Vladimir Bartol

ALAMUT

Ništa nije istinito, sve je dopušteno.

Židovska izreka

Omnia in numero et mensura

 01.

Sredinom prolje a tisu u devedeset druge godine, starim putem koji vodi iz Samarkanda i
Buhare kroz sjeverni Horasan, a potom krivuda uz podnožje elbruškog masiva, vukla se vojska,
duga karavana. Napustila je Buharu kada se po eo topiti snijeg i tjednima je ve bila na putu.
Goni i su vitlali bi evima i derali se na iscrpljenu stoku dok su u dugom redu, jedna za drugom,
išle deve, mazge i turkestanske dvogrbe deve pokorno nose i svoj teret. Na niskim, kosmatim
konji ima jahala je naoružana pratnja, pa se izmorena dosadom i obuzeta žudnjom osvrtala prema
dugom lancu planina koje su se uzdizale na obzorju. Bili su umorni od dugog jahanja i jedva su
ekali da dodu do cilja. Sve bliža se inila snijegom prekrivena kupa Demavenda, dok je nije
skrilo predgorje pokraj kojeg je vodio put. Pirkao je svjež planinski vjetri koji je danju
okrepljivao ljude i stoku, ali no i su bile ledeno studene pa su se vojnici i goni i, gun aju i,
zbijali oko vatri.
Na jednoj devi, izme u njene dvije grbe, bila je pri vrš ena mala, krletki sli na sjenica. S
vremena na vrijeme nježna ruka je odgrtala zavjesu na prozor u, pa je provirivalo plašljivo
djevoja ko lice. Velike, od suza pocrvenjele o i gledale su ljude kao da od njih traže odgovor na
teško pitanje koje je djevojku mu ilo cijelim putem: kuda je vode, i što namjeravaju s njom? Ali
nitko se nije obazirao na nju. Samo bi voda karavane, mra an pedesetogodišnji ovjek u širokoj
arapskoj halji i s ogromnim bijelim turbanom na glavi, mrzovoljno trepnuo o ima kada bi je
ugledao pokraj otvora. Ona bi tada ponovo, brzo povla ila zavjesu na prozor u i pritajivala se u
unutrašnjosti krletke. Otkad su je u Buhari otkupili od njena gospodara, živjela je dijelom u
smrtnom strahu, dijelom u grozni avoj radoznalosti kakva li e je sudbina zadesiti.
Jednoga dana, kada su ve bili projahali dobar dio puta, niz obronak koji je bio s njihove
desne strane, sru ila se eta jaha a i preprije ila im prolaz. Životinje koje su bile na elu
karavane same od sebe su stale. Vo a i pratnja izvukli su teške krive sablje i rasporedili se za
juriš. Me u napada ima izdvojio se ovjek na niskom smedem konju i toliko se približio karavani
da semogao uti njegov glas. Viknuo je lozinku, primio odziv od vode karavane a onda su
pohitali jedan prema drugome, uljudno se pozdravili i potom je nova eta preuzela vodstvo.
Karavana je skrenula s puta u grmlje i nije se zaustavljala sve do pono i. Naposljetku su se
utaborili usred male kotline, u kojoj se ulo daleko hu anje planinske rijeke. Zapalili su vatre, na
brzinu nešto prezalogajili i potom zapali u dubok san.
Kada je svanulo, ponovo su bili na nogama. Voda karavane prišao je sjenici koju su
goni i skinuli s deve i stavili je na zemlju, odgrnuo je zavjesu i osornim glasom viknuo:
— Halima!
Plašljivo liš e pojavilo se na prozor u, a potom su se otvorila niska, tijesna vratašca.
vrsta ruka zgrabila je djevojku za zapeš e i povukla je iz sjenice.
Halima je zadrhtala cijelim tijelom. »Sada je sa mnom svršeno«, pomislila je.
Zapovjednik tudinaca koji su se prethodnog dana pridružili karavani držao je u rukama crni
povez. Voda karavane dao mu je znak i ovjek je, ne progovorivši, stavio djevojci maramu preko
iju i vrsto je zavezao na potiljku. Potom je uzjahao konja, podigao djevojku k sebi u sedlo i
ogrnuo je svojom širokom haljom. On i voda karavane izmijenili su nekoliko rije i. Onda je
potjerao konja u kas. Halima se sklup ala i sa strahom privila uz jaha a.
Šum planinske rijeke inio se sve bližim. Negdje su zastali i jaha je s nekim kratko
porazgovarao. Potom je ponovo podboo konja, ali sada je jahao sporije, opreznije, i Halimi se
 inilo kako je put veoma tijesan i kako vodi uz samu rijeku. Studeno je huknulo iz dubine i užas
joj je ponovo stegnuo srce.
Opet su zastali. Halima je ula viku i zveku, a kada su ponovo prešli u kas, ispod kopita je
potmulo zatutnjalo. Projahali su most preko rijeke.
Ono što se kasnije zbilo inilo joj se groznim snom. ula je dreku i viku, kao da se sva a
itava vojska ljudi. Jaha je sjahao ne izmotavši se iz svoje halje i požurio je s njom, sad po
ravnom, sad po nekom stubištu, sve dok joj se nije u inilo da se oko nje jako smra ilo. Iznenada
je odgrnuo halju i Halima je osjetila kako su je zgrabile druge ruke. Stresla se u užasu. ovjek
koji ju je preuzeo od jaha a jedva ujno se zahihotao. Odjurio je s njom nekakvim hodnikom.
Iznenada ju je obuzela neobi na studen, kao da je došla u podzemni podrum. Pokušavala je ništa
ne misliti, ali nije uspijevala. inilo joj se da se sve više približava posljednji i najstrašniji
trenutak.
ovjek koji ju je držao u naru ju po eo je jednom rukom pipati po zidu. Napipao je neki
predmet i njime snažno zamahnuo. Glasno je odjeknuo gong.
Halima je vrisnula i pokušala se istrgnuti ovjeku iz ruku, no on se nasmiješio i gotovo
ljubazno rekao:
— Ne deri se, pavijan u! Ne e te nitko oderati.
Željezo je zaškripalo i Halima je, kroz povez na o ima, ponovo vidjela svjetlucanje.
»Bacit e me u tamnicu«, pomislila je. Pod njom je zahu ala voda. Stao joj je dah.
ula je tabananje bosih nogu. Netko je prišao i ovjek koji ju je držao predao ju je
došljaku.
— Evo ti je, Adi — rekao je.
Ruke koje su je sada prihvatile bile su ogromne poput lavljih šapa i sasvim gole. Kada ju
je podigao k sebi, osjetila je da su mu i grudi gole. Bio je pravi div.
Halima se pomirila sa sudbinom. Bezvoljno je pratila ono što se poslije doga alo. Nose i
je u naru ju, ovjek je potr ao preko nekakva savitljivog mosti a koji se pod njihovom težinom
opasno ljuljao. Potom je zaškripalo tlo kao da je posuto sitnim kamen ima. Osje ala je ugodnu
toplinu sun evih zraka; svjetlost je prodirala kroz povez na njenim o ima. Iznenada je odnekud
dopro miris zelenila i cvije a.
ovjek je zajedno s djevojkom sko io u un koji se snažno zaljuljao. Halima je kriknula i
gr evito se uhvatila za diva. Nasmijao se visokim, gotovo djetinjim glasom i ljubazno rekao:
— Ne boj se, ljupka gazelice. Prevest u te preko i onda smo na cilju... Sjedi, ovdje!
Posjeo ju je na udobno sjedište i prihvatio se vesala.
inilo joj se da izdaleka uje smijeh, veseo djevoja ki smijeh. Oslušnula je. Ne, nije se
varala. Ve je raspoznavala pojedina ne glasove. Kamen joj je pao sa srca. Možda ju tamo, gdje
su ljudi tako veseli, ne eka ništa loše.
un je pristao uz obalu. ovjek je uzeo djevojku u naru je i s njom stao na vrsto tlo.
Ponio ju je nekoliko koraka uzbrdo i tamo je postavio na noge. Okružila ju je glasna vriska i
Halima je za ula bat brojnih sandala koje su se približavale. Div se nasmijao i povikao:
— Evo vam je!
Potom se vratio unu i odveslao.
Jedna od djevojaka prišla je Halimi skidaju i joj povez s o iju. Ostale su za to vrijeme
me usobno razgovarale.
— Kako je si ušna — rekla je prva. Druga je dodala:
— I tako je mlada. Pravo dijete.
— Gledajte kako je mršava — primijetila je tre a. — Sigurno ju je put jako umorio.
— Visoka je i tanka kao empres.
 Povez je skliznuo s Haliminih o iju i ona je ostala zapanjena. Oko nje su se rasprostirali
sami vrtovi u prvom proljetnom cvije u. Djevojke koje su je okruživale bile su lijepe kao hurije.
Od svih je najljepša bila ona koja joj je skinula povez.
— Gdje sam? — upitala je plašljivim glasi em. Djevojke su se nasmijale kao da ih njena
plašljivost zabavlja. Krv joj je udarila u lice, no ljepotica koja ju je spasila poveza nježno ju je
obgrlila oko pasa i rekla:
— Ne boj se, drago dijete. Kod dobrih si ljudi.
Njen glas je bio pokroviteljski topao. Halima se privila uz nju i po glavi su joj se po ele
rojiti glupe misli. »Možda sam došla nekom kralju?«, mislila je u sebi.
Vodile su je stazom koja je bila posuta okruglim bijelim kamen ima. Lijevo i desno bile
su pravilno raspore ene lijehe u kojima su cvjetali tulipani i zumbuli svih veli ina i boja. Jedni
tulipani bili su plamenožuti, drugi žarkocrveni ili ljubi asti, tre i opet šareni i šatirani. Zumbuli
su bili bijeli i blijedoruži asti, svijetlo i tamnoplavi, lila i svjetložuti. Neki od njih bili su nježni i
prozirni kao da su od stakla. Ljubi ice i jaglaci rasli su po rubovima. Na drugim mjestima pupale
su perunike i narcisi. Tu i tamo prve cvjetove otvarao je raskošni bijeli ljiljan. Omamljuju i miris
zgusnuo se u zraku.
Halima se udila.
Prolazile su pokraj ruži njaka. Grmlje je bilo brižno obrezano, a na gran icama su se
vidjeli pupovi iz kojih su se ponegdje ve nazirali crveni, bijeli i žuti cvjetovi.
Staza ih je dalje vodila kroz guste žbunove narova koji su bili osuti crvenim cvjetovima.
Potom su se nizali limunovi i breskve. Došle su u vo njak u kojem su cvjetali bademi i dunje,
jabuke i kruške.
Halima je razroga ila o i.
— Kako ti je ime, mala? — upita jedna od djevojaka.
— Halima — prošaptala je gotovo ne ujno.
Nasmijale su se. Halimi samo što nisu grunule suze iz o iju.
— Ne smijte se, majmunice jedne! — izgrdila ih je Halimina pokroviteljica. — Ostavite
curicu na miru da do e do daha. Umorna je i sva zbunjena.
A Halimi je rekla:
— Ne zamjeri im njihovu neozbiljnost. Mlade su i vesele, a kada ih budeš bolje upoznala,
vidjet eš da nisu loše. Zavoljet e te.
Ušle su u gaj samih empresa. Halima je ula žuborenje vode koje je dopiralo sa svih
strana. Negdje izdaleka je potmulo tutnjalo, kao da juri planinska rijeka i spušta se u slap. Kroz
drve e je zasvjetlucalo i Halima je znatiželjno pogledala. Ubrzo je po ela razaznavati malu
utvrdu, koja se, obasjana sun evim zracima, bijelila sred prostranog proplanka. Ispred nje bio je
okrugli ribnjak sa živim vodoskokom. Tu su zastale i Halima je razgledala oko sebe.
Sa svih strana okruživao ih je planinski masiv. Sunce je sjalo na kamene strmine i
osvjetljavalo snijegom pokrivene grebene. Pogledala je u smjeru odakle je dolazilo. Velika
stijena, sli na planini, bila je kao namjerno dovaljana na kraj doline u kojoj su bili vrtovi. Na
stijeni se, obasjana jutarnjim suncem, bijelila mo na tvr ava.
— Što je to? — upita bojažljivo i rukom pokaže prema bedemima na ijim su se
krajevima uvis dizale dvije visoke kule.
— Kasnije e biti dovoljno vremena za pitanja. — re e njena pokroviteljica. — Umorna
si i najprije emo te okupati, nahraniti i pustiti da se odmoriš.
Halima se polako oslobodila straha i po ela znatiželjno promatrati svoje pratilje. inilo
joj se da su jedna od druge ljupkije i ljepše odjevene. Pri hodu šumila je svila njihovih širokih
dimija. Gotovo svaka je imala svoju boju koja joj je najbolje pristajala. Tijesni prsluci bili su
raskošno vezeni i ukrašeni zlatnim kop ama opto enim draguljima. Ispod njih su virile svijetle ili
bluze jarkih boja od najtanje svile. Oko ruku nosile su bogate narukvice, a oko vrata ogrlice od
bisera ili koralja. Jedne su išle gologlave, druge su imale oko glave omotanu maramu u obliku
malog turbana. Sandale su bile umjetni ki izra ene od bojene kože. Halima pogleda svoju
sirotinju i osjeti sram.
— Možda su mi se zbog toga tako smijale — pomislila je.
Približavale su se malenoj utvrdi. Bila je okrugla, a oko nje i do nje vodilo je nisko
stubište od bijelog kamena. Brojni stupovi nosili su krov kao kod nekog drevnog hrama.
Na vratima se pojavila ostarjela žena. Bila je mršava i izdužena kao pritka, a držala se
uspravno i nekako oholo. Bila je tamne puti i jako upalih obraza. U njenim velikim tamnim
ima bilo je ne eg grozni avog, a tanke su joj usne bile stisnute pa su odavale dojam strogosti i
grubosti. Za njom je dotr ala nekakva žu kasta ma ka, iznimno velika i neobi no visokih nogu.
Zagledala se u Halimu i neprijateljski zafrktala.
Halima je kriknula od straha i stisnula se uz svoju pokroviteljicu. Ova ju je pokušala
umiriti i rekla:
— Ne boj se našeg Ahrimana. To je, istina, pravi gepard, ali pitom je kao janje i nikome
ne e u initi ništa. Kada se navikne na tebe, bit ete i dobri prijatelji.
Pozvala je životinju k sebi i vrsto je uhvatila za ogrlicu. Rije ima ju je smirivala sve dok
ova nije prestala režati i pokazivati zube. Potom je rekla Halimi:
— Vidiš, odmah je pitomiji. Kada se budeš preodjenula, bit e sasvim doma i. A sada ga
lijepo pomiluj da se navikne na tebe. Ništa se ne boj. vrsto ga držim.
Halima je savladala prvi strah. Izdaleka se ispružila naprijed, oslonila se lijevom rukom
na koljeno a desnom je sasvim lagano pomilovala geparda po le ima. Životinja ih savi u luk kao
prava ma ka i ljupko zaprede. Halima je naglo odsko ila a potom se, zajedno s djevojkama,
nasmijala.
— Mirjam, tko je ta plašljiva majmunica? — upitala je starica, probadaju i Halimu
ima.
— Adi mi ju je predao, Apama. Još je plašljiva, a ime joj je Halima. Starica je prišla
Halimi, odmjerila je od glave do pete i opipala je kao štokupac opipava konja. — Možda ne bude
tako loša. Samo, trebat e je utoviti da ne bude takva mršavica.
Potom je dodala s nekom posebnom ljutnjom:
— Kažeš, predala ti ju je ona uškopljena crna ka životinja? Dakle, imala ju je u svojim
rukama? O, ta osaka ena grdoba! Kako samo Sejiduna može imati toliko povjerenje u njega!
— Adi je samo izvršio svoju dužnost, Apama — uzvratila joj je Mirjam. — Hajdemo sad
i pobrinimo se za ovo dijete.
Uhvatila je Halimu ispod ruke i, drže i drugom još uvijek geparda za ogrlicu, povukla ih
je oboje za sobom, stubištem u zgradu. Djevojke su ih pratili.
Došli su u visok hodnik koji je vodio oko zgrade. Zidovi su bili od brušenog mramora
tako da su se u njima predmeti zrcalili kao u ogledalu.
Sum koraka zamirao je u raskošnoj prostirci: Mirjam je, kod jednog od brojnih izlaza,
ispustila geparda. Odskakutao je na svojim visokim nogama poput psa, radoznalo okre i svoju
ljupku ma ju glavicu za Halimom koja je sada kona no odahnula.
Skrenule su novim, popre nim hodnikom i ušle u okruglu, visoko zasvo enu dvoranu.
Halima je vrisnula od za enosti. Toliku ljepotu nije ni sanjala. Svjetlost je lila kroz stakleni
krov koji je bio sastavljen od pojedina nih komada jarkih duginih boja. Ljubi asto, plavo, zeleno,
žuto, crveno i blijedo pramenje padalo je u okrugli bazen, u kojem je blago pljuskala voda
uzbibana nevidljivim dotokom. Na njenoj površini poigravale su šarene boje, razlijevale se dalje
po tlu i zastajale nepomi ne na ležajima pokraj zida ispred kojih i po kojima su bili poslagani
umjetni ki vezeni jastuci.
Halima je zastala na ulazu iskola enih o iju i otvorenih usta. Mirjam ju je gledala i tiho se
smijuljila. Nadnijela se nad bazen i potopila ruke u vodu.
— Baš je ugodno topla — rekla je. Zapovjedila je djevojkama koje su došle za njima da
pripreme sve potrebno za kupku. Potom je po ela svla iti Halimu.
Halimu je bilo sram pred djevojkama. Skrila se iza Mirjam i oborila pogled. Djevojke su
je znatiželjno razgledale i poluglasno se hihotale.
— Izlazite, rugobe! — najurila ih je Mirjam. Smjesta su se pokunjile i otišle. Mirjam je
Halimi povezala kosu, digla je na tjeme kako se ne bi smo ilai potopila je u bazen. Dobro ju je
istrljala, oprala, a zatim ju je izvukla iz vode i obrisala mekim ru nikom. Dala joj je svilenu bluzu
i zapovjedila da obu e široke dimije koje su pripremile djevojke. Lijep prsluk joj je ipak bio
preširok, a šareni haljetak sezao joj je do koljena.
— Danas se moraš zadovoljiti mojom odje om — rekla je. — Ali ubrzo emo ti skrojiti
novu, po tvojoj mjeri, i bit eš njome zadovoljna.
Smjestila ju je na ležaj i podmetnula gomilu jastuka.
— Ovdje se malo odmori, a ja u pogledati što su pripremile djevojke, što e ti se svidjeti
— rekla je.
Pomilovala ju je mekom, ruži astom rukom po obrazu. Tog trenutka obje su osjetile da se
vole. Halima je naglo, bez razmišljanja, poljubila nježne prste svoje pokroviteljice. Mirjam ju je
naizgled ljutito pogledala, ali Halima je osje ala da joj ova nije zamjerila. Blaženo se nasmiješila.
Samo što je Mirjam otišla, Halimu je svladao umor. Sklopila je o i. Pokušala se oduprijeti
snu. Potom je sebi rekla: »Odmah u progledati.« Ali ve je vrsto zaspala.
Kada se probudila, najprije nije znala ni gdje je ni što je s njom. Odgrnula je prekriva
kojim su je djevojke pokrile dok je spavala i sjela na rub ležaja. Protrljala je o i i potom zurila u
lijepa djevoja ka lica koja su bila obasjana raznobojnom svjetloš u. Bilo je ve kasno
poslijepodne. Mirjam je kleknula pokraj nje na jastuk i ponudila joj zdjelu hladnog mlijeka.
Halima ju je prihvatila i požudno ispraznila.
Mirjam joj je iz šarenog vr a ponovo nalila mlijeka i ponovo ga je Halima na dušak
popila. Prišla joj je tamnoputa djevojka i ponudila joj na zlatnom poslužavniku najrazli itije
slatkiše spravljene od žita, meda i vo a. Halima je pojela sve što je bilo pred njom.
— Kako je gladna, sirotica — rekla je jedna od djevojaka. Druga je primijetila:
— I kako je blijeda.
— Stavimo joj na obraze i usne rumenila — predlagala je jedna krasna plavokosa.
— Dijete se mora prvo najesti — odvratila joj je Mirjam. Okrenula se crnkinji koja je
držala u rukama zlatni poslužavnik i zapovjedila joj:
— Oguli bananu ili naran u, Saro. Potom je upitala Halimu:
— Koje vo e više voliš, drago dijete?
— Ne poznajem nijedno. Voljela bih probati oba.
Djevojke su se nasmijale. I Halima se smiješila kada ju je Sara ponudila bananama i
naran ama.
Kona no je po ela posustajati od tolikog izobilja. Oblizala je prste i rekla:
— Još mi nikada nije bilo ovako dobro.
Djevojke su prasnule u veseo smijeh. ak je i Mirjam razvukla usne i potapšala Halimu
po obrazu. Halima je osjetila kako joj je ponovo prostrujala krv žilama. O i su joj zasjale,
odobrovoljila se i po ela povjerljivo razgovarati. Djevojke su posjedale oko nje, ova vezu i, ona
šiju i, i po ele je ispitivati. Za to vrijeme Mirjam joj je tutnula u ruke metalno ogledalce i po ela
joj mazati obraze i usne rumenilom, a obrve i trepavice crnilom.
— Dakle, ime ti je Halima — rekla je plavokosa koja je predložila da joj stave rumenila
na obraze. — A mene zovu Zejneb.
— Zejneb je lijepo ime — priznala je Halima. Ponovo su se nasmijale.
— A otkud dolaziš? — upitala ju je crnkinja koja se zvala Sara.
— Iz Buhare.
— I ja sam došla otuda — primijetila je ljepotica okruglog, mjesecu sli nog lica i punih
udova. Imala je oblu, dopadljivu bradicu i tople, baršunaste o i. — Ime mi je Fatima. Tko je bio
tvoj prijašnji gospodar?
Halima je htjela odgovoriti, ali ju je Mirjam, koja joj je upravo mazala usne, zadržala:
— ekaj malo. A vi je ne ometajte. Halima joj brzo poljubi vrške prstiju.
— Mir, ružna curo! — prekorila ju je, no nije joj se posre ilo da je ružno pogleda i
Halima je sasvim dobro osje ala da je zadobila naklonost sviju. Naprosto je plivala u
zadovoljstvu.
— Tko je bio moj prijašnji gospodar? — ponovila je, kada joj je Mirjam narumenila usne.
Zadovoljno se promatrala u ogledalu i nastavila:
— Trgovac Ali, star i dobar ovjek.
— Zašto te prodao ako je bio dobar? — upitala je Zejneb.
— Bio je siromah. Sasvim je osiromašio. Više nismo imali ništa za jelo. Imao je dvije
eri, ali prosci su ga prevarili. Nisu mu ništa platili. Imao je i sina, ali on je nestao. Sigurno su
ga ubili razbojnici ili vojnici.
i su joj se napunile suzama.
— Njemu su me bili namijenili za ženu.
— Tko su bili tvoji roditelji? — upitala je Fatima.
— Nisam ih poznavala i ništa ne znam o njima. Ono ega se sje am jest da sam bila kod
trgovca Alija. Sve dok je sin bio kod ku e još smo nekako živjeli. Ali onda su nastale teško e.
Gospodar je plakao, upao kosu i molio. Žena mu je rekla da me odvede u Buharu i proda.
Natovario me na magarca i stigli smo u Buharu. Sve kupce je ispitivao kuda i kome bi me odveli,
a tada je našao trgovca koji je kupovao za vašeg gospodara. Taj trgovac je rekao, zaklinju i se
Prorokovom bradom, da e mi biti kao kraljevni. Trgovac Ali pogodio se za cijenu, no kada su
me odveli, glasno je zaplakao. Plakala sam i ja. A sada vidim da je kupac bio u pravu. Ovdje mi
je stvarno kao kraljevni.
Djevojke su se zagledale i, suznih o iju, nasmiješile.
— I moj gospodar je plakao kada me prodao — rekla je Zejneb. — Ja nisam ro ena kao
robinja. Kao sasvim malo dijete ugrabili su me Turci i poveli sa sobom na svoje pašnjake.
Nau ila sam jahati i ga ati lukom poput dje aka. Svi su se udili, jer sam imala plave o i i zlatnu
kosu. Izdaleka su dolazili vidjeti me. Rekli su da e me sigurno kupiti kakav mo an poglavar
sazna li za mene. Ali tada je došla sultanova vojska i moj gospodar je bio ubijen. Tada mi je bilo
oko deset godina. Povla ili smo se pred sultanovom vojskom i izgubili mnogo ljudi i stoke.
Gospodarev sin preuzeo je vodstvo plemena. Zaljubio se u mene i uzeo me za pravu ženu u svoj
harem. No sultan nam je sve oduzeo i moj gospodar je podivljao. Tukao nas je svaki dan, ali
sultanu se nije htio pokoriti. Onda su poglavari sklopili mir. K nama su došli trgovci i po eli
kupovati. Zapazio me je jedan Armenac i pratio je u stopu mog gospodara. Nudio mu je stoku i
novac. Jednom su došli u šator. Kada me gospodar ugledao, izvukao je bodež i htio me ubosti
kako ne bi podlegao iskušenju da me proda, ali trgovac ga je sprije io i zatim su se pogodili.
Mislila sam da u umrijeti. Armenac me odveo u Samarkand. Bio je odvratan. Tamo me prodao
za Sejidunu. Ali prošlo je...
 — Mnogo si propatila, sirotice — rekla je Halima i su utno je pomilovala po obrazu.
Fatima ju je upitala:
— Jesi li bila žena svom gospodaru? Halimi je udarila krv u obraze.
— Ne, ne znam što misliš.
— Nemoj je ispitivati takve stvari, Fatima — rekla je Mirjam. — Zar ne vidiš da je još
dijete?
— O, sa mnom je bilo strašno — rekla je Fatima i uzdahnula. — Ro aci su me prodali,
zajedno s majkom, nekom seljaku. Imala sam jedva deset godina kada sam mu morala biti žena.
Bio je zadužen, i kako nije mogao platiti, dao me u zamjenu za dug, no nije rekao da sam mu ve
bila žena. Zbog roga me novi gospodar nazivao najružnijim imenima, tukao me i mu io, vikao da
smo ga ja i seljak prevarili i zaklinjao se svim mu enicima da e nam do i glave. Ja ništa nisam
shva ala. Gospodar je bio star, ružan, i ja sam se pred njim tresla kao pred šejtanom. Pustio je da
me njegove prijašnje žene tuku. Potom je doveo i etvrtu prema kojoj je bio sladak kao med,
samo da bi nas mogao time više mu iti. Na kraju nas je spasio voda Sejidunine karavane koji me
kupio za ove vrtove.
Halima ju je pogledala suznih o iju. Potom se nasmiješila i rekla:
— Vidiš, na kraju si došla ovamo gdje ti je dobro.
— Zasad je dosta pri e — upala je Mirjam u rije . — Skoro e se smra iti, a i veoma si
umorna. Sutra nas eka posao. Tu ti je štapi i o isti zube.
Štapi je bio tanak i na jednom kraju raš ešljan u sitna vlakanca. Halima je brzo shvatila
napravu. Dali su joj zdjelicu s vodom, a kada je obavila taj posao, povele su je u spavaonicu.
— Sara i Zejneb bit e tvoje družice — rekla joj je Mirjam.
— Dobro — odgovorila joj je Halima.
Pod spavaonice bio je prekriven mekim šarenim tepisima. Tepisi su pokrivali zidove, a
visjeli su i s niskih ležaja koji su bili obloženi lijepo vezenim jastucima. Pokraj svake postelje bio
je umjetni ki izrezbaren toaletni stoli na kojem je bilo pri vrš eno veliko srebrno ogledalo. Sa
stropa je visio luster s pet svije a, pozla en i udnih, izvijenih oblika.
Djevojke su odjenule Halimu u bijeli haljetak od tanke svile. Oko pasa vezale su joj
crvenu vrpcu i posjele je pred ogledalo. ula je kako šapu u da je ljupka i lijepa. »Da, uistinu
sam lijepa«, pomislila je. »Poput prave kraljevne.« Legla je na postelju, a djevojke su joj
podmetnule jastuke. Pokrile su je perinom i na prstima otišle. Zarila je glavu u meke jastuke i,
svjesna bajkovite sre e, slatko zaspala.
Probudili su je prvi sun evi zraci koji su prosijali kroz prozor. Otvorila je o i i zagledala
se u slike na zidnim tepisima, koji su bili tkani jarkim bojama. Isprva je mislila da je još uvijek na
putovanju. Na zidu je vidjela lovca na konju koji s kopljem u ruci progoni antilopu. Ispod njega
snagu su odmjeravali tigar i bivol, a crnac je iza štita uperio vrh svog koplja u razjarenog lava.
Tamo je gepard vrebao gazelu. Tada se sjetila prethodnog dana i postala svjesna gdje je.
— Dobro jutro, pospanko! — pozdravila ju je Zejneb koja se upravo digla sa svog ležaja.
Halima ju je pogledala i zapanjila se. Kosa joj je, u uvaljanim pramenovima, padala na
ramena i blistala u sun evim zracima poput suhog zlata. »Ljepša je od vile«, pomislila je.
Otpozdravila je sasvim op arana.
Pogledala je na drugi ležaj. Tamo je spavala Sara. Bila je napola razgoli ena, a njeni puni,
tamni udovi sijali su poput ebanovine. Razgovor je probudio i nju pa je polako otvorila o i.
Zasjale su kao dvije tamne, užarene zvijezde. Uprla je pogled u Halimu i udno joj se nasmiješila
a onda ga je oborila, poput divlje ma ke koju je zbunio ovje ji pogled. Ustala je, prišla
Haliminoj postelji i sjela na nju.
— Sino , kada smo Zejneb i ja išle spavati, nisi nas primje ivala — rekla je. — Poljubile
smo te a ti si samo mrzovoljno progundala i okrenula nam leda.
Halima se nasmijala, mada ju je bilo gotovo strah njena pogleda. Vidjela je i kako joj
gornju usnu pokriva nježno paperje.
— Uop e vas nisam ula — odvratila je. Sara ju je gutala o ima. Htjela ju je zagrliti, ali
se nije usu ivala. Krišom je pogledala Zejneb koja je ve sjedila ispred ogledala i ešljala kosu.
— Tvoju emo morati danas oprati — rekla je Sara Halimi.
— Dopuštaš li da ti ja operem kosu?
— Slažem se.
Ustala je i odvele su je u posebnu kupaonicu.
— Zar se kod vas svaki dan kupa? — za udila se.
— Naravno! — nasmijale su joj se. Potopile su je u drvenu kadu i nestašno je poprskale.
Vriskala je, obrisala se ru nikom i ugodno osvježena, šmugnula u odje u.
Doru kovale su u ovalnoj blagovaonici. Svaka je imala odre eno mjesto i Halima ih je
pobrojala, zajedno s njom, etrnaest. Smjestili su je na gornji kraj, pokraj Mirjam.
Ona ju je upitala:
— Što si, zapravo, u ila?
— Znam vesti i šivati, a i kuhati.
— Kako je s itanjem i pisanjem?
— Malo znam itati.
— To e trebati upotpuniti. A što je s bavljenjem pjesništvom?
— To nisam u ila.
— Vidiš. Sve to, a i još mnogo drugoga, morat eš u iti kod nas.
— Lijepo — veselo je rekla Halima. — Uvijek sam željela nešto nau iti.
— Kažem ti da je kod nas strog školski red kojeg eš se morati to no pridržavati. I na još
jedno te upozoravam: ne pitaj o stvarima koje nemaju veze s nastavnim predmetima.
Iako je osje ala da joj je naklonjena i da je voli, danas se Mirjam Halimi inila mnogo
ozbiljnijom i strožom nego prethodnog dana.
— U svemu u te slušati i sve u raditi to no onako kako mi zapovjediš, — rekla je.
Slutila je da Mirjam mora imati medu drugima neki posebno povlašten položaj. Postala je
radoznalom, ali ipak, nije smjela pitati!
Za doru ak su pile mlijeko i jele slatke poga ice od suhog vo a i meda. Potom je svaka
dobila po jednu naran u.
Poslije doru ka po ela je nastava. Otišle su u staklenu dvoranu kojoj se Halima
prethodnog dana toliko divila. Posjedale su po jastucima i svaka je stavila crnu tablicu pred sebe,
na dignuta koljena. Pripremile su pisaljke i ekale. Mirjam je Halimi odredila mjesto i dala joj
pribor za pisanje.
— Drži to onako kako vidiš da druge ine, mada još uvijek ne znaš pisati. Kasnije u te ja
nau iti, a sada se bar privikni na tablicu i pisaljku.
Potom je prišla ulazu i batom udarila o gong koji je visio na zidu.
U dvoranu je ušao crni div s debelom knjigom u ruci. Na sebi je imao kratke prugaste
hla e i haljetak koji mu je sezao do peta a sprijeda je bio otvoren. Na nogama je imao
jednostavne sandale, a glava mu je bila omotana tankim crvenim turbanom. Spustio se na za
njega pripremljen jastuk, licem okrenut djevojkama, i sjeo na podvijene noge. Rekao je:
— Danas emo nastaviti, moje pti ice golubi ice, mjestima iz Kur'ana,
— na te rije i elom je pobožno dotakao knjigu — u kojima nam Prorok govori o
posmrtnim radostima i rajskim slastima. Medu vama vidim novu djevoj icu-u enicu, bistra oka -
brza skoka, znanja gladnu i u enja željnu. Kako joj ne bi promakla ni trunka mudrosti i svete
 enosti, neka nam Fatima, umna i razumna, ponovi i objasni što se brižljivom vrtlaru Adiju
posre ilo usaditi u vaša srca i u njima uzgojiti.
Da, to je bio Adi koji ju je ju er donio u te vrtove. Halima ga je smjesta prepoznala po
glasu. Sve vrijeme joj se smijalo, ali se hrabro savladavala.
Fatima je podigla svoju lijepu, okruglu bradicu prema u itelju i po ela recitirati ljupkim,
gotovo pjevnim glasom:
— U suretu petnaestom, a u ajetima od etrdeset petog do etrdeset osmog, itamo: Vidi,
bogobojažljivi e sti i u vrtove i k izvorima: U ite u miru, sigurno! Srca emo im lišiti gnjeva i
sjedit e na jastucima, jedan naspram drugog. Ne e osje ati umor i nikada ih iz njih ne emo
izgnati...
Adi ju je pohvalio. Potom je pripovijedala napamet i neka druga mjesta. Kada je završila,
rekao je Halimi:
— ula si, srno moja srebrna, hitronoga i znanju sklona, iza bisera svoje druge i sestrice
mudrije, što je moja vještina i duha dubina u grudi naših ljepookih hurija zasijala i u njima
zavidno proklijala. I ti sada djetinjarije iz srca odagnaj i umno oslušni što e ti moja sveta u enost
razotkriti, kako bi bila i na ovom i na onom svijetu vesela.
Potom je po eo polako, rije po rije , diktirati novi odlomak iz Kur'ana. Pisaljke su
škripe i klizile po tablicama. Usne djevojaka su, blago se pomi i, tiho ponavljale ono što je
ruka zapisivala.
Sat je bio završen i Halima je odahnula. Sve joj je izgledalo jako smiješno i udno, kao da
je bilo nestvarno.
Crnac je ustao, tri puta smjerno dotakao knjigu elom i rekao:
— Lijepe djeve i u enice moje vrijedne, spretne i okretne, zasad neka bude dovoljno
enosti i rasipanja moje mudrosti. Ono što ste slušale i savjesno na tablice zapisale, u pamet
utuvite i sve naizust nau ite. Pritom, ljupku prepelicu, svoju novu družbenicu, naukama svetim
pou ite i njeno neznanje u znanje pretvorite.
Nasmiješio se tako da je zablistala niska bijelih zubi, mudro zakolutao o ima i
dostojanstveno napustio u ionicu.
Samo što se za njim spustila zavjesa, Halima je prasnula u glasan smijeh. Njenoj veselosti
pridružile su se i druge. Samo je Mirjam ozbiljno rekla:
— Halima, nikada se više ne smiješ smijati Adiju. Možda se u po etku stvarno ini
nekako udan, ali ima zlatno srce i mogao bi sve u initi za nas. Zna mnoge vještine, kako Kur'an
tako i svjetovnu filozofiju, vlada pjesništvom i govorništvom, vi an je arapskoj i pehlevijskoj
gramatici. Sejiduna ima veliko povjerenje u njega.
Halima je oborila o i. Bilo ju je sram, no Mirjam ju je pomilovala po obrazu i dodala:
— Nije strašno što si se smijala. Ali sada znaš i ubudu e eš se ponašati druga ije.
Potvrdno je klimnula glavom i otišla s djevojkama u vrtove raditi i plesti.
Sara je odvela Halimu u kupaonicu da joj opere kosu. Prvo ju je raš ešljala, a potom
svukla do pojasa. Pritom su joj ruke blago podrhtavale tako da je Halimi bilo nekako mu no i
neugodno, no nije htjela razmišljati o tome.
— Tko je zapravo naš gospodar? — upitala je. Znatiželja ju je nehotice je i^tlvl||ala. Bila
je svjesna toga da ima nekakvu mo nad Sarom, mada to nije razumijevala, Sara joj je smjesta
uslužno odgovorila.
— Re i u ti sve što znam — rekla je, a glas joj je udno drhtao. — Samo teško tebi
budeš li me izdala. I moraš me voljeti. Ho eš li mi to obe ati?
— Ho u.
— Znaš, mi smo sve vlasništvo Sejidune, a to zna i Naš gospod. To je strašno mo an
gospodar. Ali što da ti govorim...
— Reci! Reci!
— Možda ga nikada ne eš vidjeti. Ja i još neke ve smo godinu dana ovdje, pa ga još
nismo vidjele.
— A što je to »Naš gospod«?
— Strpi se, sve u ti otkriti. Znaš li tko je od živih prvi iza Alaha?
— Kalif.
— Nije to no. Nije ni sultan. Prvi iza Alaha je Sejiduna. Halima je razroga ila o i od
enja. Osje ala se kao da doživljava bajkuiz »Tisu u i jedne no i«. Samo, sada je nije samo
slušala nego je i sama bila usred nje.
— Kažeš da još nijedna od vas nije vidjela Sejidunu? Sara je nagnula obraz sasvim do
njena uha. — Ne, jedna od nas ga dobropoznaje. Ali jao nama dozna li tko da o tome govorimo!
— Šutjet u kao grob. Ali tko je ta koja poznaje Sejidunu? Sasvim jasno je slutila koja bi
to mogla biti i sada je htjela to potvrditi.
— Mirjam — šapnula je Sara. — Njih dvoje su u dobrim odnosima. Samo teško tebi
budeš li me izdala!
— Ni s kim ne u govoriti o tome.
— Vrlo dobro. Ali moraš me voljeti, jer sam ti toliko toga povjerila. Halimu je sve više
mu ila znatiželja. Upitala je:
— Tko je ona stara žena koju smo ju er srele ispred ku e?
— Apama. Ali o njoj je još opasnije govoriti nego o Mirjam. Mirjam je dobra i voli nas, a
Apama je zla i mrzi nas. I ona dobro poznaje Sejidunu. Ali gledaj da ni pred kim ne pokažeš kako
nešto znaš!
— Ne u, Saro.
Sara je žurila da joj opere kosu.
— Tako si sva slatka — šaptala je. Halimu je bilo sram, ali pravila se kao da ništa nije
ula. Bilo je još toliko stvari koje je trebalo saznati.
— Tko je Adi? — upitala je.
— Uškopljenik.
— Što je to uškopljenik?
— Muškarac koji nije pravi muškarac.
— To ne razumijem.
Sara joj je po ela potanko objašnjavati, ali Halima ju je zlovoljno prekinula:
— Ne želim to slušati.
— Morat eš uti i sve druge stvari. Sara je izgledala uvrije eno. Nakon što ju je oprala
Sara je Haliminu kosu po ela mazati mirišljavimuljima, a onda ju je raš ešljala. Rado bi je
zagrlila i poljubila, ali Halima ju je tako mrko pogledala ispod oka da se uplašila. Iz kupaonice ju
je odvela na sunce kako bi joj se kosa brže osušila. Neke djevojke, koje su u blizini ravnale
gredice, primijetile su ih i prišle im.
— Gdje ste bile tako dugo? — upitale su. Halima je oborila o i, a Sara je odvratila
velikom rje itoš u:
— Kada biste samo znale koliko joj je, sirotici, kosa bila prljava! Kao da je od ro enja
nije prala! Dovela sam je u red onoliko koliko sam mogla, ali trebat e ju najmanje još jedanput
temeljito oprati da bi bila onako kako treba.
— Samo da Mirjam nije me u djevojkama — pomislila je Halima. Sigurno bi odmah
primijetila njenu ne istu savjest, a ako bi je upitala ne bi se usudila zatajiti joj. Tako bi ona
vidjela da nije mogla nijedan dan održati obe anje kako ne e ispitivati.
 Kada su djevojke otišle, Sara ju je izgrdila.
— Budeš li se tako ponašala, svatko e odmah pogoditi da nešto kriješ. Moraš se držati
kao da ništa ne znaš. Onda te nitko ništa ne e pitati... Ja sada idem za ostalima, a ti še i po suncu
kako bi ti se kosa osušila.
Halima je, otkako je došla u taj udni svijet, zapravo sada prvi put bila sama. Ništa nije sa
sigurnoš u znala: ni gdje je, ni kakav je njen zadatak. Sve oko nje bilo je tajnovito, ali to ju nije
brinulo. Naprotiv! Sasvim dobro se snašla u tom bajkovitom svijetu. Bar je bilo dovoljno hrane
za njenu znatiželju! »Bit e najbolje da se pravim glupa«, pomislila je. »Onda se ne e osvrtati na
mene i mo i u se posvuda motati. A onda e i drugi o meni više brinuti.«
Sara joj je natovarila puno zagonetki koje su je nagonile na razmišljanje. Mirjam, koju je
upoznala kao jako ljubaznu i dobru, imala je i drugo, tajanstveno lice. Što je zna ilo da je ona sa
Sejidunom u dobrim odnosima? Kakva je mo Apame, koja je bila zla, a tako er je poznavala
Sejidunu? A smiješni Adi, za kojeg je Mirjani rekla da u njega Sejiduna ima veliko povjerenje? I
kona no, tko je Sejiduna, taj mo ni »Naš gospod«, o kojem se Sara usu ivala samo šapatom
govoriti?
Nije dugo izdržala na istom mjestu. Skrenula je stazom i po ela tragati za novinama.
Nadnosila se nad cvjetove, gledala i plašila živopisne leptire koji su se spuštali na njih. Oko nje
su zujale divlje p ele i šareni bumbari otežali od cvjetnog praha, oblijetali su je insekti i mušice, i
sve se zajedno s njom radovalo toplom, proljetnom suncu. Bio je zaboravljen prijašnji ubogi
život, zaboravljeno je bilo naporno putovanje puno straha i neizvjesnosti. Sada joj je srce vriskalo
od veselja i životne radosti. Osje ala se kao da je uistinu stigla u raj.
U grmlju nara nešto je šušnulo. Osluhnula je. Iza zelenila doskakutala je vitka, tankonoga
životinja. »Gazela«, pomislila je. Životinja je zastala i gledala ju svojim lijepim, sme im o ima.
Halima je savladala po etni strah, nula i po ela je vabiti nehotice oponašaju i udnog tuma a
Kur'ana:
— Gazelice p elice, zameke i i meni pritr i, vitoroga i tankonoga... Vidiš li, više ne znam
dalje jer ja nisam u eni Adi. Hajde, dodi Halimi koja je mlada i lijepa a voli milu gazelu pa je želi
milovati i tepati joj...
Sama se morala smijati svojoj govorljivosti. Gazelica je, isturene njuškice, dotapkala k
njoj i po ela je njušiti i lizati po obrazu. Nježno ju je draškala, po ela se smijati i, šale radi,
opirati dok je životinja sve više navaljivala na nju. Iznenada joj se u inilo da ju je i nešto drugo,
isto tako živo, dotaklo iza uha i puhnulo u njega. Osvrnula se i skamenila od straha. Tik pokraj
nje stajao je žuti Ahriman i strasno se natjecao s gazelom u iskazivanju ljubavi. Stropoštala se i
jedva zadržala rukama. Nije mogla ni kriknuti ni ustati. O iju punih o aja zurila je u visokonogu
ma ku i ekala kad e se baciti na nju. Ali Ahriman o ito nije imao nikakve napada ke namjere.
Ubrzo ju je sasvim zanemario i po eo se igrati s gazelom. Hvatao ju je za uši, zadirkivao je i
propinjao se k njenom vratu. Mora da su se dobro poznavali i, o ito, bili su dobri prijatelji.
Halima se ohrabrila i obgrlila obje životinje oko vrata. Gepard je po eo mrmljaju i presti poput
prave ma ke, a gazela je ponovo ispružila jezik prema njenom obrazu. Halima im je tepala
najsla im rije ima. Nije joj išlo u glavu kako gepard i gazela mogu biti prijatelji na ovom svijetu,
kada je Prorok stalno govorio da je Alah to udo sa uvao za žitelje raja.
ula je kako ju zovu. Ustala je i otišla u smjeru odakle je dopirao glas. Ahriman je
odgegao za njom, a gazela ga je pratila i poput kozli a zaskakivala na njega. Nije se previše
obazirao na nju, tek ju je, s vremena na vrijeme, gricnuo za uho.
Druge su je ekale i rekle da mora s njima na sat plesa. Povezale su joj kosu, digle je na
tjeme i povele sa sobom u staklenu dvoranu. U itelj plesa bio je uškopljenik Esad, mlad ovjek
srednjeg rasta, glatkog lica i gipkih, gotovo ženskih udova. Bio je Afrikanac i tamnoput, ali ne
tako crn kao Adi. Halimi se inio privla nim i smiješnim istodobno. Kada je ušao, odložio je dugi
haljetak i pred njima ostao samo u kratkim, žutim hla ama. Poklonio se s ljubaznim smiješkom i
zadovoljno protrljao ruke. Pozvao je Fatimu da zasvira na harfi i uz zvuke instrumenta po eo se
vješto uvijati.
Njegova umjetnost sastojala se uglavnom u gipkosti trbuha i vladanju njegovim miši ima.
Kruženje ruku i kora anje nogu bili su samo svojevrsno pra enje trbušnih kretnji. Najprije je sam
pokazao kako treba, a onda su, iza njega, morale probati i djevojke. Zapovjedio im je da skinu
prsluke i razgolite se do pasa. Halimu je bilo sram, ali kada je vidjela kako su se druge bezbrižno
svukle i sama ih je slijedila. Odredio je Zulejhu za prvu plesa icu i postavio je ispred ostalih.
Potom je poslao Fatimu na njeno mjesto, uzeo dugu i tanku sviralu i po eo svirati.
Tek sada je Halima obratila pažnju na Zulejhu. Stasom je bila najljepša. Bila je prva u
plesu i pomo nica Esadu u njegovu u enju. To no je izvršavala ono što je želio, a ostale su samo
ponavljale za njom. Išao je sa sviralom u ruci od djevojke do djevojke, stru no ocjenjivao gipkost
i rad miši a, popravljao i sam pokazivao kako treba.
Nakon školskog sata Halima je bila umorna i gladna. Otišle su u vrtove, ali nisu smjele
daleko jer ih je ekao novi predmet, bavljenje pjesništvom. Halima se požalila Sari da je gladna.
Sara joj je pokazala gdje da eka, a sama je šmugnula u zgradu otkud se brzo vratila. Gurnula je
Halimi u ruku ve oguljenu bananu i rekla joj:
— Mimo obroka nije nam dopušteno jesti. U tom pogledu Mirjam je vrlo stroga, jer se
boji da se suviše ne udebljamo. Sigurno bi me kaznila kada bi znala da sam ti dala jesti.
Da netko ne smije jesti samo zato da se ne udeblja, to Halima još nikada nije ula.
Naprotiv! Što je koja bila deblja, to su je više hvalili. Zato joj se Sarina novost nije dopala. Ta u
ovom udnom kraju posluživali su ih samim dobrim jelima i pi ima!
I ve su djevojke morale ponovo u u ionicu. Pjesništvu ih je u io Adi, i Halimi se taj
predmet inio jako zabavnim. Odmah se oduševila njime. Ovaj put objašnjavao im je kratki stih
gazela i sve djevojke su morale sudjelovati svom svojom sposobnoš u. Prvi stih je kazala Mirjam
i potom sve vrijeme bila slobodna, dok su se ostale natjecale me usobno i dodavale rimu na rimu.
Poslije desetak stihova iscrpile su svoju domišljatost i ostale su još samo Fatimai Zejneb, koje su
uporno ustrajavale sve dok nisu posustale. Prvi i drugi put Adi je izostavio Halimu kako bi se
privikla. Za vrijeme slušanja izvrsno se zabavljala pa ju je zato Adi tre i put pozvao da se
pripremi. Mal ice se preplašila, ali joj je laskalo što je ve imao toliko povjerenja u nju, a u sebi
je i željela odmjeriti se s družicama. Mirjam je dala po etni stih:
— »Kada bih kao ptica imala krila...«
Adi je malo pri ekao, a onda po eo redom prozivati.
Odgovarale su mu.
Zulejha: »K suncu bih poletjela.«
Sara: »Dobra djela bih inila.«
Aiša: »Siromašnima bih pomagala.«
Sit: »U samo i bih pjesmu pjevala.«
Džada: »Zabluda se vazda klonila.«
Sada je Adi ljubazno klimnuo glavom Halimi i pozvao ju da nastavi. Pocrvenjela je i
pokušala: »A ja bih s tobom...« Zapela je. Nije mogla dalje.
— Na vrh mi je jezika — rekla je.
Svi su se smijali. Adi je namignuo Fatimi.
— Daj, Fatimice, ti joj pomozi.
»A ja bih s tobom istim putem kro ila.« Halima se odmah usprotivila.
— Ne, nisam tako mislila — rekla je ljutito. — Pri ekajte, sama u re i. I, nakašljavši se,
stvarno je rekla:
»A ja bih s tobom u sam raj letjela.«
Njene rije i do ekao je glasan smijeh. Ustala je, sva crvena od ljutnje i srama, i otr ala
prema vratima. Mirjam joj je preprije ila put.
Sada su sve žurile da je utješe i ohrabre. Polako se smirila i obrisala suze. Adi je objasnio
kako je umjetnost pjesništva samo poslije dugotrajnog truda dostižan cvijetak pa da stoga ne
treba o ajavati što je prvi put pogriješila. Potom je pozvao djevojke da nastave. Ali rime su im
ve bile pobjegle. Tako su Fatima i Zejneb same prešle u dijalog.
Fatima: »Ono što si ula, neka ti bude pouka, Halima.«
Zejneb: »A ti, Fatima, nemoj svakom davati nauka.«
Fatima: »Što ti to smeta, ja znam više nego ti.«
Zejneb: »Ne smeta, ali ti svoj drski jezik ukroti.«
Fatima: »U redu, znam da ne podnosiš moju odrješitost.« Zejneb: »Ne radi se o tom, samo
u zlo ti ubrajam umišljenost.« Fatima: »Tko je lijep, taj je umišljen. Poniznost je sestra rugobe.«
Zejneb: »Na mene ciljaš? Ti? Zaba napuhana od zlobe?« Fatima: »E, ta ti vrijedi. Da se divim
tvojoj mršavosti?« Zejneb: »Nemoj, ako ne eš. Samo, smijem se tvome sljepilu.« Fatima:
»Tako?! Što li bih tek ja mogla na tvoju prostotu re i?« Zejneb: »A ti misliš da eš grdnjom
prazninu duha izbje i?«
— Dosta je, golubi ice — prekinuo ih je Adi. — U lijepim rimama i u enim maksimama
ste se odmjeravale i šepurile, prepirale i jedna drugu sasijecale, utrkivale se i duhovno hrvale,
me usobno se glodale i o ima probadale. Sada sva u zaboravite i lijepo se pomirite. Bit e dosta
lijepe u enosti i slatke rje itosti. U blagovaonicu požurite i tamo se zasluženo pogostite.
Ljubazno se naklonio i napustio u ionicu. Djevojke su jurnule za njim i posjedale u
blagovaonici na svoja mjesta.
Dok ih je ujutro ve ekao doru ak na stolu, sad su ih za vrijeme jela posluživala tri
uškopljenika: Hamza, Talha i Suhal. Tom prilikom Halima je saznala da imaju na raspolaganju
sedam uškopljenika. Uz dvojicu u itelja, koje je ve poznavala, i trojicu koji su im iznosili hranu
na stol, bila su još dva uvara vrtova: Muad i Mustafa. Kuhinjom je, zapravo, upravljala Apama;
Hamza, Talha i Suhal bili su njeni pomo nici.
Obavljali su poslove u doma instvu, pospremali, prali i brinuli o redu i isto i u cijeloj
ku i. Svi uškopljenici su, zajedno s Apamom, stanovali u jednom posebnom vrtu kojeg su od
njihovog dijelili prokopi. Uškopljenici su tamo imali zasebnu zgradu a Apami je pripadala
posebna ku ica.
Sve te stvari su u Halimi raspirivale znatiželju. Nije se usu ivala pitati u prisustvu
Mirjam, no jedva je ekala da ponovo ostane nasamo sa Sarom.
Ru ak se Halimi inio pravom gozbom. Meko pe enje s ukusnim, mirisnim umakom,
razno mahunasto povr e, kajgana, sir, poga a, medeni slatkiši s kuhanim vo em. A kao dodatak
aša pi a, od kojeg se Halimi udno zavrtjelo u glavi.
— To je vino — šapnula joj je Sara. — Sejiduna je pustio da ga pijemo. Poslije ru ka
otišle su u svoju spavaonicu. Bile su same i Halima je upitala:
— Zar Sejiduna smije dopustiti vino, kad ga je Prorok zabranio?
— Smije. Ta rekla sam ti da je on prvi poslije Alaha. On je novi prorok.
— Rekla si da, osim Mirjam i Apame, još nitko od vas nije vidio Sejidunu?
— Nitko, osim Adija koji je njegov povjerenik. Ali Adi i Apama se nasmrtmrze. Apama
nikoga ne voli. Kao mlada bila je izrazito lijepa, a sada je grize što je sve prošlo.
— Tko je u stvari Apama?
_Pst. To je strašna žena. Zna sve ljubavne tajne i Sejiduna ju je doveoovamo kako bismo
nešto nau ile od nje. ut eš poslijepodne. U mladosti je, po svoj prilici, mnogo uživala.
— Zašto moramo u iti tolike stvari?
_To ne znam to no. Ali mislim da moramo biti spremne za Sejidunu.
— Jesmo li namijenjene za njegov harem?
— Možda. A sada ti meni reci voliš li me ve malo?
Halima je mrzovoljno namrštila lice. Ljutilo ju je što Sara pita takve gluposti dok je ona
željela saznati još toliko važnijih stvari. Legla je na svoju postelju, stavila ruke pod glavu i
zagledala se u strop.
Sara je sjela pokraj nje. Nepomi no ju je gledala a onda se iznenada nagnula i po ela je
strasno ljubiti.
Halima se najprije pravila kao da se sve to nje ne ti e. Ali ljubljenje joj je dosadilo pa je,
na kraju, odgurnula Saru od sebe.
— Voljela bih znati što Sejiduna namjerava s nama — rekla je. Sara se pribrala i
popravila kosu.
— To bih i ja htjela znati — odvratila je. — Ali o tome nitko ne govori, a zabranjeno je i
pitati.
— Što misliš, bi li netko mogao pobje i odavde?
— Jesi li luda kad pitaš o takvim stvarima a tek si došla? Kada bi te Apama ula! Zar nisi
vidjela onu tvr avu na stijeni? Preko nje je jedini izlaz u svijet — pa se uputi tamo, ako se
usu uješ!
— ija je ona utvrda?
— ija?! Sve što vidiš uokolo, zajedno s nama, pripada Sejiduni.
— Živi li Sejiduna u onoj tvr avi?
— Ne znam. Možda.
— A ne znaš kako se zove ovaj kraj?
— Ne znam. Mnogo pitaš. Možda ni Apama, ni Adi to ne znaju. Samo Mirjam.
— Zašto samo Mirjam?
— Pa rekla sam ti da su u dobrim odnosima.
— Što to zna i da su u dobrim odnosima?
— Da su kao muž i žena.
— A tko ti je to rekao?
— Pst. To smo mi djevojke same pogodile.
— To ne razumijem.
— Naravno da ne možeš razumjeti kada još nisi bila u haremu.
— Jesi li ti bila u haremu?
— Bila sam, slatko, milo moje. Kada bi ti znala! Moj gospodar bio je šeik Muavija. U
po etku sam bila njegova robinja. Kupio me kada sam imala dvanaest godina i brzo sam mu
postala ljubavnicom. Isto ovako, kao sada ja kraj tebe, sjedio je neko on na rubu mog ležaja i
gledao me. Rekao mi je: »Slatka moja crna ma kice.« Poljubio me. Kada bih ti samo mogla re i
kako mi je bilo! Bio je krasan ovjek. Sve njegove žene bile su ljubomorne na mene, ali nisu mi
mogle ništa jer me je volio više od svih. Od samog gnjeva i zavisti postajale su starije i sve
ružnije. Vodio me na svoje pohode. Jednom nas je napalo neprijateljsko pleme i prije nego su se
naši ljudi uspjeli pripremiti za obranu, razbojnici su me ugrabili i odveli sa sobom. Prodali su me
na sajmu u Basri za Našeg gospoda. Bila sam jako nesretna.
Naglas je zaplakala. Teške, krupne kapi padale su Halimi na obraze i grudi.
— Ne budi tužna, Saro. Pa dobro ti je kod nas.
— Kada bih znala da me bar malo voliš, bilo bi mi lakše. Tako je lijep bio moj Muavija, i
tako jako me volio.
— Pa volim te, Saro — rekla je Halima i pustila joj da je ljubi. Onda je opet po ela
zapitkivati:
— Je li i Mirjam bila u haremu?
— Bila je. Ali s njom je bilo druga ije. Bila je poput kraljice. Dva ovjeka su poginula
zbog nje.
— Zašto je onda došla ovamo?
— Prodali su je ro aci njena muža da se osvete, jer mu je bila nevjerna. Time je cijeloj
rodbini nanijela strašnu sramotu.
— A zašto mu je bila nevjerna?
— Ti to još ne razumiješ, Halima. Nije bio pravi za nju.
— Sigurno ju nije volio.
— O, volio ju je, jer je od prevelike ljubavi prema njoj i umro.
— Kako sve to tako dobro znaš?
— Sama je pri ala kada je došla kod nas.
— Zar nije bila ovdje prije vas?i.
_Nije. Prve smo ovdje bile ja, Fatima, Džada i Safija. Tek onda je došla Mirjam. Tada
smo još me usobno bile jednake. Samo nam je Apama zapovijedala.
— Kako se onda Mirjam upoznala sa Sejidunom?
_To ti ne mogu to no re i. On je prorok i možda sve zna i vidi. Jednomje poslao po nju.
Nije nam rekla, ali smo slutile. Od tada više nismo bile jednake. Po ela nam je zapovijedati i
suprotstavljati se Apami. Njena mo je postajala sve ve om pa je sada i Apama mora slušati. Zato
ju i mrzi.
— Sve je to jako udno.
Ušla je Zejneb i sjela pred ogledalo, za svoj stoli , da uredi kosu i dotjera se.
— Moramo i i, Halima — rekla je. — Sada e nas Apama podu avati, a njoj se ne smiješ
zamjeriti. Gledaj da ne uletiš u u ionicu u posljednji trenutak... Ovdje su ti rumenilo i crnilo da
namažeš obrve i obraze. I ružino ulje da se namirišeš. Mirjam ga je dala za tebe. Požuri!
Zajedno sa Sarom pomogla joj je da se dotjera. Potom su sve tri otišle u u ionicu.
Ušla je Apama, a Halima samo što se nije naglas nasmijala. No pogled stari inih o iju i
zloslutna tišina koja je nastala nakon njena ulaska, opomenuli su je da mora biti oprezna.
Djevojke su se digle i duboko naklonile.
Starica je bila udno nakindurena. Oko koš atih nogu klatile su se široke dimije od crne
svile. Prsluk joj je bio crven i opšiven srebrom i zlatom a glavu je pokrivao mali, žuti turban s
dugim apljinim perom. Na ušima su joj visjele goleme zlatne alke s udjenutim draguljima. Oko
vrata je nosila više puta omotanu ogrlicu od velikih bisera, a na zapeš ima i gležnjevima bile su
umjetni ki izra ene, skupocjene alke. Sva ta raskoš samo je isticala njenu ocvalost i ružno u.
Povrh svega, usne i obraze namazala je kri avim rumenilom, a o i osjen ala umjetnim crnilom pa
je tako stvarno izgledala poput živog strašila. Pokretom je zapovjedila djevojkama da sjednu.
ima je potražila Halimu, ne ujno se iskesila a onda po ela govoriti kreštavim glasom.
Rekla je:
— Dobro ste nakitile tu malu. Sada baš bulji krupnim o ima u ovjeka kao tele u šarena
vrata, kao junica koja još nije vidjela bika i još ne zna zašto ju ganja... Zato sad na uli uši da
nešto pametno nau iš! Nemoj misliti da su tvoje družice u ene pale s neba. Doduše, tjerale su se
po haremima i prije nego su došle u moju školu, ali tek ovdje im je po elo svitati kako je služenje
ljubavi teška nauka. U mojoj domovini, u Indiji, po inju s obukom ve u najranijoj mladosti i
zato je mudro re eno: život je kratak u usporedbi s dužinom u enja... Znaš li uop e, jadnice, što
je to muškarac? Znaš li zašto onaj crni gad, koji te ju er donio u naše vrtove, nije pravi
muškarac? Govori!
Halima se tresla cijelim tijelom. O ima je grozni avo tražila pomo oko sebe, ali djevojke
su gledale pred sebe, u pod.
— ini mi se da ti se jezik zalijepio za nepce, seljakušo! — izderala se starica. — ekaj,
ja u ti objasniti.
Po ela je s nekakvom zlobnom radoš u objašnjavati muške i ženske stvari. Halimu je bilo
toliko sram da nije znala kuda bi pogledala.
— Jesi li sada razumjela, mala? — upitala ju je na kraju.
Halima je plašljivo klimnula glavom, premda je više od polovine pre ula, a i ostalo joj je
bilo sasvim nejasno.
— Sam veliki Alah me kaznio da moram tu uzvišenu mudrost utuvljivati u glave takvim
guskama! — uzviknula je. — Sanjaju li uop e ovi cvr ci koliko znanja i koliko uro enog
osje aja treba ako ho eš svestrano zadovoljiti svog gospodara i ljubavnika? Vježba, vježba i opet
vježba! Samo to dovodi u enicu kona no do cilja.
Na sre u, pravedna sudbina uskratila vam je mogu nost da svojom kobiljom pohotom
sramotite uzvišenu umjetnost ljubavi. O, muškarac je poput osjetljive harfe na kojoj žena mora
umjeti svirati stotine razli itih melodija! Kad je nevjesta i glupa — o, kako e odvratni zvukovi
zazvoniti iz nje! A kad je nadarena i nešto je nau ila, tada e spretnim rukama iz instrumenta
prizvati neo ekivane melodije. Neotesane majmunice! Vaše htijenje mora biti: izvu i iz danog
instrumenta više zvukova nego što izgleda da ih ima u njemu. Neka me dobri duhovi poštede
pokore da ikad moram uti neuko tandrkanje, škripanje i cviljenje!
Po ela je jasno objašnjavati ono što je nazivala svojom uzvišenom u enoš u i umjetnoš u,
a Halimi su vrat, uši i obrazi crvenjeli od srama. Ipak je i nehotice osluškivala. Obuzela ju je
grozni ava znatiželja. Kada bi bila sama sa Sarom ili, pak, da bar nije bila Mirjam tu, radi koje se
najviše sramila, možda bi je Apamino objašnjavanje ak i zabavljalo. Ovako, oborila je o i
osje aju i se, iz nepoznatih razloga, krivom i sukrivom.
Apama je kona no završila. Dostojanstveno je napustila u ionicu ne pozdravivši, niti se
naklonivši za rastanak. Djevojke su nagrnule van i u grupama otišle u šetnju vrtovima. Sara se
držala Halime koja se nije usu ivala približiti Mirjam.
No Mirjam ju je sama pozvala. Obgrlila ju je oko pasa i povukla sa sobom. Sara ih je
pratila poput sjenke.
— Jesi li se ve privikla na naš na in života? — upitala je Mirjam.
— Sve mi se ini udnim i novim — odvratila je Halima.
— Nadam se da ti nije neugodno?
— O, naprotiv! Baš mi se svi a. Samo, toliko je stvari koje ne razumijem.
— Strpi se, mila. Sve e, vremenom, do i. Halima je naslonila glavu na njeno rame i
krišom pogledala Saru. Smješkala se. Uhvatila je njen pogled koji je izražavao muke ljubomore.
— Vole me — pomislila je. Srce joj se slatko nasmijalo.
Staza ih je dovela kroz krošnjaste parkove do šumne planinske rijeke koja je tutnjala
duboko dolje, izme u stijenja. Halima je primijetila da su vrtovi morali biti izgra eni na
stjenovitom tlu.
Na jednoj od obalnih stijena sun ali su se gušteri. Njihova le a blistala su poput
smaragda.
— Pogledaj kako su lijepi — rekla je Mirjam. Halima se stresla.
— Brrr. Ne volim ih. Zli su.
— Zašto?
 — Napadaju djevojke. Mirjam i Sara su se nasmiješile.
— Tko li ti je to slagao, drago dijete?
Halima se prepala da je možda opet rekla glupost. Obazrivo je odgovorila:
— Moj prijašnji gospodar mi je rekao: »Boj se mladi a! Presko e li zid i upadnu li u vrt,
bježi od njih. Ispod kaputa sigurno skrivaju guštera ili zmiju. Pustili bi ih na tebe da te ugrizu.«
Mirjam i Sara su se naglas nasmijale. Sara je o ima gutala Halimu, a Mirjam je, grizu i
usne, rekla:
— No, ovdje nema zlih mladi a, a i naši gušteri su sasvim pitomi i doma i. Još nikom
ništa nažao nisu u inili.
Nakon toga je po ela zviždati. Gušteri su okretali glave na sve strane kao da traže tko ih
zove.
Halima se stisnula izme u Mirjam i Sare. Tako se osje ala dovoljno sigurnom. Rekla je:
— Stvarno. Lijepi su.
Iz pukotine u stijeni ukazala se šiljata glavica i zapalacala ra vastim jezi kom. Halima se
skamenila od straha. Glava se sve više dizala i sve je duži postajao njen vrat. Sada više nije bilo
sumnje: iz pukotine je izmiljela velika, žu kasta zmija koju je dozvalo Mirjamino zviždukanje.
Gušteri su se razbježali na sve strane. Halima je kriknula. Htjela je povu i Mirjam i Saru
za sobom, no one su je zadržale.
— Nemoj se bojati, Halima — smirivala ju je Mirjam. —To je naša dobra poznanica.
Zovemo je Peri i kada zazviždimo domili iz svoje rupice. Dobra je i nitko se ne može požaliti na
nju. Uop e, u ovim vrtovima svi smo me usobno prijatelji: ljudi i životinje. Odsje eni smo od
cijelog svijeta i radujemo se jedni drugima.
Halimi je laknulo iako je željela biti što dalje od tog mjesta.
— Molim vas, hajdemo — nagovarala ih je. Poslušale su je smiju i se.
— Ne budi tako plašljiva, — ukorila ju je Mirjam. — Vidiš da te sve volimo.
— Imate li i drugih životinja?
— Imamo ih još mnogo. U jednom vrtu je cijeli zvjerinjak. Ali tamo treba i i unom, pa
kada jednom budeš slobodna, zamoli Adija ili Mustafu da te odvezu tamo.
— O, rado. Je li kraj u kojem smo sada jako prostran?
— Tako je prostran da bi umrla od gladi kada bi u njemu zalutala.
— Joj! Nikuda više ne u i i sama.
— Ipak nije tako strašno. Vrt u kojem mi živimo u stvari je otok koji s jedne strane
zatvara planinska rijeka, a s ostalih strana umjetni prokopi. Nije jako velik i ako ga ne napustiš, a
to zna i ako ne prije eš preko vode, u njemu se ne možeš izgubiti... Ali tamo, ispod onih
kamenih litica, tamo su šume, a u njima divlji gepardi...
— Otkud vam Ahriman pa da je tako dobar i pitom?
— Upravo iz onih šuma. Nema dugo kako je bio sasvim nalik na mladu ma kicu. Hranile
smo ga kozjim mlijekom, a ni sada mu ne dajemo meso kako ne bi podivljao. Donio nam ga je
Mustafa.
— Mustafu ne poznajem.
— Dobar je ovjek, kao i svi naši uškopljenici. Nekad je bio bakljonoša kod jednog
uglednog kneza, ali to je bio težak posao i zato je pobjegao. On i Muad uvaju vrtove... Ali
vrijeme je da se vratimo u u ionicu. Fatima i Zulejha e nas u iti sviranju i pjevanju. Fatima jako
lijepo pjeva.
— O, to volim!
Sat pjevanja i sviranja bio je djevojkama ugodna razonoda. Mirjam im je dopuštala svu
slobodu. Mijenjale su mjesta, puhale u tatarske svirale, prebirale po harfi i lutnji, udarale na
egipatsku gitaru, skladale i pjevale šaljive pjesmice, me usobno se kritizirale i prepirale, a Fatima
i Zulejha uzalud su se trudile da zadobiju potreban ugled. Smijale su se, pri ale pri e i uživale u
nestašlucima.
Sara se opet prilijepila uz Halimu.
— Ti si zaljubljena u Mirjam. Vidjela sam. Halima je slegnula ramenima.
— Meni ne možeš sakriti. Vidim što ti je u srcu.
— E, pa što onda?
Sari su navrle suze na o i.
— Rekla si da eš me voljeti.
— Ništa ti nisam obe ala.
— Lažeš! Zato sam ti i bila toliko povjerila.
— Ne želim više razgovarati o takvim stvarima.
Sve je umuknulo, a i Sara i Halima su osluhnule. Fatima je uzela gitaru i, prate i se na
njoj, po ela pjevati stare, lijepe ljubavne pjesme. Halima je bila zanesena.
— Te mi rije i moraš napisati — rekla je Sari.
— Ho u, ako eš me voljeti.
Htjela se stisnuti uz nju, ali Halima ju je odbila.
— Ne ometaj me sada. Moram slušati.
Poslije sata ostale su u u ionici i svaka se uhvatila svoga posla. Šivale su i vezle, nekoliko
ih je radilo veliku, ve upola završenu prostirku i nastavilo tkati, a ostale su dovukle u dvoranu
nekoliko lijepo izrezbarenih kolovrata, sjele uz njih i po ele vrtjeti kolo. Me usobno su
razgovarale o svakodnevnim stvarima, o svom ranijem životu, o muškarcima i o ljubavi. Mirjam
ih je nadzirala še i me u njima s rukama na le ima. Halima je razmišljala o njoj. Još nije imala
svoj vlastiti posao. Prisluškivala je sad tu, sad tamo, sve dok se kona no njene misli nisu
usredoto ile na Mirjam. Ako je ona bila u dobrim odnosima sa Sejidunom, što li se onda izme u
njih doga alo? Je li i ona, kada je bila u haremu, radila stvari o kojima je govorila Apama? To
nije mogla vjerovati, odbacivala je tako ružne misli, uvjeravala se da to ne može biti istina.
Ve erale su tik pred zalazak sunca. Potom su otišle u šetnju. Na vrtove je iznenada pala
tama i nad njima su zasijale prve zvijezde.
Halima je išla stazom drže i se sa Sarom i Zejneb za ruke. Poluglasno su razgovarale.
Oglasio se žubor planinske rijeke i predio, stran i ogroman, širio se pred njima u nedogled.
Halimi se stisnulo oko srca. Bilo joj je i gorko i slatko istodobno. Kao da se, sasvim mala,
izgubila u tu em, arobnom svijetu. Sve joj se inilo tajanstvenim, gotovo suviše za njen razum.
Usred cestara zaplamsala je vatra. Buktinja se po ela kretati i Halima se plašljivo stisnula
uz svoje pratilje. Plamen je prilazio sve bliže i, na kraju, pred nju je stupio ovjek s upaljenom
bakljom u ruci.
— To je Mustafa — rekla je Sara — koji nadzire vrtove.
Mustafa je bio velik crnac, okruglih obraza, obu en u šareni haljetak koji je oko pasa bio
vezan debelim uzetom i sezao mu gotovo do peta. Kada je ugledao djevojke, dobrodušno se
nasmijao.
— To je, dakle, nova pti ica koju nam je vjetar donio? — rekao je ljubazno, gledaju i u
Halimu. — Si ušno, krhko bi e.
Oko plamte e baklje zaplesala je tamna sjenka. Velika no na leptiri a po ela je kružiti
oko vatre. Svi su je pratili pogledom. as je gotovo doticala vatru, as se vinula u velikom luku
uvis i gubila se u tami, ali brzo se ponovo vra ala i njen ples je bio sve divljiji. Sve uži su
postajali njeni krugovi oko plamena, sve dok joj plamen, naposljetku, nije zahvatio krila.
Zacvr alo je i no na leptiri a je, sli na usijanoj zvijezdi padalici, pala na tlo.
 — Sirotica! — uzviknula je Halima. — Ali zašto je bila tako glupa?
— Alah joj je dao strast da nasr e na vatru — rekao je Mustafa. — Laku no !
— To je udno — rekla je Halima više za sebe.
Vratile su se i otišle u svoje spavaonice. Svukle su se, legle u postelje a Halimi se od
doga aja minulog dana vrtjelo u glavi. Smiješni Adi sa svojim rimovanim govorom, spretni
majstor plesa Esad, nakin urena Apama sa svojom besramnom u enoš u, tajanstvena Mirjam,
djevojke i uškopljenici - i usred svega toga ona, Halima, koja je odavna sanjarila o nepoznatim
krajevima i žudila za neobi nim doga ajima.
— Ovako je dobro — rekla je sebi i pokušala zaspati.
Tada ju je netko nježno dotakao. Prije nego što je stigla povikati, ula je pokraj svog uha
Sarin glas:
— Budi potpuno mirna, Halima, da se Zejneb ne probudi. Uvukla se pod njen pokriva i
privila je k sebi.
— Rekla sam ti da to ne u — rekla je Halima isto tako tiho.
Ali Sara ju je obasula poljupcima tako da je bila sasvim nemo na. Naposljetku se nje
oslobodila. Sara ju je po ela bodriti i šaputati joj na uho rije i ljubavi.
Halima je okrenula leda, zatvorila uši prstima i u trenu zaspala. Sara u stvari nije znala što
se s njom doga a. Sva zbunjena vratila se u svoju postelju.
 02.

Približno u isto vrijeme kada je Halima pod tako neobi nim okolnostima stigla u
nepoznate vrtove, širokim vojnim putem, samo iz suprotnog smjera, sa zapada, prema istom cilju
jahao je mladi na malom, mrkom magarcu. Nije moglo pro i mnogo vremena otkad je skinuo
dje je amulete i oko glave omotao muški turban. Na bradi su mu se pojavile prve malje, a
njegove žive, bistre o i imale su još gotovo sasvim dje ji izraz. Dolazio je iz grada Save koji je
otprilike na sredini puta izme u Hemezana i stare prijestolnice Rej. U Savi je njegov djed Tahir
prije mnogo godina ustanovio društvo ismailitskog bratstva koje je javno propovijedalo slavljenje
mu enika Alija, a u stvari se bavilo prevratni kim planovima protiv seldžu kih vladara. U to
društvo primili su i jednog bivšeg isfahanskog mujezina, no ubrzo poslije toga vlast je iznenadila
lanove za vrijeme tajnog sastanka i neke od njih pozatvarala. Sumnja za doušništvo pala je na
mujezina. Motrili su ga i ubrzo se uvjerili da je njihova sumnja bila opravdana pa su ga tajno
osudili na smrt i presudu izvršili. Vlast je zato uhvatila starješinu bratstva, Tahira, i zapovjedila
da mu se po nare enju velikog vezira Nizamulmulka odrubi glava. Bratstvo se u strahu raspršilo i
inilo se da je ismailizam u Savi zauvijek zamro.
Kada je Tahirov unuk napunio dvadeset godina, njegov ga je otac uputio u cijelu stvar.
Zapovjedio mu je da osedla magarca i pripremi se za put. Odveo ga je na ku ni toranj i s njega
mu pokazao kupasti vrh Demavenda koji se, pokriven snijegom, svjetlucao u beskona noj daljini
iznad oblaka. Rekao mu je:
— Avani, sine moj i Tahirov unu e! Kreni ravno cestom koja vodi prema planini
Demavendu. Kada do eš u grad Rej, priupitaj kuda vodi put prema Sah-Rudu, Kraljevoj rijeci.
Idi uz njen tok do izvora koji je tik ispod strmih padina. Tamo eš ugledati utvr en grad koji se
zove Alamut, Orlovsko Gnijezdo. U njemu stari prijatelj tvog djeda i moga oca Tahira — pokoj
mu duši! — okuplja sve one koji priznaju ismailitsko u enje. Reci mu tko si i ponudi se da budeš
u njegovoj službi. Tako eš dobiti mogu nost da osvetiš ubojstvo svoga djeda. Neka te prati moj
blagoslov!tahirov unuk opasao je krivu sablju, smjerno se naklonio pred ocem i uzjahao magarca.
Bez teško a dojahao je u Rej i tamo, u karavanskom preno ištu, upitao kako bi najlakše došao do
Kraljeve rijeke.
— Što li te privla i Sah-Rudu? — pitao je kr mar. — Da tvoje lice nije tako nedužno,
osumnji io bih te da se ho eš pridružiti poglavaru s planine koji oko sebe okuplja krivovjerne
pse.
— Ne znam na što misliš — Tahirov unuk pravio se da ne shva a. — Dolazim iz Save i
idem ususret karavani koju je otac poslao u Buharu a koja se, idu i ku i, negdje zadržala na putu.
— Kada iza eš iz grada, ostavi Demavend desno. Do i eš na utabanu cestu kojom dolaze
karavane s istoka. Drži se te ceste i ona e te sama dovesti do rijeke.
Tahirov unuk se zahvalio i ponovo uzjahao magarca. Poslije dva dana jahanja za uo je u
daljini hu anje vode. Skrenuo je s puta i potjerao životinju ravno prema rijeci. Uz nju je vodila
staza: as kroz pješ ana polja, as kroz gusto grmlje. Pad rijeke postajao je sve ve i, a hu anje
vode sve glasnije.
Kada je tako, malo jašu i, malo hodaju i ve proveo dobar dio dana, iznenada ga opkoli
odred konjanika. Napad je došao tako neo ekivano da je Tahirov unuk zaboravio trgnuti sablju, a
kada se sjetio i uhvatio je za dršku, nije mu bila od koristi. U njega je bilo upereno sedam oštrih
kopalja. »Sramota je bojati se«, pomislio je. Ali što u initi protiv tolike premo i?
 Obratio mu se zapovjednik konjanika:
— Što ti njuškaš ovuda, žutokljun e? Zar si došao loviti pastrve? Pazi da ti se udica ne
zaka i u vlastitom grkljanu!
Tahirov unuk bio je zbunjen. Ako su to sultanovi konjanici, teško njemu kaže li istinu. A
ako su ismailiti, bude li šutio, smatrat e ga uhodom. Ispustio je držak sablje i o ajni ki tražio
objašnjenje na nijemim licima vojnika. Zapovjednik je obradovano namignuo svojoj pratnji.
Rekao je:
— Cini mi se, nedorasli moj pehlivanu, da tražiš nešto što nisi izgubio. Pritom je naglo
zgrabio izme u stremena i sedla, i na njegovoj je ruci, nakratkom koplju, zalepršala bijela
zastava, znak Alijevih pristalica.
»Ako je samo klopka?«, pomislio je Avani. »Ništa! Riskirat u!«, viknuo je u sebi. Sko io
je s magarca i pružio ruku za zastavom koju je zapovjednik konjanika usmjerio prema njemu.
Smjerno ju je prinio elu.
— Tako treba! — uzviknuo je zapovjednik. — Ti tražiš zamak Alamut. Onda s nama!
Potjerao je konja stazom uz Šah-Rud. Tahirov unuk je ponovo uzjahao magarca i pratio ga na
njemu. Vojnici su krenuli za njima.
Sve više su se približavali planinskom masivu i hu anje rijeke postajalo je sve ja e.
Dojahali su do stjenovitog brdašca na kojem se dizao stražarski toranj, a na njegovu vrhu vijorila
se bijela zastava. Pokraj tog brdašca korito rijeke skrenulo je u strmi klanac.
Zapovjednik odreda zadržao je konja i zapovjedio ostalima da zastanu. Zamahnuo je
zastavicom prema tornju i s njegovog vrha primio znak da je prolaz slobodan.
Jašu i, uputiše se u taman, hladan klanac. Put je bio prili no uzak, ali dobro napravljen i
na nekim mjestima uklesan u živu stijenu. Duboko ispod njih bu ala je planinska rijeka.
Kod jedne okuke zapovjednik je zastao i ispruženom rukom pokazao ispred sebe. Tahirov
unuk ugledao je, nedaleko ispred sebe, dvije visoke kule koje su se sred mra nih planina bijelile
iznad padina, poput snovi enja. Sunce ih je obasjavalo tako da su blistale u njegovim zracima.
— To je Alamut — rekao je vo a i krenuo dalje.
Ponovo su strme padine sakrile obje kule. Put je krivudao dalje uz planinsku rijeku, sve
dok se klanac nije proširio. Tahirov unuk razroga io je o i. Pred sobom je ugledao ogromnu
liticu, a na njoj tvr avu koja je bila dijelom uklesana u nju.
Sah-Rud se razdvojio u dva kraka i njima je obgrlio tvr avu kao da je drži u procjepu.
Utvrda je bila itavo malo naselje koje se od naprijed prema straga postepeno dizalo. Njena etiri
kuta tvorile su etiri kule, od kojih su se dvije stražnje dizale visoko iznad prednjih. Tvr ava,
zajedno s rijekom, nalazila se izme u dviju strmih, nepristupa nih padina pa je tako, poput
snažne ograde, zatvarala izlaz iz klanca.
To je bio Alamut, najja a tvr ava od njih pedeset u rudbarskom okrugu. Sagradili su je
dejlemski kraljevi i govorili da je neosvojiva.
Zapovjednik odreda dao je znak i sa suprotne strane, s bedema, spustili su na željeznim
lancima težak most preko planinske rijeke. Konjanici su preko njega protutnjali kroz nadsvo enu
kapiju u tvr avu.
Došli su u prostrano dvorište koje se, u tri široke terase, postepeno dizalo. Terase su po
sredini spajala kamena stubišta. Duž bedema, lijevo i desno, rasle su topole i platane ispod kojih
su bili pravi pravcati pašnjaci. Na njima su pasla krda konja, magaraca i mazgi. U posebnoj staji
ležalo je nekoliko desetina deva i mirno preživalo. Sa strana su bile štale i kasarne, haremi i druge
zgrade.
Tahirova unuka do ekali su gužva i metež kao u p elinjaku. Za eno je gledao oko sebe:
na srednjoj terasi vježbalo je nekoliko odreda vojnika. uo jeodsje ne zapovjedi, udarce štitova i
kopalja, zveket sablji. S vremena na vrijeme zanjištio bi konj ili zanjakao magarac.
Drugi ljudi utvr ivali su bedeme. Mazge su vukle za sobom teško kamenje koje su radnici
dizali koloturima na odre ena mjesta. Posvuda su grmjeli vika i dreka, potpuno zagušuju i
hu anje planinske rijeke.
Sjahali su i zapovjednik je upitao vojnika koji je prolazio:
— Je li kapetan Minu eher u stražarnici? Vojnik je stao mirno i odgovorio:
— Je, desetnik Ebuna.
Zapovjednik je dao znak mladi u da ga slijedi. Skrenuli su k jednoj od donjih kula.
Odnekud su se za uli kratki udarci koje je pratilo bolno jecanje i Tahirov unuk osvrnuo se u tom
pravcu. Uz kameni stup bio je privezan ovjek a le a su mu bila razgoli ena do pasa. Divovski
crnac, u kratkim prugastim hla ama i s crvenim fesom na glavi, mlatio je po njegovoj golotinji
bi em ispletenim od remenja. Pri svakom udarcu koža bi pukla na novom mjestu a krv je mlazom
tekla iz rana. Pokraj njega je stajao vojnik s vjedrom vode i s vremena na vrijeme polijevao
nesretnika.
Vidjevši užas u o ima Tahirova unuka, desetnik Ebuna se podrugljivo nasmiješio.
— Kod nas se ne spava na perinama i ne maže ambrom — rekao je. — Ako si na to
ra unao, jako si se prevario.
Tahirov unuk išao je šutke pokraj njega. Volio bi znati što je zgriješio nesretnik kada ga
tako teško kažnjavaju, ali udna zebnja oduzimala mu je hrabrost da upita.
Ušli su u predvorje kule. Ispod njenih svodova Tahirov je unuk postao svjestan koliko su
jaki bili zidovi tvr ave. itave naslage kamenja bile su stavljene jedne povrh drugih. Mra no,
vlažno stubište vodilo je gore. Stigli su u dugi hodnik, a iz njega u prostranu sobu iji je pod bio
prekriven jednostavnom prostirkom. U kutu je bilo rasprostrto nekoliko jastuka a na njima je,
napola sjede i, napola leže i, bio izvaljen ovjek od pedesetak godina. Bio je dobro uhranjen i
nosio je kratku, kovr avu bradu koja je mjestimi no ve bila protkana srebrnastim nitima. Na
glavi je imao veliki bijeli turban, a dugi kaput bio mu je vezen srebrom i zlatom. Desetnik Ebuna
se naklonio i ekao da ga ovjek na jastucima oslovi.
— Što novo donosiš, Ebuna?
— Ovog dje aka smo uhvatili tijekom izvi anja, kapetane Minu eheru. Kaže da je
namjeravao u Alamut.
Na te rije i kapetan je polako ustao. Ispred Tahirova unuka izrastao je ovjek velik kao
planina. Podbo io se rukama, upiljio pogled u mladi a i povikao gromkim glasom:
— Tko si ti, nesretnice?
Tahirov unuk se trgnuo, ali je brzo prizvao u sje anje o eve rije i i postao svjestan da je
došao u zamak kako bi se dobrovoljno ponudio u službu. Sabrao se i prili no mirno odgovorio:
— Zovem se Avani i unuk sam onog Tahira iz Save kojem je, po nare enju velikog
vezira, odrubljena glava.
Kapetan ga je pogledao iznena eno i s nevjericom.
— Govoriš li istinu?
— Zašto bih lagao, gospodine?
_Ako je tako, onda znaj da je ime tvog djeda zlatnim slovima zapisanou srce svih
ismailita. I Naš gospod bit e veseo da te ubroji u svoje ratnike. Zato si došao u zamak?
— Da, da služim vrhovnom poglavaru ismailita i da osvetim smrt svog djeda.
— Dobro. Što si nau io?
— itati i pisati, gospodine. I gramatiku, i pisanje pjesama. Napamet znam gotovo pola
Kur'ana.
Kapetan se nasmiješio.
 — Nije loše. A kako stojiš s vojni kim vještinama? Tahirov unuk se zbunio.
— Jašem, ga am lukom, a donekle rukujem ma em i kopljem.
— Imaš li ženu?
Mladi je pocrvenio do ušiju.
— Nemam, gospodine.
— Jesi li se odavao raspusnosti?
— Nisam, gospodine.
— Dobro.
Kapetan Minu eher se okrenuo desetniku:
— Ebuna! Odvedi Ibn Tahira daiju Ebu Suraki. Kaži mu da ga ja šaljem. Ako se ne
varam, obradovat e mu se.
Naklonili su se i napustili kapetanovu sobu. Ponovo su došli u dvorište. Stup, uz koji je
ranije bio privezan ovjek kojeg su bi evali, sada je bio prazan. Samo je nekoliko kapi krvi
svjedo ilo o onome što se doga alo. Ibn Tahir je jošuvijek osje ao blagi strah, ali ve ga je
ispunjavala svijest o vlastitoj sigurnosti — o ito je nešto zna ilo što je bio unuk mu enika
Tahira!
Krenuli su stubištem na srednju terasu. Desno je bila niska zgrada, nekakva vojarna, pa je
pred njom, desetnik stao i gledao oko sebe kao da nekoga traži.
Tamnoputi mladi u bijelom haljetku, u bijelim hla ama i s bijelim fesom na glavi
protr ao je pokraj njih. Desetnik ga je zaustavio i ljubazno rekao:
— Kapetan me šalje s ovim mladi em estitom daiju Ebu Suraki.
— Samo za mnom! — tamnoputi mladi se širom otvorenih usta, grohotom nasmijao. —
Upravo nas estiti dai u i pjesništvu. Na krovu smo.
A onda, okrenuvši se Ibn Tahiru, dodao je:
— Dolaziš k nama da postaneš fidai? Doživjet eš mnoga iznena enja. Ja sam u enik
Ubejde. Ibn Tahir ga je, zajedno s desetnikom pratio ne razumjevši ga dobro.
Došli su do krova. Tlo je bilo prekriveno grubim pletenim prostirkama, a na njima je,
podvijenih nogu, sjedilo dvadesetak mladi a odjevenih u bijelo, jednako kao u enik Ubejde. Na
koljenima su držali tablice i po njima pisali ono što im je govorio starac u bijelom haljetku koji
je, s knjigom u ruci, ao ispred njih.
Kada je ugledao došljake, predava je ustao. Mrzovoljno je namrštio lice i upitao
desetnika:
— Što tražiš kod nas u ovo doba? Zar ne vidiš da nastava traje? Desetnik se zbunjeno
nakašljao, a u enik Ubejde se neprimjetno umiješao me u svoje drugove koji su radoznalo
promatrali stranca.
Ebuna je rekao:
— Oprosti što sam te uznemirio za vrijeme nastave, estiti dai. Kapetan me šalje k tebi s
ovim mladi em i predaje ti ga.
Stari misionar i u itelj odmjerio je Ibn Tahira od glave do pete.
— Tko si ti i što želiš, mom e? Ibn Tahir se smjerno naklonio.
— Ime mi je Avani i unuk sam onog Tahira kojem je, po nare enju velikog vezira, u Savi
odrubljena glava. Otac me šalje u Alamut da služim ismailitskoj stvari i osvetim ubojstvo svog
djeda.
Starcu se ozarilo lice. Ispruženih ruku pohitao je prema Ibn Tahiru i srda no ga zagrlio.
— Sretne su o i koje te vide u ovom zamku, Tahirov unu e! Tvoj djed je bio moj i Našeg
gospoda dobar prijatelj... Hajde, Ebuna, i zahvali kapetanu u moje ime! A vi, mladi i, dobro
pogledajte svog novog druga! Kada vam budem tuma io povijest i borbe ismailizma ne u mo i
zaobi i djeda ovog mladi a, ismailita Tahira, koji je u Iranu postao prvi mu enik za našu stvar!
Desetnik je namignuo Ibn Tahiru, htiju i re i: dobro smo obavili posao, i nestao u otvoru
koji je vodio dolje. Dai Ebu Surake stiskao je mladi u ruku, pitao ga za oca i ku ne prilike te
obe ao da e javiti o njegovu dolasku vrhovnom poglavaru. Na kraju, zapovjedio je jednom od
enika koji je sjedio na podu:
— Sulejmane! Odvedi Ibn Tahira u spavaonicu i pokaži mu mjesto onog nevaljalca koji je
morao medu obi ne vojnike! Pobrini se da opere prašinu s puta i presvu e se, pa neka do ve ernje
molitve bude spreman!
Sulejman je sko io na noge, naklonio se pred starcem i rekao:
— Pobrinut u se za to, estiti dai!
Pozvao je Ibn Tahira da ga slijedi. Došli su u donje prostorije. Sred tijesnog hodnika
Sulejman je podigao zavjesu iznad ulaza i kroz njega propustio Ibn Tahira.
Ušli su u prostranu spavaonicu.
Duž zida, nasuprot ulaza, bilo je dvadesetak niskih ležaja. Bile su to velike platnene vre e
napunjene suhom travom i pokrivene prekriva ima od konjske strune. Uzglavlja su bila konjska
sedla. Iznad njih su bile o zid pri vrš ene, jedna iznad druge, drvene police, a po njima, u
strogom redu složene raznovrsne potrepštine: glinene zdjele, prostirke za molitvu, pribori za
umivanje i iš enje. Pokraj uznožja svake postelje bio je drveni stalak i u njega su bili stavljeni
luk s tobolcem i strijelama, koplje i džilit. Sa suprotnog zida stršala su tri bron ana svije njaka s
brojnim kracima u koje su bile pobodene voštanice. U kutu bio je stup s posudom za ulje. Ispod
svije a visjelo je dvadeset teških krivih sablji, a pokraj njih isto toliko okruglih, pletenih štitova
kojima je vrh izbo ine bio na injen od bronce. Soba je imala deset malih prozora s rešetkama, i
sve u njoj bilo je isto i u najstrožem redu.
— Ta postelja je prazna — rekao je Sulejman i pokazao na jedan od ležaja. — Njen raniji
vlasnik morao je prije nekoliko dana medu obi ne vojnike. Tu, pokraj tebe, spavam ja, a na onoj
strani spava Jusuf iz Damagana. To je najve i i najja i u enik u eti.
— Kažeš da je moj prethodnik morao medu obi ne vojnike? — za udio se Ibn Tahir.
— Da. Nije zavrijedio da postane fidai. Sulejman je uzeo s police lijepo složen haljetak,
bijele hla e i bijeli fes.
— Hajde u kupaonicu, — pozvao je Ibn Tahira.
Otišli su u susjednu prostoriju u kojoj je bila kamena kada s teku om vodom: Ibn Tahir se
brzo okupao. Sulejman mu dade odje u i on je hitro navu e. Vratili su se u spavaonicu. Ibn Tahir
je rekao:
— Otac mi je predao pozdrave za vrhovnog poglavara. Kada misliš da u mo i iza i pred
njega?
Sulejman se podsmijehnuo.
— Tu misao brzo izbij iz glave, dragi moj. Ovdje sam ve godinu dana, a još do danas ne
znam kako izgleda. Od nas u enika nitko ga još nije vidio.
— Dakle, nije u tvr avi?
— Ovdje je. Ali nikada ne napušta svoju kulu. ut eš ve takve stvari zbog kojih eš
zinuti od enja. Rekao si da si iz Save. A ja sam rodom iz Kazvina.
Ibn Tahir ga je za to vrijeme pažljivo promatrao. Ljepšeg mladi a gotovo nije mogao
zamisliti. Bio je vitkog stasa poput empresa, lice mu je bilo oštro isklesano i privla no, a obrazi
potamnjeli od sunca i vjetra. Kroz tamnu put izbijalo je zdravo rumenilo. O i su mu bile
baršunasto sme e i gledale su orlovskim ponosom na svijet. Ispod nosa i oko brade izbijale su mu
nježne malje. Izraz cijelog njegovog lica odavao je hrabrost i odvažnost, a kada bi se nasmijao,
zablistala je niska snažnih, bijelih zuba. Njegov smijeh bio je iskren, mal ice podrugljiv, no to
nije odbijalo. »Poput nekog pehlivana iz 'Knjige kraljeva'«, pomislio je Ibn Tahir. Rekao je:
— Primijetio sam da su vam svima lica oštra i kruta kao da vam je trideset godina. Ali po
rastu brade jedva bih vam dao dvadeset.
Sulejman se podsmijehnuo, pa odvratio:
— Pri ekaj etrnaest dana pa ni ti ne eš biti druga iji od nas. Mi ovdje ne beremo cvije e
i ne hvatamo leptire.
— Htio bih te nešto upitati — nastavi Ibn Tahir: — Maloprije sam dolje vidio kako su
bi evali uz stup privezanog ovjeka. Želio bih znati što je zgriješio da je zaslužio takvu kaznu.
— Strašan zlo in, dragi moj. Bio je kao pratilac dodijeljen karavani koja je putovala u
Turkestan. Goni i nisu bili ismailiti i usput su pili vino. Ponudili su i njemu, a on je prihvatio
premda ga je Sejiduna najstrože zabranio.
— Sejiduna zabranio? — za udio se Ibn Tahir. — Pa zabrana potje e još od Proroka i
važi za sve vjernike!
— Ti to ne možeš razumjeti, ptice moje. Sejiduna može dopustiti i zabraniti što god ho e.
Mi, ismailiti, dužni smo se pokoravati samo njemu.
Ibn Tahir se za udio. Nekako mu se stegnulo u duši. Propitivao je dalje.
— Ranije si rekao da su mog prethodnika poslali me u obi ne vojnike. Što je zgriješio?
— Govorio je o ženama, i to vrlo nepristojno.
— Zar je zabranjeno?
— Najstrože! Mi smo izabrana eta i kada budemo posve eni, služit emo neposredno
Sejiduni.
— U što emo biti posve eni?
— Ve sam ti rekao: u fidaije! Kada završimo školu i položimo ispite, dobit emo taj in.
— Što je to fidai?
— Fidai je ismailit koji je spreman žrtvovati se bez pitanja, po nare enju vrhovnog
poglavara. Ako pritom pogine, postaje mu enik, a izvrši li teški zadatak i ostane živ, napreduje u
daija ili još više.
— To što ujem sasvim mi je novo. Misliš li da e ispit biti jako težak?
— U to nema sumnje. Ina e se za njega ne bismo spremali svakog dana od jutra do
mraka.
Šestorica su ve poklekla pod teretom. Jedan se srušio na mjestu mrtav, a petorica su
molila da ih uvrste me u obi ne vojnike.
— Zašto radije nisu otišli iz Alamuta nego da se tako ponize?
— E, dragi moj, s Alamutom nema šale. Tko je jednom u zamku ne može svojevoljno živ
iz njega. Oko mnogo ega ovdje je puno tajnovitosti.
U sobu su nahrupili u enici. Usput su se bili umili u kupaonici i tako se pripremili za
ve ernju molitvu. Div, gotovo za glavu viši od Ibn Tahira, izvalio se na postelju pokraj njegove i
rekao:
— Ja sam Jusuf iz Damagana. Nisam loš ovjek ali nikome ne bih savjetovao da me
izaziva ili da se šali sa mnom. Ve eš me upoznati.
Protegnuo je svoje snažne udove kao da je time htio potkrijepiti svoje rije i.
Ibn Tahir se nasmiješio.
— uo sam da si najve i i najja i me u u enicima. Div se munjevito uspravio.
— Tko ti je to rekao?
— Sulejman.
Razo aran, Jusuf se ponovo izvalio.
Mladi i su se smijuljili. Ubejde je stupio pred Ibn Tahira, razvukao svoje crna ke usne i
rekao:
— Kako ti se svi a kod nas, Ibn Tahire? Naravno, teško ti je re i, jer si tek došao. Ali
kada budeš etiri mjeseca u zamku, koliko sam ve ja, rasplinut e ti se sve ono što si izvana sa
sobom donio.
— Jeste li uli tog crnoguzog? — podsmijehnuo se Sulejman. — Tek što je gurnuo svoj
kljun u alamutsku medovinu ve pokušava davati pouke drugima!
— Zar da ih dajem tebi, glupom geaku? — razjario se Ubejde.
— Mir, bra o! — zagrmio je Jusuf sa svoje postelje. — Ne dajte loš primjer novaku!
Mladi širokih le a, krivih nogu i ozbiljnog lica prišao je Ibn Tahiru.
— Ja sam Džafer iz Reja — predstavio se. — U zamku sam godinu dana, i budeš li trebao
neko objašnjenje što se ti e nastave, samo me pitaj.
Ibn Tahir mu se zahvalio. U enici su prilazili jedan za drugim i predstavljali se. Afan,
Abdurahman, Omer, Abdulah, Ibn Vakas, Halfa, Suheil, Uzejd, Mahmud, Arslan... Na kraju,
pred njega je stupio najmanji.
— Ja sam Naim ispod Demavenda — rekao je. Svi su se nasmijali.
— Nesumnjivo jedan od demona koji žive u planini — narugao mu se Sulejman.
Naim ga je ljutito pogledao.
— Imamo mnogo nastave — rekao je — i mnogo onoga što moramo u iti. Poznaješ li
naše u itelje? Onaj koji te blagoizvolio primiti je asni dai Ebu Surake. Slavan je misionar i,
i, proputovao je sve zemlje islama. Sejiduna ga je postavio nama za starješinu. Predaje
povijest Proroka i svetih mu enika koji su pali za ismailitsku stvar, a uz to i gramatiku i
pjesništvo na doma em jeziku pehlevi.
— Jeste li ga uli, cvrkutana? Od sviju najmanji, a najglasniji. Sulejman se smijao, a s
njim i svi ostali. Potom je sam uzeo rije :
— Ubrzo eš upoznati svoje u itelje, Ibn Tahire. Zapamti tek da je dai Ibrahim, koji nam
predaje dogmatiku, algebru, arapsku gramatiku i filozofiju, dobar prijatelj Sejidune i da mu se
nije pametno zamjeriti. Kod njega eš sve morati znati napamet. A Grk el-Hakim, taj podnosi
svaku brbljariju samo da ne držiš jezik za zubima. Kapetan Minu eher ne trpi prigovore. Kod
njega mora sve biti na brzinu. Što budeš hitriji u ispunjavanju njegovih nare enja to e te više
cijeniti i bit eš mu miliji. Dai Abdulmalik je mlad, ali Sejiduna polaže mnogo na njega. Jak je i
otporan u podnošenju napora i boli pa zato prezire onoga koji ne zna stisnuti zube: odgaja u nama
vrstinu volje i njegov predmet je, uz dogmatiku, najvažniji...
— Nemoj mi suviše plašiti golup a! — upao mu je Jusuf u rije , -r-Ina e e nam
pobje i. Gledajte! Sasvim je blijed.
Ibn Tahir je pocrvenio.
— Gladan sam — rekao je. — Cijeli dan nisam ništa jeo. Sulejman se luckasto zahihotao.
— I druga ije eš ti postiti kod nas, dragi moj. Samo da upoznaš daija Abdulmalika.
Otegnuto se oglasio rog.
— Na molitvu! — povikao je Jusuf. Svatko je uzeo s police po jednu smotanu prostirku i
s njom odjurio na krov. Ibn Tahir je dohvatio smotuljak koji je bio iznad njegova ležaja i slijedio
ostale.
Na krovu ih je ekao dai Ebu Surake. Kada je vidio da su svi došli i prostrli sedžade,
okrenuo se prema zapadu, u smjeru svetih gradova i otpo eo vjerski obred. S glasnom molitvom
bacio se ni ice, raširio ruke i ponovo se digao, onako kako nalažu zakoni vjernika. Kada je
završio još jedanput se uspravio, raširio ruke prema nebu i ponovo kleknuo saginju i se elom do
tla. Molio je:
— Dodi, el-Mehdi, Obe ani i O ekivani. Oslobodi nas samozvanaca i spasi nas od
krivovjernika! Mu enici Ali i Ismaile, budite naši zaštitnici!
enici su oponašali njegove kretnje i za njim ponavljali rije i koje je izgovarao.
Iznenada se smra ilo. Do njih su sa susjednih krovova dopirali otegnuti, ravnomjerni molitveni
glasovi drugih, i Ibn Tahira obuzela je udna, tjeskobna ganutost. inilo mu se da sve to što
doživljava nije stvarno, da samo sanja udesne snove koji li e na stvarnost — a onda i javno
prizivanje Alija i Ismaila, što su se vjernici izvan Alamuta usu ivali initi samo iza dobro
zatvorenih vrata! Bio je uplašen i zbunjen.
Ustali su, vratili se u spavaonicu i pohranili prostirke na njihova mjesta, a onda su otišli
na ve eru.
Blagovaonica je bila prostrana dvorana u krilu zgrade nasuprot spavaonice. Svaki u enik
imao je svoje mjesto uz zid. Na pod su bili postavljeni mali, od vrbinog pru a ispleteni,
podmeta i na kojima su u enici sjedili ili ali. Posluživala su ih tri, po redoslijedu odre ena
druga. Donijeli su svakome velik komad poga e ispe ene bilo od žita, bilo od suhih smokava ili
jabu nih kriški. U veliku zdjelu nalili su im mlijeka koje su uvali u ogromnim glinenim
kr azima. Nekoliko puta tjedno u enici su dobivali ribu, a jednom tjedno jeli su meso: pe enog
vola, janje ili brava. Ebu Surake ih je nadzirao i jeo s njima. Ve erali su šutke, zaokupljeni jelom.
Poslije ve ere podijelili su se u manje grupe. Jedni su otišli na krov, a drugi se razi oše po
nasipima tvr ave.
Jusuf i Sulejman poveli su Ibn Tahira sa sobom da mu pokažu tvr avu.
Huka i buka su se stišale. Zamkom je vladala tišina i sada je Ibn Tahir jasno uo
žuborenje Sah-Ruda koje ga je ispunjavalo udnom sjetom. Okruživala ih je tama i na nebu su
zasijale sitne, prodorno svjetlucave zvijezde. Dvorištem je išao ovjek s upaljenom bakljom u
ruci, a ispred zgrada na gornjoj terasi ukazali su se stražari-bakljonoše i stali ispred ulaza. Stajali
su nepomi no, a bio ih je itav red. S planina je zapirkao lagan vjetri i donio studen. Vatra baklji
je zalelujala i sjenke zgrada, drve a i ljudi tajanstveno su zaplesale po tlu. Bedemi su svud uokolo
bili osvijetljeni, ali ta je svjetlost bila udna. Njome obasjane zgrade, kule i nadzidi izgledali su
sasvim druga ije nego danju. Sve je bilo poput bajkovitog privida, neobi no i strano.
Obišli su prili an dio obzida koji je opasavao donju i srednju terasu.
— Ne emo li i i i tamo gore? — upitao je Ibn Tahir pokazuju i na zgrade ispred kojih su
stajale bakljonoše.
— Tamo ne smije nitko osim poglavara — objasnio mu je Sulejman. — Ljudi koji uvaju
Sejidunu divovski su crnci, uškopljenici, koje je vrhovni zapovjednik primio na dar od egipatskog
kalifa.
— Je li Sejiduna u njegovoj službi?
— To ne znamo to no — odvratio je Sulejman. — Može biti i obratno.
— Kako to? — za udio se Ibn Tahir. — Zar Sejiduna nije zauzeo Alamut u njegovo ime?
— To je opet pri a za sebe — rekao je Jusuf. — Govorka se i ovo, i ono. Savjetujem ti da
ne pitaš mnogo o tim stvarima.
— Mislio sam da je kalif u Kairu vrhovni poglavar svih alijevaca, u koje spadamo i mi,
ismailiti.
— Samo je Sejiduna naš zapovjednik i nikome se drugom ne trebamo pokoravati — rekli
su istodobno Jusuf i Sulejman.
Posjedali su na opkope.
— Zašto se vrhovni poglavar ne pokazuje vjernicima? — upitao je Ibn Tahir.
— On je sveti ovjek — rekao je Jusuf. — Cijeli dan prou ava Kur'an, moli i piše za nas
pouke i zapovijesti.
— Mi uop e ne razmišljamo o tome zašto ne dolazi medu nas — kazao je Sulejman. —
Tako je, a on ve zna zašto je to potrebno.
— Sasvim druga ije sam to sebi predstavljao — priznao je Ibn Tahir. — Mi, tamo vani,
mislili smo da poglavar ismailita okuplja u Alamutu vojsku kojom e udariti na sultana i lažnog
kalifa.
— To je sporedna stvar — odvratio je Sulejman. — Ono glavno što Sejiduna zahtijeva od
nas jest pokornost i sveta predanost ismailizmu.
— Mislite li da u vas sti i kada ste ve toliko napredovali? — zabrinulo je Ibn Tahira.
— Ispunjavaj bez oklijevanja sve ono što ti budu zapovjedili tvoji pretpostavljeni pa eš
posti i ono što e ti trebati — rekao je Sulejman. — Nemoj misliti da je pokornost nešto lako. U
tebi e se po eti javljati zao duh otpora, tijelo ne e htjeti slijediti zapovijesti volje, a tvoja pamet
šaptat e ti tisu e razloga protiv nare enja tvojih nadre enih. Ti budi svjestan da je sav taj otpor
samo lukava namjera demona koji bi te htjeli odvratiti s pravog puta, pa hrabro savladaj svaki
otpor u sebi i postat eš teška sablja u ruci Našeg gospoda.
Oglasio se isprekidan zvuk roga.
— Moramo na spavanje — rekao je Jusuf i ustao. Vratili su se u svoju zgradu i otišli u
spavaonicu.
U sobi je gorjelo nekoliko voštanica. Jedni mladi i su se svla ili, drugi su ve bili u
posteljama.
Ubrzo zatim u spavaonicu je ušao Ebu Surake. Pogledao je jesu li svi na broju i je li sve u
redu, a onda je prislonio uza zid niske ljestve i pogasio svije e.
U uglu je, na vrhu stalka, škiljio žižak u zdjelici ulja. Dai mu pri e i na njemu pripali
kratko, tanko drvce. Potom je, tihim korakom otišao prema izlazu i pažljivo podigao zavjesu kako
se ne bi zapalila od baklje. Smugnuo je kroz otvor, a njegovi koraci izgubili su se u hodniku.
Jutarnja budnica probudila je mladi e vrlo rano. Umili su se, obavili jutarnju molitvu i
doru kovali, a onda su uzeli sedla i oružje pa požurili u dvorište.
Za tren je cijela tvr ava bila na nogama. U enici su otišli po konje u konjušnicu, postrojili
se stoje i pokraj životinja u dva reda, a dva desetnika stala su im na elo. Dojahao je kapetan
Minu eher, pregledao etu i zapovjedio da uzjašu konje. Onda je naredio da se digne most i jedan
za drugim su odtutnjali preko njega u klanac.
Projahali su pokraj stražarske kule i stigli na prostranu visoravan. Kapetan je, zbog novog
enika, još jedanput kratko objasnio osnovne komande, a zatim je podijelio etu na dva dijela i
naredio im da svaki odjaše na svoju stranu. Na red su došli okreti u borbenoj liniji, a onda juriši
na turski i arapski na in. Ibn Tahir je sada prvi put doživio sliku zajedni kog napada i srce mu
je,od ponosa, glasnije zakucalo. Kasnije su sjahali i po eli vježbe u borbi sabljom, bacanju om e i
koplja te u ga anju lukom.
Prije druge molitve vratili su se u zamak. Ibn Tahir je bio tako umoran da se jedva
održavao u sedlu. Kada su sjahali i stavili konje u konjušnicu, upitao je Sulejmana:
— Ponavljaju li se vojni ke vježbe svakog dana?
Sulejman, svjež i vedar kao da se upravo vratio iz lagane šetnje, osmjehnuo se i
odgovorio:
— E, dragi moj, to je tek po etak. Pri ekaj samo dok do eš u ruke dai Abdulmaliku. Tek
eš tada vidjeti što su prave muke.
— Tako sam gladan da mi se jednostavno magli pred o ima — požalio se Ibn Tahir. —
Da li bih mogao nešto pojesti?
— Strpi se. Dopušteno nam je jesti samo tri puta na dan. Kada bi te uhvatili da jedeš
mimo odre enih obroka, privezali bi te uz stup kao onog vojnika kojeg si vidio ju er, zbog toga
što je pio vino.
 U spavaonici su odložili oružje, umili se, uzeli s police tablice i pisaljke i otišli na krov.
Visok i mršav ovjek u haljetku koji mu je nemarno visio, stupio je pred njih. Obrazi su
mu bili upali, a o i duboko usa ene. Gledao je mra nim pogledom, ispod oka. Nos mu je bio
tanak i povijen, sli an jastrebovu kljunu, a rijetka, prosijeda brada sezala mu je gotovo do grudi.
Suhi, koš ati prsti su mu, poput kandži grabljivice, gr evito stezali svežanj brižljivo ispisanih
listova. To je bio dai Ibrahim, stari i zaslužni misionar i dobar prijatelj vrhovnog poglavara. Prvo
je s u enicima obavio drugu molitvu. Propisane rije i izgovarao je poluglasno i muklo
mrmljaju i, a kada je po eo prizivati Mehdija njegov glas zaorio se divlje i potmulo, kao da
bubnja.
Potom je prešao na predmet. Objašnjavao je arapsku gramatiku i suhoparno diktirao
stroga jezi na pravila koja je pojašnjavao primjerima iz Kur'ana. Pisaljke su predano škripale po
tablicama. Jedva se tu i tamo netko usudio glasnije disati.
Ibn Tahiru je taj sat bio odmor. Gramatiku je dobro savladao i veselila ga je misao da mu
taj predmet ne e predstavljati teško u.
Kada je dai Ibrahim završio, mrko se naklonio. Dostojanstveno je podigao široku halju
kako se ne bi zapleo u nju i nestao dolje kroz strmi ulaz.
enici su zažagorili. Pri ekali su još neko vrijeme kako ne bi sustigli daija Ibrahima, a
onda su nahrupili u dvorište. Tamo su se postrojili po veli ini u dvije vrste.
Sulejman je rekao Ibn Tahiru: — Sad eš upoznati daija Abdulmalika. Savjetujem ti:
stisni zube i sakupi svu svoju volju. Jedan se na ovim vježbama ve srušio mrtav. Uzdaj se u
Alaha i u mudrost Našeg gospoda.
Na elu prve vrste stajao je Jusuf. Negdje u sredini bio je Sulejman, na kraju Ibn Tahir.
Na elu druge vrste bio je Ubejde, na njenom kraju Naim.
Pred njih je, žurnog koraka, stupio koš ati gorostas. Lice mu je bilo etvrtasto, a pogled
vrst i prodoran. Kada je ugledao Ibn Tahira medu u enicima, upitao ga je:
— Kako ti je ime, juna e?
— Ja sam Avani, unuk Tahira iz Save.
— Dobro. Ve su mi rekli. Nadam se da eš se pokazati dostojnim slavnog djeda.
Odmakao se nekoliko koraka unatrag i povikao:
— Izujte obu u i preko bedema.
Za tren oka popadale su sandale s nogu, a u enici su jurnuli prema opkopima i po eli
puzati po okomitom bedemu. Ruke su se pružale prema pukotinama, otvorima i hvatale se
kamenih izbo ina.
Pri pogledu na strmi zid Ibn Tahir je izgubio hrabrost. Nije znao ni gdje ni kako da po ne.
Iznad sebe za uo je šaputav glas:
— Daj mi ruku!
Pogledao je uvis. Sulejman je bio nasred zida. Jednom rukom držao se za otvor, drugu je
pružio prema njemu.
Ibn Tahir se uhvatio za nju i Sulejman ga je željeznom snagom povukao do sebe.
— Tako! A sada naprijed, za mnom!
Išlo je. Odjednom se našao navrh bedema. Drugi su ve puzali na suprotnu stranu, u
ponor. U podnožju bedema pjenio se Sah-Rud. Ibn Tahir je pogledao u njega i zavrtjelo mu se u
glavi.
— Poginut u — rekao je plašljivo.
— Drži se tik iza mene! — šapnuo mu je Sulejman. Njegov glas je bio vrst i
zapovjedni ki. Po eo se spuštati. Kada je došao do vrstog uporišta, podmetnuo je Ibn Tahiru
ruku, a onda i rame. Tako su, pažljivo i stisnutih zuba, silazili niza zid prema ponoru. Ibn Tahiru
se inilo da je prošla cijela vje nost prije nego što su stigli do obalnog stijenja. Tada je duboko
odahnuo, a onda je pogledao uvis i užasnuo se. Pred njim se visoko dizao okomit zid. Nije mogao
vjerovati da se upravo spustio niz njega.
Navrh zida ukazao se Abdulmalik. Raskora io se i povikao u enicima ispod sebe: — Na
svoja mjesta!
Po eli su se uspinjati. Ibn Tahir se držao Sulejmana. Pratio je svaki njegov prihvat pa je,
prevalivši zid i s druge strane, sretan ponovo osjetio ravno tlo pod nogama.
enici su odahnuli. Ibn Tahir se htio zahvaliti Sulejmanu, no on je samo mrzovoljno
namignuo.
Obuli su se i ponovo stali u vrstu.
— Drugi put emo s uzetom — prošaptao je. — To e morati i i munjevito.
Abdulmalik je rekao s podrugljivim osmijehom:
— Što ti bi danas, moj Sulejmane, pa nisi bio prvi kao ina e? Možda si se ulijenio? Ili ti je
ponestalo hrabrosti? Možda te zaveo novak svojim primjerom? Držali ste se jedan drugog kao
krpelji! Sada mu pokaži da si junak! Stani pred njega i zadrži dah!
Sulejman je stao ispred Ibn Tahira pa stisnuo usne i nozdrve. Zagledao se preda se, ali
pogled mu je bio neodre en kao da je usmjeren u veliku daljinu. Ibn Tahir se prestrašio.
Primijetio je da je Sulejman prestao disati. Njegovo lice postajalo je sve zajapurenije, a o i, tupe i
bezizražajne, po ele su udno iskakati iz svojih duplji. Ibn Tahir je strepio za njega. Ipak je on
bio kriv što je njegova druga zadesila tako okrutna kazna.
Abdulmalik je prišao sasvim do Sulejmana. Prekrižio je ruke na grudima i promatrao ga s
pažnjom stru njaka. Sulejman se po eo gušiti, vrat mu je bio nabrekao, a o i su se sablasno
izbuljile. Iznenada se zaljuljao kao da je na ladi, a onda se, poput potpiljenog drveta, srušio na
zemlju.
— Jako dobro — pohvalno je rekao Abdulmalik.
Sulejman je glasno udahnuo, o i su mu živnule pa se polako pridigao sa zemlje i vratio na
svoje mjesto.
— Hajde, Ubejde! I ti pokaži koliko si dosad napredovao u snaženju svoje volje -—
naredio je zatim Abdulmalik.
Tamno Ubejdeovo lice postalo je pepeljasto sivo. O ajni ki je pogledao oko sebe i
oklijevaju i izašao pred vrstu.
Zadržavao je dah. Boja njegova lica postala je blistavo sme a i na njemu su se brzo po eli
pojavljivati znakovi gušenja.
Abdulmalik ga je promatrao ispod oka. Ibn Tahiru se inilo kao da mu se potiho
podsmjehuje. Ubejde se zanjihao i lagano pao na zemlju.
Abdulmalik se ružno zacerekao. Krišom su se podsmjehivali i u enici u vrstama. Dai je
udario nogom Ubejdea koji je ležao na podu i upitao podrugljivom nježnoš u:
— Ustani, ustani, golup u! Da ti se nije nešto ružno dogodilo?
Potom je oštro dodao: — Kako je bilo? Ubejde je ustao i smeteno se, plaho nasmiješio.
— Onesvijestio sam se, asni dai.
— Kako se kažnjava laž kod ismailita? Ubejde se stresao.
— Nisam više mogao izdržati, asni dai.
— Dobro. Uzmi bi i kazni se!
S gomile sprava koje je u itelj donio sa sobom Ubejde je uzeo kratak kožni bi . Otkop ao
je dugi kaput na grudima, svukao ga do pasa i oko njega svezao rukave da mu haljetak ne sklizne
s tijela. Njegova crna leda bila su puna i miši ava. Zavitlao je bi em preko glave i zviznuo se po
le ima. Puklo je i u tamnu kožu se ucrtala crvena pruga. Jauknuo je, a zatim nastavio s
bi evanjem.
— Mladi je jako nježan — podsmijehnuo se Abdulmalik. — Ja e, ja e, juna e!
Ubejde se po eo bi evati sa strane. Udarci su bili oštriji i sve eš i. Naposljetku, prešao je
u nekakvo divlje, bijesno mrcvarenje svoga tijela. Bi je udarao po ozlije enim mjestima i koža
je ponegdje ve po ela pucati. Krv mu je oblijevala le a, curila po bijelom haljetku i bijelim
hla ama. Tukao se nemilosrdno, kao da udara po svom smrtnom neprijatelju.
Kona no je Abdulmalik podigao ruku i povikao:
— Dosta!
Ubejde je ispustio bi i je i se stropoštao. Abdulmalik je naredio Sulejmanu da odvede
druga u kupaonicu pa da mu ispere i previje rane. Potom se okrenuo u enicima i gledaju i u
Tahira, rekao:
— Ve sam vam više puta objasnio smisao i cilj naših vježbi. Me u vama je danas novak
i zato ne e biti suvišno ako još jednom ukratko ponovim. ovjekov duh, njegova misao i njegov
zanos imali bi polet orla da im nije postavljena velika prepreka. Ta prepreka je naše tijelo sa svim
svojim slabostima. Ima li mladi a koji nema krupne planove?! A ipak, od tisu u planove ostvari
samo jedan. Zašto to? Naše tijelo, koje je sklono lijenosti i jeftinoj udobnosti, boji se teško a
kojima bi ga izložilo ostvarivanje uzvišenih ciljeva. Njegove niske strasti uništavaju našu volju i
naše plemenito htijenje. Savladati te strasti i osloboditi duh njegovih okova, to je cilj naših vježbi.
Treba o vrsnuti volju i svrhovito je usmjeriti k odre enom cilju, jer samo tako emo biti sposobni
za velike podvige i za inove požrtvovnosti. Dakle, ne da postanemo poput tisu a onih koji su
robovi svoga tijela i njegovih slabosti, nego da se približimo stupnju onog izabranika medu njima
koji je gospodar svog tijela i njegovih slabosti - to neka bude naša težnja! Tako emo biti
sposobni za služenje Našem gospodu i ispunjavanje njegovih nare enja.
Ibn Tahir ga je slušao užarenih o iju. Da, to je bilo ono za ime je nesvjesno uvijek težio:
savladati svoje slabosti kako bi mogao služiti uzvišenim ciljevima. Ništa mu se, od onoga što je
upravo bio doživio, više nije inilo strašnim. Kada ga je Abdulmalik upitao je li razumio, sasvim
uvjereno je odgovorio:
— Razumio sam, asni dai.
— Iza i pred svoj stroj i zadrži dah!
Ibn Tahir je bez oklijevanja poslušao. Pogledao je pred sebe u daljinu, kao što je to ranije
inio Sulejman, i zadržao dah. U inilo mu se da se sve oko njega i u njemu stišalo. Pred o ima
mu se po elo magliti. Osje ao je kako mu se napinju žile i tako bi rado po eo disati, ali savladao
se. U ušima mu je zašumjelo, a u nogama je osjetio neobi nu slabost. Još jednom se na trenutak
osvijestio a potom se prepustio obamrlosti. Posljednjom snagom misli još uvijek je znao: moram,
moram izdržati! Tada ga je obgrlila potpuna tama. Zaljuljao se, tresnuo na zemlju i tek onda
prodisao.
— Kako je bilo — upitao ga je Abdulmalik smiju i se. Ibn Tahir je ustao. — Dobro, asni
dai.
— Bit e nešto od tog de ka — rekao je. Potom je dodao, okrenuvši se Ibn Tahiru.
— To je tek uvod u vježbe disanja. To je proba koliko tko vlada svojim tijelom. Ali prava
škola tek po inje. Mi smo u tom ve prili no napredovali.
Ubejde i Sulejman su se vratili.
Abdulmalik je izdao novu zapovijed i u enici su po eli užurbano kopati zemlju na jednom
mjestu. Iskopali su jamu, a onda je samo površno zasuli pijeskom. Bila je etverokutna i ne
naro ito duboka. Za to vrijeme neki su na širokoj tavi, iz zgrade, donijeli žara i nasuli ga u
udubljenje. Raspirili su ga i Abdulmalik je rekao:
— Vladanje tijelom i mo volje, poslije upornih vježbi, postižu toliki stupanj da ne
savladavate samo ljudske slabosti nego i samu prirodu i njene zakone... Nova e! Otvori o i i
uvjeri se u istinitost mojih rije i!
Skinuo je sandale, podigao haljetak tako da mu je dosezao do koljena i pripasao ga na toj
visini. Potom je zavrnuo i uske hla e, stao ispred jame sa žarom i uko eno se zagledao pred sebe.
— Sada koncentrira misli i skuplja volju — šapnuo je Ibn Tahiru njegov susjed.
Ibn Tahir je zadržao dah. Nešto mu je govorilo: sada doživljavaš velike stvari, Tahirov
unu e! Stvari o kojima ljudi tamo, izvan zidina i ne sanjaju.
Abdulmalik se odjednom pokrenuo. Polaganim, pipavim korakom stao je na žar, a onda
ga brzo, uspravan poput empresa, pregazio. S one strane sezaustavio i protresao glavom kao da
se budi iz sna. Potom se vratio u enicima i, vedra lica, pokazao im svoje noge. Na njima se nisu
primje ivali znaci ikakvih opekotina.
— ovjek to postiže svrhovitim odgojem svoje volje — rekao je. — Tko se usu uje
pokušati?
Javio se Sulejman.
— Uvijek isti — mrzovoljno je progun ao Abdulmalik.
— Pa, i ja u pokušati — javio se Jusuf. U njegovu glasu bila je sjenka oklijevanja.
— Po živoj žeravici? — upitao je Abdulmalik i jedva primjetno se nasmiješio.
Jusuf je zbunjeno pogledao oko sebe.
— Pri ekaj da zagrijemo plo u — obzirno je rekao dai. I Džafer je odlu io pokušati.
— Vrlo dobro — pohvalio ga je Abdulmalik. — Ali prvo nam kaži što moraš misliti da
usredoto iš svoju volju.
— Veliki i svemogu i Alahu u ini da me ne pe e. I ne e me pe i — odgovorio je Džafer.
— Dobro. A imaš li i potrebno pouzdanje?
— Imam, asni dai.
— Onda hajde, u Alahovo ime!
Džafer je stao pred etverokutnu jamu i po eo sabirati misli i volju. U enici su primijetili
kako je ve nekoliko puta odlu io krenuti preko vatre, ali se svaki put predomislio.
Abdulmalik mu je rekao:
— Opusti se, otresi se napetosti i kreni s pouzdanjem. Alah je gospodar naše sudbine.
Tada se Džafer otisnuo od tla kao što se la a otisne od obale, i prešao hitro i sigurno
preko žeravice. Na suprotnoj strani je izvjesno vrijeme stajao kao omamljen, a onda se polagano
osvrnuo preko ramena. Pod sobom je ugledao užareno, zadimljeno ugljevlje i blijedim licem
preletio mu je blažen osmijeh. Vidno je odahnuo.
— Zaista, valjan mladi ! — uzviknuo je Abdulmalik. Šapat priznanja prošao je kroz
redove u enika.
— Hajde, Sulejmane! I ti se pokaži premda smo i posljednji put vidjeli da znaš!
Abdulmalik je bio dobre volje. Sulejman ga je s vidljivim veseljem poslušao.
Koncentrirao se i onda prešao žeravicu kao da je na to ve dugo naviknut.
— A sada u i ja pokušati! — naljutio se Jusuf. Isprsio se, napeo miši e i stao pred jamu.
Pokušao se smiriti, gotovo naglas je mrmljao potrebne rije i, ali uz to je sve vrijeme drhtao pri
pomisli da bi se ipak mogao opeci. Ve je gotovo odlu io stati na žeravicu, no kada je pogledao
preda se, zamlatarao je rukama kao kupa koji bi htio sko io u hladnu vodu a ne usu uje se, i
vratio se natrag.
Abdulmalik se nasmiješio.
— Misli na Alaha i na njegovu pomo , a na sve drugo zaboravi — savjetovao mu je. —
ega se bojiš kada je on s tobom?
Na kraju, kada mu je bilo dosta oklijevanja, Jusuf se jednom nogom lagano približio
žeravici, ali je smjesta jauknuo i prestrašeno odsko io. Pritajeno hihotanje prošlo je kroz redove.
— Imaš hrabrosti, ali ti je volja slabašna — rekao je dai. Jusuf je spustio glavu i vratio se
na svoje mjesto.
— Smijem li i ja pokušati? — plašljivo je upitao Ibn Tahir.
— Još nije došlo tvoje vrijeme, Tahirov unu e — odgovorio je Abdulmalik. — Vjerujem
da eš jednom biti medu prvima.
enici su iz vojarne dovukli tešku metalnu plo u. Ponovo su raspirili žeravicu i onda
stavili plo u preko nje.
Abdulmalik ih je pozvao da pre u preko nje. U stroju su dvaput, triput, etiri puta
zaredom kora ali preko nje. Plo a se zagrijavala i sve su ih više pekli tabani. Kada je ve bila
sasvim vrela, Jusuf je, kao pobješnjeo, po eo skakati po njoj. Mu io se i pekao kako bi kaznio
sebe za raniji poraz.
I Ibn Tahira su pekli tabani. Stiskao je zube i uvjeravao sebe da ga ne pe e, ali ništa nije
pomagalo. Nije se mogao dovoljno sabrati. Bio je umoran od napora na koje nije navikao i bojao
se da ga ne savlada slabost.
Kona no je Abdulmalik povikao da je dosta vježbanja, da pospreme sprave i naprave, a
potom su se vrste posljednji put poravnale. Stao je pred njih, strogo odmjerio u enike i rekao im
da razmišljaju o svemu što su vidjeli i uli. Onda se blago naklonio i otišao dugim, žurnim
koracima, isto onako kao što je došao.
enici su se vratili na vrh krova. Dai Ebu Surake ih je upu ivao u pjesništvo na
doma em, pehlevi jeziku. Ibn Tahir je u tom predmetu smjesta zablistao. Za svaku vrstu
pjesništva znao je primjer iz Firdusija, Ensarija i drugih starijih pjesnika. Ebu Surake nije mogao
skriti zadovoljstvo. Pred svima ga je pohvalio i rekao:
— Ratni ko umije e i odgoj volje borbenom ismailitu su neophodni, no isto tako
potrebno mu je vježbanje duha i umjetnosti rije i kako bi postao gibak pa nau io to no i pravilno
izražavati svoje misli. Veoma me raduje, Tahirov unu e, što sam u tebi našao bistrog u enika.
Došlo je vrijeme tre e molitve i Ebu Surake je, zajedno s mladi ima, po eo moliti na
mjestu na kojem su se zatekli. Još nije bio završio ni prizivanje Alija i Ismaila, kada se Ibn Tahir,
nenaviknut na tolike napore, onesvijestio. Naim, koji je bio pokraj njega, primijetio je da je ovaj,
kada su posljednji put ustali, ostao ležati. Nagnuo se k njemu i vidio da mu je lice žuto kao
pustinjski pijesak. Pozvao je Jusufa i Sulejmana. U enici su se smjesta okupili, netko je brzo
donio vode i pomo u nje su Ibn Tahira osvijestili. Jusuf i Sulejman odveli su ga u blagovaonicu.
Ve je bilo vrijeme ru ku.
Kada se najeo, Ibn Tahiru se vratila snaga. Jusuf ga je veselo potapšao po ramenu.
— Ne brini zbog toga — rekao je. — Uskoro eš o vrsnuti i onda eš s lako om izdržati
da po dan-dva ne jedeš, i to usprkos najtežih napora. Post kod nas nije ništa neobi no. O tome ve
brine Abdulmalik.
— Što da inimo s magarcem na kojem si dojahao u zamak? — upitao je Ebu Surake.
— Zadržite ga ovdje — odgovorio je Ibn Tahir. — Ocu ne e trebati, a kod nas može biti
koristan.
— U pravu si — rekao je u itelj. — A sada više ne misli na ku u. Prekinuo si posljednju
vezu s vanjskim svijetom i tvoje misli odsad neka budu posve ene samo alamutskim stvarima.
Poslije ru ka u enici su otišli u spavaonicu na kratak odmor. Opružili su se po posteljama
i razgovarali. Mada je Ibn Tahir bio jako umoran, ipak je želio objašnjenje za mnoge stvari koje
su ga uznemirivale i koje još nije razumijevao.
— Htio bih znati kakvi su odnosi izme u nas i vojnika — upitao je. — I kakav je odnos
izme u daija i kapetana Minu ehera? Zapravo, kakvi sve inovi ismailita postoje u Alamutu?
 Jusuf i Džafer su mu objašnjavali:
— Kod ismailita svaki vjernik ima svoje sasvim odre eno mjesto. Lasici su zajednica
obi nih sljedbenika. Iznad njih su refici, svjesni i borbeni vjernici koji lasike u e osnovnim
istinama. Tako pou eni lasici mogu postati vojnici, dok se refici u tvr avi unapre uju u njihove
neposredne pretpostavljene, u desetnike i vojnike. Mi, koji u imo za fidaije, imamo posebno
mjesto. Sve dok se školujemo odgovorni smo svojim neposrednim pretpostavljenima. Kada
budemo posve eni, slušat emo samo nare enja vrhovnog poglavara ili zamjenika kojeg on
odredi. — Slijede daiji, koji propovijedaju naše u enje i znaju više istine. Njima je ravan i
kapetan Minu eher, koji je vojni zapovjednik tvr ave. Iznad njega su veliki daiji ili daiji svih
daija. Danas postoje trojica. »Dai edduvet« Ebu Ali, koji je nedavno došao u Alamut iz Sirije,
»dai edduvet« Buzurg Umid, što zna i Velika Nada, koji je zapovjednik zamka Rudbara, i »dai
edduvet« Husein Alkeini, koji je u ime Našeg gospoda osvojio tvr avu Zur Gumbadan u
Huzistanu. Vrh tog zdanja, glava svog ismailizma, je Sejiduna, Naš gospod, Hasan ibn Sabah.
— Kako mudro ustrojstvo! — uzviknuo je Ibn Tahir.
— Ali razlike u inovima su još oštrije podvu ene — rekao je Sulejman. — Dai
Abdulmalik je, na primjer, primjetno ispod daija Ibrahima, mada nešto iznad daija Ebu Surake
iako je po godinama mladi od njega. No u borbi za ismailizam bio je zaslužniji, a to je pri
odre enju ina odlu uju e. Razlike su i me u nama samima. Tako si, na primjer, ti, koji si tek
ju er došao u zamak, za trunku ispod svojih drugova. Kada se budeš bilo ime istakao za
ismailizam ili se pokažeš boljim od drugih, dogurat eš do, prema svom znanju i svojim
zaslugama, odgovaraju eg mjesta.
— Ima li tako precizno razlikovanje inova neko posebno zna enje? — upitao je Ibn
Tahir.
— I te kakvo zna enje — odgovorio je Sulejman. — U odlu uju em trenutku svaki
ismailit e znati svoje mjesto, svako e to no znati tko kome nare uje i koga sluša, a time su
unaprijed isklju ene svaka zabuna i svaki nesporazum. Je li ti sada jasno?
— Jasno mi je — odgovorio je Ibn Tahir. Udarac o gong pozvao ih je dužnostima. Kako
je u poslijepodnevnim satima pripeka na krovu bila nepodnošljiva, nastavu su imali u
blagovaonici.
Sada je Ebu Surake tuma io nastanak islama i povijest ismailizma. Prvo je u enicima
postavio nekoliko pitanja iz gra e koja je bila ve obra ivana kako bi uveo novog u enika u ono
što je propustio. Zatim je nastavio:
— To, što je Prorok dao svoju jedinicu Fatimu Aliju za ženu, potvr uje da je upravo njega
odredio kao nasljednika svog prijestolja. No, poslije njegove smrti, njegov lukavi tast Ebu Bekr
sramotno je izigrao pravog nasljednika i sam sjeo na prijestolje vo e vjernika. Tim danom
prekrasno Prorokovo zdanje rascijepljeno je nadvoje. Lijevo su oni koji priznaju pravomo nost
nasljedstva izdajici Ebu Bekru. Njihov barjak je crn, a njihova knjiga je sunet, usmena predaja,
zbroj odvratnih neistina i lažnih svjedo anstava o Proroku. Njihova prijestolnica je Bagdad. U
njoj sada vladaju lažni kalifi iz Abasova roda. Abas je bio zlo ina ki Prorokov stric.
Udvorništvom i lažima nagovorio gaje da ga primi medu svoje vjernike kada nitko više nije
morao sumnjati u njegovu pobjedu. A zaštitnik abasida je sultan Malikšah, Tur in i seldžu ki pas,
iji rod se dovukao iz zemlje Goga i Magoga kako bi se domogao iranskog prijestolja.
Desno smo mi koji priznajemo Alija za jedinog pravomo nog prvog imama, onako kako
nam je Prorok zapovjedio. Naš barjak je bijel, a naša prijestolnica je Kairo u Egiptu. Jer kalif,
koji vlada u njoj, iz roda je Alija i Fatime, k eri Prorokove...
Samozvanca Ebu Bekra slijedila su još dva lažna imena: Omer i Osman. Kada je
posljednji umro, narod je zahtijevao da kona no Ali postane Prorokov namjesnik. Izabrali su ga,
ali je ubrzo iskrvario pod nožem unajmljenog ubojice. Naslijedio ga je sin Hasan, ali je morao
ustupiti mjesto Muaviji. Poslije njega narod je htio drugog Alijeva i Fatimina sina, Huseina, na
prijestolju, no on je umro mu eni kom smr u u dolini Kerbele. Otada je krvni Prorokov rod živio
u planinama i pustinjama, progonjen i ubijan od lažnih imama i njihovih zlo ina kih štitonoša.
Uistinu! Nije pro itano u knjizi sudbine koju Alah drži u rukama, ali je plemenito oplakivati
mu enika...
Rekli smo da su u Kairu zavladali pravomo ni namjesnici Alijeva i Fatimina roda. Da, mi
ih priznajemo, no s odre enim ogradama. Te ograde su naša tajna koju vam namjeravamo
postepeno otkriti. Za danas e biti dovoljno da nabrojimo niz imama koji su došli poslije Huseina,
tre eg pravomo nog Prorokovog namjesnika. etvrti je bio Huseinov sin Ali Zejnulabidin, peti
njegov sin Muhamed el-Bakir, šesti Džafer es-Sadik. Oko sedmoga je nastao spor, jer je Džafer
es-Sadik imao sinove Musu el-Kazima i Ismaila. Oni koji priznaju prvog kao sedmog imama,
znaju još šestoricu nasljednika, od kojih je posljednji Muhamed koji e se jednom vratiti kao el-
Mehdi. Da, do i e el-Mehdi, ali ne iz roda Muse el-Kazima, nego iz roda Ismailova. U to mi
vjerujemo jer su nam poznate vrste injenice. Zato priznajemo samo sedmoricu javnih imama,
od kojih je posljednji i najve i bio Ismail. Istina: jedna grana njegova roda došla je u Egiptu do
vidljive vlasti. Ali gdje je druga, ve a i važnija? Zasad znamo samo to da joj ona u Kairu
priprema put do pobjede i do kona ne vladavine svekolikim islamom. Jer bilo je re eno da e iza
šestorice velikih proroka, Adema, Nuha, Ibrahima, Musaa, Isaa i Muhameda', do i sedmi,
najve i: el-Mehdi - a on e biti iz Ismailova roda. Njega sada o ekujemo i za njega se borimo.
Istinu vam kažem: u zamku Alamut kriju se velike tajne!
Ibn Tahir je prvi put uo jezgro ismailitskog u enja. inilo mu se tajanstvenim i
nestrpljivo je o ekivao nova otkri a.
Ebu Surake je otišao, a iza njega je u u ionicu ušao islamizirani GrkTheodoros, kojeg su
zvali el-Hakim ili Lije nik. On je bio debeljuškast ovje uljak oštre crne brade i crnih br a.
Lice mu je bilo okruglo i ruži asto, a nos ravan i dug tako da je gotovo dosezao u visinu
usana koje su bile pune i crvene kao u žene. Podbradak mu je bio mek i obješen, o i okrugle i
nasmijane, a kada je govorio, nisi znao misli li ozbiljno ili se šali. U enici su ga zvali dai, mada
nije bio posve en. O njemu su znali toliko da ga je vrhovni poglavar doveo sa sobom iz Egipta.
Bio je izu en lije nik i predavao je više predmeta, u prvom redu gra u i funkcioniranje ljudskog
tijela. Važio je za sufija, mudraca, koji je pokušavao uskladiti u enje Kur'ana s gr kom
filozofijom. Pri opisivanju bolesti, otrova i na ina smrti uplitao je u predavanja stavove gr kih
mislilaca, posebno skeptika, kinika i materijalista. U enici su, na njegovim predavanjima širili
i od enja i mnogima se inilo da su njegova u enja prili no bezbožna. Postanak ovjeka, na
primjer, tuma io je malo po Kur'anu, malo po gr kim filozofima, unose i i ponešto svoga:
— Alah je stvorio Adema od etiri elementa. Prvo mu je trebala vrsta materija, no ona je
bila kruta i krhka. Zdrobio ju je u prah i ve mu je bio potreban drugi element: voda. Nju je
pomiješao s prahom i dobio je glinu. Od gline je izmijesio ovjekovo obli je, ali to je obli je bilo
meko i pri svakom dodiru se mijenjalo. Dakle, stvorio je vatru i njome osušio vanjski sloj
ovjekova obli ja. Sada je ovjek imao kožu koja je bila gipka, no bio je jako težak. Alah mu je
tada iz grudi izvadio nešto materije, a da se zbog nastale praznine vanjski zidovi ne bi srušili,
ispunio je šupljinu etvrtim elementom — zrakom. Tako je ovjekovo tijelo bilo dovršeno, a još i
danas sastoji se od ona etiri praelementa: od zemlje, vode, vatre i zraka.
Da bi ovjek oživio, Alah mu je udahnuo dušu. Duša je božanska porijekla i zato je
veoma osjetljiva na sklad izme u pojedina nih elemenata u ljudskom tijelu. Kada se ravnoteža
izme u njih naruši, odmah ga napušta i vra a se svom praizvoru - samom Alahu.
Poreme aji sklada elemenata mogu biti dvojaki: ili prirodni, ili magijski. Posljedica
prirodnih poreme aja mogu biti etiri razli ita na ina smrti. Izgubi li tijelo zbog rane svoju krv,
dolazi do gubitka elementa vode i posljedica toga je smrt. Stisnemo li nekoga za grlo ili mu
druga ije onemogu imo disanje, uzeli smo mu element zraka pa se on guši i umire. Kada se
netko smrzne, zna i da mu je bio oduzet element vatre. Kada se netko razmrska, zna i da je bila
zdrobljena njegova vrsta materija pa je tako smrt neizbježna.
Mnogo su zagonetniji magijski na ini smrti, koje nazivamo i medicinskim. Uzrokuju ih
tajnovite prirodne tvari koje zovemo otrovima. Zadatakprirodnih nauka je da ih nau imo
prepoznavati i spravljati. To je korisno i potrebno svakom ismailitu...
I ta u enja su Ibn Tahira jako za udila. Bila su za njega nova i nikako si nije mogao
objasniti zašto su ih morali u iti.
Grk je, klanjaju i se i smiješe i, otišao, a iza njega je opet pred u enike izašao dai
Ibrahim. Nastala je grobna tišina. Ibn Tahir osjeti da je na redu važan predmet.
Dai Ibrahim je ovaj put predavao ismailitsku dogmatiku. Postavio bi pitanje, a onda
prstom pokazao na u enika koji je trebao na njega odgovoriti. Pitanja i odgovori smjenjivali su se
brzo, kratko i odsje eno.
Ibn Tahir je napeto slušao.
— Što su to Perije?
— Perije su zli duhovi ženskog spola koji su vladali svijetom prije Zaratustre, a on ih je
prognao u podzemlje.
— Tko je Zaratustra?
— Zaratustra je bio lažni prorok, poštovalac vatre koju je Muhamed prognao medu
demone.
— Gdje je prebivalište demona?
— U planini Demavend. ¦— Po emu to znamo?
— Po parama koje se dižu iz planine.
— To nije sve!
— I po zavijanjima koja odande dopiru.
— Tko su Seldžuci?
— Seldžuci su Turci koji su dotutnjali iz zemlje Goga i Magoga kako bi se dokopali vlasti
nad Iranom.
— Kakve su naravi?
— Dvostruke su naravi: poluljudske i poludemonske.
— Zašto?
— Devi ili zli duhovi parili su se sa ženama ljudskog roda. One su potom rodile Seldžuke.
— Zašto su Seldžuci primili islam?
— Da bi prikrili svoju pravu prirodu.
— Kakve su njihove namjere?
— Istrijebiti islam i na svijetu uspostaviti vlast demona.
— Po emu to znamo?
— Po tome što podržavaju lažnog kalifa u Bagdadu.
— Tko je u Iranu najve i neprijatelj ismailizma?
— Sultanov veliki vezir Nizamulmulk.
— Zašto je smrtni neprijatelj jedinog pravog u enja?
— Zato što je sam od njega otpao.
— Koji je njegov najbezbožniji zlo in?
— Njegov najbezbožniji zlo in je to što je za glavu Našeg gospoda raspisao nagradu od
deset tisu a zlatnika.
 Ibn Tahir se trgnuo. Da, veliki vezir je bio zlo inac koji je naredio da se odrubi glava
njegovu djedu Tahiru. A sada radi o glavi i samom vrhovnom poglavaru ismailita!
Tako je dai Ibrahim, ispituju i, ponovio ono što su do tada u ili. Rukom je dao znak da
po inje sam izlagati pa su u enici brzo stavili tablice na koljena i pripremili pisaljke. Tuma io je,
diktiraju i, kakva je vlast bila dodijeljena vrhovnom poglavaru ismailita. Postavljao je pitanja i
sam na njih odgovarao.
Ibn Tahir je s enjem zapisivao:
— Tko je Sejiduni dao vlast nad vjernicima? — Neposredno egipatski kalif Mustensir
Billah, posredno Alah. — Kakve je prirode ta vlast? — Ta vlast je dvojake prirode: naravna i
nadnaravna.
— Kakva je njegova prirodna vlast? — Da je gospodar života i smrti svih ismailita u
Iranu.
— Kakva je njegova natprirodna vlast? — Ima mo i pravo poslati u raj koga ho e.
— Zašto je Sejiduna najmo niji od svih ljudi koji su ikada živjeli na zemlji? — Zato što
mu je Alah dao klju koji otklju ava vrata raja.
etvrtom molitvom bila je završena nastava.
enici su se okupili na krovu, ponavljali ono što su tog dana u ili i raspravljali o tome.
Oko Ibn Tahira razvila se živa borba rije ima.
— Jasno mi je ono što sam vidio i uo od Abdulmalika — rekao je. — Ali ne razumijem
što je mislio dai Ibrahim kada je rekao da je Alah dao Sejiduni klju koji otvara vrata raja.
— Što se tu ima razmišljati? — oglasio se Jusuf. — Tako u i Sejiduna i naša je dužnost
da vjerujemo.
— Dobro, ali ne znam moramo li to u enje shvatiti doslovno ili, pak, u njemu vidjeti
alegoriju — zapitkivao je dalje Ibn Tahir.
— Kakvu alegoriju? — razljutio se Jusuf. —Tako je bilo re eno i tako to treba shvatiti.
— Dakle, dogodilo se novo udo? — bio je uporan Ibn Tahir.
— Zašto ne? — mislio je Jusuf.
— Zašto ne? — usprotivio mu se Ibn Tahir. — Zato, jer je Prorok izri ito rekao da su se
uda doga ala samo u stara vremena. Za vrijeme svoje vladavine, a i u kasnije doba, nije ih
dopuštao. Jusuf nije znao što da odgovori. Džafer je rekao:
— To što je Alah dao Sejiduni klju rajskih vrata ne trebamo smatrati udom. Ta ni
Prorok nije vidio udo u svom putovanju s arhandelom Džiebrailom u nebesa.
— Dobro, uzmimo da je time Sejiduni bila ukazana samo posebna Alahova milost —
nastavio je Ibn Tahir. — Ali ostaje pitanje kada, gdje i na koji na in je Alah dao Našem gospodu
klju rajskih vrata.
— Alah se, naravno, ukazao Sejiduni u obliku spaljenog grma ili niskog oblaka — držao
je Sulejman — isto onako kao što se ukazao i ranijim prorocima. Mogao mu je dati klju onako
kao što je Musau na gori Sinaj dao plo u sa zapovijedima.
— Sve to mogu zamisliti — sve se žeš e unosio u raspravu Ibn Tahir. — Ali ne ide mi u
glavu da mi živimo u neposrednoj blizini tako uglednog i mo nog proroka.
— Možda se ti ne osje aš dostojnim toga? — podsmjehnuo mu se Sulejman. — U emu
smo mi gori od nekadašnjeg naroda?
Ibn Tahir je zbunjeno gledao oko sebe. Vidio je lica koja su izražavala veliki vjerski
zanos. Ne, oni nisu mogli shvatiti ono što je njega zaprepaš ivalo i dovodilo u dileme.
— ini mi se vjerojatnijim od Sulejmanove pretpostavke — mislio je Džafer — da je
Alah poslao Sejiduni kakvog an ela koji ga je doveo u nebo. Tamo mu je Alah mogao s lako om
dati klju raja.
 — Bilo ovako ili onako — nastavio je Ibn Tahir — sada je pitanje kakve prirode može
biti taj klju . Jer, razmislimo li, ni Alah, ni raj, ni stvari u njemu nisu od iste materije od koje je
naš svijet. Kako je onda mogu e da se medu nama, na našoj zemlji, nade predmet koji je od
materije s onoga svijeta? Bismo li ga mi mogli spoznavati našim ulima? A ako bismo mogli, bi
li to onda još uvijek bio rajski predmet?
— Postavio si zna ajno pitanje, Tahirov unu e — obradovao se Jusuf i zadovoljno
protrljao ruke.
— A ja mislim — pripomenuo je Naim — da ta rasprava ve prelazi granice dopuštenog.
— Jezik za zube, cvr e! — korio ga je Sulejman. — Pravi se javio.
— U Kur'anu piše — rekao je Džafer — da e pravedni poslije smrti dospjeti u raj i
uživati njegove blagodati u oblicima koji su sasvim nalik onima na zemlji. Blaženi e imati ista
ula koja su imali na ovom svijetu, i iste radosti. Zato se ni predmeti onog svijeta ne e mnogo
razlikovati od ovdašnjih. A materija od koje je na injen klju raja može, dakle, biti sli na materiji
ovozemaljskih stvari.
Ubejde, koji je sve vrijeme šutke i pažljivo slušao, lukavo se nasmiješio.
— Imam dobro objašnjenje — rekao je — koje može razjasniti cijelu tu zagonetku o
Alahovu klju u. uli smo da taj klju otvara vrata raja. A ima ga Sejiduna koji živi me u nama,
na zemlji. Dakle, taj klju otvara vrata u raj izvana, sa zemaljske strane. Bila priroda raja ovakva
ili onakva — Sejidunin klju otvara vrata s naše zemlje, zato mora biti od ovozemaljske materije.
— Pogodio si, nema što! — uzviknuo je Jusuf.
— Prefrigano objašnjenje — držao je Ibn Tahir.
— Ubejde je lukav poput lisca — nasmijao se Sulejman.
— Moramo pitati daija Ibrahima je li to stvarno to no — zabrinuo se Naim.
— Loše eš pro i s takvim pitanjem, tupav e moj — odvratio mu je Sulejman.
— A zašto? — ražestio se Naim.
— Zato što asni dai Ibrahim — ako to još ne znaš — zahtijeva da odgovaraš samo na
ono što te on pita. A ako bi ga ti, slinavko moj, pokušao nadmudriti, nastradao bi.
enici su se nasmijali. Naim je crvenio od bijesa, a Jusuf, kojem su uvijeni i u eni
razgovori bili najve i užitak, ljutito ga je ošinuo pogledom. Drugovima je rekao:
— Još, dajmo još, de ki!
No rog ih je pozvao na petu molitvu.
Poslije ve ere Ibn Tahira je savladao umor pa nije otišao s ostalima u ve ernju šetnju.
Povukao se u spavaonicu i legao u postelju.
Dugo nije mogao oka sklopiti. Slike svega što je doživio u Alamutu nizale su se pred
njegovim o ima. Može biti da su ga ljubazni dai Ebu Surake i strogi kapetan Minu eher najviše
podsje ali na raniji život tamo izvan zidina. Ali napola smiješni, napola zagonetni el-Hakim,
potom sablasnim silama obdareni dai Abdulmalik, te najtajanstveniji i najmra niji dai Ibrahim
uveli su ga u sasvim novi svijet. Ve je po eo spoznavati da taj novi svijet ima svoje sasvim
posebne, stroge i krute zakonitosti; da je njegovo ure enje i upravljanje bilo iznutra, iz sebe
prema van, da je bio svrhovito i smisleno izgra en izatvoren. Nije u njega ušao polako nego je
naglo i nasilno bio uvu en u njega — i sada je ve stajao sasvim usred njega. Da, još ju er je bio
tamo, s one strane, a danas je ve sasvim bio u Alamutu.
Obuzela ga je teška sjeta zbog oproštaja s ranijim svijetom. Osje ao se kao da mu je put
natrag zauvijek zatvoren, no ve je napeto o ekivao budu nost obuzet strasnom radoznaloš u
pred tajnama koje je naslu ivao svuda oko sebe i pun vrste volje da ni u emu ne zaostane za
svojim vršnjacima.
— Tako, sada sam u Alamutu — rekao je sebi gotovo naglas. — Zašto bih, dakle, trebao
gledati unatrag?
Ipak, još jednom pred o i prizva rodni dom, oca, majku i sestre. Ne ujno se opraštao od
njih. Slike su mu se zamaglile i u slatkom o ekivanju onoga što e do i vrsto je zaspao.
 03.

Halima se ubrzo sasvim navikla na novu sredinu i novi život. Nekim udnim, njoj
nerazumljivim, okolnostima uvijek je postizala ono što je željela, a to je, više od svega, bilo da su
je svi voljeli, i ljudi i životinje. ak je ponekad i Apama, na neku njenu glupost, razvla ila uvele
usne u blagi smiješak. Halima je znala iskoristiti taj svoj povlašteni položaj; postala je jogunasta,
tvrdoglava i inilo joj se sasvim razumljivim da se svi pokoravaju njenim željama. One su,
doduše, bile prili no skromne.
Pod njen je utjecaj, najprije i najviše, potpala Sara. Najmanji Halimin mig bio joj je
zapovijed i bila je sretna kada joj je mogla u svemu iza i ususret. Bila je ro ena robinja. Strpljivo
je podnosila njenu mrzovolju i muši avost, a kada je Halima i u emu dala prednost nekoj od
družica, bila je utu ena i nesretna.
Tako je bilo danju.
Uve er, tek što bi djevojke zaronile u svoje jastuke a Zejneb zaspala, Sara se uvla ila
ispod Halimina pokriva a pa je po injala grliti i ljubiti. U po etku se Halima donekle i opirala, no
kasnije se navikla i to mirno podnosila. Osje ala je da se za brojne usluge koje joj Sara danju
ini, ipak, na kraju mora nešto i žrtvovati. Ali nikako nije mogla podnositi Sarinu vje itu
ljubomoru. Svoju ljupkost voljela je rasipati na sve strane. Sa svima se rado ljubila i grlila,
laskala sad jednoj, sad drugoj, i nije dopuštala da je u tome bilo tko ograni ava. Kada bi vidjela
da je Sara promatra o ima punim bolesne ljubomore namjerno bi ju izazivala i mu ila, a kada bi
je Sara, nasamo, obasula mnoštvom prijekora, Halima bi zaprijetila da je više nikada ne e
pogledati.
Sara je o ito imala životnu potrebu nekome služiti iz ljubavi i pokoravati se svim
njegovim željama, ak pod cijenu vje nih muka ljubomore. A Halima se veselila životu, mladosti
i suncu, poput ptice ili leptira. inilo joj se sasvim prirodnim što je postala centar zanimanja i
pažnje, i što su se svi vrtjeli oko nje.
U slobodno vrijeme tr ala je po vrtovima koji su sve bujnije cvjetali, udisala miris brojnih
ruža koje su, jedna za drugom, otvarale svoje raskošne krunice,brak cvije e za ukras prostorija i
jurcala s Ahrimanom i gazelicom koju su nazivali Suzanom. S kraja na kraj je premjerila svoje
boravište, pronjuškala po svim skrivenim mjestašcima i vlastitim o ima se uvjerila da njihove
vrtove uistinu uokolo okružuje voda. Vidjela je i da su na suprotnim obalama ponovo po injali
vrtovi i gajevi koji su se širili unedogled. Zbilja! Živjeli su kao usred pravog raja.
Ubrzo se usu ivala sama do stijenja gdje su se sun ali gušteri i boravila žuta zmija Peri,
no ostajala je na pristojnoj udaljenosti premda je sebe uvjeravala kako je Mirjam bila u pravu.
esto je glasno ponavljala: »Stvarno! Kako su gušteri lijepi!«, pa je ak pokušavala zviždati
poput Mirjam kako bi prizvala žutu zmiju Peri iz njene rupice. No obi no i prije nego bi
životinjica pomolila svoju šiljastu glavu, Halima bi jurnula u divlji trk i nije se usu ivala
pogledati iza sebe sve dok nije došla u blizinu ljudi.
Upravo na tom mjestu jednom su na nju naišli Adi i Mustafa. Htjeli su je mal ice
prestrašiti i pokušali su se tiho približiti. Halima je, me utim, bila na oprezu poput miša. ula je
šum, osvrnula se i, kada je vidjela crnce koji joj se prikradaju, po ela je bježati.
Adi, koji je zaostajao, povikao je Mustafi:
— Uhvati je! Uhvati je!
I stvarno, u nekoliko skokova Mustafa ju je sustigao. Uzeo ju je u svoje snažne ruke i
ponio Adiju. Halima se otimala, tukla, grizla je oko sebe i vikala da je puste. Uškopljenici su se
pritom zabavljali i smijali.
— Bacimo je gušterima! — rekao je Mustafa. Halima je zaurlala tako da su se stvarno
prestrašili.
— Ne, radije se loptajmo s njom — predložio je Adi. Odmakao se nekoliko koraka,
raširio noge i rekao Mustafi:
— Baci je meni!
— Obujmi koljena rukama! — naredio joj je Mustafa. — Tako! Uhvati se vrsto za
zapeš e. Halimi se ve po ela svi ati ta pustolovina. Napravila je kako joj je Mustafa naredio i
ve u sljede em trenutku letjela je zrakom poput prave lopte, ravno u Adijeve ruke. Još uvijek je
vikala kao da joj deru kožu, ali to je ve bilo zadovoljstvo igrom i vlastitim glasom.
Vika je privukla Ahrimana koji je došao pogledati što se to neobi no doga a. Stao je
pokraj Adija i o ima, a i cijelom glavom, pratio živu loptu koja je letjela zrakom iz ruku u ruke.
Igra mu se, o ito, svi ala, jer je po eo zadovoljno presti.
— Jesi li primijetio kako je postala meka i okrugla? — upitao je Mustafa.
Adi se veselo nasmijao. Dodao je:
— Ljupka moja pti ice i slatka moja poga ice, nado moje u enosti i dobri kupce moje
mudrosti, kod nas si se lijepo razvila i kako treba popunila.
Kada je tako nekoliko puta preletjela zrakom s jedne strane na drugu, sa suprotne obale
iznenada je zagrmjela bijesna dreka.
— Apama! — trgnuo se Mustafa i brzo postavio Halimu na noge. Djevojka je jurnula u
trk i nestala stazom iza grmlja.
— O, ta gadost! Ta životinjska pohota! — urlala je Apama s one obale. — Odat u vas
Sejiduni i on e narediti da vas još jednom uškope. Zgazili ste najljepši moj cvjeti , nježni ružin
pupoljak!
Uškopljenici su se na sav glas grohotom nasmijali.
— Što se dereš, odvratna krasta o i stara bludnice?! — podsmjehivao joj se Adi. —
ekaj, ekaj, kamenjem emo te nagnati i kožu ti oderati, vještice i zlobnice, zlooka urokljivice.
— Smrdljivi jalovnja e! — praskala je Apama. — Prohtjelo ti se mladog mesa, pohoto
ustrojena! Hvala Alahu što su te u pravo vrijeme uskratili za muškost, crni šejtanu polomljenih
rogova! Ah, kakva sre a što ne možeš i kada bi htio!
Adi joj je odvratio ponovo se cere i:
— Vidiš li kako ti se smijemo, stara majmunice i smiješna vještice! Svih sedam proroka
htjela bi imati istodobno, a kada bi tebe htio samo jedan jedini stari pas, ne bi znala što eš od
sre e.
Apama je bjesnila od nemo nog gnjeva. Dotr ala je sasvim do obale kao da je htjela
jurnuti u vodu i pregaziti je. Adi je izvukao iza grma jedno od vesala koja je tamo krio, prisko io
vodi i spretno zamahnuo po njenoj površini tako da je mlaz dobro poprskao Apamu.
Starica je vrisnula a uškopljenici su se previjali od smijeha. Adi je bacio veslo u grmlje i
zatim se s Mustafom dao u trk. Apama je stisnutim šakama mahala za njima i zaklinjala se da e
im do i glave.
Zasad se iskalila samo na Halimi. Još istoga dana ju je pred svima izgrdila nazvavši je
podmuklom pokvarenicom i prizivala je da se na njenu glavu sruše sve kazne ovog i onog svijeta.
Halimu je pekla savjest zbog popustljivosti prema Sari i smatrala se pokvarenom, jer se
usu ivala, poslije ljubljenja sa crnkinjom, sasvim nedužno pogledati Mirjam u o i. Zato su joj
Apamini prijekori doprli do srca pa je oborila pogled i pocrvenjela do ušiju.
Ali kada je Apama otišla, Mirjam ju je utješila govore i da Apaminu grdnju ne treba
uzimati suviše srcu budu i da je svakom jasno kako je starica zlai kako mrzi uškopljenike.
Tako er, rekla joj je da nijedna od djevojaka ne sumnja u nedužnost njene igre. Halimu je to
povjerenje, koje joj se inilo potpuno nezasluženim, tako potreslo da se sakrila u kutak i
rasplakala se nad samom sobom. Zaklinjala se da e se popraviti i da Sari više ne e popuštati.
No, starih se navika teško odre i i sve je ostalo onako kao što je bilo.
Dani su bili sve dulji, a ve eri su bile pune tajanstvenog života. Cvr ci su cvr ali u
vrtovima, a iz prokopa su se oglašavale žabe. Šišmiši su oblijetali osvijetljene prozore i ne ujno
hvatali no ne insekte. U takvim ve erima djevojkama je najve i užitak bio slušanje pri a i bajki
koje je pri ala Fatima.
Uop e, Fatima je bila divna žena. Znala je tisu e prekrasnih stvari i nikada se, ni zbog
ega nije zbunila. Znala je stotine zagonetki, a kada ih je sve odgonetnula, izmišljala je, iz dana u
dan, nove. Znala je sve pjesme koje su pjevane od krajnjeg juga Arabije do Sirije, i od Egipta, pa
sve tamo do sjevernog Turkestana. Štošta je još ona znala. Uškopljenici su joj usred gaja podigli
duguljastu staklenu ku icu i tamo je, na otrgnutim granama duda koji je rastao kao vrba uz obalu,
gajila svilene bube. Govorila je da e iz njihovih ahura dobiti toliko svile koliko bude potrebno
djevojkama u vrtovima.
Djevojke su najviše voljele slušati kako ona pri a pri e iz »Tisu u i jedne no i« i iz
Firdusijeve »Knjige kraljeva«. Pritom nije bila ništa manje vješta od same Šeherezade. Ono što
je, pod zubom vremena, bilo iš ezlo iz njena pam enja, nadomještala je vlastitom maštom pa su
tako mnoge pri e bile, od po etka do kraja, njena tvorevina.
Od svih pri a djevojke je najviše potresla ona o kiparu Ferhadu i kraljici Sirin. Slušaju i
je, i ne htiju i, mislile su na Mirjam i Fatima je tu pri u morala bezbroj puta pri ati. Sve bi ih
duboko ganula, a Halima se svaki put gušila u suzama. Poput Mirjam, i Širin je bila krš anka.
Njena ljepota bila je tako iznimna da je, kada je išla livadama i vrtovima, ak i cvije e od stida i
zavisti povijalo svoje glavice. Postala je žena najmo nijeg kralja Irana, Husrev Perviza. itav
narod se pobunio kad je uo da je krivovjerna postala kraljicom, no kralj ju je toliko volio da je
uklonio sve njene neprijatelje. Husrev Perviz nije bio samo jak vladar, nego i mudar ovjek. Znao
je kako je prolazna zemaljska ljepota, pa kako bi zauvijek sa uvao ljupko lice i prekrasno tijelo
svoje supruge, pozvao je najslavnijeg kipara tog vremena, Ferhada, da je iskleše u mramoru.
Gledaju i tako iz dana u dan nebesku priliku kraljice, mladi se kipar smrtno zaljubio u nju. Gdje
god je bio, što god je radio, danju i u snu, svuda ga je pratilo njeno rajsko lice.
Naposljetku nije mogao više skrivati svoje strasti. Kip i živa kraljica postajali su sve
sli niji. Njegovo djelo, njegovi pogledi i zvuk njegova glasa odavali su buru u njegovu srcu. To
je jednoga dana primijetio i kralj. Podivljao odljubomore, podigao je ma , ali Širin je stala ispred
kipara i zaštitila ga svojim tijelom. U znak zahvalnosti za njegovo umjetni ko djelo Husrev
Perviz mu je darovao život, ali ga je zauvijek prognao u puste planine Bizutum. Ferhad je tamo
od ežnje i neostvarene ljubavi poludio. U divljem bolu zgrabio je eki i dlijeto i po eo u
kamenom grebenu planine klesati ogroman lik Širin. I dan-danas može ga se vidjeti, kao da
božanska kraljica živa izlazi iz kupke a pred njom stoji kraljev ždrijebac Šebdis, silan u svojoj
mladala koj snazi.
Tada je kralj poslao glasnika u bizutumske planine s lažnom viješ u da je kraljica Širin
umrla. Ferhad je nije htio nadživjeti. U nesnosnom bolu bacio se na sjekiru koja mu je rasjekla
grudi nadvoje. Sje ivo se pritome padu zabilo u zemlju, i gle! Drška, nakvašena krvlju kipareva
srca, ozelenjela je, procvala i dala plod. Taj plod je nar koji je, u spomen na Ferhadovu smrt,
raspolovljen kao što su bile njegove grudi, i prokrvari kada ga raniš ili otvoriš. Zato ga i dan-
danas zovu Ferhadovom jabukom.
Djevojke su slušale pri u suznih o iju. Samo je Mirjam, naizgled ravnodušno, zurila u
strop, no o i su joj bile neobi no suhe i inilo se kao da je negdje daleko. Kasnije, no u, Safija i
Džada, koje su spavale u istoj spavaonici s njom, ule su kako se nemirno prevr e na ležaju.
Voljele su slušati pri u i o starom iranskom junaku Rustemu koji je u dvoboju, ne znaju i,
ubio vlastitog sina Suhraba; zatim pri e o Ali Babi i etrdeset razbojnika i o Aladinovoj svjetiljci,
a i one iz Kur'ana koje je Fatima pri ala na svoj na in. Dok je govorila o Putifarovoj ženi Zulejhi
koja je voljela Jusufa, nehotice sve su pogledale svoju družicu Zulejhu i nasmiješile joj se. U
Fatiminim o ima Egip anka više nije bila pohotna grešnica, nego samo nježna ljubavnica koju se
mladi Jusuf nije usu ivao ni pogledati. S vremenom je svaka od djevojaka dobila u Fatiminim
pri ama svoj uzor, s kojim se sama uspore ivala ili su je uspore ivale druge.
Katkad su djevojke prire ivale za sebe sve ane gozbe na kojima se izvrsno jelo i pilo. U
te dane Apama je bila posebno otrovna, a Mirjam joj se tiho smiješila. Djevojke su medu sobom
šaptale da je Mirjam izmolila od Sejidune dozvolu za te praznike kako bi razveselila svoje
družbenice.
Apamu je grizlo što je morala spravljati jela i pi a za ta slavlja.
Za te gozbe uškopljenici bi izlovili riba, a Muad i Mustafa rano izjutra otišli bi s lukovima
i sokolovima u lov na ptice. unom bi odveslali dugim prokopom sve do obale gdje je po injao
divlji cestar koji se širio do šuma pod elbruškim stijenjem. Tamo je bio pravi raj za lovce.
U jednoj takvoj prilici Halima je molila Mirjam da ode s lovcima u šumu, no taj se put
inio Mirjam preopasnim za djevojku. Zato joj je rekla da se pridruži Adiju koji je namjeravao po
perad i jaja na otok sa životinjama.
Adi je smjestio Halimu u un i odveslao prokopom za lovcima. Negdje na pola puta
skrenuo je u bo ni rukavac i laganim zamasima po mirnoj površini vode približavao se otoku na
kojem su gajili doma e i pripitomljene životinje.
Bilo je prekrasno jutro. Sunce još nije obasjalo dolinu, ali njegove zrake zlatile su
planinske obronke i osnježene vrhove. Stotine ptica cvrkutalo je i pjevalo. Neke su se kupale u
vodi, uzlijetale i zaranjale za ribama. Uz obalu je iz vode rasla visoka trska, cvjetale su perunike i
bijeli lokvanji. Srebrna aplja stajala je gotovo do trbuha u vodi i kljucala svojim dugim kljunom
po dnu. Kada je ugledala un koji je mirno klizio vodenom površinom, ponosno se uspravila,
nakostriješila joj se uba na tjemenu i dostojanstveno je, podižu i noge iz vode, odkora ala
prema obali.
Halima je, sva obradovana, gledala za njom. — Ne boj se — rekla je. — Samo je ljuta što
smo je omeli pri doru ku.
— Da, sve su životinje, koje žive u vrtovima, kao doma e — potvrdio je Adi. — Nitko im
ne ini ništa nažao.
Došli su do aplje, ali ptica se više nije obazirala na posjetioce. Mirno se istila kljunom.
Tu i tamo bljesnuo bi trbuh ribe koja se vinula za mušicom. Vilini konjici su se razbudili i letjeli
iznad površine. Sve je, usprkos živosti, izgledalo posebno sve ano.
— O, kako je sve to krasno! — uzviknula je Halima.
— Da, lijepo je — muklo je rekao Adi. — Ali još je ljepše na slobodi. Halima se za udila.
— Kažeš, na slobodi? Zar nismo ovdje na slobodi?
— Žena si i zato to ne razumiješ. Kažem ti: sretniji je izgladnjeli šakal u pustinji od sitog
lava u kavezu.
Halima je mahala glavom i nije razumijevala. — Zar smo mi u kavezu? — upitala je.
Adi se nasmiješio.
— To sam rekao samo tako — odgovorio je. — A sada dosta o tome. Na cilju smo.
un je pristao uz obalu i zakora ili su na kopno. Jedva vidljivi puteljci krivudali su kroz
gusto grmlje vrba i jasika. Stigli su na kamenitu padinu po kojoj su rasle neobi ne trave i cvjetalo
rijetko cvije e. Zatim su došli na prostranu livadu koja se pružala do šumice. Odatle je dopiralo
kokodakanje, cviljenje i divlja rika.
Halima je plašljivo uhvatila Adija za ruku. Pokraj šumarka je ugledala velike kaveze u
kojima su letjele ptice i tr karale životinje. Kada su im se približili, neke od ptica po ele su se
uplašeno zalijetati u rešetke, a dva velika divlja geparda su bijesno frk i jurnuli prema njima.
Halima je drhtala, a Adi je odložio veliku košaru koju je donio sa sobom i po eo hraniti
zvijeri. Životinje su se ubrzo smirile jedu i svaka svoju hranu.
— To obi no obavljaju Muad i Mustafa — rekao je Adi. — Ali danas su otišli u lov i zato
je mene zapao taj posao.
Iza grmlja je bio skriven duga ak kokošinjac. Adi se uvukao unutra i po eo skupljati jaja
u košaricu.
— A sada se udalji odavde — rekao je i zbunjeno se nasmiješio. — Trebam obaviti posao
koji je bolje da ne vidiš.
Halima je otr ala prema drugim kavezima. Za to vrijeme Adi je podavio nekoliko pili a,
pataka i gusaka. Kriještanje peradi prodiralo je Halimi kroz mozak pa je sva prestrašena za epila
uši.
Adi se vratio iz kokošinjca. Mrtvu perad prekrio je maramom i onda je po eo Halimi
pokazivati raznu zvjerad.
— Kada bi ova dva geparda bila slobodna, poput Ahrimana — mislila je Halima —
sigurno bi me rastrgali, zar ne?
— Možda, a možda bi i pobjegli. Gepardi se boje ljudi.
— A zašto ih držite u kavezima?
— Sejiduni trebaju radi mladunaca. Naime, to su mužjak i ženka, a Sejiduna ho e da mu
odgojimo nekoliko životinja za lov. Ima mnogo prijatelja medu knezovima i njima bi ih darovao.
— Je li istina da su mladi gepardi nalik na ma e?
— Jest. Samo su još ljupkiji i smješniji.
— Voljela bih imati jednog.
— Budeš li dobra, donijet u ti jednoga da bude kod tebe dok je mlad.
— O, misliš li da e Sejiduna dopustiti? Adi se nasmiješio.
— Imaš utjecajne prijatelje.
Halima je pocrvenjela. Znala je da time misli na Mirjam.
— Zašto te Apama mrzi? — upitala je.
— Ta mrzi cijeli svijet. Samo se Sejidune boji. A mene pogotovo ne voli zato što sam je
jednom... ah, što da ti to pri am!
— Pri aj, Adi, pri aj!
— Glupost. Samo, molim te da nikome ne spomeneš ovo što smo ovdje govorili. Znaš,
kada je Apama došla u vrtove, stalno je davala do znanja kako su ona i Sejiduna ve godinama u
dobrim odnosima i kako joj je on, ranije, u Kabulu poklonio svoje srce. Htjela nas je uvjeriti da ju
je Sejiduna, sada kada je postao mo an, iz istog razloga pozvao u zamak. Držala se oholo,
odijevala se u svilu, kindurila se i lickala, tajnovito se smiješila i bila bezobzirna prema svima
ostalima. ak i prema meni, koji poznajem Sejidunu još iz Egipta gdje sam ga neko vlastitim
tijelom zaštitio od njegovih neprijatelja. Jednom sam je sasvim slu ajno zatekao u jednom sasvim
ljudskom inu. Bila je smiješna i još odvratnija. Prasnuo sam u smijeh i od tada, vidiš, baca
prokletstvo na moju jadnu glavu. Sumnja da sam i drugima otkrio njenu sramotu i zato bi joj bilo
najdraže da svi krepaju. Da se ne boji Sejidune ve odavno bi nas sve otrovala.
— Je li stvarno tako zla?
— Zla je zato što mnogo pati, a pri tome je i robinja oholosti. Ne želi biti stara, a zna da
jest.
Ušli su dublje u šumu i tamo je bio kavez s majmunima. Halima je vriskala od radosti
vidjevši kako se životinje pentraju po rešetkama, ljuljaju se na lijanama, gimnasticiraju i
me usobno se štipaju.
— Imali smo i medvjeda — rekao je Adi. — Ali suviše je žderao i zato je Sejiduna
naredio da ga ubijemo. Na našem otoku imamo govedo, devu, etiri konja i nekoliko magaraca.
Samo kod nas su i ma ke i psi. Ali na naš otok ne može do i nitko osim nas. To je Apama
postigla kod Sejidune.
— Do e li ikad Sejiduna u vrtove?
— To ti ne smijem re i, drago dijete.
— Voljela bih vidjeti kakav je.
— To je teško re i. Ima bradu i veoma je mo an gospodin.
— Je li lijep? Adi se nasmijao.
— Na to još nisam ni pomislio, ljupka šapice. Ružan sigurno nije. Prije bi se moglo re i
da je strašan.
— Je li velik?
— Ne bih rekao. Za glavu je manji od mene.
— Onda je, sigurno, veoma jak.
— Ne vjerujem. Mogao bih ga jednom rukom oboriti na zemlju.
— A zašto je onda strašan? Ima li veliku vojsku?
— Ne posebno. Ali i u Egiptu, u kojem je bio stranac i sasvim sam, ulijevao je takav strah
da je veliki kalif naredio da ga no u uhvate i ukrcaju nala u koja ga je odvezla iz zemlje. Njegovi
neprijatelji mogli su ga i ubiti, ali se nisu usu ivali.
— udno, udno — mislila je glasno Halima. —Jesu li on i sultan prijatelji?
— Ne. Sultan je njegov najve i neprijatelj.
— Jao, ako nas napadne! Što bi onda bilo s nama?
— Ne boj se. Vratio bi se krvave glave, ako bi mu uop e ostala na ramenima.
— Ima li Sejiduna mnogo žena?
— Suviše pitaš. Ima sina, to znam, i valjda još dvije male majmunice kao što si ti.
Halima spusti nos.
— Što bi samo mislio o meni? — rekla je više za sebe. Adi se nasmijao.
— Ima mnogo drugih briga, bar zasad.
— Sigurno je obu en u svilu i kadifu.
— Kako kad. Vidio sam ga i u odje i od kostrijeti.
— Sigurno se tako obla i samo zato da ga ljudi ne prepoznaju... Je li kralj?
— Više od kralja. Prorok.
— Kao i Muhamed? ula sam da je Muhamed bio veoma lijep i da je imao mnogo žena.
Medu njima su bile i sasvim mlade.
Adi se veselo zahihotao.
— O, ti... ti, radoznali crvenda u! Što joj se sve ne mota po glavi.
— Boje li ga se i žene?
— One još i najviše. Apama je, na primjer, pred njim pitoma kao janje.
— Pa što im ini?
— Ništa! Baš zato ga se svi boje.
— Onda mora biti veoma ljut i strog.
— Ni to nije. ak se voli smijati i šaliti. No, kada te pogleda, više te nigdje nema.
— Zar ima tako strašne o i?
 — Ne, ne znam. Pa ne ispituj toliko. Ni sam ne znam što je to zbog ega ga se svi boje.
Ali, budeš li ga ikada vidjela, imat eš osje aj da zna sve tvoje misli, ak i one koje pred cijelim
svijetom kriješ. init e ti se da ti vidi do dna srca i da nema smisla pokazivati se ljepšom i
pretvarati se jer eš to no osje ati kako sve vidi i sve zna.
Halima se prestrašila. Sva krv joj je udarila u obraze.
— Joj, kako bih ga se bojala kada bih ga srela! Stvarno, takvi ljudi su najstrašniji.
— Eto, ipak sam ti ispri ao! Sada uzmimo košaru i vratimo se ku i. A ti, ljupka gazelice,
drži jezi iza svojih bisernih zubi a i šuti kao riba o svemu što smo govorili.
— Ho u, ho u, Adi — potvr ivala je Halima i hitala za njim prema unu.
Nave er, djevojke su se okupile u velikoj dvorani oko bazena. Soba je bila sve ano
ukrašena, svije e u svje njacima bile su udvojene, u kutevima su bili postavljeni stalci sa
zdjelicama u kojima je bilo ulje a kroz koje su svjetlucali raznobojni plami ci. Sve je bilo
prepleteno zelenilom i ukrašeno cvije em.
Tri Apamina pomo nika posluživala su djevojke jelima i pi ima. Na mjedenim
pladnjevima donosili su pe ene ptice i drugu perad, pržene ribe s limunom, vo e i slatka peciva.
Iz velikih zemljanih kr aga natakali su vino u aše, a djevojke su ga odreda ispijale pa se, u
po etku prigušen šapat, ubrzo pretvorio u glasan smijeh i sveop i cvrkut. Apama, koja je izvjesno
vrijeme suzdržavaju i svoj gnjev sve to promatrala, ubrzo je ljutita otišla.
— Ti si odgovorna da sve pro e u redu — izderala se na Mirjani.
— Bez brige, Apama — nasmijala joj se Mirjam, odgovaraju i. ula je kako i hodnikom
gun a sama sa sobom:
— Odvratno! Odvratno!
Onda su došli Esad i Adi, a ubrzo iza njih i Muad i Mustafa. Svi su jeli, pili vino, pa je
veselje postalo op e.
— Po nimo predstavu — predložila je Fatima. Svi su se složili s njom. Po ele su s
recitiranjem stihova. Jedne su govorile odlomke iz Kurana, druge stihove Ensarija i ostalih
pjesnika. Fatima je recitirala svoje.
Ubrzo su ona i Zejneb zapo ele dvoboj rimama. Uškopljenici, koji još nisu poznavali
njihovu spretnost, pri tome su se do suza smijali a Adi ih je pohvalio. Njegovo lice sijalo je od
ponosa i sre e.
Nakon recitacija na red je došao ples. Fatima i neke druge uzele su instrumente, a Mirjam,
Halima i Zulejha su zaplesale. Kada su završile zajedni ku to ku, Zulejha je nastavila sama. Prvo
lagano, onako kako su udarale daire, a zatim se njeno tijelo sve brže izvijalo, da bi na kraju
sko ila na rub bazena, strašnom brzinom se zavrtjela u mjestu tako da je svima od straha stao
dah, a onda se, poput daška vjetra, izgubila bacivši se me u svoje jastuke.
Zavriskale su od oduševljenja. Halima joj je pritr ala i snažno je zagrlila. Uškopljenici su
im napunili aše i ispile su ih u Zulejhino zdravlje. Vino im je ve snažno udarilo u glavu pa su
pjevale, ljubile se i grlile. Pravile su ludorije, u šali se prepirale i zadirkivale, a kraljica svih tih
ludosti bila je Halima. Ve poslije prve aše zavrtjelo joj se u glavi pa joj se inilo da je postala
lakapoput leptira i da je s tla uzdižu nevidljiva krila. Ubrzo nakon Zulejhina plesa, tjerana
taštinom, zahtijevala je od svira ica da joj zasviraju muziku za ples pa se po ela uvijati i okretati,
oponašaju i u kretnjama Zulejhu. Svi su joj se smijali i to je samo poticalo njeno ludiranje, da bi
na kraju i ona sko ila na rub bazena. Njene družice su kriknule, Mirjam je pohitala da je pridrži,
ali bilo je prekasno. Halima je izgubila ravnotežu i pljusnula u vodu.
Za tren su svi bili oko nje. Snažna Adijeva ruka pružila se prema njoj i izvukla je iz
bazena. Ispljunula je vodu koju je progutala, prestrašena pogledala Mirjam i, istodobno, udarila u
pla i smijeh. Mirjam ju je ukorila i odvela u spavaonicu, a tamo ju je istrljala ru nikom i
preobukla. Kada su se vratile, neko vrijeme je bila krotka i tiha, no nekoliko aša vina vratilo joj
je hrabrost. Otišla je do ulaza i udarila batom o gong, daju i znak da se utišaju.
— Moje družbenice i lijepe sestrice — otpo ela je oponašaju i Adija — ovdje vidite
mladu i ubavu Halimu koju je vino ošamutilo.
Djevojke i uškopljenici prasnuli su u smijeh.
— Ne trudi se dalje, Halima — rekla joj je Mirjam. — I onako ti ne ide.
— Htjela sam se svima ispri ati — uvrije eno je odgovorila Halima. Mirjam je ustala s
ležaja, otišla po nju i dovukla je za sobom na svoje jastuke. Tamo se Halima tako raznježila da su
je oblile suze.
Prihvatila je Mirjaminu ruku i po ela ljubiti svaki prst posebno.
Sara se cijele ve eri nije mogla nigdje smiriti. Bila je navikla da u to vrijeme Halima
pripada samo njoj i sada je ljubomornim o ima pratila svaku njenu kretnju. Sve vrijeme Halima
se nije obazirala na nju, no sada, kada je ležala pokraj Mirjam i ljubila joj prste, nehotice se
osvrnula prema njoj. Uhvatila je pogled koji je izražavao o ajnu ljubomoru. Oholo se nasmiješila
i prkosno po ela milovati Mirjam po kosi, licu i vratu, priljubila se uz nju, zagrlila je i strasno
poljubila u usta.
Sara je podnosila paklene muke. Praznila je ašu za ašom a onda se slomila: zaplakala je
i pobjegla prema izlazu. Tada se Halima otrgnula od Mirjam i otr ala za njom. Pekla ju je savjest
i htjela je utješiti Saru. Mirjam je tog trena sve shvatila. Problijedjela je i ustala.
— Saro! Halima! Ovamo! — viknula je oštrim glasom. Djevojke su joj prišle plašljivo i
oborenog pogleda.
— Što to zna i? — strogo je upitala.
Halima je pala pred njene noge, obgrlila ih i glasno zaridala.
— Tako dakle — muklo je rekla Mirjam.
— Ne, ne, ja nisam kriva! — vrištala je Halima. — Sara me je zavela.
Mirjam je odgurnula Halimu od sebe a onda je prišla Sari i snažno je udarila po obrazu.
Sara se, bez glasa, srušila na zemlju.
Mirjam im je okrenula leda. Kada je ugledala oko sebe napola prestrašena a napola
nasmijana lica, usne su joj se razvukle u blagi osmijeh.
— Saro! —povikala je. — Pokupi svoje stvari i smjesta se preseli u eliju bez prozora na
kraju hodnika. Odsad eš spavati tamo sve dok se ne popraviš. Idi! I no as mi više ne izlazi pred
i.
Halimi je ve bilo nesnosno teško što je Saru tako ružno izdala. Sara je ustala, bacila
tužan pogled na Halimu i tiho nestala iz dvorane. Halima je na koljenima puzala do Mirjam,
mole ivo digla ruke prema njoj i gledala je uplakanim o ima.
— A ti, mala grešnice, odsad eš se preseliti u moju spavaonicu — rekla joj je Mirjam —
da te stalno imam na oku. Vidjet emo ho eš li se još uop e mo i popraviti. A, Safija i Džada, vi
ete se preseliti kod Zejneb.
Halimi se tog trenutka inilo da joj se usred pakla, u koji je upravo bila pala, otvorilo
samo nebo. Još se nije ni usu ivala povjerovati u to. Ohrabrila se i digla pogled prema svojim
družicama. Vidjela je smiješak na njihovim licima pa se i sama kroz suze nasmiješila.
Uškopljenici su se neopaženo izgubili iz dvorane.
— Vrijeme je da idemo na spavanje — rekla je Mirjam.
Otišle su, prili no utu ene, jedna za drugom. Halima je oklijevaju i ekala kraj izlaza.
— Što se ne mi eš? — osorno joj je rekla Mirjam. — Idi po svoje stvari i do i za mnom!
Tek sada je Halima povjerovala. Jest, bila je grešnica, odba ena i prokleta. Izgubila je i
Mirjaminu naklonost, ali joj je zato pao u naru je najljepši dar: spavat e u Mirjaminoj
spavaonici, disat e s njom isti zrak, neprestano e uživati u njenoj blizini. I nalazit e se u
neposrednom dodiru sa samom tajnom!
Jedva je primje ivala kako su joj se druge smiješile. Saptale su izme u sebe kako je slatka
i ljupka, slale joj poljupce. Ošinula ih je oštrim pogledom ispod obrva i otišla u svoju prijašnju
spavaonicu po stvari. Pomagale su joj Zejneb, Džada i Safija. Bilo ju je strašno stid, gledala je u
pod i jedva se držala. U Mirjaminoj sobi je, uz njihovu pomo , napravila sebi ležaj, brzo se
svukla i uvukla pod pokriva prave i se da je ve zaspala. Zapravo, osluškivala je svaki šum u
sobi. Kona no je došla Mirjam. Halima je ula kako odlaže odje u, odvezuje sandale a zatim je
osjetila — srce joj je za trenutak prestalo kucati — tihe korake koji su se približili njenoj postelji.
Osje ala je Mirjamin pogled ali se nije usu ivala otvoriti o i. A onda — o, najve e divote — na
njeno elo se spustio nježan poljubac. Savladala je drhtaj koji samo što se nije oteo, i u trenu je
uistinu zaspala.
Za Halimu su otpo eli prekrasni dani. Loša savjest nije je više optere ivala kao ranije.
Otkad je njen grijeh postao o iglednim i otkad je primila kaznu za njega, srce joj je bilo lako i
veselo, no u prisustvu družica bilo joj je još uvijek pomalo nelagodno. Zna ajno su joj se
smiješile i u šali prijetile da e je zavesti. Tada je stiskala šaku svoje sitne ru ice, prijetila im
njome i šibala ih strogim pogledom. Još drskije je pr ila svoj nosi i nije joj bilo neugodno što je,
kao »mala grešnica«, ponovo postala centar pažnje.
Sara ju je zaobilazila, a i Halimi je bilo neugodno kada bi se susrele. Više puta vidjela je
Saru uplakanih o iju a za vrijeme jela bila je izložena njenim bolno prijekornim pogledima.
Jednom je skupila toliko hrabrosti da joj pri e i kaže:
— Znaš, Saro, nisam te htjela izdati. Stvarno nisam. Samo od sebe mi se otelo.
Saru su oblile suze, usne su joj se tresle i rado bi nešto rekla, ali nije mogla. Rukama je
pokrila lice i pobjegla.
Ali Halimi su se sve te stvari inile bezvrijednima, u usporedbi sa sre om koju je osje ala
jer je smjela spavati u istoj sobi s Mirjam. Sva se predala tome da joj služi. Bilo joj je malo teško
što su Džada i Safija morale zbog nje oti i od Mirjam. Bile su sestre-blizanke i jedna drugoj nalik
kao jaje jajetu. Od svih krotkije i smjernije, Halima ih dugo nije mogla razlikovati, pa kada bi
vidjela svaku posebno, nije znala je li to Džada ili Safija. Njihov jedini nestašluk bilo je što su je
zavitlavale i izdavale se jedna za drugu. Pritom su se do suze smijale. Kada su morale napustiti
Mirjaminu spavaonicu izvjesno su vrijeme izgledale snuždene. Potom su se vezale za Zejneb i
sve tri su postale nerazdvojne.
Halima se, dok je još spavala kod Zejneb i Sare, bojala no i. Sada je nije mogla do ekati.
Ve druge ve eri Mirjam joj je rekla:
— Ni o emu me ne pitaj i nikome ništa ne pri aj. Ja sam odre ena da vas nadzirem.
Poslije tih tajanstvenih rije i Halimu su mu ile svakakve misli, ali zasad je samo potajno
promatrala. Mirjam je dolazila posljednja na spavanje. U me uvremenu, Halima bi joj sve lijepo
pripremila, svukla se, legla u postelju i pravila se da ve spava, no kroz stisnute trepavice gledala
je kako bi Mirjam došla u sobu, rastreseno se raspremila i pogasila svije e. Potom bi joj prišla i
lagano je poljubila, a Halima bi tada, osje aju i najve e blaženstvo, zaspala.
Jednom se usred no i iznenada probudila s osje ajem da oko nje nešto nije u redu.
Uplašila se i htjela zovnuti Mirjam, no kada je pogledala njenu posteljum, primijetila je da u njoj
nikoga nema. Obuzeo ju je tajnovit užas.
— Kuda je otišla? — upitala se. — Možda nadzire druge? — pomislila je. Glas u njoj
odgovorio joj je sasvim odre eno. — Ne. Kod Sejidune je.
Kod Sejidune? U njenoj duši otvarali su se bezdani puni tajanstvenosti. Jasno je postala
svjesna svoje kukavnosti. Stisnula se u klupko, zadržala dah i osluškivala.
 Mirjam nije dolazila i Halima se sasvim razbudila. Razmišljala je, drhtala od straha i
uživala u grozni avoj radoznalosti jer joj se inilo da je ipak doprla do same srži tajne. Zvijezde
su ve izgubile sjaj, zacvrkutale su prve ptice i tada se zavjesa koja je zatvarala ulaz lagano
odgrnula. Mirjam je ne ujno ušla, odjevena u plašt opšiven samurovinom, sli na no nom duhu.
Nepovjerljivo je pogledala prema Halimi, zatim je umorno raskop ala plašt tako da joj je kliznuo
s ramena i ostala u spava ici pokraj svoje postelje. Odvezala je sandale i zagnjurila se me u
jastuke.
Halima nije mogla zaspati sve dok nije odjeknuo udarac o gong koji ih je pozvao na
ustajanje. Tada je za tren utonula u kratak i dubok san, a kada se probudila, Mirjam je, kao
obi no, stajala pokraj njene postelje i smiješila joj se.
— Dugo spavaš jutros — ljubazno joj je rekla. — Sigurno si imala nemirne snove.
I tog trenutka Halima stvarno nije znala je li sve što je bilo samo sanjala. Ustala je blijeda
i izmu ena, i cijeloga dana nije se usu ivala nikome pogledati u o i.
Od te no i Mirjam je postala povjerljivija prema njoj. U slobodno vrijeme pou avala ju je
pisanju i vježbala itanju. To je objema pri injalo radost. Halima je uložila sve svoje snage kako
se ne bi osramotila pred u iteljicom i brzo je napredovala, a Mirjam nije štedjela hvale.
Podsti i je, pri ala joj je doga aje iz svoje mladosti, o tome kako je kao dijete bila kod svog
oca u Alepu, o borbama krš ana i Židova, o prostranom moru i o la ama koje dolaze iz dalekih
zemalja. Pritom su se jedna za drugu vezale kao da su mlada i starija sestra.
Jedne ve eri kada je Mirjam došla u spavaonicu i svukla se, rekla je Halimi:
— Ne pravi se da spavaš. Do i kod mene.
— Kako? Kod tebe? Ja? — zapitkivala je Halima sva zbunjena.
— Možda ne eš? Do i. Nešto u ti povjeriti. Halima je drhte i otpuzala do nje i legla
sasvim na rub postelje u strahu da ne oda svoje uzbu enje, ijoš uvijek puna neke neshvatljive
bojazni da je dotakne. No Mirjam ju je sama privukla sebi i tek tada se Halima usudila stisnuti uz
nju. — Ispri at u ti nesre u mog života — otpo ela je Mirjam. — Ve znaš da je moj otac bio
trgovac u Alepu. Bio je bogat i njegove la e plovile su daleko na Zapad natovarene skupocjenom
robom. Kao dijete imala sam sve što mi je srce poželjelo. Obla ili su me u raskošnu svilu, kitili
me zlatom i draguljima a posluživale su me tri robinje. Navikla sam zapovijedati i inilo mi se
sasvim prirodnim da mi se svi pokoravaju.
— Kako si bila sretna! — uzdahnula je Halima.
— Vjeruješ li da nisam bila posebno sretna — odgovorila je Mirjam. — Bar danas mi se
tako ini. Istina, svaka želja bila mi je odmah ispunjena, ali koja želja?! Samo ona koju je bilo
mogu e ispuniti novcem. Sve druge tihe, skrivene, o kojima tako rado sanjaju djevoja ka srca,
morale su ostati duboko zakopane u meni. Naime, rano sam nau ila kako su ograni ene ljudske
mo i, i kada mi je bilo etrnaest godina, na o evu glavu srušile su se jedna za drugom brojne
nesre e. Po elo je time što mi je umrla majka i otac je zapao u duboku tugu. Izgledalo je kao da
mu više ni do ega nije stalo. S prvom ženom imao je tri sina koji su po eli samostalno trgovati.
Jedan od njih ostao je bez sve imovine a druga dvojica jam ili su za njega. Poslali su brodove na
obalu Afrike i ekali dobit, no stigla je vijest da je vjetar uništio la e. Tada su se sva trojica
obratila ocu i on se ponovo udružio s njima. Uputili su la e u zemlju Franaka, no tamo su ih
zarobili gusari i tako smo preko no i postali prosjaci.
— Oh, bolje bi bilo da ste i ranije bili siromašni! — uskliknula je Halima. Mirjam joj se
nasmiješila. Privila je Halimu vrš e uz sebe i nastavila:
— Sve te nesre e zadesile su nas u vremenu kra em od dvije godine. Tada je mom ocu
došao Židov Mojsije, najbogatiji ovjek u Alepu, i rekao mu: »Vidi, Simone« - tako je, naime,
bilo ime mom ocu. »Ti trebaš novac, a ja trebam ženu.« »Bježi, bježi«, nasmijao mu se moj otac.
»Star si i ve sina imaš koji bi mogao biti otac mojoj k eri. Više bi prili ilo da misliš na smrt.«
Ali Mojsije se nije dao otjerati — naime, tada je cijeli grad govorio da sam najljepša djevojka u
Alepu. »Od mene možeš dobiti na posudbu koliko ho eš«, nastavio je. »Samo mi daj Mirjam.
Ne e joj biti loše kod mene.« Otac je svu tu prosidbu smatrao šalom, no kada su za to ula moja
polubra a, navalila su na njega i vatreno ga nagovarali da se pogodi s Mojsijem. Otac je bio u
ajnom položaju. Bio je dobar krš anin i nije htio dati svoje dijete Židovu, ali slab i utu en
kakav je bio poslije tolikih nesre a, na kraju se predao i pristao je dati me Mojsiju. Mene nitko
ništa nije pitao. Jednoga dana potpisali su pogodbu i morala sam u ku u Židova.
— Sirota, sirota Mirjam — rekla je Halima kroz suze.
— Znaš, moj muž me volio na svoj na in. Bilo bi mi tisu u puta draže da me mrzio ili da
je bio ravnodušan prema meni. Mu io me svojom ljubomorom, zaklju avao me u mojim
odajama, a s obzirom na to da je vidio da sam hladna prema njemu i da mi se gadi, škripao je
zubima i prijetio da e me ubosti. Katkad mi se inilo da je lud i strašno sam ga se bojala.
Mirjam je ušutjela kao da mora sakupiti snage za ono što je trebala re i. Halima je
naslutila da se približila tajni i cijelim tijelom je drhtala. Svoje obraze, koji su gorjeli poput
usijanog željeza, pritisnula je uz Mirjamina njedra i zadržala dah.
— Moj muž je imao — nakon izvjesnog vremena produžila je Mirjam — naviku koja je
duboko vrije ala moju sramežljivost. Svijest da sam, ipak, kona no postala njegova svojina,
potpuno ga je izbezumila pa je pri ao svojim poslovnim prijateljima o meni, slikao im živim
bojama moje draži, moju sramežljivost, moje tjelesne osobine i hvalio se kako je postao gospodar
uokolo daleko najve e ljepote. O ito, želio je izazvati njihovu zavist. Naime, više puta mi je
uve er pri ao kako im je opisivao moje draži i svoje nasla ivanje njima, te kako su oni zelenjeli
od zavisti. Halima, možeš li zamisliti koliko sam ga tada mrzila i kako mi se gadio? Kada sam
morala k njemu, osje ala sam se kao da moram na gubilište, a on se smijao i rugao
žutokljuncima, tako je nazivao svoje mlade poznanike, i govorio im: »E, za novac se sve dobije,
dragi moji. Siromaha, ma kako bio lijep, ni stara koka ne pogleda.« Te rije i su me strašno ljutile
i gor ile. O, da sam tada poznavala samo jednog takvog žutokljunca, pokazala bih Mojsiju da se
uljuljkao u laži! No dogodilo se ono što sam najmanje o ekivala. Jedna od mojih sluškinja
jednom mi je gurnula u ruku malo pisamce. Odmotala sam ga i srce mi je posko ilo ve kod
prvih rije i. I danas ga znam napamet, cijelog. Slušaj, re i u ti kako je glasilo.
Halima je treperila od napete pažnje. Mirjam je nastavila:
— Pisalo je: »Šeik Muhamed Mirjami, cvijetu Alepa, srebrnosjajnoj luni koja obasjava
no i osvjetljava svijet! Volim te, beskrajno te volim otkad sam uo od Mojsija, tvog prokletog
uvara, kako u nebo diže tvoju ljepotu i tvoju ednost. Kao što nevjerniku udari vino u glavu i
omami ga, tako je moje srce omamila vijest o tvom savršenstvu. O, srebrnosjajni mjesece! Samo
da znaš koliko sam no i sred pustinje prosanjao o tvojim vrlinama, kako si živa pred mojim
ima i kako sam te vidio kao ruži astu zoru na nebu! Mislio sam da e daljina umanjiti žudnju
za tobom, ali ona ju je samo osnažila! Sad sam se vratio i donio ti svoje srce. Znaj, cvijete Alepa,
da je šeik Muhamed ovjek koji se ne boji smrti i da je došao u tvoju blizinu udisati zrak koji ti
izdišeš. Pozdrav!«
Najprije sam pomislila da je pismo zamka. Pozvala sam služavku koja je donijela pismo i
tražila da mi kaže istinu. Zaplakala je i pokazala mi srebrnjak koji joj je dao neki sin pustinje,
plativši joj da mi uru i pismo. Kakav je bio taj sin pustinje?, upitala sam. Lijep i još mlad. Sva
sam uzdrhtala i ve sam se zaljubila u Muhameda. Naravno, mislila sam, da nije lijep i mlad ne bi
se ni drznuo napisati mi pismo! I ve me obuzeo strah da e možda biti razo aran kada me vidi.
Pismo sam više od sto puta pro itala, danju ga nosila u njedrima, a no u sam ga brižljivo
zaklju avala u škrinju. Ubrzo je došlo i drugo pismo, još strasnije i ljepše od prvog: sva sam
gorjela od tajne ljubavi. Na kraju, Muhamed mi je zakazao no ni sastanak na terasi ispred mog
prozora. To zna i da je morao dobro poznavati moju okolinu. - O, moja Halima! Kako da ti
opišem te svoje osje aje! Tijekom dana deset puta sam mijenjala odluku. I i u - ne u i i; tako
sam stalno mijenjala ono što bih odlu ila. Na kraju sam odlu ila da idem i pri tome sam ostala
sve dok nije došlo zakazano vrijeme. Tada sam, kao po nekoj tajnoj zapovijedi, otišla na terasu.
Bila je prekrasna no , mra na i bez mjeseca, ali nebo je bilo osuto zvijezdama koje su svjetlucale.
Naizmjeni no su me obuzimale as vrelina, as studen. Neko vrijeme sam ekala na terasi i ve
mi je padalo na pamet: što ako je sve to prijevara, ako se neko htio samo ružno našaliti sa mnom
kako bi se narugao starom Mojsiju? Tad uh šaputav glas: »Ne plaši se. Ja sam, šeik Muhamed.«
ovjek u sivom haljetku se, lak kao pero, prebacio preko ograde i prije nego sam postala svjesna
što se doga a ve me držao u zagrljaju. — inilo mi se da se pomi u svjetovi i da doživljavam
beskona nost. Nije me pitao ho u li s njim: primio me oko pasa i sa mnom se spustio niz pletene
ljestve u vrt. S one strane ograde ugledala sam nekoliko jaha a. Oni su me prihvatili dok je on
prelazio zid a zatim me podigao sebi u sedlo. Odjurili smo iz grada u tamnu no .
— I sve si to ti sama doživjela? — uzdahnula je Halima. — Sretna, presretna Mirjam!
— O, ne govori mi to, Halima. Srce mi puca kada se sjetim onoga što se zatim dogodilo.
Jahali smo cijelu no . Iza brda se pojavio mjesec i obasjavao nas, a meni je bilo istodobno i
strašno i lijepo, kao da slušam bajku. Jaha u koji me držao u zagrljaju dugo se nisam usu ivala
pogledati u lice. Tek postepeno sam se oslobodila i digla o i prema njegovima. Pažljivo je
promatrao put pred sobom. Tada je njegov pogled bio poput pogleda orla, no kada ga je upro u
mene, postao je mek i topao poput pogleda jelena. Toliko sam ga zavoljela da bih smjesta umrla
za njega. Bio je taj šeik Muhamed lijep ovjek. Imao je crne brkove, kratku, gustu bradu i crvene
usne. Oh, Halima! Na putu sam postala njegovom ženom... A nakon tri dana bili su za nama:
moja polubra a, sin mog muža i cijela eta naoružanih mještana. Poslije sam saznala da su
odmah, im je moj bijeg bio otkriven, prikliještili svu poslugu. Našli su Muhamedova pisma a
Mojsija, mog muža, od boli i sramote udarila je kap. Obje obitelji smjesta su se naoružale,
uzjahale konje i dale se u potjeru... Bili smo zašli ve duboko u pustinju kada smo ugledali na
obzorju etu konjanika. Muhamed je imao uz sebe samo sedmoricu ljudi. Povikali su mu da me
pusti kako bi lakše potjerao konja u trk, ali on je prezrivo odmahnuo rukom. Uzjahali smo
odmornog konja, no progonitelji su nam se sve više približavali. Tada je Muhamed pozvao svoje
prijatelje da okrenu konje i jurnu na gonitelje. Spustio me na zemlju i sa sabljom u ruci stao na
elo male grupe. Konjanici su udarili jedni na druge, a pobijedila je premo . Pao je jedan od moje
polubra e, ali pao je i Muhamed. Kada sam to vidjela, od boli sam zaurlala, po ela bježati, no
brzo su me uhvatili i privezali za sedlo. Za rep mog konja objesili su mrtvog Muhameda...
— Užasno, užasno — zaje ala je Halima i pokrila lice rukama.
— Ne mogu ti opisati što sam tada osje ala. Moje srce se stvrdnulo kao kamen i bilo je
otvoreno samo za jednu strast: strast za osvetom. Jedva sam i osje ala ponižavanja i sramo enja
koja su potom uslijedila. Kada smo se vratili u Alep, našla sam svog muža kako umire, ali kada
me ugledao, o i su mu oživjele. U inio mi se poput šejtana. Njegov me sin vezao za samrtni ku
postelju i tukao bi em. Stisnula sam zube, šutjela, a kada je Mojsije umro, laknulo mi je. inilo
mi se kao da je ispunjen prvi dio osvete... Samo u ti još ukratko re i što su poslije u inili sa
mnom. Kada su smatrali da su me dovoljno namu ili, odveli su me u Basru i tamo me prodali kao
robinju. Tako sam postala vlasništvo Našeg gospoda, a on je obe ao da e me osvetiti i
krš anima, i Židovima.
Halima je dugo šutjela. Mirjam je u njenim o ima izrasla u nekakvo polubožanstvo.
inilo joj se da je prijateljuju i s njom i sama beskrajno mnogo dobila.
Naposljetku ju je upitala:
 — Je li istina da krš ani i Židovi jedu malu djecu?
Mirjam, koja je još bila utonula u strašne uspomene, iznenada se trgnula i glasno
nasmijala.
— Nije isklju eno — rekla je. — Dovoljno su bezdušni.
— Kakva sre a što smo medu pravovjernima!... uj, Mirjam, jesi li ti još krš anka?
— Ne, nisam više.
— Da nisi možda Židovka?
— Ne, nisam ni Židovka.
— Onda si pravovjerna, kao i ja!
— Kako je tebi pravo, drago dijete.
— Da li te Sejiduna mnogo voli?
— Rekla sam ti da ne smiješ ispitivati — u šali se namrgodila Mirjam. — Ali budu i da
sam ti toliko toga povjerila, i to u ti re i. Možda me ne voli, ali je sigurno da sam mu potrebna.
— Kako potrebna? To ne razumijem.
— Sam je i nema nikoga s kim bi mogao iskreno porazgovarati.
— A voliš li ti njega?
— Ti to ne možeš razumjeti. On nije šeik Muhamed, ali još manje je Mojsije. On je veliki
prorok i ja mu se divim.
— Sigurno je jako lijep.
— Glupa ma kice! Ho eš li da postanem ljubomorna, kada me pitaš takve stvari?
— Oh, usprkos svemu veoma si sretna, Mirjam — iskreno se otelo Halimi.
— Tiho, cvr ku! Ve je kasno i moraš na spavanje. Vrati se u svoju postelju.
Poljubila ju je i Halima je odmigoljila na svoj ležaj, ali još dugo, dugo nije mogla zaspati.
U sebi je još jednom obnovila sve što je ula od Mirjam. Tako živopisno je proživljavala pri u o
otmici i jahanju u Muhamedovu zagrljaju da je na svom licu osje ala njegov dah i dodir njegovih
brkova.
Zadrhtala je od nepoznate strasti i bila je radosna što je tama pa je nitko ne vidi, no kada
je u mašti ugledala mrtvog Muhameda kojeg je privezanog o rep vukao konj za sobom, zarila je
lice u jastuke i zajecala. Tako je, pla i, zaspala.
Ubrzo nakon toga vidjela je prizor koji ju je ispunio neobi nim užasom. Po obi aju je
tumarala vrtovima i probijala se kroz grmlje kada je odjednom ula iza grma nekakav sušanj.
Tiho se prišuljala tom mjestu i u travi ugledala Saru i uškopljenika Mustafu kako leže i rade
stvari o kojima im je obi no govorila Apama na svojim satovima. Sledila se. Htjela je pobje i, ali
neka nevidljiva sila prikovala ju je na mjestu. Stao joj je dah i nije mogla odvojiti pogled od to
dvoje. Ostala je tamo, promatraju i, sve dok se oni nisu spremili za odlazak.
Razmišljala je da li da povjeri Mirjam što je vidjela, jer nije željela opet imati neku tajnu
koju krije od nje. Ali, nije li ve jednom izdala Saru? Sada je više ne smije tužiti! Radije e se
praviti da ništa nije vidjela, ionako je sve to samo slu ajno otkrila.
A kada je zatim stvarno šutjela, odahnula je. Opet je mogla Sari mirno pogledati u o i.
Osje ala je kao da šutnjom poravnava stari dug koji je imala prema njoj.
 04.

Za to vrijeme Ibn Tahir je u tvr avi doživljavao svoj veliki životni preobražaj. Nekoliko
dana po dolasku još mu se vrtjelo i maglilo pred o ima kao da ga je neko udario teškim maljem
po glavi, no ipak se navikavao na nov na in života. Nakon prvih etrnaest dana nije samo bio
me u najboljim u enicima, nego je postao i strastven, vatren sljedbenik ismailitskog u enja. Lice
mu se izmijenilo: nestala je meko a i oblina njegovih obraza, oni su upali, a izraz lica postao je
oštar i odlu an. Izgledao je deset godina stariji nego kada je došao.
U me uvremenu dobro se upoznao sa svojim drugovima, u iteljima i školskim redom.
Kapetan Minu eher nije ih samo obu avao savladavanju vojni kih vještina nego im je
predavao i zemljopis. Jahao je s njima iz utvrde tako daleko na jug da su, kada se okrenu prema
polaznoj to ci, mogli vidjeti iznad okolnih planina vrh Demavenda. Njega je odabrao kao
polazište svojih tuma enja. Dok je služio u sultanovoj vojsci, nekoliko puta je proputovao cijelo
carstvo pa je sad na ogromnom komadu pergamenta nacrtao sve ve e planinske masive, važnija
mjesta i tržišta te sve vojne i karavanske putove. Raširio je zemljopisnu kartu na tlu ispred
enika, pomo u Demavenda odredio strane svijeta i po eo im objašnjavati položaj pojedinih
zemljopisnih to aka i raskrižja. U svoja tuma enja unosio je uspomene iz vojni kog života i time
inio nastavu zanimljivijom, a pažnju u enika ve om. Zadatak svakog od njih bio je to no
odrediti udaljenost, položaj i smjer svog rodnog kraja, pa su ti sati bili me u najomiljenijima.
Posebno zanimljiv bio je novi predmet koji je predavao el-Hakim. Taj ovjek se, ranijih
godina, kretao po dvorovima Zapada i poznavao je dvorski život Bizanta, Kaira, pa i Bagdada.
Posjetio je mnoge mo ne knezove, vidio brojne narode, ije navike i obi aje je dobro prou io a
sada je spojio sva ta iskustva u posebno u enje koje je prenosio svojim u enicima. Objašnjavao
im je kako se pozdravljaju Grci, Židovi, Armenci i Arapi, kakvi su njihovi obi aji, kako piju,
jedu, vesele se i ime se bave kako bi preživjeli. Pokazao imje kako se mora iza i pred ovog ili
onog kneza, što zahtijeva ceremonijal kod pojedinih vladara i na raznim dvorovima, te ih uputio u
osnove gr kog, hebrejskog i armenskog jezika. Pritom je sam nastupao poput kakvog gr kog
glumca, bio je uzvišeni knez, a onda ponizan prosje ni ovjek, malo je hodao uspravno i ponosno
a onda padao ni ice, klanjao se pred praznim prostorom i smiješio se as ljubazno, as lukavo.
enici su ga morali oponašati, glumiti s njim i pozdravljati na stranim jezicima. esto je nastavu
prekidao veseli smijeh kojem se dobrohotno pridruživao i u eni Grk.
Dai Ibrahim je, osim dogmatike i arapske gramatike, tuma io i Kur'an, te predavao
algebru i ostale ra unske znanosti. Ibn Tahir je ubrzo prema njemu osje ao pravo
strahopoštovanje. inilo mu se kao da dai Ibrahim sve zna. Kada je tuma io Kur'an, upuštao se u
fdozofska razglabanja, govorio je o drugim vjerama, predo avao u enicima osnove krš anstva,
hebrejstva, a osim raznih poganstava i tajanstveno indijsko u enje koje je propovijedao Budha.
Jasno je obrazlagao zašto su sve te vjere pogrešne i dokazivao koliko je bolje Prorokovo u enje
iji je najpravovjerniji izraz upravo ismailizam. Sva ta objašnjavanja u zaklju ku je sažeo u jasne
pouke koje su u enici morali zapisati i nau iti napamet...
Jednom je dai Ebu Surake na svoj sat došao s debelim svitkom papira u ruci. Pažljivo ga
je odvio, kao da u njemu uva tajanstvenu dragocjenost, i izvukao iz njega svežanj brižljivo
ispisanih pergamentnih listova. Stavio ih je ispred sebe na prostirku i spustio na njih svoju tešku
ruku. Rekao je:
— Danas u vas po eti u iti životopisu Našeg gospoda. ut ete o njegovim patnjama, o
njegovim borbama i o velikim žrtvama koje je dao za ismailitsku stvar. Ovaj svežanj listova koji
leži preda mnom, plod je njegova neumornog rada: sve je to njegova ruka sama napisala za vas
da biste iz njegovog života nau ili kako se treba žrtvovati za pravednu stvar. Zato ete sve što
budete uli brižljivo zabilježiti i zatim dobro nau iti. Pogledajte plod njegove brige za vas!
enici su ustali i približili se spisima koji su ležali pred daijem. S tihim divljenjem
gledali su krasno ispisane listove koji su šuštavo klizili kroz u iteljeve prste. Sulejman je pružio
ruku kako bi jedan izbliza pogledao, ali Ebu Surake je naglo raširio dlanove kao da želi list
sa uvati od svetogr a.
— Jesi li sišao s uma?! — uzviknuo je. — To je rukopis živog proroka. U enici su se
polako vratili na svoja mjesta. Dai ih je sve anim glasompo eo uvoditi u život i djelo njihova
vrhovnog poglavara. Prvo im je htio dati kratak opis vanjskih doga aja kako bi kasnije lakše
prešao na pojedinosti koje su bile ispisane na arcima ispred njega. uli su da je Sejiduna, njihov
poglavar, ro en prije šezdeset godina u Tusu, da mu je bilo ime Hasan i da jenjegov otac Ali bio
iz slavne obitelji Sabah Humejri. U ranoj mladosti upoznao je nekoliko ismailitskih u itelja i
misionara pa je brzo shvatio dalekosežnu ispravnost njihovog u enja. Njegov otac i sam je bio
prikriveni alijevac, ali da ne pobudi sumnju, poslao je mladog Hasana u Nišapur, sunitskom
refiku Muvafakudinu. Tamo se Hasan upoznao sa sadašnjim velikim vezirom Nizamulmulkom i
zvjezdoznancem i matemati arem Omarom Hajjamom. Bili su školski prijatelji i sva trojica su
odlu ili, kada su dobro upoznali lažnost suneta i ispraznost njegovih predstavnika, da e cijeli
svoj život posvetiti ismailizmu. Zavjetovali su se da e onaj tko prvi postigne uspjeh u javnom
životu pomo i ostaloj dvojici kako bi što lakše djelovali u korist pravog u enja.
Me utim, veliki vezir nije ispunio obe anje. Naprotiv! Namamio je Sejidunu na sultanov
dvor i tamo mu postavio opasnu zamku, no Alah je uvao svog izabranika. Uvio ga je u plašt no i
i poveo ga u Egipat k tadašnjem kalifu. I tamo su se jalni digli protiv njega ali ih je pobijedio i
poslije dugog lutanja vratio se u svoju domovinu. Alah mu je dodijelio tvr avu Alamut kako bi iz
nje otpo eo borbu protiv lažnih u enja i kona no savladao lažne vlastodršce i nasilnike. itav
njegov život ispunjen je udima, smrtnim opasnostima i Alahovom miloš u... Ebu Surake je
rekao:
— Kada budete uli sve te neobi ne pri e koje su naizgled više sli ne bajkama nego
istini, u Našem gospodu prepoznat ete pravog i mo nog Proroka.
Idu ih dana po eo im je detaljno pri ati nevjerojatne doga aje i doživljaje vrhovnog
poglavara. Pred u enicima se polako dopunjavala slika silnog proroka i poslije, njihova je
najve a želja bila da ga jednom vide živog i da se pred njim istaknu velikim djelom ili velikom
žrtvom. Zna iti nešto u njegovim o ima inilo im se kao visoko se izdi i iznad ostalih smrtnika.
Danju se Ibn Tahir više ni emu nije udio. Bio je bistar promatra , poslušan u enik, radio
je sve što je bilo potrebno i inilo mu se da sve mora biti baš tako kako jeste.
A uve er, kada je ležao s rukama ispod glave i promatrao crvenkast plami ak u zdjelici na
postolju, u kutu, neo ekivano je postajao svjestan da živi u nekom udnom, tajanstvenom svijetu.
Obuzela bi ga tad tjeskoba i pitao se: »Jesi li ti, koji sada tu ležiš, stvarno isti onaj Avani koji je
nekad pasao o evo krdo u Savi?« inilo mu se da svijet u kojem sada živi od prijašnjeg dijeli
ponor sli an onome koji dijeli svijet snova od svijeta jave.
Od tih misli spašavao se pisanjem pjesama. Dai Ebu Surake dao je u enicima, pri
upu ivanju u poetiku, zadatak da u stihovima opjevaju li nosti i doga aje koji su bili posebno
zna ajni za ismailizam. Trebali su pisati pjesme o Proroku, Aliju, Ismailu, o slavnim mu enicima
i njihovim djelima.
Ibn Tahiru je Ali, Prorokov zet, najviše prirastao srcu. O njemu je ispjevao pjesmu koja je
oduševila Ebu Suraku tako da ju je odlu io pokazati Sejiduni. Nau ili su je i ostali u enici pa je
uskoro Ibn Tahir po cijelom Alamutu slovio kao pjesnik.
Poslije Hadidže prvi je Proroka upoznao, Ni devet godina tad nije imao. Sve je vrijeme na
njegovoj strani ratovao, Premda mu je neprijatelj teške rane zadavao.
Sam mu je Prorok k er za ženu dao, Fatimu - ženu najljepšu, ubavi cvijet. Za prijestolje
kalifsko ga je odabrao, Da mirnu savjest ima kada napusti svijet.
Poslije smrti Prorokove je bio Lišen svih prava i sramno izdan. Ni time mjeru nepravdi
nije prevršio, Krv je svoju prolio, okrutno zaklan.
U Nedžefu, pod zlatnim kubetom, Tijelo njegovo u hladu po iva u miru. Vjernici na grob
dolaze mu eniku svetom, Slave ga, a iz o iju suze im naviru.
Ohrabren prvim uspjehom, Ibn Tahir je nastavio s pjesni kim pokušajima. Odjednom mu
se u inilo kako je u tome otkrio na in da izrazi nešto od onog nepoznatog što ga je uve er plašilo
i, ujedno, time ga se oslobodi. Sve što mu se inilo stranim i nejasnim pokušao je sabiti u stihove
i u initi jasnim. Neki od tih pokušaja potom su u Alamutu postali op e vlasništvo i mnogi su ih
znali napamet. Pjesme o Alamutu i o Sejiduni bile su najomiljenije.
Tamo gdje vrh svoj Elbrus u nebo su e, Tamo divlje vode ruše se i hu e. Planinske tamo
brze rijeke izviru, Hridi ogromne preska u, žure, uviru.
Na stijeni tajanstvena utvrda stoji, Od dejlemskih kraljeva dane broji. Sa svih njegovih
strana vrsti su bedemi, Na udare vjetra i groma otporni.
Nekad su tamo orlovi gnijezdo svijali I jastrebovi s plijenom po ivali. Carstvo tu bješe
svake grabljivice. Alamut je ime tvr ave na vrh litice.
Zamak etiri visoke kule brane. Crne se i danju - tajnom hrane. Ako nepozvan do nje put
skriven na e, Drznika tog nevolja najve a sna e.
SEJIDUNA
Kao u gnijezdu visina gospodar, U zamku sjedi mo an vladar. Vjernike vodi, jer poznaje
ih do srži, A do sultanova mišljenja ne drži.
Mada ga nitko nit' uje nit' vidi, Njegova ruka svime upravlja, sve vodi. Ni kada, ni otkud
- ne znaš, AT za sve te nagra uje i sve mu pla aš.
Alah ga je izabrao i na zemlju poslao, Nakon što je teških muka dopao. Od Alija, unatrag,
do Proroka, Nije bilo tako svetog ovjeka.
Oko njega mnoga doga aju se uda.
Za jedne je mudrac nad mudracima, za druge luda.
Ni Židov ni krš anin ne bi vjerovao:
Alah je njemu klju od raja dao.
S pjesništvom su bile spojene i vježbe govorništva. Sulejman i Ibn Tahir su se pred svima
u tome odmjeravali. Sulejman je govorio vatrenije, Ibn Tahirrazumnije. Za vrijeme tih predmeta
najnesretniji je bio Jusuf. esto je uvjeravao Ibn Tahira da bi radije cijeloga dana vježbao na
suncu pred strogim Minu eherom ili se ak na zapovijed Abdulmalika bi evao, skakao po
usijanoj plo i i izvršavao svih deset napornih vježbi disanja koje su vremenom bili savladali.
Samo se još ne ega tako bojao kao pjesništva, govorništva, gramatike i algebre: Abdulmalikova
posta. Jedino je tada doživljavao trenutke u kojima mu se život i sve što su radili inilo
besmislenim i ispraznim. Obuzimala ga je želja da legne, zaspe i nikada se više ne probudi.
Ina e ga nisu mu ila nikakva posebna pitanja i malo emu se udio. Od svih stvari možda
mu je ponajviše bila nejasna Ibn Tahirova sposobnost pisanja pjesama koje još nigdje nije itao i
nitko mu ih nije kazivao. Javno ga je smatrao arobnjakom, a u sebi je svojom zemaljskom
pame u bio uvjeren da Ibn Tahir mora imati negdje skriven izvor iz kojeg crpi svoju umjetnost.
Da su pjesme koje je znao napisali pjesnici, to mu je išlo u glavu, no to je bilo u maglovito
pradoba kada su po svijetu još hodili junaci, borili se s demonima i drugim natprirodnim bi ima.
Ali da njegov prijatelj, koji je spavao na postelji pokraj njega, bio za glavu manji i mnogo slabiji
od njega, može biti takav pjesnik, tome se njegov tijesan um opirao. Da je Sejiduna veliki prorok,
mada je živio s njim u tvr avi, to mu je bilo još nekako razumljivo. Sejiduna je bio nevidljiv i
nije smatrao vrijednim da se bilo kome od njih pokaže. A Ibn Tahir se s njim svakog dana
prepirao i šalio. Unato toj sumnji duboko u sebi mu se divio i bio je veoma ponosan na svoje
prijateljstvo s njim.
Sulejman, mada sam nenadmašan ma evalac i baca om e, te uvijek prvi u svakom
opasnom pothvatu, bio je ljubomoran na uspjehe drugih. Kada su mu hvalili Jusufa i Ibn Tahira,
govorio je:
— Prvi je tupavko, a drugi uobraženko.
Pa ipak, njih su trojica bili nerazdvojni i kada bi netko napadao Jusufa ili Ibn Tahira,
Sulejman je ljutito uzvra ao:
— Kada vi budete tako daleko bacali koplje ili mogli izdržati tolike napore kao Jusuf,
onda ete imati pravo pri ati.
A za Ibn Tahira govorio je ovako:
— Kada bi u vašim glavama bilo samo zrnce njegove pameti, ne biste bili samo
uobraženi, nego biste se ve odavno rasprsli od napuhanosti.
Sulejmana nisu voljeli samo Ibn Tahir i Jusuf, nego cijela škola zajedno s u iteljima, i
nitko mu nije zamjerao njegovu zajedljivost.
Za jednu od najstrožih zabrana važila je ona koja se odnosila na razgovore o ženama i
spolnosti uop e. Zato je svim u enicima stao dah kada je, na jednom satu, Ibrahim neo ekivano
na eo tu škakljivu temu. Upravo je pri ao o Prorokovimženama, suho se nakašljao, za trenutak
spustio pogled a onda ga vrsto upro u mladi a ispred sebe i po eo ozbiljnim glasom:
— Prorok nije zabranio vjernicima da se žene i vesele u zajedni kom životu s drugim
spolom. I sam je bio primjer dobrog muža i oca, no s druge strane, vjernicima je postavio sveti
cilj: mu eništvo za svetu vjeru i najvišu nagradu za tu žrtvu — vje ne radosti u rajskim vrtovima.
Prvi vjernici, slijede i njegov uzvišeni primjer, znali su združiti oboje: lijep život sa ženama i
hrabro žrtvovanje za njegovo u enje. Kada je Prorok umro, — po eo je razdor medu vjernicima
pa su se ljudi još samo valjali u haremima i borili za vlast i druga zemaljska dobra. Bila je
zaboravljena Prorokova zapovijed da se za veliku stvar treba žrtvovati, boriti se s ma em u ruci
ili za nju, ak, umrijeti mu eni kom smr u... Sada je Sejiduna izme u toga i svog ponašanja
povukao jasnu granicu. S one strane su Bagdad i seldžu ki tirani sa svojim razuzdanim
pristalicama, s ove strane smo mi i vi. Vi, koji ete biti posve eni u fidaije, izabrana ste eta iji
posljednji cilj jesu žrtva i mu eništvo za svetu stvar. Dakle, u svemu morate biti druga iji od njih.
Zato je Sejiduna izdao za vas najstrožu zabranu: niti ete se ženiti, niti bilo kako druga ije
odavati razuzdanosti. Vama je zabranjeno govoriti o ne istim stvarima kao da ve jeste
stanovnici rajskih vrtova koji su stvoreni za vas. Zabranjeno vam je i razmišljati o njima ili im se
u mašti potajno predavati. Alahu se ne može ništa sakriti! On je izabrao Sejidunu i odredio vam
ga za vo u, a za onoga tko prekrši zabranu, odre ene su najstrože kazne. Tko bude uhva en u
nepristojnom razgovoru, bit e smjesta ba en medu obi ne vojnike. Jednoga od vas ta je kazna
ve zadesila. Ako bi se netko od vas, kada budete posve eni, usput spetljao sa ženom ili ak
oženio, bio bi kažnjen užasnom smr u. Krvnik bi mu prvo užarenim željezom iskopao o i, a kada
se stišaju najgore boli, sa živog tijela bili bi mu otkinuti ostali udovi. Vrhovni poglavar je smatrao
da te kazne zaslužuje onaj tko prekrši njegovu zabranu.
Na te rije i u enici osjetiše hladne žmarce. Nisu se usu ivali jedan drugoga pogledati u
i. Neki su u živim slikama predstavljali strahotne kazne i, premda su se suzdržavali, ulo se
kada bi se ponekom oteo pritajen uzdah iz grudi.
 Kada je dai Ibrahim vidio u inak svog govora, kamenim licem preletio mu je neprimjetan
smiješak. Nastavio je mnogo blažim glasom:
— Ne plašite se te Sejidunine zabrane. Ona je samo naizgled okrutna, jer tko bi od vas
mogao i pomisliti da nagradu, koja ga eka za njegove žrtve, zamijeni za sumnjivo zadovoljstvo
koje bi mu moglo pružiti kršenje Sejidunine zabrane? Svi vi, koji budete u potpunosti ispunjavali
ono što vam je nare eno, uživat ete u mnogo ve oj raskoši. I to u kakvoj raskoši! Vi, mu enici
za svetu stvar, u i ete u vrtove u kojima e žuboriti kristalno isti studenci, ležat ete usred
staklenih paviljona na visokim jastucima i šetati prekrasno ure enim gajevima u sjenci krošanja
stabala. Okruživat e vas gredice pune plemenitog cvije a i opojnog mirisa, a djevojke crnih,
bademastih o iju i bijelih udova služit e vas najboljim jelima i pi ima. Bit e vam na usluzi! Te
je djevojke Alah stvorio na poseban na in i one e o uvati vje nu mladost i vje no djevi anstvo
unato potpunom predavanju vašim željama... Kada budete posve eni, bit ete spremni zaslužiti
tu raskoš. Alah je predao Sejiduni klju od vrtova koji su vama namijenjeni. Onome tko bude
to no izvršavao zapovijedi, Sejiduna e otvoriti rajska vrata. Može li postojati nešto što bi vas
odvratilo s puta do te nagrade?
Nave er su se u enici okupili navrh krova i Ibn Tahir je rekao:
— U itelji su nam preporu ili da u slobodnim trenucima raspravljamo o svemu onome što
smo tijekom dana nau ili. Danas je dai Ibrahim objasnio zašto nam je Sejiduna zabranio
bludni enje, kako na djelu tako i u razgovorima i mislima.
Mislim da ne kršimo tu zapovijed ako, kao obi no, porazgovaramo o svemu onome što
smo uli i složimo se u tome kako nam se valja ponašati da bismo što lakše izbjegli svaku
nepriliku i iskušenje.
Neki u enici su se preplašili tih rije i.
— Ja sam protiv toga — rekao je Naim. — Dai Ibrahim nam je zabranio da razgovaramo
o bludnim stvarima. uo si kakve e kazne sti i krivce.
— Ne pravi od muhe slona, Naime — uzvratio mu je Džafer. — Smijemo govoriti o
svemu onome što su nam tog dana tuma ili u itelji. Nitko nas ne može kazniti budemo li o toj
stvari raspravljali pametno i iskreno.
— Samo ne o ženama i drugim nepodobnim stvarima! — uzbudio se Naim. Jusuf je
planuo.
— Malog preko ograde!
Naim se prestrašeno povukao prema izlazu.
— Ostani ovdje! — dreknuo je Sulejman na njega. — Da se poslije ne bi izgovarao kako
nisi bio prisutan. Budeš li i dalje sitni av, dobit eš svoje kada se u spavaonici ugasi svjetlo!
Ibn Tahir je otpo eo:
— Govorit u otvoreno i izravno, kako bismo jednom sa svim tim stvarima bili na isto.
Uvjeren sam da nikome od nas ne pada na pamet da se ikad stvarno zaboravi s kakvom ženom, pa
emo odsad i razgovor o tome izbjegavati. Lako je vladati svojim ponašanjem, svojim jezikom,
ali kako vladati svojimmislima koje nas napadaju u trenucima slabosti, ili svojim snovima? Iblis,
dakako, nema vlast nad našom voljom, ali ima nad našom maštom i nad našim snovima. Ja sam
se, na primjer, više puta namjerno suzdržao od svih nepo udnih misli i ve mi se inilo da u
zauvijek biti pobjednik — a onda se jave, kao nadahnuti zlim duhovima, razvratni snovi i potom
je misao cijeloga dana u njihovom ropstvu. Tako ovjek otpo inje stalno iznova, sve dok ponovo
ne padne, a zabrana je kruta i ne zna za te prirodne slabosti. Dakle, što nam je initi?
Sulejman je odgovorio:
— Zašto time toliko razbijati glavu? Snovi su snovi i tko može zbog njih biti pozivan na
odgovornost? A i misao koja ti se slu ajno omakne ne može biti neki veliki grijeh.
 — Tako je! — obradovao se Jusuf. — Kao da si mi uzeo rije iz usta.
— Ne, ne znam je li to baš tako — mislio je Tahir. — Zabrana je jasna, odre ena i mora
postojati na in na koji možemo savladati svoju slabost.
Javio se Džafer:
— Sasvim to no si rekao, Ibn Tahire. Ako je zabrana takva, onda nam mora biti i dana
mogu nost da je ne kršimo. Svako od nas mora se svim silama oduprijeti šapatu zlog duha i
osloboditi svoje misli, pa i svoje snove, njegova utjecaja.
— To sam pokušao — rekao je Ibn Tahir. — Ali ljudska slabost je velika.
— Nije pametno izazivati na borbu ja eg protivnika — promumljao je Jusuf.
Onda se Ubjede, koji je sve vrijeme šutke slušao, lukavo nasmiješio.
— Prijatelji, emu toliko rije i i prepirke — rekao je — kada je stvar ipak mnogo
jednostavnija? Zar mislite da bi nam Sejiduna zapovjedio nešto što ne bismo mogli ispuniti? Ja
mislim da ne bi. A sada ujte! Nije li nam Sejiduna za našu uzdržanost i naše žrtve obe ao
nagradu? Jeste, i to rajsku raskoš u vrtovima onoga svijeta? Svi ete re i: sigurno! Prema tome,
mi se s pravom veselimo radostima koje nam je Sejiduna obe ao i koje e nam pripasti poslije
smrti. Možemo se u mislima veseliti lijepim vrtovima i žubore im studencima, možemo sebi
predstavljati izabrana jela i pi a koja su pripravljena za nas, i kona no, maštaju i možemo
tako er uživati u zagrljajima crnookih djevica koje su stvorene da nas dvore na onom svijetu.
Gdje je tu ikakav blud? Bude li nas, dakle, ikad ubudu e zao duh spopao i pokušao zavesti,
mudro emo mu mislima pobje i u prekrasne rajske vrtove gdje emo uživati do mile volje, a da
nam ne ista savjest ne pokvari užitak. Tako emo ugoditi i Alahu, koji nam je pripremio rajske
vrtove, i Sejiduni, koji e nam za naše zasluge otvoriti ulaz u njih, a i samima sebi, jer emo
pustiti mašti na volju ne griješe i pritom.
enici su mu glasno i veselo odobravali.
— Baš si vrag, Ubejde! — uzviknuo je Jusuf. — Kako to meni nije palo na um?
— Ubejde je izveo stvar vrlo duhovito — tvrdio je Ibn Tahir. — Formalno, nema mu se
što osporiti, ali po mom mišljenju, ak i ako je smjestimo u rajske vrtove — bludna želja ostaje
nepo udna.
— ini mi se da ti nije drago što sam nisi došao na tu misao — ljutio se Ubejde.
— Ne, Ibn Tahir je u pravu — rekao je Džafer. — Grijeh ostaje grijeh gdje god ga
po inili, a izvrdavanjem se tako jasna zabrana, kakva je ta Sejidunina, ne da zaobi i.
— Svojim glodanjem želite sve pokvariti — razljutio se Jusuf. — Ja mislim da je Ubejde
u pravu i nitko nam ne može zabraniti da se veselimo nagradi koju emo pošteno zaslužiti.
— Kako želite — primijetio je Džafer i slegnuo ramenima.
Nave er, kada bi pred zgradom vrhovnog poglavara zaplamsale vatre baklji, kada bi se
za ulo daleko klokotanje Sah-Ruda i oglasio se ve ernji rog koji je pozivao na molitvu i
spavanje, u enike je obuzimala bolna sjeta. Iza njih je bio dan teškog školovanja, strogih ispita i
duhovne stege, te su im se misli opuštale. Jedni su se povla ili u samo u i tamo se predavali tuzi
za rodnim krajem, a drugi su opet razgovarali kako je bilo tamo vani, gdje je život tekao sasvim
druga ije.
— Volio bih biti ptica — rekao je jednom Sulejman. — Poletio bih i pogledao što rade
moje dvije sestre. Naša majka je umrla, a otac ima druge dvije žene koje tako er imaju djecu.
Moje sestre im predstavljaju teret i sigurno ružno postupaju s njima. Sigurno ih se žele riješiti.
Bojim se da e nagovoriti oca i on e ih prodati prvom proscu. Uh, kako me sve to grize, grize!
Stisnuo je šake i njima pokrio lice.
— A ja imam majku koja je stara — rekao je Jusuf i obrisao o i svojom teškom šapom.
— Mu i se sa stokom i njivama, i bojim se da je susjedi varaju jer je sasvim sama. Zašto sam je
ostavio?
— Da. Zašto? — upitao je Ibn Tahir.
— To je bila njena želja. Rekla mi je: »Snažan si pehlivan, sine moj, sam Prorok bi ti se
radovao. I da je tvoj otac još živ, on, koji je poštovao mu enika Alija, sigurno bi te poslao nekom
od daija, koji su u službi pravog kalifa,kako bi te uputio u pravo u enje...« Tada je našim
krajevima putovao veliki dai Husein Alkeini i okupljao je sljedbenike za Našeg gospoda. Otišao
sam k njemu i on me uputio ovamo, u Alamut.
— A ti, Naime, kako si ti dospio u ovu tvr avu? — raspitivao se dalje Ibn Tahir.
— Moje selo nije daleko odavde — odgovorio je Naim. — uo sam da mo ni dai skuplja
u Alamutu vojsku protiv krivovjernog sultana. Mi smo u našoj ku i bili svi pravovjerni. Zato otac
nije imao ništa protiv da odem služiti Sejiduni.
— A ti, Sulejmane?
— Što se tu ima pitati? Govorili su da e biti rata i da je veliki dai, koji je ve u inio
mnoga uda, osvojio u ime velikog egipatskog kalifa Alamut, te da odatle misli udariti na sultana.
»Tu e se nešto zakuhati, Sulejmane«, rekao sam samome sebi. Kroz naš kraj putovao je dai
Abdulmalik i ja sam mu se pridružio.
— Naša obitelj je od davnine bila odana Alijevom imenu — rekao je Ubejde. — Bilo nas
je devetoro bra e i netko je morao od ku e. Molio sam od oca dopuštenje da otputujem.
— A ti, Džafere?
— Savjesno sam prou avao Kur'an, sunet i povijest islama. Uvidio sam da je Aliju bilo
nepravedno oduzeto Prorokovo nasljedstvo i da kalif u Bagdadu nepravedno sjedi na
namjesni kom prijestolju. U našem kraju zaustavio se jedan ismailitski dai — bio je to upravo
naš starješina Ebu Surake — i s njim sam vodio u ene razgovore. Slagao sam se s njegovim
enjem i molio od oca dopuštenje da se pridružim misionaru. Kada je uo da moj u itelj kani u
Alamut, kod Sejidune, rado je pristao. O našem vrhovnom poglavaru govorili su da je sveti
ovjek.
Takvi razgovori su im pomagali da savladaju tugu za rodnim krajem, osje aj usamljenosti
i odsje enosti od svijeta. Kada ih je sljede eg jutra rog probudio iz sna, ve ernja raznježenost bila
je zaboravljena. Hladna voda kojom su se umivali podsjetila ih je na teško e dana, zadatke i
enje. Ponovo su vrsto, s obje noge bili u Alamutu.
Brinulo ih je samo ho e li dobro odgovarati na pitanje u itelja i ne e li zahtjevi starješina
biti preteški. S vedrinom i hrabroš u predali su se radu za ismailitsku stvar.
Jednoga jutra, kada su se u enici vratili s vojni kih vježbi s Minu eherom u Alamut, Ebu
Surake im je rekao:
— Danas imate slobodan dan. Došli su daiji iz susjednih tvr ava kako bi od vrhovnog
poglavara dobili naputke za rad. Mi emo, isto tako, obavijestiti o vašim uspjesima i neuspjesima.
Budite mirni i iskoristite vrijeme za u enje.
enici su se jako obradovali. Pohitali su u spavaonicu po svoje tablice i bilješke. Jedni
su otišli na bedeme; drugi, radoznaliji, posjedali su u dvorištu u sjenku zidina i pažljivo motrili
zgradu vrhovnog poglavara.
Straža pred ulazom bila je poja ana. Crne buzdovandžije stajali su nepomi ni kao kipovi.
S vremena na vrijeme žurno bi prošao poneki dai, umotan u sve anu bijelu odje u. U enici su
došaptavali ono što su o njemu znali, a kada ga nisu poznavali, naga ali su tko bi on mogao biti.
Na donjoj terasi, ispred stražarske kule, nastala je graja. Kroz ulazna vrata ujahala je
grupa konjanika. Vojnici su prisko ili i pridržali im konje kako bi sjahali. Neugledan ovje uljak
u širokom haljetku, koji je sjahao s niskog kosmatog bijelca, požurio je stubištem naprijed
okružen ostalima koji su ga pratili s nekakvim posebnim poštovanjem.
 — Ebu Ali! Veliki dai! Poznajem ga — uzviknuo je Sulejman i nehotice ustao.
— Nestanimo! — predložio je Jusuf.
— Ne, pri ekajmo! — rekao je Ibn Tahir. — Volio bih ga vidjeti izbliza. Za to vrijeme
grupa im se približila. Vojnici, koji su slu ajno bili u blizini, okretali su se prema došljaku i s
poštovanjem se klanjali.
— Sami daiji — šaptao je Sulejman, a glas mu je grozni avo treperio. — Sam Ebu Ali
došao ih je do ekati.
— Vidi! Me u njima su daiji Ibrahim i Abdulmalik — uzviknuo je Jusuf. Ebu Ali je u
svojoj širokoj halji dostojanstveno kora ao terasom, sve anose ljuljaju i cijelim tijelom.
Dobrodušno se smiješio vojnicima koji su ga pozdravljali. Vidjelo se da je svjestan milosti koju
je za njegove pristalice zna io njegov ljubazni smiješak. Lice mu je bilo potpuno izborano.
Rijetka, prosijeda brada i isti takvi obješeni brkovi okruživali su gotovo bezuba usta. Kada je
prošao pokraj u enika, oni su mu se vojni ki naklonili. Sitne o i su mu radosno zasjale. Izvukao
je ruku ispod halje i ljubazno im, mahanjem, otpozdravio. Bio je nevjerojatno nalik si ušnoj
starici.
Kada je grupa daija prošla, u enici se ponovo uspraviše.
— Jeste li vidjeli! Samo je nama mahnuo rukom! — uzviknuo je Sulejman, a glas mu je
drhtao od radosti. — Ebu Ali je prvi poslije Sejidune!
— Šteta što nije malo stasitiji — smatrao je Jusuf.
— Zar misliš da pamet ovisi o veli ini tijela? —- uzvratio mu je Naim.
— Kada tebe vidim, gotovo bih povjerovao u to.
— Svi a mi se njegova jednostavnost — rekao je Ibn Tahir. — Smiješio nam se kao da
smo svi ve njegovi stari znanci.
— A ipak je pun dostojanstva — držao je Naim.
— U en je i zaslužan ovjek — napomenuo je Sulejman. — A ne mogu ga zamisliti kao
nekog vojnika.
— Možda zato što me u nas nije dojurio sa sabljom? — ljutio se Naim. — Ve ina daija,
koje sam vidio, izgledaju slabašni. Oni su vo e, a pomaga i su im gorostasni grmalji.
— Priuštio bih ti da se jednom na eš u Abdulmalikovim šakama — zafrkavao ga je
Sulejman. — Pa da vidiš kako su daiji slabašni.
— Kakav li je Sejiduna? — upitao je Ibn Tahir. Pogledaše se. Naim odgovori:
— To nam još nitko nije rekao.
Velika zbornica zauzimala je gotovo cijelo krilo u prizemlju zgrade vrhovnog poglavara.
Cijeloga jutra u njoj su se okupljali u itelji, misionari i ostali ismailitski dostojanstvenici. Došli
su iz Rudbara i Kazvina, iz Damagana i Sahdura, ak i iz dalekog Huzistana gdje je ismailitsku
stvar vodio veliki dai Husein Alkeini. O ekuju i upute vrhovnog poglavara, razgovarali su s
doma inima i me usobno izmjenjivali novosti.
Prozori su bili zastrti teškim zavjesama. Dvoranu su osvjetljavale voštanice u brojnim
svije njacima. U kuteovima su, na visokim postoljima, bile tave sa smolom koja je cvr i
plamsala u vatri i širila uokolo opojan miris.
Pod jednim od tih svjetala, oko Grka Theodorosa, okupilo se nekoliko ljudi. Bili su tu
vojni zapovjednik rudbarskog zamka, kapetan Ibn Ismail, debeli veseljak dai Zaharija i mladi
Egip anin Ubejdulah koji je poznavao lije nika još od njegova boravka u Kairu. Svi su bili skloni
šali i smijeh je esto prekidao njihov razgovor.
— Ti si, dakle, došao s Ibn Sabahom u zamak, doktore moj? — upitao je Egip anin
doma ina. — Nevjerojatni glasovi kružili su svijetom o zauzimanju Alamuta. Pri ali su da je Ibn
Sabah nadmudrio prijašnjeg zapovjednika, tako da mu je ovaj prepustio tvr avu. A onda su opet
govorili da ga je novcem potkupio. Ni danas ne znam istinu.
Grk se veselo zahihotao, ali nije ništa rekao. Kapetan Ibn Ismail dao im je znak da
primaknu glave, a onda je po eo:
— Mislim da ne e biti loše pojasniti mladi u kako je Ibn Sabah osvojio Alamut. Doduše,
sam nisam bio prisutan, ali to mi je pri ao jedan od mojih pod asnika koji je tada pomagao
našem poglavaru.
Ubejdulah i debeli Zaharija napeto su slušali. Theodoros se podrugljivo namrštio i ostao
na udaljenosti.
— Kao što vam je poznato — nastavio je Ibn Ismail — sultanov namjesnik u zamku
Alamut bio je vrli kapetan Mehdi. Osobno ga nisam poznavao, ali sam uo da se nije odlikovao
baš pretjeranom duhovitoš u. Ibn Sabah je spretno umakao zasjedama velikog vezira i, na kraju,
probio se do Reja u kojem je bio mjesni na elnik Muzafer, njegov veliki prijatelj. On mu je
pomogao da oko sebe okupi eticu od sedamdesetak ljudi, me u kojima je bio i pod asnik koji mi
je pri ao tu zgodu. I tada našem vo i pade na um osvojiti Alamut, nadaleko naj uvaniju utvrdu.
Posavjetuje se s Muzaferom i smisli sljede e lukavstvo...
Dok su Egip anin i debeli dai napeto pratili pri u, lije nik se sve vrijeme dvosmisleno
hihotao. Kapetan je to primijetio i to ga je istodobno i zbunjivalo, i ljutilo.
— Zašto ti ne pri aš ako znaš bolje? — uvrije eno je upitao.
— Pa vidiš da te pažljivo slušam — podrugljivo se ispri avao Grk.
— Pusti ga, neka se mršti — držao je Egip anin, koji je postao nestrpljiv. — Znamo ga.
Uvijek bi htio znati nešto više od drugih.
Ibn Ismail je nastavio:
— Dakle, naš poglavar smisli varku i posjeti Mehdija u zamku Alamut. Re e mu: »Ja sam
dai i obišao sam pola svijeta. Sada mi je dosta putovanja i došao sam tražiti miran kutak. Prodaj
mi izvan svojih zidina toliko zemlje koliko obuhva a volovska koža. Za zemlju ti dajem pet
tisu a zlatnika.« Mehdi samo što nije pukao od smijeha. »Ako mi stvarno daš toliko novca,
smjesta ti ustupam željenu zemlju.« Naime, inilo mu se nemogu im da bi siromašni dai mogao
imati toliki imetak. Ibn Sabah posegne ispod halje, izvu e vre icu zlatnika i po ne brojati novac.
Mehdi nije vjerovao vlastitim o ima. Mislio je: »Na kraju krajeva, što može škoditi tvr avi
prodam li ispod njenih bedema komadi e zemlje starom daiju. A ja u se preko no i obogatiti.«
Uzmu, dakle, volovsku kožu, spuste most preko Sah-Ruda i s njega se spuste na stijene ispod
bedema. Ibn Sabah izvu e iz pojasa oštar nož i po e njime rezati kožu u tanke remene. asnici i
vojnici im se, jedan za drugim, primakli i gledaju što to radi neobi ni stranac. Nitko nije ni sanjao
što dai namjerava. Kada je koža bila izrezana, Ibn Sabah poveže remenje, u pukotinu zatakne
kol i za njega priveže jedan kraj tako napravljene uzice. S drugim krajem u ruci po eo je
opkruživati tvr avu. Tek tada je Mehdiju stvar postala jasna.
»Lopove! Varalico!« izderao se na Ibn Sabaha i podigao oružje. U tom trenutku zatutnjalo
je iznad njihovih glava. Uplašeni, pogledali su gore. Ceta konjanika s isukanim sabljama u
rukama protutnjala je preko mosta u tvr avu. Ibn Sahah se nasmiješio: »Prekasno je, prijatelji«,
rekao je. »Zamak je sada moj i bude li mi nedostajala dlaka s glave, nitko od vas ne e ostati živ.
Ali ja poštujem pogodbu, Mehdi. Uzmi pet tisu a zlatnika i idi sa svojim ljudima kuda te volja.«
El-Hakim je prasnuo u glasan smijeh. Držao se za debeli trbuš , a suze su mu tekle iz
iju. Tako se hihotao da ga je sve boljelo.
I Egip anin i debeli dai su se smijali, dijelom veselo a dijelom zbunjeno. Naime, nisu
znali emu se Grk rugao. Samo je kapetan Ibn Ismail bijesnim pogledom mjerio lije nika.
— O, sveta naivnosti! — zanjakao je Grk kroz smijeh. — Dakle, tako si i ti nasjeo, stari
moj! A Hasan i ja smo tu poslasticu bili namijenili samo sultanu.
 — Pod asnik me, dakle, prevario?! — planuo je kapetan a krv mu je oblik obraze i o i.
Od gnjeva mu je sko ila žila na elu. — Zadavit u ga, prebit u ga kao psa!
— U inio bi mu nepravdu, Ibn Ismaile — rekao je Grk. — Jer ono što ti je ispri ao živa je
istina, naime, živa istina za njega. Ali ne i za tebe, koji pripadaš onima iznad. Sam si trebao
pogoditi kako je u stvari bilo.
— Zašto da se pravim važan! Radije ti ispri aj! — ljutio se kapetan.
— Najprije, morao bi znati da je Mehmed, bivši zapovjednik ovog zamka, iz Alijeve
obitelji. Kako bi ga sultan pridobio za svoju stvar, dao mu je visoki položaj svog namjesnika dok
ovaj još nije imao ni trideset godina. A kako bi otklonio mogu u opasnost za sebe, poslao ga je
na kraj svijeta: ovamo, u Alamut. Tu se mlad, života željan ovjek nasmrt dosa ivao. Sa svojim
asnicima i pod asnicima od jutra do mraka je pio, kockao se i prepirao. Za no i okupio je veliki
harem žena, plesa ica i pjeva ica, a o tome što se potom tamo doga alo u Reju se nisu usu ivali
ni šapatom govoriti. Pripitomio je cijelo tovilište sokolova i geparda, pa je s njima lovio po
okolnim planinama i šumama. Uz to, proklinjao je sultana i kalifa zaklinju i se da e im se
osvetiti. I Malikšahu su sigurno stigle vijesti o njegovu naumu, no vladar je mislio: samo neka me
proklinje - kada barbari udare preko granice, morat e im se suprotstaviti ako mu je stalo do
vlastite glave. O svim tim stvarima Muzafer je pri ao Ibn Sabahu kada je stigao u Rej. I ja sam se
našao tamo, a jednom smo se, Muzaferovim posredovanjem, sreli s Mehdijem u lovu. Hasan je
od kairskog kalifa primio lijepu svotu zlatnika. Pet tisu a je ponudio zapovjedniku ako mu preda
zamak. S novcem bi, potom, mogao otputovati u Kairo, gdje bi ga Ibn Sabah posebno preporu io
i svojim prijateljima, a mladiveseljak mogao bi se predati velegradskom životu. Mehdi je smjesta
bio spreman na to. Trebalo je na i na in kako da se opravda pred svojim ljudima, te da sultan ne
proganja njegove srodnike. A Ibn Sabah je htio upravo sultanu namjestiti jednu od svojih igara.
Rekao je: »Htio bih se domo i Alamuta nekim otmjenim, a istodobno smiješnim udarcem, kako
bi o tome pri ao cijeli Iran. Sultan bi se smijao i mislio: Ibn Sabah je ostao stari vragolan. Kako
god ga obrneš, svuda se pokaže njegovo lakrdijaštvo. Neka se, zasad, samo raduje.« Pretresali
smo desetak mogu nosti. Tada mi pade na pamet stara bajka kako je Didona osvojila Kartagu.
Podsjetim Hasana, a on smjesta prihvati. Uzviknuo je: »E, brate, baš sam to trebao!« I ve su on i
Mehdi do pojedinosti skovali plan. Pritom smo se sva trojica tako smijali da smo se svi odreda
zagrcnuli. Potom se sve dogodilo to no onako kako ti je, dragi moj kapetane, pri ao tvoj vrli
vojnik.
Na tu pri u se cijelo društvo previjalo od smijeha.
— A što je onda bilo s Mehdijem? — upitao je Egip anin, kada se prvotno veselje stišalo.
— Ti iz Kaira, on u Kairo — odgovorio je Grk. — I možda upravo u ovom trenutku uživa
s djevicama, s kojima si se ti prije njega nasla ivao.
— Kladio bih se sto prema jedan — rekao je debeli dai — da se naš Ibn Sabah, otkad ga
je veliki vezir prognao s dvora u Isfahanu, promijenio u ozbiljnog ovjeka. Svuda o njemu govore
samo sa strahopoštovanjem i mnogi ga smatraju živim svecem. A po onome što si nam ti sada
ispri ao, ostao je još uvijek stari šaljivdžija i zabavlja .
— Nije dobro da o tome suviše govorimo — rekao je Grk mnogo tiše. — Naime, otkad je
u Alamutu, naš poglavar se znatno promijenio.
Danono no i u svojoj kuli i ne prima nikoga osim Ebu Alija. Sva nare enja idu samo
preko njega. ovjeku je naprosto neugodno što nikada ne zna na emu je.
U dvoranu je ušao Ebu Ali s novodošlim daijima. Svi su ustali s jastuka i naklonili se.
Veliki dai se ljubazno nasmiješio i pozdravio ih. Pozvao ih je da se rasporede tako da ne budu
predaleko od njega, a potom im se obratio:
— asni zbore ismailitskih daija i poglavara! Naš gospod Hasan ibn Sabah šalje vam svoj
blagoslov. Ujedno vas moli da blagoizvolite uzeti k znanju njegovu odsutnost. Upravljanje našim
velikim bratstvom, pisanje novih zakona i odredaba, a i njegove godine, onemogu avaju ga da
fizi ki prisustvuje našem zboru. Prisustvovat e mu duhovno, a za sve što je važno ovlastio je
mene. Ja u ga izvijestiti o tome što smo ovdje raspravljali i prenijeti mu vaše posebne želje.
Vijest da vrhovni poglavar ne e sudjelovali na zboru teško je djelovala na daije koji su
došli sa strane. inilo im se kao da ih omalovažava, kao da je postavio pregradu izme u njih i
sebe, pa se sam nekud daleko i visoko odmakao.
Debeli dai je šapnuo Grku:
— Da to opet nije jedna od njegovih starih šala? Grk mu je odgovorio:
— Nije isklju eno. Samo, bojim se da se pri toj šali radi o vašoj glavi.
Veliki dai je zamolio u itelje da ga izvijeste o svojim uspjesima kod u enika. Upravnik
škole Ebu Surake po eo je prvi. Stranim poglavarima predo io je op i plan nastave, a onda je
rekao što su dosad kod njega nau ili.
— Od svih u enika prednja i — rekao je — jedan mladi iz Save, unuk onog Tahira
kojem je, po nare enju velikog vezira, prije dvadesetak godine odrubljena glava. Nije samo
iznimno bistar i dobrog pam enja, nego je i nadaren pjesni kim talentom. Iza njega bih posebno
spomenuo Džafera, veoma ozbiljnog mladog ovjeka koji savjesno izu ava Kur'an. Oštrouman
je, mada ne uvijek pouzdan, Ubejde, marljiv je. Naim...
Ebu Ali je zapisao imena i dodao kratku napomenu: Ibrahim je tako er stavio Ibn Tahira
na prvo mjesto. Kapetan Minu eher najviše je pohvalio Jusufa i Sulejmana dok je u o ima
Abdulmalika prvi bio Sulejman, a odmah iza njega Ibn Tahir. Lije nik je bio zadovoljan sa svima
i nije spominjao pojedina na imena.
Strani daiji s enjem su slušali o tako strogoj i opsežnoj nastavi. Ono što su uli
ispunjavalo ih je blagom sumnjom jer im nije bilo razumljivo krajnje zna enje i cilj tog odgoja.
Kada su u itelji završili svoja izlaganja, Ebu Ali je zadovoljno trljao ruke.
— Kao što ste upravo uli, mi u Alamutu ne gubimo vrijeme. Sve ra unice Našeg
gospoda, otkad je prije dvije godine osvojio ovaj zamak, pokazale su se to nima. Sultanu se još
ne žuri da nam uskrati posjedovanje ove tvr ave, baš kao što je Hasan ibn Sabah prije dvije
godine predvidio: naime, barbarima s one stranu granice svejedno je tko je poglavar utvrde. Kada
bi htjeli upasti u državu, isto tako bi napali nas kao i sultanovu vojsku. A isto tako bismo se
morali i mi braniti. Vrijeme koje nam je iz tih razloga ostavio sultan mi smo u utvrdi znali
iskoristiti. Naš poglavar izvršio je potpunu reorganizaciju cjelokupnog ismailizma. Svaki vjernik
izvježbao se u eli nog vojnika, a svaki vojnik je ujedno i najvatreniji vjernik. No od svih mjera
naš poglavar smatra najvažnijom onu kojom je bila ustanovljena škola za fidaije. Iz te škole iza i
e izabranici spremni na svaku žrtvu. Prerano je da bismo mogli spoznati dalekosežnosti te
ustanove, ali ovo vam, u ime Našeg gospoda, mogu re i: uskoro e biti naoštrena sjekira kojom
e biti posje eno stabloseldžu kog roda. Možda više nije daleko trenutak kada e se oglasiti prvi
udarac. Naše susjedstvo, sve tamo do Reja, danas je naklonjeno ismailizmu. I ako je istina ono
što nam javljaju naši izaslanici iz Huzistana, da e za kratko vrijeme veliki dai Husein Alkeini u
cijeloj zemlji pokrenuti op i otpor protiv sultana, tada ve približno možemo znati kada emo i
mi našu snagu morati staviti na kušnju. Ali do toga, vjerojatno, ima još vremena pa do tada
djelujte, asni daiji i poglavari, kao što ste do sada djelovali. Naime, pokušavajte do i do
pristalica za našu stvar idu i od ovjeka do ovjeka.
Dok je od po etka govorio svakodnevnim, ujedna enim glasom, vremenom se po eo sve
više unositi. Mahao je rukama, lukavo žmirkao i smješkao se. Ustao je s jastuka na kojima je
dotad sjedio podvijenih nogu i stao medu daije.
Nastavio je:
 — Prijatelji moji! Donosim vam posebnu Sejiduninu poruku. Neka vam uspjesi u
pridobivanju istomišljenika ne zamagle o i! Uptavo sada je važan svaki pojedinac. Neka vas ne
zavede velik broj istovjernika, pa da kažete: zašto bih se trudio pridobiti još ovog ili onog
pojedinca? Ta nema ni ugleda ni imetka. Možda je upravo to onaj koji e pretegnuti vagu u našu
korist. Ne plašite se truda! Idite od ovjeka do ovjeka i pokušajte ga nagovoriti. Zato je prvo što
trebate zadobiti njegovo povjerenje. Ne smijete biti jednostrani, nego mijenjajte svoj pristup od
slu aja do slu aja. Kada vidite da je neko veliki vjernik i da ima neograni eno povjerenje u
Kur'an, pokažite se i vi takvim. Govorite mu da vjera pod seldžu kim sultanima propada i da je
kalifu Bagdadu postao sultanov sluga. Ako vam odgovori da je imam u Kairu stranac i
samozvanac, složite se s njim, a ustrajte i u tome da s bagdadskim namjesnikom nije sve u redu.
Bit e vam lakše ako je predmet vašeg pridobivanja alijevac ili bar sklon tom u enju. Vidite li da
je ponosan na svoje iranske pretke, recite mu da naš pokret nema ni eg zajedni kog s egipatskom
vladavinom. Ako su ga doma ini nepravedno zapostavljali, utješite ga govore i da e, kada
zavladaju egipatski Fatimidi, u potpunosti ostvariti svoja prava. - Gdje naletite na razboritijeg
ovjeka koji se krišom, ili ak javno, podruguje Kur'anu i vjerskom u enju, recite mu da je
ismailizam u svojoj jezgri istovjetan slobodoumlju, te da je u enje o sedmorici imama samo
pijesak u o i i mamac za neuku gomilu. Tako obradujte svakog pojedinca prema njegovom
karakteru i njegovim nazorima, i neprimjetno ga dovedite do toga da po ne sumnjati u pravilnost
postoje eg poretka. Uz to, pokažite se skromnima i s malim zadovoljnim, ponašajte se prema
navikama i obi ajima tog kraja i tog staleža, a u svim nebitnim stvarima dajte za pravo svom
sugovorniku. Mora ste i dojam da ste, doduše, u eni i iskusni, ali da ga, usprkos tome, visoko
cijenite i da vam je posebno stalo upravo do toga da baš njega izvedete na praviput. Kada ste tako
zadobili njegovo povjerenje, prije i ete na drugu to ku svog plana. Objasnit ete mu da
pripadate vjerskom bratstvu koje na svijetu želi uspostaviti pravdu i istinu, i koje se želi
obra unati sa stranim samodršcima. Uvucite ga u vatrene diskusije, pobudite u njemu
radoznalost, držite se tajanstveno, nagovještavajte i obe avajte sve dok ga sasvim ne zbunite.
Tada tražite od njega da se zakune kako e šutjeti, objasnite mu u enje o sedmorici imama, ako
vjeruje u Kur'an srušite njegovu vjeru, govorite o našoj spremnosti i eli noj vojsci koja samo
eka nare enje da se sukobi sa sultanom. Izvucite iz njega nove zakletve, povjerite mu da je u
Alamutu veliki prorok kojem se pokoravaju tisu e i tisu e vjernika, i tako ga pripremite da nam
se zavjetuje. Ako je bogataš ili ako bar živi u snošljivim imovinskim prilikama, izvucite od njega
ve e svote novca, kako bi se time osje ao obaveznim. Prema starom iskustvu, ovjek se drži
onoga u što je uložio svoj novac. Od tih sredstava sitne svote dijelite siromašnim pristalicama, i
to u duljim razmacima kako biste ih držali na uzici. Recite im da su to samo predujmi za nagradu
koju e primiti za svoju odanost ismailizmu od našeg vrhovnog poglavara. Kada je pojedinac
potpuno u vašim rukama, sve vrš e ga stežite u svoju mrežu. Govorite mu o strahotnim kaznama
koje e zadesiti otpadnike, o sveta kom životu našeg vode i o udima koja se doga aju oko
njega. S vremena na vrijeme ponovo se vratite u isti kraj i ne ispustite nijednu uspostavljenu
vezu. Jer, kao što je govorio Naš gospod, nitko nije tako mali da ne bi mogao služiti našoj stvari.
Daiji i poglavari su s velikim zanimanjem slušali njegov govor. S vremena na vrijeme
osvrtao se prema ovome ili onome i mahao rukama ispred njega kao da samo njemu objašnjava.
— Sada ili nikada — uzviknuo je na kraju. — To neka bude naše geslo. Vi ste lovci i
ribari duša. Za to vas je izabrao Naš gospod i ponovo vas šalje u svijet da izvršavate njegove
upute. Ne plašite se ni ega, jer iza svakog od vas stoji itava naša mo , stoje svi naši vjernici i
vojnici.
Potom je donio sanduk s novcem i po eo praviti obra un. Abdulmalik je sjedio pokraj
njega i otvorio veliku knjigu u koju su bili zapisani iznosi, koliko je koji ranije primio i što mu je
vrhovni poglavar još odredio.
— Odsad e svaki od vas primati stalnu godišnju pla u — rekao je Ebu Ali — koju
smatrajte nagradom za svoju vjernost i svoj rad.
Što budu ve i uspjesi i zasluge pojedinca, time e biti viši iznos koji e mu biti dodijeljen.
Poglavari su predo ili svoje posebne želje. Jedan je imao više žena i djece, drugi dalji put pred
sobom. Tre i je htio uzeti novac za svog druga koji nije mogao do i na zbor, etvrti je opet živio
u kraju koji je bio posebno siromašan. Jedino je izaslanik huzistanskog velikog daija Huseina
Alkeinija donio sa sobom ak tri vre ice zlatnika, a za sebe i svog pretpostavljenog nije tražio
ništa.
— Ovaj vam mora služiti kao primjer — rekao je Ebu Ali i veselo zagrlio huzistanskog
izaslanika.
— Od razbojništva se dobro živi — šapnuo je el-Hakim daiju Zahariji i zna ajno mu
namignuo. Naime, govorilo se da Husein Alkeini sa ekuje karavane na putovima koji vode iz
Turkestana, a po nare enju samog vrhovnog poglavara ili bar s njegovim znanjem ih plja ka. To
je jedan od izvora koji omogu ava Hasanu Ibn Sabahu izdržavanje njegovog brojnog bratstva.
Kada je isplata obavljena, doma i poglavari ugostili su došljake pe enjem i vinom, pa se
upustili s njima u povjerljivije razgovore. Me usobno su se tužili na svoje nevolje i brige, a bilo
ih je mnogo koji nisu sasvim vjerovali u kona an uspjeh ismailizma. Govorili su o svojim
obiteljskim stvarima. Ovaj je imao u Alamutu k er, onaj negdje drugdje sina i razmatrali su
mogu nosti da me u njima dode do sklapanja braka. Svatko je htio imati svoju rodbinu pod
svojim okriljem i dugo su se prepirali oko toga tko e pustiti dijete da ode od njega. A kada su se
stari znanci ponovo dovoljno zbližili, po eli su pretresati vrhovnog poglavara i njegove osobne
stvari. Naime, Ebu Surake je imao u svom haremu, na uvanju, obje Hasanove k eri, Hadidžu i
Fatimu. Prvoj je bilo trinaest, drugoj jedanaest godina. Hasan ih nikada nije tražio k sebi, niti je
pitao za njih otkad ih je prepustio Ebu Suraki. Dai je pri ao huzistanskom izaslaniku, koji je bio
njegov gost, da su djevoj ice sasvim uplašene i da zadrhte ve na sam spomen o eva imena.
Takvo ponašanje Ebu Suraki nije odobravao, jer sam je bio nježan otac. Što je s Hasanovim
ženama, nitko nije znao. Nisu bile u zamku.
Izaslanik iz Huzistana je pri ao kako u Zur Gumbadanu, tvr avi koju je osvojio Husein
Alkeini, živi poglavarev sin Husein. Posva ao se s ocem i on ga je, za kaznu, predao
huzistanskom velikom daiju da kod njega služi kao obi an vojnik.
— Taj Husein je, stvarno, divlji poput zvijeri — rekao je izaslanik. — Ipak, da sam mu ja
otac, zadržao bih ga kod sebe, jer kada ti je pred o ima najlakše eš imati priliku da ga izmijeniš
ili bar donekle popraviš. Huseina je poniženje samo u vrstilo u njegovoj tvrdoglavosti i zlobi pa
je Husein Alkeini imao s njim dosta glavobolje.
Gosti su ostali tri dana u Alamutu, etvrtog dana u zoru krenuli su svaki u svoj kraj. Život
u zamku vratio se svom redu sve dok ga iz njega nije izbacio neo ekivani posjet.
 05.

Usred ljeta, jednog vrelog dana, pred Alamut je u pratnji petnaestorice konjanika dojahao
otprilike šezdesetogodišnji starac. Pred ulaskom u klanac zaustavila ga je straža, pitala tko je i što
ga je dovelo u utvrdu. Rekao je da je bivši isfahanski gradona elnik Ebul-Fadil Lumbani, da
dolazi iz Reja i da vrhovnom poglavaru donosi od tamošnjeg reisa veoma važnu vijest. Dežurni
asnik je smjesta odjahao u tvr avu obavijestiti svog pretpostavljenog o dolasku stranca.
Bilo je to neposredno poslije tre e molitve i u enici su upravo bili na poslijepodnevnom
odmoru kada je zvuk roga pozvao na zbor. Brzo su obuli sandale, opasali halje, zgrabili štitove i
oružje pa pohitali u dvorište. Kapetan Minu eher i daiji Ebu Surake, Ibrahim i Abdulmalik ve su
ekali na osedlanim konjima.
Mladi i su uzjahali.
— Nešto se sprema — šapnuo je Sulejman svom susjedu i duboko udahnuo. O i su mu od
ekivanja grozni avo zasijale.
U to je dotr ao Ebu Ali i uzjahao svog niskog, kosmatog bijelca. Kratkim nogama obgrlio
je trbuh životinje pa je izgledalo kao da su srasle uz njega. Potjerao je konja ispred u enika i
povikao im:
— Mladi i! Dodijelio sam vam astan zadatak da do ekate uglednog ovjeka, dobrog
prijatelja Našeg gospoda. Taj ovjek je bivši isfahanski reis Ebul-Fadil, koji je etiri mjeseca
skrivao našeg vrhovnog poglavara od potjere velikog vezira. Red je da mu priredimo do ek koji
e odgovarati njegovu ugledu i njegovim zaslugama za našu stvar.
Podboo je konja i sa svom pratnjom odjurio preko mosta u klanac.
U me uvremenu, Ebul-Fadil je postao prili no nestrpljiv. Uznemireno se osvrtao prema
klancu, tamo gdje je iš eznuo stražar. Njegov konj je, pod njim, tupkao u mjestu kao da osje a
raspoloženje svog gospodara.
Kona no je iz klanca nahrupila gomila konjanika. Došljak je me u njima prepoznao svog
starog prijatelja Ebu Alija. Galopom je dojahao k njemu i iz sedla ga zagrlio.
— Sretan sam što te mogu prvi do ekati u zamku Alamut — rekao je.
— Hvala, i mene to raduje — odgovorio je Ebul-Fadil. Glas mu je odavao blago
negodovanje. — Ne gori vam baš pod petama. Nekad su tako drugi ekali da ih ja primim. Kao
što poslovica kaže: danas meni, sutra tebi.
Ebu Ali se nasmiješio.
— Vremena se mijenjaju — primijetio je. — Ne ljuti se, stari moj. Htio sam ti prirediti
do ek kakav prili i tvom ugledu.
To je o ito utješilo Ebul-Fadila. Pogladio je lijepu srebrnu bradu i rukovao se s ostalim
daijima te s Minu eherom.
Kapetan je izdao zapovijed i eta u enika se u krasnom rasporedu sjurila prema zaravni.
Na odre enoj udaljenosti iznenada su se razdvojili u dvije grupe koji su jezdile svaka za sebe, a
onda se, naizgled bez reda, raspršile. Oštar zvižduk i ve su ponovo bile spojene. elne vode tad
su izdale zapovijed i konjanici su, uperenih kopalja, jurnuli jedni prema drugima. Izgledalo je kao
da e se sudariti i nabosti na koplja - ali u najljepšem redu mimoišli su jedni druge, okrenuli
konje, ponovo se spojili u jednu vrstu i vratili na polaznu to ku.
— Krasni de ki, uzorna eta — uzviknuo je pohvalu Ebul-Fadil. — Znoj me oblio kada
su jurnuli jedni prema drugima.
 Ebu Ali se, obradovan, nasmiješio.
Izdao je zapovijed i krenuli su klancem prema tvr avi.
Kad su stigli u Alamut, kapetan Minu eher otpustio je u enike i izdao naredbu da se
pobrinu za reisovu pratnju i njihove konje. Potom se iza gosta i daija uputio prema zbornici.
Ebul-Fadil je putem razgledao utvr enja i zgrade, udio se mnoštvu vojnika i stoke koja je pasla.
— Pa ovo je pravi pravcati vojni logor, prijatelju — rekao je naposljetku. — Mislio sam
da u u zamku naletjeti na proroka, no izgleda da u se sresti s vojskovo om. Nikako ne mogu
vjerovati da je ovo što sam vidio oko sebe djelo mog starog Ibn Sabaha.
— Zar ti nisam rekao da e te još mnogo toga iznenaditi? — smijao se veliki dai. —
Ina e, u Alamutu nas nema više od tristo pedeset, ali vojnici su, kao što si vidio, sjajno uvježbani,
a namirnicama i vojnim potrepštinama smo dobro opskrbljeni. U svakoj od susjednih tvr ava ima
po dvjestotinjak pouzdanih boraca koji su oduševljeni našom stvari.
Cijela okolina nam je naklonjena i u slu aju opasnosti možemo, u najkra em vremenu, u
Alamutu okupiti do tisu u petsto ljudi.
— Ipak je to premalo, jako malo — promrmljao je Ebul-Fadil.
Ebu Ali ga je iznena en pogledao.
— Kako to misliš?
— Pa ne mislite se valjda s tom ša icom oduprijeti cijeloj sultanovoj vojsci?
— Mislimo, nego što. Ali zasad valjda još nema opasnosti? Ebul-Fadil je zavrtio glavom.
— Govorit u s Ibn Sabahom — rekao je. Daiji su se pogledali.
Stigli su na gornju terasu i pokraj stražara s buzdovanima ušli u zgradu vrhovnog
poglavara. U zbornici su ih o ekivali ostali dostojanstvenici. Ebul-Fadil je medu njima uzalud
pogledom tražio svog starog prijatelja.
— Gdje je Ibn Sabah? — upitao je. Ebu Ali se po ešao po bradi i odgovorio:
— Idem k njemu obavijestiti ga o tvom dolasku. Za to vrijeme daiji e te ugostiti i družiti
se s tobom.
Odjurio je, a Ebul-Fadil je povikao za njim:
— Reci mu da nisam prevalio toliki put radi svoje zabave. Šalje me reis Muzafer s
važnom porukom. Bit e mu žao svakog trena koji dopusti da ekam.
Mrzovoljno se opružio po jastucima. Daiji su posjedali oko njega, a sluge ga posluživahu
jelom i pi em.
— Baš mi tako izgleda kao da sam ja taj kome se ini usluga — mrmljao je napola za
sebe.
— Ne ljuti se, asni šei e — rekao je Ebu Surake. —Takvi su sada obi aji u Alamutu.
— Vrhovni poglavar nije mrdnuo iz svojih odaja otkad je osvojio tvr avu — objašnjavao
je Ibrahim. — Danima i tjednima ni s kim ne govori, osim s velikim daijem.
— Znamo mi ta sredstva — rekao je Ebul-Fadil. — Dok sam još bio reis u Isfahanu,
puštao sam onoga koga sam htio posebno smekšati da dugo eka ispred mojih vrata. Ali dobrim
prijateljima ona su bila širom otvorena. Upravo Ibn Sabah bi mogao o tome govoriti.
— Guli smo, asni šei e, da si ga jednom etiri mjesece skrivao u svojoj ku i od potjere
velikog vezira — rekao je Grk i lukavo mu namignuo. Reis se glasno nasmijao.
— Je li ti rekao kako sam ga smatrao ludim? — upitao je. — Htio bih samo znati tko bi
tada u mojoj koži mogao misliti druga ije?
— I ja sam nešto uo o toj zgodi — primijetio je Ebu Surake. — Samo ne znam to no
kako je to bilo.
— Ako vas zanima, mogu vam ispri ati — rekao je bivši reis i nakašljao se. Daiji su mu
brzo podmetnuli još nekoliko jastuka kako bi mogao udobnije ležati a potom su se tješnje zbili
oko njega.
Po eo je:
— Prošlo je mnogo godina otkad se ja i Ibn Sabah nismo vidjeli. ini mi se da se on otad
poprili no promijenio. No, kada sam ga upoznao, bio je nenadmašan šaljivdžija i zabavlja
kakvom nije bilo ravnog. Cijeli dvor se smijao njegovim ludostima. Kada bi sultan bio jako loše
raspoložen, Ibn Sabah bi ga samo jednom svojom ludorijom smjesta oraspoložio. Razumljivo je
što je veliki vezir ubrzo postao ljubomoran na njega i što mu je, na kraju, pošteno zapaprio. Ali,
Hasan je sretno pobjegao u Egipat i za godinu dana su se na dvoru jedva sje ali njegova imena.
Naravno, osim velikog vezira koji se, zapravo, bojao njegove osvete. Kada je do njegovih ušiju
došlo da je Ibn Sabah napustio Egipat, izdao je tajnu zapovijed svim svojim uhodama u državi da
nanjuše njegovo prebivalište i, ako ga nadu, da ga uklone s puta. Ali on kao da je u zemlju
propao... Jednoga lijepoga dana, iza zavjese na vratima moje sobe, stupi preda me nekakav šeik
sav umotan u odje u putnika. Tako sam se prepao da me gotovo kap pogodila. Kada se pribrah,
povikah posluzi: »Ej, klipani! Tko je pustio ovog ovjeka u ku u?« Tada ovjek odgrnu kraji ak
ogrta a s lica i meni se nasmije živ, zdrav i veseo, moj stari Hasan... Tek tad me spopade užas.
Brzo navukoh dvostruku zavjesu na vrata. »Jesi li poludio?«, upitao sam ga. »Stotinu vezirovih
pandura njuška za tobom, a ti došetaš u Isfahan i baneš, ni pet ni šest, poštenom muslimanu na
vrata.« Nasmiješio se i po starom obi aju potapšao me po ramenu. »E, moj reise«, rekao je. »Bilo
je mnoštvo mojih prijatelja dok sam još sultanovao na dvoru. A sada, kada sam u nemilosti,
zatvarate vrata preda mnom.« Što sam mogao? Volio sam ga i zadržao sam ga potajno u svojoj
ku i. Istina da je morao stalno ati u svojoj sobi, ali bio je strpljiv, danima je škrabao perom po
nekim papirima, sanjario je i, kada sam ga posje ivao, zabavljao me veselim šalama i
dosjetkama. Jednom me iznenadio prili no udnom izjavom. Da, to moram dodati: pritom se tako
dvosmisleno i lukavo smijuljio kao što uvijek radi kada se s nekim šali. Naravno, mislio sam da
se i taj put šali, i da mu se trebam smijati. Ali ovako mi je rekao: »Dragi prijatelju! Trebaju mi
samo dva ili tri ovjeka u koja se mogu potpuno pouzdati pa u, za manje od godinu dana, srušiti
sultana i njegovo carstvo.« Tako sam se smijao da sam gotovo pukao od smijeha. A on ti se
najednom uozbilji, zgrabi me za ramena i prodorno mi se zagleda u o i. Od njegova pogleda
žmarci su mi prošli niz ki mu. Rekao mi je: »Mislio sam sasvim ozbiljno, reise Ebul-Fadile
Lumbani.« Odsko io sam i blenuo u njega kao u deveto udo. A tko ne bi blenuo kada bi mu
netko, tko povrh toga nije nitko, rekao da e s dva ili tri ovjeka srušiti državu koja se prostire od
Antiohije do Indije, i od Bagdada do Kaspijskog mora. Smjesta mi je sinula misao da je od dugog
samovanja i straha zbog proganjanja skrenuo pame u. Rekao sam mu nekoliko umiruju ih rije i i
oprezno se iskrao iz njegove sobe. Otr ao sam lije niku i molio ga da mi da lijek protiv ludila.
Taj lijek sam pokatkad na razli ite na ine nudio Hasanu, no odbio je, i tada sam osjetio da više
nije imao povjerenja u mene. Poglavari su se pri i veselo smijali.
— Stvarno je izvrsna! — uzviknuo je Grk. — Sasvim je nalik na njega.
— A što danas misliš o onim Hasanovim rije ima, asni šei e? — upitao je Ebu Surake.
— Bojim se, stvarno se bojim da je mislio sasvim ozbiljno. Pogledom je išao od lica do
lica, vrtio glavom i udio se.
Ebu Ali se vratio i rekao gostu:
— Hajdemo! Ibn Sabah te eka.
Reis je polako ustao s jastuka, blagim naklonom se oprostio i otišao za velikim daijem.
Kora ali su hodnikom. Na svakom kraju stajao je crn div i oslanjao se na težak buzdovan.
Stigli su do uskog zavojitog stubišta koje se strmo dizalo prema vrhu kule. Po eli su se uspinjati.
— Pa nije valjda Ibn Sabah vrh kule odabrao za svoje boravište? — upitao je reis nakon
nekog vremena i obrisao znojno elo.
 — Pogodio si, poštovani prijatelju.
Stubište je postajalo sve tješnje i sve strmije. Veliki dai je kora ao kao da mu je dvadeset
godina. Ali zato je bivši reis sve teže dahtao.
— Stanimo malo — rekao je naposljetku. — Zadihao sam se. Nisam više mlad.
Zastali su i reis je odahnuo. Potom su nastavili uspinjanje. Nakon nekog vremena Ebul-
Fadil je ponovo zagrmio:
— Tako mi o eve brade! Zar još nema kraja ovom prokletom stubištu? Nije li stari lisac
izabrao svoj brlog tako visoko da bi se opet ludirao s nama?
Ebu Ali se tiho hihotao. Kada su stigli na vrh stubišta, bivši reis je jedva disao. Glava mu
je bila oborena i sve do kraja nije primijetio stražara koji je uvao prilaz. Kada je savladao
posljednje stube, gotovo je nosom udario u dvije gole crne noge. Iznena en, podigao je pogled i
odsko io od straha. Ispred njegaje, poput bron anog kipa, stajao polunag crnac, velik kao planina
i snažan kao bik. Pokraj nogu držao je težak buzdovan koji bi reis jedva usudio podi i objema
rukama.
Ebu Ali se nasmiješio i pridržao starca da se ne otkotrlja dolje. Ebul-Fadil je oprezno
obišao stražara koji je ostao nijem i nepomi an na svom mjestu. Kada je reis odmakao hodnikom,
još jedanput se osvrnuo. Uhvatio je pogled koji ga je pratio. Crnac je skrenuo o i za njim tako da
se ukazala sablasna bjelina.
— Nisam vidio ni sultana ni šaha — promrmljao je gost — koji bi bio tako uvan.
Neugodno društvo, ovakav buzdovanom naoružan Afrikanac.
— Kairski kalif poslao je Hasanu na dar itav odred takvih uškopljenika — rekao je Ebu
Ali. — To je najpouzdanija straža koju možeš zamisliti.
— Ne, ovaj vaš Alamut uop e nije po mom ukusu — smatrao je reis. — Nigdje uokolo ne
vidi se nikakva udobnost.
Stigli su do vrata ispred kojih je stajao stražar sli an ranijem. Ebu Ali je promrmljao
nekoliko rije i i crnac je podigao zavjesu.
Ušli su u jednostavno namješteno predsoblje. Veliki dai se nakašljao. Iza jednog od ilima
na zidu nešto se pomaklo. Nevidljiva ruka ga je pridigla i ispod njega se ukazao vrhovni poglavar
ismailita Hasan ibn Sabah. O i su mu sijale od radosnog ganu a. Brzim koracima prišao je svom
starom poznaniku i snažno mu pretresao ruku.
— Vidi, vidi! Moj isfahanski doma in! Pa nisi mi valjda opet donio lijek protiv ludila?
Veselo se smijao i pozvao oba starca u svoju sobu.
Reis se našao u udobno namještenoj sobi koja je po svemu podsje ala na prebivalište
znanstvenika. Nekoliko polica sa strane bilo je ispunjeno knjigama i spisima. Pod je bio
prekriven ilimima a po njima su bile razmještene razli ite astrološke sprave, instrumenti za
mjerenje i ra unanje, tablice i pribori za crtanje, tintarnica i više guš jih pera za pisanje.
Gost je sve to obuhvatio za enim pogledom. Nikako nije mogao dovesti u vezu ono što
je vidio dolje u tvr avi s ovim što je sad bilo ispred njega.
— Dakle, ne donosiš mi lijek protiv ludila? — dalje se šalio Hasan i vragolasto gladio
lijepu, gotovo još sasvim crnu bradu. — Pa kakva te onda ovjekoljubiva namjera dovela ovamo,
u ovaj kraj svijeta?
— Istina, ne donosim ti lijek protiv ludila, moj Hasane — na kraju je progovorio reis. —
Ali Muzafer mi je priop io vijest za tebe: sultan je izdao nare enje i emir Arslan Taš udario je s
vojskom od trideset tisu a ljudi iz Hemezana prema Alamutu. Turska konjica, njegova
predstraža, mogla bi sti i ve danas ili sutra pred Rudbar, a onda e za nekoliko dana biti pred
tvojom tvr avom.
Hasan i Ebu Ali su se kratko pogledali.
 — Ve ? — upitao je Hasan i zamislio se. — Nisam ra unao na tako brzu odluku. Mora da
se u me uvremenu nešto na dvoru promijenilo.
Pozvao je prijatelje da sjednu na jastuke. Sam se opružio pokraj njih i, vrte i glavom,
razmišljao.
— Re i u ti sve što znam — rekao je Ebul-Fadil. — A ti misli kako eš što prije
pripremiti sve i isprazniti utvrdu.
Hasan je šutio. Reis ga je krišom gledao. Na njemu se nije vidjelo da ve ima šezdeset
godina. Bio je mladala ki gibak, ten mu je bio svjež, a krupne, pametne o i gledale su živahno i
prodorno. Bio je prije srednjeg nego visokog rasta, ni mršav ni debeo. Nos mu je bio dug i ravan,
usta puna i jasno ocrtana. Govorio je glasno i jasno, i gotovo uvijek s nekakvim šaljivim
prizvukom ili prikrivenom porugom. No, kada je razmišljao, lice mu se potpuno mijenjalo.
Smiješak je nestajao i nešto mra no, gotovo surovo pojavljivalo se u njegovim crtama. Ili je, pak,
izgledao odsutan i usredoto en na nešto nevidljivo, kao što su to ponekad ljudi koji su obdareni
snažnom maštom. Takav je, ne htiju i, izazivao strah kod onih koji su ovisili o njemu. Uop e,
moglo se re i da je bio lijep ovjek. Mnoge je zbunjivalo što je esto pokazivao da je svjestan
svojih prednosti.
— Pri aj, slušam — rekao je gostu i namrštio elo.
— Ako još ne znaš — polako je otpo eo reis — re i u ti da tvoj stari neprijatelj
Nizamulmulk više nije veliki vezir.
Hasan se trgnuo. Sav je zadrhtao.
— Što si rekao? — upitao je kao da ne vjeruje vlastitim ušima.
— Sultan je svrgnuo Nizamulmulka i na njegovo mjesto privremeno imenovao
sultanijinog tajnika.
— Tadžulmulka? — obradovao se Ebu Ali. — Pa on je naš saveznik.
— Sada više nije, otkada se sultanija nada da e njen sin zakonski biti proglašen
prestolonasljednikom — objasnio je reis.
— Podlo izdajstvo — promrmljao je veliki dai.
Hasan je šutio i razmišljao. Nagnuo se naprijed i po eo prstom crtati nekakve krugove po
tepihu.
I starci su ušutjeli. Pratili su njegove kretnje i ekali da nešto kaže.
— Ako je sultanijin tajnik došao na Nizamulmulkovo mjesto, onda je jasno da se naš
položaj na dvoru iz temelja promijenio — kona no je rekao Hasan. — To mi donekle kvari
ra une. Mislio sam da u imati mira do sljede eg prolje a. Tada bih bio gotov sa svojim
pripremama... Ali, trebat e ih ubrzati.
— Da, gotovo sam zaboravio najvažnije — upao mu je reis u rije . — Nizamulmulk je,
doduše, smijenjen s položaja vezira, ali je zato dobio zapovijed da u najkra e vrijeme istrijebi
ismailizam.
— Zna i, borba na život i smrt — oštro je rekao Ebu Ali. — To je za velikog vezira isto
kao da je nare eno vuku da slisti obor ovaca.
— Ne, stvarno još nismo obor ovaca — nasmiješio se Hasan. U sebi se bio odlu io za
nešto i vratila mu se ranija vedrina.
— Potrebne su nam hitne mjere — nastavio je. — Što misli Muzafer? Je li nam spreman
pomo i?
— Detaljno smo raspravljali o svemu mogu em — odgovorio je Ebul-Fadil. — Voli te i
spreman je pokrivati tvoje povla enje pred turskom konjicom. Naravno, protiv glavnine emirove
vojske i sam je nemo an. — Razumijem, razumijem — rekao je Hasan. Oko usta i oko o iju
zatitrao je njegov stari, lukavi smiješak. — Ali kuda mi savjetuje njegova svjetlost da se
povu em?
— Upravo o tim mogu nostima smo najvatrenije diskutirali — odvratio je reis. Pravio se
kao da nije primijetio Hasanov prikriven podsmijeh. — Samo su ti dva puta otvorena, kra i
prema zapadu, ali koji vodi kroz zemlje divljih Kurda prema Bizantu i prema Egiptu, i dalji
prema istoku. Muzafer ti savjetuje taj put. Kod Merva ili ak ve kod Nišapura mogao bi ti se
pridružiti Husein Alkeini sa svojom vojskom i dalje biste se mogli zajedno povla iti prema
Kabulu pa u Indiju gdje bi vam neki od tamošnjih knezova s radoš u ponudio uto ište.
— Izvanredan plan — obradovano je rekao Hasan. — A što ako moja vojska u odnosu na
sultanovu ne bude dovoljno pokretna?
— Razgovarali smo i o toj mogu nosti — rekao je reis i sasvim se primakao Hasanu. —
Ako ti se povla enje sa svim tvojim ljudima ini nemogu im, onda Muzafer tebi i tvojim
najbližima nudi pribježište kod sebe. Upravo zato je mene i poslao u zamak.
— Muzafer je bistar um i njegovu blagonaklonost ne u zaboraviti. Ali on ne vidi što je u
mojoj glavi, u mom srcu.
Hasanov glas neo ekivano je postao suh i ozbiljan.
— Alamut je neosvojiv — nastavio je. — Dakle, ostat emo u zamku. Uništit emo tursku
konjicu, i prije nego do e glavnina sultanove vojske, bit emo spremni.
Ebu Ali je pogledao Hasana užarenim o ima, o ima punim povjerenja, a Ebul-Fadil se
prepao.
— Uvijek sam te, Hasane moj, smatrao spretnim i okretnim ovjekom
— rekao je. — U posljednje vrijeme tvoj ugled je tako porastao da o tebi govore po
cijelom Iranu. Dokazao si i svojim spletkama na dvoru da si nadasve sposoban državnik. Ali to
što sada namjeravaš iskreno me brine i plaši.
— Moje djelo je tek dopola završeno — odgovorio je Hasan. — Dosad sam se oslanjao na
državni ku vještinu. A sad u isprobati što može vjera.
Posljednju rije je nekako zna ajno naglasio. Okrenuo se velikom daiju i rekao mu:
— Idi i sazovi poglavare na savjetovanje. Ljudstvo smjesta mora pod oružje. U enici e
sutra položiti ispit kako bi bili smjesta posve eni u fidaije. Svi moraju sve znati... Ti eš umjesto
mene voditi veliki savjet. Re i eš poglavarima da nam se približava posjet i da emo ga do ekati
na ovom mjestu. Svaki neka ti kaže svoje mišljenje, a kada budeš sve uo, vratit eš se i o svemu
me izvijestiti. Kapetan neka pod injenima naredi pripremu svega potrebnog za obranu tvr ave.
— Sve e biti izvršeno onako kako si zapovjedio — rekao je veliki dai i žurno otišao iz
sobe.
Odjeci bubnja i zvuk roga pozvali su ljudstvo na oružje, a poglavare na zbor. Ebu Ali je
ozbiljnog lica ekao u zbornici. Stizali su daiji i asnici. Kada su se okupili, veliki dai ih je
preletio pogledom i rekao:
— Sultan je smijenio velikog vezira i naredio mu da zatre ismailstvo. Hemezanski emir
Arslan Taš s trideset tisu a ljudi udario je prema Alamutu. Predstraža turske konjice bit e danas
ili sutra pred Rubdarom, a za nekoliko dana zavijorit e se njihove crne zastave ispred vrata naše
tvr ave. Gradona elnik Reja Muzafer obe ao nam je pomo - ali još pouzdanija je naša
spremnost. Sejiduna me poslao da saznam vaše mišljenje kako bismo se najlakše suprotstavili
napadu. Kada uje vaše savjete, poduzet e potrebne mjere.
Poglavari su se, sjede i na jastucima, iznena eni pogledavali. Poneko je nešto šapnuo
svom susjedu, ali dugo se nitko nije javio za rije .
— Kapetane, ti si iskusan vojnik — rekao je kona no Ebu Ali Minu eheru. — Što misliš
što je sada najhitnije?
— Napada turske konjice se ne trebamo bojati — odgovorio je kapetan.
 — Tvr ava je spremna za obranu i strašno bi se opekao onaj tko bi nasrnuo na nju. Ali
veliko je pitanje koliko bismo dugo izdržali opsadu trideset tisu a ljudi koji bi sa sobom dovukli
sprave i jurišne naprave.
— Koliko možemo izdržati s hranom koju imamo u utvr enju? — upitao je Grk.
— Dobrih pola godine — odgovorio je kapetan. — A ako brzo pošaljemo karavanu u Rej,
Muzafer nas može opskrbiti za još pola godine.
— To je važno — rekao je Ebu Ali i nešto pribilježio na tablicu. Sada se oglasio
Abdulmalik.
— Ja ovako mislim — rekao je. — Ne smijemo se dati prebrzo zatvoriti u tvr avu. Turke
možemo potu i na otvorenom polju, naro ito ako nam Muzafer stvarno pošalje pomo . Glavnina
sultanove vojske još je daleko.
Svi mladi asnici bili su oduševljeni njegovim planom.
— Ne smijemo prenagliti — rekao je Ebu Surake. — Moramo misliti na to da su u utvrdi
naše žene i naša djeca, i što e biti s njima ako bismo lakomisleno riskirali poraz na otvorenom
polju.
— Nisam li uvijek govorio — planuo je Ibrahim — da ženama i djeci nije mjesto medu
borcima?
— Nisam jedini koji ima svoje u tvr avi — odvratio mu je Ebu Surake. Pritom je mislio
na Hasanove k erke.
Dai Ibrahim ljutito stisnu usne.
— Dajem vam sjajan savjet — rekao je el-Hakim smiju i se. — Natovarimo žene i
dje urliju na deve i mazge pa ih pošaljimo Muzaferu, a odatle bismo, karavanom koja e se
vratiti, donijeli potrebne namirnice u utvrdu. To bi bila tri pogotka jednim udarcem. U tvr avi
bismo smanjili broj usta koje valja hraniti, oslobodili bismo se mu nih briga za obitelji, a
karavana ne bi uzalud prešla pola puta.
— Pametna misao — priznao je Ebu Ali i na tablici napravio novu pribilješku.
Rasprava je postajala sve žustrija. Pretresali su što im još nedostaje u tvr avi, prepirali se
o zadacima koji bi trebali pripasti pojedinim poglavarima, jedni savjetovali ovo, drugi ono.
Na kraju, Ebu Ali je dao znak za završetak. Zapovjedio je poglavarima da pri ekaju to ne
upute i vratio se Hasanu na vrh kule.
U me uvremenu Hasan je od bivšeg isfahanskog gradona elnika doznao što se na dvoru
promijenilo te se sultan odlu io za tako nagle mjere. Naime, s dvorskim krugovima dosad je imao
vrlo dobre veze, jer je u veziru mlade sultanije Turkan Hatune, Tadžulmulku, imao svog
povjerenika.
Sultan Malikšah za prestolonasljednika je zakonito odredio svog prvoro enog sina
Berkijaruka, kojeg je rodila njegova prva žena. Upravo tada jedvadesetogodišnji mladi u ratnom
pohodu pokoravao pobunjene knezove na granicama Indije. To vrijeme pokušavala je iskoristiti
mlada sultanija kako bi osigurala svom etverogodišnjem sin u Muhamedu iransko prijestolje.
Tom se planu najviše opirao Nizamulmulk. Vladar je as podlijegao utjecaju svog starog vezira,
as arima lijepe žene. Veliki vezir imao je snažnu podršku, prije svega u bagdadskom kalifu i u
cjelokupnom sunitskom sve enstvu. Sultaniju su podupirali brojni Nizamovi neprijatelji i svi oni
koje je njegova mo u inila bezna ajnim, a kako bi njena stranka imala protutežu protiv
sunitskog sve enstva, sultanijin vezir potražio je kontakte s alijevcima, me u kojima je sekta
ismailita s Hasanom na elu najutjecajnija. Taj sukob na dvoru bio je za alamutskog gospodara
kao naru en. Garantirao je sultaniji da e njegove pristalice u cijelom Iranu podržavati njenu
stvar, a Tadžulmulk mu je obe ao kako e i Turkan Hatuna utjecati na vladara da ne brine previše
o njegovim podvizima na sjeveru Irana.
 Tijekom dvije godine sultanija i njen tajnik valjano su ispunjavali svoje obe anje. Kada je
Nizamulmulk snažno pritiskao na sultana da poduzme nešto protiv ismailita, njih dvoje su sultanu
umanjivali njegove podvige, kao da je sve nastojanje velikog vezira samo plod njegove osobne
mržnje prema Hasanu ibn Sabahu. Sultan je u to rado vjerovao jer je, što se prestolonasljednika
ti e, više naginjao na Nizamovu stranu, a što se ti e ismailita tim prije popuštao sultaniji i njenom
veziru.
Sada je reis Ebul-Fadil pri ao Hasanu što je Muzaferu rekao njegov glasnik s isfahanskog
dvora. Kada je Nizamulmulk saznao da se Husein Alkeini utvrdio u tvr avi Zur Gumbadan i u
Hasanovo ime digao cijeli Huzistan protiv sultana, nasmrt se prepao. Znao je da ga s Hasanom
eka težak obra un i to ga je navelo da kod vladara primijeni posljednje sredstvo. Naime, prije
više godina izigrao je Hasana kod sultana time što ga je prikazao, služe i se lukavstvom, kao
neozbiljnog lakrdijaša koji je njega, vezira, namjeravao podlom prijevarom zbaciti s položaja na
dvoru. Sultan se razbjesnio i Hasan je morao preko no i pobje i iz Isfahana. Otada sultan nije
uzimao ozbiljno Hasanove podvige. Sada mu je veliki vezir priznao da je tada Hasana lukavo
izigrao i da je poglavar ismailita u stvari opasno sposoban ovjek. Sultan je problijedio od
uvrije enosti i gnjeva. Odgurnuo je od sebe starca koji je skrušeno kle ao pred njim na koljenima
i povukao se u svoje odaje. Odatle je izdao nare enje da Nizam prestaje biti veliki vezir i da je na
to mjesto privremeno imenovan sultanijin tajnik. Ujedno je Nizam primio strogu zapovijed da
mora u najkra em roku savladati Hasana i istrijebiti ismailizam. Bilo je razumljivo što su sada
sultanija i njen tajnik napustili svog doju erašnjeg saveznika, jer je njennajopasniji protivnik bio
maknut s puta i sada su sami imali neograni en utjecaj na sultana...
Poslije tako burnih dana sultan je s cijelim svojim dvorom krenuo na putovanje prema
Bagdadu, kako bi tamo posjetio svoju sestru i njena muža, kalifa. Naime, njega je htio ukloniti
kako bi za svog nasljednika odredio sina kojeg je ovaj imao upravo s njegovom sestrom.
Kada se Ebu Ali vratio s izvještajem, Hasan je bio upu en u sve detalje spletki na
isfahanskom dvoru. Sada je pažljivo saslušao mišljenja svojih poglavara. Kada je veliki dai
završio, ustao je i po eo kora ati sobom goredolje. U sebi je sagledao situaciju i mislio što mu je
initi. Naposljetku je rekao Ebu Aliju:
— Uzmi tablicu i piši!
Veliki dai je sjeo na podvijene noge, stavio tablicu na lijevo koljeno i dohvatio pisaljku.
— Spreman sam, Ibn Sabaše — rekao je. Hasan je stao pokraj njega tako da mu je vidio
preko ramena, i po eo mu, donekle objašnjavaju i, diktirati naredbe.
— Što se ti e turske konjice — rekao je — Abdulmalik je u pravu. Ne smijemo dopustiti
da nas prebrzo opkole u tvr avi. Do ekat emo je na polju i tamo je potu i. Moramo se pobrinuti
za to da nam Muzafer na vrijeme pošalje svoje ete u pomo . Ti, Ebu Ali, preuzet eš
rukovo enje vojskom koja e do ekati sultanove predstraže, a Minu eher e se pobrinuti za
obranu tvr ave. Doduše, malo e spustiti nos jer je ljubitelj krvavih obra una, ali upravo njegove
sposobnosti su nam potrebne kako bi tvr ava bila dobro pripremljena za sve što je o ekuje...
Sljede e što je veoma važno je da se što prije oslobodimo nepotrebnih usta koje treba hraniti i
svega što ide uz to. Abdulmalik mora do no i natovariti hareme sa ženama i dje urlijom na stoku
i poslije posljednje molitve krenuti s karavanom na put. Muzafer je dobrodušan i, htio-ne htio,
morat e preuzeti živi tovar na svoja ple a. Glasnik mora smjesta u Rej da ga o svemu unaprijed
obavijesti. Pripremit e namirnice koje e naša karavana, vra aju i se, ponijeti sa sobom i odmah
poslati ljudstvo koje mu nije neophodno. Žene i djecu neka ne im zaposli kako ne bi nepotrebno
trpio štetu... A što ti namjeravaš, moj Ebul-Fadile?
Zajedljivim smiješkom ošinuo je reisa.
— Po i u s Abdulmalikovom karavanom — odgovorio je bivši gradona elnik. — Ni za
što na svijetu ne bih htio zaglaviti u ovoj mišolovci kada sultanova vojska udari na vas. Moji i
Muzaferovi savjeti nisu uvaženi. Obavio sam svoju dužnost i ništa mi drugo ne preostaje nego
blagovremeno pobje i.
— Ta odluka mi je kao naru ena — nasmiješio se Hasan. — Tvoja pratnja bit e dovoljna
za zaštitu karavane, a Abdulmalik može uzeti sa sobom samo ša icu ljudi. Pri povratku neka mu
Muzafer da nešto svojih ljudi za osiguranje. Uzdam se u tebe da eš zbrinuti našu haremsku
svojtu.
A onda se ponovo okrenuo Ebu Aliju:
— Glasnik mora smjesta u Rudbar s naredbom Buzurg Umidu da dode u Alamut. Njega
osobno trebam. Zao mi je što je Huzistan tako daleko i što Husein Alkeini ne e mo i
blagovremeno sti i u tvr avu. Ali i on mora biti obaviješten. Naime, ovdje e se doga ati takve
stvari da e i kasnija pokoljenja zanijemiti od enja...
Zadubljen u svoje misli, tiho se u sebi zahihotao. Izvjesno vrijeme je šutio, a onda rekao
reisu:
— uj, Ebul-Fadile! ini mi se da me još smatraš budalom kao što si me smatrao u ono
naše isfahansko doba. Ti vidiš vojsku od trideset tisu a ljudi koja se uputila protiv nas — ša ice,
a ne vidiš an ele koji su se okupili da nam pomognu i koji e nas uvati, kao što su neko uvali
Proroka i njegove u Bici na Bedru.
— Šališ se, uvijek se šališ — odgovorio je Ebul-Fadil s kiselim smiješkom. Naime, bio je
mal ice uvrije en, jer je mislio da ga Hasan ponovo zafrkava.
— Ne, ne šalim se, stari prijatelju — veselo je rekao Hasan. — Samo govorim donekle
slikovito. Kažem ti, spremam vam iznena enje tako da ne ete vjerovati vlastitim ušima. Ho u
pokazati kakva je uda vjera sposobna initi. Potom je nastavio s konkretnim uputama. Na kraju
je rekao Ebu Aliju:
— Obavijesti sve kakve sam im zadatke dodijelio. Izaberi glasnike i napiši potrebne
zapovijedi. Smjesta moraju na put. Abdulmalik neka mi, prije nego krene, dovede moje k erke.
Kada sve obaviš, iza i eš pred okupljeno ljudstvo i objelodaniti da je sultan po eo rat s nama.
Re i eš u enicima da se pripreme jer sutra rano po inješ s ispitima. Budi vrst i strog s njima,
iscijedi iz njih sve što znaju. Prijeti im da ne e biti posve eni — ali nave er eš ih okupiti u
bogomolji i posvetiti ih u fidaije. To neka im bude najsve aniji trenutak u životu i ono najviše što
im je dano da na ovom svijetu postignu. Sve to treba biti po uzoru na ono emu smo sami u Kairu
prisustvovali... Dakle, je li ti sve jasno?
— Sve mi je jasno, Ibn Sabaše.
Hasan otpusti oba starca. Opružio se po jastucima i još jedanput razmislio o onome što je
odlu io. Kada se uvjerio da ništa bitno nije izostavio, spokojno je zadrijemao.
Za sve to vrijeme ljudstvo je, na pripeci, ekalo u dvorištu. Vidjeli su poglavare koji su
odlazili u zgradu vrhovnog vo e. Odatle se dugo nisu pojavljivali. Vojnici su teškom mukom
svladavali svoje nestrpljenje.
enici su stajali poredani u dvije vrste ispred svoje zgrade. Bili su poravnani kao
empresi i uko eno su gledali ispred sebe. Još uvijek ih je ispunjavala ponosom ast što je baš
njima dodijeljen do ek starog dostojanstvenika, ali postepeno je njihovo strpljenje po elo
popuštati.
Sulejman je prvi prekinuo šutnju.
— Volio bih znati što se to sprema — rekao je. — Možda e jednom do i kraj ovom
prokletom školovanju.
— ini mi se da bi htio nositi bradu prije nego što su ti se pojavile prve dla ice —
narugao mu se Jusuf.
 Vrste su se zacerekale.
— A meni se ini — odvratio mu je Sulejman — da je tebe strah kako e ti se otopiti salo
na trbuhu. Zato i ne voliš uti kada udare bubnjevi i zatrubi rog.
— Baš sam radoznao koga e od nas dvojice neprijatelj prije ugledati.
— Tebe, nesumnjivo. Na tim svojim dugim kracima ponosno eš viriti iza mojih le a.
— Ostavite se prepirke — umiješao se Ibn Tahir. — Spremate ražanj, a zec je još u šumi.
— Kada bih se pretvorio u muhu, mogao bih sad uti o emu razgovaraju poglavari —
rekao je Ubejde.
— Kako eš se tek htjeti pretvoriti u muhu onda kada se pojavi neprijatelj —
podsmijehnuo mu se Sulejman.
— Kada bi junaci pobje ivali otrovnim jezikom, onda bi ti bio prvi medu njima —
uzvratio mu je Ubejde. — Svekoliki Iran drhtao bi pred tobom.
— E, neki Ubejde bi drhtao i pred mojom šakom — dobacio mu je Sulejman.
Desetnik Ebuna je žurno prošao pokraj njih. Šapnuo je onima koji su ekali:
— Izgleda da e biti vru e. Sultanovi su krenuli na nas.
Ušutjeli su. Obuzela ih je zebnja koja se, postepeno, pretvarala u oduševljenje i divlju
radost.
— Ipak jednom! — otelo se Sulejmanu iz srca. Me usobno su se gledali. O i i obrazi su
im se žarili, a s vremena na vrijeme ovaj ili onaj se nasmiješio. Proradila je njihova mašta. Pred
sobom su vidjeli juna ke podvige, savladavali su teške zadatke, zaslužili su slavu i besmrtnost.
— Prokletstvo! Nije li ve dosta ovog ekanja?! — planuo je Sulejman. Nije mogao više
mirno ekati. — Neka nam narede da uzjašemo konje i udarimo na krivovjernike.
Ebuna je s dvojicom ljudi vodio tri konja dvorištem. Bila su to dva vranca i Ebu Alijev
bijelac. Neko je prošaptao:
— Govorit e Sejiduna. Vrste su se uskomešale.
— Što? Tko e govoriti?
— Sejiduna.
— Tko to kaže? Bijelac je Ebu Alijev, a jedan od vranaca pripada kapetanu.
— Ali, iji je tre i?
Straža pred ulazom u poglavarstvo stala je mirno i podigla oružje. Iz zgrade su izašli
veliki dai i ostali poglavari. Ebu Ali, kapetan i dai Ibrahim uzjahali su konje koje je doveo
desetnik. Ostale vode otišle su svaki svojoj eti, stali ispred njih i zapovjedili pozdrav prema
vrhovnom poglavaru.
Ebu Ali je sa svojim pratiocima odjahao do ruba gornje terase. Podigao je ruku
zahtijevaju i muk. U oba donja dvorišta zavladala je mrtva tišina. Veliki dai malo se pridigao u
stremenima i povikao snažnim glasom:
— Vjernici ismailiti! U ime Našeg gospoda i našeg vrhovnog poglavara. Došao je
trenutak iskušenja i odvažnosti. S oružjem u ruci morat ete dokazati svoju odanost, svoju ljubav
prema svetim mu enicima i prema našem vodi. Po sultanovom nare enju, njegov krvnik, pasji
sin Arslan Taš, krenuo je s velikom vojskom na pravovjerne, da nas sve pokolje. Za nekoliko
dana zatrubit e rogovi njegove konjice ispred Alamuta i crna zastava psa Abasa zavijorit e se
ispred naše tvr ave. Zato nare ujem u ime Našeg gospoda: od ovog trenutka nadalje nitko neka
se, ni danju ni no u, ne odvaja od svog oružja. Tko ne bude poštovao naredbu, bit e pogubljen
kao pobunjenik. Kada zatrubi rog, svi morate u najkra e vrijeme biti na svojim zbornim
mjestima. Vaše starješine dat e vam detaljne upute...
Okrenuo je konja i pogledao prema u enicima. Povikao im je:
— Vi, koji ste spremni da se žrtvujete, ujte nare enje Našeg gospoda! Sutra ete biti
pozvani na ispit. Tko položi, bit e nave er posve en. Pozivam vas: saberite se, jer e posve enje
u fidaije za svakog od vas biti najsvjetliji trenutak u životu...
Ponovo se okrenuo cjelokupnoj vojsci. Njegov glas zagrmio je itavim Alamutom.
— Borci za ismailitsku stvar! — uzviknuo je. — Sjetite se Prorokovih rije i: borite se kao
lavovi, jer strah ne e nikoga spasiti od smrti! Alah je Alah, a Muhamed je Njegov Prorok! Do i,
el-Mehdi!
enici su se uskomešali kao da je grom udario medu njih. Pred njima je bio veliki dan
ispita a nitko nije bio za njega pripremljen. Blijedi, gledali su se me usobno dok su se vra ali u
svoje odaje.
— Eto vraga! — uzviknuo je Sulejman. — Ništa ne znamo i bit e najbolje da se sami
javimo u vojnike.
— Da, svi emo se javiti, a onda neka s nama rade što ho e — složio se Ubejde.
Jusuf je od svih bio najmalodušniji. Neprestano je brisao oznojeno elo i u sebi se nadao
da e ipak odnekud zasjati zra ak nade.
— Ho e li stvarno biti tako strašno? — plašljivo je upitao.
— Ti eš tresnuti koliko si dug i širok — zlurado mu se nacerio Sulejman. Jusuf je blago
uzdahnuo i pokrio lice rukama.
— Što da radimo? — upitao je Naim.
— Jednostavno se baci u Šah-Rud. To e za tebe biti najbolje — rekao mu je Sulejman.
Onda je progovorio Ibn Tahir.
— ujte, momci. Zar mislite da nas je Naš gospod zato izabrao za u enike da bi nas sada
ponizio do obi nih vojnika? Pa nešto valjda znamo! Moj je prijedlog da uzmemo naše zabilješke i
zajedni ki ponovimo sve što smo dosad u ili.
— Ti nam savjetuj! Ti nam itaj! — javljali su se u enici jedan za drugim.
Ibn Tahir ih je pozvao na krov. Posjedali su po podu svaki sa svojim tablicama i
zabilješkama u rukama, a Ibn Tahir je postavljao pitanja i objašnjavao ono što im je bilo nejasno.
Polako su se primirili. Samo su s vremena na vrijeme ponekog od njih podišli žmarci uz ki mu,
kada se prisjetio sljede eg dana. Svi su još uvijek negdje duboko u srcu strepili od ispita i
zapravo su zaboravili na neprijatelja koji im se približavao.
Na donjoj terasi, uz lijevu stražarsku kulu s golubarnicima, bila je priklju ena, topolama i
gustim empresima zaklonjena, zgrada harema. Abdulmalik je poput jastreba upao medu žene i
djecu i pozvao ih da se smjesta spreme za odlazak. Poslije njegove naredbe uslijedili su vika,
vrištanje, pla i bezumno tr anje. Uškopljeni uvari gledali su sve to s bezbrižnim mirom, sve
dok ih dai nije natjerao da po nu pomagati ženama pri selidbi.
U me uvremenu desetorica goni a dotjerali su deve i mazge pred zgradu. Došli su
gospodari i po eli se opraštati od žena i djece.
Ebu Surake je u zamku imao dvije žene. Prva je bila njegovih godina, ostarjela i bezuba
ženica. Rodila mu je dvije k eri koje su bile udane u Nišapuru. Od svoje mladosti dai je bio
vezan za nju. Bila mu je potrebna kao majka djetetu.
Druga je bila mlada i s njom je imao k er i sina koji su bili s Hasanovom djecom u
njegovu haremu. Tu ženu je volio nježno i sada, kada je odlazila, odjednom je postao svjestan
kako e mu strašno nedostajati. Teško se suzdržavao da ne pokaže svoje osje aje...
El-Hakimova žena bila je lijepa Egip anka. Doveo ju je sa sobom iz Kaira. S njom nije
imao djece. Po haremu su o njoj govorili da je prije braka živjela životom javne žene. Rado je
pri ao drugim muškarcima o njenoj ljepoti, proklinjao svoju pod injenost i njenu vlast nad njim,
ali je pri svakom dolasku karavane u tvr avu gledao što e joj kupiti kako bi ju obradovao. Sav
posao umjesto nje obavljala je stara Etiopljanka, a ona se izležavala na jastucima, dotjerivala,
odijevala u svilu i po cijele dane sanjarila...
Kapetan Minu eher imao je u tvr avi jednu ženu, ali je doveo i troje djece od dviju
prethodnih žena. Sada se od svih kratko oprostio. Naime, bojao se da e se raznježiti bude li se
predugo zadržao...
Tako su se muškarci koji su imali obitelj u zamku opraštali i vra ali svojim muškim
dužnostima.
Ebu Surake i el-Hakim sreli su se putem i po eli razgovarati.
— Sada e biti još pustije i praznije u tvr avi — rekao je Ebu Surake.
— Moram pohvaliti one filozofe koji su tvrdili da je, osim jela i pi a, uživanje sa ženom
još jedino dobro za kojim se isplati težiti u životu — odgovorio mu je Grk.
— Ali naši vrhovni poglavari žive bez toga — uzvratio mu je dai. Lije nik se podrugljivo
namrštio.
— Stvarno govoriš kao dijete, stari moj.
Primio je Ebu Suraku za rukav i sasvim tiho mu šapnuo:
— A što misliš da naši gospodari kriju tamo iza zidina? Nije valjda da uzgajaju ma ke?
Hajde, hajde. Bili bi glupi kada si ne bi to pošteno priuštili. Nas dvojicu još nisu zapale tako
utovljene guske kakve kljukaju tamo iza.
Ebu Surake je naglo zastao.
— Ne, to ti ne vjerujem — kona no je procijedio iz sebe. — Znam, tamo iza spremaju
nešto, ali sam uvjeren da to nije za njihovu zabavu nego za našu zajedni ku korist.
— Ako ne eš, ne vjeruj — odgovorio mu je lije nik gotovo uvrije eno. — Samo ti
skre em pažnju na to da svatko prvo misli na sebe.
— Gotovo da nešto zaboravih — rekao je reis Ebul-Fadil kada je predve er došao Hasanu
da se s njim oprosti. Lukavo je namignuo i nastavio:
— Stvarno sam ti nešto donio, mada to nisu lijekovi protiv ludila. Možda e te obradovati.
Možeš li pogoditi?
Hasan se zbunjeno nasmiješio. Najprije je pogledao reisa, potom Ebu Alija koji je stajao
sa strane.
— Zaista ne znam — rekao je.
— Ali ja ti poklon ne u dati sve dok sam ne pogodiš — mu io ga je reis. — Bogatstva
imaš dovoljno, raskoš si prevladao. U svim svojim potrebama si skroman, osim u jednoj. Znaš li
sad?
— Možda si mi donio neku knjigu?
— Dobro si naciljao, moj Hasane. Jeste nešto pisano. Ali tko je napisao?
— Kako da pogodim? Možda je neko od starih? Ibn Sina? Nije? Dakle, neko od mladih?
Zar ne da je el-Gazali?
— Nije, njega ti nisam donio — nasmijao se reis. — On bi za tebe bio ipak suviše
pobožan... Sve ti je bliži onaj ije ti djelo donosim.
— Alaha mi, ne znam na koga misliš. Ebu Ali se nasmiješio i upitao:
— Smijem li i ja pokušati, možda pogodim?
— Radoznao sam, pokušaj — rekao je Hasan koji je bio klonuo duhom.
— Kladio bih se da ti reis donosi neki spis tvog starog prijatelja Omara Haj jama.
Reis se potvrdno nasmijao, a Hasan se rukom udari po elu.
— Kako se nisam sjetio! — uzviknuo je.
— Donio sam ti etiri pjesme koje je jedan moj poznanik u Nišapuru prepisao od samog
Omara. Mislio sam da u te njima obradovati.
— Ljepši dar mi nisi mogao donijeti! — rekao je Hasan. — Zahvalan sam ti na pažnji.
 Ebul-Fadil je izvukao ispod halje omot i predao ga Hasanu. Hasan ga je razmotao i
pogledao u njega. Zamislio se.
— To je udno — rekao je nakon izvjesnog vremena. — Istog dana vijesti od obojice
školskih drugova, od Nizama i od Hajjama.
Ušao je uškopljenik i najavio dolazak Abdulmalika i Hasanovih k erki.
— Hajde sada, stari prijatelju — rekao je Hasan i zagrlio reisa oko ramena. — Pobrini se
za naše žene i djecu. A ako ti nekad nešto zatreba - tada me se sjeti i znaj da sam tvoj dužnik.
Dao je znak Ebu Aliju i obojica ga napustiše.
Abdulmalik je pridržao zavjesu na ulazu i Hasanove k erke, Hadidža i Fatima, plašljivo
su ušle. Stale su do zida pokraj vrata, a dai je smjelo stupio pred vrhovnog poglavara.
— Doveo sam tvoje k erke, Sejiduna — rekao je. Hasan je ošinuo k erke oštrim
pogledom.
— Što ekate tamo kao dvije pokisle kokoši! Pridite bliže! — izderao se na njih. — Vaša
majka mi vas je natovarila na vrat kako bih se, vidjevši vas, sjetio nje i ljutio se. Primio sam vas
kao što mi je nalagala moja o inska dužnost, a sada po ite s ostalima iz harema Muzaferu u Rej.
Okrenuo se Abulmeliku i rekao mu:
— A ti, kaži Muzaferu neka im daje jesti samo onoliko koliko zasluže predu i. Neka se ne
obazire na to što su moje k erke. Ne budu li poslušne, neka ih proda kao robinje. Polovinu novca
od prodaje neka zadrži na ime troškova koje e imati oko njih, a drugu polovinu neka pošalje
meni... Tako! Sada na molitvu, a onda na put!
Djevoj ice su poput dva miši a šmugnule kroz vrata. Hasan je još trenutak zadržao
Abdulmalika.
— Muzafer e ve znati kako postupati s njima. Mudar je ovjek, a i sam ima gomilu
djece.
Djevoj ice su pred ulazom ekale daija. Obje su plakale.
— Jesi li vidjela kako je lijep? — upitala je mlada.
— Samo, zašto nas uop e ne voli? — kroz suze je uzdahnula starija. Abdulmalik ih je
odveo iz kule i, tješe i ih, rekao:
— Ništa se ne bojte, prepeli ice. Muzafer je zlatna duša. Ima gomilu djece i s njima ete
se igrati i veseliti.
 06.

Kuhar je donio ve eru, ali Hasan to nije ni primijetio. Zadubljen u svoje misli izvukao je
baklju iz postolja na zidu i pripalio je o svije u. Izvježbanom, pažljivom kretnjom odgrnuo je
tepih na zidu kako se ne bi upalio i kroz ulaz ušao u tijesan hodni iz kojeg je kratko stubište
vodilo na vrh kule. Drže i baklju iznad glave, svijetlio je pred sobom i tako došao na gornju
platformu. Udahnuo je svjež, hladan zrak, te prišao nadzidu. Visoko je podigao upaljenu lu i
zavrtio njome tri puta iznad glave.
Odozdo, iz tame, ubrzo je primio sli an odgovor. Još jednom je zavitlao bakljom u znak
da su se sporazumjeli a potom se vratio u svoju sobu. Ugasio je baklju, utaknuo je u nekakav
tuljac i vrsto se omotao širokim plaštem. Ponovo je odgrnuo pokrivku, sada na suprotnom zidu, i
kroz nizak ulaz ušao u tijesnu, krletki sli nu prostoriju koja je sva bila obložena mekim tepisima.
S poda je digao teški bat i njime udario o metalni gong. Odjeknuo je rezak zvuk koji se
skrivenom žicom prenio do podnožja kule. elija se odjednom pomakla i zajedno s Hasanom
po ela spuštati pomo u mudro na injenog kolotura, kojim su dolje upravljale nevidljive ruke.
Dug je bio put do dna. Za vrijeme vožnje Hasana su svaki puta obuzimali tjeskobni
osje aji. Što kada bi iznenada popustila jedna karika stroja, ili kada bi se prekinuo konopac pa bi
u toj tijesnoj krletki tresnuo o kamenito tlo? Što ako bi jedan od crnaca, u koje se tako uzdao,
namjerno pokvario njegovu napravu i tako ga poslao do vraga? Ako bi kakav uškopljenik, u
trenutku prosvjetljenja, postao svjestan svog poniženog ljudskog dostojanstva i udario svog
gospodara buzdovanom po glavi? Jedan od tih strašnih egipatskih stražara, koje je poput divlje
zvijeri krotio svojim pogledom i koji su gledali u njega kao zmija u frulu svog majstora? Sve je
inio da ih u vrsti u njihovoj vjernosti. Na svijetu se nisu nikome pokoravali osim njemu.
Zadrhtao je svako tko je morao pro i pokraj njih, ak je, pri susretu s njima, i Ebu Alija
obuzimala jeza. Oni su bili njegovo slijepo oru e zbog kojeg je ulijevao strah i svojim daijima i
ostalim poglavarima. Posredstvom njih je odozgo pritiskao pod injene, a da bi ih i odozdo
prikliještio, sada je pripremao fidaije. Nije sehtio zavaravati: daiji i poglavari nisu ni u što
vjerovali, i uglavnom su u svemu tražili osobnu korist. Taj ljudski mehanizam, ne htiju i, morao
je uspore ivati s koloturom kojim se spuštao u dubinu. Ako bi samo jedna karika otkazala, ako bi
samo jedna pretpostavka bila pogrešna, itavo zdanje bi se srušilo. Samo jedan krivi prora un i
njegovo životno djelo rasulo bi se u prah.
Mehanizam je prestao raditi i elija je pristala na dno kule. Crnac koji je upravljao
koloturom podigao je ilim. Hasan je zakora io u hladnu vežu u kojoj je, udaran ne ujnim
vjetrom, nemirno plamsao plamen buktinje. Upro je oštar pogled u uškopljenika. Ponovo je bio
potpuno miran.
— Spusti most! — rekao je osorno.
Crnac je prihvatio polugu i snažno je pritisnuo. Jedan od zidova po eo se spuštati. Za ulo
se klokotanje vode, u otvoru je zasvjetlucalo a onda se ukazao komadi zvjezdanog neba. Most se
spustio preko planinske rijeke. Na suprotnom kraju ekao je ovjek s bakljom.
Hasan je pohitao k njemu. Za njim se most podigao i ulaz u utvrdu bio je ponovo
zatvoren.
— Što ima novo, Adi? — upitao je.
— Sve je u redu, Sejiduna.
— Dovest eš Mirjam u lijevi paviljon, gdje u je ekati. Kasnije eš oti i po Apamu i
smjestit eš je u desni. Ali jednoj o drugoj ni rije i!
— Kako ti kažeš, Sejiduna. Obojica su se nasmiješili.
Pješ anim putem stigli su do popre nog prokopa. Sjeli su u un i Adi je zaveslao. Ubrzo
su skrenuli u bo ni rukavac i, naposljetku, pristali uz pješ anu obalu. Išli su stazom po blagoj
uzbrdici, a onda po ravnom, izme u cvjetnih vrtova do staklenog paviljona koji je u no i blistao
poput kristalnog dvorca.
Adi je otklju ao vrata. Ušao je i upalio smolu u svjetiljkama koje su bile postavljene u
svakom kutu. Usred paviljona zasvjetlucala je voda u okruglom ribnjaku. Hasan je odvrnuo
slavinu i vodeni mlaz šiknuo je gotovo do stropa.
— Da mi ne bude dosadno dok ekam — rekao je i legao na jastuke pokraj zida. — A
sada idi po Mirjam.
Slušao je žuborenje vodoskoka i otjecanje vode. Toliko je bio zanijet tim osluškivanjem
da nije primijetio kada je Mirjam ušla.
— Mir s tobom, unu e Sabahov — pozdravila ga je.
Trgnuo se, a potom joj veselo mahnuo rukom da mu pri e.
Odložila je košaricu s jelom i pi em, otkop ala ogrta tako da joj je skliznuo niz ramena i
spustila se na koljena pokraj njega. Poljubila mu je ruku koju je on, mal ice zbunjen, povukao.
— Kako napreduju djevojke? — upitao je.
— Po tvojim uputama, Ibn Sabaše.
— Dobro. Sad e biti kraj školovanja. Sultan je poslao vojsku na nas. Za nekoliko dana
ugledat emo je ispred zamka.
Mirjam je širom razroga ila o i. Gledala je Hasana koji se jedva primjetno smiješio.
— A ti si unato tome tako miran?
— Što u? Dogodit e se onako kako je su eno. Zato ne vidim zašto me ne bi poslužila
vinom, kada si ga ve donijela sa sobom.
Ustala je i pripremila dvije aše. Bila je u ruži astom svilenom haljetku u kojem je
spavala. Hasan ju je promatrao. Njene bijele, prozirne ruke nalijevale su iz vr a u aše. Bila je
isto savršenstvo. Hasan je prigušio u sebi uzdah neke neznane boli koja ga je neo ekivano
obuzela. Znao je da je star i da na svijetu sve dolazi suviše kasno.
Ponudila mu je ašu i nazdravili su jedno drugom. Za tren je uhvatila u njegovu oku
vlažan sjaj, ali mogla je samo naslu ivati njegovo zna enje. Potom mu je na licu zaigrao stari,
obješenja ki smiješak.
Rekao je:
— Sigurno te kopkala radoznalost: što e mu ovi raskošni vrtovi sa staklenim paviljonima
i što e raditi s tolikim mladim djevojkama koje su školovane na tako, hm, poseban na in. Ali
nikada me nisi pitala, i vjeruj da znam cijeniti tu tvoju obzirnost.
Mirjam je uzela njegovu meku, mada snažnu desnicu u svoje ruke, i razgledaju i je, rekla:
— Istina, unu e Sabahov, nisam te pitala, ali sam u sebi mislila štošta o tvojim
namjerama.
— Dat u ti kraljevstvo ako si pogodila.
Hasan se smijao, istodobno i podrugljivo i dobrodušno.
— A ako stvarno jesam?
— Samo reci.
— Nisi li ove vrtove namijenio svojim vjernicima kao najvišu nagradu za njihovu odanost
i požrtvovanost?
— Daleko si od istine, draga moja.
— Tako sam mislila. Drugo ne znam. Mirjam je bila kao pokisla.
 Hasan se u sebi zabavljao. Rekao je:
— Neko si mi se žalila — sje aš li se? — kako ti je na ovom svijetu strašno dosadno i
kako te više ništa ne može zanijeti i obradovati. Onda sam ti ja po eo tuma iti gr ke i naše
filozofe, upu ivati te u nauku o prirodi, o skrivenim ovjekovim pobudama i njegovim djelima,
objasnio ti, koliko sam bio u stanju, ustrojstvo svemira. Pri ao sam ti o svojim putovanjima, o
svojim neuspjelim podvizima, o knezovima, šahovima, sultanima i kalifima. Pritom sam ti esto
govorio kako bih ti imao još toga za re i, ali da još nije došlo vrijeme za to. Jednom sam te pitao
bi li mi htjela pomo i srušiti sultana Malikšaha. Nasmiješila si se i odgovorila mi: »Zašto ne?«
Pružio sam ti ruku u znak prihva anja tvog pristanka. Možda si mislila da sam se šalio, ali no as
sam došao kako bih te podsjetio na danu rije .
Mirjam ga je upitno gledala. Nije znala što zna e njegove udne rije i.
— Na još nešto bih te podsjetio, draga moja. Cesto si mi tvrdila da, poslije svega što ti se
u životu dogodilo, ne možeš više ni u što vjerovati. Odgovorio sam ti da su i mene kako život,
tako i znanstveno prou avanje doveli do istog zaklju ka. Upitao sam te: »Što je onda dopušteno
ovjeku koji je spoznao da mu je istina nedostižna i da je, dakle, za njega nema?« Sje aš li se što
si mi odgovorila?
— Da, Ibn Sabaše. Rekla sam ti otprilike ovako: »Kada neko spozna da je sve ono što
ljudi nazivaju sre om, ljubavlju ili radoš u samoobmana koja je zasnovana na pogrešnim
pretpostavkama, onda mu postane strašno prazno u srcu, i jedino što bi ga još moglo razbuditi iz
tog mrtvila jeste rizi na igra sa svojom sudbinom, i sudbinom drugih. Tko to može, njemu je sve
dopušteno«.
Hasan je radosno zazviždao.
— Lijepo, draga moja. No as ti pružam priliku da se poigraš sa svojom sudbinom, i
sudbinom drugih. Jesi li zadovoljna?
Mirjam je malo odmakla glavu i ozbiljno mu se zagledala u o i.
— Jesi li mi došao postavljati zagonetke?
— Ne. Samo sam ti donio nekoliko pjesama Omara Hajjama da mi ih itaš. Baš no as
moram puno misliti na svog starog prijatelja. Kao naru eno, danas mi je njima ukazao ast onaj
isfahanski reis koji me je neko , kao što sam ti pri ao, smatrao ludim. On je bio taj koji mi je
rekao da emo dobiti neprijateljski posjet.
Razvio je omot i predao ga Mirjam.
— Uvijek misliš ime bi me obradovao, Ibn Sabaše.
— Ne, ne. Samo sam sebi htio priuštiti radost da ujem tvoj glas. Znaš da sam nisam za
takve stvari.
— Dakle, da itam?
— Da.
Naslonila je glavu na njegovo koljeno i itala:
»Hajjame! Pijan si? Zaljubljen? Raduj se! Ako si se dan-dva opijao, ne žali se! Što e
poslije biti s nama, ne pitaj! Jer dok jesi, ne znaš tko si. Nazdravljaj!«
— Kako mudro — rekao je Hasan, kada je završila. — Svi mi suviše mislimo na
»poslije« i zato nam »sada« uvijek izmi e. U etiri retka — itav pogled na svijet... Ali nastavi!
Nisam te htio ometati!
Mirjam je itala:
»Vojska jutarnja ve no progoni. Vina mi nato i. Poljubi me. Ustani! Usnulih narcisa
obznani sjaj; Dosta si kraj nogu mi bila. Ustaj!«
Hasan se nasmijao, ali o i su mu bile vlažne.
— Zna, stari moj, što valja na ovom svijetu — rekao je. — Zarana blaga omamljenost
vinom i lijepa djevojka pokraj nogu. Onda si stvarno poput kralja.
Mirjam je nastavila:
»Srce mi žudi za licem rumenim; Ruka seže aši s vinom opojnim. I ja sam dio svake
estice; Sve skupa estice - samo jedno lice.«
— Svemir je u tebi, i ti si u svemiru. Da, tako je neko govorio Omar. Hasan se zamislio.
— Kako ga volim! Kako ga volim! — šaputao je više za sebe. Mirjam je produžila:
»Kada u prolje e vidim djevoja ke o i, Dok mi u ašu pjenušavo vino to i;
— Ma kako se grešan prostome inio -Gori od psa bio, ako bih u raj želio.«
— Kakva jednostavna istina! — uzviknuo je Hasan. — Cvjetno prolje e i djevojka koja ti
to i vino u ašu. Kakav ti je još raj potreban! Ali nama je su eno da se natjeravamo sa sultanom i
kujemo mra ne planove.
Oboje su izvjesno vrijeme šutjeli.
— Ranije si mi htio nešto re i, Ibn Sabaše — kona no je progovorila Mirjam.
Hasan se nasmiješio.
— Da, nešto bih ti htio re i, ali ne znam kako po eti da me što bolje shvatiš. Dvadeset
godina nosio sam tajnu u sebi, krio je od svijeta, a sada kada je došlo vrijeme da je prvi put
nekom povjerim, najednom mi je ponestalo rije i.
— iniš mi se sve nerazumljivijim. Kažeš da si dvadeset godina nosio tajnu u sebi? A ta
tajna ti e se ovih vrtova? Obaranja iranskog carstva? Sve to je sasvim nejasno.
— Znam. Dok ti sve ne objasnim, ne možeš razumjeti. Ti vrtovi, te djevojke, Apama i
njena škola, i na kraju: ti i ja, tvr ava Alamut i ono što se krije iza nje, sve to su sastavni dijelovi
jednog dugoro nog plana koji sam iz mašte pretvorio u stvarnost. Sad e se morati pokazati jesu
li moje pretpostavke bile na mjestu. Potrebna si mi. Pred velikom smo provjerom. Za mene nema
puta natrag. Ne nalazim rije i za ono što bih ti htio re i.
— Stalno me iznena uješ, Hasane moj. Govori, pažljivo u te slušati.
— Da bi me lakše shvatila, vratit u se daleko unatrag, u svoju mladost. Kao što znaš,
ro en sam u Tusu, a mom ocu bilo je ime Ali. Bio je protivnik Bagdada i suneta pa sam u ku i
esto slušao rasprave o tim stvarima. Svi ti vjerski sporovi oko Proroka i njegovih nasljednika
inili su mi se jako zagonetnim i privla ili su me nekom neobi nom snagom. Od svih boraca za
muslimansku vjeru, mom srcu bio je najbliži mu enik Ali. Sve oko njega i njegova roda bilo je
puno tajanstvenosti. Najviše me potresalo proro anstvo da e Alah poslati na svijet nekog iz
njegova roda kao Mehdija, koji e biti posljednji i najve i od proroka. Pitao sam oca, pitao
njegovu rodbinu i prijatelje s kakvim znamenjem e se pojaviti el-Mehdi i kako emo ga
prepoznati, ali nisu mi znali re i ništa odre eno. Moja mašta bila je uspaljena: sada sam vidio
Mehdija u ovom ili onom daiju ili vjerniku, u ovom ili onom vršnjaku, a u samotnim no ima ak
sam se pitao nisam li možda baš ja o ekivani spasitelj. Kopkalo me, strašno me kopkalo da što
više saznam o tom u enju... Onda sam uo da se u našem gradu skriva neki dai, po imenu Amire
Zerab, koji je jako dobro upu en u sve tajne o Mehdijevu dolasku. Raspitivao sam se o njemu i
jedan moj stariji brati , koji nije bio naro ito naklonjen alijevstvu, rekao mi je da spomenuti dai
pripada ismailitskoj sekti i da su pripadnici te sekte prikriveni sufiji i bezbožni slobodoumnici.
Tek to me zainteresiralo. Nemaju i još ni dvanaest godina potražio sam ga i odmah nasrnuo na
njega svojim pitanjima. Htio sam iz njegovih usta saznati je li ismailitsko u enje stvarno samo
prikriveno slobodoumlje i što je onda s Mehdijevim dolaskom. Amire Zerab mi je, s beskrajno
uzvišenim podsmijehom, po eo objašnjavati javno u enje ismailizma. Rekao je da je Ali bio
jedini pravomo ni Prorokov nasljednik i da e se Ismailov sin Muhamed, osmi iz Alijeva roda,
jednom vratiti na svijet kao el-Mehdi. Zatim je do sitnica razglabao o ostalim alijevskim sektama
i proklinjao one koji su tvrdili da e se dvanaesti imam, a koji ne e biti iz Ismailove loze, ukazati
vjernicima kao el-Mehdi. Sve to sporenje oko jedne osobe inilo mi se jadnim i sitni avim. O
nekoj tajni tu nije bilo ni traga ni glasa. Nezadovoljan sam se vratio ku i. Odlu io sam ne brinuti
više o tim vjerskim sporovima nego se, kao moji vršnjaci, radovati lakše dostižnim stvarima.
Možda bi mi to i uspjelo da nekoliko godina nakon toga u naš kraj nije došao drugi ismailitski
refik, Ebu Nedž Seradž. Potražio sam ga i još ljutit na njegova prethodnika, koji mi nije mogao
otkriti tajnu, po eo sam ga ismijavati zbog sitni avosti njegova u enja koje je isto tako smiješno
poput sunitskog. Govorio sam mu da ni on ni njegovi vjerski istomišljenici ne znaju ništa
pouzdano o Mehdijevu dolasku i da vjernike, koji su željni istine, samo vuku za nos... Sve
vrijeme, dok sam ga obasipao tom bujicom rije i, o ekivao sam da e jurnuti na mene i izbaciti
me kroz vrata, ali refik me mirno slušao. Primijetio sam da mu je tada na usnama zatitrao
nekakav zadovoljan smiješak. Kada mi je, na koncu, ponestalo rije i, rekao je: »Ispit si odli no
položio, mladi prijatelju. Prori em ti da eš jednom postati velik i mo an dai. Sazrio si da ti
otkrijem pravo ismailitsko u enje, ali prije toga mi moraš obe ati da ga ne eš nikome povjeriti
sve dok ne budeš posve en.« Tim rije ima bio sam kao gromom pogo en. Dakle, ipak je moja
slutnja da postoji neka tajna bila to na? Zakleo sam mu se drhtavim glasom.
Rekao mi je: »U enje o Aliju i Mehdiju samo je opsjena za masu vjernika kojima je ime
Prorokova zeta sveto i koji mrze Bagdad. Samo onome tko može shvatiti kažemo, kao što je ve
ustanovio kalif el-Hakim, da je Kur'an proizvod poreme enog mozga. Istinu ne možemo
spoznati. Zato ne vjerujemo ni u što i sve smijemo initi.« Bio sam kao munjom ošinut. Prorok je
bio ovjek poreme enog mozga! Njegov zet Ali bio je budala jer mu je vjerovao! A u enje o
Mehdijevu dolasku, prekrasno, puno tajni o dolasku spasitelja, bilo je samo bajka, izmišljotina za
neuku gomilu! Povikao sam: »Zašto onda obmanjujete ljude?!« Oštro me pogledao i rekao: »Zar
ne vidiš da smo postali turske sluge? Da je Bagdad na njihovoj strani i da su mase nezadovoljne?
Njima je Alijevo ime sveto. Poslužili smo se njime kako bi ih okupili protiv sultana i kalifa.«
Jezik mi se zalijepio za nepce. Pobjegao sam ku i kao raspame en. Bacio sam se na svoj ležaj i
zaplakao. Posljednji put u životu. arobni svijet rasuo mi se u prah. Obolio sam. etrdeset dana i
no i visio sam izme uživota i smrti. Na koncu je vru ica popustila, snaga mi se vratila, ali i u
život se vratio neki drugi ovjek.
Hasan se zamislio i ušutio. Mirjam, koja sve vrijeme nije spustila pogled s njegovih
usana, tada ga je upitala:
— Kako to, Ibn Sabaše, da si tom bezbožnom u enju tako vjerovao dok te je prijašnji
itelj sasvim razo arao?
— Pokušat u ti to objasniti. Istina je da je prvi dai obznanjivao neke sasvim odre ene
»istine«, ali iza njih sam osje ao nešto što je u meni pobu ivalo sumnju u njih. Nisu utažile moju
znatiželju, moju žudnju za istinom, za nekom višom spoznajom. Pokušavao sam ih prihvatiti kao
prave istine, ali srce ih je odbijalo. Da, i ono što mi je rekao drugi u itelj nisam odmah razumio.
Ali to u enje uvuklo se u moju dušu kao daleka slutnja ne ega mra nog i strašnog, što e se
jednom razotkriti mojoj spoznaji. Razum ga je htio odbaciti, ali srce ga je prihvatilo. Kada sam
oja ao nakon bolesti, odlu io sam sav svoj život podesiti tako da sazrem, da se uzdignem do tog
stanja u kojem mi refikova tvrdnja postaje razumljiva sama po sebi ili, pak, da jasno spoznam
njenu neto nost. Rekao sam sebi: »U stvarnom životu treba provjeriti jesu li refikove tvrdnje
to ne.« Odlu io sam u iti sve i ne izostaviti ništa što ljudi znaju. Ubrzo mi se za to pružila
prilika. Kao što mladosti prili i, nisam mogao šutjeti. Sa svakim tko me htio slušati po injao sam
raspravu o stvarima koje su uznemirivale moj duh. Otac, koji je ionako bio na glasu kao
prikriveni alijevac, prestrašio se je. Kako bi otklonio sa sebe sumnju da je krivovjernik, poslao
me u školu u Nišapur, Muvafahudinu. Tada je taj ovjek bio na glasu kao u en pravnik i sunitski
dogmatik. Kod njega sam upoznao Omara Hajjama i kasnijeg velikog vezira Nizamulmulka... O
našem u itelju nemam što re i. Doduše, citirao je mnoge autore i Kur'an je znao od prvog do
posljednjeg sureta napamet, ali niti jednom jedinom kapljicom nije mogao smiriti moju strast za
spoznajom... Utoliko je na mene snažnije djelovao susret s mojim školskim drugovima. Kasniji
vezir bio je isto kao i ja, iz Tusa, a imao je i isto ime: Hasan ibn Ali. Bio je osam ili deset godina
stariji od mene i njegovo je znanje, posebno iz astronomije i matematike, bilo jako široko. No
vjerska pitanja, traženje istine same po sebi — sve to ga nije zanimalo. Tada mi je prvi put
postalo jasno kakvi ponori postoje izme u pojedinaca. Nikada nije uo da su kroz Tus putovali
nekakvi ismailitski u itelji i nikada nije zapao u krizu uma koja bi gotovo zna ila smrt, kao što se
meni dogodilo. A ipak, njegov je razum bio snažan i nadrastao je druge... Omar je, opet, bio
sasvim druga iji. Bio je iz Nišapura i izgledao je pitom i miran, no kada smo bili sami, sa svime
se šalio i nikome nije sasvim vjerovao. Bio je veoma udljiv, katkad nevjerojatno duhovit tako da
bi ga ovjek danono no slušao, a ondaopet sanjar ili mrzovoljan. Silno smo ga zavoljeli.
Okupljali smo se svake ve eri u vrtu njegova oca i kovali krupne planove za budu nost. Širio se
miris jasmina, no ni leptiri srkali su med iz njegovih cvjetova a mi smo sjedili ispod grmlja i
ispredali svoju sudbinu... Jednom, sje am se kao da je to bilo sino , gonjen željom da se pokažem
pred njima, rekao sam da sam bio lan tajnog ismailitskog bratstva. Pri ao sam im o svojim
susretima s onim u iteljima i objasnio im ismailitsko u enje. Njegovim jezgrom ozna io sam
borbu protiv seldžu kih vladara i protiv bagdadskog kalifa koji je postao njihov sluga. Kada sam
vidio njihovo enje, povikao sam im: »Ho ete li da se mi, potomci Husreva i iranskih kraljeva,
Rustema, Ferhada i Firdusija, predamo tim konjokradicama iz Turkestana?! Ako je njihov barjak
crn, naš neka bude bijel, jer sramotno je puzati pred tu inom i klanjati se barbarstvu!« Pogodio
sam ih u osjetljivu to ku. »Što da radimo?«, upitao je Omar. Odgovorio sam: »Moramo se
pokušati što prije uspeti na vrh društvene ljestvice. Tko prvi u tome uspije, dužan je pomagati
ostaloj dvojici.« Pristali su, a onda smo se sva trojica sve ano zakleli.
Ušutio je i Mirjam se tješnje privila uz njega.
— Stvarno, život je poput bajke - rekla je zamišljenim glasom.
— Ali — produžio je Hasan — negdje duboko u mom srcu ostale su one bajke iz rane
mladosti, neprežaljena vjera u Mehdijev dolazak i velika tajna o Prorokovu nasljedstvu. Ta rana
je još uvijek skrivena krvarila, još uvijek je peklo prvo veliko razo aranje. No, dokazi za u enje
kako ništa nije istinito po eli su se gomilati! Jer, isto kao što su alijevci branili svoje tvrdnje,
branili su i suniti svoje. Jednako su se svojim u enjem oduševljavali krš ani svih sekti, Židovi,
brahmani, budisti, obožavaoci vatre i pogani. Filozofi svih usmjerenja tvrdili su svoje, pobijali su
jedan drugoga, jedan je vjerovao da postoji samo jedan bog, drugi da ih ima mnogo, tre i, opet,
da nema boga i da je sve puki slu aj. Sve više i više po eo sam razumijevati uzvišenu mudrost
ismailitskih daija - istina nam je nedostupna, za nas nema istine. Što je onda pravilno ponašanje?
Ako si shvatio da ništa ne možeš spoznati, ako ne vjeruješ ni u što, onda ti je sve došušteno, tada
slijedi svoje strasti. Je li to stvarno posljednja mogu a spoznaja? U iti, o svemu se propitivati, to
je bila moja prva strast. Bio sam u Bagdadu, Basri, Aleksandriji, Kairu. Prou io sam sve
znanosti: matematiku, zvjezdoznanstvo, filozofiju, kemiju, fiziku, prirodopis. Savladao sam
strane jezike, upoznao druge narode i mentalitete. Ismailitsko u enje mi je postajalo sve bližim...
Ali bio sam još mlad i po elo me uznemirivati što ve ina ovje anstva živi u zabludi i predaje se
glupim izmišljotinama i lažima. U inilo mi se da je moj zadatak na ovom svijetu sijati istinu,
ovje anstvu otvoriti o i, osloboditi ga njegovih zabluda i spasiti ga od opsjenara koji gakljukaju
lažima. Ismailizam mi je postao barjakom borbe protiv laži i zabluda, a samoga sebe osje ao sam
kao bakljonošu koji treba osvjetljavati ovje anstvu put iz tame njegova neznanja. Kako sam se
opet grdno prevario! Doduše, sva naša bratstva su me prihva ala kao velikog borca za
ismailizam, ali kada sam vodama izložio svoj plan po kojem treba prosvje ivati mase, klimali su
glavama i upozoravali me. Svuda su me istiskivali a onda mi se u inilo da poglavari namjerno
kriju istinu od naroda i iz sebi nih ciljeva drže ga u zabludi. Zato sam se na svojim putovanjima
po eo obra ati direktno masama. Govorio sam im na sajmovima, u karavansarajima i na
hodo aš ima da je sve u što vjeruju pogrešno i da e, ne otresu li se svih tih bajki i laži, umrijeti
željni a uskra eni za istinu. Posljedica toga bila je da sam morao bježati od kamenovanja i grdnih
psovki. Onda sam pokušao bistrijim pojedincima otvoriti o i. Mnogi su me pažljivo slušali, ali
kada bih završio, odgovarali su mi da su i sami ponekad posumnjali, no da im se ini korisnijim
držati se ne eg vrstog nego lutati u vje noj neizvjesnosti i neprestanom poricanju. Ne samo
prostim ljudima iz gomile, nego i višim duhovima, opipljiva laž bila je draža od neuhvatljive
istine. Propali su svi pokušaji da dovedem do spoznaje bilo pojedince, bilo mase, jer sama istina,
koja je za mene bila na vrhu svih vrijednosti, za ostalo ovje anstvo bila je bezvrijedna. Dakle,
odrekao sam se svog naumljenog poslanstva i predao se. Na te pokušaje izgubio sam mnoge
godine. Tada sam pogledao što su u me uvremenu postigli moji školski drugovi i vidio da sam
zaostao daleko iza njih. Moj imenjak iz Tusa stupio je u službu nekog seldžu kog kneza i upravo
tada ga je tadašnji sultan Alp Arslanšah, zbog njegovih državni kih sposobnosti, pozvao za vezira
na svoj dvor. Omar se pro uo kao matemati ar i zvjezdoznanac, a Nizamulmulk, vjeran svom
obe anju iz mladosti, pobrinuo se da iz državne blagajne dobiva godišnju potporu od tisu u
dvjesto zlatnika. Prohtjelo mi se posjetiti Omara na njegovu posjedu u Nišapuru. Krenuo sam na
put, bit e od tada nekih dvadesetak godina, i iznenadio svog starog školskog druga okruženog
vinom, djevojkama i knjigama. Moje lice vjerojatno nije ulijevalo naro ito povjerenje. ak i taj
ravnodušni ovjek se trgnuo kada me ugledao. »Pa kakav si to?!«, uzviknuo je kada me
prepoznao. »Tako si suh i opaljen da bi ovjek pomislio kako stižeš ravno iz pakla...« Zagrlio me
i pozvao da ostanem kod njega kao njegov gost. Prepustio sam se udobnosti i poslije mnogo
godina kona no uživao u miru, te u duhovitim i mudrim razgovorima uz vino. Jedan drugom
ispri ali smo sve što nam se bilo dogodilo, povjerili smo jedan drugom svoja gledišta i životna
iskustva, i na obostrano enje utvrdili da smo, svaki svojim putem, došli do iznena uju e
sli nih zaklju aka. On se gotovo uop e nije maknuo od ku e, a ja sam proputovao gotovo pola
svijeta. Rekao je: »Ako bi mi bila potrebna potvrda da sam u svom traganjuna pravom putu, onda
sam je danas dobio iz tvojih usta.« A ja sam mu odgovorio: »Sada, kada govorim s tobom i dok
se tako dobro slažemo, osje am se poput Pitagore koji je uo kako bruje zvijezde u svemiru i
uskla uju se s harmonijom sfera.« Govorili smo o mogu nostima spoznaje. Rekao je: »Kona na
spoznaja je nemogu a, jer naša ula lažu. A ona su jedini posrednik izme u stvari koje nas
okružuju i naših misli, našeg uma.« - »Isto tvrde Demokrit i Protagora«, potvrdio sam. »Zato su
ih ljudi osudili za bezbožništvo, a u zvijezde podizali Platona koji ih je kljukao bajkama.« -
»Masa je oduvijek bila takva«, nastavio je Omar. »Boji se neizvjesnosti i zato joj je laž, koja tvrdi
nešto odre eno, draža i od uzvišene spoznaje koja joj ne nudi vrst oslonac. Tu ništa ne pomaže.
Tko ho e biti prorok masama, mora postupati s njima kao roditelji s djecom: mora ih hraniti
bajkama i izmišljotinama. Zato e mudrac ostati uvijek daleko od njih.« - »Ali, ipak su Krist i
Muhamed željeli masama dobro?« - »Jest«, odvratio je. »Željeli su im dobro, ali su spoznali i svu
njihovu o ajnu bijedu. Sažaljenje ih je nagnalo da im do araju bajku o raju, koju e prihvatiti kao
onozemaljsku nagradu za sve ovozemaljske patnje.« - »Što misliš, zašto je Muhamed dopustio da
tisu e padnu za njegovo u enje koje je zasnivao na bajci?« - »Mislim, zato«, rekao je, »jer je
znao da bi se i ina e poklali iz još nižih pobuda. Htio im je stvoriti carstvo sre e na zemlji. Da bi
to postigao, izmislio je svoj razgovor s arhan elom Džibrilom, ina e mu ne bi vjerovali. Obe ao
im je, poslije smrti, rajsku raskoš i time ih u inio hrabrima i nepobjedivima.« - Razmislio sam i
rekao mu: » ini mi se da danas više nitko ne bi išao s radoš u u smrt samo zbog obe anja da e
potom sti i u raj.« - »I narodi stare«, odgovorio je. »U ljudima je otupila misao na raj i više ne
pobu uje nikakvu radost. Ljudi vjeruju u njega još samo zato što su prelijeni da se prihvate ne eg
novog.« - »Dakle, misliš«, upitao sam ga, »da bi danas prorok, koji bi obe avao masama raj kako
bi ih pridobio, loše prošao?« - Omar se nasmiješio. »Veoma loše. Jer, niti je mogu e dvaput
upaliti istu baklju, niti ponovo procvjeta uveli tulipan. Narod je zadovoljan svojim malim
užicima. Nemaš li klju koji bi mu živom otvorio vrata raja, bolje je da napustiš svaku pomisao
kako eš mu postati prorokom.« Kao gromom pogo en, uhvatio sam se za glavu. Omar je u šali
izrekao misao koja se u mojoj duši rasplamsala poput požara. Da, narodi su htjeli bajke i
izmišljotine, jer su voljeli opsjenu u kojoj su bludili. Omar je pio vino, a u meni se, u trenu, rodio
plan koji mi se inio tako ogroman i neizmjeran, da ga svijet još nije vidio. Iskušati ljudsko
sljepilo do njegovih krajnjih granica! Dose i, njime, najvišu mo i neovisnost od cijelog svijeta!
Otjeloviti bajku! Pretvoriti bajku u stvarnost kako bi o njoj govorila i kasnija povijest! Napraviti
veliki pokus s ovjekom!
Hasan je odgurnuo Mirjam od sebe i sko io. Uspaljen, kakvog ga još nije vidjela, po eo je
tr karati oko bazena. Bilo je ne eg zastrašuju eg u njemu. U inilo joj se da je možda lud. Po ela
je naslu ivati smisao njegovih rije i. Upitala je plašljivim glasom:
— I što si onda u inio?
Hasan je naglo stao. Pribrao se, savladao, i oko usana mu je zaigrao napola šaljiv, a
napola podrugljiv smiješak.
— Što sam onda u inio? — ponovio je za njom pitanje. —Tražio sam mogu nost da
ostvarim bajku pa sam kona no dospio u Alamut. Bajka je oživjela, raj je stvoren i sad samo eka
svoje posjetioce.
Mirjam se sasvim zanijela njime. Gledala mu je u lice i polako rekla:
— Ti bi mogao biti onaj kakvim sam te neko sanjala. Hasan se veselo nasmiješio:
— Dakle, tko sam?
— Dopusti da se izrazim donekle slikovito: strašni sanjar iz pakla. Hasan je prasnuo u
udan smijeh.
— Veoma laskavo — rekao je. — Sada znaš moje namjere i vrijeme je da ti dam to ne
upute. Tko god se od stanovnika vrtova pred posjetiocima oda, bit e pogubljen. Ti eš o svemu
šutjeti. Ne u initi iznimke. Nadam se da si me razumjela. Djevojkama treba objasniti da se iz
više razloga moraju ponašati kao da su u pravom raju. To je zasad tvoj zadatak. Pripremi se za
njega. Sutra nave er me ponovo ekaj. Laku no !
Uz obalu ekao ga je Adi s unom. Sjeo je u njega i tiho zapovjedio:
— Apami!
Njegova stara prijateljica ekala ga je u paviljonu sasvim sli nom prethodnom. as je
ležala veli anstveno ispružena na jastucima, as ju je ponovo obuzelo nestrpljenje pa je ustajala i
žurno kora ala prostorijom. Neprestano je pogledavala prema vratima, govorila sama sa sobom,
ljutila se i poluglasno proklinjala, mahanjem ruku objašnjavala nešto svom nevidljivom
sugovorniku. uvši korake, dostojanstveno se uspravila i prišla ulazu.
Kada ju je Hasan ugledao, jedva je suzdržao podrugljiv smiješak. Bila je u svojoj
najsve anijoj haljini. Oko vrata i na ušima, na rukama i nogama nosila je sav svoj nakit. Na glavi
je imala krasnu zlatnu dijademu opto enu blještavim draguljima. Gotovo ista takva bila je prije
trideset godina u Kabulu kada ju je upoznao na sve anosti kod nekog indijskog kneza. Ali kakva
je razlika bila izme u one i ove Apame! Umjesto nekadašnjih punih, jedrih udova, sada je bila
koš at kostur prevu en uvelom, mrkom i naboranom kožom.
Upale obraze je kri avo narumenila, isto tako usne, a kosu, obrve i crepavice obojila je
crnilom. Hasanu se u inila kao živi simbol prolaznosti svega što je od mesa i kostiju.
Ovlaš mu je poljubila desnu ruku i pozvala ga da sjedne s njom na jastuke. Zatim mu je
prijekorno rekla:
— Dolaziš od one. Neko me nisi ostavljao da ekam ni koliko je trebalo da sjednem.
— Svašta — rekao je Hasan i mrzovoljno trepnuo o ima. — Pozvao sam te radi važnih
stvari. Ostavimo prošlost, ionako nam je nitko ne može oduzeti.
— Je li ti možda žao?
— Jesam li tako nešto tvrdio?
— Nisi. Ali...
— Nikakvo »ali«! Pitam te je li sve spremno?
— Sve je kao što si naredio.
— Vrtovi e dobiti goste. Želim se potpuno pouzdati u tebe.
— U to ne sumnjaj. Nikada ne u zaboraviti da si me onih godina izvukao iz bijede.
— Dobro. Kako napreduje škola?
— Kako uop e može napredovati kada u njoj sjede mlade guske.
— Dobro.
— Smatram svojom dužnoš u na nešto te upozoriti. Ti tvoji uškopljenici ne ine mi se
dovoljno pouzdanim.
Hasan se nasmijao.
— Stara pjesma. Zar ne znaš ništa drugo?
— Ne mislim time da se ne bismo mogli uzdati u njih. Za to se suviše boje. Ali mi se ini
da je nekima ostalo nešto muškosti.
Hasan je postajao sve raspoloženiji.
— Zar si ih provjeravala? Ogor eno se odmakla od njega.
— Što misliš o meni? S takvim psima!
— A kako si ina e došla na tu zabavnu misao?
— Motaju se oko djevojaka, i to sumnjivo! Ne e mi se sakriti. I još nešto...
— Da!
— Posljednji put mi je Mustafa iz daljine nešto pokazao. Hasan se tresao zadržavaju i
smijeh.
— Ne budali. Stara si i krmeljiva. Nešto drugo ti je podmetnuo kako bi se našalio s
tobom. Zar misliš da bi se, vidjevši tebe, uzbudio?
— Sramotiš me. Ali neka ti samo pokvari djevojke.
— Ionako nisu ni za što bolje.
— A za jednu bi ti bilo bar mal ice žao?
— Hajde, hajde. Zar ne vidiš da sam star?
— Još uvijek ne toliko da se ne bi mogao zaljubiti do ušiju. Hasan se u sebi božanski
zabavljao.
— Kad bi to stvarno bilo tako, na tome bi mi mogla samo estitati. Na žalost, sam se
osje am kao ugašeni vulkan.
— Ne pretvaraj se. Istina, tvojim godinama bi odgovaralo nešto zrelije.
— Vjerojatno Apama? Hajde, hajde, stara moja. S ljubavlju je kao s pe enjem: što su
stariji zubi, to janjetina mora biti mlada.
Apami su navrle suze na o i, no ipak je juna ki izdržala to peckanje.
— Zašto si se prihvatio jedne? Zar ne znaš staru mudrost da esta promjena održava
muškarca svježim i poduzetnijim? Sam Prorok je dao primjer. Posljednji put sam gledala u
kupaonici mladu prepelicu. Sve je na njoj gipko i jedro. Odmah sam pomislila na tebe. Jedva da
joj je etrnaest godina...
— I zove se Halima. Znam, znam. Imao sam je u rukama i prije nego što si je ti vidjela. Ja
sam bio onaj koji ju je predao Adiju. Ali kažem ti da je mudracu i jedna suviše.
— A zašto baš ona? Zar je se nisi zasitio? Hasan se ne ujno hihotao.
— Mudro je re eno: budi skroman, pa e ti i zobena poga a svakog dana prijati više od
rajskog jela.
— Da se ne nasitiš tog nadutog neznanja!
— Mlije na put i ruži aste usne u tim stvarima nadokna uju i temeljito znanje.
— Jednom si mi rekao, još znam to no, da si u ona tri mjeseca, koliko smo proživjeli
zajedno, nau io više nego ranije za deset godina.
— Mladosti prili i u enje, a starosti užitak pou avanja.
— Ipak mi reci što je to što te toliko privla i onoj?
— Ne znam. Možda neka daleka srodnost srca.
— To kažeš kako bi me uvrijedio.
— Ne pada mi na pamet!
— Onda me vrije aš!
— Hajde, hajde! Pod starost trošiš vrijeme na ljubomoru.
— Što si rekao? Ja - ljubomorna?! Apama, sve enica ljubavi pred kojom su kle ala tri
kneza, sedam kraljevi a, jedan budu i kalif i više od dvjesto vitezova i plemi a — i ona e sada
biti ljubomorna? Na kakvu blentavicu, na tu krštenu drolju...?!
Glas joj je drhtao od gnjeva. Hasan joj je rekao:
— Draga moja, ta vremena su bila i prošla! Otad je prošlo trideset godina i tvoja usta su
bez zuba, tvoje kosti bez mesa, tvoja put bez soka...
Zajecala je.
— Zar misliš da izgledaš bolje od mene?
— Sam Alah neka me sa uva pomisli na tako što! Ali izme u nas postoji jedna razlika: je
sam star i pomirio sam se s tim. Ti si tako er stara, ali to od sebe kriješ.
— Došao si me nasmijavati. Krupne suze tekle su joj niz obraze.
— Nemoj, stara moja. Budimo pametni. Poslao sam po tebe jer su mi potrebni tvoje
iskustvo i tvoje umije e. Sama si ranije rekla da sam te izvukao iz bijede kad sam te pozvao.
Dajem ti sve što poželiš. Uvijek sam cijenio samo ono po emu je netko bolji od drugih. Divim se
tvom poznavanju ljubavnih stvari i iskazujem ti svoje potpuno povjerenje. Što ho eš više?
Bila je ganuta i dalje je plakala. Hasan se u sebi hihotao. Nagnuo se k njoj i na uho je
upitao:
— Poželiš li još...? Naglo ga je pogledala.
— Što mogu — rekla je i zagrlila ga. — Takva sam.
— Onda u ti poslati snažnog crnca. Uvrije ena, odmakla se od njega.
— U pravu si. Preružna sam i prestara. Samo, tako me neizrecivo boli što je zauvijek
prošlo toliko toga lijepog.
Hasan je ustao i ozbiljnim glasom rekao:
— Pripremi paviljone za do ek. Sve spremi i o isti. Pazi na djevojke da ne blebe u i ne
zapitkuju. Nastava završava. Spremaju se velike stvari. Sutra me ponovo ekaj. Dat u ti detaljne
upute. Imaš li kakvu želju?
— Nikakvu, gospodaru moj. Hvala ti. Da možda ipak ne bi htio pokušati i s nekom
drugom?
— Ne, hvala. Laku no !
Mirjam se teška srca vratila u svoju spavaonicu. Ono što joj je no as Hasan ispri ao bilo
je isuviše da bi mogla tako brzo sve prihvatiti. Samo je osje ala da je na djelu strašan um kojem
je sve što ga okružuje, ljudi, životinje i mrtvapriroda, tek sredstvo da oživi nekakvo vlastito,
mra no privi enje. Voljela je taj duh, bojala ga se i ve ga malo-pomalo mrzila. Jako je željela
porazgovarati, razmijeniti bar nekoliko rije i s bi em koje je bilo lišeno svakog zla. Prišla je
Haliminoj postelji i promatrala je kroz polutamu. U inilo joj se kao da se pravi da spava.
— Halima! — šapnula je i sjela na rub njena ležaja. — Znam, pritajila si se. Samo me
pogledaj.
Halima je otvorila o i i odmakla pokriva s grudi.
— Što je? — plašljivo je upitala.
— Znaš li šutjeti?
— Znam, Mirjam.
— Kao grob?
— Kao grob.
— Kad bi saznali da sam ti rekla, objema bi nam odrubili glave. Sultanove ete
opkoljavaju tvr avu...
Halima je kriknula.
— Što e biti s nama?
— Pst. Tiho. Sejiduna brine o nama. Odsad e se svaka nepokornost kažnjavati smr u.
ekaju nas teška iskušenja. Da znaš: nikome tko te bude pitao ne smiješ izdati ni gdje smo, ni tko
smo.
Poljubila ju je u obraze i legla u svoju postelju.
Te no i obje nisu oka sklopile. Mirjam se osje ala kao da joj se u glavi ruše planine. itav
svemir ljuljao se na oštrici noža. Na koju li e se stranu sljede ih dana prevaliti?
Halimu je tresla slatka groznica. Kako je sav taj život bio arobna pustolovina! Turci su
opkoljavali tvr avu, Sejiduna ju je branio a da nitko niti što vidi, niti što uje. Pa ipak je na njih
vrebala velika opasnost. Kako je sve to bilo tajnovito lijepo!
 07.

Sljede eg jutra mladi i su jako rano uzjahali konje i sa svojim u iteljima odjurili iz
tvr ave. Dva po dva, u krasnom redu, protutnjali su preko mosta i onda, jednako poredani,
projurili klancem. One koji su jahali uz rub planinske rijeke od strmog obronka dijelilo je samo
nekoliko pedalja, pa ipak, nitko se nije strovalio u korito.
Na zaravni Minu eher ih je zaustavio ispod niskog, blagog brežuljka. U enici su drhtali
od grozni ave napetosti. Njihovo uzbu enje prenijelo se i na životinje koje su pod njima
nestrpljivo rzale. Kona no je dojahao Ebu Ali u pratnji daija Ibrahima. Kratko je razgovarao s
kapetanom, a onda je s danima odjahao na vrh brežuljka.
Minu eher je izdao zapovijedi i dvije borbene vrste poletjele su svaka na svoju stranu.
Pravili su teške i složene okrete, napadali jedni druge i ponovo se izbjegavali, a sve to u
najljepšem redu.
Ebu Ali je na svom niskom, kosmatom bijelcu promatrao kretanje pod sobom i davao
daijima primjedbe.
— Minu eher ih je dobro izvježbao — rekao je. — Ne krijem. Ali ne znam da li taj turski
na in borbe odgovara brdskim predjelima. Mi smo, u svoje vrijeme, napadali svatko na svoju
ruku, rušili što nam je dolazilo pod sablju, a potom bi se, dok trepneš, opet raspršili. Dva-tri puta
smo ponavljali takav napad i više nije bilo neprijatelja.
A kada su mladi i, u sljede oj vježbi, promijenili na in napada tako što su razbili poredak
vrsta i jurnuli pojedina no jedan na drugoga, o i su mu zasjale od zadovoljstva. Pogladio je
rijetku bradu i odobravaju i klimnuo glavom. Sjahao je s konja i poveo ga za sobom s brežuljka
da bi na sjenovitoj strani prostro prostirku na zemlju i podvivši noge spustio se na nju. Okružili
su ga daiji koji su došli za njim.
Kapetan je izdao novu naredbu. U enici su sišli s konja, svukli haljetke i ostali u lakim,
ljuskastim oklopima. Umjesto turbana na glave su nabili tijesne kacige. Odložili su sablje i
prihvatili štitove i koplja.
I kao pješaci bili su jednako dobri. Kapetan je ispod oka pogledao velikog daija i
primijetio da se ovaj zadovoljno smije.
Na red su došle odabrane ratne vještine. Na odre enoj udaljenosti postavili su mete i
po eli ih ga ati strijelama. Ibn Tahir i Sulejman su od deset hitaca promašili samo po jedan, a
ostali su samo malo zaostajali za njima.
Nakon toga ogledali su se u bacanju koplja. Kao što su u po etku, zbog prisustva velikog
daija, svi bili napeti i šutke ispunjavali nare enja, tako su se na njegovo zadovoljno odobravanje i
klimanje glavom postepeno opuštali i zagrijavali. Po eli su se podbadati i podsticati. Svatko se
htio posebno ista i i dati od sebe najviše što može. Jusuf je svojim snažnim zamahom sve
nadmašio. Sulejman se nije htio predati. Bio je zajapuren od napora.
— Još ti tome nisi dorastao — rugao mu se Jusuf.
Sulejman je stisnuo usne, uzeo zalet okrenuvši se oko svoje osi i zavitlao koplje. Oružje je
zazviždalo kroz zrak, ali Jusufa nije premašio. Naprotiv, Jusuf je u posljednjem bacanju
nadmašio samoga sebe.
— Jako dobro — pohvalio ga je Ebu Ali.
U borbi sabljom nitko nije bio kao Sulejman. Odmjeravali su se dvojica po dvojica, i tko
je bio savladan ispadao je iz daljnjeg natjecanja. Ibn Tahir je pobijedio Ubejda i Ibn Vakasa, a
potom je podlegao silovitom Jusufovom napadu. Sulejman je redom svladao sve svoje protivnike.
Na kraju se morao odmjeriti s Jusufom. Skrio se iza štita, ali njegove o i koje su gledale iznad
njega podsmjehivale su se protivniku.
— Sada se pokaži ako si junak — izazivao ga je.
— Nemoj se prerano radovati, dugonogi skakavce — odvratio mu je Jusuf. — U bacanju
koplja nisi se naro ito pokazao.
Sudarili su se. Jusuf je znao da je njegova prednost u težini pa je smjesta, svom snagom
navalio na protivnika. Sulejman se, na svojim dugim kracima, snažno raskora io i kretnjama
tijela, ne pomakavši se s mjesta, spretno izmicao napadima. Iznenada je lažnim zamahom
prevario protivnika tako da je on postavio štit na pogrešnu stranu, i tada ga je munjevito udario
po grudnom oklopu.
enici i poglavari su se nasmijali. Jusuf je zafrktao od bijesa.
— Još jednom, ako smiješ! — uzviknuo je. — Sad me više ne eš prevariti. Minu eher se
htio umiješati, ali Ebu Ali mu je namignuo da ih ostavi.
Sablje su se ponovo sudarile. Jusuf je navalio poput bijesnog bika i po eo udarati po
Sulejmanovom štitu, a ovaj mu se iza njega smijao. Stajao je raskora en i spretno mijenjao
težište. Iznenada se nagnuo daleko naprijed i udario Jusufa ispod njegovog štita, pravo u grudi.
Za ulo se glasno odobravanje.
Ebu Ali je ustao, uzeo štit i sablju iz ruku najbližeg do sebe i pozvao Sulejmana da s njim
oproba snagu.
Sve o i su se okrenule prema njima. Ebu Ali je bio starac i nitko ne bi pomislio da je još u
stanju boriti se. Sulejman je, zbunjen, pogledao kapetana.
— Izvrši nare enje — rekao je on. Oklijevaju i, Sulejman je zauzeo svoje mjesto.
— Neka te ne zbunjuje što me vidiš bez oklopa, de ko moj — blagonaklono je rekao
veliki dai. — Htio bih iskušati jesam li još uvijek vješt. Možda bi mi moglo zatrebati.
Zamahnuo je prema Sulejmanovom štitu kako bi izazvao suparnika, no Sulejman, o ito,
nije znao što raditi.
— Što oklijevaš? Udari! — razljutio se veliki dai.
Sulejman se pripremio za napad, ali prije nego što se pokrenuo sablja mu je ve odletjela
iz ruku. Ispod protivnikove halje ukazao se lakat iji je zglob bio veli ine dje je glave.
Šapat enja prošao je kroz redove. Ebu Ali se vragolasto smiješio.
— Ho emo li probati još jednom? — upitao je.
Sada se Sulejman ozbiljno pripremio. Podigao je štit do o iju i iza njega pažljivo motrio
svog opasnog protivnika.
Uhvatili su se ukoštac. Ebu Ali je izvjesno vrijeme vješto odbijao napade, a onda je sam
silovito navalio. Sulejman je po eo uzmicati htiju i ga prevariti svojim lukavstvima, ali starac je
bio na sve spreman. Naposljetku je neo ekivano zamahnuo i Sulejmanu je drugi put odletjelo
oružje iz ruke.
Ebu Ali je sa zadovoljnim smiješkom vratio sablju i štit.
— Bit eš dobar borac, moj Sulejmane — rekao je — kada za sobom budeš imao
pedesetak bitaka i borbi, kao što ih ja imam.
Mahnuo je rukom Minu eheru u znak da je zadovoljan uspjehom. Onda se okrenuo
enicima koji su stajali u dvije vrste u stavu mirno, i rekao im:
— Sada ete pokazati koliko ste napredovali u ja anju volje. Vaš je u itelj Abdulmalik na
putu i umjesto njega ja u vas ispitati.
Stao je pred njih, hladno ih odmjerio pogledom i naredio:
— Zadržite dah!
 Pogledom je prelazio od lica do lica. Vidio je kako su u enici postajali zajapureni, kako
su im nabrekle žile na vratu i sljepoo nicama a o i su im postajale izbuljene. Iznenada se prvi
srušio. Prišao je tik do njega i pažljivo ga promatrao. Kada je vidio da je opet prodisao,
zadovoljno je klimnuo glavom.
enici su se jedan za drugim rušili na zemlju. Ebu Ali je pogledao daije i kapetana pa
podrugljivo primijetio:
— Stvarno! Kao kruške u jesen.
Na kraju, ostala su još samo trojica: Jusuf, Sulejman i Ibn Tahir. Veliki dai je prišao tik do
njih i pažljivo promatrao njihove nosnice i usta. — Ne, ne dišu — rekao je tiho.
Tada se Jusuf zaljuljao. Prvo je blago klecnuo u koljenima a onda snažno tresnuo na
zemlju. Po eo je disati, otvorio o i i za eno pogledao oko sebe.
Odjednom, poput potpiljenog stabla srušio se i Sulejman.
Ibn Tahir je izdržao još nekoliko trenutaka. Ebu Ali i Minu eher s odobravanjem su se
pogledavali. Na koncu se i on zaljuljao i prevrnuo.
Ve je Ebu Ali htio izdati nare enje za sljede u vježbu kada je u divljem kasu, iz utvrde,
dojurio glasnik i pozvao ga da smjesta požuri vrhovnom poglavaru. S ispitima e nastaviti poslije
podne u školskoj zgradi.
Veliki dai je naredio da uzjašu konje i onda se prvi sjurio kroz klanac.
Ubrzo nakon što su u enici ujutro odjahali iz zamka, stražar na vrhu kule primijetio je
kako tudi golub oblije e golubarnik. Obavijestio je upravitelja golubova pismonoša koji je
dojurio na kulu sa zategnutim lukom. U me uvremenu se životinjica umirila i dala se lako
uhvatiti. Oko jedne od nožica bio joj je omotan svilen svitak. Upravitelj golubarnika otr ao je do
vrhovnog poglavarstva i predao goluba jednom od Hasanovih tjelesnih stražara. Hasan je odvio
svitak i itao:
— Hasane ibn Sabaše, poglavaru ismailita, pozdrav! Hemezanski emir Arslan Taš napao
je s velikom vojskom našu. Tvr ave zapadno od Rudbara su mu se predale. Mi smo se spremili i
odbili napad konjice koja je odjurila prema Alamutu. Opsadna vojska približava se tvr avi.
ekujem hitna nare enja. Buzurg Umid.
— Golub je pušten prije nego što je moj glasnik dojahao u Rudbar — pomislio je Hasan.
— Ili su, pak, glasnika uhvatili Turci. Dakle, ratna igra je po ela.
Nasmiješio se svom miru.
— Samo kada bi mladi i bili posve eni — rekao je samome sebi. Uzeo je iz jedne škrinje
komadi svile sli an onome kakvog je golub imaooko nožice, i na njemu napisao nare enje da
Buzurg Umid smjesta dojaše u Alamut. Ve je htio poslati po jednog od rudbarskih golubova,
kada je ponovo stražar donio pernatog glasnika koji je imao upraviteljevu strijelu u grlu.
Hasan je odvezao pismo s njegove nožice. U njemu je, sitnim slovima, bilo napisano:
— Hasane ibn Sabaše, poglavaru ismailita, pozdrav! Emir Kizil Sarik je sa svom
horasanskom i huzistanskom vojskom udario na nas. Manje tvr ave su mu se predale, a vjernici
su se sklonili k nama u Zur Gumbadan. Ovdje nas neprijatelj opkoljava. Pritiska žega, nestat e
nam vode a ni namirnica nema dovoljno. Naredio sam da izdržimo, ali tvoj sin Husein nagovara
naše na predaju tvr ave sultanovoj vojsci, kako bi za to dobili slobodan odlazak. O ekujem
odlu na nare enja. Husein Alkeini.
Hasanovo lice je posivjelo. Usne su mu se iskrivile od strašnog gnjeva. Drhtao je cijelim
tijelom. Kao opsjednut po eo je juriti sobom.
— Zlo ina ki sin! — vikao je. — Bacit u ga u okove, vlastitom rukom u ga zadaviti!
Kada je došao veliki dai, bez rije i mu je predao oba pisma i Ebu Ali ih je pažljivo
pro itao. Rekao je:
 — S ovo pameti što imam, za te dvije tvr ave ne vidim nikakva spasa. Ali ti si rekao da
imaš pripremljeno djelotvorno oružje, i ja ti vjerujem.
— Tako je — odgovorio je Hasan. — U Rudbar i Zur Gumbadan poslat u nekoliko
golubova s uputama. Moj izdajni ki sin i svi nezadovoljnici moraju u okove. Neka gladuju i trpe
žed. Ostali do posljednjeg moraju izdržati. Napisao je i drugo pismo i poslao po golubove za obje
tvr ave. On i Ebu Ali pri vrstili su im svilene krpice s nare enjima oko nožica, a onda ih je
Hasan sam odnio na vrh svoje kule i pustio.
Vrativši se, rekao je velikom daiju:
— Prvo, u enici moraju biti posve eni. Oni su stijena na kojoj želim podi i bedeme naše
mo i. Kako su se pokazali na ispitu?
— Zadovoljan sam njima — odgovorio je Ebu Ali. — Minu eher i Abdulmalik napravili
su od njih vojnike da im gotovo nema ravnih.
— Samo da je Buzurg Umid ve ovdje — više za sebe promrmljao je Hasan. — Onda
ete vidjeti kakvo sam vam iznena enje spremio.
— Stvarno, predugo moram suzdržavati svoju radoznalost — rekao je Ebu Ali smiju i se.
Poslije tre e molitve u enici su nastavili ispite. Sa svojim u iteljima okupili su se u
blagovaonici i, kada je došao Ebu Ali, ispitivanje je po elo.
Odmah su primijetili da se veliki dai od jutra promijenio. Sjedio je na jastucima naslonjen
na zid i mrko gledao pred sebe u pod. inilo se da ne sluša ono što su govorili u enici, nego da
razmišlja o ne em sasvim drugom.
Ebu Surake je po eo ispitivati povijest ismailizma. Prva etvorica su ve odgovarala i
inilo se da e ispiti prote i isto onako glatko kao ujutro, ali kod petog je veliki dai upao u rije i
po eo postavljati pitanja.
— Slabo! — rekao je kada nije dobio sasvim to an odgovor.
Ebu Surake je brzo prozvao Ibn Tahira koji je na sva pitanja davao dobre odgovore.
— Hajdemo dalje — naredio je veliki dai. — Htio bih uti i one koji su manje potkovani.
Džafer i Ubejde sretno su prebrodili opasnost. Kada je Ebu Surake prozvao Sulejmana, Ebu Ali
se podrugljivo nasmijao u bradu. Sulejman je odgovarao kratko i odsje no, kao da je u svemu
nepogrešiv, ali gotovo sve što je rekao bilo je pogrešno i naopako...
— Slab si u ma evanju s istinom, de ko moj — vrte i glavom rekao je Ebu Ali. — Fidai
mora imati pamet koja nikada ne griješi.
Sulejman se udaljio sav o ajan.
Kona no je i Jusuf došao na red. Mada su se u enici bojali za njega, ipak su se u sebi
smješkali.
Ebu Surake mu je namijenio najlakše pitanje. Morao je nabrojati imame od Alija do
Ismaila, no Jusuf je bio tako uzbu en da mu je ve ime tre eg zapelo u grlu.
— Tako mi brade mu enika Alija! — uskliknuo je veliki dai. — Ja perem ruke od tolikog
neznanja.
Ebu Surake je bijesno pogledao Jusufa koji se polumrtav srušio.
Lakše se iz škripca izvukao el-Hakim, koji je pratio Ebu Suraku. Znao je da Ebu Ali ne
zna njegova tuma enja o ustrojstvu ovjeka i zato je potvrdno klimao svakom odgovoru, ma kako
on bio pogrešan.
U zemljopisu su u enici bili bolji. Kapetan se zadovoljno smiješio i Ebu Ali je brzo
prešao preko tog predmeta.
Brzo je završeno i s gramatikom, ra unanjem i pjesništvom. Tek na dogmatici se veliki
dai ponovo zadržao. Tom predmetu pridavao je najve u važnost. Ibrahim je postavljao svoja
jasna i jednostavna pitanja, a u enici su mu na njih uglavnom dobro odgovarali.
 — A sada da vidimo kakva je prirodna bistrina naših u enika — umiješao se Ebu Ali u
ispitivanje. — Jusufe, ti koji si velik junak u bacanju koplja, re i eš nam tko je bliži Alahu:
Prorok ili arhandel Džibril?
Jusuf je ustao i o ajni kim pogledom buljio u njega. Ebu Ali je pitao redom sve oko
njega. Jedan je spominjao jednog, drugi drugog, ali nitko nije znao obrazložiti svoju tvrdnju.
Veliki dai se pakosno cerio.
— Odlu i ti, Ibn Tahire — rekao je naposljetku. Ibn Tahir je ustao i mirno odgovorio:
— Alah je poslao arhandela Džibrila Muhamedu s viješ u da je izabran za Proroka. Da
Alah nije imao namjeru upravo Muhameda istaknuti iznad sviju, povjerio bi proro ko poslanstvo
neposredno svom an elu. A budu i da to nije u inio, sada je Muhamed u raju ispred arhandela
Džibrila.
— To je to an odgovor — rekao je Ebu Ali. — Sad nam objasni još ovo: u kakvom su
me usobnom odnosu Prorok i Sejiduna?
Ibn Tahir se nasmiješio, razmislio a onda odgovorio:
— Odnos Sejidune prema Proroku je odnos mla eg prema starijem.
— Dobro. Ali tko sada ima ve u vlast nad vjernicima?
— Sejiduna. Jer on ima klju koji otvara vrata raja.
Ebu Ali je ustao i za njim su ustali svi ostali. Pogledom je prelazio od u enika do u enika
a onda je sve anim glasom rekao:
— Idite, okupajte se i obucite sve anu odje u. Budite sretni. Približava se najve i trenutak
u vašem životu. U vrijeme pete molitve svi ete biti posve eni.
Blago se nasmiješio, naklonio i brzim koracima napustio sobu.
Dojurio je glasnik iz Reja i javio Hasanu da je konjica, koju mu šalje Muzafer, na putu. U
tvr avi je mogu o ekivati ve ove no i. Iza njega dojahao je jedan od izvi a i obavijestio
Hasana da se turske predstraže približavaju Alamutu velikom brzinom, pa bi mogle biti pred njim
ve predve er ili u ranim jutarnjim satima. Hasan je odmah naredio da pozovu Ebu Alija i
Minu ehera. Primio ih je u predsoblju i priop io im novosti. Razastro je zemljopisnu kartu po
podu i sva trojica pretresli su mogu nosti kako bi sultanovoj vojsci najlakše pokazali zube.
— Poslat u glasnika ususret Muzaferovim ljudima — rekao je Hasan. — Bit e najbolje
da uop e ne krenu k nama u zamak, nego da ih Abdulmalik odvede prema cesti koja vodi iz
Rudbara. Tamo neka u zasjedi pri ekaju da Turci projašu, a onda neka ih prate na odgovaraju oj
udaljenosti. Mi emo neprijatelja do ekati ispred Alamuta, a oni neka ih udare straga. Tako emo
ih samljeti kao izme u mlinskog kamenja.
Ebu Ali i kapetan složili su se s planom. Odredili su asnika koji e, s nekoliko ljudi,
odjahati Muzaferovim vojnicima ususret. Minu eher je otišaoizdati potrebna nare enja a Hasan
je upitao velikog daija kako stvar stoji s u enicima.
— Ne krije se Prorok baš u svakom od njih — nasmiješio se Ebu Ali. — Ali svi su
predani i njihova je vjera nepokolebljiva.
— To je glavno, da, to je najvažnije — odvratio je Hasan i protrljao ruke. Obojicu je
po ela hvatati groznica pri pomisli da se približavaju odlu uju i doga aji.
— Sada idi posvetiti u enike. Ovdje sam ti sastavio tekst zakletve. Govorit eš im o
sve anosti no ašnjeg trenutka, govorit eš im o junaštvu mu enika, govorit eš im vatreno,
zanosno, raspirit eš im mlade duše i uliti u njih gorljivost i odvažnost. Isto tako prijetit eš im
strašnim kaznama i pogubljenjem ne budu li nas u svemu slušali. Koliko sam samo godina sanjao
da u odgojiti takve u enike po svojoj zamisli, da u promijeniti njihovu prirodu za svoje ciljeve
kako bih na njima mogao izgraditi snagu svoje ustanove! Kona no, kona no sam to do ekao!
— Znaš da sam se uvijek uzdao u tvoju mudrost — rekao je na to Ebu Ali. — Uvjeren
sam da i za sadašnje ponašanje imaš dobre razloge, no ipak se ne mogu osloboditi misli kako bi
bilo pametnije da sam posvetiš u enike. Gledaj! Tako žude da te jednom vide, da se pojaviš pred
njima, da osjete da si živ ovjek a ne samo neka nevidljiva sila kojoj su dužni biti poslušni. Time
bi neizmjerno uveli ao trenutak posve enja.
— To je istina, ali ipak to ne u u initi. — Hasan se zamislio i dugo gledao pred sebe u
pod a zatim je dodao:
— Znam što radim. Ako se ho eš služiti ljudima kao sredstvom, onda je bolje da ti ostanu
nepoznate njihove brige. Važno je da si pri velikim odlukama slobodan i neovisan o svom srcu.
Kada do e Buzurg Umid, sve u vam objasniti. Zastava, koju eš predati fidaijima, spremna je.
Idi i izvrši ono što sam ti naložio. Posve enje je važnije od pobjede nad Turcima.
Velika zbornica u zgradi vrhovnog poglavara bila je za tu ve er pretvorena u bogomolju.
enicima je bilo po prvi put dopušteno da pristupe tom dijelu tvr ave. Straža uškopljenih
buzdovandžija bila je udvostru ena. Crnci su bili pod punom ratnom opremom, u oklopima, sa
šljemovima i štitovima. Osje aj tjeskobe obuzimao je u enike kada su se našli u prostoriji koja je
bila sve ano prazna i sva zastrta bijelim pokrivkama. Bili su u bijelim haljama, s bijelim
fesovima i bosi, kako je glasila zapovijed. I daiji su bili u bijelom. Rasporedili su u enike po
grupama i šapatom im davali upute kako e se ponašati za vrijeme sve anog obreda. U enici su
drhtali od uzbu enja, bili su blijedi i izmu eni, a neke je obuzimala slabost.
Rog je zatrubio poziv na posljednju molitvu. Ušao je Ebu Ali, i sam u širokoj bijeloj halji
i s visokim bijelim fesom na glavi. Prošao je ravno kroz dvoranu i na kraju stao pred u enike.
Poglavari su stali pokraj njega u dva reda. Sve anost je po ela.
Najprije je Ebu Ali ujedna enim glasom obavio ve ernju molitvu a onda se okrenuo
enicima i po eo im govoriti o smislu no ašnjeg posve enja, o radosti koja ih pritom mora
ispunjavati, o pokornosti koju su dužni Sejiduni i njegovim namjesnicima. Pri ao im je o
blaženstvu mu enika i važnosti njihova primjera, koji im mora postati najvišim ciljem.
— Približava se najsvjetliji trenutak u vašem životu — rekao je. — Postat ete izabrana
eta, fidaiji, a to su oni koji se žrtvuju za svetu stvar. Od stotine tisu a vjernika, te asti bit ete
udostojeni samo vi, vas dvadesetorica. Ali pribl izava se i dan kada ete morati s oružjem u ruci
dokazati svoju vjeru i svoju odanost Sejiduni. Neprijatelj juri prema Alamutu. Ima li me u vama
neko tko e oklijevati u odlu uju em trenutku? Ima li netko tko želi zaslužiti sramnu kaznu za
izdajstvo? Znam da takvog me u vama nema. O vama sam govorio Sejiduni i molio ga da svi
budete posve eni. U svojoj milostivosti uslišao je moju molbu. Ne ete se valjda pokazati
nedostojnim njegove dobrote i mog povjerenja? Vidite, u njegovo ime sve vas posve ujem u
fidaije! Govorit u vam zakletvu i svi ete je, izgovorivši svoje ime, ponavljati za mnom. Kada se
zakunete, u vama e se dogoditi velika promjena. Prestat ete biti u enici i postat ete izabranici
Našeg gopoda. Sada slušajte i izgovarajte za mnom svaku rije !
Raširio je svoje ogromne, lopataste ruke i digao pogled prema stropu. Progovorio je
zanesenim glasom:
— Ja... pred Alahom, Prorokom Muhamedom, Alijem i pred svim mu enicima sve ano se
zaklinjem da u bez oklijevanja izvršiti svako nare enje Našeg gospoda ili njegova namjesnika.
Obavezujem se da u svojim životom do posljednjeg daha braniti bijelu zastavu ismailizma.
Ovom zakletvom primio sam posve enje u fidaija i te zakletve me ne može odriješiti nitko osim
Sejidune. Tako mi Alaha, jedinog Boga, i Muhameda, njegova Proroka. Dodi, el-Mehdi!
enici su bili potreseni sve anoš u tog trenutka. Lica su im bila kao od voska, a o i su
mi sjale u groznici. Oko usta titrao im je blažen smiješak. Ispunjavala ih je uzvišena ugoda. Bio
je dosegnut cilj dugotrajnog i upornog nastojanja. Primili su posve enje za kojim su tako žarko
žudili.
 Ebu Ali je dao znak Ibrahimu, koji mu je predao barjak. Veliki dai ga je odmotao i na
bijeloj površini zasijale su zlatom vezene rije i etvrtog ajetadvadeset osmog sureta:' »A mi emo
biti milostivi prema nejakima na zemlji i u init emo ih uzorima i nasljednicima kraljevstva...«
— Ibn Tahire! — viknuo je. — Pridi bliže! Tebi, prvom medu izabranima, u ruke
predajem ovaj barjak. Ova bijela zastava neka postane oli enje vaše asti i vašeg ponosa.
Dopustite li da je neprijatelj zgazi, dopustili ste da zgazi vaš ponos i vašu ast. Zato ete je uvati
više nego zjenicu svoga oka. Sve dok je ijedan fidai živ ona ne smije pasti neprijatelju u ruke. Put
do nje vodi samo preko mrtvih tijela sviju vas. Izaberite iz svojih redova najsnažniju petoricu, a
ždrijeb neka odlu i tko e od njih biti zastavnik.
Ibn Tahir je, kao da sanja, uzeo zastavu iz njegovih ruku, vratio se i stao s njom na elo
fidaija. Trenutak koji je zna io vrhunac u njegovu životu po eo se rasplinjavati i neizreciva
ugoda koja ga je dotad ispunjavala po ela se pretvarati u žare u bol za ne im izgubljenim a
prekrasnim. Postao je svjestan: trenutak, koji je upravo doživio i koji je bio tako o ajno kratak,
ne e se nikada više vratiti.
U me uvremenu su glasnici dolazili u utvrdu i odlazili iz nje. Abdulmalik je bio
pravovremeno obaviješten i s Muzaferovom etom krenuo je prema cesti na kojoj su o ekivali
tursku konjicu. Izvi i su bili upu eni ususret neprijatelju i inili su neprekidan lanac koji se
me usobno mogao sporazumijevati dogovorenim znacima. Izvi ka služba funkcionirala je
besprijekorno. Kada se Ebu Ali vratio s posve enja, Hasan je s olakšanjem rekao:
— Samo neka je to obavljeno.
Zatim je zapovjedio velikom daiju da sakupi potrebne ete i krene s njima na zaravan
ispred klanca kako bi do ekao sultanove predstraže.
— Što e biti s fidaijima? — upitao je Ebu Ali.
— Ta bitka e biti za njih kao naru ena — odgovorio je Hasan. — Povest eš ih sa
sobom, a Ebu Surake neka i sad bude njihov starješina. Ali pazite da mi ih ne pobiju. Želim ih
sa uvati za više ciljeve. Zato ih ne izlazi prevelikoj opasnosti, ali im povjeri važne zadatke. Neka,
na primjer, odapnu prve strijele i time otpo nu borbu, no prvi udar ovjeka na ovjeka neka
izvedu stari vojnici. Fidaije pošalji u borbu kada pobjeda ve bude odlu ena ili, naravno, u
slu aju krajnje opasnosti. Njih odredi, bude li prilike, da otmu neprijateljsku zastavu. Uzdam se u
tebe. Ti si stup na kojem gradim našu zajedni ku budu nost.
U Kur'anu, koji sam konzultirao, ovo je peti ajet dvadeset osmog sureta, a on, u prijevodu
hafiza Muhammeda Pandže i Džemaluddina auševi a, glasi: "I Mi smo htjeli u initi
dobro instvo potla enim na zemlji da ih u inimo vo ama i da Ih u inimo nasljednicima.« (prim.
prev.)
Kad je otpustio Ebu Alija, otišao je u vrtove iza zamka...
— Vozi me u Mirjamin paviljon, a onda dovedi tamo i Apamu — naredio je Adiju. —
Sad nije vrijeme za sva e.
Mirjam mu je došla ususret. Rekao joj je da je poslao po Apamu.
— Ta žena se od sino ponaša jako udno — rekla je s blagom povrije enoš u. — ini
mi se da si joj dao neke posebne upute.
— Prošlo je vrijeme igrarija — odvratio je Hasan. — Sada moramo svi mi, koji nosimo
odgovornost, upregnuti sve snage da naš plan uspije i neprijatelj bude uništen.
Adi je doveo Apamu. Ljubomornim pogledom razgledala je kako je namješten paviljon.
— Lijepo ste si gnjezdašce napravili — rekla je podrugljivo. — Poput pravih golup a.
— Ebu Ali je odjahao s vojskom prema utvrdi na koju sultanove ete mogu svakog
trenutka napasti — po eo je Hasan kao da je sasvim pre uo Apamine rije i. Pokazao je ženama
na jastuke i sam legao na njih.
 Starica se jako uplašila. Pogledom je šarala od Hasana do Mirjam.
— Što e onda biti s nama? — upitala je zamuckuju im glasom.
— Sve e biti dobro budu li do posljednjeg ispunjavana moja nare enja. U suprotnom,
nad nama e biti izvršen pokolj kakav svijet još nije vidio.
— Sve u u initi što narediš, gospodaru moj — obe ala je Apama i nato ila mu vino u
ašu.
— To zahtijevam i od tebe i od Mirjam. ujte dobro. Prvo što je potrebno jest da vrtovi
dobiju izgled ne eg nadzemaljskog. Drugim rije ima re eno, trebaju obi nom i neupu enom
posjetiocu ostaviti dojam pravog raja. Naravno, ne danju, jer tada bi ih njihov položaj zajedno s
okolinom odao, nego no u. Zato nam je u prvom redu potrebna jaka rasvjeta. Pod njom bi se
svaka pojedinost vrtova vidjela u nekoj posebnoj svjetlosti, a sve oko njih tonulo bi u neprozirnu
tamu. Sje aš li se, Apama, one no i koju je tebi u ast priredio tvoj indijski knez u Kabulu?
— Oh, gospodaru! Kako bih zaboravila kada je tada naša mladost bila u punom cvatu!?
— Naime, radi se samo o nekim pojedinostima. Znaš li još kako si se udila prekrasnim
šarenim svjetiljkama iz Kine koje su u vrtovima od no i napravile naj arobniji dan? Kada je sve
bilo svijetlo, a ipak sasvim druga ije, novo i izmijenjeno?
— Da, kada su naša lica bila as žuta, as crvena, zelena, plava, onda šarena i svih boja.
Bilo je božanstveno. I sred svega toga naša vrela strast...
— Hvale vrijedno, stvarno. Ali htio bih saznati od tebe sje aš li se još toliko dobro onih
svjetiljki da bi znala napraviti sli ne.
— U pravu si. Što je bilo, bilo je. O tome se ne isplati više govoriti. Sada je drugo na
redu. Za te svjetiljke me pitaš? Naravno da bih ih znala napraviti, samo da imam pergament i
boje.
— To eš dobiti. Bi li ih znala i ukrasiti odgovaraju im crtežima?
— Imamo djevojku koja je majstor za takve stvari.
— To je Fatima — dodala je Mirjam koja je, tiho se smiješe i, slušala dijalog. — Sve
bismo mogle pomo i Apami u tom poslu.
— I to e biti potrebno. Jer do sutra uve er sve mora biti gotovo. Uškopljenici neka
pripreme jela i pi a. Nadam se da u podrumima još uvijek ima dovoljno vina?
— Više nego dovoljno.
— Dobro. Sutra u izme u druge i tre e molitve obi i vrtove. Želim se pokazati
djevojkama, kako bih potakao njihov trud, a i zato da im sam dam upute kako se ponašati prema
posjetiocima. Ne u se šaliti. Ona koja bilo kako oda da nije jedna od hurija i da vrtovi nisu pravi
raj bit e odmah pogubljena. Mislim da im to ne e biti preteško.
— Svaka ionako umišlja da je kraljevna — dodala je Apama.
— Morat emo ih i same dovesti do toga da se užive u svoju ulogu — zabrinuto je rekla
Mirjam.
— Prijetnja smr u u init e svoje — rekao je Hasan. — Sutra sva tri paviljona moraju biti
sasvim spremna za do ek. Djevojke trebaju biti raspoložene i moraju biti dotjerane od glave do
pete. Sve u svili, zlatu i draguljima. Tako ure ene da im ne e biti teško umisliti da su stvarno
rajske djevojke. Nadam se da je u tom pogledu škola u inila svoje.
— Za to se ne boj, gospodaru moj. Mirjam i ja pobrinut emo se o svemu.
— Recite mi vi, koje se razumijete u to, kakav da se pojavim pred tim majmunicama pa
da na njih ostavim što bolji dojam?
— Moraš do i kao kakav kralj — odgovorila je Mirjam. — Djevojke te takvog zamišljaju
i takvog žele.
— Morat eš sa sobom povesti pratnju — dodala je Apama — kako bi tvoj dolazak bio
što sve aniji. — Osim uškopljenih stražara i moje dvojice potpoglavara nitko ne smije biti
upu en u tajnu ovih vrtova. Morat u se zadovoljiti njima. Ali, kako te kokodakalice zamišljaju
kralja?
— Dostojanstvenog hoda i uzvišenog izraza lica — kakav mora biti njihov kralj — sa
smiješkom je rekla Mirjam. — I prije svega: u purpurnom plastu i sa zlatnom krunom na glavi.
— Stvarno zabavno. Mudrac se mora maskirati ako želi do i do ugleda i uvažavanja u
narodu.
— Takav je svijet — dodala je Apama.
— No, takvih krpa i prirepaka imamo u utvrdi dovoljno. O svemu smo se na vrijeme
pobrinuli.
Hasan se nasmijao. Nagnuo se Apami i šapnuo joj:
— Jesi li pripremila onu kiselicu koja izaziva stezanje kože? Naime, posjetioci moraju
dobiti dojam da pokraj sebe imaju vje no djevi anstvo.
Apama se zacerekala i potvrdno klimnula glavom. Mirjam, koja je uhvatila samo
posljednje rije i, porumenjela je.
— Jesu li pripremljene kupaonice sa svim što ide uz njih?
— Sve je spremno, gospodaru moj.
— Dobro. Sutra rano ozbiljno prionite poslu, a potom me s djevojkama ekajte. Laku no .
Adi ga je ponovno ne ujno odvezao iz vrtova.
Sad, kad je bio sam u svojim odajama, još jedanput je o svemu dobro razmislio. Dvadeset
godina se uporno i nepokolebljivo pripremao za ovaj trenutak. Dvadeset dugih godina. Nikada
nije oklijevao i ni pred im se nije uplašio. Bio je strog i neumoljiv prema sebi. Strog i neumoljiv
je bio i prema drugima - a sve samo zato da ostvari svoj cilj, da oživi svoje snove.
Kakva je bajka bio život! Mladost puna snova, doba muškosti puno nemirnog traganja, a
sada, u zrelim godinama, snovi su se po eli pretvarati u stvarnost. Bio je gospodar trideset
tvr ava, bio je poglavar tisu e vjernika. Samo još jedno mu je nedostajalo - da zadobije najvišu
vlast kako bi postao strah i trepet za sve mo nike i strane tirane daleko uokolo. Sredstvo da to
postigne bio je plan koji je sada neposredno pred ostvarenjem. Plan, izgra en na jasnom
poznavanju prirode i ljudskih slabosti. Divlji i lud plan. Plan prora unat i odmjeren. Odjednom
mu je palo na pamet da je možda ipak previdio neku sitnicu koja bi mogla srušiti cijelu zamisao.
Spopao ga je udan strah. Da se u emu nije prera unao?
Uzalud se trudio spasiti se snom. Uznemirivala ga je udna neizvjesnost. Zapravo, nikada
nije ozbiljno pomislio što bi bilo ako njegov sistem ne uspije. Ta ipak je ra unao sa svim
mogu nostima. Sada je osje ao zebnju.
— Samo da preživim još ovu no — rekao je samome sebi. — Kasnije e sve biti u redu.
Nedostajalo mu je zraka. Ustao je i otišao na vrh kule. Tamo gore bila je beskrajna zvjezdana
kupola a pod njom je hu ala planinska rijeka. Pokraj njega bili su vrtovi sa svojim neobi nim
životom - prvo otjelovljenje njegovih udnih snova. Tamo vani, pred zamkom, njegova vojska
ekala je na dolazak sultanovih predstraža. Sve je bilo op injeno njime. Svi su se prepustili
njegovom vodstvu. Sluti li itko kuda ih on vodi?
Palo mu je na um da ode od svega. Da se baci preko obzida i nestane u Šah-Rudu. To bi
zauvijek bio kraj njegove odgovornosti. Bio bi spašen svega. Što bi onda bilo s njegovima?
Možda bi Ebu Ali objavio da je vrhovni poglavar živ dospio u nebo. Poput Empedokla. I slavili
bi ga kao velikog proroka i sveca. A možda bi našli njegovo truplo. Što bi onda rekli?
Osjetio je silnu privla nost dubine. Gr evito se uhvatio nadzida. Gotovo, gotovo da ga je
ponor vukao.
Odahnuo je tek kada se vratio u svoju sobu. Ubrzo ga je savladao san.
 Sanjao je da je još uvijek na dvoru u Isfahanu, kao onda prije osamnaest godina. Velika
dvorana za prijeme. Uokolo sami velikaši i dostojanstvenici. Na uzvišenom prostoru u
poluleže em položaju sultan Melikšah sluša njegov izvještaj. Su e duge, rijetke brkove i sr e
vino. Pokraj njega stoji veliki vezir, Hasanov nekadašnji školski drug, i pakosno mu namiguje.
On, Hasan, ita izvještaj i okre e listove. Najednom - svi listovi bijeli. Ne može dalje. Jezik mu
zapeo. Po inje bezvezno mucati. Sultan upire u njega svoja dva stroga, hladna oka: »Dosta!«,
vi e i pokaže rukom prema vratima. Koljena mu klecaju. Dvoranom se prolomi pakleni grohot
velikog vezira...
Sko io je iz sna. Bio je sav oznojen. Drhtao je cijelim tijelom.
— Hvala Alahu — prošaptao je s olakšanjem. — Samo sam sanjao.
Potom je, smiren, vrsto zaspao.
 08.

Bila je vedra zvjezdana no , jedna od onih u kojima nam se ini da ujemo otkucaje srca
svemira. S elbruškog stijenja i Demavenda dopirala je snježna studen i borila se s vrelinom koja
je izbijala iz još suncem zagrijane zemlje.
Jedan za drugim borci su jezdili kroz klanac. Vodio ih je Ebu Ali. Svaki peti mahao je
bakljom iznad glave i osvjetljavao put onima koji su išli za njim. No ne leptiri e letjele su oko
plamenja, zalijetale se u njega i spaljivale. Topot konjskih kopita odjekivao je stjenovitim
obroncima. Komande asnika i desetnika, vika goni a deva, rzanje životinja - sve se to stapalo u
snažnu buku koja je nadja avala hu anje planinske rijeke.
Fidaiji su se ulogorili iza stražarskog brežuljka. Bili su dobro skriveni. Razapeli su šatore,
naložili vatre i postavili stražu. Oko dvjesto koraka od njih, na vrhu uzvišenja obraslog šipražjem,
ugnijezdili su se ostali borci, konjanici, kopljanici i strijelci. Usred male kotline zapalili su
prikrivene niske vatre, grijali se pokraj njih i pekli cijeloga vola. Tiho su razgovarali i nervozno
se smijali. Uznemireno su pogledavali sjenku na vrhu stražarske kule, koja se poput kipa
nepomi no ocrtavala na obzorju. Oni koji su bili odre eni za stražu ili u grupe za obilaske
umotali su se u ogrta e i legli kako bi se prije dežurstva naspavali.
Fidaije je, poslije napornih ispita i uzbu enja za vrijeme posve enja, svladao umor. Po
savjetu Ebu Surake, rano ujutro umotali su se u deke koje su ponijeli sa sobom i pokušali zaspati.
Posljednja dva dana bili su se ve toliko navikli na iznena enja da ih bitka, koja ih je vjerojatno
ekala, nije naro ito uznemiravala. Jedni su ubrzo utonuli u san, a drugi su se izvukli iz deka i
po eli puhati u gotovo ugašene vatre.
— Hvala Alahu, samo neka smo se riješili škole — rekao je Sulejman. — Drugo je no u
vrebati neprijatelja, a drugo danju žuljati stražnjicu o pete i škripati pisaljkom po tablici.
— Pitanje je ho e li neprijatelj uop e do i — brinulo je Ibn Vakasa. U školi je bio medu
tišima i manje primjetnima, ali u o ekivanju opasnosti u njemu se probudila ratna groznica.
— Lijepo bi to bilo — rekao je Jusuf— da sve ove pripreme i sve ovo uzbu enje bude
uzalud pa da nam Tur in uop e ne do e pred sablje.
— Još zabavnije bi bilo kada bi, poslije sveg tog truda i napora koji su iza tebe, ti došao
pod sablju — našalio se Sulejman.
— Naša sudbina zapisana je u knjizi Alahovoj — rekao je ravnodušno Džafer. Ždrijeb je
njega odredio za zastavnika i taštinu, koja se zbog toga javljala u njemu, gušio je svojom
predanoš u sudbini.
— Ipak bi bilo glupo da smo se toliko mu ili u školi samo zato da nas na onaj svijet
pošalje prvi psoglavac — dodao je Ubejde.
— Strašljiv umire tisu u puta, hrabar samo jednom — mudrovao je Džafer.
— Misliš da sam zato strašljivac što mi se ne da ve no as poginuti? — ljutio se Ubejde.
— Ne peckajte se — smirivao ih je Jusuf. — Pogledajte Ibn Tahira kako zuri u zvijezde.
Možda misli da ih gleda posljednji put.
— Jusuf postaje mudrac — nasmijao se Sulejman.
Ibn Tahir je ležao nekoliko koraka od drugih i umotan u deku zurio u nebo.
— Kako je udesan ovaj moj život — govorio je u sebi. — Kao ispunjenje davnih snova.
— Sje ao se svojih djetinjih godina u roditeljskoj ku i i toga kako je prisluškivao razgovore ljudi
koji su se okupljali oko njegova oca. Pretresali su pitanja pravog kalifa, pozivali se na Kur'an,
odbacivali sunet i šapatom pri ali o tajanstvenom Mehdiju iz Alijeve loze koji e do i spasiti
svijet od laži i nepravde. - O, kada bi došao još za mog života - žudio je tada. Vidio se njegovim
zaštitnikom, kao što je Ali bio Proroku. Nehotice se uvijek uspore ivao s Muhamedovim zetom
koji je bio najvatreniji Prorokov pristalica, još od svojih dje kih dana borio se i krv prolijevao
za njega, ali usprkos tome poslije njegove smrti bilo mu je uskra eno nasljedstvo. Kada ga je, na
kraju, sam narod izabrao, bio je mu ki ubijen. Upravo zbog tih okolnosti Ibn Tahir ga je najviše
zavolio. Bio mu je svijetao primjer i uzor kojem se pokušavao što više približiti.
Kako mu je drhtalo srce kada ga je otac poslao u Alamut da stupi u Sejiduninu službu!
Pri ali su o tom ovjeku da je svetac i da ga mnogi smatraju prorokom. Nešto mu je od samog
po etka govorilo: to je tvoj el-Mehdi, to je onaj kojeg o ekuješ i kome si žudio služiti. Ali zašto
se nikome ne pokazuje? Zašto ih on nije posvetio u fidaije? Zašto je izabrao za posrednika tog
bezubog starca, koji je sli niji staroj ženici nego muškarcu i borcu? Do sada, do ovog trenutka,
još mu nikada nije palo na pamet posumnjati u to da je Sejiduna uistinu u zamku. U tom trenutku
prosvijetljenosti užasnuo se na pomisao da je možda živio u zabludi, da Hasan ibn Sabah uop e
nije u Alamutu ili da uop e nije živ. Onda bi Ebu Ali bio onaj koji vodi ismailitstvo, a svi daiji i
poglavari bili bi s njim u nekakvom tajnom sporazumu. Ebu Ali — prorok?
Ne, takav niti je mogao, niti smio biti prorok! Možda su baš zato izmislili Sejidunu,
nevidljivog i ne ujnog, da ne odbiju vjernike. Jer, tko bi htio priznati Ebu Alija za vrhovnog
poglavara ismailizma?
U zamku se krila velika tajna, to je osje ao. No as, ove no i, po ela ga je gristi više nego
ikad. Ho e li mu ikad biti dano skinuti veo s nje, pogledati joj u lice? Ho e li ikada vidjeti
pravog, živog Sejidunu?
uo je konjski topot. Nehotice se mašio oružja. Ustao je i pogledao oko sebe. Njegovi
drugovi su spavali, vrsto zamotani u deke. Dojahao je glasnik. Vidio je kako šapatom razgovara
s Ebu Alijem. Pala je kratka zapovijed i straže su pogasile posljednje ostatke vatri. Neprijatelj se
približavao.
Obuzelo ga je spokojstvo. Gledao je u zvijezde koje su sitno a oštro blistale iznad njega.
Postao je svjestan svoje si ušnosti i izgubljenosti u svemiru i bilo mu je gotovo ugodno s tim
osje ajem. - Jednom u možda dospjeti u raj - pomislio je. - O, kada bih stvarno u njega dospio! -
vatreno je prošaptao u sebi. - Tamo e me ekati rajske djevojke crnih o iju i bijelih udova. -
Sjetio se žena koje je poznavao, majke, sestara i ostalih iz obitelji. - Hurije moraju biti sasvim
druga ije - pomislio je. - Takve da se isplati za njih iskrvariti na ovom svijetu.
Zamišljao je da je stvarno ušao u raj kroz rešetkasta, bršljanom obrasla vrata. Osvrtao se
uokolo i tražio pogledom sve ono što je obe avao Kur'an. vrš e se zamotao u deku. Sada je
stvarno bio u raju. Prekrasna djevojka izašla mu je ususret. Bio je svjestan da tone u san, ali bilo
mu je ugodno i bojao se da ne prekine nježne niti lijepog sna. Tako je naposljetku zaspao.
Ratni rog je otegnuto zatrubio. Zabubnjali su bubnjevi i vojska je sko ila na noge. Fidaiji
su u žurbi pripasali sablje, pri vrstili kacige i zgrabili koplja i štitove. Postrojili su se, i još
bunovni upitno se pogledavali.
— Upravo je glasnik javio da se približava sultanova vojska — rekao je Ibn Vakas, koji je
posljednji držao stražu.
Ebu Surake je stupio ispred njih i naredio im da pripreme lukove i tobolce. Potom ih je
izveo na vrh brežuljka i rasporedio po zemlji oko stražara. Izvjesno vrijeme su ekali zadržanog
daha, a kako neprijatelja nije bilo na vidiku, po eli su zavla iti ruke u bisage i žvakati suhe
smokve, hurme i komade tvrde poga e.
Konji su ostali ispod brežuljka. Na njih su pazila dva vojnika. S vremena na vrijeme ulo
se rzanje i uznemirena njiska.
 Po elo je svitati. Fidaiji su pogledali prema uzvišenju na kojem je logorovala ostala
vojska. Ebu Ali je rasporedio konjanike iza grmlja. Stajali su pokraj svojih konja s kopljem ili
sabljom u ruci i s jednom nogom u uzengiji. Na vrhu brežuljka u zasjedi su ekali strijelci s
napetim lukovima.
Veliki dai je obilazio ete kako bi se uvjerio u njihovu spremnost. Iza njega je išao vojnik
i vodio njegova konja za uzde. Na koncu, došli su k fidaijima i Ebu Ali se uspeo na vrh kule.
Ubrzo nakon toga na obzorju se ukazala sitna bijela to ka. Ebu Ali je izjurio iz
stražarnice, i sav zadihan pokazao je Ebu Suraki.
— Zategnite lukove! — naredio je dai.
Bijela to ka je vidljivo rasla i iz nje se pojavio samo jedan konjanik. Vidjelo se kako
divlje tjera konja. Ebu Ali je gledao, žmirkao i sklapao o i. Na kraju je povikao:
— Ne ga ajte! To je naš ovjek.
Uzjahao je konja i potjerao ga niz brežuljak. Dao je znak grupici konjanika da mu se
pridruže. Jednome od njih istrgnuo je zastavu iz ruku i odjurio, mašu i njome, prema konjaniku
koji se približavao.
Jaha je, zadihan i prestrašen, okrenuo konja, ali kada je ugledao bijelu zastavu, potjerao
je životinju prema Ebu Aliju.
Ovaj ga je u tom trenutku prepoznao. — Buzurg Umid! — uzviknuo je.
—- Ebu Ali! — Konjanik je pokazao rukom iza sebe.
Svi su pogledali prema obzorju. Na njemu se ukazala crna crta koja je udno krivudala i
postajala sve ve om. Ve su se razaznavali pojedini konjanici. Iznad njihovih glava vijorile su
crne zastave bagdadskog kalifa.
— Zategnite lukove! — ponovo je naredio Ebu Surake.
Ebu Ali i Buzurg Umid pridružili su se vojnicima na uzvišenju. Svi su drhtali od ratnog
uzbu enja, spremni za napad.
— Svaki neka izabere svog ovjeka — pala je naredba strijelcima. Neprijateljski
konjanici bili su ve sasvim blizu. Jedan je jahao ispred njihi pokazivao im put. Krenuli su prema
ulasku u klanac.
— Pali!
Strijele su zafijukale prema Turcima. Nekoliko konja i konjanika srušilo se na zemlju.
Konjica je za trenutak zastala, potom je njen zapovjednik, svima uo ljiv po ogromnoj perjanici
koja je vijorila na njegovom šljemu, povikao:
— U klanac!
U tom trenutku Ebu Ali je dao znak. Na elu svih sjurio se nizbrdicom pred ulaz u klanac
i zatvorio Turcima put. Koplja su udarila o koplja, a iznad glava bljesnule su sablje. Bijele
zastave pomiješale su se s crnima.
Fidaiji su s vrha brežuljka gledali borbu. Obuzelo ih je silno uzbu enje. Sulejman je
povikao:
— Naprijed! Na konje! U borbu!
Ve je jurnuo dolje, prema konjima, kada se Ebu Surake bacio na njega i zadržao ga.
— Jesi li poludio!? Zar nisi uo nare enje?
Sulejman je zaurlao od nemo nog gnjeva. Odbacio je luk i koplje i bacio se na zemlju.
Po eo se valjati kao da je sišao s pameti, grizao je prste i plakao.
Turci, koje je neo ekivani napad razbio, ponovo su se okupili i iznova jurnuli prema
klancu kako bi se probili. Njihov zapovjednik je zaklju io da je sva ismailitska vojska ispred
zamka i da je on slabo branjen. Grozni avo drhte i, fidaiji su vidjeli kako su pale prve žrtve iz
alamutskih redova. Teško su podnosili što su morali gledati borbu prekriženih ruku.
 Ebu Surake se neprestano osvrtao prema obzorju. Tamo se napokon ukazala nova crta.
Fidaiji je nisu primijetili, ali Ebu Suraki je od radosti posko ilo srce kada su iznad onih koji su
stizali zavijorile bijele zastave mu enika Alija.
Sada je došao trenutak da pošalje fidaije u borbu. Pogledom je potražio neprijateljsku
pukovnijsku zastavu i pokazao im je.
— Na konje, i po neprijateljsku pukovnijsku zastavu! Svi hrabro u borbu! Mladi i su
zavriskali od radosti. Poletjeli su s brežuljka i, dok trepneš, poskakali na konje. Zavitlali su
isukanim sabljama, a Džafer je visoko podigao bijelu zastavu. Svi su istodobno jurnuli na
neprijatelja i u prvom udaru potisnuli ga prema planinskom potoku.
Me u Turcima je nastala pomutnja. Sulejman je stisnutih usana oborio prvog protivnika.
Džafer je pojurio sa zastavom kroz nastali prolaz, a ostali fidaiji su krenuli za njim. Jusuf je rikao
i mahnito udarao oko sebe tako da su Turci, uplašeni, uzmicali pred njim. Ibn Tahir je neumorno
mlatio po malom okruglom štitu iza kojeg se krio krivonogi Tatar koji je bacio neupotrebljivo
koplje iz ruku i gr evito se trudio isukati tešku sablju iz korica. Naposljetku mu je ruka koja je
držala štit klonula. Sav krvav pokušavao se izvu i iz borbe.
Sulejman i oni koji su bili oko njega oborili su nekoliko neprijatelja s konja. Bijela
zastava se sve više približavala crnoj.
Turski pukovnik je kona no prozreo što namjeravaju fidaiji.
— Branite pukovnijsku zastavu! — zaurlao je tako da su ga uli i prijatelji i neprijatelji.
— Udarimo na pukovnika! — povikao je Ibn Tahir.
Turci su se sabili oko svoje zastave i svog zapovjednika. U tom trenutku je medu njih
upao Abdulmalik s Muzaferovim ljudima. Sudar je bio strahovit i Turci su se raspršili na sve
strane.
Sulejman nije ispuštao iz vida neprijateljskog zastavnika, a Ibn Tahir pukovnika.
Pukovnik je povikao:
— Natrag! Svaki na svoju stranu! Spasite zastavu!
Tada je Ibn Tahir ve bio pokraj njega i njihove sablje su se sudarile. Dojurili su
Muzaferovi ljudi. Nekoliko Turaka ih je pokušalo zadržati. Nastalo je o ajno klupko, zatrpalo je
pukovnika i konja pod njim. Ibn Tahir se izvukao. Osvrnuo se gledaju i gdje je neprijateljski
zastavnik i ugledao ga kako juri uz planinsku rijeku. Sulejman ga je gonio. Pojurio je za njim
kako bi mu pomogao. Pratilo ga je nekoliko suboraca.
Sulejman je bio tik iza zastavnika. Tur in je bijesno tjerao konja. Poprije io je koplje
kako bi gonitelja držao što dalje od sebe. Sulejman je ve jahao usporedo s njim, no protivnik je
iznenada okrenuo konja i Sulejman naleti na koplje. Neo ekivani udar bio je tako jak da ga je
izbacio iz sedla.
Ibn Tahir je zaurlao. Podboo je konja i u trenu bio pokraj zastavnika. Pomislio je da je
Sulejman na zemlji možda mrtav, ali sada je bilo važno samo jedno: izvršiti zadatak i oteti
neprijateljsku zastavu.
Pritijesnio je Tur ina sasvim uz rub planinske rijeke. Odjednom se konju ispod nogu
odronila zemlja i on se srušio zajedno sa zastavnikom u brzu rijeku.
Ibn Tahir je trenutak oklijevao a onda je poletio strmim obronkom u korito. Voda je za
as prekrila i njega i životinju. Odmah nakon toga ponovo su izbili na površinu i zaplivali za
Tur inom koji je držao zastavu iznad vode. Ibn Tahir ga je sustigao i udario sabljom po glavi.
Ruka sa zastavom je klonula, a Tur in je nestao ispod valova. Crni stijeg zavijorio je u
IbnTahirovim rukama.
S obale ga je pozdravilo pobjedni ko klicanje, no voda ga je velikom brzinom odnosila
sve dalje, a konj ispod njega ve se po eo daviti. Fidaiji su usporedo jurili obalom i bodrili ga da
izdrži.
Naprežu i sve snage kona no je pritjerao konja uz obalu. Životinja je napipala vrsto tlo
pod nogama, ali matica ju je još uvijek vukla za sobom. Jedan od fidaija sko io je s konja, bacio
se na trbuh i pružio prema Ibn Tahiru dugo koplje. Za to vrijeme drugi su razvezali om e i
dobacili ih prijatelju kako bi za njih privezao životinju. Tako su oboje izvukli iz rije nog korita.
— Što je sa Sulejmanom? — upitao je Ibn Tahir kada je ponovo stao na obalu. Kao u
bunilu tutnuo je neprijateljski barjak Ibn Vakasu u ruke.
Fidaiji su se zagledali.
— Stvarno, što je s njim?
Pogledali su natrag, odakle je, sav utu en, polako dolazio Sulejman i vukao za sobom
svog konja.
Ibn Tahir je pohitao k njemu.
— Samo je tvoja zasluga što smo oteli neprijatelju zastavu. Sulejman je odmahnuo
rukom.
— Ma pustite. Jednom mi se ukazala prilika da izvršim veliko djelo a ja sam je profu kao.
Vidim, sudbina je protiv mene.
Uhvatio se za nogu i opsovao. Drugovi su mu pomogli da se popne na konja. Vratili su se
u svoj logor.
Pobjeda nad Turcima bila je potpuna. Pao je zapovjednik neprijatelja i s njim sto dvanaest
ljudi. Zarobili su trideset šest ranjenika, a ostali su se razbježali na sve strane. Gonioci su se
vra ali jedan za drugim i priop avali koliko su ih pri gonjenju pobili. Samih ismailita palo je
dvadeset i šest. Nešto više od tog bilo je ranjenih.
Ebu Ali je naredio da iskopaju ispod brežuljka veliku jamu u koju su pobacali mrtve
neprijatelje. Zapovjedio je da turskom pukovniku odrube glavu, nataknu je na koplje pa je stave
na vrh stražarske kule. Iz tvr ave je stigao Minu eher sa svojim ljudima koji su tužno slušali
bu no pri anje pobjednika o tijeku bitke. El-Hakim je sa svojim pomo nicima, koliko je bilo
nužno, previo ranjenike i naredio da ih na nosilima prenesu u Alamut. Znao je da ga tamo eka
težak posao.
Kada je bio obavljen posao s ranjenicima i poginulim neprijateljima, Ebu Ali je naredio
da se zatrubi za povratak. Vojnici su stavili pale drugove i plijen na deve i mazge, uzjahali konje i
uz burno klicanje vratili se u utvrdu.
Hasan je iz svoje kule promatrao tijek bitke. Vidio je kako su Turci navalili i kako im je
Ebu Ali presjekao put. Vidio je kako su se fidaiji umiješali u borbu i kako je Abdulmalik s
Muzaferovim konjanicima izvojevao pobjedu. Bio je veoma zadovoljan.
Udarac o gong obavijestio ga je da su mu stigle vijesti. Pristup u njegovu kulu bio je
zabranjen svima, ak i njegovim eunusima, pod prijetnjom smrtne kazne. Vratio se u svoju sobu.
Tamo ga je ekao Buzurg Umid.
Hasan je sko io k njemu i privio ga na svoje grudi.
— Sada sam potpuno sretan! — uzviknuo je.
Burzug Umid bio je, za razliku od Ebu Alija, ovjek lijepog izgleda. Bio je visokog rasta,
snažan i plemenitih crta lica. Imao je krasnu crnu, kovr avu bradu koja je samo tu i tamo bila
prošarana srebrnim nitima. O i su mu bile živahne i izražavale su snažnu volju i odlu nost. Usne
su mu bile jedre i lijepo izvu ene a samo ponekad, kada bi se nasmijao, ukazivale su na vrstinu,
pa ak i na surovost. Bio je odjeven kao i ostale vode, na arapski na in, u bijelu halju, a na glavi
je imao bijeli turban ispod kojeg mu je na ramena padala široka marama. Njegova odje a bila je
od biranih tkanina i skrojena po njegovu stasu. ak i sada, poslije dugog i napornog jahanja,
izgledao je kao da se dotjerao za prijem.
 — Umalo da dopadnem turskih sablji — pri ao je smiju i se. — Ju er, poslije tre e
molitve, tvoj golub pismonoša donio mi je nare enje i tek što sam izdao upute za vrijeme svoje
odsutnosti, doplovio je Kraljevom rijekom i tvoj izaslanik s vijestima. Naime, Turci su ispred
zamka ostavili jak odred i tvoj je ovjek morao zajedno s konjem u vodu da ga ne uhvate.
Potom je pri ao kako je izabrao kra i put, drugom stranom rijeke, i kako je, kona no,
prestigao Turke. Jedva nekoliko stotina koraka ispred njih ponovo je prebrodio planinsku rijeku i
obuzeo ga je pakleni strah da mu Hasanovi ljudi ne e više mo i spustiti most ili, pak, ako to
ine, da e Turci istodobno s njim upasti u tvr avu. Hasan je od radosti trljao ruke.
— Sve ide kao po loju — rekao je. — Vidjet eš što sam tebi i Ebu Aliju pripremio.
Kolutat eš o ima od enja.
Ebu Ali se vratio i Hasan ga je, nasmijan, zagrlio.
— U tebi se, stvarno, nisam prevario — rekao je.
Saslušao je detaljan opis tijeka bitke. Fidaiji su ga posebno zanimali.
— Dakle, unuk Tahirov, naš pjesnik, oteo je pukovnijsku zastavu? Izvrsno, izvrsno.
— Sulejman je bio tik iza zastavnika, ali srušio se i Ibn Tahir je dovršio posao —
objašnjavao je Ebu Ali. — Tur in je s konjem kliznuo u planinsku rijeku, a pjesnik je jurnuo za
njim i oduzeo mu zastavu.
Potom je nabrojao žrtve i opisao plijen.
— Hajdemo u zbornicu — rekao je Hasan. — Želim osobno estitati svojim ljudima na
hrabroj pobjedi.
El-Hakim je dodijelio svojim pomo nicima po nekoliko fidaija kako bi na živim
primjerima vidjeli njegu i lije enje ranjenika. Pomagali su mu pri namještanju polomljenih udova
i previjanju. Nekima je morao spaljivati velike rane tako da se po cijeloj bolni koj sobi osjetio
vonj spaljenog mesa. Ranjenici su urlali, vrištali, i njihovi krikovi uli su se po cijeloj tvr avi.
Oni kojima je trebalo odsje i kakav ud padali su iz nesvijesti u nesvijest i o ajno zapomagali.
— Ovo je užasno — šaputao je u sebi Ibn Tahir.
— Kakva sre a što smo mi, fidaiji, svi iznijeli itavu kožu — kazao je Jusuf.
— Rat je strašan — rekao je Naim.
— Naravno da nije za golup e tvoje vrste — podsmjehivao se Sulejman.
— Ostavi Naima — odvratio mu je Jusuf. — Sve vrijeme bio je sa mnom, a ja nisam bio
medu posljednjima.
— Tako si urlao da su Turci za epili uši rukama umjesto da se bore — šalio se Sulejman.
— Nikakvo udo što se naš cvr ak sklonio pod tvoje okrilje.
— Do turske zastave nisi došao, mada si se tako strašno upinjao — bockao ga je Ubejde.
Sulejman je problijedio. Ni rije i nije rekao, samo je pratio Hakima koji je prišao novom
ranjeniku.
Grk je bio vješt lije nik. Pla i kuknjava ranjenika nisu ga se ticali. Tu i tamo bi pokojeg
patnika utješio okrepljuju om rije ju, a ina e je svoj posao obavljao spretno i ozbiljno kao što
svoj obavlja neki obrtnik. Uz to, objašnjavao je fidaijima osnove vi anja rana, ne propuštaju i
dodati poneku vlastitu mudrost.
Desetniku Ebuni je u borbi s nekim Tur inom napukla ruka. El-Hakim mu je prišao,
skinuo prvi zavoj, uzeo daš icu iz ruku fidaija i uz nju namjestio i pri vrstio napukli ud.
Dok je desetnik škripao zubima od boli, Grk je govorio fidaijima:
— Težnja za skladom u ljudskom tijelu je tako jaka da se pojedini dijelovi prelomljenog
uda sa žudnjom spajaju i srastaju. Mo te strasti za uspostavljanjem cjeline tolika je da se ak
pogrešno sastavljeni dijelovi me usobno spajaju. Vještina dobrog lije nika je upravo u tome da,
poznavaju i pravo ustrojstvo tijela, izbjegne takvu nepravilnost i pojedine dijelove ošte enog uda
spoji onako kako odgovara njegovoj prirodi.
Kada je završio s ismailitskim ranjenicima, bio je mrtav umoran. Vidio je koliko je još
ranjenih Turaka ekalo na njega i poslao je Ibn Tahira da pita Ebu Alija što raditi s njima. U sebi
se nadao da e taj posao jako brzo završiti, teže ranjene možda ak »izlije iti« kakvim sigurnim
otrovom.
Ibn Tahir je naletio na Ebu Suraku, a ovaj je otišao upitati velikog daija.
Naredba je glasila:
— Turke treba brižljivo njegovati, kao da su prijatelji. Potrebni su nam kao taoci.
Lije nik je opsovao i ponovo se bacio na posao. Sada više nije rije ima podrške bodrio
one koji su je ali, a ni fidaijima nije više objašnjavao. Manje poslove prepustio je pomo nicima,
a od fidaija najspretnijim se pokazao Ubejde.
Tek kasno poslijepodne bio je gotov s povezivanjem i namještanjem udova. Svojim
pomo nicima dao je potrebne upute, a sam je otišao potražiti poglavare.
U me uvremenu, poglavari su u zbornici, uz jelo i vino, razgovarali o doga ajima tog
dana. Naga ali su što e poduzeti vrhovni poglavari i kakve koristi e im donijeti današnja
pobjeda. Svi su hvalili Abdulmalika koji je izvrsno obavio povjereni mu zadatak.
Raspoloženje je dostiglo vrhunac kada se u dvorani pojavio Hasan s velikim daijima.
Njegovo lice blistalo je od zadovoljstva i, dok se pozdravljao sa svakim poglavarom pojedina no,
obrazi su mu podrhtavali od veselog smiješka.
— U vama imam odli ne pomo nike — rekao je kada su posjedali oko tanjura i vr eva.
Posebno je pohvalio Ebu Alija koji je vodio cijeli poduhvat. Potom se okrenuo Abdulmaliku i
upitao ga što je u inio kod Muzafera s haremima. Pohvalio je njegovo uspješno uklju ivanje u
borbu i na tome mu se zahvalio. Pohvalio je i Ebu Suraku koji je izdavao zapovijedi fidaijima i
tako to no izvršio njegovo nare enje. Potom je pogledao kapetana Minu ehera. Licem mu je
preletio vragoljast smiješak.
Minu eher nije sudjelovao u razgovoru. Bio je ozloje en što je morao ekati prekriženih
ruku dok su drugi osvajali ratne lovorike. Mra no je gledao pred sebe, jeo malo, a mnogo pio.
Njegovo gorostasno tijelo se streslo kada se sreo s Hasanovim nasmijanim pogledom.
— Me u nama su dvojica — rekao je Hasan, a glas mu je blago drhtao od pritajenog
vragolanstva — koji su za svoje žrtve danas zaslužili najve a priznanja. Za pravog vojnika
najve a je ast kada se može odmjeriti s neprijateljem. Ne samo najve a ast, nego i najve a
radost. Onaj koji je, iz viših razloga, prinu en odre i se te asti i te radosti, time je dokazao da je
potpun ovjek. On zaslužuje najviše poštovanje.
Pogledao je za ena lica oko sebe, a onda je ozbiljno nastavio:
— Me u nama su dvojica, rekao sam, koji su se danas morali odre i te asti i te radosti,
mada su svim srcem vojnici. To smo ja i Minu eher. Razlozi zbog kojih smo to morali u initi su
jasni. Ja imam zadovoljštinu u tome što ste se vi, koji ste sudjelovali u borbi, pokazali odli nima.
A Minu ehera je zapala ta ast da sam ga imenovao emirom i zapovjednikom svih posada
ismailitskih zamaka.
Podigao se i prišao Minu eheru koji je, sav crven od iznena enja i zbunjenosti, ustao.
— Šališ se, Sejiduna — promucao je.
— Ni najmanje, dragi moj — odgovorio je Hasan i zagrlio ga. — Ukaz je potpisan, a Ebu
Ali e ti ga predati.
Me u poglavarima se za ulo odobravaju e mrmljanje.
— Osim toga, pripast e ti jednak dio plijena kao i ostalim poglavarima — dodao je. —
Da, sada emo se dogovoriti o podjeli plijena.
Ebu Ali je objasnio koliko im je životinja i oružja, koliko novca i drugih vrijednosti jutros
palo u ruke.
— Minu eher i svaki od poglavara koji su sudjelovali u borbi dobit e po jednog konja i
po jednu ratnu opremu — odlu ivao je Hasan. — Osim toga, pripada im i po deset zlatnika. Isto
tako, svaki od Muzaferovih ljudi dobit e po deset zlatnika, a asnici i desetnici uz to i opremu.
Muzaferu emo poslati deset konja i deset deva, te dvjesto zlatnika kao zahvalu što nam je poslao
pomo . Rodbina palih primit e po pedeset zlatnika. Ostali plijen podijelit emo našim ljudima.
Fidaiji ne e dobiti ništa, jer njima predstavlja ast to što su se danas smjeli boriti. Kada su tako
podijelili plijen, Hasan je rekao:
— Kujmo gvož e dok je vru e. Vijest o porazu turskih predstraža prenijet e se poput
vjetra Iranom pa e ohrabriti naše istovjernike i prijatelje, a u vrstiti kolebljivce. Mnogi koji su u
sebi odobravali naše postupke bit e sada ohrabreni da se otvoreno odlu e za nas. Naši u
opsjednutim tvr avama bit e podstaknuti na istrajnost, a naši neprijatelji bit e prisiljeni ozbiljno
ra unati s nama, dok e nekima i zadrhtati srce u izdajni kim grudima.
Pritom je mislio na velikog vezira i poglavari su potvrdno klimnuli glavama u znak da su
razumjeli.
— Sada, poslije pobjede, možemo ra unati s velikim prilivom novih vjernika — nastavio
je. — Naklonjena nam je sva rudbarska okolina i o evi e slati svoje sinove u tvr avu da se
uvrste medu borce za ismailizam. Ebu Suraka, ti eš ih primati i birati, kao što si to dosad inio.
Najmla i, najsnažniji i najbistriji neka postanu fidaiji, uz uvjet da su neoženjeni i da nisu živjeli
razuzdano. Ukratko, ne smiju poznavati ženu i njene draži. Svi ostali koji su sposobni za borbu
neka budu uvršteni me u vojnike. Dopunit emo stara pravila i dodati nove odredbe. Tko je prije
borbe bio u utvrdi imat e izvjesne prednosti. One koji su se istakli emo unaprijediti. Bit e
to no odre eni stupanj, podru je, prava i dužnosti svakog pojedinca. Napisat emo strože zakone.
Svatko mora biti ujedno vojnik i vjernik. Iskorijenit emo sve svjetovne prohtjeve. Danas neka
prvi i posljednji put vojnicima bude dopušteno vino i to zato što su Muzaferovi ljudi u zamku.
Tako e spoznati da smo mi gospodari onoga što jeste i što nije dopušteno. Poslije e, ne znaju i,
raditi za nas. Da, pridobivanje novih lanova bit e odsad jedna od naših najvažnijih briga. Pustit
emo fidaije da se, poput roja p ela, razlete zemljom kako bi govorili i svjedo ili o nama. I
zatvorenike emo obra ivati pa zato neka brinu o njima. Sultanova vojska nam se približava i
možda ne e trebati dugo da nas opkoli. Zato su nam potrebni ljudi koji tu vojsku poznaju. Oti i
e me u ljude šire i našu vjeru i našu gorljivost. Time emo pokušati poljuljati njihove temelje, a
ostalo e se odvijati samo od sebe.
Abdulmaliku je izdao nare enje da izabere dovoljan broj ljudi i da s njima, rano sljede eg
jutra, krene prema tvr avi Rudbar kako bi, ako je još tamo, otjerao tursku predstražu. Potom e s
etom prije i cijelo podru je do Kazvina i do Reja, te ga o istiti od ostataka neprijatelja. Zatim
neka pošalje izvidnice ususret sultanovoj vojsci.
Nakon toga se oprostio od poglavara, dao znak velikim daijima i otišao s njima u svoje
odaje.
Sve to vrijeme alamutski i Muzaferovi ljudi glasno su i sa smijehom slavili današnju
pobjedu. Na donjoj i srednjoj terasi na brzinu su zapalili vatre, na ražnjevima pekli debele volove
i ugojene janjce. ali su oko njih, ili sjedili na podvijenim nogama i nestrpljivo ekali pe enje.
Opojan miris pe enog mesa dražio im je nosnice pa su, kako bi bar malo smirili glad, odlamali
poga u i podmetali je ispod ražnjeva kako bi se mast cijedila i upijala u nju. Bu no su razgovarali
o svojim jutrošnjim djelima, pokušavali su jedan drugoga nadmašiti i nadglasati, hvalili se
stvarnim i izmišljenim junaštvima, te pretjerivali s brojem ubijenih neprijatelja. Došlo je do
ružnih rije i i sva a. Kada su neko janje ili vol bili pe eni, noževima su navaljivali na njih. Svako
je htio dobiti najbolji dio pa su po eli jedan drugome prijetiti šakama i oružjem. Desetnici su
imali pune ruke posla smiruju i ih. Na kraju su vidjeli da e pe enja biti dovoljno za sve i da se
ne trebaju otimati.
Kasnije su na magarcima donijeli velike mjehove me u vojnike. Desetine su dobile velike
vr eve i desetnici su po eli u njih natakati vino.
— Tko nam je dopustio piti vino? — pitali su.
— Sejiduna — odgovarali su desetnici. — On je poglavar ismailita i novi prorok.
— Zar smije dopustiti ono što je Prorok zabranio?
— Naravno da smije. Alah mu je dao vlast da zapovijeda i zabranjuje. Predao mu je i
klju koji otvara vrata raja.
Nenaviknuti na vino, vojnici su se ubrzo napili. Klicali su vrhovnom poglavaru i
ismailizmu, pretresali i prepirali se o njemu, njegovom u enju, i pitali ljude iz Alamuta za
objašnjenja. Mnogi su odlu ili da e, kada odsluže kod Muzafera, prije i Hasanu u utvrdu.
Fidaiji su se okupili na krovu školske zgrade i promatrali bu nu vrevu pod sobom. Ispekli
su janje i, kada su se najeli, nastavili su svoje razgovore o današnjem danu. Vino nisu pili.
Osje ali su da su izabrana eta. Ne htiju i, osjetili su prezir prema masi koja se divlje zabavljala
oko vatri. Oni koji su pomagali lije niku pri previjanju ranjenika, vrativši se, pri ali su o svojim
dpjmovima. Ali otimanje zastave još dugo je ostalo u središtu razgovora i razglabanja.
 09.

U isto vrijeme dok se alamutska vojska borila sa sultanovim predstražama, u vrtovima iza
zamka zavrelo je kao u mravinjaku.
Adi je u ranu zoru dovezao Apamu k djevojkama. Starica je bila bijesna kada je vidjela da
sve još spavaju pa je zgrabila bat i po ela divlje udarati o gong.
Djevojke su, prestrašene, pohitale iz svojih spavaonica. Do ekao ih je pljusak psovki.
— Lijene majmunice! Svakoga trena može banuti Sejiduna, a vi se valjate po posteljama
kao da je praznik. Zatekne li vas tako, ode glava i vama i meni.
Brzo su se spremile. Obuzimali su ih grozni avi osje aji na vijest da e njihov gospodar
posjetiti vrtove. Apama i Mirjam su im odredile poslove a one su marljivo prionule.
Apama je tr karala izme u njih kao opsjednuta. — Samo kad bih im smjela re i što ih
eka — mrmljala je tako glasno da su je najbliže ule. Unijela je me u njih pravu pomutnju i
Mirjam se morala ozbiljno truditi da održi red.
Hasan je poslao iz zamka pergament, boje, svije e i sve što je bilo potrebno za izradu
svjetiljki pa je Apama objasnila Fatimi što treba napraviti. Ona se smjesta primila posla i ubrzo je
prvi lampion bio gotov. Zamra ila je, upalila svije u u svjetiljci a djevojke su vrisnule od radosti.
— Guske glupe! Ne gubite vrijeme zijevaju i nego radite! — grdila ih je Apama.
Fatima je odmah podijelila poslove. Jedne su prenosile njene uzorke na pergament, druge
su miješale boje, tre e su njima oslikavale stranice svjetiljki, etvrte su izrezivale, a pete lijepile
pojedine dijelove. Tako završene lampione odnosile su do ribnjaka da se osuše na suncu i njihov
broj bivao je sve ve i.
Za sve to vrijeme razgovarale su o dolasku Sejidune.
— Zamišljam da e do i poput kralja — rekla je Džada. — Bit e sav u zlatu i purpuru.
— Do i e poput proroka — proturje ila joj je Halima.
— Baš je tebi to rekao — izazivala je Džada. Halimi je bilo na vrh jezika da izda ono što
su joj povjerili Mirjam i Adi, ali se ipak svladala. U blizini je bila Apama koja bi je pitala otkud
to zna.
— Muhamed je bio ujedno i prorok i kralj — rekla je Fatima.
— O Sejiduni govorite? — upitala je Apama koja je prolazila. Zlurado se nacerila.
— Neke od vas bit e možda još ve eras kra e za glavu — dodala je. — Naime, uve er
ete dobiti i drugi posjet, a onoj koja izda tko ste i gdje ste smjesta e biti odrubljena glava. A
koja od vas ima toliko pameti u glavi da to ne izbrblja?! — Prestrašene, okrenule su se prema
Mirjam.
— Apama je u pravu — objasnila im je. — Sejiduna je u inio da ovi vrtovi budu
napravljeni nalik na pravi raj. Odsada nadalje morat ete se ponašati kao da ste uistinu u
nebesima. Vi više niste obi ne djevojke, ve hurije. U to se morate uživjeti, a ako se potrudite to
ne e biti tako teško. Ona koja se pred posjetiocem oda morat e smjesta umrijeti.
— Ja uop e ne u otvarati usta — rekla je Sara. — Tako ne u morati strahovati da u se
odati.
— Na sve što te budu pitali morat eš odgovoriti — odvratila joj je Apama. Halima je
briznula u pla .
— Ja u se sakriti da me nitko ne vidi!
— Samo probaj! — izderala se Apama. — Raspet emo te na kota za mu enje.
 Djevojke je spopao strah. Sutjele su i marljivo radile.
— Ah, što — najzad je rekla Fatima. — Bit e što e biti. Bila sam u haremu i tamo je
neprestano bilo potrebno glumiti i pretvarati se. Muškarci, naro ito dok su mladi, nisu neke
naro ite pameti. Lako ih možeš prevariti. Ni glumiti hurije u ovim vrtovima ne e biti preteško.
— Sad mi se nešto ini — rekla je Zulejha — da smo možda upravo radi toga morale u iti
baš ona mjesta u Kuranu koja govore o raju i životu u njemu. Što kažete na to?
Mirjam se nasmiješila. Dosad ni njoj samoj nije pao na um taj detalj. Sada se ponovo
uvjerila kako je Hasan dobro isplanirao svaku sitnicu.
— Stvarno, strašni sanjar iz pakla — rekla je samoj sebi.
— U pravu si, Zulejha. Ponavljamo ono isto što znamo iz Kur'ana — rekla je Zejneb.
— Djevojke! Ta imate valjda nešto mašte! — bodrila ih je Fatima. — Zamislite da ste u
raju i sve ostalo do i e samo od sebe.ifid
— Što prirodnije budete, utoliko ete lakše uspjeti — u ila ih je Mirjam. — Ni u emu ne
pretjerujte, pravite se kao da se samo po sebi podrazumijeva da ste hurije. Zato, osim ako vas
netko ne pita, o tome uop e ne govorite.
U me uvremenu Halima se primirila. Stara radoznalost tjerala ju je da upita:
— A zašto Sejiduna ho e da se pretvaramo kao da smo u raju?
— Zato — prekorila ju je Apama — da bi tako male majmunice nau ile obuzdavati svoj
jezik.
Muad i Mustafa vratili su se s torbama punim jarebica, prepelica, šljuka i riba. Apama je
otišla sa svojim pomo nicima u kuhinju kako bi ih o istila i pripremila.
Djevojke su odahnule.
Halimu je i dalje mu ila radoznalost.
— Kakvi e biti posjetioci kojima emo morati re i da smo hurije? Njeno pitanje do ekao
je smijeh.
— Prvo, to im ne ete smjeti re i — šaljivo ju je pokudila Mirjam — jer to e se ionako
morati samo po sebi podrazumijevati. Drugo, Sejiduna e nas posjetiti zato da nam da to ne
upute. A da ti ne bi suviše razbijala glavu, odat u ti što ja mislim o tim posjetiocima. Bit e to
sigurno lijepi mladi i.
Halima je pocrvenjela kao mak. Sve su je pogledale. Oborila je o i i lupila nogom o
zemlju.
— Ja tu ne u biti.
— Morat eš — rekla joj je strogo Mirjam. Halima je ponovo zatapkala nogom.
— Ne u.
— Halima?!
Mirjam je pocrvenjela od bijesa.
— Dakle, ti se ho eš oduprijeti Sejiduninom nare enju? Halima je šutjela i stiskala usne.
Naposljetku je progovorila.
— A što e poslije biti? — krotko je upitala. Mirjam se nasmijala.
— To eš vidjeti.
Djevojke su je po ele izazivati.
— Morat eš se ljubiti s njima — rekla je Fatima.
— I raditi sve ono što si nau ila od Apame — dodala je Sara.
— Bacit u vam nešto u glavu ako me ne ostavite na miru — zaprijetila im je ona.
— Radite, radite! — opominjala ih je Mirjam. — Ne gubite vrijeme trabunjanjem.
Sara je u kutu lijepila i prišivala lampione. Halima se sagnula k njoj. U posljednje vrijeme
su se opet sprijateljile, ali na novoj osnovi, kako bi rekla Halima. Fatima im je izradila kocke od
tvrdog drveta i Halimu je uhvatila prava strast za kockanjem. Sara joj je u tom postala vjerna
družica. Igrale su u najrazli itije stvari: u orahe, banane, naran e, slatkiše, u poljupce, pitaju i
koja koju ljubi. Kada bi Halimu neka pozvala da provede vrijeme poslijepodnevnog odmora kod
nje, izvukla bi kocke ispod pojasa dimija i bacila ih, pitaju i što da uradi.
I sada ih je uzela i pozvala Saru da se kocka s njom. Skrile su se iza raspore enih svi taka
pergamenta. Sara je sa uvala nekoliko oraha i njih je stavila kao zalog, ako izgubi. A ako dobije,
morat e je Halima svaki put poljubiti. Sara je ubrzo proigrala orahe. Sad je morala, ako izgubi,
dopustiti da je Halima potegne za uho, a ova je stalno dobivala.
— Ve te etiri puta mogu potegnuti za uho — radovala se. Sara je po ela pažljivo motriti
na nju.
— Zašto gledaš u kocke prije nego što ih baciš? — upitala ju je.
— Tako sam navikla.
Sara je predložila da pitaju kocke koja e dobiti ljepšeg momka. Halima je dobila ve i
broj.
— Halima, ti varaš. Vidjela sam kako si namjestila kocke u ruci da bi dobila ve i broj.
Onda si ih samo spustila na pod. Ili igraj kao ja, ili ne u više igrati s tobom.
Halima je pokušala i izgubila. Sara se nasmijala.
— Jesi li vidjela? Kad ne varaš, gubiš.
— Ovako više ne u — rekla je Halima. — Nema nikakvog zadovoljstva ako ne dobivam.
— Tako dakle? A što kada bih ja varala?
— Ti to ne smiješ.
— Ma da! Dakle, ti možeš varati koliko ho eš, a ja moram biti još zadovoljna što sam
tvoja luda?
Mirjam im je prišla.
— Što je to opet izme u vas?
Sara je brzo pokrila kocke koljenom.
— Prepirale smo se o tome kako bi se ovo dalo najbolje zalijepiti. Mirjam je nogom
odmaknula njeno koljeno.
— A što je to dolje?
Ugledala je kocke i razbjesnila se.
— Tako, dakle! Sejiduna svakog trena treba do i u vrtove, a vas dvije se mirno kockate.
Samo se vi kockajte! Nave er ete glavu prokockati!
Oštro je pogledala Halimu.
— To su tvoje kocke, Halima? Nepopravljiva si grešnica. Što da radim s tobom?
Pokupila je kocke i otišla.
— Zasada neka bude samo toliko — rekla je.
Halimi su navrle suze na o i. Prkosno se nasmiješila i rekla:
— Nije mi do kocaka kada me ne puštaš da dobivam. Ti si kriva, jer si se sva ala.
Nastavile su posao.
— Bit e lijepo — rekla je Sara — budu li samo naši posjetioci vjerovali da smo hurije.
Što misliš, ho e li se zaljubiti u nas?
Halima je smjesta prihvatila.
— Šteta što više nemamo kocke. Mogle bismo ih pitati u koju e se više zaljubiti.
— Ti bi opet varala. Dobro što ih je Mirjam uzela. A ja znam koja e im se od nas dvije
više dopasti.
— Ti misliš — ti. To im ni na pamet ne e pasti.
— A što ti znaš kako se voli muškarac, nevina majmunice! Sakrit eš se u kut i nitko te
ne e ni primijetiti.
Halimi su navrle suze na o i.
— Re i u im kakva si — rekla je.
— Samo probaj. Puknut e od smijeha.
— ekaj samo! Odat u da si zaljubljena u mene i da mi ne daš mira. Sarine o i su se
zažarile.
— Ti?!
Halima je ustala.
— To je istina!
Nasmijala se, obrisala suze i otišla drugoj grupi.
Djevojke su vremenom savladale strah od opasnog zadatka koji ih je ekao. Veseli smijeh
miješao se sa škripom škara i noževa.
— Nave er, kada sve bude osvijetljeno, init e nam se da smo stvarno u raju — rekla je
Zulejha.
— Ja se više uop e ne bojim. Sve emo biti u velovima, pjevat emo i plesati kao prave
hurije.
— Jeste, lako je tebi, jer si lijepa i znaš plesati — uzdahnula je Safija.
— Sve ste lijepe i sve znate plesati — rekla je Mirjam.
— To e bar biti promjena u ovoj jednoli nosti — rekla je Fatima. — A mi emo, ipak,
biti od neke koristi. Ina e, bila bi šteta tolikog truda i u enja.
— Bi li Sejiduna stvarno naredio da nam odrube glave ako bismo odale? — još uvijek je
brinulo Džadu.
— U to nema sumnje — rekla je Mirjam. — Što je rekao, to e i napraviti. Zato ne budite
lakomislene. Razmislite prije nego progovorite.
— Ne znam, mene uop e nije strah — rekla je Fatima.
— A što ako se kojoj omakne? — upitala je Safija.
— To bi druga odmah morala popraviti — objasnila je Fatima.
— Kako popraviti?
— Tako što bi, na primjer, okrenula stvar na šalu ili na neki drugi na in preokrenula
zna enje.
— Ja bih voljela biti pokraj tebe — rekla je Džada.
— I ja. I ja.
Sve su izrazile istu želju.
Fatima se nasmiješila tolikom povjerenju.
— Samo, djevojke, bez suviše straha. Ono što mora, to ovjek i napravi. Imam osje aj da
e sve sretno pro i.
Bile su završene ve gomile lampiona.
— Vidite da ide kada ho ete — pohvalila ih je Mirjam. — A sada za mnom, pokazat u
vam nešto.
Odvela ih je do sobe koja je uvijek bila brižljivo zaklju ana. Otklju ala ju je i djevojke su
razroga ile o i od enja.
Ugledale su pred sobom gomile robe. Haljine od svile i brokata, ogrta i opšiveni
samurovinom, velovi, prekrasne vezene sandale. Sve najizabranije što se moglo na i na
sajmovima u Samarkandu i Buhari, u Kabulu i Isfahanu, u Bagdadu i Basri bilo je nagomilano u
tom tijesnom prostoru. Zlatne i srebrne dijademe opto ene draguljima, biserne ogrlice, zlatne
narukvice i kop e ukrašene dragim kamenjem, krasne izra evine od tirkiza, naušnice s
dijamantima i safirima, skupocjeni lan i — svega je tu bilo napretek.
 Djevojke nisu mogle do i k sebi.
— ije je sve to? — upitala je Halima.
— Sve je to vlasništvo Sejidune — rekla je Mirjam.
— Naš gospod je stvarno bogat.
— Bogatiji od sultana i kalifa.
— Sve je to namijenjeno za vašu upotrebu — objašnjavala je Mirjam. — Svaka e uzeti
ono što joj najbolje pristaje i spremiti u svojoj spavaonici.
Rekla je djevojkama da probaju svilene haljine i velove. Ogrtala im je preko ramena
ogrta e od teškog brokata, naticala im prstenje i narukvice, stavljala kop e i naušnice, poklanjala
im prsluke, sandale i vješala im ogrlice. Svakoj je dala umjetni ki izra eno metalno ogledalce i
kutijicu s ambrom i mirisima. Stavljala im je na glavu dijademe, vrpce, male turbane i razna
druga pokrivala.
Djevojke su lebdjele u raskoši. Svaka je sama sebi izgledala kao kraljevna iz bajke.
— Stvarno ne e biti teško misliti da smo hurije! — uskliknula je Halima. Obrazi su joj se
žarili od uzbu enja.
— Zar vam nisam rekla? — kazala je Fatima. — Na kraju uop e ne emo vjerovati da smo
obi ne djevojke.
Halima se ogrnula laganim velom. Prebacila je i ogrta a onda ga pustila da joj sklizne s
ramena, kao što je vidjela da radi Mirjam one no i kada se vratila od Sejidune.
— Joj, kako je lijepa! — uzviknula je Sara. Halima je porumenjela.
— Ne emo valjda biti ovako obu ene kada do u posjetioci? — upitala je.
— Ludica! Pa zašto ina e sad birate? — nasmijala joj se Mirjam.
— Bit e me sram.
Svaka je uzela svoje blago i odnijela ga u svoju spavaonicu. Iznenada je zatrubio rog.
Apama je dojurila iz kuhinje.
— Brzo, brzo! Sve da ste mi spremne. Dolazi Sejiduna.
Za to vrijeme Hasan je u svojoj sobi s velikim daijima vodio dalekosežne razgovore.
Upalio je nekoliko svjetiljki, zagrnuo prozore zavjesama a eunuh je donio velik vr vina. Pružili
su se na jastuke, a vr je kružio od usta do usta. Hasan je po eo:
— Naredio sam da te pozovu iz Rudbara, Buzurg Umide moj, kako bih tebe i Ebu Alija
upoznao sa svojom oporukom. Želio sam da tu bude i Husein Alkeini, no doga aji su me
preduhitrili, a Huzistan je predaleko da bih mogao poslati po njega. Naime, radi se o na elu
nasljedstva u našoj ustanovi.
Ebu Ali se nasmijao:
— Govoriš kao da bi se sutra htio oprostiti od ovog svijeta. Kud ti se žuri s oporukom?
Možda e mene i Buzurg Umida prije tebe pokriti trava.
— Spomenuo si Huseina Alkeinija — primijetio je Buzurg Umid — ali što je s rvojim
sinom Huseinom? Zaboravio na njega? Ipak je on tvoj prirodni nasljednik.
— Ne spominji mi to zadrto tele! Moja ustanova zasniva se na razumu, a ne na glupim
predrasudama! Sin! Sin! Kakav sin! Zar da tu svoju divnu zamisao pošaljem k vragu time što u
je ostaviti budali koju je samo puki slu aj u inio mojim sinom? U tome u se radije ponašati po
ugledu na rimsku crkvu koja na elo postavlja samo najsposobnije. Vladavine koje se oslanjaju
na krv i porijeklo ubrzo propadaju, a rimska ustanova traje ve tisu u godina! Sinovi? Bra a? Po
duhu ste mi svi sinovi i bra a. A duh je tvorac moje zamisli.
Veliki daiji su se gotovo prepali.
— Da sam znao da u te svojom opaskom tako naljutiti, sigurno bih šutio — rekao je
Buzurg Umid. — Ali, kako sam mogao misliti da su tvoji nazori u pogledu krvi i nasljedstva
tako... da, tako osobeni.
Hasan se nasmiješio. Mal ice ga je bilo sram što je tako planuo.
— Kada sam se vratio iz Egipta, i ja sam još nešto držao do krvne veze — odgovorio je,
donekle se opravdavaju i. — Doveli su mi sina koji je bio lijep, jak i bilo ga je prekrasno
pogledati. — »U njemu eš gledati svoju mladost«, rekao sam samome sebi. Primio sam ga u
svoju ku u i... kako da vam objasnim svoje razo aranje? Gdje je bila ona strast za spoznajom
istine, gdje je bio onaj zov uzdignu a, gdje je bilo sve što je potresalo moju dušu kada sam bio
njegovih godina?! Ni sjenku toga nisam uo io kod njega. Kao uvod rekao sam mu: »Kuran je
knjiga sa sedam pe ata.« Odgovorio mi je: »Meni nije do toga da je otpe atim.« - »Ali, zar te ne
privla i da otkriješ tajnu koja je malo kome poznata?« »Ne, uop e me ne privla i.« - Ta
ravnodušnost bila mi je neshvatljiva. Kako bih ga pokrenuo, pri ao sam mu svoje mladala ke
borbe. »I što sad imaš od toga što si se toliko trudio?« To je bio sav dojam koji je o eva ispovijest
ostavila na sina. Kako bih ga porazio i izbacio iz tog mira, odlu io sam mu povjeriti našu
posljednju tajnu. »Znaš li što propovijeda naše u enje kao najvišu spoznaju?«, viknuo sam mu.
»Ništa nije istinito, sve je dopušteno.« Odmahnuo je rukom. »Takvim stvarima sam se bavio kada
mi je bilo etrnaest godina.« Spoznaju, koju sam se ja trudio doku iti cijeloga života, za iju
kona nu potvrdu sam se izlagao svim opasnostima, posje ivao sve škole, prou io sve filozofe, tu
spoznaju je on doku io i s njom završio sa svojih etrnaest godina. »Možda je ro en tako
mudar?«, pitao sam se. Ali nije razumijevao ni najjednostavnije zadatke znanosti. Bio sam
ogor en tolikom tupoš u i predao sam ga Huseinu Alkeiniju da služi kod njega kao obi an
vojnik.
Veliki daiji su se zagledali. Pritom je Buzurg Umid pomislio na svog sina Muhameda,
kojeg je nježno volio. Zar ga nije htio poslati Hasanu u školu da postane fidai? Prošli su ga
žmarci.
Ebu Ali je upitao:
— Prije si rekao, Ibn Sabaše, da se naša ustanova zasniva na razumu. Što si, zapravo, time
mislio?
Hasan je stavio ruke na leda i po eo polako hodati gore-dolje.
— Zamisao moje vladavine nije sasvim nova — rekao je. — Prije devedeset godina nešto
sli no je pokušao kalif Hakim Prvi u Kairu, proglasivši se bogom u ljudskom obliku. Ali to
samoproglašenje mu je, o ito, udarilo u glavu. Poremetio je pame u tako da je, na kraju, i sam
vjerovao u svoje božansko porijeklo. No, zato su nam njegovi daiji ostavili tim dragocjenije
predanje. Mislim, naime, na naše vrhovno geslo, koje je služilo i Hakimu u njegovu radu i
djelovanju.
— Ne ini li ti se, Ibn Sabaše — bio je mišljenja Ebu Ali — da je to naše na elo, otkad
toliko ljudi zna za njega, prili no izgubilo na svojoj vrijednosti?
— U mudrosti da ništa nije istinito i da je sve dopušteno ima neka udna dvosjeklost —
kao što sam vam upravo pokazao na tužnom primjeru moga sina. Naime, onome kome po prirodi
nije namijenjena zna i samo skup praznih rije i. Ali onome tko je ro en za nju, njemu može
postati zvijezdom-vodiljom u životu. Karmetiti i Druži, od kojih poti e i Hakim Prvi, poznavali
su devet stupnjeva koje su trebali savladati njihovi u enici. Njihovi daiji pridobivali su
sljedbenike pri ama o Alijevoj rodbini i Mehdijevom dolasku. Ve ina tako pridobivenih
zadovoljavala se tim jednostavnim bajkama. Oni koji su htjeli znati više postavljali su još pitanja
i njima je tuma en Kur'an kao neka udesna alegorija velike tajne. Onome tko još nije bio
zadovoljan u itelji su poljuljali vjeru u Kur'an i u islam uop e. A ako je netko htio još dalje,
saznao je da su vjere, po svojoj pravilnosti ili nepravilnosti, jednake. Sve dok, na kraju, nekoliko
rijetkih izabranika nije bilo zrelo da im se povjeri najviše na elo koje se zasniva na poricanju svih
 enja i predanja. Taj stupanj zahtijeva od ovjeka najve u hrabrost i najve u snagu, jer mu je
su eno cijeli život provesti bez vrstog tla pod nogama i bez ikakvog uporišta. Zato se ne treba
bojati da e to na elo izgubiti na svojoj djelotvornosti ako mnogi saznaju za njega. Ve ina ga
ionako ne e shvatiti.
— Sada mi je jasno — rekao je Ebu Ali. — Ranije si rekao da si nas pozvao radi oporuke
i radi nasljedstva. Što te nagnalo da misliš o tome? Pa još si zdrav i snažan.
Hasan se nasmijao. Još uvijek je laganim koracima premjeravao sobu. Veliki daiji su ga
pažljivo pratili pogledom.
— ovjek ne zna što mu donosi sutrašnji dan — odgovorio je. — Oporuka koju mislim
ostaviti je takva da se njen izvršitelj prvo mora dobro upoznati s posebnim pojedinostima. A
budu i da sam vas i Huseina Alkeinija izabrao za nasljednike, ho u danas bar vama koji ste
prisutni otkriti svoj plan koji treba postati temelj naše ustanove. Istina, moja zamisao se u mnogo
emu zasniva na iskustvima Hakima Prvog i Rimske crkve, ali njena prava suština je, ipak,
sasvim moja ideja. ut ete.
Legao je pokraj njih i oko usta mu je bljesnuo nekakav djetinji smiješak. Takav smiješak
imaju ljudi koji znaju da e se drugi smijati onome što budu rekli i da e ih, možda, smatrati
luckastim.
Tako, smijulje i se, rekao je:
— Sje ate li se da je Muhamed obe ao o ima koje padnu bore i se za islam s ma em u
ruci rajsku raskoš na onom svijetu? Rekao je da e šetati livadama, poljima i izležavati se pokraj
bistrih studenaca a oko njih e cvjetati cvije e i oni e udisati njihov opojni miris. Uživat e u
ukusnim jelima i izabranom vo u, dok e ih u staklenim paviljonima posluživati djevojke krupnih
crnih o iju i prekrasnih udova. One e, i pokraj usluga koje im budu pružale, o uvati
sramežljivost i vje no djevi anstvo. Nudit e im vino u pozla enim vr evima, a ono im ne e
udarati u glavu. Dani vje nosti prolazit e im u obilju i neprestanom uživanju...
Veliki daiji su ga pažljivo promatrali i s vremena na vrijeme namignuli.
— Sve je to nama dobro poznato — nasmijao se Ebu Ali. — Vjeruj nam.
— Dobro — rekao je Hasan. — Vidite, zaneseni tim obe anjima prvi vjernici su se borili
poput lavova za svog vodu i njegovo u enje. Sve što im je nare ivao izvršavali su s radoš u.
Kažu da su neki umirali sa smiješkom na usnama, imaju i pred o ima raskoš onoga svijeta koja
ih je ekala. Na žalost, poslije njegove smrti vjera i povjerenje u Prorokova obe anja su splasnuli.
Gorljivost se ugasila i vjernici su se prihvatili pouzdanijeg na ela: bolje vrabac u ruci nego golub
na grani. Jer, s onoga svijeta se nitko nije vratio i ispri ao je li tamo stvarno sve onako kako je to
Prorok propovijedao. Dakle, ako sebe i našu zamisao uspore ujemo s Prorokom i islamom,
vidimo kako je Muhamedu bilo lakše nego nama, jer samo takva vjera kakvu su imale prve
pristalice islama može initi uda. A bez takvih je ustanova istog razuma, kao što sam ja
zamislio našu, neostvariva. Zato je moj prvi cilj bio da odgojim pristalice koji e imati takvu
vjeru.
— Možeš sebi estitati, Ibn Sabaše — upao mu je Ebu Ali u rije . — Fidaiji su jutros
dokazali da si uspio.
— Dragi moj, misliš da ne znam koliko fidaiji zaostaju za prvim Muhamedovim
vjernicima? A kažem ti još i to da ja moram posti i više, mnogo više nego što je on postigao.
Veliki daiji su se smiješe i pogledali.
— Progoniš nas kao da si lova ki gepard a nas dvojica divlja — primijetio je Buzurg
Umid. —Tajnovito se smijuljiš a nas ve jako zanima na što ciljaš tim udnim okolišanjima.
— Moj plan je ogroman — nastavio je Hasan. — Zato mi trebaju vjernici koji e tako
žuditi za smr u da se ni pred im ne e uplašiti. Morat e, naprosto, biti zaljubljeni u smrt. Želim
da tr e za njom i da je traže, preklinju je da im se smiluje kao da je vrsta i nedarežljiva djevica.
Ebu Ali i Buzurg Umid su se naglas zahihotali. Mislili su da ih Hasan, po staroj navici,
zafrkava i da je zato za njihovu ast najbolje da mu pokažu kako mu ne vjeruju.
Hasan je nesmetano nastavio.
— Naša ustanova mora postati tako mo na da se suprotstavi svakom neprijatelju, a bude li
trebalo, i cijelom svijetu... Treba postati nekakvo vrhovno nadzorništvo na našem planetu. Da
bismo to postigli, pomo i e nam zaljubljenost naših vjernika u smrt, a time što emo im
dopustiti da umru ukazat emo im našu posebnu milost. Naravno da na in smrti ne e izabrati
sami. Svaka smrt koju budemo dopustili morat e nam donijeti novu veliku pobjedu. To je bit
mog plana i ujedno oporuka koju želim danas razastrijeti pred vama.
Usprkos smiješku kojim je govorio, u njegovu glasu odzvanjao je udan zanos. Veliki
daiji nisu znali na emu su.
— Ne znam je li današnja pobjeda nad Turcima probudila u tebi takvu razdraganost da se
sada šališ s nama ili...
Ebu Aliju je rije zapela u grlu.
— No...? Nastavi! — nasmijao se Hasan. — Vjerojatno si došao na istu misao kao i reis
Lumbani, kada sam bio njegov gost u Isfahanu. Vidim vam u dušu. Mislite: poludio je. A ipak,
kakvo sam vam tek iznena enje spremio!
Ebu Ali se ljutio u sebi.
— Bilo kako bilo — rekao je zlovoljno — sve dok smo mi ljudi takvi kakvi smo nitko
ne e biti zaljubljen u smrt, a kamoli tr ati za njom. Osim ako si u stanju stvoriti novog ovjeka.
Sve ostalo je šala ili ludost.
— Upravo to ho u! — uzviknuo je Hasan veselo. — Ušuljati se u radionicu samog Alaha
i, budu i da je on ovjek star i iznemogao, preuzeti njegov posao. Odmjeriti se s njim u umije u,
ponovo uzeti glinu u ruke. A onda — stvarno stvoriti novog ovjeka.
Ebu Ali se zlovoljno okrenuo Buzurg Umidu. — I onda kaže da je Hakim Prvi bio lud!
Buzurg Umid je namignuo Hasanu. Sve vrijeme je pažljivo slušao njihov dijalog. Slutio je
da vrhovni poglavar krije nešto posebno.
— Prvo si govorio o svojoj oporuci — rekao je — potom o rajskoj raskoši koju je Prorok
obe ao onima koji padnu za njegovu stvar, dalje o vladavini kojoj ne e biti dorastao cijeli svijet,
a sada kažeš da ho eš stvoriti takvog ovjeka koji e iskreno žuditi za smr u. Volio bih sada uti
kakva veza postoji izme u svih tih stvari.
— Veza izme u tih stvari je veoma jednostavna — odgovorio je Hasan smiješe i se. —
Kao oporuku želim vam ostaviti ustanovu koja je moj izum. Mo te ustanove gradit e se na
ljudima sasvim nove vrste. Njihova posebnost bit e luda želja za smr u i slijepa odanost
vrhovnom poglavaru. Oboje emo posti i njihovom potpunom vjerom, što vjerom?, njihovim
potpunim znanjem da ih poslije smrti eka vje no uživanje u raju.
Lijepo bogami! — razljutio se Ebu Ali. — Rekao si ve da je poslije Prorokove smrti
vjera u onaj svijet splasnula, a sada sam ho eš na njoj graditi mo našeg bratstva. Vrag bi te
razumio, ja ne!
Hasan se zahihotao. Radovalo ga je kada je mogao ne im zbuniti svog pomo nika.
— I što misliš, moj Ebu Ali — upitao je — što bi bilo potrebno pa da kod naših pristalica
rasplamsamo takvu vjeru u rajsku raskoš, da ludo požele umrijeti i što prije joj se predati?
— Otvori im vrata u raj i pokaži im ga — Ijutito je odgovorio Ebu Ali. — Daj im da ga
vide jer govoriš da imaš klju od njega. Potom u i ja rado poginuti.
— Ipak sam vas doveo tamo gdje sam želio! — uskliknuo je Hasan i sko io na noge. —
Momci, a sad za mnom! Pokazat u vam klju koji otklju ava rajska vrata.
 Prisko io je zidu kao da mu je dvadeset godina i odgrnuo ilim koji je skrivao prilaz vrhu
kule.
— Hajdemo! — pozvao ih je i s njima se uspeo na gornju platformu. Veliki daiji
pogledali su se iza njegovih leda. Ebu Ali je pokazao prstomna elo i upitno namignuo. Buzurg
Umid je rukom dao znak da se strpi.
Stupili su na terasu. Ebu Ali je sada prvi put bio na njoj. Bila je to prava zvjezdarnica. Na
tlu je ležala velika plo a a na njoj su bile ucrtane putanje Zemlje i ostalih planeta oko Sunca,
kretanje Mjeseca i zodijak. Manje plo e bile su gusto ispisane ra unima, dok su na nekima bili
nacrtani geometrijski likovi,krugovi, elipse, parabole i hiperbole. Oko njih su se nalazile sprave
za mjerenja i crta i pribori svih vrsta i veli ina, astrolabiji, šestari i drugi trigonometrijski
instrumenti. Nasred terase bio je ucrtan sun ani sat sa štapom-kazaljkom iji je položaj bio to no
izra unat. U slu aju lošeg vremena za sve te sprave bilo je pripremljeno malo spremište. Pokraj
njega nalazio se nekakav cvijetnjak sa staklenim pokrovom koji je sada bio dignut. U njemu nije
raslo ništa drugo nego korov visokih stabalaca koji je podsje ao na uvis postavljenu metlu.
Sve su to veliki daiji na brzinu osmotrili. Potom im je pogled pao na vrh kule koja je bila
nasuprot njih. Na njemu je, nepomi an poput kipa, stajao veliki crni buzdovandžija.
Sunce je zagrijavalo terasu, ali s planina je pirio ugodan vjetri koji je rashla ivao zrak i
donosio svjež miris snijega.
— ovjeku se ini kao da je u planinama — rekao je Buzurg Umid i duboko udahnuo
hladan zrak.
— Nije valjda da bi se ugnijezdio ovdje gore kako bi lakše gledao u raj? — podsmijehnuo
se Ebu Ali. — Ili je možda to klju koji otvara nebeska vrata?
— Nego što, s ove zvjezdarnice gledam u raj — odvratio je Hasan sa zna ajnim
smiješkom. — A klju koji otvara vrata u raj nalazi se u onom cvijetnjaku.
Prišao mu je i pokazao na biljke koje su rasle u njemu.
Veliki daiji prišli su za njim. Pogledali su se i zavrtjeli glavama.
— Hasane, Hasane — rekao je Ebu Ali. — Kada nas misliš poštedjeti svojih ludorija?
Pomisli samo da smo sva trojica ve u godinama i da bi nam prili ila ozbiljnost. Ništa ne kažem,
danas je radostan dan i malo šale nikome ne škodi. Ali ti se s nama igraš cijelo jutro!
Hasan mu se prodorno zagleda u o i.
— To je klju koji otvara vrata u rajsku raskoš — rekao je naglašavaju i rije i.
— Taj korov?
— Da. I time smo došli do kraja šala.
Pokazao je nekoliko jastuka pokraj spremišta i pozvao ih da sjednu s njim.
— Ta biljka koju sam vam pokazao je indijska konoplja i njen sok skriva u sebi neobi na
svojstva. Sada u vam opisati kakve je prirode. Jednom sam u Kabulu bio, pokraj mnogih ostalih,
gost bogatog indijskog kneza. Gozba je trajala cijelu no . Kada su se pred jutro gosti razilazili,
neke od nas knez je zadržao i odveo nas u posebnu sobu koja je bila od poda do stropa zastrta
ilimima. Nekoliko svjetiljki blijedo je škiljilo u kutovima tako da je u prostorijibila polutama.
»Za vas sam, prijatelji, pripremio nešto posebno«, rekao je. »Biste li voljeli vidjeti predjele i
gradove koje još nitko od vas nije vidio? Tamo u vas odvesti. Gledajte! U onoj kutijici je
zatvoreno arobno prijevozno sredstvo iz »Tisu u i jedne no i«.« Otklju ao je zlatnu kutijicu i
pokazao nam nekoliko kuglica sli nih obi nim bombonima. »Uzmite i progutajte«, rekao nam je.
Poslušali smo ga jedan za drugim. Kada mi je kuglica bila u ustima, prvo sam mislio da jedem
še er i da se knez našalio s nama. Ali kada se vanjski sloj otopio, osjetio sam u ustima gorak
okus. - »Samo da nije otrov«, pomislio sam. I stvarno, hvatala me nekakva vrtoglavica.
Najednom sam primijetio nešto veoma udno. Boje zidnih ilima postajale su sve življe. Sada
više nisam mislio na otrov. Sva moja pažnja bila je usredoto ena na neobi nu pojavu promjene
boja na zidu. Onda sam opazio da su se po injale mijenjati i slike na sagovima. Upravo sam vidio
kako crnobradi ovjek sjedi u krugu svojih odaliski - ali on je odjednom nestao, odaliske su ustale
i po ele plesati. - »Pa to je nemogu e, ipak je to slika«, rekao sam samome sebi. Kada sam bolje
pogledao, vidio sam da su odaliske, doduše, stvarno u plesnom pokretu, ali sasvim nepomi ne. -
»To ipak ne može biti slika«, pomislio sam. Tijela su izgledala plasti no, a ruži asta boja mesa
bila je tako živa da nisam mogao povjerovati da se radi o prijevari. Pritom sam potpuno
zaboravio kako se oko mene nalazi još nekoliko ljudi. Jako me privla ila ta neobi na pojava na
zidu. Boje su postajale sve življe, likovi su se odvojili od zida i doljuljali na sredinu prostorije.
Tamo su plesali, premetali se i u duši mi je postajalo sve ugodnije. - »Možda sam ja arobnjak
koji izaziva sve te promjene«, iznenada mi je palo na pamet. Probe radi, u mislima sam naredio
svojim likovima da zauzmu nov položaj i moje je nare enje u trenu izvršeno. Obuzeo me osje aj
neizmjerne mo i. inilo mi se da sam veli anstveni kralj koji gospodari prostorom, stvarima u
njemu i koji je neovisan o vremenu i svemirskom poretku. Naprosto sam se za udio kako to da
nikada dotad nisam bio svjestan te svoje ogromne mo i. — »Zar zaostajem u ne em za
Alahom?«, govorio sam u sebi. Predao sam se uživanju u toj svojoj udesnoj svemo i. Pred
mojim o ima po ele su se gomilati žarko obasjane i kri ave boje, udno tjelesne i plasti ne
kocke. Zastajao mi je dah dok sam gledao kako se od njih gradi grad, ve i i veli anstveniji od
Kaira, raskošniji od Bagdada i silniji od Aleksandrije. Mo ni minareti dizali su se u nebo, a
kupole, zlatne i srebrne, žute, crvene i zelene širile su se iznad krovova. Duša mi se kupala u
uzvišenosti i blaženosti. »Da, sada si stvarno Alah«, rekao je nekakav glas u meni. Bog! Vladar
svemira! — Slike predamnom po ele su se kidati. Osje ao sam kako sam doživio nekakav
vrhunac i sada se vra am u svakodnevicu. Obuzeo me strah od gubitka tolike raskoši. Silom sam
se pokušavao zadržati na ranijoj visini, ali udovi su bili malaksali, boje na slikama su blijedjele,
glava mi jepostajala teškom i odjednom sam izgubio svijest... Probudio sam se s vrtoglavicom i
osje anjem velikog ga enja. Prizvao sam u sje anje slike koje sam gledao i osje aje koje sam
doživio. Jesam li bio budan? Nisam li sanjao? Nisam mogao ustanoviti. Bio sam svjestan svega
kao da sam bio budan. Ali ako sam bio budan, jesam li mogao vidjeti stvari kojih nema? U glavi
mi je divlje hu alo. Sluga mi je donio hladnog mlijeka i tek tada mi je palo na pamet da nisam
sam u sobi. Oko mene su ležali ostali gosti. Teško su hroptali, a lica su im bila udno blijeda...
Doveo sam se u red i tiho se iskrao iz ku e...
Veliki daiji su sve vrijeme netremice buljili u njega. Kada je za trenutak prekinuo, Ebu
Ali ga je upitao:
— A znaš li što je bilo u toj kuglici koja je imala tako udesnu mo ?
— ujte — nastavio je. — Istoga dana predve er obuzeo me udan nemir. Nigdje se
nisam mogao skrasiti, pitao sam se što mi zapravo nedostaje, i neo ekivano sam se našao u ku i
našeg kneza. Doma in me primio sa smiješkom kao da me o ekivao. »I ostali gosti su ovdje«,
rekao mi je. »Naime, svako, tko je ikada kušao takvu kuglicu, žudi da ponovo doživi raskoš koju
je tada osjetio. A ako to ponavlja, vremenom postaje rob tog narkotika i doga a mu se da bez
njega ne može živjeti. Htio bih vas od toga sa uvati i zato vam ne u dati nove kuglice, niti u
vam otkriti što sadrže.« Za nekoliko dana u meni se slegao nemir, ali bila je probu ena znatiželja
i zakleo sam se da moram saznati kakva je tvar bila u onim kuglicama. Sre a mi je bila
naklonjena. Tada je u Kabulu kao najljepša odaliska bila na glasu neka Apama. Mislim da sam
vam ve pri ao o njoj, a možda vam ponešto bude i ugodno iznena enje.
Hasan se zagonetno nasmijao. Produžio je: — Bio sam poduzetan i vatren, i nije bilo
stvari ili sile koja bi me zadržala kada je u meni uskipjela strast. Knez je prisvojio Apamu a ja
sam, kod njega, osvojio njeno srce. Usred no i smo se sastajali u njegovim vrtovima i u
zabranjenim zagrljajima uživali rajske blagodati. Ona je ubrzo svog gospodara sasvim op inila.
Kada sam joj jednom povjerio kakva me radoznalost mu i, iz njega je izvukla tajnu. Tvar koja je
bila u kuglicama naziva se hašiš ili hašaš, i dobiva se upravo iz te indijske konoplje koju vidite
tamo u cvijetnjaku.
Primicali su se uz spremište koje ih je štitilo od žege. Kada je Hasan završio, sva trojica
su izvjesno vrijeme šutjeli. Ebu Ali je mrštio obrve i gledao u pod, a Buzurg Umid je zurio u
planinsko stijenje.
Kona no je progovorio:
— Postaje mi jasnije što zapravo namjeravaš. Po svoj prilici ho eš sokom te biljke u
vjernicima rasplamsati divlju gorljivost, probuditi u njima strast za ponovnim uživanjem i
zagospodariti njihovom voljom.
— O ekuješ li od toga neku naro itu korist? — zagundao je Ebu Ali. — Ho eš li time što
eš im oduzeti taj svoj ašaš, ili kako li se ve zove, utjecati na njihovu prirodu tako da tr e za
smr u? Oprosti, ali to mi se ini pogrešnom ra unicom. Pa i ako bez tog narkotika ne bi mogli
živjeti, nigdje nije zapisano da e se žrtvovati onako kako to ti budeš htio. Takvog pokušaja bi se
u svojim godinama zaista trebao kloniti. Ne mogu vjerovati da umišljaš kako e oni povjerovati
da ih ta tvoja kuglica odvodi u raj. Zato radije sada, kao pametni ljudi, porazgovarajmo o tome
što emo u initi protiv velike sultanove vojske koja nam se svakim danom sve više približava.
— Potpisujem sve što si rekao — odgovorio je Hasan lukavo se smješkaju i. — S
obzirom na snagu neprijatelja koji nam se približava, preostaju nam samo dvije mogu nosti: ili
brzo spremiti karavanu i pokušati se spasiti bijegom u Afriku, kao što nam je savjetovao mudri
Muzafer, ili se uzdati u udo. Kao što znate, ja sam se odlu io za udo. Ali još ima vremena da se
predomislimo.
— Tako mi brade Muhamedove! — uzviknuo je Ebu Ali. — Pošten musliman kod tebe
nikada ne zna na emu je. Volio bih doživjeti da jednom govoriš otvoreno.
— Dobro, pokušat u. Nisam li vam ranije rekao da ovdje gore imam ne samo klju raja,
nego i da odavde promatram što se u raju doga a? Što je s ove strane ispod kule - znate. Ali zar
vas nikada nije mamilo da pogledate što je s one strane? Pridite, molim vas, do nadzida.
Veliki daiji su požurili do ruba terase. Pokraj debelih nadzida su se propeli tako da su
vidjeli preko njih - i zanijemili su od za enosti. Pod sobom su, kao na velikoj zemljopisnoj
karti, ugledali prekrasne gajeve i vrtove u cvatu. Rukavci planinske rijeke obgrljivali su ih u
velikom luku. Presijecali su ih i razdvajali prokopi, tako da su, poput otoka, bili sa svih strana
okruženi vodom. Po njima su se bijelile kamen ima posute staze. Izme u empresa su, kao
kristalni dvorci, svjetlucali staklom pokriveni paviljoni, a u njima su bili smješteni okrugli
ribnjaci sa živahnim vodoskocima. Oko jednog od njih tr karala su si ušna bi a i inila su se
lakokrila poput leptirova.
— udo, istinsko udo — kona no je prošaptao Buzurg Umid.
— Pjesnik »Tisu u i jedne no i« mogao bi mu zavidjeti — složio se s njim Ebu Ali.
Hasan je ustao i prišao im. Na licu mu se pojavio izraz zadovoljstva.
— Zamislite da ste tada bili sa mnom u Kabulu kod onog kneza — rekao je. — Progutali
ste kuglicu hašiša, zajedno sa mnom doživjeli svu onu raskoš duha koju sam vam opisao i onda
se onesvijestili. A kada se probudite, ne nalazite se više u onoj mra noj prostoriji u kojoj ste
zaspali, nego u tim vrtovima koji su ispod vas, okruženi prekrasnim djevojkama koje vas
poslužuju sasvim na na in koji je opisan u Kur'anu. Što biste onda pomislili?
— Vražji si, Ibn Sabaše! — uzviknuo je Ebu Ali. — Da sam mlad i neiskusan, tako mi
brade mu enika Alija, stvarno bih pomislio da sam ušao u rajske vrtove.
— Ali, kada si i kako sve to u inio? — upitao je Buzurg Umid.
 — Dejlemski kraljevi koji su sagradili Alamut postavili su temelje i tim vrtovima. Kasniji
zapovjednici tvr ave su ih zanemarili. Obrasli su u travu i divlje šiblje, a moj prethodnik, dobri
Mehdi, vjerojatno uop e nije znao put do njih. Ja sam na uo neka šaputanja o njima, i kako je u
meni bila ve sazrijela zamisao o upotrebi takvih vrtova, napregao sam sve snage da se
domognem tvr ave. Sam sam sve premjerio i prora unao, napravio sam to an plan i kada su došli
uškopljenici iz Egipta, s njima sam ga ostvario. Tako sam, dio po dio, stvorio taj raj. Vas dvojica
ste, osim mene i uškopljenika, jedini u zamku koji za njega znate.
— Zar se ne bojiš da bi te uškopljenici mogli izdati? — upitao je Buzurg Umid.
— Ne poznaješ ti moje uškopljenike — odgovorio je Hasan. — Ni s kim ne govore osim
sa mnom. Njihov zapovjednik, kapetan Ali, slijepo mi je odan. Osim toga, svaki od njih zna da bi
ga, ako bi što izbrbljao, zadesila smrtna kazna. Ja se uzdam u njih.
— Ne misliš li da e žrtve, kojima je raj namijenjen, prozreti tvoju prijevaru? Ebu Ali je
lukavo ošinuo pogledom Hasana.
— U tu svrhu izabrao sam mladi e koji nisu isprobali ljubav sa ženom. Nitko nije naivniji
od takvog mom a, jer tek žena od muškarca na ini potpunog ovjeka. Posredstvom nje on
spoznaje, uz nju postaje zreo, nevinoš u tijela gubi se i nevinost duše. Zato mom a sve goni na
taj sudbonosni doga aj, i zaslijepljen nepoznatom straš u, spreman je vjerovati u sve, samo da
do e do svog cilja. — A tko su ti mladi i?
Hasan se nasmiješio. Gledao ga je, ne odgovorivši.
— Fidaiji?
— Pogodio si.
Na vrhu kule nastao je hladan muk. Veliki daiji gledali su dolje u vrtove. Hasan ih je
promatrao s nekakvom sažaljivom porugom.
— Što ste umuknuli — upitao je. — Jutros je palo dvadeset šest naših u borbi sa
sultanovom predstražom. Budemo li se ogledali s glavninom njegove vojske, svi emo izginuti. A
meni je potrebno nekoliko junaka pred kojima e strepiti kraljevi i poglavari cijeloga svijeta.
Danas sam vas pozvao da vampokažem kako e biti odgajani takvi ljudi. No as ete sa mnom
prisustvovati pokušaju preobražaja ljudske prirode. Ti, Ebu Ali, koji poznaješ fidaije, reci mi
imena trojice koji se me usobno najviše razlikuju po sposobnostima i karakteru. Prvo emo
morati ispitati koja vrsta ljudi je najupotrebljivija za naše ciljeve. Tri vrta ekaju svoje posjetioce.
Ebu Ali je pogledao Hasana i problijedio.
— Kako to misliš, Ibn Sabaše?
— Navedi mi tri fidaija sasvim razli ita po karakteru. Ebu Ali je zurio u njega i nije
prozborio ni rije i.
— Pomo i u ti. Tko je onaj hrabri, koji je prvi napao Turke?
— Sulejman.
— Tko je najja i u eti?
— Jusuf.
— Tre i e biti Ibn Tahir. On me posebno zanima. Ako on ne prozre, ne e nitko.
elo Buzurg Umida obli hladan znoj. Sjetio se da je htio svog sina Muhameda poslati u
školu fidaija kako bi time Hasanu izrazio svoje neograni eno povjerenje. Sada je samo želio
vidjeti ga što dalje od Alamuta. Poslat e ga u Siriju ili Egipat.
Hasan ih je promatrao sa strane skrivaju i smiješak.
— Je li vam zapela kost u grlu — rekao je. — Ne plašite se prebrzo. Tako u vam
obrazložiti svoje postupke da e vam na tome mo i pozavidjeti i klasi ni ljubitelj mudrosti. A
sada, hajdemo u moju odaju za odijevanje! Prerušit emo se i posjetiti raj kao pravi kraljevi.
Odveo ih je u manju prostoriju pokraj svoje sobe gdje su dva uškopljenika pripremila
odje u. Jednoga je Hasan zadržao, drugom je naredio da ode i obavijesti stanovnice vrtova da
dolazi Sejiduna.
Sva trojica su se, uz pomo uškopljenika, bez rije i preodjenuli. Navukli su halje od
teškog bijelog brokata. Hasan je ogrnuo purpurni ogrta , a veliki daiji plave. Ogrta i su bili
opšiveni skupocjenim bijelim krznom. Hasan je na glavu nataknuo zlatnu krunu opto enu
raznovrsnim draguljima, a veliki daiji pokrili su glave turbanima usred kojih je virila zlatna
kupasta kapa. Hasan je obuo zlatne, njegovi prijatelji srebrne sandale a potom su pripasali duge
krive sablje s umjetni ki izrezbarenim drškama. Zatim su se vratili u poglavarevu odaju.
— Tako mi brade mu enika Alija! — uzviknuo je Ebu Ali, kada su bili sami. — Ovako
prerušen uskoro u i sam vjerovati da sam kralj.
— U init u te mo nijim od svih kraljeva — rekao je Hasan.
Pozvao ih je u eliju kojom se ina e sam spuštao na dno kule. Dao je znak i odjednom su
se po eli spuštati. Ebu Ali je toliko zamlatarao rukama da je skoro oborio ostale.
— Prokleta arolija! — opsovao je, kada ga je prošao prvi strah. — Ne misliš nas, valjda,
odvesti u pakao?
— Okružuješ se takvim stvarima da ovjeku pokraj tebe uistinu postaje neobi no — rekao
je Buzurg Umid.
— U ovom stroju nema ni eg posebnog — objasnio je Hasan. — Izumio ga je Arhimed.
Njegova suština je sistem kotura kakav esto možeš na i kod pustinjskih bunara.
U veži ih je ekala eta poglavareve tjelesne straže. Vojnici su bili u oklopima i sa
šljemovima, te naoružani od glave do pete. O boku je svakom bio ma , na ramenima buzdovan, u
ruci teško koplje. Ispred su bili bubnjari i truba i.
Spustili su most i prešli u vrtove. Primili su ih tamošnji uškopljcnici i prevezli ih
prokopom do središnjeg vrta.
 10.

Djevojke su otr ale u svoje spavaonice i brzo se spremile za do ek. Preobukle su se i

ukrasile a potom su se okupile ispred zgrade. Bile su strašno uzbu ene i neke su vidljivo drhtale
cijelim tijelom. Mirjam ih je poredala u širok polukrug i smirivala. Apama je, sva izvan sebe,
tr karala ispred njih amotamo i o ajni ki se hvatala za glavu.
— Kakve su! Oh, kakve su! — uzdisala je. — Uništit e me. Što e re i Sejiduna? On je
tako strog i temeljit.
Odjednom je stala ispred Halime.
— O, svi proroci i mu enici! Gledajte Halimu kakva je! Jedna nogavica do peta, a druga
joj jedva pokriva koljeno.
Halima, preplašena, ubrzo se dotjerala. Neke su se, gledaju i Apamu, najednom po ele
smijuljiti. Slabo je privezala pojas dimija tako da joj se vidjelo pola golog trbuha. Mirjam joj je
prišla i skrenula pažnju na to. — Znala sam! Upropastit e me.
Otr ala je u zgradu, tamo se dovela u red, a onda se vratila s dostojanstvenim izrazom.
amci su pristali i Hasan se sa svojom pratnjom iskrcao. Uškopljenici su se postrojili u redove po
etvorica, bubnjevi su zabubnjali, a rogovi i trube zatrubili.
— Ona kojoj se Sejiduna obrati neka mu kle i poljubi ruku! — nestrpljivo je prošaptala
Apama.
— Da li da kleknemo im se pojavi? — upitala je Fatima.
— Ne — odgovorila je Mirjam. — Samo ostanite duboko naklonjene sve dok vam ne
zapovijedi da se uspravite.
— Onesvijestit u se, sigurno — šapnula je Halima Džadi. Džada nije ništa rekla. Bila je
blijeda i gutala je pljuva ku. Hasan je usput sa svojom pratnjom razgledao vrtove.
— Ni Husrevi ni Behramgur nisu podizali ovako raskošne vrtove — primijetio je Buzurg
Umid.
— Anuširvan bi mogao u iti od tebe — bilo je mišljenje Ebu Alija.
Hasan se nasmiješio.
— Sve su to samo pripreme, samo sredstva za ono što mislimo ve eras isprobati.
Došli su do sredine vrta i ugledali djevojke u polukrugu ispred zgrade. Apama i Mirjam
su stajale ispred njih. Dale su znak i sve su se istodobno naklonile.
— Ona starica je slavna Apama — rekao je Hasan prijateljima i nasmijao se.
— Takav je kraj zemaljske slave! — tiho, ali bez poruge, uzdahnuo je Ebu Ali.
— Dosta je klanjanja! — uzviknuo je Hasan. — Zdravo da ste! Apama i Mirjam stupile
su pred njega i poljubile mu ruku. Sada su Hasan i njegovi prijatelji razgledali djevojke.
— Što mislite, ho e li ovo biti dovoljno da do ara izgled raja?
— Da me je neko u mladosti poslao me u ovakve hurije, ne bi mi trebao tvoj ašaš da
povjerujem u raj — promumljao je Ebu Ali.
— Uistinu, same izabrane ljepotice — primijetio je Buzurg Umid. Svira i su utihnuli i
Hasan je dao znak da e govoriti.
— Djevojke iz naših vrtova — otpo eo je. — Vaše upraviteljice objasnile su vam što
zahtijevamo od vas. Unaprijed, ne e biti milosti prema onima koje prekrše naše zapovijedi, ali
prema onima koje ih budu savjesno ispunjavale bit emo milostivi i blagorodni. Jutros je naša
vojska porazila sultanove ete koje su u službi lažnog kalifa. Cijela utvrda slavi s nama pobjedu.
Došli smo i vama prirediti veselje. Vino i ostala dobra pi a i jela stoje vam na raspolaganju, a
odlu ili smo vam poslati i trojicu mladih junaka koji su se jutros u borbi najviše istakli. Primite ih
kao svoje muževe i ljubavnike! Budite s njima nježne i ne štedite ljubaznosti! Tu milost im
ukazujemo po Alahovom nare enju. Jedne no i došao je Božji glasnik po nas i odveo nas, kroz
devet nebesa pred Božji prijestol. »Ibn Sabaše, proro e i namjesnice naš«, rekao je Gospod.
»Dobro razgledaj naše vrtove. Potom se vrati na zemlju i iza svog zamka podigni iste takve.
Okupi u njima mlade ljepotice i u moje ime zapovjedi im da se ponašaju kao hurije. U te vrtove
slat eš najhrabrije junake koji su se borili za pravednu stvar. Oni neka za nagradu vjeruju da smo
ih mi primili u naše boravište. Naime, nikome, osim Proroku i tebi nije dopušteno da za života
prekora i granice našeg carstva - no, budu i da e tvoji vrtovi biti jednaki našim, njihovi
posjetioci, budu li vjerovali, ni u emu ne e biti uskra eni. Poslije njihove smrti eka ih nastavak
tih vje nih radosti u našem carstvu.« Tako je govorio Gospod i mi smo izvršili njegovo
nare enje. Od vas zahtijevamo da se prema posjetiocima ponašate kao prave hurije, jer samo
utom slu aju njihova e nagrada biti potpuna. Do i e vam ova tri junaka: Jusuf, strašan za
dušmana, dobar za prijatelja. Sulejman, lijep kao Suhrab, hrabar kao lav. Ibn Tahir, mudar kao
Ferhad, vrst kao bronca, a uz to i pjesnik. Ta trojica su jutros oteli neprijatelju zastavu. Jusuf je
kr io put, Sulejman napadao, Ibn Tahir je dohvatio. Zaslužili su da ih pošaljemo u raj. Ako se vi
odate i oni budu razo arani, još ove no i bit e vam odrubljene glave. Bit e kao što kažem, i
nikako druga ije.
Djevojke su drhtale od straha. Džadi se zavrtjelo pred o ima, poklekla je i onesvijestila se.
Hasan je pokazao na nju, a Mirjam je otr ala po vr i vratila je svijesti.
Hasan je pozvao Apamu i Mirjam u stranu. — Dakle, tri vrta su spremna — rekao je. —
Kako stoji stvar s djevojkama?
— Sve su spremne — odgovorila je Apama.
— Dobro. U svakom vrtu mora jedna od njih preuzeti vodstvo i odgovornost za uspjeh.
Koje su najhrabrije i najspretnije?
— Ja bih, na prvom mjestu, spomenula Fatimu — rekla je Mirjam. — Ona je okretna i
spretna u svim umjetnostima.
— Dobro. A poslije nje?
— Rekla bih da je to Zulejha. Ona je prva u plesu, a ni u drugom ne zaostaje.
— Izvrsno. Ona e biti kao stvorena za Jusufa. A Sulejman neka dobije Fatimu. Tre a eš
biti ti, Mirjam.
Mirjam je problijedjela.
— Šališ se, Ibn Sabaše.
— Danas nije vrijeme za šalu. Bit e kao što sam rekao. Ibn Tahir je pronicljiv poput
zmije, i ako bih ga povjerio nekoj drugoj, prozreo bi prijevaru.
— Hasane!
Mirjam su suze navrle na o i. U Apami se borilo zadovoljstvo sa suosje anjem. Povukla
se. Hasan je, s blagom porugom, rekao:
— Tko mi je još donedavno tvrdio da ga na svijetu više ništa ne raduje, i da bi mu samo
opasna igra mogla odagnati strašnu dosadu?
— Dakle, nikada me nisi nimalo volio?
— Više od toga. Trebala si mi i još mi trebaš. Ali zašto mi ne odgovoriš na pitanje?
— Igra koju si igrao sa mnom — boli.
— Ali kakvu ti jedinstvenu priliku pružam no as — nastavio je Hasan istim podrugljivim
glasom. — Bit e ti potreban sav tvoj razum, sve tvoje znanje i sve tvoje draži budeš li htjela
posti i da mladi povjeruje u raj.
 — Smrtno si me ranio.
— Nisam mislio da ti je toliko stalo do mojih osje aja. Ali što je odlu eno, odlu eno je.
Zahtijevam da izvršiš moje nare enje. U protivnom, ne u smjeti initi iznimke.
Mirjam se sabrala. — Moram biti jaka — rekla je samoj sebi. — Ne smije vidjeti sve
moje slabosti.
— Spremna sam — rekla je.
— Zahvaljujem ti. Vrati se djevojkama.
— Zulejha! — pozvao je. — Izaberi sedam družica. S njima eš primiti Jusufa i odgovarat
eš za uspjeh.
— Razumijem, Naš gospode!
Izašla je pred vrstu i po ela hrabro prozivati: — Hanefija! Esma! Habiba! Mala Fatima!
Rukaja! Zufana!
— Uzmi još onu malu koja se onesvijestila — rekao je Hasan. — I bit e dosta.
Onda je Fatima došla na red.
— Zejneb! Hanum! Turkan! Šehere! Sara! Lejla! Aiša!
Halima je gledala Fatimu mole ivim pogledom, a kako je nije prozvala, sama je zamolila:
— Uzmi i mene!
Istog trenutka je i Hasan rekao:
— Bit e ih dovoljno.
A kada je uo kako su se djevojke nasmijale Haliminoj molbi, rekao je sveselim
smiješkom:
— Hajde, uzmi još i nju, Fatima!
S Fatimom, Sarom i Zejneb koga da se boji? Otr ala je pred Hasana, kleknula i poljubila
mu ruku.
— Samo budi pametna, žabice — rekao je.
Ljubazno ju je potapšao po obrazu i poslao natrag k ostalima. Pocrvenjela i zbunjena od
sre e, vratila se u vrstu.
Mirjam je pogledala koje su joj djevojke preostale. Bile su to Safija, Hadidža, Sit,
Džuvejra, Rikana i Teviba. Sada je ponovo vladala sobom.
Hasan je pozvao predvodnice k sebi.
— Uškopljenici e donijeti uspavane junake u vrtove. Probudite ih polako i oprezno, a
onda ih okrijepite mlijekom i vo em. Svaka od djevojaka smije, prije nego što vam do e posjet,
ispiti po ašu vina kako bi se ohrabrila. Ali višeod toga ne! Tek kada mladi i sami budu pijani,
smjet ete uživati u vinu, ali ne preko mjere! O svemu ete me kasnije precizno izvijestiti. Dobro
pazite na znak za rastanak. Rog e tri puta zatrubiti. Tada ete u aši vina rastopiti tvar koju ete
dobiti od Apame. Mladi i je moraju odmah popiti. Zaspat e a uškopljenici e ih ponovo odnijeti.
Kada je riješio sve što je bilo potrebno još jednom je pogledao djevojke, a potom se blago
naklonio opraštaju i se s njima. Kod amaca ekali su ga Adi i Apama. Njima je dao posljednje
upute.
Apami je tutnuo u ruku zamotuljak i šapnuo joj:
— Ovo daj predvodnicama i ne pokazuj se posjetiocima. I... pazi na Mirjam. Neka ne
ostaje sama s junakom.
Potom se s pratnjom vratio u zamak.
U zamku je Hasan otpustio svoje prijatelje. Naredio je da ga povuku na vrh druge kule, u
kojoj su živjeli uškopljenici - njegova tjelesna straža. Rog je objavio njegov dolazak. Kapetan Ali
mu je dotr ao ususret i priop io mu da je sve u redu.
U hodniku su, u stroju, stajala pedesetorica crnih divova. Naoružani, u stavu mirno,
uko eno su gledali pred sebe. Hasan ih je obišao, ne rekavši ništa. Uvijek kada je stajao pred
njima ispunjavao ga je osje aj opasnosti, ali taj osje aj nije bio neugodan nego mu je stvarao
nekakav užitak. Znao je, kada bi ga samo jedna od tih stotinu ruku dohvatila, ne bi nikada više
vidio sunce na nebu.
Ali zašto nitko od njih nije nikada u inio tako nešto? Zašto su sva pedesetorica
uškopljenika spremni slijepo izvršiti svako njegovo nare enje? Otkud mu ta mo koju je imao
nad ljudima? - »To je mo duha«, tako je on to sebi objasnio. Te uškopljene zvijeri ni ega se na
svijetu ne boje osim snažne osobnosti.
Kada je tako izvršio smotru svih ljudi, pozvao je kapetana Alija u stranu i naredio mu:
— Nakon posljednje molitve ekaj me s devetoricom ljudi u podrumu. Dovest u ti iz
svoje kule trojicu uspavanih mladi a. Na nosilima ete ih odnijeti u vrtove. Tamo e vas ekati
Adi. Re i ete mu imena uspavanih junaka, a on e vam pokazati kuda ete ih odnijeti. Neka vas
ne brine budu li se putem okretali i je ali, no bude li netko od njih smaknuo pokriva i pokazivao
znakove da se probudio neka mu onaj tko bude pratio ta nosila bez buke zavrne šiju. Isto važi i za
povratak. Do e li do toga, leš eš predati meni. Jesi li sve razumio?
— Sve sam razumio, Sejiduna.
— Dakle, poslije posljednje molitve! Namignuo je kapetanu u znak pozdrava i vratio se,
pokraj ete koja je stajala mirno, koriste i oba dizala, u svoju kulu.
Ebu Ali je živio u srednjim prostorijama vrhovnog poglavara. Jednu od svojih soba
ustupio je Buzurg Umidu kada je ovaj došao u tvr avu. Po povratku iz vrtova, preodjenuli su se i
potom zatvorili u Ebu Alijeve odaje.
Izvjesno vrijeme su se šutke gledali i pokušavali jedan drugom pogoditi misli, a onda je
Ebu Ali upitao:
— Što ti misliš o svemu ovome?
— Upravo sam ja tebe htio pitati isto.
— Ibn Sabah je nesumnjivo velik ovjek...
— Da, velik ovjek...
— Premda mi se ponekad ini... ho e li ostati me u nama ono što budemo ovdje govorili?
— Obe avam ti.
— Ponekad mi se ini da je prenapet, kao da mu u glavi nije sve na svom mjestu...
— Stvarno, esto njegove misli izgledaju lude... ili bar takve da su nama, obi nim
ljudima, strane i izazivaju u nama užas.
— Što misliš o njegovu planu, o toj svojevrsnoj oporuci koju nam namjerava ostaviti kao
svoje naslje e? — raspitivao se Ebu Ali.
— U tom slu aju pada mi na pamet kralj Naaman. Senamar mu je sazidao udesnu pala u
Habernak. Umjesto zahvale, kralj je naredio da ga bace s nadzida tog zdanja.
— Fidaiji e, stvarno, za svoju odanost dobiti pravu Senamarovu nagradu.
— Što eš ti u initi? — upitao ga je Buzurg Umid. -Ja?
Ebu Ali se zamislio. Njegov život bio je isprazan otkad je izgubio svoje dvije žene i oba
svoja djeteta. Prije petnaestak godina morao je zbog svog misionarstva pobje i iz Kazvina u
Siriju. Kod ku e je ostavio dvije žene, stariju Habibu koja mu je rodila dvoje djece i mladu Aišu
koja je bila miljenica njegova srca. Vratio se nakon tri godine. Habiba mu je rekla da je, za
vrijeme njegove odsutnosti, Aiša ljubovala s bogatim mladi em iz susjedstva. Ebu Ali je poludio
od ljubomore. N ajprije je zaklao zavodnika, onda i nevjernu ženu, a mrzio je i Habibu koja mu je
odala njeno nevjerstvo. U svom bijesu natovario je nju i djecu na deve pa ih odveo u Basru gdje
ih je prodao kao roblje. Poslije ih je uzalud posvuda tražio. Na koncu ga je pozvao Hasan da
sura uje s njim. Sada mu je rad za ismailizam bio jedino što ima u životu. Odgovorio je:
 — Nemam izbora.
Buzurg Umid se mra no zagledao u pod. Imao je kruto vojni ko srce. Jednom je u
Rudbaru naredio da petnaestorici ljudi odsijeku glave, jer su prekršili zakletvu i htjeli napustiti
ismailitske redove. Protiv neprijatelja svako lukavstvo i svako nasilje u inilo mu se dopuštenim.
Ali, tako varati najodanije pripadnike?
— Što namjerava s fidaijima kada se vrate iz vrtova? — upitao je.
— Ne znam. Nesumnjivo bi mu ti »ašašari«, ako bi mu se pokus posre io, služili kao
strahovito oružje protiv neprijatelja.
— Misliš li da e uspjeti?
— To je u zvijezdama zapisano. Meni se njegova zamisao ini ludom, ali ludim mi se
inio i njegov plan kako osvojiti Alamut. Pa mu se ipak posre ilo.
— Tako mi je stran da ga jedva pratim.
— Ludilo velikih ljudi ini uda.
— Imam sina koji mi je veoma drag. Htio sam ga poslati u Hasanovu školu. Sam Alah me
sa uvao da to ne uradim. Sada u ga poslati na drugi kraj svijeta. Još no as mora oti i glasnik k
njemu.
Buzurg Umid je volio život i žene. Njegova prva žena, Muhamedova majka, umrla je pri
porodu i on je godinama bio neutješan. Kasnije je uzeo drugu ženu, pa tre u i etvrtu i sada ih je
u Rudbaru imao pun harem. Nježnosti svih njih zajedno jedva su ublažile njegovu tugu za prvom
- izgubljenom. Bio je iz ismailitske obitelji i zato nije mogao napredovati u sultanovoj službi.
Putovao je u Egipat i tamošnji kalif ga je uputio Hasanu koji mu je dao novac, položaj i vlast. Bio
je odli an zapovjednik, ali mu je nedostajalo snalažljivosti. Zato je trebao nekoga od koga e
primati to ne upute.
— Stvarno, ništa nam drugo ne preostaje nego da ostanemo kod Hasana. Propadne li,
propast emo s njim. Uspije li, taj uspjeh e opravdati surovost njegovih sredstava.
— Za nas vjerojatno drugog izbora nema. Divim se Hasanu. Tako e mi biti lakše i i za
njim bez obzira na prepreke.
Poslije tog razgovora Buzurg Umid je požurio u svoju sobu i napisao sinu pismo.
»Muhamede, sine moj, sre o mog života! Preklinjem te, ne idi u Alamut. Otputuj u Siriju ili, ako
možeš, u Egipat. Tamo potraži moje prijatelje i reci im da sam te ja poslao. Primit e te. Poslušaj
što ti govori o inskaljubav. Moje srce ne e biti mirno sve dok ne budem znao da si sretno dospio
tamo.«
Potražio je glasnika i poslao ga Muzaferu u Rej.
— Drži se istoka — upozoravao ga je — da te ne uhvate sultanove predstraže. Muzafer e
ti re i gdje eš na i mog sina Muhameda.
Potraži ga i predaj mu pismo. Uradiš li to, primit eš, kada se vratiš, lijepu nagradu.
Dao mu je novac za put. Kada je vidio kako odlazi iz tvr ave, pao mu je kamen sa srca.
Predve er su se na krovu svojih ispražnjenih harema ulogorili lije nik i Ebu Surake. Pred
sobom su imali velike komade pe enja i pun vr vina. Krepko su dohva ali i jedno i drugo, kroz
liš e drve a gledali vrevu ispred zamka i mudrovali.
— Ej, to ti je uzbudljiv život — veselo je rekao Grk. — Kada sam se, prije mnogo godina,
školovao u Bizantu, nisam ni sanjao da u pod starost slaviti nekakvu ismailitsku pobjedu, u
nekoj tvr avi, tamo daleko na sjeveru Irana! inilo mi se da e one bu ne gozbe tamo u Sodomi i
Gomori vje no trajati. A onda ovjek zbog ša ice zlatnika gotovo prokocka glavu. Stavili su me u
okove i bacili u tamnicu. Umjesto da plate moj dug, prijatelji su se ušutjeli, i tako sam dospio na
galiju. Kasnije su me prodali kao roba, te sam kao lije nik došao kalifu u Kairo. Ibn Sabah je tada
uživao najviše po asti na dvoru i imao sam sre u što su me dodijelili njemu. Nešto je vidio u
meni, tako da me otkupio i uzeo sa sobom kao slobodnog ovjeka. I danas bih bio sasvim sretan
da nam Hasan nije naredio da ispraznimo hareme.
Ebu Surake se nasmiješio.
— Jedina utjeha je što smo svi jednako uskra eni. Lije nik mu je namignuo.
— Misliš? A što je tamo iza tvr ave? Možda bogomolja za Hasana i njegovog velikog
daija? Ebu Surake ga je pažljivo promatrao.
— Ti još uvijek misliš da je Hasan iza zidina sagradio svoje hareme?
— Što bi drugo? Saznao sam da su karavane dovele mnoge ljepotice u tvr avu. Tko ih je
od nas vidio?
— To ne vjerujem. Znam da su tamo iza obavljali neke pripreme, ali uvijek sam vjerovao
da su namijenjene pripremanju izlaza u krajnjoj nuždi, bude li opsada predugo trajala.
— Lakovjeran si. Poznajem Hasana. On je filozof i kao takav zna da je traganje za
užicima prvi i posljednji smisao života. Kakav bi ina e bio glupan,kada mu je sve na
raspolaganju. A ima li još i ega, osim onoga što spoznajemo našim ulima? Jedino to je istina, i
zato je mudro služiti svojim strastima a najgore je zlo ne mo i dose i ono emu te tjeraju tvoji
nagoni. A u tom pogledu moram pohvaliti Ibn Sabaha kao mudrog ovjeka jer se svime znao
opskrbiti. Husein Alkeini je dugo za njega plja kao karavane po Horasanu i Huzistanu. Još i sad
kupi za njega danak od svojih vjernika. Dobra dosjetka, zaista!
— Velik je on gospodar — rekao je Ebu Surake. U sebi se bojao da ih ne uju neke
nevidljive uši dok s tako malo poštovanja govore o vrhovnom poglavaru.
Grk se veselo zahihotao.
— Velik i, ak, ugledan gospodar! Zamisli: kada smo bili u Egiptu, na mrtvo ime se
posva ao s Bedr el-Džemalijem, strašnim zapovjednikom kalifove tjelesne straže. Svi su strepili
za njegov život, a on, bez rije i, ravno kalifu i predloži mu prekrasnu pogodbu. Naime, znao je da
ga još iste no i namjeravaju ukrcati na neku la u pa je obe ao kalifu da e u Iranu skupljati
pristalice za njega i pomagati da bude srušena mo Bagdada. Za to je primio tri teške vre ice
zlatnika. Još i sada drži kalifa u šaci. Ako predugo nema nijedne karavane iz Egipta, pošalje tamo
glasnika s porukom da e on po eti raditi za vlastiti ra un. Onda se najednom kalifu strašno žuri.
Udari narodu nov danak i pokorna raja u Egiptu pla a kako bi Naš gospod mogao priuštiti sebi
iza tvr ave Alamut bogzna kakvu sve raskoš. Zato ga uistinu moram ubrajati me u prave
filozofe. A mi, što se naših žena ti e, možemo fu kati...
Na krov je iznenada došao Ebu Ali. Dai i lije nik vidno su se prepali.
— Mir s vama, prijatelji! — ljubazno ih je pozdravio smiješe i se njihovoj zbunjenosti.
— Po tebe sam došao, Ebu Suraka. Obavijestit eš Jusufa, Sulejmana i Ibn Tahira da ih izme u
etvrte i pete molitve ekam pred vrhovnim poglavarstvom. Iza i e pred Sejidunu i zato neka se
spreme onako kako za to treba. Želim vam laku no !
Me u fidaijima je nastalo komešanje kada su uli da e trojica od njih još no as oti i k
Sejiduni. Zapitkivali su i naga ali zašto ih je pozvao k sebi.
— Namjerava ih nagraditi za njihovu hrabrost u borbi — bilo je mišljenje Ibn Vakasa.
— Za kakvu hrabrost? — osorno je upitao Ubejde. — Za Ibn Tahira ne kažem. On je
Turcima oteo zastavu. Ali što s tim imaju Sulejman, koji je dopustio da bude izba en iz sedla, i
Jusuf, koji je urlanjem tjerao vlastiti strah?
— Sulejman je pobio najviše neprijatelja, a Jusuf je zajedno s njim utirao put ostalima —
rekao je Džafer.
— Da, tako je — potvrdio je Naim. — Ja sam bio pokraj njega.
— Ti? — rugao mu se Ubejde. — Sakrio si se iza Jusufovih leda da te Tur in ne primijeti.
— Gade crna ki! Naim je ljutito otišao.
 Za to vrijeme su se trojica izabranih okupali i spremili za ve ernji prijem. Sva trojica su
bili uzbu eni, no Jusuf se naprosto tresao.
— Kako da se ponašamo? — upitao je glasom koji je najednom bio plašljiv i djetinji.
— Kako nam ve eras zapovjedi veliki dai — rekao je Ibn Tahir.
— Tako mi brade mu enika Alija! — uzviknuo je Sulejman dok su ga, od o ekivanja,
oblijevali as studen, as vrelina. — Ni u snu nisam pomislio da u tako brzo biti udostojen asti
da stanem pred Sejidunu. Mora da smo jutros nešto u inili pa nas je ovako odlikovao.
— Misliš li stvarno da nas je zato pozvao? — htio je znati Jusuf.
— ini mi se da imaš ne istu savjest — nasmijao se Sulejman. — Možda je zbog toga
pozvao samo mene i Ibn Tahira. A tebe zato da bi te ukorio, jer si samo grmio ne odapinju i
strijele.
— Ne plaši me. Tebe je Tur in izbacio iz sedla. Sulejman se ugrizao za usnu.
— Pri ekaj dok staneš pred Sejidunu — rekao je nakon izvjesnog vremena. — Vidjet
emo kako eš se tada pokazati.
Jusuf se uzrujao.
— Što misliš, da je Sejiduna Ebu Surake pa da e me pitati o sedmorici imama?
— Obojica pazite da se suviše ne obrukate — oglasio se Ibn Tahir.
Sva trojica su obukli bijele haljetke i uske bijele hla e. Na glave su natakli visoke bijele
fesove i tako, sve ano odjeveni, vratili se ostalima.
Nisu mogli jesti. Ostali fidaiji ljubomorno su ih promatrali. Kada su odlazili, Naim je
upitao Ibn Tahira:
— Ho eš li nam, kada se vratite, ispri ati kako je bilo i kakav je Sejiduna?
— Što god budeš htio — nestrpljivo je odgovorio Ibn Tahir.
Ebu Ali ih je ekao pred ulazom u vrhovno poglavarstvo. Vidio je da su njihova lica bila
grozni ava i zabrinuta. — Tko bi slutio u što idu! — za trenutak mu je palo na um. Potom je
rekao:
— Hrabro se držite. Kada u ete, duboko se naklonite, sve dok vam Sejiduna ne dopusti da
se uspravite. Onaj kojem se obrati neka mu s poštovanjem poljubi ruku. U odgovorima budite
kratki i iskreni, jer Sejiduna vidi svakom u dušu. Uspinjali su se stubama na kulu. Kada su došli
do crnca koji je stajao na vrhu, Sulejman je gotovo naletio na njega. Prestrašen, odsko io je, a
onda pogledao u pod ispred sebe kao da traži o što je bio zapeo.
— Ovoga bih se i ja bojao — šapnuo je Jusuf Ibn Tahiru. Stupili su u predsoblje i svu
trojicu obuzela je velika tjeskoba. Zavjesa se podigla i zvonak glas je viknuo: — U ite!
Ebu Ali je išao naprijed, a Sulejman ga je hrabro pratio. Jusufu su cvokotali zubi.
Pri ekao je da i Ibn Tahir ude, a onda mu nije preostalo drugo nego da i sam krene za njima.
Pokraj Buzurg Umida, kojeg su ve poznavali, stajao je ovjek u jednostavnom sivom
plastu. Na glavi mu je bio bijeli turban. Niti je bio velik, niti se inio strašnim ili posebno
strogim. To je bio Sejiduna, nevidljivi poglavar ismailita.
Stali su jedan pokraj drugog i naklonili se. — Dobro je, dobro, prijatelji — rekao je,
prišao im i nasmiješio se napola vragolasto, napola ohrabruju e.
— uo sam o vašim zaslugama u borbi sa sultanovom predstražom — po eo je. —
Pozvao sam vas da nagradim vašu vjernost.
— Ti, Ibn Tahire — rekao je, okrenuvši se ovome — obradovao si me svojim pjesmama
jednako kao otimanjem neprijateljeve zastave.
— A ti, Sulejmane, pokazao si se kao odvažan borac i nenadmašan rukovatelj sabljom.
Još eš nam trebati.
— I ti, moj Jusufe — nastavio je s nekim posebnim smiješkom — koji si, poput
gromoglasnog lava navalio na krivovjernike, i ti si zaslužio moju pohvalu!
Svakom je pružio ruku, ali tako brzo da su mu je jedva uspijevali poljubiti.
i su im sjale od ponosa. Kako je poznavao svakog od njih a da ih nikada nije vidio? Je
li mu ih Ebu Ali tako to no opisao? Dakle, njihove zasluge morale su biti veoma velike.
Veliki daiji stajali su postrani. Izraz njihovih lica nije odavao ništa osim napete
radoznalosti.
Hasan je produžio:
— Ju er smo ispitali vaše znanje, jutros vašu hrabrost, no u onome što je najvažnije još
vas nismo iskušali. Tu kušnju sa uvali smo za ve eras. Želimo saznati koliko je vrsta vaša vjera.
Uspravio se i stao pred Jusufa.
— Vjeruješ li u sve ono emu su te tvoje starješine u ili?
— Vjerujem, Sejiduna.
Njegov glas bio je plašljiv, ali je izražavao istinsko uvjerenje.
— A vas dvojica, Ibn Tahire i Sulejmane?
— Vjerujemo, Sejiduna.
— Vjeruješ li vrsto, Jusufe, da je Mu enik Ali bio jedini pravosnažni Prorokov
nasljednik?
— vrsto vjerujem, Sejiduna.
Jusuf se gotovo udio što ga pita takve stvari.
— A ti, Sulejmane, vjeruješ li da su njegovi sinovi Hasan i Husein bili nepravedno lišeni
nasljedstva?
— Naravno da vjerujem, Sejiduna.
— Ibn Tahire, vjeruješ li da je Ismail sedmi pravi imam?
— Vjerujem, Sejiduna.
— I vjeruješ da e do i el-Mehdi kao posljednji veliki prorok na svijet i donijeti istinu i
pravdu?
— I to vjerujem, Sejiduna.
— A ti, Jusufe, vjeruješ li da je meni, vašem poglavaru, Alah dao vlast?
— Vjerujem, Sejiduna.
— Sulejmane, vjeruješ li da radim sve ono što radim u Njegovo ime?
— Vjerujem, Sejiduna.
Hasan je stao tik ispred Ibn Tahira.
— Vjeruješ li, Ibn Tahire, da mi je dana vlast da puštam u raj onoga koga ja ho u?
— Vjerujem, Sejiduna.
Hasan je dobro oslušnuo. Ibn Tahirov glas je još uvijek izražavao neograni eno uvjerenje.
— Jusufe! Je li tvoja vjera tako vrsta da bi se radovao kada bih ti rekao: idi na vrh kule i
baci se u dubinu, jer eš dospjeti u raj?
Jusuf je problijedio. Hasan se jedva primjetno nasmiješio. Pogledao je velike daije. I njih
dvojica su se smješkali. Poslije kratkog oklijevanja Jusuf je rekao:
— Radovao bih se, Sejiduna.
— Kada bih ti sada, ovaj tren, naredio: idi na kulu i baci se s nje? Moj Jusufe, moj Jusufe!
Vidim ti u dušu. Kako je mala tvoja vjera! A ti, Sulejmane, bi li se ti istinski radovao? Sulejman
je odgovorio vrstim glasom:
— Istinski bih se radovao, Sejiduna.
— Kada bih ti ovaj trenutak naredio? Gle, problijedio si. Tvoj jezik je odlu an, ali je tvoje
pouzdanje klimavo. Lako je vjerovati u stvari koje od nas ne zahtijevaju nikakve žrtve. Ali tamo
gdje bismo svoju vjeru morali potvrditi svojim životom, tamo nam se zaljulja.
 Okrenuo se Ibn Tahiru.
— A sada da vidimo i tebe, pjesni e. Vjeruješ li nepokolebljivo da mi je predan klju od
rajskih vrata?
— Nepokolebljivo vjerujem, Sejiduna, da imaš vlast poslati u raj onoga koga smatraš
vrijednim toga.
— Ali što je s klju em? O njemu sam te pitao. Ibn Tahir se trgnuo.
— Trudim se vjerovati, ali ne znam kakve prirode bi bio taj klju .
— Dakle, vjerujete samo u u enje o Aliju i imamima? — uzviknuo je Hasan. — Ali nama
su potrebni vjernici koji e vjerovati u sve emu u e naši zakoni.
Za fidaije je nastao nesnosan muk. Koljena su im drhtala od uzbu enja. Hladan znoj im je
orosio ela.
Na koncu, Hasan je progovorio muklim glasom:
— Prema tome, smatrate me lažljivcem? Sva trojica su problijedjela.
— Ne, Sejiduna. Sve ti vjerujemo.
— A kada vam kažem da stvarno imam klju od rajskih vrata?
— Vjerujemo, Sejiduna.
— Vidim vam u dušu. Htjeli biste vjerovati, ali ne možete. Zašto to, Ibn Tahire?
— Sve znaš i sve vidiš, Sejiduna. Teško je vjerovati u nešto što je nedoku ivo našem
razumu. Volja ho e, ali razum se opire.
— Iskren si i to mi se dopada. Ali što bi rekao onda kada bih te stvarno odveo u raj da se
uvjeriš u njega svojim vlastitim rukama, vlastitim ušima i o ima, vlastitim ustima? Bi li onda
vjerovao?
— Kako bih onda mogao sumnjati, Sejiduna?
— To me raduje. Jutros ste se istakli u borbi, ali znao sam vašu slabost i sada sam vas
pozvao kako bih vas u inio vrstim i odlu nim i u vašoj vjeri. Zato sam odlu io ve eras vam
otklju ati vrata raja.
Mladi i razroga iše o i od neopisivog enja. Bilo ih je strah i nisu vjerovali jesu li
dobro uli.
— Zašto tako buljite u mene? Zar se ne radujete što vas ho u tako odlikovati?
— Rekao si da...
Ibn Tahir je zastao usred zamuckivanja.
— Rekao sam da u vam otklju ati raj, i to u u initi. Jeste li spremni? Neka nevidljiva
sila oborila je svu trojicu na koljena. elom su dotaklipod ispred Hasana i tako ostali.
Hasan je za trenutak bacio pogled na svoje prijatelje. Njihova lica izražavala su mra nu
napetost.
— Ustanite! — naredio je.
Poslušali su ga. Izvukao je svije u iz svije njaka i njom osvijetlio prostoriju dizala. U
njemu su bila pripremljena tri niska ležaja prekrivena ilimima koji su sezali do poda.
— Ležite na ležaje! — naredio je.
Ebu Aliju je dao svije u da je pridrži, Buzurg Umidu je dao vr s vinom, a sam je s police
uzeo zlatnu kutijicu i otklju ao je. Prišao je fidaijima koji su, blijedi i prestrašeni, drhtali na
ležajima.
— Put do raja je dug i naporan. Ovdje su jelo i pi e za okrepljenje. Primite ih iz mojih
ruku. Išao je od mladi a do mladi a i svakom stavio u usta malu kuglicu koju je uzimao iz zlatne
kutijice. Jusuf je bio toliko uzbu en da isprva nije mogao otvoriti usta. Sulejman i Ibn Tahir
trudili su se kuglicu što prije progutati.
U po etku je njen ukus bio ugodno sladak a kasnije se s pojavila odvratna gor ina. Kako
bi je otklonili, Hasan im je ponudio vino. Potom je pozorno promatrao djelovanje.
Mladi e je najprije omamilo jako vino na koje nisu bili naviknuti. Pred o ima im se
zavrtjelo tako da su morali le i nauznak. Jusuf je zahroptao kao vol, a zatim je potonuo u
drijemež.
Kod njegovih prijatelja pijanstvo se borilo sa strašnom radoznaloš u. — Što ako sam
progutao otrov? — pomislio je Ibn Tahir, no na njega su ve nasrnule brojne fantasti ne prilike
koje su po ele ludo juriti jedna drugu. Pratio ih je pogledom kao op injen.
Hasan je vidio njegove plašljive, širom otvorene o i.
— Što gledaš, Ibn Tahire?
Ibn Tahir ga nije uo. Promatrao je likove koji su ga vukli za sobom sve dok im se nije
potpuno predao.
Sulejman se ljutito borio s privi enjima koja su mu htjela izopa iti stvarnost. Trenutak
prije vidio je tri poglavara koji su ga gledali napetih lica, alibrzo ga je odmamila udesna prikaza,
i samo ju je još mogao pratiti pogledom. I on se u po etku bojao da mu je Hasan dao otrov, ali je
brzo na tu misao zaboravio. Unutrašnja borba ga je iscrpila, privi enja su postajala sve snažnija
tako da im se na kraju prepustio.
Jusuf je neko vrijeme je ao i okretao se a potom je vrsto zaspao. Ubrzo nakon njega
zaspali su Sulejman i Ibn Tahir.
Hasan je uzeo tanke crne pokriva e i prebacio ih preko mladi a. Onda je dao znak i sva
šestorica spustili su se na dno kule.
Do ekala ih je Hasanova tjelesna straža. Nakon što je Hasan dao kapetanu Aliju još
nekoliko tihih uputa, crnci su, dva po dva, prihvatili ru ke ležaja i u pratnji tre eg odnijeli
mladi e u vrtove.
Poglavari su nijemo ekali da se vrate, a po povratku Hasan ih je tiho upitao:
— Je li sve u redu?
— Sve je u redu, Sejiduna. Hasan je duboko odahnuo.

Hajdemo na vrh kule — rekao je. — Sve je ovo kao u nekoj gr koj tragediji. Hvala
Alahu, prvi in je upravo završen.
 11.

Do ve eri su pripreme u vrtovima bile završene. Djevojke su se rasporedile onako kako je

odredio vrhovni poglavar. Mirjam je sa svojim družicama ostala na središnjem otoku, a Fatimu i
Zulejhu su, s njihovim pratiljama, uškopljenici preveli do njima namijenjenih vrtova. Fatima je
bila lijevo od zamka, a Zulejha desno. Sva tri prostora odvajali su prokopi. Sa strane ih je
okruživao Sah-Rud koji je svojom bukom prigušivao glasove tako da oni nisu dopirali iz jednog
vrta u drugi.
Oko paviljona su uškopljenici, uz pomo djevojaka, postavili uzice od grma do grma i od
drveta do drveta, pa su na njih objesili ujutro na injene svjetiljke. Bile su razli itih veli ina i
oblika, raznoliko oslikane i obojene, pa kad se smra ilo i kada su ih po eli paliti, okolina je
oživjela u sasvim novoj svjetlosti, u novim oblicima i sjenkama. Sve je bilo spremno. Djevojke
su za eno treptale, gledale su jedna drugu, šetale stazama, a njihova lica i njihova tijela zasjala
bi sad u jednoj, sad u drugoj boji. Po njima su plesale sjenke sli ne paucima. Sve je bilo nekako
udesno i nestvarno pa se inilo kao da je postala stvarnom jedna od slika koje su, ina e, gledale
u snovima. Sve uokolo, gdje je prestajao svjetlosni pojas, bila je gusta, neprozirna tama. Nisu se
vidjele ni planine, ni utvrda, ni zvijezde.
Paviljoni su bili gotovo zasuti cvije em. Usred svakog žuborio je vodopad. Slap koji se
rasipao na sve strane presijavao se kao tisu e bisera duginih boja. Na niskim, pozla enim
stoli ima ekala su jela raspore ena po srebrnim i zlatnim pladnjevima. Bilo je tu pohanih ptica,
prženih riba, umjetni ki ukrašenih poslastica i gomile raznovrsnog vo a: smokava, dinja, naran i,
jabuka, bresaka, grož a. Pokraj stolova bilo je po šest dubokih vr eva s vinom, a sa strane posude
s mlijekom i medom.
Nakon posljednje molitve Adi je još jedanput odvezao Apamu od vrta do vrta. Sve je
detaljno pregledala i potom dala posljednje upute. Mirjam, Fatimi i Zulejhi dala je po dvije
kuglice za uspavljivanje gostiju - drugu za slu aj da prva ne bude dovoljna. Opraštaju i se od
njih, rekla je:
— Mladi ima ne dajte priliku da suviše pitaju. Zaposlite ih, a prije svega ih opijte. Jer
Sejiduna je pravedan, a strog.
Kada je otišla, djevojke su znale da se približava odlu uju i trenutak. Njihove
predvodnice su im zapovjedile da popiju po ašu vina kako bi se ohrabrile.
Kod Fatime je bilo najživlje. Djevojke su grozni avo nestrpljenje potiskivale vriskom i
smijehom, a arobna rasvjeta i vino u inili su svoje. To što su bile zajedno pomoglo je da
zaborave na strah, pa je o ekivani posjet još samo imao draž nepoznate pustolovine od koje su ih
podilazili trnci.
— Ime mu je Sulejman, i Sejiduna je rekao da je lijep — rekla je Lejla.
— Izgleda da ve vrebaš na njega — bockala ju je Sara.
— To mi kažeš ti koja si ve bolesna od požude.
— Pustimo Halimu da po ne — predložila je Hanum. Halima se prestrašila.
— Ne, ne, ja ne u.
— Ne boj se, Halima — tješila ju je Fatima. — Ja odgovaram za uspjeh i ja u odrediti što
e koja raditi.
— U koju li e se zaljubiti? — upitala je Aiša.
— Tvoja lukavost ti ne e mnogo pomo i — odvratila joj je Sara.
 — A tebi tvoja crna put još manje.
— Ne sva ajte se — smirivala ih je Fatima. — Svejedno je u koju e se zaljubiti. Mi smo
u službi Sejidune i naša dužnost je samo da ispunjavamo njegova nare enja.
— A ja mislim da e se zaljubiti u Zejneb — rekla je Halima.
— Zašto baš u Zejneb? — ljutila se Sara.
— Zato što ima lijepu zlatnu kosu i tako lijepe, plave o i. Zejneb joj se nasmijala.
— Mislite li da e biti ljepši od Sejidune? — opet je htjela znati Halima.
— Gledajte vi nju, malu majmunicu — uzviknula je Fatima. — Sada bi se zaljubila i u
Sejidunu.
— Pa stvarno je lijep.
— Halima, bar no as ne budi tvrdoglava. Sejiduna nije za nas. O njemu ne smiješ tako
govoriti.
— A zaljubio se u Mirjam — Sara je bila bijesna.
— Zar si ti Mirjam?
— Da mi nikada više nisi ni pisnula tako nešto! — ukorila ju je i Fatima.
— Kako li e biti odjeven? — zapitkivala je Aiša.
Sara se nasmijala.
— Odjeven? Pa do i e gol.
Halima ju je rukama odgurnula od sebe.
— Ja ga ne bih ni pogledala.
— Znate što? — predložila je Šehere. — Smislimo pjesmicu o njemu.
— Tako je! Fatima, pokušaj ti.
— Pa još ga nismo ni vidjele.
— Fatima se boji da ne e biti dovoljno lijep — nasmijala se Sara.
— Sara, ne ljuti me. Pokušat u. Na primjer ovako: Ljupki dje ak Sulejman — u raj
došao...
— Smiješno! — uzviknula je Zejneb. — Ta Sulejman je junak koji se borio s Turcima.
Bolje bi bilo da kažeš: Hrabri borac Sulejman — u raj došao...
— E, to je stvarno pjesni ki! — razljutila se Fatima. — Dobro da jezik nisi polomila...
Sad slušajte: Sivi sokol Sulejman — u raj došao. Lijepu Halimu ugledao — po što je došao, nije
pitao.
— Ne! Ne stavljaj mene u pjesmicu! Halima je bila sva preplašena.
— Dijete glupo! Shvati! To je samo pokušaj, šale radi.
Djevojke kod Zulejhe bile su zabrinutije. Džada se jedva držala na nogama, a mala Fatima
stisnula se u skriveni kutak kao da e tamo biti sigurnija. Esma je zapitkivala o glupim sitnicama,
a Hanefija i Zufana prepirale su se ni oko ega. Samo su se Rukaja i Habiba nekako snalazile.
Zulejha je bila puna nestrpljivog iš ekivanja. Udarila joj je u glavu ast što je bila na elu
svoje grupe. Sanjarila je kako e se nepoznati, lijepi Jusuf zaljubiti u nju, baš u nju, a ove ostale
ne e ni primijetiti. Izme u toliko djevojaka upravo e ona biti izabrana. Pa to i zaslužuje, jer nije
li najljepša, najbujnija?
Ispivši ašu vina još se više raznježila. Bila je slijepa za sve oko sebe. Prihvatila se harfe i
po ela prebirati strune. U mašti je vidjela sebe kako je voljena, žudena, inilo joj se da o arava,
da pobje uje, i nije postala svjesnom da se polako i sama zaljubila u neznanca kojeg su
ekivale.
Oko Mirjam, usprkos raskoši, bilo je pusto i mra no. Djevojke u njenom paviljonu bile su
najplašljivije i najnesamostalnije. Rado bi se privile uz nju i tražile u njoj oslonac, ali Mirjam je
sa svojim mislima bila daleko od njih.
 Nije o ekivala kako e je saznanje da je Hasan ne voli tako jako pogoditi. Možda to i nije
bio pravi uzrok njena bola. Najteže ju je porazila svijest da je ona Hasanu samo sredstvo, samo
oru e kojim želi posti i svoj cilj, a kojinije ni u kakvoj vezi s ljubavlju. Mirno, bez predrasuda,
prepustio ju je jedne no i drugom.
Poznavala je muškarce. Mojsije, njen muž, bio je odvratan starac, ali i ne misle i o tome
bilo joj je jasno da bi on radije umro nego dopustio da je drugi dotakne. Muhamed, njen dragi,
riskirao je život kako bi je pridobio, i stvarno ga je izgubio. Kada su je kasnije prodali u Basru,
dobro je znala da je nijedan gospodar koji je kupi, ak ni kao robinju, ne e prepustiti drugom.
Ostalo joj je to samopouzdanje i kada je postala Hasanovo vlasništvo. Njegova današnja odluka
iz temelja je poljuljala njenu samosvijest i do dna ju ponizila.
Rasplakala bi se kad bi mogla, ali u njenim o ima kao da više nije bilo suza. Je li mrzila
Hasana? Njeni osje aji bili su udno zamršeni. Najprije je mislila kako joj ne preostaje drugo
nego se baciti u Sah-Rud. Zatim je odlu ila osvetiti se, ali je i ta želja nestala i ustupila mjesto
dubokoj tuzi. Što je više razmišljala, to je jasnije uvi ala da je Hasan postupao sasvim dosljedno.
Njegovi nazori puni osporavanja svega onoga što je masa smatrala svetim i nepobitnim, njegova
sumnja u ispravnost svakog znanja i spoznaje, njegova apsolutna sloboda u mišljenju i djelovanju
- nije li je sve to bezbroj puta o aravalo i uzbu ivalo? To su bile rije i. Sama je bila suviše slaba
da bi se usudila ili mogla svoje želje provesti u djelo. Zato i nije mislila da je on tako odlu an.
Sada ga je po ela razumijevati i s te strane. Bio joj je nekako naklonjen, možda ju je ak i
volio. Osje ala je da ga mora poštovati. Njemu je spoznaja uma ve bila i nare enje da je pretvori
u injenicu; njega je ono na što ga je prinudio razum, ve i obvezivalo. Koliko puta mu je sama
tvrdila da ne može više nikoga istinski voljeti, da ni u što više ne može vjerovati i da ne priznaje
nikakva op evaže a na ela. Pretvarala se kao da je ve odavno oslobo ena svih predrasuda. Nije
li svojom posljednjom odlukom pokazao da joj vjeruje? Da je cijeni?
Ništa joj više nije bilo jasno. Bilo što da je mislila ili pokušavala razumjeti — na dnu duše
ostajala je ista bol, ostajala je svijest da je ponižena, da je Hasanu samo predmet koji on pomi e
onako kako mu nalaže osobna korist.
Krišom se opijala vinom i praznila ašu za ašom, ali inilo joj se da je sve treznija.
Najednom je postala svjesna da zapravo nekoga o ekuje. udno, za sve to vrijeme nije se sjetila
Ibn Tahira. Hasan joj je rekao da je iznimno bistar, i da je pjesnik. Obuzeo ju je nekakav udan
osje aj, kao da ju je ošinulo nevidljivo krilo. Trgla se. Osjetila je blizinu sudbine.
Dohvatila je harfu i prešla prstima po strunama. Zvuk koji se razlijegao bio je pun tužne
žudnje.
— Kako je lijepa no as — šapnula je Safija i crnim o ima pokazala na nju.
— Kada je Ibn Tahir ugleda, smjesta e se zaljubiti — rekla je Hatidža.
— To e biti lijepo — obradovala se Safija. — Spjevat emo pjesmicu o njima.
— Bilo bi ti drago da se zaljubi u nju?
— I te kako.
Veliki daiji su šutke pratili Hasana na vrh kule. Stupivši na terasu, primijetili su na onoj
strani gdje su bili vrtovi mutan sjaj koji je postajao sve slabiji -svjetlost zvijezda. S Hasanom su
otišli do nadzida i pogledali ispod sebe.
Tri paviljona blještala su u moru svjetlosti. Bili su osvijetljeni i izvana i iznutra. Kroz
stakleni toranj i zidove vidjelo se, jako umanjeno, sve što se kretalo i pomicalo u njima.
— Majstor si da ti nema ravnog — rekao je Ebu Ali. — Rekao bih da si se zakleo kako
eš nas voditi iz iznena enja u iznena enje.
— Prava arolija iz »Tisu u i jedne no i« — promrmljao je Buzurg Umid. — S obzirom
na tvoje sposobnosti, nema mjesta dvoumljenju.
 — Pri ekajte i ne hvalite me prerano — nasmijao se Hasan. — Mladi i dolje o ito još
spavaju. Dakle, zavjesa još nije ni dignuta. Tek kada se to dogodi vidjet emo vrijedi li išta sve
ovo.
Objasnio im je raspored vrtova i u kojem paviljonu je koji od trojice.
— Potpuno mi je neshvatljivo — rekao je Ebu Ali — kako ti je mogao pasti na pamet
takav plan. Ne mogu si to druga ije protuma iti nego da te nadahnuo neki Duh. Al' ne Alah!
— Istina, to nije bio Alah — odvratio je Hasan smiju i se. — Nego naš stari, dobri Omar
Hajjam.
Pri ao je prijateljima kako ga je prije dvadeset godina posjetio u Nišapuru i kako ga je on
nehotice nadahnuo mišlju njegovog no ašnjeg pokusa. Ebu Ali je, za en, uzviknuo:
— Od tada si nosio taj plan u sebi? I nisi poludio?! Tako mi brade mu enika Alija! Ja, da
sam izmozgao nešto tako zna ajno, ne bih izdržao ni mjesec dana. Svim silama bacio bih se na
ostvarenje i ne bih odustajao sve dok ne bih uspio ili propao.
— Ja sam odlu io u initi sve što je u ljudskoj mo i da ne propadnem. Takva misao raste i
razvija se u ovjekovoj duši poput djeteta u maj inoj utrobi. U po etku je slabašna, još nema
nikakvog jasnog lika, samo pobu uje strastvenu žudnju koja ovjeka goni da ustraje i ne
odustaje. Ima strahovitu mo . Postupno prožima i opsjeda onoga tko je nosi, tako da on ne vidi
ništa drugo i ni na što ne misli osim na to kako da je otjelovi, kako da donese na svijet taj udesan
plod. S takvom mišlju u sebi ovjek je uistinu nalik na lu aka -i ne pita je li ispravno ili nije, je li
dobro ili je zlo, radi po nekoj nevidljivoj zapovijedi i zna samo da je sredstvo u vlasti ne eg što je
ja e od njega. I tada mu nije važno je li ta vlast nebo ili pakao!
— A ti za svih dvadeset godina nisi nikada ni pokušao ostvariti taj plan? Niti si imao
ikoga kome bi ga povjerio?
Ebu Aliju to nije išlo u glavu. Hasan se nasmijao.
— Da sam svoj plan povjerio tebi ili bilo kome od prijatelja, smatrali biste me ludom ili
budalom. Ne u kriti da sam ga u svojoj nestrpljivosti pokušavao ostvariti. Naravno, prerano
ostvariti. Jer kasnije sam uvijek uvi ao da su me prepreke koje bi mi se isprije ile na putu,
nehotice sa uvale od nepopravljivo pogrešnog koraka. Prvi put sam namjeravao izvesti svoju
zamisao ubrzo nakon što mi ju je usadio Omar Hajjam. Naime, on mi je savjetovao da se, kao i
on, obratim velikom veziru, zahtijevam od njega da ispuni obe anje dano u mladosti i pomogne
mi u napredovanju. Nizamulmulk mi je izašao ususret više nego što sam o ekivao. Preporu io me
sultanu kao svog prijatelja, i tako sam bio primljen na dvor. Možete pretpostaviti da sam ja bio
zabavniji dvorjanin od velikog vezira. Brzo sam stekao sultanovu naklonost i po eo me isticati
pred drugima. To je, naravno, bila voda na moj mlin. ekao sam priliku da dobijem od sultana
zapovjedništvo nad etama u nekom vojnom pohodu. Bio sam još prostodušan i nisam ra unao na
strašnu zavist koju su moji uspjesi izazivali kod mog nekadašnjeg školskog druga. inilo mi se
sasvim prirodnim da se me usobno natje emo, no on je to osje ao kao veliko poniženje. To se
pokazalo kada je sultan htio imati popis svih prihoda i rashoda svog ogromnog carstva. Upitao je
Nizamulmulka koliko vremena bi mu trebalo da sakupi sve potrebne podatke. Za izvršenje tog
zadatka potrebne su mi najmanje dvije godine, rekao je vezir. »Sto, dvije godine?!«, uzviknuo
sam ja. »Daj meni etrdeset dana i imat eš najto niji popis za cijelu državu. Samo mi daj na
raspolaganje svoje inovništvo.« Moj školski drug je problijedio i bez rije i otišao iz sobe, a
sultan je prihvatio moj prijedlog. Bio sam veseo što u tako mo i pokazati svoje sposobnosti.
Upregnuo sam u posao sve svoje povjerenike širom carstva pa sam uz njihovu, i pomo sultanova
inovništva, stvarno za etrdeset dana sakupio podatke o svim prihodima i izdacima u državi.
Kada je došlo vrijeme, sa svojim zabilješkama sam izašao pred sultana. Po eo sam itati, ali
samo što sam okrenuo nekoliko stranica, na svoj užas, primijetio sam da mi je netko podmetnuo
krive popise. Po eo sam mucati, pokušao sam na osnovi sje anja nadomjestiti ono što je
nedostajalo, ali sultan je ve uo io moju zbunjenost. Planuo je, usne su mu po ele drhtati od
gnjeva, a veliki vezir mu je rekao: »Mudri ljudi su ra unali da bi za izvršenje tog posla trebali
najmanje dvije godine. Kako da onda neozbiljni glupan, koji se hvalio da e ga završiti za
etrdeset dana, odgovara na pitanja druga ije nego smiješnim brbljanjem?« Osje ao sam kako se
u svom srcu zlurado smijao i znao sam da mi je to on zakuhao. Sa sultanom nije bilo šale.
Osramo en, morao sam napustiti dvor i uputiti se u Egipat. U sultanovim o ima ostao sam
besramna luda. Od tada veliki vezir drhti, strahuju i od moje osvete, i u inio je sve da me uništi.
Time je prva mogu nost za ostvarenje mog plana pala u vodu, i zbog toga mi nije žao jer mislim
da bi to bio prijevremeni porod...
— uo sam ve o tvom sukobu s velikim vezirom — rekao je Ebu Ali. — Mada stvar
odmah dobiva drugo lice kada je ovjek sagleda do pojedinosti. Sada shva am zašto
Nizamulmulk tako strašno mrzi ismailizam.
— U Egiptu sam nabasao na još povoljnije prilike. Kalif Mustensir Bilah poslao je Bedr
el-Džemalija, zapovjednika svoje tjelesne straže, do granice, meni ususret. U Kairu su me, kao
mu enika za alijevsku stvar, primili s najvišim po astima. Ubrzo mi je bila jasna cijela situacija.
Oko dvojice kalifovih sinova stvorene su dvije stranke od kojih je svaka htjela imati svog
šti enika za prestolonasljednika. Stariji, Nizar, bio je slabi poput samog kalifa. Njemu je zakon
išao u prilog. Njega sam, kao i njegova oca, brzo uzeo pod svoje, ali nisam ra unao s odvažnoš u
Bedr el-Džemalija. On je štitio mla eg, el-Mustalija. Kada je osjetio da ga po injem ugrožavati,
naredio je da me ugrabe. Kalif se prepao. Brzo sam uvidio da tu više nema šale pa sam odbacio
sve dalekosežne snove o Egiptu i ukrcao se na jedan frana ki brod. Na tom brodu kona no je
odlu ena moja sudbina. Naime, nasred mora sam primijetio da ne plovimo prema Siriji, kao što
mi je obe ao Bedr el-Džemali, nego dalje, prema zapadu, uz afri ku obalu. Osje ao sam da je sve
izgubljeno ako me iskrcaju negdje kod Kajrevana. Digla se jedna od uobi ajenih oluja koje
divljaju na tom dijelu mora. Od kalifa sam, ranije, u tajnosti primio nekoliko vre ica zlatnika, pa
sam jednu od njih ponudio zapovjedniku okrene li brod i iskrca li me na obali Sirije. Imat e lijep
izgovor da ga je na onu stranu bacila oluja. Zlato ga je primamilo. Nevrijeme se pogoršavalo.
Putnici, gotovo sami Franci, o ajavali su, a ja, zadovoljan što sam tako lijepo izveo stvar, mirno
sam sjedio u jednom kutku i žvakao suhe datulje. udili su se mom miru. Naime, nisu znali da
smo krenuli u drugom smjeru. Na njihova pitanja odgovarao sam da mi je Alah poru io kako
emo pristati uz obalu Sirije i kako nam se na putu ne e ništa loše dogoditi. To »proricanje« se
ostvarilo i preko no i su me smatrali velikim prorokom. Svi su željeli da ih primim kao pristalice
svog u enja. Prosto me bilo strah tog nenadanog uspjeha. Sam sam se uvjerio koliko je vjera
vrsta i kako ju je lako probuditi. Treba samo znati nešto više od onih koji trebaju vjerovati i
onda je lako initi uda. A ona su pognojenazemlja iz koje ni e plemeniti cvijet vjere. Najednom
mi je sve bilo jasno. Da bih izveo svoj plan. trebala mi je, kao Arhimedu da izbaci svijet iz
ležišta, samo jedna vrsta to ka. Nikakvi položaji, nikakav utjecaj kod gospodara ovog svijeta!
Samo vrsta rvrdava i sredstva da je preuredim po svojoj zamisli. Tad neka se uvaju veliki veziri
i mo nici svih zemalja!
Hasanove o i su udno, prijete e zablistale. Ebu Ali je imao osje aj da se nalazi u blizini
opasne zvijeri koja bi svakog trena mogla pobjesnjeti.
— Sada imaš tu vrstu to ku — rekao je nekako umiruju e, iako s blagom nevjericom.
— Da — odgovorio je Hasan. Udaljio se od nadzida i legao na jastuke koji su bili
rasprostrti na tlu. Pozvao je prijatelje da u ine što i on.
Na pladnjevima su ih ekali komadi hladnog pe enja i vr evi puni vina. Po eli su se
okrepljivati.
 — Ja ne oklijevam kada treba prevariti neprijatelja, ali nerado varam prijatelja —
iznenada je progovorio Buzurg Umid. Sve vrijeme je šutio, razmišljao i sada je neo ekivano
izbilo iz njega.
— Ako sam te dobro razumio, Ibn Sabaše — nastavio je — mo naše ustanove gradila bi
se na zasljepljenosti fidaija, tih naših najboljih i najodanijih pristalica. U tu zasljepljenost bismo
ih mi dovodili, i to najhladnijom promišljenoš u i punom sviješ u. Da bismo to postigli, morali
bismo se poslužiti ne uvenom prijevarom. Tvoja zamisao je zaista veli anstvena, ali sredstva za
njeno ostvarenje su živi ljudi, naši prijatelji.
Hasan, kao da je o ekivao takav prigovor, mirno re e:
— Mo svake ustanove u suštini po iva na zasljepljenim pristalicama. Ljudi imaju
razli ite stupnjeve spoznajnih mogu nosti. Tko ih želi voditi, mora poštovati njihove razli itosti.
Mase su od proroka zahtijevale uda i ovi su ih morali initi ako su htjeli o uvati ugled. Što je
niža svijest, to je ve a gorljivost. Zato dijelim ovje anstvo na dva bitno razli ita sloja. Na ša icu
onih koji znaju u emu je stvar i na ogromnu masu onih koji to ne znaju. Prvi su pozvani da vode,
drugi da budu vodeni. Prvi znaju da je istina nedoku iva, a drugi pružaju ruke za njom. Što
prvima preostaje nego da ih hrane bajkama i izmišljotinama? Što je to nego laž i prijevara! A ipak
ih je na to nagnalo samo milosr e. Ako su zasljepljivanje i prijevara neizbježni za vo enje mase
prema nekom cilju koji ti vidiš, a ona ga ne shva a, zašto onda od tog zasljepljivanja i te prijevare
ne bi smio izgraditi svjestan sistem? Kao primjer vam navodim gr kog filozofa Empedokla koji
je za svog života, kod svojih u enika, uživao upravo Božje po asti. Kada je osjetio da mu se
približava kraj, uspeo se na vrh vulkana i strmoglavio se u krater. Naime, proricao je da e živ
oti i u nebo. No, na rubu kratera slu ajno je izgubio sandalu koja ga je izdala. Da je nisunašli,
možda bi i danas ljudi vjerovali da je živ otišao na onaj svijet. Ako o svemu tome potanko
razmislimo, spomenuto djelo nije mogao u initi iz koristoljublja, jer kakve bi koristi on sam imao
od toga što njegovi u enici, poslije njegove smrti, vjeruju u njegovo uznesenje? Radije mislimo
da je bio tako tanko utan pa nije htio, onima koji su mu bili vjerni, razbiti iluziju o svojoj
besmrtnosti. Osje ao je da zahtijevaju od njega laž i nije ih htio razo arati.
— Takva laž je u suštini sasvim nevina — poslije duljeg razmišljanja odgovorio je
Buzurg Umid. — Ali kod prijevare koju spremaš fidaijima, radi se o životu i smrti.
— Ranije sam vam obe ao da u vam svoj plan do detalja filozofski razložiti — nastavio
je Hasan. — Za to nam je, prije svega, potrebno sasvim jasno znanje o tome što se zapravo u
vrtovima doga a. Raš lanimo to predvi eno doga anje na njegove sastavne dijelove. Imamo
trojicu mladi a koji vjeruju da smo im otklju ali vrata raja. Kada bi bili stvarno u to uvjereni, što
bi onda doživjeli? Jeste li svjesni toga, prijatelji? Blaženstvo koje još nije uživao nijedan smrtnik.
— A kako li se pritom grdno varaju — nasmijao se Ebu Ali — to najbolje znamo nas
trojica.
— Što njih briga što mi to znamo? — odvratio je Hasan. — Znaš li ti, možda, što e sutra
biti s tobom? Možda ja znam što mi sprema sudbina? Možda Buzurg Umid zna kada e umrijeti?
A ipak to mora da je ve tisu ama godina odlu eno u ustrojstvu svemira... Protagora je rekao da
je ovjek mjerilo svega što postoji. Ono što zna - postoji ono što ne zna - ne postoji. Ona trojica
dolje e dušom i tijelom, svim ulima, doživjeti i spoznati raj. Dakle, raj za njih postoji. Ti si se,
Buzurg Umide, zgrozio nad prijevarom u koju sam uvukao fidaije. Pritom zaboravljaš da smo mi
sami svakog dana žrtve prijevare naših ula. U tome ja ne bih bio ništa gori od onog zamišljenog
bi a nad nama koje nas je, kako tvrde razne vjere, stvorilo. Da smo pritom bili obdareni varljivim
ulima, spoznao je još Demokrit. Za njega ne postoje boje, ni glasovi, ni slatko a, ni gor ina, niti
studen, niti toplota, nego samo atomi i prostor. A Empedoklo je pogodio da nam sve naše znanje
daju samo naša ula. Onoga ega nema u njima, toga nema ni u našim mislima. Ako, dakle, naša
 ula lažu, kako onda može biti pravilna naša spoznaja koja proistje e iz njih? Pogledajte te
uškopljenike u vrtovima! Dali smo im na uvanje najljepše djevojke. Oni imaju iste o i kao i mi,
ista usta i ista ula. A ipak! Mali rez na njihovu tijelu bio je dovoljan da se njihova slika svijeta iz
temelja promijeni. Što je za njih opojni miris puti mlade djevojke? Odvratno isparavanje znojne
kože. A dodir nabreklih djevi anskih grudi? Gadan osje aj tu eg umaš enog dijela tijela. A tajni
put k vrhuncu ljudske strasti? Prljava odvodna cijev. Vidite,takva je pouzdanost naših ula.
Slijepac ne mari za šaroliku krasotu cvjetnog vrta. Gluhi je neosjetljiv za pjev slavuja.
Uškopljenika ne uzbu uje ar djevice, a glupan fu ka na svu mudrost svijeta.
Ebu Ali i Buzurg Umid su se nehotice nasmijali. Osje ali su se kao da ih je Hasan primio
za ruku i sada ih vodi strmim, krivudavim stubištem u mra an, dubok ponor u koji se dosad nisu
usudili ni pogledati. inilo im se da je morao, sve što im je sada govorio, odavno dobro
promisliti.
— Vidite, ako je netko, kao što sam na primjer ja, istinski spoznao — nastavio je Hasan
— da se sa sigurnoš u ne može pouzdati ni u što što vidi oko sebe, što osje a i što spoznaje; ako
je svjestan da je okružen samim neizvjesnostima i nejasno ama, i da je neprestano žrtva samih
prijevara, onda on ne osje a više svaku od njih kao nešto neprijateljsko prema ovjeku, nego one
postaju nužnost života s kojom se, prije ili kasnije, mora pomiriti. U prijevari, kao jednom od
elemenata svega živog, koji nam nije nenaklonjen, kao jednom od brojnih sredstava da još uop e
nekako djelujemo i guramo naprijed, vidim jedini mogu i nazor za one koji su doku ili neku višu
spoznaju. Heraklitu se svemir inio nekim, bez plana nagomilanim smetlištem koje vrijeme
ureduje. Vrijeme je sli no djetetu koje se igra šarenim kamen ima, slaže ih, a onda složeno
ponovo ruši. Kako uzvišena slika! Vrijeme je poput vladara, poput umjetnika. Njegovoj je
graditeljskoj, stvarala koj strasti sli na besmislena volja koja upravlja svemirom. Ona ih priziva
u život i ponovo uranja u ništavilo. Ali onda kada postoje, tada su jedinstveni, u sebi zaklju eni i
pokoravaju se svojim vlastitim strogim zakonitostima. I mi smo u takvom svijetu. Podložni smo
zakonima koji u njemu vladaju. Dio smo njega i ne možemo iz njega. U ovom svijetu su zabluda
i prijevara važni initelji.
— O, milostivi Alahu! — uzviknuo je Ebu Ali. — Zar nisi i ti, Hasane, stvorio svijet u
kojem vladaju posebni zakoni? Stvorio si svoj svijet, šarolik, udan i strašan. Alamut, to je tvoje
djelo, Ibn Sabaše.
Nasmijao se, a onda se i Hasan nasmiješio. Buzurg Umid je gledao i slušao poglavara,
razmišljao i udio se. Polako je klizio u sasvim strana i nepoznata podru ja.
— U tvojoj šali, Ebu Ali, ima mnogo istine — nastavio je Hasan sa svojim starim
smiješkom. —Ta ve dolje sam vam rekao da sam se ušuljao u radionicu samog stvoritelja i
zavirio u ono što radi. On je, tobože iz samilosti, sakrio od nas našu budu nost i dan naše smrti.
Isto inimo i mi. Gdje je, dovraga, zapisano da nije takva prijevara i naš život na ovoj planeti?! O
tome je li nešto »stvarno« ili su, pak, samo snovi, odlu uje naša svijest. Budu li fidaiji, kada se
ponovo probude, svjesni da su bili u raju, onda su zaista bili u raju! Jer izme u pravog i nepravog
raja nema nikakve razlike. Ako si svjestan da si negdje bio, onda si tamo stvarno i bio! Ne e li
njihove ugode, njihova uživanja i njihove radosti biti upravo tolike kao da su bili u stvarnim
nebesima? Epikur je mudro rekao da su izbjegavanje patnje i boli i traganje za užicima i vlastitim
zadovoljstvom jedini cilj ljudskog života. Tko e uživati ve u sre u od naših fidaija koje smo
odveli u raj? Stvarno! Što bih dao da mogu biti na njihovom mjestu! Da mogu bar jedanput biti
svjestan kako uživam rajsku raskoš!
— Kakav sofist! — uzviknuo je Ebu Ali. — Stavi me na kota za mu enje i pritom me
uvjeravaj, kao što si sada nas dvojicu, da mi je bolje nego da ležim na mekoj perini, tako mi
brade Ismailove, hihotao bih se od blaženstva!
 Hasan i Buzurg Umid prasnuli su u smijeh. — Vrijeme je da pogledamo što rade naši
junaci — naposljetku je rekao Hasan. Ustali su i prišli nadzidima.
— Sve je još mirno — konstatirao je Buzurg Umid. — Da se vratimo našem razgovoru.
Rekao si, Ibn Sabaše, da bi i ti htio jedanput biti svjestan da si bio u raju. A što e fidaiji, i budu li
toga svjesni, posebno doživjeti? Jest e jela koja bi i ina e mogli jesti i uživati s djevojkama
kakvih je na tisu e pod suncem nebeskim.
— Ne e biti! — odvratio mu je Hasan. — Prostom smrtniku nije svejedno je li gost u
kraljevoj pala i ili u obi nom šaraju, premda ga i ovdje i tamo poslužuju istim jelima. I zna
razliku izme u kraljevne i pastirice, ma kako one naizgled bile sli ne. Naši užici ne ovise samo o
našim tjelesnim osje ajima, nego su zamršena pojava na koju utje u najrazli itije okolnosti.
Djevojka u kojoj vidiš huriju s djevi anstvom koje se vje no obnavlja darovat e ti druga iju
radost od one u kojoj vidiš kupljenu robinju.
— Upravo sada si me podsjetio na jednu okolnost — upao mu je u rije Ebu Ali. — U
Kur'anu piše da rajske djevojke ne e nikada izgubiti svoju nevinost. Jesi li i na to mislio? Pazi da
se zbog jedne takve sitnice ne sruši sav tvoj plan!
Hasan se veselo zahihotao.
— Niti tu dolje ima puno djevi anstva — odgovorio je — niti sam uzalud poslao u Kabul
po Apamu. Mislite da je ona bila nezasluženo na glasu kao najbolja ljubavnica od Kabula pa do
Samarkanda? I poslije deset ljubavnika bila je ista kao šesnaestogodišnja djevica. Naime,
poznavala je jednu ljubavnu tajnu koja ti se, kad je otkrivena, ini sasvim jednostavnom, a ako je
ne znaš, mogao bi vjerovati u djevi anstvo koje se vje no obnavlja. To sredstvo je, naime,
mješavina minerala koja u nekoj otopini steže kožu, a koje pravilno upotrijebljeno neiskusnog
lako dovede u zabludu pa vjeruje da ima posla s netaknutom djevicom.
— Ako si se zaista i za to pobrinuo, onda si živi sotona — rekao je, smiju i se, Ebu Ali.
— Gledajte! Jedan od fidaija se probudio! — uzviknuo je tada Buzurg Umid.
Sva trojica su zadržali dah. Kroz stakleni krov se vidjelo kako su djevojke okružile
mladi a koji im je, o ito, nešto pri ao.
— To je Sulejman — rekao je Hasan i nehotice stišao glas, kao da se bojao da ga ne uju
u vrtovima. — On je prvi smrtnik koji se ikada probudio u raju.
Kada su uškopljenici donijeli Sulejmana u paviljon, oko Fatime je nastala grobna tišina.
Bez rije i su ga primili za noge i ramena i položili ga na jastuke. Potom su isto tako ne ujno otišli
s praznim nosilima.
Djevojke su se jedva usu ivale disati. Zurile su u tijelo koje je bilo pokriveno crnim
prekriva em. Zejneb je šapnula Fatimi da odgrne uspavanog gosta.
Fatima mu se približavala na prstima. Nadnijela se nad njega, odgrnula pokriva i stala
kao ukopana. Ma koliko je o ekivala, nije ni zamišljala Sulejmana tako lijepog. Obrazi su mu bili
rumeni kao u djevojke i pokriveni nježnim dla icama. Poput trešnje crvene usne bile su
poluotvorene, a izme u njih blistala je biserna niska zubi. Njegove guste i duge trepavice bacale
su na obraze lijepo ocrtane sjenke. Ležao je postrance. Jedna ruka bila mu je ispod tijela, drugom
je nježno grlio jastuk.
— Svi a li ti se, Halima? — prigušenim glasom upitala je Hanum.
— Nimalo.
— Pazite! Progutat ete ga o ima — Sara se tiho zacerekala.
— Ti bi ga ve progutala, kad bi se moglo — izazivala ju je Zejneb.
— Prava se javila!
Fatima se prihvatila harfe i po ela prebirati po strunama. Kada je vidjela da Sulejman i
dalje spava, ohrabrila se i poluglasno zapjevala.
 — Razgovarajte naglas, kao da ste same — rekla je Fatima. — Možda e trebati još dugo
ekati da se probudi.
Glasan razgovor u inio je da se djevojke opet opuste. Po ele su se šaliti, podbadati i jedna
drugoj smijati.
Odjednom se Sulejman uznemirio.
— Gledajte, probudit e se! — uzviknula je Zejneb. Halima je pokrila o i rukama.
— Ne, samo sanja — uzdahnula je Sara. Halima je opet pogledala.
— Ne pravi mi neugodnosti — zaprijetila joj je Fatima.
Tada se Sulejman pridigao na ruke, za trenutak orvorio o i i ponovo ih sklopio. Brzo ih je
iznova širom otvorio i tupo zurio u preplašena no radoznala djevoja ka lica. Stresao je glavom,
promrmljao nešto nerazumljivo i opet legao na ranije mjesto.
— Možda misli da sanja — prošaptala je Aiša.
— Pridi mu, Fatima, i pomiluj ga -— savjetovala je Zejneb. — Možda e ga to razbuditi.
Fatima je tiho sjela na jastuk pokraj njega. Još je nekoliko trenutaka oklijevala a onda ga je
sasvim nježno pomilovala po obrazu.
Sulejman se trgnuo. Okrenuo se i njegova je ruka udarila o Fatimino bedro. Opekla ju je
kao dodir plamena. Zadržala je dah i osluhnula, osje aju i grozni avu slast.
Ponovo se Sulejman pridigao. S mukom je otvorio o i i zagledao se u Fatimu koja je
drhturila pred njim. Bez rije i, gotovo ne znaju i za sebe, on ju je obgrlio, privukao sebi, a onda
ju je, jednako nesvjesno i tupo, obljubio. Fatima zapravo nije znala što se s njom dogodilo.
Odsutno je upitala:
— Voliš li me, Sulejmane?
Sulejman je bio nadnijet nad nju. Nepomi no ju je gledao u lice i promrmljao:
— Bježi, bježi. Da, lijepa jesi, ali znam da su to samo snovi. Prokletstvo, i oni moraju biti
ovjeku pokvareni.
Fatima se trgnula. Pred o ima joj se pojavi strašna kazna koju je obe ao vrhovni poglavar
ako pokus ne uspije. Odgurnula je Sulejmana od sebe i rekla prijekorno:
— Zar te nije sram, Sulejmane? U raju si, a proklinješ!
— U raju?
Brzo je protrljao o i i pogledao oko sebe. O i su mu se širile od zaprepaštenja.
— Što, što je ovo? — promucao je.
Po eo se opipavati, pipati oko sebe, uhvatio je jastuk i bojažljivo dotakao Fatimu.
Brzo je ustao, zagledao se u žuborav vodoskok, prišao bazenu i potopio ruku u njega.
— O, sveta nebesa! — prošaptao je. — Stvarno sam u raju.
Plašljive i zadržanog daha promatrale su ga djevojke. Ho e li prozreti? To bi ih glave
stajalo. Ali, ho e li ga mo i cijelu ve er držati u zabludi? Fatima se prva snašla.
— Dug je put iza tebe. Jesi li žedan? — upitala je.
— O, žedan sam — prošaptao je.
Dala je znak i Sara je prinijela zdjelu hladnog mlijeka. Uzeo ju je iz njenih ruku i požudno
ispraznio.
— Kao preporo en sam — rekao je i smiješak mu je prešao licem.
— Hajde, okupat emo te — rekla je Fatima.
— Može. Ali gledajte u stranu.
Poslušale su ga. Sara i Zejneb su se pritajeno zahihotale.
— emu se smijete? — upitao je nepovjerljivim glasom dok se svla io.
— Takav je ovdje obi aj! Potopio se u vodu.
— Kako je ugodno topla — obradovao se. Ošamu enost je nestajala i on se još uvijek
 udio, ali i polako opuštao.
— Dajte mi ru nik! — zatražio je glasno i ve je dobio što je zaželio.
— Volio bih vidjeti da se i vi kupate. Fatima je dala znak pa su sve skinule velove kojima
su bile omotane i spustile se u vodu. Halima se sakrila, no Sara ju je dovukla u bazen. Po ele su
se prskati i doskora su se vriska i smijeh razlijegali paviljonom.
Sulejman se ogrnuo haljetkom i legao na jastuke.
— Ovdje je stvarno veselo — rekao je smiju i se.
Osjetio je slabost i strašnu glad. Požudnim o ima gledao je u pripremljena jela koja su
ekala na stoli ima u kutu. Fatima se ogrnula i prišla mu.
— Jesi li gladan, Sulejmane? — upitala je an eoskom ljubaznoš u.
— I te kako.
Brzo su ga poslužile.
Bacio se na jela kao izgladnjeli vuk i snaga mu se brzo vra ala.
— Vina mu nato ite! — prošaptala je Fatima.
Pio je velikim gutljajima. Gledao je ljepotice koje su ga posluživale. Njihova put svijetlila
je kroz velove a njemu se od požude zavrtjelo pred o ima.
— Je li sve to moje? — upitao je.
Kako bi provjerio, uhvatio je Aišu za ruku i privukao je sebi. Nije se branila.
Odmah za njom i Lejla se privila uz njega.
— Opijajte ga, omamljujte ga — šapatom je Fatima govorila djevojkama. Vino mu je
polako udaralo u glavu.
— Tako mi brade mu enika Alija! — uzviknuo je. — Sejiduna je govorio istinu. Stvarno
mu je dat klju od rajskih vrata.
Grlio je i ljubio sve redom.
— Samo da nisam umro? — najednom ga je zabrinulo.
— Ne boj se — utješila ga je Fatima. — Sutra eš opet biti u Alamutu u Sejiduninoj
službi.
— Zar ga poznajete?
— Pa u raju smo!
— Onda znate i da smo jutros smlatili krivovjernike?
— Naravno da znamo. Ti si gonio Turke, a Ibn Tahir je oteo neprijateljsku zastavu.
— Alah je velik! Da to ispri am Naimu i Ubejdeu, u lice bi mi se smijali.
— Zar je njihova vjera tako slaba?
— Tako mi brade Prorokove, ni ja ne bih vjerovao kada bi mi njih dvojica pri ali nešto
takvo. A gdje su Ibn Tahir i Jusuf?
— U raju, kao i ti. Ponovo ete se na i na onom svijetu i pri ati jedan drugome što ste
ovdje vidjeli i doživjeli.
— Stvarno, tako mi Alaha, udne stvari se doga aju poštenom muslimanu. Ugodno
omamljen, po eo je pri ati o Alamutu, o svojim u iteljima i prijateljima, te o jutrošnjoj borbi s
Turcima.
Djevojke su posjedale oko njega i zaneseno ga slušale. Bio je prvi iju su muškost osjetile
u ovim vrtovima, i uz to je bio krasan momak. Sve redom su se zaljubile u njega.
Fatima je sjela uz harfu, po ela prebirati strune i nešto poluglasno pjevušiti. S vremena na
vrijeme dotakla je Sulejmana zaljubljenim pogledom.
— Fatima smišlja pjesmicu — prošaptala je Hanum.
Halima se skrivala iza nje. Prstima se držala za njena ramena i pokatkad pogledala
Sulejmana. Svi ao joj se. Njegovo samosvjesno pri anje, njegova otvorenost, veseli smijeh,
njegova smjelost, sve to ju je o aravalo. Sama na sebe se ljutila, ali bila je ve sva raspame ena.
On bi, za vrijeme pripovijedanja, s vremena na vrijeme uhvatio njen zadivljen pogled.
Osim njega i njenih prstiju na Hanuminim ramenima ništa drugo nije vidio. Pomislio je kako nju
još nije ni dotakao, a Fatimu, Saru, Zejneb, Aišu i Lejlu je ve po imenima poznavao.
— Tko je ona mala koja se skriva iza tvojih le a? — upitao je Hanumu.
— Halima.
Sve su se nasmijale.
Sulejman je zbunjeno pogledao oko sebe. Krupne o i i prsti iznenada su nestali iza
Hanume.
— Pri i bliže, Halima — rekao je. — Ta još te nisam vidio.
Hanuma, Šehere i druge zgrabile su je i gurnule prema Sulejmanu. Gr evito se uhvatila
ilima i jastuka pa je sve skupa povukla za sobom.
— Je li taj vraži ak uvijek tako plašljiv?
— Uvijek. Boji se i guštera i zmija.
— Ne eš se valjda mene bojati? Pa nisi ti Tur in ili neki drugi krivovjernik. Oni me se
obi no boje.
Htio ju je poljubiti, ali ona mu se izmakla i jogunasto spustila glavu.
— Što to zna i? — za udio se.
Fatima je zagundala u kutu. Halima mu je iznenada ovila ruke oko vrata i skrila glavu na
njegove grudi.
— Ne mogu ih trpjeti oko sebe — prošaputala je.
— Idite kod Fatime — naredio je.
— Kako je udesno ljupka — pomislio je. Njene ruke su ga sve vrš e grlile, a lice joj je
bilo vrelo poput usijanog željeza.
— O, Alahu, kako je slatka — prošaptao je i stisnuo je u zagrljaj. Potom mu je Sara
ponudila vina. Dok je pio, Zejneb je brzo zamijenilajastuke.
— Ne znam, tako ljupka i slatka nije bila nijedna — promrmljao je. Halima je otpuzala u
kut, zarila lice u jastuke i odmah zaspala. Fatima se nakašljala.
— Zapjevat u pjesmicu o ovoj no i — rekla je o aravaju e se smiješe i dok su joj se na
obrazima ocrtavale rupice.
— Izvrsno! — obradovao se Sulejman. Ispružio se natrag na jastuke i stavio ruke pod
glavu.
— Sada slušajte!
Fatima je po ela uz pratnju harfe:
»Sivi sokol Sulejman U raj došao. Lijepu Fatimu ugledao, Što je došao - nije pitao.
Nježno se uz nju privio. Od sre e se topila. Njen gospodar je bio. Dala mu je što je imala.
Aiša ljupka doskakuta — Lija prepredena. Fatimi momka smota, Sama u njeg' zagledana.
Lejlu srce boli, Sulejmana ona voli. Tiho k njemu se prikrade, Vatru srca mu ukrade.
Tek što to Turkan vidje, Sva mu se prepusti. Iskreno mu se ona svidje. Poljubi je, ništa ne
izusti.
Al' ve drugoj opet Nestalno mu srce hrli. Lijepu kao rajski cvijet, Crnu Saru grli.
iju se crnih zasitio, Puti tamne mu je dosta. Zejneb svijetlu tad vidio, Pred o ima
plavim zasta.
Halimu di i vitak stas. Nogu je dugih, tankih. Alah je stvorio kao ukras, Ljepša je od
djevojaka svih.
I Šehere i Hanum K njemu pružiše ruke. Pomra i mu se um, Razdiru ga ljubavne muke.
Za to vrijeme Fatima svirala, Tanane strune prebirala.
 Nevjernika strasnog gledala I krišom suze otirala.
Njoj opet pri e Sulejman, Stvarno lijep, kršan junak. Suze nije lila zaman, Kao i prije
bješe joj sladak.
Onda oko njega se Djevojke sve zavrtješe. Vrh planine da uje se Tako glasno zapjevaše:
Raj ne bješe raj, Dok u nj ne banu pehlivan. Zato usklikni, zapjevaj: Živio nam
Sulejman!«
Fatiminu pjesmu do ekali su vrisak, smijeh i glasno odobravanje. Djevojke su povukle
Sulejmana na sredinu i zaplesale oko njega. Kliktale su mu i nazdravljale.
Jedva im se istrgao. Pohitao je Fatimi i veselo je zagrlio.
— Odli na pjesma! — rekao je smiju i se. — Moraš mi je napisati. Kako e zinuti Naim i
Ubejde.
— Iz raja ne možeš ništa ponijeti — odvratila mu je Fatima. — Nau i je napamet.
Buka je naposljetku probudila Halimu. Pogledala je za eno oko sebe i upitala:
— Što se dogodilo?
— Fatima je spjevala pjesmicu — odgovorila je Sara. — I ti si u njoj.
— Onda je sigurno glupa.
Stisnula se medu jastuke i htjela ponovo zaspati, no tada ju je Sulejman primijetio, prišao
joj i protresao je za ramena.
— Kako možeš spavati kada je gost u ku i? Sjeo je pokraj nje, a ona se privila uz njega.
Osje ao je nježnu toplinu njena daha, a njeno mirno disanje ubrzo ga je uspavalo.
— Kako su ljupki — rekla je Aiša.
— Ostavimo ih da se naspavaju.
Fatima je pozvala Zejneb.
— Smislimo pjesmu o njima — tiho je predložila.
Ostale djevojke su se opijale i sve više veselile. Plesale su, skakale u bazen, zbijale šale i
smijale se.
Pjesma je bila gotova pa je Fatima rekla djevojkama da probude Halimu i Sulejmana.
Oboje su istodobno otvorili o i, zagledali se jedno u drugo i nasmijali.
— Eh, da me sada vidi moj Jusuf!
Sulejman je bio silno sretan. Djevojke su mu ponudile vino, a on je odbio ašu i pio iz
vr a.
— Nijednom sultanu nije ovako dobro!
— Slušajte sada! Fatima i Zejneb e vam zapjevati pjesmicu. Naslonio se na jastuke i
privio Halimu uza se. Fatima i Zejneb su po ele:
»Halima je najve a luda Med' hurijama bila. Kad su joj momka spominjale, Lijepo je elo
mrštila.
Zmija i guštera se bojala. Da Alah ih je grdne stvorio, o njima tako je mislila, Kako bi sve
poput nje plašio.
Za uškopljenicima smiješnim Krišom je pogledala. Pretvorene u momke lijepe No ima ih
je snivala.
Kad je Sulejman u raj kro io, Srce joj je ludo posko ilo. Pamet joj je pomutio -Nije znala
što se dogodilo.
Kada je junak ruku pružio
I grudi njene pomilovao, Iz nje se mio glasak izvio, A potom joj je dah zastao.
i je obarala, drhtala. I napola malaksala, Branila se, a to željela. Od srama sva je
crvenjela.
U sebi se jako bojala Ho e li mu biti mila. Sve što je znala — zaboravila, Glava joj
sasvim prazna bila.
A ipak, kad bilo je što je bilo, Kao što to obi no biva: Od radosti i sre e je sjala, Kao da
sve to samo sniva.«
Djevojke su se smijale a Halima je sva pocrvenjela od stida i ljutnje. Sulejman se cerekao
od zadovoljstva. Ve je bio toliko pijan da je teško mogao ustati.
— Bacit u vam jastuke u glavu ako ne ušutite! Halima je stisnula svoju sitnu ša icu i
prijetila njome.
Tada se iz daljine turobno oglasio rog. Jedanput, dvaput, triput.
Djevojke su umuknule, a Fatima je problijedjela. Krišom je pripremila kuglicu za napitak.
I Sulejman je oslušnuo pa s mukom ustao. Jedva se držao na nogama.
— Što to zna i? — za eno je upitao.
Krenuo je prema vratima kao da e iza i iz paviljona.
— Još jednu ašu, Sulejmane.
Fatima je jedva prikrivala zabrinutost. Napitak je bio pripremljen i djevojke su ponovo
povukle Sulejmana na jastuke.
— Što eš pri ati Naimu i Ubejdeu o svojim doživljajima u raju? — upitala je Fatima
kako bi odvratila njegovu pažnju od opasnijih misli.
— Naimu i Ubejdeu? Ma ti Turci mi ne e vjerovati. Ali ja u im ve pokazati. Samo neka
posumnjaju! Ovo u im gurnuti pod nos.
Pokazao je svoju vrstu šaku. Fatima mu je ponudila ašu s napitkom i on ga je popio
gotovo ne obra aju i pažnju.
Obuzela ga je teška omamljenost. Posljednjim snagama pokušavao joj se oduprijeti.
— Dajte mi nešto da ponesem sa sobom za uspomenu.
— Ništa ne možeš uzeti sa sobom.
Shvatio je da, što se toga ti e, s Fatimom ne e ništa posti i. Njegova, ve malaksala
desnica instinktivno je opipala Halimino zapeš e i zlatna narukvica kliznula je u njegov dlan.
Sakrio ju je pod halju i potom vrsto zaspao. Halima ga nije izdala. Kako bi i mogla? Od sveg
srca ga je zavoljela.
U paviljonu je bila potpuna tišina. Fatima je tiho uzela crni prekriva i njime pokrila
usnulog. ekale su.
— Ne ine nas stvari same po sebi sretnima ili nesretnima — rekao je Hasan prijateljima
na kuli kada su ponovo polijegali po jastucima. — Nego samo naša misao, naše uvjerenje koje
imamo o njima. Na primjer: škrtac zakopa blago na skrivenom mjestu. Javno se pravi siromahom,
a u sebi uživa, svjestan da je bogataš. Susjed nanjuši njegovu tajnu i uzme mu blago. Škrtac e se
radovati bogatstvu sve dok ne otkrije plja ku, a ako ga prije toga zadesi smrt, izdahnut e sa
sretnom sviješ u da je bogataš. Isto tako je i s mužem koji ne zna da ga njegova ljubljena vara.
Da to ne sazna, živio bi sretan do svoje smrti. U suprotnom primjeru, njegova najdraža žena može
biti uzor vjernosti, ali ako bi ga lažljiva usta uvjerila da mu je nevjerna, trpio bi paklene muke.
Dakle, ni stvari ni injenice ne odlu uju o našoj sre i, odnosno nesre i, nego smo sasvim i
isklju ivo ovisni o našim predstavama i o našoj svijesti o njima. Svakog dana otkrivamo kako su
lažne i pogrešne te predstave. Na kako krhkim nogama stoji naša sre a! Kako je esto
neopravdana naša tuga! Zar je onda udno što je mudrac ravnodušan prema objema?! I što u sre i
uživaju naivni i glupa i?!
— Tvoja filozofija nije baš po mom ukusu — primijetio je Ebu Ali. — Istina, u životu se
neprestano varamo i uvijek smo žrtve krivih uvjerenja, ali moramo li se, zato što su možda
pretpostavke lažne, odre i svake radosti? Kada bi se ovjek ponašao u skladu s tvojom mudroš u,
morao bi sve vrijeme proživjeti u sumnjama i neizvjesnostima.
 — Zašto si se onda bio uzrujao što sam poslao fidaije u raj? Nisu li sretni? Kakva je
razlika izme u njihove sre e i sre e nekog drugog koji, isto tako, ne zna njene prave
pretpostavke? Znam što tebe zbunjuje. Zbunjuje te to što nas trojica znamo ono što oni ne znaju.
A usprkos tome, još uvijek su u boljem položaju, na primjer, od mene. Zamisli samo kako bi onoj
trojici svaki užitak bio zagor an ve u zametku kada bi posumnjali da ih ja namjerno navodim na
nešto u što oni nemaju uvida. Ili da ja, o svemu tome što se s njima doga a, znam nešto više nego
oni sami. Ili kada bi slutili da su samo igra ke, šahovske figure, bez vlastite volje, u mojim
rukama. Da su samo sredstva koja upotrebljava neka viša volja, neki viši razum za ostvarenje
nekog nepoznatogplana. Meni, prijatelji, takve slutnje i takve sumnje zagor avaju svaki dan
života. Slutnja da bi mogao biti netko iznad nas tko jasnim duhom sagledava svemir i naš položaj
u njemu, tko bi mogao znati o nama štošta, možda i as naše smrti, sve što je našem razumu
neumoljivo skriveno. Netko tko s nama može imati svoje posebne nakane, tko nas možda
upotrebljava za svoje pokuse, tko se mogu e igra s nama, s našom sudbinom i našim životom,
dok se mi, lutke u njegovim rukama, ovdje veselimo i radujemo umišljaju i kako smo sami
kova i svoje sudbine. Zašto se upravo viši duhovi tako o ajni ki bacaju na otkrivanje tajni
prirodnih pojava, zašto se baš mudri tako strasno predaju znanosti i razglabaju o svemiru? Epikur
je rekao da bi filozof bio potpuno sretan kada ga ne bi mu io strah od nepoznatih nebeskih pojava
i zagonetke smrti. Kako bi otklonio ili bar objasnio taj strah, posve uje se znanosti i prou avanju
prirode.
— Jako u eno — primijetio je Ebu Ali. — Ali, ako sam te dobro razumio, tvoje
mudrovanje možda bi se moglo sažeti u ovu konstataciju: potajno te grize spoznaja da nisi Alah.
Hasan i Buzurg Umid su se nasmijali.
— Gotovo da si pogodio — rekao je prvi. Prišao je nadzidima i pokazao na onu stranu
neba gdje je bila tama, iz koje je prodorno sijalo tisu e sitnih zvijezda.
— Pogledajte taj neizmjerni nebeski svod! Tko može izbrojati zvijezde rasute po njemu?
Aristarh je rekao da su to sama sunca. Ima li ljudskog razuma koji bi to shvatio? A ipak je sve to
planski ure eno kao da time upravlja neka svjesna volja. Svejedno je je li ta volja Alah ili, pak,
slijepo djelovanje prirode. Mi smo, u usporedbi s tim, neizmjerno smiješni i bezna ajni. Svoje
si ušnosti naspram svemira prvi put sam postao svjestan kada mi je bilo deset godina. Što sve od
tad nisam doživio, i što sve od tad ve nije prošlo! Prošla je vjera u Alaha i Proroka, prošao je
opojni ar prve ljubavi, niti više onako lijepo miriše cvijet jasmina u ljetnoj no i, niti tulipani više
cvjetaju u onim žarkim bojama. Samo su zurenje u neizmjernost svemira i strah od nepoznatih
nebeskih pojava ostali isti. Svijest da je naša želja samo zrnce prašine u svemiru, da smo mi na
njoj samo nekakve šuge, nekakve beskona no male uši, ta svijest me još uvijek ispunjava o ajem.
Ebu Ali je sko io na svoje krive noge i po eo mlatarati rukama oko sebe kao da se brani
od nekih nevidljivih napasnika.
— Hvala Alahu što me stvorio tako skromnim i riješio me takvih briga — uzviknuo je
polušaljivo. — Od srca ih rado prepuštam Batujima, Memunima i Ebu Mesarima.
— Zar misliš da meni preostaje išta drugo? — odvratio je Hasan s nekom suzdržanom
porugom. — Da, Protagora, bio si velik kada si izrekao re enicu da je ovjek mjera svih stvari.
Što nam drugo preostaje nego se pomiriti s tom dvosjeklom mudroš u? Da se ograni imo na ovu
grudicu od blata i vode na kojoj živimo i prepustimo silna prostranstva svemira nadljudskim
duhovima? Ovdje dolje, na ovoj ubogoj, maloj planeti naše je poprište, mjesto primjereno našem
razumu i našoj volji. » ovjek je mjera svih stvari.« — i uš najednom postaje poštovanja vrijedan
initelj! Samo se trebalo ograni iti. Odvojiti se iz prostranstva svog pogleda svemira i zadovoljiti
se vrstom zemljom na kojoj stojimo. Vidite, prijatelji, kada je moj duh to shvatio, svim snagama
sam se bacio na sre ivanje u sebi i oko sebe. Sav svijet inio mi se ogromnom, još neiscrtanom
geografskom kartom, a usred njega siva pjegica -naš planet. U toj pjegici beskrajno mala crna
to ka - ja, moja svijest, jedino što zacijelo poznajem. Bijeloga sam se odrekao. Trebalo je
prodrijeti u sivu pjegicu, izmjeriti joj opseg, zapreminu i onda... ovladati njome, po eti njome
upravljati po svom razumu, po svojoj volji. Jer strašno je biti pod onim koji se pokušao odmjeriti
s Alahom.
— Gle, tek sada sam te dobro razumio, Ibn Sabaše! — uzviknuo je Ebu Ali bez ikakve
zajedljivosti. — Ti ho eš biti na zemlji isto ono što je Alah na nebesima.
— Hvala Alahu! Jednom su se i tebi upalile lampice — nasmijao se Hasan. — Ve je bilo
krajnje vrijeme, ina e, stvarno ne bih znao kome u ostaviti svoje naslje e.
— Ali onu bjelinu na geografskoj karti si islikao — rekao je Ebu Ali. —-Gdje bi, ina e,
našao mjesto za svoj raj?
— Vidiš, razlika izme u nas, koji smo progledali, i ogromnih masa, koje lutaju u tami, je
ova: mi smo se ograni ili, a one ne e ili ne brinu za ograni enje. One zahtijevaju od nas da im
otklonimo bjelinu nepoznatog i ne mogu podnijeti nikakvu neizvjesnost. A budu i da nemamo
istine, moramo ih tješiti izmišljotinama i bajkama.
— Ova bajka dolje se brzo razvija — rekao je Buzurg Umid koji je, gledaju i s nadzida u
vrtove, uhvatio posljednje rije i. — I drugi mladi se probudio. Djevojke plešu oko njega.
— Pogledajmo — rekao je Hasan i došao s Ebu Alijem do njega.
Djevojke su, zadržanog daha, gledale kako Zulejha otkriva usnulog Jusufa. Zbog njegove
dužine, kada su ga uškopljenici donijeli, virila su mu stopala izvan nosila. Sada se ispod
pokriva a ukazalo njegovo ogromno tijelo.
— Kakav gorostas! Džada, mogao bi te sakriti pod mišku — šapnula je Zufana kako bi se
ohrabrila.
— U njegovoj blizini ni ti nisi bogzna kolika — odvratila joj je Rukaja. U me uvremenu
Zulejha je kleknula pokraj njega i sva u zanosu ga promatrala.
— Što li e u initi kada se probudi? — brinulo je Malu Fatimu. Rukama je pokrila o i
kao da se htjela sakriti od nepoznate opasnosti. Bila je me u najplašljivijima i, kako bi je
razlikovali od prve Fatime, zvali su je Malom Fatimom.
— Progutat e te — zadirkivala ju je Habiba.
— Nemoj je plašiti. Ionako je dovoljno plašljiva. Rukaja se nasmijala.
Ali Jusuf je i dalje spavao. Samo je okrenuo leda svjetlosti koja mu je udarala u o i.
Zulejha je ustala i prišla djevojkama.
— Spava vrsto kao da je u nesvijesti — rekla je. — A nije li krasan junak? Zapjevajmo i
zaplešimo kako bi se obradovao kada se probudi.
Svaka je uzela svoj instrument pa su tiho zasvirale i zapjevale. Zulejha i Rukaja uzele su
daire i pokušale zaplesati lagan ples. Džada i Mala Fatima su još uvijek drhtale od straha.
— Zašto vas dvije ne pjevate? — razljutila se Zulejha. — Mislite da ne vidim kako samo
otvarate usta?
— Takav je morao biti Suhrab, sin Rustemov — rekla je Esma.
— Nije valjda da vidiš u sebi lijepu Gurdaferid? Zulejha se smijala.
— Ne smij se, Zulejha. I ti si daleko od nje. Umjesto odgovora, Zulejha se po ela uvijati i
izazovno pokazivati svoje ari.
— Gledajte, Zulejha se dala na zavo enje — nasmijala se Esma. — Ali njen junak spava i
ne haje za nju.
— Isto kao egipatski Jusuf koji nije mario za Putifarovu Zulejhu — uzviknula je Rukaja.
— Stvarno! Jusuf i Zulejha! Kako je to lijepo. — Džada je bila sva sretna tim otkri em.
— Spjevajmo pjesmu o njima — predložila je. Odložile su instrumente i primakle glave
jedna drugoj. Po ele su smišljati stihove. Malo-pomalo nastala je prepirka i Zulejha se umiješala.
Tada se Jusuf pridigao na ruke i pogledao oko sebe, a onda se iznenada po eo srda no smijati.
Djevojke su zavrištale od straha.
— Jao! Izdale smo se! Sve je uo.
Zulejha se uhvatila za glavu i o ajni ki zurila u djevojke. Jusuf se trznuo, pretresao
glavom, sklopio pa ponovo otvorio o i. Potom se, s izrazom zaprepaštenja, zagledao u djevojke.
— Alah je velik! Ovo nije san!
Sada se Zulejha snašla. Prišla mu je blago se gibaju i i sjela pokraj njega na jastuke.
— Naravno da nije san, Jusufe. Došao si u raj. Mi smo hurije koje te ekaju.
Jusuf ju je oprezno dotakao. Digao se, obišao bazen i nesigurnim pogledom promatrao
djevojke koje su ga nijemo pratile o ima. Tada se vratio Zulejhi i uzviknuo više za sebe.
— Tako mi svih mu enika! Sejiduna je bio u pravu. A ja mu nisam vjerovao! Sjeo je na
ležaj. Obuzimala ga je slabost, a u ustima je osje ao mu an okus.
— Gdje su Sulejman i Ibn Tahir?
— Isto tako u raju, kao i ti.
— Žedan sam.
— Dajte mu mlijeka — zapovjedila je Zulejha. Ispraznio je punu zdjelu.
— Je li ti sada lakše, jadni putni e?
— Lakše mi je.
— emu si se smijao kada si se probudio?
Jusuf se pokušao sjetiti. Odjednom ga je ponovo spopao smijeh.
— Ah, ništa. Samo glupi snovi.
— Voljele bismo ih uti.
— Smijat ete mi se. Sejiduna mi je dao neku kuglicu i odjednom sam se osje ao kao da
sam uzletio, a kada sam dobro razmislio, shvatio sam da još uvijek ležim na istom mjestu. Tako
mi sedmorice proroka! A kako sam onda dospio ovamo? Nije valjda da sam na koncu stvarno
letio?
— Naravno da si letio, Jusufe. Vidjele smo kada si doplovio zrakom u ovaj naš dom.
— Milostivi Alahu! Je li to istina? ekajte, ispri at u vam što sam potom sanjao. (Ako
sam uop e sanjao?) Letim vam ja tako preko prostranog predjela i do em nad veliku pustinju,
kad ugledam pod sobom u pijesku sjenku jastreba koja se pomi e onako kako se ja pomi em.
»Grabljivica te prati, Jusufe«, kažem samome sebi. Pogledam gore, pogledam dolje, zatim lijevo i
desno — od ptice ni traga. Zamahnem lijevom rukom, zamahnem desnom, iste pokrete ponovi
svojim krilima sjenka ispod mene. (Moram vam re i da sam,dok sam kao dje ak vodio o evo
stado na pašu, esto vidio kako po zemlji klize sli ne sjenke. Životinje su drhtale i bježale od
njih, i zato se u te stvari dobro razumijem.) »Jusufe, nije valjda da si se pretvorio u orla?«,
pomislio sam. Tada se nadoh iznad ogromnog grada. Još nikada dotad nisam vidio nešto sli no.
Pala e kao planine, izme u njih trgovi, džamije sa šarenim kubetima, minareti i tornjevi kao
vojska kopljanika. »Da nisi nad Bagdadom ili ak nad Kairom, Jusufe«, rekoh sebi. Doletim nad
prostran bazar. Odozdo dopiru vika i vriska. Zaustavim se pred visokim i tankim minaretom. Na
njemu je stajao nekakav kalif, nešto vikao i neumoljivo mlatarao rukama. inilo mi se da nekog
pozdravlja i klanja mu se. Odjednom se s njim podigao i minaret. Osvrnem se kako bih vidio
kome je namijenjeno to klanjanje, ali nisam nikoga primijetio. »E, moj Jusufe«, kažem sebi.
»Visoko si se digao kad ti se klanjaju kalifi s minareta.« Kad u kalifu prepoznah Sejidunu.
Spopade me užas. Pogledam uokolo kako bih mu pobjegao. Tada Sejiduna sko i, poput
majmuna, s vrha minareta i po ne plesati na jednoj nozi. Okružiše ga svira i, onakvi kakvi nam
dolaze iz Indije i krote zmije, a Sejiduna se na njihovu muziku po ne kao lud povijati ukrug. Što
sam mogao? Po eo sam se naglas smijati. Onda sam ugledao vas oko sebe. udo nad udima!
Stvarnost je nadmašila snove.
Djevojke su se smijale.
— Stvarno neobi ni snovi — rekla je Zulejha. — Pratili su te dok su te nevidljiva krila
nosila k nama.
Tada je primijetio stoli e na kojima su bila poredana jela i osjetio je strahovitu glad.
Udisao je miris jela i o i su mu se zažarile.
— Htio bi jesti? — upitala je Zulejha. — Propisano je da se najprije moraš okupati.
Pogledaj, pripremljena je topla voda.
Kleknula je pokraj njega i po ela mu razvezivati sandale. Druge su mu htjele svu i halju
ali on se branio.
— Ne brani se, Jusufe — rekla je Zulejha. — U raju smo i sve što ovdje radimo
dopušteno je. Uzela ga je za ruku i povukla za sobom do bazena. Odbacio je maramu kojom su
mu bila povezana leda i potopio se u vodu. Zulejha je odmotala velove kojima je bila umotana i
inila isto. Skinula mu je fes s glave i predala ga družicama na uvanje, a onda mu je pomogla
da se okupa i veselo ga prskala.
Kada je napustio bazen i obrisao se ru nikom, ponudile su mu hranu. Prihvatio je brojna
jela i trpao u sebe sve što mu je došlo pod ruku. — Alah je velik — rekao je. — Sada vidim da
sam stvarno u raju.
Ponudile su mu vino.
— Zar ga Prorok nije zabranio?
— Mora da ne poznaš Kur'an kada ne znaš da ga je Alah u raju dopustio? Ta ne e ti
udariti u glavu.
Zulejha ga je tjerala da pije. Bio je jako žedan i nadušak je ispio pun vr . Ugodno
omamljen izvalio se na jastuke. Zulejha se privila uz njega i stavila njegovu glavu u svoje
naru je.
— E, kada bi me sada vidjeli Sulejman i Ibn Tahir!
Osje ao se bogovski. I ne htiju i po eo je pri ati o svojim jutrošnjim junaštvima dok ga je
Rukaja, kle i ispred njega, dalje služila jelima i vinom. Kada je završio, djevojke su dohvatile
instrumente, podesile ih i zapjevale pjesmu koju su upravo smislile. Jusuf je osluhnuo, a srce mu
se topilo od miline i širilo od zanosa.
PJESMA O JUSUFU I ZULEJHI
Kipi Zulejhino jedro tijelo
I drhti kao srce na dlanu lovca.
Koga je njeno oko zanijelo?
Je li Jusuf ime tog hrabrog borca?
Naša je Zulejha djevojka rajska. Alahu je ponos, bit e radost tebi. Tebe ho e, Jusufe, ta
ruža majska. Tur ina si savladao, zar nju ne bi?
O, ne budi kao Jusuf iz Egipta, Jer naša je Zulejha samo tvoja žena. Ne budi s njom
okrutan, srca kamena, Ljepotica ta samo je tebi namijenjena.
Kao gar je crnog oka ta što te eka, vrstih bijelih grudi, vrele strasti. Poput baršuna usta
su njena meka, Ah, u naru ju njenom rajske su slasti!
Zulejha je obavila ruke Jusufu oko vrata i privukla njegovu glavu svojoj. Nježno, miluju i
ga, poljubila ga je u usta.
Od slasti mu se zavrtjelo u glavi. Prije nego se osvijestio ona se digla i dala djevojkama
znak. Zasvirale su muziku za ples.
Podigla je ruke tako da su joj se zategnule grudi i po ela se uvijati u struku. U po etku je
plesala lagano, jedva se mi i, sve ano i dostojanstveno. Jusuf ju je gledao zažarenih o iju.
Otupio od omamljenosti, ni na što nije mogao misliti osim na krasno tijelo koje se pred njim
izvijalo i ljuljalo u ritmu muzike. — Alah je velik — šaptao je u sebi.
Zulejhin ples postajao je sve življi i razgibaniji. Sve brže i brže je kružila bokovima,
povijala se odozgo prema dolje poput slapa a svi su joj se udovi tresli velikim umije em.
Naposljetku se divlje zavrtjela oko svoje osi, deset, dvadeset puta, a onda, poput odapete strijele,
doletjela Jusufu u naru je. Instinktivno ju je obgrlio, privio uza se i zaboravio na cijeli svijet.
Rukaja im je prišla na prstima i pokrila ih pokriva em.
Kada se Jusuf, poslije izvjesnog vremena, prenuo iz ugodne omamljenosti, ponovo se
za udio. Naime, u tom polusnu se bojao da e se, kada se probudi, opet na i u Alamutu i da e se
tada pokazati kako je sve bio samo san, a sada je ugledao nedaleko od sebe sedam djevojaka koje
su okruživale Zulejhu. Raj, sam po sebi, nije mu izgledao posebno tajnovitim. Osje ao se doma e
kod tih djevojaka tako da je bilo istinsko veselje boraviti medu njima. Kroz koprene bijelili su im
se divni udovi. Vidio je zategnute Zulejhine grudi i obuzela ga je požuda. O i su mu se
zakrvavile, a sje anje na minute užitka zavrtjelo mu je pamet.
— Ho e li mi itko vjerovati kada o svemu ovom budem pri ao u tvr avi? — pitao se.
Za to vrijeme su djevojke me usobno poluglasno razgovarale. — A sada dopusti da se i
mi njime pozabavimo — šapnula je Rukaja Zulejhi.
— Ne trebate se miješati u moj posao. Ja nare ujem i re i u vam kada mi budete
potrebne.
— Vidi kako je sebi na! Ona misli da nas je Sejiduna poslao ovamo samo da gledamo?!
Rukaja je bila zajapurena od ljutnje.
— Pusti Zulejhu neka sama odlu uje — smirivala ju je Džada.
— Šuti, zrikav e mali. Ona bi ga htjela imati samo za sebe.
— Pa kad se u nju zaljubio.
-— Ta nije mu dala da pogleda oko sebe.
— Budi radosna što te nije primijetio. Ina e bi posumnjao da je stvarno došao u raj.
Zulejha ju je ošinula pogledom s visine. Rukaja je htjela planuti, ali tada su vidjele da se Jusuf
probudio i da ih gleda. Zulejha je bijesno sijevnula o ima. Brzo su dohvatile pladnjeve, vr eve i
po ele ga posluživati, a ona se spustila na koljena pokraj njega i upitala ga s najljubaznijim
smiješkom:
— Jesi li se dobro odmorio, dragi moj? Umjesto odgovora, obuhvatio ju je svojom teškom
rukom oko struka i priljubio uza se. Pritom mu je pogled, preko njenih ramena, kliznuo prema
drugim djevojkama. Ugledao je Džadu i Malu Fatimu koje su kle ale na jastucima pokraj zida.
Istodobno su i zadivljeno i plaho zurile u njega. Namignuo im je, hrabre i ih time, a u sebi mislio:
»Nisu loše te dvije grlice.«
— Kuda si se zagledao, dragi?
Zulejha je osje ala da mislima nije s njom.
— Kroz prozor. Tek sada sam primijetio koliko je svjetla tamo vani. Volio bih razgledati
raj.
— Povest u te, Jusufe.
— I ostale neka podu s nama da ne samuju. Namignuo je Džadi i Maloj Fatimi.
— Pa hajde s njima ako ti se više svi a njihovo društvo. Ja mogu ovdje pri ekati.
Jusuf se gotovo uplašio Zulejhina glasa iz kojeg je odzvanjao strog ukor.
— Zulejha, pa nisam tako mislio. Samo mi je žao da ih ostavimo ovdje same.
— Šuti. Otkrio si se. Ve si me se zasitio.
— Prorok i svi mu enici su svjedoci da ne lažem.
 — U raju si, a kuneš se?
— Kad me ne eš poslušati, Zulejha.
— Priznaj da ti se Mala Fatima i Džada svi aju. Jusuf više nije znao kako bi se izvukao.
— Pa hajdemo, Zulejha. Ostale neka u ine onako kako im se više svi a. Suze koje su joj
ve blistale u o ima zamijenio je pobjedni ki smiješak.
— Po ite za nama da nam budete pri ruci ako zatreba. Izašli su iz paviljona.
Jusuf je gledao neobi nu rasvjetu i klimao glavom.
— Nitko mi u Alamutu ne e vjerovati da sam sve ovo uistinu vidio vlastitim o ima.
— Zar uživaš tako malo povjerenje, Jusufe?
— Ne brini. Tresnut u o zid onoga tko mi ne e vjerovati.
Išli su stazama kroz mirisne vrtove. Naprijed su išli Jusuf i Zulejha, vrsto zagrljeni, za
njima ostalih sedam djevojaka.
— O, kako arobna no ! — uzdahnula je Džada. — Sve mi se više ini da smo u pravom
raju.
— Kako li tek mora biti u duši Jusufu koji stvarno vjeruje da je u njemu! — primijetila je
Rukaja.
— Bi li ti vjerovala da si se, kao on, probudila usred ovih vrtova? — upitala je Esma.
— Ne znam. Možda, da još uop e nisam vidjela svijeta.
— udan je ovjek Naš gospod. Misliš li da mu je Alah stvarno naredio da digne ove
vrtove?
— Ne pitaj takve stvari, Esma. Mo an je gospodar, možda arobnjak. Ne znaš da li nas i
sada sluša.
— Mene je strah, Rukaja. Džada se vrsto uhvatila za nju.
— Sejiduna je rekao da u ostati samo ovu no u raju. Misliš li da e me još kada poslati
ovamo?
Zulejha se trgnula. Što da mu odgovori?
— Ne znam, Jusufe. Samo to znam da eš, kada zauvijek napustiš onaj svijet, biti naš
gospodar i vje no emo te dvoriti.
Jusufa je obuzela udna tjeskoba. vrš e stegnu Zulejhu.
— Je li ti žao što eš nas napustiti?
— Zao mi je, Zulejha.
— Ho eš li misliti na mene?
— Ne u te zaboraviti. Zagrlili su jedno drugo. Razbudila ih je hladno a. Vratili su se u
paviljon.
Po eli su piti. Jusuf, koji se na hladnom zraku otrijeznio, ubrzo je ponovo bio opit.
Ohrabrio se i dok je Zulejha bila zabavljena to enjem vina, privukao je Džadu sebi i poljubio je.
— Ho eš li biti moja kada se za stalno preselim k vama?
Umjesto odgovora ovila mu je krhke ru ice oko vrata. I nju je vino ohrabrilo.
Zulejha se okrenula i bijesno sijevnula o ima.
Džada se odmakla od Jusufa i plašljivo se š urila.
Jusuf se nasmijao. Crven od zbunjenosti prišao je Zulejhi i šapnuo joj:
— Zar nisi vidjela da sam se samo šalio?
— Ne laži! Dobro je što sam na vrijeme vidjela kakav si. Pokušao ju je zagrliti.
— Pusti me! Idi tamo kuda te srce vu e. Okrenula mu je leda. Tada je u prozoru ugledala
Apamino lice koje ju je zloslutno motrilo. Samo tren, i ve ga više nije bilo.
Ali Zulejha se najednom sasvim razbistrila.
OOfi
 — O, Jusufe, Jusufe! Zar nisi primijetio da sam te samo izazivala? Ti si moj gospodar i
gospodar svih nas.
Uhvatila ga je za ruku i nježno ga povukla prema djevojkama.
— Ovdje kraljuj i biraj po svojoj volji.
Pojile su ga vinom i srce mu se topilo od ponosa i raskoši. Sada je stvarno bio pravi
vladar, vlasnik prekrasnih vrtova i bajnog paviljona. Samo mu je, s vremena na vrijeme, kroz
pijanstvo izranjala svijest da e se ubrzo morati od svega toga oprostiti — no sljede i vr vina
odagnao je žal koji mu se prikradao.
Oglasio se znak i Zulejha je spravila napitak. Ruka joj se tresla dok je spuštala kuglicu u
ašu. Mala Fatima je pokrila o i a Džada prigušila uzdah. Jusuf je, ništa ne slute i, ispio vino.
Ubrzo se srušio na jastuke i vrsto zaspao. Djevojke su ga pokrile. Ovila ih je studen, kao da se
pomra ilo sunce.
— Zapravo još uvijek mi nije jasno — rekao je na vrhu kule Ebu Ali — kakvoj koristi se
nadaš od tih »ašišara«, ako ti no ašnji pokus uspije. Zar misliš da eš stvarno na njima izgraditi
mo i snagu ustanove?
— Svakako. Savjesno sam prou io sve vrste vladavine koje poznaje povijest. Pokušao
sam spoznati njihove prednosti i njihove greške. Do sada još nijedan vladar nije bilo sasvim
neovisan. Glavne prepreke njihovom razmahu svagda su bili vrijeme i prostor. Aleksandar
Makedonski je sa svojom vojskom obletio pola svijeta i pokorio ga, ali je umro prije nego što je
postigao svoj vrhunac. Rimski vladari su iz pokoljenja u pokoljenje širili svoju vlast. Svaki pedalj
zemlje morali su osvojiti ma em. Kada ih nije spre avao prostor, onda im je vrijeme kresalo
krila. Muhamed i njegovi nasljednici izabrali su bolji na in: slali su misionare i tako bi porobili
duhove, oslabili otpor, pa su im zemlje, poput zrelih jabuka, padale u naru je. Ali ondje gdje je
duh bio snažan, kao na primjer kod krš ana, slamala se mo njihova nasrtaja. Još bolji sistem
primjenjuje rimska crkva. Naslje ivanje u njoj ne ovisi o porijeklu i krvi kao što je to u slu aju
muslimanskih kalifa, nego o duhovnim vrijednostima. Samo najbolji um može se uspeti na
vode e mjesto. Duh je i ono što spaja vjernike u snažnu cjelinu. Tako se ini da je crkva
savladala pod injenost vremenu, ali je još uvijek ovisna o prostoru. Tamo gdje ne dopire njen
utjecaj, ona nema vlasti i s tim mora ra unati. Mora se poga ati i miriti sa svojim protivnicima i
tražiti jaka savezništva... Ja sam izmislio ustanovu koja e sama biti dovoljno jaka da ne e trebati
nikakvih saveznika. Dosad su se vladari me usobno borili sa svojim vojskama. Vojskom su
osvajali nove teritorije i pokoravali mo ne protivnike. Za pedalj zemlje padale su tisu e vojnika,
a vladari su se rijetko kada trebali bojati za svoju glavu... No, mi smo upravo njima namijenili
svoje udarce. Pogodiš glavu, klone trup. Popustljiv jeonaj vladar koji se boji za svoju vlastitu
glavu. Zato bi najve a mo pripala onome tko bi držao u strahu sve vladare svijeta. Ali strah koji
želi biti djelotvoran mora biti stvarno utemeljen. Vladari su dobro zašti eni i osigurani. Istinski bi
ih mogli ugroziti samo oni koji, ne samo da se ne boje smrti, nego je upravo u takvim
okolnostima strasno žele. Odgojiti takva bi a — to je svrha našeg no ašnjeg pokusa. Od njih
ho u stvoriti svoje žive bodeže koji e savladati vrijeme i prostor. Trebaju unijeti strah i trepet,
ali ne medu masu, nego medu okrunjene i posve ene glave. Smrtni strah neka oblije svakog
mo nika koji nam se suprotstavi...
Na kuli je nastao dug muk. Veliki daiji nisu se usu ivali pogledati ni Hasana, ni jedan
drugoga. Naposljetku je progovorio Buzurg Umid.
— Sve ono što si nam dosad rekao, Ibn Sabaše, s jedne strane je sasvim jednostavno i
jasno, a s druge pak, opet tako ne uveno i užasno da mi se gotovo ini kako se taj plan nije
mogao roditi u mozgu ovjeka koji ra una sa stvarnim zakonitostima ovog, nama poznatog
svijeta. Prije bih ga pripisao jednom od onih mra nih ovjekomrzaca koji zamjenjuju snove
stvarnoš u.
Hasan se nasmiješio.
— ini mi se da me i ti smatraš lu akom, kao što me neko smatrao Ebu-Fadil. I to zato
što vidiš stvarnost samo utabanim putem. Istina, takva je stvarnost prosje nog. Ali koliko
stvarnijim moramo smatrati onoga koji je sa inio plan, koji još nikada nije bio iskušan, a onda ga
ipak ostvario. Tako se, recimo, u po etku i Muhamedu sva okolina smijala kada je pripovijedao
svoju zamisao, i u njemu je vidjela poluludog sanjara. Kona an uspjeh pokazao je da je njegova
ra unica bila stvarnija od kolebanja svih sumnji avaca. I ja svoj plan prepuštam tom iskušenju.
— Sve bi mi te posljedice bile jasne kada bih mogao shvatiti da e se u fidaijima stvarno
izvršiti onaj preobražaj koji si ti predvidio — rekao je Ebu Ali. — Ali kako vjerovati da e živ
ovjek ikada žuditi za smr u, pa makar bio vrsto uvjeren da ga s one strane eka raj?
— Moja pretpostavka nije izgra ena samo na poznavanju ovjekove duše, nego i na
poznavanju ljudskog tijela. Proputovao sam više od pola svijeta, bilo na konju, mazgi ili devi,
bilo pješke ili la om, i upoznao sam brojne narode, njihove navike i obi aje. Okušao sam se u
svim ljudskim djelima i danas mogu tvrditi da cijelo ovjekovo ustrojstvo, kako duševno, tako i
tjelesno, leži preda mnom poput otvorene knjige. Kada se fidaiji sutra ponovo probude u
Alamutu, prvo e ih obuzeti žal što više nisu u raju. Tu tugu tješit e pripovijedanjem svojim
drugovima. Za to vrijeme otrov hašiša djelovat e u njihovu tijelu i pobuditi kod njih nesavladivu
želju da ga opet uživaju. Ta želja bit e nerazdvojivo spojena s pretpostavkama o rajskoj raskoši.
U mislima e gledati ljubljene djevojke i umirati od žudnje za njima. U njihovim žilama obnovit
e se ljubavni sokovi i probudit e u njima strast koja e grani iti s bjesnilom. To stanje e s
vremenom postati nesnosno. Svojom maštom, svojim pripovijedanjem i privi enjima zarazit e
cijelu okolinu. Uzburkana krv pomra it e im razum. Ne e ni razmišljati, ni rasu ivati, nego
samo ginuti od požude, a mi emo ih, pritom, tješiti. Kada sazrije vrijeme, dat emo im zadatak i
obe ati da e im raj biti ponovo otvoren ako zadatak izvrše i pritom poginu. Tako e tražiti smrt i
umirati s blaženim smiješkom na usnama...
Tada je uškopljenik povikao s terase.
— Sejiduna! Apama moli da izvoliš neodložno do i u središnji vrt.
— Dobro.
Hasan ga je otpustio.
Kada se vratio na vrh kule, sav uzbu en je rekao:
— Izgleda da s Ibn Tahirom nešto nije u redu. Pri ekajte me ovdje. vrš e se umotao u
ogrta , a onda se iz svoje sobe spustio na dno kule.
 12.

Kada su uškopljenici donijeli Ibn Tahira, u Mirjaminu paviljonu vladala je mrtva tišina.
Spustili su ga i opet ne ujno, poput zloslutnih duhova, otišli s nosilima.
Safija se stiskala uz Hadidžu i prestrašen pogled upirala u nepokretno tijelo koje je ležalo
ispod crnog pokriva a. Ostale djevojke su kao skamenjene sjedile oko bazena. Na uzdignutom
prostoru kle ala je Mirjani, i naslonjena na harfu, odsutno je zurila pred sebe.
Ponovo se u njoj javila bol. Dakle, Hasanu je uistinu bilo tako malo stalo do nje da joj je
poslao ljubavnika! O, kada bi ga varala da ne zna, koliko bi ga zato više voljela! Da, sada ga je
mrzila, morala ga je mrziti. A zajedno s njim mrzila je i ovog momka, to zaslijepljeno, lakovjerno
bi e koje joj je predao da se ve eras o njemu brine. Njena ljepota i njeno umije e trebaju ga
omamiti kako bi vjerovao da je u raju! O, kako ga je snažno prezirala!
Tijelo ispod pokriva a se promeškoljilo. Djevojke su zaustavile dah.
— Rikana! Otkrij ovjeka! Mirjamin glas bio je osoran i strog. Rikana je, prestrašena,
poslušala. Za udile su se kada su ugledale Ibn Tahirovo lice. Izgledao je gotovo kao dijete. Jedva
su mu po ele izbijati prve dla ice na bradi. Bijeli fes mu je skliznuo s glave. elo mu je bilo
visoko, kosa gusta, kratko ošišana. O i su mu pokrivale duge trepavice, a crvene usne bile su mu
poluzatvorene.
— To je Ibn Tahir, pjesnik! — šapnula je Hadidža.
— On je jutros Turcima oteo zastavu — rekla je Sit.
— Lijep je — bilo je Safijino mišljenje.
Sada je Mirjam pogledala usnulog. Licem joj je preletio smiješak. Svoju žrtvu nije
zamišljala takvom.
To da je junak i pjesnik? inilo joj se smiješnim.
— Ta još je dijete — rekla je sebi.
Ipak je pritom, osjetila olakšanje. Ve ju je privla ilo ho e li ga uspjeti uvjeriti da je u
raju. Zapravo, zadatak koji joj je dodijelio Hasan, bio je vrlozanimljiv. Kako je udan i udesan
ovjek taj njen gospodar! Njegova zamisao bila je ili luda, ili užasno veli anstvena. Sada je
pokrenuo stroj. Ona je bila jedan od najvažnijih kota a u njemu. Nije li to bio znak njegova
povjerenja? Nije li joj samo sitni ava taština prije ila da ga pravilno shvati? Velika igra je uvijek
bila njena strast! Nije li joj Hasan sada dao najljepšu priliku da se ta strast u njoj razbukta? Što joj
još život može ponuditi osim uzvišene glume?
I ostalim djevojkama pao je kamen sa srca kada su vidjele Ibn Tahirovo mlado lice. ak
je i plašljiva Safija rekla:
— Ovoga ne e biti teško uvjeriti da je u raju. Mirjam je prešla prstima preko struna na
harfi.
— Zapjevajte i zaplešite!
Paviljonom zavlada opuštenost. Djevojke su prihvatile svirale i defove i pripremile se za
ples. Lijepo ih je bilo vidjeti kada su oslobodile udove iz koprena. Mirjam im se nasmiješila kada
su se po ele njihati i zavodljivo kretati kao da ih gost ve gleda.
— Ne e se još probuditi — rekla je Sit razo arano i odložila def s praporcima.
— Poprskajmo ga vodom — predložila je Rikana.
— Jesi li poludjela? — izgrdila ju je Hadidža. — Kakav bi onda bio njegov prvi dojam o
raju!
 — Pjevajte i plešite dalje — rekla je Mirjam. — Pokušat u ga prizvati k svijesti.
Kleknula je pokraj njega i zagledala mu se u lice. Njegove crte inile su joj se lijepim i
plemenitim.
Nježno je dotakla rukom njegovo rame. Trgnuo se. ula je neko nerazumljivo mrmljanje.
Istodobno su je obuzeli strah i velika radoznalost. Što e re i, što e u initi kada se nade u ovom
nepoznatom prostoru?
Tiho je zazvala njegovo ime. Munjevito se pridigao, iskola io o i i zbunjeno pogledao
oko sebe.
— Što to zna i?
Njegov glas bio je plašljiv i drhtav.
Djevojke su zastale usred pjesme i plesa, a na njihovim licima primje ivala se strahovita
napetost. Mirjam se brzo snašla.
— U raju si, Ibn Tahire.
Pogledao ju je za eno i ponovo legao.
— Sanjao sam — promrmljao je.
— Jeste li ule? Ne može vjerovati da je u raju? — sa strahom je prošaptala Hadidža.
— Po etak nije loš — pomislila je Mirjam. Ponovo ga je dotakla i izgovorila njegovo
ime.
I sada se digao. Njegov pogled zadržao se na Mirjaminom licu, a usne su mu se po ele
tresti. Njegove o i izražavale su zaprepaštenje, gotovo strah. Pogledao se, opipao, po eo se
osvrtati oko sebe po prostoriji, a onda je prešao rukom preko o iju. Obrazi su mu bili blijedi
poput voska.
— Ne može biti istina — šaptao je. — To je ludost! To je prijevara!
— Nevjerni Ibn Tahire! Je li to zahvalnost za Sejidunino povjerenje? U Mirjaminom
smiješku bilo je prijekora.
Ustao je i brzim pogledom prelazio po predmetima. Prišao je zidu i dotakao ga. Otišao je
do bazena i smo io prste u vodi. Potom je bacio prestrašen pogled na djevojke i vratio se k
Mirjam.
— Ne shva am — rekao je drhtavim glasom. — Sino nas je pozvao Sejiduna i naredio
nam da progutamo neke kuglice slatkogorkog ukusa. Zaspao sam i sanjao udne snove, a sada
sam se najednom probudio na sasvim drugom mjestu. Što je tamo vani?
— Tamo su vrtovi koje poznaješ iz Kurana.
— Razgledat u ih.
— Ja u te odvesti tamo. Ali zar se ne eš prije toga okupati i okrijepiti?
— Za to e kasnije biti vremena. Najprije moram biti siguran gdje sam. Prišao je izlazu i
odgrnuo zavjesu.
Mirjam ga je pratila. Uhvatila ga je za ruku i vodila kroz hodnik. Izašli su van i zastali
navrh stubišta.
— O, kakav udesan pogled! — uskliknuo je kada je ugledao bajno rasvijetljene vrtove
pred sobom. — Ne, toga nema u Alamutu. I nigdje uokolo ne poznajem sli ne predjele. Koliko li
sam dugo morao spavati kada su me odnijeli tako daleko!
— Nije li te strah tvoje bezbožnosti, Ibn Tahire? Zar još uvijek ne želiš vjerovati da si u
raju? Stotine tisu a kilometara te dijeli od tvog svijeta. A ipak, kada se budeš opet probudio u
Alamutu, za tobom e minuti samo jedna no . Oštro ju je pogledao. Ponovo se opipao po cijelom
tijelu.
— Dakle, sanjam? Ne bi bilo prvi put da u snovima ustvrdim kako je ovaj put stvarno sve
što doživljavam. Sje am se kako sam jednom, dok sam još bio u o evoj ku i, otkrio vr pun
zlatnika. »Ponekad sam samo sanjao da sam našao blago«, govorio sam samome sebi. »A danas
me stvarno zadesila ta sre a.« Istresao sam zlatnike iz vr a, brojao ih i u sebi se smijao.
»HvalaAlahu što i ovaj put nisu samo snovi«, uzdahnuo sam. Tada sam se probudio. Stvarno su
bili samo snovi. Možeš zamisliti moje razo aranje. I sada je bolje da se ne zavaravam. Stvarno,
ovi snovi su udesni i neobi no živi, ali razlog tome može biti Sejidunina kuglica. Ne bih htio biti
odve razo aran kada se probudim.
— Zar misliš, Ibn Tahire, da sam ja samo privid u tvojim snovima? Ta probudi se! Evo,
pogledaj me, opipaj me!
Uzela je njegovu ruku i prešla s njom po svom tijelu.
— Zar ne osje aš da sam živo bi e kao i ti? Uhvatila ga je za glavu i duboko mu se
zagledala u o i.
Trgnuo se.
— Tko si ti? — upitao je nerazgovijetno.
— Mirjam, rajska djevojka.
Zavrtio je glavom. Sišao je niz stubište i išao dalje ispod brojnih šarenih svjetiljki koje su
oblijetali no ni leptirovi i šišmiši. Pokraj puta rasle su nepoznate biljke, strano cvije e i vo e koje
još nikada nije vidio.
— Sve je kao za arano. Prava zemlja snova — promrmljao je. Mirjam je išla pokraj
njega.
— Zar se još nisi osvijestio? Sada nisi na zemlji, nego u raju.
Iz paviljona su se oglasili muzika i pjesma. Zastao je i osluhnuo.
— Glasovi su sasvim zemaljski. A i ti imaš sasvim ljudske osobine. Tako ne može biti u
raju.
— Zar si takva neznalica Kur'ana? Nije li u njemu re eno da e u raju sve stvari biti takve
kao što su bile na zemlji, kako bi se vjernici osje ali kao da su se vratili u svoje domove? emu
se udiš ako si pravovjernik?
— Kako da se ne udim? Zar može živo bi e, ovjek od kostiju i mesa, do i u raj?
— Dakle, Prorok je slagao?
— Alah neka me sa uva od takve misli!
— Zar on nije još za života bio ovdje? Zar nije, od kosti i mesa, izašao pred Alaha? Nije li
zapovjedio da se na Sudnjemu danu ponovo spoji meso s kostima? Kako možeš uživati u rajskim
jelima i pi ima, kako se veseliti s hurijama, ako nemaš prave usne, pravo tijelo?
— To nam je bilo obe ano tek poslije smrti.
— Zar misliš da e te Alah lakše dovesti u raj kada budeš mrtav?
— To ne. Ali tako je bilo re eno.
— Re eno je bilo i da je Alah predao Sejiduni klju kojim može, kome želi, otvoriti vrata
raja. Sumnjaš li u to?
— Baš sam glupan! Morao bih neprestano biti svjestan da još uvijek samo sanjam. Ali sve
ovo, ovaj razgovor s tobom, tvoja pojava, ova okolina, sve je tako živo da me stalno iznova
zavarava. Kakva šteta što nije istina!
— Kako napeta igra — pomislila je Mirjam.
— Šteta? Dakle, još uvijek ne vjeruješ, Ibn Tahire? Iznena ena sam tvojom
tvrdoglavoš u. Hajde, još jednom me dobro pogledaj!
Stala je pred svjetiljku na kojoj je bila nacrtana tigrova glava razjapljenih eljusti i
užarenih o iju. Ibn Tahir je pogledao sad nju, sad svjetiljku nad njenom glavom i odjednom je
osjetio miris njena tijela.
Sinula mu je nova, luda misao: netko se sigurno šali s njim.
 — To je paklena igra!
i su mu zaiskrile divljom odlu noš u.
— Gdje mi je sablja?!
Bijesno je zgrabio Mirjam za ramena.
— Priznaj, ženo, da je sve ovo odvratna prijevara!
Kamen i na stazi su zaškripali. Teško, tamno tijelo proletjelo je zrakom i oborilo Ibn
Tahira na zemlju. Nijem od straha ugledao je nad sobom dva divlja, zelena oka.
— Ahrimane!
Mirjam je zgrabila geparda i otrgnula ga od Ibn Tahira.
— Nesretnice! Sad vjeruješ? Umalo da prokockaš život.
Životinja se krotko privila uz Mirjamine noge. Ibn Tahir se digao s tla. Ovo mu se inilo
sve nerazumljivijim. Sada bi se, ako samo sanja, od straha morao probuditi. Dakle, bila je istina?
Ali gdje je bio?
Pogledao je djevojke koje su se saginjale prema udnoj, dugonogoj ma ki. Životinja je
izvijala leda, dopuštala da je miluju i ljupko prela.
— U raju, Ibn Tahire, ne smije biti nasilja. — Nasmijala se tako slatko da su mu žmarci
prošli kroz mozak do srca. Pa što ako je postao žrtva prijevare? Pa što ako je samo sanjao i ako se
jednom bude morao probuditi iz tog sna? Ono što je doživljavao bilo je neobi no, udesno,
prekrasno. Zar je uop e važno je li sve to oko njega stvarno? Stvarno je to doživljavao, i to mu je
sada bilo najvažnije. Možda se varao što se ti e stvarnosti predmeta, ali što se ti e stvarnosti svog
osje aja, svojih misli, u tome se nije mogao varati.
Osvrnuo se oko sebe. inilo mu se da se tamo daleko, u pozadini, nešto tamno diže poput
stijene visoko prema nebu. Bio je to Alamut.
Dlanovima je zaklonio o i od svjetla i oštro pogledao.
— Što je ono tamo, iza, što se poput kakve stijene diže u nebo?
— To je zid el-Araf koji odvaja raj od pakla.
— udo ne uveno — prošaptao je. — Sad mi se u inilo kao da se na njegovu vrhu
pomakla neka sjenka.
— Vjerojatno je to bio jedan od junaka koji su, s oružjem u ruci, pali za pravu vjeru
bore i se protiv volje svojih roditelja. Sada eznutljivo gledaju u naše vrtove. K nama ne smiju,
jer su prekršili etvrtu Alahovu zapovijed, a ne spadaju ni u pakao, jer su umrli kao mu enici.
Zato im je dano da vide na obje strane. Mi uživamo, a oni spoznaju.
— Gdje je onda Alahovo prijestolje, te Milostivi s prorocima i mu enicima?
— Ne misli da je raj kao nekakav zemaljski predio, Ibn Tahire. Neizmjeran je u svojoj
prostranosti. Ovdje pod Arafom po inje, i potom se pruža kroz osam beskrajnih pokrajina do
posljednjeg i najuzvišenijeg predjela. Tamo je Alahovo prijestolje. Samo su Prorok i Sejiduna
živi smjeli do tamo. Za vas, obi ne izabranike, odre en je ovaj, po etni dio.
— Gdje su Jusuf i Sulejman?
— I njih dvojica su ispod Arafa, ali njihovi vrtovi su daleko odavde. Sutra ete u Alamutu
sva trojica pri ati gdje ste bili i što je svaki od vas doživio.
— Jeste, ako me dotad ne unište o ekivanje i nestrpljenje. Mirjam se nasmiješila.
— Ako te mu i radoznalost, samo pitaj.
— Najprije mi reci otkud tebi toliko znanje?
— Svaka od hurija stvorena je na poseban na in i za posebne namjene. Meni je Alah dao
znanje kako bih utješila pravovjernika kojeg bude mu ila strast za spoznajom.
— Sanjam, sanjam — mrmljao je Ibn Tahir. — Ne može biti druga ije. Ali nema
stvarnosti koja bi bila jasnija od ovih snova. Sve što vidim i što mi pri a ova prikaza me usobno
je u naj udesnijem skladu. To je razlika izme u ovih i obi nih snova, koji su me usobno
nepovezani, a esto i nejasni. Sve to mora da je izazvala samo ne uvena Sejidunina vještina.
Mirjam je napeto prisluškivala njegovo mrmljanje.
— Tako si nepopravljiv, Ibn Tahire? Zar si umislio da si svojim ubogim razumom ve
doku io sve tajne svemira? O, koliko je još stvari koje su skrite tvojim o ima! Ali, ostavimo sad
tu prepirku. Vrijeme je da se vratimo hurijama koje sigurno umiru od žudnje za svojim dragim
gostom.
Pustila je Ahrimana i najurila ga u grmlje, a zatim uzela Ibn Tahira za ruku i povukla ga
prema paviljonu.
Ispred stubišta za ula je tih zvižduk. Trgnula se. Apama je sigurno prisluškivala i sada
želi govoriti s njom. Odvela je Ibn Tahira u glavnu prostoriju i nježno ga gurnula medu djevojke.
— Evo vam ga — viknula je.
Potom je brzo otr ala hodnikom natrag. Na njegovu kraju ekala je Apama. — O igledno
želiš izgubiti glavu! — Do ekala ju je tim rije ima.
— Tako dakle ispunjavaš Sejidunina nare enja?! Umjesto da momka opiješ i smutiš,
upuštaš se dok je još sasvim trijezan s njim u razgovor o Alahu i raju.
— Imam svoju pamet i sama mogu prosuditi što i kako treba.
— Tako, dakle? Time bi htjela zavesti ovjeka? Zar nisi ništa nau ila od mene? Što e ti
onda crvene usne i bjeloputi udovi?
— Bit e, Apama, najbolje da smjesta nestaneš. Mogao bi te vidjeti i onda bi mu iš ezla i
posljednja trunka vjere da je u raju.
Apama ju je gledala kao da bi je najradije rastrgla o ima.
— Djevoj uro! Igraš se životom. Moja je dužnost da kažem Sejiduni. ekaj samo!
Nestala je u grmlju, a Mirjam se brzo vratila u središnju prostoriju.
Za vrijeme njena i Ibn Tahirovog odsustva djevojke su se blago napile. Plesale su,
pjevale, bile živahne i nestašne. Uvukle su Ibn Tahira izme u sebe, opsjedale ga i nagovarale da
jede i pije.
Kada je Mirjam ušla, za trenutak su utihnule. Primijetile su neraspoloženje na njenom licu
i pomislile da su ga možda one izazvale. Mirjam ih je brzo umirila.
— Gost mora prvo sprati zemaljski umor sa sebe. Budite mu na usluzi i pomozite mu pri
kupanju.
Ibn Tahir je odlu no odmahnuo glavom.
— Ne u se kupati u prisustvu žena.
— Naš si gospodar i u init emo onako kako ti kažeš.
Mirjam je pozvala djevojke i s njima napustila dvoranu. Kada se Ibn Tahir uvjerio da ga
ne mogu vidjeti, pritr ao je ležajima, zgrabio jastuke, razgledao ih i pretraživao. Potom je prišao
stoli ima s jelom, uzeo sad jedan sad drugi plod, opipao ga i omirisao. Mnoge uop e nije
poznavao. Kopao je po sje anju, nije li kadgod uo njihov opis. Onda je otišao k tepisima koji su
visjeli na zidovima i provirio što je iza njih, ali opet nije našao ništa što bi mu omogu ilo da
jasnije shvati gdje se nalazi. Obuzimao ga je nepoznati strah.
Pitao se nije li, na kraju krajeva, stvarno u raju. Sve što ga je okruživalo bilo mu je strano
i nepoznato. Ne, ovako raskošna dolina s vrtovima, punaneobi nog cvije a i stranih plodova nije
mogla biti usred divljeg planinskog predjela. Je li ovo stvarno još ista no u kojoj je bio pozvan
pred vrhovnog poglavara? Ako jeste, onda to zna i ili da je postao žrtvom ne uvene prijevare i da
mu je Sejidunina kuglica nanijela ove lažne snove pred o i, ili da je sve što u i ismailitsko u enje
istina i Sejiduna stvarno ima mo poslati u raj koga ho e.
Sav zbunjen i zdvojan svukao se i potopio u bazen.
 Voda je bila opuštaju e topla. Legao je na dno i predao se ugodnom izležavanju. Nije mu
se izlazilo iz bazena premda je znao da se djevojke mogu svakog trena vratiti.
Ubrzo je zavjesa na ulazu bila odgrnuta i jedna od djevojaka pogledala je kroz otvor.
Kada je primijetila da se Ibn Tahir nije prestrašio i da se smješka, ušla je.
Iza nje su ušle i druge. Rikana je rekla:
— Ipak je Ibn Tahir shvatio da je ovdje gospodar.
— Kada ti bude dosta kupanja, samo reci. Dat emo ti ru nik. Me usobno su se natjecale
u ljubaznosti, no kada je ušla Mirjam, Ibn Tahir se ponovo zbunio i brzo je zatražio ru nik i
odje u.
Umjesto njegove odje e ponudile su mu krasan ogrta od teškog brokata. Obukao ga je,
opasao se i pogledao u ogledalu. Takvi su bili kraljevi i na starim slikama. Nasmiješio se. Nije se
mogao osloboditi osje aja da se s njim dogodio neki preobražaj.
Izvalio se na jastuke i zapo ela je gozba. Djevojke su ga posluživale jedna za drugom.
Mirjam mu je nazdravila. Nije se mogla otresti neke udne, radosne opuštenosti koja ju je sve
više obuzimala. Me utim, dok joj se prije Ibn Tahirova dolaska inilo kako je svaka aša ini
treznijom, sada je najednom osje ala ugodan u inak vina. Obuzela ju je želja za razgovorom i
smijehom.
— Pjesnik si, Ibn Tahire — rekla je i o aravaju e mu se nasmiješila. — Ne brani se,
znamo to. Voljele bismo uti neku tvoju pjesmu.
— Tko vam je to slagao? — Ibn Tahir je bio crven kao purpur. — Ja nisam pjesnik pa
zato i ne mogu ništa kazati.
— Htio bi zatajiti to? Nije li to loša skromnost? Mi ekamo.
— Zaista nije vrijedno razgovora. Samo sam ispunjavao zadatke.
— Zar nas se bojiš? Mi smo tihe i zahvalne slušateljice. Hadidža je upitala:
— Jesu li tvoje pjesme ljubavne?
— Kako, Hadidža, možeš pitati nešto tako? — odvratila joj je Mirjam. — Ibn Tahir je u
službi novog proroka i borca za pravo u enje.
— Mirjam je u pravu. Kako da pišem pjesme o stvarima koje ne poznajem? Djevojke su
se smijuljile. Godilo im je što pred sobom imaju tako neiskusnog mladi a.
Ibn Tahir je pogledao Mirjam i obuzela ga je slatka jeza. Sjetio se prethodne ve eri, ve eri
pred bitku, kada je ležao pod vedrim nebom ispred Alamuta i zurio u zvijezde. Tada je njime
ovladala neka daleka ežnja za ne im nepoznatim. Bio je osjetljiv i raznježen, volio je svoje
prijatelje, posebno Sulejmana koji mu se inio uzorom ljudske ljepote. Nije li ga ve tada
ispunjavala neka nejasna slutnja da e uskoro sresti drugo lice koje e biti još ljepše, još
savršenije od njegovog? U trenutku kada je pogledao u Mirjamine o i, u inilo mu se da je
ekivao baš nju i nikog drugog. Kako je na njoj sve bilo božansko. Njeno lijepo zasvodeno elo,
njen pravilan nos, njene pune crvene usne iji luk je imao neizreciv ar, njene velike, srne e o i
koje su gledale u njega tako pametno i sveznala ki: nije li taj lik bio isto otjelovljenje zamisli
koju je vje no nosio u sebi? Kakva li je mo morala biti u Sejiduninoj kuglici pa da može oživjeti
njegovu predstavu i postaviti je kao to bajno bi e izvan njega? Bilo da je sanjao, bilo da je u raju
ili paklu, osje ao je da je na putu prema nekom ogromnom, još nepoznatom blaženstvu.
— ekamo, Ibn Tahire.
— Dobro, re i u vam nekoliko pjesama.
Djevojke su se udobno namjestile oko njega kao da se spremaju za poseban užitak.
Mirjam je legla potrbuške i naslonila se na njega. Nježno su ga doticale njene grudi i od udne,
slatke boli zavrtjelo mu se u glavi. Oborio je o i. Tihim, nesigurnim glasom po eo je recitirati
pjesmu o Alamutu.
 Ubrzo ga je obuzeo grozni av zanos. Da, rije i njegove pjesme inile su mu se blijede,
prazne, ali njegov im je glas davao sasvim druga ije zna enje, davao im je nešto od onoga što je
tad u sebi doživljavao.
Poslije »Alamuta« govorio je pjesmu o Aliju i o Sejiduni.
Djevojke su slutile skrivene osje aje u njegovu glasu. O, kako je Mirjam jasno osje ala da
govorio njoj i o njoj! Bez otpora prepustila se uživanju u svijesti da je voljena, da je možda
voljena kao nikad dotad. Zagonetan smiješak drhtao joj je na usnama. Osluškivala je svoju
nutrinu. Rije i koje je izgovarao Ibn Tahir, dopirale su do nje kao iz velike udaljenosti. Samo se
trgnula na pjesmu o Sejiduni. Kad bi znao!
— Sve to nije ništa! — uzviknuo je kada je završio. — Kukavno, sasvim prazno. O ajan
sam. Pio bih. Nato ite mi vina!
Tješile su ga i hvalile.
— Ne, ne, sam dobro znam. To nisu pjesme. Pjesme bi morale biti sasvim druga ije. —
Pogledao je Mirjam. Smiješila mu se. Njen smiješak inio mu se nedoku ivim i odjednom mu je
sinulo - takva bi morala biti pjesma. To no, takva bi morala biti prava pjesma! Sve emu se dotad
divio i što je volio bila je samo zamjena za nju koju je no as upoznao. Ispunjen slatkom jezom
postao je svjestan da prvi put voli, da voli neizmjerno i duboko.
Najednom je shvatio da nisu sami. Zbunilo ga je prisustvo ostalih djevojaka. O, kada bi
sada bili sami kao što su bili prije, ne bi htio znati za stotinu onih sporednih stvari! Sada bi je
uzeo za ruku i gledao joj u o i. Govorio bi joj o sebi, o svojim osje ajima, o svojoj ljubavi. Ne bi
ga bilo briga kakve su prirode vrtovi kojima še u! Bilo bi mu svejedno je li to san ili java. Samo
da su njegovi osje aji prema tom božanskom liku živa istina. Nije li Prorok rekao da je život na
ovom svijetu samo iskrivljena slika onoga svijeta? Ali to što ga je sada obuzimalo, i ono što je
bio povod tim osje ajima, nije moglo biti iskrivljena slika ne ega nepoznatog. Ono samo bilo je
uzvišeno, samo dovoljno savršeno.
A možda njegovo tijelo još uvijek leži u mra noj prostoriji ispod vrha Sejidunine kule? I
samo se djeli njegova ja odvojio od duše pa sada uživa u svoj toj raskoši? Bilo kako bilo,
Mirjamina ljepota bila je stvarnost i stvarnost su bili njegovi osje aji prema njoj.
Primio ju je za ruku, za njenu nježnu, ruži astu, udesno oblikovanu ruku i pritisnuo je na
svoje elo.
— Kako je vrelo tvoje elo, Ibn Tahire!
— Sav gorim — prošaptao je. Pogledao ju je zažarenih o iju.
— U vatri sam.
— Kakva strast! — pomislila je Mirjam. Srce joj zabubnja ja e. — Ho u li se i ja zagrijati
pokraj tolike vatre?
Po eo je ljubiti njenu ruku. Vrelo, bezumno. Onda ju je primio za drugu i ljubio obje.
Gledala je preko njegove glave zamišljenim pogledom. — Ovako me ljubio Muhamed
kada me odvodio od Mojsija. Samo, bio je zreliji, pomamniji. — Zapekla ju je misao: »Zašto sve
najljepše dolazi prekasno?«
Djevojke su bile pokunjene kada su vidjele da se Ibn Tahir uop e ne interesira za njih.
Postale su tiše, razgovarale su šapatom i u prisustvu to dvoje zanijetih jedno drugim postajalo im
je sve nelagodnije.
Najzad je Ibn Tahir šapnuo Mirjam:
— Želio bih da budemo sami.
Prišla je djevojkama i zamolila ih da odu u svoje sobe i tamo se zabavljaju. Poslušale su
je. Neke su bile uvrije ene.
— Htjela bi sve imati sama — tiho je rekla Rikana. — Što e re i Sejiduna kada uje da
se zaljubila u drugog?
Mirjam se samo vragoljasto nasmiješila.
— Djevojke, ponesimo vino! Same emo se zabavljati, kada ne ide druga ije. Teviba se
pomirila sa sudbinom. Mirjam je osje ala svoju mo i zato imnije ništa zamjerala. Svakoj je
uputila ljubazan pogled, a Sanju je nježno zagrlila.
— Spjevat emo pjesmicu o tome kako si se zaljubila — zaprijetila joj je Sit. — Zapjevat
emo je kada se vratimo, da je uješ.
— Samo je vi smišljajte i pjevajte. Otpustila ih je i vratila se Ibn Tahiru. Bio je zbunjen, a
ta zbunjenost prenijela se i na nju. Nato ila je aše i nazdravila mu. Pogledali su se o i u o i.
— Nešto si mi htio re i, Ibn Tahire.
— Svaka rije je preslaba da izrazi ono što sada osje am u sebi. A kao da sam
prosvijetljen. O, koliko sam stvari, za ovo kratko vrijeme, shvatio! Znaš li pri u o Ferhadu i
kraljici Širin? Otkad sam te ugledao, osje am kao da sam se ve neko sreo s tobom. Sad sam se
kona no sjetio. Takvom sam uvijek zamišljao kraljicu Širin. Samo što je lik koji sad imam pred
sobom mnogo savršeniji. Ne smij se, Mirjam. Onako kao što je Alah u nebesima, tako ja sada
shva am nesretnog Ferhada. Najprije svakoga dana gledati takvu ljepotu, a onda biti vje no
odvojen od nje! Nije li to bila paklena kazna? Ferhad je morao poludjeti i morao je u živi kamen
klesati lik koji mu je neprestano bio pred o ima. Alahu, kolika je morala biti njegova bol! Jer
ništa ne može biti strasnije od svakodnevne spoznaje gubitka tako neizmjerne sre e, koja se
nikada više ne e vratiti.
i su joj bile oborene. Kle ala je naslonjena na jastuke, a njeno tijelo svjetlucalo je kroz
veo poput mramornog kipa. Oblina njena lica, njene ruke i njene noge, njen stas, sve je to bilo u
udesnom me usobnom skladu. Sasvim zanijet zurio je u nju. Osje ao je pobožnost kao pred
svetinjom. Njegova duša bila je potresena tolikim savršenstvom i on je uzdisao od slatke boli.
Odjednom je primijetio da mu na ruke kaplju suze.
Mirjam se prestrašila.
— Što je s tobom, Ibn Tahire?
— Prelijepa si. Ne mogu podnijeti rvoju ljepotu. Preslab sam.
— O, ti ludi, glupi mom e!
— Jeste, lud sam, blesav. Ovaj tren mi je do Sejidune i do mu enika Alija stalo koliko i
do kineskog cara. Alaha bih zbacio s prijestolja i tebe postavio na njegovo mjesto.
— Stvarno ludiš! To su bogohulne rije i. U raju si!
— Svejedno mi je. Bilo u raju ili u paklu, samo da si ti pokraj mene, moja Širin, moja
božanska Širin.
Nasmiješila se.
— Zamjenjuješ me. Nisam Širin, nego Mirjam, rajska djevojka.
— Širin si. Širin. A ja Ferhad, proklet da odvojen od tebe poludim od boli. Kakva paklena
mudrost, baš njoj poslati tog zanesenog momka! Stvarno.
Ibn Sabah je bio strašni sanjar iz pakla.
Naglo se odlu ila. Ovila je Ibn Tahiru ruke oko vrata i primakla svoje lice njegovom.
Sasvim izbliza pogledala mu je duboko u o i. Po eo je drhtati cijelim tijelom. Obuzela ga je
malaksalost kao da je njegovo tijelo preslaba posuda za silinu strasti koja se u njemu javljala.
Poljubila ga je u usta.
Nije se pomaknuo, nije ju ni zagrlio. Polako je po eo gubiti svijest. Približavao se
vrhunac blaženstva.
Za to vrijeme djevojke su se zbile u jednu od spavaonica. Pobacale su jastuke na pod i
udobno se razmjestile po njima. Nato ile su pune aše, ispijale ih jednu za drugom i postajale sve
nestašnije. Zapjevale su, potom se posva ale, pa se opet pomirile, ljubile se i grlile.
U takvom raspoloženju zatekla ih je Apama. Prvo je oprezno podigla zavjesu, a kada se
uvjerila kako nema opasnosti da se oda gostu, bu no je ušla.
— Gdje vam je gost? Gdje je Mirjam? Tresla se od ljutnje i uzrujanosti.
— Sami su u sobi.
— Zar tako ispunjavate Sejidunino nare enje? Glave e vam biti odrubljene! Ta ženska
možda upravo odaje mom u tajne, a vi tu njištite kao kobile!
Neke su grunule u pla .
— Mirjam nam je zapovjedila da ih ostavimo same.
— Smjesta k njima! Bacite se na momka i pokušajte izvu i iz njega koliko ga je ve ta
djevoj ura uputila u naše tajne. Jedna od vas neka me do e izvijestiti. ekat u je iza grma bijelih
ruža, lijevo od ribnjaka.
Kada su ušle u središnju prostoriju, ugledale su neobi an prizor. Ibn Tahir je ležao
nepomi an i blijed poput mrtvaca, ali licem mu je bio razliven blažen osmijeh. Mirjam se
nadnosila nad njega i pažljivo ga gledala. Polako jeskrenula pogled s njega i pogledom obuhvatila
družice. Po njihovoj uplašenosti znala je da se moralo nešto dogoditi. Ustala je i prišla im.
— Apama? — upitala je.
Potvrdno su klimnule glavama. Ona je bezbrižno slegnula ramenima.
— Jeste li smislile pjesmu?
— Jesmo.
Ibn Tahir se razbudio. Protrljao je o i i vedro pogledao oko sebe.
— Dopustite li, otpjevat emo vam je.
— Pjesmu? Radovat e nas. Ibn Tahir se vidno obradovao.
Prihvatile su harfe i praporce pa hrabro zapjevale:
»U raju djeva živjela, Mirjam joj je bilo ime. Za ljubav kao stvorena, Lijepa i obdarena
svime.
Puti poput mlijeka bješe, Rumenilo na obraz joj palo. Crna kao ugljen kosa, Sred nje -
mjesec - lice sjalo.
Crne o i njene, a usne Purpurne kao latice maka. Vitke ruke, noge duge -Pravog
kraljevskog koraka.
Medu mnogim djevojkama Alah ju je izabrao. Lijepo joj tijelo na inio, Um joj još ljepši
dao.
Sve je tajne neba I tajne zemlje poznavala, Voljela je nauke teške, Sa straš u im se
predavala.
S ime se no as ta djeva, Kraljica mudrosti, bori? Izgleda veoma zbunjena, A obraz joj
udno gori!
Naravno, mi ostale znamo Što se to s njom dogodilo. Kako je ugledala pehlivana, U srce
ju je nešto zgodilo.
I sada naša kraljica,
Ma koliko se gordo smiješila,
Od pete se do glave
U tog junaka zaljubila.«
U me uvremenu Apama je poslala po Hasana. Adi ga je do ekao i dovezao ga prokopom
na skriveno mjesto.
— Zašto si me zvala? — mrzovoljno je upitao.
— Ne ljuti se, gospodaru. Sve ide dobro, osim u ovom vrtu. Ili Mirjam ne zna ili ne želi
znati kako treba savladati žutokljuno mom e.
 Ispri ala je ono što je ula i vidjela.
— ini mi se da je Mirjam krenula pravim putem. Naime, Ibn Tahir se razlikuje od
ostalih mladi a. Je li to sve zbog ega si me zvala?
— Krenula je pravim putem? To kažeš meni, a znaš da nije bilo muškarca koji mi se
mogao oduprijeti? Ja sam, dakle, neznalica, a Mirjam umjetnica?
Hasan prikri smiješak.
— Što se sva aš? Mirjam ima druga ije nazore o tim stvarima.
— Ona ima nazore? Sveta nebesa! Otkud joj? Od onog njenog starog Zidova? Ili od onog
pustinjskog divljaka?
— A što ako su od mene?
— Htio bi me poniziti. Ali znaj, slutim da e te odati momku. Zaljubila se u njega.
Zbog tame nije primijetila rumenilo koje je udarilo Hasanu u obraze, ali je osjetila da ga
je pogodilo to što je rekla.
— Ljube se i gu u kao dva goluba. Znaš, on je pjesnik, a prema tome nije ravnodušno
nijedno žensko srce. Odsad e strepiti za njega. Djevojke je namjerno poslala iz sobe kako bi
ostala s njim nasamo. Upozorit e ga da se pazi.
Tlo je zaškripalo pod koracima. Adi je doveo Rikanu. Trgnula se kada je vidjela Hasana
pokraj Apame.
— Ne boj se. Što rade njih dvoje?
— Izgleda da se Ibn Tahir zaljubio.
— A Mirjam?
Rikana je oborila pogled.
— Ne znam.
— Htio bih razgovarati s njom — rekao je Hasan. Rikana zbunjeno pogleda Apamu.
— Što se udiš? — upitao je.
— Kako da joj to kažem? A ako Ibn Tahir krene za njom?
— Mora do i. Sama e na i izgovor.
Naklonila se i udaljila žurnim korakom. Kad je ušla, Mirjam ju je tiho upitala:
— Bila si kod Apame?
— Da. I Sejiduna je na obali. eka te. Izmisli nekakav izgovor, ostavi Ibn Tahira i idi.
Mirjam se vratila Ibn Tahiru.
— Da li me stvarno voliš?
— Sumnjaš?
-— Dokaži. Smisli pjesmu o meni. Ibn Tahir se prepao.
— Kako da ja, siromah, spjevam nešto što bi bilo tebe vrijedno? Mirjam, ne dopusti da se
osramotim.
— Ako me voliš, smisli pjesmu.
— Kako bih to mogao? U tvom prisustvu...?
— Ne boj se. Ne u te ometati. Oti i u u vrtove da ti naberem cvije a, a ti za to vrijeme
spjevaj pjesmu o svojoj ljubavi.
Okrenula se prema djevojkama.
— Vi ostanite s njim i svirajte mu. Kada je odlazila, šapnula je Rikani:
— On ne smije iz dvorane! Vi odgovarate. Ogrnuta ogrta em požurila je u vrtove.
Kod amaca ugledala je Hasana. vrsto ju je primio za ruku.
— Vjeruje li da je u raju?
— Zaljubljen je i zato vjeruje da je u raju.
— To nije odgovor. ini mi se da si se nešto promijenila. Znaj da ne e biti milosti ako se
momak ne pokaže.
— Ja garantiram da e se pokazati. A ti naredi Apami da se ne mota uokolo kao sablast i
neka me ne ometa u poslu.
— Bolje bi bilo da si ostala hladna. Pazi da ne izgubiš uzde iz ruku.
Je li dobro ula? Hasan se osje a pogo enim? Dakle, bilo mu je bar malo stalo do nje?
— Ne boj se, Ibn Sabaše. Uzde vrsto držim u rukama.
— To sam i o ekivao. Kako si se opravdala kada si otišla?
— Dala sam mu zadatak. Rekla sam da mi spjeva pjesmu. Uhvatio ju je pod ruku i poveo
je nekoliko koraka stazom uz obalu.
— Misliš li da se jako zaljubio?
— Naravno.
— A ti?
— Zar te to zanima?
— Po svoj prilici. Ina e te ne bih pitao.
— Ibn Tahir je nadaren mladi , ali put do ovjeka bit e još jako dug.
— Sada se vrati i što prije ga uspavaj.
Nije se mogla suzdržati. Tiho se zahihotala. Poljubio ju je u elo i vratio se Apami.
— Izgleda da je gospodar ljubomoran.
— Mogu e. Ali svakako manje nego što je ljubomorna Apama. Mahnuo joj je u znak
pozdrava i naredio Adiju da ga odveze u zamak.
— Kada se vratim u kulu, dat u znak truba ima. Bit e dosta zabave za ovu no .
Neki teret mu je legao na srce. Sjetio se Omara Hajjama. U Nišapuru leži na jastucima i
pije vino. Poslužuje ga lijepa djevojka, a on piše pjesme i smije se cijelom svijetu. Razmišlja i
spoznaje. Uživa u miru i spokojstvu. Tog trenutka mu je zavidio.
— Da, on je od nas trojice izabrao najbolji dio.
Djevojke su vidjele da se Mirjam vratila nasmijanog lica. Donijela je puno naru je cvije a
i njime posula Ibn Tahira koji se nadnosio nad ispisanu tablicu. Smjesta im je laknulo.
— Je li gotova pjesmu?
— Bar sam pokušao.
— Nešto nam je ve itao — rekla je Sit. Iznenadit eš se.
— Umirem od nestrpljenja.
Uzela je kuglicu i držala je u šaci. Kleknula je pokraj Ibn Tahira, nasloni la se na njega i
gledala preko njegovih ramena u tablicu. Neprimjetno je spu stila kuglicu u ašu.
itao je:
»Ah, ja drugi Ferhad, ni slutio nisam Da ljubav tako brzo dolazi Niti znao
Da njena mo je tako jaka
Da nadvlada osje anja prema
Proroku i Sejiduni
I prema Aliju Mu eniku
Koji je dosad bio srcu najdraži.
Alahu, ti, koji nam svima u dušu gledaš, Koji si Mirjam dao lik ljepši od Širinog, Koji sve
vidiš, i sve znaš, i sve razumijevaš: Što da u inim
Kada mi je ljubav tako srce obuzela Da ne vidim, i ne ujem, niti osje am Što nije ona,
koju si u raj smjestio, Mirjam draga, duša moje duše?
Alahu, hajde, daj znak, je li iskušenje Ono što mi sada srce i dušu ispunjava? Ho u li kao
Adem, praotac svih nas, I ja biti izgnan iz raja? A možda si htio pokazati nagradu
Koja me eka kada pokraj mene mrtvog bude položen ma ? Što da u inim da što prije
zaslužim Milost tako bezgrani nu?
Predraga Mirjam! Još ju er slijepac sam bio.
Kuda usmjeriti žudnju srce nije znalo,
Niti misli um. Sad sve je jasno.
Srce je našlo mir, a um svoj cilj.
I neizmjerna sre a me obuzima.
Dok gledam ti, Mirjam, u o i duboke.«
U Mirjaminim o ima zablistale su suze, pa kako bi ih sakrila, brzo ga je poljubila. Bilo joj
je tako teško da bi najradije umrla.
— »Siroti momak«, pomislila je. »Tako iskren, tako dobar i tako mlad. U njegovu srcu
nema mjesta za laž i prijevaru. A baš meni je dodijeljeno da ga pripremim za Hasanovu žrtvu.«
— Što ti je, Mirjam?
— Tako si mlad i tako dobar.
Nasmiješio se je i porumenio. Ožednio je i ispraznio ašu. Najednom je osjetio slabost.
Zavrtjelo mu se u glavi. Pred o ima mu se ukazao novi predio. Uhvatio se za glavu i pao
nauznak.
— Sljepilo! Alahu, sljepilo! Gdje si, Mirjam! Tonem. Letim. Djevojke su se prestrašile.
Mirjam ga je zagrlila.
— Tu sam, Ibn Tahire. Pokraj tebe.
— Osje am te, Mirjam — rekao je, i umorno se nasmiješio. — O, Alahu, sve se
promijenilo. Samo sam sanjao. Alahu, istim putem letim natrag. Ranije sam samo sanjao da sam
došao u sveti grad Kairo. uješ li, Mirjam? Ušao sam u kalifovu pala u. Oko mene je bila tama.
O, ista tama je i sada oko mene. Privij se uz mene, Mirjam, tako da te osjetim! U dvorani je bilo
tamno. Kada sam se okrenuo natrag, prema vratima, opet je bilo sasvim svijetlo. A kada sam
pogledao prema prijestolju — oslijepio sam. uo sam kalifov glas. Bio je to glas Sejidune.
Pogledao sam prema njemu. Bio sam slijep. Okrenuo sam se prema izlazu: odaja je bila
prekrasno osvijetljena. Milostivi Alahu! Kakva slabost! Ne osje am te više, Mirjam! Daj mi
znak, ugrizi me, pod srce me ugrizi, jako, da te osjetim, da znam da si još pokraj mene.
Odgrnula je njegov ogrta i ugrizla ga pod srce. Bilo joj je beskrajno teško.
— Sada te ponovo osje am, Mirjam. O, kakav krajolik! Gledaj! Ovaj grad ispod mene!
Gledaj ovo zlatno kube, ove zelene i crvene krovove! Vidiš li onaj tamnoplavi toranj! Tisu u
barjaka vijori oko njega. Same duge, šarene zastave. O, kako lepršaju na vjetru. Zgrade i pala e
lete mimo mene. Kakvom brzinom! Zadržite me, preklinjem vas, zadržite me!
Prevalio se i teško zahroptao. Djevojke je spopao užas.
— Zadesit e nas nesre a — rekla je Sit.
— Bolje bi bilo da smo poskakale u rijeku — promrmljala je Mirjam. Ibn Tahir je bio u
dubokoj nesvijesti.
— Ogrnite ga njegovim haljetkom!
Poslušale su. Mirjam je legla nauznak i suhih o iju zagledala se u strop.
***

Kada su Ebu Ali i Buzurg Umid ostali sami na kuli, upitno su se pogledali. Potom su
dugo, šutke gledali preko nadzida. Na koncu je Buzurg Umid upitao:
— Što kažeš na sve ovo?
— U mreži smo iz koje e se biti teško izvu i.
— A ja kažem: kao što je Alah Alah, tako je Ibn Sabah lu ak.
— Svakako, opasan sudrug.
 — Što misliš, da li da ostanemo skrštenih ruku i mirno gledamo? Što u ini tigar kada se
zaleti u mrežu za vukove?
Ebu Ali se nasmijao.
— Progrize je, naravno.
— Dakle?
— Pa progrizi je.
— Ne bojiš li se da e možda i nas jednom poslati u tome sli an raj?
— Bude li dobro, ne emo se braniti.
— Obraniti se ne emo ni bude li loše. Prišao je tik do Ebu Alija.
— uj, Ebu Ali. No as je još vrijeme. Na kuli smo samo nas trojica.
— Što misliš time?
— Smijem li se uzdati u tebe?
— Vrana vrani o i ne vadi. Radije ih zajedno izvade orlu.
— Kada se vrati, pri ekajmo ga kod ulaza. Ja u ga straga udariti drškom ma a po glavi,
da se ne uje. Zatim ga strmoglavimo preko nadzida u Sah-Rud.
— A vjernici?
— Njima slazimo da se više nije vratio iz vrtova.
— Ali uškopljenici e znati da je došao. Zivi se ne emo izvu i.
— Dok se stvar razjasni, nas dvojica smo ve tko zna gdje.
— Nema vjernika koji ne bi riskirao život da ga osveti. Mreža je vrsto stegnuta oko nas.
— Za svaki in potreban je rizik.
— Manje riskiramo pri ekamo li na nasljedstvo.
— Hasan je lud.
— Ne toliko da pogodi naše misli.
— Bojiš se?
— Ti možda ne?
— Upravo zato bih želio odahnuti jednom zauvijek.
— Znam da sada naslu uje naše misli. Šuti kao grob. Uškopljenici su strašno oružje.
— Fidaiji e biti još opasnije.
— Zato šutimo. Oni ne e biti ma samo u njegovim, nego i u našim rukama.
— Možda si u pravu, Ebu Ali. Hasan je strašan gospodar. Za nas nema puta natrag.
Upu eni smo u njegovu tajnu i svako uzmicanje zna ilo bi smrt.
— I i emo lijepo njegovim stopama.
— uj! Vra a se. To priznajem: njegov no ašnji pokus stvarno je neobi an.
— Više od toga, izvrstan je.
Hasan je, zadihan, stigao na vrh. Ošinuo je velike daije kratkim pogledom i nasmijao se.
— Nadam se da se niste suviše dosa ivali, prijatelji? Imali ste jedan drugom štošta re i i
mislim da niste gubili vrijeme.
— Brinulo nas je kako se odvija stvar u vrtovima, Ibn Sabaše. Zašto te je zvala Apama?
— Zbog ženske ljubomore. Dolje su se sukobile stare i nove teorije o ljubavi. Trebalo je
riješiti opasno pitanje kako se muškarac bolje zavodi.
Veliki daiji su prasnuli u smijeh. Osjetili su opuštenost. Oluja je prošla.
— ini mi se da su ti nove teorije draže od starih — rekao je Ebu Ali.
— Što možemo. Svijet se neprestano razvija i odri emo se starog u korist novog.
— Zar Ibn Tahir nije pao novoj teoriji u ruke?
— Vidi ti Ebu Alija! Još eš se razviti u velikog poznavatelja ljudske duše!
— udan si ti ljubavnik, tako mi brade Prorokove! Da je meni do neke žene stalo samo
toliko koliko do poderane odje e, prije bih je ubio nego prepustio drugom.
— To si ve dokazao, moj Ebu Ali. Zato sad nemaš ni stare ni nove »teorije«. A što se
mog slu aja ti e, moraš uzeti u obzir da sam ja filozof i da prije svega cijenim ono što mogu
opipati. A to se poslije jedne no i ne e bogzna koliko promijeniti.
Ebu Ali se smijao.
— Tako er u redu stajalište — rekao je. — A mislim da kod tebe taj princip važi samo u
pitanjima ljubavi. Nije li jutros netko govorio kako ho e izgraditi svoju ustanovu na istom
razumu?
— Progoniš me kao pas divlja — hihotao se Hasan. — Zar stvarno misliš da te dvije
suprotnosti nisu spojive? Kako bi ina e išli ruku pod ruku tijelo i duh?
— Kada bi pakao znao za svece, onda bi ti bio takav svetac.
— Tako mi svih mu enika! Istih nazora je i moja kraljevna.
— Svakako, podudarnost koja raduje.
Ebu Ali je namignuo Buzurg Umidu. Hasan je pripalio baklju i dao znak truba ima u
vrtovima.
— Dosta je rajskog uživanja za no as. Sada e se morati pokazati rezultati. Primio je
odgovor iz vrtova, te ugasio i odložio baklju. — Da, da, onimadolje je lako — rekao je više za
sebe. — One uvijek imaju nekog iznad sebe tko misli i odlu uje za njih. Ali tko e nas spasiti
svijesti o odgovornosti i mu noj izdvojenosti? Tko e od nas odagnati no i bez sna, u kojima je
svaki trenutak koji nas približava jutru sli an udarcu eki em po našem srcu? Tko e nas
osloboditi straha od smrti, poslije koje e, znamo, do i veliko ništa? Sada se još no no nebo s
tisu ama svojih zvijezda zrcali u našim o ima, još osje amo i još razmišljamo. Ali kada dode
veliki trenutak, tko e nam ponuditi melem za bol koju nam pri inja svijest da se otpravljamo u
vje nu tamu ništavila? Da, njima dolje je lako. Stvorili smo im raj i udahnuli im svijest da ih u
njemu, poslije smrti, eka vje na raskoš. Zato im se, uistinu, može zavidjeti.
— Jesi li uo, Buzurg Umide? Hasan bi mogao biti u pravu.
— Dakle, i vama se po elo bistriti? Znamo da smo gospodari samo beskrajno male to ke
poznatoga i sluge neizmjerne mase nepoznatoga. Usporedio bih nas s bubicom koja se zagledala
u nebo iznad sebe. »Popet u se uz travku gore«, kaže sebi. »Izgleda dovoljno visokom da do em
do cilja.« Po ne ujutro i mili gore do uve er. Tada je na vrhu i spozna da je sav njen trud bio
uzalud. Zemlja je samo nekoliko pedalja ispod nje, a nad njom se prostire zvjezdano nebo, isto
tako neizmjerno visoko kao što se prostiralo kada je još bila na zemlji. Samo, sada više ne vidi
nikakvog puta koji bi vodio gore, kao što ga je vidjela prije nego se po ela uspinjati. Izgubila je
vjeru, shvatila da nije ništa u usporedbi s nerazrješivom veli inom svemira i zauvijek je lišena
nade i sre e.
Namignuo je velikim daijima.
— Hajdemo! Moramo do ekati prve vjernike koji su se vratili iz raja na zemlju.
Djevojke oko Fatime vidjele su kroz prozorska stakla kako se približavaju uškopljenici s
nosilima.
— Kao tri pogrebnika — rekla je Sara.
— Fatima! Otkrij Sulejmana da ga još jedanput vidimo — molila je Zejneb.
Fatima je otkrila lice uspavanog. Ležao je mirno i jedva primjetno disao. Sada je opet bilo
ne eg djetinjeg na njegovu licu.
Djevojke su zurile u njega raširenih o iju. Halima je ugurala u usta etiri prsta i zagrizla
ih. Bilo joj je užasno teško.
Fatima ga je ponovo brzo pokrila.
Ušli su uškopljenici, bez rije i ga stavili na nosila i isto tako tiho su opet otišli.
 Samo što je pala zavjesa za njima, djevojke su grunule u pla . Halima je vrisnula od boli i
poput kamena pala na pod.
Kada su crnci odnijeli Jusufa, plakale su samo Džada i Mala Fatima. Zulejha je nijemo
pratila pogledom njihov dolazak i odlazak. Ponos joj nije dopuštao da pokaže što osje a.
— Sada je i tvojoj slavi došao kraj — bockala ju je Hanefija kada su ponovo ostale same.
— Muškarca si dobila samo za jednu no , a sada si ga zauvijek izgubila. Bolje je nama koje ga
uop e nismo imale.
Zulejha je skrivala svoju zabrinutost, ali bol ju je savladala te se sklup ala na podu i zarila
glavu u jastuke.
— Bez srca si, Hanefija — razljutila se Esma.
— Pa nisam mislila tako.
Otišla je do Zulejhe i pomilovala je po kosi. I ostale su prišle pokušavaju i je utješiti, ali
Zulejha je plakala sve dok nije zaspala.
Kada su uškopljenici otišli s Ibn Tahirom, Mirjam je pozvala djevojke da idu u svoje
spavaonice. No as ih je bilo malo, jer su one koje su bile s Fatimom i Zulejhom ostale u svojim
paviljonima.
I Mirjam je spavala sama, no no as je poželjela da Halima sa svojom ljupkom
bezbrižnoš u bude pokraj nje. Tko zna kako je izdržala ovu sudbonosnu ve er? Što je bilo s
ostalim djevojkama? Zabrinuta, mislila je na njih. Samo da dode jutro!
Teške misli morile su je sve do zore.
Uškopljenici su donijeli u podrum svoj živi teret. Hasan ih je upitao:
— Je li sve u redu?
— Sve je u redu, Sejiduna.
Spustili su nosila u krletku. Za njima su ušla trojica poglavara. Šutke su ekali da ih
nevidljive ruke crnaca dignu pod vrh kule.
Gore je Hasan otkrio usnule.
— Izgledaju jako umorni — šapnuo je Buzurg Umid. Hasan se nasmiješio.
— Spavat e oni još dugo nakon što svane. Zatim dolazi bu enje. Tada e se pokazati
koliko smo uspjeli.
Zavjesu na ulazu u eliju ostavio je podignutu kako bi mladi i imali dovoljno zraka, a
pokraj vrata je postavio stražara. Potom se oprostio s prijateljima.
— Dakle, završen je drugi in naše tragedije. Do vi enja sutra. Laku no .
Dolje, u vrtovima, uškopljenici su skidali i gasili svjetiljke. Neke su bile progorjele. Tu i
tamo zaplamsao je plamen u no . Gasilo se svjetlo za svjetlom i uokolo je postajalo sve tamnije.
No ni leptiri uplašeno su letjeli ljudima iznad glava. Šišmiši su jurcali za posljednjim insektima.
Iz šipražja se oglašavao uk. Odgovarao mu je, frk i, gepard.
Ugasila se i posljednja svjetiljka. Bila je to udesna ljetna no s tisu ama svojih tajni. Na
nebu su sijale zvijezde, žmirkave i treperave. Daleke, nerješive zagonetke.
Mustafa je napravio krug bakljom iznad sebe kako bi se razgorjela. Njome je osvijetlio
put pred sobom, a šestorica uškopljenika pratili su ga do amaca.
— Povirimo usput kod djevojaka — predložio je majstor plesa Esad. — No ašnja ve er
bila je za njih teško iskušenje.
Otišli su do paviljona u kojem je spavala Fatima sa svojim družicama. Esad je odgurnuo
vrata i podigao zavjesu na ulazu, a Mustafa je s podignutom bakljom ušao u prostoriju.
Djevojke su ležale sve zajedno na jastucima. Neke su bile sasvim gole, druge jedva
pokrivene ogrta ima i pokriva ima. Poneka je samo uspjela skinuti nakit, a mnoge su ga zadržale
na sebi. Lijepi, obli udovi blago su uranjali u svilu i brokat. Grudi su se dizale i spuštale.
 — Taj je dobro kosio — rekao je prigušenim glasom Esad. — Leže kao poslije bitke na
bojnom polju.
Mustafa je zadrhtao tako da mu je skoro ispala baklja iz ruku. Izjurio je van i otr ao
natrag prema rijeci. Naglas je zaurlao:
— ovjek je zvijer. O, Alahu! Što su napravili od nas!
 13.

Kao što su se dogovorili, veliki daiji su sljede eg jutra došli Hasanu. Rekao im je:
— Upravo sam bio kod momaka. Svi još uvijek spavaju. Vrijeme je da ih probudimo.
Ušli su u njegovu sobu. Odgrnuo je zavjese tako da je pala puna svjetlost u prostoriju.
Pogledali su u dizalo. Na ležajima su ležali mladi i, isto onako kao sino , i mirno spavali.
Poglavari su im se primakli, a Hasan ih je pažljivo promatrao.
— Izvana se uop e nisu promijenili. A kakve su njihove duše, to emo sad vidjeti.
Prodrmao je Jusufa za rame:
— uješ li, Jusufe moj?! Vani je ve odavno dan, a ti još spavaš? Jusuf je, sav preplašen,
otvorio o i. Digao se na laktove i zbunjeno protresao glavom. Tupo i ništa ne shva aju i buljio je
u poglavare. Na njegovu licu pojavio se izraz bezgrani nog enja.
— Što li si radio no as kada si se ovako kasno probudio? Hasan se vragolasto nasmiješio.
Jusuf je plašljivo podigao pogled.
— Bio sam u raju, tvojom miloš u, Naš gospode.
— Lijepi snovi, bez sumnje, mom e moj.
— Ne, ne, bio sam u pravom raju.
— Hajde, hajde. Tvoji prijatelji bi se smijali kada bi im to pri ao.
— Znam što znam, Sejiduna. Stvarno sam bio u raju.
— Onda vjeruješ da mi je bio dat klju od rajskih vrata?
— Sada to znam, Sejiduna.
Sulejmana je probudio glasan razgovor. Sjeo je na ležaj i nakostriješio obrve. Njegove o i
išle su od Hasanova do Jusufova lica i natrag.
Odjednom se svega sjetio. Naglo je opipao svoje tijelo. Ispod halje je osjetio Haliminu
narukvicu i na njegovu licu pojavilo se zaprepaštenje.
— Vidi, i Sulejman se probudio. Što li si radio tijekom no i te si ovako dugo spavao?
— Bio sam u raju miloš u Našeg gospoda.
— Ma bježi, bježi, tko e ti to vjerovati?
— Samo neka netko pokuša posumnjati... Htio sam re i da imam dokaz da sam stvarno
bio tamo...
— Imaš dokaz? Pa pokaži ga!
Sulejman je prekasno shvatio da se odao. Po eo se izgovarati.
— Sam ne znam kako mi je ovo ostalo u ruci. Obuzela me malaksalost, hvatao sam oko
sebe i odjednom sam držao narukvicu u šaci. Zatim se više ni ega ne sje am.
— Pokaži je!
Sulejman je sa žaljenjem predao Hasanu svoj plijen. Poglavar ga je razgledao sa svih
strana i onda ga ponudio velikim daijima.
— Stvarno nevjerojatno — rekao je. — Izgleda kao prava rajska narukvica.
— I Zulejha je imala sli nu — usko io je Jusuf u rije . — Ali zabranila mi je da je
ponesem sa sobom na ovaj svijet.
— Sulejmane, Sulejmane — rekao je Hasan klimaju i glavom. — Nekako mi je udno
kako si uspio do i do ovog nakita. Nisi valjda sam raj oplja kao?
Sulejman se prepao.
— Bojao sam se da mi Naim i Ubejde ne e vjerovati. Zato sam je zadržao...
 — Zar medu prijateljima važiš za takvog lažljivca?
— Ni ja ne bih vjerovao njima kada bi mi pri ali nešto sli no.
— Ja u svakako zadržati narukvicu. Kada te budem ponovo poslao u raj, dat u ti je da je
poneseš sa sobom na put, a ti misli kako eš se tamo opravdati.
U me uvremenu probudio se i Ibn Tahir. Ošamu en i za en pratio je razgovor.
Polako mu se vra alo sje anje na doga aje prošle no i. Najednom se opipao ispod srca i
uzdrhtao. Osjetio je trag Mirjaminih zuba. Hasan se okrenuo k njemu.
— Slušam nevjerojatne stvari iz usta tvojih drugova. Sino sam ih, isto kao i tebe, ostavio
u ovom sobi ku, a sada bi me htjeli uvjeriti da nisu proveli no na ovom mjestu nego su putovali
ravno na onaj svijet. Bar ti, koji si uvijek bio razborit i trezven, spasi me dužnosti da im vjerujem.
Ina e e me još biti strah živjeti u blizini ovog mjesta gdje te svakoga trena no ni duhovi mogu
zgrabiti za ruke i noge i odnijeti te u bogzna kakvu nepoznatu zemlju.
— Znam da se šališ, Sejiduna. Sam dobro znaš tko je izazvao naše no no putovanje, a
sada bi me htio iskušati.
— Što? I ti, Ibn Tahire moj, tvrdiš da nisi prespavao no na ovom mjestu? Onda ne e biti
samo alegorija da ja imam rajski klju u rukama?
— Oprosti, Sejiduna. Nikada se više ne e sumnja uvu i u moje srce.
— Lijepo. Što ete, prijatelji, re i svojim drugovima kada vas budu pitali gdje ste proveli
no ?
— Re i emo: bili smo u raju miloš u Našeg gospoda.
— Dobro. Nadam se da e odsad vaša vjera ostati vrsta i nepokolebljiva, da e biti od
vrste za koju se kaže: planine e pomicati. Sada se vratite svojim drugovima.
Pozvao je stražara i naredio mu da ih odvede iz kule.
Kada je ostao nasamo s velikim daijima, vidno mu je laknulo.
— To je, dakle, prošlo kao što sam o ekivao. Ebu Ali je jurnuo k njemu.
— Duše mi! — uzviknuo je. — Našao si Arhimedovu to ku. Obojica su ga zagrlili.
— Do posljednjeg trenutka sumnjao sam u uspjeh — priznao je Buzurg Umid. — Sada
mislim kako ti se uistinu posre ilo da promijeniš ovjekovu prirodu. Od tih »ašašara« skovao si
strašno oružje.
— Sada je tre i in pri kraju — rekao je Hasan i nasmijao se. — Mogli bismo ga nasloviti
»Bu enje« ili, pak, »Povratak iz raja«.
Poziv trojice drugova vrhovnom poglavaru i, još više, njihov izostanak preko no i, tjerali
su fidaije na živa naga anja i raspravljanja. U spavaonici su o tome govorili do kasnih sati
ekaju i da se pozvani vrate i zadovolje njihovu radoznalost.
— Kona no emo uti kakav je Sejiduna — rekao je Ubejde.
— Što mislite zašto ih je pozvao k sebi? — pitao je Naim.
— Zašto? Vjerojatno zato da ih ukori što su jutros oteli Turcima zastavu. Ubejde se
iskesio.
— Nisam tebe pitao. Htio sam uti mišljenje pametnijih.
— Ne o ekuješ valjda da e ih poslati na nebesa? — našalio se Abdulah. — Pozvao ih je
zato da za nagradu prisustvuju gozbi kod poglavara.
— Možda si u pravu — rekao je Džafer.
— Zašto se onda tako dugo ne vra aju? — naga ao je Ubejde. — A možda im je
dodijelio neki posebni, po asni zadatak pa su ve otišli iz tvr ave?
— Zašto mlatimo praznu slamu? — bilo je mišljenje Abdurahmana. — Sve dok se ne
vrate i sami ne kažu gdje su bili i što su vidjeli, ne možemo ništa znati. Zato je bolje da zaspimo i
tako se zasluženo odmorimo.
 Sljede eg jutra bili su ve odavno na nogama kada se odjednom pojaviše trojica odsutnih.
Svi su jurnuli prema njima, okružili ih i zasuli gomilom pitanja.
— Hajdemo u spavaonicu — rekao je Sulejman. —Tamo emo govoriti. Gladan sam i
boli me svaka koš ica kao da su me u žrvnju mljeli. Jedva se držim na nogama.
Otišli su u spavaonicu i njih trojica su se svalili na svoje postelje. Donijeli su im mlijeka i
kruha.
Sulejman je upitao: — Tko e govoriti?
— Ti po ni — odgovorio je Jusuf. — Ja sam suviše nestrpljiv. Teško bih ih uvjerio. A
kada bih vidio da mi ne vjeruju, razljutio bih se pa onda ne bi valjalo.
Sabili su se oko njihovih postelja.
— Vjerujete li u uda? — upitao je Sulejman. Fidaiji su se pogledali.
— U stara da — rekao je Naim. — U nova nam je Prorok zabranio vjerovati.
— O, pla ko jedan! A što u i Sejiduna?
— Ne znam da govori o udima.
Kada je Sulejman tako pitao, Naim je postajao oprezan.
— Nisi li u io da je Alah predao Sejiduni klju od rajskih vrata? Zavladao je napeti muk.
Sulejman je trijumfalnim pogledom prelazio odlica do lica. Kada se tako nauživao njihove
radoznalosti, rekao je:
— Fidaiji, prošle no i Sejiduna nam je ukazao milost i otvorio nam vrata raja.
Zagledali su se. Nitko nije ništa prozborio. Odjednom je Ubejde prasnuo u glasan grohot,
a odmah nakon njega svi su se previjali od smijeha. Samo su trojica no nih putnika ostali
ozbiljni.
— Dogovorili su se i sada bi nas htjeli navu i — rekao je Abdurahman.
— Sulejman, po starom obi aju, pravi budale od nas — dodao je Naim.
— Pustimo ih — s visine je rekao Ibn Vakas. — Sino su se napili, a onda pijanstvo
prespavali u nekoj štali. Vidi im se na licu. Sada ih je sram i zato bi htjeli sve okrenuti na
smijuriju.
— Znao sam da e biti ovako — ljutito je zarežao Sulejman. — Ibn Tahire, ti im kaži, tebi
e najviše vjerovati.
— Dosta je šale — razljutio se Ubejde. — Volio bih znati jeste li uop e vidjeli Sejidunu.
Sada se oglasio Ibn Tahir.
— Teško je, prijatelji, govoriti o tako nevjerojatnim stvarima kao što su ove koje smo nas
trojica doživjeli prošle no i i potpuno vas razumijem kada nam se smijete. Ali sve što je rekao
Sulejman ista je istina. Zato vas molim: strpite se i saslušajte. On neka nastavi.
Njegovo lice bilo je sasvim ozbiljno. U njegovu glasu nije bilo ni eg šaljivog. Usprkos
tome, fidaiji su se pitali nije li ipak sve odli na gluma te trojice.
— Vlastitog oca bih optužio da laže — rekao je Džafer — kada bi tvrdio takve stvari.
Mada mi se ini udnim da bi se ti, Ibn Tahire, upuštao u takvu ludoriju. Neka samo Sulejman
pri a. Bar emo uti što ste nam naumili re i. Sulejman se uspravio na ležaju, prijete i pogledao
oko sebe, a potom progovorio. Po eo je baš od po etka, kako su se uspinjali na kulu, kako su
sreli divovske buzdovandžije i kako ih je Ebu Ali doveo pred Sejidunu. Kad mu je promakla
kakva sitnica, smjesta se javio Jusuf. Tako su do pojedinosti opisali vrhovnog poglavara i
neobi an razgovor s njim.
Fidaiji su pratili njegovo pri anje sa sve ve om napetoš u. Jusufove upadice bile su
najbolja nenamjerna potvrda istinitosti tog priop enja.
Kada je Sulejman došao do dijela u kojem je Sejiduna naredio njima trojici da udu u
eliju s tri ležaja, slušateljima je zastao dah. O i nisu skidali s njihovih usana.
 I Ibn Tahir ga je pažljivo slušao. Ne htiju i, opipao je grudi i osjetio Mirjamin ugriz. Sada
kada je ponovo bio usred svog svakidašnjeg života, po eo ga je obuzimati užas pri sje anju na
neshvatljiv no ni doga aj. U njemu se prvi put probudila prava vjera, ona vjera koju pori u
iskustvo i razum.
Nakon toga Sulejman je pri ao kako im je Sejiduna podijelio udesne kuglice koje su
inile da lete iznad nepoznatih predjela. Rekao je što je pritom sanjao sve dok nije sasvim
izgubio svijest.
Došao je do bu enja u raju. Fidaijima su gorjeli obrazi i grozni avo sjale o i. Vrtjeli su se
na svojim mjestima. Govorio je što je najprije ugledao. Precizno je opisivao paviljon, nije
ispustio nijednu sitnicu, a potom je prešao na opis djevojaka.
— Možda si sve to sanjao.
Ubejde je pokušao opustiti do krajnosti napete živce.
I ostalima je postajao nesnosan napor mašte. Pogledavali su se i teško disali. Naim je
ao zguren pokraj uzglavlja Ibn Tahirove postelje i blijedio od slatke jeze. Usred bijela dana
podilazili su ga žmarci kao da sluša sablasnu pri u o avetima.
— Sve što sam vidio u onoj prostoriji bilo je tako stvarno kao što je stvarno to da ste vi
sada oko mene — nastavio je Sulejman.
— Ljepšu dvoranu ne možeš zamisliti. Sve, je u srebru i zlatu, ležaji su pokriveni
prekriva ima mekšim od mahovine, a na njima su jastuci u koje jednostavno uranjaš.
Najizabranijih jela napretek, slatkoga vina koje te razvedrava a ne obeznanjuje — sve baš onako
kako piše u Kur'anu. A hurije, de ki! Put kao mlijeko i baršun, o i krupne i bistre, a grudi, o,
Alahu! Pri samom sje anju krv mi se uzburka i uspali.
Detaljno je govorio o svojim ljubavnim doživljajima.
— O, da sam ja bio tamo — otelo se Ubejdeu iz srca.
— Samo jednu kada bi taknuo, golom rukom bih ti iš upao utrobu. Sulejmanu su se o i
zablistale kao lu aku, i Ubejde se nehotice odmakao. Dovoljno dugo je poznavao Sulejmana.
Istina, s njim nije bilo šale, ali jošga nije vidio takvog kakav je bio tog trenutka. Nešto mu je
govorilo da se posljednje no i opasno promijenio.
— Te hurije su moje! Shva ate li? Moje su sada i za vijeke vjekova. Nijednu ne dam ni za
život. O, moje ljupke gazelice! Izvor moje radosti! Vrelo moje sre e! Nitko od vas nema pravo
bilo koju od njih poželjeti. Za mene ih je Alah pripremio, i ne mogu do ekati trenutak kada u
zauvijek biti s njima.
Svi su osje ali: Sulejman je preko no i postao sasvim drugi ovjek. Gledali su ga s
nepovjerenjem, gotovo sa strahom.
Možda je Jusuf bio jedini koji nije primijetio tu promjenu, odnosno ta mu se promjena
inila sama po sebi normalnom. Razumio ju je nesvjesno, jer se u njemu dogodio sli an pomak.
Sulejman je dalje opisivao svoje doživljaje s rajskim djevojkama.
Jusuf je najednom planuo:
— Valjda bi nam sad htio slagati da si u toj jednoj no i od svih devet hurija na inio svoje
žene?
— Zašto slagati? Zar ti nisi? Jusuf se gnjevno iskesio.
— Sulejman ni pri ovako ozbiljnoj stvari ne može bez pretjerivanja. Sulejman ga je
probadao o ima.
— Obuzdaj jezik! Ne pretjerujem ništa više nego što pretjeruje Kur'an.
— Dakle, Kur'an pretjeruje.
Fidaiji su se nasmijali. Sulejman se ugrizao za usnu.
— Moje žene su spjevale pjesmu o mojoj ljubavi. Ho ete li tvrditi da hurije lažu?
 — Kaži nam je.
Pokušavao se sjetiti, ali ubrzo je zapeo. Jusuf je udario u grohot. Od silnog smijeha
udarao se po koljenima. Ostali su se smijali s njim.
Tada se Sulejman poput strijele bacio preko Ibn Tahirove postelje i svom je snagom
tresnuo Jusufa šakom u lice.
Jusuf se instinktivno uhvatio za udareno mjesto. Za eno je pogledao i polako se digao.
Krv mu je udarila u obraze.
— Što? Mene e ovaj skakavac udarati po licu?! Munjevito se bacio i pribio Sulejmana uz
suprotni zid. Zazveckale su sablje koje su visjele na njemu, a Sulejman je isukao jednu i pogledao
Jusufa zakrvavljenih o iju.
— Pasji sine! Sad je u pitanju život.
Jusuf je problijedio. U trenutku je nestao njegov gnjev.
Ali prije nego što je išta u inio, Ibn Tahir je sko io na Sulejmana i zgrabio ga za ruku u
kojoj je držao sablju. Džafer, Ibn Vakas i drugi pojurili su mu u pomo i istrgli pobješnjelom
oružje.
— Jesi li poludio? Sino u raju miloš u Sejidune, a danas pokolj medu prijateljima!
Ibn Tahir ga je vrsto posadio natrag na ležaj.
— A ti, Jusufe, zašto ga prekidaš u pri anju? Nismo svi isti, i svatko živi život na svoj
na in.
— U pravu si, Ibn Tahire — rekao je Džafer. — Neka Sulejman ispri a do kraja, a onda
ete vas dvojica, ti i Jusuf, do i na red.
Sada su svi molili Sulejmana da nastavi. Jusuf je uvrije eno prekrižio ruke na grudima i
zagledao se u strop. Sulejman ga je ošinuo podrugljivim pogledom, a onda ispri ao svoju pri u
do kraja.
Više nitko nije sumnjao da su njih trojica bili u raju. Zanimali su se za pojedinosti, i ubrzo
je svaki od njih do sitnica poznavao sve prostorije i djevojke s kojima je bio Sulejman. Ve su
po eli u sebi sanjariti o lijepim hurijama i poneki su se, protiv svoje volje, u neku od njih
zaljubili.
— I probudio si se baš u istoj tamnoj eliji u kojoj si sino zaspao? Naim je pitao poput
djeteta.
— Baš tamo. Sve je bilo isto kao prethodne ve eri. Samo, kada sam opipao ispod haljetka,
osjetio sam narukvicu koju mi je u raju dala Halima.
— Zašto ti ju je Sejiduna uzeo?
— Možda se bojao da u je ja izgubiti. A obe ao je da e mi je vratiti kada me drugi put
pošalje u raj.
— Kada eš ponovo tamo?
— To ne znam. Daj, Alahu, da bude što prije.
Jusuf je bio na redu da ispri a svoje doživljaje. Po etak i kraj su ve znali. Morao se
ograni iti na pri anje o svom boravku u raju. Opisao je pjevanje i plesanje djevojaka, a kada je
po eo govoriti o Zulejhi, pao je u zanos. Opisivao je njenu ljepotu, njenu vještinu plesa i njene
vrline, te iznova shva ao kako se silno u nju zaljubio. Sad mu je bilo žao što ju je htio prevariti s
Džadom. Nesvjestan svoje laži tvrdio je kako se pokazao vjernim Zulejhi.
— Samo je ona moja prava žena — rekao je. — Sve ostale su samo njene robinje,
odre ene da nas služe. Mada su sve udesno ljupke, ipak joj nijedna ljepotom nije ravna.
Sulejman je, govore i prvi, svojom pri om ve dosegao najve u mogu u napetost i
Jusufovo pripovijedanje nije se više inilo ni upola tako zanimljivim. Samo je još jednom
fidaijima zastao dah: onda kada je opisivao svoju šetnju tajanstveno osvijetljenim vrtovima. To
Sulejman nije doživio. Sada se u sebi kajao što je dopustio da ga tako omami raskoš u paviljonu,
pa mu ni na pamet nije palo da pogleda izvan njega.
Ibn Tahirova pripovijest bila je najkra a. Ispri ao je kako ga je u raju do ekala Mirjam,
odvela ga u vrtove i pokazala mu zid el-Araf. Rekao je da se na njemu pomakla nekakva sjenka -
po svoj prilici sjenka junaka koji je pao u borbi za islam, u koju je otišao protiv volje svojih
roditelja. O Mirjam je Ibn Tahir rekao da je bila mudrija od daija Ibrahima. Ispri ao je i kako ju
je u trenutku sumnje zgrabio, i kako ga je tada neka velika ma ka, kojoj je bilo ime Ahriman,
oborila na zemlju. Ta životinja, el-Araf i sjenka na njemu bile su stvari kojima su se fidaiji
najviše udili. Htjeli su saznati i neke pojedinosti, ali Ibn Tahir nije bio naro ito pri ljiv.
— Pustite nas da se odmorimo — rekao je. — S vremenom ete uti sve što budete željeli
znati. Zato su se radije obra ali Jusufu i Sulejmanu, koji su bili darežljiviji u objašnjenjima. Sva
trojica porasli su u njihovim o ima u silne pehlivane koji su gotovo ve bili pravi polubogovi.
Svu no Apama nije sklopila o i. Prošlost je izronila iz tame, svi veliki dani i božanske
no i njene mladosti. Prisje ala se dijelova svoje prošlosti i trpjela je paklene muke. Nesnosna je
svijest da si neko bio prvi, a zatim moraš gledati svoj pad, korak po korak, sve do dna. Sada su
druge vladale u kraljevstvu ljubavi.
Ustala je kada su prvi sun evi zraci pozlatili elbruške vrhove. Upalih obraza, sijeda i
raskuštrana, provirila je ispod krošanja koje su se dizale nad ulazom u njenu ku icu. Tamo
naprijed bio je Alamut koji joj je zauvijek zatvarao povratak u svijet, ali što bi sada i radila tamo
kada je bila stara i uvela? Hvala Alahu što ju je Hasan spasio bijede i istrgao iz zaborava! Ovdje
je imala svoje kraljevstvo. Istina, to kraljevstvo je bilo gorko, jer ju je neprestano podsje alo na
prošle dane, ali bolja je i gorka veli ina palog an ela nego nestanak na smetlištu.
U teškim no ima pitala se što je za nju zna io Hasan. Neko , davnih godina, mlad
ljubavnik, zanesenjak i prorok kojeg su vrijeme i mnogi bolji muškarci izbrisali iz njenog
sje anja. Možda bi mu ak i ime zaboravila da ga s vremena na vrijeme nije ula u vezi s raznim
prevratima i vjerskim sukobima. Kada je prije nepune dvije godine ve bila sasvim na dnu,
iznenada joj je neki neznanac donio pismo od njega. Pisao joj je da je gospodar velike tvr ave, i
želi da ona do e k njemu jer mu je potrebna. Nije imala što izgubiti. Smjesta se odlu ila. Mutna,
blijeda nada joj se i protiv volje uvukla u srce. Sada je vidjela Hasana u njegovoj punoj mo i.
Neko je ona davala, sada je davao on. Je li ga voljela? Nije znala. Samo je bila svjesna kako je
gorko biti u blizini ovjeka koji te nekada volio svim žarom, a sada mu nije do tebe stalo ni toliko
da ti bar prikrije strast prema drugoj.
Izašla je iz ku e. U grmlju su cvrkutale ptice a na travi, na liš u i na cvjetnim krunicama
blistala je rosa. Bilo je krasno ljetno jutro, a nju je naprosto boljelo u duši.
Otresla se tužnih misli. Umila je lice u vjedru vode i dotjerala zamršenu kosu, tek toliko
da prikrije tragove probdjevene no i. Potom je otišla u zgradu koja je stajala nasuprot njene.
Tamo su spavali uškopljenici. Kroz pritvorena vrata ulo se njihovo glasno hrkanje.
Razgnjevio ju je taj njihov miran, bezbrižan san. Viknula je da je ve dan, i da je vrijeme za rad.
— O, ti prokleta vještice!
Mustafa je bio bijesan, a Adi se smijao.
— Gadna vještice, samo si još za sme e.
Razjarena, širom je otvorila vrata, no zrakom je proletjela sandala i okrznula je po glavi.
Brzo se povukla.
— ekajte, psi jedni! Sejiduna e remenje rezati od kože s vaših le a. Iz ku e se zaorio
snažan grohot.
— U amce, stoko. Prevezite cure ku i da ih Sejiduna ne iznenadi. Ustali su zijevaju i i
obukli šarene haljetke. Nemarno odjeveni izvla ili suse iz ku e, i namjerno se nisu obazirali na
staricu kako bi joj dali do znanja da je omalovažavaju. Ni ona ni oni nisu znali zašto se mrze. Oni
su otišli do prokopa i u njima se umili. Potom su posjedali u amce i prihvatili se vesala.
Apama je sjela kod Adija. Uškopljenici su namjerno nespretno rukovali veslima tako da
su je prskali.
— ekaj, bando! Vidjet emo tko e se posljednji smijati. O, Alah je znao zašto je
dopustio da vam oduzmu muškost.
»Ne eš li svoj gornji mar za epiti, U krš anku e te pretvoriti!«
Adi je opasno zaljuljao un. Uškopljenici su se smijali vidjevši kako se Apama gr evito
drži za rubove una da je stvarno ne bi »krstili« u vodi.
Došli su do otoka na kojem je spavala Fatima s družicama.
Apama je napustila un i otišla stazom prema paviljonu.
Cijela priroda je bila ve probu ena i sve je ve i bio suncem obasjan pojas na planinama.
Pogledala je kroz prozorsko staklo u dvoranu. Djevojke su ležale u neredu, po jastucima, i vrsto
spavale.
Sva bijesna, jurnula je kroz ulaz i zgrabila bat. Udarci su divlje odjekivali paviljonom, a
djevojke su, prestrašene, poskakale na noge.
— Drolje! Svu no ste uživale a sada spavate u po bijela dana. Smjesta u amce i ku i! Da
vas Sejiduna ne nade takve!
Ogrnule su svoje ogrta e i otr ale prema prokopu, premda se još nisu uspjele ni sasvim
razbuditi. Boljela ih je glava od divljeg udaranja o gong koje ih je trgnulo iz sna, i od sino njeg
pijanstva. Pospanih lica i raskuštranih kosa posjedale su, sve neuredne, u amce.
Na središnjem otoku Mirjam im je izašla ususret. Ve je bila ure ena, ali usprkos
rumenilu na usnama i obrazima, primje ivalo se da je loše spavala tu no . Apama i ona su se
pogledale. Najednom se objema u inilo da razumiju jedna drugu, i možda je to bilo prvi put da su
osjetile uzajamnu bliskost.
Ubrzo su i djevojke u tom paviljonu bile na nogama. Apama je otišla s uškopljenicima
kako bi dovezli i djevojke iz tre eg vrta.
Mirjam ju je otpratila do obale i Apama je upitala:
— Zar nisi uop e spavala?
— Nisam. A ti?
— Ni ja.
— Da, da, udan je ovaj naš život.
Mislila je re i: strašan, ali Apama ju je i ovako razumjela.
Uskoro se i Zulejha sa svojim družicama vratila ku i. Požurile su se dotjerati i ukloniti
tragove no i, pa je u vrijeme tre e molitve ve sve bilo uobi ajeno. Ponovo se vratio svakidašnji
život.
Usred poslijepodneva neo ekivano je došao Hasan u pratnji etvorice buzdovandžija.
Opet su se sabile u polukrug. Htio je saznati sve pojedinosti iz prošle no i. Odgovarale su mu
drhtavim glasom.
Odjednom je izvukao ispod halje zlatnu narukvicu. Pokazao ju je djevojkama i upitao:
— iji je ovo nakit?
Halima je odmah prepoznala svoje vlasništvo i samo što se nije srušila od straha. Nije
mogla izustiti nijednu rije .
I ostale su se prestrašile. Mirjam je prelazila pogledom od lica do lica. Kada je došla do
Halime, smjesta je sve znala, i mole ivo je pogledala Hasana. Utješio ju je vragoljast osmijeh na
njegovim usnama.
— Dakle, ova narukvicu nije vlasništvo nijedne od vas? Onda mi je fidai lagao.
 Prodorno je pogledao Halimu.
Suze su joj grunule niz obraze. Tresla se tako da su joj od pla a zubi cvokotali. U sebi je
ve vidjela kako stavlja glavu na panj i kako se podiže sjekira iznad nje.
— Lijepa stvar, Halima. Znaš li da bih morao narediti da ti odrube glavu? I u inio bih to
bez milosti da je ova stvar odala momku tajnu. Ovaj put poklanjam ti život, a ako se ponovi, tvoja
glava ne e izbje i sjekiru.
Stavio je narukvicu pod halju.
Mirjam je namignula Halimi, a ova je, sva sretna, potr ala pred Hasana i bacila se pred
njim na koljena. Htjela mu je zahvaliti, ali nije mogla iscijediti rije i iz sebe pa mu je samo
poljubila ruku.
— Želim da se sljede i put još više potrudite — rekao je opraštaju i se od njih. — Sino
ste stekle iskustvo i morate ga ubudu e iskoristiti. Budite danono no spremne.
Klimnuo im je glavom i pozvao Mirjam da ga otprati.
— ekaj me no as. Imam s tobom štošta razgovarati.
— Kako zapovijedaš — odvratila je. Bilo je to prvi put da se sastanku s njim nije baš
obradovala.
Predve er su se djevojke sakupile oko ribnjaka i razgovarale o prošloj no i izmjenjuju i
dojmove iz razli itih vrtova. Halima je sjedila po strani i nijemo slušala. Prvi put je osjetila
istinsku želju da bude sama. U svom srcu nosila je veliku tajnu i nitko nije znao za nju. Nije se
usu ivala ikome je otkriti. Voljela je Sulejmana. Voljela ga je do ludila. Dušu joj je mu ilo teško
pitanje i dugo se nije usu ivala izgovoriti ga, a onda se ipak okrenula Fatimi.
— To nisam dobro razumjela. Ho e li sljede i put opet do i isti posjetioci?
Fatima ju je pogledala. Odmah je sve razumjela i srce joj se ispuni sažaljenjem.
— Nitko to ne zna, drago dijete.
Halima je zurila u nju raširenih o iju. Slutila je da joj je Fatima izmakla. Zar stvarno više
nikada ne e vidjeti Sulejmana? Svu no ju je mu ila sumnja zbog koje nije mogla zaspati. Sada je
imala svoje velike brige. Prestala je biti dijete.
Još istoga dana tvr avom se pronijela vijest da je Hasan trojici fidaija otvorio vrata u raj i
da su u njemu proveli no . Ebu Surake je došao pogledati jesu li se Sulejman, Jusuf i Ibn Tahir
vratili. Našao ih je kako spavaju, ali njihovi drugovi su mu ispri ali ono što su uli od njih.
Ebu Suraki je znoj orosio elo. Smjesta se javio Ebu Aliju i rekao mu što su pri ali fidaiji.
Ebu Aliju preletje podrugljiv smiješak licem. — Ako govore, onda mora da su sve to stvarno i
doživjeli. Zašto bi, dakle, skrivali istinu?
Ebu Surake se sa strahom nakloni. Potražio je lije nika i ispri ao mu novosti.
— ini mi se da je Hasan izmislio tu prijevaru kako bi nas prikliještio — rekao je. — Ali
ime li je potkupio te mladi e koji su dosad bili nadasve istinoljubivi, da su po eli tako ružno
lagati?
— Bojim se da iza te stvari stoji nešto mnogo opasnije — iznio je svoje mišljenje Grk. —
Sje aš li se našeg razgovora o haremima iza zamka? Možda ih je pripremio upravo za te momke?
— Ali zašto nama nije iskazao svoje povjerenje? Ta morao bi znati da što smo manje
upu eni to emo više naga ati?
— Ho eš uti pametan savjet, dai moj? Ostavi sva ta naga anja i zaboravi da si išta uo.
Ina e, ne znam koliko e vrijediti tvoja glava. Jer nije se za šaliti ni s poglavarom, a još manje s
tim njegovim mladim, ludim zanesenjacima. U svom životu sam ve mnogo što vidio, ali u Ibn
Sabahu ima nešto što premašuje moj razum i moje iskustvo.
Sav uznemiren, Ebu Surake je otišao svojim poslom, no ma koliko se branio, neprestano
je razmišljao o udnom no nom doživljaju te trojice.
 Sasvim druga ije je tu vijest primio dai Ibrahim. Prvo se i on za udio a potom je, u svojim
mislima, sve to raš istio. — Sejiduna zna što radi — rekao je. — U njegovoj smo službi i ako nas
nije uputio u stvar, sigurno ima važne razloge.
Zato se o toj stvari tim burnije raspravljalo u vojarnama. Desetnici i neki od ljudi, koji su
fidaijima nosili hranu, prisluškivali su njihov razgovor i vratili se s viješ u o tom ne uvenom
udu - jer da je posjet te trojice rajskimvrtovima udo, u to nije mogao posumnjati nitko tko je
vjerovao pri i fidaija. A u nju su, s vremenom, povjerovali svi.
— Naš gospod mora biti veliki prorok kada mu je Alah dao takvu mo — govorili su.
— A što ako su fidaiji izmislili cijelu stvar? — brinulo je sumnjivce.
— To je isklju eno — rekao je jedan od onih koji su slušali fidaije. — Svi su još uvijek
pod dojmom pripovijedanja te trojice.
— Dakle, to je najbolji dokaz da je jedino ismailizam prava vjera. Zbog tih uda još e
samo zlo ina ki pas mo i sumnjati u Sejidunino poslanstvo.
— Odsad ne u više štedjeti krivovjernike. Svakoga tko ne bude naglas priznao da je
Sejiduna veliki prorok, odmah u rasje i na dva dijela.
— Sada e tek biti veselje boriti se s krivovjernim psima! Svi moraju poginuti pod našim
sabljama.
Ušao je emir Minu eher. Izvjesno vrijeme je šutke pratio razgovor, a potom je zatražio da
mu ispri aju sve ispo etka.
Vojnici su ga radoznalo promatrali, ali nijedan miši na njegovu licu nije se pomaknuo.
Kada je vidio da o ekuju što e izjaviti, rekao je:
— Ako fidaiji tvrde da su bili u raju miloš u vrhovnog poglavara, a on to ne pori e, onda
je naša dužnost vjerovati i postupati shodno tome.
No, kada je došao u svoje odaje, elo mu se namrštilo. Pitao se zašto ga poglavar nije
uputio u svoje planove, a još više ga je uznemirivala divlja gorljivost koju je zapažao kod svog
ljudstva. Vjerovao je da iza te stvari stoji neka prijevara, no u emu je ona bila nije mogao
pretpostaviti. Osje ao je samo to da se njegovi stari, iskusni vojnici pretvaraju u trupe divljih
fanatika kojima on sam nije više bio neposredni zapovjednik, nego su sve više potpadali pod
nevidljivi utjecaj vjerskog vode. Nije preostajalo ništa drugo nego da se i on prilagodi tom novom
tijeku. Hasan ga je imenovao emirom, ali to odlikovanje bilo je više vjerskog nego vojni kog
zna aja. Dakle, morao se strpjeti da se stvari same od sebe raspletu. Sada ga je stroj koji je
neumoljivo djelovao, a kojim je upravljao Hasan, ve potpuno uklju io u sebe - postao je njegov
djeli , jedan od kota a Hasanove vizije.
Cijeloga dana, i cijele ve eri do kasno u no , fidaiji su razgovarali o posjetu raju trojice
njihovih drugova. Pretresali su svaku pojedinost i uvijek iznova ispitivali o ovoj ili onoj stvari.
— Zvijeri koja je sko ila na tebe bilo je ime Ahriman? — upitao je Naim Ibn Tahira. —
Onda je ona bila jedan od ukro enih duhova koje je Prorok prognao iz Demavenda. Za kaznu
sada mora služiti tvojim hurijama.
— Mogu e. Žao mi je što nisam uspio nešto više saznati o njemu, ali bilo je toliko
neobi nih stvari da nije bilo vremena za sve.
Te no i dugo nitko nije zaspao. Bilo je sparno i vru e. Fidaiji su se prevrtali na svojim
ležajima. Sve misli vrtjele su im se oko raja i njihova mašta živim je bojama slikala ari koje su
tamo ekale izabranike. Vidjeli su polugole djevojke kako pjevaju i plešu oko njih i inilo im se
da osje aju njihov topli dah, da leže pokraj njih na jastucima i da im one stoje na raspolaganju.
ulo se muklo jecanje i škripanje zubima.
Ubrzo poslije pono i u sobu je kroz prozor provirio mjesec. Ibn Tahir je pogledao na
svoju lijevu i na svoju desnu stranu. Sulejman i Jusuf su mirno spavali. - »Njima je dobro«,
pomislio je. Sam je bio uznemiren. Obuzimale su ga teške sumnje. Da nije sve ono što je prošle
no i doživio bila samo varka sna? Ali, je li mogao sumnjati u stvarnost Mirjam koju voli svom
dušom?
Bližilo se jutro kada je odlu io i ustao. Oprezno je dopuzao do Naimove postelje.
— Spavaš li, Naime? — tiho je upitao.
— Ne, ne mogu. Što ho eš?
Pridigao se na svom ležaju i nepovjerljivo pogledao Ibn Tahira.
— Znaš li šutjeti?
Naim se gotovo prestrašio.
— Ne boj se. Ništa ti se loše ne e dogoditi. Samo bih ti htio nešto povjeriti.
— Šutjet u, možeš se pouzdati.
— Zaklinješ li se svetim Alijevim imenom?
— Svetog mi Alijevog imena, Ibn Tahire.
— Dobro. Hajde sa mnom do prozora.
Kraj prozora mu je Ibn Tahir pokazao Mirjamin ugriz.
— Vidiš li?
— Da. Izgleda kao da te neko ugrizao.
— Pogledaj bolje!
— O, Alahu! Kako mala usta!
— To je ugriz njenih zuba, Naime.
— Mirjaminih? Podišla ga je studen.
— Da, to mi je Mirjam ostavila za uspomenu. Znak e ubrzo nestati. Uzmi komadi
svije e i smekšaj vosak pa eš mi pomo i da napravim otisak.
— Ho u, Avani.
Vosak je ubrzo bio pripremljen. Ibn Tahir je od njega, gnje enjem, napravio plo icu, a
Naim ju je, dok je još bila dovoljno meka, pritisnuo na njegove grudi. Potom su je polako skinuli.
Na njenoj površini ukazao se, poput blagog daha, otisak Mirjaminih zuba.
— O, Alahu! — uzviknuo je Ibn Tahir. Bio je sav lud od sre e. — Od danas nadalje ovo
e biti moje najve e blago. uvat u ga kao da su Prorokove mosti.
Potom je zagrlio Naima.
— Hvala ti, prijatelju. Ti si jedini koji znaš tajnu. Uzdam se u tebe.
— Sretan si — uzdahnuo je Naim. — I ja bih htio tako voljeti.
— Možda je bolje da ne poznaš taj osje aj. Ta ljubav istodobno je i pakao i raj.
Oprostili su se jedan od drugog i ponovo legli svaki u svoju postelju.
— Ti si strašan gospodar — rekla je Mirjam kada je Hasan došao u no ni posjet.
Odlu uješ o životu i smrti svih nas. Što eš u initi s ju erašnjim gostima? Hasan ju je
zamišljeno pogledao.
— Ne znam... Odlu ivat e okolnosti... Primijetio je njene upale obraze.
— Izgleda da je protekla no za tebe bila prili no naporna — rekao je s jedva primjetnom
porugom.
— Nagoniš me da suviše mislim, Ibn Sabaše.
— Kada žena po ne razmišljati postaje opasna.
— Sada bih željela biti takvom.
— I što bi onda u inila?
— Viknula bih fidaijima da te se uvaju.
— Dakle, dobro je što je moja kula izme u tebe i njih.
— Možda nije dobro. Ali je tako. I ja sam nemo na.
 — O, žene, žene. Mnogo govorite, a zadrhtite kada treba nešto u initi. Neko sam mislio
da si mi ve sasvim bliska i tome sam se radovao. Sada sam opet sam.
— Tu ja ne mogu pomo i. Užasava me ono što iniš. Dugo su šutjeli. Potom je upitala:
— Što eš napraviti s djevojkama ako se pokažu kakve posljedice prošle no i?
— Apama zna tvari i trave koje su lijek za to. Ako to ne uspije, prepustit emo prirodi da
ide svojim putem. Nov naraštaj e nam uvijek dobro do i.
— Jadna djeca, bit e bez o eva!
— Ne e biti jedina, draga Mirjam. Ošinuo ju je pogledom.
— ini mi se da me želiš nešto pitati — rekao je sa smiješkom.
— Htjela bih da me ne razumiješ pogrešno.
— Samo govori.
— Kako je Ibn Tahir?
Ne htiju i, navrla mu je krv u lice.
— Zar ti je toliko stalo do njega? Mislim da sanjari i lije i rane svoga srca.
— Okrutan si.
— Okrutan? Ništa drugo nisam rekao osim ono što smatram najvjerojatnijim.
— Ispuni mi jednu želju.
Hasan ju je pogledao. Ništa nije rekao, samo joj je dao mig da govori.
— Molim te, imaj milosti prema njemu zbog mene.
— Milosti? Što misliš time? Ja ne znam ni za okrutnost ni za milost. Samo izvršavam svoj
plan.
— Razumijem. Samo bih željela da uvažiš moju molbu kada budeš odlu ivao o Ibn
Tahiru u vezi sa svojim planom.
— Suviše zahtijevaš. emu onda te dvadesetogodišnje pripreme?
— Vidi. Uvijek sam te slušala i uvijek u te slušati. Samo mi to obe aj.
— Ništa ti ne mogu obe ati. To nadilazi moje mo i.
— A što bi u inio ako bi mu se, recimo, same od sebe otvorile o i? Pogodio ju je
nepovjerljiv pogled.
— Kako si to mislila?
— Ne boj se. Ništa mu nisam otkrila, premda bi to možda bilo bolje.
— Ako bi mu se same od sebe otvorile o i? To zna i da bi ve napola shvatio moj plan?
Potom bi shvatio i mene. Tada bi postao sin mog duha. Ne, ne. Smatrao bi me prevarantom.
Cijelom svijetu bi razglasio da sam varalica. Kako da u svojim godinama spozna ono za što je
meni trebao jedan cijeli, puni život?
— A ako bi ipak spoznao?
— Suviše pitaš. Oboje smo umorni. Ve je kasno.
Digao se. Njegovo lice bilo je mra no, a njoj su u o ima zablistale suze.
— Ali... još je dijete!
Šutke je otišao prema obali gdje ga je s unom ekao Adi.
 14.

Uskoro su se pokazale posljedice poraza sultanovih predstraža ispred Alamuta. Sa svih

strana su u tvr avu stizali izvještaji o razvoju doga aja. Dan poslije bitke Abdulmalik je sa
stotinu dvadeset konjanika odjahao prema tvr avi Rudbar. Uve er su pri ekali na potrebnoj
udaljenosti, a kada su izvidnice javile da Turaka nema više od stotinjak, Abdulmalik je, u
svanu e, izdao nare enje za napad. Poput jata jastrebova sru ili su se s obronaka i u prvom naletu
posjekli gotovo polovicu protivni ke vojske, a ostali su se razbježali na sve strane.
Potom je Abdulmalik poslao svoje izvidnice ususret sultanovoj vojsci, a sam je sa svojom
etom, u brzom kasu, odjezdio prema Kazvinu i dalje prema Reju. Odatle se vratio u Alamut,
vode i sa sobom tridesetak zarobljenika koje je uhvatio na svom pohodu. Njegovo putovanje
trajalo je samo etiri dana.
U cijeloj Rudbarskoj oblasti je uzavrelo. Narod, koji je odavno potajno slavio Alija i isto
tako mrzio sultana kao i bagdadskog kalifa, proslavljao je ismailitsku pobjedu kao svoju pobjedu.
Ve prvih dana poslije bitke po eli su u tvr avu stizati novi vjernici žele i stupiti u službu
vrhovnog poglavara. Ebu Surake je s njima imao pune ruke posla. Najmla e i najsnažnije
izabirao je za školu fidaija, a od ostalih je Minu eher stvarao nove jedinice. Mnogi stari vojnici
koji su se istakli u borbi bili su unaprije eni u desetnike, dok su raniji desetnici i pod asnici
napredovali i dobili više inove. Desetak dana poslije pobjede ranijoj vojsci priklju ene su tri
nove jedinice sa po stotinu ljudi.
— Trebat e preurediti cijeli sistem i napisati nova pravila — rekao je Hasan velikim
daijima — kako bi se ta razularena rulja pretvorila u jedinstvenu vojsku koja e znati samo za
jedno u enje i samo za jednog zajedni kog poglavara. Bio je u pravu Muhamed što je vjernicima
zabranio vino. Bili bismo bezumni ako ga u tome ne bismo oponašali. Nama trebaju vrste
jedinice, odli ni i odlu ni pojedinci, a ne velike mase. Da bismo to postigli, naše zapovijedi
moraju biti najjasnije i najstrože. I moraju se bespogovorno izvršavati.
Tako je na dan kada su tri nove jedinice polagale zakletvu, umjesto o ekivane bu ne
proslave, Ebu Ali pro itao niz novih propisa i zakona.
Bit e kažnjen smr u svatko tko se suprotstavi starješinama; tko ne izvrši dobiveno
nare enje, osim ako ga u tome ne sprije i viša sila; tko u sva i ili iz mržnje ubije drugog
pripadnika ismailitske vjere; tko bude loše govorio o vrhovnom poglavaru ili tko bude kritizirao
njegove mjere; tko bude pio vino ili bilo koje opojno pi e; tko se oda razvratu...
Stroge tjelesne i moralne kazne bile su odre ene i za one koji se budu prepuštali
svjetovnoj zabavi, koji budu svirali ili slušali lijepu muziku, plesali ili uživali u plesu drugih,
itali knjige uzbu uju eg sadržaja ili slušali druge koji itaju iz njih...
U hijerarhiju su bili samo umetnuti novi stupnjevi. Izme u daija i velikih daija bili su
uba eni pokrajinski daiji. Svaki vjernik koji je mogao nositi oružje, bio je ve i vojnik. Za refike,
koji su ih obu avali, bila je ustanovljena posebna škola, a za sve ljudstvo izra en je novi nastavni
plan. Osim vojni kih vještina, morali su u iti dogmatiku i povijest ismailizma.
Odsad su fidaiji primali samostalne zadatke koji su odgovarali sposobnostima pojedinaca.
Džafer je postao stalni brzi glasnik izme u Alamuta i Muzafera u Reju. Naim je novom ljudstvu
predavao dogmatiku, Ibn Tahir povijest i zemljopis, Jusuf i Sulejman uvježbavali su nove
enike vojni kim vještinama. Svakog jutra vodili su ih iz tvr ave na visoravan kao što je neko
njih vodio Minu eher. Lukavi Ubejde postao je vo a etice izvidnika i uz njihovu pomo
nadzirao je kretanje sultanove vojske. Kao pomo nici bili su mu dodijeljeni Abdurahman, Ibn
Vakas, Abdulah i Halfa koji su, ubrzo, poznavali svaku stazu od Kazvina i Reja do Alamuta.
Odmah su razotkrili namjeru emira Arslana Taša koji je razdvojio svoje snage ispred Kazvina i
Reja, kako bi time potpuno odsjekao Alamut od ostalog svijeta i njihove snage zaustavio uz
podnožje elbruških planina, preko kojih nije bilo nikakvog puta za povla enje.
Zarobljeni Turci, koji su uglavnom svi bili teže ranjeni, iznenadili su se dobrom ponašanji
prema njima. Zahvaljuju i vještim rukama lije nika i njegovih pomo nika, rane su im brzo
zacjeljivale. Tijekom dana su boravili u svojim sobama, a uve er su se rashla ivali u ogra enom
prostoru iza vojarne.
Vidari i vojnici, koji su im donosili hranu i vodu, sve eš e su se upuštali s njima u
razgovor. Zarobljenici su zaprepašteno slušali o fidaijima koji su proveli no u raju i o ne uvenoj
mo i koju je Alah dao Sejiduni. udili su se nepokolebljivoj vjeri ismailita u pobjedu i raspitivali
su se o uzrocima i dokazima te samosvijesti. Odgovor je uvijek bio isti: Sejiduna je veliki prorok
koji e zavladati islamskim svijetom.
Katkad bi ovaj ili onaj dai, pa i sam Ebu Ali, posjetio zarobljenike. Pitao bi ih pojedinosti
o sultanovoj vojsci, o njihovom odgoju i vjerskom uvjerenju.
Potom im je objašnjavao ismailitsko u enje, uz pomo kojeg je njihov poglavar
namjeravao uspostaviti pravdu i istinu u svijetu. Ubrzo su im time, a još više obzirnoš u i dobrim
ponašanjem, poljuljali dotadašnja uvjerenja i u njima pripremali povoljno tlo za primanje
ismailitskog u enja.
Hasan je naredio da oni kojima su zbog rana morali odrezati ruku, nogu ili su bili teže
osaka eni budu pušteni. Naime, želio je da oni pri aju pripadnicima sultanove vojske o Alamutu,
ismailizmu i tako neprimjetno podrivaju njihovu vrstinu. Napravili su im nosila na devama i
naoružana pratnja odvela ih je do Kazvina gdje su ih pustili na slobodu.
Dok su prvu no poslije posjeta vrtovima, zbog umora Sulejman i Jusuf, mirno prespavali,
u predve erje sljede eg dana po eo ih je hvatati neki nepoznat nemir. Bili su razdraženi, osje ali
su da im nešto nedostaje i nisu mogli spavati. Svaki za sebe šetali su bedemima i naposljetku se
tamo sreli.
— Žedan sam — rekao je Jusuf.
— U Sah-Rudu je dovoljno vode.
— Tu možeš ti popiti.
— Nisi valjda poželio vina?
Sulejman se kesio. Jusuf ga je mrko pogledao.
— Rog je ve pozivao na spavanje.
— Zašto to meni govoriš? Idi ti.
Sjeli su na bedeme i neko vrijeme šutke slušali hu anje planinske rijeke.
— ini mi se da bi mi htio nešto re i? — upitao je Sulejman radoznalo i sa sjenkom
podrugljivosti u glasu.
Jusuf je uzvratio pitanjem:
— Zar tebi ništa ne nedostaje?
— Govori otvoreno. Što te mu i?
— Kao da mi je žeravica u utrobi. Kuca mi u sljepoo nicama. Mu i me užasna že .
— Zašto ti nije do vode?
— Pijem je, pijem, ali ini mi se kao da pijem zrak. Uop e mi ne pomaže.
— Znam. To su te proklete kuglice. Kada bi jednu progutao, smjesta bih bio ponovo
miran.
— Misliš li da e nas Sejiduna uskoro ponovo poslati u raj?
 — Kako da ja to znam? Kada se samo sjetim one no i. obuzima me vru ina od koje se
topim.
Prolazio je stražar s bakljom. nuli su iza obzida.
— Hajdemo. Ovdje nas ne smiju na i — rekao je Sulejman. Oprezno su se ušuljali u
spavaonicu. Ostali su ve spavali. Samo je Ibn Tahir bio nalak en na svom ležaju. Izgledalo je
kao da nešto osluškuje. Trgnuo se kada ih je ugledao.
— Ti još ne spavaš? — upitao je Sulejman.
— Ne, kao ni vas dvojica.
Svukli su se i legli svaki na svoj ležaj. U sobi je bilo zagušljivo i vru e, a mu ila ih je
paklena žed.
— Prokleta arolija — promrmljao je Sulejman i s uzdahom se prevalio na drugu stranu.
— Uspomene ti ne daju spavati? — upitao je Ibn Tahir.
— Prohtjelo mi se vina.
— Zar ne mislite cijelu no zadrijemati? — Jusufov glas bio je osoran.
— Misliš da eš ti zaspati?
Sulejman mu se ljutito rugao. Bilo mu je da isko i iz kože.
Sljede eg jutra svoj trojici udovi su bili kao od olova...
Ebu Surake je svakom od fidaija dodijelio njegov djelokrug. Za nekoliko dana preselili su
se u nova logorišta na dnu jedne od dviju prednjih kula. U njihovu raniju spavaonicu došli su
novaci.
Sada ih je bilo po nekoliko u jednoj sobi. Jusuf je dijelio prostoriju s Ubejdeom i Ibn
Vakasom, a Ibn Tahir s Džaferom, Sulejmanom i Naimom.
Ibn Tahir je svakoga jutra s dubokom sjetom u srcu odlazio u školu. Gledao je novake -
nije li još ju er bio i sam jedan od njih? - i boljelo ga je što je sve to ve bilo tako daleko iza
njega, i više nije mogao biti kakvi su oni. Izme u njega i njih dizao se nepremostiv zid. S tužnim
smiješkom slušao je njihovo bezbrižno avrljanje. »Kada bi znali!«, pomislio je.
No i bez sna ubrzo su mu ispile svježinu obraza. Lice mu je upalo, a o i su odsutno i
mra no zurile ispred eta.
— Ibn Tahir je jedan od onih koji su bili u raju — šaputali su vojnici kada su ga ugledali.
Ju er još jedva primjetan u enik, a danas ve silan junak na spomen ijeg imena su drhtala mlada
srca. Neko je želio biti tako poznat, a sada mu je bilo svejedno. Katkad su ga zadivljeni pogledi
ak uznemirivali. Želio je biti što dalje od svih ljudi, želio je samo u u kojoj bi bio sam sa svojim
mislima, sa svojom Mirjam.
Da, Mirjam je bila velika tajna koja ga je odvajala od svih tih novaka, a i od njegovih
prijatelja. Koliko puta je sanjao o njoj, ako mu se posre ilo da sklopi o i. Imao je osje aj da je
stalno prisutna i zato mu je smetalo svako društvo. Ponekad, kada je bio sam, zatvarao je o i.
Nalazio bi se u paviljonu, kao one no i, i Mirjam se nadnosila nad njega. Vidio ju je tako živo,
razaznavao sasvim to no sve pojedinosti oko nje i proživljavao paklene muke što je nije mogao
dotaknuti. Zaista, nije ništa manje patio od nesretnog Ferhada kojeg je Husrev Perviz odvojio od
Sirin. Više puta obuzimao ga je strah da e poludjeti...
Sulejman i Jusuf nalazili su danju utjehu u svojoj slavi. Rano ujutro odjahali bi na elu
svoje ete iz zamka dok su ih na putu pratili pogledi puni divljenja.
Ali njihova razdraženost, izazvana besanim no ima, esto je nalazila oduška upravo kod
enika. Jusuf je urlao kao lav kada nije išlo onako kako je on htio, ali u enici su ubrzo shvatili
da su Sulejmanovi oštri, prigušeni izljevi bili mnogo opasniji. esto se neumoljivo rugao
njihovim greškama. Njegov podsmijeh djelovao je poput udaraca bi em. Jusuf je bio darežljiv u
objašnjenjima. Volio je kada su ga pitali i kada im je, potom, mogao tuma iti. Zadovoljavalo ga
je što su pokazivali strah i poštovanje izlaze i pred njega, ali postaviti Sulejmanu pitanje bilo je
isto što i riskirati strahovit šamar.
Takvi su bili danju, no kako se približavala ve er, obuzimala ih je tjeskoba i strah. Znali
su da opet ne e gotovo cijele no i sklopiti oka.
Jednom je Sulejman rekao Jusufu i Ibn Tahiru:
— Ovako više ne mogu izdržati. Javit u se Sejiduni.
— Jesi li poludio?
Jusuf je bio sav prestrašen.
— To ne ide, Sulejmane — odgovorio je Ibn Tahir. — Moraš se strpjeti, kao što to
moramo i nas dvojica.
Sulejman je planuo.
— Pa nisam od drveta! Idem k njemu i sve u mu re i. Ili neka mi da neki zadatak kako
bih otišao ponovo u raj, ili u se sam zadaviti.
i su mu sijevale kao u zvijeri. Kolutao je njima tako da su se vidjele bjeloo nice i
bijesno je škripao zubima.
Sljede eg jutra molio je Ebu Suraku da ga pusti kod Ebu Alija.
— Što eš kod njega?
— Moram govoriti s njim.
— O emu? Možda bi se htio požaliti?
— To ne. Molit u ga da mi da zadatak.
— Dobit eš ga i ne mole i, kada za to dode vrijeme.
— Ali ja moram govoriti s Ebu Alijem.
Ebu Surake je u njegovim o ima primijetio lu ki sjaj.
— Neka sami kušaju kašu koju su skuhali — mislio je.
— Budu i da tako uporno moliš, preporu it u te velikom daiju. Kada je uo da Sulejman
želi govoriti s njim, Ebu Alija obuze nekakvanelagoda.
— Pri ekaj — zapovjedio je Ebu Suraki. Otišao je Hasanu i pitao ga za savjet.
— Porazgovaraj s njim — rekao je Hasan. — Potom me dodi izvijestiti. Možda emo
saznati nešto zanimljivo.
Ebu Ali je ekao Sulejmana u velikoj zbornici. Bili su sami u ogromnoj prostoriji.
— Što ti leži na srcu, moj Sulejmane, pa želiš govoriti sa mnom? Sulejman je oborio
pogled.
— Htio sam te moliti, asni veliki dai, da me odvedeš Sejiduni. Ebu Ali se vidno
zapanjio.
— Što ti pada na pamet? Sejiduna radi od jutra do mraka za naše dobro. Zar bi mu htio
krasti vrijeme? Ja sam njegov namjesnik i sve što si namjeravao re i njemu reci sada meni.
— Teško je... Samo on ima lijek za mene.
— Samo govori. Re i u mu.
— Ovako više ne mogu izdržati. Ho u zadatak koji e mi opet otvoriti vrata raja.
Ebu Ali je nehotice ustuknuo korak. Za trenutak je uhvatio Sulejmanov pogled. Pekao je
kao vatra.
— Lud si, Sulejmane. Znaš li da je to što zahtijevaš gotovo pobuna? A za pobunu je
predvi ena smrtna kazna.
— Bolje je i umrijeti nego dalje ovako trpjeti. Sulejman je to promrmljao, ali Ebu Ali ga
je razumio.
— Hajde sad. Mislit u na tebe. Možda te eka spas i prije nego što o ekuješ. Kada se
Ebu Ali vratio, Hasan ga je upitno pogledao.
 — Ho e zadatak kako bi ponovo došao u raj. Kaže da ne može više izdržati.
Hasan se nasmiješio.
— Nisam se prevario — rekao je. — Otrov i vrtovi djeluju. Ubrzo e do i vrijeme za
posljednju kušnju.
Sulejmanu se jedne no i od prevelike tuge pomra io um. Ustao je, prišao Naimovoj
postelji i sjeo na nju. Naim se probudio i ugledao sjenu koja je sjedila pokraj njegovih nogu. Po
silueti je prepoznao Sulejmana. Prepao se.
— Što ti je, Sulejmane?
Sulejman nije odgovarao. Netremice je buljio u njega, a iz polutame je sijalo njegovo
blijedo, upalo lice. Naim ga je užasnuto motrio. Sulejman je naglom kretnjom povukao pokriva
s njega.
— Pokaži grudi!
Naim se uko io od straha, a Sulejman ga je zgrabio za grudi.
— O, Halima, Halima! — zaje ao je.
— Upomo !
Naimov strašan krik se razlijegao kroz no . Na hodniku su odjeknuli koraci straže.
Sulejman se razbudio.
— Tako mi Alaha! Zadavit u te ako me izdaš. Sanjao si! Brzo se uvukao u svoju
postelju. Stražar je ušao.
— Jesi li ti kriknuo, Naime?
— Jesam. Nešto sam strašno sanjao. Vojnik je otišao.
Naim je ustao i povukao pokriva s postelje.
— Zašto odlaziš?
Sulejman ga je probo pogledom.
— Bojim te se, Sulejmane.
— Budalo! Smjesta lezi u svoju postelju i zaspi. I je želim spavati. Sljede eg jutra Naim
je molio Ebu Suraku da mu dodijeli drugu spavaonicu, jer ne želi više spavati sa Sulejmanom u
istoj sobi.
— Zašto ne eš?
Naim je slegnuo ramenima. Njegovo lice bilo je blijedo i sasvim si ušno. Ebu Surake nije
dalje ispitivao. »Bit e bolje da što manje znam o tim stvarima«, mislio je. Udovoljio je njegovoj
molbi i poslao Sulejmanu Abdurahmana.
Me u ostalim fidaijama zapo elo je natjecanje tko e bolje izvršiti dobiveni zadatak.
Ubejde se vratio iz Rudbara gdje je odnio ukaz za Buzurg Umidova namjesnika Ibn Ismaila,
vojnog zapovjednika utvr enja kojeg je Hasan sada imenovao i pokrajinskim daijem. Sa sobom
je donio i detaljan izvještaj o kretanju vojske emira ArslanaTaša, koja je logorovala pred
Kazvinom i pred Rejem. Ibn Vakas je bio u Kazvinu u stalnom kontaktu s emirovim
ljudstvom,Halfa s onim iz Reja. Mnogi vanjski ismailiti obavještavali su ih o svim pojedinostima
protivni kih snaga.
Sve je ukazivalo na to kako se emiru nije naro ito žurilo da dode pred Alamut. Lijepi
Perzijanac imao je uza se cijeli harem žena. Pozivao je mjesne mo nike na vesele gozbe ili se
sam odazivao na one koje su ovi prire ivali. Pio je sa svojim asnicima, nasla ivao se mnoštvom
pjeva ica i plesa ica, a vojska se prilagodila tom sporom pohodu. Pod asnici i vojnici
organizirali su na svoju ruku plja ke na sve strane, uzimali su i otimali sve što su vidjeli dok ih je
narod proklinjao, a s njima i sultana i velikog vezira koji su ih poslali.
Sa sljede eg zadatka Ubejde je donio još radosnije vijesti. Oslobo eni zarobljenici pri ali
su emirovom ljudstvu o udesnom životu ismailita u tvr avi Alamut i o njihovom svemogu em
poglavaru, koji ima mo svoje vjernike slati u raj. Vojnici, ve odavno nezadovoljni
besposli arenjem, sa zanimanjem su slušali a uve er razgovarali o tim stvarima. Mnogi su se
zagrijali za ismailitsko u enje, i nisu to krili. Prema Alamutu, gdje je vladao »poglavar s planine«
ili »starac s planine«, tjerala ih je samo radoznalost. Sada su se ismailitske izvidnice usu ivale
sasvim otvoreno i i me u emirove ljude. Pretresali su s njima vjerska i politi ka pitanja vatreno
im dokazuju i da jedino njihov poglavar propovijeda pravo u enje. I oni koji im nisu vjerovali, ili
koji su im se ak rugali, dopuštali su da nesmetano dolaze i odlaze. Što može tvr avica sa
ša icom ljudi protiv vojske od trideset tisu a glava koju je protiv nje poslao gospodar itavog
Irana? Tako su izvidnice mogle javljati u Alamut da je obru emirovih eta olabavljen i da se
neprijateljska vojska nalazi pred rasulom.
Kada je Ebu Ali došao s tim vijestima Hasanu, ovaj je rekao:
— Uzdrmanost u vojsci naših protivnika posljedica je dviju injenica: poraza turske
konjice i našeg uspjelog pokusa s rajem. Prva je prinudila emira na ve u opreznost i na marš u
zbijenim redovima koji sada ovisi o brzini kretanja prtljažnih kola. Me utim, dok se u inak tog
poraza iz dana u dan sve više smanjuje - jer on sam tjera na zaborav - vijest o udu se vidljivim i
nevidljivim putevima sve više širi medu obi nim vojnicima. Da, takve bajke najbolja su hrana
ljudskoj mašti.
Poslije posjeta fidaija i život u vrtovima se prili no promijenio. Djevojke koje su ranije
bile u haremima budile su stare uspomene. Uspore ivale su ih s nedavnim doga ajima, a one koje
su bile za vrijeme posjeta mladi a uskra ene, hvalile su se svojim prijašnjim iskustvima. Druge
su, opet, hvalile posljednju ljubavnu no . Tako su nastajale arke i prepirke i sve ih je hvatala
neka posebna razdražljivost. Sada su gotovo isklju ivo samo prele, šile, bavile se ru nim radom i
ku anskim poslovima pa su se tako razgovori razvla ili od jutra do mraka.
esto su naga ale i o tome ho e li sljede i put u vrtove ponovo do i isti posjetioci.
Mnogima je bilo svejedno ili su ak željele promjenu ukoliko ih, pri posljednjem posjetu,
ljubavnici nisu zadovoljili dovoljnom pažnjom. Nadale su se da sljede i put ne e biti
zanemarene. Ve ina je bila mišljenja da e im Hasan poslati nove ljude. ak se i Zulejha, koja je
prvih dana neutješno plakala za Jusufom, polako pomirila s tom mišlju. Samo Halima nije mogla
i nije htjela razumjeti da se možda više nikada ne e vidjeti sa Sulejmanom.
Njeno stanje zabrinjavalo je Mirjam. Za nekoliko dana smršavili su njeni punašni
obraš i, o i su joj crvenjele od pla a i nesanice, a oko o iju pojavili su se tamni podo njaci.
Tješila ju je koliko je mogla.
No, ni njoj samoj nije bilo lako jer je neprestano strepila za Ibn Tahirovu sudbinu. ekala
je kada e je Hasan ponovo pozvati na razgovor, ali njega kao za inat nije bilo. Prema Ibn Tahiru
osje ala je nekakvu, gotovo materinsku brigu, i inilo joj se da je osobno odgovorna za njegovu i
Haliminu sudbinu.
Mjesec dana poslije pobjede nad sultanovim predstražama, odred Muzaferovih ljudi
doveo je u Alamut glasnika kojeg je Hasanu poslao novi veliki vezir i sultanijin tajnik
Tadžulmulk.
Hasan ga je odmah primio. Glasnik mu je rekao da je vijest o porazu predstraža emirove
vojske stigla sultana na putu za Bagdad, u blizini Nihavenda, a istodobno s tom novoš u stigao je
za njim i smijenjeni veliki vezir. Sultan se strahovito razgnjevio. Ve je izdao ukaz da je emir
Arslan Taš smijenjen i da mora do i pred njega da se opravda. Nizamulmulk ga je uvjerio da je
za sve kriv novi veliki vezir, koji je, zajedno sa sultanijom, tajni saveznik ismailita. Sporazumjeli
su se i sultan je ponovo imenovao Nizamulmulka za svog vezira, no sultanija uporno zahtijeva da
na tom mjestu ostane Tadžulmulk. Nizam se sada ulogorio kod Nihavenda i tu skuplja ete kako
bi udario protiv Isfahana, zbacio svog takmaca i uspostavio svoj i sultanov ugled. Emiru Arslanu
Tašu poslao je nare enje da najkasnije za mjesec dana osvoji i razori Alamut, ina e e ga optužiti
za izdaju države. Sli nu zapovijed izdao je i Kizil Sariku, koji još uvijek uzalud opsjeda tvr avu
Zur Gumbadan u Huzistanu. To mu, pod zakletvom, javljaju sultanija i njen vezir te ga mole da
im u toj nevolji pruži pomo i potporu.
Hasan je glasniku odgovorio ovako:
— Najprije svojim gospodarima isporu i moj pozdrav, a onda im kaži da sam se jako
za udio kada su, nedavno, prekršili svoje obe anje. Sada su u nevolji i opet se obra aju meni. Ja
u im, iako su prekršili rije , još jedanputprisko iti u pomo . Reci im da ubudu e dobro razmisle
prije nego što me ponovo razo araju, a kao upozoravaju i primjer neka uzmu moj skorašnji
obra un s njihovim i mojim neprijateljem.
Otpustio ga je i naredio da ga kraljevski ugoste i daruju.
— Sada je došao odlu uju i trenutak — rekao je potom velikim daijima. Izgledao je
neobi no miran, onako kako izgleda ovjek koji je u sebi donio nepokolebljivu odluku.
— Dakle, Nizamulmulk je opet na kormilu. To zna i da e prema nama biti neumoljiv i
da e napraviti sve da nas šatre i uništi. Zato ne smijemo gubiti vrijeme.
Veliki daiji su ga upitno pogledali. — Dakle, što namjeravaš?
— Jednom zauvijek uništiti svog smrtnog neprijatelja.
Svoj nemir, svoju žudnju i sve ponore u svojoj duši Ibn Tahir je tih dana pretvarao u
pjesme. Pisao ih je na komadi ima pergamenta koje je brižljivo uvao od o iju drugih. U stalnom
popravljanju pojedinih stihova našao je bar nešto utjehe za sve teško e i muke svog srca. S
izgovorom da priprema zadatke za u enike, povukao se u svoju sobu i tamo pisao stihove, ili se
predavao samo i i sanjarenju.
U svojim je pjesmama ovako govorio:
»Ranije bijaše duša moja
Puna u enja svetih o Proroku,
O Sejiduni, Aliju i Ismailu,koji je bio glasnik i predak onoga koji e do i.
Sada samo lik Tvoj, Mirjam,
Srcem vlada, dušu ispunjava.
Tvoj glas tajanstveni i osmijeh arobni,
Usana crvenih dah Tvoj, bjelina grudi;
Ruke prekrasne, stas vitki;
Tvoj duh sveznaju i, mudri um stran ženskoj prirodi;
A tek o i! O i te tamne, krasne,
Koje poput dva jezera, beskrajno duboka,
Sjaje pod elom, mramornom planinom.
U njima ja se zrcalim i svijet cijeli.
Svekoliki svijet! Gdje je sad još prostora
Za Alija, Ismaila i Proroka?!
Ti si meni sad Ali, Ismail i Prorok;
Moja si žudnja, moja vjera i moj Alah,
Ti si vlast nad duhom, mišlju i srcem.
Ti si moj svijet, moj raj, moj Alah!«
***
»Kada u mislima gledam, Mirjam, Tvoje lice,
udna sumnja ispunjava mi srce.
Jesi li ti bi e kao ja i meni sli ni,
Koje misli, osje a, ho e kao mi, obi ni?
Tvoj ugriz pod srcem treba li to da potvr uje?
A ako privid si samo, bez kosti i mesa,
Koji mi je u snu do arala prije misli
Tajna mudrost Sejidune,
Kako onda da se spasim zablude
Da volim zrak, dah vjetra, paru otrovnu?
O, bezbožne li misli! Svetac - opsjenar!
Tko da razmrsi tajnu zamršenu?«
***
»O, ja, nesretni Ferhad! Ve odvojen sam
Od drage Sirin! Tko si ti, gospodaru mo ni,
Što sad si postavio granicu izme u mene i nje?
Jesi li ti Mehdi, Prorok, možda Alah?
Da u stijenje usijecam, od ljubavi lud, lik njen?
Ili da sjekirom, od žudnje poludio, rascijepim srce svoje?
Tko ti je, Sejiduna, dao mo
Da živima vrata raja otklju avaš?
Možeš li i ti u njega u i?
Poznaješ li Mirjam? (Luda ljubomora!)
Jesi li upu en u tajna znanja,
U znanja starih naših arobnjaka
Koje je Prorok prognao me u demone
U pakao usred Demavenda?
A Mirjam, taj moj mjese ev zra ak,
Bila bi tada uvarak gnusniod crnih maza i tvojom arolijom na injen?
Ne, ne. Još uvijek u planini
Demoni spu zatvoreni. Samo um se brani
udo priznati. Slatko udo!«
»Zašto mi put, koji k Mirjam vodi, Ne pokažeš, o, Sejiduno,
Spojitelju dobri i razdvojitelju okrutni?
Ako smrt je otkupnina da drugi put
Budem s njom, samo naredi,
I s kamene hridi bacit u se u bezdan.
Moj smiješak svjedo it e koliko je volim.
Trebam li nož u srce zariti svoje
Kako bih vje no živio kraj drage Mirjam?
Samo reci. Možda kroz vatru
Da idem medu demone? Samo ne više odlaganja,
Ne više nesnosnih muka razdvojenosti
Koja me kao Adema od raja odvaja!
K Mirjam me vrati! K njoj me odvedi
Prije nego što srce od teške žudnje pukne.«
Nave er je Hasan naredio da zovnu Ibn Tahira k njemu:
— Je li sad tvoja vjera vrsta?
— vrsta je, Sejiduna.
— Vjeruješ li da, kada ho u, mogu otvoriti vrata u raj?
— Vjerujem, Sejiduna.
 Bili su sami u sobi i Hasan je pažljivo promatrao Ibn Tahira. Kolika promjena od one
ve eri kada ga je poslao u vrtove? Smršavio je, obrazi mu upali, a o i duboko usa ene. Iz njih je
izbijala grozni ava, bolna vatra. Znao je: njegov stroj djeluje strašnom pouzdanoš u.
— Želiš li zaslužiti vje ne radosti?
Ibn Tahir je zadrhtao i mole ivo pogledao Hasana.
— O... Sejiduna!
Hasan je oborio pogled: nešto mu je stegnulo srce i sada je bio potpuno svjestan zašto se
uvijek opirao pobližem upoznavanju s fidaijima.
— Nisam ti uzalud otvorio vrata raja. Htio sam da tvoja vjera bude vrsta i da uvijek
budeš svjestan što te eka kada izvršiš dobiveni zadatak... Znaš li tko je el-Gazali?
— Sigurno misliš na onoga sufija, Sejiduna?
— Da. Onoga koji je u knjizi »Pobijanje dubokoumnih« ružno napao naše u enje. Prije
više od godinu dana veliki vezir ga je postavio za u itelja visoke škole u Bagdadu. Tvoj je
zadatak da se napraviš njegovim u enikom. Evo ti dajem njegovo djelo »O, dijete!«. Kratko je, a
ti si bistroga uma i za jednu no mo i eš ga pro itati i prou iti. Sutra ujutro do i mi ponovo.
Sada si u mojoj osobnoj službi i nikome ni rije i o ovome. Jesi li me razumio?
— Razumio sam te, Sejiduna.
Otpustio ga je. Sav uzbu en i napola lud od sre e Ibn Tahir je napustio njegovu sobu.
Na stubištu je sreo Ebu Alija i Buzurg Umida koje su, zadihani i crveni od uzrujanosti,
vukli za sobom nekog ovjeka. Vidjelo se da je prevalio težak i naporan put. Bio je prašnjav od
glave do pete, potoci znoja ostavljali su mu duboke tragove na blatnjavom licu i teško je hroptao.
Ibn Tahir se stisnuo uz zid kako bi pustio tu trojicu da pro u. Nešto mu je govorilo da se Alamutu
primi u veliki i teški dani.
Stražar je odgrnuo ulazna vrata i pustio ovjeka u pratnji velikih daija k Hasanu.
— Glasnik iz Huzistana — dah i je izustio Ebu Ali. — Iz Zur Gumbadana...
— Što se dogodilo?
Hasan se s mukom svladavao. S lica došljaka odmah je naslutio lošu vijest. Glasnik se
srušio pred njim na koljena.
— O, gospodaru! Husein Alkeini je mrtav. Ubijen! Hasan je problijedio poput mrtvaca.
— Tko je krivac?
— Oprosti, Sejiduna! Husein, tvoj sin.
Hasan se stresao kao da ga je grom pogodio. Zamahao je rukama kao da se hvata za nešto
nevidljivo, zaljuljao se, polukružno zavrtio i tresnuo na pod poput podrezanog stabla.
 15.

Sin vrhovnog poglavara ubio je huzistanskog daija! Cijeli Alamut je sljede eg dana
govorio o tome. Nitko nije to no znao kako se vijest raširila. Glasnik ju je prvo povjerio velikim
daijima koji su ga smjesta odveli Hasanu. Možda je doprla do uha nekom od daija koji su tada
stajali u blizini, možda su je sami veliki daiji usput nekom odali, no svi su za nju znali i bilo bi
besmisleno na ikoji na in kriti je od vjernika.
Ibn Tahir je morao dugo ekati da ga Hasan primi. Vrhovni poglavar htio je znati sve
pojedinosti o ubojstvu i zato je detaljno ispitivao glasnika.
— Golub je donio tvoje nare enje u Zur Gumbadan, Sejiduna. Tada nas je Kizil Sarik ve
tjedan dana opkoljavao. Porušio je sva manja utvr enja i onda se ulogorio s dvadeset tisu a ljudi
pred našom tvr avom. Ponudio nam je slobodan odlazak, ali veliki dai je to odbio. No Husein,
tvoj sin, tražio je od njega da preda tvr avu. Zato te je Alkeini molio da narediš što u initi s njim,
a ti si zapovjedio da ga bace u okove. To mu je Alkeini poru io i zahtijevao da se sam preda, no
Husein je podivljao od bijesa. »Ocu si me izdao, pseto!«, zaurlao je na njega, isukao je sablju i
zaklao našeg zapovjednika.
— Što ste u inili s ubojicom?
— Okovali smo ga i zatvorili u podrum. Seik Abdulmalik Ben Ataš preuzeo je
zapovjedništvo nad tvr avom.
— Kakvo je stanje u njoj?
— Teško, gospodaru. Vode je malo, a vjernicima je po elo ponestajati i hrane. U tvr avi
ih je više od tri tisu e. Sav narod u Huzistanu je s nama, ali prokleti Kizil Sarik je okrutan i boje
ga se. Ne možemo ra unati na njihovu pomo .
Hasan ga je otpustio.
Sada je ponovo bio pouzdan i sabran.
— Što namjeravaš sa sinom, Ibn Sabaše? — upitao je Buzurg Umid.
— Bit e mu su eno po našim zakonima. Otpustio je velike daije i rekao da mu pozovu
Ibn Tahira.
— Kako je s Gazalijem?
— Gotovo cijelu no sam se, Sejiduna, bavio njime.
— Dobro. Je li ti poznato što se dogodilo u Huzistanu?
Ibn Tahir ga je pogledao. Vidio je nove bore na njegovu licu.
— Poznato mi je, Sejiduna.
— Što bi u inio da si na mom mjestu?
Ibn Tahir ga je pogledao jasnim, bistrim pogledom.
— U inio bih onako kako je predvi eno zakonom.
— Ti si pravi... Znaš li tko je bio Iblis?
— Iblis je zao duh koji je zaveo prve ljude.
— Iblis je i više od toga. Iblis je otpadnik od svog gospodara i njegov zakleti neprijatelj.
Ibn Tahir je potvrdno klimnuo glavom.
— Onaj tko je otpadnik od pravog u enja i njegov neprijatelj, Iblisov je srodnik. Jer pravo
enje Alahovo je u enje. A samo je jedno pravo.
— Da, ismailitsko.
— Dobro si rekao. A znaš li nekog tko je otpao od našeg u enja i postao njegov zakleti
neprijatelj?
Ibn Tahir mu je pogledao u o i kako bi pogodio njegovu misao.
— Možda misliš na velikog vezira?
— Da, na onog koji je ubio tvog djeda zato što je priznavao naše u enje. On je naš Iblis,
naš zao duh. A ti eš biti naš arhandeo i osvetnik svog djeda. Pripremi svoj ma !
Ibn Tahir je stisnuo šake. Pred Hasanom je stajao uspravan kao empres.
— Ma je spreman, Sejiduna.
— Poznaješ li put od Reja do Bagdada?
— Poznajem. Porijeklom sam iz grada Save koji leži pokraj njega.
— Dakle, slušaj. Spremit eš se na put. Oti i eš u Rej, pa odatle kroz Savu i Hemezan do
Nihavenda. Kloni se o eva doma jer cijelim putem moraš misliti samo na to kako eš posti i svoj
cilj. Svuda osluškuj i propituj gdje je veliki vezir i što namjerava. Primio sam poruku da sakuplja
u Nihavendu veliku vojsku protiv nas i protiv svog takmaca u Isfahanu, Tadžulmulka. Pratiš li
sve što ti govorim? El-Gazali je njegov prijatelj, a ti eš odsada biti Gazalijev u enik Osman koji
mu donosi molbu svog u itelja. Zato ponesi sa sobom i njegovu knjigu. Evo ti dajem crnu odje u
sunitskih u enika, ovu vre icu s novcem za put i ovo pismo za velikog vezira. Pe at, koji vidiš na
njemu, otvorit e ti put do njega.
Ibn Tahir je uzeo crnu odje u iz njegovih ruku i razgledao je s radosnim uzbu enjem.
Vre icu je stavio za pojas, a pismo pod halju.
— Od Hakima si nau io kako ti se valja ponašati pred velikim vezirom. Kada odjašeš iz
Alamuta, ponijet eš, u vre i, sa sobom sve što ti budem dao. Izvan tvr ave eš se, na skrivenom
mjestu, preodjenuti i ostaviti sve što bi te moglo odati. Znam Nizamulmulka. Kada uje da te
šalje el-Gazali, primit e te s radoš u. Sada dobro slušaj! U onom zape enom pismu skriven je
dug, oštar noži . Potajno eš ga izvu i iz omota prije nego ga predaš veziru i, dok vezir bude
otvarao pismo, ti eš mu snažno zariti oštricu u vrat: ugledaš li samo kap krvi, znaj da si uspio.
Me utim, pazi da se prije sam ne raniš jer oštrica bodeža umo ena je u strašan otrov. Ako bi se
samo ogrebao njome, ne bi mogao izvršiti postavljen zadatak i za tebe bi raj, u koji toliko želiš,
zauvijek bio izgubljen.
Ibn Tahir ga je slušao blijed, a o i su mu sjajile.
— A... što da radim poslije toga? Hasan ga je kratko, odsje no pogledao.
— Poslije toga... poslije toga se predaj Alahu. Bit e ti otvorena vrata u raj i više ti ga
nitko ne e mo i uzeti. Meki jastuci su raspore eni po tepisima, a na njima te o ekuje Mirjam
okružena svojim i tvojim sluškinjama. Pogineš li, past eš pravo u njen zagrljaj. Jesi li me
razumio?
— Razumio sam te, Sejiduna.
Sagnuo se i brzo poljubio Hasanovu ruku. Hasan je zadrhtao, no Ibn Tahir je bio odve
zabavljen sobom da bi to primijetio. Potom je poglavar odgrnuo policu i s nje uzeo zlatnu kutijicu
koju je Ibn Tahir ve poznavao. Otvorio ju je i iz nje, na komad platna, istresao nekoliko kuglica.
— Jedna za svaku ve er. Sve više eš se približavati raju. Pazi da posljednju sa uvaš za
onaj tren kada budeš morao stupiti pred vezira. Pažljivo ih spremi, jer one su klju koji e ti
otklju ati vrata raja.
Stavio mu je ruke na ramena.
— Sada kreni na put, sine moj.
Ibn Tahir ga je napustio zbunjen, blijed, ponosan i neobi no ganut. Hasan je gledao za
njim sve dok nije nestao iza zavjese, a potom se uhvatio za srce. Nedostajalo mu je zraka.
Požurio je na vrh kule i po eo duboko disati.
— Bit e još vremena — rekao je samome sebi. — Sada bi bilo dobro umrijeti —
pomislio je. Samo vrsta odluka da se baci preko nadzida i svemu bi bio kraj. Ali, gdje bi se
potom probudio?
Tom stanju bio je nevjerojatno blizu sino , kada je saznao za ubojstvo Alkeinija. Velikim
daijima trebalo je mnogo vremena da ga vrate iz nesvijesti.
Kada se probudio, prva misao mu je bila da je umro i da se sada našao u nekom drugom
svijetu. Spopao ga je strašan strah. »Dakle, ipak poslije smrti ima još nešto«, rekao je sebi. U tom
trenu zgrozio se nad svojim životom. Shvatio je da je sve što je radio bilo tako kao da je poslije
smrti samo veliko ništa. Tek glas dvojice njegovih prijatelja prizvao ga je u stvarnost.
Brzo je ponovo bio pri snazi. Hvala Alahu, slabost je prošla. Otpustio je velike daije.
Husein Alkeini, njegova desna ruka, mrtav! Ubio ga je njegov vlastiti sin! Zakon e biti
neumoljivo primijenjen. Ibn Tahir je morao na put. U pismu je napisao nekoliko rije i i zape atio
ga. Uzeo je oštar, šiljat bodež, koji je bio sasvim nalik na pisaljku i umo io ga u otrov a onda
ostavio da se suši. Zatim se bacio na ležaj i zaspao kao mrtav.
Daiji i ostali poglavari žu no su raspravljali o huzistanskom ubojstvu. Što li e u initi
Hasan? Ho e li se stvarno držati zakona? Ho e li potpisati presudu vlastitom sinu?
— Teško je Ibn Sabahu — izrekao je svoje mišljenje Abdulmalik. — Husein Alkeini bio
je njegov najbolji pomo nik, a ubojica je njegov vlastiti sin.
— Zakon je iznad svega — rekao je Ibrahim.
— Ma bježi, bježi. Vrana vrani o i ne vadi. — Grk se nasmijao a Ibrahim ga je
mrzovoljno ošinuo pogledom.
— Njegova odgovornost nije mala.
— Znam, dai Ibrahime. Ali teško mogu i zamisliti da bi otac sina poslao na gubilište.
— Husein je lan ismailitskog bratstva.
— To je istina — kazao je Ebu Surake. — Sam je napisao zakon i sam se uhvatio u
njegovu zamku.
— Lako je nama govoriti — rekao je Minu eher. — Ali pred njim je trenutak kada e
morati izre i presudu sinu.
— Lakše ju je izre i sinovima drugih — promrmljao je Grk.
— Lako je drugima dijeliti pravdu — dodao je Ebu Surake.
— Ne bih volio biti u poglavarevoj koži — rekao je Abdulmalik. — Alkeini mu je bio
više nego sin. Pola svojih uspjeha mora njemu pripisati.
— Otac nije uvijek odgovoran za ono što ine njegovi sinovi — rekao je Ibrahim.
— Osudi li sina, re i e: okrutan otac! Ima vlast da izmijeni zakon, ali nije se poslužio
njome.
Tako je kazao Ebu Surake. Grk je dodao:
-— Drugi e mu se smijati. Budala!, re i e. Zar zaista nije mogao prona i na ina da
izbjegne zakonu? Ibrahim je rekao:
— Vjernici bi se pobunili kada se zakon ne bi primjenjivao sa svom njegovom strogoš u.
Cilj svakog zakona je da bude svevaže i.
— Poglavar se stvarno nalazi u škripcu — primijetio je Grk. — U najtežem trenutku
izgubio je svog najpouzdanijeg štitonošu. Tko e sada za njega kupiti danak u Huzistanu? Tko e
do ekivati i plja kati krivovjerni ke karavane? Možda mu uistinu ne preostaje drugo nego da
potpuno udovolji zakonu.
Jusuf i Sulejman vratili su se nakon jutarnjeg jahanja s u enicima. U dvorištu je
neumoljivo peklo sunce pa su se sklonili u sobu, medu hladne zidove. Ležali su lijeno i bezvoljno
na posteljama, žvakali suho vo e i s vremena na vrijeme razmijenili poneku rije .
Probu ene, a nezadovoljene strasti potpuno su ih obuzele. Glave su im bile teške, o i
upale i podlivene krvlju.
Najednom me u njih upade Naim.
— Ibn Tahir je bio kod Sejidune. Sprema se na put. Kao da ih je grom pogodio.
— Kuda?
— Tko ti je rekao?
— Vidio sam ga kada je napuštao kulu. Nije me ni primijetio. Kao da je poremetio
pame u. Gledao je izgubljeno i smješkao se, a zatim je naredio vojniku da mu osedla konja.
— U raj se sprema! Sulejman je sko io s ležaja.
— Hajdemo, Jusufe, k njemu!
Za to je vrijeme Ibn Tahir brižljivo spremio sve svoje stvari. Uništio je otisak Mirjamina
ugriza, svoje pjesme je zamotao pa ih je, kada je došao Džafer, predao njemu.
— Sa uvaj mi ovaj omot dok se ne vratim. Ne bude li me mjesec dana predaj ga Sejiduni.
Džafer mu je obe ao.
U sobu su banuli Sulejman i Jusuf. Naim je ostao kod ulaza.
— Bio si kod Sejidune!
Sulejman je uhvatio Ibn Tahira za ramena i upitno ga pogledao u o i.
— Ti to znaš?
— Da, Naim je rekao.
— Onda znaš i što je moja dužnost.
Otresao je njegove ruke sa svojih ramena i uzeo vre u sa stvarima koju mu je predao
Hasan.
Jusuf i Sulejman su ga tužno gledali. Džafer je dao znak Naimu pa su njih dvojica izašli iz
sobe.
— Teško mi je, ali moram šutjeti — rekao je Ibn Tahir kada su ostali sami.
— Reci bar to ho emo li se vratiti u raj. — Sulejmanov glas bio je mole iv i slabašan.
— Strpite se. Ispunjavajte sve što vam Sejiduna naredi, jer on misli na sve nas. Oprostio
se s njima.
— Mi smo fidaiji — još je dodao — odnosno oni koji se žrtvuju. Vidjeli smo nagradu i
zato nas nije strah smrti.
Rado bi ih još jedanput zagrlio, ali savladao se, mahnuo im na pozdrav i požurio prema
svom konju.
Bacio se na konja i naredio da spuste most. Rekao je lozinku i straža ga je pustila iz
tvr ave. Nasred klanca se još jedanput osvrnuo. Kao i prije nekoliko mjeseci, i sada je ugledao
dvije mo ne kule koje su se izdizale nad okolinom. To je Alamut, orlovsko gnijezdo u kojem su
se doga ala uda i gdje se kovala sudbina svijeta. Ho e li ga još kad vidjeti? Obuzimala ga je
udna sjeta. Pritom oproštaju bilo mu je pri srcu tako da je zamalo zaplakao.
Na skrovitom mjestu se preodjenuo. Svezao je u vre u sve što nije namjeravao ponijeti sa
sobom, a onda je nju stavio u šupljinu koju je zatrpao kamenjem.
Pogledao se. Da, sada više nije smio biti stari Ibn Tahir. Bio je u enik visoke škole u
Bagdadu, Osman — Gazalijev u enik. Crne hla e, crn kaput, crna kapa. To je bila boja sunita,
krivovjernika, neprijatelja Ismailovog u enja. U širokim rukavima nosio je knjigu i pismo s
bodežom, a o boku velik mijeh za vodu i punu torbu hrane.
Potjerao je konja prema jugu. Jahao je cijeli dan i pola no i, sve dok je sijao mjesec, a
potom je izme u stijenja potražio preno ište. Sljede eg jutra je s brežuljka ugledao u dolini veliki
logor. Bile su to predstraže sultanove vojske. Izbjegao ih je i predve er stigao u Rej.
U kr mi, u kojoj je namjeravao preno iti, saznao je da emir Arslan Taš namjerava
kona no ipak napasti Alamut. Sva vojska je sada krenula prema planinama. Tako je naredio
sultan kako bi sprao sramotu poraza turske konjice. O velikom veziru nije saznao ništa.
Jedva je ekao da ode na spavanje. Drhtavim rukama razvezao je zavežljaj i uzeo iz njega
prvu od kuglica koje mu je Hasan dao za put. Progutao ju je i ekao djelovanje.
Opet se pokazala njena tajanstvena mo . Sada više nije osjetio onu slabost kao prvi put.
Mislio je na Mirjam, ali njegovu pažnju privukle su sasvim druga ije slike. Pred sobom je vidio
uglate zgrade s visokim kulama. Blistale su zasljepljuju om bjelinom, a potom su se po ele
rastakati, kao da ih neka nevidljiva ruka razara na njihove sastavne dijelove. Izrasli su novi
gradovi, u živim bojama blještala su okrugla kubeta. Osje ao se kao svemogu i vladar koji
upravlja svime. Došao je vrhunac, a iza njega umor i san. Sljede eg jutra probudio se kasno, a
udovi su mu bili kao polomljeni. O, zašto nije došlo do bu enja kao prvi put!
— Moram dalje. Brzo! — rekao je samome sebi.
Zaobišao je svoj rodni grad. Bilo ga je strah uspomena. Glava mu je bila teška, a sunce je
peklo nesmanjenom žestinom. Misli su mu bile otupjele, pred sobom je jasno vidio samo cilj i
ono što je bilo s njim u vezi. Imao je samo jednu želju: što prije do i do preno išta, opružiti se,
progutati kuglicu i prepustiti se njenoj udesnoj mo i.
Pred Hemezanom je sustigao odred naoružanih jaha a. Priklju io se prtljažnim kolima.
— Odakle, pehlivanu? — upitao ga je pod asnik.
— Iz Isfahana. Zapravo, poslali su me iz Bagdada s molbom za velikog vezira, ali u
Isfahanu sam saznao da je on krenuo ovim putem za sultanom.
— Tražiš Njegovu Svjetlost, Nizamulmulka? Pod asnik je odmah pokazao nešto više
poštovanja.
— Da. Imam molbu za njega. U Isfahanu su drugi ljudi.
— Onda samo s nama! Njegova Svjetlost je u Nihavendu, gdje je sada vojni logor. Tamo
se sakupljaju ete. Kažu da je krenuo protiv samog Isfahana.
— U prijestolnici umalo da dopadnem šaka onom drugom. U kr mi sam sasvim slu ajno
saznao da se Njegova Svjetlost žuri negdje drugdje. Nije li došlo do sukoba zbog nekih
krivovjernika?
— Misliš na ismailite? Oni nisu opasni. Posao s njima e obaviti emiri Arslan Taš i Kizil
Sarik. Radi se o važnijim stvarima.
Ibn Tahir je pritjerao svog konja sasvim uz njegova.
— Ne znam na kakve važnije stvari misliš.
— Govore da se bije žestoka borba za prestolonasljedstvo. Nizamulmulk ho e da za
sultanova nasljednika bude odre en njegov prvorodeni sin Berkijaruk, a sultanija pritiš e na
Njegovo Veli anstvo da nasljedstvo pripadnenjenom sinu Muhamedu. Vojska i narod su za
Berkijaruka. Vidio sam ga jednom. Pravi ovjek, vojnik od glave do pete. A za Muhameda nitko
ne može znati kakav e biti. On je tek izašao iz kolijevke.
Do Hemezana Ibn Tahir je saznao sve što se u narodu i medu vojnicima govorilo o
spletkama na dvoru. U gradu je uo da je sultan ve otputovao iz Nihavenda dalje prema
Bagdadu. Napustio je pod asnika s prtljažnim kolima, preno io kao i prethodne ve eri u kr mi, a
nakon toga zamijenio konja i odjahao dalje prema Nihavendu.
Sa svih strana države pristizale su ete u vojni logor kod Nihavenda. Na prostranoj,
suncem spaljenoj stepi bilo je razapeto nekoliko tisu a šatora. Konji, mazge i deve brstili su suhu
travu, jurcali u krdima oko logora, grebli zemlju i bježali ispred uvara na konjima. U velikim
štalama bilo je zatvoreno na tisu e goveda, koza i ovaca. Pastiri su ujutro tjerali stada u brda gdje
su pašnjaci još bili zeleni. Odredi vojnika jahali su od sela do sela, sakupljali i plijenili hranu za
stoku i sve što je moglo poslužiti za jelo.
U sredini logora bio je velik, prazan prostor. Tamo su još prije nekoliko dana stajali
sultanovi šatori. O tome je svjedo ilo utabano tlo i velika zgarišta od vatri koje je palila vladareva
pratnja.
Ondje je bio još samo jedan šator. Velik, raskošan zeleni šator, prebivalište velikog
vezira. Tih posljednjih mjeseci, otkad je došao u sukob sa svojim gospodarom, Nizamulmulk je
poprili no ostario. Mada je imao više od sedamdeset, bio je, sve donedavno, iznimno io i
snažan. Svi su se divili kako je još uvijek vrsto sjedio u sedlu. Više od trideset godina držao je
uzde države u svojim rukama. Otac sadašnjeg vladara, sultan Alp Arslanšah, imenovao ga je
svojim vezirom i zbog toga se nikada nije pokajao. Kada je umirao, preporu io je vezira svom
sinu, nasljedniku, a taj mu je, medu ostalim, dao i zvanje Atabeg ili Kraljev otac. Vezir je
uspostavio mir na granicama, državu premrežio cestama, zidao gradove, džamije i škole, odredio
poreze, a sigurnost i blagostanje u zemlji podigao do stupnja za koji ranije nisu znali. Uživao je
neograni eno povjerenje vladara sve dok nije došao u spor s mladom sultanijom oko
prestolonasljedstva. I ranije su ga zavidljivci i protivnici ocrnjivali kod cara, ali sultan ih nije
slušao. Nije zavidio svom veziru na bogatstvu koje je stekao u njegovoj službi, dopustio je i da
Nizamulmulk svojih dvanaest sinova dovede na najviše položaje u državi. Ali Turkan Hatuni s
vremenom je uspjelo uvjeriti sultana da su vezirove mjere samovoljne, da se ponaša prema njemu
kao prema djetetu i da je bezobzirno iskorištavao svoju vlast. Najo itiji dokaz vezirove samovolje
sultan je kona no vidio u jednom postupku najstarijeg od njegovih sinova, Muizudavlu.
Preporu io mu je da nekog Adila primi u svoju službu, no vezirov sin je to odbio, jer navodno,
ovjek nije sposoban za to mjesto. »Zar sam ja u vlastitoj državi potpuna nula?!«, uzviknuo je
tada sultan. Smjesta je naredio da vezirov sin bude smijenjen, a na njegovo mjesto imenovao je
upravo tog Adila, kojeg je on odbio. Sve to je vezira duboko pogodilo. Izrekao je nešto gorkih
rije i o nezahvalnosti vladara, a te su rije i dospjele do sultanova uha, tako da se on još više
razljutio. Zaprijetio je da e Nizamu oduzeti divit, te kapicu - znakove vezirskog položaja.
- Rado u vratiti sultanu divit i kapicu - rekao je ogor eno vezir. - Ali mir i blagostanje u
državi su moje djelo. Dok je more bilo uzburkano, Njegovo Veli anstvo po astilo me
povjerenjem, a sada, kada su se valovi smirili i nebo razvedrilo, sluša one koji me kleve u. Bojim
se da e ubrzo uvidjeti kako su divit i kapica u mojim rukama tijesno povezani s krunom na
njegovoj glavi. - Te rije i su sultana još više ozlovoljile, a vezirovo vlastito priznanje da mu je
pogrešno prikazao Hasanove sposobnosti tako je ranilo njegov ponos da ga je, u gnjevu i bijesu,
smijenio.
Sada, kada su se zbog opasnosti koja je prijetila državi ponovo izmirili, polako je po eo
shva ati što je najvažnije. Postavio je sebi dva cilja: srušiti svog takmaca Tadžulmulka i uništiti
njegova saveznika, svog smrtnog neprijatelja Hasana. Kada bi to dvoje postigao, ponovo bi bio
neograni eni gospodar itavog Irana.
S po etkom je mogao biti zadovoljan. Poraz turske konjice ispred Alamuta, tu neznatnu
arku predstraža, tako je dobro okrenuo u svoju korist da je njome potkopao sultanovo povjerenje
u Tadžulmulka, jer sultan se dobro sje ao koliko je sultaniji i njenom tajniku bilo važno da se
ništa ne poduzima protiv ismailita. Sada ga je vezir uvjerio da treba, želi li sa uvati ugled,
odlu no nastupiti protiv tih vjerskih otpadnika. Zato je vladar ovlastio vezira za kona an obra un
s Alamutom. I Nizamu se inilo da je krajnje vrijeme za to. Do njegovih ušiju su tako er doprle
bajke o udima u zamku, o fanaticima koji su pri ali da im je Hasan pokazao raj i, premda je sve
te vijesti smatrao besmislicama, ipak nije podcjenjivao njihovo mogu e djelovanje na mase. Jako
dobro je znao da one nisu samo lakovjerne, nego da upravo sa straš u traže i nasjedaju na pri e o
udima.
Sada mu je vojni logor kod Nihavenda postao privremeni ured i k njemu su, sa svih
strana, dolazili ljudi s molbama i tužbama. Tadžulmulk je, kada je umjesto Nizama bio imenovan
velikim vezirom, smijenio veliki broj starih službenika i na njihova mjesta postavio svoje
pristalice. Kada su otpušteni saznali da je sultan ponovo vratio svog prijašnjeg vezira, ili su sami
pohitali k njemu, ili, pak, tamo poslali svoje povjerenike s molbom da ih ponovo primi u službu,
jer su, tobože, zbog svoje odanosti njemu bili maknuti sa svojih mjesta. Nizamulmulk je primao i
obe avao, a istodobno je sakupljao vojsku kako bi prinudio svog suparnika, kojeg je štitila
sultanija, da odstupi.
Jednoga prijepodneva njegov ceremonijar mu je javio da neki Osman, Gazalijev u enik,
moli da ga primi. Kako kaže, šalje ga njegov u itelj iz Nizamije u Bagdadu s nekom molbom
koju bi mu htio predati.
Veliki vezir je zavaljen sjedio na gomili jastuka. Pokraj njega bio je pozla eni tanjur s
grož icama, uše erenim orasima i drugim izabranim jelima, a on je s vremena na vrijeme pružao
ruku i prinosio ustima komadi sad ovoga, sad onoga. Iz bakrenog ibrika nalijevao je u ašu
medovinu i polako je srkao. Ve je bio završio s gomilom molbi i posjeta, njegovi pomo nici koji
su sjedili s jedne i druge strane, imali su, s pisanjem, pune ruke posla.
— Kako? Kažeš, Gazalijev u enik? Neka u e! Neka u e!
Tog se dana Ibn Tahir uvjerio da je do i do velikog vezira bilo mnogo lakše nego do
vrhovnog poglavara ismailita. Ispred logora naletio je na stražu. Zapovjedniku je pokazao pismo
s pe atom visoke škole u Bagdadu i rekao da ga nosi velikom veziru. Uputili su ga prema
zelenom Nizamovom šatoru.
Bio je nevjerojatno miran i sabran. U sebi je uo samo nare enje svog poglavara koje je
morao izvršiti. Pred šatorom je progutao kuglicu i potom stu pio u predsoblje.
Straža ga je zaustavila. Nije mu se sapletao jezik kada je govorio zašto je došao. Još nije
osje ao djelovanje kuglice. Sjetio se raja, i Mirjam, i djetinje se nasmiješio. Sve te dane nije
suviše mislio na nju, a sada je odjednom postao svjestan da ga ona eka kao nagrada za njegovo
djelo. Dakle, morat e uložiti sve svoje snage da ga dobro obavi.
Stražar mu je odgrnuo ulaz u novu prostoriju. Vezirov šator bio je, zapravo, veliko zdanje.
Odlu no je kro io kroz otvor i ponovo se našao ispred nekoliko naoružanih ljudi. Jedan od njih, s
posrebrenim buzdovanom na ramenu, bio je posebno lijepo obu en. Imao je srebrom i zlatom
vezen kaput, široke crvene hla e i šaren turban s dugim pti jim perom na glavi. Bio je to vezirov
ceremonijar. Oštro je odmjerio došljaka i pitao ga što želi.
Ibn Tahir se duboko naklonio, a onda je jasnim glasom rekao tko ga šalje. Pokazao je
pismo i pe at na njemu. Ceremonijar je dao znak vojniku koji je opipao pridošlicu po cijelom
tijelu i našao samo Gazalijevu knjigu i vre icu s novcem.
— Takav je kod nas obi aj — rekao je ceremonijar ispri avaju i se. Potom je otišao iza
zastora, k veziru, da ga obavijesti o dolasku posjetioca.
To su za Ibn Tahira bili trenuci najve e napetosti. Otrov u njegovom tijelu po eo je
djelovati. Za uo je glasove, osluškivao ih i po eo je osje ati neobi nu grozni avost. inilo mu se
da uje Mirjamin glas.
— O, Alahu! — rekao je u sebi. — Sejiduna je bio u pravu. Ve ujem rajski šapat oko
sebe. Ceremonijar ga je morao dva puta zovnuti prije nego je ovaj uo i ušao kroz ulaz pokraj
kojeg je vojnik pridržavao zavjesu. Na jastucima je ugledao krasnog starca. Sve na njemu
odavalo je milostivu uzvišenost. Ibn Tahiru se inilo kao da mu nešto govori, ali njegov glas kao
da je dopirao iz velike daljine.
Duboko se naklonio. Kada se opet podigao, sve je pred njim bilo druga ije. — Paviljon u
raju! — uzviknuo je u sebi.
— Smiri se, sine moj — rekao je dubok muški glas. — Dakle, stižeš od Gazalija.
Sada je ponovo pred sobom ugledao velikog vezira koji mu se ljubazno smiješio kako bi
ga oslobodio zbunjenosti, vjeruju i da je ona uzrok njegovu udnom ponašanju.
Ibn Tahir je munjevito postao svjestan svega. — Djelovanje kuglice — pomislio je.
— Da, od Gazalija stižem, Svjetlosti, s ovim pismom.
Pružio je starcu pismo i mirno izvukao iz njega naoštrenu pisaljku. To je u inio s takvom
sigurnoš u da nitko od prisutnih nije obratio pažnju na taj njegov in.
Vezir je otpe atio omot i otvorio pismo.
— Što radi u Bagdadu moj u eni prijatelj? — upitao je.
Ibn Tahir se naglo sagnuo i zario mu noži ispod brade u grlo. Vezir je bio tako iznena en
da u prvi mah uop e nije osjetio bol. Samo je širom otvorio o i. Zatim još jedanput preleti
pogledom jedinu re enicu u pismu, sve shvati i po ne zazivati upomo .
Ibn Tahir je stajao na mjestu kao da su mu i tijelo i duša okamenjeni. Predmeti u odaji
miješali su se s privi enjima. Sjetio se Mirjam i poželio oti i k njoj. U udovima je osje ao teški
umor. Najradije bi legao i prepustio se djelovanju kuglice, no jedni su ga ve oborili na pod, a
drugi su dotr ali u sobu i bacili se na njega. Instinktivno se po eo braniti. Udarao je oko sebe i
grizao koga god je stigao. Tukli su ga šakama i oružjem, gazili ga nogama i kidali odje u s njega.
Najednom je postao svjestan kako je, zapravo, njegov cilj poslije izvršenog zadatka
umrijeti. Prestao se opirati i mirno je o ekivao smrtonosan udarac. Kroz krv koja mu je tekla
preko o iju ugledao je lijepo Mirjamino lice.
Uspio je uti slabašan vezirov glas.
— Ne ubijte ga! Uhvatite ga živog!
Guranje i udarci su prestali, a on je osjetio kako mu vezuju ruke i noge. Krv mu je lila niz
lice tako da ništa nije vidio.
Divovske ruke podigle su ga s poda, a strašan glas je upitao:
— Tko si ti, ubojico?
— Ubijte me. Ja sam žrtvena životinja Našeg gospoda.
U me uvremenu su sluge isprale veziru ranu i previli je. Drugi su otr ali po lije nika.
Kada je uo Ibn Tahirov odgovor, vezir je prostenjao:
— O, budale! Poslušao je zlo inca!
Zapovjednik vezirove tjelesne straže se sagnuo i podigao pismo. Pro itao ga je i nijemo
ga predao ceremonijaru. Ovaj se užasnuo. Pisalo je: — Do vi enja u paklu. Ibn Sabah.
Došao je i vezirov lije nik i pregledao ranu.
— Nije dobro? — upitao je vezir drhtavim glasom. — Osje am da nije dobro.
Lije nik je šapnuo zapovjedniku tjelesne straže:
— Bojim se da je oružje bilo otrovano.
— Ubojicu je poslao poglavar Alamuta — isto tako tiho odvratio je zapovjednik.
Šatorom se pronosilo, od usta do usta, da je ubojicu vezira poslao poglavar ismailita.
— Što, starac s planine?
— Onaj Hasan kojeg je prije mnogo godina vezir ismijao na dvoru u Isfahanu?
— Da. To je njegova osveta.
Ibn Tahirova drskost inila im se još nerazumljivu'om i ispunjavala ih je još ve im
užasom. — Do e u tu i logor i bez rije i, usred njega, zakolje zapovjednika. Uop e ga nije strah
smrti koja ga neizbježno eka.
— To je vrhunac vjerske zasljepljenosti!
— Ne, to je ludilo.
Ni najstariji ljudi nisu pamtili toliku drskost. Kod nekih je, nehotice, izazvao prikriveno
divljenje.
— Taj se stvarno nije bojao smrti.
 — Prezirao ju je.
— Ili ju je ak želio.
Zabubnjali su bubnjevi i zatrubili rogovi. Ljudstvo se, s oružjem u rukama, postrojilo.
Rekli su im: veliki vezir je teško ranjen. Poglavar ismailita, starac s planine, poslao je ubojicu.
Odgovor na to bio je glasan gnjev i divlje vitlanje oružjem. Kada bi sad pala naredba da
napadnu ismailite, svi bi se s najve im oduševljenjem bacili u borbu.
Usprkos tome što je lije niku uspjelo zaustaviti krvarenje, ranjenik je vidno slabio. Žile su
mu naticale, a u glavi mu je strašno kljucalo.
— Bodež je sigurno bio otrovan — rekao je drhtavim glasom. Gledao je lije nika kao
uplašeno dijete. — Zar nema pomo i?
Lije nik nije odgovorio.
— Posavjetovat u se sa svojim kolegama.
U predsoblju se okupio savjet lije nika koje su uspjeli tako brzo prizvati. Ve ina je bila za
to da se rana brzo spali.
Zatim su otišli bolesniku. Izgledao je veoma slab.
— Ranu bi trebalo spaliti — rekao je vezirov osobni lije nik. Ranjenik se užasnuo. elo
mu je oblio hladan znoj.
— Ho e li strašno boljeti? Njegov glas bio je pla ljiv i uplašen.
— Nema drugog na ina — suho je odgovorio lije nik.
— Alahu, budi milostiv!
Lije nici su pripremili instrumente, a sluga je donio zdjelu sa žarom. uo se reski zveket
metalnih sprava.
Vezir je osje ao da mu otrov kola cijelim tijelom. Bio je svjestan da mu nema pomo i. —
Ne treba spaljivati — rekao je izmu enim, ali spokojnim glasom. — Umrijet u.
Lije nici su se pogledali i osjetili olakšanje. Znali su da bi svaki pokušaj bio uzaludan.
— Jeste li obavijestili sultana?
— Glasnik s porukom ve je na putu prema Njegovu Veli anstvu.
— Pisaru, piši — rekao je slabašnim glasom. Potom je diktirao:
— Veliki kralju i care! Veliki dio svog života utrošio sam na to da iz Tvoje države
prognam nepravdu. Ti si me svojom mo i podupirao u tome. Sada odlazim Svemogu em kralju
svih kraljeva položiti ra un o svom upravljanju na ovom svijetu. Njemu u pružiti dokaze svoje
vjernosti Tebi, za sve vrijeme koliko sam bio u Tvojoj službi. U sedamdeset tre oj godini
dohvatila meuboji ina oštrica. Preklinjem te, ne zaboravi tko ga je poslao. Sve dok u Alamutu
bude vladao zlo inac, dotle ne ete biti sigurni ni Ti, ni Tvoje kraljevstvo. Oprosti mi ako sam Te
nekada uvrijedio, kao što i ja Tebi opraštam. Ne zaboravi na moje sinove, koji su i dušom i
tijelom odani Tvom Veli anstvu.
Govor ga je jako iscrpio. Teško je disao. Lije nik mu je stavio hladan oblog na elo. Tada
je po eo diktirati kratko oproštajno pismo svojim sinovima.
Nakon izvjesnog vremena je upitao: — Što je sa zlo incem?
— Mu e ga — odgovorio je pisar. — Traže od njega da oda sve što zna.
— Dovedite ga k meni!
Pred vezira su gurnuli Ibn Tahira, sveg krvavog i rastrganog. Još se jedva držao na
nogama.
Vezir mu se zagledao u lice i užasnuo se.
— Pa on je još dijete! — prošaptao je za sebe.
— Zašto si me htio ubiti?
Ibn Tahir se pokušao uspraviti. Dok je govorio, glas mu je bio slabašan:
 — Izvršio sam Sejidunino nare enje.
— Ali, zar nisi znao da te nakon toga eka smrt?
— Znao sam.
— I nisi se bojao?
— Fidaiji smrt pri izvršenju njegove dužnosti zna i sre u.
— Kakva ludost! — prostenjao je vezir. Potom ga je obuzeo gnjev.
— Zaslijepljen si. Ne znaš što radiš. Znaš li vrhovno na elo ismailizma?
— Znam. Izvršavaj zapovijedi svog starješine.
— Budalo! Zanesenja ka ludo! Ti ne znaš da i ja znam u enje tvog gospodara?
— Znam. Otpadnik si. Izdajica. Vezir se obzirno nasmiješio.
— uj me, mladi u. Vrhovno na elo ismailizma glasi: ništa nije istinito, sve je dopušteno.
— To je laž!
Ibn Tahir se tresao od ogor enja.
— Ti ne znaš tko je Sejiduna — rekao je. — Sejiduna je najsvjetliji i najmo niji od svih
ljudi. Njemu je Alah dao mo da svojim vjernicima otvara vrata u raj.
— O, Alahu, oprosti mu, jer ne zna što govori.
— Ja ne znam što govorim? Sam sam bio jedan od onih koji su bili u raju.
Veliki vezir je zadržao dah, s mukom se pridigao na laktove i pažljivo pogledao Ibn
Tahiru u o i. Vidio je da ne laže. Zaprepašteno je zavrtio glavom.
Potom se sjetio bajki o Alamutu, o mladi ima koji su pri ali da su proveli no u raju i
po eo je shva ati.
— Ti, dakle, tvrdiš da si bio u raju?
— Ovim o ima sam ga vidio, ovim prstima opipao.
— I poslije smrti vratit eš se u njega?
— Da, smrt e mi ga vratiti. Vezir se srušio na jastuke.
— Alahu, Alahu! — zaje ao je slabim glasom. — Kakva grehota! Zato mu je trebalo
toliko lijepih robinja! Zato ih je toliko nakupovao po bazarima!
Ibn Tahir je osluhnuo. Cijelo lice mu se napelo od pažnje. Vezir ga je upitao:
— Zar ti nikada nije palo na pamet da si doveden u zabludu? Da si bio u raju koji je
Hasanovo djelo? Da uop e nisi izašao iz Alamuta?
— U Alamutu nema takvih vrtova. Vrtovi, u kojima sam bio onakvi su kakvi su opisani u
Kur'anu.
Jedan od prisutnih, stariji asnik koji je poznavao gotovo sva utvr enja u Iranu, upao im
je u rije .
— To bi mogli biti vrtovi dejlemskih kraljeva koji su ih podigli iza utvr enja za svoju
razonodu. Cuo sam pri e o njima.
Ibn Tahir je razroga io o i. U njima se pojavio djetinji strah.
— To si sigurno namjerno izmislio... asnik je pocrvenio od ljutnje.
— Obuzdaj svoj jezik, zlo ince! Svako tko je ranijih godina služio na sjeveru države,
potvrdit e ti da se iza Alamuta nalaze lijepo ure eni vrtovi dejlemskih kraljeva.
Ibn Tahiru se sve zavrtjelo pred o ima. Pokušao se uhvatiti za posljednju slamku.
— U vrtovima sam vidio geparda koji je bio pitom kao janje i pratio je svoju gospodaricu
poput psa.
Prisutni su se nasmijali.
— Knezovi i velikaši imaju takvih pitomih geparda koliko ho e. Lovci se služe njima
umjesto pasa.
— A hurije crnih o iju koje su me dvorile?
 — Hurije crnih o iju? — Veliki vezir se bolno nasmijao. — Hasanove robinje i priležnice
koje je kupovao po svim trgovištima Irana. Moja nadleštva imaju to ne izvještaje o tim
kupovinama.
Ibn Tahiru je nešto poput mrene palo s o iju. Odjednom mu je postalo sve jasno. Mirjam -
Hasanova robinja i priležnica. On, Ibn Tahir, jadna žrtva njihove spletke, njihove prijevare.
inilo mu se da e mu to raznijeti glavu. Koljena su mu popustila pa je kleknuo na pod i
zaplakao.
— Oprosti, o, Alahu!
I veliki vezir se od napora onesvijestio. Iz njegova grla dopirao je teški hroptaj. Pisar se
spustio na koljena pokraj njega.
— Umire — prošaptao je. Suze su mu navrle na o i.
Lije nici su prisko ili ranjeniku. Vodom i mirisima vratili su ga svijesti.
— Kakav zlo in! — prošaptao je.
Ugledao je Ibn Tahira pred sobom, na koljenima.
— Jesi li sada progledao? — upitao ga je. Ibn Tahir je samo potvrdno klimnuo glavom.
Nije mogao izustiti nijednu rije . Zdanje njegova života se srušilo.
— Umirem zbog tvoje sljepo e.
— O, Alahu! Alahu! Što sam u inio?!
— Kaješ li se?
— Kajem, Svjetlosti.
— Ti si odlu an mladi . Imaš li hrabrosti da popraviš svoj zlo in?
— Kada bi se to moglo!
— Mogu e je. Vrati se u Alamut i spasi Iran od ismailitskog sotone. Ibn Tahir nije
vjerovao da je dobro uo. Nasmiješio se djetinje, kroz suze,i pogledao oko sebe. Vidio je sama
mra na, neprijateljska lica.
— Dakle, bojiš li se?
— Ne, ne bojim se. Samo ne znam što ete u initi sa mnom.
— Pustit emo te u Alamut.
Prisutni su se bunili. »Zlo inac mora biti kažnjen! Ne smijemo ga ispustiti iz ruku.«
Vezir je umorno odmahnuo rukom.
— Poznajem ljude — rekao je. — Ako e se netko obra unati s Hasanom, to e biti ovaj
mladi . — Ali ipak ne možemo tek tako osloboditi zlo inca. Što e re i Njegovo Veli anstvo?
— Ne brinite. Još sam živ i još snosim odgovornost. Pisaru, piši! Diktirao je naredbu.
Prisutni su se pogledali i klimali glavama.
— Ovaj mladi , koji me uboo, ve a je žrtva alamutskog krvnika nego ja. Spoznaja ga je
prosvijetlila pa e sada biti moj i svoj osvetnik. Do tvr ave e ga pratiti odred vojnika. Neka ude
u nju, a tamo e u initi ono što bude smatrao svojom dužnoš u.
— Zarit u mu nož u trbuh.
Ibn Tahir se digao. O i su mu sijevale od mržnje.
— Zaklinjem se da ne u odustati sve dok se ne osvetim ili, pak, sam prije toga poginem.
— Jeste li uli? Tako treba... Sada ga operite i povijte. Dajte mu novu odje u... Umoran
sam.
Sklopio je o i. Krv u žilama ga je pekla kao da je u njima bila žeravica. Po eo se tresti.
— Bliži se kraj — prošaptao je lije nik.
Dao je znak i svi osim lije nika napustili su prostoriju. Ibn Tahira su stražari odveli u
poseban šator. Oprali su ga, povili i preodjenuli, a onda ga privezali za kolac.
Kako je život bio strašan! ovjek kojeg su svi njegovi sljedbenici slavili kao sveca bio je,
zapravo, najpodliji varalica. Igrao se sre om i životom ljudi kao dijete kamen ima,
zloiskorištavao je njihovo povjerenje. Mirno je podnosio da gledaju u njemu proroka i Alahova
poslanika. Je li to uop e mogu e? Mora u Alamut da se uvjeri nije li se možda ipak prevario. Ako
nije, onda e mu najve e zadovoljstvo biti zariti mu otrovnu oštricu u tijelo. Ionako je bio obe an
smrti. Dogodit e se onako kako Alah bude htio.
Vezir je proveo no u strašnoj vru ici. Gotovo neprestano je bio u nesvijesti, a kada se, s
vremena na vrijeme, osvješ ivao, morila su ga sablasna privi enja. Je ao je i prizivao Alaha u
pomo .
Pred jutro je bio sasvim iscrpljen i više ni ega nije bio svjestan. Oko podne prestalo je
kucati njegovo srce.
Glasnici su na sve strane svijeta raznijeli vijest:
— Nizamulmulk, Urediva svijeta i države, Dželalud-devle ved-din. Ponos države i vjere,
veliki vezir sultana Alp Arslana-šaha i njegova sina Malika, najve i državnik Irana, pao je kao
žrtva alamutskog gospodara!
 16.

Dan nakon što je Ibn Tahir odjahao iz Alamuta, u tvr avu je dojezdio jedan od izvi a i
javio da su ete emira Arslana Taša prešle u brzi marš. Zabubnjali su bubnjevi i zatrubili rogovi.
Velikom brzinom ljudstvo je zauzelo svoja mjesta na bedemima. Straža ispred klanca dobila je
nare enje da tu ostane sve dok se na obzorju ne ukazu prvi konjanici, a potom neka se povu e
kroz klanac postavljaju i za sobom ve pripremljene prepreke.
Gotovo svakog sata stizale su izvidnice i jedna za drugom izvještavale o kretanju
neprijateljske vojske. Kada je sljede eg dana svanulo, Hasan je s velikim daijima otišao na terasu
kule. Tamo su ekali da se neprijatelj pojavi na vidiku. — Jesi li sve ovo predvidio? — upitao je
Ebu Ali i ošinuo Hasana radoznalim pogledom.
— Sve se doga a kako sam o ekivao. Za svaki udarac pripremio sam protuudarac.
— Jesi li Ibn Tahira možda poslao u Nihavend?
Buzurg Umid se preplašio vlastite drskosti. Hasan je namrštio obrve. Pogledom je
pretraživao obzorje kao da nije uo pitanje.
— Sve što sam poduzeo — progovorio je nakon izvjesnog vremena — u inio sam za
pobjedu naše zajedni ke stvari.
Veliki daiji izmijenili su kratke poglede.
Naslu ivali su kakav je protuudarac pripremio Hasan i zgrozili su se. Uspjeh ili neuspjeh
ovisili su o tisu u sitnih slu ajnosti i s njim o ito nešto nije bilo u redu kada se tako vrsto
oslanjao samo na svoja o ekivanja.
— Uzmimo, na primjer — opet je opipavao Buzurg Umid — da sultanova vojska ostane
do zime ispred zamka.
— Ne misliš valjda da bismo poumirali od že i? — nasmijao se Hasan. — Odbrana je
pouzdana, a hrane je sada dovoljno za godinu dana.
— Ovu vojsku bi mogla zamijeniti druga, a drugu tre a. Što onda?
— Stvarno ne znam, dragi moj. Naviknut sam misliti samo na razdoblja koja su kra a ili
dulja od toga.
— Vraški je teško — iznio je svoje mišljenje Ebu Ali — što nemamo izlaza ni na jednu
stranu.
— Preko planina, dragi moj. Sve bih vas nagnao preko planina. Hasan se tiho smiješio.
Zatim je, kao da ih ho e utješiti, rekao:
— Predvi am da e ova opsada biti kratkoga daha.
Buzurg Umid pokazao je zastavu na vrhu stražarnice ispred klanca. Zamahala je i nestala.
— Straža odlazi — rekao je, zadržavaju i dah. — Neprijatelj se približava. Ubrzo se na
obzorju pojavila masa konjanika. Crne zastave vijorile su navjetru i jaha i su jurnuli prema brdu
na kojem se nalazila straža. Ubrzo je na njoj zalepršala velika, crna zastava sunita.
Neprestano su pristizali novi odredi. Cijelu visoravan ispred klanca ispunili su šatorima i
ve su ih postavljali na susjedne brežuljke.
Predve er su u logor stigla borbena kola sa spravama za opsadu i jurišnim ljestvama. Bilo
ih je stotinjak. Trojica poglavara promatrala su ih s kule.
— Ovi se ne šale — rekao je Ebu Ali. — Za ozbiljnu pobjedu potreban je ozbiljan
protivnik — odvratio je Hasan.
— Za dva-tri dana bit e gotovi s pripremama — primijetio je Buzurg Umid. — Zatim e
nas napasti.
— Iz klanca nas ne e napasti — rekao je Ebu Ali. — Prostor je tako tijesan da bismo ih
jednog za drugim potukli prije nego bi bilo tko od njih došao do zidina. Vjerojatno e pokušati
zauzeti susjedne vrhove i niz stijenje se spustiti pred utvr enje, no ni time nas ne e posebno
ugroziti budemo li neprestano budni na straži.
— Morali bi imati nevjerojatno snalažljivog vojskovo u — napomenuo je Hasan — ako
bi htjeli osvojiti tvr avu druga ije nego iscrpljivanjem i gla u. Ali takav zapovjednik ne bi bio
poznat samo po cijelom Iranu, nego i drugdje po svijetu. A za takvog još nismo uli...
— Vrijeme je njihov najja i saveznik — rekao je Buzurg Umid.
— A naš saveznik je raj — smiju i se odgovori Hasan.
U utvrdi je bilo kao u košnici. Prednje kule i bedemi oko njih bili su na kani vojskom.
Naprave su dovla ile kamenje i teške balvane, a posvuda su bili pripremljeni kazani za topljenje
olova, smole i grijanje ulja. Bili su obješeni iznad obi nih ognjišta od kamenja. Sve potrebno za
sipanje kipu ih tvari na neprijatelja bilo je spremno za najkra e vrijeme. Zapovjednici u ratnim
šljemovima i lakim ljuskastim oklopima tr ali su od jednog do drugog položaja i pregledali jesu li
naprave u redu. Minu eher je, s dvojicom pomo nika, na konju nadgledao sav taj metež. Ljude je
hvatao gotovo sablastan osje aj.
Znali su da ih je opkolila brojna vojska, premda nitko u zamku nije vidio neprijatelja.
Samo su trojica poglavara, negdje na stražnjoj kuli, imali pregled cijelog bojišta.
Novaci, koji su sada bili u školi za fidaije, blijedih lica su o ekivali daljnje naredbe.
Najednom je došao kraj nastave. Sulejman i Jusuf bili su im dodijeljeni kao vodnici. Stalno su im
govorili o pojedinostima borbe s turskom konjicom, a njihove široke kretnje oduševljavale su ih i
ispunjavale povjerenjem. Ve su bili toliko izvježbani da su pružali sliku najuzornijeg reda. Što je
strah bio ve i, to je bila ja a žudnja za ratnim lovorikama. Shva ali su da su izabrana eta i
njihovo ponašanje bilo je primjereno tome.
Poslijepodne su dobili nare enje da se popnu na vrh kule gdje su bili golubarnici. Bili su
naoružani lukovima i kopljima, a dodijeljena im je grupa od šest vojnika koji su pripremali
kazane za smolu i ulje.
Poslije tre e molitve novaci su donijeli jelo Sulejmanu i Jusufu. Kacige su im bile
raskop ane kako bi izdržali preveliku sparinu, no usprkos tome, znoj im je curio niz lica. Onaj
tko ih je vidio prije pola godine teško bi u njima prepoznao ondašnje vedre mladi e. Obrazi su im
bili preplanuli, upali, a na njihovim licima ocrtavale su se oštre, gotovo surove crte. Svjedo ile su
o odlu nosti koja samo njihove u enike nije ispunjavala strahom.
— Dopustili smo da nas zatvore u utvrdu kao miševe u rupu — rekao je Sulejman. —
Prvi put je bilo druga ije. Udri neprijatelja golom sabljom po glavi! To se meni svi a.
— Pri ekajmo. Možda Sejiduna smišlja nešto posebno. Krivovjernika je, po svoj prilici,
više od trideset tisu a.
— Broj ne zna i ništa. Da sada dobijem nare enje, smjesta bih jurnuo me u njih. Zar
emo morati vje no podnositi ovaj pakao ekanja?!
— Mislim isto što i ti. Tek sada bih pokazao tim krivovjernim psima!
— Znaš li što mi se cijelog dana mota po glavi? Samo šuti. Predložit u Sejiduni da se
ušuljam u neprijateljski logor i zakoljem psa Arslana Taša.
— Ne e ti dopustiti. Zakleli smo se i moramo ekati nare enje.
— Vražje ekanje! Kažem ti, malo nedostaje da izludim. Ponekad mi je jako udno u
glavi. Slušaj. Prije dva dana, bilo je to izme u etvrte i pete molitve, najednom mi se sve zacrnilo
pred o ima. Ni sam ne znam kako, ali u trenu sam držao bodež u rukama. Bio sam na gornjem
bedemu, ispod mene su šetala trojica novaka. Razgovarali su i približavali mi se, a meni je krv
proklju ala u žilama. Spopala me neizdrživa strast da ih pokoljem, da osjetim kako im zarivam
nož u utrobu. Prolazili su to no ispod mene. Sko io sam me u njih. Vrisnuli su od straha kao
žene. Digao sam bodež i u tom trenutku se osvijestio. Bio sam tako izmoren da sam se jedva
držao na nogama.
Skupio sam posljednju snagu kako bih se nasmiješio. »E, slabi ste mi vi junaci«, rekao
sam im. »Htio sam iskušati vašu hrabrost, ali vidio sam da niste bili spremni.« Potom sam im
itao bukvicu, kao, recimo, kakav Abdulmalik, da svaki ismailit, a posebno fidai, mora
neprestano biti na oprezu i da je sramotno da ga bilo tko iznenadi. Tako sam se izvukao, ali od
tada me mu i bojazan da u poludjeti i podivljati ako nam Sejiduna ubrzo ne pošalje spas. Jusuf
se nehotice odmakao od njega. Bilo ga je strah.
— Bit e da je za to kriva Sejidunina kuglica — rekao je. — Njome nam je otvorio put u
raj i sada nas neprestano mu i želja da se u njega vratimo.
— Kako da ne traži raj onaj tko ga je jedanput okusio?! O, Alahu, Alahu! emu ovako
dugo iskušavanje?
Prošla su dva dana u grozni avim pripremama i zloslutnoj tišini. Od ekanja su svima
živci bili krajnje napeti.
Hasan i veliki daiji su sa svoje kule promatrali kretanje neprijatelja. Slutili su da se nešto
sprema, ali uzvišenje iznad klanca zaklanjalo im je pogled tako da nisu mogli vidjeti njihove
pokrete. Hasan je, preko Ebu Alija, naredio Ubejdeu da sa svojim izvidnicama pokuša uspostaviti
kontakt sa sultanovom vojskom.
Sada je neprijatelj ve bio uklonio prepreke u klancu. Trojica poglavara su sa svoje kule
vidjeli kako se klancem kre u emirovi ljudi i prou avaju okolinu.
Halfa i Ibn Vakas dobili su nare enje da se u ranu zoru prebace preko alamutskih zidina,
prije u planinsku rijeku i onda se uspnu na padine iznad klanca.
Njihove vratolomije promatralo je gotovo svo alamutsko ljudstvo. Starim vojnicima
zastajao je dah dok su gledali kako se fidaiji uspinju okomitom stijenom. Ibn Vakas se uspinjao
prvi, a kada bi stigao na sigurno mjesto, spuštao je uže i izvla io Halfu za sobom. Kada su stigli
pod sam vrh, sunce se ve diglo visoko iznad planina. Ibn Vakas i Halfa pridržavali su se za
rašljasto šiblje i oprezno se približavali najvišoj to ki.
Promatra i iz Alamuta su uo ili kako su se obojica najednom pritajili. Strijelci su
zategnuli lukove kako bi ih štitili ako se pojavi opasnost. Okretni poput majmuna, penja i su se
sad spuštali od rašlje do rašlje. Potom su oko jednog jakog stabla vezali uže i niz njega se spustili
do rije nog korita. Prešli su rijeku i ljudstvo ih je sretno izvuklo na bedeme.
— Neprijatelj se uspeo na stijenje oko Alamuta i pripremio naprave za bacanje kamenja i
vatre!
Ta vijest se munjevito prenijela cijelim utvr enjem.
I zaista! Samo što su penja i uspjeli javiti novosti, ve je teška kamena kugla preletjela
rijeku i tresnula o podnožje alamutske stijene. Iza nje se, u ravnomjernim razmacima, osulo
desetine i desetine drugih. Njihov tresak o kamene slojeve zaglušio je hu anje Sah-Ruda.
Nekoliko kugli pogodilo je zidine. Ljudi koji su bili na njima, osjetili su kao da se ispod njih trese
zemlja. Blijedih lica ekali su kada e se pojaviti neprijatelj.
Najednom se niz suprotnu liticu strovalila ogromna stijena. Udarala je as o jedan, as o
drugi rub grebena, odbijala se i odskakivala u velikim lukovima, te se na kraju survala u Sah-
Rud, lome i pred sobom sve što joj se na putu isprije ilo. Za njom su dogrmjele druge, privezane
o teške balvane. Jedne je odnio tok planinske rijeke, a druge, koje su pale u pli ak, tu su i ostale.
S vremenom su se nagomilale i ubrzo se nasred rijeke po ela stvarati prava brana o koju je
udarala voda pjene i i prskaju i.
 Sada su primijetili kretanje na suprotnom vrhu. Razaznali su ljude koji za sobom vuku
naprave. Minu eher je izdao komandu i prema njima je poletio roj strijela, ali razdaljina je bila
prevelika da bi im mogli nanijeti ikakvu štetu.
Prema Alamutu je poletjela plamena kugla i rasprsnula se o njegove bedeme. Iza nje
slijedile su druge. Na opkoljene se sasuo roj strijela i jedan od vojnika bio je ranjen.
Minu eher je dojurio tamo.
— Budale! Ne podme ite im se! Sklonite se! Glasno je hroptao od uzbu enja i gnjeva.
Vojnici su se, sasvim blijedi, smješkali jedni drugima. Protiv takvog na ina borbe bili su
nemo ni.
— Sve je to samo zastrašivanje — urlao je Minu eher. — Prijetnja bez ikakve stvarne
opasnosti.
Ali divljanje kamenih i plamenih kugli djelovalo je na ljude. Znali su da iz zamka nemaju
kuda pobje i i svaki od njih radije bi se odmjerio s neprijateljem na otvorenom polju.
— Kada bi mi Sejiduna dopustio, sa svojim fidaijima bih se uspentrao na suprotnu liticu i
poklao sve one koji su gore — rekao je Abdulmalik škripe i zubima od bespomo nog bijesa.
I Jusuf i Sulejman su stiskali šake od gnjeva. Bili su prvi koji bi htjeli po i u takav pokolj,
ali Sejiduna je o ito šetao na vrhu svoje kule i razgovarao s velikim daijima o svetim stvarima.
Sulejman je jedva suzdržavao svoje nestrpljenje.
Ebu Ali je došao pogledati situaciju na bedemima i zatim se vratio Hasanu.
— Ljudstvo je prili no uznemireno — rekao je smiju i se.
— Arslanu Tašu je i stalo samo do toga — odvratio je Hasan. — Zeli ostaviti dojam na
nas kako bi nas smekšao i zastrašio. Ali ako ho e iskoristiti to raspoloženje, mora to u initi brzo.
Za dva-tri dana naši vojnici e se tako naviknuti na tu grmljavinu da e se zabavljati bacaju i
om e za kuglama.
— Zar misliš da e ubrzo na nas navaliti s ljestvama?
— Ne, ne, to ne e u initi. Ali e nam možda priop iti ono što im leži na srcu. U vrijeme
tre e molitve emirovo ga anje stalo je kao presje eno. Nastalaje zloslutna tišina. U zamku su
naslu ivali da je jutarnja grmljavina bila samo uvod u nešto posebno što tek treba do i.
Daiji na kuli prvi su primijetili trojicu konjanika koji su kasom ušli u klanac. Ubrzo su se
protivnici zaustavili s one strane mosta, ispred Alamuta, daju i znakove primirja.
— To bi mogla biti neka varka — rekao je asnik Minu eheru.
— Most ne emo spustiti sve dok ne dobijemo nare enje od vrhovnog poglavara —
odvratio je zapovjednik utvr enja.
Naredba je ubrzo stigla. Zazveketalo je željezo i tri izaslanika neprijateljske vojske,
blijedih lica ali dostojanstveni, dojahali su preko mosta u utvrdu. Minu eher ih je do ekao
probranom u tivoš u.
Za to vrijeme se, po Hasanovu nare enju, vojska, osim nužnih straža na bedemima, brzo
postrojila na donjoj i srednjoj terasi. Tu su, na jednoj strani bili fidaiji i u enici, na drugoj
strijelci, a posebno, u besprijekornom poretku, laka i teška konjica.
Minu eher je u pratnji asnika odveo izaslanike na srednju terasu. Tamo su stali i ekali
dalje naredbe.
— Jutros su oni pokušali ostaviti dojam na nas — rekao je Hasan. — A sada u ga ja
ostaviti na njih tako da e ga pamtiti do zadnjeg dana.
Opet su njegov glas i njegovo lice odavali nešto što je kod velikih daija izazivalo osje aj
jeze. U njemu je bilo ne eg tajanstvenog, kao one no i na zvjezdarnici kada je poslao fidaije u
vrtove.
— Misliš li ih posje i i njihove glave izložiti na vrhu kule? — upitao je Ebu Ali.
 — Bio bih glup kada bih u inio nešto takvo — odgovorio je Hasan. — Emirovu vojsku bi
obuzeo takav bijes da bi u njoj nestala i posljednja trunka straha koji imaju od nas. A upravo taj
osje aj straha moramo u njima poja ati ako želimo pobjedu.
— Vojska je postrojena i izaslanici ekaju — rekao je Buzurg Umid, gledaju i preko
nadzida. — Neka ekaju. Oni su nas htjeli smekšati ga anjem, a mi emo njih smekšati
ekanjem.
Izaslanik emira Arslana Taša, konji ki kapetan Ebu Džafer, stajao je na sredini izme u
fidaija i strijelaca. Lako se oslanjao o držak svoje sablje i, s podjednako namještenom
bezbrižnoš u i prezirom, promatrao neprijateljsku vojsku. Njegovi pratitelji stajali su uspravni s
jedne i druge strane, vrsto su držali sablji te divlje i mra no gledali oko sebe. Sva trojica su
velikom samokontrolom smirivali nestrpljenje koje je sve više raslo, kao i bojazan za vlastitu
sudbinu.
Minu eher je, s grupom asnika, stao desetak koraka od njih. Izazovno je gledao
izaslanike, s vremena na vrijeme šapatom izmjenjivao poneku rije sa svojim pomo nicima i
neprestano se potajno osvrtao prema vrhovnom poglavarstvu, no odatle nije bilo znaka ikakve
odluke. inilo se kao da je Hasan zaboravio da tu dolje itava vojska i trojica izaslanika ekaju
njegov mig.
Sunce je neumoljivo peklo i ljude i životinje, no nitko nije pokazivao ni najmanji znak
nestrpljenja. Ravnodušno su promatrali neprijateljske glasnike koji su po eli pokazivati znakove
uznemirenosti.
Kona no je Ebu Džaferu dosadilo dugo ekanje. Okrenuo se prema Minu eheru i upitao
ga s podrugljivom u tivoš u:
— Je li kod vas obi aj strane izaslanike ostavljati da ekaju na pripeci u dvorištu?
— Mi ovdje znamo samo za jedan obi aj: pokoravati se nare enjima vrhovnog poglavara.
— Onda mi ne preostaje drugo nego javiti Njegovoj Svjetlosti, mom gospodaru Arslanu Tašu, o
ovom ekanju kao dijelu odgovora tvog gospodara.
— Kako izvoli tvoje blagorodstvo.
Opet su zašutjeli. Ebu Džafer je, sav bijesan, pogledavao prema nebu i rukom brisao znoj
s lica. Po ela ga je obuzimati napetost. Zašto su ih stavili usred vojske? Što zna i ovo ekanje?
Što li mu sprema vrhovni poglavar? Proradila je mašta. Ponovo ga je spopao strah.
U me uvremenu su poglavari obukli sve anu bijelu odje u, a preko ramena ogrnuli su
široke bijele ogrta e. Okruženi tjelesnom stražom napustili su zgradu.
Bilo je to prvi put, otkako je osvojio Alamut, da se Hasan namjerava pokazati svojim
vjernicima. Znao je što to njima zna i pa je i sam bio uznemiren.
Rog je objavio njegov dolazak. Pogledi svih bili su uprti prema gornjoj terasi. Na njoj su
se pojavila trojica ljudi u blistavoj bjelini, okruženi polugolim crnim buzdovandžijama. Svima je
zastao dah. Jedan od te trojice bio im je nepoznat. Slutili su da je to Sejiduna.
Jusuf i Sulejman su razroga ili o i.
— Sejiduna! — prošaptali su njih dvojica, a to se prenosilo od usta do usta. Pojavio se
Sejiduna! Dogodit e se nešto posebno. Nemir koji je obuzeoljude prenio se i na životinje pa su i
one postale nestrpljive.
Neobi nu napetost osjetila su i trojica izaslanika. Kada su ugledali trojicu poglavara u
sve anoj odje i, nehotice su se uspravili, a iz lica im je nestala sva krv.
Hasan je sa svojom pratnjom došao do ruba gornje terase. Nastala je neobi na tišina. ulo
se samo muklo hu anje Sah-Ruda, vje nog pratioca sveg života u Alamutu.
Podigao je ruku daju i time znak da e govoriti. Potom je jasnim glasom upitao Ebu
Džafera:
 — Tko si ti, strance? Po što si došao u Alamut?
— Gospodaru! Ja sam kapetan Ebu Džafer, Ebu Bekrov sin. Dolazim po zapovijedi svoga
gospodara, Njegove Svjetlosti emira Arslana Taša. Njega je poslalo Njegovo Veli anstvo, sre a i
sjaj države, svemo ni sultan Malikšah, da ti oduzme tvr avu Alamut koje si se neopravdano
domogao. Njegovo Veli anstvo te smatra svojim podanikom i nare uje ti da u roku od tri dana
predaš utvrdu njegovom vojskovo i, Njegovoj Svjetlosti emiru Arslanu Tašu. Tebi i tvojoj eti
moj gospodar obe ava slobodan odlazak... Ne izvršiš li ovo nare enje, Njegova Svjetlost smatrat
e te neprijateljem države. Moj gospodar e te goniti sve dok te potpuno ne uništi. Sam veliki
vezir, Njegova Svjetlost Nizamulmulk, s velikom vojskom na putu je prema Alamutu. On ne e
znati za milost prema ismailitima. Ovo je moj gospodar naredio da ti poru im.
Pri posljednjim prijetnjama glas mu je malo zadrhtao. Hasan se podrugljivo nasmijao.
Odvratio mu je, oponašaju i njegov sve ani glas.
— Ebu Džafere, Ebu Bekrov sine! Poru i svom gospodaru, Njegovoj Svjetlosti emiru
Arslanu Tašu, ovo: Alamut je dobro pripremljen da ga do eka. Mi nismo njegovi neprijatelji,
premda, bude li predugo uokolo zveckao oružjem, moglo bi mu se dogoditi isto ono što se
dogodilo zapovjedniku njegovih predstraža. Njegova glava bit e nataknuta na kolac na onom
tornju.
Ebu Džaferu je krv udarila u lice. Iskora io je i dohvatio sablju.
— Ti se usu uješ vrije ati mog gospodara? Ti, samozvan e! Egipatski pla enice! Znaš li
da nas je trideset tisu a ispred zamka?
Ismailiti koji su uli taj odgovor zazveckali su oružjem. Val ogor enja prošao je kroz
njihove redove.
Hasan je ostao sasvim hladan. Upitao je:
— Je li u sultanovoj vojsci obi aj da vrije aju tu e poglavare?
— Ne. Kod nas je samo obi aj da vra amo milo za drago.
— Spomenuo si mi nešto o trideset tisu a onih koji ekaju ispred zidina. Pitam te: jesu li
došli loviti skakavce ili, pak, slušati novog proroka?
— Ako su ismailiti skakavci, onda su došli loviti skakavce. Da ovdje negdje u blizini
postoji neki novi prorok, to mi nije poznato.
— Dakle, još ništa nisi uo o nekom Hasanu ibn Sabahu, gospodaru zemlje i neba kojem
je Alah dao mo da živima otvara vrata u raj?
— uo sam ve o nekom Hasanu ibn Sabahu, poglavaru krivo vjernika, i ako me slutnja
ne vara, sad stojim pred njim. A da je taj Hasan ibn Sabah gospodar zemlje i neba, o tome ništa
ne znam, kao što, tako er, ne znam da mu je Alah dao takvu mo .
Hasan je potražio o ima Sulejmana i Jusufa. Pozvao ih je. Napustili su svoju vrstu i prišli
stubištu koje je vodilo na gornju terasu. Upitao ih je:
— Možete li se zakleti svim prorocima i mu enicima da ste živi i zdravi, te pri punoj
svijesti, bili u raju?
— Možemo se zakleti, Sejiduna.
— Zakunite se.
Zakleli su se jasno i razgovijetno.
Ebu Džafer bi se rado nasmijao, ali iz njihovih glasova odzvanjala je tako vrsta vjera i
tako iskreno uvjerenje da su mu prošli žmarci kroz ki mu. Pogledao je svoje pomo nike. Na
njihovim licima vidio je da su sretni što se ne nalaze u njegovoj koži. Jasno je bilo da se dao
zavesti u pogrešnom smjeru. Znatno manje vrsto nego u po etku, rekao je:
— Nisam došao, gospodaru, da se s tobom prepirem o vjerskim stvarima. Donio sam ti
nare enje Njegove Svjetlosti, mog gospodara emira Arslana Taša, i sada ekam tvoj odgovor.
 — Što se izvla iš, prijatelju? Zar ti je svejedno boriš li se za krivog ili pravog proroka?
— Ja se ne borim ni za jednog proroka. Ja sam samo u službi Njegova Veli anstva.
— Tako su govorili i oni koji su se u službi drugih vladara borili protiv Proroka. Zato su
poslije bili pogubljeni.
Ebu Džafer je buntovno pogledao u zemlju. Šutio je.
Hasan se okrenuo Jusufu i Sulejmanu. Stajali su kao prikovani u podnožju stubišta i
blistavim o ima gledali u njega. Prešao je nekoliko stuba dolje prema njima, posegnuo rukom
pod halju i izvukao narukvicu.
— Poznaješ li, Sulejmane, ovu narukvicu? Sulejman je problijedio kao zid, a u kutovima
usana skupila mu se pjena. Glasom koji se tresao od bezumne blaženosti, promrmljao je:
— Poznajem je, gospodaru.
— Oti i eš i vratit eš je njenoj vlasnici. Sulejmanu su klecnula koljena. Hasan je
ponovo posegnuo ispod halje. Sada je u ruci držao kuglicu i dao je Sulejmanu.
— Progutaj je — zapovjedio je. Nakon toga se okrenuo Jusufu.
— Bi li, Jusufe, bio sretan kada bih te poslao sa Sulejmanom na put?
— O... Sejiduna.
Jusufu su od blaženosti zasijale o i. I njemu je Hasan dao kuglicu.
Emirovi izaslanici pratili su prizor sa sve ve im nemirom. Ubrzo su primijetili da je
pogled obojice mladi a postao nekako udno zanijet i odsutan, kao da njime vide neki sasvim
tudi, ostalima nevidljivi svijet.
Ebu Džafer je uplašeno upitao:
— Što zna i sve ovo, gospodaru?
— Vidjet eš. Kažem ti: dobro otvori o i, jer ono što e se sada dogoditi još se nije
dogodilo u povijesti ovje anstva.
Potom se sve ano uspravio. Progovorio je dubokim glasom:
— Jusufe! Zulejha te eka u raju. Pogledaj onu kulu! Brzo se popni i baci se s nje. Past
eš u Zulejhin zagrljaj.
Jusufu se lice zažarilo od sre e. Nakon gutanja kuglice, poslije dugo vremena, u njega se
uselio mir. udesan, blažen mir. Sve je bilo baš onako kao onda kada je s drugovima odlazio u
raj. uo je Hasanovo nare enje, okrenuo se na petama i potr ao prema kuli s golubarnicima.
Hasan se sred grobne tišine okrenuo Sulejmanu.
— Imaš li bodež kod sebe, Sulejmane?
— Ovdje je, Sejiduna.
Trojica izaslanika su nehotice pomakli ruke prema drškama svojih sablji, ali Hasan im je
sa smiješkom odmahnuo glavom.
— Uzmi narukvicu! Zarij sebi bodež u srce i za tren eš je mo i vratiti njenoj vlasnici.
S divljom radoš u Sulejman je zgrabio narukvicu. Stisnuo ju je na grudi dok si je drugom
rukom, snažnim zamahom, zabio bodež u srce. Još uvijek sav sijaju i od sre e, s uzdahom
olakšanja, srušio se na zemlju ispred stubišta. Trojica izaslanika, a i svi ostali koji su stajali u
blizini, skamenili su se od užasa.
Hasan je, blijed i s umornim smiješkom, pokazao na truplo.
— Pridite i pogledajte — rekao je izaslanicima. Oklijevaju i, poslušati su ga. Bodež je bio
sve do drška zariven u mladi evo tijelo. Tanak mlaz krvi natapao je bijelu odje u, a mrtvom je na
licu bio smiješak sre e.
Ebu Džafer je prešao rukom preko o iju.
— O, svemilostivi Alahu! — zaje ao je.
Hasan je dao znak uškopljeniku da pokrije tijelo plaštem. Potom se okrenuo prema kuli i
pokazao na nju.
— Tamo pogledajte!
Jusuf se, sav zadihan, upravo bio popeo do vrha. Srce mu je lupalo u grudima. Stražari na
terasi kule stajali su preneraženi. Zaletio se na nadzid. Pod sobom je ugledao more pala a, kula i
kupola, sve u najživljim bojama.
— Orao sam! Opet sam orao — prošaptao je. Zamahao je rukama i u inilo mu se kao da
su mu uistinu izrasla krila. Snažno se odgurnuo i bacio u ponor.
Muklim udarcem tresnulo je teško tijelo o zemlju. Konji u blizini odsko ili su divlje
njište i. Me usobno su se pomiješali, unijeli zbrku u redove i jaha i su ih s mukom krotili.
— Idite tamo i pogledajte leš — rekao je Hasan izaslanicima.
— Dovoljno smo vidjeli — odgovorio je Ebu Džafer. Njegov glas bio je još uvijek sasvim
uplašen.
— Onda dobro, Ebu Džafere! Ono što si vidio, to prenesi svom gospodaru kao moj
odgovor. I još mu ovo reci: istina je da tvoja vojska broji trideset tisu a ljudi, ali nedostaju joj dva
ovakva vojnika. A što se ti e prijetnje velikim vezirom, reci mu da ja o njemu znam nešto vrlo
važno što e on saznati za šest, ili možda tek za dvanaest dana. Tada neka se sjeti mene i moje
poruke... Sretan put!
Zapovjedio je da izaslanicima dovedu konje. Ebu Džafer se, zajedno s pomo nicima,
duboko naklonio. Hasan je naredio da mogu i i. Njegovi stražari ponijeli su mrtva tijela sa
sobom. Zatim se on sa svojom pratnjom vratio u kulu.
Ljudstvo se, obuzeto uzvišenim užasom, vratilo svojim dužnostima. Dugo nitko nije
nalazio rije i da izrazi svoje osje aje i misli. Tek s vremenom po eli su se ismailitima razvezivati
jezici.
— Stvarno! Sejiduna je gospodar života i smrti svojih podanika. On ima mo slati u raj
koga ho e.
— A ako bi tebi naredio da se probodeš?
— Probo bih se.
i su im grozni avo sjale od jezovite bojazni i od strasti da se pokažu pred Sejidunom,
pred ismailitima i pred cijelim svijetom.
— Jesi li vidio kako su izaslanici problijedjeli? Kako je Ebu Džafer najednom bio pitom?
— Nema vladara koji bi se mogao mjeriti sa Sejidunom.
— Jeste li uli kako je sebe nazvao novim prorokom?
— Zar to nismo ve i sami vidjeli?
— Kako onda može još uvijek biti u službi egipatskog kalifa?
— Možda je upravo obratno.
Fidaiji su se i bez dogovora našli na zajedni kom mjestu na vrhu bedema. Blijedih lica
gledali su jedan u drugog, a nitko od njih nije se usu ivao zapo eti razgovor.
Na koncu je Ubejde prekinuo šutnju.
— Za nas su Sulejman i Jusuf sada izgubljeni — rekao je. — Na ovom svijetu ih više
nikada ne emo vidjeti.
Naimu su o i zasuzile.
— Znaš li to pouzdano?
— Nisi li vidio da su uškopljenici odnijeli njihova tijela?
— Jesu li sada u raju? Ubejde se oprezno nasmiješio.
— Vidjelo se da su u to uvjereni.
— Zar ti nisi? — upitao je Ibn Vakas.
— Sejiduna je rekao. Dakle, ne mogu u to sumnjati.
 — Zlo in bi bilo sumnjati — ozbiljno je dodao Džafer.
— ini mi se kao da je najednom postalo prazno sad, kada ih više nema medu nama —
tužno je rekao Ibn Vakas. — Prvo nas je napustio Ibn Tahir, a sada i njih dvojica.
— Što li je s Ibn Tahirom? Gdje li je? Ili je možda i on ve u raju? — pitao je Naim.
— To vjerojatno znaju samo Alah i Sejiduna — odgovorio je Ibn Vakas.
— Bit e sre a budemo li ga još ikad vidjeli — rekao je Naim.
— Bojim se da mu je bio namijenjen isti put kao i njegovim rajskim suputnicima —
dodao je Ubejde.
— Nije naj udnije, Tvoja Svjetlosti — rekao je kapetan Ebu Džafer emiru Arslanu Tašu
kada su se vratili iz Alamuta u njegov logor — to što su mladi i tako brzo izvršili nare enje svog
gospodara. Naposljetku, što im je drugo ipreostalo uz tako okrutnog zapovjednika? Najve im
zaprepaštenjem, da, užasom nas je ispunila divlja, bezumna radost kojom su se bacili u smrt. Da
je Tvoja Svjetlost vidjela kako su im od blaženosti zasjale o i kada im je navijestio da e poslije
smrti smjesta oti i u raj! Ni sjenka sumnje nije pala u njihova srca. Njihova vjera da e se vratiti
u raj u kojem su ve jednom bili, morala je biti ja a od alamutske stijene. Moji pomo nici e sve
to potvrditi.
Emir Arslan Taš je zamišljeno kora ao gore-dolje po svom šatoru. Bio je lijep, stasit
ovjek. Po brižljivo njegovanom izgledu vidjelo se da voli životne radosti i udobnost. Crte
njegova lica odavale su zabrinutost. Hasanov odgovor ga nije obradovao. Svoj trojici izaslanika
redom je pogledao u o i i upitao ih:
— Jeste li sigurni da niste bili žrtve prijevare?
— Sigurni smo — odgovorio je Ebu Džafer. — Sulejman se ubo jedva pet-šest koraka od
nas, a svi iz Alamuta vidjeli su kako se Jusuf bacio s nadzida.
Arslan Taš je zavrtio glavom.
— Ne mogu nikako povjerovati. Slušao sam o arobnjacima iz Indije koji naizgled ine
udo. Na primjer, bace uže uvis i ono ostane visjeti u zraku pa se po njemu po ne penjati
arobnjakov pomo nik. Kada je ve jako visoko, arobnjak izda naredbu i uže padne, a s njim
tresne na zemlju i pomo nik. Mrtvaca arobnjak poklopi košarom, izmoli neke molitvice i kada
digne pokrov, ispod njega se pojavi njegov pomo nik nasmijan, živ i zdrav. Cijeli prizor bio je
samo varljivi privid.
— Takve arolije nije bilo u Alamutu. Nož je do bal aka bio zariven u Sulejmanovo srce,
a njegova odje a bila je poprskana krvlju.
Emir je ponovo utonuo u šutnju. Razmišljao je. Sve to inilo mu se više nego tajnovitim, a
onda je rekao:
— Nare ujem vam, kako god bilo, da o svemu što ste vidjeli i uli u Alamutu šutite kao
grob. Ljudi bi se mogli pobuniti i otkazati poslušnost, kada bi saznali kakvog neprijatelja imaju
pred sobom. Veliki vezir je na pohodu i ne e se šaliti ako ne izvršimo njegovo nare enje.
Pomo nici su izmijenili prestrašene poglede, jer putem su ve bili nekima ispri ali kakav
je bio do ek u Alamutu.
Emir nije primijetio njihove poglede. Sav uznemiren šetao je po šatoru.
— Što li je poglavar ismailita mislio kada je nagovijestio da zna nešto o velikom veziru, a
što u ja saznati tek za šest ili ak za dvanaest dana?
— Ispri ao sam Tvojoj Svjetlosti sve što je rekao — odgovorio je Ebu Džafer.
— Vjerojatno me htio samo zastrašiti. Što on zna o velikom veziru a što ja ne znam? Da
je na putu prema Isfahanu? Da potom namjerava u Alamut?
Mrzovoljno je odmahnuo rukom.
— Zašto je baš mene morala zadesiti ta sumnjiva ast da krotim te krivovjernike! Je li to
uop e neki pošten protivnik. i u svojim utvr enjima, izbjegava otvorenu borbu, zaluduje
maštu neukih nekim udnim bajkama i time ih pretvara u opasne lu ake. Pa što da mu onda
iniš?
— Dobro. Idite! — rekao je nakon izvjesnog vremena. — Vaš izvještaj sam primio na
znanje. Sada više nikome ni rije i.
Izaslanici su se naklonili i otišli.
Emir se zavalio na meke jastuke, nato io punu ašu vina i nadušak je ispio. Lice mu se
razvedrilo. Zapljeskao je i iza zavjese su izašle dvije lijepe mlade robinje. Sjele su pokraj njega i
obgrlile ga pa su Alamut i njegov surovi gospodar ubrzo bili zaboravljeni.
No zato je njegovo ljudstvo tim burnije raspravljalo o alamutskim doživljajima. Poput
vihora pronijela se vijest o njima cijelim logorom. Kada je Ebu Džafer sa svojim pomo nicima
izašao iz emirova šatora, njegovi prijatelji obasuli su ga pitanjima. Stavio je prst na usta i
šapatom rekao kako im je emir strogo naredio da o svemu šute kao grob. To je zna ilo da se
asnici zatvore u poseban šator, postave pred njega stražu i onda nadugo i naširoko raspravljaju o
svemu što su izaslanici rekli.
Ljudstvo je na svoj na in pretresalo alamutski slu aj.
— Gospodar Alamuta mogao bi biti istinski prorok. Isto kao Muhamed, i on je po eo sa
ša icom ljudi, a sada se u njegovim redovima bore tisu e.
— Ismailiti su pristalice Alijeve stranke. Nisu li to bili i naši o evi? Zašto bismo se, dakle,
klali s onima koji su ostali vjerni u enju svojih i naših o eva?
— Prorok nije imao toliku mo kao što je ima alamutski gospodar. Doduše, sam je mogao
putovati u raj. Je li, pak, u njega mogao poslati i drugog, i to još za života?
— Rekli su da su oba mladi a, koji su se u prisustvu naših glasnika ubili, ve ranije bili u
raju. Kako bi ina e i išli s tolikim oduševljenjem u smrt?
— O ne em sli nom nisam uo u svom životu. Ima li, onda, ikakvog smisla boriti se
protiv tako mo nog proroka?
— Zar su ismailiti Turci ili Kinezi pa da im sultan objavljuje rat? Oni su Iranci kao i mi, i
dobri muslimani.
— Veliki vezir bi htio ponovo zadobiti sultanovu milost. Poslao nas je protiv Alamuta
kako bi se napravio važnim i potrebnim. Znamo mi te stvari. Nismo mi od ju er.
— Prava sre a što je naš emir tako pametan ovjek. Njemu se nikud ne žuri. Kada pritisne
studen, oti i emo odavde u naša zimovališta na jugu.
— Stvarno, bilo bi glupo da se borimo protiv protivnika kojeg nitko od nas ne mrzi.
Veliki daiji su šutke otpratili Hasana do njegove odaje. Vrhovni poglavar bio je o igledno
jako umoran. Zbacio je bijeli ogrta s ramena i legao na jastuke. Veliki daiji ostali su stoje i.
— Znate li koga sam poželio danas da bude pokraj mene? — najzad je prekinuo šutnju.
— Omara Hajjama.
— Zašto baš njega?
Ebu Alijev glas bio je tvrd i mra an.
— Ne znam to no. Htio bih porazgovarati s njim.
— Grize li te savjest?
Buzurg Umid ga je oštro pogledao.
Hasan se podigao. Upitno je zurio u velike daije a na pitanje nije odgovorio.
— Znaš li da sam one no i, kada si otišao u vrtove gdje su bili mladi i, predlagao Ebu
Aliju da te ubijemo i bacimo s kule u Sah-Rud?
Hasan je instinktivno stavio ruku na držak sablje.
— Da, nešto sam naslu ivao. Zašto niste izvršili to što ste naumili? Buzurg Umid je
slegnuo ramenima. Ebu Ali je sav uplašen buljio u njega.
— Prije mi je bilo žao što sam tada od toga odustao.
— Vidiš. Možda sam zato poželio Omara Hajjama. Ali ne misli da se ne ega bojim, samo
želim o svemu s nekim porazgovarati.
— Govori. Slušat emo.
— Vama postavljam pitanje: je li radost djeteta koju mu pri injavaju šarene igra ke prava
radost?
— Zašto opet takvim okolišanjem, Ibn Sabaše? — rekao je s osjetnim nestrpljenjem
Buzurg Umid. — Reci nam otvoreno ono što nam misliš re i.
— Rekli ste da ete me slušati.
Hasanov glas ponovo je bio vrst i odlu an.
— Nisam po eo govoriti da bih pred vama opravdao svoje postupke. Htio sam vam ih
objasniti. Jasno je da dijete osje a radost koju mu pri injavaju šarene igra ke isto onako kao što,
recimo, odrastao ovjek osje a radost koju mu pri injavaju novac ili žena. Gledano sa stajališta
svakog pojedinca, svaka radost koju osje a, prava je, istinska radost. Svatko je, pak, samo na svoj
na insretan. Dakle, ako nekome smrt zna i sre u, onda se, naravno, raduje smrti kao neko drugi
novcu ili ženi. A poslije smrti nema više žaljenja.
— Radije živ pas nego mrtav kralj — promrmljao je Ebu Ali.
— Bilo da si pas ili kralj, morat eš umrijeti. Zato: bolje je biti kralj!
— Lako je tebi to govoriti kada si se domogao mo i da vladaš životom i smr u — rekao
je Buzurg Umid. — Ali ja više volim biti pas na cesti, nego umrijeti takvom smr u kakvom su
umrli tvoji fidaiji.
— Nisi me razumio — odvratio je Hasan. — Zar je tebi netko namijenio takvu smrt?
Velika je razlika izme u njihova i tvog stajališta. Ono što je za njih bio vrhunac sre e, to bi tebe
ispunilo najve im užasom. A otkud znaš ne bi li ono što tebi zna i najve u sre u, nekom drugom,
odnosno s nekog drugog stajališta, zna ilo najve u strahotu? Nitko od nas ne može sagledati
svoje postupke sa svih stajališta. To je možda bilo dano samo svevide em Bogu. Zato dopusti da
svako bude na svoj na in sretan!
— Ali ti si fidaije svjesno naveo na obmanu! Tko ti je dao pravo da tako postupaš s
ljudima koji su ti beskrajno odani?!
— To pravo dala mi je spoznaja da je vrhovno na elo ismailita ispravno.
— A pritom govoriš o nekom svevide em bogu?
Tada se Hasan uspravio i izgledalo je kao da je postao za glavu viši.
— Da, govorio sam o nekom svevide em bogu. Ni Jahve, ni krš anski Bog, ni Alah nisu
mogli stvoriti ovaj svijet u kojem živimo. Svijet u kojem ništa nije suvišno, u kojem sunce istom
dobrostivoš u obasjava i ovcu i tigra, i muhu i slona, i škorpiona i leptira, i zmiju i goluba, i zeca
i lava, i cvijet i hrast, i kralja i prosjaka. Svijet u kojem su bolestima izloženi pravedni i
nepravedni, jaki i slabi, pametni i glupi. Svijet gdje su sre a i bol nasumice rasijani na sve strane i
gdje svako živo bi e eka ista završnica: smrt. Vidite! Ja sam prorok tog boga!
Veliki daiji su ustuknuli nekoliko koraka. To je, dakle, bilo jezgro tog udnog ovjeka, to
je bilo ono »ludilo«, ono vatreno uvjerenje koje ga je tako nepogrešivo vodilo do ove to ke na
kojoj je sada stajao? U sebi se, dakle, ipak smatrao prorokom? I je li sve njegovo mudrovanje bilo
samo prijevara razuma sumnji avaca? Možda i samoga sebe? Bio je, dakle, svojom vjerom i
svojim duhom bliži fidaijima nego poglavarima ismailita?
— Ti, dakle, vjeruješ u nekog boga? — upitao je Buzurg Umid gotovo plašljivim glasom.
— uo si.
Sada se izme u njih pojavila velika provalija. Veliki daiji su se naklonili, opraštaju i se.
 — Izvršavajte svoje dužnosti! Bit ete moji nasljednici. Nasmiješio im se u znak
pozdrava, kao što se otac smiješi svojoj djeci. Kada su bili u hodniku, Ebu Ali je uzviknuo:
— Kakva grada za Firdusija!
 17.

— Sada je etvrti in naše tragedije pri kraju — rekao je sebi Hasan kada je ostao sam.
Uve er je naredio da mu pozovu Ubejdea, Džafera i Abdurahmana. Ebu Surake je
priop io toj trojici njegovu naredbu.
Medu fidaijima je uzavrelo. Kada je Ubejde uo što ga eka, njegovo preplanulo lice
postalo je pepeljastosivo. Pogledao je oko sebe poput zvijeri koja traži kuda bi pobjegla od
prijete e opasnosti.
I Abdurahman se prepao.
— Zašto li nas Sejiduna zove? — pitao je.
— Vjerojatno vas misli poslati u raj, jer više nema Sulejmana, Jusufa i Ibn Tahira —
odgovorio je Ibn Vakas.
— Ho emo li i mi morati sko iti s kule ili se probosti?
— To pitaj Sejidunu.
Džafer je nare enje primio hladno, pomirivši se s onim što ga eka.
— Alah je gospodar našeg života i naše smrti — rekao je. — Ibn Sejiduna je njegov
namjesnik.
Ispred vrhovnog poglavarstva do ekao ih je Ebu Ali i odveo Hasanu u kulu.
Nakon što je obavijestio fidaije, Ebu Surake je sav uzbu en potražio Minu ehera. Našao
ga je na bedemima gdje je upravo pregledavao kazane za smolu. Pozvao ga je ustranu i upitao:
— Što misliš, emire, o smrti dvojice fidaija?
— Sejiduna je mo an gospodar, prijatelju.
— Slažeš li se ti s njegovim postupcima?
— O tome ne razmišljam, dragi moj. Isto savjetujem i tebi.
— Ali, ho emo li takvim sredstvima biti dorasli sultanovoj vojsci?
— To samo Sejiduna zna. Ja znam da joj se samo s tim etama ne bismo mogli dugo
odupirati.
— Mene još i sad podilaze žmarci.
— Žmarci podilaze još nekoga. Na primjer, emira Arslana Taša.
— Onda misliš da je Sejiduna postigao svoj cilj?
— Nešto mi govori da se možemo vrsto pouzdati u njega. Takve stvari, kakve smo danas
doživjeli u Alamutu, povijest još nije vidjela.
Ebu Surake ga je napustio mašu i glavom. Potražio je lije nika, te i njega upitao za
mišljenje.
Grk je prvo pogledao oko sebe kako bi se uvjerio da nema nikoga u blizini, a onda se
sasvim primakao Ebu Suraki i prigušenim glasom mu rekao:
— estiti moj dai! Danas sam prokleo onaj trenutak kada sam se oslobodio bizantske
tamnice, jer to što smo danas gledali svojim o ima u ovoj tvr avi, to premašuje maštu
najraspaljenijeg gr kog trageda. Prizor koji nam je jutros izvolio prikazati naš vrhovni poglavar
bio je pripremljen tako da bi mu na njemu mogao iskreno zavidjeti i sam kralj pakla. Oblije me
hladan znoj kada pomislim da su i mene mogle zapasti njegove rajske blagodati s onu stranu
alamutskih zidova.
Ebu Surake je problijedio.
— Zar misliš da e i nas poslati u vrtove iza zamka?
 — Kako da ja to znam, golup u? Svakako je svijest da su vrata u njegov raj danono no
otvorena malo poticajna za sve nas koje je zapala ast da boravimo u ovoj tvr avi.
— Užasno! Užasno! — promrmljao je Ebu Surake i rukavom obrisao znoj s ela. —
Jedina je sre a to što su lanovi naših obitelji kod Muzafera.
— Da, stvarno — potvrdno je klimnuo glavom Grk. Ebu Surake nije primijetio kako se,
kada je odlazio, podrugljivo iskesio iza njegovih le a.
U vrtovima je ve odavno sve bilo pripremljeno za novi posjet. Kada su djevojke ule da
je ve er odre ena za goste, me u njima je zavladalo prazni no raspoloženje. Da, sada su znale
emu služe. Ljubav je bila njihov poziv, i to im se nije inilo najgorim.
Bojale su se samo za Halimu. S pravom pobožnoš u uvala je uspomene na Sulejmana. U
njemu je vidjela svoga gospodara, u sebi je samo njega pitala za savjet o svim mogu im stvarima.
Tražila je samo u, jer kada je bila sama osje ala ga je pokraj sebe i razgovarala s njim. esto je
naglas šaputala i djevojke su je više puta vidjele kako se vedro i veselo smijala kao da stvarno s
nekim razgovara. U po etku su je pokušale uvjeriti da se Sulejman možda više ne e vratiti, no
kada su vidjele da ono što su joj govorile smatra njihovom nestašnoš u i neozbiljnoš u, prepustile
su je njenoj vjeri.
Kada je saznala da e do i mladi i, zadrhtala je kao prut na vodi. Lice joj je ostalo bez
kapi krvi. Srušila se i onesvijestila.
— O, Bože pravedni! — uzviknula je Mirjam. — Što da radimo s njom?!
— Tebi je Sejiduna dopustio da ne budeš s mladi ima — rekla je Zulejha. — Moli ga da
to dopusti i njoj.
— Mislit e da smo je namjerno odvojili od Sulejmana — odvratila joj je Fatima. —
Poslije toga e sigurno sebi nešto u initi.
— Kako li je mogla sebi utuviti u glavu da e se Sulejman ikad vratiti? — upitala je
Rukaja.
— Voli ga. Rekao je da e se vratiti i zato u to vjeruje. Za nju je on ve i prorok od
Sejidune. Tako je odgovorila Fatima.
U me uvremenu su Halimu vratile svijesti. Za eno je pogledala djevojke, a kada se
sjetila novosti, oblilo ju je jako rumenilo. Ustala je i otr ala u svoju spavaonicu da se spremi.
— Sve u joj kazati — rekla je Mirjam.
— Ne e ti vjerovati — odvratila joj je Zulejha. — Poznajem je. Tvrdoglava je i radije e
misliti da joj ne dopuštamo da se sretne sa Sulejmanom.
— Ali bude li vidjela drugog umjesto njega, srce e joj prepu i!
— Neka se navikne kao što smo i mi to u inile — rekla je Sara.
— Halima je sasvim druga ija. Bolje je da zamolim Sejidunu.
— Nemoj, Mirjam — rekla je Fatima. — Radije pokušajmo s Halimom. Možda e ipak
do i pameti.
Otišle su za njom u spavaonicu.
Tamo je ona sjedila pred ogledalom i sa smiješkom se ure ivala. Kada je ugledala
družice, namrštila je obrve. Ljutila se što su je omele u lijepim mislima. Mirjam se srce stegnulo
od bola.
— Govori ti s njom — prošaptala je Fatimi. — Raduješ li se ve erašnjem posjetu?
— Ostavite me. Zar ne vidite da se moram spremiti?
— Slušaj, Halima — rekla je Mirjam. — Svaki posjetitelj do i e samo jedanput u naše
vrtove. Znaš li to?
Ušao je Ahriman i po eo njuškati oko Halime.
— Hajde, otjeraj ih, Ahrimane. Postale su pakosne.
 — Mirjam je mislila sasvim ozbiljno — rekla je Fatima.
— Ma idite ve jednom!
— Tvrdoglava si — razljutila se Sara. Napustile su spavaonicu.
— Nije vjerovala — rekla je Zulejha.
— Ne. Nije ti vjerovala, Mirjam — dodala je Fatima.
Apama je došla sa strogim Sejiduninim nare enjem da svaka od djevojaka mora
promijeniti ili zamijeniti ime. Uve er se nijedna ne smije zbuniti. Mirjam i Fatima po ele su
dijeliti nova imena.
— Halima! Ve eras ne eš biti Halima, nego Safija. Jesi li razumjela? Ponavljaj to ime
toliko dugo dok se na njega ne navikneš.
Halima se nasmiješila. — Možda misle da me ne e prepoznati? — rekla je u sebi.
— Ne smijulji se! — odvratila joj je Mirjam. — Stvar je ozbiljna. Sada e i raspored u
vrtovima biti druga iji.
Tek tada se Halima prvi put istinski prestrašila. — Što to zna i? — pitala se.
— Nadam se da sada znaš na emu si — rekla joj je Fatima. Halimi su navrle suze na o i.
— Postale ste tako zle prema meni.
Pobjegla je i sakrila se u pusti sobi ak. Tamo je Sara naišla na nju.
— Ti još ne znaš da e Fatima i Zulejha dobiti dijete — rekla joj je. — ula sam kako su
se povjerile Mirjam. Zato nemoj nikome re i da sam ti ja to ispri ala.
— Zašto samo njih dvije?
— Vidi ti nju! Nije valjda da bi i ti htjela ljuljati u naru ju?
Halima joj je isplazila jezik i okrenula leda. Predve er je Hasan pozvao Mirjam u jedan
od praznih vrtova. Ispri ala mu je što se doga a s Halimom i kako ona vjeruje da e se no as
vratiti Sulejman.
Hasan ju je mrko pogledao.
— Vaša dužnost je bila da joj pravovremeno kažete punu istinu. Vi ete snositi i
odgovornost ne bude li nešto u redu.
— Poštedi je, radi mene, tog razo aranja.
— Danas nju, sutra drugu, prekosutra tre u. Dvadeset godina, koliko sam pripremao svoj
plan, nisam znao za slabost, a ti želiš da se sada predam.
Mirjam ga je ošinula neprijateljskim pogledom.
— Dopusti da bar ja zauzmem njeno mjesto. Hasan je ponovo postao krut i neumoljiv.
— Ne, to ne dopuštam. Same ste sebi skuhale tu kašu, sada je same i kušajte... Nave er,
kada do e vrijeme, vrati se u vrt. Sa mnom eš ekati na ishod. Jesi li razumjela?
Zaškripala je zubima. Otišla je bez pozdrava. Kada se vratila djevojkama, odmah je
potražila Halimu.
— Jesi li shvatila da ve eras ne e biti Sulejmana? Gledaj da ne napraviš nikakvu glupost.
O koži ti se radi.
Halima je jogunasto udarila petom o pod. Još uvijek je bila sva uplakana. — Zašto li su
no as tako zle sa mnom? — pitala se.
Ubejde je dobro zapamtio sve ono što su prva trojica fidaija pri ala o svom posjetu raju. I
tada se, u skladu sa svojom uro enom sumnji avoš u, u mislima pitao što bi on u inio da je bio
na njihovu mjestu. Štošta mu se nije sasvim slagalo, a mnogo toga je pobu ivalo njegovu sumnju.
Kada je uve er sa svojim drugovima izašao pred vrhovnog poglavara, njegova
radoznalost nije bila manja od njegova straha. Ipak se za uju e savladavao i na Hasanova
pitanja odgovarao odlu no i jasno.
Veliki daiji nisu bili tu. Hasan ih nije ni trebao. Prvo i najteže iskušenje ve je bilo iza
njega, a sada je sve funkcioniralo poput dobro podešenih zup anika.
Džafera i Abdurahmana obuzeo je sveti strah kada su se našli pred njim, usred odaja iz
kojih je vladao ismailitskim svijetom i upravljao njime. Više ih nikakva sumnja nije
uznemirivala. Bili su sretni što su mogli odgovarati na njegova pitanja i što su mogli izvršavati
njegova nare enja.
Kada su uli da e i njih trojicu odvesti u raj, radost im se o itavala u o ima. Bili su
potpuno u njegovoj vlasti.
Ubejde je blago poplavio. Odlu io je sve što se bude s njim doga alo pažljivo promatrati,
i pritom se ni na koji na in ne odati.
Hasan ih je odveo u dizalo i pokazao im ležaje. Napojio ih je vinom i svakome sam stavio
kuglicu u usta. Džafer i Abdurahman brzo su ih progutali, a Ubejde ju je neprimjetno ispustio u
otvoren dlan i vješto je sakrio ispod halje. Ispod kapaka promatrao je jecanje i premetanje svojih
drugova i u svemu ih oponašao.
Abdurahman je prvi utonuo u san. Džafer se još neko vrijeme opirao, no na kraju je i
njega savladalo. Prevalio se na suprotnu stranu i hr i zaspao.
Ubejdea obuze zebnja. Jedva se usu ivao virnuti kroz trepavice. Hasan je stajao
nepomi no, drže i zavjesu na ulazu tako da je unutra dopirala svjetlost iz njegove sobe. O ito,
ekao je da sva trojica zaspu. Što li e zatim u initi? Ubejde je zahroptao i okrenuo se na drugu
stranu, onako kako je vidio da su napravili obojica njegovih drugova. Zatim je po eo
ravnomjerno disati. Nastala je potpuna tama. Osje ao je kako je Hasan prebacio preko njih neki
pokriva .
Odjeknuo je udarac o gong.
Najednom se prostorija zaljuljala i po ela spuštati. Ubejde je zamalo kriknuo od straha.
Gr evito je uhvatio rub ležaja i s užasom o ekivao što e se dogoditi.
Njegov je mozak strahovito radio. Sva njegova ula bila su na oprezu. Sada je osjetio da
su stali. Dodirnuo ga je dašak svježine. Kroz pokriva je uo io plamsanje svjetla baklji.
— Sve u redu? — uo je kako pita Hasanov glas.
— Sve u redu, Sejiduna.
— Budite pripravni kao prošli put.
Ruke su prihvatile i podigle njihove ležajeve. Osje ao je kako ga nose preko mosti a.
Potom su ga zajedno s ležajem stavili u amac i odveslali. Kada su pristali, odnijeli su ga u neku
prostoriju iz koje je uo glazbu i djevoja ke glasove. Tamo su ga primili za noge i ramena i
položili na meko tlo. Zatim su otišli.
— To je, dakle, raj Našega gospoda? — rekao je samome sebi. — I zato su se, da bi se
vratili u njega, Jusuf i Sulejman jutros ubili?
Užasnuo se. »Kakva prijevara!« pomislio je, »A Abdurahman i Džafer ništa ne slute!« Što
li e biti s njima? Ipak se ne smije odati! Što bi u inio kada bi mu Sejiduna zapovjedio da se
probode kao Sulejman? Ako bi se odupro, zadesila bi ga samo još gora smrt. »Užasno! Ne uveno
užasno!«, uzdahnuo je u sebi.
Njegovu ležaju približili su se lagani koraci. Sada e morati glumiti da se stvarno
probudio u raju. Netko je podigao pokriva s njega. Na tren je otvorio o i i to je bilo dovoljno da
mu se slika koju je vidio ureze u pam enje. Okruživale su ga prekrasne djevojke. Pomalo
radoznalo, a pomalo plašljivo zurile su u njega. Obuzela ga je strašna, luda požuda. Najradije bi
sko io me u njih i sav se predao strasti, ali još nije smio. Što je pri ao Sulejman o svom
bu enju? Pravio se kao da još uvijek leži u dubokom snu, a za to vrijeme je napeto osluškivao.
Prema onome što je uo, moralo se dogoditi nešto neo ekivano.
Ništa nije pomagalo što su Halimu toliko uvjeravali da Sulejman više ne e do i u vrtove.
Njeno malo, glupo srce vjerovalo je nesalomljivom vrstinom da e ipak do i. Kao i prvi put, i
sada je Fatima bila njena voditeljica, a Sara družica. Ali Zejnep i neke druge bile su drugdje. I
prostor je sada bio drugi. Bile su okupljene u središnjem vrtu, u kojem je prvi put Mirjam bila
predvodnica.
Kada su eunusi donijeli nosila s uspavanim mladi em, sva je uzdrhtala. Sakrila se iza
Sarinih leda i sa strahom ekala da Fatima odgrne gosta. Kada se to dogodilo, umjesto lijepog
Sulejmanovog ukazalo se Ubejdeovo crna ko lice.
Halima se osje ala kao gromom pogo ena. Srušio se sav njen prekrasan svijet.
Razroga ila je o i. Ni glasa nije ispustila iz sebe. Gurnula je ruku u usta i od boli zagrizla u nju.
Postajalo joj je sve jasnije kako je Sulejman za nju zauvijek izgubljen.
Najednom je poput odapete strijele jurnula prema izlazu. Da, sve joj se sada mogu smijati,
jer im nije htjela vjerovati. Otr ala je hodnikom, i prije nego su se njene prijateljice osvijestile
ve je jurila stazom prema stijenju na kojem su se danju sun ali gušteri.
— Rukaja! Saro! Za njom — prigušenim glasom naredila je Fatima. Obje su poletjele u
vrtove. Nisu ni primijetile kada im se pridružio Ahriman. Tr ale su ravno prema obali planinske
rijeke.
Ugledale su je na vrhu stijenja. Zamlatarala je rukama i bacila se u valove. O ajan krik,
težak pljusak - i ve ju je divlja matica odnijela za sobom.
Ahriman je sko io za njom. Stigao ju je, zgrabio zubima za kosu i pokušao privu i obali,
ali matica je bila prejaka. Halima je u smrtnom strahu obgrlila Ahrimana oko vrata. Sve više su se
približavali alamutskom stijenju. Njegove, na tamu naviknute o i, razaznavale su blisku obalu.
Napinjao je sve snage da je se dokopa, ali sve je bilo uzalud. Teško je zahroptao i pritom ispustio
svoj teret. Ruke su se razdvojile i tijelo je nestalo u valovima. Ali ve je i sam bio medu visokim
stijenjem. Domogao ga se, ali njegove kandže su kliznule o glatku stijenu. Pokušao je plivati uz
maticu, natrag prema obali vrtova, ali izdala ga je snaga. Dohvatio ga je vir i povukao u dubinu.
Sara i Rukaja vratile su se s užasom u o ima. Pokraj ulaza do ekala ih je Zufana.
Zaplakale su.
— Nema je više. Sko ila je u vodu. U rijeku.
— O, Alahu! Alahu! Ali šutite. Momak se probudio i udno se ponaša. Na njemu se ne
vidi da nas smatra hurijama. Što li e re i Sejiduna!
Obrisale su suze s lica i otišle za Zufanom. Ubejde je sjedio na jastucima, samosvjesno je
grlio sada Fatimu, sada Džuvejru i pritom se nekako s visine smiješio. Uzalud su se trudile opiti
ga. Jedva je smo io usne vinom.
Potom je po eo s lukavim smiješkom pri ati o životu u Alamutu. Pritom je pažljivo
promatrao lica djevojaka. Kada je spomenuo Sulejmanovo i Jusufbvo ime vidio je da su se neke
pogledale. S nekim zluradim uživanjem opisivao im je kako su jutros otišli na put u raj. Vidio je
kako su postajale blijedei uzalud se trudile sakriti svoje osje aje. Pritom je osje ao nekakvu
zadovoljštinu. Mu ilo ga je što su ona dvojica prije njega okusila slasti ovih ljepotica.
Sada je ugledao Saru. Trgnuo se. »To je crna Sara o kojoj je pri ao Sulejman, mada se
sada druga ije zove«, rekao je u sebi. U njemu se javila krv njegovih pradjedova. Takve su
morale biti robinje njihovih mo nika.
Ispružio je ruku, uhvatio je za zapeš e i snažno je privukao. Nozdrve su mu se raširile.
Strgao je ruži asti veo s nje i stisnuo je u zagrljaj tako da su oboma zapucale kosti. Potom je
zastenjao poput ma ka kojeg je svladala požuda. Divlje se bacio na nju. Sara je pritom zaboravila
na Haliminu sudbinu.
Sada ga je bilo lako opiti. Nemo an i bezvoljan prihva ao je sve što su mu nudile.
Svladao ga je umor, te je ubrzo zadrijemao.
 — Rukaja! Brzo potraži Mirjam! Sve joj kaži! Da je Halima sko ila u rijeku i da Ubejde
ne vjeruje.
Na obali prokopa bio je privezan un. U njemu je sjedio Muad i Rukaja je sko ila u njega.
— Odvezi me k Mirjam! Smjesta!
— Mirjam je kod Sejidune.
— Tim bolje.
Cun je ve kliznuo površinom.
Nasred puta sreli su Mustafu koji je prevozio Apamu iz drugog vrta.
— Halima se utopila u rijeci! — povikala je Rukaja.
— Što kažeš?
Rukaja je ponovila. Starica i eunusi su se užasnuli.
— Pokaži na kojem mjestu! Možda je još spasimo.
— Prekasno. Odavno ju je ve prenijelo pokraj tvr ave.
— Alahu, Alahu! emu sve ovo?
Mustafa je ispustio vesla i rukama pokrio lice.
Hasan i Mirjam su dugo šutke sjedili u maloj sjenici. Na koncu, on je prekinuo taj muk.
— Još ne znaš — rekao je — da su me, one no i kada sam prve fidaije poslao u raj, moji
veliki daiji htjeli s vrha kule baciti u Šah-Rud?
Mirjam ga je iznena eno pogledala.
— A zašto?
— Zato što nisu mogli shvatiti da je ovjek prema sebi dužan dovršiti ono što je jednom
zapo eo.
— To zna i da su se užasnuli nad tvojim postupcima. Što si u inio s njima?
— Što sam u inio? Ništa. Še u utvrdom kao i prije. Svi smo puni zlih želja, zato im i
nisam zamjerio. A i što bi mogli? Spas svih nas ovisi o dobrom radu mog stroja. Samo da mu se
posre i pa da uništi i našeg najgoreg neprijatelja.
Gotovo ne ujno se zakikotao.
— To zna i: mog starog, zagriženog takmaca, mog ljutog neprijatelja, mog smrtnog
dušmanina.
— Znam na koga misliš — promrmljala je.
Opet su dugo šutjeli. Znao je što pritiš e Mirjaminu dušu, ali izbjegavao je sam dota i tu
osjetljivu temu, a ni ona se nije usu ivala progovoriti. Tek poslije dugog vremena upitala je:
— Kaži što si u inio s prvom trojicom koji su bili u vrtovima?
— Jusuf i Sulejman su jutros olabavili živce sultanovoj vojsci koja nas opkoljava.
Pogledala ga je kao da je htjela pro itati ono što mu leži u srcu.
— Jesi li ih ubio?
— Nisam. Sami su to napravili. I pritom su bili sretni.
— Ti si surova zvijer. Pri aj.
Poslušao ju je. Slušala ga je užasnuta i zaprepaštena.
— I nisi ništa osje ao kada si žrtvovao dva ovjeka koji su ti bili do smrti odani?
Vidjela je da mu je teško i da se brani.
— Ti to ne možeš razumjeti. Ono što sam zapo eo morao sam dovršiti. Ali kada sam
fidaijima izdao nare enje, sam sam se užasnuo. Nešto u meni je govorilo: ako ima vlasti nad
nama, ne e to dopustiti. Pomra it e se sunce, ili e se zatresti zemlja, tvr ava e se srušiti i pod
sobom pokopati tebe i tvoju vojsku... Kažem ti da mi je srce drhtalo kao što drhti djetetu od
straha. O ekivao sam bar neki mali znak. Da se samo nešto mrdnulo, da je, recimo, u onom
trenutku oblak neo ekivano pokrio sunce ili da je iznenada zapuhao vjetar, predomislio bih se. I
kada se to dogodilo, o ekivao sam udarac. Ali sunce je isto kao i ranije obasjavalo mene, Alamut
i mrtva tijela preda mnom. Mislio sam: ili nema vlasti nad nama, ili je prema svemu što se ovdje
dolje doga a beskrajno ravnodušna, ili pak milostivo gleda na moje postupke. Tada sam shvatio
da sam još uvijek negdje u sebi vjerovao u neko božanstvo. Ali to božanstvo je bilo sasvim
druga ije od onog iz moje mladosti. Bilo je poput samog svijeta, gibaju i se u tisu ama
suprotnosti, a ipak uhva eno mjerom i brojem. U granicama bezgrani no. Ogroman kaos u
staklenoj posudi. Strašan, iskešen zmaj. I shvatio sam da sam mu cijelog svog mra nog života
služio.
Gledao je pokraj nje, široko otvorenih o iju, kao da pred sobom vidi nevi ena uda.
— Ludi šejtan — pomislila je Mirjam.
— Gdje je Ibn Tahir?
Hasan je oborio pogled.
— Jesi li ga poslao svome »ljutom neprijatelju«?
Sada je upro pogled u nju. Cijelu ju je obuhvatio pogledom.
— Nisi li neko tvrdila da ne vjeruješ ni u što na svijetu i da se ni ega ne bojiš? Gdje je
sada tvoja snaga, kada moraš podnositi stvarna djela, težinu kojih ja nosim? Imaš srca za male
ljude, a katkad bi ga trebala imati i za velike.
Tada je Muad pristao uz obalu. Rukaja je pohitala k Mirjam. Još uvijek se sva tresla. Nije
se osvrtala na Hasana. Povikala je:
— Halima je sko ila u rijeku!
Mirjam se uhvatila za srce. Pogledala je Hasana, kao da bi mu htjela re i: to je tvoje djelo!
I Hasan se trgnuo. Htio je uti pojedinosti.
— Pobjegla je kada je vidjela da su umjesto Sulejmana donijeli Ubejdea?
— A Ubejde, kažeš, ne vjeruje da je u raju?
Pogledao je Mirjam. Pokrila je lice rukama i gr evito plakala. Uspravio se.
— Pazite da dalje sve ide u redu!
Otišao je prema obali gdje ga je u unu ekao Adi.
— Natrag! U zamak! — naredio je.
— Onoga što je u središnjem vrtu — rekao je eunusima — kada budete nasamo s njim —
zadavite. Pretresite ga i donesite mi sve što na ete kod njega. Zatim ga, s onom dvojicom od
jutros, pokopajte na kraju vrtova, podno planina. A dvojicu iz drugih vrtova pošaljite gore.
Strog i mra an zapovjedio je da ga podignu u njegovu kulu. Gore, na vrhu, dao je znak da
je došlo vrijeme za oproštaj od vrtova. Bilo mu je drago što nema ni Ebu Alija, ni Buzurg Umida.
O emu bi još razgovarao s njima? Svijetu e morati ostaviti objašnjenje i opravdanje za svoja
djela. Vjernicima e morati opisati svoje spoznaje, jednostavno i slikovito. Svojim nasljednicima
morat e objasniti posljednje tajne. Dakle, ekalo ga je još mnogo posla. Ali život je kratak, a on
je ve bio star.
Na smrt umoran vratio se u svoju odaju. Izvalio se na ležaj i pokušao zaspati. Nije mu se
posre ilo. Danju ga nije bilo ni ega strah, a sada je vidio Sulejmanovo lice jasno do detalja. Da,
izgledao je sretan. A ipak se sljede eg trenutka u njemu ugasio život. Veliki Bože! Kako strašan
pokus!
Od užasa su mu na elu izbile kapi znoja. Sada je vidio Ibn Tahira kako jaše prema
Nihavendu, obuzet jednom jedinom mišlju. Da, tamo je boravio njegov smrtni neprijatelj. Njegov
suprotni princip. Veliki vezir Nizamulmulk,sjajni i svijetli um koji je prihvatio sve ono što je
ovje anstvo smatralo velikim i dobrim. A ipak, negdje na dnu njega nalazila se velika laž.
Priklonio se narodu i njegovom vjerovanju, protiv jednog boljeg uvjerenja, za koje je Hasan znao
da je bilo u njemu. Pridobio je srca masa i postao mo an. To je postigao dobrotom,
širokogrudnoš u i mnogobrojnim popuštanjima jeftinim ljudskim željama. Zar je bilo još mjesta
za drugoga koji bi mu bio jednak? Nizamulmulk ga je u svemu preduhitrio. Bio je deset godina
ispred njega. Što je njemu drugo preostajalo nego se prikloniti suprotnom na elu? »On nasmijan,
ja mra an. On popustljiv, ja krut. On mio, ja užasan.« Mada je znao da je i vezir bivao neumoljiv
i bezobziran. I više od njega. »Uklonim li njega, bit u jedini gospodar Irana.«
— O, da bar ve jednom pro e ova no ! — uzdahnuo je. Ogrnuo je ogrta i ponovo otišao
na terasu kule.
Pogledao je u vrtove. Eunusi su upravo skidali svjetiljke. Potom se okrenuo prema
podnožju planina. Tamo su svijetlila svjetla. Stresao se od studeni. »Pokapaju mrtve«, rekao je
sebi. Obuzeo ga je silan užas pri pomisli da e jednom iš eznuti u ništa.
— Ništa pouzdano ne znamo — pomislio je. — Zvijezde nad nama su nijeme. Prepušteni
smo slutnjama i predajemo se prijevarama. Strašan je bog koji nas vodi.
Vratio se u svoje odaje i pogledao u dizalo. Džafer i Abdurahman vrsto su spavali.
Skinuo je s njih pokriva e. Svjetlo u njegovoj sobi blijedo je osvjetljavalo njihova umorna lica.
Dugo je gledao u njih.
— ovjek je stvarno naj udnije bi e na svijetu — prošaptao je. — Htio bi imati let orla, a
nema njegova krila. Htio bi imati snagu lava, a nema njegove šape. O, kako si ga stvorio
nepotpunog, Gospode! A za kaznu dao si mu još razum i mo da spoznaje svoju kukavnost.
Ponovo je legao i trudio se zaspati, no tek je pred jutro kona no zadrijemao.
— Ibn Sabah je istinski prorok. Vjeruje u nekog boga — rekao je te ve eri Ebu Ali
Buzurg Umidu. Pogledao ga je vedrim, gotovo djetinjim pogledom. Potom je povjerljivo
nastavio:
— Vidiš, nisam se prevario u njemu. Uvijek sam vjerovao da samo on može biti voda
ismailita, jer samo on ima veliko srce koje je za to potrebno. Hvala Alahu! Imamo proroka!
— Stvarno, strašnog proroka — promrmljao je Buzurg Umid.
— Muhamed nije bio manje strašan. Slao je tisu e u smrt, a ipak su svi vjerovali u njega.
Sada o ekuju Mehdija.
— Nije valjda da ga i ti o ekuješ?
Ebu Ali se lukavo iskezio. Odgovorio je:
— Mase nikada nisu nekog uzalud o ekivale. Vjeruj mi. Povijest svjedo i o tome. Do i
e, bilo da je dobar ili da je strašan, jer e ga želja tisu a i tisu a srca prizvati. U tome je velika
tajna ovje anstva. Ne znaš ni otkud ni kada e do i, ali najednom e biti tu.
— Izgleda kao da je i tebe po elo hvatati neko ludilo. Ti vjeruješ premda znaš da
ovje anstvo živi od vje nih samoprijevara!
— Ako vjeruje on, zašto ne bih vjerovao i ja?
— To je, valjda, bila davna želja svih vas!
— Daiji nemaju povjerenja u nas, jer misle da smo poglavarovi ljudi. Klju fidaija ima
on. Moramo natrag k njemu.
— Uop e se ne osje am dobro u ovom okretanju. Ali ti si u pravu. Kod daija nemamo što
tražiti, svojih ljudi nemamo. Dakle: naše je mjesto uz poglavara.
Za to vrijeme djevojke su u svojim vrtovima o ajno plakale za Halimom. Okupile su se
oko bazena, a Fatima im je pri ala kako se sve dogodilo. Kao da se jastreb sjurio u jato golubova.
Plašljivo su primicale glave jedna drugoj i glasno žalile za nesretnom družicom. No as su se
vratile i one iz druga dva vrta. Strašna vijest ispunila ih je osje ajem da su sve jedna obitelj.
— Halima je bila najbolja od svih nas.
— Bez nje e u vrtovima biti pusto i prazno.
— Bit e smrtno dosadno.
 — Kako emo uop e mo i živjeti bez nje?
Mirjam je sjedila malo dalje. Slušala je što govore i pritom joj je bilo dvostruko teže.
Osje ala je da je sasvim bez snage i da je više ništa ne veže za život: zašto li se uop e i dalje
mu i? Kada je po elo svitati, zapovjedila je djevojkama da idu spavati, a ona sama potražila je
oštro sje ivo, otišla u svoju kupaonicu, svukla se i legla u bazen. Potom je presjekla vene na
zapeš u. Sada joj je bilo ugodno. Voda je polako postajala crvena. S krvlju je istjecao i život.
Osjetila je jak umor. »Spavala bih«, rekla je sebi. Sklopila je o i i utonula u vodu.
Kada ju je sljede eg jutra Fatima potražila u njenoj kupaonici, našla ju je blijedu i mrtvu u
vodi koja je bila crvena od njene krvi. Vrisnula je tako da je odjeknulo cijelom zgradom, a potom
se onesvijestila.
Nekako u isto vrijeme vojnik iz sultanove vojske došao je na rijeku napojiti nekoliko
konja i mazgi. U malom rije nom zaljevu ugledao je, izme u granja, tijelo mlade djevojke koje je
bilo sasvim golo. Izvukao ju je na obalu i nehotice uskliknuo:
— Kakva ljepotica!
Tada je nešto dalje uo io truplo velike zvijeri. »Nekakav gepard«, pomislio je pa je i
njega izvukao na obalu. Životinje su prestrašeno zarzale.
— Ništa, oti i u obavijestiti svog zapovjednika.
Brojni emirovi ljudi došli su na obalu vidjeti to što je vojnik našao. Stari vojnik je rekao:
— To je loše znamenje. Gepard i djevojka u zagrljaju smrti. Kapetan je naredio da ih
pokopaju jedno pokraj drugog.
 18.

Sljede ih dana emirova vojska još uvijek je pomalo ga ala Alamut svojim kuglama.
Ismailiti su se sasvim navikli na udaranje o zidine njihova zamka. Hasanove rije i su se gotovo
doslovno ispunile. Vojnici, koji su stajali na vrhu bedema, pogledom su pratili kugle. O svakom
hicu su živo raspravljali, slabe do ekivali divljim urlanjem i grohotom, dobre glasnim
odobravanjem. Nitko više nije osje ao strah. S protivnikom su se sporazumijevali znacima. Ibn
Vakas, koji je umjesto iš ezlog Ubejdea postao vo a izvidnica, ubrzo je, u tim dobrim
me usobnim odnosima našao povoljnu priliku da uspostavi izgubljeni, neposredni kontakt s
emirovom vojskom. Poslao je s jednim od zarobljenika i svog ovjeka. Zarobljenik je pri ao kako
je njegovim drugovima u zamku dobro i da ismailiti s njima pažljivo postupaju, a ismailit je pitao
bi li emirovo ljudstvo htjelo na svoju ruku trgovati s Alamutom. U tvr avi su imali dosta novca
pa je izme u jednih i drugih preko no i procvalo živo krijum arenje.
Vijesti, koje je tim putem primao Ibn Vakas, bile su dragocjene za opkoljeni Alamut. Prvo
je saznao da emirova vojska nije brojala trideset tisu a ljudi, nego jedva pola od toga. Drugo, da
je i tamo ve ponestajalo hrane i da je zbog toga ljudstvo stalno gun alo i tražilo da se vrate.
Emir Arslan Taš bio je voljan poslati oko pet tisu a ljudi natrag prema Reju ili Kazvinu, ali zbog
vijesti o strašnoj odlu nosti i uvježbanosti ismailita bojao se da njegova premo ne e biti
dovoljna i da bi ga mogla zadesiti sudbina zapovjednika njegovih predstraža.
Prošao je jedva tjedan kada je dojurio glasnik u emirov logor i javio strašnu vijest da je
jedan ismailit ubio velikog vezira usred njegove vlastite vojske u Nihavendu. Arslan Taš je ostao
kao gromom pogo en. Mašta mu je u trenu do arala maskiranog ubojicu koji se obara na njega i
elo mu je oblio hladan znoj.
— Pozovite Ebu Džafera! — naredio je. Kapetan je došao.
— Jesi li uo? — brzo ga je upitao.
— uo sam, Svjetlosti. Nizamulmulk je ubijen.
— Što je rekao alamutski gospodar?
— Da o veziru zna nešto što e Tvoja Svjetlost saznati za šest ili ak za dvanaest dana.
Tada da se sjetiš njega i njegove poruke.
— O, Alahu, Alahu! Ve tada je sve znao. On sam je poslao ubojicu u Nihavend. Što li je
mislio s rije ima da se sjetim njega?
— Bojim se da nije ništa dobro za tebe.
Emir je prešao rukom preko o iju. Potom je poput jelena jurnuo prema izlazu.
— Zapovjednice straže! Brzo! Udesetorostru i svoje ljudstvo. Nitko neka se ne odvaja od
oružja. Postavi stražare svuda uokolo. Nikoga ne puštaj kroz taj pojas osim mojih asnika i onih
koje ja sam pozovem!
Onda se vratio Ebu Džaferu.
— Sazovi bubnjare! Sve ljudstvo mora smjesta pod oružje. Tko bude imao bilo kakav
kontakt s Alamutom, bit e mu odrubljena glava.
I prije nego li je Ebu Džafer uspio izvršiti nare enje, u šator je banuo asnik.
— Izdaja! Ljudstvo kod opsadnih naprava osedlalo je konje i mazge, i pobjeglo prema
jugu. Pod asnike koji su ih sprje avali, oborili su na zemlju i vezali.
Arslan Taš se uhvatio za glavu.
— O, ti, pseto! Pasji sine! Zašto si to dopustio?
 — Gladni su. Protiv tako mo nog proroka, kao što je poglavar s planine, ne žele se boriti.
— Savjetujte što da u inim!
Ebu Džafer je suho odgovorio:
— Veliki vezir, najve i neprijatelj ismailita, je mrtav. Ostao je Tadžulmulk. On je
naklonjen alamutskom gospodaru.
— Što ho eš re i tim rije ima?
— Ljudstvo koje umije rukovati napravama za opsadu, pobjeglo je. Zašto bismo još
sjedili oko utvrde?
Arslan Taš je vidljivo odahnuo. Reda radi, povikao je:
— Ti mi, dakle, savjetuješ sraman bijeg?
— Ne, Tvoja Visosti. Samo, vezirovom smr u situacija se bitno izmijenila. Moramo
pri ekati što e narediti sultan i novi vezir.
— To je nešto drugo.
Sazvao je asni ki zbor. Ve ina je bila za povla enje. Ljudstvo je bilo protiv rata s
ismailitima.
— Dobro — rekao je. — Dignite šatore i neka se sva vojska u najve oj tišini spremi za
odlazak. Sljede eg jutra sunce je obasjalo pustu i praznu visoravan. Samo utabano tlo i bezbrojna
zgarišta logorskih vatri svjedo ili su o tome da je prethodnog dana tamo još bila utaborena brojna
vojska.
Ibn Vakas je preko svojih posrednika odmah saznao vijest o smrti velikog vezira.
— Ismailit je ubio velikog vezira usred njegovog vlastitog logora! Sultanova vojska
ispred Alamuta je u rasulu!
Brzo se taj glas pronio cijelom tvr avom. Ibn Vakas je prenio vijest Ebu Aliju, a ovaj je
potražio Buzurg Umida.
— Ibn Tahir je izvršio nare enje. Nizamulmulk je mrtav! Otišli su Hasanu obavijestiti ga.
Otkad je vrhovni poglavar saznao da je Mirjam u kupaonici prerezala vene na rukama, još
više se povukao u svoju samo u. Njegov je stroj radio prema njegovoj zamisli, ali je svojim
kliještima hvatao i one kojima nije bio namijenjen. Prva žrtva povukla je za sobom drugu, a ova
tre u. Osje ao je da više ne vlada potpuno njime, da on ve seže preko i mimo njega, te da
uništava i one koji su mu bili dragi i potrebni.
Sada je usamljen stajao tu, strašan ak i svojim vlastitim ljudima. Mirjamino
samoubojstvo osje ao je kao gubitak posljednjeg ovjeka pred kojim je mogao biti onakav kakav
je uistinu bio. Kada bi sada Omar Hajjam bio pokraj njega! Kako bi on sudio o njegovim
djelima? Sigurno ih ne bi odobravao, ali bi ih razumio. A zapravo mu je to bilo najpotrebnije.
Veliki daiji su ušli u njegovu odaju. Na temelju njihova sve anog nastupa naslutio je da
mu donose važne vijesti.
— Emirova vojska bježi glavom bez obzira. Tvoj ismailit ubio je velikog vezira.
Hasan se trgnuo. Prvoga od njih trojice koji su se jedan drugome zakleli u mladosti, više
nije bilo. Sada mu je put bio slobodan.
— Ipak — prošaptao je. — Smrt tog šejtana po etak je sre e. Sva trojica su izvjesno
vrijeme šutjela. Onda je upitao:
— Jeste li uli što je s onim koji je to u inio? Buzurg Umid je slegnuo ramenima.
— Nismo uli, ali osim jedne, koja bi još bila mogu nost?
Hasan im se zagledao u o i kako bi pro itao njihove misli. Ebu Alijevo lice izražavalo je
odanost i povjerenje. Buzurg Umidovo priznanje, gotovo divljenje. Laknulo mu je.
— Objavite ismailitima da od danas slave Ibn Tahira kao našeg najzaslužnijeg mu enika.
Neka u svojim molitvama, pokraj njegovog, spominju i Sulejmanovo i Jusufovo ime. To je moja
naredba. Naš put odsada vodit e nasnezadrživo prema gore. Sve zaposjednute tvr ave bit e
oslobo ene. Glasnik mora smjesta u Zur Gumbadan. Husein Alkeini mora biti osve en. im se
Kizil Sarik povu e ispred tvr ave, neka mog sina pošalju karavanom ovamo, u Alamut.
Otpustio ih je, a sam je otišao na vrh kule odakle je pratio odlazak emirovih eta.
Sljede eg jutra glasnici su odjurili prema svim ismailitskim tvr avama. Ibn Vakas je dobio
zadatak da uspostavi kontakt s Rudbarom.
Kada je dan ve prelazio u ve er, Ebu Ali je sav zadihan dotr ao vrhovnom poglavaru.
— Dogodilo se nešto nepojmljivo — rekao je još izdaleka. — Ibn Tahir se vratio u
zamak.
Ta no poslije napada na velikog vezira bila je za Ibn Tahira najstrašnija u njegovu
životu. Bio je sav pretu en i smla en, ruku i nogu vezanih lancima za središnji stup šatora, a
razdirale su ga mra ne misli. inilo mu se da uje podrugljivo kikotanje alamutskog starca. Kako
je mogao biti tako zaslijepljen da od samog po etka nije shvatio prijevaru? Alahu, Alahu! Kako
je mogao i pomisliti da je vjerski poglavar, o kojem su svi njegovi vjerovali da služi pravdi i
istini, takav podli varalica! Takav hladnokrvan, promišljen obmanjiva ! A Mirjam, to bi e
an eoske ljepote - njegova pomo nica, još deset puta prezrenija od njega, jer se za svoje podle
ciljeve služila tako uzvišenim osje anjem kao što je ljubav. O, kako ju je sada beskrajno prezirao!
No se otegla u beskona nost. Žestoka bol nije prestajala, san nije dolazio. Je li Mirjam
bila ljubavnica užasnog starca?! Jesu li se zajedno smijali njegovoj djetinjoj lakovjernosti? A on,
Ibn Tahir, tada je pisao pjesme o njoj! Sanjario o njoj, žudio za njom i umirao. A za to vrijeme se
možda podli starac igrao s njom, zadovoljavao uz nju svoju požudu, nasla ivao se vinom i njenim
dražima, a pritom slao u smrt one koji su vjerovali u njega, koji su ga poštovali i voljeli. Alahu,
Alahu, kako je strašno bilo to otkri e!
A ipak, kako je sve to mogu e? Zar nad nama nema nikoga tko bi kaznio takav zlo in?
Nikoga tko bi ograni io tako gnusne postupke?
Mirjam - drolja! Ta misao bila je od svih najteža. Sva njena ljepota, sav njen um, sva
njena milina - samo su obmana za budalu kao što je on! Takvu sramotu ne smije preživjeti. Zato
mora u Alamut da se obra una sa starcem. Ubijao je, zato je i sam zaslužio smrt. ega da se boji?
Ah - a ipak! Nije li Mirjamina ljepota bila najsla e udo? Kakav silan plamen je zapalila
u njemu! Pokrenula je u njemu još stotinu nepoznatih mo i. A sada - kona no, spoznaja. O, kada
bi je još jedanput mogao zagrliti. U slasti je zdrobiti, zadaviti!
Sljede eg dana rekli su mu da je veliki vezir umro. Još ga nisu poslali u Alamut. ekali su
što e odlu iti sultan.
Sultan Malikšah, koji je ve bio na pola puta do Bagdada, im je uo da je Nizamulmulk
ubijen prekinuo je svoje putovanje. Za dva dana ponovo je bio u Nihavendu.
Na ogromnom odru, pod nebeski plavim baldahinom, sred bezbrojnih barjaka, vijenaca i
odlikovanja, ležalo je vezirovo tijelo, namirisano, posve eno i privremeno balzamirano, te
odjeveno u grimiz i s krasnim turbanom na glavi. Crna kapica i divit, znaci njegova vezirskog
položaja, bili su stavljeni pokraj njegovih nogu. Voštano lice, okruženo lijepom bijelom bradom,
odavalo je plemenitost i dostojanstveni mir.
Sa svih strana države stizali su njegovi sinovi, jedan za drugim, na najbržim konjima.
Padali su na koljena pred mrtvim ocem i ljubili mu hladne, uko ene prste. Pla i kuknjava
razlijegali su se oko mrtva kog odra.
Ugledavši truplo svoga vezira, sultan je zaplakao kao dijete. Pokojnik je trideset godina
služio njegovoj obitelji! »Kraljev otac - ata beg« - kako mu je pravedno pripadao taj naziv! Sada
se gorko kajao što se posljednju godinu tako grubo ponašao prema njemu. Zašto je dopustio da se
žena miješa u vladarske poslove?! Bolje bi bilo da ju je držao zatvorenu u haremu, kao sve ostale.
 U logoru je saznao pojedinosti strašnog ubojstva. To je bilo, dakle, pravo Hasanovo lice!
Umjesto vezira ubojica je mogao potražiti njega! Užasnuo se. Ne, nije smio dopustiti da se ovo
zlo instvo raširi. Hasan je morao biti uklonjen s puta, a s njim i svi ismailiti. Sva njihove tvr ave
morat e biti do temelja porušene.
Vezirovim sinovima dopustio je da prenesu o evo tijelo u Isfahan i tamo ga sve ano
sahrane. Što se ti e ubojice, bili su mišljenja da se izvrši posljednja zapovijed koju je vezir izdao
na samrti. - U Alamutu e i ovako i onako poginuti - rekli su. Zato je sultan naredio da pred njega
dovedu Ibn Tahira.
Svezanog, još modrog od udaraca i krvavog od rana, ugurali su ga u njegov šator. Sultan
se za udio kada ga je ugledao. Za vrijeme dugogodišnje vladavine nau io je brzo procjenjivati
ljude, a taj ismailit ni po emu nije li io na ubojicu.
— Kako si mogao u initi tako strašan zlo in?
Ibn Tahir se polako ispovijedao. U njegovim rije ima nije bilo ni eg lažnog ili neistinitog.
Sultana je oblijevao hladan znoj. Dobro je poznavao povijest, ali to je bila najstrašnija pri a koju
je ikada uo.
— Uvi aš li sad da si bio samo oru e u rukama podlog starca s planine? — upitao ga je
kada je završio pri anje.
— Gorim od želje da okajem svoj zlo in i spasim svijet alamutske sablasti.
— Vjerujem ti i šaljem te na put. Trideset ljudi pratit e te do Alamuta. U ini sve da se
prebrzo ne odaš. Obuzdavaj svoj gnjev sve dok te ne puste pred poglavara. Odlu an si i bistar
mladi . Tvoj naum mora uspjeti.
Kada je sve obavio, sultan je ponovo nastavio svoje putovanje u Bagdad.
Tridesetorica koja su pratila Ibn Tahira u Alamut putovali su jako brzo. Usprkos tome,
vijest o vezirovoj smrti pretekla ih je za cijeli dan. Izme u Reja i Kazvina nalijetali su na gomile
vojnika koji su se vra ali, povla i se ispred Alamuta. Od njih su saznali kako je na emira i
njegovu vojsku djelovala ta vijest. Dakle, postojala je opasnost da padnu u ruke nekom odredu
ismailita. Ibn Tahir je rekao:
— Znam tajni put s one strane Sah-Ruda. Njime bismo mogli putovati najsigurnije.
Odveo ih je do nekog pli aka kojim su lako prešli planinsku rijeku. Došli su do staze ispod samih
planina koja je krivudala izme u šljunka i grmlja uz korito. Jahali su dalje prema Alamutu, sve
dok izvidnik nije javio da im sa suprotne strane dolazi nepoznat konjanik. Posakrivali su se s obje
strane u grmlje i postavili zasjedu.
Sada je i Ibn Tahir ugledao jaha a koji im se približavao. U njemu je prepoznao Ibn
Vakasa. Obuzela ga je udna zebnja. »Sigurno ga je Sejiduna poslao u Rudbar«, pomislio je.
Mada je sebi i prigovarao, ipak je u sebi želio da se fidai spasi iz postavljene zamke. »Na kraju
krajeva, on ipak nije kriv«, tješio se. »On je žrtva starog prevaranta, kao što sam bio i ja«. A osim
toga, još je osje ao neku udnu pripadnost alamutskom svijetu.
Ibn Vakas je sad dojahao izme u njih. Munjevito je bio opkoljen sa svih strana. Bio je
preblizu da bi mogao upotrijebiti koplje. Ispustio ga je na zemlju i isukao sablju.
— Do i, el-Mehdi!
S tim krikom jurnuo je me u napada e. Najbliži su se prestrašeno povukli pred tolikom
silovitoš u. Ibn Tahir je problijedio. Srce mu se stezalo. Sjetio se prve bitke ispred tvr ave, onda
kada je Turcima oteo zastavu. U mislima je vidio Sulejmana kako se bacio na zemlju i zaurlao od
bijesa što mu Ebu Surake nije dopustio da krene u borbu. Gledao je uspon veli ine i mo
ismailizma. Sada se mo na sultanova vojska raspršila ispred Alamuta. Novi prorok je progovorio
Iranu. Velik i strašan prorok... Pognuo je glavu na vrat konja i tiho zaplakao...
U me uvremenu Ibn Vakas je svojom smjeloš u gotovo otvorio prolaz. Udarci njegove
sablje sru ili su se poput tu e po štitovima i šljemovima napada a.
Tada je jedan od njih sko io s konja, podigao fidaijevo koplje i zario ga njegovu konju u
trbuh. Konj se propeo na zadnje noge, a potom se srušio preko svog jaha a. Ibn Vakas se brzo
izvukao ispod njega, ali ga je udarac toljage po glavi oborio na zemlju. Vojnici su ga,
onesviještenog, svezali. Zatim su mu isprali ranu i vodom ga vratili svijesti.
Kada je otvorio o i, pred sobom je ugledao samo Ibn Tahira. Sjetio se da su ga
prethodnog dana proglasili svetim i užasnuo se.
— Dakle, umro sam? — plašljivo je upitao.
Sada mu je prišao zapovjednik neprijateljskog odreda. Ibn Vakas je razroga io o i. Potom
ga je opet savladao umor i on se ponovo izgubio. Ibn Tahir ga je prodrmao za rame.
— Probudi se, Ibn Vakase. Zar me više stvarno ne prepoznaješ? Ranjeniku su donijeli
vode. Požudno ju je popio.
— Ti si Ibn Tahire? I nisi mrtav? Što radiš me u ovima? Pokazao je na tu eg asnika.
— Vra am se u Alamut da zakoljem najve eg lažljivca i varalicu svih vremena. Hasan ibn
Sabah nije prorok nego podli prevarant. Raj, u koji nas je odvodio, vrtovi su nekadašnjih
dejlemskih kraljeva iza zamka.
Ibn Vakas je na ulio uši. Potom je iskrivio lice u prezriv smiješak.
— Izdajico!
Ibn Tahira je oblilo rumenilo.
— Ti mi ne vjeruješ?
— Vjerujem samo u zakletvu koju sam dao Sejiduni.
— Ali on nas je prevario! Kako može važiti takva zakletva?!
— Njom smo savladali sultanovu vojsku. Sada svi neprijatelji ismailizma drhte pred
nama.
— To morate zahvaliti meni. Ja sam ubio velikog vezira.
— To su rekli. Zato te je vrhovni poglavar proglasio mu enikom. A sada se vra aš ubiti i
njega?
— Da sam ranije znao ono što sada znam, ubio bih samo njega.
— Njega ubio?! Po njegovom nare enju, pred o ima svih nas Sulejman se uboo, a Jusuf
se bacio s vrha kule. I mrtvima, lica obojice izražavala su najve u blaženost.
— O, taj bezdušni ubojica! Požurimo, požurimo! Što mu prije zarijem nož u utrobu to e
prije svijet biti spašen njegovih strahota!
Krenuli su dalje. Stali su u blizini Alamuta.
— Ti sada idi u tvr avu — rekao je zapovjednik odreda. — Zarobljenika emo, kao taoca,
povesti sa sobom. Želim ti uspješnu osvetu. Alah neka se pobrine da ti smrt bude laka.
Ibn Tahir je na konju prešao rijeku. S one strane je potražio mjesto gdje je sakrio svoju
odje u kada je napuštao tvr avu. Zamijenio ju je i odjahao prema klancu. Njegovi pratitelji
gledali su za njim sve dok je bio na vidiku. Potom je zapovjednik naredio da se vrate prema Reju.
Straža na kuli ispred klanca prepoznala ga je i dopustila mu da pro e. Iz tvr ave su
spustili most. Kada su ga vojnici ugledali, zurili su u njega kao u nekog tko se vratio s onoga
svijeta.
— Moram govoriti sa Sejidunom. I to smjesta! Tako je rekao dežurnom asniku.
— Donosim veoma važne vijesti iz sultanova logora. asnik je otr ao s novoš u Ebu
Aliju, a ovaj Hasanu.
Ibn Tahir je ekao mra an i odlu an. Zelja da se obra una s varalicom bila je ja a od
njegova straha. Opipao je kratak ma koji je nosio ispod halje. Za pojasom je skrivao bodež, a u
rukavu otrovnu pisaljku kojom je usmrtio velikog vezira.
 Na vijest da se vratio Ibn Tahir, Hasan je ostao bez rije i. Zurio je u Ebu Alija, a pritom
sasvim zaboravio da on stoji pred njim. Njegove misli, poput miša koji traži izlaz iz mišolovke u
koju je uhva en, jurcale su od jedne do druge mogu nosti kako bi shvatio taj neobjašnjiv doga aj.
Na koncu je instinktivno naslutio što se dogodilo.
— Idi. Ibn Tahir neka dode k meni. Naredi straži da ga bez smetnji puste.
Petoricu svojih uškopljenika sakrio je iza zavjese u svom predsoblju. Naredio im je da
uhvate ovjeka koji dode, da ga razoružaju i svezu. Potom je ekao.
Kada je Ibn Tahir uo da ga vrhovni poglavar poziva k sebi i da mu je put do njega
otvoren, brzo se sabrao. »Moram posti i svoj cilj«, rekao je u sebi, »i neka mi je Alah na
pomo i!« Sjetio se vježbi kod Abdulmalika. Ra unao je s mogu noš u da mu je Hasan postavio
zamku. Samo da do e do njegove sobe!
Blijed, ali nepokolebljivo odlu an, ušao je u poglavarevu kulu. Jednom je rukom doticao
držak ma a ispod halje, a druga mu je bila spremna brzo dohvatiti bodež. Jedva da mu je korak
postao nesigurnim kada je prolazio pokraj crnih stražara. Stajali su nepomi no kraj svih ulaza i na
po ecima hodnika. Savladavao se da se ne osvr e. Zato je išao sve brže.
Stubištem se uspeo do vrha. Ni strašni buzdovandžija na kraju stubišta nije se obazirao na
njega. Sada mora postupati sasvim odlu no, što god bilo. Brzo je prošao hodnikom. Ispred
poglavareva predsoblja stajao je stražar. Prihvatio je zavjesu i pokretom mu pokazao da u e.
vrste šake su pale po njemu. Pokušali su ga uhvatiti za zapeš a. Oslobodio se silovitim
zamahom i istrgnuo ma . Udarac u potiljak oborio ga je na zemlju. Nekoliko divova bacilo se na
njega i svezali su mu ruke i noge.
— O, mene, budale! — zaurlao je. Od straha i nemo nog bijesa škrgutao je zubima.
Hasan je došao iz svoje sobe.
— Nare enje je, Sejiduna, izvršeno.
— Dobro. Oti ite u hodnik i tamo pri ekajte.
Pogledao je Ibn Tahira koji je ležao svezan pred njim na podu, i nekako mu se posebno
osmjehnuo.
— Zlo ince! Krvniku nevinih! Zar ti još nije dovoljno krvi?! Hasan ga je upitao, kao da je
pre uo pogrde:
— Jesi li izvršio nare enje?
— Zašto pitaš, varalico? Sam dobro znaš kako si me prevario.
— Dobro. Kako ti je uspjelo vratiti se? Ibn Tahir se bolno zacerekao.
— To te brine? Pa, vratio sam se. Došao sam ti zariti nož u trbuh.
— To ide malo teže, juna e moj.
— Vidim. I drugi put sam ispao budala.
— Zašto? Kao fidai bio si posve en smrti. Proglasili smo te mu enikom, a ti nas dolaziš
zbunjivati. Sada emo te morati što prije poslati u obe ani raj.
— To znam. Lažljiv e! Vodio si nas u vrtove dejlemskih kraljeva i pritom nas, poput
sajamskog zabavlja a, varao da si nam otvorio vrata u raj. A ja sam zbog toga otišao da zakoljem
plemenitog ovjeka koji je i na samrti u inio dobro djelo otvorivši mi o i. Kakva strahota!
— Smiri se, Ibn Tahire. U zasljepljenosti kao što je tvoja živi gotovo cijelo ovje anstvo.
— A kako i ne bi živjelo kada ga zloupotrebljavaju oni kojima najviše vjeruje?! O, kako
sam ti ja vjerovao! Sve bih mogao prije pomisliti nego da si ti — o kojem je polovina islamskog
svijeta govorila kao o proroku — varalica i lažov. Da svoje odane pristalice namjerno navodiš na
zabludu! Da izrabljuješ njihovu vjernost za svoje zlo ina ke ciljeve!
— Imaš li još kakvu želju?
— Proklet da si! Hasan se nasmiješio.
 — Takvih rije i se najmanje bojim. Ibn Tahir je klonuo. Malo se smirio.
— Htio bih te još nešto upitati prije nego što me ubiješ.
— Samo pitaj.
— Kako si mogao smisliti tako podli plan upravo za nas koji smo ti se zavjetovali dušom i
tijelom?
— Ho eš li uti ozbiljno objašnjenje?
— Da. Ho u.
— Dakle, uj... Neka ti to bude posljednja milost... Svojim pripadnicima sam govorio da
sam arapskog porijekla. Moji protivnici su dokazivali da nisam. I to je istina. Morao sam tako
postupiti, jer se vi, Iranci, stidite svog porijekla. Zato što vam se ini mnogo uglednijim onaj,
mada on bio i posljednji prosjak, koji dolazi iz krajeva u kojima je prebivao Prorok. Jer ste
zaboravili da ste potomci Rustema i Suhraba, Minu ehera i Feriduna; da ste nasljednici slave
iranskih kraljeva, Husreva, Ferhada i pehlivana. Zaboravili ste da je vaš jezik, divni jezik pehlevi,
jezik Firdusija, Ensarija i mnogih drugih pjesnika. Od Arabljana ste prvo prihvatili vjeru i
duhovnu vlast, a sada ste se pokorili Turcima, tim konjokradicama iz Turkestana! Ve pola
stolje a dopuštate da vama, ponosnim sinovima Zaratustre, vladaju seldžu ki psi! U svojoj
mladosti, ja, vezir, kojeg si ti ubio, i Omar Hajjam, zakleli smo se da emo u initi sve što bude u
našoj mo i da zbacimo seldžu ke samozvance. Odlu ili smo se pokušati uzdi i što više kako bi
naš utjecaj time bio ve i, te da emo na tom putu jedan drugome pomagati. Ja sam tražio oru e u
alijevcima koji su se protivili Bagdadu, a time i Seldžucima. Vezir je stupio u njihovu službu.
Prvo sam mislio da je to sredstvo koje je izabrao kako bi udovoljio našoj zakletvi. Ali, gle! Kada
sam ga pozvao na odgovornost, smijao mi se i udio se što se još uvijek držim do »onih
djetinjarija«. Udovoljio mi je samo utoliko što me je poslao na dvor. Ubrzo je uvidio da sam
ostao vjeran našoj nekadašnjoj odluci, izigrao me i najurio s dvora. Kada je vidio da je moj
utjecaj po eo rasti, htio me uništiti. Raspisao je nagradu od deset tisu a zlatnika za moju glavu!
Tako se, dakle, završio naš mladena ki san. Vezir je sjedio pokraj kazana i bio sluga tu inu;
Omar Hajjam je pio vino, ljubio žene, plakao za izgubljenom slobodom i ludirao se s cijelim
svijetom. Ja sam ustrajao. Ta i druga iskustva kona no su mi otvorila o i. Spoznao sam da je
ljudstvo nemarno i lijeno te da se ne isplati žrtvovati za njega. Uzalud sam zvao i molio. Misliš li
da je ogromnoj ve ini ljudi uop e stalo do istine? Ma kakvi! Traže mir i bajke za svoju gladnu
maštu. Ili, pak, do pravi nosti? Fu kaju oni nato, samo im je do toga da udovoljiš njihovoj
osobnoj koristi. Nisam se više htio zavaravati. Ako je ovje anstvo takvo, onda iskoristi njegove
slabosti kako bi postigao svoj uzvišeni cilj koji e i njemu koristiti, premda ga ne razumije.
Uzdao sam se u glupost i lakovjernost ljudi, u strast za užicima, u njihove sebi ne želje. Vrata na
koja sam kucao širom su mi se otvorila. Postao sam narodni prorok, onaj kojega si i ti upoznao.
Mase sada hrle za mnom. Iza mene svi su mostovi porušeni. Moram naprijed. Naprijed, sve dok
ne bude srušeno carstvo Seldžuka... Zar ne? Teško me shva aš?... Je li?
Ibn Tahir ga je slušao sa zaprepaštenjem u o ima. Sve bi prije o ekivao nego da e se
Hasan braniti, i to ovako braniti.
— Rekao si da je vjera vas fidaija bila vrsta. Nemoj! Ja sam svojih šezdeset godina
proživio u stalnoj smrtnoj opasnosti. Da sam znao da u svojom smr u osloboditi slavno iransko
prijestolje tu ih tirana, smjesta bih na nju pristao ne o ekuju i nagradu u nekakvom raju! Da,
tada. Ali, progledao sam i uvidio da bi, kad bih zbacio jednoga s prijestolja, na njegovo mjesto
došao drugi. Jer ne bi se našao nitko tko bi umio iskoristiti moju smrt. Tako sam morao potražiti
druge koji bi, umjesto mene, bili spremni pucati na visoke glave. Nitko ne bi htio dobrovoljno i i
u smrt, jer nitko nije imao tako visoku svijest o svom zadatku, niti tako velikog ponosa da se
žrtvuje za cilj. Morao sam na i drugo sredstvo. To sredstvo... to sredstvo je umjetni raj iza
zamka, vrtovi dejlemskih kraljeva kao što si to ranije sasvim to no rekao. Gdje u životu po inje
prijevara, a gdje se završava istina? To je teško re i. Još si premlad da bi to razumio. Ali da si
mojih godina, tada bi vidio da je ono što netko smatra rajem, za njega stvarno raj. A njegova
uživanja u njemu su stvarna uživanja. Da nisi to prozreo, umro bi blažen s tom sviješ u, kao što
su umrli Sulejman i Jusuf... Jesi li me razumio?
Ibn Tahir je, ude i se, potvrdno klimnuo glavom.
— ini mi se da te po injem razumijevati. Strašna je spoznaja.
— Znaš li što je el-Araf?
— Znam, Sejiduna. To je zid koji razdvaja raj od pakla.
— To no. Bilo je re eno da na taj zid dolaze oni koji su se borili za uzvišeni cilj protiv
volje svojih roditelja i pali s ma em u ruci. U raj ne smiju, a pakao nisu zaslužili. Njih je zapalo
da gledaju na obje strane. Da spoznaju! Da, el-Araf je alegorija svih onih kojima su se otvorile
i i koji imaju hrabrosti postupati u skladu sa svojom spoznajom. Gledaj! Kada si vjerovao, bio
si u nebesima. Sada, kada gledaš i osporavaš, stupio si u pakao. A na Arafu nema mjesta ni za
radost ni za razo aranje. El-Araf je vaga dobra i zla. Dug je i strm put koji vodi do njega. Rijetki
su oni kojima je dano da ga uo e. Još rje i oni koji se usu uju po i njime, jer na Arafu eš se na i
sam. On jegranica izme u tebe i drugih ljudi. Da bi se tamo gore održao, srce ti mora o eli iti...
Razumiješ li sada? Ibn Tahir je zaje ao:
— To je užasno.
— Što ti se ini tako užasnim?
— To da je spoznaja došla tako kasno. Tek sada bih trebao po eti živjeti. Hasan ga je
obuhvatio munjevitim pogledom. Lice mu se razvedrilo, premda je u njegovu glasu još uvijek
drhtalo blago nepovjerenje kada ga je upitao:
— Što bi, recimo, u inio kada bi tek sada po eo živjeti?
— Prvo bih htio spoznati sve ono što su dosad spoznali najve i duhovi. Htio bih prou iti
sve znanosti, prodrijeti u sve tajne svemira i prirode. Posjetio bih naj uvenije škole svijeta,
pretražio sve biblioteke...
Hasan se nasmiješio.
— A ljubav? Jesi li na nju zaboravio? Ibn Tahiru se lice smra ilo.
— Tog zla bih se klonio. Žena je besramna.
— Vidi, vidi, otkud ti ta duboka spoznaja?
— To ti bolje znaš...
— Ciljaš na Mirjam? Onda znaj da je dugo molila za tebe. Za sve vas! Sada je više nema.
Presjekla si je vene i iskrvarila.
Ibn Tahir je klonuo. Srce mu se stezalo od tuge. Da, još uvijek ju je volio.
— Tko ho e na el-Araf, mora biti i gospodar ljubavi.
— To razumijem.
— Što sada misliš o meni? Ibn Tahir se nasmiješio.
— Postao si mi mnogo bliži.
— Sada možda shva aš i što zna i etrdeset godina promatrati svijet s velikom mišlju u
svom srcu? I dvadeset godina tražiti mogu nost da ostvariš veliki san? Takav san i takva zamisao
su poput nare enja koje si dobio od nepoznata zapovjednika, a svijet oko tebe je nalik
neprijateljskoj vojsci koja opsjeda tvr avu. Ti moraš iza i živ iz te tvr ave ako ho eš pronijeti
nare enje kroz neprijateljske ete. Moraš biti hrabar, a pritom sa uvati glavu. Drzak i oprezan u
isti mah... Je li ti jasno?
— Da, sada shva am, Sejiduna.
— Misliš li još uvijek da sam podli zlo inac?
 — Ne. S vidika, s kojeg si mi se sada pokazao, nisi zlo inac.
— Bi li imao hrabrosti da odeš na el-Araf?
— Odsada ne bih znao ni za jednu drugu strast. Hasan mu je prišao i prerezao užad kojom
je bio vezan.
— Ustani. Slobodan si.
Ibn Tahir je zaprepašteno pogledao.
— Što ho eš? Ne razumijem... — mucao je.
— Slobodan si!
— Kako? Ja? Slobodan? Ja koji sam došao da te ubijem?
— Ibn Tahira više nema. Sada si još samo Avani. Po eo si se uspinjati na el-Araf. Vrana
vrani o i ne vadi.
Ibn Tahir je zaplakao. Bacio se pred njegove noge.
— Oprosti! Oprosti!
— Idi daleko odavde, sine moj. U i i spoznaj. Ni ega se ne boj. Odbaci sve predrasude.
Neka ti ništa ne bude suviše visoko, ništa suviše nisko. U sve se uputi. Budi hrabar. Vrati se onda
kada ti svijet ne mogne više ništa dati. Mene možda više ne bude, ali moji e ostati. Bit eš
dobrodošao, za to u se pobrinuti. Tada eš ve biti na Arafu.
Ibn Tahir mu je naglo poljubio ruku. Hasan ga je podigao, dugo i duboko mu se zagledao
u o i. Potom ga je zagrlio i poljubio.
— Sine moj... — promucao je, a o i su mu se ovlažile. — Moje staro srce ti se raduje. Dat
u ti novac. Ponesi sa sobom sve što ti treba...
Ibn Tahir je bio tronut.
— Da li bih smio još jednom pogledati u vrtove?
— Hajde sa mnom na vrh kule.
Otišli su na terasu i pogledali u vrtove. Ibn Tahir je uzdahnuo, a onda se slomio pa je
spustio glavu na nadzid i sasvim slobodno zaplakao.
Vratili su se i Hasan mu je izdao sve potrebne zapovijedi. Ibn Tahir je ponio svoje stvari
sa sobom. I pjesme. One su mu bile draga uspomena. Još istoga dana odjahao je iz tvr ave, dobro
naoružan, opskrbljen novcem i s natovarenim magarcem uz konja. Sunce je na njega sjalo svom
snagom. Zaprepaštenim o ima gledao je oko sebe. Sada mu je cijeli svijet izgledao preporo en i
nov. Osje ao se kao da je tek progledao. Tisu u pitanja ekalo je na odgovor. Fidai Ibn Tahir je
stvarno umro, a rodio se filozof Avani...
Hasan se s još nepoznatim, divnim osje ajem u srcu vratio u svoje odaje. Nakon izvjesnog
vremena dojurili su mu, zadihani, veliki daiji.
— Što to zna i? Znaš li da je Ibn Tahir odjahao iz zamka? Svi su ga vidjeli. Oraspoložen,
Hasan se nasmiješio.
— Prevarili ste se. Vaše o i su vas prevarile. Ibn Tahir je umro kao mu enik za
ismailizam. Vjerojatno je netko drugi odjahao. Ja ništa ne znam... Da, dogodilo mi se nešto
lijepo, moram vam re i: dobio sam sina...
Veliki daiji su se pogledali i zavrtjeli glavama...
Odred koji je pratio Ibn Tahira u Alamut, vra ao se sa zarobljenim Ibn Vakasom prema
Nihavendu. Cijelim putem osluškivali su vijesti.
ekali su da se raznese glas kako je ismailitski poglavar ubijen, ali te vijesti nije bilo.
U Nihavendu je, potom, Fahrulmulk, sin ubijenog velikog vezira, kako bi osvetio
ubojstvo svog oca i ujedno prikrio bijeg pravog ubojice, naredio da odrube glavu Ibn Vakasu kao
vezirovom ubojici...
Tada je Ibn Tahir ve bio prešao granicu iranskog carstva i stigao u Indiju.
 19.

Vijest o ubojstvu velikog vezira širila se preko brzih glasnika iz zemlje u zemlju i sijala
strah po cijeloj ogromnoj seldžu koj državi. Izazvala je mnoštvo nepredvi enih posljedica, op u
nesigurnost i pometnju.
Tvr ava Zur Gumbadan, kraj grada Kird Kuha, središte ismailita u Huzistanu, ije je
ljudstvo, zbog iznurenosti že u i gla u, gotovo bilo spremno na predaju, poput Alamuta je, preko
no i, oslobo ena opsade. Veliki vezir, smrtni neprijatelj ismailizma, bio je mrtav. Njegov
nasljednik, Tadžulmulk, važio je za Hasanova prijatelja. Zato su Kizil Sarikove ete odustale od
opsade, i prije nego je zapovjednik dobio bilo kakvu uputu od sultana ili od njegova vezira na
svoju ruku se razišle. Hasanov glasnik, koji je nosio nasljedniku Husein Alkeinija, šeiku Ben
Atašu, naredbu o izru enju ubojice velikog daija, imao je slobodan put do tvr ave. Ve sljede eg
dana otpravila se velika i dobro naoružana karavana, s okovanim Huseinom, prema Alamutu.
Vijest o ubojstvu velikog vezira na kraju je doprla i do najstarijeg sultanova sina
Berkijaruka, koji je bio u ratnom pohodu protiv pobunjenika na granicama Indije. Prepustio je
zapovjedništvo nad dijelom vojske svom bratu Sandžariju, a s ostalim etama na brzinu odjurio u
Isfahan da zaštiti svoja nasljedna prava i sprije i mogu e namjere svoje ma ehe Turkan Hatune i
njena vezira Tadžulmulka.
U me uvremenu je Tadžulmulk u Isfahanu sve pripremio da etverogodišnjeg Muhameda
proglasi prestolonasljednikom. Više nije bilo glavnog protivnika te namjere i kolebljivi sultan
nije imao više nikoga tko bi podupirao njegovu volju protiv zahtjeva njegove najmla e i odlu ne
žene. Upravo tada su mu dani u Bagdadu prolazili u najve im slavljima i sve anostima. Osim
kalifa, naklonilo mu se više od tisu u pod injenih kraljeva, knezova i velikaša iz svih krajeva
njegova carstva. Bio je na vrhuncu slave i mo i. Ni smrt njegova dugogodišnjeg vjernog
savjetnika nije mu mogla umanjiti osje aj vlastite veli ine. Ništa više nije želio. Bio je višestruko
sretan.
Vijest o rasulu sultanove vojske ispred Alamuta i Zur Gumbadana upozorila je opreznog
Tadžulmulka na opasnost koja je prijetila državi od njegovadoju erašnjeg saveznika Hasana.
Sada, kada je došao na mjesto Nizamulmulka, kao upravitelj velikog iranskog carstva osje ao je
punu odgovornost za red i mir u državi. Strogo sultanovo nare enje da se mora, sa svom
bezobzirnoš u, obra unati s ismailitima, došlo mu je kao naru eno. Odmah je smijenio emira
Arslana Taša i Kizil Sarika, te na njihova mjesta postavio dva mlada i odlu na turska asnika koji
bi trebali sakupiti i ponovo dovesti u red razbijene ete, te s njima ponovo udariti na Alamut i Zur
Gumbadan.
— U posljednje vrijeme bilo je dosta uzbu enja — rekao je Hasan velikim daijima. —
Potreban nam je odmor kako bismo se pripremili za daljnju borbu. Isto tako moramo popuniti
nastale rupe u našem zdanju. Pokušajmo, dakle, posti i sa sultanom astan mir.
Fidai Halfa bio je odabran da s pismenim uvjetima odjaše sultanu u Bagdad. Hasan mu je
predložio da ismailitima vrati utvrde koje su im pripadale prije nego što je protiv njih ustao veliki
vezir. Za porušene sultan mora platiti odštetu, a za protuuslugu Hasan se obavezuje da e
zaustaviti svako osvajanje novih uporišta. Ujedno, spreman je štititi cijelu sjevernu granicu
države od upada barbara, a sultan za održavanje te vojske mora pla ati godišnje pedeset tisu a
zlatnika.
Hasan se, dok je stavljao svoj pe at na pismo, morao smijati. Znao je dobro da njegovi
prijedlozi zna e prili an izazov. Zanimalo ga je kako e ga sultan primiti. Nije li od svemo nog
iranskog cara tražio ništa manje doli da mu pla a godišnji danak!
Halfu su, premda je bio ovlašteni glasnik, ve u Hemezanu uhvatili sultanovi ljudi i
okovanog ga odveli u Bagdad. Zapovjednik tjelesne straže donio je sultanu Hasanovo pismo
usred najve e sve anosti. Vladar je strgnuo pe at s njega i brzo ga pro itao. Problijedio je. Usne
su mu se po ele tresti od gnjeva.
— Usu uješ mi se, usred ovakve sve anosti, pojaviti s takvom glupoš u?!
— zaurlao je na zapovjednika.
Zapovjednik straže bacio se ni ice. Molio je za milost.
— Tu, itaj! — povikao je sultan.
Raspustio je dvorjane i tek tada se prepustio svom bijesu. Potrgao je zavjese i tepihe s
prozora i zidova, razbio sve što se dalo razbiti i onda se, iznemogao i zadihan, izvalio na jastuke.
— Dovedite mi zlo inca! — naredio je hroptavim glasom. Doveli su Halfu, svezanog i
preplašenog.
— Tko si ti?!
Halfa je mucaju i ispri ao.
— Fidai?! Dakle profesionalni ubojica! — zaurlao je sultan.
Sko io je na noge, oborio Halfu na pod i skakao po njemu razjaren od bijesa. Na kraju je
isukao sablju i njome usmrtio nesretnoga glasnika.
Kao što je naglo planuo, tako se naglo i smirio. Vidjevši mrtvaca pred sobom, brzo se
otrijeznio. Upitao je svog osobnog pisara, a i zapovjednika svoje tjelesne straže za savjet kako da
odgovori na Hasanov besramni izazov.
— Neka Tvoje Veli anstvo poja a sve vojne pohode na ismailite — savjetovao je
zapovjednik tjelesne straže.
— Ali i samu bestidnost treba odbiti — rekao je tajnik. — Dopusti da u ime Tvog
Veli anstva sastavim odgovor.
Odlu ili su poslati glasnika u Alamut. U pismu je tajnik Hasana nazvao ubojicom,
izdajnikom domovine i pla enikom kairskog kalifa. Naredio mu je da smjesta isprazni sva svoja
utvr enja koja je nezakonito prisvojio, ina e od njih ne e ostati kamen na kamenu. Istrijebit e
ismailite zajedno sa ženama i djecom, a njega samoga e zadesiti najteža kazna. To mu kao
odgovor poru uje Njegovo Veli anstvo.
Za glasnika je bio izabran mladi asnik, neki Halef iz Gazne. Uzjahao je konja, mijenjao
ga na svakoj usputnoj stanici i stigao u Alamut ve poslije šest dana.
Minu eher ga je zadržao u svojoj kuli, odnio pismo Ebu Aliju, a ovaj ga je predao
Hasanu. Hasan gaje pro itao i onda ga hladnokrvno pokazao Ebu Aliju. Naredio je da pozovu i
Buzurg Umida. Rekao je:
— Sultan zaslijepljen vlastitom veli inom zatvara o i pred opasnoš u koja mu prijeti. Ne
želi znati za nas. Tim gore po njega.
Naredio je da glasnika vežu lancima i izvedu pred njega. Halef se opirao vezivanju.
— To je zlo in! — zavikao je. — Ja sam glasnik Njegova Veli anstva, sultana i šaha
Irana. Stavite li mi lance, sramotite njega.
Ništa mu nije pomagalo. Morao je vezan pred vrhovnog poglavara.
— Odlu no protestiram protiv takvog ponašanja — rekao je sav ogor en kada je stigao u
predsoblje gdje su ga ekali poglavari.
— Gdje je moj glasnik? — hladno je upitao Hasan.
— Prvo... — pokušao je Halef nastaviti s ranijim ogor enjem.
— Gdje je moj glasnik?!
 Hasanove o i su probadale asnika. Njegov glas je bio strog i zapovjedni ki. Halef je,
opiru i se, oborio pogled. Šutio je.
— Jesi li zanijemio? ekaj! Smjesta u ti pokazati sredstvo koje e ti razvezati jezik.
Naredio je eunuhu da dovede krvnika s pomo nicima i spravama za mu enje. Onda se okrenuo
velikim daijima i zapo eo s njima bezbrižan razgovor.
Halef se najednom oglasio.
— Dolazim u ime Njegovog Veli anstva. Samo izvršavam njegovo nare enje. Hasan se
nije obazirao na njegove rije i. Nije ga ni pogledao.
Stigao je krvnik s dvojicom pomo nika. Sva su trojica bili pravi gorostasi. Smjesta su
po eli pripremati kota za mu enje. Na pod su stavili kamenu žaru i u njoj raspirili žeravicu, a u
posebnom sanduku bile su razne sprave za mu enje koje su zastrašuju e zazveckale kada su ih
stavili u kut.
Halefu se oznojilo elo. Po eo je gutati pljuva ku tako da su mu usta ubrzo bila suha.
— Kako da znam što je s tvojim glasnikom? — rekao je drhtavim glasom. — Dobio sam
nare enje i izvršio ga.
Hasan je bio kao gluh.
Kada su pripreme za mu enje bile završene, krvnik je rekao:
— Sve je spremno, Sejiduna.
— Prvo po ni s paljenjem!
Krvnik je uzeo iz sanduka naoštrenu željeznu šipku i po eo je zagrijavati na vatri.
Halef je povikao:
— Re i u vam sve što znam. Hasan se ni ovaj put nije obazirao.
Šipka je sada bila užarena. Krvnik ju je izvadio iz vatre i s njom prišao kažnjeniku. On je,
kada ju je ugledao, zaurlao:
— Gospodaru! Smiluj se! Sultan je sabljom posjekao tvoga glasnika. Tek sada se Hasan
okrenuo Halefu. Dao je znak krvniku da se odmakne.
— Dakle, ipak ti se vratio dar govora? Kažeš da je sultan vlastoru no zaklao mog
izaslanika? Loše, loše.
Sve vrijeme je razmišljao o tome kako da stane na kraj sultanu. Sada, kada je gledao
njegova glasnika, najednom mu se u glavi rodio plan.
— Pozovi lije nika! — zapovjedio je eunuhu.
Halef se stresao. Naslu ivao je da ta nova naredba ne može zna iti ništa dobro za njega.
Hasan je dao znak velikim daijima da krenu s njim u njegovu sobu.
— Ne smijemo stati na pola puta — rekao im je. — Neprijatelja moramo pogoditi u živac
ako želimo da nas on ne preduhitri. Ne smijemo se zavaravati. Sultan e odsad upregnuti sve
snage da nas uništi.
Nije im rekao što zapravo namjerava. Eunuh je javio o Hakimovom dolasku.
— Neka ude — rekao je Hasan.
Grk je ušao u sobu, duboko se klanjaju i.
— Jesi li vidio kažnjenika? — upitao ga je Hasan.
— Jesam. eka vani.
— Idi i ponovo ga bolje pogledaj. Grk ga je poslušao. Brzo se vratio.
— Znaš li nekog od fidaija tko je nalik na njega? Lije nik ga je zaprepašteno pogledao.
— Ne znam kako to misliš, Sejiduna — rekao je. — U licu mal ice podsje a na nestalog
Ubejdea.
Hasan je nestrpljivo trepnuo o ima.
— Ali ipak... može — biti da se drži kao onaj Halfa, kojeg si prije gotovo dvije sedmice,
poslao ne znam kuda... Ni to? Je li sli an Afanu? Onda stvarno ne znam... Noge su mu krive kao
kod Džafera... Jesi li to mislio?
Grk je bio sav u znoju. Hasan se nasmijao.
— Lije nik si i spretan brija . Bi li se, recimo, usudio promijeniti Džaferau ovog ovjeka?
Hakimu se lice razvedrilo.
— U tu vještinu se dobro razumijem. Pa ona potje e iz naših krajeva.
— Vidiš, vidiš da smo se sporazumjeli.
— O, voliš se šaliti, Sejiduna. Ali ovjek koji eka vani ima kratku, kovr avu bradu,
mal ice slomljen nos i poprili nu brazgotinu preko lica. A sve to je kao stvoreno da se prenese na
nekog drugog. Samo, moraš mi dopustiti da, kada se uhvatim tog posla, imam model stalno pred
sobom.
— Dobro. Ali možeš li mi i zajam iti da e sli nost biti dovoljno velika?
— Kao jaje jajetu... Samo dopusti da pripremim sve što e mi u tom poslu biti potrebno.
— U redu. Pobrini se za to. Lije nik je otišao. Hasan je poslao po Džafera. Kada je došao,
rekao mu je:
— Namijenio sam ti važan zadatak. Kada ga izvršiš, ismailiti e u zvijezde kovati tvoje
ime. Raj e ti se širom otvoriti.
Džafer se sjetio Ibn Tahira. Još uvijek su ga slavili kao mu enika, premda je vlastitim
ima vidio kako se vratio u Alamut i kako je, potom, sav blažen i blistavih o iju, ponovo otišao,
kada je od njega primio omot koji mu je, pred svoj odlazak u Nihavend, povjerio. Same udesne i
nerazumljive tajne.
— Zapovijedaj, Sejiduna! Lice mu je sijalo od ponosa. Za sve to vrijeme Halef je u
predsoblju proživljavao paklene muke straha i neizvjesnosti. Ogromni krvnik stajao je samo
nekoliko koraka od njega. Miši ave ruke prekrižio je na golim grudima, a s vremena na vrijeme
ošinuo bi izaslanika podrugljivim pogledom. Njegovi pomo nici su pokatkad raspirivali vatru. U
me uvremenu su se igrali kota em za mu enje i izazovno pregledali svoje sprave.
Lije nik se vratio s potrebnim instrumentima. Hasan je rekao Džaferu:
— Prvo moraš dobro pogledati zarobljenika u predsoblju. Morat eš to no zapamtiti
svaku njegovu kretnju, njegov na in govora i izražavanja, kao i sve ono što e re i o sebi dok ga
budem ispitivao. Pazi da ti ništa ne promakne! Morat eš ga tako oponašati da svi koji do u u
kontakt s tobom misle da si ti on. Jednom rije ju, pretvorit eš se u njega.
Za njim su ušli u predsoblje. Dao je znak krvniku da bude spreman. Potom je upitao
zarobljenika:
— Kako ti je ime i odakle si? Halef se pokušao ponovo sabrati.
— Ja sam glasnik Njegova Veli anstva... Hasan je planuo.
— Krvnice, spremi alat!... A tebe posljednji put upozoravam da odgovaraš to no na sva
pitanja. Unaprijed ti kažem da u te zadržati u Alamutu. Pokaže li se ijedan od tvojih navoda
neto nim, naredit u da te raš etvore dolje u dvorištu. Sada znaš na emu si. Govori!
— Ja sam Halef, Omerov sin. Moji potje u iz Gazne. Tamo sam ro en i tamo sam proveo
mladost.
— Zapamti, Džafere!... Koliko ti je godina i otkad služiš u sultanovoj vojsci?
— Dvadeset i sedam mi je godina. U vojsci služim od svoje šesnaeste godine.
— Kako si u nju primljen?
— Moj stric Osman, Huseinov sin, kapetan u tjelesnoj straži, preporu io me je Njegovom
Veli anstvu.
— Nabroji gdje si službovao!
— Došao sam ravno na dvor u Isfahan. Pratio sam Njegovo Veli anstvo, kao njegov
glasnik, po cijeloj državi.
Naveo je imena gradova kroz koja je putovao i u kojima se dulje zadržavao, zatim
karavanske i vojne putove kojima su se kretali. Pri daljem ispitivanju rekao je da ima dvije žene,
a svaka mu je rodila po jednog sina. Hasan je zahtijevao sve više pojedinosti. Došli su na red
njegovi zapovjednici, njihove navike i osobne stvari; potom njegovi drugovi, njegova služba i
njegov raspokraj vremena. Opisao je kako s kim komunicira, koliko puta je govorio sa sultanom i
kakav je njihov odnos. Ispri ao je gdje boravi u Isfahanu, a gdje u Bagdadu, što mora u initi da
ga puste vladaru. Detaljno je opisao položaj sultanove pala e u Bagdadu i pristup k njoj, kao i
cjelokupan dvorski ceremonijal...
Za to kratko vrijeme Džafer je upoznao jedan sasvim novi život i pokušavao se uživjeti u
njega.
Na kraju je Hasan naredio zarobljeniku da to no opiše kuda i kako je jahao u Alamut.
Morao je nabrojati sva odmorišta u kojima je mijenjao konje i no io. Zatim je zapovjedio krvniku
da zarobljeniku skine lance kako bi se mogao svu i.
Halef se užasnuo.
— Što to zna i, gospodaru?
— Brzo! Bez oklijevanja! Da me ne prisiliš da primijenim druga ija sredstva. Skini i
turban. Halef je zaje ao.
— Samo to ne, gospodaru! Ne sramoti me ovako!
Na Hasanov mig krvnik ga je snažnom šakom zgrabio za vrat. Pomo nik je prinio užareni
šiljak i majstor ga je polako primicao golim kažnjenikovim grudima. Prije nego ih je taknuo
zacvr ala je koža i oprljila se.
Halef je divlje zaurlao.
— inite sa mnom što ho ete, samo me nemojte paliti! Svukli su ga do gola i ponovo mu
vezali ruke na le a.
Džafer je sve to gledao ne trepnuvši. Dobro se savladavao. To ga je, u njemu samom,
ispunjavalo ponosom.
— Sada je tvoja vještina na redu, lije nice — rekao je Hasan. — Zarobljenice? Otkud ti
rane po tijelu?
Halef je, još drhte i od pretrpljenog straha, pri ao o sukobu koji je imao s jednim
sultanovim uškopljenikom. Grk je, u me uvremenu, pripremio tanko, oštro sje ivo, dugu iglu,
razli ite teku ine i masti. Onda je rekao Džaferu da obnaži gornji dio tijela. Zavrnuo je rukave
poput pravog umjetnika. Jednom od krvnikovih pomo nika je naredio da drži kutiju punu
razli itih pomagala, a zatim se prihvatio posla.
Prvo je Džaferu odre eno mjesto namazao nekom maš u u koju je, potom, ucrtao oblik
brazgotine i madeža. Onda je naredio drugom pomo niku da mu u vatri užari sje ivo i iglu. Time
je po eo ucrtavati i ubadati kožu.
Džafer je stisnuo usne. Mal ice je problijedio od boli, ali kada ga je Hasan pogledao
nasmiješio mu se, kao da to nije ništa strašno.
Sada je Halef polako po eo shva ati Hasanovu namjeru. Obuzeo ga je užas. Uspije li ova
promjena, taj ismailitski mladi mogao bi nesmetano do i do samog sultana! A što e se onda
dogoditi, o tome svjedo i ubojstvo velikog vezira. Na mene e pasti prokletstvo da sam
pripomogao u takvom zlo inu, pomislio je. »Savladaj strah!«, naredilo je nešto u njemu. »Budi
svjestan svoje dužnosti prema sultanu!«
Noge su mu bile slobodne. Pri ekao je trenutak kada je lije nik zabio noži Džaferu u
kožu na licu, a tada mu je prisko io i snažno ga udario nogom u trbuh.
Od tog udarca Grk je povukao sje ivo preko polovine Džaferova lica koje je u trenu bilo
cijelo obliveno krvlju. Njega samog je toliko zanijelo da se srušio na pod. Halef je izgubio
ravnotežu te je pao na njega. Ustima je udario o lije nikov lakat i instinktivno zagrizao u njega.
Grk je zaurlao od boli.
Za as su prisko ili Ebu Ali, Džafer i krvnik te po eli udarati i gurati Halefa kako bi ga
otrgnuli od njegove žrtve. Popustio je tek kada mu je krvnikov pomo nik zario užareni šiljak u
leda. Zaurlao je, po eo se valjati po podu i pokušavao se uhvatiti za ranjeno mjesto.
Sada je Hasan naredio:
— Na kota s njim!
Uzalud se Halef svim snagama opirao. Željezne šake su ga brzo savladale. Za nekoliko
trenutaka bio je razapet na kota u za mu enje.
U me uvremenu se Grk, je i, podigao. Dao je da mu isperu, namazu i previju ugriz na
ruci. Za to vrijeme Džafer je, sav obliven krvlju, mirno ekao nastavak svog preobražaja.
— Taj lopov mi je sve pokvario — jadikovao je Grk koji je razgledao Džafera izbliza. —
Što da u inim s ovom tvojom velikom ranom na licu.
— Prvo mu isperi ranu — rekao je Hasan. — Vidjet emo što se da u initi. Zatim je
naredio krvniku:
— Po ni mu enje. Kada se onesvijesti, bit e opet upotrebljiv.
Sprava je po ela zatezati kažnjenikove udove. Zapucketali su zglobovi i zaškripale kosti.
Halef je divlje urlao.
Hakim je problijedio. Sam je bio vidar, ali takve životinjske krike još nije uo.
Džaferu je brzo isprao ranu. Hasan je pogledao, a onda rekao:
— Džafere! Re i eš da ti je kao glasniku Njegova Veli anstva tu ranu nanio u Alamutu
poglavar ismailita. Tako ga je jako razljutilo sultanovo pismo da te je posjekao sabljom. Jesi li
me razumio?
— Razumio sam te, Sejiduna.
— Lije nice! Završi svoj posao!
Halef je sve to vrijeme isprekidano zapomagao. Zatim su se ti jauci spojili u bijesno
urlikanje. Krvnik je najednom prekinuo natezanje. Kažnjenik se onesvijestio.
— Dobro — rekao je Hasan. — Završite posao bez nas. Otišao je s velikim daijima na vrh
kule.
Lije nik je vještom rukom pretvorio Džafera u Halefa, glasnika Njegova Veli anstva.
Nakon nekoliko sati Džafer je izašao, tako promijenjen i obu en od glave do pete u
zarobljenikovu odje u, pred vrhovnog poglavara.
Hasan se nehotice trgnuo. Sli nost je bila velika. Ista brada, isti brkovi, ista stara
brazgotina preko lica, isti slomljen nos, ak i isti madež pokraj uha. Nova je bila samo duga,
svježa rana na licu.
— Tko si ti... ?
— Ja sam Halef, Omerov sin. Moji poti u iz Gazne...
— Dobro. Jesi li zapamtio i sve ostalo?
— Jesam, Sejiduna.
— Sad dobro slušaj. Još danas eš osedlati konja i odjahati istim putem kojim je dojahao
sultanov glasnik u Alamut, prema Bagdadu. Odnijet eš Njegovom Veli anstvu usmeni odgovor
alamutskog poglavara. Znaš preno išta i mjesta za mijenjanje konja. Ne budi slijep i gluh. Saznaj
je li sultan možda ve krenuo na put. Zahtijevaj, po svaku cijenu, da te izvedu pred njega. Ne
odustaj i uporno tvrdi da odgovor možeš re i samo sultanu. Pri aj kako si bio loše primljen u
Alamutu. Jesi li me razumio...? Ovdje imaš nekoliko kuglica! Poznaješ li ih? Ponesi ih sa sobom
na put. Progutaj po jednu prije spavanja. Posljednju sa uvaj za trenutak kada iza eš pred sultana.
Ovdje ti je šilo. Brižljivo ga uvaj, jer i najmanja ogrebotina donosi smrt. Znaš što ti je initi kada
budeš stajao pred sultanom, kako bi zaslužio raj na ovom svijetu i besmrtno ime medu
ismailitima. Je li ti sve jasno?
— Jest, Sejiduna.
Džaferu su grozni avo gorjeli obrazi.
— Je li tvoja vjera vrsta?
— vrsta je, Sejiduna.
— A tvoja odlu nost?
— Nepokolebljiva.
— Vjerujem da me ne eš razo arati. Uzmi ovu vre icu novca. Dajem ti za put svoj
blagoslov. Proslavi sebe i ismailite.
Otpustio ga je. Novi živi bodež otisnuo se iz Alamuta.
Hasan je otišao u vrtove.
Otkad su se Mirjam i Halima tako tužno oprostile od života, potištenost medu
stanovnicama vrtova nikako nije jenjavala. Nisu je osje ale samo djevojke, nego i eunusi, pa ak
i Apama.
Mirjam su pokopali u maloj gredici me u empresima. Djevojke su na njenu grobu
posadile tulipane, narcise, ljubi ice i jaglace. Fatima je iz komada kamena isklesala lijep
spomenik — lik žene koja tuguje, ali na njemu nije smjela ništa napisati. Pokraj njenog groba
ogradili su i drugi komad zemlje. Tu su postavile kamenu gazelu, tako er Fatimino djelo. Uokolo
su posadile grmi e ruža u spomen na Halimu. Svakog jutra su posje ivale to mjesto i plakale za
izgubljenim prijateljicama.
Mirjamino mjesto je sada pripalo Fatimi, ali ona je samo preko Apame bila u kontaktu s
Hasanom. Izme u njih nije bilo nikakvih sporova. Apama je po ela živjeti usamljeni ki. Više
puta su je vidjele kako jurca stazama, živo maše rukama i glasno razgovara s nekim nevidljivim.
Možda joj se u takvoj prilici poneka i nasmiješila, ali kada su stajale pred njom, još uvijek su
osje ale stari strah. Sve manje je uspijevala njena spretnost da odstrani posljedice no nih posjeta.
Zulejha, Lejla i Sara osje ale su u sebi ra anje novog života. Bile su nestrpljive, ali je to
ekivanje bilo ugodno. Najoduševljenije su bile Džada i Safija. Nisu mogle do ekati novi
naraštaj u vrtovima.
Umjesto izgubljenih, Hasan im je poslao dvije nove družice. Bile su tihe i skromne,
premda su unijele neku promjenu u tu vje nu jednoli nost.
— Ve je jesen i uskoro e stegnuti zima — rekao je Hasan Apami. Šetali su jednim od
nenaseljenih vrtova. — Moramo iskoristiti i posljednje tople ve eri. Trebat e nekoliko novih
mladi a poslati u vrtove, jer uskoro e po eti kiše, a iza njih e do i snijeg i studen. Tada više
ne e biti vrijeme za rajske raskoši.
— Što e djevojke onda raditi?
— Imate dovoljno devine i ov je vune. A i svile. Neka predu, vezu i šiju. Neka se
uvježbavaju u svim vještinama. Alamutu svega treba.
— Što e biti sa školom?
— Imaš li ih još emu nau iti?
— Ni emu, izuzmeš li umije e ljubavi, koje, pak, ne mogu nau iti. Hasan se poslije dugo
vremena opet nasmijao.
— Bit e dovoljno za naše prilike. Vidiš, sa mnom je isto kao i s tobom. Nemam nikoga
kome bih predao svoje znanje.
— Imaš sina.
— Da. Svakog dana o ekujem da ga privedu u zamak. Mislim ga skratiti za glavu.
 Apama ga je pažljivo pogledala.
— Šališ se?
— Zašto bih se šalio? Zaslužuje li lopov koji je ubio mog najboljeg pomo nika nešto
bolje?
— Pa tvoj je sin!
— Moj sin?! Što to zna i? Možda, kažem, ta znaš moju opreznost... možda je plod moga
tijela. Ali nikada nije bio plod mog duha! Ranije sam donekle pretjerivao. Možda ipak imam
nekoga tko bi mogao jednom preuzeti moje naslje e, ali on sada luta negdje svijetom. Njegovo ti
ime ne e biti nepoznato. To je Ibn Tahir.
— Kako si rekao? Ibn Tahir? Zar nije mrtav? Zar on nije ubio vezira?
— Jest, on ga je ubio. Ali vratio se živ i zdrav.
Ispri ao joj je svoj posljednji susret s njim. udom se udila.
— I ti si ga, Hasane, pustio?
— Da. Baš ja.
— Kako je to mogu e?
— Kad bi me stvarno poznavala, onda bi me razumjela. Postao je jedan od nas. Moj sin,
moj mladi brat. Svake no i u mislima pratim njegov put i time po drugi put proživljavam svoju
mladost. Strepim za njega. U sebi pratim kako mu se otvaraju o i, kako po inje spoznavati, kako
se formira njegov pogled na svijet i njegov karakter. O, kako snažno suosje am s njim!
Apama je zavrtjela glavom. Za nju je to bio sasvim novi Hasan. Kada je otišao, govorila
je sama sa sobom:
— Mora da je jako usamljen kada je tako vrsto nekoga prihvatio. Da, to je strašan i dobar
otac.
Sljede eg dana zurgumbadanska karavana privela je Hasanova sina Huseina okovanog u
Alamut. Sva posada je došla u gomili vlastitim o ima vidjeti ubojicu huzistanskog velikog daija.
Husein, okovan u teško željezo, mra no je gledao pred sebe. Bio je nešto viši od svog oca,
mada u licu prili no nalik na njega. Samo što je u njegovim o ima bilo ne eg divljeg, gotovo
zvjerskog. S vremena na vrijeme je sa strane ponekog ošinuo pogledom i toga bi podišli žmarci.
Izgledalo je kao da se ho ea«baciti na njega i rastrgnuti ga na komadi e. O ito je trpio paklene
muke, jer su ga okovi spre avali u toj namjeri.
Minu eher ga je do ekao kao uhi enika.
— Smjesta me vodi ocu!
Minu eher kao da je pre uo njegove rije i.
— Ebuna! Uzmi šestoricu ljudi i baci uhi enika u podrum! Huseinu je udarila pjena na
usta.
— Zar nisi razumio što sam ti rekao?! Minu eher mu je okrenuo leda. Husein je zaškripao
zubima. Premda su mu noge bile vezane lancem, ipakje jednom uspio udariti Minu ehera.
Minu eher se munjevito okrenuo. Krv mu je udarila u obraze. Zamahnuo je i tresnuo
rukom Huseina po licu.
Husein je zaurlao od bijesa.
— O, samo da sam slobodan! Rukama bih ti iš upao utrobu iz trbuha, pseto jedno i
ku kin sine!
Ebuna je sa svojim ljudima zgrabio uhi enika. Na silu su ga odvukli u podrum, ispod
stražarske kule, gdje su bile najstrašnije tamnice u Alamutu. Grubo su ga gurnuli u eliju. Teturao
je i pao ni ice.
— ekajte! Kada se oslobodim, poklat u vas kao šugave pse! — vikao je dok su
zaklju avali vrata za njim.
 Ve cijela dva mjeseca bio je u okovima. Osje ao se poput divlje ma ke koju su uhvatili i
zatvorili u kavez. Zamrzio je cijeli svijet. inilo mu se da bi, kada bi se oslobodio, zadavio prvog
tko bi mu dopao šaka. Nije se kajao što je zaklao Huseina Alkeinija i nije strepio za svoju
sudbinu ili za svoj život. Još kao dijete utjerivao je strah svojoj okolini. Bio je neobuzdan i
naprasit. Otac ga je napustio još u njegovoj ranoj mladosti. Bio je od druge žene, a ne od
Hatidžine i Fatimine majke. S majkom je živio kod njenih roditelja u Firuz Kuhu. Djed ga je
pokušavao ukrotiti šibom i strogim postom, ali Husein nije popuštao. Odupirao se i njemu i
svakom drugom kada su ga ometali u iživljavanju njegovih strasti. Djed je bio prvi koga je
Husein smrtno zamrzio. Jednom ga je pri ekao u zasjedi i kamenom ga teško ozlijedio. Od tada
su ga se i uku ani i susjedi istinski bojali. Nije htio raditi niti u polju, niti je htio voditi stoku na
pašu. Najradije se družio s vojnicima i jahao njihove konje.
Kada su mu rekli da se njegov otac vratio iz Egipta na sjever Irana, odmah ga je odlu io
potražiti. Još ga nije poznavao, ali je uo da je mnogo putovao i da je živio veoma burnim i
nemirnim životom. Nadao se da ga kod njega ekaju pustolovine i ugodno, besciljno ljen arenje,
no samo što se sastao s njim uvidio je kako se grdno prevario. Otac je o ekivao od njega upravo
ono što mu je bilo najmrskije i što je najviše prezirao: u enje, pokornost i marljivost. Brzo ga je
zamrzio. U po etku se još nekako i pretvarao, ali iz njega je to ubrzo izbilo svom silinom. —
Neka budale u e, a pokorni neka budu tvoje sluge! Ja ne u ni jedno ni drugo. U enje mi je
odvratno, a pokornost prezirem! — Dobro — odgovorio je Hasan. Naredio je da ga privežu za
stup i išibaju u prisustvu ostalih, kako bi slomio njegovu nepokornost. U Zur Gumbadanu se
odupro velikom daiju i kada ga je ovaj htio, po Hasanovu nare enju, staviti u lance, zaklao ga je.
O mogu oj kazni koja ga je ekala za to ubojstvo nije previše razmišljao. Ni njemu
samom nije bilo jasno koliko je u o ima ismailita njegov zlo in bio velik. To što je Husein
Alkeini htio njega, sina vrhovna poglavara baciti u okove, inilo mu se takvom nepravdom da na
nju nije mogao druga ije odgovoriti. Smatrao je kako se samo po sebi podrazumijeva da mu je,
zbog njegova porijekla, doopušteno više nego drugima. Isto bi, samo da je mogao, u inio i sa
šeikom Ben Atašem koji ga je na kraju okovao. Sada je bjesnio što su ga, umjesto da ga odmah
odvedu njegovu ocu, bacili u tamnicu.
Ebu Ali je obavijestio Hasana da su njegovog sina priveli u rvrdavu.
— Dobro. Govorit u s njim. Neka ga pošalju k meni. Ebuna je došao sa svojim ljudima
po zato enika.
— Brzo! Ustaj! Moraš pred Sejidunu! Husein se divlje iskesio.
— Hvala Alahu! Ubrzo u rezati remenje od kože s vaših leda.
Ispred vrhovnog poglavarstva Ebuna ga je predao ljudima Hasanove tjelesne straže.
Obuzeo ga je udan, nagonski strah. Vidio je da se život u utvrdi, otkad ga je napustio, jako
promijenio. Svuda se osje ao hladan, eli ni red. Po svemu se primje ivalo da tvr avom upravlja
vrsta i jaka ruka.
Uškopljeni divovi po hodnicima i pred ulazima izazivali su u njemu nepovjerenje.
Divovski buzdovandžija na vrhu stubišta, koji je stajao nepomi no kao kip i ije su o i pratile
svaki njegov pokret, inio mu se zloslutnim predznakom ishoda onoga što ga je dovelo ovamo.
Nije mogao ni pomisliti da se njegov otac okružio tako jakom stražom.
Ušavši u Hasanovu sobu prkosno je ostao pokraj ulaza. Njegov otac sjedio je na visokoj
sofi i o ito bio zadubljen u pregledavanje nekih spisa. Tek nakon izvjesnog vremena upro je
pogled u sina. Digao se. Stražarima je dao znak da se sklone, a zatim je Huseina odmjerio od
glave do pete.
— Najprije mi skini okove! — Huseinov glas bio je pun prkosa.
— Tko je još vidio zlo inca bez okova?
 — A kada je još morao sin u okovima stajati pred ocem?
— Ako nije nikad, sad sigurno mora.
— Bojiš me se.
— I bijesnog psa vežu, dok ga ne ubiju.
— Divan otac, zbilja!
— U pravu si. A sada moram ispaštati grijeh koji sam u inio time što sam ti otac.
— Dakle, ne misliš me osloboditi lanaca?
— ini mi se da nisi sasvim svjestan što te eka za tvoje zlodjelo. Sam sam donio zakone
i bit u prvi koji e ih poštovati.
— Uop e se ne bojim tvojih prijetnji.
— Budalo! Zatucano tele!
-— Govori mi što ho eš. To me se uop e ne ti e.
— O, nebesa! Zar još ne shva aš kakav si zlo in u inio?!
— Nitko me ne e nekažnjen stavljati u okove.
— Mog najboljeg prijatelja i pomo nika si ubio, dakle, zato što je htio izvršiti moje
nare enje?!
— Zar ti je više stalo do prijatelja nego do sina?
— Nažalost, tako je.
— Cijeli Iran može biti ponosan tako izuzetnim ocem! Što eš uraditi sa mnom?
— Kakvu sam kaznu predvidio za ubojstvo starješine?
— Nisam prou avao tvoj zakonik.
— Ništa za to. Sam u ti re i. Zakon predvi a kaznu odsijecanja desne ruke i
odrubljivanje glave u prisustvu vjernika.
Husein ga je zaprepašteno pogledao.
— Ne eš valjda re i da e me zadesiti ta kazna?
— Misliš li da sam radi šale pisao svoje zakone?
— Stvarno. Svijet bi se užasnuo takvim ocem.
— Slabo me poznaješ.
— To rado priznajem.
— Uvijek si jednako drzak.
— Što eš. Iver ne pada daleko od klade.
— Nemam vremena za gubljenje na tvoje duhovitosti. Sutra eš iza i pred sud daija. Znaš
što te eka. Sa mnom više ne eš govoriti. Što da javim tvojoj majci?
— Da joj se zahvaljujem na tako dobrom ocu. Svaka zvijer bi bolje postupala sa svojim
mladun etom.
— Zato i je zvijer. Mi, ljudi, imamo pamet i stroge, ali pravedne zakone. Želiš li mi još
nešto re i?
— Što još da ti kažem? Misliš da ti vjerujem da eš se tek tako riješiti jedinoga sina i
nasljednika? Tko e onda biti tvoj nasljednik?
Hasan se grohotom nasmijao.
— Ti, Husein, moj nasljednik? Ti da jednom budeš vo a ove ustanove koja je sazdana na
nadmo i duha, na istom razumu? Ti, koji ne razumiješ ništa, osim kako obuzdati magaricu? Tko
je ikada vidio da orao prepušta kraljevstvo visina teletu? Zato si, dakle, mislio da možeš raditi što
ti se svi a?
Husein ga je htio rastrgnuti o ima.
— Psu se rada pas, biku tele. Kakav otac, takav sin.
— Ako je to tako, onda ti nisi moj sin! -— Time ho eš osramotiti moju majku?
 — Nikako. Samo sam ti htio dokazati da rvoja tvrdnja možda vrijedi za psa ili bika, ali ne
i za ovjeka. Ina e ne bi propadala kraljevstva koje su o evi zasnivali svojim umovima i svojom
hrabroš u, a koja se ruše zbog nesposobnosti i gluposti sinova.
— U redu. Ali svijet ne zna ni za sultana, ni za šaha koji bi ostavio svoje kraljevstvo
tu incu, ako ima ro enog sina.
— E, onda u ja i u tome biti prvi. Zna i, više me nemaš stvarno ništa pitati? Ništa
poru iti svojoj majci?
— Ništa, osim onoga što sam ti ve rekao.
— Dobro. Pozvao je stražare.
— Odvedite zato enika u tamnicu! — Husein je zaškripao zubima.
— Samo me pokušaj izvesti pred sud svojih slugu! Tvoju sramotu razglasit u cijelim
svijetom.
Sljede eg jutra bio je sazvan visoki sud daija. Predsjedavao mu je Ebu Ali.
— Prou ite zakone i onda sudite strogo po njima. —Tako je naredio Hasan. Kada su svi
bili okupljeni, stražari su doveli Huseina.
Ebu Ali ga je optužio za dvostruki zlo in. Prvo, za suprotstavljanje starješini, a drugo, za
njegovo ubojstvo. Za oboje je bila predvi ena smrtna kazna. Ebu Ali je upitao:
-— Priznaješ li krivicu, Hasanov sine?
— Ne priznajem nikakvu krivicu. Priznajem samo da sam uistinu u inio ono za što me
optužuješ.
— Dobro. Ve za samo suprotstavljanje starješini predvi ena je smrtna kazna.
Husein je planuo.
— Ne zaboravi da sam ja sin vrhovnog poglavara!
— Zakon ne poznaje iznimke. U Alkeinijevoj službi bio si obi ni vojnik. Optužujem te
kao takvog.
— Što? Mene e netko bacati u okove?
— Kao što vidiš, nalaziš se u njima. Zar zaista nemaš ništa re i u svoju obranu?
— Kakvu obranu zahtijevaš od mene?! Alkeini me je iza leda tužio ocu kako bi me lakše
bacio u tamnicu. Takav postupak, ipak, ne dopuštam! Ja nisam bilo tko. Ja sam sin poglavara
ismailita!
— Ti si mu se suprotstavio. Njemu je vrhovni poglavar naredio da te okuje, kako bi ti bio
kažnjen. Onda si ga ubio. Je li tako bilo?
— Da. Tako je bilo.
— Dobro, Abdulmali e! itaj što propisuje zakon za zlo in suprotstavljanja starješini, a
što za ubojstvo starješine!
Abdulmalik se digao u svoj svojoj veli ini. Otvorio je tešku, uvezanu knjigu na mjestu
koje je bilo ozna eno, i s poštovanjem je dotakao elom. Potom je, sve anim glasom, po eo
itati.
— Tko god se od vjernika ismailita suprotstavi svome starješini, ili odbije nare enje koje
mu je on izdao, ili na ikoji na in izbjegne izvršavanje nare enja osim ako je bio sprije en višom
silom, bit e kažnjen smr u koja e biti izvršena odrubljivanjem glave... Tko god od vjernika
ismailita stvarno napadne starješinu ili ga ubije, bit e kažnjen smr u tako što e mu prvo biti
odsje ena desna ruka, a onda odrubljena glava.
Abdulmalik je zatvorio knjigu. S poštovanjem se naklonio daijima i sjeo na svoje mjesto.
Ebu Ali je rekao:
— Visoki sude daija! uli ste što predvi a zakon za zlo in suprotstavljanja starješini i za
ubojstvo starješine. Sada vas pitam je li optuženi kriv za pripisana mu djela?
 Okrenuo se Buzurg Umidu i prozvao ga.
— Kriv je — glasio je odgovor.
— Emire Minu eheru?
— Kriv.
— Dai Ibrahime?
— Kriv.
— Dai Abdulmali e?
— Kriv.
— Dai Surake?
— Kriv.
Svi su potvrdili krivicu.
Na svako ime Husein se trgnuo. Sve vrijeme se u sebi nadao da e se netko usprotiviti, da
e netko uvidjeti kako je on bio u pravu i kako nije mogao postupiti druga ije. Kada je i
posljednji izrekao svoje »kriv je«, zaurlao je:
— Zlo ina ki psi!
Premda je bio u lancima, htio se baciti na njih. Stražar ga je na vrijeme zadržao. Skrgutao
je zubima i kolutao o ima od nemo nog bijesa. Ebu Ali se sve ano digao. Progovorio je:
— Visoki sude daija! Jednoglasno ste utvrdili da je optuženi kriv za pripisane mu zlo ine.
Zato Huseina, Hasanova sina i Sabahova unuka, osu ujemo na smrt i bit e mu prvo odsje ena
desna ruka, a onda odrubljena glava, kao što predvi a zakon. Osuda e biti izvršena kada je
potpiše vrhovni poglavar. Ima li tko od asnih lanova suda nešto za primijetiti?
Digao se Buzurg Umid.
— Visoki sude daija! — rekao je. — uli ste presudu koja je izre ena Huseinu, Hasanovu
sinu, za ubojstvo huzistanskog velikog daija. Krivnja je dokazana i zlo inac je sam priznao djelo.
Kazna koja mu je odmjerena, dakle, zakonita je i strogo pravedna, ali bih upozorio visoki sud
daija da je Huseinov zlo in prvi takve vrste otkad je vrhovni poglavar izdao pooštteni zakonik.
Zato predlažem da kod Sejidune podupremo molbu za pomilovanje, ako se osu enik za nju
odlu i.
Daiji su promrmljali u znak odobravanja. Ebu Ali se okrenuo Huseinu.
— Osu enice! Ho eš li moliti vrhovnog poglavara za pomilovanje? Husein je bijesno
zavikao:
— Ne u! Nikada! Ništa ne u moliti oca koji izru uje svog jedinog sina krvnicima.
— Predomisli se, Huseine.
Buzurg Umid ga je ljubazno nagovarao.
— Ne! Ne u!
— Ne budi tvrdoglav! Moli! — ljutito mu je savjetovao Ebu Ali.
— Recite mu da je gori od psa!
— Obuzdavaj jezik, zlo ince! — Ibrahim je pocrvenio od gnjeva.
— Možda pred tobom kome smrdi iz usta?! Buzurg Umid i Abdulmalik prišli su
osu eniku.
— Predomisli se, sine Hasanov — rekao je veliki dai. —Ti samo zamoli, a ja u se
potruditi nagovoriti oca.
— Kad osu enik moli milost, to nije nikakvo poniženje za njega — kazao je Abdulmalik.
—To je znak da je svjestan svoga grijeha i da se ubudu e namjerava popraviti.
— Što se mene ti e, možete initi što vas je volja — naposljetku se Husein donekle
predao.
Ebu Ali, Buzurg Umid i Abdulmalik otišli su izvijestiti Hasana o presudi velikog suda.
Hasan je mirno saslušao. Kada mu je Buzurg Umid iznio molbu za pomilovanje, hladno je odbio.
— Sam sam donio zakone — rekao je vrsto — i sam ho u biti prvi koji ih poštuje.
— Ovo je prvi put da je ismailit ubio svog starješinu.
— Baš zato je potrebno dati primjer.
— Ponekad je milost umjesnija od stroge pravednosti.
— Možda, u svakom drugom slu aju, ali u ovome nikako. Pomilujem li Huseina, vjernici
e govoriti: Gledajte! Za nas važe zakoni, a za njegova sina ne važe. Znali smo da vrana vrani o i
ne vadi.
— A ako narediš izvršenje presude, zgražat e se: kakav otac! Hasan je namrštio elo.
— Ja nisam donio zakone ni samo za sinove, ni samo za nesinove, nego sam ih napisao za
sve ismailite. Ja sam vrhovni poglavar i ja odgovaram za zakon. Zato u potpisati smrtnu
presudu.
Uzeo je Abdulmaliku presudu iz ruku. Pažljivo ju je pro itao. Potom je umo io guš je
pero u tintu i odlu no se potpisao.
— Tako — rekao je. — Ebu Ali! Ti eš objaviti vjernicima kako je presudio visoki sud
daija. Sutra rano, prije nego što iza e sunce, krvnik e izvršiti svoju dužnost. Je li sve jasno?
— Sve je jasno, Ibn Sabaše.
Buzurg Umid, koji je za to vrijeme stajao šutke po strani, rekao je:
— Možda bi presuda mogla biti ublažena utoliko da bude ispušten njen prvi dio?
— Ve je potpisano. Hvala vam na trudu. Kada je ostao sam, rekao je samome sebi:
— Sin mi je bio kamen spoticanja pri gradnji mog zdanja. Jesam li zvijer, kada ga
uništavam? Zapo eto zdanje mora biti dovršeno. Ometa li te srce, naredi mu da umukne. Jer sve
veliko mora preko ljudskog.
 20.

Sljede eg jutra, prije nego što je izašlo sunce, udaranje bubnjeva pozvalo je na zbor. Od
usta do usta prenosila se vijest da e sinu vrhovnog poglavara biti odrubljena glava zbog ubojstva
huzistanskog velikog daija.
Ebu Ali je s Minu eherom i Ibrahimom ušao u osu enikovu eliju. Glas mu je malo
drhtao dok je itao presudu i rekao da je vrhovni poglavar odbio molbu za pomilovanje.
— Hajde sad, Hasanov sine. Pravda mora biti zadovoljena.
Husein je izvjesno vrijeme zurio u pridošlice poput zbunjene zvijeri, a onda je jurnuo na
njih. Ali, noge su mu se zaplele u lance tako da je pao.
— Prokleti psi! Prokleti psi! — prostenjao je.
Podigli su ga. Svom snagom se opirao odlasku na gubilište. Stražari su ga morali silom
odvu i iz podruma.
Na srednjoj i donjoj terasi bila je postrojena vojska. Nasred donje postavili su težak drveni
panj. Došao je krvnik sa svojim pomo nicima. Bio je gol do pojasa, a na ramenu je nosio sjekiru.
Držao se ponosno i pretvarao se da nikoga ne vidi.
Kroz redove je prošao šapat:
-— Vode ga!
Husein je psovao i otimao se stražarima. Frktao je i grizao zubima poput divlje ma ke, pa
su ljudi koji su ga vodili bili ve sasvim zadihani. Grubo su ga udarali i gurali na gubilište.
Kada je osu enik ugledao krvnika sa sjekirom, zadrhtao je cijelim tijelom. Više nije
ispustio glasa iz sebe. Shvatio je što ga eka.
— Sejidunin sin. Sin vrhovnog poglavara — šaptali su ljudi u vrstama. Ebu Ali, Buzurg
Umid i Minu eher uzjahali su konje. Rog je zatrubio uznak pažnje. Ebu Ali je odjahao nekoliko
koraka ispred ostalih, razmotao je svitak i pro itao smrtnu presudu. Nakon toga pozvao je
krvnika da obavi svoju dužnost.
Za trenutak je zavladala grobna tišina. Razgovijetno se ulo hu anje planinske rijeke.
Huseinu se neo ekivano oteo krik iz grudi. — Ljudi! Zar niste uli?! Otac krvniku predaje
vlastitog sina!
Redovi su se uskomešali. Abdurahman, koji je stajao na elu fidaija-novaka, pogledao je
Naima koji je stajao iza njega. Bio je blijed poput voska.
Pomo nici su zgrabili osu enika i oslobodili mu desnu ruku. Husein se o ajni ki otimao.
Instinktivno se upinjao da ostane što dalje od panja, ali gorostasi su ga dogurali do njega, oborili
ga na koljena i stavili mu ruku preko panja. Krvnik ga je jednom rukom uhvatio za zglob, a
drugom zamahnuo sjekirom. Oštrica je zazviždala zrakom i, uz zvuk krckanja, presjekla kost.
Husein je zaurlao tako da se ljudima vrisak zario u mozak. Istrgnuo se krvnikovim pomo nicima
i njihova lica poprskao krvlju koja je snažno šikljala iz otvorenih žila. Zatim se, onesviješten,
srušio na zemlju. Podigli su ga i stavili mu glavu na panj. Krvnik ju je jednim zamahom odvojio
od tijela. Pomo nik mu je dodao plašt pa ga je prebacio preko trupla koje je plivalo u krvi.
Potom se okrenuo Ebu Aliju.
— Krvnik je izvršio svoju dužnost — rekao je suho.
— Time je pravda zadovoljena — odvratio je veliki dai. Ponovo je izjahao pred okupljeno
ljudstvo i rekao:
— Ismailiti! Upravo ste bili svjedoci stroge pravednosti koja vlada u Alamutu. Sejiduna,
naš vrhovni poglavar, ne zna za iznimke. Tko po ini zlo in biva kažnjen, strogo i po zakonu. Ni
položaj, ni porijeklo ne e ga zaštititi od zaslužene kazne. Zato vas ponovo pozivam da poštujete
zakon i strogo se pridržavate propisa. Alah je Alah i Muhamed je Njegov prorok! Do i, el-
Mehdi!
Izdao je nare enje i ljudi su se razišli prihva aju i se svojih svakodnevnih poslova.
Mnogi su govorili:
— Stvarno! Još ima pravde na svijetu. A drugi su dodavali:
— Gdje još ima knez ili poglavar koji bi žrtvovao sina zakonu?
Glas da je vrhovni poglavar ismailita kaznio vlastita sina munjevito se raširio zemljom i
izazvao strahopoštovanje prema njemu.
Za to je vrijeme Džafer, pretvoren u sultanova glasnika Halefa, na putu za Bagdad
doživljavao razne susrete. Odmah iza Kazvina naletio je na vojnike koji su, jedni na konjima, a
drugi pješke, išli prema vojnom logoru kod Nihavenda. To su uglavnom bili dijelovi rasute Kizil
Sarikove vojske koji su stizali iz Horasana i Huzistana. S poštovanjem su mu se sklanjali s puta
kada su u njemu prepoznavali asnika sultanove tjelesne straže. Ali bi i ušutjeli.
Na svakoj stanici lako je mijenjao konja. Prvu je no proveo pod vedrim nebom, a potom
je spavao u karavan-sarajima pokraj glavnog puta. Na pola puta do grada Save, u jednoj kr mi, s
njim su dijelili sobu dvojica asnika iz Kizil Sarikove vojske. Pri ali su kako je bilo pred Zur
Gumbadanom i kako je na ljudstvo djelovala vijest o ubojstvu velikog vezira.
— Sve sjeverne pokrajine su šiitske — rekao je jedan od njih. — U ismailitima vide svoje
istovjernike i sada, kada više nema Nizamulmulka, nema više nikakvog smisla boriti se protiv
poglavara s planine.
Džafer im je povjerio da dolazi ravno iz Alamuta kao sultanov glasnik. Preplašeno su ga
pogledali.
— Ne odaj nas — molili su ga. —Tako kako smo govorili misle svi ljudi. Kada stigne
nare enje, bit emo opet svi spremni.
Umirio ih je. Postali su radoznali. Samome sebi se udio. Je li vanjska promjena tako
djelovala na njega ili je, pak, strah da se ne oda bio tako velik da se potpuno uživio u svoju
ulogu? Pri ao je o grozotama u Alamutu tako da se asnicima dizala kosa na glavi. ak poslije
toga, kada je zaspao, sanjao je strahote. Ali kada je, probudivši se sljede eg jutra, vidio da na
zidu visi odje a sultanovih vojnika, nesvjesno je dohvatio držak sablje. Tek tada je shvatio gdje je
i što je njegov zadatak.
Brzo je obavio jutarnju molitvu, pojeo zdjelicu kiselog mlijeka i komad zobene poga e,
sko io na konja i odjahao dalje.
Na putu mu je ususret stigao jak odred dobro naoružane turske konjice. Zapovjednik ga je
zaustavio i tražio od njega dokumente.
Džafer ih je pokazao. Rekao je da je sultanov glasnik i da se vra a iz Alamuta.
— Dobro. A ja imam zadatak da, svom strogoš u, ponovo dovedem u red ete koje su se
razbježale pred krivovjerni kim utvrdama. Njegovo Veli anstvo je naredilo da opet udarimo na
ismailite.
Džafer je nastavio put. Pomislio je: »Zna li Sejiduna kakva opasnost ponovo prijeti
Alamutu?« Ali morao je izvršiti nare enje i u tome ga ništa nije smjelo sprije iti.
Vojni put li io mu je na veliki vojni logor. Neprestano je sretao nove odrede. Ve
izdaleka je vikao da je glasnik Njegova Veli anstva kako ga ne bi stalno zaustavljali. S vremena
na vrijeme pokraj ceste su se bijelili šatori. Bezbroj konja, deva, mazgi i goveda, te cijela stada
sitne stoke brstili su i pasli posljednje ostatke raslinja po pašnjacima.
Putem je bilo toliko vojske da je morao objahati Nihavend, a dalje je put prema Bagdadu
bio gotovo pust. U sarajima je bilo dovoljno mjesta za no enje. Tada je i progutao prvu kuglicu.
Obuzeo ga je velik nemir. Pokatkad su mu se za vrijeme jahanja javljala privi enja. inilo mu se
da je zalutao u ogromne gradove u kojima su vrvjele bezbrojne mase ljudi. Potom je sanjao da je
u rajskim vrtovima i da ga okružuju crnooke hurije. Dan i no su se stapali u jedno. Potpuno je
podlegao strasti za tim stanjima. Bio je ve progutao sve kuglice osim posljednje. Krajnjim
naporom se savladavao da i nju ne proguta. Najednom mu se u inilo da je dojahao pred ulaznu
kapiju u veliki grad. Pred njom je stajala do zuba naoružana straža. Naviknut ve na bestjelesna
privi enja htio je naprosto projahati dalje, no u njega su se uperili šiljci šest kopalja. Najednom je
iš ezla omamljenost. To je bio deseti dan od njegova odlaska iz Alamuta i stigao je do
bagdadskih gradskih vrata.
Brzo se snašao.
— Ja sam glasnik Njegova Veli anstva — rekao je osorno. Zapovjednik straže pogledao
je njegove dokumente.
— Dobro, jaši dalje — rekao je.
Stigao je unutar bedema i gledao zapanjenih o iju. Pala e od istog mramora, jedna ljepša
od druge, redale su se duž ulice kojom je jahao. S vremena na vrijeme smjenjivale su ih džamije
sa zlatnim i zelenim kubetima. Visoki minareti dizali su se u nebo. Trgovi i bazari, na kojima je
sve vrilo kao u mravinjaku, presijecali su mu put. Odavno je ve bio izgubio pravac koji mu je
opisao njegov dvojnik u Alamutu. Osje ao se sasvim si ušnim. Kako bi se ohrabrio, povikao je
samome sebi: »Džafere! Kada ispuniš svoj zadatak, ekaju te tisu u puta ljepša mjesta.«
Sreo je stražarsku patrolu koja se sastojala od etvorice vojnika. Probio se do nje i upitao:
— Kuda vodi put do dvorca Njegova Veli anstva? Desetnik ga je za eno pogledao.
— Što si zinuo u mene?! — izderao se Džafer. — Pokaži mi put do dvorca.
— I mi smo se tamo uputili. Po ite s nama.
Jedan od ljudi uhvatio je uzdu njegova konja i poveo ga za sobom. Dugo su brodili
beskrajnim morem ku a i pala a. Na kraju su stigli do divno ure enih vrtova iza kojih se na
suncu bijelio lijep dvorac.
— Tu živi Njegovo Veli anstvo — rekao je desetnik.
Sada ga je i Džafer prepoznao po Halefovom pri anju. Ljudi koje je sreo bili su iz jedne
od vojarni koje su se nalazile sa strane vrtova. On sam odjahao je do velikih ulaznih vrata i
viknuo lozinku.
Vojnik na straži se za udio.
— Ta lozinka više ne vrijedi — rekao je.
— Ja sam glasnik Njegova Veli anstva! — viknuo je Džafer. — Bio sam u Alamutu i
sada se vra am s porukom.
Došao je desetnik i za eno promatrao jaha a. Bio je sav pokriven prašinom s puta, a
preko obraza imao je jedva zacijeljenu ranu. Lice mu je bilo jako upalo.
— Pozvat u dežurnog asnika — rekao je kada je uo što je tražio došljak. Džafer je
osjetio malaksalost. Živci su mu bili kao samljeveni u žrvnju.
Ugledao je asnika koji mu je prilazio. Što u initi? Glumiti kao da ga poznaje? A ako je
to bio nov ovjek?
asnik je došao sasvim do vrata. Pažljivo je pogledao stranca, a onda je uzviknuo:
— Nisi li ti Halef, Omerov sin?
— A tko drugi? Brzo obavijesti zapovjednika tjelesne straže o mom dolasku. Smjesta
moram k njemu.
asnik je zavrtio glavom.
— Samo sjaši i po i sa mnom.
 Putem su obojica šutjeli. asnik ga je promatrao ispod oka. Da, to je Halef iz Gazne,
samo nešto izmijenjen i o igledno jako umoran.
Zapovjednik tjelesne straže smjesta ga je primio u sultanovom dvorcu.
— Kako si izvršio nare enje, Halefe?
— Strogo prema tvojim uputama, emire. Ali do ek je bio strahovit. Mu ili su me kako bi
saznali što više o namjerama Njegova Veli anstva. Imam važne vijesti za njega.
— Imaš li pismo?
— Ne, samo usmenu poruku.
— Kaži je meni.
— Poglavar ismailita namijenio ju je izravno Njegovom Veli anstvu.
— Zar si zaboravio na dvorske obi aje?
— Nisam, emire. Ali udarac koji mi je zadao poglavar krivovjernika još pe e na licu, a i
sve kosti me još bole. Ne smijem gubiti vrijeme. Donosim strašne novosti.
— Kakav je Hasan ibn Sabah?
— Pravi krvnik. Zvijer u ljudskom liku. Krajnje je vrijeme da njega i njegov nakot
istrijebimo s ovoga svijeta.
— To e se i dogoditi... Pri eka) ovdje. Idem pitati Njegovo Veli anstvo želi li te primiti.
Kada je otišao, Džafer jc brzo progutao kuglicu. Ve je bio toliko naviknut na njih da je odmah
po ela djelovati. Pod njenim utjecajem ubrzo su porasli i njegova samosvijest i njegova hrabrost.
Po ela su mu se javljati poznata privi enja. Opirao im se krajnjim naporima svoje volje.
— Sada moram misliti samo na svoj zadatak — rekao je samome sebi.
Bilo je neposredno pred podne osamnaestog studenog tisu u devedeset i druge godine po
našem kalendaru. Sultan Malikšah se upravo vratio iz kratkog posjete haremima svoje sestre,
sada jedine kalifove žene. Kona no je uspio što nagovoriti, što prisiliti vjerskog poglavara da za
svoga nasljednika odredi sina Džafera, kojeg mu je rodila upravo sultanova sestra, a iz
nasljedstva isklju i svog prvo ro enog sina Mustazira. Sultan je iza sebe imao teške borbe sa
svojim zetom. Tek kada ga je prognao u Basru, kalif Muktadi je popustio. A ipak je uspio dobiti
deset dana za razmišljanje.
Od tada je proteklo pet dana. Sestra ga je, pri njegovu posjetu, uvjerila da je kalif u biti
ve pristao na zahtjev. Sada je sultan zadovoljno trljao ruke, sjede i na minderluku. On je bio
ovjek u najboljim godinama, vedrog duha i krepka zdravlja. Volio je bogatstvo i raskoš,
prijateljevao sa znanoš u i umjetnoš u, a radovalo ga je sve što je bilo stvarala ko i neobi no.
Mislio je: »Mogu li još išta poželjeti? Granice mog carstva ve e su nego ikada ranije.
Kraljevi i knezovi su mi pokorni. Gradovi se dižu iz pustinje, a ceste se bijele na suncu. Narodi
žive u blagostanju i slave me. Sada sam slomio i vjerskog poglavara. Izdanak moje krvi sjest e
na prijestolje Prorokova namjesnika. Sve što sam pred sebe postavio, to sam i postigao. Sada sam
zbilja na vrhuncu svoje mo i.«
Pisar mu je najavio zapovjednika tjelesne straže. Emir je ušao i nakon što je obavio
propisani ceremonijal, rekao:
— Veli anstvo! Halef, sin Omerov, vratio se iz Alamuta. Ima ranu preko lica. Rekao je da
je ismailitski poglavar naredio da ga mu e kako bi saznao za tvoje namjere. Donosi ti usmenu
poruku. Ponizno moli da ga Tvoje Veli anstvo primi.
Sultan je problijedio. Potom je planuo.
— Što? Drznuo se mu iti moga glasnika? O, prosta ka, bezdušna podlost! Ali zovni
Halefa. Neka sam kaže kako je bilo u zamku.
Emir je otišao i ubrzo se vratio s Džaferom. Fidai se bacio ni ice pred sultanom.
— Digni se, Omerov sine!
 Kada je sultan ugledao Džaferovo lice, uzviknuo je:
— Pa kakav si to, Halefe? Ali govori, govori. Kako te je do ekao zlo inac s planine? Što
mi je po tebi poru io?
Džaferu se sve maglilo pred o ima. Predmeti oko njega sablasno su se mijenjali. Hašiš je
sasvim ovladao njime. »Sada moram izvršiti nare enje«, rekao je samome sebi. » ekaju me
hurije.«
Sjetio se kako je Halef rekao da treba razgovarati sa sultanom.
— Veli anstvo! Sre o i sjaju države! — promucao je. — Bio sam u Alamutu. Posjekao
me... Rukom je opipao noži u svom rukavu. Spustio ga je u dlan, uhvatio ga vrsto za dršku te se
krajnjom odlu noš u svoje volje bacio prema sultanu.
Vladar je instinktivno ustuknuo. Sav se tresao. Ruka je zamahnula prema njemu i
naoštrena pisaljka ga je ogrebla iza uha. Džafer je još jedanput podigao ruku, ali emir mu je ve
sabljom rascijepio glavu.
Pisar je kriknuo.
— Tišina! — naredio je emir. Pomogao je sultanu, koji je bio sav blijed i još uvijek drhtao
cijelim tijelom, da legne na jastuke.
— Ovaj ovjek je o igledno pobjesnio — rekao je nakon toga. Sagnuo se nad mrtvacom i
obrisao krvavu sablju o njegovu odje u.
— Sišao je s uma — kazao je sultan drhtavim glasom. — Sve što dolazi iz Alamuta ili je
ludo ili zlo ina ko.
Na pisarev krik u dvoranu je došlo nekoliko stražara i dostojanstvenika. Sultan je prešao
rukavom preko znojnog lica i na njemu je ugledao krvave mrlje.
— Što ovo zna i?
U njegovim o ima pojavio se ludi strah. Pisar je prisko io.
— Njegovo Veli anstvo krvari! Njegovo Veli anstvo je ranjeno!
Sada je emir ugledao na podu zaoštrenu pisaljku. Problijedio je. Podigao ju je i pažljivo
razgledao. Sjetio se ubojstva velikog vezira. Hladno a mu je prostrujala kroz kosti. Još jedanput
je pogledao mrtvaca koji je ležao pred njim. Krv je otapala ljepilo na njegovu licu. Emir je
povukao za bradu i brkove. Oboje su mu ostali u ruci.
— To nije Halef— prošaptao je.
Sultan je pogledao prema njemu i shvatio. Srce mu je ispunio užas. Pomislio je na
ubijenog vezira. Obuzela ga je bojazan da e i sam umrijeti. Svi su se okupili oko mrtvaca.
— Ne, to stvarno nije bio Halef — šaptali su. Pozvali su sultanova osobnog lije nika.
Kada je došao, emir mu je šapnuo:
— Bojim se da je ranjen otrovnim oružjem. Radi brzo!
Lije nik je pregledao sultana.
— Rana nije velika — umiruju e je rekao. — Ipak, bit e dobro da je za svaki slu aj
spalimo.
— Je li možda smrtonosna? Sultanov glas bio je sasvim uplašen.
— Nadajmo se svemu najboljem — odgovorio je lije nik.
Poslao je po svog pomo nika, koji mu je donio instrumente. Sve je bilo brzo
pripremljeno. Emir je tada postao svjestan situacije. Naredio je:
— Nitko tko je u zgradi, neka je ne napušta. Nikoga ne emo ni pustiti u nju. Svi, o svemu
što se ovdje doga a, moramo šutjeti. Sada ja preuzimam zapovjedništvo.
Stražari su odnijeli mrtvaca iz sobe. Sluge su brzo o istile tragove krvi. Lije nik je
zagrijao eli ni šiljak. Kada je prišao s njim, sultan je upitao:
— Ho e li jako boljeti?
 — Veli anstvo neka popije nekoliko aša vina. Onda e manje boljeti. Sluga ga je brzo
poslužio vinom. Sultana je hvatala omamljenost. Lije nik je užarenim šiljkom nježno dotakao
ranu, a sultan je zaurlao odboli.
— Strpljenje, Veli anstvo — zamolio je lije nik.
— Glavu u ti skinuti budeš li me još tako mu io.
— Veli anstvo neka samo izvoli. Ali rana mora biti spaljena. Sultan se savladao i lije nik
je završio svoj posao.
— Jako je boljelo — uzdahnuo je sultan. Bio je blijed kao vosak. Sluge su ga na nosilima
odnijele u njegovu spava u sobu. Lije nik mu jeponudio okrepljuju i napitak, a potom
zapovjedio da se navuku zavjese na prozore. Iscrpljen, sultan je zaspao.
Pratnja se povukla u predsoblje. Lije nik je s vremena na vrijeme obilazio bolesnika.
Kada se vra ao, do ekivale su ga zabrinute o i onih koji su ekali.
— Ne izgleda loše — nekoliko puta je rekao. A onda se najednom vratio sav prestrašen.
— Veli anstvo ima groznicu, strašnu groznicu. Po inje buncati. Mislim da se, unato svemu,
otrov razišao tijelom.
— Alahu, kakvo zlodjelo — prošaptao je emir. Sultan je po eo glasno vikati.
Emir i lije nik utr ali su u sobu. Odgrnuli su zavjese tako da je sobu obasjalo nešto
svjetlosti. Sultan se na trenutak osvijestio.
— Spasite me! Spasite me! — je ao je. — Joj, kao da mi je žeravica u žilama!
Opet je po eo buncati. Svi koji su ekali u predsoblju, okružili su njegovu postelju.
Gledali su se blijedih obraza.
Tada je bolesnik po eo pjevati. Prisutni su kleknuli i elom dotakli pod.
— Užasno, užasno — mrmljali su.
Sultan se pridigao na jastucima. Zbunjeno je pogledao oko sebe i htio ustati. Lije nik ga
je zadržao. Dao je znak ostalima da napuste sobu. U predsoblju je emir rekao:
— Kada se opet osvijesti, moramo ga pitati kome ostavlja nasljedstvo. Sada je još
vrijeme. Muhamed je star jedva etiri godine. On ipak u ovim vremenima ne može preuzeti
vladanje nad cijelim Carstvom.
— Po ekajmo još malo — predložio je stari dvorjanin. Pisar je iznio svoje mišljenje:
— Ne bi bilo dobro da nam zavladaju sultanija i Tadžulmulk.
— Ali bolesniku ne smijemo pokazati da o ekujemo najgore — rekao je jedan vlastelin.
— Radi se o sudbini Irana — mra no je odvratio emir.
— Morali bismo pozvati bolesnikovu sestru. Nikoga drugog od njegovih srodnika ionako
nema u blizini.
— Nikoga, tko nije u ovoj zgradi, ne emo sada pustiti k njemu -— odlu no je rekao emir.
— Nitko ne smije saznati da je sultan pao od ismailitovog bodeža. Do e li do najgoreg, tada
emo razglasiti da je umro od groznice, jer ako se po Iranu pro uje da je sultan, isto kao veliki
vezir, postao žrtva alamutskog krvnika, ne samo da bismo svi bili pozvani na odgovornost nego
bi i sav narod obuzeo takav strah od tih ubojica da se više nitko ne bi htio boriti protiv njih.
Cijelu no do jutra probdjeli su ekaju i pokraj bolesnika. Groznica se neprestano
poja avala. Emir je uzalud pokušavao zapo eti s pitanjima nasljedstva. Ubrzo sultan više nije
dolazio k svijesti. Kada se razdanilo, po ela je bolesnikova samrtni ka borba. Trajala je sve do
druge molitve, a tada je lije nik utvrdio da mu srce više ne kuca. Svi su o ajni ki zaplakali. Iran
je izgubio svog najmo nijeg vladara.
Bagdad, živi, nemirni Bagdad, još prethodnog dana u prazni nom raspoloženju i veselju,
najednom je zanijemio i utonuo u tugu. Vijest o sultanovoj smrti nije još ni doprla do predgra a,
kada su me u dvorjanima ve po ele borbe za nasljednika prijestolja. Brzi glasnici razletjeli su se
na sve strane s tužnom viješ u. Zapovjednik tjelesne straže poslao je svoje ljude Berkijaruku,
misle i da je još uvijek u pohodu prema granicama Indije, i sinovima ubijenog velikogvezira, a
Muhamedove pristalice slale su svoje sultanovoj udovici i Tadžulmulku u Isfahan. Pokorni
knezovi iz Sirije i susjednih pograni nih pokrajina, koji su se upravo bili okupili u Bagdadu oko
sultana, navratnanos su se vratili svojim domovima kako bi se, koriste i povoljnu priliku, otresli
iranske vlasti. Sam kalif, koji je na svom dvoru proglasio polugodišnju žalost za preminulim, u
sebi se radovao takvom obratu stvari. Sada se usudio po svojoj volji izabrati nasljednika i ponovo
se odlu io za svog prvorodenog sina. Povjerenici svih brojnih kraljeva, knezova i visokih
dostojanstvenika poslali su glasnike s viješ u svojim gospodarima.
U Bagdadu su se ve na sam dan smrti kovale spletke na sve strane. Najednom su kao iz
zemlje izniknule pristalice raznih pretendenata na iranski prijestol. Gotovo sva bra a i sinovi
pokojnog sultana imali su svoje zagovornike. Svi oni navijali su svaki za svakog kandidata i
pritiskali nesretnog kalifa kako bi ga pridobili za svoju stranu. S vremenom se pokazalo da
zapravo postoje samo dva suprotstavljena tabora: Berkijarukov i Muhamedov. U posljednje
vrijeme sultan se priklanjao Muhamedu i upravo zato su sada sultanija i Tadžulmulk bili u
premo i. Svi oni brojni knezovi i velikaši, visoki inovnici i duhovnici koje je, u njihovim
stremljenjima, zasjenjivala i ograni avala bezobzirna i vlastoljubiva mo velikog vezira, zauzeli
su se za maloljetnog Muhameda. Ubrzo im je uspjelo pridobiti kalifa za sebe. Borba izme u dva
tabora postajala je sve oštrijom. Berkijarukove pristalice su se na kraju u Bagdadu osje ale
ugroženima. Neki su se pritajili, a drugi su pobjegli iz grada. Muhamedove pristalice nestrpljivo
su ekale vijesti od sultanije i Tadžulmulka. Svim silama pritiskali su na slabašnog kalifa da
njihova kandidata proglasi sultanom i time zada smrtni udarac protivni koj strani.
ete koje su se skupljale oko Nihavenda i Hemezana i bile odre ene za borbu protiv
ismailita, zajedno s viješ u o sultanovoj smrti dobile su i nare enje da odustanu od prvotnog
plana i krenu prema Isfahanu. Ve na pola puta ususret su im stigli izaslanici sultanove udovice.
Zapovjednici su u njeno ime primili bogate darove, a ljudstvu je obe ana dvostruka pla a stanu li
na stranu njena sina. Drugi glasnici nastavljali su put do Bagdada kako bi obe anjima i
skupocjenim darovima pridobili kalifa da odmah proglasi Muhameda sultanom i naredi da se u
cijelom Iranu hutbi moli za njega.
U me uvremenu je u Isfahan dojurio Berkijaruk s dijelom svojih eta. Još nije znao da je
poslije velikog vezira ubijen i njegov otac. Došao je u vrijeme najve e pomutnje. Sa svih strana
valjala se vojska prema gradu i klicala maloljetnom Muhamedu kao novom sultanu.
Shvatio je da je stigao nekoliko dana prekasno. Pokušao se suprotstaviti sultanovoj
udovici i njenom veziru, ali upravo tada je, poput groma, doprla vijest iz Bagdada da je kalif
proglasio Muhameda novim sultanom. Berkijaruk je brzo okupio ostatak svojih eta i s njima
odjurio u Savu, kod emira Tekeštegina, svog prijatelja iz rane mladosti. Kod njega je, kao što je i
ra unao, našao istinsko uto ište.
Sada je trebao potražiti vezu sa svojim pristalicama i svima onima koji su bili
nezadovoljni novim sultanom. Pridružila su mu se petorica Nizamovih sinova, a jednoga od njih
odmah je imenovao svojim vezirom. Najednom je raspolagao brojnom vojskom.
U toj op oj pomutnji sultanija i njen vezir su na sve mislili, ali su zaboravili na svog
doju erašnjeg saveznika Hasana. Emir Tekeštegin i Muzafer bili su dobri susjedi. Sada je
Berkijaruk, posredstvom Muzafera, zatražio kontakt s alamutskim poglavarom i ismailitima.
Dok je država Seldžuka, do ju er jedno od najmo nijih carstava na svijetu, bila u rasulu,
dok su se sinovi i bra a, stri evi i ne aci ubijenog sultana me usobno borili za nasljedstvo i dok u
cijelom Iranu nitko nije to no znao tko je gdje gospodar, ustanova ismailita stajala je vrsto i
nepokolebljivo kao stijena na kojoj bijaše podignut Alamut.
 Vijest o smrti sultana Malikšaha bila je za Hasanove sljedbenike pravi praznik. Sada je
cijelo podru je od Reja, Rudbara i Kazvina do Firuz Kuha, Demegana, te sve do Kird Kuha i Zur
Gumbadana bilo sigurno, i ismailitski glasnici, a i itavi odredi, mogli su gotovo šetati od
utvr enja do utvr enja. Prema Alamutu su hrlili novi vjernici koji su u njemu vidjeli
najpouzdanije jamstvo svoje vjerske slobode i svoje dobrobiti. Sama tvr ava uskoro im je postala
pretijesnom. Dai Ebu Surake izabrao je najja e i najsposobnije i zadržao ih u utvrdi. Ostale je
darovao i nakon što su položili zakletvu otpustio ku ama, obe avši im potpunu zaštitu vrhovnog
poglavara. Cijeli sjever Irana je poslije gotovo itavog stolje a ponovo javno slavio Alija i
slobodno priznavao kairskog kalifa svojim duhovnim poglavarom.
Hasanova obavještajna služba bila je savršeno razgranata. Smjesta je saznavao vijesti o
borbama i bitkama za iransko prijestolje. Tako je saznao da je kalif proglasio Muhameda novim
sultanom i da se Berkijaruk vratio u Isfahan. To no je osjetio kako su se zaljuljali stupovi
seldžu ke vlasti koju je upravo on potkopao. Ispunili su se njegovi snovi iz davne mladosti.
— Sve je poput bajke — rekao je sebi. — Ne bih vjerovao da sam nisam bio opruga svih
tih prevrata. Stvarno! Neke želje imaju udesnu mo . Djeluju kao da su materijalizirane, kao da
su eki i od pravog elika.
Osje ao je udnu prazninu, kao da je sve oko njega najednom umuknulo. Napustilo ga je
nešto veliko, strašno, a ipak lijepo, i izvan njega potražilo svoje mjesto pod suncem. Uhvatila ga
je nostalgija za silnim i burnim danima. Sada je došao trenutak kada e morati još jednom
provjeriti svoje zdanje, odrediti ga spram svega što ga okružuje, izmjeriti granice svoje vlasti pa
osigurati njenu trajnost i za ono vrijeme kada njega više ne bude.
Isto kao prije pola godine, i po etkom zime je reis Ebul-Fadil Lumbani iz Reja stigao s
važnom porukom u zamak. Ispri ao je da je emir iz Save, Tekeštegin, primio Berkijaruka i stavio
mu sve svoje ete na raspolaganje. Htio bi ga u Reju, staroj prijestolnici Irana, proglasiti
sultanom, te je zato zamolio Muzafera za pomo i potporu. Muzafer mu je savjetovao da se prvo
nagodi s Hasanom i dobije njegov pristanak. Kako bi to postigao, sada je dojahao on, Ebul-Fadil,
u Alamut, a Berkijaruk namjerava, im bude proglašen sultanom, sa svom svojom vojskom
udariti na Isfahan i svrgnuti Muhameda.
Na savjetovanju kod velikog poglavara okupili su se obojica velikih daija, Minu eher i
Ebul-Fadil Lumbani.
— Trenutak je od presudnog zna aja — rekao je Hasan. — Kalif i gotovo sve
vojskovo e, zajedno sa svojim etama, priznali su Muhameda. Ne smijemo se zavaravati. Ako
pobijedi sultanijina stranka, onda bismo mi, ismailiti, bili prvi na koje bi udario Tadžulmulk. On
je uz našu pomo došao do mo i, a kao svaki mo nik i on e prvo pokušati riješiti se svojih
štitonoša. Ve nam je jedanput dokazao da je ovjek tog kova. I Berkijaruk e pokušati otresti nas
kada mu više ne budemo potrebni. Upravo to moramo unaprijed izbje i. Zato neka naše geslo
bude: u Iranu više nijedan vladar ne smije do i do neograni ene vlasti! Mislim, dakle, da
možemo samo privremeno pomo i Berkijaruku da zbaci Muhameda s prijestolja. Neka ga
Tekeštegin u Reju proglasi sultanom. Kada krene na Isfahan, mi emo mu uvati le a. Ali
poslovica kaže: željezo se kuje dok je vru e. Za našu uslugu mora nam se Berkijaruk svojim
potpisom obavezati da ne e, uspije li, ni napadati naše utvrde, ni progoniti naše pristalice u svojoj
državi. Da bi osjetio kako je živa naša mo , zahtijevat emo od njega godišnji danak za našu
pomo . Došlo je vrijeme kada vladari i mo nici moraju shvatiti da je njihov život u našim
rukama.
Nitko od poglavara nije mu proturje io, niti imao ikakvu primjedbu. Sastavili su pismo s
uvjetima za Berkijaruka.
Nakon toga razgovor se po eo ugodnije odvijati. Vr s vinom kružio je od ruke do ruke.
Najednom se Hasan okrenuo Lumbaniju i smiješe i se, upitao ga:
— Što je, zapravo, s onim lijekom protiv mog ludila? Zar mi ga još nisi donio?
Ebul-Fadil se po ešao iza uha.
— Znaš, Ibn Sabaše — odvratio je — ostario sam i prestao se bilo emu uditi. Uvidio
sam da je ono što mi se prije sedam godina inilo mudrim, bilo glupo, a da se prividna ludost
pretvorila u najve u mudrost. Više ništa ne razumijem i zato se ne usu ujem suditi ni o emu. Ja
sam svoje odslužio.
Poslije dugo vremena Hasan se opet veselo nasmijao.
— Moj reise, moj reise! — rekao je. — Sada vidiš na kako je trulim nogama stajala
gra evina o kojoj si nekad mislio da je izgra ena za vje nost. Bila je dovoljna ša ica ljudi, u koje
sam se mogao potpuno pouzdati, da posije em seldžu ki hrast. Pitam te: ima li vladara ili
vjerskog dostojanstvenika, proroka ili mudraca, vladavine ili ustanove kojih bismo se mi u
Alamutu trebali bojati?
— Ne, nema, Ibn Sabaše. Jer tvoji živi bodeži mogu dose i svakoga tko ti se odupre. Tko
bi još htio, u takvim okolnostima, biti tvoj neprijatelj?
— Još ima takvih, dragi moj. Ali do i e vrijeme kada e pred našom snagom drhtati i
knez koji živi na drugoj strani zemlje. Tada emo primati danak od svih careva, kraljeva i
mo nika s one strane mora.
Ebul-Fadil je samo zavrtio glavom.
— Vjerujem zato što moram vjerovati. Ali ne razumijem. Kako se mogu na i mladi i
koji, po tvom nare enju, s takvom radoš u žrtvuju svoje živote?
— Zato što znaju da e se smr u na i usred vje nih rajskih raskoši.
— Ne eš valjda tražiti od mene da i ja povjerujem u tvoju bajku o raju? Hasan je veselo
namignuo.
— Želiš li se vlastitim ulima uvjeriti u njenu istinitost?
— Neka me Alah sa uva tolike radoznalosti! — uzviknuo je. — Jer ti sve možeš i kada bi
me, na kraju krajeva, uvjerio u istinitost svog raja, možda bih još s bodežom krenuo na kakvog
sultana ili vezira, i to usprkos svojih starih kostiju i svoje sijede brade.
Poglavari su se glasno nasmijali.
Sljede eg jutra Ebul-Fadil je napustio Alamut, bogato darovan i udobno sjede i na le ima
deve.
Nije prošlo ni tjedan dana, a glasnik je ve donio Hasanu Berkijarukovo pismo u kojem
mu priop ava da prihva a njegove uvjete. I stvarno! Tekeštegin je u Reju proglasio Berkijaruka
sultanom. Sada su obojica namjeravali s vojskom krenuti na Isfahan. Ali Tadžulmulk je ve
prodro sa svojim etama prema Savi. Kod Burugdžira, izme u Hemezana i Harba, vojske su
udarile jedna na drugu. Tadžulmulk je bio poražen. Zarobili su ga i Berkijaruk je naredio da mu
odrube glavu. Sada mu je put do Isfahana bio otvoren. Po etkom tisu u devedeset i tre e godine
stigao je pred njega. Sa svojim etama dojurio je iz Horasana Hasan, drugoro eni sin ubijenog
velikog vezira, i pridružio mu se. Berkijaruk ga je postavio za svog tajnika. Sve je više bilo
pribjeglica iz tabora sultanove udovice i na kraju se ona morala s njim nagoditi i moliti ga za mir.
Pobijedio je i svog strica Ismaila Ben Jakutija, namjesnika u Azerbejdžanu,kojeg je potkupila
Turkan Hatuna, zarobio ga i pogubio. Tek što je to u inio, ve se pobunio polubrat ubijenog,
Tutuš iz Damaska. Napao je Antiohiju i u Alepu se udružio s namjesnikom Aksonkorom. Zauzeo
je Mosul i zahtijevao od prestrašenog kalifa da ga proglasi sultanom.
Sve pograni ne zemlje Irana bile su najednom u plamenu pobune. Pod injeni kraljevi i
kneževi jedan za drugim proglašavali su svoju nezavisnost, a namjesnici su se osloba ali
centralne vlasti u Isfahanu i težili za potpunom samostalnoš u. Sve su eš e bile borbe izme u
pojedinih vlastodržaca. U Iranu je zavladala neopisiva pomutnja u kojoj se više nitko nije
snalazio. Nesretni kalif proglašavao je sultanom sad jednoga sad drugoga, ovisno o blizini i
vojnoj mo i pretendenta na prijestolje. Tako su u Bagdadu esto u istom mjesecu na hutbi molili
za više razli itih vladara.
Sada je došao trenutak kada je Hasan mogao u initi svoj posljednji, odlu uju i korak, te
dopuniti i zaokružiti svoje zdanje.
Okupio je u Alamutu poglavare iz svih svojih utvr enja, te pozvao svoje prijatelje i
istomišljenike sa svih strana.
Bio je krasan zimski dan. Snijeg još nije pao, osim na najvišim planinama i bila je suha,
reska studen. Kada je iza planinskih vrhova prosijalo sunce, zrak je postao blago topao.
Zarana, još prije isteka no i, zabubnjali su bubnjevi i probudili ljudstvo iz sna. Svi,
vojnici, fidaiji, vjernici i poglavari, obukli su sve anu odje u. Od usta do usta pronosio se glas da
e se tog dana u Alamutu dogoditi važne i dalekosežne stvari.
Poslije prve molitve poglavari i gosti okupili su se u zbornici. Posjedali su ukrug dvorane
po divanima punim jastuka.
Ušao je Hasan s velikim daijima. Bio je ogrnut svojim bijelim ogrta em koji mu je sezao
do peta, a na glavi je imao krasan bijeli turban. Poglavari i gosti su ustali. Naklonili su mu se.
Išao je od jednog do drugog i sa svakim se ljubazno pozdravio. Kada je došao do Muzafera,
upitao ga je:
— Što ima s mojim k erkama? Jesu li vrijedne i zara uju li svoj kruh? Muzafer ih je
po eo na sva usta hvaliti!
— Dobro — rekao je Hasan. — Neka se pokažu korisnima na svoj na in. Pojave li se
valjani prosci, udaj ih.
Muzafer je to obe ao.
Sada je ugledao reisa Ebul-Fadila. I ne htiju i, zamalo se nasmijao. Srda no ga je
pozdravio.
— Raduje me što se ovako esto vi amo — rekao je. — Zar ne bi htio ostati kod mene, u
Alamutu? Postavio bih te za nadzornika svojih vrtova. Tamo su lijepe hurije.
— Ne, ne — branio se bivši reis. — Ionako više nije daleko vrijeme kada e trebati
zakucati na prava rajska vrata.
Hasan se nasmijao. Kada se sa svima pozdravio, pozvao je prisutne da sjednu. Rekao je:
— Prijatelji i poglavari ismailizma! Pozvao sam vas da danas jasno i kona no
porazgovaramo o naravi i ciljevima naše ustanove. Išlo nam je od ruku sve što smo poduzimali
poslije osvajanja ove tvr ave. To je znak da smo postavili vrst temelj. Svoju mo smo iskušali i
dokazali u borbi. Unato jedinstvenosti i odre enosti naših mjera, ipak su još neke stvari ostale
nejasne, prije svega one koje se ti u naših odnosa prema ostalom svijetu. To je, doduše,
razumljivo jer kona an uspjeh svakog djela uvijek je posljedica prvobitne zamisli i svih onih
predvi enih i nepredvi enih initelja koji su sudjelovali u njenom ostvarenju. Kada smo
pokojnom sultanu oduzeli ovu utvrdu, pred svijetom smo se pozivali na egipatskog kalifa koji nas
je, tobože, ovlastio da to u inimo. To je bilo nužno, jer je naš ugled tada bio malen, radije recimo
da ga uop e nije bilo... U me uvremenu, stvari su se bitno promijenile. Naši najgori neprijatelji
su mrtvi. Mo na država Seldžuka je u rasulu, Egipat je daleko, a mi smo se razvili i izrasli u
eli nu silu. Odgojili smo i školovali vjernike kakve nema nijedan vladar. Njihova gorljivost je
izuzetna, njihova odlu nost nenadmašna, njihova odanost jedinstvena. Što njima zna i Kairo?
Ništa. A što Alamut? Sve... Ljudi! Ja sam star, a posla još ima napretek. Naše u enje treba
razraditi do najsitnijih pojedinosti i napisati ga za one koji e tek do i. Trebat e ga prilagoditi za
svaki od osam stupnjeva. Danas u posljednji put iza i pred svoje vjernike, a zatim u se sasvim
povu i u svoju kulu. Volio bih uti kakve prijedloge imate u vezi s ovim što sam vam govorio...
Pogledom je potražio Ebu Alija. Veliki dai se digao i rekao:
— Predlažem, vrhovni poglavaru, vode i prijatelji ismailizma, da prekinemo sve veze s
Kairom i proglasimo potpunu nezavisnost. Time emo, s jedne strane, dokazati cijelom svijetu da
smo svjesni svoje mo i, a s druge, pridobit emo mnoge od onih kojima je naša ovisnost o Kairu
prepreka da nam se, kao dobri Iranci, priklju e.
Ismailitski poglavari su oduševljeno pozdravili taj prijedlog. Muzafer se prestrašeno
pogledao s Ebul-Fadilom i primijetio:
— Tako mi Alaha! Jeste li pomislili što e o tome misliti one brojne pristalice koje
vjeruju da je egipatski kalif stvarni potomak Alija i Fatime? Svi e se oni udaljiti od Alamuta.
— Ne boj se, Muzafere — odvratio mu je Buzurg Umid. — Te pristalice su za nas bez
koristi. A oni na koje se oslanja naša mo priznaju samo jedno geslo: Alamut!
— Mo naše ustanove nije u broju pristalica — objašnjavao je Hasan — nego u njihovoj
kvaliteti. Nije ni u prostranosti naših posjeda, nego u našim vrstim utvrdama. A potpuni smo
gospodari tih utvr enja. Tek odvajanje od Kaira zna ilo bi naše pravo ro enje, njime bismo
kona no presjekli pup anu vrpcu i sasvim se oslobodili maj inog tijela.
Muzafer se predao. Sada je Ebu Ali predložio da sve ano proglase Hasana ustanoviteljem
i vrhovnim poglavarom nove vladavine koja bi, kao i dosad, svoje sjedište imala u Alamutu.
Prijedlog je bio jednoglasno prihva en. Sro ili su sve anu povelju u kojoj su proglasili potpunu
nezavisnost države ismailita i Hasana imenovali njenim poglavarom. Potpisali su je svi prisutni.
Hasan se digao. Zahvalio se na povjerenju te imenovao Ebu Alija i Buzurg Umida svojim
namjesnicima i nasljednicima. Jednom je dodijelio vo enje vanjskih, a drugom unutrašnjih
poslova. Potom je rekao:
— Tako. Sada smo raš istili odnose izme u nas i vanjskoga svijeta. Preostaje nam još
misliti o uve anju i širenju naše mo i. Jer ustanova koja želi ostati živa i vrsta ne smije nikada
mirovati. Mora neprestano biti u kretanju i pretakanju kako bi o uvala svoju gipkost. Znam
mnoge lijepe utvrde koje su sada, doduše, još u tu em posjedu, ali koje bi mogle biti naše vrste
uporišne to ke kada bismo ih se domogli. Svi znate tvr avu Lamsir. Stvarno snažno i otporno
uporište. A sadašnja njena posada je slaba i zasi ena jednoli nim životom unutar zidina. Ti,
Buzurg Umide, uzet eš onoliko ljudi koliko ti treba da je osvojiš. Udarit eš na nju bez
odlaganja... Ti, Abdulmali e, koji si hrabar i mlad, povest eš sa sobom etu izabranih junaka...
Njome eš napasti prekrasni Šahdiz kod Isfahana, koji je sultan, pred smrt, sagradio kao naru enu
za nas. Moraš ga zauzeti: tako emo svakog gospodara Irana imati u svojim rukama... Tebi, Ebu
Ali, namijenio sam najteži, ali zato i naj asniji zadatak. Ti si moja probojna oštrica. Rodom si iz
Sirije. Tamo postoji neosvojiva tvr ava Mejsef, drugi Alamut, kako si mi sam rekao. Povest eš
sa sobom vojnika i fidaija koliko ti treba. Sada, kada su u Iranu prilike još nestabilne, mo i eš s
njima izboriti put do tamo. Zapamti: Mejsef mora pasti u tvoje ruke. U njemu eš, po ugledu na
Alamut, ustanoviti školu za fidaije. Njima eš raspolagati po svom naho enju, ali stalno eš me
obavještavati o onome što iniš... Tebe, Ben Ataše, imenujem velikim daijem. Vratit eš se u
Huzistan i ponovo preuzeti zapovjedništvo u Zur Gumbadanu. Utvrdit eš grad Kird Kuh i osvojit
eš sve okolne tvr ave. Bude li ti potreban fidai za neki poseban zadatak, poslat u ti ga... Svi vi
daiji koji zapovijedate pojedinim utvrdama,s današnjim danom unaprije eni ste u pokrajinske
daije. Neposredno ste pod injeni onom velikom daiju ije sjedište vam je najbliže... Time je
dogovoren vanjski dio hijerarhije, a njen unutarnji poredak dobit ete kada bude napravljen, u
propisima koji e vam biti dostavljeni u vašim tvr avama... Po ite sada ljudstvu. Ti, Ebu Ali,
objasnit eš naše odluke i najaviti moj dolazak. Danas e me vidjeti posljednji put.
Ismailiti su oduševljenim klicanjem pozdravili vijest da je Alamut postao samostalna
država. Ebu Ali im je nagovijestio nove ratne pohode i nova osvajanja. Kliktali su od radosti i
ratobornosti. Svi su osje ali da im je ve odavno alamutska tvr ava postala pretijesna.
Na gornjoj terasi pojavio se vrhovni poglavar. Nastala je potpuna tišina. Glasom koji je
odjekivao sve do posljednjeg jaha a na donjoj terasi, povikao je:
— Vjernici ismailiti! Upravo vam je moj veliki dai priop io odluke koje je danas donio
zbor naših poglavara. Uistinu smo postali mo ni, ali sva ta naša mo , koliko je ima, zasniva se na
pokornosti vas i svih nas. Vi izvršavate nare enja svojih neposrednih starješina, oni izvršavaju
moja, a ja se pokoravam zapovijedima Svevišnjeg koji me poslao. Posredno ili neposredno, svi
ispunjavamo samo Njegove naredbe. Sada se vratite svojim svakodnevnim dužnostima i više ne
ekujte Mehdija. Jer, el-Mehdi je došao!
Nije pri ekao da se stiša oduševljenje. S poglavarima se povukao u zbornicu i tamo se od
svih srda no oprostio, a nakon toga je s velikim daijima otišao u svoje odaje.
— Tako, sada je završen i peti, posljednji in naše tragedije — rekao je s gotovo sjetnim
smiješkom. — Iznad sebe nemamo više nikoga, osim Alaha i nepoznatog neba. A i o jednom, i o
drugom znamo jako malo. Zato možemo zauvijek zatvoriti knjigu neriješenih zagonetki... Zasad
mi je dosta svijeta. Ne znam ništa bolje nego da, ekaju i u ovoj zavjetrini na rješenje posljednje
zagonetke, završim bajke za našu vjernu djecu. Starcu koji poznaje svijet prili i da ga otkriva
ljudima u bajkama i alegorijama. Koliko je još posla preda mnom! Za neuke vjernike moram
smisliti tisu u i jednu pri u o po etku i postanku svijeta, o raju i paklu, o prorocima, o
Muhamedu, Aliju i Mehdiju. Drugi stupanj, vjernici koji se bore, zahtijeva prije svega jasan
pravilnik svih zapovijedi i zabrana. Bajke u udjenuti u na ela, a morat u im sastaviti i cijeli
katekizam. Fidaijima moram otkriti prve velike tajne ismailizma, da je Kur'an zamršena knjiga za
ije je tuma enje potreban poseban klju . Još viši, koji budu zreli za daije, ut e da ni Kur'an ne
sadrži posljednje tajne. One su podjednako razdijeljene na sve vjere. Oni koji zavrijede da
postanupokrajinski daiji saznat e vrhovno na elo ismailizma: ništa nije istinito, sve je
dopušteno. Ali mi, koji držimo u svojim rukama sve konce tog mehanizma, sa uvat emo naše
posljednje misli za sebe.
— Kakva šteta što se namjeravaš zatvoriti od svijeta! — uzviknuo je Buzurg Umid. —
Baš sada kada si dostigao vrhunac svog životnog puta.
— ovjek koji je izvršio veliki zadatak po inje živjeti tek kada umre. Prije svega prorok.
Ja sam svoj zadatak izvršio i sada je vrijeme da mislim i na sebe. Umrijet u za ljude kako bih
po eo živjeti za sebe. Tako u još mo i vidjeti što e trajno ostati poslije mene. Jeste li me
razumjeli?
Potvrdili su.
— Ali, ako biste me pitali kakvog smisla ima sve to što inim i emu je to potrebno, ne
bih vam znao odgovoriti — nastavio je. — Rastemo, nego što, jer za to imamo snage. Poput
sjemena koje proklija u zemlji i izbije iz tla, koje procvjeta i daje plod. Iznenada smo se našli
ovdje, i iznenada nas opet ne e biti.
— Hajdemo sada posljednji put pogledati vrtove! — pozvao ih je na kraju. Ušli su u
dizalo i spustili se do dna kule. Uškopljenik je spustio most i Adi ih je amcem prevezao do
središnjeg vrta.
Listopadno drve e bilo je golo, a gredice su bile zapuštene. Nije bilo svježeg zelenila, niti
cvije a. Samo su empresi prkosili zimi.
— Kada bi sada nekoga poslao u vrtove — rekao je Ebu Ali — teško bi vjerovao da je
došao u raj.
— Svijet se sastoji od boja, svjetlosti i topline — odvratio je Hasan. — To je hrana za
naša ula. Samo da zra ak sunca obasja predio i on je sav promijenjen u našim o ima! A
njegovom promjenom mijenjaju se i naši osje aji, naše misli, naša raspoloženja. To je, vidite,
udo života koji se stalno obnavlja.
Došla je Apama.
— Kako žive djevojke? — upitao je Hasan.
— Mnogo pri aju, ali i mnogo rade, mnogo se smiju, a i pla u mnogo. Jedino malo misle.
— To je najbolje. Ina e bi im se moglo u initi da su u tamnici. Ništa zato. Vi žene ste
naviknute na hareme i tamnice. Netko može provesti život izme u etiri zida, i nije li svjestan ili
ne osje a li da je zato enik - onda nije zato enik. A postoje i oni kojima je cijela naša planeta
tamnica, koji vide beskrajno prostranstvo svemira, milijune zvijezda i stranih nebeskih tijela do
kojih im je put zauvijek zatvoren. Ta svijest ini ih najve im robovima vremena i prostora.
Šutke su išli zapuštenim stazicama.
— Ima li ovdje kod vas nešto novo?
— Nema ništa, osim što o ekujemo nekoliko djece.
— Dobro. Trebat e nam. Gledaj da sve pro e u redu. Potom se okrenuo velikim daijima i
rekao:
— E, to su jedina bi a na svijetu koja su njihovi o evi za eli vrsto vjeruju i da su
njihove majke rajske djevojke, nezemaljska bi a. Skrenuli su oko ribnjaka.
— Opet e do i prolje e, a iza njega ljeto — nastavio je Hasan. — Prezimite što bolje i
što toplije kako biste ponovo u vrtovima do ekali raskoš prirode koja se obnavlja... A mi se
zatvorimo u naše odaje, jer nebo se prevuklo sumnjivom koprenom i možda e ve po eti
sniježiti... Pritisnut e studen.
Kad su se vratili u zamak, Hasan se oprostio od velikih daija ovim rije ima:
— Zemlja je tek napravila pola kruga oko sunca, pola jednog od stotinu i stotinu tisu a
krugova koje je napravila dosad, a ipak možemo re i da se od tad na njenoj površini štošta
promijenilo. Iranskog carstva više nema, a preko no i izrasla je naša ustanova. Kakav e biti njen
daljnji put? Uzalud tražimo odgovor. Zvijezde nad nama šute.
Posljednji put je zagrlio obojicu prijatelja. Potom je ušao u dizalo. S udnom sjetom su
gledali za njim.
Zatvorio se u svoje odaje i za svijet umro. Bajka ga je primila u svoje okrilje.

Zahvaljujem se Tariku Haveri u, prvom itatelju prijevoda, na pomo i koju mi je pružio u

transkripciji orijentalnih rije i, toponima i osobnih imena, koje je autor uglavnom preuzimao
posredstvom zapadnih izvora.
Josip Osti

Slovenija kao važna to ka književnog Orijenta

Vladimir Bartol pisac je s granice. Ro en 1903. blizu Trsta, u Ljubljani je diplomirao

biologiju i filozofiju, da bi ubrzo zatim, godine 1925., doktorirao na Sorboni. Tema njegovog
rada bila je: »O faktorima koji omogu avaju živim organizmima primjerenu reakciju na vanjske
utiske — a time o uvanje individue i vrste«. Bavio se Freudom i Jungom, bio je jedan od pionira
psihoanalize u Kraljevini Jugoslaviji.
Prva knjiga novela, koju je objavio 1935., nosila je naslov Al Araf. U to je vrijeme još
uvijek trajala ežnja za Istokom i op injenost orijentalnim temama: europska moda koja je za eta
stotinjak godina ranije, prvim relevantnim prijevodima Tisu u i jedne no i. Bartol nije bio
monden ovjek, no Al Araf je donosio dodir psihoanalize i Orijenta. udesna knjiga za koju
žalim što je nisam itao u vrijeme kada je napisana.
Tri godine kasnije objavljen je Alamut, jedan od najve ih južnoslavenskih romana i
najpoznatija slovenska knjiga u Europi.
Sve do rata Bartol je živio kao profesionalni književnik, ije ime nije previše zna ilo na
literarnoj sceni trojedne Kraljevine, a ni u samoj Sloveniji. inilo se da bi bio uspješniji da je
Francuz ili Talijan.
Po etkom rata, umjesto da nekamo emigrira, recimo u Ameriku gdje se ve sakupila
zgodna psihoanaliti arska kolonija, Bartol je, ponesen prijekim domoljubljem ovjeka s granice,
Slovenca s Krasa, prišao Osvobodilnoj fronti. Ali na kraju rata, umjesto da do e u Ljubljanu, on
ostaje u Trstu. Nije uživao u miru pobjednika. U Trstu je živio sve do sredine pedesetih, kada se,
ipak, vra a u Sloveniju, i u Ljubljani postaje suradnik akademije nauka.
Umro je 1967., a da nije bio ni jako star ni osobito slavan. Cijeloga života se vrlo ozbiljno
bavio književnoš u, ali niti je puno napisao, niti mu je pisanje i u jednome trenutku bilo jedini
interes. Zato su, ini se, drugi mislili kako mu do knjiga koje je napisao i nije previše stalo, pa ga
nisu slavili i uzdizali. Ili, možda, nisu ni razumjeli ono što je Bartol napisao uAlArafu [Alamutu].
Malo nakon njegove smrti dovršen je prijevod Alamuta na francuski, ali umjesto da bude
objavljen, zbog ne ega je ostao zaturen u ladici mjesnogadruštva književnika. Volim zamišljati tu
ladicu u golemom crnom pisa em stolu, naslije enom od kakve austrougarske ustanove ili
izuzetom od neke gra anske obitelji koja se nije proslavila u borbi protiv okupatora. Vjerojatno
se nije radilo o takvom stolu, a možda ni ladice nije bilo, nego je prijevod Alarmna na francuski
ležao u ormaru, ili je bio okovan u birokratskom registratoru zelenocrnih korica. To je sasvim
svejedno jer je rukopis ostao skriven od francuskih izdava a skoro punih dvadeset godina.
Kada je 1988. napokon objavljen, Europa je otkrila svoga velikog pisca, a roman Alamut
postao je bestseler. Godinu dana kasnije izlazi i talijansko izdanje, s preporukom Umberta Eca.
Malo zatim sarajevska Svjetlost, najzna ajnija i najknjiževnija jugoslavenska izdava ka ku a u
osamdesetima, objavljuje prijevod Alamuta, ovaj isti koji držite u rukama, rad pjesnika Josipa
Ostija. Uskoro je po eo rat, Jugoslavija se raspala, i trebalo je pro i još petnaest godina prije nego
što se Alamut ponovo pojavi pred hrvatskim i bosanskim itateljima. Okolnosti ponovo nisu
najsretnije: prvo izdanje objavljeno je pred rat u Bosni, a drugo, evo, usred angloameri ke
agresije na zemlje Bliskoga i Srednjeg istoka. U oba slu aja ljudi zapadnoga svijeta ratuju protiv
kulture, vjere i civilizacije ljudi iz Bartolovih knjiga. Medu svim tim križarima i vitezovima
antiteroristi kih koalicija Vladimir Bartol ovjek je razumijevanja i upoznavanja. ovjek s
granice.
Alamut je mitska asasinska tvr ava iz dvanaestoga stolje a. Bartolov roman pri a pri u o
Hasanu ibn Sabi, strašnome tiraninu, po profesiji vjerou itelju. U vrijeme kada je roman prvi put
objavljen, mislilo se da je pisac bio inspiriran Adolfom Hitlerom. Nakon rata pomišljalo se na
Staljina. Kada sam prvi put itao Alamut, bila je 1988. godina, pao mi je na pamet Slobodan
Miloševi . Na Zapadu se, u nekim kasnijim godinama, uz ovaj roman prizivao Sadam Husein.
Otkriva li Bartol korijene islamskoga fanatizma današnjega doba? Pravo govore i, onaj tko to
pomisli, nije shvatio Alamuta. itaju i ponovo ovaj roman, jednu od meni najdražih knjiga
uop e, na um mi je zadnjih dana padao George W. Bush, a on, koliko znamo, baš i nije islamski
fanatik.
Vladimir Bartol svojom je biografijom i književnim djelom najsli niji Cortu Malteseu.
Intelektualni avanturist. Zahvaljuju i njemu Slovenija je postala važna ta ka književnoga
Orijenta.
Knjižnica Zelina
540026670