtao, prinosei bocu s vodom usnama, ali nedovoljno blizu, bila je previe teka, kao njegov teret tuge iz nje se ne moe napiti mogao je samo skvasiti usne, a onda je mora da mi je Isus bio to poslao, napokon On me jedini pratio spazio bocu crnoga francuskog vina iz Salina
376

Cruz, kako jo stoji tamo na stolu postavljenu za doruak, oznaenim brojem neije sobe, otvorio ju je s mukom i (motrei ne gleda li neak) drao s obje ruke, i putao da mu blagoslovljena sukrvica curi niz grlo, samo malo, jer on je napokon Englez, i bio je jo pristojan, i zatim se i sam prevalio na kau srce mu je bila hladna bol topla s jedne strane u studenu koljku drhtave samoe osjeajui vino ipak samo malo, kao da su mu grudi sad bile pune

vrelog leda, ili kao da mu je na grudima leala eljezna ipka, crveno uarena, ali po uinku hladna, jer savjest to dolje iznova bjesni i razdire mu srce, gori tako mahnito paklenim vatrama, da je eljezna ipka, crveno uarena, za njih tek osvjee-nje a sat je kucao naprijed, zajedno s njegovim srcem koje je sad tuklo nalik na snijegom priguen bubanj, kucao, njihao se, njihao vrijeme i kucao prema El Infiernu, zatim je bijeg! navlaio na glavu pokriva koji je kradom donio iz hotelske sobe, uljajui se pokraj upraviteljeva neaka bijeg! pokraj recepcije, ne usuujui se pogledati potu ta utnja ono je to me plai (je li to tu? Jesam li to ja? Na alost, jadni sam sebe saaljujui bijednice, ti stari nitkove) pokraj bijeg! nonog uvara, Indijanca koji je spavao na podu pri ulazu, i onda je, steui i sam kao Indijanac ono malo pesosa to su mu ostali, iziao u hladni poploani grad pun zidova, pokraj bijeg kroz tajni prolaz! otvorenih kanalizacijskih jama, na glavnu ulicu sa nekoliko samotnih mutnih ulinih svjetiljaka, u no, u udo to su mrtvake krinje kua, poznate, bile jo tu, bjeao jadnim ispucalim plonikom, stenjui, stenjui a kako je ljubavno stenjanje nalik na stenjanje samrtnika, kako je... ljubavno stenjanje... nalik na stenjanje samrtnika! a to su kue tako tihe, tako hladne, pred zoru, dok nije zaokreui oko ugla, siguran, ugledao kako sja ona jedina svjetiljka El Infierna, koji je bio toliko nalik na Farolito, zatim je, opet iznenaen to je uope mogao stii do njega, stajao u tom lokalu, naslonjen leima na zid, jo s pokrivaem preko glave, razgovarajui s prosjacima, s uranjelim radnici377

ma, prljavim prostitutkama, svodnicima, otpadom i smeem s ulica i sa dna

svijeta, koji su ipak bili toliko iznad njega, pijui ba kao to je pio i tu u Farolitu, i govorei lai, laui bijeg, i dalje bijeg! sve do ljubiasto osjenjene zore koja bi morala donijeti smrt, a on bi i sad morao umrijeti; to sam uinio? Konzulove su se oi usredotoile na kalendar iza postelje. Napokon je dosegao vrhunac, vrhunac bez posjedovanja, konano gotovo bez uitka, i ono to je vidio mogla je biti, ne, bio je siguran da to jest, slika Kanade. Pod sjajnim punim mjesecom jelen je stajao kraj rijeke niz koju su ovjek i ena veslali u unu od brezove kore. Kalendar je bio namjeten za budunost, za slijedei mjesec, prosinac: gdje e on tada biti? U mutnoj plavoj svjetlosti razaznavao je ak imena svetaca za svaki dan prosinca, otisnuta pokraj brojaka: Santa Nata-lia, Santa Bibiana, S. Francisco Xavier, Santa Sabos, S. Nicolas de Bari, S. Ambrosio: grmljavina je otvorila vrata, na njima se pokazalo lice M. Laruellea. U mingitoriju ga je smrad nalik na mercapatan tresnuo po licu utim rukama i sad je, sa zidova pisoara, nepozvane, uo opet svoje glasove kako siku i krie, i kako mu gunaju: Sad si upropastio stvar, sad si stvarno upropastio stvar, Geoffrevju Firmine! ak ti ni mi vie ne moemo pomoi... Uostalom, mogao bi svejedno to bolje iskoristiti prigodu, no je tek poela... Vama se svia Maria, svia vam se? muki je glas prepoznao je glas onog hihotavca dopro iz pomrine, i Konzul je, druih koljena, pogledao oko sebe; sve to je isprva vidio bili su rasparani plakati na sluzavim, slabo osvijetljenim zidovima: Clinica Dr Vigil, Enfermedades Secretas de Ambos Sexos, Vias Urinari-as, Trastornos Sexuales, Debilidad Sexual, Derrames Nocturnos, Emisiones Prematuras, Espermatorrea, Im-potencia. 666. Moda ga je njegov svestrani jutronji i sinonji

pratilac obavjetavao podrugljivo da jo nije sve izgubljeno na alost on je do sada ve dobro odmakao na putu za Guanajuato. Razabrao je jednog nevjerojatno prostog ovjeka kako zgrbljeno sjedi na klo378

zetskoj koljki u kutu, tako malenog da mu noge u hlaama nisu dopirale do prljavog, zagaenog poda. Vama se svia Maria? zakrijetao je taj ovjek ponovno. Ja aljem. Ja amigo. Prnuo je. Ja plijatelj Englez cijelo vlijeme, cijelo vlijeme. Que hora? upitao je Konzul, drhtei, primijetivi, u lijebu, mrtvog korpiona; iskra svjetlucanja, i nestala je, ili je nikad nije ni bilo. Koliko je sati? Sjedam, govorio je ovjek. Ne, to je ah sjest i pol po pijetlu. Hoete rei, est i pol po satu.------Si senor. Sjest i pol po pijetlu. 666. Dignuta kura, prignuta cura; Konzul je dovodio u red svoje odijelo, smijeei se tmurno svodni-kovu odgovoru ili je to bila neka vrsta zahodskog dounika, u najuem smislu te rijei? A tko je ono prije rekao vri i pol po pijetlu? Kako je taj ovjek znao da je on Englez, pitao se, nosei svoj smijeh natrag kroz ostakljene sobe i kroz bar koji se puni, opet do vrata moda radi za Union Militar, uei cijeli dan u zahodima Seguridad prislukujui razgovore zatvorenika, dok mu je svoenje usputan posao. Mogao se kod njega raspitati o Mariji, je li ona ali nije htio znati. Glede vremena, meutim, imao je pravo. Sat na Comisariji de Policia, prstenast, nedovoljno osvijetljen, pokazivao je, kao da se kazaljka upravo s trzajem pomakla, neto malo preko est i pol, i Konzul je naravnao svoj sat koji je zaostajao. Sad je bilo posve tamno. Onaj je odrpani vod izgleda ipak i dalje stupao trgom. Kaplar, meutim, nije vie pisao. Pred zatvorom je stajao jedan jedini nepomini straar. Nadsvoeni ulaz iza njega iznenada je zapljusnula divlja svjetlost. S onu stranu, pokraj elija, sjena se policajeve svjetiljke njihala na zidu. Veer je bila ispunjena udnim zvukovima, slinim zvukovima sna. Bubnjanje bubnja odnekud, bilo je revolucija, krik niz ulicu, neije ubojstvo, kripa konica iz daleka, dua koja pati. Trznute ice gitare visjele su mu iznad glave. Zvono je estoko zvonilo u daljini. Trepnula je munja. Sjest i pol po pijetlu... Sjetio se da je u Britanskoj Kolumbiji, u Kanadi, na hladnom Pineaus Lakeu, gdje je 379 njegov otok odavno postao divljina zarasla u lovor i indijanske lule, u divlje jagode i boikovinu, raireno udno Indijansko vjerovanje da e pijetao kukuriknuti nad { tijelom utopljenika. Kako se ta strahota potvrdila one srebrne veeri u veljai prije mnogo godina kad se kao litavski konzul u Vernonu pridruio grupi tragaa u amcu, i kad se dosadom obrvan pijetao prenuo da ku- kurikne prodorno sedam puta! Naboji dinamita nisu oigledno bili uznemirili nita, oni su tmurno veslali prema obali kroz oblani suton, kad su iznenada spazili neto to je, virei iz vode, isprva bilo nalik na rukavicu r; ruku utopljenog Litvanca. Britanska Kolumbija, otmjeni Sibir koji niti je bio otmjen, niti je bio Sibir, nego neotkriven, moda i neotkrivljivi raj, to je moglo biti rjeenje, vratiti se tamo, sagraditi, ako ne na svom otoku, onda negdje tu, novi ivot s Vvonnom. Zato se toga nije prije sjetio? Ili zato se ona nije sjetila? Ili je to bilo ono to ga je ovog popodneva nagovarala, i to mu je 5 napol doprlo do svijesti? Moja mala siva kua na zapa- ; du. Sad mu se inilo da je i prije esto mislio na to, ba na tom mjestu gdje je stajao. Ali sada je barem s tim bilo raieno. Ne bi se mogao vratiti Vvonni i kad bi to htio. Nada u bilo kakav novi zajedniki ivot, ak i kad bi kakvim udom bila ponovno ponuena, teko bi mogla preivjeti u suhom zraku otuene odgode

kojoj se sad, povrh svega, mora podvrgnuti iz okrutnih higijenskih razloga. Istina, ti razlozi nisu jo imali sasvim sigurnu podlogu, ali su zbog neke druge odluke, to mu je izmicala, morali ostati neoborivi. Sva su rjeenja, meusobno oprotenje, sad naila na svoj veliki Kineski zid. Nasmijao se jo jednom, osjeajui udno olakanje, gotovo uvstvo postignua. Um mu je bio bistar. I fiziki se osjeao bolje. Kao da je iz zadnje zatrova-nosti crpao snagu. Osjeao se slobodnim da ono to mu .; je ostalo od ivota uniti u miru. U isto se vrijeme neko ! jezivo veselje uvlailo u to raspoloenje, i, na neobian * nain, neka grozniava obijest. Odjednom je bio svjes- | tan elje za potpunim obilnim zaboravom i za nevinim mladenakim preputanjem uitku. Na alost, izgle380

dalo je da mu jedan glas, povrh toga, govori na uho, Jadno moje dijete, ti stvarno ne osjea ni jednu od tih stvari, jedino izgubljenost, jedino beskunost. Trgnuo se. Pred njim, vezan za malo stablo to ga nije bio primijetio, premda se nalazilo ravno nasuprot cantini s druge strane staze, stajao je konj pasui bujnu travu. Neto poznato na toj ivotinji nagnalo ga da prijee tamo. Da tono kako je mislio. Sad se nije mogao prevariti ni glede broja sedam utisnutog na stranjici ni glede konatog sedla ukraena na taj nain. To je bio Indijanev konj, konj onog ovjeka to su ga danas najprije vidjeli kako pjeva i jae u osunani svijet, zatim naputenog, ostavljenog na samrti kraj puta. Pogladio je ivotinju koja je strignula uima i ravnoduno nastavila pasti moda ne tako ravnoduno; na tutanj groma konj, kojemu su bisage, primijetio je, bile zagonetno vraene na mjesto, sav se potresao. Pri emu, jednako zagonetno, te bisage nisu vie zveckale. Konzulu je, nepozvano, na pamet palo objanjenje popodnevnog dogaaja. Zar ono nije bio policajac u kojeg su se rastopile sve one gnusobe to ih je do malo prije promatrao, policajac koji je vodio konja u tom smjeru? Zar taj konj nije bio onaj konj? Na cesti su se, popodne, pojavili oni vigilante hombres, a ovdje u Parianu, kako je rekao Hugh, bio je njihov tab. Kako bi Hugh uivao u ovome kad bi bio ovdje! Policija ah ta strana policija ili tonije, ne prava policija, ispravio se, nego oni momci iz Union Militar, o njima se radilo, na jedan luaki zamren nain o njima se radilo u cijeloj toj stvari. Bio je iznenada siguran da je tako. Kao iz neke veze izmeu samog subnormalnog i abnormalno sumnjiavog deli-rinog svijeta u njemu, izbila je istina izbila, meutim, kao sjena, koja Que haceis aqui? Nada, rekao je on, i nasmijao se ovjeku nalik na meksikog policijskog narednika, to mu je istrgnuo uzde iz ruku. Nita. Veo que la tierra anda; estoy es-perando guepase mi asa poragmpara meterme en el-la, sjajno se snaao. Mjedene kope uniforme zapa381njenog policajca uhvatile su blijesak svjetla s ulaza u Farolito, zatim je, kad se okrenuo, bljesnula koa njegova oficirskog pojasa tako da se zablistala kao list pizan-ga, i na kraju izme, koje su zasjale poput mutnog stakla. Konzul se nasmijao: dosta ga je bilo samo pogledati da bi se osjetilo kako e ovjeanstvo biti spaeno istog j trenutka. Na engleskom je, ne ba posve tono, ponovio onu uspjelu meksiku alu, tapui po ruci policajca ko- i ji je zinuo u udu i gledao u nj bijelo. Znam da se svijet okree i tako ovdje ekam da proe moja kua. Pruio je ruku. Amigo, rekao je. Policajac je zaroktao, odbijajui Konzulovu ruku, zatim je, bacajui mu sumnjiave poglede preko ramena, vre privezao konja za stablo. U tim je brzim pogledima, Konzul je bio toga svjestan, bilo zaista neto ozbiljno, neto

to mu je nalagalo da bjei, inae teko njemu. Malo uvrijeen, prisjetio se sad i pogleda kojim ga je bio pogledao Diosdado. Ali Konzul se nije uozbiljio, niti je osjetio potrebu da bjei. Niti su se njegova osjeanja promijenila kad je primijetio da ga policajac odostrag gura prema cantini iza koje se, u svjetlosti munja, na istoku, nakratko, pokazao velik olujni oblak u naletu. Idui pred njim kroz vrata, Konzulu je u stvari palo na pamet da narednik pokuava biti uljudan. Koraknuo je ustranu, vrlo hitro, pozivajui ga, kretnjom, da ude prvi. Mi amigo, ponovio je. Policajac ga je uveo unutra i oni su krenuli k jednom dijelu anka koji je bio prazan. Americano, je li? rekao je taj policajac sada, odluno. ekaj, aqui. Comprende, senor? Poao je za ank porazgovarati s Diosdadom. Konzul je bezuspjeno, zbog svog ponaanja, pokuao unijeti u to jedan srdaan ton objanjenja, radi Slona koji je izgledao mrko kao da je upravo sad ubio jo jednu od svojih ena da bi izlijeio njenu neurasteniju. U meuvremenu mu je aka buha, privremeno besposlen, i iznenaujue samilostan, gurnuo au mescala preko anka. Ljudi su ga opet gledali. Zatim mu se policajac s druge strane anka unio u lice. Oni 382 kau ima tekoa zbog ti ne platiti, rekao je on, ti ne platiti a za mehiki whisky. Ti ne platiti za me-hika djevojka ti nema novci, a? Zicker, rekao je Konzul, ije je znanje panjolskog, unato privremenoj pobuni, zbilja iezlo. Si. Da. Mucho dinero, dodao je on, stavljajui jedan peso na ank pred aku buha. Vidio je da je policajac zgodan ovjek krupnog vrata, s crnim gustim brkovima, sjajnim zubima, i prilino svjesno razmetljiva dranja. U tom mu se trenutku pridruio jedan visok vitak ovjek u dobro skrojenu odijelu od amerikog tvida, tvrdog mranog lica i dugih lijepih dlanova. Pogledajui povremeno na Konzula, poluglasno je razgovarao s Diosdadom i s policajcem. Taj mu se ovjek, koji je izgledao kao pravi Kastiljanac, inio poznatim, i Konzul se pitao gdje ga je bio vidio prije. Odvojivi se od njega, policajac se nalaktio na ank, govorei Konzulu: Ti nema novci, a i sad ti krade mog konja. Namignuo je prema Bogomdanom. Zato ti bjeati s mehiki ca-ballo?za ne platiti mehiki novci a? Konzul je zurio u nj. Ne nikako. Naravno da nisam htio ukrasti vaeg konja. Ja sam ga samo gledao, divio mu se. Zato ti eli gledati mehiki caballo? zbog to? Policajac se naglo nasmijao, istinski veselo, tapui se po bedrima oigledno je bio dobar momak, i Konzul se sad, osjeajui da se led otopio, smijao takoer. Ali policajac je sasvim oigledno bio posve pijan, tako da je bilo teko prosuditi vrstu njegova smijeha. Dok su lica druge dvojice, Diosdada i ovjeka u tvidu, ostala mrka i stroga. Ti pravi jedna karta panjolske, policajac je uporno nastavio, svladavi napokon svoj smijeh. Ti zna, a, panjolsku? Comment non, rekao je Konzul. Dakle, Diosdado mu je kazao za kartu, premda je to svakako bila sasvim bezazleno tuna stvar. Qui. Es muy asombrosa. Ne, to nije Pernambuco: zaista ne bi trebalo da govori portugalski. Jawohl. Correcto, senor, zavrio je. Da, ja poznajem panjolsku. 383 Ti praviti karta panjolska? Ti boljeviki svinja? Ti lan od Internacionalna brigada i praviti nevolja? Ne, rekao je Konzul odluno, uljudno, ali sad ve pomalo uznemiren. Absolutamente no. Ab-so-lut-a-mente, je li? Policajac je, ponovno namignuvi Diosdadu, oponaao Konzulov nain govora. Preao je opet na pravu stranu anka, vodei sa sobom drugog mrkog ovjeka, koji nije nita rekao, niti popio, nego

je samo stajao tamo, gledajui strogo, kao i Slon, koji je, sad im nasuprot, ljutite brisao ae. U... rastegnuo je policajac, i s jakim naglaskom dodao redu! udarajui Konzula po leima. U redu. Doi prijatelju pozvao ga je on. Pij. Pij sve koliko ti eljeti. Mi smo te traili, nastavio je on glasno, po-lupodrugljivim, pijanim tonom. Ti si ubio ovjeka i bjeao kroz sedam drava. elimo se raspitati o tebi. Iznali smo je li tako? ti pobjei s tvoj brod u Vera Cruz? Kae da ima novci. Koliko novci ima? Konzul je izvadio zguvanu novanicu i vratio je opet u dep. Pedeset pesos, a? Moda to ne dosta novci. Za to ti? Ingles? Espanol? Americano? Aleman? Russish?1i doi iz es-es-es-eri? Za to da raditi? ! Ja ne govorrit engleski je li, kako tvoje imena? upitao ga je netko drugi glasno uz lakat, i Konzul; se okrenuo da bi ugledao drugog policajca odjevenog uglavnom kao to bijae i prvi, samo nieg, krupnog podbratka, s malim okrutnim oima na pepeljastom, mesnatom, glatko izbrijanom licu. Premda je nosio revolvere, bio je bez kaiprsta i desnog palca. Dok je go-; vorio izveo je jednu besramnu kretnju kukovima i namignuo prvom policajcu i Diosdadu, izbjegavajui meutim pogled ovjeka u tvidu. Progresion al ulo, dodao je, iz Konzulu nepoznatog razloga, i dalje mijeajui kukovima. On je ef opine, srdano je Konzulu objasnio prvi policajac. Ovaj ovjek htjeti znati tvoje ime, a. Como se Hama?
384

Da, kakvo tvoje imena? viknuo je drugi policajac koji je uzeo au sa anka, ali ne gledajui u Konzula, i jo mijeajui kukovima. Trocki, narugao se netko s daljeg kraja anka, i Konzul je, svjestan svoje crvene brade, pocrvenio. Blackstone, odgovorio je on ozbiljno, i zaista, upitao se, prihvaajui jo jedan mescal, zar se u punom smislu rijei, nije vratio ivjeti medu Indijancima? Jedina je nevolja bila u tome to se ovjek vrlo bojao kako bi moglo ispasti da su ti osobiti Indijanci, takoer ljudi s idejama. William Blackstone. Za to ti, a, viknuo je debeli policajac komu je ime bilo neto kao Zuzugoitea. Za to si ti? I ponovio je vjeronauk prvog policajca kojega je htio oponaati u svemu. Ingles? Alleman? Konzul je odmahnuo glavom. Ne. Samo William Blackstone. Ti si Juden? upitao je prvi policajac. Ne, samo Blackstone, ponovio je Konzul, tresui glavom, William Blackstone. idovi su rijetko vrlo borracho. Ti si a borracho, je li, rekao je prvi policajac, i svi su se nasmijali pridruilo im se jo nekoli-* ko drugih oigledno njihovih vjernih pratilaca, premda ih Konzul nije mogao jasno razlikovati osim neumoljivog ravnodunog ovjeka u tvidu. On je ef parkova, objasnio je prvi policajac, nastavljajui: Onaj je ovjek jefe de jardineros. I u glasu mu je bilo stanovitog strahopotovanja. Ja sam ef takoer, ja sam ef tribina, dodao je, ali gotovo zamiljeno, kao da je mislio: Ja sam samo ef tribina. A ja poeo je Konzul. sam perfectamente borracho dovrio je prvi policajac, i svi su opet zaurlali od smijeha, samo ne jefe de jardineros. Yyo ponovio je Konzul, ali to je on to govorio? I tko su zapravo bili ti ljudi? ef tribina, ef opine, i konano, ef kakvih parkova? Svakako onaj utljivi ovjek u tvidu, takoer zlosutan, premda je, inilo se,
17-POD VULKANOM

385jedino on nenaoruan, nije bio jedini odgovoran za sve one male javne parkove. Unato tomu, Konzula je poticao maglovit predosjeaj to ga je ve

imao glede pretendenata na te titule. On ih je u svojoj svijesti povezivao s glavnim dravnim inspektorom, i takoer, kako je bio rekao Hugh, sa Union Militar. Bez dvojbe ih je vidio i prije u jednoj od ovih soba ili za ankom, ali nikad ovako izbliza kao sada. Meutim toliko ga je ljudi zasipalo pitanjima na koja nije bio u stanju odgovoriti, tako da je posve zaboravio tu znaajnu stvar. Zakljuio je, ipak, da je tovani ef parkova, komu je u tom asu uputio nijemu molbu za pomo, moda ak i vii nego sam glavni inspektor. Na molbu mu je odgovoreno pogledom mranijim nego ikad: ef parkova mogao je biti slika njega samog kad je, mrav, bronane puti, ozbiljan, bez brade, i na raskriju svoje karijere, preuzeo dunost vicekonzula u Granadi. Donijeli su bezbrojne teguile i mescale i Konzul je pio sve pred sobom, bez obzira na to ije je bilo pie. Nije dovoljno rei da su zajedno bili u El Amor de los Amores, uo je sebe kako ponavlja, bez dvojbe kao odgovor na neki uporan upit u vezi s popodnevnim dogaajem, iako nije znao zato bi uope morao biti postavljen Vano je kako se to dogodilo. Je li peon moda to uope nije bio pe-on bio pijan? Ili da li je pao s konja? Moda je lopov samo prepoznao jednoga svog veselog druga koji mu je dugovao aicu ili dvije Grmljavina je reala izvan Farolita. On je sjeo. To je bilo nareenje. Sve je postajalo vrlo kaotino. Bar je sad bio gotovo pun. Neki gosti, Indijanci u irokoj odjei, doli su s groblja. Bilo je neurednih vojnika i, tu i tamo, pokoji uredniji oficir medu njima. U staklenim je sobama razaznao vojnike trube i zelene kite koje se miu. Ulo je nekoliko plesaa odjevenih u duge crne ogrtae, isprugane svijetleom bojom, to su predstavljali kosture. ef opine sad je stajao iza njega. ef tribina stajao je takoer s njegove desne strane, razgovarajui s jefeom de jardineros, komu je ime, otkrio je Konzul, bilo Fructuoso Sanabria. Hej, que tal? 386 upitao je Konzul. Netko je, tko mu se takoer inio poznatim, sjedio pokraj njega, poluokrenut leima. Izgledao je kao pjesnik, neki prijatelj iz studentskih mu dana. Plava mu je kosa pala na lijepo lice. Konzul mu je ponudio pie, koje taj mladi ne samo da je odbio, na panjolskom, nego se digao da bi ga odbio, pravei rukom kretnju kao da gura Konzula, zatim se, napol od-vraenog, Ijutitog lica, premjestio na udaljeniji kraj anka. Konzul je bio uvrijeen. Opet je poslao nijemu molbu efu parkova: odgovoreno mu je neumoljivim, gotovo konanim pogledom. Konzul je prvi put osjetio opipljivost opasnosti. Znao je da Sanabria i prvi policajac razgovaraju o njemu s krajnjim neprijateljstvom, odluujui to e uiniti s njim. Zatim je vidio kako pokuavaju privui panju efa opine. Opet su se, samo njih dvojica, probijali iza anka do telefona to ga nije bio primijetio, i telefon je, zaudo, izgleda bio ispravan. Razgovarao je ef tribina: Sanabria je mrano stajao uza nj, oigledno dajui upute. Govorili su dugo, i Konzul je, shvaajui da se taj razgovor, kakve god prirode bio, odnosi na njega, sa sporo goreom boli strepnje, ponovno osjetio kako je sam, kako se svuda oko njega unato gomili, galami koja se na Sanabrijin znak malo stiala, prostire osamljenost nalik na divljinu sivog, uzburkanog Atlantika, to mu se malo prije, dok je bio s Marijom, ukazala pred oima, samo ovaj put bez jedra na vidiku. Raspoloenje obijesnosti i olakanja bilo je potpuno iezlo. Znao je da se cijelo vrijeme napol nadao da e Yvonna doi i spasiti ga. Ah, kad bi samo Yvon-na, barem kao ki to bi ga shvatila i utjeila, sad bila pokraj njega! Barem samo zato da ga pijanog povede za ruku kui preko kamenitih polja i ume ne smetajui mu, naravno, da povremeno potegne iz boce, a, ah, ti ognjeni gutljaji u samoi, nedostajat e mu, kamo god ide, i moda su oni najsretnije stvari koje je znao u ivotu! kao to je

vidio da indijanska djeca nedjeljom vode kui svoje oeve. Smjesta je, svjesno, opet zaboravio Yvonnu. Dolo mu je na pamet da bi u ovom trenu sam moda mogao napustiti Farolito, neprimjetno i bez n387 tekoe, jer je ef opine bio jo duboko zadubljen u razgovor, dok su leda druge dvojice policajaca, kod telefona, bila okrenuta, ipak nije se maknuo. Umjesto toga, nalaktivi se na ank, zario je lice u dlanove. U mislima je opet vidio onu neobinu sliku na Laruelleovu zidu, Los Borrachones, samo je ona sad poprimila malo drukiji izgled. Nema li moda ta slika, osim onoga oigledno simbolinog, i neko drugo znaenje, nehotino kao i njen humor? Vidio je one ljude sline duhovima, kako, inilo se, postaju slobodniji, odjeljeniji, s izrazitim plemenitim licima jo izrazitijim, jo plemenitijim, to su se sve vie dizali k svjetlosti; one crvene ljude to podsjeaju na zbijene vragove, kako postaju sve sliniji jedni drugima, sve povezaniji, sve vie nalik na jednog vraga, to su dublje padali u tminu. Moda sve to i nije bilo tako smijeno. Kad je stremio uvis, kao u vrijeme poetka s Vvonnom, nisu li crte ivota, ini se, postajale jasnije, ivahnije, prijatelji i neprijatelji lake prepoznatljivi, posebni problemi, prizori, i s njima pojam o vlastitoj stvarnosti, odjeljeniji od njega samog? I nije li se pokazalo da su se, to je dublje tonuo, te crte sve vie teile pritajiti, prezasititi i prenatrpati, da bi na kraju postale nita vie nego sablasne karikature njegova prijetvornog unutarnjeg i vanjskog ja, ili njegove borbe, ako je borbe jo bilo? Da, ali da je samo elio, htio, sam materijalni svijet, koliko god prividan bio, mogao mu je biti saveznik to mu pokazuje put mudrosti. Tu ne bi bilo nikakva zapadanja medu sve slabije nestvarne glasove i oblike umiranja koji sve vie i vie postaju nalik na jedan glas smrti mrtvije nego sama smrt, nego bi to bilo beskrajno irenje, bezgranino razmicanje i pomak granica, u kojemu je duh sutina, savrena i cjelovita: ah, tko zna zato je ovjeku koliko god mu lai opsjedale tu prigodu, ponuena ljubav? Meutim, trebalo se suoiti s tim, on je padao sve nie, sve nie, sve nie, dok to jo ak ni sad nije bilo dno, shvatio je. To jo nije bio pravi kraj. Kao da mu je padanje prekinula uska izboina stijene, izboina s koje ne moe ni gore ni dolje, na kojoj lei krvav i poluonesvijeen, ekajui 388 dok duboko pod njim zijeva ponor. I na njoj ga, dok lei u deliriju, okruuju ti sablasni mu dvojnici, policajci, Fructuoso Sanabria, onaj drugi ovjek nalik na pjesnika, svijetlei kosturi, ak i kuni u uglu, i pepeo i pljuvaka na prljavom podu zar nije svaki, na nain koji nije mogao shvatiti, ali ga je ipak nejasno nazirao, odgovarao jednom dijelu njegova bia? I vidio je, mutno takoer, kako su Yvonnin dolazak, zmija u vrtu, njegova svaa s Laruelleom i kasnije s Hughom i Yvonnom, pakleni stroj, susret sa senorom Gregorio, nalaenje pisama, i mnogo toga jo, sva zbivanja ovog dana, zaista bila nalik na ravnoduno busenje trave kojeg se preko volje hvatao, ili kamenje odronjeno pri njegovu padu, koje ga jo obasiplje odozgo. Konzul je izvadio svoju plavu kutiju cigareta s naslikanim krilima: Alas! Podigao je opet glavu; ne, bio je gdje jest, nema kamo poletjeti. I to je bilo kao da mu je crni pas zajahao na leda, pritiui ga na sjedalo. Sef parkova i Sef tribina jo su ekali kod telefona, moda pravi broj. Vjerovatno e zvati glavnog inspektora: ali to ako su zaboravili na nj, Konzula to ako uope nisu telefonirali zbog njega? Sjetio se svojih tamnih naoari koje je skinuo da bi proitao Vvonnina pisma, pa ih je, dok mu je glavom prolazila neka glupa misao o preruavanju, stavio. Sef opine, iza njega, bio je jo zauzet; sad bi ponovno mogao otii. S pomou tamnih naoari, to moe

biti jednostavnije? Mogao bi poi samo trebalo bi mu jo jedno pie; jedno za put. tovie, shvatio je da je vrsto pritijenjen gomilom ljudi i da ga, da bi stvar bila gora, ovjek to sjedi za ankom pokraj njega, s prljavim sombrerom na zatiljku i redenikom oputenim niz hlae, vrsto srdano stiska za ruku; bio je to onaj svodnik, zahodski dounik iz mingito-rija. Zgrbljen u gotovo jednaku stavu kao i prije, on mu je, ini se, govorio neto cijelih pet minuta. Moj prijatelj za moj, brbljao je. Svi ove ljudi nita za tebe, ili za mene. Svi ove ljudi nita za tebe, ili za mene! svi ove ljudi, kurvin sin... Svakako, ti Englez! Stisnuo je Konzulovu ruku jo vre. Sve 389 moje! Meksiki ljudi: cijeli vlijeme Englez, moj prijatelj, Meksikanac! Ja ne marim kukin sin Amerikanac: ne dobar za tebe, ili za mene, moj Meksikanac cijeli vlijeme, cijeli vlijeme a? Konzul je povukao ruku, ali ga je s lijeva smjesta zgrabio ovjek neodreene narodnosti, oiju kiljavih od pia, nalik na mornara. Ti, Englezu, izjavio je glatko, okrenuvi se na stolici. Ja sam iz Papine grofovije, vikao je taj nepoznati ovjek, vrlo sporo, pro-vlaei sad ruku ispod Konzulove. to ti misli? Mo-zart je ovjek koji je napisao Bibliju. Ovdje si do odlaska dolje. ovjek ovdje, na zemlji, treba da bude jednak. I neka bude spokojstvo. Spokojstvo znai mir. Mir na zemlji, svih ljudi Konzul se oslobodio: svodnik ga je opet zgrabio. Osvrtao se okolo gotovo traei pomo. ef opine jo je bio zauzet. Iza anka ef tribina telefonirao je ponovno; Sanabria je stajao uz njegov lakat, dajui upute. Pritisnut uz svodnikovu stolicu, neki je drugi ovjek, koga je Konzul smatrao Amerikancem, stalno pogledajui preko ramena, kao da nekoga oekuje, govorio ne obraajui se nikomu posebno: Winchester! Dovraga, to je neto drugo. Nemojte vi meni govoriti. Bogme! Crni je labud u Winchesteru. Zarobili su me na njemakoj strani logora a na toj istoj strani gdje su me zarobili, nalazi se djevojaka kola. Uiteljica. To mi je ona dala. I to moete uzeti. I moete zadrati. Ah, rekao je svodnik, jo stiskajui Konzula. Govorio je preko njega, obraajui se napol mornaru. Moj prijatelju to je s ti? Moj trai tebe cijeli vlijeme. Moj engleska ovjek, cijeli vlijeme, cijeli vlijeme, svakako, svakako. Oprost'. Ovaj ovjek, govori meni moj prijatelj za tebe cijeli vlijeme. Tebe svia on? Ovaj ovjek vrlo mnogo novci. Ovaj ovjek prav ili kriv, svakako; Meksikanac je moj prijatelj ili Ingles. Amerikanac prokleti kurvin sin za tebe ili za mene, ili za svaki vlijeme. Konzul je neodmrsivo pio s ovim makabrinim ljudima. Kad se ovaj put osvrnuo, osjetio je na sebi tvrdi 390 poznati pogled malih okrutnih oiju efa opine. Odustao je od pokuaja da shvati o emu govori nekolova-ni mornar koji se inio ak mranijim nego zahodski dounik. Pogledao je na sat: i dalje samo sedam manje etvrt. I vrijeme je opet kruilo naokolo, opijeno mesca-lom. Osjeajui kako mu pogled senora Zuzugoiteje jo svrdla u potiljak, izvadio je ponovno, vano, obrambeno, Yvonnina pisma. Kroz tamne su se naoari sada zbog neega inila jasnijima. A osloboenje ovjeka ovdje, koje e se zbiti, neka Gospod bude uvijek s nama, urlikao je mornar, to je moja vjera kazana u par rijei. Mozart je ovjek to je napisao Bibliju. Mozart je napisao staro svjedoanstvo. Dr' se toga, i bit e u redu. Mozart je bio odvjetnik. Bez tebe ja sam izgnana, odvojena. Ja sam izgnanik iz sebe, sjena Ime mi je Weber. Zarobili su me u Flandriji. Vi biste manje-vie sumnjali u

mene. Ali kad bi me sad zarobili! Kad je Alabama nagrnula, i mi smo, da se sve prailo. Nikog nita ne pitamo, jer se u mome kraju ne bjei. Kriste, ako ih hoe, 'ajde, uzmi ih. Ali ako hoe Alabamu, tu bagru. Konzul je podigao pogled; taj je ovjek, Weber, pjevao. Ja sam prost seoski m-homak. Ne znam nita ba. Pozdravio je svoj odraz u zrcalu. Soldat de la Legion Strangere. Tamo sam srela neke ljude o kojima ti moram ispriati, jer bi nas moda misao na te ljude, pred nama nalik na molitvu za otputenje grijeha, mogla opet ojaati da uzdrimo plamen koji se nikad ne moe ugasiti, nego sad gori tako uasno nisko. Da, gospodine. Mozart je bio odvjetnik. I ne raspravljajte sa mnom vie. Pijem za osloboenje Gospodnje. Raspravio bih svoju neshvatljivu stvar! de la Legion Etrangere. Vous n'avezpas de nati-on. La France est votre mere. Trideset milja od Tangie-ra, prilino dobro tucanje. Posilni kapetana Duponta... Kukin sin, bio je iz Texasa. Nikad nije htio rei ime. To je bio Fort Adamant. 391 Mar Cantabrico! Ti si roen da ide kroza svjetlost. Ronei gla-1 vom izvan bijelog neba, koprca se u stranom elemen- E tu. Ti misli da si izgubljen, ali to nije tako, jer e ti du-4 hovi svjetlosti pomoi i odnijeti te u visinu unato tebfel. samome i cijelom otporu to im ga moe pruiti. Zvui li ovo kao da sam luda? Ponekad mislim da jesam. Po- \ segni za ogromnom potencijalnom snagom protiv koje-, t se bori, koja je u tvom tijelu i jo jae, u tvojoj dui,:. vrati me zdravom razumu to je nestao kad si me zabo-;^: ravio, kad si me otpustio, kada si svoje korake usmjerio*^ k drugoj stazi, udnijem putu koji si gazio sam... : ; On je razorio ovu ilegalnu bazu ovdje. Peti es- f; kadron Francuske legije stranaca. Daju im raskriljenog orla. Soldat de la Legion Btrangere. Weber je opet pozdravio sebe u zrcalu i lupnuo petama. Sunce sui usne i one pucaju. O Kriste, to je sramota: konji svi lip-u ritajui se u praini. To ne bih podnio. I njih su uc- t, mekali. Ja sam moda najusamljenije Boje stvorenje.,! Nemam onog drutva to ga ti nalazi u piu, koliko god ono bilo nezadovoljavajue. Moj je jad zatvoren u meni. Znao si me zvati da ti pomognem. Molba koju ja , tebi upuujem mnogo je oajnija. Pomozi mi, da, spasi " me od svega to me okruuje, prijeti, drhti, i spremno ' je svaliti se na moju glavu. ovjek koji je napisao Bibliju. Mora uiti dubo- '"'-ko da zna da je Mozart napisao Bibliju. Ali ja u tebi ' rei, ne moe ti misliti sa mnom. Imam ja stranu pa- ' met, govorio je mornar Konzulu. I nadam se i ti. ' Nadam se da e imati dobru. Samo dovraga sa mnom,( ] dodao je taj mornar i, padajui nenadno u oaj, di-1 gao se i oteturao van. ^ Amerikanac ne dobar za mene, ne. Amerikanac! ne dobar za Meksikanac. Ovi magarac, ovi ovjek, re-] \ kao je svodnik zamiljeno, zurei za njim, a zatim u le-t L gionara koji je razgledao revolver to mu je na dlanu le- | ao kao sjajan dragulj. Sve moj, meksiki ovjek. Ci-^ jelo vlijeme Engleska ovjek, moj prijatelj Meksikanac. | 392 ' Dozvao je aku buha i, naruujui jo pia, pokazao da e Konzul platiti. Moj Meksikanac, cijeli vlijeme, cijeli vlijeme, cijeli vlijeme: a? izjavio je. Ouiere usted la salvacion de Mexico?iznenada je upitao radio odnekud iza anka.Ouiere usted que Cristo sea nuestro Rey? i Konzul je vidio da je ef tribina prestao telefonirati, ali da stoji jo na istom mjestu sa efom parkova. -Ne.

 Geoffrev, zato mi ne odgovori? Mogu jedino vjerovati da moja pisma nisu stigla do tebe. Odbacila sam sav svoj ponos da bih te molila za oprotenje, ponudila ti svoje. Ne mogu, ne elim vjerovati da si me prestao voljeti, da si me zaboravio. Ili moda ima neku pogrenu ideju da je meni bolje bez tebe, da se ti rtvuje kako bih sreu mogla nai s nekim drugim? Dragi, ljubavi, zar ne shvaa da je to nemogue? Moemo jedno drugome dati mnogo vie nego veina ljudi moe, moemo se vjenati ponovno, moemo graditi dalje... Ti si moj prijatelj za cijeli vlijeme. Ja platim za tebe i za mene i za onog ovjeka. Ovaj je ovjek prijatelj za mene i za ovog ovjeka, i svodnik je Konzula, koji je u tom trenutku ispijao dug gutljaj, zlokobno potapao po leima. Hoe on? A ako me vie ne voli i ako ne eli da ti se vratim, zar nee napisati i rei mi tako? Ova utnja ono je to me ubija, neizvjesnost to se iz te utnje iri i ovladava mojom snagom i mojim duhom. Napii mi i reci da je tvoj ivot onakav kakav eli, da si veseo, ili nesretan, ili zadovoljan, ili nemiran. Ako si izgubio osjeaj prema meni, pii o vremenu, ili ljudima koje poznaje, ulicama kojim prolazi, visini. Gdje si, Geoffrev? Ne znam gdje si. Oh, to je sve tako okrutno. Kamo smo otili, pitam se? U kojem dalekom mjestu i dalje eta-mo, rukom pod ruku? Glas zahodskog dounika postao je jasan, diui se iznad amora Babilon, pomislio je Konzul, pomutnja jezika, prisjeajui se opet, razaznavi daleki glas mornara koji se vraao, puta u Cholulu: Ti govori 393meni ili ja govoriti tebi? Japan ne dobar za SAD, za Amerika... No bueno. Mehikanac, diez y ocho. Cijeli vli-jeme Meksikanac ii u rat za SAD. Da, da, jest... Daj mi cigareta za mene. Daj mi ibica za mene. Moj Mehikanac ii u rat za Engleska cijeli vlijeme Gdje si, Geoffrev? Kad bih samo znala gdje si, kad bih samo znala da me eli, zna da bih ve odavno bila s tobom. Jer moj je ivot neopozivo i zauvijek povezan s tvojim. Nemoj nikada pomisliti da e, oslobaajui se mene, biti slobodan. Samo bi nas osudio na konani pakao na zemlji. Oslobodio bi samo neto drugo, da nas oboje uniti. Bojim se, Geoffrev. Zato mi ne kae to se dogodilo? to ti je potrebno? I, Boe moj, to eka? Kakvo se osloboenje moe usporediti s osloboenjem ljubavi? Bedra me bole od udnje da te obgrle. Praznina moga tijela izgladnjela je potreba za tobom. Jezik mi je suh u ustima od elje za naim razgovorom. Ako dopusti da ti se ita desi, ranit e moje tijelo i duh. U tvojim sam rukama sada. Spasi Meksikanac radi, Engleska radi, Meksikanac radi, svakako, Francuz radi. Moje Meksikanac. Meksikanac Sjedinjene drave on vidi Negros de comprende Detroit, Houston, Dallas... Ouiere usted la salvacion de Meexico Ouiere usted que Cristo sea nuestro Rey? - Ne. Konzul je podigao pogled, spremajui pisma u dep. Netko je pokraj njega glasno svirao violinu. Neki bezubi stari Meksikanac s tankom icastom bradom, to ga je s leda podrugljivo potapao ef opine, strugao mu je na uho Star Spangled Banner. Ali mu je govorio i neto povjerljivo. Americano? Ovo loe mjesto za tebe. Ovii hombres, malos, Cacos. Loi ljudi ovdje. Brutos. No bueno za nikoga. Comprendo. Ja sam lonar, produio je uurbano, pribliivi lice Konzulovu. Ja vodim tebe u moja kua. Ja ah ekam vani. Starac je, jo svirajui mahnito iako prilino pogreno, bio iziao, napravie mu prolaz kroz gomilu, ali je njegovo mjesto, nekako izmeu Konzula i svodnika, zauzela ne-

394 ka starica koja se, premda je bila posve pristojno odjevena s lijepim rebozom prebaenim preko ramena, ponaala deparski, nemirno gurajui ruku u Konzulov dep, koju je on jednako nemirno otklanjao, mislei da ga hoe pokrasti. Zatim je shvatio da mu i ona eli pomoi. Ne dobro za tebe, aptala je. Loe mjesto. Muy malo. Ovi ovjek ne prijatelj od meksiki ljudi. Kimnula je u smjeru anka za kojim su jo stajali ef tribina i Sanabria. Oni ne policia. Oni diablos. Ubojice. Oni ubiti deset stari ljudi. Oni ubiti dvadeset viejos. Pogledala je nervozno iza sebe da vidi gleda li je ef opine, zatim je ispod stola izvadila kostur na navijanje. Stavila ga je na tezgu ispred ake buha koji je gledao napeto, vaui mrtvaku krinju od marcipana. Vamonos, promrmljala je Konzulu, dok je kostur, stavljen u pokret, poskakivao na anku, da bi se mlitavo sruio. Ali Konzul je samo digao svoju au.Graci-as, buena amiga, rekao je bezizraajno. Zatim je starica otila. U meuvremenu, razgovor oko njega postajao je jo gluplji i neumjereniji. Svodnik je pipao Konzula s druge strane, na kojoj je bio mornar. Diosdado je posluivao ochas, sirovi alkohol u isparavajuem aju od trava: iz staklenih se soba osjeao i reski miris marihuane. Svi ovii ljudi i ene govoriti mi ovi ljudi moj prijatelj za tebe. Ah, mene gusta gusta gusta... Ti svia mene svia? Ja platim za ta ovjek cijeli vlijeme ukorio je svodnik legionara koji se upravo spremao Konzula ponuditi piem. Moj prijatelj od Engleska ovjek! Moj za Meksikanac sve! Amerikanac ne dobar za mene, ne. Amerikanac ne dobar za Meksikanac. Oni magarac, oni ovjek. Oni magarac. No savee nada. Ja platini za sve tvoj pie. Ti ne Amerikanac. Ti Engleska. O. K. Spalim ti lulu? No gracias rekao je Konzul palei lulu sam i gledajui bezizrazno u Diosdada komu je iz depa na koulji virila opet njegova druga lula. Ja sam sluajno Amerikanac, i prilino su mi dosadile vae uvrede. Ouiere usted la salvacion de Mexico Ouiere usted que Cristo sea nuestro Rey? 395

- Ne. f ' Oni magarac. Prokleti kukin sin za moj. jh. Jedan, dva, tri, etiri, pet, dvanaest, eest, sedanl daleko je, daleki, daleki, daleki put u Tipperairt^ Noch ein habanero '* Bolshevisten Buenas tardes, senores Konzul je pozdravio efa parkova i efa tribina, to su se vraali s telefona. Stajali su pokraj njega. Uskoro su medu njima, opet bez pravog razloga, padale besmislene rijei: odgovori, inilo mu se, koje im daje na pitanja to su, iako moda nisu bila postavljena, svejedno visila u zraku. A to se tie nekih odgovora koje su davali drugi, kad se okrenuo, nije bilo nikoga. Bar se polako praznio za la comidu;ipak. je aica tajanstvenih stranaca ve bila ula da zauzme njihova mjesta. Nikakva misao o bijegu Konzulu sad nije bila na pameti. I njegova volja, i vrijeme, koje se nije pomaklo niti pet minuta od trena kad ga je zadnji put bio svjestan, paralizirali su se. Konzul je vidio nekoga koga je prepoznao: vozaa autobusa od popodne. Bio je dospio u ono stanje pijanstva kada po-

staje potrebno da se sa svakim rukuje. I Konzul je otkrio da se rukuje s vozaem. Donde estan vuestras palomas? upitao ga je. Iznenada, na Sanabrijin znak, ef tribina zavukao je ruke u Konzulove depove. Vrijeme ti platiti za ah mehikanski whisky rekao je glasno, vadei Konzulov novanik, namignuvi Dios-dadu. ef opine je pravio svoje nepristojne krune kretnje kukovima. Progresion al ulo poeo je. ef tribina izvadio je svezak Yvonninih pisama: pogledao ga je iskosa ne skidajui gumicu koju je Konzul bio ponovno stavio. Chingao cabron. Oi su mu se po-savjetovale sa Sanabrijom koji je, nijem, strog, opet kimnuo. ef je iz depa Konzulove jakne izvadio jo jedan papir, i iskaznicu za koju Konzul nije ni znao da je posjeduje. Tri su policajca zbila glave nad ankom, itajui taj papir. Konzul je sad, zbunjen, i sam itao taj papir: 396 Daily... Londres Presse. Sprema se antisemitska kampanja mexpress zapeticiju... proizvoai tekstila kraj navoda... Nijemci stoje iza... unutarnji nadzor. to je ovo?... Vijesti... Zidovi... zemlja uvjerenje ... mo ciljevi savjest... kraj navoda stop Firmin. - Ne. Blackstone, - rekao je Konzul. - Como se Hama? Tvoje je ime Firmin. Tu pie: Firmin. Tu pie ti si Juden. Ba me briga to pie bilo gdje. Moje je ime Blackstone, i ja nisam novinar. Istina, vero, ja sam pisac, escritor, samo o ekonomskim stvarima, natezao je Konzul. Gdje tvoji papiri? Za to ti nema nikakvi papiri? ef je tribina pitao, stavljajui Hughov kablogram u dep. Gdje tvoj pasaporte? to potrebno za tebe praviti pretvaranje? Konzul je skinuo crne naoari. Nijemo, drei je zlobno izmeu palca i kaiprsta, ef parkova mu je pod nos gurnuo iskaznicu: Federacion Anarquista Iberica, pisalo je. Sr Hugo Firmin. No comprendo uzeo je Konzul iskaznicu i okrenuo je. Moje je ime Blackstone. Ja sam pisac, nisam anarhist. Pizac? Ti antichrista. Si, ti antichrista svinja. ef tribina je zgrabio iskaznicu i stavio je u dep. I Juden, dodao je on. Skinuo je gumicu s Vvonninih pisama i, oslinivi palac, prelistao im, gledajui ponovno iskosa, omotnice. Chingar. Zato ti govoriti lai? dodao je gotovo snudeno. Cabron. Zato ti la? Ovdje pie takoer: tvoje ime je Firmin. Konzulu se uinilo da je legionar Weber, koji je jo bio u baru, iako malo podalje, zurio u nj razmiljajui neto iz daleka, ali on je opet skrenuo pogled. ef opine gledao je Konzulov sat koji je drao na dlanu osakaene ruke, dok se drugom pomamno grebao izmeu nogu. Evo, oiga. ef tribina izvadio je novanicu od deset pesosa iz Konzulova novanika, pucnuo njome, i bacio je na ank. Chingao. Namigujui Diosdadu stavio je novanik u svoj dep zajedno s drugim Konzulovim stvarima. Sanabria se tada prvi put obratio Konzulu. 397 Bojim se, morate poi u zatvor, rekao je jednostavno na engleskom. Vratio se k telefonu. Sef opine promijeao je kukovima i zgrabio Konzula za ruku. Konzul je viknuo Diosdadu na panjolskom, istrgnuvi se. Uspio je pruiti ruku preko anka, ali ju je Diosdado udarcem odbio. aka buha poeo je blebetali. Nenadna buka iza ugla trgnula je sve. Napokon, moda, Yvonna i Hugh. Okrenuo se brzo, jo slobodan od efa: bilo je to samo ono nenadgledivo lice na podu bara, kuni, koji je imao nervni gr, sav se tresui, mrtei nos i grebui prijekorno noicama. Konzul je uhvatio pogled starice s rebozom: privrena, nije bila otila. Tresla je glavom prema njemu mrtei se tuno, i on je sad shvatio da je to ona ista starica koja je imala domine.

 Zato ti la? ponovio je ef tribina Ijutitim glasom. Ti rei tvoje ime je Black. No es Black. Gurnuo ga je prema vratima. Ti rei ti si pizac. Gurnuo ga je opet. Ti si ne pizac. Gurnuo ga je jo jae, ali se Konzul nije pomakao. Ti si ne pizac, ti si korpijun, a mi strijelja korpijuni u Mejico. Nekoliko vojnih policajaca promatralo je to sa zanimanjem. Pridoli su se razilazili. Dva psa skitnice trali su oko bara. Jedna je ena stisnula dijete uza se, uplaena. Ti ne pizac. ef ga je zgrabio za grlo. Ti Al Capon. Ti idov chingao. Konzul se opet trzajem oslobodio. Ti si korpijun. Odjednom je radio koji je, Diosdado bio pustio na sav glas, jer je Sanabria opet prestao telefonirati, povi-kao na panjolskom to je Konzul sebi preveo za tren, povikao kao to se u olujnom vjetru viu nareenja, jedina nareenja koja e spasiti brod: Neprocjenjive su blagodati koje nam je donijela civilizacija, neizmjerna proizvodna snaga svih vrsta bogatstava proistekla iz izuma i otkria znanosti. Neshvatljive su udesne tvorevine ljudskog roda stvorene da bi ljude uinile sretnijim, slobodnijim, savrenijim. Neusporedivi su kristalni i plodonosni izvori novog ivota, koji jo ostaju za398

l
tvoreni ednim usnama ljudi to vode svoje gramzljive i ivotinjske poslove. Konzulu se odjednom uinilo da pred sobom vidi golemog pijetla kako lepra krilima, grebe i kukurie. Podigao je ruke i on mu se posrao u lice. Udario je jefea de jardineros ravno medu oi. Vratite mi ona pisma, uo je sebe kako vie efu tribina, ali je radio zagluio njegov glas a udarac je groma zagluio pak radio. Vi triperai, vi kurve. Vi ste ubili onog Indijanca. Vi ste ga pokuali ubiti i to prikazati kao nesretan sluaj urlao je on. Svi ste u to umijeani. Zatim vas je dolo jo, i uzeli ste mu konja. Vratite mi moje isprave. Isprave. Cabron. Ti nema isprave. Ispravljajui se Konzul je u izrazu efa tribina vidio djeli M. Laru-ellea i oborio se na nj. Zatim je opet sebe vidio u efu parkova i udario je taj lik; onda u efu opine onog policajca koga se Hugh obuzdao mlatnuti tog popodneva, i udario je i taj lik. Sat je vani brzo odbio sedam puta. Pijetao mu je leprao pred oima, zasljepljujui ga. ef tribina uhvatio ga je za jaknu. Netko ga je drugi epao otraga. Unato njegovu otporu vukli su ga prema vratima. Onaj plavokosi ovjek, koji se opet pojavio, pomogao je vui ga; i Diosdado, koji je nespretno preskoio preko anka; i aka buha, koji ga je podmuklo tukao po goljenicama. Konzul je zgrabio machetu koja je leala na stolu pokraj vrata i divlje zamahnuo njome. Vratite mi ona pisma! viknuo je on. Gdje je taj prokleti pijetao. Otkinuo bi mu glavu. Natrake je srnuo na cestu. Ljudi koji su zbog oluje unosili stolove pune gaseose, stali su, gledajui. Prosjaci su tupo okrenuli glave. Stra-ar pred vojarnicom stajao je nepomian. Konzul nije znao to govori: Samo siromani, samo kroz Boga, samo ljudi o koje otirete svoje noge, siromani duhom, starci to nose svoje roditelje i filozofi koji plau u praini. Amerika moda, Don Quijote jo je mahao maem, to je zapravo sablja, pomislio je on, iz Marijine sobe kad biste se samo prestali mijeati, prestali hodati u snu, prestali spavati s mojom enom, samo prosjaci 399i prokletnici. Macheta je pala sa zveketom. Konzul je osjetio kako se spotie natrake, dok nije pao preko jednog busena trave. Vi ste ukrali onog konja, ponovio je on. ef ga je tribina gledao odozgo. Sanabria je stajao kraj njih, nijem, mrko tarui obraz. Norteamericano, rekao je ef. Ingles. Ti idov. Zamirio je. to ti dovraga misliti ti raditi ovdje? Ti pelado, a? To ne dobro za tvoje zdravlje. Ja ustrijelim

dvadeset ljudi. To je bila poluprijetnja, polupovjeravanje. Doznali smo preko telefona je li tako? da si ti kriminalac. Ti hoe biti policajac? Ja napravim tebe policajac u Meksiko. Konzul se polako digao na noge, ljuljajui se. Ugledao je onoga konja, privezanog blizu sebe. Samo sad ga je vidio jasnije i kao cjelinu, naelektriziranog: konopom zauzdanu gubicu, izdjeljani drveni obluk iza kojeg je visjela vrpca, bisage, podmetae pod kolanom, ranu i blistav sjaj na bonoj kosti, broj sedam utisnut na stranjici, klin iza spone sedla, to se kao topaz svjetluca na svjetlosti iz cantine. Zateturao je k njemu. Prostrijelim te od koljena nagore, ti idov chin-gao opomenuo ga je ef tribina, grabei ga za ovratnik, a ef vrtova, stojei pokraj njih, ozbiljno je kimnuo glavom. Konzul se trzajui oslobodio, vukui mahnito konja za uzdu. ef tribina stupio je ustranu, s rukom na navlaki. Izvadio je svoj revolver. Slobodnom je rukom mahnuo nekim sluajnim promatraima da se odmaknu. Prostrijelim te od koljena nagore, ti cabron, rekao je, ti pelado. Ne, ja to ne bih uinio, rekao je Konzul tiho, okreui se. To je Colt. 17, zar ne? On baca puno elinih strugotina. ef tribina gurnuo je Konzula iz svjetla, poao dva koraka naprijed, i opalio. Munja je sijevnula nalik na gusjenicu koja silazi nebom, i Konzul je, posrui, nad sobom za tren ugledao obris Popocatepetla, s perjanicom smaragdnog snijega, i natopljenog sjajem. ef je
400

opalio jo dvaput, hici su bili odijeljeni, hotimini. Gromovi su udarili u planine i zatim blizu. Osloboen, konj se propeo; maui glavom, okrenuo se i njitei uronio u umu. Konzul je isprva osjetio udno olakanje. Sad je shvatio da je pogoen. Pao je na koljena, zatim, stenju-i, ravno licem u travu. Kriste, primijetio je, zbunjen, ovo je neka gnusna smrt. Oglasilo se zvono: Dolente... dolore! Lagano je kiilo. Obrisi su lebdjeli nad njim, drei mu ruku, vjerojatno jo pokuavajui isprazniti mu depove, ili mu pomoi, ili su samo radoznali. Mogao je osjetiti kako se iz njega otkida ivot, kao jetra, gasei se u mekoi trave. Bio je sam. Gdje su svi? Ili nije ni bilo nikoga? Zatim je jedno lice zasjalo iz tame, maska suuti. To se stari violinist naginjao nada nj. Companero poeo je. Zatim je iezao. Uskoro mu je rije pelado poela ispunjati svu svijest. To je bila rije kojom je Hugh nazvao onog lopova: sada je netko tu uvredu bacio na nj. I kao da je, za trenutak, bio postao pelado, lopov da sitni kradljivac besmislenih zbrkanih ideja iz kojih je izraslo njegovo odbacivanje ivota, koji je dva ili tri polucilindra, svoje krabulje, nosio preko tih apstrakcija: najstvarnija od njih bila je sad blizu. Ali netko ga je nazvao i compane-ro, to je bolje, mnogo bolje. To ga je inilo sretnim. One misli, to su lebdjele njegovim umom, pratila je glazba koju je mogao uti jedino kad je paljivo sluao. Je li to Mozart? Siciliana? Finale d-mol kvarteta od Moj ija? Ne, to je bilo neto pogrebno, od Glucka moda, iz Alceste. Bilo je ipak neeg bahovskog u tome. Bach? Klavikord, koji se uje iz daleka, u Engleskoj u sedamnaestom stoljeu. Engleska. I zvui gitare takoer, poluizgubljeni, izmijeani s dalekom hukom vodopada i s neim to zvui nalik na ljubavne krikove. Bio je u Kamiru, znao je, leao je na livadi blizu vode to tee izmeu ljubica i djeteline, Himalaji su s onu stranu, to je udnije to bi odjednom trebalo da se 401s Hughom i Yvonnom pone peti na Popocatepetl. Oni su ve odmakli naprijed. Moe li ubrati bougainvil-leu? uo je kako Hugh govori, i kako Vvonna odgovara: Pazi, imaju bodlje, i mora svugdje pogledati da bi se

uvjerio da nema korpiona. Mi strijeljati korpijune u Meksiko, ponavljao je neki drugi glas. I nato su Hugh i Vvonna nestali. Sumnjao je da su se ne samo popeli na Popocatepetl nego da su sada daleko s onu stranu. Sam se muno vukao kosinom planinskih obronaka prema Amecameci. S naoarima za snijeg, s planinarskim tapom, rukavicama i vunenom kapom navuenom preko uiju, sa depovima punim suhih ljiva, groica i oraha, staklenkom rie, koja mu viri iz jednog depa jakne i s obavjetenjem hotela Fausto, koje mu viri iz drugoga, bio je posve pretegnut. Nije mogao dalje. Iscrpljen, bespomoan, tonuo je u zemlju. Nitko mu nee pomoi ak i kad bi mogao. Sad je on bio ovjek koji umire pokraj puta gdje se nee zaustaviti ni jedan dobri Samaritanac. Premda ga je to zbunjivalo, uo je smijeh u uima, glasove: ah, spaavali su ga napokon. Bio je u ambulantnim kolima koja zavijaju kroz samu praumu, jurei uzbrdo pokraj ruba ume, prema vrhu i to je svakako nain da se doe gore! dok su oko njega prijateljski glasovi, Jacquesa i Vigila, oni e uzeti u obzir, smirit e Hugha i Yvonnu. No se puede vivir sin amar, rei e oni, to e objasniti sve, i ponovio je to naglas. Kako je mogao onako runo misliti o svijetu, kad je pomo bila pri ruci cijelo vrijeme? I sad je dospio na vrh. Ah, Vvonna, draga, oprosti mi! Dizale su ga jake ruke. Otvorivi oi gledao je dolje, oekujui da e, pod sobom, vidjeti velianstvenu praumu, visove, Pico de Ori-zabe, Malinche, Cofre de Perote, nalik na one vrhunce njegova ivota, koje je, jedan po jedan osvajao, prije nego je ovaj uspon, najvei od svih, uspjeno, premda neuobiajeno, okonan. Ali nije bilo niega: ni vrhova, ni ivota, ni uspona. Niti je ovaj vrh bio pravi vrh: nije imao sutine, ni vrste osnove. to god da je, mrvio se, ruio, dok je on padao, padao u vulkan na koji mora da 402 se napokon ipak popeo, premda mu sad u uima odjekuje ta buka nadirue lave, uasno, bila je u erupciji, ipak ne, nije to bio vulkan, to se sam svijet rasprskavao, rasprskavao crnim mlazevima sela, izbaenih u svemir, s njim koji pada kroza sve to, kroz neshvatljivi pande-monijum milijuna tenkova, kroz plamen deset milijuna goruih tijela, pada, u umu, pada Iznenada je kriknuo, i kao da je taj krik lutao od jednog stabla do drugog, dok su se njegovi odjeci vraali, zatim, kao da su se sama stabla primicala blie, zbijala uza se, svijajui se nada nj, saalno... Netko je mrtvog psa bacio za njim niz ponor. i LE GUSTA ESTE JARDlN? i QUE ES SUVO? i EVITE QUE SUS HIJOS LO DESTRUVAN! 403NAPOMENA PREVODIOCA Z\ PfevdenJe ovog romana sluio sam se izda* njem: Malcolm Lowry, Under the Volcano, Penguin
ll

lia
Antlg ne

> to svoga romana, prijevod je Bratoljuba

404

PRIJEVOD STRANIH RIJECI I REENICA

POGLAVLJE 1: - str. 9 cantina krma, gostionica, restaurant, kolodvorski restaurant - str. 10 jai-alai igra loptom baskijskog podrijetla anis anis, slatki koroma, anisovac (liker, rakija) Monsieur (franc.) gospodin; u daljnjem tekstu skraeno M. fiesta zabava, veselje, sveanost dealcoholise dealkoholiziran, otrijenjen - str. U

perfectamente borracho posve, potpuno pijan - str. 12 No se puede vivir sin amar. Ne moe se ivjeti bez ljubavi. estupido glupan amigo prijatelj; slui i kao uzvik, odnosno uzreica. hombre ovjek; esto slui i kao uzvik: zaboga! zbilja! itd. salud y pesetas nazdravlje! uzvik; doslovno: zdravlja i novaca! y tiempo para gastarlas i vremena da ga potroi con permiso s doputenjem, dopustite - str. 13 Allons-nous-en (franc.) Hajdemo vamonos idemo ine kino bueno dobro hasta la vista dovidenja zocalo podnoje, postolje, podijum barranca provalija, ponor, usjeklina, klisura - str. 17 Tonneur de dieu (franc.) strijela boja; grom ga ubio! (uzvik, kletva) str. 18 completamente fantastico potpuno fantastino Si, hombre, la vida impersonal Da, ovjee, bezlian ivot. Claro, hombre Jasno, ovjee. Positivamente! Svakako! Buenas noches! Laku no! - str. 20 amour propre (franc.) samoljublje - str. 22 hurican orkan, olujni vjetar - str. 23 mere (franc.) majka - str. 26 boudin (franc.) krvavica - str. 29 machete teki no za rezanje eerne trske, bode - str. 30 Dr Arturo Vigil... Nerviosas Dr Arturo Vigil, lijenik kirurg i aku-er, Meksiki univerzitet, Vojna medicinska kola, zarazne bolesti, ivane indispozicije mingitorio pisoar, nunik 405i Consultas de 12 a2y4 a 7 - Prima od 12 do 14 i od 16 do 19. Lfn avion... porla paz. Njemaki lovac sruio jedan francuski ratni avion. Australski se radnici zalau za mir. - str. 31 vestirse con elegancia... Unidos odjevajte se po posljednjoj modi Evrope i Sjedinjenih drava. tortiJJa kola od beskvasnog kukuruznog brana Las Manos de OrJac... Peter Lorre Orlacove ruke, 6 i 8.30, Orlacove ruke s Peterom Lorreom - str. 32 peluqueria frizerska radnja muy correcto vrlo besprijekorno chingar dosada - str. 33 Sr kratica za senor, gospodin No, anis... senor Ne, anis, anis, molim vas, gospodine. gaseosa bezalkoholno pie (umea limunada) companero drue frioles neko meksiko jelo od graha autoridades uglednici La simpatiquisima... sensacional film. Simpatina i oaravajua Maria Landrock, istaknuta njemaka umjetnica koju emo imati prigodu vidjeti u senzacionalnom filmu. un momentito... conpermiso. trenutak, gospodine. S doputenjem. - str. 34 EJ ultimo Emperador'... nacionalidad actual. Posljednji car Asteka, Moctetuma i Hernan Cortes predstavnik panjolske rase, stoje licem u lice: dvije rase i dvije civilizacije koje su u najvioj mjeri postigle stupanj savrenstva sjedinjenosti da bi se stvorila jezgra nae sadanje nacije. Bueno, muchas gracias, senor. Dobro, velika hvala, gospodine. De nada Nema na emu. aqui ovdje

- str. 35 cerveceria pivnica, pivovara - str. 37 zacuali tornjevi - str. 38 desconsolado neutjean, oajan, razoaran muy borracho vrlo pijan sanctuario utoite - str. 39 hombre noble otmjen, plemenit ovjek quien sabe? tko zna? - str. 41 mescal rakija od agave, panj. mezcal - str. 44 '' ochas neko estoko meksiko pie - str. 49 < dolente... dolore (tal.) bolno... bol POGLAVLJE 2: - str. 50 que hombre! kakav ovjek! Absolutamente necesario apsolutno potrebno 406 - str. 52 Hotel Bella Vista... falte Vd. - Hotel Bella Vista Veliki Ples Studeni 1938. u korist Crvenog kria. Nastupaju najbolji umjetnici. Ne propustite prigodu. - str. 54 calle ulica cincuenta dos dvadesetdva
- str. 56

damas... caballero, gratis dame e pratiti kavalir, gratis - str. 59 Buenas tardes, senor Dobra veer, gospodine.
- str. 60

Arena... peleas Arena Tomalin. Pred parkom Xicotancatl. Nedjelja 8. studenog 1938. 4 uzbudljive borbe. Preliminar... de 53 kilos Uvod u etiri runde. EL TURCO (Gonzalo Calderon iz Pariana, 52 kilograma) protiv EL OSA (iz Pariana, 53 kilograma). Evento Especial... Xicotancatl Poseban dogaaj u 5 rundi u kojima e pobjednik prei u grupu polufinalista. TOMA AGUERO (Nepobjedivi Indijanac iz Ouauhnahuaca, 57 kilograma, koji e se boriti da dospije u glavni grad Republike). ARENA TOMALlN. Pred parkom Xicotancatl. - str. 61 Banos... caballeros Kupelji Libertad, najbolje u prijestolnici i jedinstvene, u kojima nikad ne nedostaje vode, posebne pei za dame i gospodu. Sr Pandero... 'Princesa Donaji' Gosp. Pandero: elite li umijesiti dobar kruh upotrijebite brano 'Princesa Donaji'. str. 62 La Despedida rastanak
- sfr. 63

lecheria mljekarnica; engl. lecher, lechery razbludnik, razbludnost, blud. Odatle aluzija. chorizos kobasice
- str. 64

abarrotes kune potreptine diablo vrag, davao

- str. 67

El Balon vs El Rodondillo El Balon protiv Redondilla

- str. 68

en route (franc.) na putu - str. 71 mirador vidikovac POGLAVLJE 3: - str. 74 perro! pas - str. 75 EJ otro senor? Drugi gospodin? por que no, agua caliente zato ne, topla voda
- str. 76

jarro vr, ara - str. 77 cassis neka vrsta slabog alkoholnog pia s okusom na vermouth 407 str. 78 cabron jarac; pogrdno: rogonja , nado 1820... campante osnovan 1820. i neprestano tako jedar poco a poco (tal.) malo pomalo - str. 82 ' ,} Di Glocke... mehr (njem.) - Zvono, zvono, ne zvoni vie! jl - str. 86 "T carte d'identite (franc.) osobna karta

POGLAVLJE 4: - str. 107 muy complicado vrlo komplicirano - str. 112 Cui bono? Zbog ega? Zato? - str. 116 Guapa zavodnica Ah, muy hermosa Ah, vrlo je lijepa. - str. 118 Viva el Cristo Rey ivio Krist Kralj! * - str. 119 ** rurales prostaci, primitivci jefes pohticos politiki vode, efovi - str. 120 pulqueria - krma gdje se prodaje puJque, neko meksiko alkohol, pie. - str. 121 "^ por favor molim (vas) - str. 124 Buenos dias, muchacha Dobar dan, djevojice. '']f ostiole otvor, rupa cuanto? koliko? POGLAVLJE 5: - str. 147 j'adoube (franc.) ispriavam se - str. 149 a/as na alost, avaj - str. 151 que t to je? Katzenjammer (njem.) mamurnost - str. 152 progresidn a ratos postepena progresija si da - str. 156 botica ljekarnica, apoteka favor de... vomica, pero molim, dajte mi malo kina-vina, ili za vau tegobu, malo oraha za povraanje, premda comport vladanje, ponaanje, ophoenje, dranje sa/ud zdravo - str. 158 exactamente upravo tako naturalmente naravno precisamente savreno tako un po decompuesto, comprenez malo poremeene, shvaate li - str. 161 es un infierno to je pakao

408
- str. 162 hombre, un poco ... de vino ovjee, malo piva, malo vina esposa supruga POGLAVLJE 6: - Str. 164 Nel mezzo... ritrovai (tal.) Na pola naeg ivotnoga puta u mranoj mi se... (poetak Boanstvene komedije) - str. 170 ukelele mala gitara sa etiri ice, portugalskog podrijetla, popu-lar na na Havajima - str. 178 videre vidjeti - str. 200 Jefe de Jardineros ef vrtlara - str. 202 colcogenus paa caelogenus paa, junoamer. glodavac; fraza koja ovdje odgovara onoj naoj: Prije nego kae ,keks' ili .britva', i si. Der englische... U-boote (njem.) Engleski je parobrod nosio zatitne boje protiv njemakih podmornica. So verlies ich... Antipoden (njem.) Tako sam napustio dio svijeta naih protivnika. - str. 204 sarape areni meksiki ogrta, nalik na pono - str. 205 alacran korpion, tipavac - str. 206 Non se... anuncios Nije doputeno lijepiti oglase. - str. 207 Fuego... matan! Vatra, vatra! Hej, to me unitava! acabose gubim se, nestajem - str. 208

ditto (tal. dij.) rekao sam // vient d'arriver (franc.) Upravo je doao - str. 209 cartero potar POGLAVLJE 7: - str. 217 Los Borrachones pijandure, pijanine - str. 218 farolito svjetionik - str. 219 Sonnenaufgang (njem.) izlazak sunca, svitanje - str. 22; gouffre (franc.) ponor, bezdan gulf(eng\.) ponor, bezdan in dunkelstem Africa (njem.) u najcrnjoj Africi - str. 226 Le Joveuses... Windsor (franc.) Vesele ene vindzorske (Shakespeare) Beaucoup de... rien (franc.) Mnogo vike ni za to (Shakespeare) - str. 22 Oui, mon enfant... importance (franc.) Da, dijete moje, malo moje dijete, stvari koje se ljudima ine groznim, da ti zna, u sredini u kojoj ja ivim nemaju vanosti.

J
18- POD VULKANOM

409- str. 231

ayuntamiento gradska vijenica - str. 232 Sangriente combate... Papa. Krvava bitka na obalama Ebra. Avioni pobunjenika bombardiraju Barcelonu. Smrt Pape je neizbjena. - str. 235 oxygenee oksien, vodikov peroksid - str. 236 Un otro tequila Jo jednu tequilu. - str. 257 Samaritana mia... boca linda. Samaritana moja, duo dobra, pijem s tvojih lijepih usta. - str. 238 rongeur (franc.) glodavac, koji gloe, grize Je crois... en Enfers. (franc.) Vjerujem da je leinar sladak Prome-teju i da se Iksioni zabavljaju u Paklu. - str. 239 Dieu et mon droit Bog i moje pravo (geslo na engl. kraljevskom grbu) - str. 240 plaa trg - str. 242 terra firma vrsto tlo - str. 245 Mi ritrovai in... oscura (tal.) U mranom se umarku... selva (tal.) uma - str. 246 un obsequio dar, poklon lo mismo isto - str. 249 adios zbogom camion teretnjak, u ovom sluaju autobus POGLAVLJE 8: - str. 252 ty inhumaciones pokopi, sahrane li - str. 253 El Amor de los Amores Ljubav nad ljubavima - str. 254 conquistador osvaja - str. 25 Su salud... este vehiculo Za vae e zdravlje biti bolje da ne pljujete u ovom vozilu. Cooperacion Cruz Roja Kooperacija Crvenog kria - str. 261 desviacion skretanje, zastranjivanje, zastranjenje hombres trabajando radni ljudi, radnici - str. 264 Diantre!... medico? Dovraga! Gdje emo nai lijenika? - str. 265 pobrecito jadnik, siromah

chingar pogrdna rije u znaenju bijednik, nitkov, nitarija - str. 268 vigilantes policajci, straari, uvari

410
- str. 270 Tierra... y Ley Zemlja, Sloboda, Pravda i Zakon. POGLAVLJE 9: - str. 276 Por que no Zato ne. - str. 279 lanai havajska mrea za leanje okoolihao havajsko alkoholno pie od korijena taro - str. 2*7 Le Destin de Yvonne Griffaton (franc.) Sudbina Vvonne Griffaton - str. 290 huaraches proste kone sandale - str. 292 chenille vrsta vrlo mekane, njene tkanine od vune, pamuka i svile - str. 295 poquitin malo - str. 296 Es ist vielleicht (njem.) Ovo je valjda verdad? No hombre istina? Ne, ovjee vero istina POGLAVLJE 10: - str. 307 C'etait... nuit (franc.) To je bilo za vrijeme uasa jedne duboke noi. Mais tout... et Neptune (franc.) Ali svejedno, ni vojska, ni vjetrovi, ni Neptun - str. 308 cascada vodopad hacienda imanje, poljsko dobro, farma, majur - str. 309 Cascada Sagrada Sveti vodopad - str. 310 un bruto grubijan - str. 311 noches tristes tune noi - str. 314 muy sabrosos vrlo ukusno - str. 315 tambien takoer - str. 318 excusado nunik - str. 319 Sus monumentos ... mas azul. Njezine spomenike, povijesne spomenike i prirodne ljepote. Grad je na obronku. Najbolja klima. ii zrak. Plavlje nebo. - str. 324 criollo Kreol, Amerikanac evrop. podrijetla mestizo mjeanac, krianac - str. 325 no pasaran nee proi, geslo iz panjolskog grad. rata - str. 329 por za 411- str. 330 muy fuerte vrlo mnogo cuantos trenes ... Cruz Koliko vlakova na dan ima za Vera Cruz? - str. 331 La supersticin ... otros dos. Praznovjerje kae da kad tri prijatelja zapale cigaru istom ibicom, posljednji umre prije druge dvojice. - str. 334 parras jedna vrsta blaeg meksikog alkoholnog pia - str. 335 douanier (franc.) carinik POGLAVLJE 11: - str. 341 Todos contentos y Yo tambien Svi zadovoljni, i ja takoer. - str. 344 no se rasque... insectos neete se grepsti zbog ujeda kukaca - str. 345 amate, sabina smokva, somina - str. 350 patio dvorite - str. 351

comment? (franc.) kako? - str. 352 ocho pesos cincuenta osam pesosa i dvadeset (centavosa) - str. 353 Como tu guieras Kako ti eli. - str. 354 Hotel Restaurant... compania. Hotel Restaurant El Popo pazi na najstroi moral, neka je ta sklonost njegovog vlasnika garancija putniku koji doe u drutvu. - str. 361 carrousel vrtuljak POGLAVLJE 12: - str. 364 El Hijo del Diablo avolovo dijete - str. 369 por que? zato? La rame inutile ... imobile (franc.) Veslo uzalud uznemiravae ne-' pomino more. - str. 374 Ouiere Maria? Svia vam se Maria? - str. 378 Clinica Dr Vigil... Impotencia Klinika dr Vigil, zarazne spolne bolesti obaju spolova, mokrani kanali, seksualni poremeaji, seksualna debilnost, none smetnje, preuranjene emisije, spermato-zoidnost, impotencija. - str. 379 Oue hora? Koji je sat? po pijetlu igra rijeima izmeu engl. clock (sat) i cock (pijetao) - str. 381 Oue haceis aqui? Sto radite ovdje? - str. 382 comprende, senor razumijete li, gospodine? - str. 383 mucho dinero mnogo novaca

412

comment non (franc.) kako ne Oui. Es muy asombrosa. Da. Vrlo je lijepa. Jawohl. Correcto, senor. Shvaam. Tono, gospodine. - str. 384 Como se Hama? Kako ti je ime? - str. 386 que tal? tko je to? - str. 391 Soldat de ... Etrangere (franc.) Vojnik Legije stranaca. Vous n'avez... votre mere. (franc.) Vi nemate domovine. Francuska je vaa majka. - str. 393

Ouiere usted ... de Mexico? elite li spas Meksika? Ouiere usted ... nuestro Rey? elite li da Krist bude na Kralj? - str. 394 No bueno Nije dobar diez y ocho deset i osam, osamnaest - str. 395 rebozo enski ogrta ili al viejos starci Gracias, buena amiga Hvala, dobra prijateljice gusta svia No save nada ne zna nita - str. 396 Noch ein habanero (njem.) Jo jedan habanero Donde estan vuestras palomas? Gdje su vai golubovi? progresion al ulo napredak na stranjici - str. 397 Federacion anarquista Iberica Iberska anarhistika federacija

413

SAJMINO KOLO NA DUNI DAN Samo netko, ija itava egzistencija jest njegovo djelo, a tko je svladao i disciplinirao vulkan u sebi, uz takvu cijenu patnje koju ak ni ja potpuno ne shvaam, mogao je napisati takvu knjigu. Pie to, god. 1945., Margerie Bonner, hrabra ena Mal-colma Lowryja, njihovu knjievnom agentu Matsonu, koji je, po tko zna koji put, posustao u svojini nastojanjima da udomi Pod vulkanom kod nekog izdavaa. Ve etiri godine prije 1941., na-brojio je Lowryju dvanaest, mahom uglednih, nakladnih kua koje su odbile, istina, raniju verziju njegova rukopisa. Jo i sad, 1945, Matson smatra daje roman, ako i fascinira i sadri udesan potencijal, predugaak i preopiran. Nekoliko mjeseci kasnije, poetkom g. 1946, Lowry pie obranu svoje, jo neprihvaene, knjige londonskom izdavau Jo-nathanu Capeu. Ovo moda najdulje pismo u historiji poslovne knjievne prepiske - u Izabranim pismima obasee etrdeset sit-no tiskanih stranica - pokazuje kako je planski i smiljeno radio Lowry. Rijeima njegove ene, zaudna svijest o debljini ivota, o slojevima, dubinama, ponorima, koji zahvaaju jedni u druge i tvore meusobne odnose, uinila je da napie simfoniju kad bi svatko drugi napisao sonatu ili u najboljem sluaju concerto, pa zato njegovo djelo katkad djeluje raspreno, kad su, uistinu, ob- lik i kontekst izrasli tako neodvojivo jedan od drugog da ih se ne moe rastaviti. Doputajui da bi se u dva od njegovih dvanaest poglavlja moglo nai mjesta skraivanju, on obrazlae kompoziciju, strukturu, likove, te pojmovnu i predmetnu simboliku koju je promiljeno ugradio u djelo. Pisana je ta Lowryjeva apologija u Cuernavaci, gradu u ko-jem se sam roman zbiva dapae u zgradi u kojoj je u romanu obitavao jedan od glavnih likova, Laruelle - jer se u ovom asu Lowry nalazi u ponovnoj posjeti Mexicu, ovog puta sa svojom 414 drugom enom, Margerie, da bi nakon osam godina obnovio uspomene na mjesta, ljude i zbivanja od 1936. do 1938. Neku posebnu znaajnost pokraj intimnog zadovoljstva, mora da je osjetio kad je, u odgovor na tu svoju dugu poslanicu, dobio pristanak engleskog nakladnika - a istog dana i obavijest da je knjiga prihvaena i u New Yorku. Ta koincidencija, to sluenje dviju poruka jednakog sadraja, nije moglo a da silno ne obraduje Lowryja: njegovo djelo je i komponirano na naelu ponavljanja, paralelizama, odjeka, podu-daranja. Taj elemenat svjesne konstrukcije, racionalne primjene detalja, nije posebno obiljeje samo Lovvrvjeve pripovjedne strukture. On je

osobina itave modernistike knjievnosti, u nas najee demonstriran, moda, na pjesnitvu T. S. Eliota. U prozi se prvo javio kod Flauberta, a najintenzivnije je prisutan u glavnim romanima Virginije Woolf i Jovcea. To je najkonstantnija izvanjska karakteristika tih djela kao proizvoda modernistikog stilskog razdoblja, a znaajnost joj nije, naravno, u pukom prisustvu, ak ni kad ukazuje na neki ritam, nego u smislu koji se pomou ili uz prisutnost takvih verbalnih motiva moe pridati djelu, odnosno ga oitati u njemu. Polazna toka u nastojanju da se djelo razumije, bit e, dakle, njegova ljudska relevantnost, kao to je to sluaj s proznim djelima ranijih vremena, i tek u dodiru s tom ukupnom ljudskom situacijom, na drugim razinama, postaju i ti motivi zanimljivi i dobijaju tematsko znaenje. Poetak romana zbiva se 2. studenog, na Duni dan, god. 1939, u meksikom gradu Quauhnahuac, (to je, kae nam Lowryjev biograf, indijansko ime ranije spomenute Cuernavace i na jeziku Nahuatl znai, izmeu drvea). U Evropi je upravo poeo drugi svjetski rat. Filmski redatelj, Francuz Jacques Laruelle, sprema se na odlazak i sjea se, u razgovorima s nekim domaim ljudima, dogaaja istog kalendarskog dana od prije jedne godine, a koji se tiu biveg britanskog konzula, Geoffreva Fir-mina, njegova polubrata Hugha i ene Vvonne. Konzul je pravi alkoholiar, koji pije sve to mu se nae pri ruci, ali tek na samom kraju" postaje rob opakog mescala. Napustila ga je bila ena - ili je on nju poslao od sebe - a na dan kad se zbiva preostalih jedanaest poglavlja ona se vraa. Oboje pokuavaju, uspjeno samo na trenutke, obnoviti kontakt; te se dirljive, nesentimentalne stranice, trajno pamte. Hugh je mlai, odavna ve dinaminiji od dvoje brae, novinar, ljeviar, pristalica panjolske republike, pun grinje savjesti - to nije prisutan na ratitu, gdje se ona brani. U Mexicu se nalazi kao novinar, a ranije je bio popularan mu415 ziar, pa se i dalje dri svoje gitare, na kojoj pjeva revolucionarne pjesme. U pola dana, nakon kratke posjete Francuzu, s kojim je konzul prijateljevao u ranoj mladosti, a koji gaje kasnije iznevjerio s Vvonnom, odlaze konzul, Yvonne i Hugh na izlet autobusom u oblinji Tomalin. Na putu se autobus zaustavlja uz tijelo teko ozlijeenog i vjerojatno mrtvog konjanika, ali po meksikom zakonu ranjeniku smiju prii samo slubeni organi. Jedan pelado (oguljeni) sitan tat, odrpanac putnik iz autobusa, ipak mu oduzima kesicu s novcem koja mu je bila oko vrata. U Tomalinu prisustvuju konzul, Hugh i Vvonna maloj corridi, koja ne uzbuuje nikoga, a Hughu uspijeva da s bikom izvede neke komine eksibicije. U jednoj od krmi, u kojima se zadravaju, konzul e se naljutiti na Vvonnu i pobjei - dalje, prema Paria-nu. Hugh i Vvonna slijede ga po oluji, te, pred kraj predzadnjeg poglavlja, Vvonna gine kad je pogazi preplaeni konj. U posljednjem poglavlju vidimo opet konzula koji pije u krmi Farolito, ita stara Yvonnina pisma, koja je odavna zaboravio ba u ovoj gostionici, ima odnoaj s jednom prostitutkom, te u svai s policajcima i nekim faistikim simpatizerima (koji ga optuuju da je pijun, komunist, idov i Amerikanac) biva ustrijeljen. Dok pada u provaliju punu gnjilei i smea, otisnut e konja, to ga dre njegove ubojice, a taj e konj bjeei - to smo ve vidjeli - usmrtiti i Vvonne. Kao i u drugim najveim djelima engleskog modernizma, radnja u romanu Pod vulkanom teko da bi, sama po sebi, ukazivala na one dimenzije, koje opravdavaju priznanje to ga to djelo posljednje dvije decenije doivljava. Ipak, ta radnja izravnije podrazumijeva dramu ljudskih odnosa, pa i openitiju duhovnu problematiku kojom se roman bavi, nego to je to sluaj u nekim drugim, vanim modernistikim proznim djelima. Tu je, u prvom redu, nesrea nemonog konzula pijanstvo. Zanimljivo je, kako je Lowry zdvajao to je, ba kad je dovravao svoj roman, u Americi izaao drugi jedan roman o pijanici Izgubljeni weekend, od Charlesa Jackso-na (objavljen i u nas), kasnije proslavljen filmom u kojem izvanredno glumi William Holden. To je, naime, roman u svojoj kategoriji solidan i zanimljiv, posveen jednom sluaju, skoro klinikoj fenomenologiji alkoholizma: neki pisac elei raditi ostaje, preko vveekenda, sam kod kue, ali, umjesto toga, poputa pred iskuenjem pia, doivljava delirij i dolazi na prag smrti, sve dok ga njegovi ne nadu na kraju vveekenda.

416 U Lowryjevu romanu psihologija junaka drugaija je, doivljavamo je kao sasvim autentinu, s manifestacijama tunim, ali i smijenim, a kao dio jedne mnogo ire i knjievno mnogo svestranije artikulirane situacije. Roman je, naime, mnogo vie od studije o propasti jednog pijanice (u Jacksono-vom romanu junak konano i ne propada). Tu su etiri samostalna lika, njihovi meusobni odnosi uvjetovani prijateljstvom, srodnou, ljubavlju, osjeajima koji su, proivljeni na raznim geografskim irinama, u Engleskoj, Bretanji, Indiji, na oceanima, Latinskoj Americi, proli svoje transformacije i u svojoj ukupnosti doveli do konanog trenutka inercije i bezizlazja. Jo ire, tu je politika situacija: raskid nekadanjih kontakata i veza, svijest o krizi slobode u svijetu, prodor nasilja i faistikog militarizma u progresivno orijentirani Meksiko. Ti politiki momenti esto se u knjizi samo podrazumijevaju, te su bez poznavanja historije to zna veina italaca danas o agrarnim mjerama meksikog predsjednika Car-denasa? teko uoljivi samo iz razmiljanja Hugha ili Geof-freya. Napokon, tu je prisustvo itavog niza imena, navoda, citata klasinih pisaca, iz pjesnitva prolosti i, iznad svega, mistika iz literature o magiji, vezanoj za idovski i kranski hermetizam. Ta problematina dimenzija Lowryjeva romana teko da se moe smatrati samostalno realiziranom vrijednou. Ona, meutim, dodaje jedan sloj znaenja i na svoj nain ilustrira temu nemoi, kraja, krivnje, te rastakanja i gubljenja kulturnih i etikih vrijednosti. U svojoj ukupnosti, doista, Pod vulkanom je izvanredno jaka slika svretka jedne civilizacije, raspada jednog sistema vrijednosti: od osobnog integriteta, preko moralnih odnosa, do drutvenog angamana i duhovne perspektive. Knjiga o dekadenciji, ali tvrdimo i negacija dekadencije, samim herojskim stvaralakim naporom ostvarena umjetnina jednog velikog potencijalnog talenta, koji je sam podlijegao dekadenciji, osobnoj propasti, ali se ovim romanom, svojim jedinim velikim ostvarenjem, otkupio i ubiljeio u trijumfalne literarne tvorce naeg stoljea. Konzulova drama oituje se, ako hoemo, ak i na izgled smijenim gestama, oklijevanju, naglim promjenama raspoloenja i odluka, esto tek oko toga hoe li iskapiti neku au, koju je netko ostavio polupraznu, hoe li podlei zavodnikoj prisutnosti vratiju neke krme, koja mu se, kao sluajno, isprijeila na putu. Taj isti konzul koji je napustio svoje zvanje i koji samog sebe naziva imenom ovjeka koji je, prije vie stoljea, napustio kransku zajednicu i srodio se s urodenici417

ma poznaje mistiku literaturu suvremenika i onu prolih generacija, nalazi znaenje u usputnim susretima, u brojkama, tekstovima, odlomcima, navodima na koje sluajno naie. Korespondencije, koje posvuda pronalazi, simboliziraju dublje ivotne veze u svemiru, a poznavanje alkemije, tajnih uenja Svvedenborga, Rosenkreutzovog bratstva, Kabale, slui mu za pjesnike ciljeve, jer u njima, kao i u mitologijama triju kontinenata, nalazi duhovne tenje, bitne za oivljavanje prirode. Sve je to u njegovim mislima, razgovorima, monolozima ratrkano i ne sasvim suvislo; pie on i neku knjigu, gdje mu takva uenja slue kao izvor novog znanja o potonuloj At-lantidi. Tu svoju sklonost, svoj dar kreativne upotrebe okultnoga, nepovratno je upropastio piem. Dan obrauna sa ivotom, u kojemu se sabire sva prolost i sav potencijal konzulo-ve nadarenosti i sposobnosti, podudara se s narodnom svetkovinom, meksikim Danom mrtvih (koji odgovara u nas uobiajenom nazivu Duni dan). To je datum koji u zemlji, u kojoj vlada kult smrti, nije tek prigoda za sjeanje i molitvu, nego postaje nekom vrsti javnih karmina, sa sajminim zabavama, jelom i piem. Sluajem, ba dok ovo piemo, otkrivamo u tekuem broju Knjievne smotre esej Octavija Paza preveden pod naslovom Svisveti, Mrtvi dan, koji, bez ikakve neposredne veze s Lowryjem, izvrsno opisuje prirodu pukog slavlja i odnos prema smrti u Meksiku. Drugaiju, a podjednako pounu perspektivu na

pozornicu lowryjevskih zbivanja daje lanak Jonathana Araca Oblik karnevala u Pod vulkanom u amerikom asopisu PMLA, svibanj 1977. Autor primjenjuje poznatu tezu ruskog uenjaka Mihajla Bahtina o karnevalizaciji knjievnosti u anru to ga zove klasinim nazivom menipejska satira, a koji razmatra u svojim studijama o Dostojevskom i o Rabelaisu. U njihovim romanima raspravlja se o konanim pitanjima u zbivanjima to imaju karakter predstava bez pozornice, a u kojima je i najozbiljnija radnja puna smijenih ili grotesknih situacija. Lowry naravno ne pie o Meksiku, kao to Rabelais pie o srednjovjekovnoj svojoj Francuskoj, ako obojica i prikazuju nezgrapno i neumjereno ponaanje na ulicama, u krmama, po pukim zabavama. Lowry je stranac u toj zemlji duhovno jo mladoj s europocentrikog, a staroj sa stanovita vlastite, autentine kulture. Stranci su i svi njegovi vani likovi kao to je to sluaj i u jednom drugom romanu, djelominom uzoru Lowryjevu, koji sabire povijest smjestivi se u, izmiljenu 418 dodue, latinskoameriku zemlju Costaguanu pod snjenom planinom, u Conradovom Nostromu. Isprepleteni putovi tih likova da li da u skladu sa suvremenim prouavanjem pripovjednih modela i mi pribjegnemo izrazu aktanti? njihove srodnosti po krvi i afinitetima, po onomu u emu se takmie i spore, vraaju ih sve duboko u prolost, u pogled na ono to je bilo. Pred njima su tek iluzije u koje i sami ne vjeruju, zasunjeni svojim nastojanjima, o kojima ne moemo itati, a da nas ne dirnu, da se kontakti, prijateljstva, ljubavi, moda, ipak obnove, oive, da steknu neku budunost. Pod vulkanom je velianstveno djelo, jer ivi i na planu povijesnog trenutka i na planu univerzalnosti individue i ljudskoga roda. U isto vrijeme, meutim, njegova veza s autorovim vlastitim ivotom i njegovim osobinama, sklonostima, putovanjima, odnosima s ljudima, ua je nego, u naoj epohi, moda i kod jednog drugog djela takvog epskog zamaha. Roen god. 1909. u zapadnoengleskoj pokrajini Cheshire, u imunoj trgovakoj obitelji veoma buroaskih vrijednosti i navika, Malcolm Lowry se jo vrlo mlad pokuao osamostaliti. Jo prije upisa na sveuilite otputio se trgovakim brodom, kao pomoni mornar, do Japana. Prva njegova knjiga, Ulramarine, autobiografska je do u detalje o pievoj vlastitoj plahosti, seksualnoj ednosti, zamoru pijanevanja i o nainu kojim je mladi svira na ukuleleu stvarao prijatelje medu prekaljenim mornarima. Pod dojmom, dodue, i Melvillea, Dane, Conrada i njihovih knjiga o pomorskim doivljajima, Lowry je za uzore svog stila i naina kompozicije, svog izbora opisnih pojedinosti i svoje tehnike subjektivnog predoivanja ju-nakovih refleksija, prihvatio dva manja uitelja, Norveana Nordahla Griega, skladateljeva brata, i amerikog pjesnika Conrada Aikena, ije je Modro putovanje (Blue Vovage) izvor Lowryjevih knjievnih uzbuenja i povod prijateljstvu s njegovim autorom kao i druga njegova prozna djela potpuno zaboravljeno. Kao student u Cambridgeu, meutim, apsorbirao je atmosferu i tekstovne odjeke velikih modernista Baudelaireovu misao o svijetu kao umi simbola, Eliotove fragmente koji su odjeci ivotnih dojmova, precizni vokabular Harta Cranea, sve je to, kao citat ili kao nadahnue, prisutno u Lowryjevim malobrojnim, dosta nepoznatim stihovima i u njegovoj znatno obilnijoj, ni do danas jo do kraja objavljenoj prozi. Tvrdi, a moe mu se vjerovti, da je Uliksa paljivo itao tek nakon to je objavio Pod vulkanom, taj svoj vlastiti roman komponirao je uliksovski prema onomu to je o Jovceu uo od Aikena. 419Ugodan u drutvu, armantan, nasmijan, Ijubezan, Male, kako su ga zvali, zadobijao je prijatelje, a u panjolskoj postao lak plijen amerikoj novinarki Jan Gabrial. Oenili su se. Putovao je za njom u New York, zajedno su traili jeftinu egzistenciju u Meksiku; Malcolm je ivio od sitnih doznaka svog oca. Sve vie je njime gospodario alkohol, a laka enina ne-vjerstva prela su u trajno otuenje i njezin konani odlazak. Napustivi i sam Meksiko, traei rastavu, naao se Lowry u Los Angelesu i tamo mu je Margerie Bonner, mlada glumica kasnije pisac tri napeta romana postala ivotnom drugaricom. Rastavu su otili ekati na jeftinije mjesto, u jugozapadnom dijelu Kanade, Britanskoj Kolumbiji. Vjenali su se i nedaleko Vancouvera smjestili su

se u bajtu na obali u blizini Dollartona. Tamo e provesti najvei dio vremena u iduih sedamnaestak godina, graditi kuu vlastitim miicama, uivati u plivanju, u rijetkim prijateljima. Izgorio mu je tamo rukopis golemog romana o plovidbi teretnjakom u sjevernu Rusiju. Pod vulkanom spasila je Margerie od plamena. Za vrijeme drugog svjetskog rata zajedno su jo posjetili Meksiko. Traio je Male tamo jednog prijatelja, koji je na udan nain prisutan u velikom romanu, a da nikad nije izrijekom pokazan. S Margerie je ponovno upoznavao krajolike i zgrade, kojima je, prvi put literarno, oivio Meksiko, ali su ih zbog nekih administrativnih propusta izmuili birokrati, ije su pozive za mitom Lowryjevi bili prenaivni da shvate (roman o tomu, La Mor-dida, jo i danas postoji samo u rukopisu). Skoro svo to vrijeme Malcolm je pio. Imao je razdoblja radne energije i padova, skandala, bolovanja. Objavio je novelu o konzulovu susretu s mrtvacem na autobusnom putu - sjeme velikog romana, te matariju o alkoholiarskom prebivanju u njujor-koj bolnici, Lunar Caustic($to je englesko ime za srebreni nitrat koji neizljeivo izgriza kou, a ovdje se upotrebljava simboliki). Nakon upornog rada na daljnje dvije verzije teksta Pod vulkanom, objavljuje god. 1946. roman, koji ostaje njegovim jedinim velikim djelom. Pie i dalje: novele o piscu, koji pod raznim imenima doivljava, izravno ili u nekom transponiranom obliku, Malcolmove ivotne situacije (zbirka uj nas, Gospodine, iz nebeskog tvog stana - Hear Us O Lord from Heaven Thy Dwelling Place), roman Mraan ko grob u koji mipoloie druga (Dark as the Grave wherein my Friend is Laid), roman o potrazi za prijateljem na drugom putovanju u Meksiko, autobiografski zapis pun ponavljanja, pun aluzija na Pod vulkanom, dakle djelo koje pa420 razitski opstoji na prethodnoj, velikoj izvornoj inspiraciji. Te su mu knjige tek posmrtno objavljene, kao i roman o kanadskoj fazi njegova ivota, Listopadska skela do Gabriole (October Ferry to Gabriola), ovei izbor pisama'i knjiica pjesama. Kasnije godine Lowryjevih u Kanadi pune su Malcolmovih planova o ciklusu romana, o cjelini koja e odgovarati Danteovoj Boanskoj komediji. Jednom se radi o ciklusu od tri djela da ga ostvari morao bi obnoviti izgubljeni roman o plovidbi u sjevernu Rusiju (Pod teretom do Bijelog mora) i to bi bio danteovski raj, uz pakao Pod vulkanom i istilite Lunar Caustic - u drugim prilikama spominje se plan o pet, a trei ak o sedam djela. Velik dio takvih snatrenja tipina je lowryjevska samoobmana da jo uvijek vlada stvaralakom energijom, da mu pijanstvo, ne samo ne odmae, nego da ga ak ppdstie. Zapravo su ti veliki, razgranati planovi, o kojima u pojedinosti izvjetava svoje nakladnike, koji su spremni priekati, pa i pomoi autoru prolog remek-djela, nadomjestak stvaralakih kristalizacija. Tako e biti i sa scenarijem po Fitzgeraldovom romanu Blaga je no (koji je takoer djelo o propadanju jednog alkoholiara), matovito razraenom na 450 stranica. Nikada, po tom zajednikom proizvodu supruga Lowry, nije nitko ozbiljno namjeravao snimiti film! Nakon Malcolmove smrti njegova udovica je godinama krila njegove rukopise, slagala biljeke, kratila, ispravljala. Tako je tek manji dio njegova opusa - autentino piev vlastit, a Malcolm Lowry ostaje karakteristian autor svega jedne knjige, koja po svim kriterijima pripada velikoj literaturi, uz dvije ili tri krae stvari, koje ne bi trebalo zanemariti. Sve ostalo najvrednije po tomu to moe posluiti kao grada, sadrajem i formom, o nastanku jedne umjetnine, odnosno o osamostaljivanju i proiavanju umjetnikog iskaza iz ljake ivotopisnih i subjektivnih psiholokih impulsa podstreka. U dva maha putovali su Lowryjevi u Evropu; drugi put za stalno. Napustili su Kanadu, kad su zagaenje i urbanistiki planovi potisnuli prirodu nekad idilinog jezera. Braa Malcolmova u Engleskoj bila su hladna prema neprilinom geniju, koji je, iz ista mira, nenadano, zapoinjao tunjave ili trebao hitnu pomo. I napokon, no u mjestancu Kipe. Malcolm pokuava u pijanstvu zadaviti Margerie, koja bjei iz kue. Pred jutro ga nalazi mrtva. Popio je velik dio njezinih tableta za spavanje. Lik Yvonne u romanu sadri svojstva obiju Lowryjevih supruga: one nestalne bjegunice Jan i one koje je prepoznao u portvovnoj, kadto i do oaja dovedenoj Margerie. U prvim verzijama Yvonna je konzulova kerka, a Hugh mu nije brat, nego je 421Vvonnin zarunik. tovie, pasusi, u kojima Vvonne doivljava svoju predsmrtnu

egzaltaciju, predoivali su, u ranijim varijantama, njezin ushit u ljubavnikom zagrljaju! U samom konzulu lako je prepoznati tolike autorove osobine. Ne tek sklonost piu, nego osciliranje izmeu odluka i inercije, intelektualnu znatielju kojom dodiruje magiju, a iznad svega nepostojanost, promjenjivu ud dobronamjernog, uljudnog mataoca. Zapravo su sva etiri glavna lika odrazi karakternih stavova samog autora. Pogotovo je Hughu Lowry pridao crte vlastitog ponaanja, sainio mu prolost od svojih vlastitih doivljaja. Vrijedi uoiti Lowryjev humor na vlastiti raun nezrelost Hughovih uvjerenja, njegova nespretnost u odnosu na druge ljude, promaaji zbog naivnosti. Sve je to komino, iako je praeno osjeajem krivice zbog propusta, zbog neodlunosti i moguih promaaja, a motivi - kao to su Geoffrevev pasivni udio u smrti njemakih asnika, Hug-hova odsutnost sa panjolskog fronta, pojedine njihove predrasude i djelomine samoobmane, svi oni podsjeaju na grinju savjesti Joyceovog protagonista i na slinu nelagodu pojedinih Conradovih junaka. Zbog bliskosti pieva ivota sa zbivanjima u romanu, pogotovo s onima to iskrsavaju u sjeanjima likova, Lowryjevo pripovijedanje s lakoom prelazi od objektivnog izlaganja u subjektivnu perspektivu (tehnikama slobodnog neupravnog govora i struje svijesti), pa svako poglavlje prvenstveno pripada osobnosti jednoga od glavnih likova: Laruelleovo je, tako, prvo poglavlje, Hughova su etvrto, esto i osmo, Vvonnina prisutnost sabire drugo, deveto i jedanaesto poglavlje, dok je konzulova svijest zauzela ostale dijelove knjige. Takvo rasporeivanje pripovjedne grae oko nekolikih arita svijesti - tri ili etiri lika - podsjea na Uliksa, kao to je Jovceova i ona nekomentirana, neobjanjena subjektivnost pojedinih bljeskovitih sjeanja, esto u obliku neke aluzije, nekog pjesnikog citata, natpisa, oglasa ili pak izreke koja se lako pamti po svojoj slikovitosti, originalnom obliku, gramatikoj pogreki. Takvi motivi imaju svoje znaenje, daju neposredniju, svjeiju literarnu izraajnost temama, nego to bi to bilo mogue tek prianjem ili razmiljanjem. Najee ih je lako shvatiti u kontekstu, ak ako i nisu openito poznati, i bez obzira na srednjovjekovna, egzotina imena i aluzije na mistika uenja, Lowry je neposredno dostupan paljivu itaocu i ne zahtijeva produbljena znanja iz neke duhovne discipline ili detaljizirana obavjetenja o povijesnom trenutku. Pa ako se Lowryjev meksiki dan ne sastoji od tolikih pojedinanih opisa, pojava, predmeta, kao Jovceov dan u Dublinu, i Meksiko u Pod vulkanom vie je od pozadine ili po422 zornice zbivanja. On je za svijet romana i konkretna realistika supstanca i simbolika interpretacija. Obilna upotreba panjolskih izriaja prvenstveno daje, naravno, lokalnu boju, ali su oni iskoriteni i za ostvarivanje bitni-jeg smisla djela. Natpis na ploi: Svia li vam se ovaj vrt koji je va? Pazite da ga djeca ne unite!, postaje konzulovom igrom rijei na bazi sluajne slinosti s engleskim i uz pojaanu interpunkciju neto drugo: Svia h' vam se ovaj vrt? Zato je va? Izbacujemo one koji ga unitavaju! Na koji se to vrt aludira? Ukupnost djela ukazuje na to da je to Eden, zemaljski raj, iz kojeg je protjeran Adam. Pad ovjeka koji se ogrijeio - otjelovljen je propau konzula, koji je piem iznevjerio svoj boanski dar. Takvom interpretacijom sam Lowry naglaava temu magije i Geoffrevevo zanimanje okultnim, ali opa situacija izopeni-kova ima univerzalniju vrijednost kad se konkretni, topografski poloaj izjednai sa slikom, koju je stvorila mitopoetika mata starih Grka: Kroz prozor uzdizao se Popocatepetl, njegovi golemi bokovi djelomice skriveni olujnim oblacima to su se uzvaljali; vrh je zatvarao pogled na nebo, nalazio se gotovo ravno iznad glave, a barranca, Farolito, tono ispod njega. Pod vulkanom! Nisu tek tako stari smjestili Tartar pod brdo Etnu, a u njega udovite Ti-feja s njegovih stotinu glava i - srazmjerno - stranim oima i glasovima. (Prev. I. V.) Pod vulkanom se, dakle, nalazi Tartar, pakao, a opori, e-gom ispucani, meksiki krajolik ispresijecan je brazdama koje teku u dva smjera, to odgovaraju toj suprotnosti. Strme, neravne ulice grada Quauhnahuaca pruaju se prema Ixtaccihuatlu i Po-pocatepetlu, vrhovima ak dvaju vulkana, a presijeca ih provalija, barranca, kakva e se pojaviti i na kraju knjige, pred krmom Farolito i u koju e

nosioci zla survati grenog konzula. A on se od svoje ene i brata rastao viui: Volim pakao, da bi, samo malo kasnije, zavrio kao irelevantna i ve besmislena rtva nasilja i svojevolje. Za njim samo bacaju psa, jednog od beskunih parija koji kroz itav roman slijede junake i trljaju im se o noge. Zbiva se taj drastini i grubi, ali tim jai svretak pred Malim svjetionikom, krmom Farolito, ali i sjajnije zgrade, u mjestu gdje je nekad stolovao Montezuma dvorac osvajaa Cor-teza, palaa nepoeljnog pridolice, ubijenog cara Maksimili-jana, toranj polunaputene kue to je sada obitava Laruelle sve one govore o povijesti koja se iscrpla, zavrila, koju e uskoro zasuti erupcija vulkanskog zla. Pa i potomke nekadanje indijanske civilizacije vidimo - u mjestu gdje je nekad stolo423vao Montezuma - tek kao pojedinane, pasivne, sluajne figure, na ulici, u gostionicama, po zabavinim mjestima, a ne kao vitalan, svrhovito djelatan narod. To nije Meksiko gradske ekspanzije i privrednog zamaha, Meksiko drutvene borbe. ak je i faizam prikazan kao importiran. Ima, ipak, jedna tajanstvena osoba, koja - ako je italac uope zamijeti, toliko je pripovjeda priguio, ak zastro njezinu prisutnost, kao da protivurijei toj slici preputanja i opadanja. To je Juan Cerillo, prijatelj Hughov, nekadanji panjolski borac, sada kurir kreditne banke za podupiranje opinskog vlasnitva (ejido), koji prenosi novac u siromana planinska sela, radi kojih se i vri agrarna reforma. Teko je to zapaziti neupozorenu itaocu, koji moda nee ni uoiti kada se sve pojavljuje Cerillov konj s urezanim maginim brojem 7, a kojim e, na koncu, konzul izravno prouzroiti Vvonninu smrt, te e taj konj, zapravo, povezati smrt njih oboje, zajedno s prethodnom smru svog jahaa. To je, naime, i Meksikanac to su ga, na smrt ranjena, vidjeli putnici autobusa. Isti oni gardisti i milicioneri koji Hugha tjeraju od kurirovog tijela - bit e prisutni u sceni konzulovog umorstva. Samo najpaljiviji ita moi e sve to povezati. Kao sredinji dogaaj u nekim romanima Faulknera, kao u onim mrtvim, izbjegnutim tokama u ranim romanima Robbe-Grilleta, taj se bitni vor tematskih odnosa u prii dosee samo neizravno, usporedbom podataka s raznih dijelova knjige. Meutim i ta nit, to je konj s brojkom 7 provlai zajedno s krivudavom linijom konzulova gibanja na taj Dan mrtvih, ne mijenja, nego samo potvruje opu sliku raspada. Otkinuta je grana, to mogla se vinuti ravno..., govori ponavljano citiran stih iz Marlowova Doktora Fausta, a ueni konzul, koji se alkoholom ogrijeio o boansku silu, koja mu je, kao metafizikom istraivau, bila data, kao da je Faust to se prodao Mefistu, te zavrava - za razliku od Goetheova Fausta - u paklenom ponoru. Renesansni dramatiar, i sam pomalo upleten u magijske pokuse, prua tek jednu od analogija koje konzula, onemoalog vladara, nadrazumskim silama, stavljaju u nadindi-vidualnu perspektivu. Ne moe se ivjeti bez ljubavi, rijei su srednjovjekovnog mistika, to ih je netko ispisao na zidu Laruel-leove kue, a konzulova nemo vodi do svretka, koji potvruje to pravilo. Odjeci, to ih ponavljanje takvih fraza - ili i zvunijih, poput danteovskih kobnih odjeka dolente......olore pri kraju prvog poglavlja i pri kraju knjige - podcrtavaju glavne tematske odrednice konzulova poloaja. Hughovo kompulzivno prisjeanje na to - da se na Ebru vodila bitka, izgubljena zato to nema 424 njega ponavlja, na politikoj razini, konzulov gubitak ivotnih izvora. A na konstantnost takvih ponavljanja simboliki upozorava slika velikog sajminog okomitog kola, to je sam Lowry tumai kao simbol vjenog povratka, kao kolo zakona, kolo Bude, kolo vremena. Jedan interpretator vidi u njemu simbol beskonanog zatoenitva, koje je konzulova sudbina to je zloupotrebio svoju slobodu. Nije, meutim, potrebno u toj slici traiti alegorij-sko znaenje i svoditi ga na apstrakciju: s jedne strane ona ilustrira kompoziciju itavog romana, njegova toka i obnavljanja pojedinosti u njemu, koje neprestano upuuje jedne na druge; u samoj radnji romana ona pokazuje kako konzula njegove nagle pobude dovode u nepriliku, pa i u groteskne situacije: povezavi se s tim uspravnim krugom, Geoffrev Firmin gubi sadraj svojih depova na vrhunskoj toki putanje. Njegov paso vie se nikad nee nai - da li ga je uope imao kod sebe? - a taj gubitak formalnog identiteta, koji on

rado potvruje svojim izmiljenim iskazima, odvest e ga u smrt. Plakat za film Orlacove ruke, takoer, svojim estim spominjanjem postaje takav simbol. Uostalom, u samom tekstu, jedan ga lik, Laruelle, zove hijeroglifom vremena. Podsjea na prijeteu opasnost od sredstava zla, to je prisutna u Quauhnahu-acu i oko njega, kako na poetku romana, tako i u ostatku koji se zbiva godinu dana prije. Znaenja nemaju, dakle, samo grandiozni, vjeni ili ozbiljni predmeti. Ba uporna prisutnost jeftinog senzacionalizma pokazuje i neizbjenost i grotesknost zloslutnos-ti to obiljeuje atmosferu. Kao i u drugim djelima seriozne vrijednosti, komino je neodjeljiv dio njegova znaenja. Moemo li ak konzulov osjeaj krivice zbog njemakih oficira, spaljenih u brodskoj pei, shvatiti samo ozbiljno? Ta paklena slika samo je nabaena, ta mogunost da je izvrio neki, nigdje neopisani, propust, prati njegovu egzistenciju, ako se u tekstu na tomu i ne in-zistira. Da li je fatalno sezanje za alkoholom posljedica te neiska-zane tjeskobe? I sam Malcolm se za studentskih dana osjetio kriv - bez krivice - to nije reagirao na rijei jednog mladia da e se ubiti. Ostavi sam u Lowryjevu obitavalitu - ubio se. Izbjegnimo opasnostima i iskuenjima pojednostavljenog biografskog tumaenja sloenog i vieznanog djela, kakvo je Lowryjevo. Razmotrili smo kako u svojoj ukupnosti funkcioniraju njegovi sastavni dijelovi, pa je vrijeme da se osvrnemo na ira stilska i misaona obiljeja, koja ga ine tako karakteristinim, a posebnim. Ranije je naglaena svjesnost o povijesnom trenutku, koja se moe oitati u tekstu, dakle historinost djela, kao i atmosfera dovretka, dekadencije koja, proizlazei iz pojedinosti, 425obiljeava itavu strukturu. Knjievne reminiscencije i povijesne aluzije daju situaciji vremensku slojevitost, sugerirajui da ono to se zbiva u radnji romana ima trajnu, vjeno - ljudsku, arhitip-sku vanost, da se radi o propasti pojedinca u sukobu sa silama izvan njega, o ukletosti koja je sudbinom nadarenog junaka, itamo, dakle, tragediju ija je bit stjenjena u okvire klasinog vremenskog i, zamalo, prostornog jedinstva - ili pak, ako dopustimo mogunost dramskog obiljeja epskoj pripovjednoj tvorevini, onda se radnja tog romana svodi na posljednji in tragedije. A prolog, prvi dio romana u svojoj retrospektivnoj formi podrazumijeva itavu radnju. Tragedija, bez obzira na izvanjske oblike mjesta i trenutka, u biti je obnavljanje jednog izvanvremenskog dogaanja, u kojoj do junakove propasti dolazi neumitnou utvrenog obreda. Lowry esto aludira na mitove i time daje univerzalnost i red, kao to to ine i drugi modernistiki pisci. On, meutim, pie u godinama kad je osjeaj za povijesne prijelome postao neizbjean: drugi je svjetski rat. Osim toga, pieva identifikacija s konzulom ini Geoffreva Firmina realistikijim likom nego to je to sluaj u najpoznatijim modernistikim djelima, likom ija je subjektivnost potpunija i koherentnija. Na izvjestan nain, dakle, u ovom romanu izmaka i svretka sam je modernizam doao do kraja. Medu romanima, koji su objavljeni god. 1947., zapaa Ro-bert A. Heilman, samo je jedan jo u kategoriji Lowryjevoj, openito poznat kao jedno od najveih djela svog pisca. To je Doktor Faustus Thomasa Manna. Legendarni junak europske predaje, kuan i upropaten Mefistovim pozivom, prisutan je i ovdje: tu se, takoer, uz povijesno uvjetovane slojeve znaenja, na djelu nalaze demoni faistikog mranjatva. Doktor Faustus poznatiji je, valjda i zato to je djelo vrlo slavnog autora, pa mu je od same njegove pojave posveena studiozna panja. Lowryjev se uspjeh tek postepeno iri. Nije, meutim, potrebno na ovom mjestu usporeivati njihovu knjievnu vrijednost, nego samo ukazati na vremensko i stilsko srodstvo dvaju neovisnih izvornih literarnih impulsa. Lowryjev jezik u kritici jo nije sistematski opisan. Ukupnost njegova rjenika, zajedno s brojnim stranim citatima, s meunarodnim imenima i reminiscencijama na arhaike pojmove, zvui raskono i fascinira. Takvi su i izraajnost, ritam, neobina slikovitost njegovih opisa. Meutim, reenica mu je teka, esto nepregledna, katkad nelogina, sa sintaktikim redundancijama: kao da se dvije uzastopne misli potiru, umjesto da slijede jedna drugu. Prevodioeva je zadaa veliki umjetniki izazov. 426 Pod vulkanom i jest knjiga umjetnika, vie nego estetiki sa-modopadtjiv Durrellov

Aleksandrijski kvartet, vie nego to su to alegorijske fabule takvog gospodara rijei, kao to je William Golding, da ostanemo samo kod internacionalno najistaknutijih pisaca, to su se javili u poratnim godinama, a za razliku od svojih vrnjaka u engleskoj knjievnosti, svjesno su izvan realizma nastavili modernistika traenja. On je pisac za pisce, kazala je u, na poetku citiranom, pismu Margerie Bonner. Doista, i u nas je prvi prijevod tog romana (Beograd, 1966.) imao takav uinak. Pokojni Krsto poljar esto je govorio kako ga to djelo impresionira, a Ljubo Jandri navodi brojne citate iz Lowryja, koje je, u njihovim razgovorima, spominjao Ivo Andri. Moda je recepcija jednako indikativna za horizont i primalaca i samog poiljaoca poruke Pod vulkanom. Ivo Vidan